Boris Klari

ANALIZA POLIFONIH

GLAZBENIH OBLIKA skripta s primjerima iz literature za analizu

Zagreb, 2008.

2

3

UUvvoodd

"ini se vrlo vjerojatnim da su vrednije nesavreno oblikovane velike misli od osrednjih misli, koje su prikazane izvanredno vjeto i organizirano."

(Charles Parry)

"Glazba se sastoji od tonova, ali nije identina tonovima. Tonovi sa svim njihovim

parametrima nisu glazba nego samo supstancija kroz koju se glazba moe materijalizirati. Premda je glazba utjelovljena u fizikom tonu, ona poiva na duhovnoj osnovi."

(Friedrich Blume)

OObblliikk ggllaazzbbeennoogg ddjjeellaa OOddnnooss ssaaddrraajjaa ii oobblliikkaa "Glazbeni ampanjac ima tu osobitost da raste zajedno s flaom."

Svi izrazi ljudskog duha, bilo da potjeu iz oblasti saznanja, nauke ili umjetnosti temelje se predavanju odreenog sadraja. Sadraj, koji ustvari predstavlja odreenu ideju, mora bit izraen kroz odreeni oblik. Oblik stvaratelj bira sam, no vrlo esto ve sam karakter ideje namee odreeni oblik.

U svakom sluaju, sadraj i oblik ine jedinstvenu cjelinu u ovjekovim aktivnostima izraavanja ideja i emocija. Sadraj je primaran, on je sr i sutina svakog djela, ali da bi to djelo bilo razumljivo priopeno ono mora imati razraen pregledan oblik ija struktura najpovoljnije iznosi sadraj.

Za razliku od stvaratelja, umjetnik je onaj koji svojim djelima kod drugih pobuuje neki osjeaj, dojam, zamjeuje neto svakidanje to je posebno, neku prepoznatljivu temu izrazi tako da na druge prenosi prave vrijednosti, ostavlja trag, a to daje pun smisao naem ivotu. Ovisno o svojim sklonostima stvaratelj umjetnik bira medij kroz koji e odreeni sadraj uobliiti. Sam sadraj moe biti univerzalan (borba izmeu dobra i zla, ljubav mrnja) meutim on se moe izraziti na razne naine ovisno o nainu, sredstvu priopavanja (rije, zvuk, boja, materijal).

Kao i svaki izraz ljudskog duha i glazba mora proi put iz sfere ideja u sferu zvuka tj. u neki prepoznatljiv oblik. Meutim tu nastaju dileme kad je rije o glazbi. Jer, jezik glazbe je osobit, svojevrstan. U poreenju s govorom, bojom itd., on je je apstraktan, kompleksan. Odreen sadraj izraziti glazbom mnogo je tee nego rijeima. to nam odreeno glazbeno djelo eli priopiti uvijek je teko odrediti, ak i kod programne glazbe. Meutim, ova nekonkretnost glazbenog jezika i izraza u odnosu na konkretne naine izraavanja drugih umjetnosti nikako nije nedostatak. Svojom nekonkretnosti ona omoguava sluatelju da ponovno proivljava i sudjeluje u emitiranju odreene ideje i sadraja poput stvaratelja i izvoaa.

No, iako se sadraj glazbenog djela esto ini neuhvatljivim (postoje gledita da je glazba sposobna izraziti iskljuivo emocije), iako je univerzalan za sve epohe stvaralatva, oblik je put kojim glazbeno djelo prolazi od bljeska ideje do konane zvune prezentacije i on je saglediv.

4

Nekoliko definicija glazbenog oblika:

Glazbeni oblik je nain (vid) na koji skladatelj iznosi i

razrauje odreenu ideju.

Pod oblikom glazbenog djela

podrazumijevamo njegov unutarnji sklop, spoj

njegovih dijelova u jedinstvenu cjelinu.

Pod oblikom u glazbenom djelu

podrazumijeva se posebna shema ili sustav

po kojem je glazbeno djelo (sadraj)

organizirano.

Oblici glazbenih djela razvijali su se kroz povijest zajedno s razvojem ljudskog naina miljenja. Isti sadraji, ideje, uobliavali su se ovisno o opim zakonitostima i loginosti zbivanja u svijetu i ovjekovom ivotu uope. Tako imamo sluajeve da se odreeni tipovi oblika javljaju periodino u povijesti razvijajui se u razliitim smjerovima, mijenjajui se, odumirui, no i usavravaju nadomjetajui se drugima, ponovno se pojavljujui itd. Za nas je bitno promatrati one oblike ija je pojavnost bitna za daljnji razvoj.

AAssppeekkttii pprroouuaavvaannjjaa ggllaazzbbeenniihh oobblliikkaa

Analiza glazbenog djela podrazumijeva ralanjivanje na sastavne dijelove pri emu se vodi rauna o sadraju tih dijelova (a ili b) kao i njihovom meusobnom odnosu (isti, ponavlja se, kontrastan je itd.) i u odnosu svakog pojedinog prema cjelini.

Klasifikacija glazbenih djela prema tipovima njihovih oblika. Prouavanje povijesnog razvitka glazbenih oblika.

Prouavanje estetskih zakonitosti oblika te omoguiti bolju, stilski korektniju interpretaciju pojedinih djela putem kvalitetnijeg tumaenja i razumijevanja samog djela.

Koje su specifinosti glazbenog djela i glazbene umjetnosti u odnosu na druge umjetnosti?

Recimo, uzmimo knjigu (roman) "Ljubav i zloba" i partituru te opere. Koja je razlika? Roman je misao izraena rijeima, postoji tema i motiv, a sadraj je konkretan. Kod opere, u glazbenom smislu npr. kao simfonija, glazbena tema i motiv postoje, ali sadraj je apstraktan! Jezik glazbe je apstraktan unato istim sadrajnim elementima (tema, motiv). Uz glazbu, jedino je ples apstraktna umjetnost.

Glazba traje u vremenu ona je vremenska umjetnost. Vrijeme je u glazbi organizirano putem pulsa (osnovna znaajka motorike), metrike (odnos teke i lake dobe), tempa i ritma.

Glazba je izvodilaka umjetnost - iziskuje posrednika (izvoaa) koji je tuma

glazbenog djela. U ovom segmentu nastaje interpretativni (umjetniki) prostor izvoaa. Svaki izvoa moe interpretirati ideju glazbenog djela na svoj nain.

Dakle, u ostvarenju glazbenog djela sudjeluju i skladatelj i izvoa i, naposlijetku, sluatelj koji svojim doivljajem tumai to djelo. Naime, ista izvedba istog djela kod razliitih sluatelja moe izazvati najrazliitije dojmove upravo zbog apstraktnog jezika glazbe koji je njena najvea prednost.

5

PPrriinncciippii ggrraaddnnjjee ggllaazzbbeenniihh oobblliikkaa

Temeljni principi gradnje unutranje strukture oblika su ponavljanje i kontrast slinost i raznovrsnost. Ponavljanje uvruje nae pamenje i svjedoi o naoj potrebi za poznatim. Kontrast zadovoljava znatielju i elju za promjenom. Promiljenim izmjenjivanjem poznatog i novog, ponavljanja i kontrasta, raa se oblik glazbenog djela.

Ponavljanje je temeljni princip u stvaranju glazbenih oblika. Ponavljaju se motivi,

teme, fraze ili cijeli odlomci doslovno ili varirano. Time se ispunjava vrijeme koje je osnovna

karakteristika glazbe.

Vrste ponavljanja: 1. Imitacija

2. Sekvenca

3. Varijacija 4. Repeticija

5. Repriza

Kontrast (suprotstavljanje) drugi je najei princip na kojem se temelji izgradnja

nekog glazbenog djela. Vrlo je malen broj oblika koji se zasnivaju na statinom izlaganju glazbenih misli bez izrazitijih kontrasta. ak i u takvima moemo nai manje elemente izvjesnog kontrasta koji postaju uzrokom razvoja. Tu pojavu ustvari moemo nazvati dijalektikim principom u glazbi.

Najjednostavniji tipovi oblika u kojem se razvoj glazbenog tkiva osniva na nizanju kontrasta su dvodijelne sheme A-B i razvijeniji tip trodijelne sheme A-B-A. Ovi tipovi oblika

su ustvari vrlo plastini odrazi opih principa razvoja u ivotu i prirodi. Nizanje pojava i promjena u dvodijelnom pulsiranju nalazimo, na primjer, u smjenjivanju dana i noi, udisaja i izdisaja, a trodijelnu shemu vidimo, na primjer, u ovjekovom doivljaju dana: jutro mirovanje, dan razvoj, zaplet, veer mirovanje.

Naroito razvijen oblik u smislu odraavanja formi ivotnih zbivanja u umjetnosti je

sonatni oblik. U smislu izlaganja ideja jedan je od najrazvijenijih glazbenih oblika koji kroz

svoja tri dijela (ekspoziciju, provedbu i reprizu) utjelovljuje Hegelovu dijalektiku kao "duu i pojam sadraja": tezu, antitezu i sintezu.

6

MMoonnooffoonnii,, ppoolliiffoonnii ii hhoommooffoonnii

sslloogg

Glazbenim slogom odreuje se broj glasova u glazbenom djelu i njihovi meusobni odnosi. Tri naina miljenja glazbe kroz povijest ogledaju se kroz monofoni, polifoni i homofoni slog.

Monofoni slog (monofonija, jednoglasje) sastoji se od jedne melodijske linije bez

pratnje drugih glasova izuzev udaraljki koje su este u kineskoj i indijskoj tradicijskoj glazbi. Moe se izvoditi unisono ili u oktavi (na primjer kad istu melodiju pjevaju muki i enski glasovi u meimurskim narodnim pjesmama).

Monofonija je najstariji tip glazbene umjetnosti. Stari Grci i narodi istoka poznavali

su samo monofoniju, a susree se u razliitim oblicima kranske glazbe (gregorijanski koral, bizantski pjev) kao i u pjesmama trubadura, truvra, Minnesngera, Meistersingera,

u panjolskim cantigama i talijanskim laudama. Polifoni slog (polifonija) je vieglasni tonski sustav koji nastaje principom istodobnog

oblikovanja dviju ili vie samostalnih i ravnopravnih melodijskih linija ili dionica te njihovog povezivanja u loginu cjelinu. Polifoni slog predmet je prouavanja nauka o kontrapunktu i u njemu se glazbena misao ostvaruje na osnovi horizontalnog melodijskog naina miljenja.

Homofoni slog (homofonija) je vieglasni tonski sustav u kojem se jedna melodijska linija istie kao vodea, dok ostali glasovi nastaju principom oblikovanja akorada i njihovog povezivanja u loginu cjelinu. Homofoni slog predmet je prouavanja nauka o harmoniji i u njemu se glazbena misao ostvaruje na osnovi vertikalnog akordijskog naina miljenja.

Ovisno o vrsti sloga glazbene oblike moemo podijeliti u dvije velike skupine: polifone

i homofone glazbene oblike. Dok polifonim oblicima dominira evolutivni (razvojni) princip

gradnje oblika, homofonim oblicima svojstven je arhitektonski princip gradnje.

Iako se u glazbenoj literaturi mnoge skladbe mogu odrediti jednom vrstom sloga (na

primjer, gregorijanski koral monofonim slogom, Bachove fuge polifonim, a harmonizacije protestantskih korala homofonim), veina skladbi nije iskljuivo skladana jednom vrstom sloga ve se oni isprepliu.

7

TTeehhnniikkee ppoolliiffoonnoogg nnaaiinnaa rraaddaa

TTeehhnniikkaa iimmiittaacciijjee

Imitacija (lat. imitatio oponaanje) javlja se kao postupak skladanja u 15. stoljeu. Nastaje iz potrebe da se uz maksimalnu ravnopravnost i samostalnost koju glasovi meusobno imaju uvede zajednika vodea glazbena misao koja e ih povezivati u organsku cjelinu (jedinstvo u raznorodnosti). Ta osnovna objedinjavajua misao, jezgra iz koje se gradi cijeli oblik djela zove se tema (dux), a nain na koji se provodi kroz sve glasove je skladateljski postupak imitacije.

Imitacija nastaje kada glazbenu misao (dux) jedne dionice donosi druga dionica

nakon nekoliko taktova dok prva nastavlja s kontrapunktiranjem.

Razlikujemo osnovnu podjelu na: strogu imitaciju u kojoj drugi glas donosi temu

doslovno bez ikakvih ritamskih ili melodijskih promjena na odreenom intervalu i slobodnu imitaciju u kojoj se tema ne imitira doslovno ve s melodijskim i ritamskim promjenama koje ne smiju biti prevelike kako ne bi promijenile osnovnu fizionomiju teme.

Odgovor (comes) na temu (dux) analiziramo ovisno o:

a) intervalu (u kvinti (najee), oktavi, primi, seksti itd; posebno kod imitacije u kvinti razlikujemo realni i tonalni odgovor)

b) smjeru kretanja (inverzija, retrogradni smjer, retrogradna inverzija) c) ritamskim vrijednostima (diminucija, augmentacija)

d) metrikom nastupu (teka doba, relativno teka, laka) Polifoni oblici graeni na principu imitacije su madrigal, motet, misa (renesansni

3"M"!), kanon, fuga, invencija, ricercar, neki suitni stavci (Gigue).

Johann Sebastian Bach: Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge), oblici teme

8

Orlando di Lasso: Benedictus

Johann Sebastian Bach: Fuga u C-duru, WKl I

9

Johann Sebastian Bach: Fuga u E-duru, WKl II

Johann Sebastian Bach: Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge), Contrapunctus 1 a 4

Johann Sebastian Bach: Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge), Contrapunctus 4 a 4

10

Johann Sebastian Bach: Fuga u f-molu, WKl II

Johann Sebastian Bach: Fuga u Fis-duru, WKl I

Johann Sebastian Bach: Fuga u f-molu, WKl II

Johann Sebastian Bach: Fuga u g-molu, WKl II

11

Johann Sebastian Bach: Fuga u Es-duru, WKl I

Johann Sebastian Bach: Fuga u gis-molu, WKl I

Johann Sebastian Bach: Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge), Contrapunctus 6 a 4 in Stylo Francese

Johann Sebastian Bach: Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge), Contrapunctus 7 a 4

12

TTeehhnniikkaa ccaannttuuss ffiirrmmuussaa

Sastoji se u dodavanju kontrapunktirajuih glasova datoj melodiji. Najei su oblici koralne predigre, koralna fuga, koralni preludij, koralna fantazija te koralne varijacije.

Koralni napjev "Jesus Christus, unser Heiland"

Johann Sebastian Bach: Jesus Christus, unser Heiland BWV 626 koralna predigra

13

Koralni napjev "Vater unser im Himmelreich"

Johann Sebastian Bach: Vater unser im Himmelreich BWV 636 koralna predigra

14

Koralni napjev "Liebster Jesu, wir sind hier"

Johann Sebastian Bach: Liebster Jesu, wir sind hier BWV 633 koralna predigra

15

TTeehhnniikkaa oobbrrttaajjnnoogg kkoonnttrraappuunnkkttaa

Tehnika obrtajnog kontrapunkta je postupak izrade vieglasja u kome glasovi mogu

zamijeniti mjesta (donji moe postati gornji i obratno), a da se pri tom ne jave neskladnosti u voenju glasova. Razlikujemo dvostruki, trostruki, etverostruki obrtajni kontrapunkt prema tome da li dva, tri ili etiri glasa mogu biti permutirana. Dvostruki obrtajni kontrapunkt se najee izvodi u oktavi, decimi i duodecimi prema tome za koji se interval premijeta donji glas navie ili obratno. Viestruki obrtajni kontrapunkt moe biti samo u oktavi.

Ova tehnika nije samostalna, ve je susreemo u preludijima, invencijama, fugama sa stalnim kontrapunktom, dvostrukim i trostrukim fugama, trio sonatama, suitnim stavcima.

Dvostruki obrtajni kontrapunkt u oktavi:

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija u E-duru BWV 777

16

Johann Sebastian Bach: Preludij u Cis-duru, WKl I

Dvostruki obrtajni kontrapunkt u decimi:

Johann Sebastian Bach: Fuga u Es-duru WKl II

17

TTeehhnniikkaa ssppaajjaannjjaa kkoonnttrraassttiirraajjuuiihh tteemmaa

Teme se najprije izlau ponaosob, jedna po jedna tijekom skladbe, a zatim ih se spoji u istovremenom izlaganju.

Richard Wagner: Die Meistersinger von Nrnberg uvertira

18

OOssttaallee zznnaaaajjkkee ppoolliiffoonnoogg ssllooggaa

Po emu se prepoznaju polifoni oblici pa i oni koji nemaju odreenu tehniku?

1. samostalnost glasova ritamska i melodijska komplementarni ritam pokret se raspodjeljuje naizmjenino na dva ili vie glasova, tako da jedan ima due notne vrijednosti dok se drugi kree u kraim, a zatim mijenjaju uloge - krajnja konsekvenca je neprekidnost toka osnovnog pulsa

melodijski kontrast glasova: protupomak glasova, jednostrani pomak glasova, skokovi nasuprot postepenom kretanju, dijatonika nasuprot kromatici, raznovremenost vrhunaca

2. asimetrija - evolutivni konstruktivni inilac nad arhitektonskim

KLASIKA: teme su periodine, simetrine, odvojene cezurom BAROK: teme su asimetrine, bez periodizacije i cezura, NEPREKIDNOST TOKA

3. raznovremenost vrhunaca 4. izbjegavanje istovremenog kadenciranja u svim glasovima

ukoliko se kadenca i pojavi, jedan ili vie glasova odmah nastavljaju pokret

5. lanano nadovezivanje pojedinih dijelova oblika glasovi ne dovravaju misao (temu) istovremeno kraj jedne misli podudara se istovremenim poetkom nove misli (npr. tema nastupa prije no to su ostali glasovi kadencirali)

Preludij, tocatta i fantazija su oblici slobodne polifonije koji ne koriste odreene tehnike polifonog naina rada ve su slobodnog improvizatorskog karaktera.

19

AAnnaalliizzaa tteehhnniikkaa ppoolliiffoonnoogg nnaaiinnaa rraaddaa uu uuvvooddnnoomm ssttaavvkkuu MMuukkee ppoo MMaatteejjuu JJoohhaannnnaa SSeebbaassttiiaannaa BBaacchhaa

20

21

22

KKaannoonn

Kanon (gr. pravilo) je polifoni oblik koji gradi svoju unutranju formu, sklop dijelova, na postupku doslovne imitacije postupak se nametnuo sadraju (skladatelj se "zaljubio" u postupak). U kanonu dux se zove proposta, a svi ostali odgovori su risposte. Glasovi u kanonu samostalni su zahvaljujui vremenskoj komponenti.

Pod kanonom podrazumijevamo dvoglasnu ili vieglasnu skladbu u kojoj ostale dionice imitiraju poetnu dionicu od poetka do kraja. Kanonskom se imitacijom itava dionica prvog glasa imitira u drugim glasovima "kasnei" za odreeno vrijeme za svojim orginalom. Dakle, kanonu je primarno vaan konstruktivni element, sam postupak imitacije, a ne sama tema, koja je bitna samo za poetak "igre", za razliku od fuge gdje je tema primarno vana za izgradnju cijelog oblika. S obzirom da kod kanona izbija taj tehniki, konstruktivni element u prvi plan, kanon se ubraja meu najtee oblike imitacije. On je veoma mnogostran, moe se izraziti na razne naine, pa mnogi od njih ve prelaze u imitatorske kuriozitete, koji na papiru mogu biti veoma zanimljivi i prava majstorija, ali za

sam izraaj skladbe nisu od bitne vanosti. tovie, njihova provedba ograniuje muziki izraaj, zbog ega gubi na svojoj specifinoj i estetskoj vrijednosti.

Kanon moe biti dvoglasan, troglasan, etveroglasan itd., a prema intervalskom razmaku izmeu proposte i risposte u primi, gornjoj ili donjoj sekundi, gornjoj ili donjoj terci itd. Najjednostavniji a stoga i najei primjeri kanona su u primi i oktavi, a zatim u kvinti i kvarti.

Osnovna podjela kanona je na konani kanon (lat. canon finitus) i beskonani kanon (lat. canon infinitus). Kanon, zabiljeen u jednoj liniji, naziva se zatvoreni kanon (tal. canone chiuso), a ispisani se zove otvoreni kanon (tal. canone aperto).

PPoovviijjeessnnii rraazzvvoojj kkaannoonnaa

Kanon je jedan od najstarijih oblika. Ima puni povijesni razvoj od 13. do 20. st.

Zaeci kanona javljaju se u 13. i 14. stoljeu pod nazivima rondellus i caccia. Rondellus pripada najranijim polifonim oblicima, primjenjuje postupak imitacije i predstavlja zaetak kanona. Najpoznatiji primjer je "Sumer is icumen in" tzv. "Ljetni kanon"; dvostruki kanon

za est glasova, a pripisuje se Johnu of Fornseteu. Caccia je vokalni svjetovni oblik, u principu troglasna s kanonski voenim gornjim glasovima, a sadravala je opisne momente iz lova.

U 15. i 16. stoljeu primjena kanona u vokalnoj glazbi veoma je omiljena pa tako i

rasprostranjena pogotovo kod flamanskih skladatelja (Jean Ockgehem: Deo gratia za 36

glasova). Kao oblik zahtijeva u prvom redu tehniku spretnost i veliko znanje nauka o kontrapunktu.

23

U baroknoj instrumentalnoj glazbi 17. stoljea rijetko se nailazi na kanon kao samostalni oblik. ee je dio neke vee polifone zbirke kao to su to djela Johanna Sebastiana Bacha: Kunst der Fuge, Muzika rtva, ili Goldberg varijacije koje sadre kanone u svim intervalima od prime do none.

Klasika i romantika (18. i 19. stoljee) koriste kanon obino kao epizodu u sastavu veeg, inae homofonog oblika. Kanon se moe upotrijebiti i kao nain obrade teme, npr. u razvojnom dijelu sonatnog oblika, ili u finalu sonata, simfonija prilikom reprize teme koja je

prvi put bila jednostavnije izloena. U 20. stoljeu primjeuje se tenja za obnavljanjem strogih polifonih oblika pa tako i

kanona kao samostalnog oblika (Webern, Hindemith).

VVrrssttee kkaannoonnaa ((oovviissnnoo oo nnaaiinnuu iimmiittiirraannjjaa))

1. drutveni kanon najpopularniji oblik beskonanog kanona u primi ili oktavi

2. kanon u inverziji risposta predstavlja inverziju proposte 3. kanon u diminuciji ili augmentaciji dvostruko skraene, odnosno dvostruko

produene notne vrijednosti u risposti 4. kruni kanon modulira kroz kvintno-kvartni krug tj. pri nastupu svakog nove

risposte modulira u dominantni ili subdominantni tonalitet u odnosu na

prethodnu toniku

5. dvostruki kanon etveroglasan sa dvije proposte i dvije risposte

6. raji kanon risposta izvodi dionicu proposte retrogradno od kraja prema poetku, a obje dionice poinju istovremeno

7. zagonetni kanon (canone enigmatico) napisan je u jednom glasu bez naznake na kom mjestu ili u kom intervalu nastupaju ostali glasovi to mora izvoa sam otkriti uz pomo kakve latinske izreke npr.:

"Tres in unum" na propostu treba dva puta odgovoriti rispostama to e oblikovati troglasni kanon u primi ili oktavi

"Qui se exaltat humiliabitur" tj. "Tko se uzvisi, ponizit e se" kanon u inverziji

"Canit more Hebraeorum" tj. "itaj po hebrejski" raji kanon "Clama ne cesses" tj, "Vii bez prestanka" u risposti treba izostaviti sve pauze iz proposte

"Noctem in diem vertere" tj. "Pretvori no u dan" crne note treba itati kao da su bijele kanon u augmentaciji

24

25

26

27

28

29

30

Johann Sebastian Bach: Goldberg varijacije BWV 988

31

32

33

Johannes Brahms: Tema s varijacijama

34

Johann Sebastian Bach: Goldberg varijacije BWV 988

35

36

Johann Sebastian Bach: Kanon iz ciklusa "Muzika rtva"

37

38

39

Johann Sebastian Bach: Liebster Jesu, wir sind hier BWV 633 koralna predigra

40

41

Autograf Bachove dvoglasne invencije u C-duru

Invencija

Invencija (lat. inventio pronalaenje grae, otkrie, dar izmiljanja) je dvoglasna ili troglasna polifona skladba u

kojoj dominira ritamski i melodijski

karakteristino oblikovana tema koja se provodi po principima imitacije. Isto bi se

moglo rei i za fugu, ali ona osim navedenog ima stroe propisane osobitosti oblika, a u pogledu imitacije je realizirana na viem umjetniko-tehnikom nivou.

U invenciji se tema najprije imitira kroz sve glasove i time oblikuje obavezni

kontrapunkt kontrasubjekt - koji se najee javlja kao obrtajni stalni kontrapunkt. esto susreemo i primjenu trostrukog obrtajnog kontrapunkta u troglasnim invencijama.

Vanjski izgled invencije, iji je sadraj polifona obrada teme i njenog kontrapunkta, najee je trodijelnog oblika, bez jasnih cezura (nalik na oblik fuge). Meutim, susreemo i invencije dvodijelnog tipa bez ponavljanja teme u osnovnom tonalitetu (nalik na barokni

dvodijelni oblik).

Prvi dio, koji u pravilu zavrava provedbom teme kroz sve glasove, kadencira u dominantnom tonalitetu tj. kod mola u paralelnom duru. Slijedi drugi dio koji modulira u srodne tonalitete (paralelni dur, subdominantni). Nastupom teme u osnovnom tonalitetu,

koji je paljivo pripravljen, poinje trei, zavrni dio invencije koji na taj nain djeluje kao neki vid reprize. Modulativni plan oblika predstavlja osnovu pri analizi oblika te utvrivanja njenih manjih formalnih cjelina pri emu vanu orijentaciju daju kadence.

Osim Bachovih dvoglasnih i troglasnih invencija, u obliku invencije skladani su jo i mnogi preludiji iz zbirke Das wohltemperierte Clavier. Isto tako u obliku invencije skladane

su Bachove troglasne sonate za orgulje (triosonate) i to sva tri stavka samo u mnogo irim okvirima.

Invencija, zajedno s baroknim dvodijelnim oblikom suitnih stavaka, pripada onim

oblicima iz kojih se kasnije razvio klasini sonatni oblik. Princip trodijelnosti s modulacijom u dominantni tonalitet, zatim modulativnim planom razvojnog dijela, te naposlijetku s povratkom u osnovni tonalitet treeg dijela je u veini invencija prikriven, a ponekad i potpuno jasan i oit. Glavna razlika koju uvodi kasnija klasina sonata je u uvoenju samostalne druge teme koja prvoj temi osim tonalitetom kontrastira i karakterom (lirski nasuprot dramatskom karakteru).

42

O Bachovim invencijama

Johann Sebastian Bach skladao je dvije zbirke invencija: 15 dvoglasnih, prvotno nazvanih Prambula, te 15 troglasnih, prvotno nazvanih Fantasie, te potom Sinfonies. Obje te zbirke Bach je u uvodnom tekstu konane svoje verzije iz 1723. nazvao Inventiones, a iz uvodnih rijei razabire se da je djelo napisano za potrebe uenja sviranja instrumenata s tipkama, ali i da predstavlja i zbirku primjera za studij skladanja:

"Pravi naputak, koji jasnom metodom pouava ljubitelje klavira, a posebno one eljne uenja, kako tono svirati ne samo dva glasa, nego i kako,

nakon to su napredovali, ispravno izvoditi tri obvezne dionice; istodobno e im ponuditi ne samo dobre invencije nego i nain sviranja

kako ih dobro izvoditi i osobito usavriti pjevni nain sviranja, a zatim stei jak osjeaj za cjelinu."

Analiza ovih invencija pokazuje da je Bach tim razliito oblikovanim skladbama zaista dao svojevrstan uvod u polifono stvaranje prikazavi kako se polifone tehnike (imitacija, inverzija, kanon, dvostruki i trostruki obrtajni kontrapunkt) primjenjuju u skladanju.

Autograf Bachovog uvoda u zbirku Inventiones iz

1723. godine

43

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija u c-molu BWV 773

44

45

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija u F-duru BWV 779

46

47

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija u d-molu BWV 775

48

49

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija u B-duru BWV 785

50

51

Johann Sebastian Bach: Preludij u a-molu BWV 889 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, II. svezak

52

53

Johann Sebastian Bach: Troglasna invencija u d-molu BWV 790

54

55

Johann Sebastian Bach: Troglasna invencija u f-molu BWV 795

56

57

Fuga

Fuga (lat. fugere - bjeati) je najrazvijeniji i najsa-

vreniji polifoni oblik, vrhunac polifonog miljenja. Koristi postupak imitacije (tehnika) kao nain

oblikovanja forme kojim temu (sadraj) provodi kroz sve dionice (glasove). Glazbu objedinjuje sadraj, tema po naelu jedinstva u raznorodnosti, a samostalnost glasova ogleda se u raznovremenim nastupima teme kroz sve

glasove, asimetrinost kadenci, asimetriji forme (tri provedbe) kao i kroz evolutivni princip gradnje ija se dinamika ogleda u razvoju tonalitetnog plana.

Ima tri glavna dijela: I. provedbu (ekspoziciju), II. provedbu (razvojni dio) i treu provedbu (zavrni dio). Skladana je najee za 3 ili 4 glasa, rjee za 2, 5 ili vie.

Osim monotematskih fuga s jednom temom

(jednostruka fuga) postoje i dvostruke fuge s dvije

teme(Doppelfuge), trostruke s tri teme (Tripelfuge) pa i etverostruke s etiri teme (Quadrupelfuge).

Naziv fuga upotrebljavao se ve u 14. stoljeu ponajprije za kanon, bilo da oznai kako glasovi u kanonu bjee jedan pred drugim, bilo kao prijevod talijanskog izraza caccia. Caccia (tal. lov) troglasna je skladba u kojoj se gornja dva glasa kanonski imitiraju, a trei glas slobodno kontrapunktira. U tom razdoblju dolazi do zbrka pojmova: fuga canonica (kanon) i fuga episodica (fuga). Dok se u fugi canonici sadraj donosi doslovnom kanonskom imitacijom, fuga episodica osnovni sadraj (temu) provodi "epizodno" kroz sve glasove na nain fuge.

Prenoenjem oblika moteta na orgulje u 16. stoljeu nastaje ricercar (od tal. ponovo traiti, to se odnosi na ponovljena izlaganja teme kroz glasove). Dodavanjem neakordikih tonova vokalnoj liniji moteta te slobodnijim linijama (veliki skokovi, rastavljeni akordi)

svojstvenih instrumentalnoj glazbi, ricercar poprima obiljeja instrumentalne glazbe. Reduciranjem vie glazbenih tema koje u motetu donosi svaki novi stih teksta na samo jednu temu, ricercar se blii buduoj monotematskoj fugi. Nastankom modernih tonskih rodova, tonaliteta dura i mola, te stvaranjem funkcionalnih harmonijskih odnosa formira se modulativni plan barokne fuge.

Autograf naslovne stranice Bachove zbirke

Das Wohltemperierte Clavier

58

FFoorrmmaallnnee zznnaaaajjkkee ffuuggee

I. provedba (ekspozicija fuge)

Izlae temu kroz sve glasove naizmjenino kao dux (u osnovnom) i kao comes (imitacijom u kvinti u dominantnom tonalitetu). Poslije comesa moe se javiti kratki meustavak koji modulira iz dominantnog u osnovni tonalitet kako bi trei glas mogao nastupiti s duxom.

Temi esto kontrapunktira kontrasubjekt koji joj kontrastira i sadrajno je nadopunjuje. Kontrasubjekt je esto iskoriten kao stalni kontrapunkt koji prati temu pri svakom nastupu tijekom fuge pa je tada skladan tehnikom obrtajnog kontrapunkta.

Proirena ekspozicija donosi prekobrojni nastup tema, a kontraekspozicija dvostruki (npr. dux-comes-dux, comes-dux-comes).

Na posljedni nastup teme u ekspoziciji nadovezuje se meustavak koji modulira u tonalitet nastupa teme u II. provedbi (dominantni ili paralelni). Sadrajno je graen na motivima iz teme (najee glava teme ili rep teme) i kontrasubjekta, a moe donijeti i potpuno novi motiv. Obino je graen u obliku harmonijske ili melodijske sekvence, a moe i slobodno kontrapunktirati. Sekvenca je graena od modela, koji se ponavlja (najee 1 i puta) za odreeni interval uzlazno ili silazno.

II. provedba (razvojni dio fuge)

Druga provedba sastoji se od tematske i motivike obrade.

Provodi temu kroz srodne tonalitete (najee osnovni, dominantni i subdominantni te njihove paralele) te na razne naine (inverzija, diminucija, augmentacija, rijetko retrogradno).

Osim same teme razvojni dio donosi i razradu motiva teme kroz meustavke koji

moduliraju u tonalitet sljedeeg nastupa teme. Posljednji meustavak je obino dui i znaajniji jer uvodi u osnovni tonalitet zavrnog dijela fuge.

III. provedba (zavrni dio fuge)

Donosi nastup teme u osnovnom tonalitetu u jednom ili vie glasova.

U zavrnom dijelu fuge esto se javlja stretta (tjesnac) koja donosi kanonski zahvaenu temu najee imitacijom u oktavi ili u kvartno-kvintnom odnosu (osnovni tonalitet!!!).

Zavrnom dijelu moe prethoditi harmonijski zastoj na dominanti osnovnog tonaliteta

(pedalni ton), dok se nad tonikim pedalnim tonom ponekad javlja cijela tema na samom kraju fuge.

59

Johann Sebastian Bach: Fuga u e-molu BWV 855 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, I. svezak

60

61

Johann Sebastian Bach: Fuga u c-molu BWV 847 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, I. svezak

62

63

Johann Sebastian Bach: Fuga u Fis-duru BWV 858 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, I. svezak

64

65

Johann Sebastian Bach: Preludij u d-molu BWV 851 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, I. svezak

66

67

Johann Sebastian Bach: Fuga u c-molu BWV 871 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, II. svezak

68

69

Johann Sebastian Bach: Fuga u g-molu BWV 861 iz zbirke Das Wohltemperierte Clavier, I. svezak

70

71

Autograf Bachove Toccate i fuge

u d-molu BWV 565

Toccata, fantazija, preludij

Fuga je "u ivotu" esto u paru s nekim drugim oblikom koji joj prethodi. To su najee toccata, fantazija i preludij, oblici koji potjeu iz razdoblja vokalne polifonije kada se prije nastupa zbora na orguljama improvizirao uvod radi intonacije zboru

(intonacija, preambulum ili preludij). Upravo zbog tog slobodnog improvizatorskog karaktera, ovi se stavci jo nazivaju i oblicima slobodne polifonije koji ne moraju koristiti nijednu tehniku polifonog naina rada. Taj njihov slobodni karakter kontrastira fugi koja je strogo odreena, puna je imitacija, odnosno najzahtjevnija polifona forma kako za skladanje, tako i za interpretaciju, ali i sluanje. Uvodni stavci zajedno s fugom ine barokni dvostavani ciklus.

TOCCATA (od tal. toccare - dirati) naziv je za skladbu za instrument s tipkama (prvotno orgulje, a potom embalo i klavir). Odlikuje je izrazita motorinost i nizanje kontrastnih dijelova: punih sveanih akorada, virtuoznih melodijskih i harmonijskih pasaa i figuracija, recitativnih odlomaka, zvunih kontrasta, dramatinih zastoja na koronama itd. Te znaajke dovodile su do izraaja ne samo virtuoznost sviraa, ve su isticale zvunost instrumenata iji je razvoj doivio svoj vrhunac ba u vrijeme baroka (orgulje!). Forma toccate nema odreenih kontura, ve cijelo djelo ima karakter improvizacije.

Toccate su ve u 16. st. skladali braa Giovanni i Andrea Gabrielli, u 17. st. Frescobaldi, Swellink, Froberger, Buxtehude,

Pachelbel i drugi, dok je razvoj barokne toccate zakljuio J. S. Bach. Toccata se ponovo javlja u glazbenoj literaturi tek u 19. st.

ponovo u ciklusima, dok se u 20. st. osamostaljuje kao forma.

FANTAZIJA formom nalikuje toccati (nizanje kontrastnih dijelova) ali fantazija se,

kao odraz skladateljeve mate, nerijetko pribliava nekim odreenijim formama: ricercaru, fugi, plesnom karakteru suitnih stavaka, recitativima itd. Ovakva raznolikost osmiljavanja oblika uz karaktere toccate u fantaziju uvodi i novi karakter: melodioznost, njenost, mistinost koji se ogledaju u estoj kromatici i smjelijim harmonijskim progresijama.

Uvodni taktovi Bachove Toccate i fuge u d-molu BWV 565

72

PRELUDIJ je za razliku od toccate i fantazije manje pretenciozan u pogledu zvunosti i instrumentalnog virtuoziteta, skromnijih je dimenzija i nema vie kontrastnih dijelova nego njime dominira samo jedan karakter.

Preludije po tipu moemo podijeliti u etiri glavne skupine: 1. Preludiji graeni od akordijskih figuracija dominira evolutivni princip gradnje

na temelju modulativne obrade poetne tematske figure 2. Preludiji polifone fakture skladani su slobodnom polifonijom ili koriste neke

polifone tehnike rada (najee imitaciju motiva) koje nemaju primarnu ulogu u donoenju sadraja, ali su ipak prisutne. Ovaj tip preludija je rijedak budui da svojim slogom ne kontrastira fugi.

3. Homofono-melodijski tip preludija donosi melodijski liniju (nerijetko obogaenu ukrasima) koja se izdvaja od akordijske pratnje

4. Preludiji s vie kontrastnih dijelova graeni su od vie cjelina homofono-melodijske, polifone ili akordijsko-figurativne fakture

73

Upute za plesanje bourrea

Barokna suita

Suita (partita, ordre, uvertira, sonata da camera, Tafelmusic, Muzika na vodi, Muzika za vatromet) najpoznatiji je ciklus baroka. Ona je viestavana, ciklina skladba iji su stavci povezani karakterom stiliziranih baroknih plesova, istim tonalitetom (eventualno

istoimenim) te baroknim dvodijelnim oblikom. Obino ima 5-6 stavaka, a moe biti od 3 do 30!

Porijeklo vue iz srednjovjekovnih plesova ductia i estampida koji su se izvodili jedan za drugim, te renesansnih pavana i gagliarda. Kod ovih plesova naglaen je kontrast metrike (parna, neparna) i tempa (polagani, brzi), princip na kojem e se graditi barokna suita. Ve u 16. stoljeu formiran je direktni prethodnik barokne suite sastavljen od stavaka Pavana-Gagliarda-Courante-Allemande.

Obavezni stavci barokne suite i obavezni redoslijed njihova donoenja je: 1. Allemande ples njemakog porijekla, parne mjere (4/4), umjerenog do brzog

tempa, karakteristian imitacijom motiva i komplementarnim ritmom 2. Courante ples francuskog porijekla,

trodobne mjere (3/4, 3/2, 6/8), najee najbri stavak, karakteristian po polimetriji

3. Sarabanda - ples panjolskog porijekla, trodobne mjere (3/4), sporog tempa sa

zastojem na drugoj dobi, karakteristian punktiranim ritmom, mnotvom ukrasa i neprirodnom sporou (stilizacija!)

4. Gigue - ples anglo-saksonskog porijekla,

trodobne mjere (6/8, 9/8, 12/8, 9/16, 12/16), brzog, ivog tempa, karakteristian po imitaciji teme na poetku stavka, tj. jedini koji poinje jednoglasno

Izmeu sarabande i gigua po elji se dodaju intermezzi: francuski plesovi menuet, gavotte,

musette, bourre, passepied, loure, rigaudon,

tamburin, canarie, engleski plesovi anglaise,

hornpipe, nizozemski matelot, poljska poloneza, talijanski siciliano, forlana itd.

Po tipu, suite se dijele na francusku suitu koja poine allemandom i englesku suitu koja donosi uvodni stavak prije allemanda (praeludium,

sinfonia, fantasia, ouverture, praeambulum, tocatta itd.).

Shematski prikaz plesnih figura u bourrea

74

Svi stavci suite skladani su u baroknom dvodijelnom obliku koji je sadrajno jedinstven, ali sa karektiristinim modulativnim planom:

A B

T D (par.)

D ~~~ T (par.)

U razdoblju klasicizma suite nema, ve kao viestavana skladba caruje sonata.

Tradiciju suite nastavljaju divertimenta, serenade, a menuet se pak javlja u sklopu sonate

ili simfonije.

U razdoblju romantizma suita doivljava svoju renesansu uz naputanje karakteristika barokne suite: nestaje tonalitetno jedinstvo, stavci ne moraju biti plesnog karaktera, javlja se utjecaj nacionalnih stilova. Razlikujemo 3 vrste "novije suite":

1. orkestralne suite - ajkovski, Dvok 2. programske suite Schumann "Karneval", Musorgski "Slike s izlobe",

Saint-Sans "Karneval ivotinja"

3. scenske suite Grieg "Peer Gynt" (fragmenti iz scenske glazbe za dramu), ajkovski "elkunik" (fragmenti iz baletne glazbe), Williams "Star Wars" (fragmenti iz filmske glazbe)

75

Johann Sebastian Bach: Francuska suita u G-duru BWV 816

Allemande

76

Courante

77

Sarabande

78

Gavotte

79

Bourre

80

Loure

81

Gigue

82

83

Varijacijski oblici: passacaglia, chaconne, ciklusi varijacija

- Passacaglia za instrumente s tipkama, tema najee velika reenica, donosi temu u basu, rastom oblika zgunjava se polifono tkivo dodanih glasova

- Chaconne za gudae, tema u obliku melodije u diskantu ili u obliku slijeda harmonijskih progresija, najee mala reenica

- Koralne varijacije varijacije na koralnu temu

- Ciklusi varijacija Goldberg varijacije, Muzika rtva, Kunst der Fuge