Bilten - SBplus.hr 9(2).pdf · Ivo Andrić, Znakovi pored puta Prema rječniku Bratoljuba Klaića riječ bilten dolazi od francuske riječi bulletin, što znači: 1. kra-tak izvještaj

B i l t e n Udruge »fra Grga Vilić« god. III. (lipanj 2013.) broj 9 str. 1 od 16

Bilten Udruge »fra Grga Vilić«

Fra Petar Matanović Član Upravnog odbora Udruge »fra Grga Vilić«

Uz deveti broj Biltena

»Kad vam umre neko drag i blizak, vi tek tada pravo i potpuno sagledate ono što ste ra-nije samo naslućivali i o čemu ste često razmišljali. To jest: ukaže vam se ogromna i stra-šna nesrazmera između nestalnosti, krhkosti i kratkoće ovog našeg ličnog života, s jedne strane, i svih naših osećanja, shvatanja, planova, pothvata, želja i potreba, s druge (...)«

Ivo Andrić, Znakovi pored puta

Prema rječniku Bratoljuba Klaića riječ bilten dolazi od francuske riječi bulletin, što znači: 1. kra-tak izvještaj o važnom događaju koji je značajan za široku publiku; 2. naziv mnogih periodičnih i neperiodičnih izdanja. Po deveti put pred nama je ovo neperiodično izdanje, zbir kratkih izvješta-ja koji imaju značenje za široku publiku. U prvome redu to je ona publika koja je poznavala fra Grgu, a onda i svi oni koji vole ovaj kraj zemlje Bosne i narod koji u njemu odvajkada živi. Naša Udruga, pa i Bilten, nastoji biti više od toga: ona kuša zahvatiti sam život čovjeka iz Bosanske Posavine, na svim njegovim životnim stazama: od sreće što se rodio do otužnog trenutka svih vrsta odlazaka i rastanaka, a naročito smrti. Nije lako ni jednostavno ostati u onome životnom postulatu što ga je fra Grga Vilić živio i svjedočio, od svoje mladosti do dosta ranoga odlaska iz naše sredine. Međutim, zahvaljujući nekolicini njegovih dobrih prijatelja i znanaca, fra Grga ostaje među nama, nastavlja živjeti u svojoj široj obitelji koja ga ne može i ne želi zaboraviti. Deveti broj Biltena je tu! U prošlom broju Biltena objavljeno je nekoliko zanimljivih tekstova koji se nastavljaju i u ovome broju. Posebno bih želio istaći reakcije na članak o smrti gospođe Jele Knežević, majke predsjednika i glavnoga urednika Biltena, Ante Kneževića. Članak je lijep omaž zahvalnoga sina majci koja je, upravo po sinovskom svjedočenju, opravdala svoj život, i majke, i dobre komšinice, i vješte i radine domaćice, prave kršćanke i Hrvatice iz Bosanske Posavine. Draga su mi ova svjedočanstva njezina sina, ne samo što iskazuje njegovo sinovsko udivljenje, nego me podsjećaju na mnoštvo samozatajnih majki koje su sve učinile da odgovore na taj izvanredan Božji poziv – biti majka. U mnogim slučajevima pa i u ovome, ta se ljubav ne dariva samo svojoj djeci, nego se, ta nelagana, životna zadaća, nesebično prelijeva i razlijeva iz njihovih obitelji na sredinu koja je okružuje i na ljude koje susreću, kao što je to majka Jela znala i činila. Živimo u vremenu u kojemu se mnogo piše i izdaje. Kamo puste sreće da smo uvijek imali takve uvjete! Koliko bismo bili bogatiji da je svaki fratar imao ovoliko prijatelja koliko ih je za života sakupio fra Grga Vilić? Takvih odanih, obrazovanih prijatelja, svjesnih značenja zapisane riječi. Naše bi knjižnice bile pune svjedočanstava o djelovanju dobrih bosanskih ujaka, a uspomene na njihove doprinose našim uređenijim i uljuđenijim životima trajale bi dulje od jednoga ljudskoga vijeka. U takvoj časnoj službi je Bilten Udruge »fra Grga Vilić«. ▪

Samostan Dubrave kraj Brčkoga, 7. lipnja 2013. g.


Ivo Lubina Dino Član Upravnog odbora Udruge »fra Grga Vilić« Predsjednik Društva prijatelja prirode »Lipa«

Urednikova napomena: Malo je Posavljaka koji os-vajaju visoke planinske vrhunce. Jedan od njih je Ivo Lubina, predsjednik odžačkoga Društva prijatelja pri-rode »Lipa«, koji je nedavno osvojio i najviši vrh Afrike, Uhuru (5895 metara). To je veliko osobno dostignuće. Nažalost, mnogi ljudi ne cijene dovoljno dostignuća pojedinaca (bilo u poslu, naobrazbi, znanosti ili spor-tu). Povijest pokazuje, primjećuje Ivo Andrić, da istak-nuti ljudi iz naše sredine često znaju biti i doslovce »srezani« (upravo jer »strše« iznad prosjeka). Smisao djelovanja Udruge »fra Grga Vilić« jest i poticanje izvrsnosti te ukazivanje na uspješne pojedince kao pozitivne uzore za mlade. Nakon završetka afričke ekspedicije Ivini prijatelji iskazali su mu dobrodošlicu s plakatom »Dobrodošao kući, lave afrički!« Ivin plani-narsko-humanitarni pothvat naišao je na znatan me-dijski odjek (od Federalne TV, sarajevskog Oslobo-đenja i Večernjeg lista pa do uglednijih posavskih por-tala poput posavina.org). U ovom Biltenu objavljujemo Ivine zapise iz Afrike. Tekst se sastoji od 4 dijela: 1) »Moj mjesec Afrike«, 2) »Ekspedicija "Kilimandžaro 2013"«, 3) »Obilazak nacionalnih parkova u Tanza-niji« i 4) »Akcija "Bosanska Posavina Africi"«.

Anto Knežević Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić«

____________________________________

1. Moj mjesec Afrike U našem narodu ima kletva: »Dabogda imao pa ne imao«. Kroz život osjećamo potvrdu ove rečenice. Svako od nas postavlja svoje životne ciljeve i puteve kretanja, definira prioritete i pokušava svoj život prilagoditi

svojim sklonostima. Što je za jednog čovje-ka vrhunsko zadovoljstvo, za drugog može biti patnja, besmisao. Ma koliko sličili jedni drugima, u mnogome se razlikujemo. Drugačijeg smo karaktera, mentaliteta, pogleda na svijet, interesa, ni-voa znanja i obrazovanja. Ali kako shvatiti drugoga? Često je to nemoguća misija. A shvatajući druge nalazimo način da shvatimo i sebe. Upoznavši Afriku, život ljudi i njihovo poi-manje problema i obaveza, počeo sam dru-gačije gledati na naše životne situacije. Dru-gačije shvatam značaj naših tegoba. Ma koliko živjeli skromnije i tegobnije nego mi, ljudi u Tanzaniji ne paniče, nisu tragičari, ne padaju u depresiju. Kod njih nema mjestu razočarenju.


Neimaština ih prožima, ali oni iz nje izlaze vedri i nepokolebljivi. »Hakuna matata« (nema problema) je sveprisutna uzrečica. Ona oslikava njihov pristup rješavanju svake neugode. Ništa nije vrijedno njihove žuči. Riječi koje sam najčešće slušao (posebno na usponu) su »pole pole« (polako). One go-vore ne samo o načinu kretanja, već i o nji-hovoj životnoj filozofiji. Ljudi na ulici su u sveprisutnoj borbi za svoj komad sreće. Prometnice su do te mjere opterećene da je umjetnost iz Kisonga stići u centar grada. Tu se bore za protočni prostor, koji je ujedno i tržnica i radionica. Na ulici i oko nje odvija se glavnina života u Arushi. Tu se trguje, kupuje i prodaje; tu se šiva, popravlja obuća, obavljaju bravarski poslovi. Gdje završava saobraćajnica, a gdje počinje trotoar nemoguće je odrediti. Bezbroj dalladalla (kombija) krstari gradom i prevoze putnike. U jednu stane (natrpa se) i tridesetak ljudi, a prevoze i stvari i životinje. Specifičnost prevoza su i piki-piki (taksi-motoristi), a ima ih na svakom ćošku ili raskrsnici. Bagagi (trokolice) nisu tako česte kao u Dar es Salamu, a transport roba se vrši drvenim prikolicama na dva točka. Teško je opisati njihov pogled na vrijeme i odgovornost. U pripremi za ekspediciju »Ki-limandžaro 2013.« pročitao sam izjavu jed-nog Afrikanca: »Vi imate satove, a mi vri-jeme«. I baš je tako: u dogovoru s njima slobodno uračunajte dva sata kašnjenja.

Nema u njih žurbe i stresa. Njihova poznata poslovica kaže: »Haraka, haraka; haina baraka« (žurba ne donosi sreću). Zamislite sad kako se u toj sredini, sa takvim stepe-nom odgovornosti, osjeća neko profesio-nalno deformiran dugotrajnom vojnom služ-bom! Spoznaje o drugačijem životu afričkog čov-jeka otvaraju mi nove vidike. Drugačije sad vidim naše probleme. Ne čini mi se više tako beznadežnim stanje u našoj državi. Svjestan da u Africi žive ljudi bez mnogih stvari koje su nama svakodnevno dostupne, više cije-nim neke naše blagodati. Neću da mislim kako bi se osjećao netko od njih poslije mjesec dana provedenih kod nas. Možda bi ga stigla kletva sa početka ovog teksta.

2. Ekspedicija »Kilimandžaro 2013«

Ekspediciju su organizirali Društvo prija-telja prirode »Lipa« Odžak i Planinarsko-alpinistički klub »Summit« Banja Luka. Ekspedicija je trajala dvadeset i devet dana. Cilj je ekspedicije bio uspon na najviši afrički vrh »Uhuru Peak« (5.895 m n/v) na vulkanskom krateru Kibo.


Na vrhuncu Uhuru Nakon što smo stigli u Tanzaniju i kratko boravili u Katoličkoj misiji Kisongo, u tri dana ispenjali smo, radi što bolje akli-matizacije, Mont Meru (4.566 m n/v), im-pozantnu planinu iznad Arushe. Vrijeme odmora od ovog napornog uspona iskoristili smo da obiđemo nacionalne par-kove Manyara, Ngorongoro i Serengeti. U četiri nezaboravna dana imali smo priliku vidjeti neprocjenjivo prirodno blago Afrike, mnoštvo životinjskih vrsta, prekrasne krajo-like, spavati u šatoru usred savane i gotovo dotaknuti brojne »divlje« životinje. Uspon na Kilimandžaro trajao je šest dana, šest dana upornog penjanja. Od šest-sedam mogućih staza ka vrhu mi smo odabrali Machame (Viski) rutu, najtežu i najdužu, ali i najljepšu stazu. Iako za razliku od Marangu (Coca Cola) rute nema čvrste objekte za spavanje (pa smo koristili šatore), ona osigurava najbolju akli-matizaciju, koja je vrlo važna za uspješno stizanje na vrh. Poslije ostvarenja cilja ekspedicije, posjetili smo ostrvo Zanzibar i odmorili se na idilič-nim plažama.

Zalazak sunca na Zanzibaru

3. Obilazak nacionalnih parkova u Tanzaniji – nezaboravan doživljaj

Arusha obuhvata područje vulkanske plani-ne Mont Meru i njene istočne padine. Mt. Meru dominira iznad grada Arushe, središta istoimene regije na sjeveru Tanzanije. Park je površinom mali, ali bogat biljnim i životinjskim svijetom. U području kišnih šu-ma obitavaju majmuni colobus i afrički bi-zoni, a u nizini žirafe, slonovi, zebre i gnu-ovi. Jezero Momella značajno je stanište ptica močvarica. Manyara se prostire na površini od 329 km2 uz istoimeno jezero, koje u zavisnosti od doba godine varira svojom površinom. U su-šnim razdobljima pojavljuju se velike blatne površine jer je jezero vrlo plitko. Najveća dubina doseže do četiri metra. Jezero je or-nitološki raj jer nudi mogućnost promatra-nja preko 300 vrsta ptica selica. Godine 1981. proglašena je rezervatom biosfere UNESCO-a. Da je to najljepši nacionalni park u Africi konstatirao je i Ernest Hemingway. U gustoj šumi između jezera i uzvisina koje omeđuju nacionalni park obitavaju i biljojedi kao što su gnu, slon, impala, nilski konj i žirafa. Ngorongoro je oblast površine 8.288 km2. Prostire se na kalderi ugaslog vulkana. Naci-


onalnim parkom proglašen je 1959. godine, a 1979. je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Jedinstven je u Africi po bioraznolikosti mnogih ugroženih životinj-skih vrsta. Poznat je i kao »kolijevka čovje-čanstva« jer su tu pronađeni najstariji ostatci prvih hominida. Na području parka obitava oko 40.000 pripadnika plemena Masai po-znatog po specifičnom izgledu i nomadskom načinu života. Serengeti je jedan od najpoznatijih nacio-nalnih parkova u svijetu. Prostire se na po-vršini oko 30.000 km2 u sjeveroistočnoj Tan-zaniji. S nacionalnim parkovima Ngoro-ngoro i Masai Mara u Keniji čini jednu cjelinu koju nastanjuje oko 70 vrsta sisara i oko 500 vrsta ptica. Veličina mu je dala i ime: na jeziku plemena Masai riječ serengeti znači »beskrajna ravnica«. U klisuri Olduvai pronađeni su fosilni ostatci čovjeka za koje se procjenjuje da su stari oko 1,75 miliona godina. Kilimandžaro su još 1910. godine njemački kolonizatori proglasili šumskim rezervatom. Status nacionalnog parka dobio je 1971., dok je u registar svjetske baštine upisan šesnaest godina poslije zbog očuvanja bo-gate flore i faune. Na visini iznad dvije hi-ljade i sedamsto metara nadmorske visine park pokriva površinu od 753 km2. Naci-onalni park jedno je od najposjećenijih mje-sta u tom dijelu svijeta jer je istoimena pla-nina najviša samostojeća uzvisina na svijetu. Kilimandžaro se izdiže praktički iz afričkih savana za četiri hiljade i šesto metara do naj-višeg vrha Uhuru (što znači »sloboda«). Jozani je jedini nacionalni park na tanza-nijskom ostrvu Zanzibar u Indijskom okeanu udaljenom tridesetak kilometara od istočnih obala Afrike. Prostire se na površini od 50 km2. Pored 50 vrsta leptira i 40 vrsta ptica najpoznatiji je stanovnik parka crveni colo-bus. Ta vrsta majmuna svoju slavu zahva-ljuje britanskom zoologu Johnu Kirku, koji se angažirao na zaštiti prirodnih vrijednosti Zanzibara.

4. Akcija »Bosanska Posavina Africi«

Budući da je naš polazak pao neposredno poslije božićnih i novogodišnjih praznika, željeli smo tom vremenu darivanja dati jed-nu novu dimenziju. U saradnji s Nadbis-kupskim centrom za pastoral mladih »Ivan Pavao II« Sarajevo i Župom Rođenja BDM iz Ulica, organizirali smo humanitarnu ak-ciju »Bosanska Posavina Africi«. U akciji je skupljeno četiri hiljade maraka za rad novoosnovane Katoličke misije u Kison-gu. Za vrijeme našeg boravka uručili smo simbolični ček u visini prikupljenih sredsta-va don Velimiru Tomiću, voditelju misije i dugogodišnjem misionaru (25 godina u Africi). ▪

Ivo Lubina Dino sa don Velimirom Tomićem

Vrbovac (Odžak), 24. 02. 2013.


Dr. med. Matija Knežević-Marković Članica Upravnog odbora Udruge »fra Grga Vilić«

Posavski franjevac u Maroku Na portalu Bosne Srebrene pronašli smo email adresu fra Ivice Pavlovića koji služi u Marrakešu (na donjoj slici on stoji u svojoj crkvi). Anto i ja smo koncem travnja i počet-kom svibnja kratko posjetili Kraljevinu Ma-roko da saznamo što radi bosanski franjevac u islamskoj zemlji na Sjeveru Afrike. Sa fra Ivicom izmjenjujemo emailove. On nam daje savjete o rezervaciji leta, hotela itd. Letimo Luftahansom iz Zagreba preko Mün-chena i Düsseldorfa. Dok se avion spušta u zračnu luku Manera, kroz prozor vidimo prepoznatljivu crvenkastu boju zgrada. Zato Marrakeš nazivaju i »crveni grad«. Bez pro-blema prolazimo policijsku i carinsku kon-trolu. Mijenjamo eure u dirhame i uzimamo taksi. Vozimo se širokim avenijama Marra-keša. S obje strane avenija vidimo kilome-tarske nizove raznobojnih ruža, zelenih ma-slina i visokih palmi.

Stižemo u hotel »Dellarosa«. Ljubazno nas dočekuju s aromatičnim čajem od mente i kolačićima. Pod našega velikog apartmana pokriven je laticama crvenih ruža. Uključena su dva televizora (jedan emitira program na arapskom, drugi na francuskom jeziku). Ka-snije na Al-džaziri gledamo vijest o bosan-skim rudarima u Brezi. Odmorni i osvježeni krećemo predvečer u šetnju prema Medini. To je stari grad okru-žen zidinama. Ne treba nam nikakva karta. Najbolji putokaz za Medinu i njezin glavni trg je visoki minaret džamije Kutubije, vid-ljiv iz najudaljenijih dijelova grada. Kutubija je sagrađena u 12. stoljeću. Ulicom se kreće šaroliko mnoštvo pješaka, auta, autobusa, kombija, motora, bicikla, ko-nja, konjskih kočija, dvokolica sa platon-skim gumama (dvokolicu vuče poneki siro-mašak). Čini se pomalo kaotično. Ipak, uz ponekog prometnog policajca, semafore, često trubljenje i oprezne i na takve uvjete navikle sudionike, svi stižu svome cilju (vidjeti donju sliku). Srednjovjekovni trg Žama el-Fna je jedan od najvećih trgova u Maroku. To je ogroman prostor ispunjen štandovima. Na njima se prodaju razne vrste voća, svježe iscijeđen sok od naranče ili grejpa, egzotočni začini, cvijeće, nakit, rukotvorine od kože, kerami-ka, svila i sl. Tu su i plesači, žongleri, ukro-titelji zmija i živopisno odjeveni starosjedi-oci Berberi.


Na trgu se čuju i tradicionalna glazbala. Bli-zu je i velika natkrivena tržnica (suk). Tržni-cu čini niz uskih zavojitih uličica i štandova gdje trgovci nude svoju robu (vidjeti gornju sliku). Vreva, trgovci i roba podsjećaju me na ono što sam vidjela u Jeruzalemu tijekom hodočašća Svetoj zemlji 2007. godine. Sljedećeg jutra krećemo na sastanak sa fra Ivicom. Sadašnja i jedina katolička crkva u Marrakešu sagrađena je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Pripada rabatskoj biskupiji u kojoj se nalazi 25 bogoštovnih mjesta (cr-kava, samostana, župa, bratovština...). U 9 sati stojimo ispred ulaza u zidom ogra-đen prostor iznad kojeg se izdiže četvrtasti toranj s križem. Zgrada je neupadljiva. Po arhitekturi i fasadi crkva nalikuje na okolne građevine u novom dijelu grada. Samo križ na vrhu tornja govori da se radi o kršćanskoj bogomolji. Dvorišna vrata crkve otvara nam policajac. On danonoćno čuva crkvu od mogućih neželjenih posjetilaca. (Turizam je jedna od glavnih privrednih grana u Maroku pa je vladi i kralju stalo do održavanja reda i mira i do sigurnosti stranaca i turista.) Domaćin nas čeka u skromnom župnom ure-du. Ugodno nas iznenađuje vijest da je fra Ivica rodom iz naših krajeva, iz Bosanske Posavine. Čak je i rodbinski vezan s poto-čanskim župnikom fra Mladenom Jozićem i s mojom prijateljicom Mandom Golemović (oboje su rodom iz Koraća kraj Bos. Broda).

Fra Ivica je rođen u Koraću 1973. godine. Osnovnu školu završava u Koraću, gimna-ziju u Visokom, novicijat u Italiji (Monopoli kod Barija), filozofiju u Samoboru, a teolo-giju u Bologni. Za svećenika je zaređen 1999. godine. Šest mjeseci služi kao kapelan u Samostanu na Plehanu. Zatim odlazi na pripreme za misije u Pariz. Tu studira budi-zam, islamologiju, ateizam i misiologiju na Katoličkom institutu za znanosti i teologiju religija. Potom ide u Izmir gdje studira arap-ski i turski jezik. Nekoliko je mjeseci proveo na studiju u Granadi (Španjolska). U Maro-ko je stigao prije 12 godina. Govori aktivno talijanski, španjolski, francuski, turski i arapski. U svakodnevnom radu najviše se služi francuskim i arapskim. Nakon tople dobrodošlice, fra Ivica nas upo-znaje sa franjevačkom misijom u Maroku. Franjevci (Red Manje braće, OFM) su pri-sutni ovdje od početka svog postojanja. Još za života sv. Franje Asiškog u Maroko su stigli njegovi prvi redovnici. Ovdašnja je crkva posvećena prvim franjevačkim muče-nicima (petorici braće koji su ubijeni 1220. godine dok su naviještali Evanđelje u Ma-roku). I danas u milijunskom gradu Marra-kešu živi i djeluje pet fratara (uz fra Ivicu tu su još četiri subrata iz Francuske, Amerike, Konga i sa Filipina). Maroko je u drugom svjetskom ratu bio pro-tektorat vichyevske Francuske, dakle Hitle-rov saveznik. Kada je zatraženo da Židove pošalju u konclogore, marokanski sultan (kasnije kralj) Muhamed V. je rekao: »Ovdje nema Židova, ovdje žive samo Marokanci.« Tako su spašeni marokanski Židovi. Koje je poslanje franjevaca u islamskoj zem-lji bez ijednog domaćeg kršćanina Marokan-ca? Oni nemaju klasičnu župu sa stalnim brojem vjernika. Franjevci se brinu o duša-ma katolika-stranaca. To su radnici iz Fran-cuske i Španjolske, brojni turisti iz cijelog svijeta i studenti iz Crne Afrike. Broj župlja-na se mijenja. Ljeti, kad zapušu pustinjski vjetrovi donoseći velike količine sitnog pije-ska i kad se temperatura podigne i do 53 stu-pnja u hladu, svi koji mogu odlaze iz grada.


Župno vijeća održava mjesečne susrete; bavi se katehezom, katekumenatom, pastoralom s afričkim studentima, karitativnim djelatno-stima te podizanjem svijesti o islamu. Dje-luje i molitvena skupina. Franjevci organizi-raju razne akcije i pružaju pomoć svima (bez obzira na vjeru). Za Korizmu su djeca pro-vela sponzoriranu akciju »Trčati za druge«. Za svaki pretrčani kilometar dobili su po 3 eura. Prikupljeni novac (1700 eura) je dari-van za operaciju srca jednog djeteta. Nadahnut ikonom pohoda Bl. Djevice Mari-je Elizabeti, koja ukrašava zid crkve, fra Ivica opisuje poslanje franjevaca u Maroku: »To je, inače, naša duhovnost ovdje. Mi kažemo da smo isto kao Crkva vizitacije. Kao što je Ivan Krstitelj prepo-znao u Mariji Krista, tako i ovaj narod treba u nama pre-poznati da mi nosimo Krista. I ako ljudi ne prepoznaju u nama da smo kršćani, nema tu potrebe biti. To je to svjedočanstvo. Jer pitaju ljudi: "Pa šta ćete vi u Maroku? Ne možete krstit, ne možete ništa radit! Odite tamo di ima posla!" Nije to to. Ima jedna vrsta prisutnosti koja je u čistoj diskreciji, ali vrlo efikasna.« Fra Ivica nam pokazuje svoj vrt. U njemu poznaje svaki cvijet i stablo koje je zasadio. Najlakše je s kaktusima: rastu i cvjetaju i na suhoj, ispucaloj zemlji. (U Marrakešu kiša padne 3-4 puta godišnje, a navodnjavanje je skupo.) Raskošna bugenvilija stara 50 godi-na cvate čak dva puta godišnje. Poneko stablo se osuši, ali i dalje ostaje u vrtu – kao skulptura. Tako donji šuplji dio jednog osu-šenog stabla služi kao špilja u kojoj se nalazi Gospin kip, a na vrhu drveta izrezbareni Krist širi ruke između tornja katoličke crkve i minareta susjedne džamije (donja slika).

Uvečer, u 19 sati, sudjelujemo na svetoj misi. Svećenik služi uz desni oltar, pokraj zastak-ljenih crkvenih vrata iza kojih dopire cvrkut ptica. Danas je radni dan pa misi prisustvuje samo desetak vjernika (na misu nedjeljom dolazi ih oko 200). Misu na francuskom je-ziku predvodi fratar sa Filipina, a neke mo-litve su moljene i na grčkom i latinskom. Iza mise odlazimo na večeru s fra Ivicom i njegovim prijateljima, hrvatsko-francuskim bračnim parom (donja slika). Josip Persin je umirovljeni stručnjak za telekomunikacije. Mlad je emigrirao iz Karlovca u Pariz. Tamo se školovao, oženio i proveo veći dio života. Kao uspješan poslovni čovjek proputovao je veći dio arapskog svijeta. Zadnjih godina boravi sa suprugom Ritom u Marrakešu. Josip i fra Ivica su jedini Hrvati u gradu. Idućeg dana posjećujemo Esauiru (izgovara se suira; portugalski naziv je Mogador). To je lučki grad na obali Atlantskog oceana. Ti-jekom dvosatne vožnje autocestom uživamo u veličanstvenom krajoliku. U daljini se na-ziru snijegom prekriveni vrhovi planine At-las ispod kojih se prostire nepregledna polu-pustinja s oskudnim raslinjem, rijetkim no-madskim nastambama i malim stadima ova-ca. Zapadnije, uz obalu Atlantskog oceana (koji nosi ime po Atlasu), sivu stepu postu-pno zamjenjuju žuta polja ječma, zeleni ma-slinici i argani. Argan je karakterističan za ovaj dio Maroka. To endemsko drvo daje uljem bogate orašaste plodove. Njegovu važnost su prepoznale siromašne mjesne žene. One su u blizini Esauire osnovale svoju žensku »Zadrugu Maržana«.


Vrijednim rukama Marokanke beru plodove, zatim satima sjedeći na podu jednostavnim komadom kamena razbijaju oraščiće, vade jezgru koju potom prže i prešaju da bi na kraju dobile ulje (vidjeti gornju sliku). Za litru ulja (koja vrijedi do 100 dolara) treba oko 100 kg argana. Arganovo ulje se dalje prerađuje u jestive i kozmetičke proizvode. Cestom se spuštamo prema oceanu i utvrđe-nom starom ribarskom gradu Esauiri čije zi-dine podsjećaju na Dubrovnik (vidjeti donju sliku). Šećemo po dugoj pješčanoj plaži. U restoranu »Al Khaima« ručamo svježu mor-sku ribu uz marokansko vino. Razgledamo grad u kojemu se nalazi i »europsko« (krš-ćansko i židovsko) groblje. Katolici koji bo-rave ovdje pripadaju rabatskoj biskupiji. Kasno predvečer vraćamo se minibusom u Marrakeš. Minibus vozi samo troje francus-kih turista i nas dvoje. Naš vozač brzinom od 130 kilometara na sat pretječe automobile, motocikle, traktore, zaprežna kola, deve...

Doručak u hotelu; kava u talijanskom resto-ranu »Dino«; domaće pivo »Casablanca« (mala boca je 5 eura) u marokanskom resto-ranu. (Blizu džamija ne možete dobiti pivo ili alkohol.) Saznajemo da u Marrakešu živi i ugledan bosanski Srbin oženjen Marokan-kom. On je sa pravoslavlja prešao na islam. U gradu ima raskošnih vrtova. Odlazimo u botanički vrt »Mažorel«. Ime nosi po svom osnivaču, francuskom slikaru Jacquesu Ma-jorelleu koji je dugi niz godina živio i radio u Marrakešu. Skupljao je i sadio biljke sa svih kontinenata. Već se na ulazu vidi sklad-no raspoređen raskošan biljni svijet. Visoka stabla palmi nadkriljuju cijeli prostor stvara-jući ugodnu hladovinu. Popločane staze vo-de nas, uz cvrkut ptica, do svih dijelova vrta i izvora vode. Sve je tako čudesno lijepo, kao u rajskom vrtu (vidjeti donju sliku). Unutar vrta je i »Berberski muzej«. Tu su iz-loženi predmeti značajni za život i rad ovih starosjedilaca. Posebno je zanimljiva i boga-ta zbirka nakita. Svod muzeja izgleda kao pustinjsko noćno nebo osuto tisućama zvije-zda (žaruljica). Nakon razgledavanja muzeja svraćamo u mali ograđeni prostor gdje uži-vamo u slatkom mirisnom čaju od mente. Dani brzo prolaze u Maroku: šetnje; vožnja u kočiji; marokanski objedi (kuskus, tažid)... Kupujemo darove za rodbinu. Priprema za povratak. Avion uzlijeće prema bijelim obla-cima. Iza sebe ostavljamo posavskog fra-njevca u gradu boje crvenkastih opeka, s rajskim vrtovima, okruženog pustinjom. ▪

Pećnik i Slavonski Brod, 19. svibnja 2013.


Marija Ćulap Imhof Tajnica Udruge »Novo Selo-Balegovac« (Schlieren, Švicarska) Suradnica glasila Društvene obavijesti Hrvatske kul-turne zajednice u Švicarskoj

Sjećanje na fra Grgu Vilića Iz sjećanja na djetinjstvo izblijedjele su mnoge osobe (a među njima i fratri). U sje-ćanju mi je ipak ostao fra Grga Vilić kao markantna osoba. Upoznala sam ga sedam-desetih godina na vjeronauku u Gornjoj Du-bici, koncem moje osnovne škole. Vjeronauk nam je bio nešto izuzetno, zabav-no i veselo, kao vrsta izlazka i nezaboravnog druženja. Cijelim večernjim putem do kuće prepričavali smo fra Grgine savjete. Danas znam zašto mi je fra Grga ostao u ta-ko dobrom sjećanju. Svi mi Hrvati iz Bosan-ske Posavine smo odgojeni manje-više krš-ćanski. Naši su roditelji s nama molili mo-litve kod kuće, išli svake nedjelje u crkvu, pokušavali nas učiti živjeti pošteno i pobož-no. Naši franjevci na misi ili na vjeronauku su nam također uvijek propovijedali o vjeri i dobrim primjerima življenja. Fra Grga je zračio svojom pojavom i ener-gijom. Mladi su ga često spominjali u pozi-tivnim primjerima. Bio je izvrstan govornik (nije mu trebao mikrofon). Glasno je propo-vijedao iza oltara; dobro su ga čuli i u zad-njim klupama u crkvi. Kad bi počeo propo-vijedati, ljudi su ostajali bez riječi. Navodio ih je na razmišljanje. Znao je vjeru prikazi-vati kroz primjere iz običnog života. Šalama je znao otjerati svaku monotoniju na vjero-nauku, u propovijedima i u razgovoru s lju-dima. Vjernike je naprosto oduševljavao.

Upečatljive slike fra Grge ne će izblijedjeti nikada zato što je ostavio na mene jako pozi-tivnu sliku dobrog čovjeka, franjevca, znalca i sjajnog govornika. Tada nisam srela niti je-dnu osobu sličnu fra Grgi Viliću: bio je inte-ligentan čovjek, bez predrasuda, sposoban da zainteresira svakog vjernika za vjeru. ▪

Brig, Wallis, Švicarska, 26. 02. 2013.

Ostvaren san fra Grge Vilića: nova kapela u Drenovcu fra Mladen Jozić drži misu za blagoslov (5. svibnja 2013.). Drenovac je lijepo brdovito selo župe Potočani. Fra Grga je zagovarao povratak izbjeglica u Drenovac. Tako je uvjerio i Antu Jurića Radilja (na slici posve lijevo) i njegovu supru-gu Finku da se vrate. Fra Grga je na jednoj misi zadužio vjernike da obnove i kapelu i blagoslov polja u Drenovcu. Njegov je san nedavno ostvaren. Na mjestu stare kapele (izgrađene za vrijeme Austrije, oko 1910.) podignuta je no-va kapela Sv. Filipa i Jakova. Zaslužnih ima mnogo pa na-vodimo one najvažnije. Inicijator akcije bio je Jozo Blaže-vić Jokan (iz G. Jošave). Za izgradnju se posebno žrtvo-vao Marko Barukčić sin Ive (G. Jošava). Izvođač radova je građevinska tvrtka »Stanogradnja« Ante Jurišića (koji je naplatio samo troškove materijala). U radovima je sudjelo-vao i Anto Radilj. Glavni darovatelji su: udruga iz dijaspore »Župa Potočani« (Švicarska; darovali 1000 franaka); Mato Bošnjak sin Marka iz D. Jošave, koji živi u Njemačkoj (da-rovao 500 eura); Matin prijatelj, pravoslavac Slobodan Bjelotomić iz Beograda, koji živi u Njemačkoj (darovao 500 eura). I mnogi drugi su darovali po 100 ili 200 KM. Ukupni troškovi iznose oko 5500 KM, a do sada je pokri-veno oko 95% troškova. Svima zahvaljujemo!


Mara Barišić Predsjednica Udruge »Život« [Novootvoreni email: [email protected]]

Kad je o majci riječ... Prošli broj Biltena naišao je na veliki odjek. Poslan je na veći broj email adresa u Bosan-skoj Posavini i dijaspori, a odatle je proslje-đivan na druge adrese. Bilten je u cijelosti postavljen na čak šest web stranica.1 Bio je dostupan i u tiskanom izdanju. Udruga je primila osamdesetak pozitivnih komentara. Tako profesor Jozo Jelinić, pisac knjige o posavskom selu Gornja Močila, piše: »Česti-tam na izradi Biltena, jer znam kako je nešto lako reći, ali je to teže napisati, dokumentirati i iznijeti u javnost.«2 U prošlom Biltenu objavljen je i članak »Od-lazi majka« mog brata Ante Kneževića. Čla-nak govori o smrti naše majke Jele Knežević. Vijest o maminoj smrti dirnula je mnoge ljude. Kao da svima nama, koji smo djeca sela (u konačnici: cijela Zemlja je jedno ve-liko selo gdje bismo trebali živjeti u miru sa sobom i sa bližnjima), Phil Bosmans kaže: »Imao sam sreće. Bio sam pozvan i trebao se roditi iz ljubavi dvoje ljudi, koji ostadoše jedno drugom vjerni u dobru i zlu. Bili su siromašni, ali sretni unatoč mnogim brigama. Uz njih je bilo dobro. Nalazio sam siguran dom i ugodnu zaštićenost. Bio je blagoslov roditi se na selu. Nisam imao raskošne kolijevke niti udobne dječje opre-me. Imao sam grudi svoje majke i majku koja je pjevala. 1 Bilten je u cijelosti postavljen na: 1) portal Udruge »fra Grga Vi-

lić« (BiH); 2) »Župa Potočani« (Švicarska); 3) »posavina.org«; 4) »Zajednica Tramošnica Gornja« (Švicarska); 5) »Garevački internet portal« te 6) slavonskobrodski portal »SBplus« koji je tamošnjim Posavcima čestitao Uskrs sa Biltenom Udruge.

2 To: [email protected]; Subject: Re: Bilten udruge ''fra Grga Vilić'' ; Date: Sun, 24 Mar 2013 21:21; From: [email protected]. Profesor Jelinić je objavio knjigu Gornja Močila kod Bosanskog Broda (Bosanski Brod: HKD Napredak; Gornja Močila-Sijekovac: Župni ured, 2006.).

Nisam imao skupih igračaka nego vjeverice u šumi i ma-le kuniće na livadi...«3 William Makepeace Thackeray je rekao: »Majka je ime za Boga na usnama i u srcima dječice.« A mi kažemo: hvala ti, Bože, na tom daru, daru majke i svim najvrjednijim stvarima koje besplatno dobivamo od tebe. Moj školski drug Ilija Ico Blažević, pjesnik koji živi u Švicarskoj, napisao je mom bratu: »Danas sam se čuo telefonom sa mojom majkom u Jošavi i ona mi reče za iznenadnu smrt tvoje majke. Želim ti izraziti svoju iskrenu sućut. Znam da taj gubitak ne mogu nikakve riječi ublažiti jer samo je jedna majka. Mogu ti samo reći, ako je život svjetlost između dvije tame onda je vaša majka imala uz vas puno svijetlih i sunčanih dana.«4 Ico je u svojoj zbirci pjesama dvije pjesme posvetio majci. Iz njih izdvajam stihove:

Ti nikad nisi marila od svijeta I kažeš, Hoću još dokle mogu

A puni su tragovi popucani peta Tih tvojih napaćenih nogu. ...

Sigurno si još u našem vrtu

Ponosno pokazuješ svoje djelo Dok rukama zemlju praviš krtu

I starosti prkosiš hrabro i smjelo. ...

Nećemo reći da nije bilo svađa al vidim da ti djeca iz očiju ginu

i kako kažeš, Majka jednom rađa živi ti dugo, dugo svome sinu.5

Zadušnice za moju mamu služila su i dva strana svećenika (članovi Udruge »fra Grga Vilić«). Isusovac dr. Michael Saso iz Los Angelesa piše: »Anto, jutros sam odslužio misu za tvoju majku i tebe, a činit ću to i sljedeća tri dana. Uz mnogo blagoslova i unutrašnji mir. Michael.«6

3 Phil Bosmans, Bog – moja oaza: moje iskustvo s nevjerojatnim

Bogom. (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.), str. 164. 4 From: Ilija ico Blažević [email protected]; Date: Sun, Feb

24, 2013 07:22; Subject: O zbirci pjesama "Šta sam / ko sam"; To: Anto Knežević [email protected].

5 Ilija ico Blažević, Šta sam, ko sam [zbirka pjesama] (Luzern, Švicarska: Unibook, 2010.), str. 114-116.

6 »Anto, I offered my Mass this morning for your mother, and you, and will do so for the next 3 days. Much blessing, inner peace. Michael« From: Mr Michael Saso [email protected]; Date: Thu, 14 Mar 2013 00:11; Subject: Re: Greetings; To: Anto Knežević [email protected].


Ukrajinski grkokatolički svećenik mr. sc. Oleh Hirnyk piše (na hrvatskom) iz Lavova: »Naravno, sutra i preksutra (19-20. 03) služit ću Liturgiju za pokojnu Jelu. Sutra u 9.00 u crkvi sv. Arkanđela Mihaela (manastir monaha reda sv. Teodora Studite), preksutra u 17.00 u crkvi Svih svetih (manastir monahi-nja reda sv. Teodora Studite).«7 Pozitivni komentari članka »Odlazi majka« stizali su sa sve četiri strane svijeta. Stizali su usmeno od rođaka i znanaca koje svako-dnevno susrećemo, a također emailom. Ljudi su otvorili svoja srca. Muškarci su (hrabro!) priznali da su brisali suze (ili bi im »došla suza na oko«). Žene su u svoja razmišljanja uplele pokoji cvijetak iz djetinjstva i kazale naglas da vole život sa svim križevima koje on donese, te da se raduju – vječnosti. Čitatelji su bili dirnuti lako razumljivim tek-stom. Pronašli su sebe u određenom »redku«. Nekoga je do suza ganula rečenica: »Mama više nikad neće ukuvat kru.« Druge je u grlu steglo kad su pročitali: »Mama nam i mrtva pomaže.« Sinovi plaču jer »nema više majke da odkuči firanjgu da vidi jesam li stigo.« Komentari su slični, a ipak posebni. Posebni kao što je posebna svaka duša koja je podije-lila svoje osjećaje s drugima, a slični zbog jedinstvene i neprolazne ljubavi prema svo-jim korijenima, zavičaju, ognjištu i majci. Izdvajam nekoliko pisanih komentara upu-ćenih predsjedniku i tajnici Udruge »fra Gr-ga Vilić«. Neki su komentirali verziju članka prije njegova objavljivanja. Komentari su skraćeni, ali nisu mijenjani. Hvala svima na dopuštenju da ih objavimo i tako podijelimo s drugim čitateljima! Komentare ukrašava proljetno, ljetno i jesenje cvijeće iz Bosan-ske Posavine. Naše majke i bake su voljele cvijeće i njime ukrašavale svoja dvorišta. Dr. Marica Petrović, profesorica tuzlanskog Filozofskog fakulteta, djelatnica Matice Hr-vatske u Tuzli i autorica više radova, piše:

7 From: Oleh Hirnyk [email protected]; Date: Mon, Mar 18,

2013 08:41; Subject: Molba; To: Anto Knežević [email protected].

»Preletjeh preko sadržaja vašega Biltena. U pripremama sam za Uskrs. Ozbiljnije sam pogledala samo prilog g. mr. Kneževića. Za mene je jezično vrlo zanimljiv i dobar način očuvanja posavskoga leksika koji, kao što rekoste, odlazi sa svojim posljednjim govornicima / govornicama. Podržavam vaš trud i, kad budem imala malo više vre-mena, posvetit ću Biltenu pozornost koju zaslužuje.«8 Dr. Drago Bojić, glavni urednik sarajevskog mjesečnika Svjetlo riječi, komentira: »Pročitao sam Vaš tekst i mislim da odgovara "žanru" etnografske biografije i da ga svakako treba objaviti. Mo-žda na mjestima ima malo više "emocionaliziranja", ali to je i razumljivo jer je riječ o Vašoj mami i jer ste u pot-punosti unutar priče. U svakom slučaju, mislim da je tekst dobar, posebno oni dijelovi u kojima progovarate jezikom Vaše mame i koji su obavijeni blagom ironijom i životnom mudrošću "starijih" ljudi.«9 Dr. Josip Užarević (rodom iz Gundinaca), profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i autor više knjiga, piše: »I ja sam imao osjećaj da ću se još mnogo puta vidjeti s tvojom mamom u Potočanima... Što možda i nije pogre-šan osjećaj – s obzirom na mogućnost Nebeskih Poto-čana, Nebeskih Gundinaca i drugih mjesta koja gradimo i tetošimo u idealnim prostorima svojih snova. A tekst ti je jasan, čist, instruktivan.«10

Starinska kuća s proljetnim cvijećem u Bosanskoj Posavini (selo Hrvatska Tišina kraj Bosanskog Šamca, 9. 5. 2013.)

8 From: [email protected]; To: [email protected];

Subject: Re: Bilten udruge ''fra Grga Vilić'' ; Date: Mon, 25 Mar 2013 20:30.

9 From: Drago Bojic [email protected]; Date: Wed, 13 Mar 2013 11:12; Subject: Re: Komentar jednog teksta; To: Anto Knežević [email protected].

10 From: Josip Uzarevic [email protected]; Date: Thu, 14 Mar 2013 12:38; Subject: Re: Pozdrav; To: Anto Knežević [email protected].


Josip Bošković, rodom iz Orlova Polja kraj Gradačca, koji živi i radi u Jajcu, naglašava: »Vaš Bilten će svjedočiti mladim generacijama da je Bo-sanska Posavina nekada bila puna Hrvata, da su tu ži-vjeli u velikom broju i danas, doduše u malom broju Hr-vati, koji imaju svoju tradiciju, običaje i vjeru. Svoju rod-nu grudu ne bismo smjeli zaboraviti, svoje običaje treba njegovati, kako bismo trebali znati da nismo repa bez korijena.«11 Posavljak Mato Grgić (magistrirao teologiju u Grazu, a živi u Münchenu) komentira: »Specifičnim načinom pisanja, kojeg si na početku i ob-jasnio, "zadovoljio" si šire gledano dvije grupe čitatelja – i one koji to žele sa znanstvenijeg aspekta prostudirati, ali prije svega naše zemljake koji će upijati svaku napi-sanu riječ kao da se baš o njima i njihovim jezikom piše. [...] Osjećaji su nešto na čemu se sva koplja lome! Zaista sam siguran da ćeš ovim člankom pobuditi one, kod nekih možda i zapretane ili zagušene osjećaje pre-ma svojim roditeljima i prema ognjištu kojeg oni čuvaju. Nebitno da li su na našim ognjištima u Potočanima, Tra-mošnici, Garevcu ili bilo gdje drugo, oni su sama "og-njišta" čiji se oganj razbuktavao za nas od samog našeg začeća pa do ovih dana kada mislimo da smo davno "otišli od njih". Tvoj nas članak vraća njima, živima ili mrtvima; vraća nas našoj Bosanskoj Posavini, srcem ili putovanjem.«12 Dr. Željko Pavić, rodom od Modriče (autor više knjiga i zaposlenik u Leksikografskom zavodu u Zagrebu), piše o mami: »Evo sam pročitao priču; izvrsna je i vrlo dirljiva. Stvarno si to od srca lijepo složio. [...] A što se tiče Tvoje mame, siguran sam da je ona jedna od rijetkih osoba koje su doista svojim kreposnim životom i osobnom mukom za-služile Kraljevstvo nebesko...« »Rijetke su danas žene poput nje, koja je doista bila pravi borac i optimist.« »To što je Tvoja mater učinila u ljudskom smislu za sve nas, pa čak i za mene koji sam je - nažalost - premalo i pre-kratko poznavao, takvih insana na ovom "bijelom dunja-luku" nemoš više nigdje naći. Meni je zbilja osobni kom-pliment da sam takvu osobu uopće imao prilike upo-znati.«13 11 From: [email protected]; To:

[email protected]; Subject: RE: Bilten udruge ''fra Grga Vilić'' ; Date: Mon, 1 Apr 2013 11:58.

12 From: [email protected]; Date: Thu, 14 Mar 2013 11:24; Subject: Komentar; To: Anto Knežević [email protected].

13 From: Željko Pavić [email protected]; Date: Mon, 11 Mar 2013 08:25 i 09:11; Subject: RE: Komentar jednog teksta; To: Anto Knežević [email protected]. From: [email protected] Date: Tue, 12 Mar 2013 02:03; Subject: Re: Komentar jednog teksta; To: Anto Knežević [email protected].

Ivo Kobaš, pisac više knjiga (rodom iz Gre-bnica, a živi i radi u Nizozemskoj), piše: »Znam da je izgubiti roditelja uvijek veliki udarac, ma u kojim on godinama bio. Ja sam majku izgubio kad sam imao malo više od dvije godine, a ona dvadeset sedam, što potvrđuje riječi onih koji su ti na sahrani govorili da ima i težih slučajeva. Ali, svakome je njegova muka naj-teža... S velikim zadovoljstvom sam pročitao tekst, ne jednom i obrisao suze jer ovakvi tekstovi neminovno bu-de neka sjećanja, a ljudi u našim godinama i nisu baš škrti na suzama. Lijepo je što si ovakav tekst napisao o svojoj majci, ujedno se njoj odužio, a svim čitaocima na vrlo jasan, upečatljiv način predstavio jedan život posav-ske žene u jednom vremenu. Dopada mi se i što si ko-ristio dosta autentičnih riječi. U stvari, ti si ono što si re-kao da je glavno (običaji) kroz priču tako nenametljivo i uspješno predstavio, a kao bajagi pričaš o nečemu dru-gom. Sve u svemu - lijepo! Nećeš se, po mom mišljenju, postidjeti ovog teksta bilo gdje da ga objaviš.«14 Ivanka-Mila Topolovac-Beljan, moja prija-teljica iz Odžaka, kaže: »Pročitala sam Bilten najmanje 10 puta u ova 3 dana, i svaki puta oplačem. Čitajući vidim sebe u ranom djetinj-stvu kako sjedim u materinom krilu ispred "šporeta fija-kera" (iako se u članku ne spominje ničije djetinjstvo). Meni je to prvo došlo u misli. Zatim, kako me mater vozi na biciklu u onoj čeličnoj košari pričvršćenoj za guvernal, a ja sjedim bezbrižno, a sa strane njene čvrste ruke koje drže guvernal, ruke koje me i dan danas najnježnije po-miluju. I da ne evociram uspomene na svoje djetinjstvo i svoju majku, htjela sam ti samo staviti do znanja, kako si ovim člankom oživio puno toga o čem odavno nisam razmišljala. Mislim da će ovaj članak dirnuti sve one koji ga budu čitali i nitko neće ostati ravnodušan. Svako će pomisliti na svoju majku, djetinjstvo, rodni kraj, običaje...

14 From: Ivo Kobas [email protected]; Date: Mon, 11 Mar

2013 17:42; Subject: Re: Komentar jednog teksta; To: Anto Knežević [email protected].


Kad su procvali gorčani, mama se priselila u vječnost. Kad čovjek pročita - izjavna rečenica, no meni je ona najjača u cijeloj priči i posebno me se dojmila, toliko toga govori. E upravo ta vječnost nam je svima utješna. Ja sam se u određenim momentima svoga života znala ve-seliti toj vječnosti. Volim život sa svim ovozemaljskim ra-dostima i križevima, ali ta vječnost nam je smisao za sve ovo na zemlji. Hvala ti za ovaj članak u ime svih naših majki! Sve su one mahom bile ratna siročad, napaćene kroz cijeli život, gažene, omalovažavane, iskorištavane... Ja hvala Bogu imam još živu majku, kojoj ću dati Bilten na čitanje, i potrudit ću se da ju ne pita netko sa strane da li ju nešto boli.«15 Mišo Perak (rodom iz Garevca, urednik i administrator posavskih portala,16 koji živi u Švicarskoj) piše: »Bit ću iskren pa ću ti odmah reći da me se članak od samog naslova pa do posljednje rečenice emocionalno dojmio, jer sam u njemu oživljavao svoje uspomene iz djetinjstva, jer je tvoja majka primjer naših bosansko-po-savskih majki. Sve ono što je bilo karakteristično za maj-ku Jelu, uglavnom je istovjetno s našim majkama koje su na svojim plećima iznijele i po tri rata, i ništa lakša poratna vremena u gladi ili izbjeglištvima. [...] Siguran sam da će tvoja pisana riječ podsjetiti mnoge na to kako je važno poštivati naše najbliže i pokloniti im dio svojeg slobodnog vremena, jer su oni nama poklonili cijeli svoj život u boli i maru čije veličine nismo ni svjesni.«17 Ljilja Ćubel-Kovačević, moja školska prija-teljica i rodica koja živi u Nizozemskoj, piše: »Jedino što mogu reći je hvala. I volim te. Ti, takav ka-kav jesi i snaga tvojih riječi pomaže mi da svakodnevno preživim. To je moja oaza gdje se sklonim i smirim. U mislima, jer kraj gdje cvjetaju gorčani je daleko, a ja ži-vim ovdje i ako mi uspije sada u kraju gdje nema gor-čana. U prednjoj bašti sam posadila jagorčevinu, cvjeta-ju i visibabe, a zatim dolaze ljubičice i đurđevak... Cvije-će šumsko mog djetinjstva... Tek da osjetim tlo pod no-gama i da me osnaži da idem dalje. [...] Suosjećam jer znam kako se nižu neki dani i događaji bez mame, bez mirisa pečenog kruha, bez prisutnosti žene koja nas voli najviše bez obzira o čemu se radi. [...] Tvoja mama bi bila sretna i ponosna da može da prisustvuje svemu i da doživi svu tu pažnju, osjećala bi se jako važnom jer ona je u svom krilu i svojim njedrima imala tebe [...]. Na bez-

15 From: [email protected]; Date: Thu, 21 Mar 2013 14:44; Subject:

Odlazi majka; To: Anto Knežević [email protected]. 16 www.posavina.org, www.garevac.eu, www.garevac.info,

www.garevac.com. 17 From: Garevacki Portal [email protected]; Date: Mon, 11 Mar

2013 21:08; Subject: AW: Komentar jednog teksta; To: Anto Knežević [email protected].

broj načina ćeš držati mamu živom i na bezbroj načina ćeš osjetiti njenu prisutnost...«18 Marko Lj. Ružičić, autor više knjiga, rođen u Gnionici kraj Odžaka, a živi u Švicarskoj: »Otišla je jedna tužna, žalosna i napaćena duša, ali i jedna jako srećna i ponosna duša, Bogu na istinu.

- Tužna što se rodila u nesrećno vrijeme i ostala, ni kriva ni dužna, siroče bez oca.

- Tužna što je, 1992. godine, opet ni kriva ni dužna, morala napustiti svoje imanje, svoj zavičaj, kuću ispred koje je lipa u potočanskoj Jošavi i krenuti u nepoznato.

- Srećna je Jela bila što joj je Gospod milostivni poda-rio rod i porod kome se radovala, dočekivala i ispraćala ga, nadala se i strahovala za sinove, snahe, kćeri, unu-čad i rodbinu i molila krunicu...

- Srećna je bila što se, nakon opšteg ludila u regiji, vratila pod svoju lipu, što je imala svoju KRAVU ŠARULJU, lijepu i debelu kao labud, divan povrtnjak pun svakojakih plodova i još punije i još bogatije srce.«19

Ružičić je napisao i pjesmu »Vječnaja pamjat« posvećenu Jeli Knežević (gore je mama snimljena sa ljetnim cvijećem 18. 6. 2012.). Ružičić u pjesmi piše, između ostalog:

18 From: Ljiljana Kovacevic [email protected]; Date: Sat, 23

Mar 2013 09:44; Subject: RE: Odlazi majka; To: Anto Knežević [email protected].

19 From: Marko Ruzicic [email protected]; Date: Wed, 27 Mar 2013 15:10; Subject: Prijatelju; To: Anto Knežević [email protected].


»Neka joj Gospod sa visina podari pokoj miran vječni, potomci njeni pamtiće lice

voljene majke uvijek srećni.

Neka joj Gospod otvori pute I preda ključ od rajskih vrata

Da tamo sretne voljene svoje: Oca, majku, sestru i brata.

A djeca njena spokojno mogu Zahvalit Bogu i svetom Anti Što je uze bez teške muke

Gospod u svoje pravedne ruke, Majka će vječno da se pamti.«20

Slavica Mikulić, moja rodica iz Posavske Mahale koja živi u Švicarskoj, piše: »Duboko dirnuta i ožalošćena sam zbog iznenadnog gu-bitka nama drage i vesele osobe. Mojoj mami [Ruži Kau-rinović, sestri pokojne Jele Knežević] je to sve tako teš-ko palo, danima nije mogla pogledati prema [jošavskom] brdu. Isplakala sam se čitajući ovaj tekst [...].«21 Nakon mamine smrti njezina sestra Ruža (udata Kaurinović) bila se ozbiljno razbolje-la. Provela je nekoliko dana u Županijskoj bolnici u Orašju. Ležala je u istom krevetu u kojemu je prije ležala i mama. Tetku Ružu je posebno pogodila jedna slučajnost: na susje-dnom bolničkom krevetu ležala je druga bo-lesnica po imenu Jela Knežević, rođena 1941. (mamino godište), koja je ubrzo i pre-minula. Tako je tetka Ruža preživjela smrt dvije Jele Knežević.

Nakon mamine smrti

Brat Marinko, poljoprivrednik (vidjeti sliku na str. 16), zadržao je kravu Šaru. Nju svaki dan pomuze kuma Grgnica, koja (sa svojom unukom Anom Katarinom) sada rjeđe ide preko njive, a češće asfaltiranom cestom. Mamina dobra druga Čojkinca naučila je go-tovo napamet članak o sahrani Jele »Božni-ce«. Kaže da joj Božnica veoma nedostaje.

20 Pjesma (izvorno na ćirilici) napisana je 25. 3. 2013. godine. 21 From: Slavica Mikulic [email protected]; Date: Mon, 25

Mar 2013 22:07; Subject: ; To: Anto Knežević [email protected].

Čojkinca već tri mjeseca nema snage da na-vrati u maminu kuću ili avliju, jer joj »brez mame sve izgleda njekako pusto«. Uklonjeni su vijenci s mamina groba na Smrekovcu. Zemlja se još nije slegla. Usko-ro ćemo na grobu zasaditi bijeli cvijetak, koji je darivala mamina prija Ivka Marković iz Pećnika. Polako pospremamo stvari u maminoj sobi. Dio odjeće ostavit ćemo nama za uspomenu, nešto ćemo dati njenim konama, njenoj ses-tri Ruži i sestrićki Mari. Najveći dio ćemo darivati ljudima kojima će, kad zahladni, dobro doći topla vesta, jakna ili čizme. Ručni radovi, uglavnom vezeni, ostaju zasad složeni u ormaru. Unuka Božica će dobiti 6 vezenih jastučića za stolice kao bakin vjen-čani dar. Dvije nedovršene vezene torbe ma-ma je planirala pokloniti dvjema »prijama« u Vitez (to su bake Monikinog momka Ma-ria Kovača). Ako Bog da, ja ću se potruditi i završiti torbe. Naušnice i ogrlicu od zlata dobiće bakina unuka i imenjačica Jelena. Te stvari i nemaju veliku cijenu kada bi se prodavale. Ali za nas imaju. Nas će podsje-ćati na ženu pod čijim smo srcem bili zašti-ćeni od svega. I eto, život se nastavlja. Mo-žda će vrijeme zaliječiti bol, ali neće ispuniti prazninu koja se nastani u nama gubitkom naših najdražih. ▪

Odžak, 22. 5. 2013.

U posavskim selima ima više naziva za omanji kukuruzni klip sa slabijim zrnima: čaorak, ćasak, krezo, paljetak, šćaorak...


Živjeti od posavske zemlje...

Bosanska je Posavina bila »žitnica Bosne i Hercegovine«. I danas ima onih koji se bave težačkim poslom: oranjem, drljanjem, zub-ljenjem, tanjuranjem, sijanjem, košenjem... Sinovi Andrince i pok. Andrije Kneževića Čikinog spadaju u najvrjednije poljoprivred-nike u općini Odžak. Braća Ilija, Marjan i Ivan imaju najsuvremenije poljoprivredne strojeve. Obrađuju preko tisuću duluma plo-dne posavske oranice. Bave se i tovom bikova. Ilija je bio i član odbojkaškog kluba »Napredak«. S ostalim članovima državnog prvaka BiH u odbojci išao je i u Vatikan na primanje kod pape Ivana Pavla II.

Poljoprivrednici Marjan (Andrijin) Knežević i njegov rođak Marinko (Božin) Knežević (Jošava, 24. rujna 2012.)

Četvrti brat, Anto (Andrijin) Knežević, radi u Švicarskoj, ali je napravio lijepu kuću u zavičaju. Nedavno je postao član Udruge »fra Grga Vilić«. ▪

Anto (Andrijin) Knežević sa kćerkicom (Jošava, 8. travnja 2013.)

B i l t e n Udruge građana »fra Grga Vilić«

Predsjednik Udruge mr. sc. Anto Knežević

email: [email protected]

Predsjednik skupštine Udruge Miro Sirovina

Dopredsjednik skupštine Udruge

mr. sc. fra Petar Andrijanić

Upravni odbor Udruge Jozo Blažević Jokan ▪ Anto Knežević

(predsjednik) ▪ Ivo Lubina Dino ▪ dr. med. Matija Knežević-Marković ▪ fra Petar

Matanović ▪ inž. Pavo Vilić ▪ fra Anto Zrakić

Tajnica Udruge Anela Tipura

email: [email protected]

Nadzorni odbor Udruge Mijo Ćosić, dipl. ing. ▪ Ivo Matić, dipl.

pravnik ▪ Suljo Tahirović, dipl. ing. polj.

Sud časti Udruge Tomislav Božić, dipl. pravnik ▪

Ilija Džepina, Univ. spec. mech. dipl. ing. ▪ fra Mladen Jozić

Bilten uređuju

mr. sc. fra Petar Andrijanić ▪ Anto Knežević ▪ Ivo Lubina Dino

Fotografije

Arhiv obitelji Vilić ▪ Mato Božić ▪ Franjevački arhivi ▪ Pismohraništa članova Udruge ▪ Zijad

Terzić

Logo Udruge Goran Bačić

web

www.fra-grga-vilic.com

email [email protected]

Adresa

Društveni dom Jošava Potočani bb ▪ 76290 Odžak

Bosna i Hercegovina

Documents

Bilten - SBplus.hr 9(2).pdf · Ivo Andrić, Znakovi pored puta Prema rječniku Bratoljuba Klaića riječ bilten dolazi od francuske riječi bulletin, što znači: 1. kra-tak izvještaj