4
Zagreb, prosinac 2013 -siječanj 2014. 44. broj Tužna priča sa sretnim krajem Krajem osamdesetih godina kao novinar početnik, bio sam član jedne neformalne grupe koja se petkom okupljala u lokalnoj gostionici koja se zvala Domino. Većina iz grupe su bili novinari ili ljudi od pera, ali bilo je tu i pravnika, liječnika, dimnjačara, pa čak i fotografa koji je bio zaljubljenik džeza. Broj je bio fluktuirajući, ali je pretežno prelazio deset osoba, koji su u značajnoj mjeri doprinosili prometu spomenute institucije, na veliko zadovoljstvo njena vlasnika Lajoša Kantora, svima znanog kao Lajoš- bači. Bili smo mladi i nestašni, u najužem značenju tih riječi, većina nas je bila u sretnom i bezbrižnom razdoblju prije osnivanja obitelji, kada se život još čini kao igra i to pretežno zato jer je realnost života još daleko. Nema gomile računa za struju i režije, nema financijskih briga, mamica kuha, a s ocem se još može nedjeljom iza ručka igrati šah. Sve u svemu nitko nije ni pomišljao da će nam se uskoro srušiti ovaj prekrasan svijet, da je socijalizam učmao, da će nestati sav komfor, pa čak i dani bezbrižna mira na ovim prostorima. Sudbina je temeljito promiješala karte, tako da nama rođenim u pedesetim i šezdesetim godinama u ovoj igri nije baš zapalo dobrih karata. Mnogi se nismo dovoljno popeli na društvenoj ljestvici kako bi učestvovali u raspodjeli dividenda socijalizma, nismo uspjeli uživati u bankovnim kreditima iz doba hiperinflacije, čija vrijednost se topila kao lanjski snijeg, nismo bili dovoljno stari da učestvujemo u akciji „tko je jamio, jamio je“, ostali smo goli i bosi u svijetu koji se iz jednog dana u drugi okrenuo naglavačke. Osobno sam u toliko bolje prošao od drugih, da sam još na vrijeme dospio u Zagreb, te nisam neposredno imao udjela u strahotama miloševićeva nacionalsocijalizma. Sljedećih dvadesetak godina, punih kriznih i teških situacija raspršio je spomenutu grupu diljem svijeta, još i danas lutamo diljem Europe, kao da smo mi bačvani jedno malo pleme biblijskih židova prognanih iz Izraela. Tijekom ovog egzodusa mnogi su stradali, ali se iskreno nadam da im je dobro u nebeskoj redakciji,gdje se smije čak i pušiti, a gospodinu Mucsiju anđeli stalno donose hladne špricere. Više ili manje smo se ipak snašli u novim domovinama, ali uistinu nigdje nismo doma u potpunosti. I sumnjam da ćemo se ikad primiriti, već samo pomiriti. Sa onim što je i sa onim čega nema i nikada više neće biti. Niti se u ovo predbožićno vrijeme ne budi u nama nostalgija za rodnom grudom, kad naviru sjećanja, kada nam se u mislima vraćaju scene i miomirisi iz djetinjstva, pejzaži široke vojvođanske ravnice, slike s ulica Subotice, Sombora, Sente ili Novog Sada, a u ušima iznova odzvanja šum krošnji jablana što ponosno stoje uz cestu. Nije zemljopisno mjesto ono za čime žudimo, već onaj svijet u kojem smo nekad bili doma. Sve više to postaje samo prekrasna fatamorgana iz neke bajke, koju nosimo u sebi ma gdje bili, gdje god išli i zbog toga smo ono što jesmo. Unatoč elemenata tragičnosti priča ipak ima i svijetlih trenutaka. Na čudesan način, niti udaljenost niti tijek vremena nije nas udaljila jedne od drugih. Kad god se nađemo, razgovor teče kao da smo jučer prekinuli, neovisno od fizičkog stanja, odnosno uz časne izuzetke, nitko se od nas nije nimalo promijenio tijekom četvrt stoljeća. Upravo stoga uspijevamo toliko uživati u rijetkim trenucima zajedništva i mislimo jedan na drugoga s ljubavlju koja skoro nadilazi krvno srodstvo. Kao božićnu čestitku namijenio sam želju za ovom sposobnošću svim članovima mađarske zajednice u Zagrebu. Želim da se uvijek dobro osjećamo kada smo zajedno, a i kada nismo, da sa ljubavlju mislimo jedni na druge. Ugodne i mirne božićne blagdane želim svima! KALAPIS Rókus Bilten Mađara Zagreba INFORMATIVNI LIST MAĐARSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA

Bilten Mađara Zagreba - zg-magyar.hr · „tko je jamio, jamio je“, ostali smo goli i bosi u svijetu koji se iz jednog dana u drugi okrenuo naglavačke. Osobno sam u toliko bolje

  • Upload
    others

  • View
    1

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Zagreb, prosinac 2013 -siječanj 2014. 44. broj

Tužna priča sa sretnim krajemKrajem osamdesetih godina kao

novinar početnik, bio sam član jedne neformalne grupe koja se petkom okupljala u lokalnoj gostionici koja se zvala Domino. Većina iz grupe su bili novinari ili ljudi od pera, ali bilo je tu i pravnika, liječnika, dimnjačara, pa čak i fotografa koji je bio zaljubljenik džeza. Broj je bio fluktuirajući, ali je pretežno prelazio deset osoba, koji su u značajnoj mjeri doprinosili prometu spomenute institucije, na veliko zadovoljstvo njena vlasnika Lajoša Kantora, svima znanog kao Lajoš-bači.

Bili smo mladi i nestašni, u najužem značenju tih riječi, većina nas je bila u sretnom i bezbrižnom razdoblju prije osnivanja obitelji, kada se život još čini kao igra i to pretežno zato jer je realnost života još daleko. Nema gomile računa za struju i režije, nema financijskih briga, mamica kuha, a s ocem se još može nedjeljom iza ručka igrati šah. Sve u svemu nitko nije ni pomišljao da će nam se uskoro srušiti ovaj prekrasan svijet, da je socijalizam učmao, da će nestati sav komfor, pa čak i dani bezbrižna mira na ovim prostorima. Sudbina je temeljito promiješala karte, tako da nama rođenim u pedesetim i šezdesetim godinama u ovoj igri nije baš zapalo dobrih karata. Mnogi se nismo dovoljno popeli na društvenoj ljestvici kako bi učestvovali u raspodjeli

dividenda socijalizma, nismo uspjeli uživati u bankovnim kreditima iz doba hiperinflacije, čija vrijednost se topila kao lanjski snijeg, nismo bili dovoljno stari da učestvujemo u akciji „tko je jamio, jamio je“, ostali smo goli i bosi u svijetu koji se iz jednog dana u drugi okrenuo naglavačke. Osobno sam u toliko bolje prošao od drugih, da sam još na vrijeme dospio u Zagreb, te nisam neposredno imao udjela u strahotama miloševićeva nacionalsocijalizma.

Sljedećih dvadesetak godina, punih kriznih i teških situacija raspršio je spomenutu grupu diljem svijeta, još i danas lutamo diljem Europe, kao da smo mi bačvani jedno malo pleme biblijskih židova prognanih iz Izraela. Tijekom ovog egzodusa mnogi su stradali, ali se iskreno nadam da im je dobro u nebeskoj redakciji,gdje se smije čak i pušiti, a gospodinu Mucsiju anđeli stalno donose hladne špricere. Više ili manje smo se ipak snašli u novim domovinama, ali uistinu nigdje nismo doma u potpunosti. I sumnjam da ćemo se ikad primiriti, već samo pomiriti. Sa onim što je i sa onim čega nema i nikada više neće biti.

Niti se u ovo predbožićno vrijeme ne budi u nama nostalgija za rodnom grudom, kad naviru sjećanja, kada nam se u mislima vraćaju scene i miomirisi iz djetinjstva, pejzaži široke vojvođanske ravnice, slike s ulica

Subotice, Sombora, Sente ili Novog Sada, a u ušima iznova odzvanja šum krošnji jablana što ponosno stoje uz cestu. Nije zemljopisno mjesto ono za čime žudimo, već onaj svijet u kojem smo nekad bili doma. Sve više to postaje samo prekrasna fatamorgana iz neke bajke, koju nosimo u sebi ma gdje bili, gdje god išli i zbog toga smo ono što jesmo.

Unatoč elemenata tragičnosti priča ipak ima i svijetlih trenutaka. Na čudesan način, niti udaljenost niti tijek vremena nije nas udaljila jedne od drugih.

Kad god se nađemo, razgovor teče kao da smo jučer prekinuli, neovisno od fizičkog stanja, odnosno uz časne izuzetke, nitko se od nas nije nimalo promijenio tijekom četvrt stoljeća. Upravo stoga uspijevamo toliko uživati u rijetkim trenucima zajedništva i mislimo jedan na drugoga s ljubavlju koja skoro nadilazi krvno srodstvo.

Kao božićnu čestitku namijenio sam želju za ovom sposobnošću svim članovima mađarske zajednice u Zagrebu. Želim da se uvijek dobro osjećamo kada smo zajedno, a i kada nismo, da sa ljubavlju mislimo jedni na druge.

Ugodne i mirne božićne blagdane želim svima!

KALAPIS Rókus

Bilten Mađara ZagrebaINFORMATIVNI LIST MAĐARSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA

29. studenog s tradicionalnom Mađarskom

večeri Vijeće mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba proslavilo je svoj dan. Unatoč tome što se

ove godine nije skupilo već uobičajenih 130-150 gostiju,

raspoloženje je bilo možda i bolje nego proteklih godina,

zahvaljujući vrlo dobrom glazbenom sastavu iz

9. studenog su najbolje plesne skupine DZMH nastupile u Češkom domu, na već tradicionalnoj 4. Zagrebačkoj večeri mađarskog folklora. Na vrlo uspjelom nastupu, bilo je nažalost vrlo malo gledatelja, ali to se može pripisati izuzetno lošim vremenski prilikama koji su to popodne vladali u Zagrebu.

23. studenog u Parku mladih Ribnjak, glazbena i kazališna skupna Mađarskog kulturnog društva „Ady Endre“ prikazali su glazbeni igrokaz „János vitez”. Zagrebački amateri iznova su predivnim nastupom iznenadili posjetitelje, te zasluženo zaradili gromoglasan pljesak publike.

Kedves Mikulás!Arra gondoltam, hogy írni kellene neked, mert kezdődik a tél és télen jössz Te.Én jó voltam, mert a nyáron segítettem apukám-nak kikötni a hajót, de rossz is voltam, mert ká-romkodtam. Többet nem fogok ilyen csúnya dol-got tenni, ezért azt gondolom, hogy megérde-melnék egy Lego Star Wars dobozt azokkal a fi-gurákkal amelyek támadják azokat a kékeket amelyeket nekem a mami megvett Londonban.Reménykedem és igyekszem ezentúl jó lenni.Markovina Dominic, 3. osztályKedves Mikulás! Ezt a levelet azért írom neked, mert sok mindent el kell mondanom.Voltam jó, de voltam rossz is. Jó voltam azért, mert mindig segítek apának kipakolni a kocsiból. Rossz voltam azért, mert sokszor nem hallga-tok az anyukámra. De én azt hiszem, hogy még-is megérdemelnék egy kis ajándékot. Szeretnék egy kopogós cipőt, egy ruhát és egy balettcipőt.A süti és a tej ott vár az asztalon.Sok szerencsét! Jó munkát!Puszil Habibović Agata, 3. osztályos tanulóKedves Mikulás!Eszembe jutottál mert, egyre hidegebb és hide-gebb van.Jó voltam mert, segítettem anyukámnak főzni, Nikolának Légó kockákból „Légó cityt“ építeni és még sok minden mást. De volt amikor rosszul is csináltam ezt-azt.Ezért kérlek szépen kaphatnák-e egy pár arany-színű tánccipőt, csak a sarka 3,5 cm legyen és ez mellé sok, sok finom csokit?Sok szeretettel a te Mártád! Marki Márta, 3. osztály

A tél a természetben nagyon szép.Egyszer magam mentem sétálni és megbotlottam. Hát de miben botlottam meg? Egy kőben? Nem, de megijedtem! A bokorból susogást hallottam. Azok a madarak voltak, biztosan fáztak. Mentem a jeges tavak mellett, az állatok kuckói mellett...Odaértem egy nagyon nagy tóhoz. Mellette láttam egy házat.Láttam egy békát is amely ott aludta a téli álmát. Jó kedvvel mentem haza, és elmeséltem a csodálatos történetemet. Pintér Árpád, 3. osztály

Lovagoltam az erdőben és láttam, hogy a madarak a bokorban me-legítik egymást. A mókusok, medvék, sünik téli álmot alszanak. Egy emberrel sem találkoztam, ez azért van mert, hidegebb az idő. Már a növények ágai is kopaszok, a búza a hótakaró alatt alszik. Szeretem is meg nem is a telet. Szeretem, mert szép a hó és jó ben-ne játszani. Nem szeretem, mert nagyon hideg van. Ladányi Kincső, 3.osztály

Schubert Zoltán

Harčević Tristan

Marki Nikola

Jesenko Lana

Markovina Filip

Schubert Zsófia

Somek Nika

Srdar Tomašić Ksaver

Habibović Agata

Tél az erdőben

Tél a természetben

PREGLED UČENIČKIH RADOVA dvojezičnog odjeljenja OŠ. Ivana Gundulića

Izdavač: Vijeće mađarske nacionalne manjine Grada ZagrebaUrednik: Rókus Kalapis, prijevod na hrvatski: Peter Sekereš

Adresa: Vodovodna 15, Zagreb tel: 098/484974 fax: 3777-164 mail: [email protected] OIB:37946763892 WEB stranica: www.zg-magyar.hr

Izdaje se mjesečno u 800 primjeraka

7. prosinca u budućem Mađarskom kulturnom institutu, jer se njeno svečano otvaranje očekuje tek u siječnju, zagrebački Mađari i MKD „Ady Endre“ održali su tradicionalnu proslavu „Dana svetog Nikole“. Zahvaljujući glazbenom sastavu „Kolompos“ iz Budimpešte i vrlo simpatično odigranoj ulozi Petera Sekereša, te brojnim darovima, ova priredba ostat će mnogima u pamćenju. U prekrasnim prostorijama Instituta okupilo se tristotinjak što djece što roditelja.

Forum mađarskih pedagoga u RH, u suradnji sa jednom školom u kojoj se već je 4 put organizirao takmičenje lijepog izgovora za učenike koji nastavu pohađaju na mađarskom jeziku. Dvojezično odjeljenja OŠ. Ivana Gundulića predstavljala je učenica 3. razreda Agata Habibović, te sa izvanrednim nastupom i sa predivnom interpretacijom zasluženo osvojila prvo mjesto.

Na izborima u Mađarskoj 2014. godine, po prvi put mogu glasovati i oni mađarski državljani koji nemaju stalno prebivalište u Mađarskoj. O načinu izlaska i glasovanju, konzulica Mađarske - Enikő Tuska drži predavanje u MKD „Ady Endre” u subotu 11. siječnja s početkom u 18 sati.

OBAVIJEST

SVIM ČITATELJIMA ŽELIMO SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !