Sanja Lovrić, dipl. učUčiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Globalni pokreti i njihov odraz u djelima za djecu Štefe Jurkić

SažetakDanas samo rijetkima poznata, Štefa Jurkić u dvadesetak godina svoga stvaranja bila je jedna od istaknutijih i popularnijih spisateljica. Sadržajem svojih djela aktivno je sudjelovala u hrvatskom katoličkom pokretu, a njezin je rad, kao i rad većine autora hrvatskog katoličkog pokreta, dolaskom komunističkog državno-političkog okvira naglo prekinut. No, autori kao što je Miro Vrgoč, ističu da bi njezina djela i danas imala svoju publiku koja bi ta djela opet čitala u jednom dahu.Odgovor na pitanje što je to toliko privlačno u njezinim djelima da bi i danas, suvremenom čitatelju bila jednako zanimljiva, tražit će se u njezina dva najpoznatija romana za djecu: Plašt maloga križara i Petnaest tornjeva. Sama autorica u svojim izjavama o vlastitom stvaralaštvu odgovara na dio pitanja. Književna djela su njoj sredstvo kojim se koristi za promicanje katoličkog duha a cilj joj je zanimljivim pričama doprijeti do šire publike.Kao što globalni pokreti uvijek imaju svoj odjek u manjim sredinama, tako je i hrvatski katolički pokret zapravo posljedica općeg pokreta obnove katoličke književnosti započetog u Francuskoj sredinom 19.st. Francuski pisci će tako izravno utjecati na stvaralaštvo Štefe Jurkić a njezino žanrovsko opredjeljenje će biti uvjetovano popularnošću pustolovnih romana kod široke publike.

Ključne riječi: dječja književnost, katolički roman, pustolovni roman, hrvatski katolički pokret.

SummaryŠtefa Jurkić is known only to a few today, but at the time of her creative work she was one of the most prominent and most popular writers. She participated actively in Croatian Catholic Movement but hers and the work of the majority of writers of The Movement was stopped because of the establishment of a different social order. Authors like Miro Vrgoč point out that these works could be popular and be read in one breath even today.

The answer to the question what it is so attractive in her works, equally interesting for a contemporary reader too, will be looked for in the two of her most popular novels for children: A Cloak of the Little Crusader and The Fifteen Towers. In her statements about her literary work, the author herself gives one part of an answer. Literary work is, for her, a tool for promotion of the Catholic thought and her goal is to reach the broad range of the audience by interesting stories.

As the global movements always had the impact on smaller regions, so did the movement for the renewing Catholic literature, started in France in the middle of 19. Century, have a great influence on the creation of the Croatian Catholic Movement. So French writers had direct influence on a creative work of Šefa Jurkić and her genre choices were conditioned by popularity of adventure story.

Key words: children's literature, Catholic literature, adventure novel, Croatian Catholic Movement

1

Uvod

Iako nekada poznata i popularna katolička spisateljica, Štefa Jurkić, danas je relativno

nepoznata suvremenom čitatelju pa je podatke o njoj moguće naći samo u nekim detaljnijim

specijaliziranim preglednicima. Između ostalih, ali i iz tog razloga, potrebno je prisjetiti se

nekoliko osnovnih činjenica iz života Štefe Jurkić.

Štefa Jurkić je bosanska spisateljica, rođena u Cazinu 1895. a umrla u Livnu 1971.

Otac joj je bio Emanuel Fialka, Čeh porijeklom, a majka Olga Hrvatica. U Bijeljini završava

osnovnu školu, a 1914. u Sarajevu završava učiteljsku školu te postaje nastavnica francuskog

jezika. Nakon toga odlazi u Graz gdje neko vrijeme studira francuski i njemački te putuje po

Italiji. Godine 1917. udaje se za poznatog livanjskog slikara Gabrijela Jurkića. Žive u

Sarajevu do 1955. godine, a onda se sele na Goricu kod Livna gdje žive u franjevačkom

samostanu. Tamo živi mirno i povučeno, daleko od očiju javnosti. Preminula je 1971. godine

a pokopana je na groblju Svetog Mihovila na Gorici.

Književnim radom počinje se baviti 1923. kada joj izlazi legenda Jairova kći,

objavljena u Hrvatskoj prosvjeti. Tim djelom započinje njezin plodno djelovanje o kojem

svjedoče brojni radovi, suradništvo u brojnim književnim revijama, dječjim časopisima,

obiteljskim listovima te kalendarima. U kratkom vremenu stvaranja (1923-1940) „gđa Jurkić

je, možemo reći, jedna od najplodnijih i najvrednijih hrvatskih katoličkih spisateljica uopće, a

bosanskih pogotovo.“ (Vrgoč, 1995: 124)

Opus Štefe Jurkić najvećim dijelom je religiozne tematike te izuzetno raznolik s

obzirom na pripovijedne vrste. Tako u njezinom opusu možemo pronaći legende (Legenda u

bojama, Šimunova košnica, Kad je Gospa bila mala, Kako je Miriam prespavala svetu

Noć...), romane (Čipke, Petnaest tornjeva, Dvije krune), dramske tekstove (Blaženi Nikola

Tavelić, Imelda, Jurkićev rastanak s Bosnom), nekrolozi (Aleksa Kokić, Jakost dobrih – u

2

spomen o Bogoljubu Strižiću), hagiografije (Blažena Imelda Lambertini, Sveta Katarina

Sijenska), književno teorijske tekstove (Neke smjernice za književni rad), kritičke prikaze

djela (Aleksa Kokić: Klasovi pjevaju, Ivo Lendić: Angelusi) i likova spisatelja (Pjesnik

poniznosti (fra Gašpar Bujas), Sida Košutić i njezino djelo, Hans Christian Andersen) te

romane za djecu (Dobri duh trokatnice, Plašt maloga križara, Župnikov sin Ilija i njegova

Šeherezada) i zbirku novela za mlade (Nevdljiva kraljica).

Štefa Jurkić svojim stvaralaštvom daje značajan doprinos suvremenim zbivanjima i

postaje jedna od značajnijih i priznatijih pisaca hrvatskog katoličkog pokreta.

Hrvatski katolički pokret u europskom okruženju

Kao što se u većini slučajeva događalo, tako se i ideja obnove književnosti religioznog

smjera i pojam katoličkog pisca prvo razvio u Europi. Počeci se pripisuju francuskim

autorima.

U europskim razmjerima proces obnove katoličke knjižvnosti započeo je s Chateaubriandom i njegovim Genijem kršćanstva, ali zamah dobiva negdje od Claudelova obraćenja 1886. utjecaj njegova obraćenja, zatim obraćenja (...) i drugih bio je vrlo poticajan u svjetlu nastojanja da se život kulture ponovno prožme katoličkim duhom. (Lončarević, 2005: 359)

Ivan Merz francuske pisce dijeli na liturgijske, anti liturgijske i indiferentne (Merz,

1994). Liturgijski pisci su, dakle, bili nositelji obnove katoličke književnosti a jedan ogranak

pisaca posebno se bavio promicanjem snage liturgije. Snaga liturgije se očituje u mogućnosti

izazavanja obraćenja. Autori koji su sustavno služili i pisali o motivu obraćenja nazivaju se

konvertiti. Taj trend obnove katoličke književnosti, započet u Francuskoj, zahvaća i Hrvatsku

i dolazi u obliku Hrvatskog katoličkog pokreta.

Hrvatski katolički pokret počeo je jačati početkom 20. stoljeća i vrlo se brzo proširio.

Tome svjedoči pojava katoličkih pisaca koji stvaraju i objavljuju u časopisima od kojih su

neki, kao što je Hrvatska straža, posebnu pozornost poklanjaju katoličkim sadržajima.

3

Godine 2003. navršila se stota obljetnica od pokretanja filozofijskog-apologetskog časopisa Hrvatska straža. Tim je činom, kojega je inspirator bio krčki biskup Antun Mahnić, započeo u Hrvatskoj katolički pokret, koji je trajao do Drugog svjetskog rata. (Lončarević, 2005:55)

Najveći zamah je Hrvatski katolički pokret doživio 30-ih i u prvoj polovici 40-ih

godina 20. stoljeća. Tada se javljaju brojni, izrazito plodni i popularni autori, a među njima i

Štefa Jurkić. Njihova težnja je bila popularizirati katoličke književne sadržaje što je vidljivo i

iz širokog raspona publikacija u kojima su objavljivali svoje radove nastojeći duhom

katoličanstva prožeti sve pore društvenog života. Danas su ti autori posve zaboravljeni a

uzrok tome moramo potražiti ponajprije u izvanknjiževnim povijesnim razlozima.

Nakon 1945. godine, nastupanjem komunističkog političkog režima i književnost je

bila u funkciji stvaranja novog društva. Književnost socrealizma je tada bila u funkciji

promicanja ideoloških ciljeva. Kako se ona svojim ateističkim stavovima u suštini razlikovala

od katolički angažirane književnosti, očito je da se katolička književnost u toj konkurenciji

nije mogla održati. Kao što se to često događa, stare su vrijednosti zamijenjene novim,

revolucionarnim rješenjima.

... socrealistička tendencija ateističkog usmjerenja, prema kojoj je Bog shvaćen kao varka i smetnja, zapreka razvoju i napretku. U toj su tehnici najčešće pristalice starih sustava vjernici, a nositelji novih, revolucionarnih težnja ateisti. Naravno, tu nije riječ uvijek o nekoj povijesnoj ili faktičnoj stvarnosti; ideološki su motivi na prvom mjestu; piše se u duhu revolucionarnih poruka i u funkciji ateističkog nazora. Stoga u igru ulaze razni, čuvstveni, ideološki i politički faktori. (Šimundža, 1999: 16)

Ideološki, katolički autori više nisu bili poželjni. Ono što se događalo neposredno

nakon Drugog svjetskog rata još uvijek nije posve razjašnjeno, ali posljedice su jasno

vidljive: katolički autori su prestali s djelatnošću, a njihova djela izbacivana s polica. Sve u

svemu, to je dovelo do današnje situacije kada se o nekim autorima jako malo zna, a o

njihovim djelima još manje. Neki su pogubljeni, neki izbjegli a neki pak bili „prisiljeni na

šutnju“. (Lončarević, 2005)

4

Sudbina Štefe Jurkić nije bila ništa drugačija niti bolja od drugih pisaca. Ona se

nakon1945. potpuno povlači i više ne piše. Danas je poznata vrlo uskom krugu čitatelja, što je

šteta jer kako Miro Vrgoč piše:

Gotovo pola stoljeća nastojalo se posve je gurnuti u zaborav, i donekle se u tome uspjelo. Javnost za nju veoma malo zna. No njezina su djela tako napisana da se i danas čitaju u jednom dahu. Svakako ona zaslužuje da i danas bude predstavljena našoj kulturnoj, katoličkoj posebno, javnosti, jer sigurno je – u toj javnosti ima dosta potencijalnih čitatelja Štefinih djela. (Vrgoč, 1993: 561)

Odrazi globalnih pojava na stvaralaštvo Štefe Jurkić

Štefa Jurkić je svoje stvaralaštvo podredila promicanju katoličke vjere te je zbog

jednostavnosti i pristupačnosti svojih djela postigla veliku popularnost među širom publikom.

Najizraženiji motiv većine djela njezinog opusa je obraćenje. Obraćenje se u djelima uvijek

pojavljuje kao glavni enement a često je, kao u Petnaest tornjeva, popraćeno cijelim nizom

obraćenja sporednih likova. Konačni cilj njezinih djela je krajnja pobjeda vjere. Nakon svih

iskušenja, uz dramatične preokrete vjera uvijek pobjeđuje, često potpomognuta čudesnim

događajem. Sve to upućuje na izravni utjecaj francuskih autora (konvertita) na njezino

stvaralaštvo. Nije teško za pretpostaviti kako je nastavnica francuskog jezika imala pristup i

mogućnost čitanja francuskih izvornika, a kako i ona sama piše u predgovoru romana Čipke,

francuska književnost i kultura bili su joj dobro poznati:

Silom me je odvodila u svoju zemlju, u kojoj je živjela i „Mala kraljica“. Dobro je

bilo, da sam se ja već odavno u toj zemlji dobro raspoznavala, da sam volila njezine

stare katedrale, njezinu katoličku veliku prošlost, njezine propovjednike, pjesnike i

svece. (Jurkić, 1929: 4)

5

Više je nego očit utjecaj francuskih konvertitskih pisaca. Konvertiti pišu o vlastitim

iskustvima obraćenja izazvanih snagom liturgije, a oduševljenje liturgijom slično njihovome

možemo naći i kod Štefe Jurkić. Za primjer može nam poslužiti Nizozemac De Walcheren i

njegov Dnevnik jednog obraćenika:

Ali osobito me je potreslo do dna moje duše ono što osjećam iza te sjajne odjeće; svaki kret, svaka riječ, svaki čin krije jedan smisao, jest kao vidljivi plamen nekog nevidljivog ognja...Strašna uzvišenost božanskih riječi i glazbe prodirala je u mene poput oluje u praznu kuću. Trpio sam blaženu silu, a moja je duša slušala, kao što kakvo dijete sluša čudovišnu priču, širom otvorenih očiju, drhćućih usnica... (Merz, 1994: 169)

Sličan doživljaj glazbe i zajedništva osjeća i Elizeba za Božić u romanu Petnaest tornjeva:

Odjednom Elizeba protrne – cijela crkva zaori od gromkoga pjeva! Uzdigoše se glave mnoštva i oduševljenje zadrhta u grlima... Elizeba se stisne još više uz Inosava, koji je pjevao iz svega grla. A pjevao je svojim jezikom i nitko se nije na to obazirao. Elizeba ga je zadivljeno gledala. Je li to Inosav? Da, grbavac je sjao od sreće, da opet izušćuje slatke riječi majčina jezika... Pa da je svaki iz mnoštva pjevao drugim jezikom, i opet bi nastala najdivnija harmonija: sve duše osjećale su isto, sve su htjele isto da izraze. (Jurkić, 1933: 131, 132)

Tako na primjer, u djelima koja nas posebno zanimaju: Petnaest tornjeva i Plašt

maloga križara, obraćenje je središnji motiv i okosnica djela. U romanu Petnaest tornjeva

promatramo osmogodišnju židovsku djevojčicu koju otac spašava od progona Židova u

Francuskoj i ostavlja je na skrb redovnicama katoličkog samostana Gospe od petnaest

tornjeva. Tijekom romana slijedimo Elizebin odnos prema katoličkoj vjeri i Isusu – od

početne mržnje, preko indiferentnosti do konačnog obraćenja. U Plaštu maloga križara opet

imamo dvostruko obraćenje. Stjepko Šimac je dvanaestogodišnji dječak, odgojen u izrazito

vjerskom duhu. Čuvši za dječju križarsku vojnu pokrenutu u Francuskoj, obuzima ga

neodoljivi vjerski zanos i uz blagoslov majke Petronile odlazi. Na putu, brodovi s djecom

doživljavaju nesreću – dio brodova u oluji potone, a brodovi s djecom koja su izmakla

pogibiji, na kojima je i Stjepko, prodani su u roblje. Posljedica nesreće koja je zadesila

6

Stjepka je njegova psihička i fizička osakaćenost, a nesreća je i uzrok njegova napuštanja

vjere. Vrativši se kući kao odrastao mušarac, Stjepko se ponovno obraćuje tek kad mala,

mentalno zaostala djevojčica čudesno ozdravi ogrnuvši se njegovim starim križarskim

plaštem.

Svoju popularnost je Štefa Jurkić stekla i načinom na koji je pisala. I sama tvrdi da joj

nije bila namjera pisati romane visokih umjetničkih dometa i vrijednosti, već je željela

prigodnim, katoličkim sadržajem razonoditi i poučiti šire čitateljstvo, srednju publiku, a svoja

je djela shvaćala kao sredstvo za širenje dobrote:

Imadu pravo na opstanak i takva djela, koja ne će ući u repertoar trajne književnosti. Nalazim više puta u njemačkoj i francuskoj književnosti i takva djela, koja bi naši recenzenti odmah utukli, kad bi se u originalu pojavila na hrvatskom jeziku. A kod Nijemeca i kod Francuza ne čitate ni u novinama ni u revijama onakvih žestokih napadaja na tu vrstu literature kao kod nas. Druga je stvar, ako takav „šund“ ruši vjeru i moral. Onda je doista potrebno što energičnije suzbijati takve knjige. Ali ako su naši prigovori samo artističke prirode, čemu da mi otimamo duševnu hranu jednoj vrsti čitalaca, koja traži takvo štivo? Zašto mi hrvatski katolici ne bismo dobili i svojega Karla Maya? Zašto ne bismo imali i pustolovnih i kriminalnih romana, koji bi bili pisani u našem duhu? (Grgec, 1934: 4)

Želja joj je bila promicati katoličku vjeru, a najbolji način za prodiranje do šire

publike bilo je, kako je smatrala, žanrovsko opredjeljenje za pustolovni roman koji će biti

razumljiv i široko prihvatljiv a ujedno u funkciji promicanja katoličkog duha. Takav postupak

popularizacije sadržaja nije nepoznat u djelima svjetske književnosti. Zlatan Mrakužić u

svom magistarskom radu piše o samom početku novog tipa pripovijedne proze koju naziva

ranim kršćanskim romanom, a koji svoje korijene vuče upravo iz pustolovnog:

U ranokršćanskoj romanesnoj literaturi, u kanonskim Djelima apostolskim, postoje tematske paralele s helenističkim pustolovnim romanom idealističkog tipa: (...) U svojem opisu iskustava apostola koja podsjećaju na situacije tipične za helenistički roman, Luka se jasno koristi tehnikom i stilom karakterističnima za tu vrstu proze, da bi svoju publiku podsjetio na slične scene u romanu idealističkoga tipa. (Mrakužić, 1997: 8)

Oba načina razmišljanja su zapravo utemeljena na teoriji recepcije. Prema njoj, čitatelj

ima svoj horizont očekivanja koji mu olakšava razumijevanje djela. Recipijent umjetničkog

7

djela je spreman prihvatiti ono djelo koje će biti u granicama njegovih očekivanja, ali uz

određeni moment iznenađenja. Tako autori ne smiju s neočekivanim izaći izvan horizonta

čitateljeve recepcije jer ga on tada neće moći shvatiti. Imajući na umu suvremenog

recipijenta, autor vodi računa o krugu čitateljskog očekivanja i o tome kakav dojam želi

ostvariti svojim djelom. Štefa Jurkić svojim pisanjem precizno vodi računa o vrsti čitatelja

koje želi dotaknuti svojim djelom i njihovim očekivanjima. Kako je horizont očekivanja

individualan za svakog čitetelja, spisateljica shvaća da široka publika ne će prihvatiti djela s

velikim stupnjem neočekivanosti, nego ona upravo računa na to da njezini čitatelji dobiju

isključivo ono što očekuju (Solar, 1996).

U nastavku ćemo pokušati rekonstruirati njezin vjersko-pustolovni žanr (Detoni

Dujmić, 1998) kojim se služila, prema osnovnim odrednicama dječjeg pustolovnog romana te

analogijama utvrditi postoji li dječji katolički pustolovni roman.

Analiza odabranih dječjih romana

Za analizu će poslužiti dva duža romana za djecu. Plašt maloga križara je objavljen

1938. godine u nakladničkoj cjelini Knjižnica dobrih romana, a Petnaest tornjeva (1933),

iako nije izravno namijenjen djeci, s pravom ga možemo smjestiti u dječje romane.

Jurkićin roman Petnaest tornjeva (...) bismo između svih njezinih djela s najviše razloga mogli smjestiti među dječje (katoličke) romane. (Hranjec, 2003: 75)

Pustolovni roman uvijek ima svog junaka koji napušta svoj dom i kreće na putovanje

nepoznatim predjelima gdje se sukobljava s različitim protivnicima. Junak obavlja svoju

zadaću te se vraća kući.To je samo kostur romana a jasno je da svaki pustolovni roman ima

svoje specifičnosti, ali u srži uvijek se nalazi junak, problem s kojim se sukobljava i

putovanje. Prema njima će se formirati i ova analiza.

Junak

8

Margery Hourihan u svom djelu Deconstructing the Hero naglašava da je junak

mlad, muškarac i bijelac. Ako bismo na taj način tražili junaka, roman Petnaest tornjeva

ostao bi bez svog junaka, jer je junak tog romana djevojčica Elizeba. Elizebu otac ostavlja u

katoličkom samostanu na skrb redovnicama da bi je spasio pred pomahnitalom masom

progonitelja židova i gubavaca. Tako se osmogodišnja židovska djevojčica našla u okolini u

kojoj je prisiljena živjeti, a osjeća kako joj ne pripada. Žudnja za ocem i obitelji te osjećaj

dužnosti za održavanjem vjere svojih otaca, sprečava je da se prilagodi uvjetima novog

života. Nikada joj redovnici nisu nametali katoličku vjeru, ali je ona osjećala da bi svakom

naklonošću prema tim ljudima i katoličkoj vjeri iznevjerila svog oca i svoj narod. Deset

godina boravka u samostanu je nije promijenilo. I dalje je osjećala da ne pripada toj sredini, i

dalje je odbacivala dobrotu i ljubav redovnica. Prije njezinog osamnaestog rođendana otac

dolazi po nju s gotovim planovima za njezin život. Razočarana jer otac ne vidi koliko je

žudjela za njegovom blizinom te „kupuje“ vrijeme prije udaje molbom ocu da zajedno odu na

put u Bosnu. Tijekom boravka u Bosni u vrijeme boribi katolika i patarena, Elizeba nazoči

jednom takvom napadu. U situaciji kada slučajno vidi kako patareni napadaju katoličke

misionare, ona nagonski staje u obranu križa te konačno otkriva kome zapravo pripada:

zaređuje se i vraća se u samostan Gospe od petnaest tornjeva.

U ovom slučaju junakinja ne slijedi propise karakteristika junaka pustolovnih romana.

Prva i osnovna razlika je u rodu. Više to nije dječak već djevojčica a time je i cijeli sustav

vrijednosti preokrenut. Za razliku od muških junaka, djevojčica-junak se ne nameće te nema

želju za vladanjem i pokoravanjem drugih fizičkom snagom. Njezin cilj je pripadati, imati

obitelj i mir; sve je to Elizebi nedostajalo a za nju je to bilo utjelovljeno u liku oca. Kada je

otac razočara i ne daje joj ono za čime je žudjela sve te godine, shvaća da je cijelo vrijeme

zapravo bila u obiteljskom domu kakvog je željela, gdje su je prihvaćali.

9

U romanu Plašt maloga križara nije posve jasno tko je junak. Stjepko je tipičan pustolovni

junak, ali njegova pustolovina ne uspijeva. No cijeli roman poprima drugačiji smisao ako

njegova majka postane junakinja. Analizom dublje narativne strukture možda dođemo do

prihvatljivog i preciznijeg rješenja. Iz tog razloga poslužit ćemo se Greimasovim aktantskim

modelom. Šest aktanata od kojih se sastoji aktantski model pokušat ćemo pronaći u strukturi

romana Plašt maloga križara ovisno o junaku.

Stjepko ima sve karakteristike potrebne pustolovnom junaku. On je dječak od

dvanaest godina koji kreće u križarsku vojnu, svojom nevinošću pokoriti nevjernike i

osloboditi Kristov grob. Kao pravi pustolov kreće u svoju borbu, ali on se i kao pravi dječak

zapravo jako boji nepoznatoga. To je naznaka pripovjedača da ovo ipak nije pustolovni

roman kakvog očekujemo. I doista, junak se nalazi u smrtnoj opasnosti (dječaci na drugim

brodovima doista i stradaju), biva prodan u roblje i ne uspijeva se tragom pustolovnog junaka

osloboditi sužanjstva, već poklekne u vjeri nakon fizičkog sakaćenja od svog gospodara. Iako

su Stjepkove nevolje i njegova obraćenja čitatelju jedna od bitnijih okosnica djela, junak je

ipak njegova majka Petronila.

10

Primalac:kršćani

Subjekt:Stjepko

Objekt:osloboditi Kristov grob

Pomoćnik:redovnik glasnik

Protivnik:oportunisti

Pošiljalac:vjera

Primalac:Petonila i njezina obitelj

Subjekt:Petronila

Objekt:sreću za članove obitelji

Pomoćnik:čudo

Protivnik:zlo

Pošiljalac:vjera

Kao i u prvome romanu, s junakinjom dolazi do inverzije vrijednosti. Petonila je žena,

koju za razliku od muškog junaka ne odlikuje fizička snaga, već snaga vjere i snaga razuma.

Ona je plemkinja koja se svojom mudrošću izdiže iznad puka i time biva vrlo cijenjena te su

je mnoga poštovana gospoda često tražila za savijet. I svojim nazorima se izdizala iz mase,

suprotstavljajući se hrabro ustaljenim običajima. Snogom vjere, čvrsto je stajala pred svim

nevoljama koje su je zadesile. Smrću muža i gubitkom sina njezina je vjera ipak ostala jaka i

to je čini junakinjom. Kako je njezin cilj bila sreća svih članova obitelji, iz pozadine se

brinula za njihove pojedinačne sudbine. Petronila je primjer ženskog junaka koji promiče

obiteljske vrijednosti, vjeru, ustrajnost i samozatajnost.

Za obje junakinje dakle, možemo reći da su to junaci – žrtve (Propp, (1928) 1982).

Žrtve su zato jer ne odlaze u potrage, pustolovine, uzimajući stvar u svoje ruke. One ostaju a

drugi odlaze (Elizebin otac, Stjepko), ali se pripovjedački interes zadržava na njima iako su

one poprilično pasivne. Konačno ostvarenje njihovih želja postaje i želja čitatelja. Naravno,

zadovoljstvo ispunjenja tih želja pripovjedač nikada čitatelju ne uskraćuje.

Fizički izgled junaka pustolovnih romana je uvijek bio bitan. Bilo da je riječ o

odraslom čovjeku ili dječaku, junak se isticao svojom fizičkom snagom, tjelesnim

sposobnostima, a neki puta i izgledom. Junak se od ostalih likova fizički treba razlikovati

snagom, ljepotom ili posebnim kostimom. (Majhut, 2005) No, naše junakinje čine sve samo

da bi se što manje isticale. Petronila je ljepotica, visoka i vitka, koja svojm ljepotom ne može

biti nezapažena. Nakon smrti svoga muža, crninom se pokušava stopiti s okolinom i biti

neprimjetna. Crninom kao da želi skrenuti pozornost sa sebe i nevidljivo se povući u tamu.

Petronila se razlikuje od drugih likova snagom uma i čvrstinom vjere, a ne fizičkim

osobinama kao pustolovni junak. Elizeba se također fizički ničime ne ističe. Čitatelj i nije

upoznat s njezinim fizičkim likom – ona nije ni lijepa ni ružna. Sredina u kojoj živi je glavni

faktor koji je uvijek odvaja od ostale grupe likova. Isticala to ona sama ili ne, uvijek je

11

prikazana kao lik izvan kruga mase drugih likova izdvojen zbog razlike u vjeri. S obzirom da

nikada nije željela ući u taj krug, ona je ostala po strani, ne sudjelujući u dnevnom ritmu

redovnica, ističući se samo kao netko tko ne voli Isusa. Ono što povezuje ove dvije junakinje

s junakom pustolovnog junaka je ustrajnost. Petonila nepokolebljivo ustraje u svojoj vjeri a

Elizeba ustraje u ponašanju koje smatra vjernošću svome ocu i svome narodu; baš kao što

pustolov ustrajno i neustrašivo ide iz opasnosti u opasnost k ostvarenju svoga cilja. Dakle,

katolički pustolovni roman kvalitetu junaka skreće s fizičke osobitosti naglašavajući duhovne

vrijednosti.

Svaki pustolovni roman na kraju završava nekom nagradom za junaka. Vrlo je često

nagrada žena ili princeza a nekada su to materijalna bogatstva ili zadobivanje zrelosti.

(Hourihan, 1998) Suprotno tome, junak katoličkog pustolovnog romana na kraju zadobiva

samo vjeru. Čini se da je to i cilj katoličkog romana: obraćenje ili produbljivanje vjere. Prema

tome cilju, možemo sastaviti formulu po kojoj bi čovjek doživio obraćenje ili produbljenje

vjere uz pomoć čuda i time konačno pobjedio zlo koje ga na putu uvijek iskušava. Aktantski

model koji bi objedinio opću strukturu odnosa unutar katoličkog pustolovnog romana

izgledao bi ovako:

12

Primalac:čovjek

Subjekt:čovjek

Objekt:obraćenje ili produbljivanje vjere

Pomoćnik:čudo

Protivnik:zlo

Pošiljalac:Bog

Sukob

Margery Hourihan tvrdi da se u konceptualnom središtu svake priče nalaze binarne

opozicije. Tako se junak pri sučavanju s protivnikom/cima uvijek bori u ime a protiv jedne

opozicije. Valorizacija tih vrijednosti se vrši iz pripovjedačeva stava prema onome što je on

protumačio kao loše a sasvim je logično da će dobra osobina biti na strani junaka. Autorica je

izdvojila neke osnovne suprotnosti specifične za pustolovni roman:

razum – emocije, civilizacija – divljina, razum – priroda, red – kaos, duša – tijelo, muško – žensko, čovjek – ne-čovjek, gospodar – rob. (Hourihan, 1998: 17)

Ovi dualni odnosi se nalaze u nadređeno – podređenom odnosu, pa bijeli muški junak obično

podređuje sebi ljude, žene i životinje, odlazi u divljinu te tamo pokušava iz njihovog kaosa

učiniti red kakvog on poznaje: civilizaciju.

Odmah na početku možemo primijetiti kako temeljna postavka tih suprotnosti ne funkcionira

u katoličkom pustolovnom romanu: superiorno-inferiorni odnos. Glavne junakinje se nikome

ne nameću niti ikoga potčinjuju. One, doduše, doživljavaju sukobe, ali su te binarne opozicije

izvrnutih vrijednosti.

Kod opozicije razum – emocije, razum naravno prevladava kod pustolovnog junaka jer si on

ne dopušta da mu osjećaji zavladaju postupcima. Elizeba postupa upravo suprotno: zbog

osjećaja dužnosti prema ocu i njegovoj vjeri ona ne vidi dobrotu ljudi kojima je okružena i

samo želi od njih pobjeći. Prilikom svog obraćenja opet postupa instiktivno, bez razmišljanja:

Elizebino blijedo lice planu stidom i srdžbom, i dok su Izahar i Vladoje šuteći promatrali iza stabla neobičnu sliku, izleti djevojka na čistinu, zaleprša bijela njezina koprena, uhvati se o granje i osta viseći. Kao mahnita zaviče ocu:

„Spasimo Ga, oče, On je naš, On je naš!“ (Jurkić, 1933: 215)

13

Obuzeta emocijama Elizeba ne razmišlja o posljedicama, impulzivno trči pred patarene i

svojim tijelom štiti križ od paljenja. No, ona je tek nakon toga postala zrela žena, realna i

odgovorna za svoje postupke.

Petronila je izrazito mudra i razumna žena, ali nije neotporna na osjećaje, štoviše,

ljubav prema svojoj obitelji je njezin pokretač, ali je razum vodi u postupcima. Ona se vrlo

često u teškim situcijama obraća prijatelju Krsti, izučenom pravniku i neutralnoj osobi, kao

savjetniku da je osjećaji ne bi odveli u krivom smjeru. No katolička vjera ipak uzvisuje razum

nad osjećajima, jer su osjetila podložna grijehu. I Petronila pokazuje takvu snagu volje i

samokontrole u primjeru zavjeta: ona je u kršćanskom duhu podvrgnula svoje tijelo mučenju

nespavanja. Junakinje su racionalne i mudre, ali često vođene svojim osjećajima. Ta ih

osjećajnost razlikuje od junaka pustolovnog romana.

U jezgri svakog zapleta se najčešće ipak nalazi opozicija dobro – zlo. Petronila se bori

protiv zla koje je zavladalo Stjepkom. Nesretni događaji koji su obilježili njegovo djetinjstvo

uzrokovali su gubitak njegove vjere i okretanje zlu, što je vidljivo iz ponašanja koje vjernici

smatraju neprihvatljivim i sablažnjivim. Elizeba se pak, deset godina bori s okolinskim

utjecajima da bi zadržala svoj identitet. Koliko su god redovnici bili dobronamjerni i

nenametljivi u svojoj vjeri, ona ih vidi kao opasnost za svoj identitet. U svom konačnom

obračunu, Elizeba se bori protiv patarena, napadača katoličke vjere. Zlo protiv kojeg se junak

bori je često utjelovljeno, pa su patareni po naravi oholi, izgledom surova, mrka i stroga lica a

hrapavim glasom izgovaraju samo poruge i kletve:

Tri bradata muškarca sa mačevima o pojasu privlačili su još granja. Pri tome su svaki čas kleli i dobacivali svakojake pogrde prema strani, gdje su o dva stabla bila privezana dvojica dominikanca. (...) Uto jedan od one trojice, surova lica, poče da pali kresivo i okrećući se prema svezanim dominikancima izusti hrapavo:

„He-he – ova vaša nagrda – planut će ona sada. Evo ognja, pa da vidimo, je li ovo prava svetinja!“ (Jurkić, 1933: 215)

14

Stjepko je također imao fizički izraženo zlo: unakaženo lice te deformirano tijelo. Odmah po

njegovom povratku njegovo je lice toliko strašno da ga se ljudi uopće boje pogledati dok

kasnije, blagim promjenama i pomacima u njegovom ponašanju te mekšanjem njegova srca i

njegov izgled postaje podnošljivijim.

Opozicija muško – žensko. Uvođenjem ženskog lika kao junaka dolazi do promjene

sustava vrijednosti. Junakinje dakle ne djeluju agresijom, dominacijom ili potlačivanjem.

Ženski likovi ustraju u svojim naumima a nikada ih ne ostvaruju fizičkim sukobima. Njihova

snaga ne leži u fizičkoj jakosti već u psihičkoj izdržljivosti te osjećajnosti koja uvijek oboji

svaku njihovu odluku. Junakinja je svjesna svoje fizičke nemoći stoga svoje ciljeve ostvaruje

mudrošću i umješnošću pravovremenog djelovanja. Njezini ciljevi i nagrade nikada nisu

materijalna dobra već duhovni mir, obitelj i sigurnost. To je ujedno i poruka koju katolička

crkva pokušava pronijeti. Katolički pustolovni roman se zato i našao pred preprekom jer je u

odnosu na pustolovni roman bilo potrebno izokrenuti cijeli sustav vrijednosti. Duhovne

vrijednosti kao konačni cilj i nagradu je mogla podnijeti samo promjena junaka: u junakinju.

Putovanje

Najvažnija okosnica pustolovnog romana je putovanje. Junak mora napustiti „dom“ i

sigurnost koju je ondje imao te otisnuti se u „divljinu“, nepoznate egzotične krajeve.

Putovanje je obilježeno dinamikom događanja koja kod čitatelja izazivaju stalnu napetost i

strah za sudbinu lika, jer se on sukobljava s različitim neprijateljima i zvjerima koje su

moguće samo u takvim netaknutim predjelima. Putovanje „divljinom“ često može biti

projekcija podsvjesti (Hourihan, 1998) kada se pobjeda junaka nad suprotstavljenim

protivnicima tumači kao suočavanje s osobnim, psihološkim problemom.

U oba analizirana romana putovanja su bitni elementi priče. Upravo putovanje u egzotičnu

Bosnu omogućilo je Elizebi obraćenje. Konačno opuštena jer je s ocem i što se više ne mora

15

odupirati katoličkoj okolini, Elizeba se nađe u opasnoj situaciji napada patarena na katoličke

misionare. Promjena okoline je uvjetovala da sada treba katoličku vjeru obraniti a ne braniti

se od nje. Opasnost u njoj potiče refleksni potez te ona konačno otkriva ono što joj je cijelo

vrijeme bilo u podsvjesti. U romanu Plašt maloga križara Stjepkovo putovanje uništilo je

živote mnogih: ponajprije Stjepkov, skrivilo je preranu smrt njegovog oca Šime a time

posljedično i Petronilin te život njegovog brata Pavla.

No, ta putovanja ipak ne možemo smatrati putovanjima pustolovnog karaktera. Kao i sa svim

odrednicama do sada, i ovaj put primjećujemo odstupanje u pripovijednom postupku

katoličkog romana od onog kojeg nalazimo u pustolovnom romanu. U Petnaest tornjeva

junakinja Elizeba odlazi na putovanje izlaskom iz samostana. Taj korak se može protumačiti

odlaskom iz „doma“ (iako ga ona tada nije ni smatrala domom). „Divljina“ koju junakinja

proživljava je život izvan samostanskih zidina, koji je potpuno drugačiji a život s ocem je

prva prepreka na njezinom putu. Otac ne shvaća njezine potrebe i žudnju za domom i

toplinom već materijalno uređuje njihovu budućnost. Obraćenjem i konačnim shvaćanjem

ona dobiva sve za čime je do sada žudjela te se vraća kući, u samostan.

Putovanje u Plaštu maloga križara je izraženo još suptilnije. Petronila zapravo nikamo ne

putuje, ali njezino putovanje k ostvarenju cilja započinje Stjepkovim odlaskom u dječju

križarsku vojnu. Tada se narušila ravnoteža u njezinom životu: gubi sina a zatim i muža jer je

išao u potragu za sinom te se na putu razbolio. Drugi sin Pavao je nesretan u braku sa ženom

koju nije zapravo volio. Različitim načinima situacija se konačno razrješava: nešto uz pomoć

čuda a nešto uz Petronilino mudro promišljanje. Putovanje je završeno ostvarivanjem

konačnog cilja a to je sreća obitelji i stabilnost.

Zaključak

16

Danas zaboravljena spisateljica, Štefa Jurkić istaknula se kao jedna od aktivnih

sudionica hrvatskog katoličkog pokreta. Njezina tadašnja popularnost očituje se vrsno

različitim opusom koji je objavljivala u širokom opsegu publikacija i glasila. Pišući legende,

romane, hagiografije, novele ona je provodila svoju misiju: prodrijeti do svojih čitatelja

laganim i razumljivim djelima i na taj način promicati načela katoličke vjere.

Kako i sama često napominje, francuska kultura i književnost su joj ne samo poznate

već često i uzor. Posebno je to očito u najčešćem motivu njezinih romana. Upravo je

obraćenje po uzoru na francuske konvertitske autore motiv koji je u romanima Štefe Jurkić

najčešća okosnica.

Kako bi se što više približila širem čitateljstvu, nije težila stvaranju djela izrazite

umjetničke vrijednosti već je, upravo suprotno, djelima jednostavne kompozicije, napete i

brze radnje obilježene pripovijednim postupcima pustolovnih romana dopirala do čitateljstva

koje bi njezine romane čitalo u jednom dahu. Stvarala je djela na kakve je, prema teoriji

recepcije, njezina pretpostavljena publika navikla i što je bila spremna prihvatiti.

Katolički pustolovni roman strukturno se posve oslanja na tradicionalni pustolovni

roman, ali su poželjne vrijednosti potpuno preokrenute. U skladu s katoličkim duhom, cijeni

se samozatajnost i skromnost, ljubav i strpljenje te opraštanje. Zbog tih osobina koje su

suprotne osobinama pustolovnog junaka, pustolovni junak u katoličkom pustolovnom romanu

postaje junakinja. Na svojim putovanjima ona se suočava s različitim preprekama a njezin cilj

su ljubav, obitelj i mir. Postigavši svoj cilj, junakinja nije nagrađena materijalnim dobrima

već produbljivanjem vjere ili obraćenjem.

Utjecaji na djela za djecu Štefe Jurkić dolaze iz dva izvora. Sadržajni uzor preuzima

od francuskih konvertitskih pisaca a kao uzor za formu poslužio je popularni pustolovni

roman.

17

LITERATURA:

1. Detoni Dujmić, Dunja (1998) Ljepša polovica književnosti, Matica hrvatska, Zagreb2. Grgec, Petar (1934) Hrvatski katolički književnici u Sarajevu, Hrvatska straža 166: 43. Hourihan, Margery (1997) Deconstructing the Hero: Literary theory and children's

literature, Routledge, London&New York4. Hranjec, Stjepan (2003) Kršćanska izvorišta dječje književnosti, Alfa, Zagreb5. Jurkić, Štefa (1929) Čipke, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb6. Jurkić, Štefa (1933) Petnaest tornjeva, Kuća dobre štampe, Zagreb (pretisak iz 1998)7. Jurkić, Štefa (1938) Plašt maloga križara: roman iz doba dječje križarske vojne,

Knjižnica dobrih romana, Zagreb8. Lončarević, Vladimir, (2005) Književno-kulturno značenje časopisa Hrvatska straža,

Obnovljeni život 60: 55-719. Lončarević, Vladimir, (2005) Književnost i Hrvatski katolički pokret, Alfa, Zagreb10. Majhut, Berislav (2005) Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do

1945., FF Press, Zagreb11. Merz, Ivan (1994) Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših

dana, Azur Journal, Zagreb12. Mrakužić, Zlatan (1997) Žanrovska struktura pustolovnog romana, magistarski rad,

Zagreb13. Prince, Gerald (1989)2003 Dictionary of Narratology, University of Nebraska Press14. Propp, Vladimir (1928) 1982 Morfologija bajke, Prosveta, Beograd15. Solar, Milivoj (1976)1996 Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb16. Šimundža, Drago, (1999) Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska, Split17. Vrgoč, Miro (1993) Štefa Jurkić (26.12.1895. – 28.11.1971.), Marulić 26: 559-56118. Vrgoč, Miro (1995) Štefa Jurkić (1895-1971.): U povodu 100. obljetnice rođenja,

Bosna Franciscana 3: 123-146

18