Jure Karakaš

RATNIK (Petar Zrinski)

(povijesni roman)

Vincere aut mori(Pobijediti ili umrijeti)

Geslo Petra Zrinskog

1

I.. OZALJ

Na visokoj strmoj klisuri iznad šumne Kupe bijeli se poput elegantnog labuda grad Ozalj. Opasan debelim zidinama s brojnim okruglim kulama, siguran i čvrst čuva u svojim brojnim zgradama mirne i krotke stanovnike zaokupljene svakidašnjim poslovima. Stražari i vojnici u kulama budno motre okolinu, posluga neprekidno nešto radi, dotjeruje, majstori uvijek imaju posla oko sitnih popravaka, a djeca se deru i trčkaraju između zgrada najviše se zadržavajući u golemom dvorištu ili na travnatom prostoru između grada i gradskih zidina. Zidine su toliko visoke da ih nijedno dijete ne može prebaciti kamenom. A ako bi i htjelo baciti kamen, odozgo bi mu priprijetio stražar i sve ih potjerao natrag u dvorište. Među tom brojnom djecom su i dvije razigrane djevojčice Ane Katarine Zrinski: malena šestogodišnja Aurora Veronika i ozbiljna jedanaestogodišnjakinja Judita Petronela.

Dok su se djeca naganjala između visokih čvrstih zidina po njegovanom travnjaku, duboko dolje ispod klisure sjedili su na ribičkim sjedalicama uz obalu nabujale Kupe stasit, lijep dvadesetjednogodišnji mladić i desetogodišnji dječak. Obojica su držala duge ribičke štapove i pecali. Voda je dosta brzo odnosila plovke nizvodno, a njih su ih dvojica polako vraćali i opet puštali. Pokraj njih je bila košara u kojoj se praćakalo nekoliko srebrnih riba.

- Krsto, - prvi je progovorio dječak – reci mi pošteno, je li te strah kad sa nađeš u bitki? Kad vidiš da prema tebi juri na konju strašni Turčin i urla!

- Ha, ha, ha! – nasmija se mladić. - Pa naravno da me strah. Samo se lud čovjek ne boji. Otkud su ti sad pala na pamet takva pitanja? Pazi, plovak ti je potonuo! Vuci k sebi!

Dječak trgnu štapom a iznad vode se zakoprca ribica ne veća od dječakova dlana. I upravo kad je htjede povući na obalu, izbaci se golema riba, proguta i ulovljenu ribicu i udicu, snažno trznu štapom i nestade. Dječak razočarano stade gledati u štap na kojem je visila tanka uzica s plovkom, bez udice.

- Jesi vidio, Krsto!- Štuka! – mladić, također iznenađen, pomilova dječaka po kosi. – nema prokletije

ribe u našim vodama!- Ima, ima! – dječak se povrati od iznenađenja i razočaranja. – Som! I taj napada

sve što je manje od njega.- E ne bi se reklo da je prokletiji od štuke. Ona ti je pravi razbojnik. Daj da ti

privežem novu udicu.Nastavili su pecati. Imali su dosta sreće i košara se polako punila.- Krsto, mama kaže da si kao mali bio jako miran i da nikad nisi plakao, i da je

baka Uršula govorila kako ćeš biti veliki junak…- Ma daj, Ivane, nemoj joj vjerovati svaku. Ona me najviše čuvala kad sam bio

mali i tako me dobro pazila da vjerojatno nisam ni imao razloga za plač. To je ona razglasila kako je naša mama govorila da ću biti veliki junak. Znaš, tvoja mama ima razvijenu maštu. Znaš li ti da ona piše i pjesme.

- Kako ne bih znao! Pa ja ih joj pomažem prepisivati…Razgovor je prekinuo snažan brkat čovjek u zelenoj odjeći, sa šojkinim perom

zataknutim za lovački šešir i lukom s tobolcem prebačenim preko ramena. Prešao je čamcem Kupu s druge obale, privezao ga za korijen vrbe i prišao iznenađenim ribičima:

2

- Gle, gle, slavni markiz Fran Krsto Frankopan i njegov u budućnosti ne manje slavni nećak Antun Ivan Baltazar Zrinski.

- Ho, ho, ho! Črt Podolšek od Metlike, veliki lovac na puhove i jazavce i čuveni majstor za liječenja rana puhovom i jazavčevom masti. Koje dobro, Črte!

Golemi brkonja iz svoje lovačke torbe izvadi crvenu jabuku i dade je dječaku:-Uzmi, mali Baltazare, i ne ljuti se što ti je štuka odnijela lovinu, ha, ha, ha!

Vjeruj mi, puno sam toga u životu prošao, li sam tako što rijetko kad viđao. Pa tako, lovim neke lovokradice koji prelaze Kupu s vaše strane i love u šumama moga grofa. Vidio sam vas pa rekoh, hajde da za svaki slučaj nešto više saznam. Jeste li možda vidjeli kakve ljude da prelaze na našu stranu?

- Nismo, Črte. I u našim šumama čine goleme štete…- A nosim i dvije posudice puhove masti grofici Katarini. To sam joj obećao kad

smo se prošli tjedan sreli u lovu. Sjećaš se, mali Antune, ti si joj nosio neku knjigu…- Nije mama išla u lov, što je tebi, Črte. Pratila je tatu i dok je on lovio, mi smo

čitali…- To je bi «Putni tovaruš», je li – upade mu Krsto u riječ.- Ne znam. Znam samo da su bile neke molitve… To je meni bilo dosadno, uf…- Dobro, dobro, što odmah povisuješ glas. Evo ti posudica pa ih odnesi mami –

nasmiješi se brkonja u zelenom.- Da ne bi! Nosi ih sam. Mama će biti sretna ako joj kažeš kakvih novosti s

kranjske strane. Ujo i ja ćemo ti čuvati čamac dok se ne vratiš.Lovac odmahnu glavom mrseći nešto sebi u brk i uputi se prema pomičnom

mostu koji je bio spušten, a vrata u bedemima zatvorena.- Reci da te ja šaljem! – viknu za njim Krsto.- Ujo, hajdemo uzeti čamac i loviti na sredini rijeke! Možda više ulovimo.- Hajde, neka ti bude! Dok se Črt vrati, mi ćemo uživati. Ovu košaru ćemo podići

gore na vrbu da je ne odnese kakva životinja ljubiteljica ribe, a torbu s udicama i plovcima ćemo ponijeti u čamac..

Krsto je uzeo košaru i podigao je na jednu visoku granu, zatim su obojica sjela u čamac, odvezali konopac i polako zaveslali uzvodno. Zaustavili su se blizu suprotne obale gdje je struja bila vrlo spora i zabacili udice.

- Ujo, ujo, evo jedne! – Antun je jako trznuo i na udici se zakoprcala sitna ribica.- Čekaj, Ivane, čekaj malo! Promijenit ćemo udicu! – Krsto skine s udice ribicu i

baci je u čamac do svojih nogu. – Stavit ću ti trokuku i čvrst predvez. Nešto mi je palao na pamet – izvadi iz torbe trokuku s predvezom i pričvrsti je na dječakov štap s vrlo dugim povrazom, zatim na trokuku nabode još živu ribicu.

- Ne! – dječak skoro zaplaka. – To ribicu boli! – htjede oteti Krsti ribicu i baciti je u rijeku, ali je bilo kasno. Trokuka s ribicom već se našla u vodi. Vidjelo se kako ribica pokušava svim silama pobjeći pa je plovak poskakivao na površini.

- E, moj Ivane, tako ti je to u animalnom svijetu. Sve što je živo, u času izgubi glavu ako je neoprezno. I tvoja je ribica bila neoprezna…

- Nije! – dječak nastavi žaliti. – Kako si je mogao onako probosti…- A kako si je ti mogao vući kad joj se udica zakvačila za usta! Misliš da to nju

nije boljelo? I ti si okrutan. Kažem ti, to je animalni svijet…- Što to znači animal… - dječak nije ni izgovorio, kad nešto tako povuče štapom

da je skoro odletio iz čamca onako obučen. Čvrsto ga stegnu objema rukama i povuče

3

natrag. Štap se savi do same površine, a dječak se prodera: - Ujo, ujo, što je ovo! – i zategnu još jače.

Krsto se bio pozabavio svojom udicom i kad je spazio što se događa, brzo priskoči dječaku u pomoć.

- Čvrsto drži, ne daj se! – prihvati dječakov štap pa su sad obojica napeto gledala u zategnuti povraz.

Čamac je počeo kliziti sad na jednu, sad na drugu stranu rijeke, a njih dvojica su čas popuštala uzici, čas zatezala pazeći da se štap ne prelomi.

- Ujo, ujo, što je to! Da nije velika štuka! – dječak je sav treperio.- He, he, Antune moj, danas imaš vrašku sreću! Vidjet ćeš i sam kad se izbaci.- Isuse dragi, pa ona vuče čamac! – dječak je razrogačenih očiju gledao u vodu,

ali je vidio samo povraz koji se sad diže prema površini, sad opet spušta. – A što ako prekine uzicu?

- A, ništa! Ostat ćemo bez ulova. Zato pazi da ne trzaš jako.- Ujo, ujo, evo se diže na površinu- Vidim, što se dereš! – Krsto se zagleda u dubinu, ali spazi samo golemu

vijugavu sjenku koja se opet izgubi u dubini pa se udalji od čamca nizvodno.- Gle, ujo, evo vuče čamac nizvodno! Hoće li nas daleko odvući?- Ne boj se! Sad nailazi kamenito i plitko dno pa neće moći dalje. Vratit će se

natrag.- Gle, ujo, evo nas vuče uzvodno! Pa kad će već jednom stati.- E, moj Ivane Antune Baltazare. Ta ne staje lako. Jedino nam preostaje da je

izmorimo.Obojica su čvrsto držala štap pazeći da ne trzaju naglo. Malo su popuštali povraz

pa opet zatezali. Dječaku su ruke već gotovo klonule.- Ujo, ja ne mogu više…- Ne puštaj štap! Izdrži još malo!- Eheeeej, Krstoooo! – začuo se glas kranjskog lovca. – Dolazi! Tebe i malog

zove grofica da dođete gore! Eheeeej!- Isusek, pa Črt se već vratio! Pa kako je mogao brže otići gore u grad i vratiti se!

– stenjao je dječak.-Nije to već, moj Ivane, mi se prilično dugo navlačimo s ribetinom. Pazi, pazi, evo

se diže.Još nije ni izgovorio do kraja, kad se ribetina izbaci točno uz rub čamca i poprska

ih obojicu. Dječak od straha ispusti štap i pade na leđa u čamac, ali Krsto ostade priseban.- Što se to događa? – na obali se nađe Črt pa kad spazi golemu ribu, baci se u

vodu onako obučen, dopliva do čamca i prihvati se štapa koji je Krsto jedva držao.- Vidim da si na izmaku snaga, markiže.- Tko, je l' ja! To ti se samo čini. Ima u mene snage ako treba i do noći se

navlačiti s ovom nemani.- Neće trebati! – veselo će Kranjac. – Evo se već umorio.- Som! Ujo, je li da je som? – dječak se podiže s dna čamca pa i on prihvati štap.

Sad su ga sva trojica čvrsto držala. – Ujo, od čega je ovaj povraz kad je ovako čvrst?- Krsto, diži ga! – Črt se naže nad vodu.

4

Krsto pažljivo, malo po malo poče namotavati povraz oko sebe i podizati plijen. Iz vode se pokaza golema ružna glava prevelikih otvorenih usta kraj kojih su visjeli debeli brkovi. Črt ga objema rukama uhvati za škrge i svom snagom povuče u čamac. Ribetina poklopi dječaka i on se opet nađe na dnu čamca, ali se izmigolji i stade veselo skakati. Krsto odmota povraz i pusti ga u čamac

- Som! Jesam rekao da je som! Uzbuđeno je skakao dječak.- Ivane, smiri se! – opomenu ga Krsto i istog se časa naglavačke izvrnu u vodu.

Som ga je raspalio repom tako snažno, da je izgubio ravnotežu i pljusnuo preko ruba.- Ha, ha, ha! – Črt se stade smijati. – Vidi ga kako je bezobrazan. Ne poštuje

njegovo gospodstvo markiza Frana Krstu Frankopana, sram ga bilo! Ho, ho, ho!- Ujo, ujeo, jesi dobro! Daj ruku! – usplahiri se dječak.Krsto stade polako plivajući gurati čamac prema obali, a Črt se prihvati vesla

pazeći da riba ne iskoči..- Ivane Antune, grofiću mali, čuvaj se da te ne opali repom. Drži za svaki slučaj

povraz i zaveži ga za ovaj obruč – pokaza Črt željezni obručić za koji je bio pričvršćen konop za vezivanje čamca

- Dječak ga posluša. – Sad se može bacakati koliko hoće, ali neće majci izaći iz čamca! – dječak se veselo zagleda u ribetinu čudeći se brkovima i golemim ustima.

Črt je doveslao do vrbe s košarom, a Krsto je doplivao za njim i privezao čamac za korijen vrbe. Dječaku se sad košara činila bezvrijednom, premda je u njoj bilo podosta lijepih i pozamašnih riba.

Izvukli su soma na obalu i promatrali ga. Još je samo povremeno mlatio repom. Kad se dječak sagnuo da ga bolje pogleda, som se iznenada trznuo i bacio uvis okrenuvši se u zraku prema vodi.

- Ujo, ne daj! – viknu dječak, a Črt i Krsto baciše se na ribetinu zabivši joj prste u škrge i odvukoše što dalje od vode.

- To su mu posljednju trzaji! – Krsto se diže zadihan i mokar. – Kako ćemo to odvući gore u grad? Hoćeš nam pomoći, Črte?

- Žao mi je, Krsto, ali se moram žuriti natrag. Već će netko naići. – Črt odveza čamac, baci na obalu njihov pribor za pecanje, sjede i odvesla na drugu stranu. – Gospodo, doviđenja! Vidimo se nekom drugom prilikom! Krsto, ako što saznaš o krivolovcima, javi mome grofu! Doviđenja! – i začas se nađe na drugoj obali.

- Što ćemo sad, Ivane! – Krsto pomilova presretnog dječaka po mokroj kosi . – Bit će nam preteško. Hajde da ga podignemo.

Krsto somu provuče štap za pecanje kroz škrge te ga on i dječak podigoše. Bio je Krsti do ramena, a repna peraja mu je ležala na travi.

- Isusek, koliki je! - dječak se stade oduševljeno čuditi. -Teži je nego ti i ja zajedno. Ujo, ti si jak, samo ga natovari na leđa i nosi. A ja ću uzeti košaru s ribom, štapove i pribor. Evo tu sa strane debelog štapa, mislim da će ti dobro doći za nošenje, deblji je od tog štapa za pecanje. Ujo, ujo, svima ćemo reći da sam ga ja ulovio!

- Pa naravno! – nasmija se Krsto. – Pa ti ga i jesi ulovio, samo sam ti ja malo pomogao. Je li se sad ljutiš na mene što sam onu ribicu nabio na trokuku.

-Pa ljutim se! Ja znam da je nju to boljelo…- Ma daj… Ipak ćeš jednog dana neke stvari shvatiti. Još si mali.- Nisam ja mali, ujo. Meni je deset i pol godina. Hoćeš li me učiti mačevanju?- Hoću, ako se ne budeš ljutio na mene zbog ribice…

5

- Ma daj, ujo, ja te ozbiljno pitam.- Pa dobro, učit ću te. Možemo početi čim se gore vratimo.Krsto je natovario soma na leđa i polako krenuo visoko gore prema pomičnom

mostu. Dječak je s pecačkim priborom i košarom dopola punom riba ponosno klimao za njim ne odvajajući pogled s goleme ribe kojoj se repna peraja vukla po travi.

Još na pomičnom mostu som je izazvao čuđenje i divljenje. Glas se začas pronio Ozljem i sva djeca su se u času našla pokraj ribetine obješene na kuku u zidu pokraj vrata koja su bila širom otvorena, a most spušten. I desetak stražara i mnoštvo služinčadi se sjatilo oko Krste i Ivana. Krsto je, kihnuvši povremeno, ispričao kako je Ivan upecao najvećeg soma ikad viđenog pod Ozljem i da su ga njih dvojica zajedno izmorila i izvukla na obalu uz pomoć Kranjca Črta.

- Mladi grof Antun je ulovio ribu veću od sebe! – djeca su se sašaptavala i zadivljeno gledala u ponosnog dječaka.

Između djece se probila mala Veronika i začuđeno stala gledati u čudo neviđeno: - Joj, sto je luzna! – priljubi se uz ponosnog Ivana Antuna. Joj, kolike blkove ima! Blaco, joj što si mokal A kako se ta liba zove…

- Ne kaže se liba, ljepotice mala mamina – Krsto je podiže uvis pa je spusti natrag. – Hajde ti uji reci: riba ribi grize rep.

- Baš neću! Nek ti moj blaco Ivan kaže, on sve zna…Na vratima se pojavi jahač, snažan čovjek od četrdeset i nešto godina, duge

smeđe valovite kose i tankih njegovanih brkova. Začudi se gužvi oko vrata pa polako sjaha.

- Moj stliko Nikola! – viknu mala Veronika i baci se čovjeku u naručje. – Stliko, stliko, vidi koliku je libu ulovio moj blaco Ivan! Gle kako je lužna!

Čovjek je uze u naručje, poljubi u oba obraza i spusti na zemlju, pa priđe još uvijek uzbuđenom i preponosnom dječaku, zagrli ga i poljubi u čelo. – A gdje mi je ljepotica Judita? – osvrnu se ne b li među djecom prepoznao stariju sestru.

- Tu sam striče! – priđe mu lijepa djevojčica i lagano se nakloni..Dok je došljak veselo grlio djecu, stražari se ukočiše i brzo se vratiše na svoja

mjesta sašaptavajući se: «Ban Nikola Zrinski! Hrvatski ban došao u posjete bratu Petru, i to bez pratnje. Mora da je nešto hitno… Jedan momak prihvati konja i odvede ga u konjušnicu.

I služinčad se primirila, još malo potiho razgovarala, razgledavala golemog soma i polako se počela vraćati svojim poslovima. Netko je pokupio košaru s ribana i odnio u kuhinju. I pecački pribor je također odnesen kamo treba.

- Što brundate tamo! – razabrao je njihove riječi veseli došljak. – Ne bojte se, slobodno gledajte lovinu.. Krsto! – obrati se Krsti koji se sa strane smješkao dok je ovaj grlio djecu – je li Petar došao.

- Ne znam, ja sam s malim Ivanom upravo stigao…- Nisam ja mali – naljuti se Ivan. – Je li, striče Nikola da ja nisam mali.- Pa naravno da nisi – nasmija se grof Nikola Zrinski.- Tata je gore u salonu s mamom, očekuju velečasnog Forstala – obavijesti ga

lijepa Judita. – Idemo k njima.- Dobro, zlato moje. Ja ću uzeti u naručje ovu najljepšu damu na svijetu! –

podignu u naručje malu Veroniku, a ona se slatko nasmija i zagrli ga oko vrata.

6

Upravo kad su krenuli, pojavio se grof Petar Zrinski, visok, krupan čovjek, gustih crnih brkova i kao noć crne kose koja mu je padala po ramenima. Spustio se do otvorenih vrata iz visoke, pravokutne palače privučen strkom i galamom.

- Ho, ho, ho! Koga to vidim! – rukova se s bratom.. – Da nije što važno? – pa kad ugleda golemu ribu, začudi se: - A što je ovo?

- To sam ja ulovio, tata! – isprsi se dječak i osvrnu se oko sebe. Više bije bilo nikoga uz njih. Čak su i djeca otišla prema dvorišnom prostoru. Čulo se kako galame i spominju mladog grofa Ivana. – Vidiš li tata, koliki je somina, ha, ha, ha…

- Ma ti si moj veliki junak!- otac ga zagrli i poljubi u oba obraza pa se opet obrati došljaku: - Da nije što važno?

- Ma ne! Nešto sam u Zagrebu dogovarao oko pripomoći za učvršćivanje bedema Novog Zrina. I sam znaš kakvi su problemi oko takvih stvari. Sve sam sredio. Našli su mi i majstora klesara s Raba…

- Jesi možda navratio u Karlovac? – Petar se smrknu i osvrnu se oko sebe da vidi jesu li se radoznalci razišli.

- Zašto?- Do one kukavice Herbersteina. General, a boji se Turaka. Stalno me tužaka

Beču, a otima mi zarobljene dušmane i traži otkup. Kukavica komorska.- Ma pusti strašljivca. Druge su igre u pitanju. Idemo gore do moje lijepe snahe.

Čujem da se naveliko raspisala i da ima veza s francuskim dvorom…- A to… To su neke ženske veze. Hajde, idemo do nje… Čekaj, čekaj malo –

Petar se okrenu prema debelom trbušastom momku, glavnom kuharu i vještom majstoru različitih poslova, koji je upravo dolazio k njima. Netko je momku rekao za golemu ribu pa se došao osvjedočiti.

- Ignace! – obrati se debeljku Petar. – Ovog ćeš soma odnijeti u kuhinju, iskoristiti meso, a kožu ćeš preparirati. Pazi da ništa ne oštetiš. Bit će to najveći trofej moga junaka. Vidim ja da će on poći tatinim i stričevim stopama. Krsto! – pogleda Krstu – Kad ćeš ga početi podučavati u mačevanju?

Dječak se isprsi i ponosno se stisnu uz ujaka: – Tata, danas smo se nas dvojica dogovorili o svemu.

Svi se uputiše prema palači ostavljajući debelog momka s ribom. Momak pozva dvojicu dokonih stražara kojima je smjena upravo završila. Skinuše soma s kuke i sva trojica ga odnesoše prema kuhinji u prizemlju velike palače.

Penjući se uz čvrste hrastove stube na prvi kat palače, grof Petar još jedno poljubi dječaka u oba obraza i pomilova ga po kosi: - Moj junak! Još se nije dogodilo da tolika riba zaluta pod Ozalj. Zaslužio si da te Krsto nauči nekim svojim zahvatima. Znaš li ti da je Krsto jedan od najvještijih mačevalaca u cijeloj Hrvatskoj i Ugarskoj?

-Tata, kad ćemo početi?- dječak se topio od miline.- Zavisi od Krste.- Ujo, možemo li odmah? – dječak se prikloni Krsti i obuhvati ga oko pasa.- Pa dobro. Bit ću ovdje danas i sutra pa možemo odmah početi. Nećemo se ni

osušiti.Djevojčice su malo zastale. Razgovor o mačevanju nije ih zanimao pa se vratiše i

odjuriše prema dječjim glasovima u dvorištu.Krsto i Ivan se vratiše niz stube i skrenuše u neveliku dvoranu u prizemlju

opremljenu mnoštvom najrazličitijih mačeva, zaštitnih prsluka, oklopa, štitova, kaciga,

7

vizira…Sve je to visilo po zidovima složeno i sortirano, a sredinom dvorane protezao se dugi tepih koji je prigušivao škripu podnih dasaka već izlizanih od prečestih posjetitelja i vježbača. U dvorani su zatekli mlada momka kako čisti oružje od prašine, svjetlao štitove i oklope i pjevušio neku šaljivu pjesmicu.

- Lučko, jesi vidio mog soma? – Ivan mu viknu još s vrata.Momak se nasmija: - Kako ne! To već cijeli Ozalj zna, a nije prošlo ni pola ure

vremena. Malo sam škicnuo i odmah se vratio svom poslu. Stvarno je…- Momče, nađi nam dva zgodna mača i prikladne prsluke. Danas počinjem

mladoga grofa učiti vojničkoj vještini bez koje u bitkama nema preživljavanja. A tko zna, možda će se dečko jednoga dana boriti za naklonost prelijepe dvorske dame…

- Ma daj, ujo, nemoj me… - dječak se zacrveni.- Evo, evo, odmah ću – momak pronađe dva mača, dade im i napusti dvoranu. –

Idem još malo gledati ribu.- Više nije na kuki. Odnio ju je kuhar Ignac! – viknu dječak za njim.- Ivane, mali moj ratniče i viteže, danas ćemo početi s prvom vježbom! – Krsto se

prihvati mača i zamahnu nekoliko puta. – Hoćemo li!- Hoćemo, ujače – dječak oduševljeno stegnu mač.I dok je Fran Krsto podučavao mladoga grofa Ivana prvoj vježbi, grof Petar

Zrinski i brat mu, ban Nikola, sjedili su u velikom salonu na prvom katu i čavrljali s groficom Katarinom, elegantnom produhovljenom damom guste crne kose i lijepih bademastih očiju.

- Nikola, otkad je i zašto počela ta nesklonost sumnjičavost nekih austrijskih generala prema nama? – Petar je s blagog čavrljanja prešao na ozbiljniju temu. – Znaš, dogovorio sam se s paterom Markom Forstalom da započne pisati povijest naše obitelji… Očekujemo ga ovdje. Morao bi stići svaki čas.

- Dobro – ban Nikola se počeša po bradi – da netko objektivan počne pisati o Zrinskima. Puno je toga već napisano perom laika i slabih poznavatelja događaja iz bliže prošlosti Hrvatske i Ugarske. A o daljoj prošlosti da i ne govorim.

- Zašto se ti ne bi toga prihvatio? – Petar ga ozbiljno pogleda.- A ne, ja sam drukčiji tip. Ti znaš da više naginjem poetskom izražavanju, vidio

si to po mojoj…- Znam, znam, ali…- Pusti popa. Čovjek puno toga zna o nama, a i umije razlučiti povijesne činjenice

od pukog napuhavanja. Tom su napuhavanju naročito skloni «literati» Karlovačkog generalata. Svaku svoju bitku preuveličavaju do neba, to je… to je… Ne znam kako da se izrazim.

Grofica Katarina pažljivo je slušala: - Ja ću pomoći pateru Marku koliko mogu. Imam podosta podataka iz prošlih vremena, a bilježila sam i sve što si mi ti, Petre, kazivao o svojim bojevima s nekrstima. Puno sam o tvojim pobjedama izvještavala svoje poznanice s europskih dvorova, posebno u Petersburgu i Parizu.

- To je izvrsno! – nasmiješi se ban Nikola. – Treba sklapati poznanstva na sve strane. Beč mi postaje sumnjiv. Ovi krajiški generali krivo izvještavaju njegovo veličanstvo o potezima Zrinskih pa dvor sve više sumnja u naše poteze. Mislim da je ta a nesklonost pa čak mržnja, da je sve to počelo još od 1626. kad se naš otac sukobio s carskim generalom Wallensteinom oko strategije u bitki sa Šveđanima…

8

- Znam, čula sam za taj sukob!- Katarina ga prekinu. To je bilo u Požunu u vrijeme prvih godina onog dugog rata, kako se ono zvao…

- Ma vidi ti moje lijepe snahe kako se razumije u ratna…- Pa baš i ne – skromno ga prekinu grofica. – Ratovi su mi odvratni, a cijeli život

smo u ratovima. Ti i moj Petar nikad ne prestajete. Igrate se vatrom kao da niste svjesni kolika je moć strašnog Otomanskog Carstva…

- E, snaho, snaho… – ban se nasmiješi. – Ako Bog da bit ćeš ti jednog dana naša diplomatkinja. Ali da ne skrećemo s teme. Koji rat je to, veliš, bio. Pa Tridesetogodišnji! Gotovo cijela je Europa ratovala: kršćani protiv kršćana, sramota. I tu se dobrovoljno upleo sa svojim postrojbama naš otac. Nije imao dlake na jeziku. Svakome je znao skresati u brk što ga ide pa bilo mu pravo, bilo mu krivo. Optužio je carskog generala Albrechta von Wallensteina da je zbog loše taktike upao u švedsku zamku pa mu je pobijeno mnoštvo ljudi gotovo bez borbe i još ga je zapitao tko mu je dao generalski čin tako smušenom i napuhanom… Sujetni general silno uvjeren u svoju genijalnost nije mogao pretrpjeti uvredu. I jednog dana u požunskom vojnom taboru našli su našeg oca, slavnog Juraja, mrtvog u šatoru. Uz njega je također mrtav ležao vjerni čuvar Đuka. Obojica su otrovana. Obojica su bila zdrava i pri punoj snazi. Nije teško zaključiti čije je to djelo bilo. Očevi ljudi optužili su bahatog generala i htjeli su ga zatući, no bio je isuviše moćan i pod visokom dvorskom zaštitom. A car je u njega imao neograničeno povjerenje. Ništa nije dokazano kukavičkom generalu.

- Mi smo ostali – nastavi priču Petar dopunjujući brata – kao mala djeca nezaštićeni, ali se otac srećom, kao da je nešto slutio, prije nego je pošao u rat obratio svom velikom prijatelju Petru Pozmanyju, ostrogonskom nadbiskupu, dobro ga poznaš, dušo – zagleda se u oči svoje lijepe Katarine - zamolio ga da se pobrine za nas ako mu se što dogodi. I biskup se, hvala mu, pobrinuo kao što bi se brinuo i sam otac. Ja sam tada imao svega pet, a ti Nikola šest godina i nismo bili svjesni kakva nam se tragedija dogodila. Stalno su nam govorili da je tata daleko s vojskom i da će se vratiti…

- I mi smo vjerovali – dovrši ban Nikola bratovu rečenicu. – Taj prokleti rat nanio je našoj obitelji goleme štete. Čak sam i ja sudjelovao u njemu…

- Pa to je stara priča! – nasmiješi se grofica Katarina. – I danas se svi ponosimo tvojim sjajnim pobjedama…

- Ma to su tvoja preuveličavanja, snaho – skromno joj odvrati ban.- Nikola, nemoj sam sebe podcjenjivati. Činjenice su jasne kao dan – Petar mu ne

dade za pravo.- Sve plemstvo zna – nastavi grofica Katarina – da te car, slava mu, pozvao

godine 1646. da mu pomogneš i ti si sa svojim postrojbama činio čuda po Češkoj i njemačkim zemljama. Njegovo veličanstvo Ferdinand nije znao kako da ti se oduži pa te iduće godine imenovao generalom svih Hrvata, a toliko si postao popularan da su ti vojnici klicali gdje god bi se pojavio…

- Katarina, dušo, ne pretjeruj, molim te… - zbunjeno joj upadne u riječ ban Nikola.

- Da, da, iste te godine proglasio i hrvatskim banom, to ne možeš poricati. Banska čast je velika stvar za našu obitelj, a za tebe strašno breme odgovornosti. Svi govore da svoju funkciju časno obavljaš…

- Pa dobro, i to treba ući u Forstalovu povijest Zrinskih, ali pod uvjetom da iznosi gole činjenice, bez euforičnih hvalospjeva.. Neka tu navede i moja literarna djela, a i

9

tvoja, snaho… - ban se prestade opirati Katarininim hvalospjevima. – I Novi Zrin, bedem pred turskim navalama iz porobljene Ugarske. Neće lako preko mog Zrina provaljivati. A ja ću im zagorčavati život gdje god budem mogao, upravo onako kako to radi moj Petar, otrov za nekrste… Petre, - obrati se bratu – njegovo te veličanstvo prozvalo štitom kršćanstva i strašilom Turaka, a istovremeno te njegovi generali opanjkavaju gdje god stignu pa se naš vladar počinje pribojavati turske odmazde zbog tvojih, kako kažu, pljačkaških izleta u krajeve moćnog Turskog Carstva…

- To Carstvo više nije tako moćno – Petar malo povisi glas. - Znam kako njihovi veziri i paše razmišljaju, znam kakva se previranja događaju u dalekom Stambolu. Ako jedna zemlja živi samo od zauzimanja tuđih krajeva i živi od pljačke tih osvojenih područja, a ništa ne proizvodi, kad-tad će propasti. A ja mislim da su Osmanlije došle do vrhunca osvajanja i više nemaju što pljačkati. Sad će se svesti na iscrpljivanje vlastitog puka, na krajnje osiromašenje, a potlačene zemlje će se početi dizati, je li tako? Ja mislim da će pokušati još možda koji očajnički pokušaj i napasti neku bogatu zemlju, primjerice naše carstvo od kojeg su već podosta toga oteli, ali neće imati snage. Europa se mora udružiti.. Ja ih napadam kad god se ukaže i najmanja prilika, i tučem ih, Bog mi je svjedok. Nije li to dokaz da postaju sve slabiji, ali to naši gore u Beču i Komori ne znaju. Još uvijek vjeruju kako je to moćna i nepobjediva sila. Uostalom, i ti Nikola tu, prema carskim generalima strašnu i nepobjedivu silu poznaješ u dušu, govoriš i pišeš turski, stalno te zovu u Beč kat treba tumač. Gore nitko ne zna pročitati spise koji stižu s turske strane, a ako i nađu nekoga, ne smiju mu to dati zbog državnih tajni. Čudo jedno, gube povjerenje u nas, a nagrađuju nas i hvale, zovu da objašnjavamo povjerljive dopise vezane uz visoku politiku.

- Da se opet vratimo na taj, kako ti Nikola kažeš, Tridesetogodišnji rat u koji je do grla bila upletena i naša obitelj – nastavi Katarina pokušavajući smirit supruga koji je počeo sve više povisivati ton. – Bilo je to 47., da budem preciznija 1647., godinu dana prije završetka tog besmislenog ratnog ludila kad si u zadnji čas spasio njegovo veličanstvo od švedskog zarobljavanja. Tim je Šveđanima i pokojni svekar zadavao stotine muka. Kako je to car dospio u nezgodan položaj, hajde mi još jednom ispričaj. Oko toga su se isprele prave legende.

- He, he… - Petar se polako udobrovoljio. Dva puta sam ga spasio. Bilo je to u vrijeme kad se već polako nazirao kraj rata. Naš kralj, car Austrije, Ugarske, kralj Hrvatske… et cetera, me, kao i Nikolu ranije pozvao da sa svojim Hrvatima zauzmem položaj oko Budjejovica, lijepog češkog mjestanca koje me podsjećalo na naše pitoreskne krajeve. Bilo je neko čudno zatišje, gotovo mjesec dan nije bilo neprijatelja na vidiku pa smo jedne subote priredili veliki lov. Kralj se našao u nekakvoj vododerini okruženoj niskim grmljem kad se nekim čudom pred njim stvorio golemi vepar. Kako je prošao pokraj svih lovaca, kako se pritajio, to ni dragi Bog ne može pogoditi. Uspaničio se naš vladar jer je bio sjahao s konja i počeo se penjati uz vododerinu, a zvijer, ustrašena naglim susretom, strašno je zaroktala i jurnula na njega. Prestrašeni kralj nije uspio ni mač izvaditi ni bilo što drugo uraditi. U panici je ispustio uzdu, konj je odgalopirao niz vododerinu, a kralj se okliznuo i pao na leđa. I baš kad je zvijer skočila na njega da mu raljama pregrize vrat, ja sam se tog trenutka našao u blizini, zajurio se i onako s konja svom snagom zamahnuo mačem i raskolio glavu pobješnjelom vepru. Moj vladar je blatnjav i bez kapi krvi na licu ležao na leđima i samo zijevao. Trebalo mi je pola sata da ga povratim i koliko toliko dovedem u red. Povrativši se od straha, sjeo je na jedan panj i

10

dugo sjedio oborene glave, a nakon toga se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Kad su pritrčali drugi lovci, ja sam rekao da je kralj spasio mene i stao mu glasno zahvaljivati. On se samo nasmiješio, odmahnuo rukom i naredio da mu dovedu odbjeglog konja. Drugi put sam spasio našeg vladara kad se našao možda u najtežoj životnoj situacije za vrijeme cijele svoje vladavine. Išao je s pratnjom na prvu crtu bojišnice tamo na rubu Budjejovica. A ja kao da sam nešto slutio, sa svojim sam ljudima već dan prije izvidio situaciju i otkrio kako su se Šveđani ukopali u dubokom jarku zamaskirana jelovim granama. Bilo ih je kojih dvadesetak, dobro naoružani, iskićeni granjem i lišćem tako da ih nisi mogao razlikovati od okoline. Bila je to njihova izvidnica. Vidio sam kako se brzo povukla kad je izvidila teren, ali se nakon izvjesnog vremena opet vratila vjerojatno s novim zadatkom. Nisam primijetio kad su se vratili, ali sam se ipak ostao na oprezu zajedno sa svojim momcima. Neki su seljaci u blizini krčili granje s livada i uopće nisu primijetili strane vojnike. Tu i tamo poneki bi Šveđanin izvirio i pojavila bi se kaciga s volovskim rogovima. Kad je jedan od seljaka ugledao čovjek s rogovima, dao se u dreku: Vrag! Sotona! i pobjegao takvom brzinom da su se njegovi pajdaši stali križati ne shvaćajući čega se taj nesretnik uplašio. Nastavili su posao prepričavajući zgodu s uplašenim prijateljem, ali su se za svaki slučaj oprezno ogledavali oko sebe. Ništa nisu primijetili. Povukli su se tek kad je njegova visost naš kralj naišao s pratnjom. Duboko su se klanjali i išli natraške prema selu sve dok se nisu malo udaljili, a onda su žurno otišli svojim kućama. Neki iz pratnje su legli u travu uživajući na toplom suncu. Kralj je sjahao i iz dosade počeo brati cvijeće. A onda je nastala dreka. Čudni ljudi iskićeni granjem i lišćem sa strašnim rogovima tako su urlali da se kralju i pratnji sledila krv u žilama. Pratnja je poskakala iz trave i okružila kralja. Okružili su svog vladara isukanih mačeva i nastalo je strašno kreševo. Ja sam čuo viku i zveket oružja i dojurio sa svojim momcima. Ugledali smo kako divlji ratnici sijeku sve oko sebe. Sasjekli su gotovo sve iz pratnje i uhvatili kralja živa i neozlijeđena. Jednome od njih pala je s glave strašna kaciga s rogovima i ukazala se neuredna žuta kosa slijepljena i duga, puna trave i blata. Imao sam dojam da je zaudarao poput svinje koja se valjala u stajskom gnoju. Vidjeli su da imaju veliku zvjerku: sjajna odjeća, zlatni nakit, skupocjeno oružje.. ali nisu znali da je to vladar njima neprijateljske Austrije. Ja ništa nisam trebao govoriti svojim momcima. Znali smo svoj zadatak. Zauzeti borbom i presretni zbog bogatog plijena, divlji ratnici s rogovima nisu ni osjetili kad smo im se približili i opkolili sa svih strana. Bili su to iskusni borci i odmah su shvatili da nema smisla pružati otpor. Bacili su mačeve u travu i digli ruke u zrak. Moji su momci bili poznati nadaleko po crvenim rupcima svezanim u čvor oko vrata. Jedan od divljih ratnika stao se tresti i šaptati: Kroat! Kroat!… Valjda je čuo za neustrašivost mojih momaka ili ih je prepoznao po tim obilježjima jer smo mi i ranije imali s njima okršaja i često smo ih znali tako naprašiti da su ostavljali sve i bježali što ih noge nose. Kralj je jednostavno pokupio svoj mač koji su mu bili oduzeli, popravio odjeću, zahvalno pogledao mene i moje ljude i vratio se u svoj šator. Od pratnje su ostala samo dvojica živih i to teško ranjenih. Moji su ih momci odnijeli u ranjenički šator, a zarobljene divlje vojnike s rogovima predali posebnoj postrojbi koja je kasnije zamijenila zarobljenike za naše ljude. Bili su to Šveđani, strašni ratnici sa sjevera, saveznici njemačkih protestanata…

- Poslije vas je njegovo veličanstvo imenovalo kapetanom žumberačkih uskoka i to je bio početak jedne sjajne ratničke karijere – nastavi priču čovjek u crnom koji se iznenada pojavi na vratima susjedne sobe. Bio je to svećenik Marko Forstal, čovjek

11

nizak, mršav, blijeda izdužena lica. Jedna mu je noga bila ukočena i teško ju je vukao za sobom. – Oprostite što sam zakasnio pa ovako nenadano upadam. Stojim tu na vratima izvjesno vrijeme i slušam vas. Nisam vas se usudio prekidati. Mogu vam reći da će mi dobro doći to što ste ispripovijedali, mada sam to već otprije znao i skicirao za knjigu, a sad ću upotpuniti nekim detaljima. Još sam napravo zabilješke o jednom vašem golemom poslu kakvom su ratnici neskloni: pisanju i popisima. To je posao koji će vam kasnije omogućiti da lakše vodite evidenciju o ljudstvu na području Žumberka, o zemljišnim posjedima i svim naseljima, a i za buduće generacije dobro će doći da znaju tko je obitavao na ovim prostorima ako se, ne daj bože, dogodi da se mora bježati pred Turcima kao što je cijela Krbava i pola Like moralo bježati pred poganim nekrstima, ali je Gacka, hvala bogu, sačuvala svoj puk. Dat će svevišnji da tako i ostane To je vaš čuveni Urbar. Dao sam ga prepisati i sad se taj prijepis nalazi u mojoj samostanskoj knjižnici. Bilo bi dobro da se, za svaki slučaj, tako nešto napravi i za Gacku... Oprostite mi molim vas što sam vas prekinuo u…

-Pater Marko, dođite, sjednite – ljubazno ga pozva grofica. – Ne sekirajte se što ste malo zakasnili. U svakom slučaju bit će nam drago sjediti u vašem društvu i poslušati vaše planove o prikupljanju građe. Upravo smo načeli razgovor o pisanju povijesti naše obitelji pa smo počeli oživljavati neke uspomene. Ban se složio da ćete vi to najbolje uraditi.

Svećenik se pokloni, polako priđe stolu i sjede do grofice teško namještajući ukočenu nogu: - Zahvaljujem se na povjerenju. Ja već poodavno skupljam građu na tu temu, ali se još uvijek bojim da moje snage nisu dorasle tom poslu. Dosta sam toga prikupio, nešto skicirao, ali sam još uvijek skeptičan. Bit će mi strašno neugodno ako sve to skupa ispadne slabo, znate… I uopće, ulaziti u neke intimne obiteljske tajne… Kako bi bilo da se toga ipak prihvati netko drugi? Ja ću mu rado dati sve što sam prikupio…

- Pater Marko, pa vi nas dobro poznajete. Vi ste kao član obitelji i pred vama nema tajni. I to nitko neće moći obaviti bolje od vas – utješi ga grofica Katarina. – Samo nastavite dalje. Ja ću vam uvijek biti pri ruci.

Ban Nikola Zrinski kao da se nečega sjetio kad je ušao svećenik: - Pater Marko, baš dobro da sam vas vidio i drago mi je da smo našli svoga biografa. – počeša se ispod lijevog brka. –Vaše spominjanje prikupljanja građe podsjeti me da moram naći neki podatak u grofičinim knjigama. Siguran sam da ga moja lijepa snaha ima. Idem skoknuti do knjižnice i naći taj spis o erdeljskim tvrdim zamkovima, o onima što su ih opisivali erdeljski augustinci.. Znaš li možda, lijepa moja snaho, gdje stoje ti spisi da ne tražim dugo…

- Znam ja! – živnu svećenik. – Grofica mi je neki dan dopustila da nešto tražim o prošlosti Ozlja pa sam naišao i na te spise. Evo, sad ću vam pokazati.

-Dobro, dobro, već ću se snaći – ubrza ban kad vidje da svećenik rukom podiže ukočenu nogu i pokušava se dići. – Samo vi nastavite, ja idem. Brzo ću se vratiti! – ban Nikola se žurno udalji.

- Baš mi je drago, pater Marko, da ćete upravo vi pisati našu povijest i da ćete nastaviti prikupljati građu. Ja ću vam sad opisati jednu, meni vrlo značajnu pobjedu – nastavi grof Petar kad je ban otišao. – Katarina i vi, svakako znate za našu pobjedu kod Slunja, prije gotovo četrnaest godina… To u svakom slučaju mora zauzeti vidno mjesto i našoj povijesti…

12

- Dopustite, gospodine grofe – svećenik se nakašlja – to sam zapisao, i to davno, ali za sasvim druge potrebe. Vaš stari iskusni ratnik Filip, onaj što ima šestero djece, a u slobodno vrijeme čuva vaša lovišta, ispričao mi je neobičnu priču o nevjerojatnoj pobjedi nad Turcima na prostoru između Slunja i Rakovice. S njim su bili Klepač i Končelić, svakako ih znate, a ja ih tada nisam poznavao. Filip slabo pamti strana imena i nije mi znao spomenuti nijedno tursko ime, ali je zato pobrojao svih tristo naših ratnika i to poimence. Ni njegovi prijatelji nisu baš vični pamćenju tuđih imena. Ja sam tu priču pribilježio onako kao su mi sva trojica kazivala kad sam ih jednom svu trojicu zatekao kod rakijskog kotla. Znate kako se ljudi vole raspričati uz čašicu u ugodnom društvu, a njih su trojica iznimna družina. Pa ako sam nešto zaboravio, ili vam se čini neuvjerljivo, vi ćete mi grofe, ne budi vam po zapovijedi, pripomoći. Evo što mi je on ispripovjedio:

Ja nisam bio u grofovom pohodu na Bihać i okolicu jer sam imao neodložnog posla oko sređivanja lovišta. Upravo smo pustili u šume i šikare oko Krašića preko petsto fazana doraslih za odstrel jer su nam trebali doći u goste lovci iz Stolnog Biograda i Požuna s kojima je grof već odavno imao sklopljen ugovor oko iznajmljivanja naših lovišta. Kad sam to svršio, uputio sam se s kovačem Klepačem, ovim tu slogonjom od oko dva metra i preko sto kila mišića – pokazao je prstom na ljudeskaru pokraj sebe koji je samo nešto zabrundao - i ovim žgoljavim psarom Končelićem koji je uvijek sobom vodio tri velika hrta svaki čas spremna da na njegovu zapovijed rastrgaju bilo koga – pokazao je i na sitnog okretnog čovječuljka krupnih očiju. (Grof se nasmija na spominjanje «slogonje» i «žgoljavca» jer su mu obojica bili dragi ljudi.) - Pošli smo prema Rakovici jer nam je rečeno da se grof vraća s golemim plijenom i da ćemo ga sresti negdje između tog sela i Slunja. U Rakovici ga nije bilo pa smo krenuli prema sjeveru. Dan kao stvoren za lagodne šetnje. Blagi brežuljci, vrijeme toplo ali ne i prevruće, sve se okolo zeleni, milina jedna. Psi ovog žgolje Končelića svaki bi čas istjerali nešto divlje, a negdje blizu Broćanca, sirotinjskog sela s desetak kuća, iznenadili su čopor divljih svinja i ulovili poveliko mladunče. Baš nam je dobro došlo. Odabrali smo jedan manji proplanak na nevelikoj uzvisini okruženoj visokim grmljem i vitkim smrekama pa smo se tu zaustavili. Sputali smo konje te ih pustili da pasu. Prasence smo oderali, na brzinu napravili ražanj, naložili vatru i u času se debelo malo roktalo okretalo nad jakim žarom. Nismo ni pse zaboravili. Bacili smo im iznutrice. Polijegali malo dalje od vatre svaki s povećim komadom svinjskih iznutrica. Lovinu smo pekli na žaru, bez plamena, tako da se nije dimilo i nitko nas iz daljine nije mogao vidjeti od visokog grmlja i drveća. Naprosto smo uživali. Moj vam Klepač zbog nezasitnog želuca uvijek sobom nosi u torbi poveći komad kruha, malo soli i nekoliko glavica češnjaka. To nam je sada dobro došlo i gospodski smo jeli. Ono što nam je ostalo, Klepač je podijelio na tri jednaka dijela i spremio u torbu.

- Filipe, što ćemo sad? – Končelić je prvi ustao i obratio mi se jer je vidio da su se psi malo uznemirili.

- Idemo prema Slunju – odgovorio sam mu i pošao po konje.- Pst! – Klepač nam je prstom dao znak da šutimo. – Čujete li zveket orme? –

potrčao je prema rubu proplanka. Dao nam je znak rukom da priđemo.Dolje, na oko pola milje daleko, širokim prašnjavim putem jahalo je tristotinjak

konjanika prema Slunju, tamo kamo smo i mi krenuli. Bilo su u podnožju nevelikog brijega preko kojega je vijugao put s jedne strane omeđen gustim stablima koja su stršila iz šikare mladih jela, ljesaka i glogovih grmova.

13

- Pa to je grof Petar! – obradova se Končelić.Čim je spomenuo grofovo ime, psi su veselo zalajali i jurnuli prema konjaničkoj

koloni. U času su se našli blizu gospodareva konja zaskakujući se ne bi li mu liznuli ruku. Kolona se zaustavila. Grof je sjahao veselo se smijući. Nas trojica smo se brzo našli među ratnicima, samo Končelić i kovač nisu imali nikakvog oružja osim noževa za pojasom jer nam je poručeno samo da dođemo, a da će nam se poslije reći zbog čega smo pozvani pa zato nisu ni pripasivali sablje. Ja se, naravno, nikad ne odvajam od svoje vjerne prijateljice sablje. Nikad ne znaš što te može zadesiti na daleku putu, a ova moja dvojica glupana su valjda mislila da će se šetati po ozaljskim livadama ili obalama Kupe.

- Momci, baš dobro da ste stigli! – grof nam se obradovao. - Sad nećemo morati u Slunj. Idemo pravo za Ozalj, a ti ćeš, kovaču, kod gospode Frankopana u Slunju razgledati jednu kovanu ogradu, napraviti nacrt i poslije iskovati kad mi zatreba. Ograda ti je odmah desno od glavnog ulaza u tvrđavu, okružuje kapelicu. Ti ćeš Končeliću zamoliti njihovog psara da ti pokloni dva šteneta jedne nove pasmine krupnih čuvara, ne znam kako se zovu, ali sam saznao da je svaki takav pas u stanju zaklati vuka. Već sam se ranije pismeno dogovorio, dat će ti štence bez problema. A ti ćeš, Filipe, ići s njima kao zaštita.

Dok je grof Petar s nama razgovarao, psi su najednom strašno arlauknuli i jurnuli preko brežuljka prema selu Slušnici. To nam je selo upravo bilo na putu prema Slunju, a kod njega iz jednog pomalo zapuštenog i zaralog vrela izvire rječica Slunjčica. To je ona bistra voda što se kod Slunja ulijeva u Koranu, ali prije utoka grana se, zapravo se rastače u više rukavaca praveći fantastične male slapove preko kamenih pragova što ih je priroda stvarala stoljećima. A seljaci slobodnjaci su na tim rastokama napravili nekoliko mlinica i sasvim solidno žive od ujma. Čujem da grofovi Frankopani također imaju nekoliko tih mlinova. Cijela okolica tu dolazi mljeti žito jer se nigdje ne dobiva tako fino brašno kao iz vodenica na rastokama.

Grof dade znak, nekolicina zapovjednika i svih tristotinjak ljudi u času se nađe u zaklonima iza gustih stabala i visokog šipražja zajedno sa svojim konjima. Čudo jedno kako je toliki broj ljudi i konja uspjelo nestati u tako kratkom vremenu. Grof prokasa malo naprijed, a na vrhu brijega pojavi se konjanik u sjajnoj svilenoj odori, s bijelom čalmom ukrašenom svjetlucavim draguljem.

- Filipe – tiho me dozvao – nemoj se pojavljivati na putu, ali budi pripravan za akciju ako se što nepredviđeno pojavi.

Gledao je prema vrhu brežuljka i prepoznao Turčina. Tučin je alaknuo, isukao mač i dao se u luđački galop niz brežuljak. Grof Petar se namrštio, izvukao kratko koplje pričvršćeno s desne strane sedla pa jurnuo prema bijesnom Turčinu

Sudarili su se negdje na pola brijega. Meni je srce gotovo iskočilo od uzbuđenja. Htio sam pojuriti u pomoć grofu, ali

me zadržala golema Klepačeva ručetina: - Pusti grofa, taj se zna snaći u svakoj prilici. Vidjet ćeš kako će se Turčinova glava skotrljati niz brijeg.

Vidio sam kako je Turčinov mač sijevnuo tik iznad grofove glave. Odletjela je sjajna perjanica, a grofov konj je projurio pokraj zapjenjenog turskog riđana, no grof je trznuo uzdama i konj se propeo na stražnje noge, njisnuo i okrenuo se. Istog trena se grofovo koplje zabilo u srebrom ukrašeno sedlo.

- Krvniče pravovjenog naroda sad ti je došo smrtni vakat! – režao je Turčin.

14

- Nekrste gladni, ovo ti je zadnja pljačka! – grof takvom brzinom trgnu svoj mač da Turčin nije stigao više progovoriti ni riječ. Samo se vidjelo kako je grofova desnica munjevito zamahnula, a Turčinova glava se otkotrljala nizbrdo. Riđan je stao kao ukopan, a bezglavo tijelo s visoko uzdignutim mačem ljuljalo se u sedlu pa se presavilo na desnu stranu. Konj je sad jurnuo natrag uz brijeg vukući za sobom obezglavljenog Turčina.

- Pa to je Deli-paša Badnjaković! – gotovo vrisnu psar Končelić. Od njega sam prije desetak godina nabavio dobre goniče kad sam ga slučajno sreo na razmjeni poginulih kod Perušića. Dao mi ih je badava jer sam mu sačuvao tijelo nekog debelog rođaka kojeg su naši husari zatukli dok je krao konje na granici. Nije mi jasno kako je postao… - nije ni dovršio misao, kad se na vrhu brijega pojavi mnoštvo konjanika sjajno opremljenih: krive sablje, samostreli, laki oklopi, buzdovani…

Grof Petar projuri pokraj nas i viknu mi da se ljudi pripreme za napad. Nije to trebao ni govoriti. Iskusni, prekaljeni ratnici znali su što im je činiti.

Odozgo su konjanici navirali kao bujica, a grof pred njima odmicao poput vihora. Negdje milju daleko jednostavno je nestao. Mi smo propustili petstotinjak tih divljih konjanika a onda jurnuli iz šume kraj puta dižući zastrašujuću halabuku. Presjekli smo ih popola i napravili takvu pometnju da nisu ni znali što ih je snašlo. U času je rulja bila raspršena, a dobar ih je dio ostao zauvijek ležati na putu između Slunja i Rakovice.

Uhvatili smo nekolicinu živih. Bili su tako isprepadani i blijedi da dugo nisu mogli doći k sebi. Nikako im nije bilo jasno što ih je snašlo, a kad su vidjeli grofa Petra Zrinskog kako ponosno jaše, shvatili su sve. On je za njih bio strah i trepet, jednostavno nisu znali kako da mu doskoče. A pravo da vam kažem, dragi moj velečasni Forstale, ni meni nije jasno kako smo ih tako brzo mogli slistiti. Nas tristo protiv njih tisuću i petsto, a nikom od nas nije pala ni dlaka s glave. Jako puno ih je uspjelo pobjeći prema turskoj Lici, tamo prema Udbini i Komiću. Silni smo pijen oteli što su ga bili napljačkali. Ovaj put nisu imali roblja, samo stoku, žito, brašno i puno zlatnog novca. Nikad nismo saznali gdje su taj novac opljačkali. Plijen smo podijelili međusobno, jedino je grof zadržao zlatnike. Trebat će banu Nikoli za Novi Zrin, za obranu od turskih upada iz Ugarske. Oh, da je meni bilo samo mali dio tog novca, odavno bih se bio povukao u miran život i uživao sa svojom ženicom i dječicom…

- Što lupaš, Filipe! – zagalami golemi kovač i poklopi ga svojom ručerdom tako da je gotovo pao na pod.

- Hej, jesi li ti normalan! – proderao se Filip. – Što ti je sad odjednom došlo?- Ne laži, pa te neću dirati. To sa zlatnicima si izmislio A mogu ti reći da si puno

toga propustio, a još više stvari preuveličao. Nisi spomenuo kako sam ja dvojicu istrgnuo s konja i tresnuo im glavama o glavu i kako sam uspio uhvatiti Deli-pašina konja….

- Ma daj, što se toliko hvališ kao da i drugi nisu činili junaštva. Ja, na primjer, kad sam se zajedno s grofom suprotstavio desetorici bijesnih…

- Nemoj da te opet! – podignu šaku kovač. – Vidio sam te, ali nije bilo desetorica nego četvorica zapjenjenih Turaka. Slabo biste se proveli da Končelić nije upotrijebio svoje hrtove i svoju preciznu ruku. Otetom strijelom je…

- Dobro, dobro, ne trebaš više, ali…- Hajde ne tamburaj više….Svećenik je tu prekinuo čitanje, a grof se nasmijao:- Pa mogu vam reći, patere Marko, da u toj priči ima i nešto istine. Stvarno smo

natjerali u bijeg tisuću i tristo a ne tisuću i petsto Turaka i stvarno sam u dvoboju pogubio

15

Deli-pašu Badnjakovića, ali dvoboj uopće nije bio onakav kako ga je moj blagoglagoljivi Filip nakitio. A zlatnike je izmislio. Kamo sreće da je to bila istina. Svakako ih ne bih dao vojnicima jer bi se razularili, ali bih nešto odvojio za njihove supruge i djecu jer bi tako bilo korisnije.

- Ta je pobjeda odjeknula diljem Europe – doda svećenika. – A kako ste se tamo našli sa svojim ljudima? To je daleko od…

- He, he.. – grof se nasmija. – Vraćao sam se s pohoda po Bosni. To je bio za Turke tako drzak upad, da nikako nisu mogli vjerovati kako se tamo neki «ćesarski kapetančić» usudio udariti na slavno i nepobjedivo carstvo uzvišenog i nepobjedivog cara pravovjernih, he, he! E vidite, moj pateru da se i to može. Skupio sam oko tisuću i petsto svojih najboljih ljudi, iskusnih haramija sa Žumberka i uskočkog Primorja, nešto karlovačkih i otočkih husara i arkebuzira, odaslao izvidnice i oprezno krenuo u tamni vilajet. Znate li vi, pateru, da ono nešto naših kršćana što je ostalo u krajevima oko Bihaća ne smije ni glavu dignuti. Pričao mi je moj iskusni izvidnik kako je tajno proboravio u turskom selu oko petnaest dana i upoznao svu bijedu našeg naroda. Vidio je svojim očima kako je jedan naš seljak jahao poljem na mršavoj ragi i kad je izišao na put, sreo je Turčina, običnog seljaka. Morao je sjahati i stajati pognut dok Turčin ne prođe, a išao je polako, stopu na stopu. Da nije sjahao i poklonio se, zatukli bi ga. Pa gdje toga još ima, moj velečasni. Ili drugi slučaj. Jedan je kršćanin u selu dobio od nekoga iz naših krajeva pozamašnu svotu novca, vjerojatno od nekog bogatog rođaka kojemu je tko zna kada učinio nekakvu uslugu. Nesretnik je za te novce sagradio lijepu kuću, nimalo lošiju od turskih. I gle čuda: došao aga s trojicom naoružanih policajaca ili kako oni kažu mulazim i sejmeni, to jest šef policije i dvojica stražara i bez ikakvog objašnjenje čovjeka isprebijali ljeskovačama. Kad su ga dobro namlatili, naredili su mu da do idućeg dana mora srušiti kuću. Tko je vidio da kaurska fukara ima kuću kao časni podanik uzvišenog carstva, hoće reći, da kršćanin ne smije imati kuću ni približno dobru kao musliman. Za fukaru je dobra i koliba od jasenova pruća ožbukana ilovačom. Pa to je… to je… Ima i kod nas nepravde, ali…

- Kakav je to vaš pohod bio? – svećenik ga bojažljivo prekinu i priupita. – Nešto znam, ali ne dovoljno da bih mogao unijeti u svoje spise..

- Bilo je ljeto - još uvijek pod dojmom priče o nesretnom kršćaninu grof nastavi - Dočuo sam da su bihaćki begovi sakupili vojsku i pošli u pljačku preko Krbave u dalmatinske krajeve. Odlučio sam to iskoristiti i upozoriti ih da će svaka njihova pljačka biti kažnjena. Sa svojim Žumberčanima, Primorcima i Gačanima, sve odabranim i prokušanim junacima, upao sam preko noći u Prnjavor nedaleko od Bihaća. Bio je sajmeni dan i na sajmu mnoštvo stoke. Sklonili smo se u šumu pokraj sela, a trojicu svojih ljudi preodjevenih na turski poslao sam da izvide situaciju. Prethodno smo ulovili tri bogata Turčin, trgovce iz Izačića, skinuli s njih odjeću i sad nam je to dobro došlo. Trojica naših momaka, vrsnih izvidnika, umiješala su se među narod što se motao po sajmu. Nitko na njih nije obraćao pozornost, čak su im se neki i klanjali jer su po odjeći izgledali kao da pripadaju bogatom i uglednom sloju. Većina tog svijeta govori našim jezikom, što znači da su poturčenjaci, a znaju se razlozi zbog kojeg je većina tog svijeta promijenila vjeru. Nemam ja ništa protiv toga, neka se svatko moli svome Bogu pa bio to Bog u kojeg su vjerovali njegovi preci ili Bog druge vjere koji će mu pomoći u novonastalim prilikama. A te prilike za tvrdokorne kršćane bile su očajne i sasvim mi je jasno zašto se velik broj našeg svijeta okrenuo drugoj vjeri. Nisu se usudili bježati u

16

druge krajeve u neizvjesnost, radije su ostali na svojim ognjištima pa što bude da bude. I zbilo se, eto, da su promijenili vjeru i postali najveći dušmani svoje stare vjere. Kažem, nemam ništa protiv njihova opredjeljenja, ali imam protiv nasilnog upadanja na moje posjede, i ne samo na moje, protiv pljačke, ubojstava, paleži…I dok naši carevi s njima sklapaju primirja, oni napadaju i pljačkaju kao da tog primirja nema. Službena Porta tobože za to ne zna, ne odobrava kršenje primirja, kažu da to pojedini begovi i age čine na svoju ruku i da će biti kažnjeni, a nagrađuju ih visokim položajima i posjedima. E kad oni tako «poštuju» primirja, nećemo ni mi sjediti na miru pa ma koliko se naši carski generali bunili i bojali turske odmazde… Oh, ja se zanio pa skrenuo u druge vode. Gdje sam ono stao? Aha, preobukli smo trojicu naših izvidnika i uskoro sam doznao da nema nikakve njihove vojske ni u Bihaću ni po okolnim selima. Sve što je bilo sklono ratovanju i željno slave, otišlo je, kako oni kažu, u nevjerničke krajeve po plijen. E pa da vidimo kako se otima plijen! Čim su se moji momci vratili, rasporedio sam svoje konjanike tako da smo opkolili cijeli Prnjavor i jurnuli sa svih strana. Uspaničeni svijet bezglavo je bježao, nastala je takva dreka da se panika u času proširila na cijelu okolicu:

- Kauri, kauri! Nevjernici Spašavaj se tko može! Kauri…Na prnjavorskom sajmu je ostalo svega desetak ljudi i žena. Očito su bili kršćani,

samo što su bili odjeveni na tursku: muškarci s onim golemim hlačama obješenog tura i crvenim fesovima, a žene u dimijama, ali bez feredža. Nismo ih dirali. Ostavili smo im njihovu robu, a sve ostalo smo pokupili: konje, goveda, ovce, koze; goleme količine žita, razne robe: platna, kovanog alata, opanaka, čizama… Poslije smo zaredali po selu i očistili sve što se moglo, pa zapalili kuće i otišli s plijenom dalje. Zažgali smo sva sela u okolici Bihaća, porušili utvrde, opustošili cijelu bihaćku krajinu isto onako kako su oni pustošili naše krajeve pa je jadni puk morao bježati čak u druge pokrajine. U mjestu Kula jedino smo naišli na otpor, ali kad su čuli da sam ja na čelu vojske što ih napada, dali su se u bijeg. Među njima se proširila priča da sam ja đavo u ljudskom obliku i da ih Alah kažnjava zbog nekakvih samo njima znanih grijeha pa šalje mene da izvršim tu kaznu. Osam dana nam je trebalo da sav plijen dovučem do Ozlja, a moje tamnice su bile premalene da smjestim sve roblje. Dobar sam novac zaradio na njima. Rodbina je za pojedine plaćala suhim zlatom, a za neke zarobljenike sam dobio pekrasne konje. Najviše me obradovalo što sam uspio vratiti četrdeset mojih najboljih bojovnika zarobljenih u prijašnjim okršajima. Bili su ih odveli čak u Istambul, ali su pojedini turski bogatuni uspjeli izmoliti vlasti u prijestolnici da ih vrati kako bi dobili svoje. Za moje bojovnike dao sam dvostruko više nekrsta samo da oslobodim tamnicu. Mislim da nikad u životu nisam bio sretniji od onog trenutka kad sam ugledao svoje junačke ratnike žive. Bili su iznureni, posivjeli od tamničke memle, toliko mršavi da se činilo kako im samo koža pridržava kosti, ali sretni što vide svoje ratne prijatelje. Upravo ta njihova sreća što su se vratili svojim domovima dala mi je snage da još više udaram na to carstvo zla što se nadvilo nad mojim narodom da više nikada ne moram gledati svoje ljude ovako izmučene. A kako su se tek obradovale njihove obitelji! Nisu vjerovali da će ih ikada više vidjeti žive, i već su ih bili oplakali. I ti me trenuci čine sretnim.

A do sukoba s Deli-pašom Badnjakovićem došlo je sasvim slučajno. Vraćali smo se po još nešto plijena što smo ga bili ostavili kod Lađevca, mislim da je bilo u pitanju žito, suho meso i bale svile zaplijenjene u bihaćkim dućanima. Ostavili smo to desetorici svojih ratnika da paze dok se mi ne vratimo. I na povratku nas je iznenadio Deli-paša

17

koji je pošao u pljačku pa ga je ta pljačka došla glave, a mi se dočepali još više plijena. Usput da kažem, ona dvojica, moj vrsni kovač i psar obavili su svoje poslove.

Upravo kad je grof Petar govorio o naglo izraslim štencima, u salon su nahrupila djeca s dadiljom i uznojenim Franom Krstom.

- Evo ti ga, Petre – Krsto zagrli malog Ivana pa ga mrseći mu kosu gurnu prema ocu – Ima kondicije za tri dobra ratnika. Neuništiv je. Bit će pravi majstor!

Dječak se isprsi i s visoka pogleda svoje sestre kojima nije jasno zašto ujak hvali njihova brata.

- Mama, mama. I ja bih htjela biti majstol! – zatrča se mala Veronika prema majčinim raširenim rukama i ugura joj se u krilo.

- Ma ti već jesi majstor! – grofica je zagrli i poljubi u oba obrazaI Judita je bila uspuhana od jurnjave po dvorištu. Priljubila se uz debelu dadilju,

podigla se na prste i nešto joj šapnula u uho, a dadilja se toliko zasmijala da su joj se tresle goleme grudi.

- Što je smiješno, Jalžice – ljubopitljivo je pogleda grofica. – Reci, da se i mi smijemo.

- Hi.- Hi – hi! Judička me mala pita hoćemo li ići tražiti curu za ujaka Krstu! Hi – hi – hi! Veli da mu je našla najljep…

- Ma daj, Jalža, izdajice! – djevojčica se zacrveni.- A koju si mi to našla, srce ujakovo! – Krsto joj se široko nasmija.- Hi – hi – hi! Moju sestru Katinu, hi – hi – hi- Pa ta je još deblja od tebe – nasmija se grof Petar i svi ostali prsnuše u smijeh.- A što se smijete – uzjoguni se Judita. – Ljepša je od Jalže i malo popunjenija pa

uji uz nju nikad neće biti hladno! Pogledajte kako je mršav… I jako je dobra, kao kruh…I Krsto se zasmija pa priprijeti djevojčici prstom: - Budeš li me ti ženila, morat ću

promijeniti jelovnik. Ma sunce ujakovo, ja tu odabranicu nikad nisam vidio, a znaš, kad se ti budeš udavala sigurno ćeš željeti dobro upoznati svoga odabranika. Moram ti reći da sam ja već odabrao. Zove se Julijana de…

- Judita ima dečka – javi se iz majčina krila mala Veronika tako da Krsto nije uspio dovršiti rečenicu. – Debelog Maltina tete Sidonije. Uvijek joj nešto donosi u njedlima a ona to sakliva…

- Laže, laže, nije istina – djevojčica lupi nogom o pod.- Martin i Judita zaljubljeni par… - stade oduševljeno pjevuckati Ivan, a mala

Veronika mu se pridruži.Odrasli se još jače zasmijaše, a djevojčica pobježe lica crvena poput paprike.

Debela dadilja se odgega za njom prijeteći prstom Ivanu i Veroniki i smijući se: - Hi – hi – hi! Zamalo sam udala sestru za… - izgubi se iza vrata tako da se nije čulo što je izrekla dokraja.

Za njima odjuri i Ivan još uvijek visoko dižući glavu pun ponosa, a mala se Veronika izvuče majci iz krila pa odjuri za Ivanom

- Grofe! – nakon podužeg vremena, kad se stišao smijeh, pater Marko se obrati grofu Petru - ja sam zapisao još nešto, pa ako ste voljni poslušati, pročitao bih to. – Izvadio je ispod habita poveći smotak papira. – Ne bojte se, nije ovo tako velik zapis. Priču mi je ispripovjedio Jerko Dokozić…

- Jerko mušketir! – istovremeno se oglasiše Krsto i grof Petar.- Upravo on – odgovori pater Marko.

18

- E, da mi je stotinjak takvih momaka – veselo će grof – gdje bi mi bio kraj.- Krsto, i ti ga poznaš – grof se obrati šurjaku..- Pa tko ne poznaje najboljeg izvidnika od Ozlja do Otočca i Starog Perušić! Puno

sam od njega, od starog prekaljenog Jerka, naučio. Samo nisam znao da voli pričati priče. Sa mnom je šutljiv…

- Pa i jest šutljiv. Mjesec dana mi je trebalo da posložim sve što mi je stari ispričao u nekakvu suvislu priču. To ste trebali slušati, to kad se on uzbudi pa počne pričati o podvizima. Sve neki krikovi i uzvici, poneka suvisla rečenica pa muk. Trebao sam izvlačiti riječi iz njega kao kliještima. Da ne duljim, evo što sam zabilježio o junačkom podvigu grofa Petra Zrinskog ljeta gospodnjeg 1655. kad je osvetio pokojnog Andriju plemenitog Gusića…

- Meni je tad bilo tek dvanaest godina – Krsto upade svećeniku u riječ ali sam uspio zapamtiti čudno ime Visibaba, a nisam ni slutio da ću postati šurjak slavnog vojskovođe… A ni Katarina, mislim tada još nije maštala o budućem suprug, ili možde jesi, seko – okrenu se prema sestri.

- Krsto, uozbilji se! – opomenu ga grofica. – Da čujemo kako je pater Marko od šutljivog ratnika izvukao istinu o Petrovoj osveti.

- Kad je ono zapovjednik krajiške posade u Otočcu Andrija plemeniti Gusić – nastavi pater Marko kad su se svi umirili – izgubio boj s poganom silom turskom, izgubio i boj i glavu, cijelom je našom Gackom i svekolkom krajinom zavladala tuga. Bio sam u tom boju i jedva živu glavu izvukao, ali, tugo moja, živu glavu nije izvuklo preko dvije stotine nesretnih Otočana i Senjana. Iznenadiše nas, iznenadiše i nadmudriše pasji skotovi, posjekoše cvijet Otočke pukovnije i zaviše u crno Gacku i Primorje. Čim sam došao k sebi od jada i tuge, odmah sam potražio njegovo gospodstvo grofa Petrra Zrinskog, kapetana žumberačkog i gospodara ozaljskog i zamolio da me primi među svoje ljute haramije. Iznenadio sam se kad je rekao da je čuo za mene i moje izvidničke izlete u turske krajeve. Bio sam tada mlad i silno mi je godilo to što je slavni grof poznavao mene, nepoznata ratnika, sina siromašnog mlinara iz Sinca pokraj Otočca. Vidio sam ne njemu da je strašno srdit, da ne može vjerovati kako je toliko ljudstvo izginulo. Morao sam mu ispripovjediti kako sam ja uspio izvući živu glavu i kako su nas nekrsti zaskočili kad smo se najmanje nadali. Od te bitke me više nikada nitko nije zaskočio niti zatekao nespremna. Mnogo sam poslije dobrih podataka donio grofu sa izviđanja poganskih turskih položaja, iz njihovih utvrda, sela i čardaka po visovima… tako dobrih podataka da je grof njih iznenađivao i tukao ih kad su se najmanje nadali. Tako smo doznali da korenički, bjelopoljski i udbinski Turci idu prema Vrhovinama i da imaju namjeru upasti u Gacku, porobiti moj Sinac i ugnjezditi se tamo gdje još pogana noga nije stupila. Grof Petar je poslao nas desetoricu prema Korenici i mi smo uspjeli izviditi situaciju, prebrojiti njihove snage i naoružanje i sve mu lijepo izložiti. Mogu ti reći, pope, da me hvatala jeza kad sam vidio s kako malo snaga raspolaže grof, a kolika je turska sila. Sve nas koji smo počeli paničariti grof je svojim mirom i staloženošću uspio uvjeriti kako ćemo se poslije ponositi što nas je tako malo bilo. I što da duljim, moj pope, grof nas je neopazice proveo pokraj Vrhovina, cijelu svoju postrojbu, i rasporedio nedaleko Starog Perušića po šumovitim obroncima Visibabe. To je ono selo, pope, taj Stari Perušić, kad od Vrhovina kreneš prema klancu kroz koji se probija put za Korenicu. Podno Visibabe smo tihi kao miševi čekali do u sumrak. Taj dan nismo vidjeli ni živa čeljadeta a onda su u sumrak naišli oni, naoružani do zuba. Na čelu im je jahao Bećirbeg

19

Kozlica kojeg su krbavski i lički Turci dizali u nebesa hvalospjevima o junaštvu širokokulskog bega. Beg ni sanjati nije mogao što mu je pripremio slavni bojovnik Petar Zrinski. Tako smo ih iznenadili da gotovo i nisu pružili otpor. Sve smo ih slistili, ne znam je li se ikoji gad spasio bijegom. Osvetili smo plemenitog Andriju Gusića i posijali po Visibabi mnoštvo poganih ratnika. Ja mislim da i danas na mjestima možeš vidjeti humke obrasle tamnozelenom travom gdje su posijani njihovi mrtvi askeri. Ne znam, kažem ti opet pope, je li se tko od njih spasio i kamo je pobjegao ako se spasio. Mi smo na krilima pobjede iduće jutro pojurili naprijed. Mi, osvete željni Ogulinci, Senjani i Otočani, toga srpanjskog dana smo dospjeli u Korenicu, bogato selo podno Plješevice, i sažgali je do temelja. Nahvatali smo se nebrojenog plijena. Dva nam je dana trebalo da sve to prenesemo na naše područje. Dogodilo se još jedno čudo. Nekadašnji martolozi kojima su Turci obećavali brda i doline i davali im zemlju uz opustošenu granicu, martolozi koji su, posebno nama izvidnicima zadavali dosta muke, prešli su na našu stranu. Vidjeli su da turska sila polako kopni i da neće imati puno koristi od njihovih obećanja. Njih oko dvjesto Vlaha prešlo je s nama u Vojnu krajinu. Što je dalje s njima bilo, tada nisam znao, ali zasigurno je znao grof Petar koji im je, koliko znam, nešto obećavao ako stupe u našu službu. Čini mi se da su ih ipak pod svoje uzeli carski kapetani i generali. Tek sam poslije dočuo da su ih krajiški kapetani naselili u Plaški, dali im tamo opustjelu zemlju pa neka rade što hoće. Dosta ih se poslije prijavilo u Karlovački generalat i raspoređeno po pukovnijama da služe cara u Vojnoj krajini. A do jučer su služili našim crnim dušmanima. Što ti je život.

Tu je pater Marko stao. Više nije imao ništa zapisano. Pogledao je grofa Petra da vidi kako će reagirati na ovaj zapis. Grof se samo nasmiješio i nešto promrsio, ali ništa nije glasno komentirao. Samo je dodao da ima nešto istine u tom zapisu. Jedino nije točno da je Vlasima bilo što obećavao. Samo ih je doveo i prepustio krajiškim časnicima.

Pater Marko se dosjeti da još nešto nije pribilježio, da je jednostavno zaboravio, a imalo zna o tom podvigu.

- Kakvom to podvigu? – grof se zagleda u njegovo mršavo izduženo lice.- Pa ono kad su Turci preko Oštarskih vrata i pokraj Baga navalili prema sjeveru i

htjeli jednom zauvijek razoriti Senj koji im je bio trn u oku. To je bilo, ako me pamćenje ne vara, prije pet godina, točnije, četrdeset i devete godine sredinom ljeta. Puno toga o toj vašoj pobjedi ne znam…

- Dobro, dobro – grof odmahnu rukom. – Reći će vam netko od mojih uskoka. Silno se ponose tom pobjedom i govore da im je draža od svih. Budite bez brige, tako će nakititi svoje kazivanje da će vam biti teško razlučiti istinu od njihovih hvalospjeva – nasmija se grof, a Krsto htjede nešto dodati, no prekinu ga grofica Katarina:

- Ima još jedna bitka moga supruga koju treba spomenuti. I ti si Krsto tu pripomogao – okrene se bratu koji je upravo zaustio da nešto kaže o svećenikovom pročitanom tekstu.

- Koja to bitka? – trgnu se. – Puno sam ja imao okršaja…- Bilo ti je tek devetnaest godina i uvodio si se u ratne vještine. Sjećaš se Široke

Kule u Lici:- A to! – Krsto živnu. – Kako se ne bih sjećao. Upravo sam radio na prijevodu

Molierova Georgesa Dandina kad mi je Petar poslao poruku u Bosiljevo da hitno dođem. Čim sam stigao objasnio mi je da ćemo napasti njihovu najjaču utvrdu zvanu Široka Kula. Napast ćemo je baš zato što se hvale da je krivovjerci nikada neće osvojiti. Poveo

20

sam dvadesetak svojih najboljih ljudi. Cijelo jedno popodne Petar je sa mnom i svojim zapovjednicima razrađivao taktiku napada. Sjećam se kako smo negdje iza pola noći upali u bogato selo s čuvenom kulom na tri kata. Prefrigani Jerko Dokozić dočepao se nekakve smeđe turske odjeće i smeđeg fesa, pripasao turski ćemer i zadjenuo za pojas dvije male puške. Lopov stari (tada nije bio star) znao je turski. Stao je pokraj podignutog pomičnog mosta, točno pod stup na kojem je gorjela velika baklja, okružio dlanovima usta i zovnuo ne baš preglasno:

- O, Hajro, otvoride bolan! - Pa đe si dosad, budalo! Crkosmo od gladi čekajući tebe i janjca.- Moro sam čekati da se Meho otrijezni. Spušćaj most i otvaraj kapiju, oladiće se

pečenka…I gle čuda! Most se tiho spustio, golema vrata se otvorila, a moj Jerko s ražnjem

na kojem je bilo zamotano u bijelo platno nešto kao pečeno janje, a zapravo je bila slama oblikovana kao da je janje na ražnju, polako i nemarno stupi na most. Na sredini mosta zastade da prebaci ražanj s jednog ramena na drugo, a ja sa svojim momcima, sve odabranim husarima, jurnem u bijesnom galopu kroz široka vrata. Da Jerko nije skočio ustranu, pregazili bismo ga. U času smo sasjekli posadu u nekakvoj drvenoj straćari pokraj vrata s unutrašnjeg zida. Zapaljena strijela sunula je uvis. Na taj ugovoreni znak, iz mraka je nahrupio grof Petar sa svojom momčadi, većinom ljutih Žumberčana i neustrašivih Primoraca. Topot kopita, njiska i zastrašujući urlici grofovih junaka unijeli su strašnu paniku među Turke Široke Kule. Upali smo u veliku prostoriju u prizemlju punu pospanih Turaka i nastao je krkljanac. Onako bunovni, bez odjeće i oružja skočili su na nas, ne zato što su bili hrabri, nego od straha. Zahvatila ih je panika i u silnom strahu jurišali su na nas bosi i goloruki. U toj golemoj prostoriji s krevetima na dva kata zatukli smo ih preko dvjesto. Ni jedan jedini nije ostao živ. Na prvom katu smo uhvatili oko tridesetak živih Kuljana, njihovih vojnih glavešina. Brzo smo ih povezali i istjerali na čistinu izvan kule. Tu smo pokupili veliki broj skupocjenih mačeva, pancirki, štitova.. Drugi i treći kat s brojnim odajama bili su krcati skupocjenim namještajem. Zarobili smo oko pedesetak žena i djece i sve smo to poslije prebacili najprije u Otočac, a poslije u Karlovac. Grof Petar nije htio ženskog roblja. Jedino je zadržao prelijepu Nuriju, prvu ženu age Kozličića koji je tih dana poslom bio otišao nekamo u Bosnu. Za nju je poslije dobio toliko novaca da je mogao srušiti stari dotrajali istočni obrambeni zid Ozlja i sazidati novi, deblji, čvršći i viši. Grof je dobro zaradio i na muškom roblju, a uspio je napraviti i zamjenu s udbinskim Turcima: zamijenio je deset njihovih za pet svojih izvidnika uhvaćenih prije godinu dana negdje na Ljubovu kad su proučavali teren prema Buniću koji je grof u dogledno vrijeme htio napasti. Razorili smo kulu do temelja. I od turskog ponosa «na tri zboja» nije ostalo ništa. Cijelo smo podgrađe srušili i zapalili da se pasja marva ima čime pozabaviti. Dok budu obnavljali svoju utvrdu i kuće, neće napadati naše domove. Zapalili smo u nešto udaljeniji Grebenar, bogato naselje krcato stokom krupnog i sitnog zuba. Tu su bili dočuli da je strašni Petar Zrinski u blizini sa svojom đavoljom vojskom pa se cijelo mjesto dalo u bijeg. Odjurili su prema Ostrvici i gore se sakrili. Nismo uspjeli uhvatiti ni jednog živog ljudskog stvora, ali smo se zato dočepali silnog plijena.

Bilo mi je to još jedno veliko iskustvo. Tu sam od grofa učio što u okršaju znači iznenaditi neprijatelja, izazvati kod njega zaprepaštenje, što znači biti dobro izvježban u baratanju mačem i sabljom, biti izdržljiv da te snaga ne napusti pa ma kako dugo se

21

tukao, što znači dobro izviđanje, poznavanje neprijateljskog terena, navika, običaja, slabih i jakih strana dušmana kojeg želiš napasti. Moj dobri stari Jerko nikad mi nije otkrio kako je to u Širokoj Kuli uspio nadmudriti stražara.

- Krsto, - grofica Katarina je sa zanimanjem pratila što on pripovijeda - sjećaš li se kakvog detalja, bilo čega što ti se posebno urezalo u pamćenje?

-Hm! – Krsto se malo nakašlja.- U takvim trenucima čovjek misli samo kako da savlada dušmanina, a da ne ostane ozlijeđen. Meni se duboko usjeklo u pamćenje kad su dvojica senjskih uskoka dovukli s najgornjeg kata visoke kule pred grofa prekrasnu ženu u prozirnoj svilenoj spavaćici. Pamet mi se zavrtila od silne ljepote. Prkosno je stajala i gledala u mene još golobrada momka i naslutila što mi se zbiva u duši. Grof je naredio da je pokriju pa je jedan uskok morao skinuti svoju dolamu i zagrnuti polugolu ženu. Ona mu je pljunula u lice sijevajući očima. Uskok je zamahnuo rukom da joj opali zaušnicu, ali ga je grof uhvatio za ruku i potjerao dalje. Još sam zapamtio kako je srditi uskok dohvatio nekakvu tursku zelenu dolamu s klina na zidu i odjurio prema zvucima borbe. Dopirali su iz susjedne prostorije. Grof se naklonio prelijepoj ženi i odveo ja, a ja sam neko vrijeme stajao nijem. Ostavila me bez daha ženska ljepota. Bila je to prelijepa Nurija. Moram priznati da je moja Julijana graciozna i profinjena, ali ljepota koju sam vidio tada u Širokoj Kuli mislim da je nedostižna…

- Bulazniš, šurjače – nasmija se grof Petar Zrinski. - Bio si premlad. Polugolo lijepo oblikovano žensko tijelo toliko te uzbudilo da nisi bio sposoban normalno rasuđivati. Doista je bila lijepa, ali i opaka. Turske žene u Širokoj Kuli bojale su se Nurije kao ljute guje. Za tvoju utjehu, mogu ti reći da je tvoja buduća, što se tiče stasa, ravnopravna s lijepom Turkinjom, ali gospodske manire, šarm, elegancija i obrazovanost stavljaju je tri koplja iznad kako ti kažeš nenadmašne ljepote turske hanume. Tvoja graciozna Julijana zna nositi svoju ljepotu…

- Otkud ti tako dobro poznaješ Krstinu odabranicu kad je ni on sam još dobro ne poznaje. I tko zna hoće li je ikada oženiti i hoće li je stari de Navaro uopće dati za Krstu. – iznenadi se grofica Katarina suprugovim poznavanjem njoj nepoznate dame.

- Ne budi ljubomorna - nasmiješi se grof. – Vidio sam je kad sam išao u Rim njegovoj svetosti papi Urbanu VIII. Tada je i stari rimski patricij de Navaro zajedno s kćerkom bio kod pape, ne znam kojim povodom.

Krsti je bilo neugodno slušati Petrove hvalospjeve o atributima njegove buduće supruge za koju još nije bio siguran da će se šetati odajama tvrdog Bosiljeva. Da bi skrenuo razgovor, obrati se pateru Marku Forstalu:

- Jeste li još što zapisali?- To je za sada sve. Sad još ovo što sam prikupio moram kronološki poredati. Kad

završim s bitkama grofa Petra, nastavit ću istraživati i prikupljati sve o radu bana Nikole. A tu će biti jako puno posla…

- Pater Marko – javi se grofica Katarina – nemojte zaboraviti ni gospodarske poslove moga supruga. Bilo bi šteta ne zapisati trgovačke poslove njegove flote na našem lijepom Jadranu i spomenuti političke poteze o suradnji s kršćanskim svijetom koji je iste muke mučio s turskom silom kao i mi.

- Draga grofice, svakako da ću to istražiti, ali to će iziskivati puno vremena, i vašeg i mojega.

- Ja ću vam svakako biti na raspolaganju – grof Petar ga ohrabri. – A i moja supruga puno toga zna. Bit će vam od velike pomoći.

22

- Ja znam nešto malo o tome, grofe – svećenik se malo nakašlja da pročisti grlo. – Znam ono što se priča u svećeničkim krugovima koji prate što se zbiva na našim granicama i o tome izvješćuju visoke crkvene krugove. Priča se kako ratujete s Turcima i na moru, kako ste, čini mi se godinu dana prije sjajne pobjede kod Visibabe i razaranja Korenice, uplovili svojom lađom u Perast u Boki i poklonili tamošnjim junacima svoj mač u znak priznanja za njihovu slavnu pobjedu protiv strašnog Mehmed age Rizvanbegovića. Nešto ste na mač urezali, ali se ne sjećam točno kakav je to bio zapis.

Grof ga zamišljeno pogleda i tiho prozbori: - E, da. Treba ohrabrivati sve koji se bore protiv te pošasti koja već stoljećima ne da živjeti ne samo nama u Hrvatskoj i Ugarskoj nego i mnogo moćnijim državama. I treba im pomoći i oružjem i novcem i savjetom. Peraštani su čuli za moje bitke s Turcima i rekli su mi da ih svaka vijest o mojoj pobjedi ohrabruje. Koliko se sjećam, na mač sam dao urezati sljedeće: «SUDI GOSPODINE ONIMA KOJI ME NAPADAJU I PROTIVI SE ONIMA KOJI SE BORE PROTIV MENE, UZMI ORUŽJE I ŠTIT I STANI MENI NA POMOĆ. « I ne zaboravite pripomenuti, pater Marko, da sam u Dubrovniku vidio uzor kako se diplomatski treba nositi s dušmanom. Ali to ovdje, na ovoj krajini s carskim generalima i kapetanima jednostavno nije moguće. Previše su kruti. Dao sam Dubrovčanima do znanja da ih i ja i sav naš slobodni svijet visoko cijenimo. Njihova politika je čudo. Eh, da imamo više Dubrovnika…

Grof Petar nije dovršio misao. Naslonio se laktovima na stol i zagledao nekud u strop. Svi su zašutjeli. Iz knjižnice se vratio ban Nikola.

- Našao sam što mi je trebalo. Snaho, vidio sam neke tvoje spise. Nisam znao da pišeš pjesme.

Grofica Katarina se zacrveni, a Petar se široko nasmija.:- To sam joj ja pričao o boju kod Jurjevih stijena.I Krsto se osmjehnu:- I ja sam joj kazivao o nekim detaljima te bitke. Ne znam zašto od mene uvijek

traži da joj kazujem detalje.I dok se grofica crvenjela, u salon su opet nahrupila djeca, vesela i razigrana.

Cijela se prostorija ispuni radošću. Grofica Katarina raširi ruke i zagrli ih sve troje.- Mama, mama, a kad će doći naša seka Jelena? – mazno joj šapnu Judita.- Dušo mamina, Jelena sad ima svoga supruga i svoju obitelj. Ne može ona doći

kad god se ti zaželiš. Ali doći će, budi bez brige.Od stola se prvi digao pater Marko Forstal: - Ispričavam se, gospodo, služba

Božja me zove – i odšepesao prema izlazu.- Petre i ti Krsto – ban Nikola se obrati dvojici ratnika – doći ćete k meni u

Čakovec idući mjesec. Pozvao sam i neke uvažane plemiće iz Ugarske. Priredit ću veliki lov. Bit će i govora o važnim političkim pitanjima. Sve ovo kako se Beč odnosi prema nama…

- Nikola, nemoj pred djecom – opomenu ga grofica Katarina.- Dobro, dobro, imaš pravo. Sad moram ići. Snaho moja lijepa, drago mi je da

sam te vidio i da su djeca koliko vidim sretna i vesela. Judita – obrati se većoj djevojčici i namignu Katarini – A kako si ono rekla da ti se zove dečko?

- Ma daj, striče… - djevojčica se naljuti i gotovo zaplaka. – Što vam je svima danas! To si ti kriv, Ivane, sad ću te… - zamahnu na brata, ali se on izmigolji iz mamina zagrljaja i pobježe. I mala Veronika šmugnu za njim.

23

- Krsto, ideš sa mnom – ban Nikola zagrli veselog Krstu.- Idem, slavni hrvatski bane. Mislio sam ostati do sutra da s malim Ivanom još

malo vježbam neke poteze, ali sam se sjetio da me u Bosiljevu čeka neodložan posao.Obojica su se rukovala s Katarinom i veselo napustila salon. Grof Petar ih isprati

do vrata, rukova se s njima pa se vratio svojoj supruzi da na miru provede ugodno popodne. Pred očima su mu se odvijale slike brojnih bitaka. Kad se zagledao u lice svoje lijepe supruge, slike su nestale, a blagi smiješak lijepe zrele žene uljuljao ga je. Položio je glavu u njeno krilo i prepustio se tišini.

Ban Nikola Zrinski i Fran Krsto Frankopan izjahali su kroz široka ozaljska vrata i preko spuštenog mosta odjahali u lijep sunčan dan praćeni šumom bistre ljepotice Kupe.

Dugo ih je pratio žagor i smijeh razigrane djece.

24

II.

BRINJE Zejnil Begić iz Bunića vratio se svojoj staroj vjeri i postao Zvonimir Begić, zvan

Zvone Turčin. A svemu je kriva Jele mlinara Puškarića, stasita cura iz Sinca, koja mu je bacila komad kruha kad su ga u lancima vodili prema Karlovcu. A kako je od ortodoksnog islamskog vjernika postao gorljivi kršćanin, to zna samo on, bivši Turčin i njegova dobra vila Jele, kći starog mlinara. Njegovi prijatelji, vicekapetan Stipan Bogdanić zvan Pipa iz Otočca i Ivan Delković poznatiji kao Uskočka Zvir ili Ive Senj, uskok iz Krivog Puta na Velebitu, tako reći do jučer krvni Turčinovi neprijatelji, čekali su ga u krčmi «Kod sivog vuka» i uz bocu vina raspredali o čuvenom srazu grofa Petra Zrinskog, kapetana žumberačkih i primorskih uskoka, i Ali-paše Čengića. Već je ranije nekim čudom bilo razglašeno da će se njih trojica sastati u Brinju i razjasniti neke detalje s jedne i druge strane pa se okupilo dosta radoznalaca koji su htjeli čuti kako je taj sudar izgledao s turske točke gledišta Najbolje mjesto za okupljanje je, gdje drugdje nego u krčmi.

Sajmeni je dan u Brinju, krčmar Frane Vuk, sijed kao ovca, sjedio je za neke vrste šankom i veselo gledao kako mlade djevojke poslužuju goste jureći od jednog do drugog stola. Slobodnog mjesta nije bilo pa je dosta gostiju stajalo oslonivši se na Franin šank ili sjedilo na prevrnutim bačvama i pijuckalo, a velika većina je razgovarala je za dugim na brzinu pripremljenim stolovima na širokom zelenom prostoru oko krčme. Oko njih je trčkarala druga djevojka i donosila piće. Frane je nekad bio poznat lovac, a kad je zaradio nešto novaca prodajući krzna, ostavio se lova, otvorio krčmu u svom Brinju, i nazvao je Kod sivog vuka. Ne zna se je li ono «vuka» bilo po njegovu prezimenu ili po silnim vukovima koje je potamanio i njihovu kožu unovčio. Ponosio se svojom sijedom, ili kako je često govorio, sivom kosom. Nikome nije jasno pa ni njemu samom, zašto je naglo, gotovo preko noći, posijedio, a bio je zdrav kao drijen.

- Ive, što misliš da naručimo malo janjetine? – Pipa se obrati prijatelju koji je pogledom pratio hitre pokrete mlade krčmarice.

- Ja bih radije ribe- Ajd k vragu ti i riba. Ovo je Brinje. Dok bi Vuk iz Otočca donio pastrvu, sva bi

se usmrdila. Gdje se riba može mjeriti s našom janjetinom…- Ne lupetaj, Ive. Otkud ti znaš što je dobra spiza. Ej, mala, dođi amo! – pozva

hitru krčmaricu. – Donesi nam za tri čovjeka janjetine. Da slučajno nemaš ribe.- Ima, kako ne. Baš je gazda jutros nabavio iz Senja. Još je živa. Hoćete da vam je

pripremimo ili ćete ostati pri janjetini.- Mala, ne spominji mi ribu! – namignu joj Pipa. – Nit je riba meso nit su… A

eno nam Turčina! Begiću, Turčine, dolazi ovamo! – ustade i rukom pozva čovjeka koji je zastao na vratima i promatrao gužvu u prepunoj krčmi.

Krčmarica odleprša a k njima za stol priđe visok snažan muškarac glatko izbrijana lica, plave poduže kose, odjeven u svečano ruho, privuče k sebi stolac i sjede rukujući se s prijateljima.

- Ne zovi me Turčinom, zjakane, hoće me ovi tvoji šašavi Brinjaci zatući! – nasmija se i za svaki slučaj još jednom osvrnu oko sebe.

- Takav ti je on, moj Zvone! – nasmija se i Ive Senj. – Bubne i ostane živ. A što možeš, nije on kriv, kriva je majka priroda…

25

Kad je krčmarica donijela janjetinu, svojski su se prihvatili posla. Nisu puno pričali. Slasne zalogaje zalijevali su vinom, a Zvone Turčin hladnom vodom. Još se nije navikao na alkohol. Pokušavao je ponekad popiti čašu vina, ali nije išlo. To njegovi pajdaši iz Sinca nikako nisu mogli razumjeti: takva ljudina, a nije u stanju popiti ni čašu vina! - Zvone, nikad nam nisi ispričao kako su se to Turci Ali-paše Čengića spremali da zauzmu cijelu Gacku i nastave prema Kranjskoj. I otkud u njegovoj bosanskoj vojsci ljudi iz dalekog Skoplja, pa ovi naši nesretnici iz Udbine, tvoga Bunića, Perušića, Novoga, Rizvanuše… I kad je toliko ljudstvo uspio sakupiti širom Bosne i Carstva - započeo je Pipa kad je završio s jelom. - Danas imamo vremena, nikud nam se ne žuri, tvoja Jele zna gdje si i s kim si pa se neće brinuti. Ja i moj Ive Senj danas nismo ni na kakvoj dužnosti..

- Pipa, ne blebeći. Otkad sam ja tvoj, zvrndove otočki…- Vidiš li ti, Zvone, ovog šašavog Primorca! Jedva sam ga uspio malo uljuditi. Ta

uskočka vučina najradije samuje po velebitskim vrletima i na turskoj granici čekajući u zasjedi bogate i ne baš oprezne vaše trgovce…

- Kako to misliš «vaše». Pa ja više nisam… pobuni se Zvone Turčin.- Ma pusti ga Zvone! – nasmija se Ive Senj. – Nego, stvarno bih volio znati kako

je taj zlotvor Čengić skupio toliko ljudstvo i kako je planirao osvojiti ovu našu svetinju dok ga nije zadesilo ono što ga je zadesilo podno Jurjevih stijena.

Nasmija se i Pipa pa se nalakti na stol i zagleda u Zvonimirovo glatko izbrijano lice.

- Ja vam, prijatelji moji, baš puno toga ne znam, ali ono što znam, pošteno ću ispripovjediti.

Privukao im se i krčmar Vuk, donio stolicu i sjeo do Turčina. Za njim se približilo još desetak, dvadesetak gostiju, posjedali u krug oko stola trojice prijatelja i napeto očekivali priču Zvone Turčina.

- Ovako, prijatelji, ja ću vam ispričati kako je to izgledalo s turske strane, a ti ćeš mi Pipa ili ti Ive razjasniti kako se to sve odvijalo s vaše strane, kako ste nas iznenadili i nanijeli nam sramotu o kojoj će se pričati dok je svijeta i vijeka. Oprostite na ovome «nama» jer dok pričam o boju, ja sam Turčin, podanik najmoćnijeg carstava na svijetu…

- Ma vidi ti… - htjede netko od gostiju navaliti na Zvonu Turčina, ali ga krčmar strogim pogledom zaustavi.

* Moji imaju nešto ziratne zemlje ispod bunićke kule. Kako mi po zakonu možemo imati više žena, moj babo je doveo dvije žene: Hatidžu iz Ćojluka i moju mater iz primorja, ispod kliške tvrđave. Sa svakom ima po jedno dijete. Stariji je Hatidžin Abdulah. Njemu će ostati sav posjed, a ja sam se bacio u trgovinu pa kako mi je slabo išlo, na dizdarov nagovor sam se primio oružja i postao bunićki stražar. Plaća i nije bila loša, a ako smo što ušićarili kad smo nenadano upadali u nevjernička sela, to nam je ostajalo. To je bila opasna rabota jer su senjski kapetani stalno krstarili uz našu granicu i rijetko bi nam kad uspijevalo neopazice upasti u kakvo nebranjeno selo. Otkad je za kapetana ogulinskog, senjskog i svega primorja imenovan Petar Zrinski, vaš grof i veliki ratnik, sve nam je krenulo nizbrdo. Nikad nisi znao kad će taj šejtanski okot banuti…

- Ma vidi ti Turčina, sad ću ga… - pojuri na njega šakama jedan od onih što su se okupili oko stola, ali ga Pipa i krčmar Frane grubo umiriše udijelivši mu nekoliko bubotaka.

26

- Što branite turskog izroda, budale! – pjenio se ovaj.- Nije on Turčin, duduče stajnički. To je naš čovjek! – umiješa se Ive Senj. – Dok

priča o Turcima, neka bude Turčin što je nekad bio…- Koje ste vi budale! Gori ste od male djece! – opet se naroguši bundžija i

demonstrativno napusti krčmu.- Zvone, nemoj se sekirati! Budala je uvijek bilo i bit će. Samo ti nastavi! –

ohrabri ga Pipa, a potvrdiše krčmar i Ive Senj. I većina gostiju poče ga nagovarati da nastavi priču.

- Gdje sam ono stao? Aha! Kad je vaš Petar Zrinski haračio po Bosni i Lici pljačkajući posjede Uzvišenog Carstva, krenula je velika vojska na vašeg ćesara preko Dunava i Ugarske na sjever. Jedan od najboljih naših ratnika na ovim prostorima, Alipaša Čengić dobio je od velikog vezira zadatak da veže na sebe sve nevjerničke snage na zapadnom ratištu i omogući lakši prodor glavne vojske Uzvišenog Carstva dublje preko Ugarsku prema ćesarskoj prijestolnici koju vi zovete Beč. Našem sandžak-begu došla je zapovijed iz Bosne od Alipaše Čengića da sakupi što više vojske i da mu se ta vojska pridruži kad krene na nevjernike, da najprije primiri Petra Zrinskog, tog šejtana u ljudskom obliku koji nam je nanosio veliko zlo, a da onda pođe na Kranjsku i dalje prema sjeveru. Meni je dizdar naredio da obiđem gradove i kule udbinskog kotara i našeg bunićkog vojvodstva da napravim spisak koliko tko može dati konjanika, koliko pješaka. Obišao sam Farkašić, Mrsinj, Visuć, Ćojluk, Komić, Kurjak, Podlapčec, Mekinjane i još podosta sela i sve to, kako mi je dizdar naredio, odnio Mustafbegu udbinskom. Znam samo da su najviše vojnika dali aga, čini mi se da se zvao Nuzup, iz Visuća i aga Lipovac iz Udbine…

- Čuješ li ga – srdito šapnu jedan od slušača iz krčme prvom do sebe i stisnu šake – sve su to naša sela…I Udbinu, i Komić, i Podlapčec, i Visuć… sve su to gradovi našeg bana Ivana Karlovića..

- Šuti, budalo! – obrecnu se ovaj. – Karlović je umro prije sto godina i to daleko od Krbave, tamo negdje kod Zagreba… Oni su to osvojili i to je njihovo…

- Ali ja nikako ne mogu prihvatiti da je to njihovo pa makar vladali i tristo godina! – opet šapnu srditi.

Zvone Turčin je nešto načuo od toga pa im se obrati:- Moj djed je rođen u Buniću, i pradjed, i njegov djed! To je naše, i nitko nema

pravo govoriti da to nije zemlja mojih predaka, podanika Uzvišenog Carstva…- Nemoj da ti ja dam uzvišeno carstvo! Ti ćeš našu zemlju pretvarati u tursku… -

opet se uzjoguni srditi, ali ga ostali smiriše.- Pa dobro, ljudi, ja sam kršćanin! – pobuni se Zvone Turčin. – Još prije sto

pedeset godina moji su prešli na islam da bi mogli preživjeti. Nisu htjeli napuštati svoje ognjište. Bilo je tu svega. Sto pedeset godina je puno. Mnogi moji rođaci i ne znaju da su nekad bili kršćani. Ja sam se vratio svojoj vjeri, a oni u Buniću i dalje klanjaju u svojoj džamiji. Ja sam za njih izrod. Njih ćete teško uvjeriti da su nekad bili kršćani… Oči će vam iskopati ako nešto kažete protiv islama…

- Nisi ti postao kršćanin zato što su to tvoji nekad bili, nego zbog nečeg drugog. Opčinila te lijepa Jele, ha, ha, ha! – dobaci netko. – I ja bih zbog takve promijenio sto vjera! Ništa se ti ne boj, samo pričaj.

- Budete li me prekidali… - pobuni se Zvone Turčin.

27

- Dobro, dobro, pobratime, samo ti nastavi – zagrli ga Pipa i malo prodrma za ramena da ga ohrabri. – Dok si sa mnom, neka te samo netko krivo pogleda! Vidjet će svoga boga.

- I tako smo mi od Široke Kule i Perušića krenuli prema Gackoj – nastavi Zvone Turčin. - Ja sam bio u alaju Mustafbega udbinskog. Imao sam dobra, uvježbana konja, stvorena za rat. Jogunast, izdržljiv, nepovjerljiv prema svima osim prema meni. Htio sam se javiti za uhodu, ali mi beg nije dao. Trebao sam mu čuvati leđa ako dođe do žestokih okršaja.

-Pa koliko vas je, prokletnika, bilo? – dobaci netko sa strane.-Ne prekidaj čovjeka! – priprijeti prema glasu krčmar koji je pažljivo pratio

izlaganje bivšeg turskog ratnika.- E baš si me dobro sjetio! – nastavi Zvone Turčin. – Zapovjednik cijele naše

vojske bio je rečeni Alipaša Čengić, lukavi sposoban vojskovođa, do tada nepobjediv. Mlad čovjek, od kojih tridesetak godina. Ostao je bez desnog uha u nekom davnom kreševu, ali je to vješto prikrivao dugom kosom, i rijetki su znali da nema uha. Poznat je po tome što je dao sagraditi brojne hanove i imarete ili, kako vi kažete, sirotinjske kuhinje uz džamije. Pratio je on vašu vojsku, kuda se kreće i gdje se utaborila. Nas je bilo, neću lagati, između osam i deset tisuća. Utaborili smo se kod Vrhovina, zapravo između te varošice i mjestanca Selce. Bilo nas je odasvud. Iz Ličkog i Kliškog sandžaka gotovo da nije bilo utvrde ili grada koji nije dao konjanika ili pješaka. Tada još nisam znao da je Klis pao u mletačke ruke i da su prokleti Mlečići otfikarili dobar dio našeg carstava i to zahvaljujući vašim uskocima i ćesarskim kapetanima. Najviše nas je došlo iz Bosanskog pašaluka, naročito ratnika od Glamoča, Jajca, Bihaća... i što ti ja znam. Bilo ih je i iz daleke Maćedonije i iz Stambola. To su oni koji su išli od ratišta do ratišta radi plijena. Više su voljeli ratovati u našim krajevima nego tamo u Siriji, Egiptu i što ti ja znam gdje još jer su čuli da u zemlji vašeg ćesara bogataške kuće imaju zlatne krovove. Gadni su ratnici. Ne daj ti bog da im dopadneš ruku. Živa čovjek deru, a kad vide zlato, polude od sreće. I tako, velim, bilo nas je između osam i deset tisuća pod zapovjedništvom Alipaše Čengića. Jednim dijelom vojske zapovijedao je Bakši-beg, Alipašin brat, a spahijama konjanicima Karabeg, uglednik i posjednik od Jajca. Znali smo da se šejtanski vođa Petar Zrinski utaborio kod kule Šišmanovke u Drenovu klancu pokraj Otočca. Alipaša je planirao da ga zaskoči u ranu zoru, da ga tako iznenadi da se neće stići ni razbuditi, a već će biti potučen do nogu…

- Ha, ha, ha!… - od srca se nasmija Ive Senj. – Zaskočiti grofa Petra, pa to je, to je.. to je moglo pasti na pamet samo onome tko je glupo samouvjeren ili tko ne poznaje našeg vojskovođu. A prije nego ste vi i krenuli iz svog tabora, mi smo vas prebrojili, sve izvidili i prosudili kamo ćete i kako napredovati. Planirali ste opljačkati Brlog, a onda se sručiti na bogati Otočac gdje biste se zadržali nekoliko dana pa nastaviti prema Kranjskoj! He, he, he! Kako ste li nas slabo poznavali, he, he, he... Grof Petar je poslao nas dvanaestoricu da vas uhodimo i da mu dojavljujemo svaki pokret. Pratili smo vas kad ste krenuli iz logora kod Vrhovina. Točno vas se pola pokrenulo pod zapovjedništvom Karabega, debelog spahije od Jajca okruženog tjelohraniteljima iz Sandžaka i nekolicinom vižljastih udbinskih momaka koje je oteo tvom udbinskom Mustajbegu. Pješacima janjičarima zapovijedao je Alipašin brat, namrgođeni i suhi kao kolac posjednik iz Glamočkog polja, Bakši beg. Nos mu je bio grbav, kukast, pa je izgledao poput orla strvinara. Kad bi ga plašljivija ženska susrela negdje noću, obeznanila bi se od

28

straha. I tvoj Mustajbeg udbinski sa svojim hitrim konjima trebao je prvi napasti naš logor. Premda je mrzio debelog Karabega, bez pogovora je slušao njegove zapovijedi jer mu je ovaj zaprijetio da će mu glava biti nataknuta na kolac i istaknuta pred udbinskom mehanom ako napravi samo jedan sumnjiv manevar. Nisu jadnici ni sanjali što ih čeka na kraju šumskog prosjeka. Ma znali smo o vama svaku sitnicu, čak i to koliko vas je oboljelo od srdobolje kad ste se nažderali pokvarene ovčetine usput opljačkane, nedovoljno suhe. Sve smo dojavljivali našem grofu, a on je namjestio zasjedu. Gdje i kako je postavljena zasjeda, neka ispriča moj pobratim Pipa, jer je nas dvanaestorica i dalje ostalo u uhodarenju.

- Kad ste vi ispalili dogovoreni broj hitaca iz svojih arkebuza – preuzme riječ Stipan Bogdanić - znali smo što nam je raditi. Bilo je negdje pred svitanje. Još se nije počelo razdanjivati, sjećam se, bio je šesnaesti dan mjeseca listopada, oblačan, s puno vlage u zraku. Bilo je prohladno pa smo se zagrijavali cupkajući na mjestu. Čim smo čuli prve uhodarske arkebuze, znali smo da ste krenuli od Vrhovina i nedugo zatim ušli u prosjek, ti ga se ne sjećaš jer si ostao u Alipašinu ratnom logoru, naše su straže ustostručile pozornost. Prosjek je napravljen kroz šumu ispod Jurjeve kose, a prosjekli su ga seljaci iz Škara i Doljana da bi lakše mogli krasti i odvoziti drva iz Godače i Kose. Oni ga zovu siča, Širok je toliko da mogu natovarena kola prolaziti ili dva do tri konjanika usporedno jahati, a dug oko dvije do tri milje. Grof Petar je postavio straže na kraju prolaza, s obje strane. Jedne su bile skrivene ispod Jurjevih stijena, a druge na uzvisini suprotnoj od straže pod stijenama. Ma ni ptica nije mogla proći neopaženo, a kamoli četiri tisuće ljudi. Mi smo ih čekali u polju između Poduma, Jurjevih stijena i crkve svetog Marka, točno na svršetku prosječenog puta ili kako bi seljaci rekli - siče, postrojeni u bojne redove.

Moj zapovjednik Andrija Obersburger i ja kao zamjenik rasporedili smo svoje Otočane u prvi bojni red. Mušketire smo poredali tako da su jedni čekali s napunjenim mušketama namještenim na viljuške. Momci su stajali i samo čekali znak da ispale svoje muškete. Čim ispalile patrone, skidaju muškete i povlače se u stranu u zaklon i ponovo pune, a oni do njih što su čučali u svom zaklonu, odmah stavljaju svoje napunjene muškete na iste viljuške i ispaljuju pa se povlače. To smo dugo uvježbavali s grofom Petrom i išlo nam je tako dobro da se činilo da nas ima deset puta više nego što nas stvarno ima. Mi smo trebali prvi udariti i unijeti paniku među Turke. Moji su ljudi, a da to grof Petar nije znao, s bedema kule Šišmanovke u Drenovu Klancu, gdje je čekala naša pričuva, skinuli golemu arkebuzu, nešto manju od topa. Njih desetorica dovukli su je i usmjerili prema završetku prosjeka. Nabili smo je isjeckanim čavlima i barutom i čekali znak za napad.

Odmah iza nas, zapravo izmiješani s nama u prvom bojnom redu, ljute senjske guje vojvode Vicka Uskokovića, guje željne osvete i plijena, a mir među njih unosio je naš čuveni svećenik i porkulab brinjski, pop Marko Mesić. Njegov glas tako je smirujuće djelovao da se i najživčaniji ratnik smirio i usredotočio na ono što slijedi. Dok je on među nama šetao, kao da je nekakav mir rosio s visina. Čudan je to čovjek: svećenik, a ratnik, ratnik, a svećenik. U jednoj ruci mač, u drugoj križ. I hrabar. To još nisi vidio… Hoda okolo bez kacige. Izdaleka ga možeš prepoznati po njegovanoj bradi i kratkim brkovima, visokom čelu s nešto većim zaliscima. Vele da ga neće strijela, da ga ne može pogoditi. Gledao sam svojim očima kako stoji raširenih ruku i zove svoje ljude u boj, strijele zvižde oko njega, svuda se okolo zabadaju, a njega promašuju. Čudo jedno! Vele da će

29

ići k papi u Rim i zatražiti oprost zato što je kao svećenik ratovao i ubijao u boju protivnike svog naroda i svoje vjere.

- I dobar čovjek – prekinu ga Zvone Turčin. – Mene je pokrstio i mogu ti reći da niti jednog trenutka nisam zažalio. Kad god me pozove u boj, odmah ću se odazvati.. Nećete vjerovati, raspitao se za moje u Buniću poslije bitke. Ima nekakve svoje veze u, kako vi kažete, turskoj Lici, i uvijek zna što se tamo događa. Raspala mi se obitelj…

- Dobro, Zvone, dobro – blago ga opomenu Ive Senj. – Pusti Pipu da govori. Čini mi se da ništa ne izmišlja. A to prosuđujem po tome jer ne hvali sebe i ne ističe svoje junaštvo – nasmija se i zašuti, a Pipa ga htjede laktom munuti u rebra, no Senjanin se vješto izmaknu.

-Velim vam, pop je ljudina i pol – nastavi vicekapetan Stipan Bogdanić - Pipa ne ljuteći se na prijatelje. - U sredini naših snaga, okružen Primorcima, jahao je grof Petar Zrinski mrk i ozbiljan, s nevelikog brežuljka promatrao je raspored svoje vojske i nešto tiho govorio teklićima oko sebe koji su svaki čas nestajali u masi naših vojnika i opet se vraćali.. Grofove arkebuzire predvodio je zastavnik Janko Hranilović sa svojim pomoćnikom Miklošem Pogledićem, čuvenim haramijom.

Ispred Petra, našeg grofa Zrinskoga, vicekapetan husarski Ivan Delniković rasporedio svoje husare kao da štiti grofa, a njegov zastavnik, krupni Baltazar Oršić sa svojom kumpanijom husarskom u istom redu čeka kao zapeta strijela.

Markiz Fran Krsto Frankopan, među Ugarima poznat kao Ferenc, sa svojim vitezovima i husarima i kapetan Petar Hranilović s vicekapetanom Ištvanom Vojnovićem i njihovim husarima stajali su iza grofa Petra u besprijekornom redu očekujući znak za juriš. Strašni su bili Pounjani predvođeni grofom Petrom Paradeiserom, krajiškim kapetanom, svrstani u dva reda kao zaleđe markizu Franu Krsti, a iza Paradeisera spremni za odlučni boj čekali su ogulinski konjanici na čelu s porkulabom Petrom Puškarićem i vojvodom Mikulom Dokmanovićem, prekaljenim ratnicima u dugogodišnjim čarkama s martolozima koji su znali upadati u pokušaju pljački i uznemiravanju nezaštićenih seljaka.

Na kraju su bili raspoređeni žumberački uskoci na svojim konjima, a s njima i uskoci pješaci kao bočni jurišnici..

Bože dragi, da je bilo nekome sa strane gledati kako nas je grof Petar rasporedio na bojišnici. Pješaci kao mušketiri i arkebuziri bili su na jednoj i drugoj strani konjanika a zapovijedao im je knez Ferenc Oršić. Primorskim pješacima zapovijedao je grof Petar Zrinski, ujedno i glavni zapovjednik.

Straže ispod Jurjevih stijena prve su, prema dogovoru, ispalile svoje muškete, a onda straže sa suprotne strane. Čim smo čuli pucnjeve, znali smo da đavoli dolaze. Jurnuli su iz prosjeka da se u polju prestroje. Vidjeli smo kako izlijeću na bijesnim konjima, deru se i pokušavaju stvoriti nekakve bojne redove, a onda je grunula naša arkebuza. Zemlja se oko nas stresla, a zabezeknutu Turci na trenutak zastali ne shvaćajući što se to događa. Kad su zapraštale naše muškete, grof Petar Zrinski je isukao mač i iz svega glasa zaviknuo: Vincere aut mori!

Zabezeknuti Turci nisu se uspjeli ni sabrati od silne vatre naših mušketa i arkebuza, kad smo jurnuli mi, moj zapovjednik Andrija i ja isukanih mačeva. Kroz mene je strujilo nešto vruće, udarilo mi u glavu i kao da mi je davalo dodatnu snagu. Upao sam među njihove konjanike i prvi počeo sjeći, a moj zapovjednik me pretekao i naprosto gazio sve pred sobom. Vidio sam popa Marka Mesića kao sa svojim Brinjacima

30

napreduje korak po korak, kao da kosi livadu. Nisam vidio što su radili naši bojni redovi, kako su se razvili, kako su zapovjednici sa svojim postrojbama opkolili i sasjekli one što su se uspjeli probiti naprijed pokraj mog zapovjednika i naših Otočana, pokraj Mesićevih Brinjaka i ljutih karlovačkih haramija. Ni jedan jedini nije ostao živ. Letjele su čalme, konjski njisak parao je nebo nad Jurjevom kosom, a vapaji teških ranjenika unosili su među njihove ratnike još veću paniku.

Oni što su nadirali kroz prosjek nisu shvaćali što se zapravo događa pa su čuvši buku i pucnjeve navalili naprijed i stvorili neviđenu zbrku: oni koji su nam uspjeli pobjeći i jurnuti natrag u prosjek sudarali su se s onima što su nadirali naprijed. Krkljanac kakav još svijet nije vidio. Jedni su druge sjekli režeći i urlajući.

Naš grof Petar s momcima koji su ga okruživali nahrupio je u prosjek, ili kako seljaci kažu «siču», i unio još veću zbrku među Turke. Bože dragi, prosjek je bio prekriven turskim leševima, toliko ih je popadalo pod našim mačevima. Naredio sam nekolicini svojih ljudi da pohvataju podivljale turske konje koji su jurili po bojištu gazeći mrtve. Isprepadalo ih praskanje mušketa i arkebuza i nikako se nisu dali smiriti. Gazili su po onima koji su prvi popadali kad su se pojavili iz prosjeka. Barem desetak njih vuklo je svoje mrtve jahače kojima se noga zadržala u stremenu…

- Čekaj malo, Pipa, da čuješ što mi je ispričao Mujaga Asić iz Novog kojeg je neki zastrašujući uskok uhvatio u prosjeku dok se pokušao sakriti u šupljoj bukvi – upade u riječ Zvone Turčin. – To mi je ispričao dok ste nas u lancima vodili prema Otočcu…

- Ha, ha, ha! – nasmija se gromoglasno jedan od slušatelja, golem krupan, razdrljene košulje; primače stolicu i sjede blizu krčmara. – Taj strašni uskok bio sam ja, ha, ha, ha! A nisam uskok, husar sam karlovački. Jurio sam za nekim žgoljavim konjanikom što je jahao prekrasnog kulaša kad sam krajičkom oka spazio kako se iz jedne duplje uz rub prosjeka pomalja bijela čalma. Naglo sam zaustavio svog dorata, skočio na tlo i našao se kraj bukve. Iz duplje je iskočio mlad vižljast Turčin i bacio se na mene. Dok je bio u zraku, izmaknuo sam se i zahvatio ga nogom. Tresnuo je na leđa, ali je odmah skočio i jurnuo na mene nožem. Sastavio sam ga šakom posred čela. Samo je kmeknuo i izvrnuo se na leđa. Mahnuo sam ljudima iza sebe da ga pokupe i odjurio za žgoljavim Turčinom da se dočepam kulaša. Nisam ga se dočepao. Neki blesavi karlovački arkebuzir ubio je i konja i jahača, a jahač je bio jedan od glavešina njihove vojske, Kopci beg iz Skoplja. Mogli smo za njega dobit tovar blaga. Ovako ne znam koliko je grof Petar dobio za mrtvoga jer sam čuo da su neke turske delegacije prešle našu granicu s bijelim zastavama i tražile da pokupe svoje mrtve. Znam da su ih podosta odnijeli na tovarnim konjima…

- A ti si znači taj! – Zvone Trčin ga pogleda. – Koliki si, majko moja! Dobro je jadni Mujaga ostao živ kad ga je takva mrga dohvatila posred čelenke. Više ne znam što je s njim, kamo je dospio, je li uopće preživio. Ako je živ, taj će kad-tad pobjeći i dočepati se svog Novog, a onda ti rmpalijo dobro pazi kuda se krećeš. Veliko je zlopamtilo. Vidio je i kako si sustigao debelog Karabega iz Jajca i odrubio mu glavu kad se nije htio predati. Velim ti, neće odustati od osvete. Evo što mi je ispričao…

- Čekaj, čekaj, Turčine! – javi se krupni husar. – Je li ti to meni prijetiš?- Bože sačuvaj! Pa zašto bih ti ja prijetio! Pa i ja sam kumpanijski vojnik i kad

zatreba jurišat ću kao i ti, premda još sumnjaju na mene i drže me na oku.! – odvrati mu Zvone i nastavi svoju priču. – Mujaga je bio prvi koji je izjurio iz prokletog prosjeka na čistinu. U prvi mah nikoga nije vidio na čistini jer je bio sumrak pred zoru, a onda su

31

grunuli topovi. Veli da je deset topova grunulo i da se od dima ništa nije vidjelo. Konji su poludjeli od straha i stali se ritati, kad su odjednom muškete i arkebuze počele rigati vatru. Gorilo je nebo i zemlja. Čelo se uspaničilo. Konjanici su počeli srljati naprijed, ustranu ili se pokušavali vratiti u prosjek, ali su ih otuda potiskivali oni što su nadirali. Kad se razišao dim od mušketa i arkebuza i već se dobrano razdanilo, Mujagi se sledila krv u žilama. Nevjernička vojska kao da je izvirala iz zemlje: konjanici, Mesićevi pješaci, oklopljeni vitezovi, laki husari, haramije… Jadni Mujaga nije znao što bi ni kud bi sa sobom. Srce mu je sišlo u pete kad je spazio golemog konjanika crnih brkova, s kacigom, štitom i lakim oklopom, na crnu konju u propnju, kako mačem pokazuje smjer prema prosjeku. Bio je to grof Petar Zrinski, strah i trepet pograničnih turskih krajeva. Veli Mujaga da ni sam šejtan nije tako strašan kao taj Petar Zrinski, zatornik pravovjernih. Mujaga se od silnog straha sav smantao jer su o tom šejtanskom vođu, o tom Petru Zrinskom, u našim selima kolale priče da je gori od kuge: kroz koje selo prođe, ništa ne ostaje: ni pravovjerni narod, ni stoka, ni kuće… Kuga barem ostavi kuće i stoku, ali ovaj majci ništa. Da stvar bude gora, vidio je kako jedan iz Petrove pratnje nasrće na Ibrahimbega Senkovića, kapetana i zapovjednika buljuka iz Novoga, Mujagine postrojbe, i dolazi do strašnog sraza. Ne da se Ibrahimbeg, mlati po oklopu nevjerničkog psa, ali se pas ne da. Priskaču još dvojica. Ibrahimbeg pada pod kopita svoga kulaša. Veli da ne zna jesu li ga dokrajčili mačevima ili buzdovanima. Vidio je kako kulaš bježi po bojnom polju, bez jahača. Vidio je dvojicu Udbinjana: Munjagu Grozdanovića, najboljeg strijelca u cijeloj vojsci i ljepotana Mustajbega za kojim su uzdisale udbinske hanume kako leže razmrskanih lubanja. Nikako mu nije bilo jesna kako su nastradali, da li od mušketa, arkebuza ili od buzdovana divljih žumberačkih uskoka. Mujaga je od traha skočio u duplju goleme bukve ne bi li dočekao da taj užasni vođa prođe, ali ga je zadesilo drugo zlo, dohvatio si ga ti rmpalijo. Što je dalje bilo s vojskom pravovjernih u tom prosjeku, on ne zna.

- Znam ja! I te kako znam! – nastavi Pipa. – Tukli smo se s đavolima dok ih nismo u potpunosti dotukli. Vjerojatno se dobar dio njih spasio bježeći kroz gustu šumu natrag prema svom logoru kod Vrhovina. Izbjegavali su prosjek jer je sada njime jurila naša vojska da iznenadi Čengića koji je bio uvjeren da su njegovi ljudi već opkolili naš logor i čekao svoje uhode da mu jave kako su akindžije izvršile njegovu zapovijed i uništili nas. Nije dočekao glas jer smo mi pohvatali i uhode i od njih još više saznali o stanju u Čengićevoj vojsci. A kako smo živa uhvatili Bakši bega Čengića, Alipašina brata, onog nosatog, mršavog i suhog Turčina nalika na glogov kolac. To je prava smijurija. Našli smo ga kako leži okrvavljene glave između dva mrtva ratnika, skupocjene odjeće i oružja praveći se da je mrtav. Jedan naš haramija se sagnuo da pokupi skupocjeno oružje i taman je skinuo mač s jednoga kad je «mrtvac» potegnuo handžar i zabio ga u rame haramiji, vrisnuo te skočio uvis i dao se u bijeg. Jadni haramija samo se izvrnuo na leđa jaučući, a Bakši beg je poput crnog orlušine lamatao rukama, skakao preko leševa svojih suboraca, posrtao, dizao se i derao se iz svega glasa: Samo priđi fukaro, samo priđi fukaro!... Polako smo ga opkolili i napravili krug oko njega. Isukali smo mačeve. Svi su bili upereni u raspamećenog nosatog Turčina. Samo smo šutjeli i polako sužavali krug i na kraju se Turčin našao u tijesnom obruču iz kojeg su mačevi stršili, dodirujući jadnika sa svih strana. Handžar mu je ispao iz ruke i zadržao se na oštricama gusto poredanih mačeva. Da se samo netko od nas nakašljao ili kihnu, mogao je nehotičnim trzajem probosti nekrsta. Onda se počeo smijati kao lud. Smijao se

32

sve dok mu jedan haramija nije čvrsto svezao ruke i izderao se: Zaveži, budalo nosata. Umuknuo je poput iznenađenog djeteta i objesio nosinu, a mi smo se smijali na sav glas. Tu smo još žive uhvatili spahiju Mehmeda iz Skoplja kojemu je strijela virila iz desne butine i Bećirbega Mustajbegovića. Imao je taj Bećirbeg u pojasu zašiveno toliko zlatnika da si mogao kupiti jedan dvorac. Kad smo mu oduzimali zlato, plakao je kao godina. Ne znam odakle je bio, vjerojatno negdje iz krbavskih krajeva. Zlatnike smo predali grofu Petru, a on je pošteno podijelio svima nama koji smo ostali na bojnom polju da prikupimo oružje, pohvatamo preživjele i napravimo reda. Moj pisar je dobio zadatak da popiše sve mrtve neprijatelje, zarobljenike i sve ono drugo što u takvim prilikama slijedi. Baltazare – obrati se krupnom slušatelju kojeg je Zvone Turčin nazvao rmpalijom – ti znaš kako je stvar tekla dalje.

- Pusti Baltazara Oršića, Zvoninog rmpaliju. Ja ću ispripovjediti što je dalje bilo jer sam se priključio markizu Franu Krsti koji je skupa s grofom Petrom jurio kroz prosjek prema Čengićevu logoru iznad Vrhovina – nastavi Ive Senj. - Kad smo nas dvanaestorica u cik zore javili stražama da Turci dolaze kroz prosjek predvođeni Bakši begom Čengićem, Alipašinim rođenim bratom, Karabegom, jajačkim spahijom i Mustajbegom udbinskim, odmah smo pojurili prema Vrhovinama da izvidimo koliko je Turaka ostalo u pričuvi, s kolikim snagama se Alipaša utaborio. Sve smo izvidili, a jedan od nas je napravio i skicu logora s rasporedom straža, glavnim šatorom, manjim vojničkim šatorima, kuhinjom... Naznačio je čak i poljske zahode koje su Turci iskopali na rubu logora i oko njih upleli plotove. Neupućnom se činilo da su to stražarnice i onaj tko napada logor lako bi se zabunio i krivo udario. U logoru ih je bilo između četiri i pet tisuća, barem smo tako procijenili. Obavivši detaljno izviđanje, neprimijetno smo se povukli prema našim stražama i grofovoj zasjedi, no na pola puta smo se sreli s markizom Franom Krstom. Njegovi su nam ljudi rekli da su Turci potučeni do nogu i da ima puno zarobljenih. Jurnuli smo s njima natrag prema Alipašinu taboru. Sustigao nas je i grof Petar sa svojim žumberačkim uskocima i arkebuzirima koji su sada isukali mačeve, Primorcima i momcima kao štitom oko sebe. Arkebuziri i Primorci su se dočepali turskih konja i sada su svi grofovi ljudi bili konjanici. I ostali zapovjednici sa svojim ljudstvom jurili su prema Alipašinom logoru. Opkolili smo turski logor i udarili takvom silinom da se Alipaša nije stigao ni na konja popeti. Vidio sam kako je srušen njegov šator i kako grof Petar na svom vrancu preskače nekakvu nisku ogradicu kojom je pašin šator bio odijeljen od drugih. Sijevnuo je grofov mač i svom silinom zasjekao pašino rame, ali se odbio. Pancirna košulja zadržala je udarac. Čuo sam kako paša urla: konja! konja! ali mu je urlik prekinuo grofov mač. Glava s čalmom otkotrljala se na jednu stranu, a tijelo je neko vrijeme ostalo stajati s rukom na zakrivljenom maču, zatim se srušilo. Jedan jahač iz grofove pratnje sagnuo se s konja i sa zemlje dohvatio Alipašinu glavu dižući je visoko uvis.- Zrinski! Zrinski! - netko je od turskih ratnika viknuo iz svega glasa i među njima je zavladao takav strah da su počeli bezglavo juriti po logoru kao mravi kad im netko razori mravinjak. Sudarali su se, vikali, očajnički mahali krivim mačevima i udarali u prazno, a mi smo kosili kao kosci vjetrovitu livadu na kojoj vjetar vitla visokom prezrelom travom. Markiz Fran Krsto Frankoman u ovom je boju svojim primjerom dokazivao kako se hrabrošću i dobrom strategijom savladava neprijatelj. Vidjevši ga onako mlada, tako reći golobrada, u sjajnoj plemićkoj odori i skupocjenom oklopu, Šabanbeg Kulenović iz neke krbavske utvrde, poznati kavgadžija iz udbinske mehane, polakomi se za skupim

33

plijenom i sa svojim momcima navali na našeg markiza. Bože dragi, da ti je bilo vidjeti kad su Krstini momci skočili i opkolili Šabanbega i njegove momke. Tako nešto rijetko se viđa: bez dernjave i panike, korak po korak, Krsto je sa svojom pratnjom neprimijetno okruživao Turčina. Krstini momci svi odreda majstori mača slijedili su njegov primjer i šutke stezali obruč. Nakraju je Šabanbeg krbavski ostao stiješnjen na tako uskom prostoru da nije mogao ni mačem izmahivati, ali se nije predavao. I on i njegovi momci sasječeni su svi do jednoga, a markiz nije izgubio niti jednog jedinog čovjeka. Čak nitko nije bio ni ranjen. Bože dragi, to će bit veliki ratnik, taj će pronositi slavu hrvatskog oružja. A ovo mu je bila tek druga ili treća bitka.

- Stani malo, pobratime – prekinu uskokovo pripovijedanje Zvone Turčin. – Ja sam bio u logoru kad su Petar Zrinski i onaj mladac, kako se ono zove, Fran, da, da, Fran Krsto Frankopan kojeg ti toliko hvališ, iznenada banuli u naš logor kao da su pali s neba. Taj Krsto Frankopan sa svojim momcima meni je djelovao kao kakva navijena sprava: šuti i siječe oko sebe, a tako se brani da mu je nemoguće prići. Naprosto ga je nemoguće zaustaviti. A ti momci, nalik jedan na drugoga kao jaje jajetu, isto kao i on: šute i sijeku. Ispred njih padaju naši ljudi kao travke. Bože dragi, kad je netko viknuo Zrinski! Zrinski! i kad se pojavio taj šejtan, čini mi se da je bio krupan i golem poput brda, meni su klonule ruke od straha. Našao sam se blizu Alajbega Kovačevića, mladog glamočkog spahije s kojim sam se sprijateljio na ovom pohodu i on mi je viknuo: Bjž'mo, Zejnile! Dočepali smo se konja i jurnuli iz logora. On je imao pratnju od desetak neiskusnih ratnika i onako u bijegu doviknuo im je da se spašava tko kako može. Od straha nisam ni znao kamo smo se zajurili ni tko još bježi s nama. Vidio sam kako su krivovjerci predvođeni popom Markom opkolili i živa uhvatili spahije Osmana iz Boričevca i Mehmedbega iz Hercegovine. Mehmedbeg je pokušao sebi mačem proburaziti trbuh samo da živ ne padne u nevjerničke ruke, ali ga je pop zviznuo buzdovanom po leđima tako da je jadni Meho samo jeknuo i pao na koljena. Desetorica popovih vukova skočili su na njih i svezali ih. Alajbeg i ja smo krvnički tjerali konje i tek sam nakon dužeg vremena shvatio da bježimo prema Perušiću. Kad smo mislili da smo se već spasili, ugledali smo đavoljeg grofa kako s čoporom svojih divljih zvijeri u galopu pristiže Kovačevića i mene. Silno sam se iznenadio kad sam spazio da za nama u stopu galopiraju janjičarski čauš Osman beg iz Stambola i Omer, čeribaša svih naših spahija, svaki s dvadesetak svojih ljutih ratnika….

- Stani sad ti, Turčine! – javi se Baltazar Oršić, karlovački husar kojeg je Zvone Turčin zvao rmpalijom – Ništa ne govoriš kako smo vam rasturili logor i razjurili vas kao uplašene žene. Ja ću ti reći, a što propustim, ispričat će ti ovi ljudi oko stola, pa i tvoji pajdaši Pipa i Ive Senj. Vidim da ćeš ti uz njih postati pravi kumpanijski bojovnik. Sinčarani su na glasu kao ljute haramije i strijelci bez premca, a ti si sinačaranski zet, zapravo priženja, ili kako naš narod kaže – doveden. Žena te dovela svojoj kući. Kad smo mi upali u logor bahatog Alipaše, to je bilo takvo iznenađenje da naprosto ne možeš povjerovati koliko su Turci ostali zabezeknuti. Bili su uvjereni da smo mi do nogu potučeni u Drenovu klancu i samo su čekali da im to dojave njihove uhode pa da lagodno krenu na Brlog i Otočac. I dok su oni došli k sebi od iznenađenja, mi smo ih opkolili sa svih strana. Jurili su amo-tamo po logoru kao muhe bez glave, a mi smo stezali obruč. Što je obruč postajao uži, panika je bivala veća. Oni koji su se dočepali konja jurnuli su na nas isukanim mačevima, ali su se odbijali kao od zida. Samo su padali pod kopita podivljalih konja. Na mene je jurnuo neki smotani baraba, crn, s jarećom bradicom i

34

licem bijelim kao da je godinama bio u tamnici pa nije vidio ni sunca ni mjeseca, urlao je kao lud i stao mlatiti mačem po mom oklopu. A ja sam u našoj slavnoj husarskoj postrojbi učitelj mačevanja čuven po obrambenoj taktici. Vidim da Turčin misli da je tajna mačevanja u snazi pa mlati iz petnih žila po mom oklopu i nikako da pogodi nebranjeni dio mog tijela. Kad mi je sve to dosadilo, jednim sam zamahom skotu otfikario ruku s mačem i odjurio dalje. Nastavio je urlikati, ovaj put od boli. Priskočio je neki haramija i prikratio mu muke. Čuo je kako netko od isprepadanih Turaka viče: Pogibe Dervišbeg, pogibe veliki derviš iz Glamoča, slavni beg Vidimlić, uh, uh, pogibe junak! Braćo, spašavaj se tko može! Ali se malo njih spasilo. Koliko god mi stezali obruč i sjekli, dobar dio ih se uspio probiti i razbježati na sve strane. Najviše ih je jurilo prema Perušiću. Ostavili smo dvadesetak Mesićevih Brinjaka da još malo pročešljaju Alipašin logor, a mi smo jurnuli za njima prema turskom uporištu, perušićkoj kuli. Grof Petar Zrinski, sav u žaru borbe, prvi je jurnuo za bjeguncima. Čuo sam ga kako viče da ih što više pohvatamo živih…

- Oršiću, brate, pusti mene da dovršim – Zvone Turčin nastavi prekinutu priču. - Sad sam se sjetio koji si ti! Izvrsno te Mujaga opisao, a i ja sam te dobro upamtio, rmpalijo. Ti si barjaktar onog husarskog zapovjednika Delnikovića. Zapamtio sam husarske barjake za cijeli život. Nahrupili ste u Perušićko polje takvom brzinom kao da vas je orkan nanio, i u toj jurnjavi sasjekli careva sestrića Nasszeta iz Stambola koji je samom uzvišenom caru trebao izvješće dati o slavnoj pobjedi nad ćesarskim kapetanima u Gackoj. Nesretnik je skončao pod husarskim kopitima, a konja mu se dočepao onaj tvoj zapovjednik, smotani Ivan Delniković dugih ruku kakvih još nigdje nisam vidio, poput hrastovih ogranaka. Nasszetova pratnja se raspršila, ne znam je li se koji spasio. Spahija aga Ograščević nije imao prilike. Njegovi momci stvorili su krug oko svog vođe, ali nakratko. Ljuti husari što mušketama, što kopljima, što mačevima začas su razbili krug i sasjekli agu na komadiće. Ne znam čime im se zamjerio. Bit će da su s njim negdje ranije imali žestoke okršaje gdje su dobro stradali pa su se sad osvećivali. Začuđujuće je to što nijedan husar nije bio ni ogreban, a Ograščevićeva pratnja zauvijek je ostala na Perušićkom polju. Alibeg i ja više nismo bježali. Opkoljeni sa svih strana, vidjeli smo da je uzaludno pružati otpor. Sišli smo s konja, stali i digli ruke uvis. To što smo digli ruke uvis, to nas je spasilo. Čuo sam kako šejtanski grof zapovijeda nekome: Alibega Kovačevića mi živa sačuvajte! Nije mi jasno otkud je čuo za glamočkog bega koji je bio premlad da bi se proslavio u bitkama. Šejtanski grof previše je toga o nama znao. Alibeg je bio jedan od najbogatijih aga cijelog glamočkog okruga i šire.

- Turčine – opet mu upade u riječ Delnikovićev zastavnik Baltazar Oršić ili kako ga Zvone Turčin krstio – rmpalija – ja nisam vidio kako su tebe uhvatili, ali sam osobno s grofom zarobljavao krupne zvjerke: Alibega Kovačevića koji je s tobom bježao, bogatog kao Krez, ako si ikad čuo za Kreza, Osmanbega iz Stambola, janjičarskog čauša koji je velikom veziru trebao donijeti naše zastave i glavu Petra Zrinskog kao dokaz pobjede i čeribašu Omera, glavnog zapovjednika svih ličkih spahija. Ova zadnja dvojica imala su pratnju od dvadesetak ljutih konjanika, spretnih i okretnih poput divljih mačaka. Tolike drskosti još nisam vidio. Gledaju na nas kao na niža ljudska bića i nije im jasno kako se usudimo dirati u najmoćniju vojsku na svijetu, otkud nam tolika hrabrost. Valjda su mislili da ćemo se tresti od straha čim se oni pojave. Ta drskost, to podcjenjivanje meni je dalo dodatnu snagu, izazvalo je bijes u meni, ali mi je grof, vidjevši da se u meni nešto kuha, dobacio: zastavniče, bijes ti može samo naškoditi i pretvoriti te u neopreznu

35

budalu. Nevjerojatno je kako je grof Petar Zrinski uočavao sve sitnice, sve promjene na licima svojih bojovnika. Tvog prijatelja Alibega smo svezali bez po muke jer se sam predao uzdignutih ruku. Ni riječi nije progovorio. Znao ja da će biti otkupljen. Čini mi se da je odahnuo kad smo ga svezali i odveli sa strane pod jedan golemi jasen gdje su bili i drugi zarobljenici. Odredili smo grupu koja će paziti na zarobljenike, pokupiti oružje i pokopati mrtve Turke, a grof i ja sa svojim ljudima dali smo se dalje u potjeru. Preplašeni i poraženi Turci, kad su ostali bez vođe, bili su se raspršili na sve strane. Dobar dio ih je bježao prema Turjanskom i dalje prema turskoj Lici. Grof ih je jurio do Turjanskog, a onda se vratio natrag u Alipašin logor kod Vrhovina, a mi smo nastavili jurnjavu. Blizu Trnovca dostigli smo ih dvadesetak i uspjeli zarobiti livanjskog dizdara Šabanbega Lubinčića, ćosava čovjeka bez ijedne dlake na licu. Djelovao mi je poput ostarjela djeteta, kao nekakvo starmalo derište koje se neprekidno dere i nešto zahtijeva. Dok smo ga vezali samo je stenjao i krvnički nas strijeljao očima. Neki karlovački haramija, pravo spadalo, skinuo mu je hlače i navukao na njega nekakvu šarenu dugu haljinu onakvu što se navuku djeci kad prohodaju pa da ne moraju skidati pelene, samo zadignu haljinu i kakaju ili piške prema potrebi. Još mu je oko vrata objesio zvečkicu, sam đavo će znati gdje je to našao. Bijesni Turčin, inače vrlo ozbiljan i autoritativan u svom okruženju, stenjao je od bijesa i samo otfrkivao, a haramija i njegovi ljudi cerekali su se i tjerali ga da se igra zvečkicom. Uhvatili smo blizu Trnovca i gizdavog spahiju Butorčića iskićenog zlatnim nakitom, nekakvim lančićima, prstenjem, pucetima i što ti ja znam, kao da je išao na svadbu a ne u ljuto kreševo. Primorski i žumberački uskoci u času su ga opelješili. Nakraju je ostao gol kao od majke rođen pa je s nekog mrtvog Turčina skinuo odjeću i navukao da se ne prehladi i razboli. Ni riječi nije rekao, vjerojatno duboko u sebi sretan što je sačuvao glavu. Znao je i on da će brzo biti otkupljen….

- Je li, rmpalijo – Zvone Turčin ga spriječi da nastavi pripovijedanje – čujem da si ti knez.. Reci mi, molim te, što jedan knez radi u ćesarskoj vojsci. Je li posebna čast biti barjaktar…

- Nisam ja barjaktar, nego zastavnik, benetino turska. Puno će ti još trebati da se navikneš na naše običaje i na službe u našoj vojsci. Pa i sam grof Petar Zrinski je kapetan u postrojbama Vojne krajine. Znaš li ti uopće što je Vojna krajina?

- Jok, bolan, ti mi reci! Pa cijeli se život protiv nje borim i na kraju me je progutala i pretvorila u svog bojovnika. Izgleda da i kod vas ima trvenja kao i u vojsci Uzvišenog Carstva: vezirovi ljudi i ljudi iz rubnih pašaluka kao što je Bosanski ili Sandžački gledaju se kao psi i mačke. A čini mi se da i vaši visoki časnici reže jedni na druge. Oni iz Beča i Graca gledaju na vas Hrvate s nekakve visine…

- Ajde, Turčine, ne drobi! – odbrusi mu Oršić. – Otkud ti znaš da sam ja knez kad me do danas nisi poznavao i kako to da si ti sačuvao živu glavu?

- E moj Oršiću! Vidio sam ja tebe kod Perušića i kako ti neki viču: kneže, kneže, drži onog…, ali nisam znao da si ti onaj što je zarobio Mujagu….

- Ma jebo te Mujaga, što tu ništariju stalno spominješ!- Eto tako, nekako slutim da ćeš ti s njim još imati gadnog posla.- Ma daj, Zvone - nasmija mu se Pipa – ne straši našeg Baltazara. Taj se živa

čovjeka ne boji. Ako sretne tvog Mujagu, pojest će ga za jutarnji obrok! Nego, kako si ti dospio među preživjele sretnike?

36

- Evo ovako – nakašlja se Zvone Turčin i pročisti grlo. – Kad su Alibega Kovačevića, mladog glamočkog spahiju, odveli svezanog, ja sam ostao sam uzdignutih ruku. Mač sam odbacio daleko od sebe i čekao. Skočila su trojica na mene i jedan mi htjede odrubti glavu, ali ga druga dvojica spriječiše, oboriše me na zemlju i vezaše mi ruke lancima. Krvnički su mi strgnuli zglobove iza šaka tako da su mi prsti poplavili, ali se nisam usudio ni pisnuti.. Još su mi svezali lanac oko vrata i povezali s još desetoricom zarobljenih akindžija. Bili su obični vojnici kao i ja, bez činova. Natjerali su nas pod jedan razgranati glog i prisilili da legnemo potrbuške. Gledali smo onako ležeći kako pregledavaju mrtve i traže da koji nije preživio pa se umiješao među leševe. Takvih nisu našli. Odnekud su dotjerali još dvadesetoricu mojih suboraca i natjerali da s leševa poskidaju sve što imalo vrijedi i pobacaju na hrpu, a onda su im dali lopate i motike u ruke i naredili da kopaju dugačke grabe. Nije mi jasno otkud su izvukli taj alat. Kad su nesretnici nakon duga i mučna rada iskopali te grabe, pobacali su u njih mrtve turske vojnike. Nisam ih brojio, ali ih je samo na Perušićkom polju pokopano preko tristo. Koliko ih je bilo u prvom sukobu, a koliko kod Vrhovina, to sigurno znaju pisari grofa Petra i ljudi popa Marka Mesića. Gledajući onako ispod gloga kako broje moje mrtve suborce, vidio sam sitna crna čovječuljka kako nešto pripitkuje svoje podčinjene i zapisuje u poseban ćitab. Tog čovječuljka sam kasnije upoznao, Blaža iz Podbrežja, Petrova, oprostite, njegova gospodstva Petra Zrinskog činovnika s nekim sitnijim činom. Kod vas valjda takvi činovnici u vojsci svi imaju činove. Dobar je čovjek i puno mi je pomogao oko papira i upisivanja u krajišku vojsku. Pravili su popise poginulih tako što su natjeravali naše viđenije ljude da stanu kod svakog poginulog ratnika i kažu ime, postrojbu i kraj iz kojeg je. Taj popis je mali crni čovječuljak, pretpostavljam, radio po naređenju grofa da se poslije može hvaliti koliko je pravojernih poslao na onaj svijet, a možda mu je služio i za otkup, mada nikad nisam čuo da se otkup tražio za mrtve ratnike, osim ako su bili prebogati. Već će nekako javiti pašama u Bosni gdje su pokopani ratnici, pa ako žele doći po njihove leševe, neka dođu, ali neka i plate. Mislim da će grof zaraditi dosta zlatnika, možda čak i više nego što će dobiti za žive zarobljenike. Mi to u bojevima nismo radili. Ostavljali smo nevjerničke vojnike na bojnom polju da ih razvlače psi i vuci, da vječno lutaju podzemnim svijetom ne našavši mira, a svoje smo sahranjivali uz sve vojne i vjerske počasti. Čekali smo još neko vrijeme, zapravo čekali smo da se grof Petar Zrinski, taj dušman pravovjernih, vrati iz potjere i kad je došao, krenuli smo prema Otočcu. Saznao sam da će nas odvesti u Karlovac gdje će grof prirediti veliko slavlje u čast pobjede. U našem taboru kod Vrhovina zatekli smo još više nesretnog pravovjernog roblja. I ovdje su već bili nesretnici pokopani, a preživjeli povezani. I ovdje je napravljen popis poginulih i predan Petru Zrinskom. Vidio sam tovarne konje kako nose goleme količine zaplijenjenih stvari: skupocjene odjeće, konjske opreme, oružja, hrane koja je zatečena u logoru, naše ratne barjake… Neke od tih barjaka ponosno su nosili i isticali husarski kapetani i vođe haramija visoko ih dižući i mašući pred našim istaknutijim zarobljenim spahijama. Velik dio toga pokupili su ostali Petrovi vojnici i zadržali za sebe jer im je to grof dopustio. Kad smo došli do strašnog razbojišta na kraju prosječene šume, već sam bio malaksao. Lanci na rukama i nogama toliko su mi otežali da sam svaki čas padao. Moji su me supatnici dizali i pridržavali. Bojali su se da mi kakav krvoločni haramija ne odrubi glavu da ih ne ometam u putovanju. Ono što sam vidio na razbojištu, bolje da ne pričam. Cijelo polje bilo je prekriveno mrtvim tijelima vojnika Uzvišenog Carstva. Bože dragi, učinilo mi se da je došlo..., da je došlo..., ne znam ni sam kako bih to

37

opisao, to... to mnoštvo mrtvih ljudi. I sad mi se od toga diže kosa na glavi, premda sam ratnik. Čuo sam kako neki brbljavi husar s ponosom govori: Polakomili su se za tuđom zemljom i eto im je sad. Sve ih je prihvatila u svoje krilo… Od silne tuge i iznemoglosti, čini mi se da nisam dva dana jeo, opet sam klonuo na zemlju. Moji me nisu uspjeli pridržati, a neki srditi haramija gurnuo me kopljem u leđa da se dižem. Guranje je bilo tako nježno da mi je gotovo smrskao lopaticu. Urliknuo sam od boli i poskočio, ali sam opet pao. Tada smo već prolazili kroz Otočac, zapravo prolazili smo kraj ledine gdje su ljudi pazarili svim i svačim. Dok su me moji opet pridržavali, onako polusvjestan ugledao sam najljepše biće na svijetu: mlada žena, okrupna ali lijepo građena, lica preplanula od vjetra i sunca, smeđih srnećih očiju, stajala je sa strane i radoznalo gledala kako nas vezane vode. Vrisnula je od straha kad me je haramija kopljem «pomilovao» po leđima. Valjda je poznavala ludog haramiju s kopljem kad se proderala na njega: - Ča mučiš čovika, Milkane benasti! E, esi junak, vezana čovika bost kopljem.

- Pa to je zlotvor, ženo blesava! Došao je paliti i pljačkati. Budi sretna da mu se nisi našla na putu…

Moji su me opet ispustili pa sam pao na ledinu.- E baš je taj jadnik došal pljačkat! Gle, opet je pâl! – bacila mi je komad kruha i

tako sam ga halapljivo pojeo da mi je skoro pozlilo više nego od rane na leđima. – Pogledaj, pa to nije Turčin. Oni su crni! Ovaj ima plavu kosu ki moj stric Ante…

- Što si se toliko zainteresirala za tog bikana, nije ti stric! – začudi se opaki haramija. – Stvarno čudno, Turčin, a bijel. Nalikuje tvom stricu Tonči! Ej, Turčine, odakle si? – obrati mi se, ali mu ništa nisam odgovorio. Vidio sam kao kroz sumaglicu kako se naginje nada me. – Gospodine! – obrati se nekome, vjerojatno svom zapovjedniku – Ovaj pas će krepati. Opet se skljokao na zemlju i ne diše, što da radim?

- Radi što hoćeš, samo nas nemoj usporavati – čuo se dubok zabrinut glas.- Milkane, tako ti svega, daj ga meni! Izličit ću ga. Ma ne more taj bit opasan. Gle

mu lice, kaj u anđela! Daj mi ga, Milkane!- Ma jesi li se to ti Jele zatelebala u nekrsta! Pa ti si sto posto pošandrcala!- Ma što je tebi! Žal mi je čovika. Vidiš kako pati. Čini mi se da je prestal i puvat!

Daj mi ga da ga vozim u Sinac. Kad ga izličm bit će od velike pomoći meni i ćaći…- O lude li ženske glave! Pa eto ti ga - skinuo mi je lance i nogom odgurnuo izvan

kolone. - Nosi ga kud i kamo znaš, samo …Nije ni dovršio rečenicu. Ona i još neka njezina druga podigle su me sa zemlje i

polegle na veliku klupu s kruškama, jabukama, orasima i dunjama. Vjerojatno su to prodavale. Okupilo se dosta naroda oko jadnog roblja. Napravili su špalir a izmoreni i izmučeni vezani moji suborci teturali su naprijed ne gledajući nikoga sa strane. Za čudo, nitko na njih nije bacio ni kamen, samo je rulja buljila i potiho komentirala. Čulo se kako neka baba mrmlja: - Uopće nisu opasni. Tko bi rekao da su to strašni Turci!

Na mene je ta rulja, izgleda, zaboravila. - Pepuška! – čuo sam kako se moja dobra vila obraća svojoj prijateljici – ti čuvaj i

prodaji robu, a ja ću ovog jadnika odvest doma. Navrati doveče da vidiš esam li ga uspila vratit u život. Ajde mi pomozi da ga metnemo u kola.

Podigle su me i polegle u zaprežna volovska kola puna slame. Rane od lanaca strašno su me boljele, naročito one na ručnim i nožnim zglobovima. Vrat mi je sav pomodri kao da su me skinuli s vješala, toliko su me bili lanci nažuljali. Na mjestima je probijala krv. I rana na leđima koju mi je zadao ludi haramija, užasno je boljela, kao da

38

mi netko burgijom buši kost Onesvijestio sam se kad su kola krenula i počela se tresti na izrovanoj kamenitoj cesti. I više se ničega ne sjećam. Probudio sam se u čistoj sobi u golemom krevetu na debeloj slamarici. Sve je mirisalo od čistoće i svježine. Ono što mi je strašno zasmetalo bio je golemi križ iznad kreveta i moje glave. S tog križa gledao me raspeti čovjek. Tada nisam znao da je to Isus. Mi ga zovemo Issa, ali ga nigdje nemamo prikazana u ljudskom obliku. Čudno je to da se moja bivša vjera i ova sadašnja u mnogo čemu podudaraju....

-Ajde, ajde, Turčine, što si se toliko raspričao – dobaci sa strane crn, sitan čovječuljak, nasmija se i primače stolicu blizu krčmara i trojice prijatelja.. – Hoćete da vam ja ispričam što sam doživio i kako sam prošao u slavnoj bitki kod Jurjevih stijena.

- A to si ti, juratušu iz Podbrežja! – pruži mu ruku Stipan, a Ive Senj mu se široko osmjehnu. Zvone Turčin se također nasmija i odmaknu se malo da mu napravi mjesta ne bojeći se da će se naljutiti što ga je nazvao čovječuljkom. I krčmar se pomaknu da oslobodi Podbrežancu malo mjesta, no on je već sjeo do Zvone Turčina i zagrlio ga. – Kako to da si se ti spustio s ozaljske kule među nas ratne vukove? – začudi se Pipa. – Nismo navikli da Blaž Podbrežanac napušta grofovu pisarnicu i odlazi ovako daleko, skroz do krčme našeg prijatelja Sivog Vučine, ha, ha, ha! Valjda opet ganjaš neke grofove dužnike. Pogani su ovi germanski časnici i bahati: posude novac i onda ih moraš moljakati da ga vrate…

- Pipa, ne zvrndaj bez veze. Nema razlike između naših i austrijskih časnika, bez obzira što oni visoko dižu nos. Barem ti to dobro znaš. I među njima ima, što bi Turci rekli, fukare. Je li tako, Zvone, nova snago krajiških husara?

- Ajde k vragu, đavolji juratušu! – nasmija se Zvone Turčin. – Rugaj se ti rugaj, ali mogao bih i ja dogurati do višeg čina! A bio si me svrstao u mrtve kad su me moja Jele i njezina druga dizale na kola. Čuo sam kako nekome vičeš: još jedan manje za otkup. Otegnuo je papke.

- Ha, ha, ha, stvarno sam mislio da si otišao u pakao, ali eto, spasila te Jele. A i ja sam ti poslije pomogao da se lakše uklopiš među pošten kršćanski svijet. Nego, slušao sam vas kako prepričavate što se sve dogodilo u slavnom boju. Volim takva okupljanja na kojima moj narod s ponosom priča o svojim junacima. Kao što znate, i ja sam bio u boju, ali je moj zadatak bio sasvim druge naravi. Ja sam kao grofov službenik trebao točno popisati zarobljene, ranjene i mrtve dušmane i proračunati svotu koja bi se mogla dobiti za otkup bilo živih bilo mrtvih. I ratni plijen sam trebao popisati i razdijeliti… Vidim da niste nimalo pretjerivali. Ja sam uspio prikupiti podatke i o onima što su uspjeli pobjeći.

- Čuj, Blaženko – obrati mu se Ive Senj kao da tepa djetetu – imaš li podatke i o našim žrtvama?

- Kako ne, moj Ive. Imam, imam, srećom nisu velike žrtve. Doduše, ako pogine ma i jedan čovjek, to je velika žrtva, ali u usporedbi s turskim gubicima, naše su žrtve relativno male, a to sve zahvaljujući umješnosti našega grofa Petra…

- I hrabrost, Blaž, i hrabrosti – doda Pipa.- Svakako, svakako. Samo hrabri i umješni pobjeđuje brojčano nadmoćne. Mi

smo imali šesnaest poginulih junaka. Jedanaest ih je poginulo u prvom sudaru na kraju prosjeka pod Jurjevim stijenama, a petorica u Alipašinu taboru kod Vrhovina. Četrdeset je junaka ranjeno i srećom su svi preživjeli, nitko nije ostao osakaćen. A Turaka je izginula sva sila. Uostalom, to ste i sami vidjeli. Jeste li vi uopće bili svjesni koliko je

39

trajao boj. Koliko je vremena prošlo od pucnja prve arkebuze pa do završetka potjere tamo blizu Trnovca.

- A tko će to znati, moj Blažiću! – Ive Senj se počeša po kosi. - Bili smo na raznim stranama. To će zasigurno znati gospodin grof Petar i markiz Krsto jer su oni bili u akciji od početka do kraja.

- Boj je – nastavi Blaž Podbrežanac – trajao od ranog jutra, nešto prije svitanja, pa do dvije ure popodne. A Turaka je izginulo, kako reče jedan Žumberčanin, more. Ležali su, kaže on, kao snoplje na jedno četiri milje dužine cijele bojišnice, što kod Vrhovina, što kod Jurjevih stijena. Izbrojili smo dvije tisuće i tristo osamdeset mrtvih neprijatelja, a zarobili smo točno dvije stotine i dvadeset pet njihovih ratnika. Vi ste već spomenuli koje su glavešine zarobljene, a koji su njihovi uglednici izgubili glave. Jesmo li baš točno prebrojili mrtve, nisam siguran. Toliko smo ih pokopali u zajedničke grobnice, a koliko ih je nestalo u pojedinačnim sukobima po šumi ispod Godače ili oko Vrhovina pa do njih nismo došli niti smo ih pokopali to će samo dragi Bog znati. Puno ih se spasilo bijegom na dobrim konjima. Odavno nisam vidio tako dobre i uhranjene konje.

- Blaž! – dobaci netko sa strane – znaš li koliko je bio ratni plijen?- Kako ne – mirno nastavi Blaž Podbrežanac na osvrćući se na glas sa strane. – Ja

sam bio zadužen i za podjelu plijena. Sve ono što je tko uhvatio u vrijeme bitke, što je oteo Turčinu ili skinuo s njega mrtvoga, ostalo mu je. Nakon bitke sav smo plijen poslagali na hrpu, zapravo razvrstali smo oružje i opremu po vrstama: pale, sablje, mačevi samostreli, oklopi, panciri… Bilo je tu neobično vrijednog i skupog oružja. Kod dvojice poginulih, čini mi se da su bili iz Plevna, našli smo handžare optočene dragim kamenjem. Na sječivu tih handžara bio je zapis na arapskom, s onim čudnim slovima što izgledaju kako kakve vijuge, točke i iskrivljeni zarezi. To nitko od nas nije znao pročitati. Grof Petar zna turski, ali ne zna to, kažu arapsko, pismo. Noževe smo izdvojili i namijenili presvijetlom caru. Za Dvor smo namijenili i skupocjene krive sablje sa srebrnim koricama i nekoliko plemenitih konja sa sedlima srebrom okovanim. U Alipašinu šatoru bila je sva sila njihovih amblema: zastava, tugova, grbova…

- Blaž, Blaženko, što je to tug, svega ti! – javi se iz mase neki radoznalac.- Čuj ti, Matek Rožmanov iz Trga – prepozna radoznalca Blaž Podbrežanac – ne

prekidaj me. Ako baš hoćeš znati, tug je oznaka vlasti njihovih najviših vojnih zapovjednika. To je konjski rep pričvršćen na koplje uz posebno izrađenu zastavu. Najviše može biti sedam tugova, a to je imao samo sultan, vrhunski zapovjednik turske vojske. Alipaša je imao jedan tug, to jest jedan rep, a znači da je imao vlast beglerbega…

- Dosta, dosta, Blaž, to begler, žegler, kako li, tko to može razumjeti! – opet se javi radoznalac.

- Daj prestani, budalo tržačka! – netko ga prekinu. – Pusti čovjeka da priča.Radoznalac privuče stolac bliže stolu i zašuti.-Njegovo gospodstvo grof sve je zastave i drugo znakovlje dao pokupiti. Poslije je

odabrao šesnaest najljepših turskih zastava i osobno odnio presvijetlom caru uz druge darove, naravno. Čini mi se da su ti darovi i veliki grofov uspjeh izazvali jal kod zapovjednika karlovačkog generalata, gospodina Herberta Auersperga, pa je silno zamrzio hrvatske vojskovođe. U visokim vojnim krajinskim krugovima rugao se da je Petar barbarin kao i Turci, da vodi svoj rat i napada stranu svjetsku velesilu na svoju ruku da se ponaša kao razbojnik pljačkajući turska sela i sirotinjski puk uz granicu s Vojnom krajinom pa je njihova granica na mnogim dijelovima postala pusta…

40

- O luda li generala… stade poluglasno komentirati netko sa strane, ali se Blaž Podbrežanac nije osvrtao.

- Njegovo gospodstvo grofa Petra Zrinskog slavila je cijela Europa, a general Auersperg je zelenio od bijesa pa su njegove tužbe zaredale, ali se presvijetli car ni dvor nisu na to osvrtali. Prelijepi su bili darovi grofovi i prevelik uspjeh da bi se obazirao na generalove pritužbe. A ono što je grofa posebno veselilo, bili su turski konji. Plemeniti turski ratni konji sa skupom ormom dopali su nam šaka. Osam stotina plemenitih konja. Bilo je na njima biserima ukrašenih uzda, poneko srebrom okovano sedlo, pokrivači protkani srebrnim nitima… Čudo Božje, velim vam!

Stolu je prišao golem rutav čovjek, crne zamršene bradurine i čupave kose koja mu je pokrivala ramena i sjeo do Blaža iz Podbrežja malo ga odgurnuvši.

- Ho, ho, ho, evo nam Bubice, slavnog ozaljskog tamničara! – veselo se zakikota Ive Senj, ali brzo zašuti jer se div namršti:

-Nemoj da te sad raspalim po toj šupljoj primorskoj tintari! – zabrunda na njega div. Silno se ljutio kad bi ga prozvali Bubicom. Neki je šaljivdžija razglasio da ga žena, sitna i vrckava Jagica, u trenucima ljubavnih nježnosti tako zove a on joj se umiljava i prede poput starog mačka. Pravo mu je ime Gruban i izvrsno je odgovaralo njegovoj pojavi.

- Grubane, slavnom ovjenčani majstore okova i lanaca, reci nam kako je onih dvadeset turskih uglednika preživljavalo u grofovoj tamnici iz koje nikada nitko nije uspio pobjeći – poče mu se umiljavati Ive Senj.

-Slušaj ti, huljo uskočka – sad već nešto udobrovoljeniji div pogleda sve okupljene oko stola, namignu i naglo poklopi ručerdom Ivu Senja tako da je samo legao po stolu – zato što si veliki majstor uhodarenja i nepredvidljiv poput velebitskog risa, reći ću ti sve o sužnjima nekrštenima, bagri sa istoka. Neka su oni po vašim pričama i drugim izvješćima visoka i bogata gospoda, za mene su obično smeće. A kako drukčije nazvati skotove koji upadaju u mirnu zemlju samo da bi se domogli sirotinjske imovine. Bem ti i takvu gospodu…

- Dobro, dobro, Bu… pardon, Grubane. Ostavi politiku za gospodu, neka oni o tome vode računa. – Ive Senj se povrati od iznenadne «nježnosti» divove. - Znam ja da su oni skotovi, ali što je bilo s njima?

- A što bi bilo. Sve sam ih lijepo otpremio u podzemlje moje ozaljske kule, u lijepe i čvrste tamnice odakle ih može izbaviti samo, kako bi rekao naš narod, tovar blaga, gospodin grof Petar i milostiva gospođa smrt. Nešto mi je tu bilo čudno. Prije nego sam ih nakon velikog slavlja u Karlovcu vodio u Ozalj, njegovo gospodstvo grof mi je prikričio da posebno pazim na jednog mršavog dugonju grbava nosa. Više je nalikovao orlušini nego ljudskom biću. Mislio sam da je sumnjao kako taj orlušina namjerava pobjeći, da je negdje usput njegova rodbina ili kakva grupa turskih vojnika što su se skrivali poslije poraza po našim šumama namjestila zasjedu pa sam ustostručio pažnju i naredi pratnji da drže oružje spremno. No dogodilo se nešto sasvim suprotno. Kad smo kod Zadobarja skelom prešli Dobru, negdje blizu Jaškova sustigla nas je raskošna kočija s grbom zapovjednika karlovačkog generalata Herberta Auersperga. General je dao zaustaviti kočiju, izišao preda me i pitao gdje je Bakši-beg. Nisam imao pojma tko je taj Bakši pa sam mu rekao neka sam pogleda roblje. Prišao je onom nosatom dugonji i rekao mi: To je taj! Po naredbi njegove preuzvišenosti cara Leopolda moram ga odvesti u Beč da ga njegovo carsko veličanstvo ispita. Pokazao mi je nekakav papir s carskim grbom,

41

ali ja se u to baš ne razumijem. Kako je general nadređen gospodinu grofu Petru po vojnom činu, a zapovjednik je cijele naše Vojne krajine u ovom dijelu banovine Hrvatske i Dalmacije, nije mi preostalo drugo nego da nosatog pustim. To su strogi vojnički poslovi. Kad sam poslije o tome izvješćivao gospodina grofa Petra dok je nešto raspravljao s markizom Franom Krstom, obojica su se iznenadila, a gospodin grof je onda pobjesnio vičući kako se njemački gad polakomio za velikom otkupninom i oteo najskupljeg zarobljenika. Nisam znao da je nosati Turčin bio rođeni brat Alipaše Čengića čiju sam glavu ja osobno istaknuo na karlovačkim bedemima. Poslije je grof Petar uspio dobiti silne novce za svoje zarobljenike, ali nikad nije prežalio što mu je lukavi Nijemac oteo najskuplju lovinu.

- Pa dobro, Grubane, znaš li ti uopće tko je general Auersperg i kakva mu je uloga bila u boju kod Jurjevih stijena – upita ga krčmar koji se silno počeo mrštiti čim je prvi put spomenuto Auerspergovo ime.

- Otkud bi ja to mogao znati, ja nisam vojnik, ja sam grofov službenik koji s vojskom ima samo toliko veze kad treba koga strpati u tamnicu. Mogu ti reći da je podosta haramija i husara odležalo s lancima i kuglom na nogama u mojim podzemnim odajama. Ne mogu se na mene požaliti, dobro sam ih hranio, a bogami ponekad i udijelio bubotku kad bi postali previše pametni…

- U redu, u redu. Neka ti kaže Pipa, on je jedno vrijeme bio u njegovu stožeru čovjek za izviđanje turske granice.

Pipa se namršti. – Dobro je Zvone Turčin rekao kako god u turskoj vojsci ima netrpeljivosti i mržnje, tako je i u našoj Vojnoj krajini. Zapovjednici Nijemci i Austrijanci drže nas domaće ljude i mađarske vojnike manje sposobnim, neobrazovanim, naročito one naše časnike koji ne govore dobro njemački. Odnose se prema njima s takve visine da je to gotovo smiješno onome tko gleda sa strane i dobro poznaje našeg čovjeka. A kad naš čovjek postigne uspjeh i pročuje se po cijelom carstvu, postaju ljubomorni i nastoje na sve načine umanjiti taj uspjeh. Tako je i s odnosom generala Auersperga prema njegovom gospodstvu Petru Zrinskom. Iako je visokog i plemenitog roda, German ga smatrao nedoraslim za kapetansku službu u Karlovačkom generalatu, naročito kad je grof na svoju ruku poduzimao iznenadne prepade na turskom teritoriju. Kad je general preko svojih uhoda doznao da se na Hrvatsku valja golema turska sila, neki su mu dojavili da dolazi deset tisuća Turaka, pohitao je u Ljubljanu da traži pomoć. On je naime vojni strateg koji smatra da se neprijatelj može savladati jedino ako si mu nadmoćan u živoj sili i oružju. A on nije na brzinu mogao sakupiti toliku vojsku pa je pohitao u pomoć…

- Vraga je on otišao tražiti pomoć! – opet se javi Matek Rožmanov iz Trga – Uhvatio generalčinu strah pa je dao petama vjetra i prepustio hrvatskim plemićima da rješavaju stvar kao i ranije.

- Daj, Matek, ne prekidaj čovjeka! – prekinu ga Blaž Podbrežanac. – Tko je vidio da se general boji i bježi.

- Ma što ti znaš, piskaralo! – odbrusi mu Matek. – Podbrusio je pete i pobjegao, a kad su grof Petar i mladi Fran Krsto obavili posao za njega, toliko se obezobrazio da je grofu oteo najskupljeg zarobljenika i dobio za njega visoku otkupninu…

- Ma daj šuti, budalo! – opet ga prekinu Blaž. – Otkud ti znaš da je dobio otkupninu… Hajde, Pipa, pričaj dalje!

42

- General je, kako ste čuli, pobornik one ratne taktike koja nastoji dokazati da samo nadmoć u ljudstvu i oružju jamči pobjedu, dok ja grof Petar ratnik koji uvijek računa na prednost iznenađenja. Ni on nije mogao sakupiti tako velik broj vojnika koliko je za sobom vodio Alipaša Čengić pa ma koliko se trudio, stoga se oslanjao na svoje uhode koji su mu svaki čas dojavljivali kamo se ta vojska kreće i sam procjenjivao što neprijatelj namjerava. Svakako je važan faktor i hrabrost vlastitih vojnika, njihova uvježbanost i raspored snaga na bojnom polju. A ono što često može donijeti prevagu u borbi, poznavanje je terena. Grof Petar poznaje svaku stopu svoje zemlje, a ako se uzme u obzir da je to njegova rodna zemlja, da se brani vlastiti puk, onda je jasno otkud tolika drskost da se napadne četiri puta jači protivnik…

- I da se taj protivnik tako smaže… - opet upade u riječ Matek Rožmanov iz Trga, ali ga ostali prekinuše.

- I to je to! – završi Pipa izlaganje. – Više se nema što reći: faktor iznenađenja, poznavanje svojih ljudi, njihova uvježbanost, poznavanje terena i hrabrost. A nama hrabrosti nikad nije nedostajalo…

- Ma gle ti Pipe! – pecnu ga Zvone Turčin – govori kao general. Tko zna, možda ću se jednog dana ponositi što sam bio prijatelj bivšem vicekapetanu, slavnom generalu Vojne krajine Stipanu Bogdaniću zvanom Pipa…

- Nemoj Turčine da te sad odalamim – ne ljuteći se jako Pipa mu priprijeti šakom.Svi se počeše polako dizati, kad se opet javi Matek Rožmanov iz Trga: - Čekajte,

ljudi, čekajte! Neka netko kaže kako je prošlo grofovo slavlje u Karlovcu poslije slavne pobjede. Hajde, juratušu, ti si bio jedan od onih što su pripremali to slavlje – obrati se Blažu Podbrežancu.

- Naravno da nisam bio samo ja, bilo je dosta ljudi koji ovdje sjede i slušaju. Neka netko od njih ispripovijeda.

- Ti ćeš to najbolje jer imaš najdužu jezičinu! – Matek se nasmija, sagnu se da izbjegne Blažev udarac i strugnu prema izlazu iz krčme, ali ostade kod vrata.

- Pa dobro – odobrovolji se Blaž. – Bilo je to odmah kad smo sve sredili na bojištu, podijelili ratni plijen, pokopali mrtve neprijatelja, povezali roblje, a grof naredio tamničaru Grubanu da očisti i pripremi ozaljske tamnice za primanje novih gostiju.

Golemi tamničar samo se nasmiješi i počeša po gustoj raščupanoj bradi.- Bilo je to slavlje slično onome kad su stari rimski zapovjednici poslije pobjede

priređivali trijumf – nastavi Blaž.- Što je to? – šapnu zvone Turčin na uho Ivi Senju.- Šuti, Zvone, kazat ću ti poslije - šapnu mu Ive Senj.- Na gradske bedeme istaknute su glave turskih zapovjednika koji su u boju

sasječeni, a na najvišem mjestu stršila je Alipašina glava. Nenavikli na takve prizore, neki su se domaći ljudi zgražali, a žene povraćale i padale u nesvijest pa je grof izgrdio one koji su te glave istaknuli i naredio da se pokopaju negdje izvan vojničkog groblja.. Centralno slavlje priređeno je u crkvi Presvetog Trojstva. Tu je najprije održana svečana misa zahvalnica i bogato nadarena crkva. U golemom mimohodu na glavnom trgu postrojili su se svi zapovjednici i njihove postrojbe. Tu je grof Petar održao veličanstven govor i pohvalio sve bojovnike za junačko držanje ističući da moraju biti ponosni i zahvalni Bogu za veličanstvenu pobjedu nad višestruko jačem i brojnijem neprijatelju. Podijelio je i darove, kako u novcu tako i u oružju koje je oteto Turcima. Veličanstvena je bila parada gizdavih turskih konja s bogatom opremom. Kad je prolazilo roblje, preko

43

dvjesto nekrsta, nastao je urnebes. Čuvari su bili na stotinu muka kako da odbiju svjetinu da ne rastrga vezane zlotvore. Koliko je meni poznato, grof je izdvojio dvadeset najistaknutijih zarobljenika za svoju tamnicu u Ozlju. Desetak je poslao pod jakom stražom u Beč kao poklon carskom dvoru, a ostalo roblje je ostalo u karlovačkim kazamatima da se tamo za njih brinu vojne vlasti. U Beč je poslao i zarobljene turske bojne zastave, samo je sebi zadržao petnaest najljepših. Eto, ja znam toliko.

- A gdje je bio general Auersperg – upita netko sa strane.Blaž nije odgovorio. Ili nije znao ili nije htio ocrnjivati zapovjednika Karlovačkog

generalata.. - I samo još nešto! – Blaž malo povisi glas. Uspio sam prepisati jednu prekrasnu

pjesmu koju je njezino gospodstvo grofica Katarina Zrinska spjevala u čas Nikola i Petra Zrinskog, a najviše govori o boju kod Jurjevih stijena. Ona je pjesmi dala naslov «Popivka od razboja Čingičevoga», a ja sam je malo prilagodio običnom puku da je lakše razumije. Hoćete je čuti?

- Hoćemo, kako ne! – zagrajaše sa strane. -Tko bi rekao da žensko piše pjesme – prošapta neki neobrijani starac križajući se. – Neka je ona grofica, ali to se ženskoj ne priliči. To su popovske stvari…

- Ajde stari šuti, ne trabunjaj! – brzo ga ušutkaše oni oko njega. – Što si toliko zatucan…

Čim se gurkanje i sašaptavanje smirilo, Blaž se nakašlje da pročisti grlo i započne svečano i glasno:

*POPIVKA OD RAZBOJA ČINGIČEVOG

1.Gospodo vitezi, hoćete poslušati,Svojim skromnim znanjem želim predstaviti,Dva gospodina Zrinska pjesmom opjevati,Njihovo viteštvo svijetu razglasiti.

2.Ponosna gospoda dičnoga imena,Ima li na svijetu kraja gdje nisu hvaljena:I Europa, Afrika, Amerika daleka i Azija,Njihovo ime svuda kao zvijezda sja.

3.Tisuću šesto šezdeset i treće ljetoProšlo je burno, brzo je prošlo eto,Sultan Mehmed htjede porobit kršćanstvo,Silnu vojsku posla na nevoljno pučanstvo.

4.Sto tisuća posla s velikim veziromDa ugarske zemlje idu robit širom,

44

Neslogu koristeć Nijemaca i UgaraDa pali i kolje i cijelom zemljom hara.

5.I najprvo zlo Turci učiniše,Nesretni Ersek varoš na prevaru dobiše,Svu ugarsku zemlju skoro porobiše,Niravsku, Šlesku, Turci pustošiše.

6.I tako zbog kršćanske nesloge znaneStrašna kazna stiže sa dušmanske strane;A nesloga je grijeh i zato kazna slijedi,Ali Bog nam Zrinske posla da to zlo pobijedi..

7.Kad je sve to vidio slavni hrvatski ban,On, Nikola Zrinski, grof širom poštovan,Hrvatski vitez i ugarski glavar znan,Odluči mudro kao pravi vitez, vitez odabran.

8.U velikoj žurbi sakupi viteze hrvatskePa s njima požuri u krajeve ugarske,Bez mane i straha kao gospodin pravi,Ovaj grof pogane gdje treba otpravi.

9.Ratnici turski od straha se digli,Pobjegli i Požun uzet nisu stigli;I svima je jasno, najviš turskoj siliDa su Turke Zrinski u mišju rupu zbili.

10.

Zarobljene nikom prepustit ne htjede,Strogo ih pod puškom i sabljom straže svuda slijede;Tisuća nekoliko je turske vojske manje sad,U Čakovec se sretno vrati, u svoj rodni grad.

11.

Zatim se u velikoj nevolji nađe krajina hrvatskaNa nju se opet sruči grozna sila poganska,Sruči se na nju s mržnjom sila turska;Da pali i robi narod bez prestanka.

45

12.U tom kraju nevoljenom gospodara nemaSposobnog da vojsku za obranu sprema;Poglavara nema, nema ni vojvodeSpremnog život dati na oltar slobode.

13.Sve dok slavnog grofa, viteza Zrinskoga,Gospodina Petra, junaka časnogaSvijetli car ne pozva, svoga službenika, Da ugarski orsag brani, da se brani Lika.

14.K njemu glas za glasom, list za listom stižeDa je Turčin spreman, sve je Lici bliže;I čitavu vojsku da za sobom vodi,Hrvatskoj će zemlji silno da naškodi.

15.Dobri Petre Zrinski, ti si naša dikaDa nam gospodariš, želi cijela Lika;Viteže bez mane, ti si naša nada,Pomozi nam sada il' više nikada.

16.Tada Zrinski Petar ponosan požuriKao silan vjetar u Otočac se sjuri;O Čengiću paši tu mu glasi stigli,Da nam robe zemlju, Turci su se digli.

17.Male snage grofu tada su pristigle,S hrabrim gospodarom u boj su se digle;Dv'je tisuće ljudi pod zastavu stalo,Više nije bilo, bilo ih je malo.

18.Na čelo se vitez Zrinski svoje vojske staviI busiju Čengić paši u šumi postavi;Kada Turci širom vrvljahu gizdavi,Hrabri vitez Petar Zrinski sam se pred njih stavi.

19.Turaka tisuća osam spremnih kao vile,S oružjem viteškim, u odjeći od svile;

46

U njih mačevi, puške, u njih sablje, strijele,K'o hridina tvrda s daleka se bijele.

20.Onda sablja sablju, puška pušku bije,Čini ti se – grom iz vedra neba bije:Turaka dv'je tisuće mrtvih zemlju krije,Tristo sedamdeset živih Zrinski zarobljuje.

21.Zarobi med njima Čengić paše brata,I časnika careva, obadva bahata;I Kovačević mladi dopade mu ruku,A s njim i Ahmet, znan u turskom puku.

22.Careva sestrića mrtva prepoznašeI Senković aga kraj njega ležaše;Ograšević mrtav zgrčio se agaI Anić aga kraj njega otraga.

23.Veliki moj Bože da mi je gledatiKako Zrinski Turke znade rastjerati;I dok trepneš okom doći do pobjede,Kako žive zarobi i u roblje odvede.

24.Kud god jaše slavni Petar Zrinski,Pravdu je uspostavljao taj vitez krajinski;Padale su svuda brojne turske čete,Ko iverje sitno rasprše se, i bezglavo lete.

25.Svud je Petra slijedio mladi FrankopanStarog Rima potomak, hrabar i odanNeustrašiv vitez, markiz slavnog roda,Da svjedok bude pobjede, da mu počast oda.

26.Nisam u takvoj vlasti, niti moć imam tolikuDa vitezima ovim uveličam slavu i diku velikuZa kršćansku se vjeru tako bori naš viteški zborKad se želi uzvisitu austrijski dvor.

27.

47

Kad je pravo viteško djelo učinjenoI pod tvojim vodstvom, grofe, zlo pobijeđeno,Ali pašina glava u Karlovac je stiglaI s drugim turskim glavama na bedeme se digla.

28.Silno je dobro viteško ruka tvoja učinilaI nesretna je krajina ova mirno počinula;Snagu ti je i razum dao Bog, i turska sila svaOdsad će unaprijed da snagu tvoju zna.

29To su dva viteza, hrvatski glavari zbiljski.Nikola i slavni grof Petar Zrinski;Bog im dade snagu da polumjesec - otomanski znakNad našim krajem ne vlada, da slobodan dišemo zrak.

30.O Bože svemogući, daj im posvjetljenjeI dugo na ovom svijetu njihovo življenje,Da tebi na diku djela im budu svaDaj da i poslije smrti slavna budu obadva.

31.Ovo za spomen ja htjedoh zapisatiZa diku i slavu pjesmu im napisati;Ja, Katarina Zrinska svijetu za budućnost datiDa im Bog da u lijepu glasu vječno uživati.

*

- Juratuše, jesi li ti to dobro prepisao – razrogači oči tamničar Gruban. Ja to ništa nisam razumio.

- A tko ti je kriv kad si glup – naruga se Ive Senj i izmaknu glavu da ga ne poklopi tamničareva ručerda. – Za razumjeti pjesmu treba malo više pameti nego… - ne dovrši misao jer ga ovaj put tamničareva ručerda poklopi po leđima i Ive Senj se nađe na podu uz gromoglasam tamničarev smijeh.

- Um caruje, snaga klade valja! – naruga se Zvone Turčin i stade dizati prijatelja koji se nije nimalo ljutio na tamničara jer je znao da je div dobroćudan, ali nespretan i trapav poput medvjeda.

Ljudi načičkani oko stola polako se počeše dizati. Neki se vratiše za svoje stolove, neki napustiše krčmu, a neki još ostadoše sjediti zamišljeni nad onim što se ovdje ispripovijedalo.

U dnu krčme, daleko od prozora, u mračnom kutu sjedio je mršav čovjek blijeda izdužena lica, jedne ukočene noge koju je ispružio ispod stola. Preobučen u skromnu seljačku odjeću s bijelom lanenom košuljom zakopčanom do grla, grubom kapom od janjećeg krzna i blatnjavim opancima, ničim nije privlačio pozornost. Šutke je platio

48

konobarici kad mu je donijela čašu crnog vina pognuvši glavu kao da je duboko zamišljen, a zapravo je pozorno slušao sve što se govori još od ulaska Zvone Turčina i njegova pozdravljanja s prijateljima. Ponekad bi se nasmiješio grubim vojničkim upadicama, malo se trgnuo na kakav grublji opis krvavog sukoba ili se namrštio na spomen generala Herbersteina, ali ničim nije odavao da pažljivo sluša ono o čemu se prča za stolom. Bio je to svećenik Marko Forstal, augustinac, koji je posvuda sakupljao građu za svoju knjigu o povijesti Zrinskih. Sve što bi dočuo ili saznao, pa makar to bila i najmanja sitnica, pamtio je a poslije unosio u svoje spise.

Kao što je neprimijetno ušao, tako je i izišao. Nitko na njega nije obratio pozornost. Otišao je prezadovoljan onim što je čuo. Puno će mu vremena trebati da sve to uobliči u vjerodostojnu priču koja mora biti u potpunosti istinita. Navratio je u brinjski župni dvor, pozdravio se s popom Markom Mesićem i priopćio mu kakvim je poslom došao u Brinje. Grofov mu je, naime, pisar Blaž iz Podbrežja rekao da će se danas u krčmi Kod sivog vuka u Brinju sastati junaci bitke kod Jurjevih stijena i prisjećati se svega što je bilo. To je bilo dovoljno da mirni i ozbiljni, boležljivi augustinac krene na dalek put. I nije mu žao što se toliko namučio treskajući se na mršavom kljusetu od Ozlja dovde. Obećao je da će popu Marku Mesiću prvom dati knjigu na čitanje kad je dovrši, mada Mesić nije baš bio ljubitelj knjiga ako nisi bile isključivo namijenjene crkvi. A o sebi kao ratniku nije želio ni čuti. Sebe je smatrao prvenstveno svećenikom i zaštitnikom svoga naroda. Pa dužnost svećenika i jest da štiti svoje stado.

KRAJ

49

Manje poznate riječi

aga – vlasnik obradive zemlje u Turskom Carstvu, posjednik, dobrostojeći građanin; naslov zapovjednika turske plaćene vojske; naslov pripadnika inteligencije i plemstva, dodaje se iza imenaakindžija – pripadnik jurišne konjice u turskoj feudalnoj vojscialaj – (tur.) vojna postrojba veličine satnije ili četearhiđakon – viši crkveni dostojanstvenik, nadđakon, obično prvi biskupov savjetnikarkebuza – jedno od prvih streljačkih oružja (između samostrela i topa) Imala je cijev i kundak, punila se sprijeda, a palila fitiljem. Lake arkebuze služile su za borbu na bojnom polju. Pri paljbi oslanjale su se na rame ili na potporanjarkebuzir –strijelac arkebuzom. Nosio je kožnu kesu sa zrnima, barutom za potprašivanje, fitilj i remen s drvenim cjevčicama u kojima je bilo odmjereno barutno punjenje za svaki metakaugustinac – pripadnik katoličkog reda sv. Augustina, poznatog crkvenog učiteljababo - otacbeg – plemićki naslov u Turskom Carstvu; zapovjednik npr. sandžaka (sandžak beg) i dalje: alaj beg, begler begbjelopoljski –koji se odnosi na Bjelopolje, naselje nedaleko Korenicebuljuk – manji odred turske vojskeburgija - svrdločalma – (tur.) platneni povez oko fesa kod muslimana, turban, saruk, ahmedijačardak – drvena stražarnica, promatračnica na stupovima, s puškarnicom i ljestvama na povlačenje. Čardaci su građeni u Vojnoj krajini duž granične linije i iz njih su se budno motrili pokreti Turaka, javljalo se o njihovim upadima i davale uzbune paljenjem signalnih vatri i pucanjemčauš – dočasnički čin u turskoj vojscičeribaša – poglavar neredovite vojske, ciganski starješinaćemer – široki pojas od kože, s pretincima za novce i druge sitnice, obično se za njega zaticao nož i kratko oružjećesarski – cesarski, carskićitab – pismeno naređenje, cedulja; knjiga (obično vjerska)Ćojluk – naselje blizu Udbinedizdar – turski zapovjednik utvrde; kaštelanet cetera – (lat.) i tako daljeferedža dio ženske odjeće u muslimanskih žena – dugačak širok ogrtač s mrežom koja pokriva liceGacka – jedna od najstarijih hrvatskih pokrajina (župa), spominje se već početkom IX st. u vrijeme nastanka i formiranja ranosrednjovjekovne Hrvatske, a prvi vladar koji je njome vladao bio je knez Borna. U X. st. bizantski car Konstantin Porfirogenet spominje hrvatske županije, među njima tri izdvojene: Gacku, Liku i Krbavu kojima upravlja ban, a svim ostalima knez. Gacka je prema tome pripadala u prvu u povijesti znanu bansku HrvatskuGačanni – stanovnici Gacke; u latinskim franačkim zapisima spominju se kao natio Guduscanorum/Goduscanorum, tj. narod Gačanafukara (tur.) – sirotinja, ološ, pogrdan naziv za siromašan svijet

50

han – prenoćište za putnike i karavane, svratištehanuma – (tur.) – gospođa, udana ženaharamija – za turskih ratova u Hrvatskoj to je lako naoružani pješak (suprotno od oklopljenog «nimca») protuteže turskim pješačkim bandama – martolozima. To je pripadnik banske vojske, stražar na granici. U Vojnoj krajini haramije su posade utvrđenih gradova i majstori brzih akcija – prepada, zasjedahusar – riječ mađarskog porijekla koja je najprije označavala konjanika u oklopu kojeg su vlastelini (na svakih dvadeset podanika) morali slati kralju u vojsku. Kasnije je to pripadnik lake konjice. Od tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) hrvatski i ugarski husari postaju pojam pokretljivosti, smionosti, brzine, i ulaze u povijest kao specijalisti za prepade, nagle prodore, zasjede i upade za tako zvani mali ratimaret – ustanova uz džamiju gdje se besplatno dijeli hrana, «pučka kuhinja»Julijana de Navaro – supruga Frana Krste Frankopanakaurin – pogrdan naziv za kršćaninaKliški sandžakat – upravna jedinica u našim krajevima pod turskom vlašću, obuhvaćala je područje Pounja i zemljište u Krbavi oko Bunića i Korenice, Klis i okolicukulaš – konj mišje, pepeljaste ili žućkaste dlakekumpanijski vojnik – vojnik u nekoj od pukovnija Vojne krajine Lički sandžakat – upravna jedinica u našim krajevima pod turskom vlašću, obuhvaćala je dio južne Krbave južne Like, Bužane (oko današnjeg Bužima kod Gospića), Bukovicu, Kninsko polje s poznatijim tvrđavama Zvonigrad, Gračac, Udbina, Bilaj, Novi (danas Lički Novi), Budak, Grebenar (kod Široke Kule)ljeskovača – ljeskov prut, ljeskova šibamarkiz – titula koja označava plemića, po rangu plemstva iznad grofa, a ispod vojvodemartolozi – (tur.) kršćani što su služili kao vojnici u turskim pograničnim krajevimamrga – snažan, krupan čovjekmulazim – (tur.) - policajacmušketa – ručno vatreno oružje ranog srednjeg vijeka, većeg kalibra i duže cijevi od arkebuze. Od XVI. I XVII. st. glavno oružje pješadije. Palila se najprije fitiljem, a onda na kolo (kolašica), pa kremenommušketir – strijelac mušketom – nosio je oružje, pribor i visoku metalnu viljušku s koje je, poslije punjenja i nišanjenja, pucao uspravan, stojećiNovi ili Novi Grad – jaka turska utvrda u Ličkom polju, današnje selo Lički Novi kod Gospićaopanci – vrsta seljačke obuće od kože domaćih životinja, izrađuju ih majstori opančariorsag –(mađ.) državaotomanski znak – tursko državno obilježje - polumjesecpaša- naslov visokih vojnih i civilnih dostojanstvenika u Turskom Carstvupašaluk – najveća upravno-teritorijalna jedinica u Turskom Carstvu, pokrajina kojoj je na čelu pašapoganin – nekrst, neznabožacporkulab –(njem.) – naziv za različite dužnosti: sudac; zapovjednik; upravitelj grada ili tvrđave, kaštelan…Porta – naziv za sultanovu vladu u CarigraduPožun - Bratislavarmpalija – snažan, visok i krupan čovjek naoko neuredan i nezgrapnih pokreta

51

sandžakbeg – starješina sandžaka – osnovne vojne jedinice i upravno-teritorijalne jedinice Turskog Carstvasejmen – (tur.) - stražarStambol – Istanbul, glavni grad Turskog Carstva, Carigrad, nekad Konstantinopolisspahija – turski feudalni konjanik; feudalni posjednik zemlje, vlastelin, bogataššejtan – (tur.) vrag, đavo, sotonatamni vilajet – nepoznat, zagonetan kraj o kojem se malo zna i gdje se događaju čudne i opasne stvari, mračna, opasna zemljaširokokulski – koji se odnosi na Široku Kulu nekad jako tursko uporište blizu današnjeg GospićaTridesetogodišnji rat – rat koji je trajao između 1618. i 1648. uglavnom u središnjoj Europi. Glavni akteri su bile skoro sve kontinentalne države. Započeo je kao sukob između protestanata i katolika, ali se pretvorio u sveopći rat. Započeo je u Češkoj kad su protestanti izbacili carske namjesnike kroz prozor palače u Pragutug –oznaka ranga vlasti. Sandžakbeg je nosio jedan, beglerbeg dva tuga – konjski rep na posebnom kopljištuUgar – Ugarin, Mađarurbar – pravni spis, propis kojim se određuju odnosi između feudalaca i kmetova; zemljišne knjige, katastarske listinevakat (vakt) - (tur.) smrtni časveliki vezir – najviši državni činovnik u Turskom Carstvu, ministar-predsjednikVojna krajina – područje u Hrvatskoj uz granicu s Turskom, s posebnim vojnim poretkom. Početak joj je bio još u XV. st. za vrijeme kraljevanja Žigmunda, potom Matijaša Korvina koji su pokušavali izgraditi obrambeni pojas protiv Turaka uzduž južne granice (jajačka i srebrnička banovina).U pravi početak Vojne krajine ide osnivanje Senjske kapetanije (1469.) i njezino širenje prema sjeveru (Gacka s Otočcem, Brinje s okolicom i primorje od Senja do Rijeke vojvodstvo – administrativna jedinica u sastavu kotara u našim krajevima za vrijeme turske vladavine, otprilike kao današnja općinaziratan – obradiv, plodan (o zemlji)

52

KRONOLOGIJA VAŽNIJIH DOGAĐAJA IZ ŽIVOTA PETRA ZRINSKOG DO KRAJA 1663.

1621. Rođen u Vrbovcu (6. lipnja) od oca Jurja IV. Zrinskog, hrvatskog bana i majke, grofice Magdalene Szechy1626. Otac sudjeluje u Tridesetogodišnjem ratu i umire pod nerazjašnjenim okolnostima u Požunu. Sumnja se da ga je otrovao general Wallenstein. Prije odlaska u rat povjerio svoje sinove Nikolu i Petra ostrogonskom nadbiskupu Petru Pozmanyju, što je ovaj časno obavio1641. Oženio se (26. listopada) Anom Katarinom Frankopan iz Bosiljeva, kćerkom Vuka Frankopana i sestrom Frana Krste Frankopana1643. Rodila mu se kći Jelena1647. Sudjeluje u Tridesetogodišnjem ratu. Odlikuje se u bitki kod Erfurta. Dva puta je spasio život kralju Ferdinandu III. Jednom od divljeg vepra, a drugi put od švedskog zarobljavanja. Imenovan velikim kapetanom žumberačkih uskoka čime počinje njegova velika krajiška vojna karijera1649. Podijelio s bratom Nikolom očeve posjede. Pripao mu Ozalj i svi posjedi od Kupe preko Gorskog kotara do primorskih luka1652. Rodila mu se kći Judita Petronela1654. Rodio mu se sin Ivan IV. Antun Baltazar. Iste godine svojom lađom uplovi u Perast u Boki gdje je Peraštanim poklonio svoj trofejni mač u znak priznanja njihovoj pobjedi nad Turcima. Učvršćuje veze s Dubrovnikom1655. Potukao Turke kod Visibabe (Stari Perušić blizu Vrhovina) a nakon toga poharao Korenicu i sve okolne turske posjede1657. Zbog ratnih zasluga imenovan velikim kapetanom ogulinskim, senjskim i kapetanom svega Primorja1658. Rodila mu se kći Aurora Veronika1659. Potukao Turke kod Senja1660. Preveo s mađarskog i tiskao u Mlecima spjev svoga brata Nikole Adrianskoga mora sirena1661. Razorio veliku tvrđavu (toranj na tri kata) u Širokoj Kuli i opustošio cijelo naselje. Razorio i susjedni Grebenar1663. Porobio i opustošio Bihać i okolna naselja ugrabivši silan plijen. S manjom postrojbom od oko 300 vojnika sukobio se kod Slunja s Delipašom Badnjakovićem, ubio ga u dvoboju i potukao mu vojsku od oko 1500 ljudi.U jesen nanio težak poraz velikoj turskoj vojsci pod vodstvom Alipaše Čengića kod Jurjevih stijena. Pobjeda odjeknula diljem Europe.

53

Bilješka o piscu

Jure Karakaš rođen je 20. I. 1942. u selu Podlapac nedaleko od Udbine. U rodnom selu završio je osnovnu školu, srednju školu u Zagrebu, Pedagošku akademiju u Gospiću te diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U Podlapcu je od 1966. do 1971. predavao povijest na osnovnoj školi, u Zagrebu službovao kao knjižničar u izdavačkom poduzeću “Zora” do 1973, od kada je nastavnik hrvatskoga jezika i povijesti, a potom knjižničar u osnovnoj školi Ivana Cankara, Zagreb te od 1988 profesor hrvatskog jezika i knjižničar u osnovnoj školi «Mladost», također Zagreb. Pjesničkim prilozima počeo se javljati u Ličkim novinama (1967.-71.), a pjesme za djecu i odrasle, književne kritike i osvrte, eseje, razgovore, članke i izvješća povremeno ili stalno objavljuje u periodicima Školske novine, Knjiga i čitaoci, Lički kalendar, Lički vjesnik, Radost, Dodiri, Marulić, Vila Velebita, Zajedničar (Pitsburg), Hrvatsko slovo, Usponi, Novi list, Modra lasta te u zbornicima Krbavska bitka i njezine posljedice i Lika i Ličani u hrvatskom jezikoslovlju.. Autor je romana za djecu naglašene socijalne tematike, vezane za život ličkoga sela zahvaćenoga ekonomskom migracijom Pobunjenci (1982., nagrada «Neven«) i Sjeme na vjetru (1987.) gdje se u formi pronađenog dnevnika pučkoškolskog dječaka otkriva traumatično stanje zabačenog ličkog sela neposredno nakon Drugog svjetskog rata, te povijesnih romana Krbavska bitka (1993.; najprije tiskan u nastavcima u Vjesniku (12. X.- 12. XI. 1993.), u kojem uz ljubavnu priču dvoje mladih tematizira tragičnu sudbinu sudionika Krbavskoga boja i Vrpile (2010) o teškom porazu Turaka 1491. na prijevoju Vrpile blizu Korenice. U

54

zbirci primijenjenih pjesama Gramatika u stihu (1997.) približava gramatičke pojmove djeci pučkoškolskoga uzrasta, oblikujući lekcije kao zabavne i vedre pjesničke sastavke. Vedrinom i živahnom imaginacijom odlikuju mu se stihovi u zbirci Lovci na dugu (1990.), a u četiri ciklusa oblikovanoj zbirci Stara Lika (2005.) prevladavaju lirske sličice zavičajnih ugođaja. Objavio i knjigu kritika s prikazima dvadeset i osam knjiga dvadesetero autora Književni Velebit (1996.), monografije o rodnom selu Podlapac (2001.)u kojoj je značajan prilog o govoru tog sela i Trideset godina Mladosti (2001) o Osnovnoj školi «Mladost» iz Zagreba, monografiju o ličkom književniku Grgi Rupčiću pod naslovom Blistaju đačke oči (2008.) te knjigu eseja o znamenitim povijesnim osobama Ličko-senjske županije i Gospićko-senjske biskupije Mačevi, topovi, muze i popovi (2004.). Suautor je osnovnoškolskoga udžbenika Hrvatska čitanka 7 , priručnika za učitelje Metodičke upute za nastavu književnosti i medijske kulture te Radne bilježnice uz Hrvatsku čitanku 7 (Zagreb. U Zagrebu 1998. priredio za tisak dnevničke zapise D. Antunovića Od Kalvarije do pakla - dnevnik jednog Vukovarca (naklada AGM) i knjige Alkar D. Šimunovića i Bitka kod Bistrice Lesne M. Krleže (Naklada Sysprint), 2004. Ričnik ličke ikavice M. Čuljata (naklada Likapress) te napisao predgovore u knjigama Sportski život letećeg Martina (2001.) D. Jelačića Bužimskog, Anka Brazilijanka (2002.) M. Lovraka.(naklada Mozaik knjiga) i Lubijske novelete Ivice Šikića (2008.) Uređivao učeničke listove Cankarevac (1977.-86.) i Iskrica (1989.-2002.) Zastupljen u antologijama Na zgarištima zvijezde (Zagreb 1993.) sa osam pjesama i Ponosna Hrvatska (Zagreb 1999.) s dvije uglazbljene pjesme (str. 182.-183, 204.) te u pjesmarici D. Mikca Pjesme naših želja (Varaždin 1995) gdje mu je uglazbljeno više pjesama.

Dobitnik je godišnje nagrade za rad u prosvjeti Ivan Filipović.

55

Sadržaj

Ozalj…………………………………………………………………… Brinje…………………………………………………………….Popivka od razboja Čingičevog………………………………………Manje poznate riječi…………………………………………………Kronologija važnijih događaja do 1663……………………………….Bilješka o piscu……………………………………………………………

56