Bilten - Udruga Fra Grga Vilic

B i l t e n Udruge »fra Grga Vilić« god. III. (proljeće 2013.) broj 8 str. 1 od 16

Bilten

Udruge »fra Grga Vilić« Mr. sc. Anto Knežević Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić«

Uvodna riječ

U ovom Biltenu Marija Ćulap Imhof piše o »Posavskoj dijaspori u Švicarskoj«. O Uskrsu u Bosanskoj Posavini piše Mišo Perak. Iseljenički pjesnik Ilija Ico Blažević nudi dvije pjesme. U svojem članku pokazujem što od staroga načina života u Bosanskoj Posavini iščezava sa smrću jedne posavske bake. Fra Velimir Bavrka piše o Ljubavi. Svim kršćanima želimo: sretan Uskrs! ▪

____________________________________

Anela Tipura Tajnica Udruge »fra Grga Vilić«

Obavijesti Udruge »fra Grga Vilić« 1. Udruga je do konca prosinca 2012. dodijelila jednokratnu humanitarnu pomoć peterim osobama u potrebi, u ukupnom iznosu od 500 KM.

2. Udruga nastavlja s radovima na uređivanju svoje prostorije u Društvenom domu u Jošavi (Potočani). Udruga je do sada utrošila blizu 3000 KM na uređenje svoga ureda u jošavskom Domu.

3. Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić« završava veliku knjigu o Bosanskoj Posavini. Rukopis ove Enciklopedije Bosanske Posavine do sada ima preko 700 stranica teksta.

4. Odbijene su molbe za financijsku potporu koje je Udruga podnijela HT Eronetu (Mostar) i Vladi RH.

5. Općinsko vijeće Odžak odbilo je prijedlog četiriju građanskih udruga, jedne mjesne zajednice i jedne političke stranke da se Anđi Jazvić dodijeli Plaketa općine. Anđa je na posljednjim lokalnim izborima privukla i međunarodnu medijsku pozornost otkrivši izbornu krađu glasova u Vojskovi (općina Odžak).

6. Odlukom Upravnog odbora, predsjednik Udruge je 26. prosinca 2012. sudjelovao u Domaljevcu na tribini o istini, pravdi, pomirenju i suradnji nevladinih organizacija. Na tribini su razmotreni: aspekti pomirenja (Si-nan Alić, NVO »Istina, pravda, pomirenje«), izvorna značenja riječi »istina«, »pravda« i »mir« (Anto Kneže-vić), politički aspekti teme (bivši gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić), evanđeoske poruke (protostavrofor Đoko Lazić) i multireligijski pristup temi (fra Marko Oršolić, IMIC).

7. Uvečer 1. kolovoza 2013. na imanju Pave Vilića bit će prvo okupljanje članova proširene obitelji Vilić i članova Udruge.

8. Udruga »fra Grga Vilić« poziva potočansku dijasporu na ljetno druženje u zavičaju. Sastanak s dijasporom bit će održan u pone-djeljak, 12. kolovoza 2013. u 18 sati u jošavskom Domu.

9. Predstavljanje knjige Ivanke Đaković (9. veljače) privuklo je i ljude i veliku medijsku pozornost (slika desno i tekst na str. 16). ▪

Puni se dvorana za predstavljanje Ivankine knjige


Marija Ćulap Imhof Suradnica glasila Društvene obavijesti Hrvatske kul-turne zajednice u Švicarskoj; Tajnica Udruge »Novo Selo-Balegovac« (Schlieren, Švicarska)

Posavska dijaspora u Švicarskoj

U Švicarskoj danas živi i radi, po švicarskoj statistici, 34.000 Hrvata. Velik broj Hrvata ima švicarsko državljanstvo i po švicarskoj statistici ne spada pod Hrvate. Tijekom rat-nih godina hrvatski misionari su često spo-minjali brojku od 100.000 Hrvata, skupa sa hrvatskim izbjeglicama. Međutim, tu ogrom-nu brojku švicarska statistika nikada nije potvrdila. Sa sigurnošću mogu reći, po po-datcima koji su mi poznati, da od ukupnog broja Hrvata u Švicarskoj sigurno dvije trećine otpada na Hrvate iz Bosne i Herce-govine. Od te dvije trećine oko polovine otpada na Hrvate iz Bosanske Posavine. Hrvati su dolazili u Švicarsku u različitim periodima. Šezdesetih godina su većinom dolazili Hrvati sa visokom stručnom spre-mom iz Hrvatske. Sedamdesetih su počeli u većem broju dolaziti i Hrvati iz BiH. Počet-kom osamdesetih u Švicarsku su masovno dolazili Hrvati iz Bosanske Posavine. Kod nas u Posavini nije bilo puno mogućnosti za mlade ljude da nađu posao u svome zvanju, a u Švicarskoj je u to vrijeme bio manjak radne snage u pojedinim granama privrede, naročito u području turizma. Ranih devedesetih godina, početkom domo-vinskog rata, u Švicarsku je došlo mnogo Hrvata. Budući da su mnogi imali nekog poznatog, većina je došla kao izbjeglice. Tijekom ratnih godina imali su status izbjeg-lica. Poslije rata su se neki morali vratiti.

Drugi su se snašli, pronašli posao i ostali do danas u Švicarskoj. Za Hrvate iz Bosanske Posavine prve godine boravka u Švicarskoj bile su težak period života. Kao prvo, mnogi nisu poznavali jezik govornog područja u Švicarskoj gdje su ži-vjeli. Naime, većina posavskih Hrvata nije učila u našim školama gotovo ni jedan od četiri jezika koji se govore u Švicarskoj (nje-mački, talijanski, francuski i retoromanski jezik). Kao drugo, ratne godine su namet-nule i jedan veoma težak psihički teret svim posavskim Hrvatima. Nije bilo lako nositi se sa osjećajem gubitka rodne grude, voljenih osoba, obitelji, prijatelja, a i svega materi-jalnog što su imali na rodnoj grudi. Većina je radila u grani turizma, jer je Švicarska turistički razvijena zemlja. Mnogi nisu radili u svojoj struci za koju su bili os-posobljeni i školovani u Bosanskoj Posavini. Zbog nepoznavanja jezika, a bez radnog iskustva u Švicarskoj i, naravno, zbog ratne situacije u kojoj su se nalazili, nisu imali drugog izbora nego uzeti onaj posao koji im se nudio. Danas većina Hrvata iz Bosanske Posavine dobro živi. Snašli su se u zadnjim godinama. Imaju bolji status nego mnogi drugi stranci u Švicarskoj. Budući da su naučili jezik, mno-gi su našli posao u svojoj struci. Neki su otvorili privatna poduzeća u različitim gra-nama privrede, a najviše u ugostiteljstvu. Hrvatska djeca koja su ovdje rođena su dobro integrirana. Djeca nemaju probleme koje su imali njihovi roditelji, ali imaju svo-je probleme. Hrvatska djeca i mladež često su u rascjepu između dvije nacionalnosti. U Švicarskoj su rođeni i bolje im je poznat taj jezik nego hrvatski. Švicarska kultura i men-talitet su im bliži nego hrvatski. Mnogi mladi Hrvati imaju dva državljanstva. Ako se roditelji ne potrude da na njih prenesu ljubav, jezik, kulturu i mentalitet rodnog kraja, mnogo toga će biti izgubljeno kod budućih generacija Hrvata koji ovdje žive.


U devedesetim godinama Hrvati iz Bosanske Posavine nisu osnivali posavske udruge jer su bili preokupirani mnogim problemima. Oni su se većinom okupljali oko hrvatskih katoličkih misija, oko misijskih kulturnih i vjerskih programa. Pojedinci su se priključili većim hrvatskim kulturnim i sportskim ud-rugama. Krajem devedesetih, a i kasnijih godina, po-čeli su se Hrvati iz Bosanske Posavine bolje organizirati. Stvarali su i nove posavske ud-ruge. Koliko mi je poznato, danas posavski Hrvati imaju puno udruga u Švicarskoj. To pokazuje da su Hrvati iz Bosanske Posa-vine brojčano zastupljeni u Švicarskoj i da su ojačali svijest o očuvanju svog identiteta kroz kulturne, sportske, vjerske i druge udruge i njihovo djelovanje. Napravili su velik iskorak u budućnost, jer su uspjeli mnogo toga prenijeti na svoju djecu. To potvrđuje činjenica da su članovi udruga većinom mladež ili djeca. Još i danas su mnogi Hrvati iz Bosanske Posavine članovi hrvatskih kulturnih udruga, a pogotovo sportskih klubova (Hrvatska kulturna zajednica HKZ, Udruga roditelja hrvatske dopunske škole, Hrvatski kulturni klub HKK i mnogi drugi). Folklorne udruge iz Posavine po različitim kantonima Švicarske organiziraju zabave vi-še puta godišnje. Na njih pozivaju i druge posavske folklorne udruge. To je postao uobičajeni način okupljanja i druženja Hrva-ta iz Posavine. Mnoga sela iz Posavine imaju svoje udruge. I one organiziraju zabave jedanput godišnje. Te udruge imaju sličnu svrhu djelovanja. Ciljevi su im: njegovanje tradicije rodnog kraja, okupljanje i druženje osoba iz Posavi-ne i, naravno, humanitarni rad, jer uvijek dio novca bude poklonjen za različite potrebe Bosanske Posavine. ▪

Brig, Wallis, Švicarska, 27. 02. 2013.

Udruge posavskih Hrvata za kulturu i tradiciju »Posavski dragulji-Wallis« »Posavina Edelsteine-

Wallis«, kanton Wallis »HKUD Posavina Ticino«, kanton Ticino »HKUD Posavina St. Galen«, kanton St. Galen

http://www.posavina-sg.ch/ »HKUD Posavina Zürich«, kanton Zürich

http://www.hkud-posavina.com/ »HKUD Posavina Zürich-Baden«, kanton Zürich

http://www.hkudposavinazhbaden.ch »HKUD Plehan«, kanton Bern http://www.fg-

plehan.ch/ »Udruga Novo Selo-Balegovac« http://www.udruga-

balegovac.jimdo.com »Hrvatska zajednica Plehan-Derventa«, kanton Bern

http://www.plehan.ch »Zavičajni klub Donja Tramošnica«, Thun (rizničarka

Ana Bošnjak) »Zavičajni klub Pećnik« http://www.pecnik.ch/ »Zavičajni klub Bosanska Posavina«, Schaffhausen

(kontakt: Marko Jurić, [email protected]) »Župa Potočani« http://www.zupapotocani.ch/ »Dubičko sijelo« http://www.dubickosijelo.jimdo.com

Posavski sportski klubovi »NK Posavina« nogometni klub u Reinachu, BL

http://www.nkposavina.ch/ »NK Posavina« Bern http://www.hu-posavina-

bern.com/ »Gorduno« »NK Posavina« nogometni klub

Posavsko-hrvatski glazbeni sastavi »Sova band«, kanton Wallis http://www.sova-band.ch/ »Stipo Božić & band«, kanton Bern

http://www.stipo.ch/

»Folklorna grupa Plehan«, Bern, Švicarska1

1 Preuzeto sa http://www.fg-plehan.ch/home/images/stories/matkovic_055.jpg


Mišo Perak Urednik i administrator posavskih portala: www.posavina.org, www.garevac.eu, www.garevac.info, www.garevac.com

Uskrs u Garevcu i Bosanskoj Posavini

Prelijepo i veoma toplo proljetno vrijeme dovelo je mnoge žitelje i vjernike posavskih župa u njihov rodni kraj, u Garevac i dragu nam Bosansku Posavinu. Došli su tu da osje-te kako blagdani Uskrsa u nama ljudima ra-đaju veliku radost i nepobjedivu nadu. Došli su se uvjeriti kako je Krist svojom smrću na križu otkupio naše grijehe i kako je ljubav pobijedila zlo. Vođeni Isusovim pri-mjerom oprosta, nećemo pisati o onima koji su nas protjerali te zloglasno i lažno optužili. Pišemo o svojim susjedima, prijateljima i rodbini. O onima koji vjeruju u Spasitelja i svemogućeg Boga. Veliki tjedan na ovim prostorima je doista velik. Daju se primijetiti mnogobrojna vozi-la raznih registarskih oznaka. I lica sretnih mještana koji s puno ljubavi uređuju svoja dvorišta, vrtove i okoliš. Ostavljajući na tren alatku, s osmijehom na licu i znojem na tijelu, rado pružaju ruku izustivši riječi pozdrava. Drag im je svaki obilazak susjeda, a posebno onih koje već godinama nisu vidjeli. Do ovakvih susreta se ne dolazi biologijom, kemijskim formulama ili matematičkim rje-šenjima, nego s velikom ljubavlju prema bližnjem svom koja se u ovom vremenu posebno ističe. Ta ljubav je kao svjetlo koje

mogu osjetiti samo oni koji vjeruju, jer vjernici imaju puno pravo svoju vjeru živjeti i braniti. Nedostatak ljubavi i vjere u nama ljudima stvara prazninu i glavni su uzrok beznađa lišenog radosti i životnog smisla. Nemojmo dozvoliti da praznina i besmisao budu svjedoci naše udaljenosti od susjeda i zavičaja, već ih zagrlimo kao što uskrsli Krist grli nas, iako smo ga osudili i raspeli. Dajmo svom Garevcu novu nadu. Pokloni-mo mu bar nekoliko dana u godini plač i smijeh naše djece. Za to će nam biti zahvalni i Garevac, i naši preci, i naša zemlja koja se iz pepela budi. Bit će nam zahvalna naša crkva, garevačka ljepotica koja na sam blagdan Uskrsa okupi i do 300 vjernika. Prije dvije godine veliku pozornost privukla su djeca kojih je doista bio veliki broj, a i Anto Kovač, sin Gordane i Zlatka Kovača, koji su Uskrs iskoristili za krštenje svog drugog djeteta rođenog u Garevcu. Neka nam ovi dani i ova obitelj budu uzor da se i u Garevcu kao i cijeloj Bosanskoj Posavini može skromno ali lijepo živjeti. Stoga ne okrećimo glavu samo prema Zagre-bu, Bernu i Beču, nego i prema Garevcu, Orašju, Vitezu i svakom rodnom selu, svakoj svojoj njivi. ▪

Garevljanin Ivan Marić s punom korpom »tuckova« ili pisanica (2011.)2

2 http://www.posavina.org/vijesti/posavina/modrica/sva-

naselja/garevac/1754-uskrs-2011-u-garevcu.html


Ilija Ico Blažević Pjesnik, Švicarska

Matanov vrto (marakana) O Bože kako godine lete Eto i srce ubrzano lupa Nekad davno kao dijete Kad smo igrali skupa. Evo sada ja tu stojim Sve u neki korov zaraslo I šta reći, ko da se bojim A ovaj korov, čije je maslo. Držim rukom stativu Misleći da sam na golu U stvari u ruci držim šljivu Zbunjen u svome bolu. I nije bilo bolje marakane Mada je malo nagnuto bilo Od igrališta šta napravi, Matane Ti naše brzo desno krilo. I ništa više od staroga sjaja Nema u toj zarasloj bašti I igrači kao Ico, Matan i Kljaja Zabijaju golove u svojoj mašti. ____________________________________ Napomena: Ilija Ico Blažević je rođen u Jošavi kraj Odžaka (slika desno). Na slici se vidi i zeleno nogo-metno igralište pokraj jošavskog Doma. Pjesme su, uz autorovo dopuštenje, preuzete iz njegove zbirke Šta sam, ko sam (Luzern, Švicarska: Unibook, 2010.).

Šljive u Bosanskoj Posavini

Bosna, zemlja moja Domovina postala si svima i svojom te zovu iako si pusta ničega u tebi a svugdje te ima i kod onih što te pljuju na sva usta. I svaki se atom u srcu mi napne kad te vidim da ostala si ista i ko da neko hoće da mi šapne premalo bi bilo i godina trista. Ti poklanjaš svakom dva života jedan prije a jedan poslije svega ponosita uvijek i nije te sramota a koga se stidit i od čega. I boli me kad mi kažu stranac jer još nostalgija u meni što gori i dugačak tvoj je povratnički lanac od satkanih snova čim dušu zatvori. I neki će sa šprdnjom ti reći ta Bosna puna je mržnje i rata i kad te blate moj ponos je veći blagosovljena budi od jednog Hrvata. ▪


Mr. sc. Anto Knežević Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić«

Odlazi majka U oraškoj je bolnici 24. veljače 2013. umrla Jela Knežević, moja majka. Cilj ovoga član-ka je da prikaže običaje oko sahrane, kao i stari način života u Bosanskoj Posavini koji iščezava sa smrću jedne posavske bake.3

Jela Knežević Jela je rođena u obitelji Tipura 1941. godine u selu Vlaška Mala (danas Posavska Mahala) na odžačkoj općini. U tom je selu vođena posljednja bitka drugoga svjetskog rata na europskom tlu (25. svibnja 1945.). Toga dana je u Dubici ubijen i njezin otac Anto, civil.4 Jelina mama Mara rodila je osmero djece (troje je umrlo u djetinjstvu). Od svih njih na životu je do sada ostala još samo Jelina starija sestra Ruža (udata Kaurinović). Jela se 1957. zaljubila i udala za Božu Kne-ževića iz Jošave, župa Potočani (Odžak). Muž joj je preminuo 2003. godine. Po njemu su je u selima zvali »Božnìca«. Imala je veoma težak život, ali je po prirodi bila vesela. Nakon zadnjeg rata i izbjeglištva vratila se u Jošavu. Obrađivala je svoje njive, »pòvrtāljku« i cvijetnjak. Posljednja je u selu držala kravu. Tkala je, prela i vezla. Iza sebe je ostavila mnogo izvezenih »peškira«, torbica, »potkoljènāčā« (za klečanje u crkvi) i »jastučića« (za sjedenje na stolicama). 3 Članak pišem kao promatrač-sudionik (eng. part-

icipant observer), prema metodi prihvaćenoj u su-vremenoj kulturnoj antropologiji, etnografiji itd.

4 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 314.

Svaki je dan nosila svoju posavsku nošnju i maramu, u kojima je otpremljena i u bolnicu. Voljeli su je svi unuci: Jelena, Mislav, Boži-ca, Monika (sve studenti) te Marko i Josip. I mama je voljela ljude. Dijelila je »mȉlošću« (darove) sirotinji, rodbini i prijateljima. Ka-da bi moj brat išao autom u Odžak, mama bi po njemu slala torbe i »cégere« pune sira, mlijeka, hrane i milošće raznim ljudima.5 Mama je svaki dan pila kavu sa svojim »drú-gama«. Bile su joj posebno drage komšinice Anica Mârkōvca (Udovčić, dok Anica nije umrla), Janja Barùkčīć (žena pok. Jure, dok nije otišla u Švicarsku) i strina Ivnìca (dok nije otišla u Drijenču). Posljednjih se godina mama najviše družila sa kumom Grgnìcōm (ženom Gŕgē Ivelja), Čójkīncōm, Matijom Kékinōm, Kȁjicōm Brašnić i Đȕkīncōm Gu-delj. Voljela je i priju Ivku Franìcu (Fránini-cu) iz Pećnika, kojoj je dala proljetnog sje-mena luka. Ivku je kanila uskoro posjetiti. Mama se družila i sa svim ženama iz »Ja-kìća sȍkāka« (zase-lak Knéževīćā). Tu žive: strina Matnìca, strina Jurnìca, strina Antinìca Gȑgīnčina, Àndrīnca (Andrijini-ca), tetka Lúja Ba-rùkčīć, Kićnìca i strina Ìlīnca (Ilijini-ca).

5 Mama je rado ugošćavala moje prijatelje Pavu Vi-

lića, Jozu Udovičića, dr. Ivu Grgića i Jozu Jokana Blaževića (Jošava), Matu Đogaša Pilota (Duge Nji-ve), Blaža Kovačevića (Vrbovac), Zileta Terzića, Hasana Čelikovića i Sulju Tahirovića (Odžak), dr. Željka Pavića (Modriča) i dr. Josipa Užarevića (Za-greb). Pod lipom je često ugostila i mog gimnazij-skog prijatelja Gorana Mlinarevića (sada direktora modričkog Doma zdravlja). Dan prije smrti u bol-nici je čitala novinski članak o Goranu-humanistu. (Goranov otac Đorđe bio je prijatelj mog oca.) Ma-ma je poput rođene majke dočekivala i prijatelje svog neoženjenog sina Marinka: Barišu Hercega (Posavska Mahala), Stijepu Matijevića (Duge Nji-ve), Ivu Kneževića Aščiju (Vrbovac) i Matu Para-džika (Prud).


Mama se družila se i s prijateljicama moje sestre Mare. Čak su ju nazivale »mila maj-ka«. Nakon predstavljanja knjige Ivanke Đa-ković u Odžaku, na Facebooku se pojavila i mamina zadnja slika s tekstom: »Mi sa “mi-lom majkom” na promociji« (10. 2. 2013.). Na toj su slici (vidjeti dolje) Lela Topolo-vac-Marinović, Ivanka-Mila Topolovac-Be-ljan, mama, sestra Mara i Anđelka Šantor.

Ivanka Vranjić, tajnica u srednjoj školi u Odžaku, redovito je posjećivala mamu i do-nosila joj milošće. Ivanka nam je govorila: »Vi ste sretni što imate živu milu majku«. Slavica Tipura je mamina bliska susjeda. Radi kao kuharica kod potočanskoga žup-nika. Često je s mamom ispijala kavu (kod svoje kuće, kod mame ili kod kume Grgnice). Slavica je majka Anele Tipure, tajnice Udruge »fra Gȑga Vilić«. Mama je voljela propovijedi fra Grge Vilića. Poštivala je cijelu njegovu obitelj. Često je spominjala kako joj je fra Grgina majka, noseći ručak pòslanīcima na njivu, ostavljala komad pite ili mesa. Mama je pratila rad Udruge »fra Grga Vilić«. Donosila je svježu kurúzu ili pšenični kruh na domjenke. Sudjelovala je u projektu »Usmena povijest Bosanske Posavine«. Sa Slavicom i Anelom Tipurom odlazila je na sastanke: mama je na skupovima Udruge često bila jedina u seljačkoj nošnji i marami (vidjeti i sliku na str. 1). Njegovala je odnose i s mlađim ženama-ro-đakinjama koje su otišle iz Jošave. To su: Ljilja Ćubel-Kovačević (u Nizozemskoj), Mirjana Knežević (u Švicarskoj) i Nada čiče Jure (udata Jurkić, živi u Hrvatskoj).

Zadnji dani

Srijeda, 20. veljače 2013.

Mama je, kao i svakoga dana, »porádila« svoje uobičajene poslove. Ustala je oko 6 sati, pomuzla kravu i popila jutarnju kavu s kumom Grgnicom. Ja sam se vratio s posla kući oko 16 sati. Mama je bila vesela. Ručao sam s bratom njezin zaprženi kuhani krum-pir s mesom (»gȕlāš«), njezin domaći pše-nični kruh (»sàmūn«) i salatu. Predvečer ju je zabolio stomak. Malo je povraćala pa smo ju odvezli u odžački Dom zdravlja. Primila je infuziju, ali joj nije bilo bolje. Kolima hitne pomoći odlazimo u bol-nicu u Orašje. Na putu do Orašja medicinska sestra6 ju drži za ruku i brižnim glasom pita: »Majko, šta te boli?« »Majko, hoćeš li da te pokrijem dekom?« Mama leži. Obično je vesela, ali sada ima tužan pogled. U oraškoj bolnici rade rendgenski snimak. Iz džepova mamine veste rasipaju se po podu kovanice od jedne i od pet maraka. Skup-ljam novac s poda. Mama provodi noć u bol-nici. Na mom odlasku kaže da zamolimo kumu Grgnicu da ujutro pomuze Šȁru.

Mama sa svojom Šarom i teletom (studeni 2012.) Vraćam se u Odžak kasno uvečer kolima hitne pomoći. Dok prolazimo kroz Bosanski Šamac, pada gust snijeg. »Kiti« kô za Božić. 6 Medicinska sestra Janja Udovčić.


Mama u vrtlu zaljeva kupus (ljeto 2012.)

Četvrtak, 21. veljače

Osjećam koliko je dragocjen svaki trenutak i susret sa svakom osobom! Jer se već u slije-dećem trenu može dogoditi da ta osoba umre. I da joj dođeš na sahranu. Ili da ne dođeš. Nego da ta osoba dođe tebi na ukop. Prisje-ćam se tekstova o duhovnoj obnovi koje je fra Petar Andrijanić objavljivao u Posav-skom glasniku. Brat Marinko, sestra Mara i ja smo se dogo-vorili da će netko posjećivati mamu svaki dan (sve dok ona ne iziđe iz bolnice). Ve-čeras odlazimo sve troje, zajedno sa zetom Ilijom. Mama je preživjela operaciju i još osjeća bolove. Ipak se nasmiješila. Razgova-ram nasamo u ordinaciji s doktorom koji je sudjelovao u operaciji.7 On mi smirenim gla-som opisuje njezino zdravstveno stanje.

Petak, 22. veljače

Mamu su posjetili njezina unuka Božica sa zaručnikom Antom. Mama se malo šalila s njima, ali je još osjećala bolove od operacije.

Subota, 23. veljače

Danas su mamu posjetili moja sestra Mara i njezina prijateljica Ivanka Vranjić. Mama je bila vesela. Rekla je da ju više ništa ne boli. Radosno je iščekivala da ju sutra posjetimo ja i moja supruga Matija. Poručila je Matiji da će joj »nakuvat još domaći kruvova«. 7 Doktor Fadil Pitić.

Nedjelja, 24. veljače

Prije dvadesetak dana mama mi je predala svoje rukom pisane bilješke iz izbjeglištva. Tu se nalaze opisi prijašnjih običaja u Bo-sanskoj Posavini. Tu je i njezin dnevnik koji je počela pisati 28. lipnja 1992. godine, po-četkom izbjeglištva. Dnevnik ima naslov »Moj životni put u nepoznato«. Na početku dnevnika piše nevještim jezikom: »Krenila sam od svoje drage kuće. Ni sama nisam znala kuda idem. To je bilo u jutro. Oko 8 sati izašla sam na stanicu atobusku u Svilaju. Toga jutra su avioni nadlijećali svilajsku crkvu. Valjda su je ćeli raketirat i srušit. Sa mnom su bili moja ćer i unučad. To su mi bili naj teži dani u mom životu. Eto, ipak smo krenili za Slavonski Brod sa švi-carskim atobusom. Šoferi su bili Marko Šokac Tipura iz Posavske Mahale i Sičić, neznam mu ime, iz Posavske Mahale.« Na Mali Uskrs 1994. godine mama zapisuje: »Dani slični jedan drugom: dugi i dosadni, u tuđem stanu. Čudi me kako srce može to sve izdržati.« Srce je, eto, izdržalo još punih 19 godina. Prestalo je kucati jutros oko pet sati. O tome sam obaviješten u Slavonskom Brodu jutros oko sedam sati, upravo pred planirani pola-zak za Orašje. Ipak odlazimo u Orašje. U bolnici gledamo mrtvo tijelo. Ali to više nije majka koju sam poznavao.8 Kada čovjek sazna za smrt bliske osobe, on doživljava težak životni udarac, šok i traumu. Smrt mijenja uobičajeni način života. Ali smrt čini i više od toga: dovodi u pitanje smisao života. Smrt razara i sam život. Čovjek u žalosti počinje misliti, osjećati i djelovati u izmijenjenom stanju svijesti.9 Za- 8 Kada je unuk Mislav (student glazbe na Sveučilištu

Bucknell u SAD-u) saznao za smrt bake Jele, skla-dao je dirljiv posmrtni glazbeni komad »For Jela« (Za Jelu) na trubi i glasoviru (može se poslušati na https://soundcloud.com/realovac23-1/for-jela; hva-la Mariu Kovaču za stavljanje djela na internet).

9 Izmijenjeno stanje svijesti (eng. altered state of con-sciousness) je stanje u kojemu čovjek gubi svijest o


to je važno, prilikom opisa proživljene ža-losti, imati stalno pred očima i konkretnu, opipljivu, materijalnu stvarnost. Dvorište kuće u Jošavi. Postavljen je šator za ljude koji dolaze izraziti sućut. Stiže i ma-mina »drúga« Čojkinca, supruga našega ku-ma Marka Čojke Božića. (Čojkinca voli da ju zovem »tetka«.) Moj brat prilazi Čojkinci i plačući kaže: »Nema više dobre mame.« Za ručak su se pobrinuli prijatelji sestre Ma-re: Janja i Blaž Terzić, Nada i Goran Bačić te Marica i Ivo Ćubel. Sve su zgotovili kod kuća u Odžaku i donijeli nama ovamo. Tu je i bijeli kupovni kruh. Ipak u kuhinji nalazim ostatak zadnjeg maminog kruha. Odrezao sam komad. Kušam ga: sladak je, ali u grlu zastaje. Mama više nikad neće ukuvat kru. Na stolu u dnevnoj sobi gori upaljen mùket za pokojnike (slika dolje). To je pamučni konac koji se provlači kroz rastopljeni pčelinji vosak i zatim namotava u obliku valjka ili lopte. Mama je napravila muket.

sebi, vremenu i okolini. Izmijenjena stanja svijesti mogu biti: pospanost, opijenost, vrtoglavica, san, nesvjestica, letargija, smrt, neki umni poremećaji, stanje pod hipnozom i razni vidovi osobnoga pro-svjetljenja. Zanimljivo je, međutim, da ta stanja mogu biti slična stanju vrhunske sreće, koje stanje neki psiholozi nazivaju »tijek« ili »optimalno isku-stvo« (eng. flow; optimal experience). Vidjeti Mi-haly Csikszentmihalyi, Flow: The psychology of optimal experience (New York: Harper & Row, 1990.). Dakle, i smrt ima sva bitna svojstva sreće: čovjek je u nju potpuno uronjen, nije svjestan sebe i nema osjećaja za vrijeme i okolinu.

Sahrana: ponedjeljak, 25. veljače

Nakon mamine smrti za mene su prestali postojati politički i društveni događaji. Vi-jesti ne pratim, a kada ih čujem, one dolaze kao iz daleke mračne izmaglice. Ovih sam dana osjetljiviji nego inače. Osje-ćaj žalosti nadolazi u valovima. Na trenutke se čini da svijest (ili duša) želi napustiti tijelo. Zatim čovjek osjeća da će se tijelo raspasti na komade. Ili da se bol neće moći izdržati: čovjeka guši i ponestaje mu zraka za disanje. Ali čovjek može izdržati sve to. Molitva smiruje. Različiti ljudi prenose mi, uza svoju sućut, i tri »utjehe«. Prva glasi: Fala Bogu, mama se nije dugo patila. Druga utjeha: Kolko god je težak gubitak roditelja, ipak je teži gubitak svog dȉjeta. Treća utjeha glasi: Vrijeme liječi sve rane. Slušam dubinski te utjehe. Oko 10 sati stiže mrtvačka škrinja. Unose je u veliku dnevnu sobu. Uz odar je postav-ljena uokvirena mamina slika s crnom tra-kom. Žene u crnini mole krunicu.

Strina Ivnica, Matija Kekina, Čojkinca, Kićnica, strina Matnica i tetka Ruža Kaurinović (Jošava, 25. 2. 2013.)

Automobili su zakrčili cestu. Parkiraju se u susjedna dvorišta. Pozvana je policija da regulira promet. Dvorište polako ispunja-vaju stotine ljudi čije je živote mama dirnula svojom dobrotom. Dolaze ljudi ne samo iz sela sa odžačke općine, nego i iz Pećnika, Plehana, Grebnica, Drijenče, Šikare, Viteza,


Slavonskog Broda, Krškoga... Donose vijen-ce i cvijeće. Daju novčane priloge. Većina donosi milošću.10 Među onima koji su došli na posljednji is-praćaj prepoznajem bivše i sadašnje ministre sa raznih razina države, zastupnike u Skup-štini Županije Posavske, sadašnjeg i bivšega općinskog načelnika. Tu je i poneki musli-man i pravoslavac. Pred smrću – svi jednaki. Svećenik fra Mladen Jozić vodi obred pokraj škrinje u kući. Zatim škrinju iznose u dvo-rište. Svećenik govori: »Pomolimo se! Pri-kloni, Gospodine, uho svoje našim molitva-ma. Smjerno molimo tvoje milosrđe. Ti si duši službenice svoje Jele zapovjedio pre-seliti se s ovoga svijeta. Uvedi je u pro-stranstva svjetlosti i mira, pozovi je u društvo svojih svetih. Po Kristu Gospodinu našemu.« Vjernici odgovaraju: »Amen.«

Duga kolona vozila kreće prema groblju Smrȅkovac u Dugim Njivama. Tu će mama vječno počivati kraj svojega Bože. Stojimo pred otvorenom rakom. Nakon molitve ukopnici spuštaju škrinju u zemlju. Pjevački zbor odžačke župe pjeva pjesmu »Milost«. Na lopati nam pružaju hrpu smeđe ilovače. Uzimam grumen i lagahno ga ispuštam u

10 Ljudi su donijeli ovu milošću: 5 litara rakije, 12

boca vina, oko 10 kg kave, 5 litara ulja, 15 kg šećera u kockama, oko 10 kg tjestenine, 2 kg riže, preko 40 kutija napolitanki ili peciva i oko 100 svijeća-lampiona (za pokojnike). Gotovo sva milo-šća je podijeljena »májama«.

raku. Ljudi odlaze ka grobljanskoj kapelici gdje fra Mladen služi misu zadušnicu.11 Na sahrani se sudaraju dvije sile: život i smrt. Ishod borbe je, na kraju, uvijek poznat: smrt pojedinca. Ali zajednica ljudi ostaje na životu. Sahrana je obred u kojemu ljudi pružaju zajednički otpor smrti. Osjećaj zajedništva (koji se gubi na Zapadu) još je veoma jak u fra Grginu rodnom selu. Jošavski ukopnici svoj posao rade besplatno, iz poštovanja prema svakom susjedu-pokoj-niku. Poštujući običaje, ukopnici uzimaju od obitelji ožalošćenih samo uobičajene darove od dobivene milošće. Zahvaljujem svim ukopnicima: Peri Ivelju, Jakovu Kljajiću, Iliji Kneževiću, Anti Tomiću i Stipi Tomiću. Nakon ukopa osjeća se olakšanje. Oko 250 ljudi ruča u jošavskom Domu (donja slika). Jedu domaću prasetinu koju je uredio Mato Grgić Snašin, čovjek od ugleda.12

11 Osim fra Mladena, mise zadušnice za mamu odslu-

žila su još dva člana Udruge: ukrajinski svećenik mr. sc. Oleh Hirnyk (u Lavovu, 19. i 20. ožujka) i američki svećenik Michael Saso (u Los Angelesu, 14.-17. ožujka). Oleh je magistrirao na Filozof-skom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu [više o njemu vidjeti u Biltenu br. 5 (2012.), str. 2-4]. Michael tečno govori kineski i japanski, a objavio je 20-ak knjiga na engleskom, kineskom i japan-skom [vidjeti Bilten br. 3 (2011.), str. 8-11].

12 Mato Grgić Snašin iz Potočana bavi se poljopriv-redom, stočarstvom i uzgojem svinja. U odnosu s ljudima rukovodi se poštenjem i vrhunskom uslu-gom. Naprimjer, kada je jedan kupac Mati platio prase po lokalnoj, odžačkoj cijeni, Mato je saznao da je cijena u Domaljevcu niža pa je kupcu dao prase po nižoj cijeni (i vratio mu ostatak već dobivenog novca).


Grobno mjesto je besplatno. I Jokan vozi besplatno svećenika na sahrane u selu. I do-maća posluga, »máje«, rade sve besplatno. Svih 17 ljudi koji su radili u »majìluku« zaslužuju da im se oda javno priznanje: Filip i Vera Barukčić; Marko Barukčić; Vlado Bosnić; Anto Božić Čojkin; Marko Grgić Vuk; Vinko i Dragica Kaurinović; Slavica, Anela i Ivan Tipura; Mirko i Ana Tomić; Slađa i Kata Tomić; Anto Udovčić; Marija Udovčić. Mama je poznavala sve njih, a i rodbinske odnose u svim odžačkim selima.

Četvrtak, 28. veljače

Sjedim u pizzeriji »Edi« u Odžaku. Sada je 7.14 sati. Slušam na radiju pjesmu američke pjevačice Mariah Carey. Do sada sam ju čuo stotine puta. Nikad nisam pomislio da se riječi pjesme mogu primijeniti i na tužni po-gled moje majke koju odvoze kolima hitne pomoći u bolnicu. Plačljive riječi idu ovako:

Ne, ja ne mogu tu veče’ zaboravit il tvoje lice dok si odlazila

al valjda samo tako ide priča

Uvijek se osmjehuješ

al u očima tvojim žalost se pokazuje da, pokazuje se13

Mama pet mjeseci prije smrti (Jošava, 24. rujan 2012.) 13 No I can't forget this evenin' / Or your face as you

were leaving / But I guess that's just the way / The story goes // You always smile / But in your eyes / Your sorrow shows / Yes it shows...

Smrt i san Ljudi često uspoređuju smrt sa spavanjem. Zato i kažu za pokojnika da je »usnuo«. A možda je obrnuto? Možda je naš život poput sna: postajemo potpuno svjesni života tek nakon što se završi. Prava stvarnost nastaje tek kada se probudimo (odnosno umremo). Neki vjeruju da se nečija smrt može una-prijed usanjati. Mamu je pred smrt sanjalo više žena.14 Mama je na to rekla: »A, kruvu sveti, jesu me napali sanjat!« Kuma Grgnica je usanjala maminu smrt pred mamin odlazak u bolnicu. Kuma je svoj san ispričala pred mamom, Čojkincom i kumom Grgom. (I kum i Čojkinca potvrđuju da je kuma Grgnica ispričala san pred njima i pred mamom.) Nitko od njih nije znao protuma-čiti san. Kuma Grgnica mi je ispričala san, a ja sam to snimio digitalnom kamerom 28. veljače 2013. godine. Slijedi zapis sna: »Pa sanjam, ne znam ja, kak smo ja i kuma Božnica, dal smo mi pričale nješta, šta smo? Odjednoč ja njoj kažem: “Oš ti meni vratit oni pedeset maraka?” Ona kaže: “Kaki pedeset maraka?” I nje nestade. Ja znam da ona meni i nema dužna, al tako mi je došlo [u snu]. Nje nestade. “Daj”, velim, “vrati se! Kaki pedeset maraka!” I ništa. I ja ostado tako. Ona ko da je otišla negdje. Al ja ostado u tom nekom prostoru da nije svatljiv. To je visoko nešto. To nako izgleda mi zráčno, lijèpo, kô raj. Al nema niđe nikoga. Pa reko: “Zar ću ja sad ić u toju visinu? Kud, kud će me odnijet?” Zidovi su okolo. I to je tak samo bilo. Jednostavno, završi se. I ja... i uplašila se: “Šta se dešava?”, reko. “Šta je? Kak ja sad ostado tu?” Ja ne znam đe sam. I završi se. I ja se probudi. I pričala i kumi Božnici, i Čojkinci. I Grgo bio. I niko nemere znat šta, šta to znači, čemu vodi. Et tako je bilo. Al uspjela sam ispričati im. Al je nevjerovatan bio san. “Ne znam, ne znam kud ću ja sad”, reko, “al nje nestade”.«

14 Mamu su pred smrt usanjale i njezina unuka Jelena

(na postdiplomskom studiju u SAD-u) i Ruža Bari-šić sa Plehana.


Mamina ostavština Ponekad mi se čini da nakon mamine smrti puno više nedostaje nego što ostaje. Nema više mame da òdkūčī fìrānjgu s pro-zora da vidi jesam li stigo. Da ispeče po-kljùkušu. Da pòsijē lúkac i paprike ù vrtlu. Da pròsijē brašno. Da prìbjerē grȁ-tréšnju. Da zapisuje riječi seljački pjesama koje je nediljom čula na radio Odžaku. Da se spre-ma za svetog Ivu (blȁgosōv póljā u Jošavi, 24. lipnja). Da ȕšījē ljȕbčastī konac u svoje kaljače (da ji nèb kogod nȅotē zamijenio i odnijeo svojoj kući). Da nam odreže rîžanj domaće lubenice koju jedemo u avliji pod lipom. Da u zemlju zabode drveni šćap s plastičnom vréćkōm na vŕšku (znak kojim mama poziva kumu Grgnicu na kavu).

Staza priko njive kojom su kuma Grgnica i mama svaki dan išle jedna drugoj na kavu (Jošava, ljeto 2012.)

Nema više mame da rukama vješto namota-va klukèta vunìcē. Da okopava kùruz bjèlīć. Da podàbjerē lišće repe. Da kuva mélo. Da rânī kŕmke. Da pere drôb na mèsari (svinjo-kolji). Da cijedi mlijeko. Da ùkiselī sȉrēnje (kiselo mlijeko) i ùsirī sir. Da unese jaja što ji je snijela kȍkōš-golovráta. Da prìglēdā pò-žūtītē slike od prije rata. Da natrga jagoda i mȅtnē ji na moj àstāl. Da peče pekmez i pravi zimnicu. Da òbīdē Maru tetke Seke, svoju sestru Ružu i zâvu Ivku Majić. Da ȍdē kmȉs (na misu). Da òtīdē drugima nà saranu. Kad su procvali górčani, mama se priselila u vječnost.

Prije svoje smrti često je puta spomenula da se mi, djeca, trebamo dobro slagati. Neko-liko puta je rekla da bi željela da se njezini ručni radovi (vezeni jastučići, potkoljenače, torbice itd.) pokažu na internetu. Mama nije nikad bila na godišnjem odmoru. Govorila je: »Ja se najbolje odmaram u svom vrtlu i na kavi sa kónama«. Poput većine baka iz Bosanske Posavine, mama nije imala nikakvu mirovinu ni bilo kakvih stalnih prihoda. Ipak je skupljala i u svom ormanu čuvala »bijele pare za crne dane«. Nakon sahrane moja je sestra našla u brižljivo zamotanom smotuljku svotu novca kojim se mogla platiti većina troškova sahrane. Sestra je rekla: »Mama nam i mrtva pomaže!« U istom ormaru bila je i zelenkasta platnena torba. Na njoj je bio privezan komad papira ispisan maminim nespretnim rukopisom: »smrtno odijelo«. U svojem posavskom »smrtnom odijelu« je i ukopana. Mama je znala da pišem Enciklopediju Bosanske Posavine, u kojoj će se nalaziti i posavske riječi koje sam čuo upravo od nje. Više puta sam joj rekao: »Mama, želiob da doživiš pridstavljanje Enciklopedije Bosan-ske Posavine. Za vrijeme toje svečanosti, tiš sjedit do mene.« Nije dočekala predstavljanje knjige o Bosan-skoj Posavini. Posljednji mamin izraz koji sam zapisao za tu knjigu glasi: »vesèlo sȑce kùdilju préde«. (To znači da žene rade ručne radove kad su dobro raspoložene.) Citiram mamine riječi: »Pita mene kuma Čojkinca kak ja mogu vêzt jastučiće vako slaba, a ja njoj kažem: “Veselo srce kudilju prede.”« Čojkinca mi je na sahrani dva puta rekla: »Sine, nemojte me zaboravit!« Neću je zaboraviti. Nakon mamine smrti odlučio sam: na predstavljanju Enciklopedije Bosanske Posavine u prvim će redovima sjediti posavske bake, u svojim nošnjama i maramama. Sa svake posavske općine i iz Usore barem po dvije posavske mame ili


bake. Nadam se da će među njima biti i tetka Čojkinca. Zaslužila je i više od toga. Istina je: »Nema više dobre mame« Jele Knežević. Ali i tetka Čojkinca je dobra mama. I kuma Grgnica je dobra mama. I strina Matnica je dobra mama. I Têdīnca iz Pećnika je dobra mama. I tisuće bakica, u Posavini i dijaspori, jesu naše dobre mame. Naše su mame često usamljene i bolesne. Trebamo ih češće posjećivati. I razgovarati s njima. Nemojmo čekati da ih stranci (makar to bile i medicinske sestre) upitaju na umŕlu, kada je već prekasno: »Majko, šta te boli?« ▪

Slijeva: kum Grgo, kuma Grgnica, brat Marinko, mama, (zàklonīte: Slavica Tipura i strina Matnica), unuka Jelena i

brunjavi unuk Mislav (Jošava, lipanj 2006.)

Ivka Marković i Jela Knežević: mama je priji Ivki dala svoje ručne radove ko milošću (Pećnik, 3. lipnja 2012.)

Baka i unuci (slijeva): Božica, Jelena, Josip, Marko i Monika (Šarengrad, Hrvatska, 26. ožujka 2011.)

Mama u kaljačama prìglēdā kak napreduju i jesul nadošle

(sazrele) dinje (Jošava, ljeto 2012.)

Iza mame je ostalo dosta ručni radova: jastučića, potkoljenača, torbica, peškira, priglavaka itd.


Fra Velimir Bavrka Župnik u Dubici

Ljubav: Kakvo je tvoje srce – tako i ljubiš!

Za čim žudi srce ljudsko? Žudi uglavnom za trima stvarima, koje je sv. Ivan apostol sažeo u riječi: »Sve što je na svijetu, požuda je tijela, požuda očiju, oholost života.« A to vodi u propast. Zato Isus navraća srca naša na protivnu stranu. I blago onome, stoput blago onome koji mu ne stavlja zapreke. Što je učinio s tolikim svecima, to želi učiniti i od nas. Bilo bi pravo da mu sami ponudimo srce svoje, a ne da mora moljakati kao pros-jak za našim grješnim srcima: »Daj mi srce svoje, sine moj«. Kad bismo doveli srce u red, ne bi nam trebali zakoni; bili bi suvišni. Samo je Ljubav sposobna uskladiti ovaj svi-jet, urediti ga tako da bude topli dom i zavi-čaj za čovjeka. Zato Isus vjeruje u moć Ljubavi, a ne zakona. Dobar plivač traži du-boku vodu, a slabi ostaje u mulju i pijesku. Svatko od vas je u životu imao iskustvo nečega što je duboko u srcu osjetio i što se, htjeli vi to ili ne, teško može prereći u riječi. Sigurno ste imali iskustvo gledati mrtvo tije-lo na odru ili ste se susreli sa smrću vama drage osobe. Možete li zaista izreći riječima ono što ste doživljavali? Ne možete. Kad dvoje ljudi gledaju istu sliku ili slušaju istu glazbu, oni na drugačije načine vide stvar-nost te slike ili glazbe. Riječi su nedostatne da izraze dubinu vašega srca. Zato bih vam volio skrenuti pažnju na mjes-to o kojem govori jedan sveti pisac. Kako se sluša riječi duhovnog čovjeka, svećenika, onih koji govore o božanskim istinama? Tako da ih se ne smije razumjeti. Riječi znanstvenika i filozofa trebate razumjeti, jer

su na razini pameti, ali riječi duhovnika mo-rate slušati kao šum vjetra, kao valove mora, kao pjev ptica. Tako ih trebate slušati. Kada ptica pjeva, ona ne želi izreći neku tvrdnju ni uvjeriti nas u neku istinu. Ptica pjeva jer ima neku pjesmu. Tako i čovjek srca govori i svjedoči iz srca, jer ima iskustvo srca koje je teško izreći riječima. Tako ga slušajte. Ne glavom, nego srcem. Ako tako budete čitali ovo moje skromno promišljanje, u vašem će srcu proizvesti nešto što je iznad svih riječi i pojmova. Ja vam pokušavam govoriti o Bo-gu, o ljubavi, a o Bogu i ljubavi je nemoguće govoriti, jer Bog nije spoznatljiv našom pa-meću. Nije. Kad bi Bog bio u našoj glavi, onda bismo mi bili bogovi. Boga ne možete strpati u naša ljudska razmišljanja i okvire. Bog nadilazi svaku ljudsku mogućnost. Zato se Boga može osluškivati dubinom svoga srca, duha. Što je to srce? Što ste to vi? Ima interesantna priča o staroj ženi koja je umrla i došla pred Boga:

Žena kaže: »Ja sam majka četvero djece.« Ženo Božja, ne pitam te čija si majka, nego tko si ti. Ona kaže ime i prezime. Ma ne pi-tam te kako se zoveš, nego tko si ti. »Ja sam žena gradonačelnika.« Ma ne pitam te čija si žena, nego tko si ti. »Ja sam rimokatolkinja, idem na misu, postim, činim prve petke.« Ma ne pitam te što radiš nego tko si ti. I kaže Bog anđelima: Vratite je na zemlju i nemojte je pozivati k meni dok sama ne otkrije tko je ona.

Tko si ti? To sada ja vas pitam. Probodeno Srce Isusovo svima nama danas dovikuje: »Dođite k meni svi vi izmoreni i optereće-ni…« A čime smo to izmoreni i opterećeni? Sigurno da nismo izmoreni teškim fizičkim radom kao što su to bili naši pradjedovi. Današnji čovjek je opterećen nekim drugim stvarima i izmoren nekim drugim brigama. Moderni čovjek gubi srce. Ono srce po kojem čovjek jest ono što jest. Čovjek je upravo po tome čovjek što ima srca za ljude. Pitam se: tko je mudar, a tko lud u ovakvom vremenu? Nema autoriteta: više se ne sluša ni roditelje, ni svećenike, ni crkvu. Uza sva


nastojanja, čovjek je sada najugroženije biće koje postoji: nema se pravo ni roditi, nema pravo doživjeti ni prirodnu smrt. Ono što životinja ne može, čovjek čini. Uza sav tehnološki napredak, ovo je najgore stoljeće, stoljeće kad iščezava sve ono što su naši stari namrijeli. Pa ti više ne možeš proći ni jednim našim gradom, a da ne vidiš nešto od čega moraš glavu okrenuti. Neki sam dan šetao u Odžaku i vidio kod škole parove koji, da ne kažem što rade. Nikakvog stida, a da ne spominjem njihov užasan rječnik. Pa je li moguće da roditelji ne mogu ništa svojoj djeci koja izlaze u disko i vraćaju se u jutarnje sate? Doći će vrijeme kada će mladi početi i tući svoje roditelje! I svatko misli da je najpametniji, da nema na sebi što promi-jeniti. Živimo doista u ludim vremenima. I što prije to shvatimo, to bolje za nas. Pogledajte što nam samo mediji rade! Prije nekoliko godina bile su u modi duge suknje, takozvane »ciganke«, a danas je u modi što kraće. Mislite li da ste vi to odlučili? Ne! To je trend! Moda! Vi ne znate što je za vas li-jepo, nego vam drugi kažu što je lijepo! Mi smo danas izmanipulirani. Danas je najveća hrabrost postati svoj! Imati danas svoje mišljenje, to znači biti junak! Pitam se: jesam li ja spreman biti junak? Spreman biti lud u očima ljudi? Biti popljuvan, ismijan, nazadan, biti malen? Ili slijedim onu maksi-mu koja kaže: Najbolje je biti u sredini! Ne iskakati, šutjeti i prilagođavati se sredini! Zar mislite da će Bog blagosloviti grijeh? Da će blagosloviti naš blud, pijančevanje, psov-ku, ogovaranje? Pitajte svoje srce, što kaže! Crkve su nam hladne, već odavna u nekim crkvama više nema ljubavi. Kad kažem »cr-kva«, ne mislim samo na četiri zida, nego na srca onih koji mašu krsnim listovima. Ima mjesta ona Isusova koja kaže: »Ovaj me na-rod štuje samo usnama, a srce mu je daleko od mene«! Ma ne bojte se svoga Boga: i prije nego sagriješite zbog slabosti, Bog je znao da ćete sagriješiti. Ali Njegovo srce se zatvara samo onda kad ustrajemo u grijehu, htijući, griješeći, praveći od jednog grijeha ili od mnogo njih svoje odvratne bogove.

Porušite svaki idol, napravite mjesta za Boga pravoga. Vratite Bogu njegovo prebivalište. Ono nije ovdje u crkvi od kamena, nego u tvom srcu. Rečeno je da se ne klanjamo ničemu i nikomu, jer to nije tvoj pravi Bog. Pa tko je jači od Boga? Nitko! Mi smo uvi-jek pred Njim. Bili zatvoreni u sobi ili na ulici među prijateljima. Sva naša djela su pred njim! To je strahovita riječ, ali i utješna riječ: strahovita ako su naša djela grješna; utješna ako su djela sveta. Znamo da Bog sve vidi, znamo da On ne zaboravlja ono što vidi, ali i vjerujemo da nagrađuje dobra djela!

Opterećeni hladnoćom, bešćutnošću na svim područjima života, dođimo k Presvetom Sr-cu, dođimo k njemu da, najprije, nađemo to-plo ljudsko srce. Toplo ljudsko srce od mesa, puno ljubavi i razumijevanja, da u djetetu gledamo čovjeka i dademo mu naše ljudsko, toplo srce, da u njemu razvijemo toplo, ljud-sko osjećajno srce. Da imamo toplo ljudsko srce puno ljubavi, da svaku djevojku i ženu gledamo kao osobu. Da znamo u njima poštovati toplinu ljubavi i mekoću srca. Da ih ne činimo predmetom. Da muževi imaju toplo ljudsko srce prema ženama, puno razumijevanja, poštovanja i ljubavi. Da u starcu i starici gledamo srce koje je ljubilo i koje nas još uvijek ljubi, ali koje upravo u zadnjem razdoblju života traži od nas osjećajnost i ljubav. ▪

Gornja Dubica, 12. 1. 2013.

Ruža Janjić Tedinca iz Pećnika, tetka Ruža Kaurinović iz Posavske Mahale i tetka Ruža Čujić iz Pećnika

(Jošava, 25. veljače 2013.)


Predstavljanje knjige Tajna moć Gospina medaljona

(Odžak, 9. 2. 2013.)

Od svih događaja koje je organizirala Udru-ga »fra Grga Vilić« najviše je pozornosti pri-vuklo predstavljanje romana Ivanke Đaković (rodom iz Svilaja). Na početku je agencija PARADZIK|VISUALS prikazala film o knjizi. O romanu su govorili mr. sc. fra Petar Andrija-nić, mr. sc. Anto Knežević i autorica Ivanka Đaković. Mario Martić je izlagao svoje gra-fitne radove nastale prema sadržaju knjige.

Autorica i predstavljači knjige

Agencija KTA ističe (11. veljače) da je dvo-rana odžačkog Centra za kulturu »bila doista mala da primi sve sugrađane, koji su sa zani-manjem pratili predstavljanje prvijenca spi-sateljice Ivanke Đaković«. Vijest prenose i ugledniji posavski portali (www.posavina.org, www.garevac.info). Hrvatski katolički radio emi-tira 11. veljače trominutni prilog o knjizi. Mediji ističu i pozdravne riječi ministra Ive Jelušića i načelnika Hajrudina Hadžidedića. Sarajevski Katolički tjednik objavljuje 17. veljače prikaz knjige. TV prilog o knjizi pri-kazan je u »Kronici Bosanske Posavine« (19. i 20. veljače). Glas koncila, najčitaniji kato-lički medij na hrvatskom jeziku, objavio je 2. ožujka tekst o Medaljonu na webu, a tiskao prikaz 10. ožujka.15 Autorici Ivanki Đaković iz dijaspore (Austrije) iskrene čestitke! ▪

15 O medijskim odjecima Medaljona vidjeti na

https://de-de.facebook.com/ivanka.djakovic.

B i l t e n Udruge građana »fra Grga Vilić«

Predsjednik Udruge mr. sc. Anto Knežević

email: [email protected]

Predsjednik skupštine Udruge Miro Sirovina

Dopredsjednik skupštine Udruge

mr. sc. fra Petar Andrijanić

Upravni odbor Udruge Jozo Blažević Jokan ▪ Anto Knežević

(predsjednik) ▪ Ivo Lubina Dino ▪ dr. med. Matija Knežević-Marković ▪ fra Petar Matanović

▪ inž. Pavo Vilić ▪ fra Anto Zrakić

Tajnica Udruge Anela Tipura

email: [email protected]

Nadzorni odbor Udruge Mijo Ćosić, dipl. ing. ▪ Ivo Matić, dipl. pravnik ▪

Suljo Tahirović, dipl. ing. polj.

Sud časti Udruge Tomislav Božić, dipl. pravnik ▪

Ilija Džepina, Univ. spec. mech. dipl. ing. ▪ fra Mladen Jozić

Bilten uređuju

mr. sc. fra Petar Andrijanić ▪ Anto Knežević ▪ Ivo Lubina Dino

Tisak

Štamparija Alis Fišek, Odžak email: [email protected]

Fotografije

Arhiv obitelji Vilić ▪ Mato Božić ▪ Franjevački arhivi ▪ Pismohraništa članova Udruge ▪ Zijad Terzić

Logo Udruge Goran Bačić

web

www.fra-grga-vilic.com

email [email protected]

Adresa

Društveni dom Jošava Potočani bb ▪ 76290 Odžak

Bosna i Hercegovina

Documents

Bilten - Udruga Fra Grga Vilic