ETIKApojam, utemeljenje, predmet i sadržaj

Prof. Dr. fra Velimir ValjanAleja Bosne Srebrene 111

71000 Sarajevo

Sadržaj predavanja

I. Pred-razumijevanje moralnosti II. Elementi iskustva i razumijevanja

moralne zbilje u svakodnevnom životu III. Pojam i predmet etike

I. Pred-razumijevanje moralnosti

U običnom razgovoru upotrebljavamo mnoge riječi koje su povezane s moralnošću, kao npr. dobar, zao, treba činiti, ne smije se, mora se, dužnost, savjest, odgovornost i sl. Prvi element pred-razumijevanja jest moralno

vrednovanje. Mi svojim i tuđim postupcima uvijek dajemo neku moralnu vrijednost.

Drugi element pred-razumijevanja jest savjest. Kad ljude moralno vrednujemo, uvijek pretpostavljamo da imaju uporabu razuma, i da znaju što je dobro, a što zlo.

Ovo opće znanje o dobru i o zlu u svakodnevnom govoru naziva se savjest.

II. Elementi iskustva i razumijevanja moralne zbilje u svakodnevnom

životu

Prvi element jest sloboda volje. Uvijek pretpostavljamo da je čovjek gospodar svoga djelovanja, pa kažemo da je čovjek uračunljiv. Tako sebe i druge možemo smatrati krivim za neko loše djelovanje.

Drugi element jest odgovornost. U samoj pojmu sadržana je riječ odgovor. Od čovjeka očekujemo da može razumno, argumentirano odgovoriti na pitanje o svom djelovanju, objasniti ga. Mi pretpostavljamo da je čovjek odgovoran.

Treći element jest socijalna povezanost. Budući da je čovjek ne samo individualno već i društveno biće, naše moralno djelovanje većinom se tiče i drugih ljudi, posebno onih s kojima živimo.

Četvrti element jest svijest o vlastitoj vrijednosti. Moralna kvalifikacija čovjeka kao dobrog ili zlog, ima bitno drugačije značenje od drugih kvalifikacija (npr. inteligentan, bogat itd.).

III. POJAM I PREDMET ETIKE Pojam etika izveden je od grčke riječi ήτos-pisan s eta)

(boravište, stalno mjesto, karakter), a ne od έτοσ-pisan s epsilon (običaj, navika). Izvedeno značenje je nutarnje raspoloženje, na koncu moralnost po čemu je neki čin dobar ili zao.

Etiku definiramo: normativno filozofsko učenje o ljudskom djelovanju ukoliko ono stoji pod moralnom diferencijom dobra i zla i obligacije koje iz te razlike proizlaze.

Aristotel je bio prvi koji je etiku obrađivao kao samostalnu filozofsku disciplinu.

Pored riječi etika imamo i riječ moral, moralnost (lat. mos=običaj), koja je zapravo prijevod grčke riječi etika….

1. Normativna refleksija prakse

Predmet etike je ljudsko djelovanje. Pod ljudskim djelovanjem podrazumijevamo čine za koje je odlučujući princip ljudski moment: um i sloboda (po čemu je čovjek ono što jest).

Razlikujemo actus hominis i actus humanus….

Kriterij za svaki čin, koliko je ljudski=humanus, jest koliko je on uman i slobodan.

Važna je dimenzija općevaljanosti - to je kriterij za moralnost: je li neki čin vrijedan, općevaljan za sve ljude.

Posve je jasno da nije moguć svijet u kojem bi svatko imao svoj vlastiti princip djelovanja, različit od drugih. Zato ljudsko djelovanje može biti smisleno ili besmisleno, ljudski život može biti ispunjen ili promašen, uspio ili neuspio.

Dobro i zlo su dijametralno suprotne kvalifikacije, koje jedna drugu isključuju. Stoga je moralnost normativna - obvezujuća.

2. Etika, moral, moralnost

U svakodnevnom životu postoji nejasnoća u značenju pojmova: etički, moralan i sl.

Svako društvo ima svoju vrijednosnu predodžbu. Cjelokupnost vrijednosni predodžbi u nekom društvu, norme

koje u njemu vrijede, nazivamo moral ili etos. Ono zadnje što je moralnost jest umnost ljudskog čina.

Zato svako društvo nastoji tu moralnost konkretizirati u moralnim normama.

Pored ovog pitanja, što trebam činiti, dolazi i temeljno pitanje: Zašto trebam činiti tako? Zašto trebam npr. biti pravedan?

Postavlja se pitanje, ima li moralnost obvezujuću snagu u sebi ili izvana. Treba li, naime, slijediti put kreposti samo zato što je to korisno (utilitarizam?

Utilitarističko opravdanje moralnosti naravno da nije ispravno. U tom slučaju moralnost nema autentičnost, kategoričnost, bezuvjetnost. Etika upravo utemeljuje kategoričnost moralnosti.

Pojam moralnosti (ili manje rabljen etičnosti)

U udžbenicima susrećemo sljedeće definicije:

moralnost je, u užem smislu, moralno stanje neke osobe, svijest o dobru i zlu po kojoj se čovjek osjeća odgovornim za izvršen ili propušten čin;

moralnost, u teoretskom smislu, ukazuje na temeljna načela morala

K tomu, kao osobnu dimenziju, moralnost ne treba shvatiti statično već dinamično. Stoga, namjesto da govorimo o 'moralnosti' bolje je govoriti o 'rastu moralne svijesti.

Bez obzira na spomenuta etimološka značenja, uobičajeno je rabiti:

- grecizam "êthos" za skup normi i moralnih vrednota što ih je usvojila neka civilizacija, neki narod, neka društvena klasa, neka profesionalna skupina, ili neka osoba. Tako se govori o etosu društvenom, profesionalnom, liječničkom, zdravstvenih radnika, osobnom, itd.

- imenice etika i moral označavaju znanost koja se odnosi na moralnu dimenziju ljudskoga ili, drugim riječima, na "sustavno istraživanje vrednota koje mogu nadahnuti, privući i voditi djelatnost".

II. Točno značenje moralne razine

Do moralne razine najlakše je doći preko dviju razina koje su joj bliske, ali joj prethode: sociološke i juridičke.

1. "Običaji" (sociološka razina) i moralna razina

Moral nekoga društva najjasnije se pokazuje u "običajima" (mores). Skup moralnih običaja koje je prihvatila neka skupina, kako smo rekli, jest njezin êthos.

Nužna je povezanost između moralne i sociološke razine, ali i jasna razlika:

Sociološko znanje – a još više statističko – odgovara svijetu faktičnih sudova, dok se etika kreće u svijetu vrijednosnih sudova. Opis i analiza "onoga što jest" ne poklapa se sa studijem "onoga što treba biti".

2. "Dopušteno" (juridička razina) i moralna razina

Juridički poredak je važan faktor u oblikovanju aktualnog društva. Društveni život priznaje snagu zakona: kao zaštitu, uređenje, prisilu, kaznenu prijetnju, itd. Iz juridičkog poretka rađa se svijest o "dopuštenom"-"nedopuštenom".

Postoji također povezanost između juridičke i moralne razine, ali i jasna razlika:

Neko ljudsko ponašanje može biti vrednovano s gledišta savjesti i u tom smislu ima moralnu razinu; može biti vrednovano također s motrišta juridičkog uređenja i u tom smislu ima juridičku razinu.

Moralnost i sloboda

Moralnost - pretpostavlja da smo slobodni, drugim riječima da

možemo dobro činiti a zlo izbjegavati. - ako nemamo mogućnosti za to oboje, odnosno za

izbor između toga dvoga, onda nismo ni odgovorni. Ovaj bitni odnos između moralnosti i slobode prvi

je uočio već Aristotel i raspravio u 3. knjizi svoje Nikomahove etike.

2. Zadnji odredbeni razlog ljudskog djelovanja

Važno je pitanje: što sve određuje ljudsko djelovanje? Antička etika u biti je postavila dva učenja o

zadnjem cilju kao zadnjem odredbenom razlogu svega ljudskog djelovanja:

Užitak (hedonizam) Životna sreća (eudajmonizam).

Hedonizam Jedan od odgovora na pitanje što je dobro za čovjeka jest ono što je

ugodno. Utemeljitelj hedinizma je Aristip.

Dvije su varijante ove teorije: antička - mudar čovjek će nastojati postići užitak, a izbjeći neugodno; kasnija - čovjek ne može drugačije, on faktički uvijek slijedi za svojim

užitkom Hedonizam kao teorija ljudskog djelovanja, bez sumnje sadrži

elemente koji su ispravni: Međutim, da je postizanje vlastitog užitka uvijek pravi i zadnji cilj i da

tako određuje naše djelovanje, jednostavno nije točno. Užitak je naime posljedica postavljena i ostvarena cilja, ali ne sam cilj.

Eudaimonizam Pod eudaimonizmom se obično podrazumijeva etičko

učenje prema kojem je životna sreća, blaženstvo (eudaimonia) zadnji cilj svakog ljudskog djelovanja. Pritom se pod životnom srećom misli na vlastitu sreću subjekta

djelovanja. Kritika: Ponajprije, ta se tvrdnja može različito shvatiti.

Ona može značiti da je vlastita sreća kao takva cilj koji upravlja svim našim djelovanjem.

Ali to se može shvatiti i u širem značenju, naime da sebeljublje (u smislu egoizma) u potpunosti određuje naše djelovanje, a da pritom pomisao na sreću kao takvu ne mora igrati ulogu.

Obvezatnost moralnog zahtjeva

Razlikovanje dobra i zla na kojem moralnost prvenstveno počiva, sadrži norme našeg djelovanja koje nas susreću kao zahtjevi.

Nameće se pitanje: jesu li i na koji način ovi zahtjevi i stvarno obvezatni za pojedinca?

Na to pitanje odgovara etika. S ovim pitanjem ulazimo u prave i neposredne probleme etike.

Pri rješavanju ovog pitanja očituju se tri osnovna stajališta:

Prvo odbacuje postojanje bilo kakve vrste obvezatnosti za održavanje moralnih normi što ih postavlja društvo ili pak smatra da se takva obvezatnost ne može dokazati. To shvaćanje zastupa amoralizam i etički skepticizam.

Drugo stajalište u postavljenom pitanju razlikuje se od prvog po tome što se razlika između dobra i zla priznaje bitnom razlikom tako da se zauzima za dobro djelovanje a okreće protiv zla, ali se ipak ne smatra da je ovdje prava obvezatnost. Naprotiv ostvarivanje dobra i sprečavanje zla smatra se samo poželjnim i preporučljivim, a ne nečim što bi iznutra pojedinca obvezivalo. Ovo stajalište označavamo stajalištem bez stroge obligacije.

Treće stajalište jest stajalište priznavanja prave obligacije, koje ćemo nazvati stajalište etike obligacije.

3. Etika obligacije 3. 1. Neprava (sankcionističko-eudajmonistička) etika obligacije

Pod obligacijom se podrazumijeva siljenje koje nas upućuje na to da izbjegavamo zlo i činimo dobro, premda nam je po sebi u tom momentu neugodnije i mi bismo stoga radije postupili drugačije.

Uočavanje siljenja na moralno djelovanje kao nešto što svatko može iskusiti, a koje je ovdje utemeljeno eudajmonistički, susrećemo već kod Sokrata. Pojam o kojem se kod njega radi nije pojam siljenja već pojam zakona.

Sokrat zastupa tezu da postoje nepisani zakoni koji na isti način vrijede u svim zemljama i koje nisu izdali ljudi nego bogovi. To se vidi što kršenje tih zakona odmah povlači za sobom kaznu, kao što npr. incest povlači rađanje defektne djece, a nezahvalnost gubitak prijatelja.

U tom Sokratovom učenju moralni načini ponašanja pokazuju se jasno kao zahtjevi, budući da njihovo obdržavanje traži zakon, a za svakoga uočljive loše posljedice njihova kršenja djeluju kao siljenje na obdržavanje.

Kasnije je ovo stajalište dobilo čvrst i stalan oblik formuliranjem pojmova "prirodnog zakona" i njemu odgovarajuće "prirodne kazne".

3. 2. Teonomna etika obligacije Teonomna etika obligacije objašnjava da samo Bog može

biti onaj viši koji ima pravo izdati obvezujuću zapovijed. Ova etika dakle temelji moralnost na samoj Božjoj zapovijedi, a

ne na kazni kojom Bog prijeti za kršenje zapovijedi. Zapovijed se u teonomnoj etici obligacije shvaća u kontekstu ideje

da Bog na temelju svoga božanskog veličanstva ima pravo zahtijevati poslušnost prema sebi, te stoga njegova zapovijed obvezuje bezuvjetno.

To znači da se ovdje moralna obligacija shvaća u smislu kategoričkog imperativa.

4. Sadržajni princip moralnosti

Pojmovi dobra i zla označavaju bitnu razliku između različitih ponašanja u moralnom pogledu: postavlja se pitanje u čemu se zapravo ta razlika sastoji i koji je to princip prema kojemu u pojedinačnom slučaju možemo odrediti što je moralno dobro, a što zlo, ili što trebamo činiti a što propustiti.

Ovo je zapravo srž svih problema u etici. Sva druga pitanja su više manje priprava za postavljanje pitanja o principu moralnosti.

Odgovori na ovo pitanje su različiti i mnogobrojni. Pa ipak jedno se stajalište izdvaja, tzv. situacijska etika, koje

stoji nasuprot svih drugih stajališta kojima je zajedničko da su neka forma "etike biti".

4.1. Situacijska etika Pod tim se pojmom podrazumijeva učenje koje priznaje postojanje

moralnih zahtjeva i odgovarajuće bitne razlike između dobra i zla, ali dalje tvrdi da se ne može općim pojmovima odrediti šta je moralni zahtjev, nego se on na koncu dobiva iz pojedine i jedinstvene i neponovljive situacije u kojoj se djeluje

U toj se teoriji etika gubi prije nego što se razvila, tako da je ona više parola nego stvarno izgrađena etika.

Situacijska etika bez sumnje ima pravo kad tvrdi da je svaka situacija u kojoj se donosi odluka nešto jedincato i neponovljivo. Međutim kad tvrdi da se ništa ne može kazati na općenit način o tome šta pojedinac u svojoj pojedinoj situaciji treba činiti ili propustiti, ona zapada u pogreške spoznajno-teoretskog metafizičkog nominalizma.

4.2. Etika biti Nasuprot situacijskoj etici, etika biti vjeruje da se sadržajni

princip može odrediti na opći način. Ali načn na koji etika biti to čini vrlo je različit: treba razlikovati

tri grupe shvaćanja. Prema nekim etičkim teorijama, princip se moralnosti nalazi u

učincima ili rezultatima djelovanja, to znači u ciljevima, posljedicama, sredstvima i okolnostima, a ne u nutarnjem karakteru moralnog ponašanja.

Princip moralnosti leži dakle u nekom momentu izvan samog ponašanja, pa se može govoriti o vanjskim određenjima moralnog ponašanja.

Tomu nasuprot stoje shvaćanja koja moralnost ili nemoralnost određuju prema nutarnjem karakteru samog ponašanja.

Konačno, postoje i takve teorije u kojima se povezuju vanjska i nutarnja određenja, polazeći od toga da su oba momenta bitno važna te naglašavanje samo jednoga od njih nužno vodi u jednostavnosti i pretjerivanja.

3. Princip moralnosti koji povezuje vanjsko i nutarnje određenje a) Princip pravednosti. Staro je učenje da je pravednost bit

moralnosti. Platon: pravednost se sastoji u tome "da čovjek svoje ima i da vrši

ono što mu pripada". Ciceron: "dati svakomu njegovo". Ulpinijan: stvarna i čvrsta volja dati svakomu njegovo".

Kritika: Postoje međutim moralni kvaliteti koji se na daju svesti na zahtjeve pravednosti:

b) Princip ljubavi. Poput pravednosti i ljubav je proglašena stavom koji sadrži svu moralnost.

c) Princip "zlatnog pravila", kao temeljni princip moralnosti. Ovaj princip, poznat općenito u formi izreke :"ne čini drugome ono što ne

želiš da se tebi učini" ima svoju dugu povijest kroz koju se pojavljuje u brojnim i različitim formulacijama.

Dublja analiza pokazuje da postoje tri osnovna značenja zlatnog prvila. 1. Prvi tip susrećemo u zahtjevu stoika Epikteta: "Ono što pokušavaš

izbjeći da ne pretrpiš, ne pokušavaj ni drugomu učiniti"... Zlatno pravilo ovoga tipa moglo bi se nazvati "pravilo uživljenja".

2. Drugi tip susrećemo kod Herodota, u pozitivnom obliku kod Isokrata: "Nemojte dobre samo hvaliti, nego ih nasljedujte". Zlatno pravilo ovog tipa naziva se "pravilom autonomije"= prihvaćanje obvezatnosti moralnih zahtjeva.

3. Treći tip zlatnog pravila povezuje se pravilo uživljenja i pravilo autonomije, pa glasi: "Što nećeš da se tebi učini, ne čini ni ti drugima"; I "što hoćete da ljudi vama čine, to činite i vi njima". Ovaj tip zlatnog pravila naziva se "pravilo uzajamnosti".

d) Princip strahopoštovanja pred životom. Albert Schweitzer (1875-1965) je za mnoge

suvremenike utjelovljenje etičkoga duha. Napustio je perspektivnu medicinsku karijeru u Evropi i podigao bolnicu u Africi. Napisao je djelo "Kultur und Ethik".

Schweitzer tvrdi da prava filozofija mora poći od najneposrednije i najobuhvatnije činjenice svijesti. A tu svijest on izriče u rečenici: "Ich bin das Leben, das leben, inmitten von Leben, das leben will".

Iz tog proizlazi prema njemu temeljni zahtjev da poštujem svaku volju za životom, tj. da svaki život susrećem sa strahopoštovanjem.

Prednost Schweitzerove formule nad principom ljubavi sastoji se u tome što je ona uključivanjem svega što je živo, dakle i životinja i biljaka, obuhvatniji od principa ljubavi.

U svakom slučaju ostaje pitanje odnosa prema mrtvoj prirodi, a posebno postavlja se problem: kako se treba ponašati u svjetlu ovoga principa, kada poštovanje pred jednim životom dođe u konflikt s drugim životom?

Sam Schweitzer uviđa da je princip strahopoštovanja pred životom samo relativno ostvariv, nikad apsolutno. Tako npr. da bismo očuvali vlastiti život svakodnevno moramo uništavati biljni i životinjski svijet, što nužno čini i vegeterijanac. On u tom vidi tragičnu nužnost.

Nema mogućnosti da izbjegnemo to zlo, pa prema njemu za to nismo ni krivi.

e) Princip poretka ljestvice vrednota Pojedini principi vrijede ako se nadopune poretkom

vrednota. Takav poredak vrednota u njegovim prvim začecima

susrećemo već u stoičkoj etici. Stoa je prva u etici upotrijebila pojam vrednota. S obzirom na

ljestvicu vrednota, stoički su etičari razlikovali najvišu vrednotu i nižu vednotu unutar koje su opet postojali redosljed vrednota.

Najvišu vrednotu imaju prema stoičkom učenju jedino prava, istinska dobra, a to su kreposti. Za te je vrednote karakteristično da su dostojne teženja same po sebi, ali su one vrijedne i radi nečega izvan njih: one su naime nužne za postizanje blaženstva koje je zadnji cilj ljudskoga života.

Drugorazrednu vrednotu imaju oni sadržaji koji su u skladu s prirodom ili koji pridonose tomu da život bude u skladu s prirodom. To su npr. zdravlje, tjelesni integritet, snaga, ljepota, materijalni posjed i sl.

Vrednoti nasuprot stoji nevrednota i ona karakterizira ono što je protiv prirode, kao što je npr. bolest, osakaćenost i tjelesna slabost.

Učenje o poretku vrednota susrećemo i kod Augustina. Augustin razlikuje dvije vrste dobra: Viša dobra (pojedine

kreposti, dobra volja i vječni zakon) su vječna, nepromjenljiva i neuništiva; dok su niža dobra (stvari za kojima ljudi teže: bogatstvo, čast, zdravlje, snaga, ljepota itd.) vremenita, promjenljiva i uništiva.

Učenje o poretku vrednota susrećemo u novije vrijeme kod Maxa Schelera i kod Hartmanna. Oni razlikuju "apsolutne" i "relativne" vrednote.

Apsolutne vrednote su takve koje svoj vrijednosni karakter nose u samima sebi, dok se relativne pokazuje kao "vrednote za nekoga".

Ovoj etičkoj teoriji stavljeno je više kritičkih primjedbi. Mogu se bitno svesti na slijedeće:

Vrednote nisu nešto objektivno; Na osnovu čega ćemo se odlučiti za nižu, odnosno "jaču", a kada za višu, odnosno "slabiju", premda je ona u koliziji s "jačom" vrednotom.

Zaključna napomena S ovim smo na najopćenitiji način obradili glavne

etičke teme. Iz razumljivih razloga nisu mogla biti dotaknuta specijalna pitanja. Ostaje nada da je ovo ipak dovoljno kao uvod u osnovne etičke probleme i kao upućivanje u različite mogućnosti rješenja čime su dane i pretpostavke za daljnji dublji studij moralne stvarnosti.

Hvala na pozornosti!