bolesti lokomotornog sustava LEKTORIRANO ispravljeno...web predavanje za studente BOLESTI LOKOMOTORNOG SUSTAVA KONJA KOLEGIJ Kirurgija, ortopedija i oftalmologija III 1. BOLESTI MIŠI

izv. prof. dr. sc. Berislav Radišić – Bolesti lokomotornog sustava konja

1

izv. prof. dr. sc. Berislav Radišić

web predavanje za studente

BOLESTI LOKOMOTORNOG SUSTAVA KONJA

KOLEGIJ Kirurgija, ortopedija i oftalmologija III

1. BOLESTI MIŠIĆA, TETIVA I LIGAMENATA KONJA

Tetive su snažno fleksibilno tkivo koje ujedinjuje, odnosno povezuje mišiće s

kostima. Njihova funkcija je prijenos sile kontrahiranog mišića na kost i gibanje zglobova

potrebnih za kretanje životinje. Tijekom lokomocije, tetive nose energiju koja se prenosi na

skelet te se tako povećava učinkovitost pokreta. Kako bi mogle obavljati tu zadaću, tetive trpe

veliku napetost i moraju imati izražen visok stupanj elasticiteta kao i mogućnost d a klize

preko peritendinoznog tkiva. Tetive i ligamenti konja evoluirale su strukture koje su

dio kompleksnog potpornog sustava koji ekstremitetima omogućuje fleksiju i ekstenziju,

a zglobovima određenu stabilnost. Fleksorne tetive i akcesorni ligamenti, zajedno sa

suspenzornim ligamentom, proksimalnim sezamoidnim kostima i distalnim sezamoidnim

ligamentima, od presudne su važnosti za potporu tijekom opterećenja tijela. Bilo kakav

poremećaj u njihovoj fiziološkoj funkciji, uzrokovan upalom ili prekidom kontinuiteta,

rezultira značajnom nemogućnošću kretanja i hromošću.

Nakon ozljede tetive slijedi upala, zatim reparatorni procesi i procesi remodeliranja

novog tkiva. Na cijeljenje utječu brojni čimbenici: vrsta ozljede, koja je tetiva zahvaćena, tip

tkiva koje okružuje tetivu i samo liječenje. Krajnji rezultat cijeljenja, odnosno reparacije je

formiranje vezivnotkivnog ožiljka. To tkivo može tetivi vratiti njezin kontinuitet, ali joj ne

osigurava dovoljno snage i elasticiteta. Također postoji mogućnost nastanka adhezija koje


2

potom ugrožavaju fiziološku funkciju tetive. Ozljeda tetive čak i nakon cijeljenja nosi veliki

rizik za ponovno ozljeđivanje kad se konj vrati punom treningu.

Ozljeda tetive rezultira oštećenjem stanica i matriksa, što dovodi do upale tetive.

Upala uključuje vaskularni i celularni odgovor koji brani organizam od infekcije, uklanja

nekrotično tkivo i potiče procese cijeljenja. U cijeljenju se aktivira čitav niz isprepletenih

radnji, a sve započinje nakupljanjem fibrina koji zapunjava nastali defekt u tetivnom tkivu.

Na mjesto ozljede dolaze neutrofili, stanice prve linije obrane od infekcije, koji zajedno s

monocitima fagocitiraju nekrotično tkivo i debris iz rane. Monociti postaju tkivni

makrofagi koji stimuliraju proliferaciju fibroblasta na mjestu ozljede, a koji potječu od

perivaskularnog tkiva koje okružuje ozljeđenu tetivu. Daljnjim procesima stvara se kolageno

vlakno, a tkivni makrofagi potiču neovaskularizaciju i transformaciju fibrina u

fibrovaskularno granulacijsko tkivo. Ozljeđeno se tkivo vrlo brzo prožme fibroznim tkivom koje

ima malu snagu rastezanja i kao takvo se održava kroz 8 tjedana. Tijekom remodeliranja

nezrelo kolageno tkivo se zamijeni s kolagenim vlaknima tipa I, koji povećavaju snagu

rastezanja tetive. Taj proces traje od 8. do 12. tjedna cijeljenja. 24. tjedna nakon ozljede,

reparatorno tkivo se razvije u ožiljkasto tkivo, s longitudinalno usmjerenim vlaknima kolagena

tipa I. Na mjestu defekta ostaje nešto malo nezrelih kolagenih vlakana koja predstavljaju

mjesto manje otpornosti i predilekcijsko mjesto ponovnog ozljeđivanja. Faza remodeliranja

može potrajati i traje mjesecima, ali konačni rezultat i utjecaj na fiziologiju tetive nije

razjašnjen u potpunosti.

U cijeljenju tetive sudjeluju intrinzični i ekstrinzični tetivni čimbenici, a potonji

prevladavaju. Intrinzični čimbenici cijeljenja osiguravaju bolju kvalitetu reparacije

ozljeđene tetive. Ekstrinzični čimbenici inicijalno su okarakterizirani fibroblastnom

produkcijom kolagena tipa III. Kolagen tipa I proizvod je diferenciranijih tenocita, stoga je

poželjnije stvaranje tog kolagena zbog kvalitetnijih rezultata reparatornog procesa. Inzulinu

sličan faktor rasta (IGF-1) povećava produkciju kolagena tipa I i stimulira staničnu

proliferaciju površinske digitalne fleksorne tetive. Primjena IGF-1 in vitro jedna je od mogućih

metoda liječenja za pojačanje intrinzičnog utjecaja tenocita na produkciju kolagena tipa I.

Cijeljenje obuhvaća i niz reakcija tkiva koje okružuje ozljeđenu tetivu. Rezultat je

fibroplazija mase kolagenog ožiljkastog tkiva. Spoj tetive s okolnim tkivom može imati

suprotni učinak ograničavanja ili sprječavanja klizeće funkcije zacijeljene tetive. Imobilizacija


3

odmah nakon ozljede i kirurškog liječenja sprječava nastanak adhezija i pomaže u

potpunom povratku klizeće funkcije tetive.

Nepravilno primjenjena rana imobilizacija može rezultirati formiranjem procijepa na

mjestu reparacije. To se kasnije odražava na cijeljenje tetive, odgađa sazrijevanje kolagena,

uzrokuje nepravilnu proliferaciju fibroblasta, povećava nastanak adhezija i umanjuje

mogućnost klizanja tetive po okolnim strukturama. Vanjsku traumu, koja rezultira razderotinom

ili rupturom fleksorne ili ekstenzorne tetive, često susrećemo kod konja svih dobnih skupina

bez pasminske predispozicije. Te su traume posljedica djelovanja oštrih metalnih predmeta ili

nastaju zaletavanjem u žičane ograde. Ozljede fleksorne površine ekstremiteta često su locirane

distalno od tarzusa ili karpusa te ishode različitim stupnjem oštećenja digitalnih fleksornih

tetiva i mekih tkiva tog područja. Rane površinske digitalne fleksorne tetive rezultiraju

osrednjom hiperekstenzijom putice. Kada je umjerena hiperekstenzija putice popraćena s

hiperekstenzijom distalnog interfalangealnog zgloba, što se uočava kao odizanje kopita od tla,

možemo posumnjati na rupturu površinske i duboke digitalne fleksorne tetive. Ozljede koje

dovode do prekida kontinuiteta obje fleksorne tetive i suspenzornog ligamenta rezultiraju

potpunim gubitkom putičnog potporišta. U tom slučaju, životinja hoda na palmarnoj ili

plantarnoj strani prsta.

Ozljede distalnih dijelova ekstremiteta obično uključuju i ozljede mekih tkiva, poput

tetivnih ovojnica, krvnih žila i živaca, što dodatno komplicira liječenje i cijeljenje.

Razderotine ekstenzorne tetive najčešće su pozicionirane u dorzoproksimalnoj regiji treće

metatarzalne kosti (MT III). Kliničko značenje ozljede ovisi o stupnju oštećenja mekih tkiva

i kosti te ozljedi zglobnih struktura. Obično su ozljede ekstenzornih tetiva popraćene

opsežnijim oštećenjima okolnog tkiva, avulzijama ekstenzornih tetiva i periosta. Gubitkom

funkcije ekstenzije konj hoda dorzalnom stranom kopita ili dorzalnim dijelom članka

prsta. S vremenom konj nauči zaljuljati nogu prema naprijed kad je predvodi te time

olakšava oslanjanje potplatom kopita. Na taj se način težina tijela pravilno raspoređuje na noge.

Ako nema komplikacija, kod većine pacijenata lokomocija se vraća u fiziološke okvire nakon

što rana zacijeli. Ozljede koje nastaju sekundarno nakon preopterećenja tetive čest su uzrok

bolesti tetiva i ligamenata kod konja. Obično su zahvaćene površinska digitalna fleksorna

tetiva prednjih ekstremiteta u metakarpalnoj regiji.

Nakon oštećenja tetivnih vlakana, sekundarno nastaje upala tetive (tendinitis), što se


4

očituje oteklinom tetive i hromošću. Uzroci tendinitisa su brojni, a postoje i brojne teorije o

njegovoj etiopatogenezi. Ozljeda tetive može nastati već nakon samostalnog inzulta, najčešće

kada je potporni mehanizam distalnog dijela ekstremiteta preopterećen, kad se promijeni stav ili

kod lokalnog stresa tkiva tijekom velikog opterećenja za vrijeme brzog hoda na

neprimjerenoj podlozi. Degenerativne promjene dio su kliničke slike tendinitisa, a

najvjerojatnije predstavljaju temeljni patološki odgovor na kronični stres uzrokovan

ponavljanim preopterećenjem tetive. Širenjem degenerativnih procesa zahvaćeno je sve

više tetivnih vlakana oko kojih se nalazi reparatorno tkivo. Najčešće dolazi do rupture tetive,

koju prati akutni upalni odgovor pa tendinitis postane klinički evidentan.

1.1. SUSPENZORNI APARAT

Suspenzorni aparat konja uključuje modificirani interosealni mišić ili suspenzorni

ligament, proksimalne sezamoidne kosti i distalni sezamoidni ligament. Suspenzorni ligament

slične je strukture i funkcije kao fleksorna tetiva, osim što vlakna skeletne muskulature

mogu sadržavati do 11 % struktura suspenzornog ligamenta. Suspenzorni aparat često nije

učinkovit kod konja koji nisu utrenirani, a najčešće prvo dođe do loma proksimalnih

sezamoidnih kosti.

Suspenzorni aparat funkcionira pasivnim otporom na hiperekstenziju putičnog

zgloba. Suspenzorni ligament sprječava dorzofleksiju proksimalnog interfalangealnog

zgloba. Desmitis suspenzornog ligamenta ima sličnu patogenezu kao upala površinske

digitalne fleksorne tetive.

1.2. RUPTURA DIGITALNIH FLEKSORNIH TETIVA

Prekid kontinuiteta tetive nastaje najčešće nakon ozljede, a ovisno o lokalizaciji rane

mogu biti oštećeni samo jedna ili obje digitalne fleksorne tetive (površinska i duboka),

suspenzorni ligament, sinovijalne strukture, uključujući zglobne čahure i tetivne

ovojnice, te neurovaskularne strukture distalnog dijela ekstremiteta.

Zbog prognostičke varijabilnosti, pri liječenju pacijenta treba uzeti u obzir:

• stupanj kontaminacije rane


5

• opseg devitaliziranog tkiva tetive

• vrijeme od nastanka ozljede

• iskorištavanje životinje

• gospodarski aspekt

• temperament konja.

Ako je uz rupturu fleksorne tetive kompromitirana i neurovaskularna opskrba distalnog

dijela noge, savjetuje se d a s e konj eutanazira. Ozljede tetive koje poštede krvne žile i

živce mogu se uspješno liječiti. Konji s rupturom digitalne fleksorne tetive i njezine ovojnice

imaju prognostički loše izglede za povratak u sportsku formu. Razlog tomu je upala tetivne

ovojnice zbog koje je oporavak duži, a komplicira se i adhezijama. Nakon rupture tetive nastaje

trenutna visokogradna hromost, a zbog hiperekstenzije prilikom hoda životinja gazi po petnim

dijelovima kopita. Osim bolnosti, lokalno uočavamo oteklinu, koja se nakon nekoliko dana

povlači.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda te dodatnim

kliničkim pretragama. Aplikacijom kontrastnog sredstva uz istodobno radiološko snimanje te

ultrazvučnom pretragom možemo utvrditi točnu lokalizaciju ozljede tetive te oštećenje

okolnih struktura (mišića, žila i živaca, sinovijalnih struktura zgloba i tetivnih ovojnica).

Liječenje počinje već poznatim i ustaljenim načinom sanacije rane. Nakon temeljitog

čišćenja, ranu valja detaljno pregledati kako bi se utvrdio opseg oštećenja tetive.

Debridmanom uklanjamo strana tijela i devitalizirano tkivo. Pritom ne diramo peritendinozna

tkiva i pazimo da ne oštetimo krvne žile i živce. Krvarenje zaustavljamo direktnom

kompresijom. Nakon debridmana ranu pokrivamo sterilnim kompresama, a prethodno se

mogu, prema potrebi, nanijeti i antimikrobne masti te potom aplicirati modificirana Robert

Jones bandaža. Zahvaćena noga stavlja se u udlagu, koja će ograničavati oslanjanje na

nogu i umanjiti digitalnu hiperekstenziju. U suprotnom, mogu nastati opsežnija oštećenja

koja tada zahvaćaju i krvne žile i živce. Primjenjuju se antibiotici širokog spektra djelovanja i

sistemski NSPUL. Za ublažavanje bolova preporuča se primjena ksilazin hidroklorida i

butorfanol tartarata. Samo liječenje provodi se konzervativnim i/ili operacijskim metodama,

što ovisi o prirodi ozljede, iskorištavanju konja i gospodarskoj isplativosti.

Konzervativno liječenje obično se ne provodi kod trkaćih konja premda su zabilježena


6

cijeljenja tetive koja potom može izdržati velike napore uslijed treninga. Važno je nogu poviti

kako bi se spriječila digitalna hiperekstenzija čime se umanjuje retrakcija prekinutih tetivnih

završetaka i napetost rane, a potiče se i cijeljenje rane per secundam. Operacijsko liječenje se

provodi kako bi se tetivi vratila njena fiziološka funkcija bez stvaranja adhezija. Prednost

je u tome što se tako potiče ranije sazrijevanje tkiva na mjestu cijeljenja. Nakon operacije,

ozlijeđene tetive treba zaštititi od mogućih rastezanja sve dok kolageno ožiljkasto tkivo ne

dostigne dovoljnu rastezljivost koja može podnijeti teret opterećenja noge. Kirurško

liječenje valja provesti što je ranije moguće nakon nastanka ozljede. Brzim liječenjem

umanjuje se mogućnost nastanka sekundarnih ozljeda uslijed digitalne hiperekstenzije, a

debridmanom se umanjuje mogućnost nastanka infekcije rane. Operacija se obavlja u općoj

anesteziji i započinje debridmanom devitaliziranog tkiva i lavažom rane. Ozlijeđenu tetivu

eksponiramo na ranu pomoću reza na koži, koji je produžetak rubova nastale rane. Pri obradi

rane i debridmanu valja paziti da ne oštetimo krvne žile i živce. Nakon obavljanja prethodno

navedenih radnji, pristupamo rekonstrukciji tetive/tetiva. Koristimo se šavom koji ima

minimalno djelovanje na vaskularnu mrežu, a ima dovoljnu snagu zadržavanja spojenih

krajeva prekinute tetive. Ako šav uzrokuje ishemiju ili ako ima prostora između spojenih

krajeva prekinute tetive, nastat će adhezije koje ometaju funkciju tetive. Najčešće se koristi

modificirani Kesslerov šav ili „locking loop“ šav pomoću monofilamentnog sintetskog

najlon konca promjera 2. Također, može se koristiti i polidioksanon sulfatni konac koji

se resorbira unutar 6 mjeseci od operacije, čime se umanjuje mogućnost nastanka fistule ako

dođe do infekcije rane. Postoje različite izvedbe navedenog šava, a koji će operater primijeniti,

ovisi o tome koja je tetiva zahvaćena te kojeg je oblika. Nakon operacije tetivu treba zaštititi

od rastezanja i nogu je potrebno odteretiti kako ne bi došlo do dehiscencije. Sve okolne

strukture koje su oštećene treba rekonstruirati, a ako je nastala infekcija, rana se ostavlja

cijeliti per secundam s dreniranjem sadržaja. U tom slučaju često nastaju adhezije koje

ometaju funkciju klizanja tetive nakon cijeljenja defekta.

Postoperacijska njega uključuje mirovanje životinje i postavljanje vanjskih fiksatora

kako bi se zaštitila ozlijeđena tetiva. Koju ćemo vanjsku fiksaciju primijeniti, ovisi o tome je li

zahvaćena prednja ili stražnja noga, koje j e područje noge i same tetive zahvaćeno

oštećenjem, kakvo je stanje nastale rane i kakvog je životinja temperamenta. Najčešće se

stavljaju sadreni gips (na cijelu nogu) ili udlage (na distalni dio noge). Imobilizacija gipsom


7

traje minimalno 12 tjedana, nakon čega se udlaga može ostaviti još 4 - 6 tjedana. Po skidanju

udlage postavlja se bandaža tijekom 2 - 3 tjedna, nakon čega slijedi potkivanje potkovicom s

petnim produžetkom (potpeticama). Svakih 6 tjedana nakon uklanjanja udlage potrebno je

ultrazvukom kontrolirati cijeljenje tetive. Životinju treba postupno vraćati u trening, kojemu

prethode lagane vježbe kroz minimalno 8 - 12 tjedana.

1.3. RUPTURA EKSTENZORNIH TETIVA

Rupture tih tetiva najčešće s u kod konja koji su smješteni u žicom ograđenom

prostoru. Žica najčešće zarezuje tetivu u njezinu proksimalnom dorzalnom dijelu MTIII, ali

može oštetiti i tetive prednje noge. Rane su obično popraćene avulzijom mekih tkiva u tom

području, uključujući i digitalnu ekstenzornu tetivu, s ekspozicijom kosti koja je ispod tih

struktura. Pad često rezultira prekidom kontinuiteta tetive m. extensor carpi radialis u

karpalnoj regiji, zajedno sa značajnim oštećenjem kože. Pritom može nastati i oštećenje drugih

struktura, poput zglobova karpusa i tarzusa te metakarpo/metatarzofalangealnog zgloba. Rana i

njezina okolina obično su uprljane i kontaminirane stranim tijelima. U kliničkoj slici

dominira gubitak funkcije digitalnog ekstenzora. Pri hodu se konj oslanja na dorzalni dio

noge, očituje hromost, bolnost i oteklinu u području oštećenja tetive. Liječenje započinje isto

kao i kod rupture digitalne fleksorne tetive, obradom rane. Nakon čišćenja rane, uklanjanja

stranih tijela i debridmana devitaliziranog tkiva ranu treba obilno isprati fiziološkom

otopinom. Na taj se način smanjuje broj bakterija u ozljeđenom području i uklanjaju se sitnije

čestice. Detaljnim pregledom treba utvrditi stupanj oštećenja te koja su sve tkiva zahvaćena

(zglobovi). Što ranijim otkrivanjem s v i h oštećenih tkiva može se spriječiti nastanak

septičnog artritisa, koji može imati ozbiljnije posljedice.

U dijagnostici se možemo poslužiti artrocentezom i kontrastnim snimanjem

(artrografijom), kako bismo isključili ili potvrdili eventualno oštećenje zgloba. Konzervativno

liječenje često nije dovoljno, naročito kada se u obzir uzima stupanj oštećenja tkiva, gubitak

tetivnog tkiva i nepoželjno stanje rane. Terapija mora osigurati cijeljenje rane (per secundam) i

vraćanje funkcije digitalnog ekstenzora. Rana popraćena izlaganjem kosti često se komplicira

stvaranjem koštanog sekvestra koji zahtijeva kirurško uklanjanje. U liječenju je najvažnije

osigurati ekstenziju distalnog dijela noge i time omogućiti oslanjanje na potplatni dio kopita. U


8

suprotnom, može se razviti kontraktura zglobova i ankiloza putičnog zgloba, što predstavlja

kroničnu degenerativnu promjenu. Ekstenziju distalnog dijela zahvaćene noge postižemo

postavljanjem gipsa, udlaga ili ortopedskom potkovom. Ne preporuča se aplikacija gipsa

jer rana zahtijeva svakodnevnu obradu i terapiju. Preporuča se postavljanje udlage na

distalni dio noge, osobito u početnoj fazi liječenja. Kasnije, nakon uklanjanja udlage,

obavlja se potkivanje potkovicom koja ima produžetak u nokatnom dijelu. Spomenuti

produžetak sprječava hodanje po dorzumu kopita, a dodatno se učvršćuje bandažama. Nakon

skidanja bandaža, konj se polako vraća u trening, koji počinje laganim hodom kako bi se

zahvaćena noga postupno opterećivala i da bi se spriječila kontraktura putičnog zgloba.

Kod životinja koje su ozlijedile cijelu dorzalnu stranu karpalne regije postavlja se udlaga na

čitavu nogu kako bi se spriječila karpalna fleksija i posljedično oštećenje tkiva. Postavljanjem

udlage skraćuje se vrijeme cijeljenja i postižu se bolji kozmetički rezultati. Rijetka je

pojava ozljede kod koje je gubitak i oštećenje tkiva minimalno. Zbog toga je rijetko

primarno cijeljenje rane. Glavni princip kod operacijskog liječenja, odnosno kod rekonstrukcije

oštećene tetive, isti je kao i kod rekonstrukcije rupture digitalne fleksorne tetive. Tehnika

obavljanja operacije ista je kao i kod rupture prethodno opisanih tetiva, sa zabilježenim

komplikacijama unutar 5 - 7 dana od operacije.

Usprkos sekundarnom cijeljenju, većina konja s rupturom ekstenzornih tetiva sposobna

je za sportska natjecanja nakon potpunog izlječenja. Bolji rezultati oporavka zabilježeni su

kod prekida tetive dugog digitalnog ekstenzora nego kod prekida tetive lateralnog

digitalnog ekstenzora. Najčešće komplikacije su pretjerana tvorba granulacijskog tkiva i osteitisa

sa sekvestracijom. Svakodnevnom obradom rane sprječavamo gore navedene komplikacije.

Kod opsežnijih oštećenja tkiva može se napraviti presadak kože (plastičnom kirurgijom),

čime se skraćuje vrijeme cijeljenja i postižu se bolji kozmetički rezultati. Pritom ne

izostaju ni bolji funkcionalni rezultati. Što ranije liječenje nakon ozljede i rekonstrukcija

mekog tkiva iznad eksponirane kosti značajno umanjuju mogućnost nastanka osteitisa i

sekvestara, a koji su uglavnom posljedica periostealnih trauma. U razdoblju oporavka

fleksorne kontrakture najbolje sprječavamo poticanjem opterećenja noge cijelim potplatom.

Jedna od rjeđih komplikacija je pijetlov hod. U tom slučaju je indicirana miotenektomija

lateralnog digitalnog ekstenzora.


9

1.4. DEZMITIS SUSPENZORNOG LIGAMENTA

Ozljede na mjestu ili u blizini početka suspenzornog ligamenta u proksimalnom

dijelu metakarpusa/tarzusa kategorizirane su kao proksimalni suspenzorni dezmitis (PSD).

Konj očituje hromost različitog intenziteta. Kliničkim pregledom ponekad nije

moguće dijagnosticirati to stanje pa je indicirano obaviti dijagnostičku provodnu

analgeziju. Analgezija lateralnog palmarnog živca neposredno distalno od akcesorne

karpalne kosti uklanja bol koji nastaje zbog PSD-a. Druge metode analgezije u tom području

su manje pouzdane, primjerice izravna subkarpalna/tarzalna analgezija koja može rezultirati

lažnim pozitivnim odgovorom kao posljedica aplikacije anestetika u zglobnu čahuru

karpometakarpalnog ili tarzometatarzalnog zgloba. Sigurna dijagnoza se postavlja

ultrazvučnom pretragom, gdje se uočava povećanje struktura, gubitak jasnih linija, fokalna

hipoehogena područja i ponekad, u kroničnim slučajevima, područja povećane ehostrukture.

Trabekularne promjene mogu se uočiti radiološkom pretragom.

Liječenje započinje mirovanjem i redukcijom programa treninga. U kroničnom

slučaju prognoza je lošija kod PSD-a na prednjim nogama. Pacijenti s PSD-om na stražnjim

nogama očituju kroničnu hromost, a liječenje se provodi lokalnom aplikacijom

kortikosteroida produljenog djelovanja. Nakon mirovanja kroz 7 dana slijede lagane vježbe

koje se mogu postepeno izvoditi tijekom sljedeća 2 tjedna. Ako se hromost ponovno javi,

liječenje se ponavlja.

Ozljeda tijela suspenzornog ligamenta je česta u trkaćih konja. Gubitak funkcije

putičnog zgloba, zajedno s dorzalnom subluksacijom proksimalnog interfalangealnog zgloba

obično prati kompletni gubitak funkcije suspenzornog ligamenta. Uz to je prisutna bolnost,

lokalna temperiranost i oteklina, što se lako uočava pri kliničkom pregledu. Ultrazvučnom

pretragom može se utvrditi stupanj oštećenja.

Gubitak funkcije putičnog zgloba, koji nastaje zbog oštećenja suspenzornog ligamenta,

može se uspješno liječiti konzervativnim putem. Osim mirovanja, životinja se pošteđuje na

treninzima, a oporavak i stanje ligamenta prati se ultrazvučnom pretragom.


10

1.5. UPALA TETIVA (tendinitis)

Upala tetiva može biti akutnog ili kroničnog tijeka, a posljedica je rupture tetivnih

vlakana različitog stupnja. Svojstvena je sportskim i radnim konjima, a najčešće se

javlja na fleksornim tetivama prednjih nogu. Kod sportskih konja najčešće dolazi do rupture

površinske fleksorne tetive, a u radnih konja obolijeva duboka fleksorna tetiva. Tendinitis se

uobičajeno javlja nakon intenzivnijeg treninga zbog prevelikog istezanja tetive kod loše

utreniranih konja. Vlakna rupturiraju kada sile vlaka nadvladaju elasticitet tetive. Intenzivni

trening uslijed postojeće upale tetiva uzrokuje ponovno kidanje vlakana i pogoršava

oporavak i prognozu. Predisponirajući faktor za nastanak tendinitisa je i nepravilni potkov

konja.

Tendinitis je uglavnom aseptični proces, no kod prodora mikroorganizama zbog

ozljeda tkiva i tendinitis može poprimiti gnojni karakter. To uzrokuje poremećaj općeg

stanja životinje. U akutnom tijeku uočava se hromost različita stupnja, koja se intenzivira od

niske do visokogradne, bolnost, edem i lokalna temperiranost. Trenutna hromost visokog stupnja

do nemogućnosti opterećenja ekstremiteta javlja se kod potpunog prekida kontinuiteta tetive,

odnosno kod rupture tetive. Kronični tendinitis je obilježen hromošću nižeg stupnja, koja se

lako može uočiti pojačanim radom konja. Palpacijom nalazimo tvrdu, kvrgavu i neravnu

tetivu, što je posljedica nastalih adhezija uslijed reparatornih procesa rupturiranih vlakana. Tek

jačom palpacijom moguće je izazvati bolnost. Tijekom reparatornih procesa nastaje

kontraktura tetive, odnosno njezino skraćenje.

U dijagnostici tendinitisa, uz metode kliničke pretrage u dijagnostici hromosti, možemo

se poslužiti ultrazvučnim pregledom, dijagnostičkim analgezijama i testovima fleksije. Konja

treba smjestiti u staju, omogućiti mu mirovanje na ravnoj podlozi, a po mogućnosti, kod

većih oštećenja, imobilizirati oboljeli ekstremitet. Na distalne dijelove ekstremiteta

postavljanju se bandaže. Minimalno vrijeme oporavka je 6 tjedana, a ovisno o opsegu oštećenja

moguć je i dulji period poštede. Ozljede tetive zacjeljuju reparacijom, odnosno formiranjem

kolagenog ožiljka koji nema osobine normalnih tetivnih vlakana, što je razlog lošijeg oporavka i

težeg vraćanja konja u punu kondiciju. Prognoza ovisi o opsegu oštećenja, liječenju i

cijeljenju oštećene tetive. Liječenje tendinitisa treba započeti što ranije u akutnoj fazi,

primjenom lokalne i sistemske terapije. Kortikosteroidi se primjenjuju sistemski, samostalno ili


11

u kombinaciji s nesteroidnim protuupalnim lijekovima (npr. fenilbutazon i fluniksin

meglumin). Kontraindicirana je lokalna primjena kortikosteroida u okolno područje i unutar

tetive. Sistemska upotreba kortikosteroida ne smije biti preduga zbog moguće adrenalne

supresije, nastanka laminitisa i inhibicije cijeljenja rane. Nesteroidni protuupalni lijekovi

(NSPUL) mogu se dulje primjenjivati jer nemaju većeg utjecaja na cijeljenje rane, no kod

dugotrajnije primjene mogu uzrokovati oštećenja želučano-crijevne stijenke. Lokalno se

postavljaju hladni oblozi (led, suhi led, polijevanje hladnom vodom) u trajanju od 20 min, a

ponavljaju se svakih 4 - 6 sati. Krioterapijom se smanjuje opseg krvarenja (zbog

vazokonstrikcije), smanjuje se eksudacija tekućine u okolno tkivo i minimalizira se bolnost

kao posljedica mehaničkog oštećenja. Nakon hladnog obloga može se poviti distalni dio

ekstremiteta poradi potpore. Lokalno se primjenjuju i NSPUL kroz prvih 48 - 72 sata od

povrede tetive. Nakon hladnih, lokalno stavljamo tople obloge i resorptivne, antiflogistične

masti. Gnojni tendinitis liječi se primjenom antibiotika i toplo-vlažnih obloga. Za liječenje

kroničnih slučajeva obavlja se perkutana incizija tetivnih vlakana, implantacija vlakana ugljika

te dezmotomija ligamenta površinskog fleksornog mišića.

1.6. UPALA TETIVNIH OVOJNICA (tendovaginitis)

Pod pojmom tendovaginitisa podrazumijeva se upala sinovijalne membrane i fibroznog

sloja tetivne ovojnice. Brojni su uzroci nastanka i kliničke manifestacije bolesti. Najčešći uzrok

tendovaginitisa je trauma, koja za posljedicu ima oštećenje tkiva tetive i njezine ovojnice. U

mlađih životinja uzrok bolesti nerijetko ostaje nerazjašnjen. Osim navedenog, uzrok upale

tetivnih ovojnica mogu biti i mikroorganizmi.

U praksi je najčešća upala tendovagine m. extensor carpi radialis i upala distalne

digitalne tendovagine površinskog i dubokog fleksora prsta. Lokalno uočavamo oteklinu

duguljasta oblika, temperiranu, bolnu i na palpaciju fluktuirajuće konzistencije. Noga je

grčevito flektirana, konj teško hoda i pritom se o tlo oslanja samo nokatnim dijelom kopita. Po

tijeku upale razlikuju se akutni i kronični, a po karakteru upale septični i aseptični

tendovaginitis. Osim navedenog, pojavljuje se i idiopatski tendovaginitis. Idiopatski

tendovaginitis u mlađih životinja nepoznatog je uzroka, a pretragom se utvrdi pojačana

punjenost tendovagine, sa sinovijom rastezljivog karaktera. Septični oblik javlja se najčešće


12

zbog penetracije mikroorganizama kroz ozlijeđenu kožu, kao posljedica lokalne infekcije i

hematogenog prijenosa infekta u tijeku sistemske infekcije. Aseptični tendovaginitis je

posljedica traume tkiva (udarca, nagnječenja). Klinički simptomi očituju se znakovima

lokalne upale i različitim stupnjem hromosti.

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom životinje i ultrazvučnom pretragom.

Potrebno je učiniti punkciju otekline, a karakteristike dobivenog punktata olakšavaju

postavljanje dijagnoze. Kod aseptičnog tendovaginitisa punktat je tekuće konzistencije,

žućkastonarančaste boje s primjesama fibrina, dok kod septičnog oblika redovito nalazimo

gnojni sadržaj. Za postavljanje točne dijagnoze još se koriste i dijagnostičke analgezije i

testovi fleksije.

Liječenje akutnih stanja svodi se na mirovanje životinje na ravnoj podlozi, lokalnu

primjenu hladnih obloga te sistemsku primjenu nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nakon

48 sati nastavlja se s toplim oblozima i lokalnom primjenom resorptivnih masti. Bandaža se

više primjenjuje u kroničnim slučajevima. Kod septičnog oblika tendovaginitisa nužna je

primjena antibiotika kroz minimalno 7 dana, uz obavezno dreniranje. Lokalno se može

aplicirati glukokortikoid u kombinaciji s antibiotikom, najčešće do prestanka hromosti. U

početnom stadiju bolesti prognoza je povoljna, dok se napredovanjem bolesti pogoršava

klinička slika hromosti, što prognostički nije povoljno. Moguća komplikacija i posljedica

kronične upale je nastanak adhezija između tetive i njezine ovojnice, što rezultira trajnom

hromošću.

1.7. BOLESTI MIŠIĆA

Bolesti mišića mogu biti uzrokovane brojnim čimbenicima. Osim što mogu biti prirođene,

mogu biti i stečene. Kod konja je opisano nekoliko specifičnih bolesti mišića.

1.7.1. Fibrozirajući miozitis (myositis fibrosa; fibrotic myopathy)

Bolest je uzrovana fibrozom, odnosno bujanjem intermuskularnog vezivnog tkiva m.

semitendinosus, s povremenim promjenama na m. semimembranosus i m. biceps femoris.

Zabilježena je i fibroza m. gracilis. Karakteristična je jedinstvena anomalija hoda stražnjim


13

nogama, koja je posljedica ograničene aktivnosti navedenih mišića. Kod većine konja uzrok

bolesti je trauma mišića, s posljedičnom fibrozom i stvaranjem adhezija. Trauma mišića može

nastati kod razderotina, ozljede tijekom treninga, pada ili kod zapinjanja na ogradu ili užad.

Fibrozirajući miozitis je zabilježen i kod ždrjebadi, već pri porodu - kongenitalni fibrozirajući

miozitis, čija etiologija nije poznata. Ždrjebad rođena s tom bolešću također očituje

karakteristične promjene u hodu. Ponekad se bolest javlja nakon prijevoza konja u prikolici i

uzrokovana je lokalnom upalom mišića. Simptomi, odnosno karakterističan hod prestaje ubrzo

nakon provođenja odgovarajućeg liječenja. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i

kliničkog pregleda. Promjene se uočavaju već pri inspekciji i palpaciji. Analizom hoda uočavamo

mehaničko ograničenje aktivnosti zahvaćenih mišića, iskoračaj je skraćen, a noga se neposredno

prije polaganja na tlo naglo povlači kaudalno za 5 - 15 cm. Taj način hoda, odnosno šepanje nije

povezano s bolom jer životinja ne reagira na primjenu analgetika i ne očituje se bolnošću pri

obavljanju testova fleksije. Poremećaj u hodu očituje se pri svakom tipu hoda, ali se njegov

karakter može mijenjati ovisno o brzini i tipu hoda. Fibrotično ili osificirajuće područje može se

palpirati s kaudalne strane natkoljenice u razini koljenskog (femorotibijalnog) zgloba ili

neposredno iznad njega. Ultrazvučnom pretragom mogu se precizno lokalizirati mjesta promjene,

dok je radiološkom pretragom lakše lokalizirati osificirajuće promjene.

U liječenju fibrozirajućeg miozitisa opisano je mnoštvo kirurških metoda, poput

tenektomije, miektomije, miotomije, tenotomije i kirurške lize nastalih adhezija. Tradicionalna

kirurška metoda uključuje resekciju fibrotičnog ili osificirajućeg dijela mišića i uklanjanje

adhezija oko mišića. Tu kiruršku metodu zamijenile su druge zbog dugotrajnog oporavka i

nepoželjnih eksterijernih posljedica nakon oporavka. Modificirana tradicionalna kirurška metoda

obuhvaća resekciju otprilike 10 cm mišića i tetive. Nakon uvođenja životinje u opću anesteziju,

postavlja se rez u duljini od 15 do 20 cm izravno iznad spoja mišića i tetive s kaudalne strane

koljenskog zgloba. Uklanja se 5 cm mišića i 5 cm pripadajuće mu tetive te adhezije oko

zahvaćenih mišića. Kroz novi rez potrebno je postaviti kateter za dreniranje sadržaja, a kirurški

rez se zatvara u tri sloja.

Druga modificirana metoda prema Irwinu i Howellu obavlja se u lokalnoj anesteziji na

konju koji stoji, postavljanjem okomitog reza u duljini od 3 do 4 cm neposredno iznad

zahvaćenog tkiva. Sva palpatorno zahvaćena tkiva se transverzalno prerežu škarama, a dodatne

incizije se postavljaju medijalno ili lateralno u odnosu na prvi rez. Nogu je za vrijeme zahvata


14

potrebno povući prema naprijed kako bi se lakše moglo prepoznati ograničeno područje adhezija.

Rana se ostavlja da cijeli per secundam, a životinja počinje hodati tom nogom nakon 7 - 10 dana

iza operacije. Poremećaj u hodu u potpunosti prestaje do 14 dana nakon operacije, no značajno

poboljšanje uočava se već nakon zahvata.

Tenotomija m. semitendinosus je prvi izbor u kirurškom liječenju fibroze tog mišića.

Operacija se obavlja u općoj anesteziji u bočnom položaju na strani zahvaćenog ekstremiteta.

Kožni rez se postavlja u duljini od 8 cm iznad mjesta gdje palpiramo tetivu tibijalnog dijela

mišića s kaudomedijalne strane tibije, neznatno distalno od koljenskog zgloba. Rez se postavlja

kaudalno od v. saphena i nalijegajućeg m. gastrocnemius. Kad na reznu ranu dobijemo tetivu, pod

nju se postavlja pinceta ili hemostat i obavlja se transekcija. Nakon miektomije i miotomije

poboljšanje se obično očituje već nakon zahvata, no povremeno je potrebno 3 - 7 dana za

evidentno poboljšanje. Jednostavna miotomija s transekcijom ograničenih područja omogućuje

bolje kozmetičke rezultate, s nekolicinom mogućih komplikacija zbog manjih incizija i manjeg

stvaranja fibroznog tkiva tijekom cijeljenja. Kod obavljanja tenotomije komplikacija je još manje,

no postoji mogućnost da se abnormalnost u hodu ne ukloni u potpunosti.

1.8. PIJETLOV HOD (hiperfleksija stražnjih nogu; Stringhalt)

Taj oblik hromosti karakterističan je po nenamjernoj ili pretjeranoj fleksiji stražnjih nogu.

Postoji šarolikost u težini specifičnih znakova, koji mogu obuhvaćati ili jedan ili oba stražnja

ekstremiteta. Opisana su dva oblika hiperfleksije:

a) australski oblik: javlja se iznenada, sporadično ili epidemijski, uglavnom ljeti i u

jesen, kod konja na ispaši

� povremeno se javlja u Australiji i Novom Zelandu, a jednom je zabilježen

u Kaliforniji

� etiologija nije razjašnjena, no uzrokom bolesti smatraju se toksini ili otrovi

� povezan s ingestijom trave Hypochoeris radicata, hromost je uzrokovana

perifernom neuropatijom i neurogenom mišićnom atrofijom digitalnih

ekstenzora i m. gastrocnemius

� elektromiografijska aktivnost digitalnih ekstenzora je povećana, a brzina

prijenosa podražaja kroz duboku granu n. peroneus je smanjena


15

� uz to stanje česta je istovremena pojava laringealnih poremećaja

� zabilježeno je spontano izlječenje, bez primjene ikakvih terapijskih mjera.

b) konvencionalni oblik (tzv. pravi oblik pijetlovog hoda): javlja se sporadično, može

biti unilateralan ili bilateralan

� uzroci bolesti povezani su s ozljedama metatarzusa, tarzusa i koljenskog

zgloba, s bolom u kopitu, bolestima kralježnične moždine i adhezijama

tetiva, no u većini slučajeva točan uzrok bolesti nije poznat

� elektromiografijom otkrivamo lokaliziranu denervacijsku aktivnost

lateralnog digitalnog ekstenzornog mišića

� kod ovog oblika bolesti nema spontanog izlječenja.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Tijekom analize hoda

lako se uočava karakterističan pijetlov hod uzrokovan pretjeranom fleksijom jedne ili obje

stražnje noge. Kod australskog oblika proces je obično bilateralan, no na jednoj nozi promjena

može biti izraženija. Kod nekih konja se očituje samo srednje otežano hodanje, a poremećaj u

hodu može se uočiti kod okretanja konja u stranu ili pri kretanju unatrag, pa čak i kod podizanja

kopita. Kod nekih se očituje pretjerana fleksija u obliku naglog odgurivanja noge od tla prema

abdomenu. Ponekad putica može i dotaknuti trbušnu stijenku. Klinički znakovi se očituju pri

svakom koraku. Niže temperature zraka i mirovanje naglašavaju takav hod, no ponekad se

vježbom pijetlov hod može i reducirati. Također, nije zabilježena pasminska predispozicija.

Diferencijalno-dijagnostički to stanje treba razlučiti od intermitentne proksimalne fiksacije

(dorzalne luksacije) patele, što se postiže pažljivim promatranjem hoda životinje i palpacijom

patele.

Kod nas nije zabilježen australski oblik hiperfleksije. Liječenje ovisi o obliku bolesti, no

prvo se životinju mora maknuti s pašnjaka i promijeniti joj hranidbeni režim. Kod australskog

oblika zabilježena su i spontana izlječenja. No kod konvencionalnog oblika za potpuni oporavak

neophodno je kirurško liječenje. Preporučene su brojne metode, a od njih opisana tenektomija i

parcijalna miektomija lateralne digitalne ekstenzorne tetive omogućuju djelomični do potpuni

oporavak. Zahvat se može obaviti u lokalnoj i općoj anesteziji. Distalni dio lateralnog digitalnog

ekstenzora u duljini od 2 do 10 cm i cijela tetiva se uklanjaju. Kod standardne metode, u liniji od

2 cm aplicira se lokalni anestetik iznad lateralnog digitalnog ekstenzora neposredno prije spoja s


16

dugom digitalnom ekstenzornom tetivom na lateralnoj strani metatarzusa. To se područje lako

palpira ispod tarzometatarzalnog zgloba. Drugo područje gdje se aplicira lokalni anestetik je s

lateralne strane tibije, 6 cm iznad lateralnog malleolusa tibije u proksimalnom smjeru. Prvi rez se

postavlja neposredno iznad tetive proksimalno od njenog spoja s tetivom dugog digitalnog

ekstenzora. Ispod tetive se postavlja zakrivljeni hemostat (Kelly). Drugi rez duljine 6 cm kroz

kožu, potkožje i fasciju postavlja se iznad lateralnog digitalnog mišića u longitudinalnom smjeru

paralelno s mišićnim vlaknima. Trbuh mišića se izvlači na reznu ranu i ispod njega se također

postavlja zakrivljeni hemostat. Povlačenjem instrumenta ispod mišića i onog ispod tetive operater

se uvjerava da je izolirao na ranu odgovarajuću tetivu i mišić. Na distalnom rezu se prereže tetiva

i izvlači se kroz proksimalni rez. Nakon toga obavlja se resekcija mišića, minimalno u duljini od 2

cm. Fascija se na proksimalnom rezu šiva pojedinačnim šavom ili jednostavnim produžnim

šavom, a pritom se koristi sintetski resorptivni konac promjera 0. Potkožje se zatvara također

resorptivnim sintetskim koncem promjera 2-0, istim šavom kao i fascija, dok se koža šiva

neresorptivnim monofilamentnim koncem. Distalni rez se zatvara samo u jednom sloju, odnosno

šiva se koža. Operacijsku ranu potrebno je pokriti sterilnim povojima, a na cijeli ekstremitet

postavljaju se bandaže kroz minimalno 10 - 14 dana. Tijekom oporavka životinja miruje u boksu,

a nakon skidanja šavova može se započeti s laganim hodanjem. Uobičajeni treninzi mogu

započeti već 3 - 4 tjedna nakon operacije. Modificirana metoda tenektomije i parcijalne

miektomije obavlja se s većom resekcijom mišića, a krajevi mišića se šivaju. Ta se metoda

obavlja u općoj anesteziji, a proksimalni rez je duljine 14 - 16 cm, točno iznad trbuha lateralnog

digitalnog ekstenzora.

Od komplikacija zabilježena je dehiscencija, infekcija te izostanak smanjenja intenziteta

hromosti. Prognoza je bolja kod australskog oblika bolesti jer su zabilježena spontana izlječenja,

no također su zabilježena i ozbiljnija stanja koja su zahtijevala eutanaziju životinja. Kod

konvencionalnog oblika prognoza ovisi o ishodu kirurškog zahvata, što je relativno

nepredvidljivo. Stanje se kod nekih konja poboljša odmah nakon operacije, dok kod nekih ne

nastupi potpuna remisija. Razdoblje oporavka također može varirati, od trenutnog poboljšanja pa

sve do nekoliko mjeseci. Pokazalo se da najbolje izglede za potpuni opravak imaju konji s

adhezijama i ozljedama metatarzalne regije.


17

1.9. GRIŽENJE JASLI I AEROFAGIJA (cribbing and aerophagia)

Griženje jasli je karakteristična pojava kod konja koji gornjim sjekutićima obuhvaća

neki čvrsti predmet te pritom napinje ventralnu vratnu muskulaturu, savija vrat, retraktira grkljan

i vuče unatrag. Konji koji za vrijeme tih radnji gutaju zrak nazivaju se gutačima vjetra ili

kažemo da gutaju zrak (aerofagija). Stanje ovješavanja sjekutićima o solidne predmete valja

razlikovati od pojave kada konj grize predmet, odnosno drvo. To stanje može biti posljedica

dosade, izolacije ili nedostatka kvalitetne krme. Opisano stanje također je zabilježeno kod

konja koji imaju želučano-crijevne probleme kao način ublažavanja bolova. Gutanje zraka

najčešće je stečena mana, ali poznato je da se radnja može naučiti od drugih konja. U etiologiji

nisu isključeni genetski čimbenici.

Griženje jasli je nečujna radnja prilikom koje se konj sjekutićima ovjesi o neki

predmet, što uzrokuje veliko opterećenje zubi i napinjanje ventralne vratne muskulature, s

hipertrofijom. Konji s ovom manom gube na tjelesnoj masi, imaju želučano-crijevne

poremećaje, flatulencije te su lošiji na treninzima. Ponekad se prilikom gutanja zraka

može čuti karakterističan zvuk. Konji obično ne pokazuju kliničke znakove bolesti, osim onih

koji su posljedica velikog opterećenja i trošenja sjekutića. Ova je mana češće zabilježena u

Europi, a povezuje se s činjenicom da se konji manje drže na ispaši te se tako manje i

kreću. U posljednje vrijeme broj konja s manom griženja jasli sve je veći.

Liječenje može biti konzervativno ili operacijsko. Konzervativno liječenje obuhvaća

mnoštvo radnji i indicirano je u većini slučajeva. Zabilježena je redukcija te radnje ili potpuni

prekid kod konja koji su iz staje premješteni na ispašu. Valja ukloniti sve čvrste predmete iz

staje o koje bi se konj mogao ovjesiti sjekutićima, a ostale površine koje bi mogao gristi

premazati tvarima koje daju gorak okus. Na vrat se mogu postaviti kožni ili metalni remeni

koji ograničavaju kontrakciju vratne muskulature i uvijanje vrata. Time vratni mišići ostaju

opušteni, a konj može nesmetano uzimati hranu i vodu te disati. Ne preporuča se skidanje

tijekom treninga. U smanjenju ili otklanjanju mane griženja jasli korisnom se pokazala

akupunktura i šok terapija, odnosno terapija averzijom.

Operacijsko liječenje uključuje djelomičnu resekciju vratnih mišića (m.

sternomandibularis, m. sternothyreohyoideus i m. omohyoideus), a naziva se Forssellovim

zahvatom. Osim resekcije pojedinih mišića modificirana tehnika (m. sternothyreohyoideus i m.


18

omohyoideus) obuhvaća i neurektomiju ventralne grane 11. mozgovnog živca (n.

accesorius). Ta j e tehnika modificirana na temelju Hammove tehnike neurektomije 11.

mozgovnog živca. Ventralna grana n. accesorius inervira sternomandibularni mišić koji je

najveći mišić vrata kojim se konj služi pri fleksiji vrata. Obavljanjem same neurektomije ne

postižu se željeni rezultati, stoga se zahvat upotpunjuje djelomičnom resekcijom mišića.

1.9.1. Modificirani Forssellov zahvat

Zahvat se obavlja na anesteziranoj životinji koja leži na leđima. Nakon pripreme,

postavlja se kožni rez duljine 30 cm i krajevi se retraktiraju lateralno kako bi na reznu ranu dobili

potrebne mišiće. Sternomandibularni mišić jedne strane vrata odvajamo od m. omohyoideus,

čime omogućujemo pristup do medijalnog dijela sternomandibularnog mišića. Ventralnu granu

n. accesorius lociramo pomicanjem spomenutog mišića lateralno, podižemo ga i provjeravamo

jesmo l i izolirali potrebni živac (na dodir živca kontraktira se mišić). Uklanja se 4 - 6 cm

živca, a postupak se ponavlja s druge strane vrata. Nadalje, uklanja se 30-ak cm navedenih

mišića (m. sternomandibularis, m. sternothyreohyoideus i m. omohyoideus). Treba ih pažljivo

osloboditi od okolnih struktura (grkljana i krvnih žila) te se na kranijalnom dijelu reza ispod

mišića umeće zakrivljeni hemostat ili škare. Potom se izolirani trbuh mišića prereže i povlači se

kaudalno. Pri obavljanju zahvata pozornost valja usmjeriti na zaustavljanje krvarenja iz

prerezanih mišića. Kroz posebne incizije na svakom kraju reza postavlja se dren. Potkožje se

zatvara jednostavnim produžnim šavom s resorptivnim sintetskim koncem promjera 0. Koža se

zatvara neresorptivnim koncem, a tehniku šivanja odabire operater. Preko operacijske rane

postavlja se bandaža kako bi se rana zaštitila u početnoj fazi cijeljenja.

Nakon operacije životinju smjestimo u staju tijekom sljedeća 2 tjedna. Nakon 2 - 3 dana

može se ukloniti povoj, a nakon još 4 - 6 dana uklanja se i dren. Kožni šavovi se uklanjaju 10

- 14 dana nakon operacije, a s vježbanjem se može započeti već za 21 dan. Hematomi i seromi

nastaju rijetko, a saniraju se ili konzervativnim putem ili dreniranjem. Sve dok je postavljen

dren, indicirana je i primjena antibiotske terapije.

Forssellov zahvat se lako obavlja, ne zahtijeva opću anesteziju, a konj se ubrzo

nakon operacije može vratiti u upotrebu. No, ta s e metoda pokazala samo djelomično

učinkovitom i više se ne koristi. Veću učinkovitost pokazao je modificirani Forssellov zahvat koji

osim resekcije pojedinih vratnih mišića uključuje i neurektomiju akcesornih živaca.


19

1.10. RUPTURA MIŠIĆA

Prekid kontinuiteta mišića nastaje najčešće kao posljedica djelovanja traume. Uslijed

trauma dolazi do prekida pojedinih mišićnih vlakana, ali i krvnih žila koje opskrbljuju krvlju

oštećeno područje. Na mjestu rupture mišića nastaje krvarenje, razvija se oteklina, hematom i

drugi znakovi akutnog upalnog procesa. Životinja očituje izrazitu bolnost i hromost, što ovisi o

tome koji je mišić oštećen i u kojem opsegu. Klinička slika se tako razlikuje ovisno o tome

koji je mišić rupturirao.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamnestičkih podataka i kliničkog pregleda

životinja. No mogu se obaviti i dodatne kliničke pretrage, poput radiološke i ultrazvučne

pretrage.

Liječenje takvih stanja treba započeti što je ranije moguće, ponajviše zbog

zaustavljanja krvarenja. Kao i kod rupture tetiva, konzervativno liječenje započinje

mirovanjem. Nakon zaustavljanja krvarenja mogu se lokalno primjenjivati hladni

oblozi. Kontraindicirana je lokalna primjena toplih obloga ili masaža zahvaćenog područja jer

se time može izazvati ponovno krvarenje iz oštećenog mišića i nastanak hematoma. Prvih

nekoliko dana, obično 12 - 14, životinja mora mirovati u staji uz minimalno kretanje,

dopušten je lagani hod pod nadzorom. Sve dok postoji oteklina i lokalna temperiranost,

indicirano je primjenjivati hladne obloge ili led te NSPUL. Peroralno se mogu primjenjivati

različiti dodaci hrani koji potiču izgradnju i cijeljenje mišićnog tkiva (primjerice, Platinum

performance´s Myo-Vet, Ani Med´s Muscle-UP Powder).

Nakon regresije otekline i hematoma, obično 2 - 4 tjedna od nastanka ozljede, počinje

terapija kojom se potiču lokalna cirkulacija i remodeliranje novonastalog tkiva u procesu

cijeljenja. Svakodnevno se primjenjuju topli oblozi, u trajanju od 30 do 45 minuta, dva

puta dnevno. Preporuča se korištenje toplih kupki ili toplinska terapija ultrazvukom. Masaža

zahvaćenog područja od presudne je važnosti za brži i kvalitetniji oporavak jer se upravo tim

postupcima potiče remodeliranje tkiva. Nakon 6 - 7 tjedana od nastanka ozljede mišićno

tkivo postiže zadovoljavajuću snagu izdržljivosti i vraća se u fiziološku funkciju. To je i

vrijeme kada se životinja može ponovno uvoditi u trening, ali postupno. Brži hod se preporuča

izvoditi tek u kraćim vremenskim intervalima, od 3 do 5 minuta, a svaki tjedan se produljuje za 5

minuta. Lagani galop ili kas ne treba počinjati prije 10-og tjedna nakon ozljede, a brzinu


20

hoda i duljinu opterećenja potom treba povećavati ovisno o tome kako se životinja ponaša

tijekom vježbe i koliki napor dopušta. Ako nema komplikacija i ako se poštuju sve

propisane mjere liječenja, konj se može vratiti u uobičajeni trening 12 - 14 tjedana nakon

nastanka ozljede.

Teže, odnosno opsežnije rupture mišića liječe se operacijskim metodama koje se

upotpunjuju konzervativnim načinom liječenja. Najčešće su zabilježene rupture m. peroneus

tertius, m. quadriceps femoris, m. gastrocnemius, m. brachiocephalicus i m. serratus ventralis.

Ruptura m. serratusa ventralisa je rijetka pojava kod konja, a kada i nastane,

obično je bilateralna. Nastaje nakon traume prednjeg dijela tijela, obično vrata i područja

lopatice, odnosno grebena, i t o najčešće nakon skakanja konja preko previsokih

prepreka ili skakanjem s povišenih mjesta. Nakon rupture, grudni koš propada ventralno

što se lako uočava po stavu životinje. Dorzalni rub lopatice strši iznad trnastih izdanaka

grudnih kralježaka. Zbog intenzivne bolnosti apliciraju se NSPUL, a životinja treba mirovati

od 30 do 45 dana, po mogućnosti neznatno podignuta remenjem iznad razine zemlje.

Prognoza je relativno loša, naročito ako je riječ o potpunoj rupturi mišića.

Ruptura m. peroneusa tertiusa najčešće nastaje kao posljedica

hiperekstenzije tibiotarzalnog zgloba, primjerice ako životinji noga zaglavi pa je potom snažno

povlači kako bi se oslobodila. Ruptura ovog mišića zabilježena je nakon naglog starta na

u trkama konja, kada konj poskoči i naglo optereti mišiće stražnjih nogu. Može nastati i kod

konja koji nose gips na cijelog stražnjoj nozi, zbog čega nastaje hiperekstenzija i posljedična

ruptura ovog mišića. Jedan od znakova rupture je taj da se koljenski zglob flektira, a tarzalni

zglob ostaje u ekstenziji. Kada je noga položena na tlo, konj pokazuje bolnost manjeg

intenziteta i nema većih poteškoća pri oslanjanju na zahvaćenu nogu. Pri hodu se može uočiti

manje ulegnuće Ahilove tetive koja nije napeta, nego je labava. Tarzalni zglob se može

ekstendirati bez ekstenzije koljenog zgloba, što se na zdravoj nozi ne može provesti.

Životinja treba strogo mirovati, minimalno 4 - 6 tjedana, nakon čega se može započeti s

lakšim vježbama tijekom sljedeća dva mjeseca. Ako nema poboljšanja nakon prvih 6

tjedana, prognoza je loša jer postoji mogućnost da ozljeđena tetiva ne zacijeli.

Ruptura m. gastrocnemiusa uglavnom se javlja kod trkaćih konja, a očituje se

hromošću u fazi opterećenja bolesne stražnje noge. Skraćeno je vrijeme podupiranja noge

tijekom kretanja. Liječenje se provodi postavljanjem Robert Jonesove bandaže na cijelu


21

nogu i mirovanjem u staji. Također se može postaviti Thomasova udlaga i cijela noga se

postavlja u gipsani povoj. Nakon što oteklina splasne, gips se mora zamijeniti. Kod odbijene

ždrjebadi, nakon tri tjedna se gore opisani povoj može zamijeniti s Robert Jonesovom bandažom.

1.11. OSIFIKACIJA MIŠIĆA

Osifikacija mišića nastaje uslijed kroničnih traumatskih ozljeda ili upala mišićnog tkiva,

zbog čega se kalcijeve soli talože u degenerirano mišićno tkivo. Također, može nastati kao

posljedica metaplazije (nefiziološke transformacije tkiva). Pojavljuje se u dva oblika, kao

osificirajuća miopatija m. semitendinosus i kao osifikacija m. biceps brachii. Zbog opsežnog

oštećenja mišićno tkivo atrofira, gubi elastičnost i fiziološku funkciju. Čeće se javlja u trkaćih

konja i onih koji obavljaju teže fizičke poslove. Bolest se dijagnosticira na temelju kliničke i

radiološke pretrage. Prilikom pregleda možemo palpirati ožiljkasto tkivo tvrde konzistencije

(nastaje uslijed kroničnih traumatskih oštećenja), a radiološkom pretragom moguće je potvrditi

postojanje formiranog koštanog tkiva u mišiću. Kada je promjenama zahvaćen m. biceps brachii,

u hodu je karakterističan skraćeni korak i oslanjanje na nokatni dio kopita, slično kao i kod

podotrohloze. Liječenje se obavlja isključivo kirurškim zahvatom. Moguće je ukloniti nastalo

koštano tkivo (kada je zahvaćen m. biceps brachii) ili obaviti transekciju mišića.

2. BOLESTI KOSTI

Bolesti kosti mogu biti kongenitalne i nasljedne ili mogu biti posljedica nutritivnih

nedostataka i poremećaja te traume.

Kongenitalne bolesti nastaju zbog intrauterinog razvojnog poremećaja, primjerice

atlantookcipitalna malformacija u arapskih konja, abnormalnosti u funkciji kosti kod

hipoplazije paratireoidne žlijezde. Uzroci kongenitalnih i nasljednih bolesti kosti mogu biti

neurološki poremećaji, infekcije fetusa ili toksini koje majka unosi hranom u ranijem

periodu gestacije. Nasljedne bolesti posljedica su genetskih poremećaja koji se prenose na

potomstvo. Osteogenesis imperfecta, osteopetrosis i brojne druge bolesti kosti posljedica su

nenormalnosti u razvoju i formiranju kosti, čiji uzrok leži u genetskoj osnovi.

U konja su zabilježene i metaboličke bolesti kosti (osteodistrofije), poput rahitisa,


22

osteomalacije i osteoporoze, a posljedica su nutritivnih ili endokrinih disbalansa te

toksičnog djelovanja pojedinih supstanci (primjerice, dugotrajna aplikacija glukokortikoida

može izazvati osteoporozu). Opisana stanja ne liječe se rutinski kirurškim putem, nego se

moguće komplikacije liječe operacijski, npr. lomovi. Bolesti kosti koje nastaju kod

nutritivnih poremećaja uglavnom su posljedica nedostatka minerala u tragovima, npr. bakra,

cinka, magnezija, kalcija i fosfora. Od vitamina, važan je unos vitamina A i vitamina D, čija

količina može znatno utjecati na razvoj i rast kosti. Do bolesti kosti, primjerice osteohondroze,

može doći i kod otrovanja cinkom ili kod otrovanja nekim drugim mikroelementom.

Traume kosti su najčešći uzroci ortopedskih problema kod životinja, a uključuju

lomove, napuknuća, traumi posljedične periostalne reakcije, sekvestracije, desmopatije i

tendinopatije. Popratni simptomi tih stanja su najčešće slaba pokretljivost ekstremiteta, slabost,

nestabilnost, lokalna temperiranost i oteklina.

Dijagnostika navedenih stanja je složena i osim kliničkog pregleda uključuje

radiološku i ultrazvučnu pretragu, scintigrafiju, CT i MR. Neophodne su i dijagnostičke

analgezije kako bi se sa sigurnošću mogla utvrditi lokalizacija bolesti.

2.1. OSTEOCHONDROSIS (OC)

Osteohondroza je jedna od značajnijih bolesti koštanog sustava kod konja u rastu, a

očituje se poremećajem fizioloških procesa u formiranju kosti i hrskavice u području epifiza.

Prvenstveno nastaju poremećaji u diferencijaciji i sazrijevanju hondrocita i osifikaciji

okolnog matriksa. Procesi osifikacije hrskavičnog matriksa su prekinuti, bilo zbog

poremećaja vaskulariteta ili aktivnosti hondrocita. Uzroci bolesti nisu sasvim razjašnjeni, no

najčešće spominjane teorije o nastanku osteohondroze temelje se na genetskoj predispoziciji,

stupnju rasta kosti, nutritivnim deficitima i traumama. Zabilježena je pasminska predispozicija

u punokrvnjaka i polukrvnjaka. U novije vrijeme se kao uzrok bolesti spominje inzulinom

potaknuti hormonalni disbalans (poremećaj u izlučivanju hormona rasta), što je posljedica

prekomjernog unosa hrane bogate ugljikohidratima. Osteohondrozu može potaknuti

prekomjeran unos fosfata i kalcija u organizam, zatim nedostatak bakra i cinka te

traumatska oštećenja hrskavičnog matriksa ili područja osifikacije kosti. Osteohondroza se

javlja najčešće u dva oblika, kao osteochondrosis dissecans (OCD) i kao subhondralna koštana


23

cista (SBC).

Osteochondrosis dissecans se očituje odvajanjem epifizne hrskavice od subhondralne

kosti, što ima za posljedicu upalni odgovor kosti u području ispod linije odvajanja.

Najčešće su zahvaćene kosti humerusa, femura (odnosno lakatni i koljenski zglob), tibije te

metakarpalne i metatarzalne kosti. Klinički znakovi se javljaju u dobi od 4 mjeseca do 2 godine,

ovisno o stupnju oštećenja. Kod blažih lezija simptomi bolesti se javljaju u kasnijoj dobi, dok se

simptomi težih lezija javljaju već u ranijoj dobi. Ovisno o tome koji je zglob i koje s u

kosti zahvaćene promjenama razlikuju se simptomi bolesti, no javlja se hromost i/ili upala

sinovijalne membrane zgloba s nakupljanjem eksudata te lokalna bolnost. Klinička slika

OCD-a s osteohondralnim fragmentima često je popraćena degenerativnim bolestima

zglobova (DJD). Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda,

tijekom kojega možemo uočiti oteklinu u području zahvaćenog zgloba, i dijagnostičkim

analgezijama. Pretragom punktata sinovijalne šupljine ne nalazimo znatnije promjene od

fizioloških vrijednosti. Dijagnoza se sa sigurnošću može postaviti obavljanjem radiološke

pretrage i utvrđivanjem karakterističnih radiografskih promjena na predisponirajućim

zglobovima. Na radiološkim snimkama uočavaju se svjetlije linije odvajanja kosti i

hrskavice. Kod težih stanja mogu se vidjeti i koštani fragmenti jasno odvojeni od ostatka

koštane mase i hrskavice. Pri tumačenju rezultata radiološke pretrage u obzir valja uzeti i

mogućnost da promjene nisu u korelaciji sa stupnjem patoloških promjena, a iste možemo

utvrditi dijagnostičkom operacijom, odnosno artroskopijom.

Liječenje može biti konzervativno i/ili operacijsko. Životinja prvenstveno mora

mirovati, vježbe i treninzi se reduciraju i obavljaju pod stručnim nadzorom (fizikalna terapija).

Propisane vježbe upotpunjuju se sistemskom i lokalnom primjenom NSPUL-a. Intraartikularno

se apliciraju hijaluronski ili polisulfatni glikozaminoglikani. Operacijsko liječenje obuhvaća

uklanjanje osteohondralnih fragmenata, odvojenih dijelova hrskavice i debridman subhondralne

kosti. Artrotomiju je zamijenila artroskopija, koja se smatra prvom metodom u

operacijskom liječenju OCD-a. Artroskopija je tehnika minimalne invazije. Kroz inciziju u

dužini od 1 cm uvode se specijalno dizajnirani optički instrumenti na čijem se vrhu uz

optički instrument nalazi i izvor svjetlosti. Slika unutrašnjosti zgloba prenosi se na

monitor, a kroz postrane incizije uvode se specijalizirani instrumenti za obavljanje

zahvata.


24

Subhondralna koštana cista je drugi oblik osteohondroze. Umjesto odvajanja

hrskavice od kosti, hrskavica ostaje pričvršćena za kost. Uzrok bolesti može biti

traumatsko oštećenje zgloba popraćeno ishemijskim i nekrotičnim promjenama koje

rezultiraju cističnim formacijama. Promjene nalazimo na uobičajenim mjestima kao kod OCD-

a, dakle zahvaćeni su najčešće rameni, lakatni, koljenski, putični i krunski te kopitni zglob.

Klinički znakovi se javljaju u dobi od 6 mjeseci do dvije godine. Očituje se hromost,

sekundarna upala sinovijalne membrane zgloba (kao posljedica djelovanja detritusa

oslobođenog iz ciste) i lokalna bolnost. Ovisno o tome koji je zglob zahvaćen

promjenama, razlikuje se intenzitet hromosti. Bolnost i hromost se smanjuju u mirovanju, ali

nakon treninga se intenziviraju. Sinovijalne efuzije često izostaju i teško se

dijagnosticiraju.

Bolest se dijagnosticira na temelju anamneze, kliničkog pregleda i pretrage na

hromost. Obavljaju se dijagnostičke analgezije (umanjuje se bolnost i intenzitet hromosti) i

testovi fleksije (pojačava se bolnost i intenzitet hromosti) kako bi se utvrdilo točno mjesto

uzroka boli i hromosti. U dijagnostičke postupke ubraja se i intrasinovijalna analgezija

zglobova, zbog koje se intenzitet hromosti u velikom stupnju smanji. Sigurnu dijagnozu

postavljamo pomoću radiološke pretrage. Na snimkama se u području epifiza uočava

svjetlije područje.

Liječenje se provodi konzervativnim i operacijskim metodama. Mirovanje,

fizikalna terapija i intraartikularna aplikacija glikozaminoglikana osnova su

konzervativnog liječenja. Operacijsko liječenje uključuje uklanjanje ciste iz koštanog tkiva i

hrskavice. Zbog što manje invazije preporuča se artroskopija, koja je zamijenila veći dio

operacijskih metoda, primjerice artrotomiju nakon koje je česta pojava komplikacija operacijske

rane.

2.2. ODVAJANJE EPIFIZE GLAVE BEDRENE KOSTI (poskliz glave bedrene

kosti, epiphyseolysis)

Epifizeoliza glave bedrene kosti zabilježena u ždrjebadi i mlađih konja, osobito u težih

pasmina i pretilih jedinki, smatra se bolešću koja se često javlja u sklopu osteohondroze

konja. Zbog poremećaja fiziološkog razvoja kosti dolazi do gubitka mehaničke čvrstoće


25

ploče rasta kosti. Posljedica je da se glava femura pomiče prema vratu, odnosno prema metafizi

proksimalnog dijela kosti. U etiologiji bolesti navode se hormonalni i mehanički čimbenici. U

doba intenzivna rasta izostaje razmjeran rast kosti s razvitkom ostatka tijela. U tom slučaju se

kosti naglo opterećuju, a djelovanjem prejakih sila na kost epifiza se potiskuje u ventralnom

smjeru dok naposljetku ne sklizne s glave femura. Bolest je češće zamjećena u pretilih ili naglo

utovljenih životinja.

Klinički znakovi nisu naročito specifični. Prisutna je hromost različita intenziteta, sapi

bolesne strane su opuštenije, korak je skraćen. Oboljeli ekstremitet podvučen je pod tijelo,

životinja često liježe i nerado ustaje. Pri pasivnim kretnjama moguće je čuti krepitacije u

području kuka. Za potvrdu dijagnoze u pravilu je dovoljna rendgenološka snimka kukova u dvije

projekcije, no može se provesti i ultrazvučna pretraga, scintigrafija i magnetska rezonanca.

Liječenje se ne provodi, nego se životinja pravovremeno ekonomski iskorištava ili eutanazira.

2.3. UPALA KOSTI (ostitis)

Pod pojmom upale kosti podrazumijevamo upalne procese lokalizirane u

Haversovim i Volkmannovim kanalima te najčešće u medularnoj šupljini kosti. Ako

je upalnim promjenama zahvaćen periost kosti, upala se naziva periostitis, a ako je

zahvaćena medularna šupljina, odnosno koštana srž, naziva se osteomijelitis. Upale kosti

mogu biti infektivne i neinfektivne naravi (uzrokovane traumom, toksinima).

Infekcijske upale kosti kod konja najčešće se događaju na distalnim kostima

ekstremiteta, točnije na metakarpalnim i metatarzalnim kostima. To su mjesta gdje su kosti

oskudno pokrivene tkivom pa infekcija može uslijediti već nakon manje ozljede kože ili se

uzročnici infekcije (bakterije, virusi, gljivice) šire hematogeno iz obližnjeg septičnog

žarišta. Prodorom mikroorganizama do površine kosti i kroz periost nakon ozljede kože i

okolnih struktura kosti, nastaje upalni proces, a na površini kosti se odvaja tanji sloj

sekvestrirane koštane mase. Dublji slojevi kosti najčešće nisu zahvaćeni zbog dobre

vaskularizacije. Defekt koji nastaje može s vremenom zacijeliti tvorbom granulacijskog

tkiva, uz što ranije operacijsko uklanjanje sekvestriranog, avitalnog dijela kosti.

Formiranje sekvestra kosti počinje infekcijom kosti i ishemijom koja je posljedica

nakupljenog eksudata zbog upalne reakcije tkiva. Periost se odvaja od koštanog tkiva, nakon


26

čega slijede trombotične i nekrotične promjene kosti, što rezultira stvaranjem koštanog

sekvestra jasno odvojenog od zdravog dijela kosti. Dio odvojene koštane mase okružen je

sklerotičnim tkivom koje nije vaskularizirano, zato se nastali defekt ne može resorbirati.

Unutar same kosti Haversovi kanali su obliterirani ožiljkastim tkivom, što otežava liječenje

bolesti zbog slabe opskrbe tkiva krvlju. Istodobno dolazi do formiranja nove kosti

(involucrum) oko sekvestra i okolnog eksudata. Od kliničkih znakova zapažamo oteklinu,

lokalnu temperiranost, bolnost, otežano kretanje, odnosno hromost različitog intenziteta.

Sumnju na bolest možemo postaviti pri utvrđivanju bilo kakvog iscjetka iz rane za koju vlasnik

životinje navodi da već duže traje. Radiološkom pretragom možemo potvrditi dijagnozu, koju

prethodno postavljamo na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Izolirane fragmente kosti

možemo uočiti na rendgenogramu već nakon sedam dana od nastanka ozljede, kao manje

ograničeno područje resorpcije na perifernim dijelovima oštećene kosti. Jasno izolirane

koštane fragmente moguće je detektirati 2 - 3 tjedna nakon ozljede, a istodobno se zapaža i

involucrum. Moguć je spontani oporavak, odnosno izlječenje ako nema opsežne infekcije,

ako je sekvestar manji i sam bude ekstrahiran preko otvorene rane. No najčešće je potrebno

kirurško liječenje koje obuhvaća debridman nekrotičnog i ožiljkastog tkiva te uklanjanje

sekvestra. Potrebno je kost kiretirati sve do pojave zdravog tkiva te potom temeljito isprati.

Zahvat se obavlja u općoj anesteziji, no manje promjene je moguće obaviti u lokalnoj

anesteziji, na sediranom konju koji stoji. Parenteralno se apliciraju antibiotici premda je njihovo

djelovanje upitno zbog slabije distribucije u oštećeno područje. Antibiotsku terapiju je

najbolje odrediti prema antibiogramu (kao materijal za pretragu može se uzeti odvojeni

koštani fragment) kako bi se izbjeglo određivanje neučinkovite antibiotske terapije. Prognoza

je obično povoljna, naročito nakon uklanjanja koštanog fragmenta.

Osteomijelitis je opsežnija upala kosti koja zahvaća koštanu srž. Prema porijeklu

infekcije, osteomijelitis je podijeljen u tri grupe: hematogeni, traumatski i jatrogeni.

Hematogeni osteomijelitis češće se javlja u mlađih životinja, a znatno rjeđe u odraslih

konja. Infekcija nastaje širenjem uzročnika bolesti krvlju iz primarnog žarišta infekta,

primjerice uslijed želučano-crijevnih ili plućnih infekcija. Traumatski osteomijelitis se javlja

neovisno o životnoj dobi, a najčešće je posljedica ubodnih rana ili otvorenih lomova kosti. Kod

lomova kosti važno je osigurati odgovarajuće liječenje kojim se koštani ulomci moraju fiksirati

ili ukloniti. U protivnom, koštani ulomci nekrotiziraju zbog avaskularizacije, a mrtvo tkivo


27

predstavlja pogodan medij za razvoj bakterija. Jatrogeni osteomijelitis uslijedi obično nakon

kirurškog zahvata, primjerice nakon unutarnje fiksacije koštanih ulomaka ili intraartikularne

primjene lijekova. Upalni proces se širi Haversovim i Volkmannovim kanalima, a smatra se da su

prostaglandini glavni krivac za propadanje koštanog tkiva. Upalom mogu biti zahvaćeni samo

pojedini dijelovi kosti (sinovijalna površina zglobova, dijafiza ili epifiza) ili više dijelova

kosti. Širenjem infekcije nastaje tromboza krvnih žila, a u lakunama ostaju avitalni

osteociti. Upalni proces otežava vaskularizaciju kosti, što u konačnici rezultira nekrozom

kosti uz mogućnost formiranja izoliranih koštanih fragmenata (sekvestara). Klinički znakovi

bolesti često su prikriveni sve dok ne dođe do opsežnijeg oštećenja. Kod traumatskog

osteomijelitisa č e s t o s e hromost različita intenziteta povezuje s ozljedom ekstremiteta,

zanemarujući pritom mogućnost postojanja osteomijelitisa. Prisutna je visokogradna hromost s

bolnošću koja se intenzivira prilikom manipulacije zglobovima. Osteolitičkim procesima nastaje

flegmona koja može fistulirati pa se uočava iscjedak na površini kože u području zahvaćene

kosti. Osim lokalnih znakova upale, poremećeno je i opće stanje životinje.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i detaljnog kliničkog pregleda životinje. Od

dodatnih kliničkih pretraga obavlja se radiološka pretraga kojom uočavamo osteolitičke procese.

Promjene se najčešće uočavaju tek nakon što je resorbirano 30 - 50 % koštanih minerala,

otprilike 14 dana nakon nastupa infekcije. U kroničnom slučaju mogu se uočiti

sklerotična područja oko osteolitičkih područja, kao posljedica bujanja novog koštanog

tkiva i formiranja izoliranih fragmenata kosti.

Liječenje započinje parenteralnom primjenom antibiotika, kroz minimalno 3 tjedna.

Najčešće se primjenjuju penicilin, gentamicin, amikacin, ceftiofur, cefazolin, enrofloksacin i

vankomicin. Indicirana je primjena NSPUL-a u kombinaciji s antibioticima, no njihova

upotreba mora biti oprezna zbog mogućih želučano-crijevnih nuspojava. Ako nema

poboljšanja, konzervativno liječenje potrebno je upotpuniti kirurškim zahvatom. Ako je

oštećenje manjeg opsega i ako je tehnički moguće, obavlja se artroskopija kojom se uklanja

oštećeni dio kosti. Kod opsežnijih promjena životinja se operira u općoj anesteziji. Pritom se

provodi debridman koštanog tkiva, kako bi se uklonilo nekrotično tkivo kosti i okolnih

struktura. Akoje riječ o traumatskom osteomijelitisu nakon loma kosti, važno je uspostaviti

stabilnost koštanih ulomaka postavljanjem novih vanjskih ili unutarnjih fiksatora. Preporuča se

aplikacija antibiotika izravno u koštanu srž kako bi se održala potrebna koncentracija antibiotika


28

u području infekcije. Prognoza je dvojbena, a ovisi o opsegu i trajanju oštećenja, uzroku bolesti

(traumatski osteomijelitis lakše je izlječiv od jatrogenog) te starosti životinje.

2.4. UPALA POKOSNICE (periostitis)

Periostitis je upala periosta, sloja vezivnoga tkiva koje obavija kost. Akutni

periostitis kao posljedica infekcije karakteriziran je difuznom gnojnom upalom, jakom

bolnošću, poremećajem općeg stanja i u kroničnom obliku nekrozom. Uzrok može biti i veći

tjelesni napor (intenzivni treninzi u mladih konja koji su još u razvoju i konja koji nisu dovoljno

utrenirani za veće napore) ili trauma (nagnječenje, udarac, pritisak). Prema tijeku, bolest može

biti akutnog i kroničnog karaktera, a prema karakteru upale razlikujemo aseptični, gnojni,

fibrozirajući i koštani periostitis. Traumatski inzulti uzrokuju najčešće akutni aseptični

periostitis (periostitis aseptica acuta) u području gdje je kost smještena blizu površine kože.

Gnojna upala pokosnice (periostitis purulenta seu suppurativa) nastaje prodorom

mikroorganizama do površine kosti. Također je često povezana s ozljedama površinskih struktura

(mišića, tetiva, kože) prilikom čega nastaju otvorene rane koje su ulazna vrata za

mikroorganizme. Osim navedenog, uzročnici upale mogu se krvlju prenijeti do periosta iz nekog

drugog žarišta infekcije u tijelu. Fibrozirajući periostitis kroničnog je tijeka (periostitis chronica

fibrosa), a nastaje zbog ponavljanih mehaničkih podražaja periosta. Okoštavajuća upala

(periostitis chronica ossificans) može uslijediti nakon akutnog periostitisa ili kao posljedica

trajnog podražaja periosta. Kod kroničnog oblika periost će upalno područje sanirati stvaranjem

novog koštanog tkiva, tzv. egzostoza, osteofita ili "mrtvih kosti".

U kliničkoj slici akutnih stanja dominiraju znakovi upale, odnosno lokalna

temperiranost, oteklina, bolnost i hromost različita intenziteta. Kod gnojnog periostitisa nastaje

flegmona, zatim i apsces koji može fistulirati. Širenjem procesa na kost, odvaja se pokosnica od

kosti i kost počinje nekrotizirati. U toj s e fazi mogu formirati izolirani koštani fragmenti

(sekvestri) jer nema resorpcije odumrlog dijela kosti zbog prekinute vaskularizacije. Dijagnoza se

postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda i radiološke pretrage. Kronični slučaj se

pouzdano dijagnosticira na temelju radiološke i ultrazvučne pretrage. Liječenje obuhvaća

mirovanje životinje, a cilj je što prije ukloniti uzrok bolesti. U akutnom slučaju mogu se

lokalno aplicirati hladni, potom toplo-vlažni oblozi. U slučaju gnojne upale pokosnice


29

zahvaćeno područje potrebno je drenirati kako se gnoj ne bi nakupljao i time ometao fiziološke

funkcije okolnog tkiva i same kosti. Indicirana je sistemska primjena antibiotika, a

konzervativno liječenje se upotpunjuje operacijom kod formiranih egzostoza.

2.5. MRTVE KOSTI (exostoses ossium)

Mrtve kosti ili egzostoze predstavljaju koštane izrasline, a uglavnom su eksterijerni

nedostatak konja. Uglavnom su promjene lokalizirane u blizini interosealnih ligamenata između

druge i treće metakarpalne kosti, medijalno u njihovoj proksimalnoj trećini (postranične,

intermetakarpalne mrtve kosti). Stražnje (postmetakarpalne) mrtve kosti nalaze se na

palmarnom rubu II. metakarpalne kosti, nekoliko centimetara distalno od karpusa. Duboke

metakarpalne mrtve kosti nalazimo s palmarne strane III. metakarpalne kosti ispod hvatišta

interosealnog ligamenta. Na člancima prstiju i zglobovima, najčešće se promjene događaju oko

putičnog i krunskoga zgloba. Ovisno o lokalizaciji, mogu biti artikularna i periartikularna

bujanja, koja mogu izazvati hromost različitog stupnja. Rjeđe se promjene javljaju na

stražnjim nogama, odnosno na metatarzalnim kostima.

Do patološkog bujanja koštanog tkiva dolazi zbog trajnog podražaja periosta, a upalni

proces rezultira tvorbom egzostoza. Egzostoze mogu nastati kao posljedica

uznapredovale osteohondroze ili tek manje ozljede koštanog tkiva. Poznata je pojava nasljedne

multiple egzostoze koja zahvaća više dugih kosti u razdoblju rasta. Razvoju bolesti pogoduju

nepravilni potkov, neuravnotežena prehrana, intenzivni treninzi (naročito u nedovoljno

utreniranih konja), traumatske ozljede i loša kondicija životinje. Hromost kao simptom bolesti

češće se javlja u mlađih konja, a jače je izražena nakon fizičkog rada, odnosno vježbe. U

početku nema vidljivog povećanja obujma nogu, ali palpacijom je moguće utvrditi lokalnu

oteklinu, bolnost i subperiostalnu oteklinu. U kasnijem tijeku nastaje kalcifikacija, a sa

završetkom osifikacije prestaje hromost. Ako egzostoze komprimiraju suspenzorne ligamente

i karpometakarpalni zglob (stražnje - postmetakarpalne i duboke mrtve kosti) hromost je

kroničnog tijeka i intenzivira se radom sve do hromosti visokog stupnja, a prognoza je

nepovoljna. Postranične (intermetakarpalne) mrtve kosti su prognostički povoljne, a uzrokuju

hromost u slučajevima bujanja prema karpusu. Periartikularna bujanja su prognostički povoljna

ako izostane hromost. Artikularna bujanja uzrokuju visokogradnu hromost i prognostički su


30

nepovoljna.

Za postavljanje dijagnoze uz uzimanje anamnestičkih podataka obavlja se i klinička

pretraga, dijagnostičke analgezije i testovi fleksije. Testovima fleksije intenzivira se bolnost.

Dijagnoza se potvrđuje radiološkom pretragom.

Liječenje se provodi potpunim mirovanjem i sistemskom primjenom protuupalnih

lijekova. Lokalno se mogu aplicirati kortikosteroidi kako bi se ublažila upala i usporio rast

koštanoga tkiva. Ne preporuča se invazivno liječenje poput kauterizacije, a kirurško liječenje

(uklanjanje koštanih izraslina i neurektomija) provodi se kod opsežnih koštanih bujanja koja

rezultiraju hromošću visokog stupnja. Pritom se preporuča endoskopska tehnika uklanjanja

novonastale kosti, gdje je potrebno kost kiretirati do zdravog dijela, a periost je potrebno

isprati. Nakon zatvaranja operacijske rane postavljaju se povoji kroz 14 dana. Životinja

mora mirovati minimalno šest tjedana, a prve vježbe (lagani hod i kas) mogu početi tri tjedna

nakon operacije.

2.6. NAPUKNUĆE KOSTI (fissura)

Napuknuće kosti oblik je loma kosti kod kojega nastaje djelomični prekid kontinuiteta

kosti ispod periosta, koji najčešće ostaje intaktan. Napuknuće kosti najčešće uzrokuje

izravno djelovanje mehaničke sile (traume) na kost. Do napuknuća kosti može doći zbog

metaboličkih bolesti kod kojih nastaje oštećenje i slabljenje koštanog tkiva te zbog promjena u

statičkim odnosima kosti. Linija fisure obično zahvaća jednu kortikalnu stranu kosti koja je

prekrivena neoštećenim periostom. Mogu nastati multiple fisure bilo koje konfiguracije:

transverzalne, spiralne, longitudinalne ili kose. Kost zadržava fiziološki oblik s obzirom

n a t o da kontinuitet nije potpuno prekinut. Nakon traume nastupa trenutna bolnost i hromost

različita intenziteta, ovisno o tome koja je kost zahvaćena i kolika je fisura. Kliničkim

pregledom utvrđujemo lokalnu temperiranost na mjestu napuknuća, oteklinu i bolnost koja

se intenzivira aktivnim i pasivnim kretnjama zglobova ekstremiteta.

Dijagnozu postavljamo na temelju anamnestičkih podataka, kliničkog pregleda

životinje te radiološkom pretragom. Dijagnostičke analgezije kontraindicirano je

provoditi u smislu utvrđivanja mjesta napuknuća.

Liječenje je uglavnom konzervativno. Životinja mora mirovati na mekanoj podlozi,


31

bolesnu nogu imobiliziramo i ograničavamo kretanje životinje (visokim vezanjem). Izliječenje

nastupa nakon nekoliko tjedana, obično završava nakon 120 dana, a važno je da životinja ne

opterećuje bolesnu nogu kako ne bi nastale komplikacije, odnosno potpuni lom kosti.

2.7. LOM KOSTI (fractura ossis)

Pod lomom kosti podrazumijeva se stanje potpunog prekida kontinuiteta koštanog tkiva,

s većim ili manjim gubitkom funkcije i oštećenjem okolnih struktura. Svaki lom kosti izaziva

iznenadnu bolnost i hromost različita intenziteta ovisno o tome koja je kost zahvaćena i kolika

je veličina loma. Također, kod hromosti IV. stupnja, kad životinja uopće ne opterećuje i ne

oslanja se na bolesni ekstremitet, opravdano je posumnjati na lom kosti kao potencijalni

uzrok hromosti. Fraktura kosti najčešće nastaje kao posljedica djelovanja mehaničke traume

(udarac, gnječenje, stlačivanje, uvijanje, savijanje, odlamanje, otrgnuće), koja kost lomi u

minimalno dva dijela. Spontani ili patološki lomovi nastaju već kod neznatnih trauma ili

potpuno spontano bez djelovanja mehaničke sile, a razlog tomu je oslabljena otpornost kosti

zbog nekih drugih bolesti (npr. kod rahitisa, osteomalacije, tumora).

Razlikujemo nepotpune lomove (fisure, napuknuća) i potpune lomove kosti sa ili bez

pomaka koštanih ulomaka. Koštani ulomci mogu biti pomaknuti u nekoliko smjerova:

1) pomak u stranu (dislocatio ad latus)

2) pomak po uzdužnoj osi (dislocatio ad longitudinem cum contractionem, dislocatio ad

longitudinem cum distractionem)

3) pomak pod određenim kutem (dislocatio ad axin)

4) pomak po rubu (dislocatio ad peripheriam).

Koštani ulomci se mogu pomicati odmah po djelovanju traume koja uzrokuje lom (primarni

pomak), zbog kontrakcije mišića (sekundarni pomak) i naknadnim djelovanjem mehaničke sile

(tercijarni pomak).

Lomovi mogu biti:

• jednostavni ili zatvoreni: lom kosti bez prekida kontinuiteta kože

• složeni ili otvoreni: uz lom kosti nastaje i prekid kontinuiteta kože.


32

Prema morfologiji lomne linije razlikujemo poprečni, uzdužni, kosi i spiralni lom kosti, što ovisi

o energiji mehaničke sile i smjeru njezina djelovanja na kost.

Nepotpuni lomovi (engl. stress fracture) nastaju zbog dugotrajnijih, ponavljanih

mehaničkih podražaja, odnosno kroničnih trauma koje oslabljuju kost koja se naposljetku lomi.

Nepotpuni lomovi češće su zabilježeni u trkaćih konja, a obično zahvaćaju nadlakticu,

potkoljenicu, zdjelicu, metakarpalne i metatarzalne kosti. Simptomi nepotpunog loma kosti su

generalno nespecifični. Javlja se bolnost prilikom aktivnosti, koja se na kraju treninga obično

pojačava. Područje zahvaćene kosti je osjetljivije na pritisak i nerijetko je otečeno.

Dijagnoza nepotpunog loma je otežana, ali od velike je važnosti kako bi se na vrijeme

započelo liječenje i spriječilo daljnje oštećenje kosti. Za utvrđivanje točne lokalizacije loma,

koji nije vidljiv na rendgenskim snimkama, može nam pomoći scintigrafija i MR.

Liječenje nepotpunog loma kosti uglavnom je konzervativno, a obuhvaća mirovanje i

promjenu plana treninga. Životinja mora mirovati minimalno četiri tjedna, nakon čega se

mogu započeti laganije vježbe takvog intenziteta koji neće uzrokovati bol. Bolesnu nogu

možemo imobilizirati kako bi se umjerenim pritiskom na kost smanjilo opterećenje koje kost trpi

pri podupiranju o tlo. Ako se konzervativno liječenje ne pokaže učinkovitim i cijeljenje

loma potraje dulje nego je uobičajeno, pristupa se operacijskom liječenju.

Potpuni lomovi kosti liječe se teže nego nepotpuni, a izlječenje ovisi o brojnim

čimbenicima, primjerice o tome koja je kost slomljena, o karakteristikama loma, o dobi, veličini

i temperamentu životinje. Za oporavak je iznimno važno i operacijsko liječenje te

sposobnost i znanje kirurga., N o uspješnost liječenja prije svega ovisi o imobilizaciji

tijekom transporta životinje do klinike.

Imobilizacija

Prva mjera imobilizacije je smanjivanje mogućnosti daljnjeg oštećenja slomljene kosti.

Ekstremitet pritom nastojimo zadržati u stanju i položaju koji će olakšati liječenje. Glavni

ciljevi imobilizacije su usmjereni na:

• zaštitu živaca i krvnih žila u okolini slomljene kosti

• sprječavanje prodora koštanih ulomaka kroz kožu

• sprječavanje daljnje kontaminacije postojeće rane

• sprječavanje daljnjeg oštećenja slomljene kosti i okolnih tkiva


33

• umirivanje životinje.

Frakture proksimalnih kosti prednjih i stražnjih nogu teško je imobilizirati

udlagama. No postavljanje udlaga na tim mjestima i nije prijeko potrebno s obzirom n a

t o da su te kosti okružene velikom mišićnom masom. Prilikom postavljanja udlaga važno je

obuhvatiti dva susjedna zgloba, jedan iznad, a drugi ispod loma. Kod konja je važnije

očuvanje cirkulacije krvi u ekstremitetima od zaustavljanja krvarenja. Teže, složene lomove

prati ozbiljnije krvarenje koje može rezultirati opsežnijim oštećenjima distalnih dijelova

ekstremiteta. Najvažnija svrha imobilizacije je sprječavanje nastanka otvorenog loma. Koža

konja je tanka i lako se ošteti oštrim koštanim ulomcima, a otvorena rana predstavlja ulazna

vrata za prodor mikroorganizama i razvoj infekcije. Za lakšu manipulaciju i umirivanje

životinje preporuča se aplikacija ksilazina, odnosno detomidina. Time se postiže kratkotrajna

sedacija s minimalnim nuspojavama. Ako životinju moramo transportirati do prve klinike,

transportno sredstvo dovozimo što bliže životinji kako bi s e skratilo kretanje životinje do

vozila, a manju ždrjebad možemo prenijeti do vozila. Indicirana je i sedacija nemirnijih

životinja prije utovara i transporta. Ždrjebad se obično odupire bilo kakvoj manipulaciji ako

je u blizini majke, zato je uputno majku odvojiti od ždrebeta. Trajanje transporta nije od

većeg značenja jer ako je noga propisno imobilizirana, neće nastati daljnje oštećenje tkiva. Kod

loma kosti prednje noge životinju transportiramo glavom okrenutom prema stražnjem kraju

vozila (prikolice) kako bi se prilikom zaustavljanja vozila životinja mogla osloniti na zdrave

stražnje noge. Kod loma kosti stražnje noge transportiramo životinju glavom okrenutom

prema naprijed kako bi se mogla podupirati prednjim nogama. Konja je potrebno vezati

kako bi mu ograničili kretanje tijekom vožnje, ali glava i vrat moraju biti slobodni. Ako je

moguće, ždrjebad bi trebalo smjestiti u pregrađeni odjeljak neposredno uz pregradu.

Kod otvorenih lomova i opsežnijih krvarenja m o ž e d o ć i d o š o k a . U tom

slučaju potrebno je uspostaviti venski put i nadoknaditi izgubljenu tekućinu infuzijskim

otopinama. Kortikosteroidna terapija nije potrebna s obzirom n a t o da se

nakon ozljede povisuje endogena koncentracija kortikosteroida. Kod otvorenih lomova

apliciraju se antibiotici širokog spektra djelovanja. Prije transporta indicirana je primjena

NSPUL-a kako bi se smanjio upalni odgovor mekih tkiva oko koštanih ulomaka, a u kasnijem

tijeku pridonosi manjem stvaranju adhezija na pločici kojom fiksiramo koštane ulomke.


34

Liječenje lomova

Lomove liječimo konzervativnim i operacijskim metodama. Ponekad je dovoljno

konzervativno liječenje kojim se životinja potpuni oporavi i vrati u uporabne svrhe. Svako

liječenje započinje repozicijom koštanih ulomaka u fiziološki položaj (anatomsko poravnavanje)

ili što bolji položaj koji će omogućiti uspostavljanje ponovne funkcije kosti, a time i

ekstremiteta. Repoziciju obavljamo ručno (manualno) i to istezanjem ili operacijom, a tako

namještene koštane ulomke moramo zadržati u tom položaju i imobilizirati ih sve do potpunog

cijeljenja kosti. Temelj konzervativnog liječenja je mirovanje. Primjerice, nepotpuni lomovi

tarzalnih kosti, radijusa i humerusa uspješno se liječe mirovanjem životinje. N o za

izlječenje i potpuni oporavak najčešće nije dovoljno samo mirovanje. Postavljanje udlaga

privremeno je rješenje i koristi se samo za hitnu imobilizaciju. Postavljaju se najčešće kod

napuknuća dijafize radijusa i tibije, nakon operacije ili skidanja gipsa po izlječenju. Udlage je

potrebno mijenjati svaka 3 - 4 dana.

Postavljanje gipsa jedna je od jeftinijih i učinkovitijih metoda liječenja. Troškovi liječenja

mogu doseći troškove unutarnje fiksacije koštanih ulomaka ako se u obzir uzme često

mijenjanje gipsa, anestezija i rad većeg broja osoblja. Preporuča se korištenje gipsa s elementima

fiberglasa i različitih smola jer takav materijal dopušta koži disanje i nije toliko težak kao

sadreni povoj, a životinja se osjeća ugodnije. Svakodnevno provjeravamo gips i palpiramo

temperiranost njegove površine. Promjene mirisa ispod gipsa, otekline, promjene u oslanjanju

na ekstremitet i vlažnost gipsa znakovi su oštećenja kože i moguće nekroze kože ispod gipsa.

U tom je slučaju potrebno ukloniti gips i sanirati nastalo oštećenje kože. Prvi gips se mijenja

nakon par dana jer će za to vrijeme splasnuti oteklina i novopostavljeni gips bolje će pristajati

uz ekstremitet. Kod ždrjebadi se gips mijenja svakih 10 - 14 dana, dok je kod odraslih konja

opravdano mijenjati ga i rjeđe (svakih 5 - 6 tjedana), uz uvijet da ispod gipsa nema oštećenja

kože. Rjeđa promjena gipsa smanjuje troškove liječenja i popraćena je boljim

rezultatima.

Konzervativno liječenje može biti popraćeno brojnim komplikacijama jer nema

unutarnje fiksacije koštanih ulomaka. Oštećenje kože uzrok je odgođenog cijeljenja loma. Zato

je nužno kožu održavati suhom i zdravom jer u protivnom je gips potrebno češće mijenjati,

što ometa stabilizaciju koštanih ulomaka. Nadalje, cijeljenje loma se može zakomplicirati i

pojavom infekcije, degeneracijom hrskavice zglobova, slabljenjem i atrofijom okolnog tkiva.


35

Nakon zacijeljenja loma i skidanja gipsa, životinji možemo dati NSPUL kako bi se izbjegla

bolna reakcija kod hodanja i fleksije zglobova u prvim danima nakon liječenja.

Kirurško liječenje lomova kosti provodi se vanjskom i unutarnjom fiksacijom koštanih

ulomaka. U osteosintezi, odnosno spajanju koštanih ulomaka koristimo se različitim tehnikama:

ovijanjem pomoću serklažne žice, postavljanjem metalnih pločica, vijaka i posebno

specijaliziranim koštanim čavlima (Küntscher, Rush, Steinmann).

3. BOLESTI KOPITA

3.1. UBODNE RANE (nagaz na čavao; vulnus punctum soleae ungulae; streetnail)

Ubodne rane kopita nastaju prilikom nagaza kopitom na strano, oštro tijelo (primjerice

čavao, žicu, staklo, kamenčić) koje penetrira u strukture unutar kopitne čahure. Čavao pritom

probija korijum ili dolazi u blizinu osjetljivih struktura kopita te time izaziva akutnu bol i

hromost. Stranim tijelom unose se i mikroorganizmi koji mogu uzrokovati ozbiljnije infekcije

korijuma kopita, kopitne kosti, kopitnog zgloba i tetive dubokog sagibača prsta. Područje žabice,

potplatni i žabični korijum, kopitna mekuš, podotrohlearna burza, kopitni zglob i tetiva dubokog

sagibača prsta su mjesta koja podliježu ozljedama prilikom nagaza konja na strano tijelo.

Oštećenjem navedenih struktura nastaju povoljni (anaerobni) uvjeti za razvoj infekcije uslijed

koje se komplicira liječenje, a oporavak životinje je prognostički lošiji. Nakon proboja kroz

žabicu i duboku digitalnu fleksornu tetivu, čavao se potiskuje dalje do podotrohlearne burze. Uz

trenutnu hromost, postoji i mogućnost razvoja infekcije duboke digitalne fleksorne tetive,

septične podotrohloze, osteomijelitisa, septičnog artritisa ili sekundarnih degenerativnih bolesti

zglobova. Hromost se intenzivira prilikom opterećenja ozlijeđene noge.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda i dodatnih kliničkih

pretraga. Nezaobilazna je palpacija digitalnih arterija, pregled kopitnim kliještima i testovi

fleksije. Nakon utvrđivanja stranog tijela u području kopita, potrebno je provesti radiološku

pretragu kopita u lateralnoj i dorzo-palmarnoj projekciji. Za točno utvrđivanje lokalizacije

stranog tijela, u kanal koji nastaje prilikom probijanja stranog tijela u tkivo kopita aplicira se

kontrastno sredstvo, uz istodobno radiološko snimanje. Time se može utvrditi dubina i smjer

penetracije stranog tijela. Kao pomoćna metoda može poslužiti i citološka pretraga tekućine


36

punktirane iz kopitnog zgloba, kojom dobivamo uvid u stanje sinovije i zglobne čahure.

Intraartikularnom primjenom kontrastnog sredstva uz istodobno radiološko snimanje moguće je

potvrditi eventualno oštećenje distalnog ligamenta podotrohleje, što se uočava prolaskom

kontrasta do podotrohlearne burze i kroz kanal nastao prilikom probijanja stranog tijela.

Kontrastno sredstvo se može ubrizgati izravno u podotrohlearnu burzu pomoću dulje igle, s

palmarne ili plantarne strane ekstremiteta u potpuno aseptičnim uvjetima. Na snimkama je vidljiv

fistularni kanal, a prednost je utolika što se prljavština iz novonastalog kanala ne potiskuje u

burzu. Zbog povećanog pritiska u burzi, zbog apliciranog kontrasta, fistularni kanal ili kanal

nastao probijanjem stranog tijela se širi i propušta kontrastno sredstvo.

Klinička slika ovisi o tome koje su strukture oštećene prodorom stranog tijela i u kojoj

mjeri. Uz akutni bol i hromost dolazi do lokalne temperiranosti kopita, edema, flegmone, apscesa

te cijeđenja gnojnoga iscjetka u kroničnom slučaju. Kod razvijene infekcije, uz znakove općeg

infekcioznog sindroma, intenzivira se hromost i pogoršava opće stanje životinje. U zapuštenim

slučajevima, starima dva do tri tjedna, na zahvaćenom kopitu uočava se obilnije dreniranje

sadržaja.

Strano tijelo treba što prije ekstrahirati te kopitnim nožem učiniti lijevkasti otvor za

dreniranje gnojnoga iscjetka. Nogu treba poviti povojem s dosta sekundarnog sloja i zalijevati

otopinom magnezijeva sulfata, tj. gorke soli ili otopinom kuhinjske soli tijekom 3 - 5 dana. Takav

povoj predstavlja hipertonični oblog. Također, konja treba imunizirati tetanus antitoksinom

(T.A.T.) protiv tetanusa. Kod jakog bola indicirana je i blokada palmarnog živca kao metoda

privremenog ublažavanja bola. Sistemski se primjenjuju antibiotici u profilaktičke i terapijske

svrhe, a kod dokazane infekcije uputno ih je primjenjivati i lokalno. Kod prijema pacijenta,

hitnošću se smatra ozljeda duboke digitalne fleksorne tetive, podotrohleje i njezine burze te

kopitnice.

Operacijskom liječenju se pristupa kod opsežnijih oštećenja, naročito kod lezije koštanih

struktura. Prije operacije potrebno je učiniti punkciju podotrohlearne burze za bakteriološku

pretragu, poštivajući pritom načela asepse, te prema antibiogramu odrediti antimikrobnu terapiju.

Penicilin u kombinaciji s aminoglikozidom (gentamicin) pokazao je pozitivne rezultate u

liječenju infekcija nastalih nakon ubodnih rana kopita. Nakon sedacije, konja je potrebno oboriti

u lateralnu poziciju, a kopito očistiti i korigirati. Kod infekcije podotrohleje i pripadajuće joj

burze postavlja se u palmarnu/plantarnu digitalnu venu intravenski kateter kojim se aplicira 1 g


37

ceftiofura, gentamicina ili amikacina otopljenog u 60 ml Ringerova laktata, polagano kroz 30

minuta. Zbog povećanog pritiska i koncentracije u krvnoj žili tekućina će prijeći iz krvne žile u

okolno tkivo, čime se postiže odgovarajuća koncentracija antibiotika u operacijskom području.

Operacijskom metodom liječenja nekrotično se tkivo uklanja kiretažom i ispiranjem.

Nekrotično tkivo tetive mora se u potpunosti ukloniti ili u suprotnom ostaju žarišta novih

infekcija. Kod osteomijelitisa distalne sezamoidne kosti obavlja se kiretaža kosti, ispiranje i

umetanje koštanog autotransplantata. Ako je distalni ligament distalne sezamoidne kosti probijen

stranim tijelom, moramo isprati i kopitni zglob. Isto je potrebno i kod septičnog tendovaginitisa

tetive dubokog sagibača prsta, na što nas prije operacije upućuje distendirana tetiva. Nakon

uklanjanja mrtvog tkiva, koštanih ulomaka i kiretaže nekrotičnih dijelova kosti, rana se ostavlja

otvorena da cijeli per secundam intentionem ili se umeće autogeni spužvasti koštani presadak

između žabične kosti i potplata. Umetanjem presatka zatvara se mrtvi prostor, sprječava se prodor

mikroorganizama, a rezultat je brži razvoj mezenhimalnih stanica i mladog granulacijskog tkiva.

Ako hromost perzistira i nakon cijeljenja rane te ako nestaje kod niske palmarne/plantarne

digitalne analgezije, indicirana je niska digitalna neurektomija koja se obavlja tek nakon 6 - 12

mjeseci u razdoblju cijeljenja rane.

U pacijenata s dugotrajnijom infekcijom ili značajnijim osteomijelitisom podotrohleje

svakodnevno je potrebno učiniti regionalnu perfuziju distalnog dijela ekstremiteta. Do rezultata

antibiograma apliciraju se antibiotici široka spektra djelovanja. NSPUL su indicirani kod

hromosti, a ovisno o intenzitetu hromosti određuje se doza, učestalost i trajanje primjene lijeka.

Operacijsku ranu zaštitimo suhim sterilnim povojima obloženim vodootpornim bandažama.

Sljedećih 4 - 5 dana iza kirurškog zahvata rana se ne previja.

Petog dana od operacije u aseptičnim uvjetima obavlja se previjanje kopita. Uobičajeno je

da na koštanom presatku uočavamo diskoloracije i manja područja devitaliziranog tkiva, koje se

lako uklanja manjom kiretom. Vide se i počeci rasta mladog granulacijskog tkiva svjetloružičaste

boje. Ako je rana ostavljena da cijeli sekundarnom intencijom, defekt se tamponira gazama

natopljenima u antiseptično sredstvo, a zatim se povije vodootpornim bandažama. Potrebno je

svakodnevno previjati i tamponirati kopito, a ranu pomno pregledavati ne bi li se uočilo

devitalizirano tkivo. Iznimno je važno pregledati rubove duboke digitalne fleksorne tetive.

Prilikom previjanja svaku pojavu neprirodnog ili nekrotičnog tkiva valja ukloniti debridmanom i

ispiranjem. U tu svrhu može se primijeniti i regionalna anestezija distalnog dijela noge kako bi se


38

zahvat što bolje obavio jer je od ključne važnosti za uspješan ishod. Dublja područja rane treba

lagano kiretirati kako bi se omogućilo dreniranje sadržaja i izbjeglo njegovo nakupljanje. Kada

granulacijsko tkivo pokrije defekt, kopito se može potkovati odgovarajućom potkovicom kako bi

se zaštitilo područje potplata i olakšalo mijenjanje povoja. Tijekom postoperacijskog oporavka

nogu možemo imobilizirati u području kopitnog zgloba. Razdoblje oporavka je prilično dugo, ali

ako je kirurški zahvat protekao bez komplikacija, konj će za kratko vrijeme početi opterećivati

nogu. Rad i treninzi su ograničeni, počinju laganim vježbama s postupnim pojačanjem treninga

tijekom 12 mjeseci oporavka. Smatra se da je to vrijeme potrebno za ojačanje duboke fleksorne

tetive prije intenzivnijeg opterećenja. U kroničnim slučajevima i kod dugotrajnih infekcija često

nastaju sekundarne komplikacije, npr. ruptura distalne digitalne fleksorne tetive, osteomijelitis

distalne sezamoidne kosti ili kopitnice, septični artritis, fraktura distalne sezamoidne kosti i

laminitis kontralateralne noge.

Bolja prognoza i brži opravak je u konja koji su liječeni unutar 7 dana od ozljede kopita i

oni koji imaju ozlijeđenu stražnju nogu. Uz dobru drenažu nakupljenog sadržaja, debridman

devitaliziranog tkiva i potpornu terapiju mogu se postići zadovoljavajući rezultati u liječenju

ubodnih rana kopita.

3.2. UKOV - ZAKOV (nail prick - nail bind)

‘’Ukov’’ i ‘’zakov’’ pojmovi su koji se odnose na pogreške kod potkivanja konja. U oba

slučaja riječ je o ozljedi kopitnog korijuma najčešće u području potplata. Kada prilikom

potkivanja čavao prodre u korijum, nastalo stanje nazivamo izravnim ukovom, dok se neizravni

ukov naziva zakovom kod kojeg se čavao nalazi u neposrednoj blizini korijuma. Ako prilikom

prodiranja u kopitni korijum čavao odmah izvadimo, stanje opisujemo kao ubod čavlom, a ako

ostane u korijumu stanje opisujemo kao potpuni ukov. Prilikom potkivanja često nastaju pogreške

poput pretjeranog obrezivanja kopita, upotrebe neprimjerenih, odnosno prevelikih čavala (u

odnosu na kopito), loše izrađene (preuske, preduge potkovice) i loše oblikovane potkovice,

pogrešno probijene rupice za čavle te nestručnog usmjerivanja i pribijanja čavala. Posljedica tih

pogrešaka kod potkivanja je ukov, odnosno zakov.

Također, do tih stanja mogu dovesti promjene u kvaliteti rožine kopita koje treba

potkovati, kao i nemir životinje kod postavljanja potkovice.


39

Prilikom izravnog ukova konj očituje bolnost trzajem noge prilikom potkivanja te

trenutnu hromost u podupiranju. Kod indirektnog ukova, odnosno zakova hromost u podupiranju

javlja se nakon nekoliko dana kada nastalo stanje uzrokuje sve simptome izravnog ukova. Ukov i

zakov rezultiraju septičnim pododermatitisom, koji u početku nastaje kao cirkumskriptni, a

postupno zahvaća područje čitavog potplata. Hromost može biti različitog intenziteta sve do

nemogućnosti opterećenja bolesne noge (IV. stupanj hromosti). Na zahvaćenoj nozi palpira se

pojačana pulsacija digitalnih arterija. Pretraga kopitnim kliještima daje pozitivan odgovor

prilikom palpacije najčešće u području čavala.

U slučaju kada se nije razvio septični proces u kopitu, kao kod uboda, nakon vađenja

čavla i raskivanja ubodni kanal treba dezinficirati (klorheksidin, jod) i prema potrebi na kopito

staviti zaštitni povoj. U slučaju septičnog procesa (cirkumskriptni i difuzni pododermatitis), konja

treba raskovati te na mjestu ukova načiniti lijevkasti otvor. Na kopito se postavlja hipertonični

oblog tijekom 5 - 6 dana.

Kod svih opisanih stanja indicirana je primjena antibiotika širokog spektra djelovanja te

aplikacija profilaktičke doze tetanus antitoksina (T.A.T.).

3.3. SEPTIČNI PODODERMATITIS (upala kopitnog korijuma; pododermatitis septica s.

suppurativa)

Septični pododermatitis predstavlja gnojnu difuznu upalu potplatnog korijuma. Najčešće

je posljedica ubodne rane potplata kopita (nagazom na čavao, staklo, kamen), ukova i zakova, a

može se razviti i zbog naboja kopita zbog nestručne korekcije i neprimjereno postavljene

potkovice.

Ovisno o sloju korijuma koji je zahvaćen gnojnom upalom, razlikujemo površinski

(zahvaća stratum papillare) i duboki (zahvaća stratum reticulare) pododermatitis. Ovisno o

mjestu prodiranja stranog tijela kroz potplat razlikuje se i klinička slika, odnosno patološke

promjene. Ako strano tijelo probija potplat na kranijalnoj strani potplata, nastat će apsces između

potplata i kopitnice, životinja očituje bol, a može se razviti i osteomijelitis kopitnice. Ako strano

tijelo probija na kaudalnoj strani potplata, infekcija se širi na kopitni zglob ili na ovojnicu tetive

dubokog sagibača prsta, što rezultira akutnom hromošću visokog intenziteta. U tom slučaju


40

neophodno je osigurati primjereno dreniranje nakupljenog sadržaja i aplicirati sistemske

antibiotike.

Površinski pododermatitis (pododermatitis superfitialis) karakterizira rijetki gnojni

eksudat sivocrvenkaste boje. Kada se proces širi na dublje slojeve, nastaje duboki pododermatitis

(pododermatitis profunda) kojeg karakterizira gusti žuti gnoj neugodna mirisa.

Kod septičnog pododermatitisa životinja očituje poremećaj općeg stanja (povišena

tjelesna temperatura), postupno nastalu visokogradnu hromost sve do nemogućnosti opterećenja

zahvaćene noge, pojačanu pulsaciju digitalnih arterija na zahvaćenoj nozi i bolnost prilikom

palpacije potplata kopitnim kliještima. U neliječenim dugotrajnim slučajevima bolesti nastaje

odvajanje lamine u postraničnim dijelovima kopitne čahure, a nakon odvajanja krunskog

korijuma i rožine gnoj izbija na površinu u području krunskog ruba. Opisano stanje je

prognostički loše.

Pristupa se korekciji kopita, naročito u području potplata, skidanjem suvišne rožine. Na

mjestu najjačeg bola utvrđenog palpacijom kopitnim kliještima u pravilu se nalazi patološki

promijenjena rožina s kanalićem koji označava mjesto prodora stranog tijela. Taj kanal obično

seže u dublje slojeve rožine potplata i nakon opsežnije, dublje korekcije pojavljuje se manja do

veća količina gnojnog sadržaja koji izlazi pod pritiskom. Kanal se proširuje kopitnim nožem u

cilju tvorbe lijevkastog otvora radi drenaže nakupljenog sdaržaja. Na kopito se postavlja

hipertonični oblog tijekom minimalno četiri do pet dana nakon čega je oblog dopušteno ukloniti,

a otvor je potrebno proširiti te postaviti novi oblog ili suhi povoj. Ovo posljednje se prvenstveno

koristi kod dubokog pododermatitisa kada otvor treba proširiti kako bi se uklonili nekrotični

dijelovi korijuma. Nakon formiranja lijevkastog otvora opće stanje životinje se obično popravlja.

Kod oba opisana stanja primjenjuju se antibiotici širokog spektra djelovanja i zaštitna doza

tetanus antitoksina. Liječenje dubokog pododermatitisa je dugotrajnije, ovisno o oštećenju

kopitnog korijuma i mogućim komplikacijama.

3.4. NEKROZA KOPITNE HRSKAVICE (necrosis et fistula cartilaginis ungulae; necrosis

of the collateral cartilage; quittor)

Nekroza lateralne i medijalne kopitne hrskavice karakterizirana je kroničnom gnojnom

upalom i nekrozom. Upala nastaje nakon ozljede hrskavice ili mekih tkiva koja naliježu i


41

okružuju hrskavicu. U te se ozljede ubrajaju ubodne rane, razderotine, apscesi, kronične infekcije

kopitne stijenke i napuknuća kopitne čahure, koje mogu imati za posljedicu prodor i naseljavanje

mikroorganizama uzrokujući infekciju kopitne hrskavice. Nekroza može nastati i nakon ozljede

potplata i krune kopita (nagaz na krunu). Najčešće se javlja u težih, radnih konja.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamnestičkih podataka, kliničkog pregleda životinje i

dodatnim kliničkim pretragama. Inspekcijom uočavamo oteklinu u području kopitne hrskavice i

istjecanje gnojnog sadržaja iz fistularnog kanala, a palpacijom utvrđujemo lokalnu temperiranost.

Diferencijalno-dijagnostički nekrozu kopitne hrskavice valja razlučiti od infekcije bijele linije

koja se također obilno drenira u području krune kopita.

Kod nekroze hrskavice otvor fistularnog kanala nalazi se nekoliko centimetara iznad

krunskoga ruba, a njegovu dubinu utvrđujemo ubrizgavanjem kontrastnoga sredstva, uz

istodobno radiološko snimanje.

Prvi simptom bolesti je pojava otekline u području hrskavice, nakon koje slijedi

formiranje apscesa i fistule. Iznad krunskoga ruba formira se fistularni kanal kroz koji se obilno

cijedi iscjedak. Infekcija hrskavice izaziva i hromost zbog nastalog apscesa lokaliziranog na

površini ili u hrskavici. Intenzitet hromosti ovisi o količini nastalog gnojnog sadržaja.

Zbog nakupljanja veće količine gnojnog sadržaja u hrskavici, pritiskom na okolno tkivo

razvija se hromost IV. stupnja pri kojoj konj uopće ne opterećuje bolesnu nogu. Intenzitet

hromosti se smanjuje kako se uspostavlja drenaža gnojnog eksudata.

Liječenje isključivo sistemskim i lokalnim antibioticima nije učinkovito zbog slabe

opskrbe hrskavice krvlju. Unatoč postavljanju obloga i ispiranju fistularnog kanala antisepticima,

izlječenje je upitno ako se ne obavi kirurški zahvat. Svrha operacije je ukloniti devitalizirano,

nekrotično hrskavično i okolno tkivo zajedno s fistularnim kanalom. Nakon uvođenja pacijenta u

anesteziju, s medijalne i lateralne strane kopitne stijenke načinimo otvor kroz koji provlačimo

žicu kako bi nogu mogli fiksirati u ekstenziji. Tim postupkom spriječit ćemo moguće slučajne

komplikacije poput otvaranja kopitnog zgloba. Poštujući načela asepse, u fistularni kanal

možemo ubrizgati metilensko modrilo za lakše uočavanje kanala prilikom kirurškog zahvata.

Oko otvora fistularnog kanala postavlja se eliptični rez pa tkivo u obliku klina i hrskavicu ispod

njega izrežemo skalpelom i kiretiramo. Do kopitne hrskavice možemo doći i s proksimalnije

strane nakon što postavimo blago zakrivljen rez i pomaknemo kožu. Taj se postupak smatra

boljim izborom jer nakon kirurškog zahvata možemo zatvoriti, i time zaštititi, operacijsku ranu.


42

Ako nam kroz proksimalni kožni rez kopitna hrskavica nije dostupna, na postranim stijenkama

kopita radimo kružni rez promjera do 2 cm. Osim dobrog uvida u stanje kopitne hrskavice i

okolnih joj struktura, tim je rezom osigurana nesmetana drenaža nakupljenog sadržaja, a

operateru omogućen lakši pristup do struktura koje valja ukloniti i kiretirati. Hrskavica se uklanja

sve dok ne dođemo do zdravog tkiva, a u rijetkim slučajevima indicirano je hrskavicu u

potpunosti ukloniti. Na kraju se obavlja punkcija kopitnog zgloba. Proksimalni rez na koži

šivamo neresorptivnim koncem, a tehnika šivanja mora osigurati ravnomjernu raspodjelu

napetosti kože. Rez na kopitnoj stijenci tamponiramo kompresama natopljenima u antiseptik, a

potom sve povijemo vodootpornim bandažama.

Kod opsežnijih oštećenja i ako je zahvaćen i kopitni zglob, prognoza je lošija. Također,

liječenje bez kirurškog zahvata nije učinkovito. Moguće su i komplikacije nakon operacije zbog

postojanja "mrtvog prostora" na mjestu uklonjene kopitne hrskavice i dehiscencija šavova s

obzirom na položaj postavljenog reza.

Postoperacijski se svakodnevno mijenjaju tamponi i povoji na nogama sve dok ne uočimo

rast mladog granulacijskog tkiva i epitela koji će orožnjavati. Za bolje cijeljenje primarne rane

možemo nogu u distalnom dijelu imobilizirati tijekom sljedećih 10 - 14 dana, kako bi se manjim

pokretima i koža manje pomicala, naročito u području šavova.

3.5. GNJILOGRIZ ŽABICE I MEKUŠA (desintegratio et maceratio cornus cunei et tori;

trush)

Gnjilogriz žabice je degenerativna infekcija žabice, uključujući centralnu i lateralne

žabične brazde. Primarno dolazi do rastapanja rožine žabice nakon čega slijedi bakterijska

infekcija. Nastaje najčešće kao rezultat loše higijene kopita i zbog držanja konja u nepovoljnim

zoohigijenskim uvjetima. Nastanku gnjilogriza žabice ponajviše pogoduje dugotrajno stajanje

konja u vlažnim i prljavim stajama, uz neredovitu korekciju kopita. Od bakterija koje uzrokuju

gnjilogriz žabice najčešće se spominju keratolitičke bakterije poput Fusobacterium necrophorum.

Češće se javlja na stražnjim nogama.

Za postavljanje dijagnoze dovoljna je anamneza i klinički pregled životinje. Prilikom

uzimanja anamnestičkih podataka najviše nas zanimaju zoohigijenski uvjeti u kojima životinja

boravi te kakve su promjene zapažene na početku bolesti. Kliničkim pregledom detaljnije


43

pregledavamo područje potplata, žabice i žabičnih brazda. Navedene strukture prekrivene su

crnim iscjetkom neugodna mirisa i devitaliziranim, trulim tkivom.

Kod dugotrajnijih procesa nastaje oštećenje kopitnog korijuma, što za posljedicu ima

hromost blažeg intenziteta. U tom slučaju uočavaju se i znakovi lokalne upale na distalnom dijelu

noge (oteklina, lokalna temperiranost, bol). Područje žabice je trulo, zaudara i pokriveno je

sivocrnim isjetkom.

Liječenje započinje smještajem životinje u suhu i čistu staju. Kopito treba što prije očistiti

i obaviti debridman raspadnutog tkiva. Svakodnevno je potrebno lokalno aplicirati adstringentnu

kremu, uz prethodno čišćenje kopita i uklanjanje devitaliziranog tkiva.

Područje žabice ispire se, odnosno dezinficira magnezijevim ili bakrenim sulfatom,

jodnom tinkturom i 10-postotnim formalinom. Za bržu i uspješniju regeneraciju žabice preporuča

se postavljanje spojene (zatvorene) potkovice (eng. bar shoe). Kod težih infekcija uputno je

primjenjivati antibiotike parenteralno.

Daleko veću pozornost treba pridavati prevenciji bolesti tako da životinju optimalno

koristimo za rad i da joj se osiguraju povoljni zoohigijenski uvjeti.

3.6. KOPITNI RAK (pododermatitis chronica verrucosa madidans; canker)

Kopitni rak je kronična hipertrofična i gnjiležna promjena kopitnog korijuma koja

zahvaća područje žabice i potplata. Često je posljedica lošije higijene kopita, ali točan uzrok nije

poznat. Primarno je to bolest teških teglećih konja, no ipak se češće javlja u lakših, trkaćih konja i

češće na stražnjim nogama.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda i dodatnih

laboratorijskih pretraga. Potrebno je bakteriološkom i mikološkom pretragom isključiti moguće

infekcije.

Klinički znakovi očituju se već u poodmaklom stadiju promjena. Žabica izgleda intaktna,

ali je hrapava, neravna i masnoga izgleda. Rožina žabice omekša, djeluje otečeno, a korijum je

prekriven kazeoznim eksudatom neugodna mirisa. Na površini korijuma uočavaju se

papilomatozne izrasline karakteristična izgleda. Proces se širi na potplat, na stijenku kopita i

petne dijelove kopita, bez tendencije izlječenja.


44

Liječenje se zasniva na uklanjanju proliferativnih promjena. Omekšalu rožinu i oštećeno

tkivo potrebno je ukloniti te svakodnevno lokalno aplicirati antibiotsku mast ili ispirati

antiseptikom. Valja održavati higijenu kopita kako bi se pospješilo cijeljenje defekta, što može

potrajati tjednima. Konja je potrebno potkovati specijalnom potkovicom s poklopcem za

potplatni dio koji omogućava zaštitu povoja i umjereni pritisak (povoj na pritisak).

3.7. LAMINITIS (kopitna kočina; pododermatitis aseptica diffusa acuta et chronica;

founder; fever in the feet)

Laminitis se definira kao upala laminarnih struktura kopita koja je posljedica trenutne

ishemije i koagulopatije, koje uzrokuju poremećaj u funkciji tkiva i degenerativne procese

spojnice između rožine i lamina korijuma kopita.

O mehanizmu nastanka laminitisa postavljene su tri hipoteze:

1. laminitis nastaje kao tipična upala s lokalnom infiltracijom bijelih krvnih stanica

2. posljedica je ishemijsko-reperfuzijske ozljede

3. Nastaje uslijed metaboličkih poremećaja organizma kao posljedica oštećenja stanica i

aktivacije proteolitičkih enzima.

Uzroci laminitisa su brojni, a najčešće je riječ o interakciji više čimbenika koji rezultiraju

kliničkim laminitisom. Radi boljeg razumijevanja, podijeljeni su u grupe:

a) Alimentarni čimbenici i endotoksinemija

Neprikladna prehrana ima značajnu ulogu pri nastanku laminitisa. Prekomjerno unošenje

pojedinih elemenata u organizam može rezultirati organskim poremećajima. Jedan od češćih

uzroka laminitisa je preobilno uzimanje hrane bogate ugljikohidratima. Poznato je da konj ne

može razgraditi sve ugljikohidrate kada se obilato hrani žitom i travom i ako je pod stresom, pa

se zato u organizmu pohranjuju nestrukturni ugljikohidrati. Hrana bogata ugljikohidratima

dospijeva do cekuma gdje nastaju poremećaji u sastavu mikroflore. Buja mikroflora koja

proizvodi višak mliječne kiseline i povećava aciditet, a razgradnje sirove vlaknine nema.

Nakupljeni endotoksini resorbiraju se u krvotok, javlja se endotoksinemija i poremećaj u

cirkulaciji, što uzrokuje laminitis. Kod nagle promjene razine neproteinskog dušika u organizmu

nastaju prvenstveno poremećaji u funkciji jetre, naročito u njezinoj detoksikacijskoj funkciji. To

se često javlja u proljeće nakon obilne ispaše konja na pašnjaku koji je gnojen umjetnim


45

gnojivom. Ista pojava zabilježena je kod ispaše u kojoj dominira djetelina ili neka druga

leguminoza, uz istodobnu nestašicu vode. Osim nabrojenih krmiva, na pašnjacima ima mnogo

drugih trava koje također izazivaju akumulaciju dušika u organizmu. Do metaboličkih

poremećaja dolazi i nakon uzimanja smrznute hrane. Točan mehanizam nastanka nije razjašnjen,

no dovodi se u svezu s oštećenjem stanica i resorpcije nastalih endotoksina u krvotok.

Prilikom puštanja konja na proljetnu ispašu, a nakon stajskog držanja u zimskim

mjesecima, važno je postupno privikavanje na novi hranidbeni režim. Ako se konj prejede mlade

djeteline, nastaju metabolički poremećaji zbog unošenja velike količine ugljikohidrata. Ta je

pojava zabilježena češće u ponija i težih konja. Životinje prethodno treba ponuditi sijenom kako

se na ispaši ne bi prejele.

b) Mehanički čimbenici

Od mehaničkih čimbenika koji mogu uzrokovati laminitis najčešće su spominjani

intenzivni treninzi, naročito oni na tvrdoj podlozi, zatim neprikladno držanje životinja na

betonskoj podlozi te naporan rad na tvrdoj podlozi. Predispozicije za laminitis imaju konji

nepravilnih i nekorigiranih kopita koji borave na neprikladnoj podlozi. Tako se kao primjer

navode konji dugih kopita koji naporno rade na tvrdoj podlozi (zaprežni konji).

c) Čimbenici povezani s cirkulacijom krvi

Cirkulacija krvi kroz distalne dijelove ekstremiteta ovisi i o kretanju konja. Ako se

životinja ne kreće dovoljno, nastaje anoksija tkiva i posljedično tomu laminitis. Laminitis može

nastati i zbog prebacivanja težine s ozljeđene noge na zdravu, pri čemu se javlja naglo

opterećenje zdrave noge i promjene u cirkulaciji krvi. Transportni laminitis javlja se u konja koji

su transportirani tijekom duljeg razdoblja (prikolicom, brodovima, vlakom). Neprestano

prebacivanje tjelesne težine s noge na nogu tijekom transporta uzrokuje promjene u cirkulaciji

nogu, a posljedica može biti laminitis. Promjene u optoku krvi kroz organizam povezuju se i s

velikim hladnoćama i vrućinama (dugotrajno stajanje u snijegu, vrućem blatu ili kod nepravilnog

vrućeg potkivanja), nakon kojih nerijetko slijedi upala laminarnih struktura kopita.

d) Mnogostruki čimbenici povezani s organskim oboljenjima

Laminitis može nastati kao posljedica organskih bolesti prilikom kojih nastaju brojni

endotoksini i raspadni produkti. Primjer toga može biti bilo koja bakterijska infekcija koja se ne


46

liječi ili se ne izliječi u potpunosti, a tijekom koje se nastali endotoksini slobodno resorbiraju u

krv i uzrokuju daljnja tjelesna oštećenja, uključujući i laminitis.

Također je zabilježena pojava laminitisa nakon poroda kod zaostajanja posteljice, nakon

kolika (jer se oslobode endotoksini i resorbiraju u krv) i upale (djelovanjem vazoaktivnih amina-

histamina). Predispoziciju za nastanak laminitisa imaju konji s bolestima hipofize i poremećajem

metabolizma kortizola (Cushing i metabolički sindrom u konja). Pretilost konja može biti

posljedica otpornosti na inzulin. U tom slučaju ugljikohidrati se ne utiliziraju u stanicama, nego

se pohranjuju u obliku masti u područje vrata, ramena, slabina, ispod očiju i na korijenu repa.

Kod tih zbivanja nije razjašnjen mehanizam nastanka laminitisa, no šećeri i škrob zasigurno su

okidači u nastanku bolesti. Konja koji je rezistentan na inzulin treba hraniti samo sijenom koje

ima udio neproteinskog dušika manji od 11 %. Također valja izbjegavati svježu zelenu krmu jer

ista obiluje ugljikohidratima.

Izlaganje životinja herbicidima, umjetnim gnojivima i lijekovima poput kortikosteroida

ima znatnu ulogu u nastanku laminitisa.

Bez obzira na uzrok, mehanizam nastanka laminitisa temelji se na promjenama u

cirkulaciji krvi distalnih dijelova ekstremiteta. Nastaje ishemija laminarnih arteriola i venula, krv

se preusmjerava u druge tokove, čime se zaobilazi korijum. Rezultat je zastoj krvi te kongestija i

tromboembolija kapilara. Kao najteže stanje razvija se nekroza tkiva. U kroničnoj hipoksiji i

nedostatku esencijalnih aminokiselina potrebnih korijumu, usporava se keratinizacija. Nastaju

prsteni, rotacija kopitnice ili potpuno odvajanje tkiva ispod kopitne čahure.

Za učinkovito liječenje važno je što prije postaviti točnu dijagnozu. Kao i uvijek, važno je

prikupiti što više anamnestičkih podataka, naročito onih koji se odnose na držanje i hranidbu

životinje, iskorištavanje i podatke o prijašnjim bolestima. Klinički pregled i uočavanje znakova

bolesti neizostavan su dio dijagnostike laminitisa.

Znakovi bolesti često su nespecifični, zato se koristimo i drugim kliničkim metodama

dijagnostike. Pri pregledu životinje zapažamo ustezanje pri kretanju, lokalnu temperiranost kopita

i pojačanu pulsaciju digitalnih arterija. Pri pregledu kopita ne smiju se izostaviti pregled kopitnim

kliještima i testovi fleksije. Pri blažem obliku, bez većih promjena ili deformacija na kopitu,

služimo se radiološkom pretragom. Pritom se učini medijalna i lateralna projekcija kopita, a na

snimkama je moguće utvrditi stupanj rotacije kopitnice, odvajanje dorzalnog zida kopita, potplata

i vertikalne devijacije. Indicirano je obaviti i venografiju, kako bi se utvrdilo stanje poremećaja


47

cirkulacije krvi u distalnim dijelovima ekstremiteta. Osim radiološke pretrage u dijagnostici se

služimo i ultrazvučnom pretragom te CT-om i MR-om kao najpouzdanijim metodama.

Laminitis se najčešće javlja unilateralno (na jednoj nozi), no zabilježen je i bilateralno (na

dvije noge), a mnogo rjeđe na sve četiri noge. Prema tijeku bolesti može biti akutni, subakutni i

kronični, a iste je važno razlučiti zbog određivanja smjernica liječenja. S obzirom na etiologiju,

laminitis je podijeljen na sistemski i mehanički.

Sistemski laminitis posljedica je metaboličkih poremećaja koji rezultiraju djelomičnom

disfunkcijom epidermalne i dermalne lamine koje povezuju kopitnicu s kopitnom stijenkom. U

tom slučaju duboka digitalna fleksorna tetiva povlači kopitnu kost od kopitne stijenke umjesto da

flektira kopito. Ostatak laminarnih struktura se trga pa nastaje apsces koji izaziva veliki bol.

Obično je sistemski laminitis bilateralan, i to češće na prednjim nogama.

Mehanički laminitis nastaje nakon djelovanja vanjskih čimbenika (trauma, ali i nakon

rada ili treninga na tvrdoj podlozi), koji rezultiraju odvajanjem kopitnice od stijenke kopita.

Javlja se podjednako na prednjim i stražnjim nogama te unilateralno i bilateralno.

U akutnoj fazi bolesti tipičan je sapeti hod (stajanje kao na iglama), a konj se nevoljko ili

uopće ne kreće. Prednje noge su ispružene prema naprijed, a stražnje su podvučene pod trup.

Životinja je potištena i odbija bilokakvo kretanje te nastoji rasteretiti oboljeli ekstremitet tako da

težinu prebacuje na petne dijelove kopita i mekuši. Ako se natjera u hod, to čini polako i oprezno

u zgrčenom položaju, a nakon podizanja noge nastoji je što prije spustiti na tlo. Palpacijom se

utvrđuje lokalna temperiranost kopitne stijenke, potplata te naročito u blizini krunskoga ruba.

Pojačana je pulsacija digitalnih arterija, javlja se mišićni tremor, crvenilo vidljivih sluznica,

povišena tjelesna temperatura (40 - 41°C), tahikardija (80 - 120/min) te tahipneja (80 - 100/min).

Životinja širi nosnice kako bi si olakšala disanje, intenzivno se znoji i pokušava leći kad za to ima

priliku i ostati u ležećem položaju što duže. Već u akutnoj fazi bolesti može doći do rotacije

kopitnice ako se s liječenjem ne započne na vrijeme.

U subakutnom slučaju javljaju se isti klinički znakovi, ali manjeg intenziteta. Životinja se

oprezno kreće, nevoljko i s većim oprezom prilikom oslanjanja na potplat bolesne noge. Pojačana

pulsacija i lokalna temperiranost ponekad izostaju, a takav tijek bolesti najčešće prelazi u

kronični oblik laminitisa.

U kroničnom obliku laminitisa nastaju deformacije kopita zajedno sa znakovima bolesti

koji se javljaju u akutnom obliku, nešto blaže naravi. Uočljiva su područja prstenastih izraslina


48

rožine na području vrha kopita i petnih dijelova. Kopito je suženo i izduljeno, lateralne stijenke

su gotovo vertikalno položene u području pete, a horizontalno je u nokatnom dijelu.

Kako proces napreduje, potplat postaje sve ravniji pa čak i konveksniji. Hod je i nadalje

sve oprezniji i teži, a prilikom stajanja konj neprestano prebacuje težinu tijela s jedne na drugu

nogu. Radiološkom pretragom moguće je ustanoviti rotaciju kopitnice ili osteoporotične

promjene na njoj. Naposljetku, kopitnica perforira potplat obično neposredno ispred žabice.

Za liječenje je važno razlučiti akutni od kroničnog laminitisa. Liječenje započinje

konzervativnim metodama: krioterapijom, aplikacijom NSPUL-a, korekcijom kopita i pravilnim

potkivanjem te promjenom u hranidbi konja.

NSPUL se primjenjuje za analgeziju i ublažavanje upalnih procesa. Najčešće se koristi

fenilbutazon (ima dobar učinak i cijena lijeka je pristupačna), fluniksin meglumin i ketoprofen.

Pri njihovoj dugotrajnijoj upotrebi postoji opasnost od oštećenja želučane sluznice (čir želuca),

bubrega i crijeva (kolitis). No danas se sve više koriste sigurniji i manje opasni lijekovi, poput

suxibuzona. Također se počinju koristiti i COX-2 specifični lijekovi (firocoxib) koji spadaju u

skupinu neselektivnih NSPUL-a.

Primjenjuju se i vazodilatatori, osim u početnoj fazi laminitisa. Acepromazin ima slabiji

vazodilatacijski, ali dobar sedacijski učinak.

Lokalno se vazodilatacija pokušava postići primjenom nitroglicerina, no i to ne daje

zadovoljavajuće rezultate. Fenoksibenzamin hidroklorid , blokator α-adrenoceptora, izaziva

vazodilataciju u trajanju od 24 sata. Zbog opasnosti da izazove centralnu depresiju, ne

primjenjuje se u konja u šoku. U akutnim slučajima p/o se aplicira mineralno ulje koje ima

laksativno djelovanje i sprječava apsorpciju endotoksina iz želučano-crijevnog trakta. Lokalno se

primjenjuju hladni oblozi ili se konja smjesti u bazen s ledom, apliciraju se antihistaminici i

periferni vazodilatatori.

Zbog poremećaja u cirkulaciji i tromboemboličnih promjena u krvnim žilama indicirano

je primjenjivati heparin kroz tri dana u dozi od 40 U/kg.

U akutnim napadima laminitisa kopito se potkiva zatvorenom (spojenom) potkovicom

kako bi se smanjilo opterećenje na potplat i spriječila rotacija kopitnice.

Kortikosteroidi su kontraindicirani jer izazivaju imunosupresiju i uzrokuju intenzivne

kataboličke procese kojima se pogoršava klinička slika laminitisa. Može se obaviti i blokada

digitalnih živaca kako bi privremeno otklonili bol i životinji omogućili kretanje, a time se


49

pojačava protok krvi kroz distalne dijelove ekstremiteta. Potpuno je razumljivo da je kretanje

konja kontraindicirano kod rotacije kopitnice. Kronični laminitis se liječi kao i akutni, ali se veća

pozornost pridaje pravilnoj korekciji kopita na način da se skraćuje vrh kopita, odnosno nokatni

dio, da se snižavaju petni dijelovi kopita i da se zaštiti potplat. Također se kopito potkiva

zatvorenom potkovicom i prekiva se nakon 4 - 6 tjedana.

Operacijskom liječenju se pristupa kod pacijenata koji boluju od kroničnog refrakternog

laminitisa udruženog s rotacijom kopitnice i trajnim bolom. Kronični refrakterni laminitis

posljedica je nekrotičnih promjena koje uzrokuju pomak kopitnice, čime se gubi veza kosti s

kopitnom stijenkom i kopitnica počinje propadati. U tom se slučaju obavlja tenotomija duboke

digitalne fleksorne tetive. Obavlja se u akutnom slučaju i kod osteomijelitisa kopitnice. Tim se

zahvatom reducira bol i omogućuje se korigiranje kopita na način da može izdržati opterećenje

tijela. Četrnaest dana nakon zahvata prestaje dreniranje sadržaja iz potplata i konj se prestaje

pretjerano oslanjati na petne dijelove kopita. Fiziološka kontrakcija tetive ovisi o vremenu

obavljanja kirurškog zahvata. Ako je zahvat obavljen prije osteomijelitisa kopitnice, fiziološka

kontrakcija tetive nastaje unutar prve godine nakon operacije, a u suprotnom je potrebno i do 2-3

godine.

Tenotomija se može obaviti na dva načina:

1) Pristup u sredini metakarpusa

Obavljanje tenotomije u tom području nosi manji rizik za nastanak postoperacijskih

infekcija, a ujedno se izbjegava kontaminacija operacijskog polja eksudatom i nekrotičnim

tkivom iz područja potplata. Rez se postavlja s lateralne strane ekstremiteta neposredno iznad

duboke digitalne fleksorne tetive.

Konj ostaje u stojećem stavu i blago sediran. Nakon pripreme operacijskog polja (brijanje

dlake i dezinfekcija kože) potrebno je izazvati visoku blokadu palmarnih živaca. Vertikalnim

rezom dolazimo sve do duboke i površinske fleksorne tetive, zatim se iste hemostatom odvoje te

se u distalnom dijelu duboke digitalne fleksorne tetive umeće hemostat kako bi se odvojio

suspenzorni ligament od duboke digitalne fleksorne tetive. Tetiva se potom povlači na reznu ranu

i poprečno presjeca. Rana se zatvara u dva sloja, prvo se postavlja jednostavni produžni šav, a

koža se šiva čeličnim steplerima.


50

2) Pristup neposredno distalno od putišta

Konja se obori u lateralnu poziciju i uvodi u opću anesteziju. S palmarne strane se

postavlja vertikalni rez u dužini od 3 cm, približno 1 cm proksimalno od petnih mekuši. Nakon

presijecanja tetive, rana se šiva u tri sloja; prvo se šiva tetivna ovojnica, potkožje i koža. Tetivna

ovojnica se šiva kako bi se izbjeglo formiranje sinovijalnih sinusa ("mrtvih prostora").

Postoperacijska njega je od velikog značenja. Distalni dijelovi ekstremiteta zaštite se

sterilnim povojima, a za ublažavanje bola daju se analgetici. Pravilno potkivanje od iznimne je

važnosti i time se treba spriječiti hiperekstenzija u kopitnom zglobu. Spojeni dio potkovice dolazi

na petne dijelove kopita, a slobodni dio između krakova postavlja se na nokatni dio kopita (eng.

reverse shoe). Potkovica može biti i povišena u petama. Takvo je potkivanje potrebno u slučaju

tenotomije koja se izvodi pristupom distalno od putišta. Ako je riječ o tenotomiji s pristupom u

sredini metakarpusa, takvo potkivanje nije potrebno. Blagi stupanj hiperekstenzije kopitnog

zgloba gotovo uvijek postoji, ali je lokomocijski mehanizmi ograničavaju unutar fizioloških

granica. Nakon 6 - 8 tjedana uspostavlja se funkcija duboke digitalne fleksorne tetive i ortopedski

potkov više nije potreban.

3.8. PODOTROHLOZA (podotrochlosis; podotrochlitis; navicular disease)

Podotrohloza je kronična degenerativna bolest podotrohleje i podotrohlearne burze.

Obuhvaća oštećenje fleksorne površine kosti i nalijegajućeg dijela duboke digitalne fleksorne

tetive, a na lateralnim i proksimalnim dijelovima kosti formiraju se osteofiti. Podotrohloza je

jedan od najčešćih uzroka hromosti na prednjim nogama u konja, a nije utvrđena u ponija i

magaraca.

Točan uzrok bolesti nije poznat, no pretpostavlja se da je riječ o djelovanju više

čimbenika na cirkulaciju podotrohleje, suspenzorni ligament, distalni interfalangealni zglob,

podotrohlearnu burzu i duboku digitalnu fleksornu tetivu. Smatra se da je to bolest starijih jahaćih

konja, no zabilježena je i u mlađih konja. U kroničnim slučajevima kopito se izobliči, postaje

okomito položeno, suženo i ima malu žabicu. Nastanku podotrohloze mogu doprinijeti nepravilno

potkivanje, koje koči aktivnost žabice pri kretanju, te smještaj životinje. Pritisak tetive dubokog

sagibača prsta na distalnu sezamoidnu kost može uzrokovati burzitis koji rezultira hiperemijom i

prorjeđenjem koštane strukture na fleksornoj strani distalne sezamoidne kosti.


51

Dijagnozu postavljamo na temelju anamnestičkih podataka i detaljnog kliničkog pregleda.

Obavljaju se dijagnostičke analgezije (niski palmarni digitalni blok), kojima se smanjuje bol i

intenzitet šepanja. U dijagnostičke svrhe obavlja se pretraga kopitnim kliještima, pritisak prstima

u međumekušnu brazdu, testovi fleksije i proba klinom. Od dodatnih kliničkih pretraga važna je

radiološka pretraga, kojom je moguće utvrditi degenerativne promjene podotrohleje, primjerice

formaciju osteofita, pregradnju kosti u vidu smanjenja gustoće koštanog tkiva, povećanje

sinovijalnih šupljina (tzv. vaskularnih kanala), oblikovanje cista, promjene na fleksornom

korteksu i promjene na tetivi dubokog fleksora prsta koji su u kontaktu te kalcifikaciju

proksimalnog suspenzornog ligamenta.

Opisana stanja mogu biti posljedica starenja ili podotrohloze, zato kod dijagnostike

moraju biti uvaženi anamnestički podaci i klinička slika kako bi se navedena stanja mogla

razlikovati.

U početku bolesti uočava se promjena stava nogu u mirovanju. Konj rasterećuje bolesnu

nogu tako što ju pruža naprijed, oslanjajući se više na nokatni dio kopita te pritom izbjegava

oslanjanje na petne dijelove kopita. Ako su promjenama zahvaćene obje prednje noge,

naizmjence ih usmjerava prema naprijed iskoračajem koji je skraćen.

Intermitentna hromost očituje se u početku bolesti. Korak je skraćen i stječe se dojam da

konj posrće. Testovi fleksije koji uključuju distalne dijelove prednjih nogu obično izazivaju

prolazno pojačanje intenziteta hromosti. Može se razviti bolnost, odnosno osjetljivost brahijalnih

mišića kao posljedica promjena u stavu i hodu, što se često opisuje kao "hromost iz ramena".

Uslijed podotrohloze moguć je i nastanak loma podotrohleje. Zbog trajnog nepravilnog

opterećenja kopita javlja se atrofija petnih dijelova, a kopito se sužava sa strmim petama

(inaktivitetna atrofija).

Liječenje se provodi konzervativnim i kirurškim metodama, no zbog degenerativnih

procesa bolest nije izlječiva. Liječenje počinje mirovanjem životinje, naročito kod hromosti

visokog intenziteta. Njega kopita se usmjerava na korekciju i potkivanje, čime se uspostavlja

fiziološko poravnanje članaka prsta i pravilni biomehanički odnosi. Krakovi potkovice i klinasti

umeci u petama pomažu djelovanju kopitnog mehanizma, odnosno širenju kopita. U svaki krak

potkovice postavljaju se samo tri čavla jer bi četvrti (petni) čavao poništio širenje kopita u petnim

dijelovima. Vrh kopita potrebno je zaobliti. Od lijekova se apliciraju NSPUL (fenilbutazon) i

intraburzalno kortikosteroidi. Indicirana je i p/o primjena perifernih vazodilatatora (isoxsuprine


52

hydrochloride 0,6 mg/kg) dva puta dnevno tijekom 6 - 14 tjedana. Kod prijevremenog prestanka

primjene lijekova, javljaju se isti klinički znakovi bolesti.

Kirurško liječenje uključuje palmarnu digitalnu neurektomiju, čime se otklanja bol i

produljuje se uporaba konja. Digitalna neurektomija se može komplicirati stvaranjem bolnih

neuroma. Neurektomija proksimalnijih i palmarnih živaca je kontraindicirana.

Također se može obaviti i dezmotomija kolateralnih sezamoidnih ligamenata žabične

kosti. Time se reduciraju sile pritiska tetive dubokog fleksora na podotrohleju. Prognoza bolesti

nije povoljna jer se stanje pogoršava i komplicira činjenicom da životinja sve slabije odgovara na

odabranu terapiju.

3.9. LOM KOPITNICE (fractura phalangis distalis; fracture of pedal bone)

Lom kopitnice je najčešće posljedica traume ili udarca kopitom, i uobičajena je pojava.

Obično tijekom treninga ili utrke nastupa iznenadna hromost. Većinom nastaje sagitalni lom u

lateralnom dijelu kosti, a lomna pukotina često se širi u distalni interfalangealni (kopitni) zglob.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda, a potvrđuje se niskom

palmarnom digitalnom analgezijom i radiološkom pretragom. Radiološka potvrda loma kopitnice

može biti otežana neposredno nakon loma, zato je potrebno pretragu ponoviti za 48 - 72 sata.

Tada se na kosim projekcijama mogu uočiti lomne pukotine koje se u početku ne mogu

registrirati. Bitno je odrediti zahvaća li lom distalni interfalangealni zglob.

Uočljiva je akutna hromost u podupiranju i bol prilikom izvođenja palpacije kopita

kopitnim kliještima. Na bolesnoj nozi nalazimo i pojačanu pulsaciju digitalnih arterija zbog

utjecaja na kopitni korijum. Hromost se intenzivira pri skretanju u stranu ili okretanju konja na

bolesnoj nozi. Ako nije zahvaćen zglob, hromost se može značajno reducirati nakon 48 sati

mirovanja.

Konzervativno liječenje loma kopitnice uključuje mirovanje tijekom 6 - 9 mjeseci ako

nije zahvaćen distalni interfalangealni zglob. Lom obično zacijeli fibroznim tkivom i premda se

konj vrati u uporabu, radiološkom pretragom i dalje se uočava lomna pukotina. Konja treba

potkovati ortopedskom potkovicom koja onemogućava širenje kopita u petnim dijelovima. U

životinja mlađih od tri godine cijeljenje loma koji se širi u zglob je prognostički povoljno, uz

jednogodišnje mirovanje. U starijih konja potrebno je provesti kirurško liječenje kompresijskom


53

osteosintezom, koja obuhvaća postavljanje kortikalnog vijka kroz koštane ulomke. Česta

komplikacija je infekcija, zbog koje je potrebno izvaditi vijak. Palmarna digitalna neurektomija

kod trkaćih konja obavlja se kako bi se konj mogao vratiti u natjecanje, bez opasnosti da bi

neurektomija uzrokovala odgođeno cijeljenje loma.

4. PROVODNE ANESTEZIJE NA EKSTREMITETIMA KONJA

Posljednjih dvadesetak godina dijagnostika hromosti konja bilježi izrazit tehnološki

napredak, no usprkos tomu dijagnostičke anestezije ne gube na važnosti. Njima se locira

patološki proces desenzibilizacijom određenih područja inerviranih pojedinim živcima. S

obzirom na mjesto primjene lokalnog anestetika, dijelimo ih na provodne (perineuralna primjena

lokalnog anestetika) i intrasinovijalne (primjena lokalnog anestetika u šupljinu zgloba). Katkad se

rabe i druge tehnike lokalne (regionalne) anestezije.

Desetak minuta nakon primjene lokalnog anestetika, provjerava se osjetljivost kože na

podražaj dodirom i pritom se preporučuje usporedba s reakcijom na isti podražaj na

kontralateralnom ekstremitetu te se pristupa ponovnom ortopedskom pregledu konja.

Dijagnostička anestezija se proglašava pozitivnom ako se očituje smanjenje hromosti za 70 do 80

%. Pri provođenju dijagnostičkih anestezija prilikom sumnje na stresne ili nepotpune frakture,

preporučuje se rendgenska pretraga prije pregleda konja u kasu.

Osnovno načelo provodnih anestezija je desenzibilizacija područja, počevši od

najdistalnijih dijelova prema proksimalnijima. Na taj način postepeno dolazimo do područja u

kojem leži uzrok bola, tj. uzrok hromosti životinje.

Za provodne anestezije distalnih dijelova ekstremiteta koriste se vrlo tanke igle, koje se

postavljaju potkožno, neposredno iznad živca i usporedno s njim, a brizgalica se fiksira tek

naknadno. Prije primjene lokalnog anestetika, važna je aspiracija kako bi izbjegli neželjeno

ubrizgavanje anestetika u krvne žile smještene uz živce.

Za provodne anestezije proksimalnih dijelova ekstremiteta koriste se deblje igle. Volumen

lokalnog anestetika varira ovisno o području primjene. Za distalne dijelove ekstremiteta po

mjestu uboda ubrizga se 1 do 5 ml (mepivakain, lidokain), dok se za blokadu n. medianusa i n.

ulnaris te n. tibialis i n. peroneus rabi nekoliko puta veći volumen lokalnog anestetika. Anestezija

živca nastaje kroz 10 - 20 minuta.


54

4.1. PROVODNE ANESTEZIJE NA PRSNOM EKSTREMITETU

4.1.1. Niska provodna anestezija – palmarni blok

Niska provodna anestezija najčešće je korištena dijagnostička anestezija. Razlikujemo

niski palmarni digitalni blok i palmarni digitalni blok.

Kod niskog palmarnog digitalnog bloka mjesto primjene može biti u razini kopitnih

hrskavica uz rub tetive dubokog fleksora na proksimalnom dijelu krunske kosti, gdje se

medijalno i lateralno injicira 1 do 2 ml lokalnog anestetika perineuralno u okružju živca. Pritom

n. coronarius mora ostati izvan blokade. N. coronarius inervira zglobnu čahuru kopitnog i

krunskog zgloba te palmarni recesus zglobne čahure. Ovim se blokom desenzibiliziraju kopitna i

žabična kost, žabični, potplatni, petni i lateralni dijelovi dermisa kopitne stijenke, podotrohlearna

burza i distalni dio tetive dubokog fleksora prsta u blizini kopitnice. U slučajevima pozitivnog

odgovora na taj blok (prestanak hromosti), sumnjamo najčešće na kronični podotrohleitis i bolesti

palmarnih (petnih) dijelova kopita.

Kod palmarnog digitalnog bloka mjesto primjene anestetika je sredina kičice u razini

krunskog zgloba, gdje uz abaksijalni medijalni i lateralni rub tetive dubokog fleksora prsta

anesteziramo nn. digitales palmares mediales i laterals te se neposredno uz njih primjenjuje 4 - 6

ml lokalnog anestetika. Ovim se blokom desenzibiliziraju sve grane digitalnih palmarnih živaca,

uključujući i n. coronarius koji inervira zglobnu čahuru kopitnog zgloba i palmarni recesus

kapsule krunskog zgloba te sve već gore navedene strukture.

4.1.2. Srednja provodna anestezija

Srednju provodnu anesteziju dijelimo na abaksijalni sezamoidni blok i na niski palmarni

blok.

Abaksijalnim sezamoidnim blokom blokiraju se medijalni i lateralni palmarni živac u

visini proksimalnih sezamoidnih kosti abaksijalno medijalno i lateralno te ramus dorsalis n.

palmaris med. et lat. te se tako desenzibilizira područje cijelog krunskog zgloba, distalnih

ligamenata proksimalnih sezamoidnih kosti, tetiva dubokog i površinskog fleksora u području

putične i krunske kosti te sva već opisana distalna područja (blokada nn.digitales palmares med.

et lat. prije grananja na njihove dorzalne i digitalne grane). Blokada dorzalne grane anestezira

dorzalni recesus zglobne čahure krunskog zgloba i kožu u području putične i krunske kosti


55

(dorzalni dio), krunski obrubni korij te preostali dio parijetalnog i žabičnog korija. Navedeni

živac se jednostavno palpira i uz njega se potkožno primjenjuje oko 4 - 6 ml lokalnog anestetika.

Ovom se provodnom anestezijom ne anestezira putični zglob. Neki od uzroka pozitivnog

odgovora na ovaj blok mogu biti osteoartritis kopitnog, putičnog i krunskog zgloba, nekroza

lateralnih hrskavica kopita, apsces u kopitu, kao i ostale bolesti kopita.

Niskim palmarnim i palmarno-metakarpalnim blokom (niski blok četiriju točaka,

niska četveroubodna palmarna anestezija) blokiraju se nn. palmares mediales i laterals i nn.

palmares metacarpals med. et lat. Na taj se način postiže analgezija putičnog zgloba te distalnog

dijela ekstremiteta. Primjenjujući 4 do 6 ml lokalnog anesteika uz distalni okrajak II. i IV.

metakarpalne kosti, blokiraju se n. palmaris metacarpalis med. et lat. Dva uboda postavljamo

medijalno uz rub tendovagine dubokog i površinskog fleksora prsta radi anestezije medijalnog

palmarnog živca i između II. i III. metakarpalne kosti uz medijalni rub m. interosseous medius

kako bi se anestezirao medijalni metakarpalni živac. Postupak se ponavlja i s lateralne strane i na

taj se način anestezira putični zglob, proksimalne sezamoidne kosti s pripadajućim sezamoidnim

ligamentima i sva područja distalno od već navedenoga. Postupak se obično ponavlja na

podignutoj nozi.

4.1.3. Visoka provodna anestezija – visoki palmarni i palmarno-metakarpalni blok

Visokom provodnom anestezijom (visoki blok četiriju točaka, visoka četveroubodna

palmarna anestezija) blokiramo karpalne palmarne živce primjenom 6 do 8 ml lokalnog

anestetika neposredno 2 - 4 cm distalno od karpometakarpalnog zgloba, uz medijalni i lateralni

rub tendovagine dubinskog i površinskog pregibača prsta. Također se na istoj razini u žlijebu

između II: i III. te III. i IV. metakarpalne kosti uz odignuti m. interosseous medius aplicira 6 do 8

ml lokalnog anestetika, kako bi se desenzibilizirao medijalni i lateralni palmarni metakarpalni

živac (n. palmaris metacarpalis med. et lat.). Česta komplikacija kod ove provodne anestezije je

slučajna penetracija karpometakarpalnog zgloba, čime možemo uzrokovati lažno pozitivnu

reakciju. Analgezijom je zahvaćen cijeli m. inetrosseus medius, caput tendineum tetive dubinskog

pregibača, tendovagina površinskog i dubinskog pregibača te sve navedene digitalne strukture

uključujući i kožu na palmarnom području metakarpusa. Uzroci pozitivnog odgovora na visoku

provodnu anesteziju mogu biti periostitis dorzalnog područja metakarpusa, egzostoze i lomovi

štunaka, tendinitis, suspenzorni dezmitis, rupture tetiva, tendovaginitisi i drugo.


56

4.1.4. Provodne anestezije n. medianus, n. ulnaris i n. musculocutaneus

Iako se rijetko primjenjuje u dijagnostičke svrhe, češće zbog olakšavanja kirurških

zahvata na distalnim dijelovima ekstremiteta, analgeziju distalnog dijela podlaktice možemo

postići blokiranjem n. medianus, n. ulnaris i n. musculocutaneus.

N. medianus se blokira primjenom 10 - 20 ml lokalnog anestetika s kaudomedijalne strane

radijusa, oko 5 cm distalno od lakatnog zgloba, uz kaudalni rub radijusa te neposredno kranijalno

od m. flexor carpi radialis između m. flexor carpi radialis i m. flexor carpi ulnaris. Na taj način

desenzibiliziramo medijalni palmarni i dio lateralnog palmarnog živca koji inerviraju kožu

palmarnog dijela metakarpusa, karpalnu i digitalnu tendovaginu i dijelove ekstremiteta distalno

od putičnog zgloba.

Za blokiranje n. ulnaris rabi se također 10 - 20 ml lokalnog anestetika, koji se primjenjuje

približno 10 cm proksimalno od akcesorne karpalne kosti (os carpi accessorium), u udubljenju

između m. extensor carpi ulnaris i m. flexor carpi ulnaris. Anestezira se lateralni dorzalni i

palmarni živac, odnosno njegovi ogranci. Na taj je način postignuta analgezija zglobne čahure

karpalnog zgloba, početak m. interosseus medius i caput tendineum dubokog pregibača. Potpuna

analgezija distalnih dijelova ekstremiteta postiže se istodobnom analgezijom n. medianus. N.

ulnaris inervira m. flexor carpi ulnaris, m. flexor digitalis superficialis i ulnarni, lateralni i

proksimalni dio humeralne glave tetive dubinskog pregibača prsta pomoću grana koje se odvajaju

u proksimalnom palmarnom podlaktičnom području. Ako se blokada obavlja u distalnom

području podlaktice, navedene tetive ostaju izvan anestezije.

N. musculocutaneus možemo blokirati primjenom 3 do 5 ml lokalnog anestetika s

medijalne strane radijusa, kranijalno i kaudalno od cefalične vene (v. cephalica), na polovici

udaljenosti između lakatnog i karpalnog zgloba.

4.2. PROVODNA ANESTEZIJA NA ZDJELIČNOM EKSTREMITETU

Ta se anestezija rjeđe primjenjuje zbog opasnosti od udarca konja stražnjim nogama.

Način izvođenja dijagnostičkih anestezija na zdjeličnim ekstremitetima uvelike nalikuje onima na

prsnim ekstremitetima.


57

4.2.1. Provodna anestezija n. tibialis i n. peroneus

Analgezija distalnog dijela potkoljenice i skočnog zgloba postiže se blokadom n. tibialis i

n. peroneus. Zbog dubinskog smještaja tih živaca prije provjere učinkovitosti tih blokova

potrebno je pričekati barem 20 do 30 minuta.

N. tibialis se anestezira primjenom 20 ml lokalnog anestetika 1,5 cm proksimalno od

skočnog zgloba, u žlijebu između m. gastrocnemius i tetive m. flexor digitorum profundus (živac

se jednostavno palpira dok je ekstremitet u fleksiji). Preporučuje se izvođenje anestezije dok

životinja opterećuje ekstremitet.

N. peroneus profundus anesteziramo 10 cm proksimalno od petne kvrge (tuber calcanei),

u žlijebu između m. extensor digitorum longus i m. extensor digitorum lateralis uz lateralnu

površinu tibije, ubrizgavajući 10 do 15 ml lokalnog anestetika. Izvlačeći iglu prema površini,

ubrizgamo još 10 do 15 ml lokalnog anestetika, čime anesteziramo i n. peroneus superficialis.

Nakon anestezije spomenutih živaca konj katkad vuče zdjelični ekstremitet (gubitak

funkcije ekstenzornih mišića), pa se zato nakon ove anestezije ne preporučuje životinju

podvrgnuti velikim brzinama ni preskakanju prepona.


58

5. LITERATURA:

1) Auer, J. A., J. A. Stick (1992.): Equine Surgery: Musculoskeletal system. Second edition, W.

B. Saunders Company, USA

2) Baxter, G. M. (2011.): Adams and Stashak's Lameness in Horses, 6th ed, Wiley-Blackwell,

USA

3) Hendrickson, D. A. (2006.): Turner and McIlwraith’s Techniques in Large Animal Surgery.

4th Edition, Wiley-Blackwell, USA

4) Herak-Perković, V., Ž. Grabarević, J. Kos (2012.): Veterinarski priručnik, 6. izdanje.

Medicinska naklada, Zagreb

5) Hinchcliff, K. W., A. J. Kaneps, R. J. Geor (2004.): Equine sports medicine and surgery.

Saunders, New York

6) Hunt, R. J. (1998.): Current Techniques in Equine Lameness and Surgery. 2nd Ed.

Philadelphia, W. B. Saunders

7) Matičić, D., D. Vnuk (2010.): Veterinarska kirurgija i anesteziologija. Anesteziologija.

Medicinska Naklada, Zagreb, 283 - 295.

8) Robinson, N. E. (2003.): Current Therapy in Equine Medicine, 5th ed, Saunders, USA

9) Šehić, M. (2000.): Osteoartropatije u domaćih životinja. Skaner studio, Zagreb

10) Šehić, M. (2004.): Bolesti kosti, zglobova, tetiva i živčanog sustava u domaćih životinja.

Skaner studio, Zagreb.

Documents

bolesti lokomotornog sustava LEKTORIRANO ispravljeno...web predavanje za studente BOLESTI LOKOMOTORNOG SUSTAVA KONJA KOLEGIJ Kirurgija, ortopedija i oftalmologija III 1. BOLESTI MIŠI