bitno.net http://www.bitno.net/vjera/slika-boga-i-covjeka-u-duhovnosti-benedikta-xvi-3-dio/#

Slika Boga i čovjeka u duhovnosti BenediktaXVI. (3. dio)

II. Slika Boga prema Ratzingeru

1. Dvije odlučujuće postaje u historijskom razvoju židovsko-kršćanskog razumijevanja Boga

Prema Ratzingeru, odluka za Boga objave ukazuje na dva historijska putokaza, od kojih je prviIzrael, a drugi rano kršćanstvo. Kako su izgledale ove odluke?

Usred okruženja punog bogovima Izrael je napokon priznao Jednog Jedinog, koji se Abrahamu iIzraelovim patrijarsima objavio kao Bog koji pokazuje put, kao brižni i osobni Bog. On je kao Živinadvisivao mrtve idole i njihove nemoćne izrezane likove. On sam bio je Stvoritelj kozmosa.Njegovoj riječi i volji svoje postojanje mogu zahvalit i i zvijezde, koje su okolni narodi čast ili kaosamostalna božanstva. One nisu bile ništa drugo nego obična stvorenja. Izrael je shvaćao svogBoga kao jednog, svemoćnog, vječnog vladara svijeta, koji je zaht ijevao priznavanje svih naroda.

S ovom ispoviješću monoteizma Izrael se distancirao od religija svog okruženja te se predao u rukejednog Boga. Nije se radilo o tome da se – u našem smislu – nešto vjeruje, dakle, da se neštosmatra ist init im, već da se vjeruje nekome, t j. da mu se povjeri. Ne radi se o rezultatu mišljenja, već

o jednom životnom stavu. Ovaj stav vjere u Starom se Zavjetu prenosi i hrani kroz riječi, prepuštase, povjerava se, učvršćuje se u nečem opisanom. Što za pojedinca i za cijeli narod znači stavljanjena ovu osnovu te nasljedovanje poziva ovog Boga, to vidimo na primjeru Abrahama i Izraelovogizlaska iz Egipta.

U svom susretu s grčkim mišljenjem rano kršćanstvo stajalo je pred sličnom odlukom kao nekoćIzrael. U svjet lu grčke f ilozof ije, t j. u svjet lu razuma i razumskih pitanja, vjera u ant ički svijet bogovapočela se sve više raspadat i. S Platonom je nastojanje oko razumijevanja stvarnost i i potrage zaist inom donekle doseglo vrhunac i kraj. On je pretpostavio postojanje najvišeg, savršenog Bitka, čijise t ragovi mogu iščitavat i u stvarnost i, jer je svijet nejasni odraz ovog najvišeg savršenstva. Vidjet ije u njenoj potpunoj ljepot i – to je najdublja ljudska čežnja. Jer, Platonu se najviši Bitak očituje kaoIst inito, Dobro i Lijepo – dakle, kao mjesto ideala, prema čijem ispunjenju čovjek čezne. Ipak, Platonje iznad svega pojmio ovaj Bitak kao savršenu formu Ljubavi. Ova predodžba Nadnaravnog, koja serazvila na razumskom putu, privukla je intelektualce svog vremena. U usporedbi s t im stari su sebogovi u njihovoj nesavršenost i te njima posvećenim običajima i obredima doimali smiješnima, usvakom slučaju prikladnima za praznovjerje jednostavnog naroda. Svijet bogova raspao se.Mišljenje je – tako se barem činilo – pobijedilo vjeru.

Jesu li rani kršćani, prije svega kršćani koji su potekli iz grčkog poganstva, još našli mjesta za svojuvjeru u ovoj sredini? Nije li ta vjera također bila beskonačno zastarjela, praznovjerje naočigledspoznaja razumskog mišljenja? Rana Crkva postavila se sa začuđujućom hrabrošću na stranuf ilozof ije, kako Ratzinger dokazuje, ali ne i prot iv vjere. U najvišem Bitku, kojeg je opisivao Platon,Crkva je štoviše prepoznala savršenstvo Boga u kojeg je vjerovala. Njemu su odgovarale spoznajef ilozof ije, ali znanje kršćana o Bogu daleko ju je nadvisivala.

2. Bog je osoba

Za kršćane Bog nije bio neutralan Bitak, već Osoba. On sam očitovao se Svom narodu, On jegovorio tom narodu i dopust io je da Ga se oslovi. On je bio Daleki, Svemoćni i Vječni, a ipak je snarodom sklopio savez te se kao partner obvezao na njegovo pridržavanje. Kršćani su doživjeliNjegovu strastvenu pažnju, Njegov gnjev, Njegovu vjernost i dobrotu te naposljetku i iznad sveganovozavjetnu objavu Njegove bit i kao ljubavi. Najviša Ljubav, do čijeg je postojanja Platon došaokroz misaoni put, učenicima je zaista došla u susret u svakodnevici, u Isusovoj osobi. Onajsavršeni, najviši Bitak kojeg je vidio Platon, bio je vrhunac Boga koji se dao spoznat i ljudskimmišljenjem. No vjera se temelji na slušanju Boga, na Njegovom samoobjavljivanju, te se ne možedokučit i samo ljudskim mišljenjem. Ipak, vjera ne stoji u proturječju s ljudskim razumom. Na ovo sepitanje temeljito odgovorilo odlučivanjem ranih kršćana. Da se t ime odnos između vjere i razumanije razjasnio za sva vremena, doživljavamo i mi danas, u svoj njegovoj oštrini. Mladi Ratzingerukazao je još 1968. g. u svom «Uvodu u kršćanstvo» na to, da bi se u svakoj povijesnoj situacijimoralo iznova o tome razmišljat i.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Tražit i Božje lice – kada se ponovno okrenemo ovoj formulaciji, uviđamo da se ona gotovolajtmot ivski pojavljuje u Ratzingerovim tekstovima sve do najnovijih propovijedi Benedikta XVI. te sekonačno čini da izražava osnovu njegove duhovnost i i njegova teološkog mišljenja.

Bog, Nevidljivi, nama Nedostupni, očitovao se kao Osoba. Odnos je uspostavio pomoću imenakojega je izrekao Mojsiju pri viđenju u gorućem grmu. Dozvolio je da Ga se oslovljava, takorećiučinio se dohvat ljivim. On je bliski Bog, s kojim se može razgovarat i, dapače svađat i se, kako nampokazuju molitelji Starog Zavjeta. On nije t iranski despot, već Dobri – koji čuje one koji Ga zovu,Svemoćni – koji je spreman uložit i Svoju svemoć u korist potrebit ih. Već u Starom Zavjetu ongovori kroz proroke o Svom Srcu, u kojemu On doživljava i t rpi odnos sa čovjekom. Objava pobijasliku Boga kojeg je stvorila f ilozof ija, Boga koji se blaženo i nedodirljivo okreće oko samoga sebe,Boga koji nije sposoban za patnju. U objavi Bog stoji ovdje kao «onaj koji voli, sa svom čudesnošćuljubavi», kako je to izrazio Joseph Ratzinger (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb :Kršćanska sadašnjost , 1994., str. 117) – jedna pot icajna formulacija, o kojoj se može dugorazmišljat i.

On je taj koji voli, za kojim ljudi čeznu; kako kaže Ratzinger, ova «praljudska čežnja» u Starom jeZavjetu «poprimila oblik ‘t raženja Božjeg lica’» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split :Verbum, 2005., str. 15). U ovoj t radiciji vjere stoji i Filip u Ivanovom Evanđelju t ijekom oproštajnoggovora nakon Posljednje večere: «Gospodine, pokaži nam Oca». U iznenađujućem Isusovomodgovoru: «Tko je vidio mene, vidio je Oca» (Iv 14, 2-9) «sažima se kao u kristalu novost NovogZavjeta, onog novog koje dolazi s Kristom» – tako je formulirao Ratzinger. «Da, može se vidjet iBoga. Tko vidi Krista, vidi Boga» (Ibid, str. 12).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)