BOSANSKO KRALJEVSTVO

LITERARNI I LIKOVNI RADOVI UČENIKA

OSNOVNIH ŠKOLA 2016.

BOSANSKO KRALJEVSTVO

IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.

adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: galerijapreporod@yahoo.comwww.galerijapreporod.com

Mirsada BALJIĆvoditelj galerije

B Z K

GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI

BOSANSKO KRALJEVSTVOliterarni i likovni radovi

učenika osnovnih škola 2016.

IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.

adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: galerijapreporod@yahoo.comwww.galerijapreporod.com

Mirsada BALJIĆvoditelj galerije

B Z K

GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI

BZK “Preporod”Branilaca Sarajeva 30, 71000 SarajevoTel.: **387-33-444-078Fax: **387-33-226-511Web: www.preporod.baE-mail: preporod@bih.net.ba

Za izdavača Senadin Lavić

Redakcioni odborBiSera aLikadić, MirSada BaLjić, MirSad BećirBašić, aLMedina Čengić, jaSMinko MuLaoMerović, Mirzana Pašić-kodrić, Mušo šahMan

Sekretar redakcijeaLMedina gLaMoČ

Urednikedin MuLać

Grafičko oblikovanjejaSMinko MuLaoMerović

FotografijeMuhaMed džanko

Računarska pripremaMahir SokoLija

Prednja strana koricaaLMin BegLuk, eMMa Fišić, eveLin haBiBija, eMina heBiBović, zerina kadić, džana Macić, hana Macić, MeLika MujaLa, MuhaMed MuStaFić, rizah MuStaFić, aMer turković “Prva osnovna škola”, Konjic Prva nagrada

Zadnja strana koricaSaneL BaLjić, 8 godina OŠ “Lipanjske zore”, (Višići) Čapljina

ŠtampaDobra knjiga, Sarajevo

Izložba likovnih radovaGalerija BZK “Preporod”Titova 5471000 Sarajevo

© 2016. BZK “Preporod”

aLMedina Čengić: Lijepa si zemljo moja ........................ 7

LITERARNI RADOVI .................................................... 11

LIKOVNI RADOVI ........................................................ 57

Likovni radovi koji su također izloženi u Galeriji BZK “Preporod” na dan dodjeljivanja nagrada ....... 81

Škole koje su učestvovale na konkursu BOSANSKO KRALJEVSTVO ....................................... 86

Sadržaj

7

Ovo je dan kad moram priznatda je Bosna imala puno kraljeva.Stjepan Tvrtko I 1377.–1391.Stjepan Dabiša 1391.–1395.Jelena Gruba 1395.–1398.Stjepan Ostoja 1398.–1404;1409–1418.Stjepan Ostojić 1418.–1421.Stjepan Tvrtko II 1404.–1409;1421–1433.Radivoj Ostojić 1433.–1435.Stjepan Tomaš 1443.–1461.Stjepan Tomašević 1461.–1463.(...)U ovom trenutku istine najdražemi je kraljevanje Katarine Kosače!

Mejra Duraković, VIb razred, OŠ Edhem Mulabdić (Međiđa Donja) Gradačac

Četrnaesti konkurs u organizaciji “Preporoda” je, kao i do sada, pobudio značajnu pažnju, kako djelatnika i organiza-tora nastavnih procesa u osnovnim školama, tako i samih učenika koji su i ove godine učestvovali na Konkursu.

Aktivi nastavnika i pojedini profesori, učitelji i nastavni-ci razredne i predmetne nastave maternjeg jezika i likovne kulture, pokrenuli su i intezivirali interes učenika za obra-du teme pod naslovom Bosansko kraljevstvo.

Raznovrsnost radova koji su prijavljeni na Konkurs po-tvrđuje interes učenika uzrasta osnovnih škola za ovaj vid stvaralaštva, kao i osebujnu inspiraciju u pristupu prilikom pisanja radova. Oblasti, koje su posredno i neposredno pove-zane sa ovom temom, tretiraju različite književno-umjetničke forme u sadržaju, počevši od tekstova koji su napisani kao hronike, eseji, zapisi, bajke, pisma, do formi lirski uobli-čenih radova, a sve primjereno uzrastu i mogućnostima. Naslov ponuđene teme Bosansko kraljevstvo, kao i podna-slovi koje su učenici odabrali za svoje tekstove, prezentira širok pregled interesa i bogate inspiracije u pisanju, koji su povezani s historijskim segmentima Bosne.

Kulturno-historijska i književno-umjetnička baština, u prispjelim radovima, prikazana je kroz različite prezen-tacije ličnih doživljaja povezanih s historijskim spisima

Almedina ČengićLijepa si zemljo moja

8

i vjerodostojnim dokumentima, koji potvrđuju postoja-nje srednjovjekovne Bosne kao države.

Precizno predstavljanje likova, pojmova i termina, u od-nosu na vremenske i prostorne specifičnosti ovog podneblja, književno je uobličeno, bilo da se radi o hronološkom ili retros-pektivnom prikazu podataka koji potvrđuju postojanje Bosan-skog kraljevstva, kao jedne od dominantnih država na Balkanu.

Forma bajke, koja je zastupljena u nekoliko prispjelih ra-dova, sjedinjuje maštu i želje iz kojih proizilazi osnovna te-žnja mladih stvaralaca usmjerena ka idealnoj domovini, nekoj novoj “srednjovjekovnoj Bosni”, “banovini”, “kraljevini” ili pak samo sretnoj maloj državi, u srcu Balkana, u kojoj će vla-dati mir i blagostanje. To potvrđuje rad Ejle Sadiković, VII1, OŠ “Vladislav Skarić”, Sarajevo, pod naslovom “Izgu bljena princeza”, koji na veoma dopadljiv i bajkovit način gradi pri-ču o kralju Tvrtku i princezi – kraljici Katarini.

Titule bosanskih vladara ban Kulin, herceg Stjepan, kralj Tvrtko, kraljica Katarina, osim historijskih odrednica i potvr-de o njihovom postojanju i životu, predstavljaju individualni pristup, kroz umjetničku uobrazilju, vizije mladih autora, koji su neposredno povezivali zapise iz hronika i osobni doživljaj državotvornosti Bosne kao domovine, kako nam priča učeni-ca Revvda Cvrčak, VII1, “Prva osnovna škola”, Zavidovići.

Rad Anele Dedajić, VIII1, OŠ “Sokolje”, Sarajevo, u hro-nološkom prikazu tretira historijske faze kroz koje je prolazi-la srednjovjekovna Bosna od svog postanka. Kroz poetiziranu viziju stvarnih događaja i likova, koji su obilježili taj period, dočarano je jedno značajno doba u razvoju Bosne i Hercego-vine. Koloritni opisi predstavljaju šaroliku strukturu bosanskog stanovništva, ljepotu prirode, građevina i kulturnih spomeni-ka, čiji ostaci i danas bude kreativnu maštu mladih stvaralaca.

Poseban segment predstavljaju lirski tekstovi učenika, koji se mogu uporediti s tekstovima već ostvarenih i prizna-tih umjetnika. Nekada poštujući formu klasičnog pjesničkog uobličenja, a nekada obojeni najtanahnijim osjećanjima, oni su u potpunosti rezultat ličnih doživljaja koje je pobudila za-dana tema. Pjesma pod naslovom “Najljepša je Bosna moja”, koju je napisao Ahmed Abdula, IV1, “Sedma osnovna škola”, (Gornji Rahić) Brčko, kaže: “Cijela si procvjetala, / kraljevino nekad mala, / kad na čelo svoje stavi, / Tvrtka I za svog kralja.”

Poetske vizije pobjeda i stradalništva Bosne i njenog naroda ispunjavaju lirske slike mladih pjesnika ponesenih

9

poletom i zanosom naspram slika bola i patnje, koji su, također, utkani u historiju njihove domovine.

Posebno je zanimljiv tekst osmogodišnjeg učenika Sanela Baljića iz Višića, Čapljina, koji slikajući simbole pored napisa-nog teksta postavlja pitanje u naslovu: “U koju školu se ide da se bude Kralj?” Imenice Kralj i Kraljevstvo napisao je velikim početnim slovima, jer ove riječi, u njegovoj dječijoj mašti, za-služuju poštovanje i dočaravaju nešto izuzetno važno i veliko, onoliko koliko je veliko i ime domovine – Bosne i Heregovine.

Ozbiljnost koju su pokazali učesnici ovogodišnjeg Konkursa, odgovarajući na zadanu temu Bosansko kraljevstvo, potvrđuje nam nivo zainteresovanosti njih samih, koji su kroz različite oblike u pismenom i likovnom izražavanju obradili ovu histo-rijsko-umjetničku temu. Nameće nam se zaključak, možda se među njima nalaze budući umjetnici, historičari, arheolozi, ge-olozi, hroničari, antropolozi, etnolozi, esejisti, filolozi, pisci i slikari, koji će i u budućnosti svjedočiti i baviti se tematikom koja potvrđuje vjerodostojnosti o postanku i postojanju njihove domovine i predaka, kao i nadu da će nastaviti istraživati ovu temu i u svom daljem životu i radu, izaći iz okvira onoga što su njihovi prvi napisani tekstovi i likovni radovi.

Još jednom je potvrđeno da angažiranje učenika, ali i na-stavnika koji su glavni inicijatori prijavljivanja na Konkurs, daje rezultate po pitanju zanimanja za ovaj vid djelatnosti u okvirima šireg vaspitno-obrazovnog procesa. Ovaj podatak bi trebao biti najreferentniji u organizaciji narednih natječa-ja i biti motiv za okupljanje što većeg broja mladih autora koji bi se dokazali i potvrdili u oblastima literarne i likovne djelatnosti. Brojnost učesnika u svim konkursima dokazuje stalnu zainteresiranost za ovaj vid rada i predstavljanja uče-ničkih dostignuća u oblasti umjetničkog izražavanja. Stoga je poticanje ovog vida rada sa učenicima izuzetno značajno.

S velikom pažnjom i zainteresiranošću tretirani su lite-rarni i likovni radovi prijavljeni na Konkurs. Članovi Žiri-ja za odabir najboljih literarnih radova bili su: Bisera Ali-kadić, Mirsad Bećirbašić, Almedina Čengić i Mirzana Pašić-Kodrić, a Žirija za ocjenu likovnih radova: Mirsada Baljić, Jasminko Mulaomerović i Mušo Šahman.

Rad žirija, koji je kao i svake godine imao veoma za-htjevan zadatak, određen je najmanjim razlikama u odluči-vanju te odabiru i ocjenjivanju literarnih i likovnih radova koji su proglašeni za najuspješnije.

10

I – U kategoriji literarnih radova:

prva nagrada se dodjeljuje radu Abdurrahmana Zukića, učenika IX2 razreda, OŠ “Aleksa Šantić”, Sarajevo,

druga nagrada se dodjeljuje radu Ane Marije Ventić, učenice VIIIb razreda, OŠ “Sjenjak” Tuzla, a

treća nagrada radu Hidajete Gosto, učenice IXa razre-da, OŠ “Omer Maksumić”, (Podvelež) Mostar.

II – U kategoriji likovnih radova:prva nagrada pripala je učenicima Alminu Begluku,

Emmi Fišić, Evelinu Habibiji, Emini Hebibović, Zerini Kadić, Džani Macić, Hani Macić, Meliki Mujali, Muhamedu Mustafiću, Rizahu Mustafiću i Ameru Turkoviću, “Prva osnovna škola”, Konjic,

druga nagrada pripala je radu Elvedina Mujkića, uče-nika VI4 razreda, OŠ “Hašim Spahić”, Ilijaš, a

treća nagrada radu Iman Purišević, učenici IX1 razre-da, OŠ “Hasan Kikić”, Sarajevo.

Organizator Konkursa i žiriji su ocjelnili jedan broj na-stavnica i nastavnika koji su se posebno istakli u realizaciji ovogodišnjeg Konkursa. Žiri za literarne radove priznanje dodjeljuje Elmedini Biber, nastavnici u OŠ “Aleksa Šan-tić” u Sarajevu, Mersiji Sarajlić, nastavnici u OŠ “Sjenjak” u Tuzli i Fahiri Alić, nastavnici “Sedme osnovne škole”, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt.

Posebno vrijedan angažman u likovnim dijelu Konkur-sa ove godine su pokazali: Meliha Mustafić, nastavnica “Prve osnovne škole”, Konjic, Safija Beširević, nastavni-ca osnovnih škola “Hašim Spahić”, “Srednje” i “Podlugo-vi”, Ilijaš i Fatima Prohić nastavnica OŠ “Musa Ćazim Ćatić”, Sarajevo.

Didaktička vrijednost ovoga projekta, koja u svojoj osnovnoj definiciji podrazumijeva otvorenost prema broj-nim društvenim potrebama i znanstvenim inovacijama koje neposredno doprinose unapređivanju obrazovanja društva, ogleda se u više segmenata, počevši od duhovnog razvit-ka same ličnosti učenika do vrednovanja historijskih po-dataka i poštovanja svoje tradicije i naslijeđa te izgradnje vlastitog identiteta.

LITERARNI RADOVI

13

Prva nagrada

Danas sam dobio pismo. Pravo, a ne e-mail. Stajao sam začuđen kada mi ga je poštar službeno uručio. Inače

ne dobijam pisma. Poštar mi donosi račune i povremeno kazne za saobraćajne prekršaje u plavim kovertama. Ovo pismo je izgledalo potpuno drugačije. Bijela koverta koja je požutjela od vremena. Hrapava ispod ruke, kao da se i ona naborala od godina koje su prošle. Bilo je naslovlje-no na mene, a iznad imena i moje adrese stajala je markica sa šest gorećih baklji koje se spajaju u jednu, iz vremena SFRJ. To me iznenadi, pa znatiželjno pročitah datum slanja utisnut poštanskim štambiljem. Nisam vjerovao svojim oči-ma. Pisalo je Stolac, 14. 7. 1971. godine. Dobio sam pismo koje mi je poslano tačno dvadeset godina prije rođenja?! U jednom trenutku sam pomislio da je to šala mojih prijatelja historičara, pa sa smiješkom neizvjesnosti pažljivo otvorih kovertu i razmotah ostarjeli list papira na kojem je u pozadini vodenim žigom utisnut prikaz stećka. Na papiru je pisalo:

Dragi kolega, Vaše vrijeme tek dolazi. Moji putovi su bliži Modroj rijeci.

Ti nastavi ono što ja vjerovatno neću stići. Pokazat ću ti put do vremenskih vrata, a ti dokaži ono što iza njih pronađeš. Sve što ti je potrebno naći ćeš na Radimlji i ovom zapisu:

Vrata Ovdje smo još uvijek samo steći gostiI trebalo bi već jednom preći u krug svjetlostiKroz neka uska vrata trebalo bi se vratitiIz tijela ovog golog u tijelo vječnosti

Kada se doskitah u ovo veče kasnoOn mi reče a da ga ne pitah

Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebeOn tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog

ključa za vrata u stepeništa goruća?Pa tragam po travi zato i tražim u glavi tako ključ taj plavi

Vremenska vrata

14

Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće u te zlatne dveri

Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tražim i nađemAl od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu

iznevjeri?

Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi

Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku između zvijeri ljudi

Da sebe budem našao u svom biću na putu svom stubu sjaja

Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu Što bi u otkriću?

On reče mi tako kad ga za to i ne pitahUđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sadaBdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratkuA vjetar vjetar vjetar

Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna

Ja ipak neću više da se s vrata vratimJa opet hoću tamo da snimTu slatku Gatku

Sretno,Mak Dizdar

U općem čudu, nevjerici i iznenađenju okretao sam papir čas na jednu, čas na drugu stranu i iznova čitao. Ne znam ni koliko puta sam pročitao pismo. Sve mi je postalo jasno u jednom jedinom času. Mak Dizdar mi je poslao pismo na dan njegove smrti, što je tačno dvadeset godina prije mog rođenja, u kojem mi kaže da je pronašao vremenska vrata na jednom od stećaka na Radimlji i da očekuje od mene da naučno dokažem ovaj fenomen. Zašto baš ja? Kako je Mak mogao znati da ću postati stručnjak za zapise sa stećaka.... osim ako i sam nije prošao kroz vremenska vrata?! Kakav izazov! Na granici nevjerovat-nog! Mogu postati poznati istraživač, ali i ludi naučnik

15

nesvjestan vremena. A sam Mak je gotovo u jecaju uzvi-knuo: “Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije ikto.”

Brzo sam se smirio i racionalno odlučio. Istražit ću sve dostupne podatke, otići na Radimlju i provjeriti sadržaj pisma. Toliko puta sam već bio tamo. Nikome neće biti neobično što idem ponovo. O pismu neću nikome govoriti, dok ne budem potpuno siguran u naučnu argumentaciju. Tako ću očuvati svoj ugled, ali i zadovoljiti svoj istraživački duh. Nadam se da ću ubrzo biti na terenu. Već sam uzbuđen.

Moj istraživački dnevnik: Radimlja

Prvi zapis. Nakon dugotrajnog istraživanja ponovo se nalazim ovdje. Svakog novog dana sam uvjereniji u Ma-kovu tezu. Ovdje sam jer zapravo tražim mjesto za tele-portaciju. Samo jedan stećak od toliko njih predstavlja vremenska vrata. Interesantno je kako ona vode ka bu-dućnosti, koja je prošlost...

Pitam se, koji zapis otvara vrata? Pripremio sam se. Znam ih sve, ali sada, kad sam se našao u oči sa stećcima shvatam da trebam razumjeti simboliku. O Vlasniče nebesa i zemlje pomozi mi na ovom putu u vrijeme!

Drugi zapis. Zemlja se ovdje sastaje s nebom na neobi-čan način. Stećci, kao da su klinovi koji ih spajaju, uronjeni u zemlju a kamenim rukama snažno dohvaćaju nebo. Danas sam ih obišao sve. Stećke. S jednim od njih gotovo da sam se sprijateljio. Je li to moguće? Vido sam i druge, ali ovaj je poseban. Pokušat ću sutra “otvoriti vrata”. Imam tremu, a u isto vrijeme sam uzbuđen. Nadam se da neću potrošiti životnu šansu uzalud. Kroz glavu mi prolijeću riječi sa stećaka, kao da su savjeti: “Svojih se koraka plaši... Blagosloven ko pročita i zamisli se, a lud koji privali...” Nadam se povoljnom ishodu.

Treći zapis. Došao sam rano, čim je sunce izašlo. Zrak je bio mirisan i čist a sunčeve zrake su i jutros svukle pokrivač noći. Čini mi se da sam danas ugledao ono što prije nisam vidio.

Išao sam pravo njemu. Čekao me sa ispruženom rukom. Pitao sam se da li me zaustavlja ili pozdravlja? Shvatio sam da su to vremenska vrata koja tražim, a da je on moj vodič. Nije me bilo strah. Stao sam ispred njega i pogledao ga u oči, a i on je mene gledao. Prišao sam blizu, prislonio svoj dlan na njegov i precizno poravnao prste. Tad sam potpuno malaksao a njegova kamena ruka me povukla sebi. Potpuno zaokupljen sobom kao iz sna razbistrile su me riječi koje je

16

govorio: “Divan li je ovi moj kam, a još su divniji kami na zemlji kojom hodiš. Prođi kroz njih i uči o njima i o nama.”

Ko si ti? Gdje se nalazimo? Odmah sam ga znatiželjno upi-tao. Zastao je, pogledao me duboko u oči, kao da je iznenađen mojim neznanjem, nepovjerenjem. Kratko mi reče: “Ase leži dobri gost Mišljen prave vjere bosanske (...) ovaj biljeg su vra-ta na koja izađoh da se više ne vratim, al nigdi ne odoh. I sad sam tuder, sve vidim, sve čujem, samo me ništa ne dotiče.”

Pronašao sam vremenska vrata, pronašao sam ih! Ušao sam u vrijeme... i zapravo se nalazim u stećku?! Nalazim se u zemlji?! U Bosni, bukvalno. U prošlosti koja je sada i koja teče ka budućnosti. Sve je potpuno izvan okvira nau-čnog opisa. Niko mi neće vjerovati. Ni fizičari ni historičari ni geolozi... Ma ne bi mi povjerovao ni Indiana Jones lično!

Vrtlog misli me skroz zaslijepio, već sam u glavi ar-gumentirao svoja iskustva kolegama, potpuno udaljen od stvarnosti prošlosti koja me prigrlila.

Najednom vidjeh slavnu bosansku vojsku koja se sprema za boj, a dobri gost Mišljen reče: “Divna li je slavna vojska naša.” Pogledah ga zadivljen, oduševljen prizorom koji me potpuno osvojio. Smeđi i crni konji zaogrnuti u purpurne ogrtače s ljiljanima koji su kao zlato svjetlucali. Raskošni oklopi, sa vizirima u obliku ljiljana i dugi bosanski mačevi – sve kao da je niklo iz zemlje Bosne i ojačalo njihovu snagu. Dobri gost Mišljen, vidjevši moje oduševljenje sklopi svoje kamene oči kako bi me njima još dublje pogledao i upozorio: “Iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami lični porazi.”

Četvrti zapis. Ne znam koliko dugo sam ovdje. Vrijeme je prešlo u plinovito stanje. Kao da isparavanjem nestaje, čini se tako na prvi pogled, a zapravo čekam trenutak kada će se ponovo kondenzovati i pasti na zemlju Bosnu kao Bo-žiju milost u vidu kiše. Shvatio sam da je to put kojim ću se vratiti kući. Više se nimalo ne brinem. Danas sam upo-znao kneza Nenca, Velikog kneza bosanskog i njegovog sina Muvena. Impresivne ličnosti. Produhovljeni ratnici, dojmljivog izgleda i ljudske discipline. Rekao bih plemićki obrazovani, vitezovi. Snaga izbija iz svakog njihovog po-kreta, a dobrota iz njihovih djela. Dobri Bošnjani. Prihvatili su me kao svoga. Razmišljam... Jesam li ja stvarno njihov potomak? Jesu li oni moji preci o kojima ništa ne znam? Zašto ne znam ništa o svojim precima, pitam se? Sutra me vode na dvor bosanskog bana. Radujem se tome i pomalo

17

strepim. Koliko je još historičara učestvovalo u historiji?! Je li ovo privilegija ili kazna ludosti mog avanturističkog duha.

Peti zapis. Turnir. Bio sam na viteškom turniru! Ko bi re-kao? Još uvijek se borim s vlastitom nevjericom, ali oči gle-daju, uši slušaju, srce je uzbuđeno. Šta još mogu reći, ali ovo se stvarno događa. Dočekao nas je Kulin, ban bosanski. Već je znao da sam stigao. Uz njega su bili svi banovi bosanski, rekao bih, radosni što smo zajedno. Toliko toga su željeli da mi daju kao zalog za budućnost. Trube označiše početak tur-nira. Postaviše me da sjednem pored bana Ninoslava, viso-kog i snažnog čovjeka, a do mene sjede poljski putopisac i zadivljeno, skoro koliko i ja sam, poče da opisuje turnir, kao da je riječ o direktnom sportskom prijenosu. Govorio je: “Na turniru se okupiše mnogi vitezovi, tačnije 1500 njih i 3000 štitonoša. Među njima su krupni, spretni, okretni i neustra-šivi bosanski vitezovi, kojim nema ravnih i koji su, za razli-ku od ostalih, uvijek na bojnom polju, braneći svoju zemlju od raznih zavojevača. Na turniru se nalazi i bosanski junak Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je bio poznat širom Evrope, prava grdosija, visokog i krupnog stasa. Tu je još i Vlatko Vuković koji je vojevao po Srbiji, Hrvatskoj, Zeti sukobljava-jući se sa Turcima, Ugarima, Mlečanima i mnogim drugima koji bi stajali na put slave bosanske vojske. Među njima je i ban Stjepan II i njegovi vitezovi koji su 1329. godine u gor-njem Podrinju branili Bosnu od Srba, a o junaštvima drugih bosanskih vitezova poput Sandalja Hranića, Pavla Vukotića, Ivaniša Pavlovića, Stjepana Vukčića i mnogih drugih, koji su nosili titulu velikog vojvode bosanskog, najveću titulu u sta-roj bosanskoj vojsci, teško se može ukratko govoriti. O ovim junacima jednostavno se zna širom Bosne ali izvan nje. Svo-jim junaštvom i borbama su stekli poštovanje stranaca koji su svojim najelitnijim odredima davali nazive Bosanski kako bi upravo njima izrazili poštovanje i odali počast. Najpo znatiji od njih je Zmajev bosanski red iz Ugarske.” Zadivljeno sam gledao turnir i sa interesovanjem slušao komentatora dok su djevojke kitile cvijećem pobjednike, a Ban ih nagrađivao zlatnim ljiljanom. Nasmiješio sam se kada sam vidio da su najhrabriji borci, pobjednici, na vizire svojih kaciga kačili ovo znamenje. Impresioniran sam.

Nakon završetka turnira među pobjednike izvedoše i mene. Bio sam iznenađen. Priđe mi Kulin ban i okiti me zla-tnim ljiljanom za hrabrost, jer sam pobijedio vrijeme. Priđe

18

mi ban Ninoslav i okiti me Ordenom bosanskog zmaja za odanost, jer sam ostao u vremenu. Priđe mi did prave vjere bosanske i pruži mi didovski šćap kao simbol monoteizma.

Klicao sam zajedno sa pobijeđenim i pobjednicima, za-jedno s Dobrim Bošnjanima. Kao da je snaga te dobrote pote-kla i mojim tijelom. Snaga prošlosti koja je dotekla i do mog srca. Shvatio sam da ovo iskustvo predstavlja simbol moje pobjede nad strahom. Pobjede nad strahom od neizvjesnosti, od smrti, od nestanka. Snaga straha koja me paralisala sada je snaga znanja i neustrašivosti ukorijenjena u dubokoj zem-lji Bosni pod teškim stećcima. Shvatam, stećci čuvaju naše korijene, pa nas nikakvo nevrijeme nije moglo iskorijeniti. Simbol smrti koji čuva život. Nenac, Veliki knez bosanski, kao da je čitao moje misli i osjećanja. Duboko uzdahnu i, s očima u kojima su nabujale suze kao što rijeka Bosna nabuja u koritu pa zadnjim snagama čuva zemlju od poplave, reče: “I da ostavih kosti u tuđini i tad bih samo Bosnu sanj’o.”

Mislim da ću danas nazad, Mišljen i knez Nenac me pri-premaju na to. Čekamo kišu da me spusti nazad.

Zapis šesti. Došao sam sebi dok su me tople kapljice kiše umivale pored velikog kamenog stećka u obliku sarkofaga. Ruka mi je bila naslonjena na kamenoj ruci stećka izronje-noj iz zemlje. Uvijek sam mislio da ova ruka dohvaća nebo. Sada mi je jasno da je to ruka koja je data upravo nama kao spas budućnosti koju joj prošlost pruža. Vratio sam se, tu sam, sve sam čuo i vidio. Tiče me se. Ovo je privilegi-ja koju sam dobio, za razliku od gosta Mišljena čija će me dubina kamenih očiju uvijek pratiti. Ovo je privilegija koju sam dobio za razliku od kneza Nenca, koji leže 1094. ljeta, kada bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedne suze za njega. Pronašao sam svoje korijene ispod stećaka. Snagu straha sam pretvorio u snagu neustrašivosti i znanja. Pronašao sam sebe. S dubokim uzdahom i strepnjom zbog razdvajanja još jednom se okrenuh stećku kneza Nenca u znak pozdrava. Tada, rekao bih slučajno ako slučajnosti postoje, sunčeva zraka istaknu dio izblijedjelog zapisa. Kao da čuh njegov glas kako čita sporo i razgovjetno, tonom kojim stariji sa-vjetuju mlađe: “Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusiti ono što nije okusio, biti tami gdi nije bio, al uvijek i svagdi samo sebe može najti ili ne najti.”

19

Zapis sedmi. Evo, vratio sam se kući, ali nisam otišao. Hi-storija je iza mene i ispred mene. Mislim o Maku Dizdaru. Shvatam da je poezijom opisivao ono što je iskusio na svom putovanju kroz vrijeme. Sada, kada sam pronašao sebe, znam tačno odakle polazim i gdje se vraćam. Drugi to, čini mi se kao da ne znaju. Mak im je ostavio oporuku, a meni trag na putovima kojim je išao, zapisom kojeg tek sada razumijem:

(...) Ti ne znaš da put od tebe do mene Nije isto što i putOd mene Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvuSkrivenom za tvoje moćne oči(Ti ne znaš da meni jeMnogo višeNego što mislišSudbinaNamrijelaIDala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništišAli nikako da nađeš istinski putDo mene

(Shvatam te:Čovjek si u jednom prostoru i vremenuŠto živi tek sada i ovdjeI ne zna za bezgraničniProstor vremenaU kojem se nalazimPrisutanOd dalekog jučerDo dalekog sjutra. (...)

ABDURRAHMAN ZUKIĆ, IX2 razredOŠ Aleksa Šantić, Sarajevo

20

Druga nagrada

Bosansko kraljevstvo je država koja je postojala na Bal-kanu od druge polovine 14. vijeka do druge polovine

15. vijeka, obuhvaćajući pretežno prostore današnje Bosne i Hercegovine, ali u nekim periodima i dijelove susjednih država. Za vrijeme kralja Tvrtka I Bosansko kraljevstvo je bilo najmoćnija balkanska država. Tvrtko I Kotromanić bio je prvi bosanski kralj. Bosansko kraljevstvo bilo je sagra-đeno od kamena. U to vrijeme nije bilo pera, tinte i papira zato su ljudi slova i crteže klesali u kamen. Bosanski ljudi koji su klesali reljefe i natpise na kamenu zvali su se ko-vači. U starom Bosanskom kraljevstvu ljudi su bili poput vitezova i princeza.

Prije nisu sva djeca išla u školu, nije bilo interneta, mobi-tela, kompjutera i svega ostalog, ali djeca su se uvijek znala družiti, nisu omalovažavala druge i bez interneta uvijek su znali gdje će biti da se igraju. U to vrijeme prijateljstvo im je bilo sve što su imali, čuvali su ga i njegovali.

Nadgrobni spomenici su bili napravljeni od kamena, stećci, i na njima je bilo uklesano ime i prezime, godina rođenja, godina smrti i neki simboli koji su govorili o toj osobi. Simboli na stećcima uvijek su imali neku poruku. Stećak je nešto posebno i svako ga vidi na drugačiji način. Neobrazovanima je stećak običan kamen na kojem su ukle-sana slova, ali nije. Istina je da je od kamena i da su na nje-mu uklesana slova, a to je povijest naše zemlje, to je nešto veliko, ogromno, značajno što je ostalo iza naših predaka kao uspomena koja govori kako se tada živjelo... Za trenu-tak zažmirim i gle, nađoh se u tom vremenu...

Živim u drugoj polovini 14. vijeka, kao bosanska kraljica. Kraljevstvo je puno vitezova, princeza, plemića i ljudi. Dok sam bila na vlasti svi su živjeli koliko-toliko dobrim živo-tom. Trudila sam se da ne bude religioznih podjela, da bu-demo svi isti, da živimo slobodnim životom s odgovornošću u izvršavanju obaveza i uživanja u svim ljudskim pravima. Niko nije imao pravo da nam oduzme slobodu, način na koji živimo i život. U drugoj polovini 15. vijeka na vlast je došao novi bosanski kralj i sve se promijenilo. Nestala je religiozna različitost, obični ljudi nisu imali ista prava kao

21

ostali, zbog najmanje greške ljudi su bili ubijani. Počeli su se voditi ratovi... Hiljade ljudi je stradalo. Bolesti, gladova-nja i ubijanja... Gradovi, kule, dvorci, sve je bilo srušeno ili na neki način oštećeno. Život nije ono što je bio. Od onih koji nemaju se uzimalo i davalo onima koji imaju previše. To je bilo veoma tužno, no sreća da je to sve bio samo san. Vratila sam se iz svog sna, a oko srca osjećam neku topli-nu. Mislim da je zbog toga što sam svjesna da znam nešto o povijesti svoje domovine, te što ću i ja to svoje znanje moći prenositi budućim generacijama.

ANA MARIJA VENTIĆ, VIIIb razredOŠ Sjenjak, Tuzla

22

Treća nagrada

Zaspao sam u vremenu,u prošlosti.

Ja, Bošnjak stari, što o slobodi Bosne sanjah,a ne dočekah.

Ostavljam ti ovaj stećakkao svjedok vremenada znaš da pričaš.

Da tvoja Bosna vijekovima stara jei znana je.

Ostavljam ti znakove,simbole životada svjedočišda se ponosiši neznalicama prkosiš.

HIDAJETA GOSTO, IXa razredOŠ Omer Maksumić, (Podvelež) Mostar

Bosanski stećak

23

Danas u 21. vijeku, u ovoj zemlji koja nikud naprijed ne ide, pomisli čovjek da makar može da ide nazad; i

to ne u smislu da nazaduje – već da onako, vratiš one neke davne dane kada si možda bio jedan od onih “plave krvi”. Kako bi to, ovaj savremeni Bošnjak, živio tu, gotovo na istom mjestu, u tom nekom bogatom kraljevstvu koje nam prethodi? Nasmijem se svojoj dječijoj mašti, koju srećom nisam zaboravila igrajući igrice i “surfajući” internetom. Pomislim na šta bi moji preci prvo pomislili kada bi pričali o nama? Danas bi vjerovatno prvo spomenuli Džumhura, koji je evo popularnija vijest od bilo kakvog razbojništva i pljačke u glavnom gradu. Gledam oko sebe, svoj omiljeni grad, svjetla koja se ne gase tokom cijele noći, grad koji ni-kad ne spava... Zamišljam te, Sarajevo, sad kao jednu veću porodicu unutar visokih zidina, onakvu kakvu viđamo samo u turskim serijama, s užom i širom rodbinom, ženama u smiješno raskošnim haljinama i hrabrim muževima koji su uvijek spremni za nekakvu borbu.

Opet se nasmijem i činjenici da je kralj Tvrtko postao kraljem negdje mojih godina... Uzdahnem uz olakšanje, moj je život sad mnogo jednostavniji nego što je tad nje-gov bio. Jedan moj dječiji dan naspram njegovog, ozbilj-nog i kraljevskog...

Taj vladar i kralj, a u biti dječak mojih godina, pomislim, sigurno nije imao vremena za igru i druženje, jutarnje ljen-čarenje pred televizorom i spremanje zadaće. Ako bi jutro počeo navlačeći svoje kraljevske papuče i doručkovao neki kraljevski omlet, idući par sati provodio bi sigurno smišlja-jući neke strateške poteze svoje vojske. Nešto kao igrica na kompjuteru, s mapama, vojskom i naoružanjem. Ma koliko opasna i jaka bila njegova vojska, morala je preuzimati više od pola njegovog radnog vremena. Valjalo je biti velika sila u to vrijeme, znati rasporediti svoje zlatnike i smisliti kako unaprijediti svoje bogatstvo. Bude mi na trenutak i žao što je kralj morao biti odrastao i mudar čovjek, prije svog zreli-jeg doba. Opet sam fascinirana kako je u svemu tome uspio, i kako i danas spominjemo te dane sjaja i slave kada smo po historiji bili “najširi i najjači”. Moralo je također biti, u

24

tom tako vješto isplaniranom danu jednog kralja, vremena za druženje i veselje. Sigurno bi mu petkom pravili velike zabave u stilu balova i igranki gdje bi naš kralj promatrao, a možda i zamolio neku od djevojaka za ples. Sigurno bi mu postalo pri kraju večeri i dosadno biti onaj u koga svi gledaju i od koga svi strepe...

Kralj bi eventualno trebao imati i svoju kraljicu. Tvrt-kova žena, kraljica Doroteja, sigurno je bila najljepša i naj-bogatija žena u kraljevstvu. Zamišljam je kao ženu duge, zlatnoplave kose namještene u pletenice, blijede kraljevske kože i odvažnog stava kakvog samo tako mlada kraljica može imati. Sigurno je imala sobe za svoje kičave sjajne haljine, cipele i nakit. Možda je ipak više od svega volje-la čitati i pisati, ili možda baviti se sviranjem i slikanjem. Možda je je baš ona bila opčinjena ljiljanima, i možda je baš od nje potekla ideja o bosanskom ljiljanu kao simbo-lu kraljevstva. Da, sigurno je nešto takvo smislila jedna djevojka, kraljica, a ne ozbiljni i prezauzeti kralj. Sigurna sam da su i stećci, i ono što je na njima otisnuto, poteklo baš od naše kraljice. Možda ne od Doroteje, ali sigurno od neke od njih. Vezale su slavu svojih muževa i porodice uz zvijezde, naredile da se oslikaju uspravni i ponosni, rame uz rame sa suncem, čvrstom i stisnutom rukom spremnom za pobjedu. O kako su ponosne i odvažne bile... Bez mno-go razlike, vjerovatno je te žene i dalje najviše intereso-vala raskoš i trgovina, skupi darovi koji su dolazili preko mora od nekih njima dalekih zemalja.

Zamišljam ih dalje kao veću porodicu koja nedjeljom ide u crkvu na molitvu, bosansku crkvu, a iza toga možda na neki obilan svečani ručak. Možda je kralj naredio za sve-čanu priliku zlatnožuto posuđe, a kraljica modroplave stol-njake za svoju trpezu. Ljiljani su sigurno ukrašavali zlatne vaze na sredini kraljevskog stola i od tada postali nešto što se kao slika kopiralo na zastave i grbove. Ah... Kako li je samo izgledala kraljevska kruna? Sa barem tri reda bisera i smaragda, ili okićena samo žutim i bijelim zlatom, kako priliči jednom kralju. Kojeg li su vojnika, po prvi put, pro-zvali “Zmajem od Bosne”? Da li je bio toliko neustrašiv u borbi, ili dvoboju, ili je pak imao najbržeg konja? Možda je zmaj u biti zaista bio zmaj, a ne nekakav vojnik, zmaj koji je čuvao naše kraljevstvo od neprijatelja, šibao vatru i javljao se samo kao spasilac za vrijeme nekog užasnog rata.

25

Tvrtko je sigurno bio mudar i pametan kralj, i nikako osrednji konjanik i ratnik. Morao je biti precizan s lukom i strijelom, možda i s kopljem, usavršavati svoju kondiciju i imati mnogo snage i volje. Sigurno bi bilo čudno da je bio baš najbolji u svemu što radi, ali kao dječak i kralj u isto vrijeme imao je čisto srce za mir i blagostanje, kom-šija i prijatelja trgovaca, te drskost i snagu za sve one koji pokušaju to narušiti. Kamo sreće da smo nastavili tamo gdje je on stao, kamo sreće da nas i danas vodi jedno ple-menito i pametno dijete... Mislim da takav mlad kralj nije volio lov, i nije uživao gledajući nekakve sukobe unutar svog kraljevstva. Kralj Tvrtko bi uvijek nagrađivao mir i poštovanje, veličao komšijske i bratske odnose. Sigurno bi ga bahatost i nepravda ljutila, a izdajnike kraljevstva kažnjavao najgorom osudom i zatvorom. Jedino mislim da bi mu u ovako ozbiljnom životu ponekad dosadilo biti kralj, pa bi sigurno, makar za rođendan, skinuo svoju kra-ljevsku krunu i proveo dan igrajući lopte sa svojim rođa-cima, jedući omiljenu tortu ili možda spavajući do kasno u podne. Sutradan bi ga, kao i mene nakon nekog prazni-ka, podsjetili da se vrati obavezama, i on bi u punom sjaju opet bio najveći i najbolji bosanski kralj.

DŽEJNA ŠČETIĆ, IX3 razredOŠ Aleksa Šantić, Sarajevo

26

Jednom je postojao kraljvelik kao morski val.

Kao svaki čovjek snažanal’ je zbog svih bio važan.

Svi su ga voljelijer je bio dobar i fin on.Al’ svako ko ga vidi uplaši sekada kralj se popne na tron.

Jednog dana osvanuo je s osmijehom na licujer je, šetajući po kraljevstvu svom, ugledao prelijepu buduću kraljicu.

Podigao je nježno i stavio u ruke.Poslao sretan u dvoracda se pripremi za ples svečanii od tada oni ostadoše vjenčani.

Ovo je kraj ove pjesme,al’ bosanske kraljeve niko zaboraviti ne sm’je!Možda ću i ja postati kralj,čuven nekad, po imenu Kan.

Bit ću dobar narodu bosanskom.Da nikada ne zaboravimo ko smo!Ponosit će se naši preci,pa će i o meni pričati djeci.

KAN AGANOVIĆ, IV1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

27

Danas poznata kao mala, specifična država na Balka-nu, a nekada davno bijaše kraljevina. Mnogo je vre-

mena prošlo od tada i štošta se promijenilo. Samo u nekim državama i do dan-danas ostalo je zastupljeno kraljevstvo, dok se to kod nas izgubilo. Mnogo puta sam priželjkivala da i mi imamo neku dinastiju, neki dvorac, kralja, kraljicu, princezu, princa, plemiće, vitezove, ali ipak imamo priliku pisati o onome što bih željela da još uvijek postoji.

Mnogo je kraljeva i banova u našoj Bosni bilo, ali ja ću spomenuti samo one čija mi je prošlost potkovana pod kožu. Ban Kulin je jedan od najpoznatijih banova u Bosni. U rukama mi stoji knjiga historije Bosne i vidim spomen Bilinog Polja. Na tom mjestu odrekao se nečega mnogo važnog u životu svakog čovjeka, a sve to za dobro-bit ovog plemenitog naroda, promijenivši vjeru, službeno učini to samo da ne bude krvi i bola na ovoj napaćenoj zemlji zvanoj Bosna.

Zamišljam ga na Bilinom Polju, odora veličanstvena, a preko plašt, crven plašt po rubu ukrašen zlatom, onako ponosito Kulin stoji dok mu se povjetarac igra s plaštom i miče mu pramenove kose s ponositog lica. A na glavi zlat-na kruna, draguljima prekrivena, čvrsto stoji kao njegov pečat, pečat onoga što je on. U očima ponos blista a u ćošku oka briga se skriva, a Kulin iz inata ne da da mu mjesto ponosa bude briga, da se ljudima pokaže kao slab čovjek, on je ponosan, pa tako i ostade. Odlučno stoji i svakim ku-tom oka odmjerava ljude koji su se tu okupili da potpišu Bilinopoljsku izjavu. A uz Kulina, uz njegovu odoru pri-bijen mač, koji kad ga pogledaš od njega ka nama ide od-sjaj sunca, naoštren, spreman svakog trenutka da krene u boj u rukama svog vladara i donese mu pobjedu. Također, Povelja Kulina bana je samo još jedan krak zvijezde koju je bosanski ban ostavio nama da nam sija i osvjetljava put.

Svi banovi, kraljevi, živjeli su bogato, imali su svoj dvorac. Dvorac s ogromnim kulama, ograđen zidovima u slučaju iznenadnog napada, pored bistre i hladne rijeke i gorovite šume gdje bi išli u lov. A u dvorištu bi se našla se-ćija, a na svakom koraku bi bile lijepe žene koje uslužuju

28

kralja. Dvorac je bio pun soba i kupatila. Sobe s velikim krevetima prekrivenim najboljom i najskupljom svilom, a onda balkon, terasa s pogledom na čitavo kraljevstvo, kako bi kralj uvijek imao svoje kraljevstvo na oku. A kraljičine odaje, također svila u svijetlim bojama. Ogledala ukrašena draguljima. Ormari drveni, izrezbareni raznim motivima. A na velikoj zlatom ukrašenoj sećiji sjedi Katarina. Haljina boje proljeća na njoj, čipkom prekrivena, a oko vrata sre-bro, zlato i sve to je u skladu jednom, poput prirode u rano proljeće. Preko čipke, zlata i srebra, prostirala se duga crna kao ugljen kosa. Na kosi zlatna kruna s crvenim dijamanti-ma. A oči koje zrače toplinom, pune nade i ljubavi te s malo majčinske brige, odavale su utisak sreće. Ponosito dignute glave je posmatrala njenu dječicu kako se igraju, a pored nje, rukama je milujući, sjedi kralj Stjepan Tomaš. Gleda je nju očima punim ljubavi, on sav veličanstven, onako u svojoj slavi ulijeva joj snagu kao vodilju života. Njegove oči pune nade i brige uronjene u očima njegove Katarine, njegove i ničije više, odavale su zaljubljenost. Voljeli su se ali ih rastaviše. Zbog prodora Osmanlija Katarina je mora-la da napusti Bosnu i otišla je u Rim, a njenu djecu su od-veli Osmanlije. U Rimu je bila tijelom, ali duhom u Bosni. Živjela je samo da spasi Bosnu i njenu porodicu. I dalje je bila u haljinama od skupe svile, i dalje je imala zlato oko vrata ali njoj je samo trebala njena porodica i Bosna. Opet veličanstvena, ali pomalo umorna od života željnog slobode. Oči su joj upale od gledanja kroz prozor i čekanja mira. Njeno tijelo je odustalo kada je izgubila nadu, tijelo je odu-stalo željno smijeha djece, Stjepanovog milovanja i ljepote Bosne. Stjepan je umro prije napada Osmanlija, iznenadno, ne zna se kako ni šta je tačan uzrok smrti. Grube ruke su pre-stale pomagati Bosni da poleti i pruži krila i traži svoj mir, ali ipak među svima nama je još uvijek naš Stjepan Tomaš, u našim srcima, jer mnogo je to kad živiš u svakom srcu Bošnjaka i Bošnjakinje.

Kao i kraljevi za mene su i vojnici heroji koji su se borili za Bosnu, neki prisjećajući se jučerašnjeg dana, neki mi-sleći za danas, a neki nadajući se za sutra. Život nekih lju-di bio je s povlasticama, a život drugih ljudi bio je izložen jakom fizičkom radu, a ni danas nema neke razlike u tome.

Na svu sreću, mi imamo svjedoke naše historije, naše kamene spavače – stećke, koji nam pričaju govorom tišine,

29

obilježene raznim motivima, slovima, pismom. Ogromni dvorci, čiji tragovi i danas svjedoče o postojanju Bosne i Dobrih Bošnjana, danas služe kao turistička atrakcija koja privlači turiste i sadrži priču naše historije, ali svako je shvata na svoj način jer slika oku kod svakoga je drugačija. Uvijek će postojati razlika između ljudi, bilo to prije nas, poslije nas ili za vrijeme nas, uvijek će biti heroja, prije u bici, a danas je to onaj koji želi biti bolji čovjek. Uvijek će biti negativaca, bilo u zemlji, u gradu, u dvorcu, dinastiji ili u društvu i uvijek će postojati Bosna da li prije nas, za vrijeme nas, poslije nas, nije važno, samo neka ona posto-ji, neka se mi imamo čime ponositi.

I ja sam ponosna što sam Bošnjakinja, što sam dio ove historije i bilo ko da me pita odakle sam, ja ću jasno, gla-sno i ponosito kazati: “Ja sam iz Bosne, iz zemlje za koju svaki Bošnjak i Bosanac treba da živi!” I živjet će u nadi da se vrati vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana.

ANELA DEDAJIĆ, VIII1 razredOŠ Sokolje, Sarajevo

30

Znam da je u 14. i 15. stoljeću postojalo Bosansko kra-ljevstvo. Kraljevstvo je davno prestalo postojati, ali

neke znamenitosti iz tog perioda daju povod da zamišljam kakav je život bio tada.

Ponekad razmišljam o tome koliki je izazov bio živjeti kao princeza, kraljica, princ, kralj, ban...? Sigurna sam da im nije bilo lahko izvršavati sve zadatke kako bi opravdali dodijeljenu im titulu. Nije to kao u bajkama. Slike steća-ka koji i danas postoje svjedoče o čestim ratovima koji su tada vođeni. Zbog toga mislim da su vladari u tom vreme-nu često morali donositi odluke koje su imale veliki značaj u stvaranju historije Bosne. Vodeći ratove osvajali su neka područja i tako širili Bosansko kraljevstvo. Bosansko kra-ljevstvo za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića je postalo najmoćnije kraljevstvo na Balkanu. Sigurna sam da je bilo lijepo živjeti u tom kraljevstvu koje se razvijalo iz dana u dan, nositi raskošne haljine i odijela i često sla-viti nove pobjede.

Bez obzira što je kraljevstvo postajalo sve veće, ja ipak ne podržavam bitke i ratovanja kao način za sticanje slave.

Na kraju želim reći da zlatnik kralja Tvrtka I možda ima veliku vrijednost u evropskoj srednjovjekovnoj numizmati-ci, ali po mom mišljenu mnogo su vredniji izgubljeni životi ljudi koji su doprinijeli njegovom nastanku.

NEIRA SUBAŠIĆ, VIII2 razredOŠ Zajko Delić, (Kobilja Glava) Vogošća

31

Ja živim u gradu u kojem je rođen Mak Dizdar i u kojem se svake jeseni održava kulturna manifestacija “Slovo

Gorčina”. S roditeljima svake godine posjetim Manife-staciju na Radimlji gdje glumci govore neke nerazumlji-ve riječi. Bio sam malen i ništa od toga nisam razumio, a ponekad mi je bilo i dosadno. Sada sam porastao i osje-ćam da mi ti stihovi postaju bliži, iako ih i sada slabo ra-zumijem. Osjetim da pjesnik govori o nekoj zemlji i lju-dima iz davnih vremena i da pokušava da nam približi taj zaboravljeni svijet.

Prošlogodišnji recital na Radimlji je za mene bio ne-kako presudan. Ostajao sam bez daha poslije svake izre-citovane pjesme iako ni tada smisao nisam mogao da do-kučim. Osjetio sam da ulazim u neki novi svijet poput nove igrice koju igram na kompjuteru. Vjerovatno sam pod utiskom tih stihova tu večer usnio jedan čudan san. Vidio sam puno svijeta u nekoj za mene nepoznatoj nošnji kako se veseli i zabavlja igrajući kolo. Vidio sam preli-jepe dvorce, čiste šume i rijeke, djecu kako se igraju iga-ra koje nisam poznavao. Prašnjavom ulicom su se kretali neki trgovci, a neko mi u snu reče da su iz Dubrovnika. Oni su se stalno zahvaljivali vladaru koji im je obećavao sigurnost putovanja po njegovoj zemlji. I ja sam putovao s nekim bliskim, ali nepoznatim ljudima. Nisam znao koja je to zemlja sve dok nisam vidio jedan prelijep vodopad i shvatio da je to grad Jajce.

Nastavljajući dalje u jednom mjestu smo zatekli mnogo svijeta koji kliče svom vladaru stavljajući mu kraljevsku krunu na glavu. U snu sam shvatio da se radi o prvom kralju Bosne, Tvrtku, i da se ovo mjesto zove Visoko. Tu sam u blizini vidio samostane i ljude u crnim ogrtačima, a svi su nekako bili vedri i nasmijani. Svi su spominja-li kralja i vjerovali u njega, poštujući njegovu riječ. Ne mogu se sada sjetiti svih detalja koje sam u snu vidio jer su se slike redale jako brzo, ali znam da sam pred samo buđenje vidio nešto što me uplašilo. Vidio sam na sje-veru i jugu crne oblake ispod kojih su bile neke čudne vojske. Te vojske su prijetile ognjem i mačem, a iza njih

32

se uzdizao veliki oblak crnog dima. Još jedna vojska se pojavila i sa istoka, tada sam se probudio.

S prvim zrakama sunca ostavio sam taj očaravajući svijet, a na pitanje šta se kasnije događalo moram potra-žiti odgovore u nekim starim knjigama ili ponovo usniti sličan san. Ipak, bio sam sretan jer sam zahvaljujući samo jednoj noći, stihovima s Radimlje i jednom snu upoznao barem mali dio našeg Bosanskog kraljevstva.

Sada znam da sam tek na početku putovanja kroz Bosnu bez obzira da li to putovanje bilo na javi ili u snu. Na pita-nje, koje je jednom davno postavio vrli pitac neki, mogu odgovoriti: “Bosna je hladna i gladna, ali prkosna od sna.”.

MAHIR MEDAR, VIII razredPrva osnovna škola, Stolac

33

U svim ratovima Bosansko kraljevstvo je doživljavalo mnoge poraze, ali se vraćalo jače nego ikada. Rijet-

ki su se usuđivali napasti. I dan-danas postoje ostaci ovog moćnog kraljevstva. Kraljevstvo je bilo jedno od najjačih u cijelom Osmanskom carstvu. Naše kraljevstvo je bilo poznato po gradnji nadgrobnih spomenika ili stećaka, ko-jih danas imamo po cijeloj Bosni i Hercegovini. Iako smo zauzimali mali dio Osmanskog carstva imali smo najviše prijestolnica, a najpoznatije su Počitelj i Jajce. Danas je ve-ćina starih gradnji iz Osmanskog carstva. Mostar i Travnik su bili gradovi u kojima su odmarali osmanski begovi, oni bi tu dolazili sa svojim ženama i slugama.

Počitelj, grad pun historije. Gradić u kojem svaka po-rodica, svaka građevina, ima svoju historijsku priču. Puno plemena činilo je posebnim ovo kraljevstvo, ali danas sve to polahko nestaje.

Kao i mnogi stari gradovi, Mostar se postepeno razvijao kroz više od pet stoljeća. Na početku ovaj grad je sačinja-valo samo dvadesetak kuća, koje su kasnije Turci zaposje-li i počeli razvoj trgovine. Turci su izgradili prelijepi most koji je imao i svoju stratešku ulogu u ratovima, pored mosta izgrađene su dvije kule u kojima su boravili čuvari mosta, zvani “mostari”, odakle i potiče ime grada.

Travnik je na početku imao nekoliko kasaba a centar je bila Baščaršija. Kasnije Travnik postaje centar Bosan-skog pašaluka i trgovački centar. Tu imamo i vezirsku rezidenciju koja je izgrađena na lijevoj strani prelijepe rijeke Lašve.

Svaki grad ima svoju historiju, ali jedan od malobrojnih gradova koji brižno čuva veliki dio historije naše zemlje je Jajce. Kada prođete kroz gradske kapije i zaputite se ka tvrđavi tada pustite zidine da vam ispričaju kako je nasta-jao grad, branio se i prkosio, bio osvajan i mijenjan i kako se u njemu rađala jedna nova država.

Tvrtko, kralj koji je u historiji Bosne upisan zlatnim slovima. On nije bio samo veliki, hrabri ratnik i osva-jač, svaki ponosni stanovnik je imao posebno mjesto u srcu kralja Tvrtka.

Neosvojivi bedem – kako su ga zvala tadašnja carstva

34

Posebno mjesto u mom srcu zauzimaju zlatni ljiljani. Oni su bili jedan od najljepših grbova kraljevstva. Ljiljani su se uklesavali na nadgrobne spomenike. Oni danas, pored naše nacionalne zastave, predstavljaju moju dragu domo-vinu Bosnu i Hercegovinu. Mislim da je sva ova historija zanemarena i zaboravljena. Riječ Bosna za mene ima po-sebno značenje. Zemlja u kojoj sam rođen, u kojoj živim i u kojoj ću umrijeti.

DŽENAN HASKOVIĆ, VIII1 razredOŠ Ćamil Sijarić, Sarajevo

35

“Užas, da li ti išta znaš uraditi? Nemam nikakve ko-risti od tebe! Ne sjećam se da sam ti spomenuo da

istražuješ u Jajcu, nego u Bobovcu. Bobovac, Bobovac! A ovo? Šta je ovo? Ovo nije ni ‘m’ od medaljona! Ovo je prljava plastika. Ne, ne obraćaj mi se! Hajde, gubi mi se s očiju! Imaš posla u Bobovcu.”

Ovako govori samo moj direktor. Šta god da uradim misli da je krivo. Prije dvije godine sam se počeo baviti arheolo-gijom. Mnogo zanimljivih stvari sam pronašao u Jajcu, ali me direktor suspendirao. I uvrijedio je moj medaljon. Vidi kako je lijep. Samo ga treba očistiti. Neko kuca. Uh, da nije opet direktor. “Slobodno”, rekoh stavljajući medaljon u džep. Ušao je mladić mojih godina i uzbuđeno me upitao kada kre-ćemo u Bobovac. “Krećemo sutra rano u zoru”, odgovorih s lažnim osmijehom na licu. Sljedećeg dana, svejedno što je bilo jutro, mogla se osjetiti sparina u zraku, ali i vjetrić s istoka koji je hladio. Vozio sam se u automobilu s još tri mladića. Oni su bili novi u ovom poslu, pa im je i najobični-ja ruševina izgledala kao arheološko otkriće. Direktor mi je naredio da ih usmjeravam gdje trebaju i kako trebaju raditi. Podijelio sam im zadatke i svako je svojim putem krenu da istražuje historijski grad. Ja sam ostao u ruševinama. Najed-nom mi ispade medaljon iz džepa i otvori se. “Uh, pa zar se ovo može otvoriti?” Protrljah ga i ugledah natpis. Ponosno ga naglas pročitah: “Bosna će uvijek postojati.”

Odjednom se sve počelo vrtjeti. Puhao je snažan vjetar. Pokušao sam se skloniti za porušeni zid, ali me vjetar od-vukao u medaljon. Našao sam se u jednoj velikoj dvorani. Bio sam sav ugruhan, ali radoznao. Čuo sam kako neko govori “U ime Oca i Sina i Svetoga Duha... Kako dalje?” Zapitao sam se šta je to. Na sredini dvorane, za velikim izrezbarenim stolom, sjedili su ljudi. Jedan od njih, u ra-skošnoj odjeći, mi se obrati: “Šta tu stojiš? Dođi da mi pomogneš!” Kao da mi je nekako bio poznat. “Ko si ti?” – upitah. “Molim, ja, ban bosanski Kulin, hej, pa to je to. Piši! Da, čudni stranče, ja sam Kulin ban. Što pitaš? Došao si mi pomoći sastaviti povelju?! Odlično. Izvoli, sjedi!” “Ti... ti si... K... Kulin ban!?” – mucao sam.

36

Sve mi se okrenulo naglavačke... Nisam valjda u pro-šlosti? To je nemoguće. Ali ovdje... pored mene sjedi Kulin ban sa svojim dijakom i sastavljaju povelju. Zbunjen sam. “Hej, hoćeš li mi pomoći!?” Znao sam tekst Povelje, otpri-like, pa sam ga zborio. “Odlično, moram te nagraditi!” Dao mi je pečat na kojem je bio grb srednjovjekovne Bosne.

Odjednom se sve počelo kretati. Nađoh se u istoj sobi, ali ovaj put u njoj je bilo mnogo ljudi. Mislio sam da sam se vratio kući. Svako je u ruci držao čašu i pio. Izgledalo je kao da nešto slave. Na prijestolju sam prepoznao našeg prvog bosanskog kralja, Tvrtka I Kotromanića. Znači, još uvijek sam u prošlosti. To je tako uzbudljivo, ali i stravično. Ko bi mi povjerovao?

Ustao je Tvrtko I i podigao čašu: “Ovaj dan slavimo kao Dan Bosne, koja nikad nije imala veću površinu nego sad. Hajmo svi čaše gore!” I meni su nudili. Odbio sam jer je boja pića bila čudno zamućena. Stajao sam blizu našeg kralja i divio se njegovoj pojavi. Jedan od njegovih brojnih lančića se otrgnuo i pao na mramorni pod. Uzeo sam ga i vidio da se na njemu nalazi grb srednjovjekov-ne Bosne. Htjedoh ga vratiti, ali tad opet puhnu čudan vjetar i ja se nađoh ispred dvorca gdje su bili spremni konji za jahanje.

Bila je noć koje se dobro sjećam iz školskih udžbenika. Kraljica Katarina se s malom vojskom i djecom zaputila prema Dubrovniku. Osmanlije su prodirale u Bosnu, a kra-ljica je trebala biti na sigurnom. Bio sam u vojsci koja štiti kraljicu Katarinu. Ne potraja dugo tako. Nadomak Konjica su nas napali i bili su to teški gubici. Oteli su Sigismunda i Katarinu, kraljičinu djecu. Znam da će ih odvesti u Ista-nbul gdje će oni primiti islam. Nisam s kraljicom stigao do Dubrovnika jer je moj medaljon opet proradio.

Nalazio sam se u nekoj povorci. Shvatio sam da se u sanduku, koji su nosili ljudi, nalazi tijelo Stjepana Toma-ševića, posljednjeg kralja naše Bosne. Nakon pogubljenja Stjepana Osmanlije su preuzele Bosnu. Stjepana su donijeli u Franjevački samostan u Jajcu. Stajao sam iznad njega i posmatrao ga. Lanac kraljeva je završen. Ne postoji više naše kraljevstvo. Oko vrata sam mu okačio medaljon koji me doveo ovdje. Nestadoh u vremenskom vrtlogu. Sunce je počelo zalaziti kada sam se napokon vratio u Bobovac. Čekala su me ona tri mladića koja očito nisu ni primijetili

37

da nisam bio tu. Želio sam im sve ispričati, ali definitiv-no ne bi povjerovali. Mnogo sam naučio tokom svog ne-običnog putovanja.

Bosna je posebna zemlja. Iako su je svi “gazili” ona je ostala postojana i jedinstvena. Kraljevi su se trudili još pri-je mnogo godina da je izgrade. Ovo putovanje za mene je bilo nezaboravno. Da direktor zna šta sam sve vidio una-prijedio bi me. Šta god! Imam pečat Kulina bana i Tvrtkov lančić kao dokaz da sa dobar arheolog. Pitate se zašto sam Stjepanu okačio medaljon oko vrata?! Jednostavno. Da bih nekom drugom priuštio isto takvo putovanje. Napisao sam knjigu o svom putovanju i nazvao je Bosansko kraljevstvo.

ADNA KUDUZOVIĆ, IX1 razredOŠ Aleksa Šantić, Sarajevo

38

Kao i svaka priča koju znate i ova će početi s jednim dobro prepoznatljivim uvodom. Naravno, bilo je to

jednom davno... Cijeli dvor je samo pričao o rođenju sina kneza Vladislava i kćerke Jurja II, Jelene. Spremali su bal u čast njegovog rođenja, Jelena je bila presretna jer će do-biti svog prvog sina ali i nasljednika. Prošlo je dva dana od početka priprema kada se u Jeleninim odajama začuo plač novorođenog djeteta. Dvorske žene kažu da je ličio na Jele-nu; a kuhari i baščovani, nakon što su vidjeli dječaka, kažu da je bio slika kneza Vladislava. Ali ko će im vjerovati... Ipak su to samo nepotvrđene dvorske priče. Sina su nazvali Stjepan, budući Tvrtko I Kotromanić. Bal u čast njegovog rođenja trajao je sve do zore. Neka seoska žena, koja se našla na tom balu, rekla je svom komšiji da je knez dobio kćerku i da je planiraju ubiti. Komšija je, naravno, rekao to svojoj supruzi, a ona je nastavila dalje širiti trač. Kada je to stiglo do kneza Vladislava tada se već pričalo da je Jelena rodila kokoš koju ne žele zaklati jer im svako jutro i večer snese zlatno jaje. On je pozvao seljanku na razgovor, a ona je istog časa došla pred prijesto. Nije tražio nikakvo obja-šnjenje, odmah je naredio da se vješa na trgu, pred očima cijelog sela, kako drugi ne bi ponovili takvu grešku.

Prošlo je mnogo godina i svi su zaboravili na taj događaj. U međuvremenu Tvrtko je dobio izvanbračnog polubrata, koji je bio samo jednu godinu mlađi od njega Stjepana Da-bišu. Ali Vladislav i Jelena su, pored Tvrtka, imali još jednog sina, Stjepana Vuka. Kada je prvi put izašao u obilazak sela Tvrtko je imao dvanaest godina. Tvrtkova dadilja je pažlji-vo pratila svaki njegov korak. U jednom trenutku dadilja je stala pred tezgu s jabukama, kako bi uzela kneževoj porodici koji kilogram. Naravno, prije toga, rekla je Tvrtku da je sa-čeka i ne ide nigdje bez nje. Njemu je nešto drugo privuklo pažnju. Bila je to grupa dječice koja su trčkarala jako lijepo uređenom kaldrmom. Krenuo je za njima. Posebno zanimljiva bila mu je djevojčica s plavom kosom i plavim očima. Njene lokne su bile nešto najljepše što je ikad vidio. Mislio je da vidi anđela. Djeca su išla sve dalje i dalje, ali i on za njima. U jednom trenutku zaustavili su se pored jednog prelijepog

39

jezera, koje je imalo oko sebe očaravajuću prirodu. Djevojči-ca je sjela na obalu jezera i počela praviti vijenac od cvjetova koje je imala u svojoj košarici. Tvrtko joj se počeo približa-vati, i kada je došao do nje stavi svoju ruku na njeno rame. Djevojčica se nije uplašila kao što smo mogli naslutiti. Bila je smirena i pokazala mu rukom da sjedne pored nje. Počeli su razgovarati i iz razgovora je saznao da se zove Anđela i da je samo jedna obična seoska djevojčica. On nije ni u sno-vima vidio takvu ljepotu i takvo držanje. Divio joj se. I po-godite šta... To je bila Tvrtkova prva ljubav. Nakon par sati, kada je spazio da sunce počinje zalaziti, sjeti se svoje dadilje i tezge s jabukama. U tom trenutku hitro ustade s travnjaka, reče djevojčici da mora ići i nestade.

Pošto je prvi put u selu pokušavao je sjetiti se puta kojim je stigao do jezera. Za manje od sat vremena našao se na trgu. Emocije u njemu su bile kao oblačno nebo na kojem povremeno izađe sunce ili padne kiša. Na trgu nije bilo ni-kog. Mrak je skoro pao, a on nije znao šta uraditi. Koračao je sve brže i brže dok nije ugledao jednu poznatu figuru na stepenicama neke hiže. To je bila njegova dadilja. Bila je izvan sebe. Sjedila je, plakala, molila se. Tvrtko joj se po-čeo približavati. Čuo se njen jecaj, zov sove i žubor rijeke. Osjećao je krivicu. Prišao joj je, zagrlio je i počeo se izvi-njavati. Ona ga zagrli još snažnije, onako kako ga ni njego-va rođena majka nikad nije zagrlila, i poče se zahvaljivati Bogu. Nije joj bilo ni na kraj pameti da ga pita gdje je ski-tao, bilo joj je najvažnije da je on sada tu, živ i zdrav. Vra-tili su se u dvor. U dvoru je sve bilo tiho, vjerovatno su svi već zaspali. Dadilja ga smjesti u krevet i poželi mu lahku noć. Prošlo je tri godine od svih tih dešavanja. Stjepan II, Tvrtkov djed, je umro a bansku čast je trebao preuzeti Tvrt-kov otac, knez Vladislav. Međutim, pošto je njegov otac bio teško bolestan sva nasljedna prva je prenio na sina Tvrtka. Tvrtko je sa samo petnaest godina postao ban Bosne, a već sa šesnaest je izgubio oca. Bio je to težak period za njega.

Samo kada shvatimo da današnji petnaestogodišnjaci nisu sposobni vladati samim sobom a kamoli cijelom Bo-snom, shvatit ćemo koliko je njemu bilo zapravo teško. Zbog njegovih godina htjelo ga je služiti samo par plemića. Ipak, šta su oni mogli očekivati od petnaestogodišnjeg djeteta? Kakve odluke je on mogao donijeti? U početku mu je bilo jako teško, ali nakon par godina iskustva postao je jedan

40

od boljih banova Bosne. Najteže mu je bilo kada je bunu protiv njega digao njegov rođeni brat. Tada su on i majka bili prisiljeni otići iz Bosne. Zahvaljujući ugarskom kralju Ludoviku sve se riješilo brzo.

Tvrtko nije mogao zaboraviti onu slatku djevojčicu iz djetinjstva, pa je tako, kao neženja, bio zanimljiv banovini ali i šire. Njegov krvni srodnik, kralj Ludovik, pomogao mu je pronaći suprugu. Tvrtko je ubrzo oženio bugarsku prin-cezu Doroteju. Svadba je bila jako velika i raskošna. Cijela banovina je bila pozvana na njihovo vjenčanje. Doroteja je jako voljela Tvrtka, volio je i on nju, ali ipak u dubini njego-ve duše još uvijek se nalazila ona mala plavooka djevojčica. Uskoro su dobili i sina, Tvrtka II Kotromanića. Slavlje je bilo još veće nego za rođenje njegovog oca, bana Tvrtka I. Tvrtko je tokom godina stvorio veliku državu. Odlučio je da je pretvori u kraljevstvo. Zašto i ne bi, imao je sve po-trebno za osnivanje jednog pristojnog kraljevstva. Sa svojih trideset i devet godina postao je kralj Tvrtko I Kotromanić, a samim tim Banovina Bosna je postala Kraljevina Bosna.

Tvrtko je bio jako dobar kralj. Ništa mu nije bilo važni-je od njegove porodice i kraljevstva. Kraljica Doroteja je umrla 1390. godine, a kralj je ponovo postao predmet trača. Nije se htio ponovo ženiti ali kako nije želio da se o njemu priča započeo je pregovore s austrijskim hercegom Albertom o ženidbi neke princeze. Nije prošlo mnogo od pregovora i Tvrtko se razboli. Bio je teško bolestan. Niko nije znao da li će dočekati svjetlost narednog jutra. Jedne zore stigla je vijest o njegovoj smrti. Cijelo kraljevstvo je tugovalo. Imao je svega pedeset i tri godine. Sahranjen je u Crkvi sv. Niko-le u naselju Mile. Svojim nasljednicima je ostavio veliko i dobro uređeno kraljevstvo. Njegovi sinovi, Stjepan Ostoja i Tvrtko II, su proglašeni kraljevima. To pokazuje koliko je plemstvo voljelo i poštovalo Tvrtka I.

Trebali bismo imati sjećanje na našeg posljednjeg bana i prvog kralja, Tvrtka I Kotromanića. Priča je zasnovana na istinitim događajima i likovima ali i na mom viđenju i mojoj mašti. Ovo je priča o prvom bosanskom kralju, koji je umro prije više od šest stotina godina.

SAMRA DIZDAREVIĆ, IXb razredOŠ Sjenjak, Tuzla

41

Te sedmice ulice su bile okićene poput dvora. Osjetio se miris raznovrsne hrane i pića. Sve su zastave bile po-

dignute. Zlatni lanci visjeli su na zidovima kuća. Vijest se brzo širila. Kralj Tvrtko je dobio djecu.

Ogrnuti u svili djeca su spavala u zlatnim kolijevkama. Imena su im bila Tvrtko i Katarina. Tvrtko je imao kosu zlatnu kao ljetno sunce, a Katarina crnu kao najdublja noć. Svi su slavili. Pjevalo se i plesalo. Bio je to dan otvorenih vrata i svi su mogli da uđu na dvor. Međutim, slijedeće ju-tro Katarine nije bilo. Pretražili su cio grad, ali je nisu našli. Grupe vojnika hodile su Bosnom tražeći izgubljenu prin-cezu, ali uzalud. Godine se prolazile. Tvrtko je izrastao u uglednog mladića. Bio je pametan, snažan i vješt. Niko se nije mačevao kao on. Njegov otac stao je sa osvajanjima. Kraljeva glavna misija bila je pronalaženje princeze.

U međuvremenu, u Humu, duboko u mračnoj šumi ži-vjela je Katarina s jednim trgovcem. Živjeli su u maloj, trošnoj, kamenoj kući. Krov je imao dosta rupa, pa su gu-ste krošnje služile kao zaštita od kiše. Trgovac s kojim je živjela zapravo je bio stari vlastelin kralja Tvrtka. Kralj mu je oduzeo zemlju jer je bio previše pohlepan. Zbog osvete on je njemu oduzeo kći. Vremenom je zavolio Katarinu. Nikada joj nije rekao da je ona princeza. Govorio joj je da je on njezin ujak. Naučio ju je da čita i piše, zbog toga je bila drugačija. Samo su vlastelini, svećenici i kraljevska obitelj bili pismeni. Nije imao ko da je nauči da veze i krpi, ali ju je trgovac naučio borbi. Sve ovo vrijeme provela je u šumi i obližnjem seocetu. Njena jedina želja bila je da vidi glav-ni grad i život u njem. Znajući da je to preopasno trgovac joj to nije dopuštao. Iz dana u dan postajala je sve tužnija. On je nije mogao takvu više gledati pa je ponudi da je od-vede na Hvar. Pristala je.

Na nesreću trgovca kraljevska porodica otišla je na Hvar na sastanak s državnim saborom. Katarina i trgovac odsje-li su kod njegovog starog druga. Ona je svakog dana šetala ulicama. I Tvrtko je isto radio jer mu je to bilo zanimljivo. Drugačije bi se obukao i iskrao van, jer nije htio da ga stra-žari prate. To je primijetio njegov otac. Jednog dana izašao

Izgubljena princeza

42

je za njim. Opomenuo ga je i rekao mu da je opasno za prin-ca da hoda sasvim sam ulicama. Dok su se vraćali Tvrtko se spotaknuo i udario u Katarinu. Kralj je začuđeno gledao u lijepu djevojku. Bila mu je poznata. Princ se izvinuo dje-vojci i pitao kako se zove. Nakon što je izgovorila svoje ime kraljeve oči zasuziše. Objasni joj je ko je ona i zamoli je da ga odvede do čovjeka koji se o njoj brinuo. Kada je kralj vi-dio da je to njegov stari vlastelin bio je bijesan. Odmah je pozvao vojnike koji su ga uhitili. Napokon je cijela kraljev-ska porodica bila na okupu. Svi su se zajedno vratili na dvor.

Katarina se lijepo slagala s Tvrtkom. Ona je postala naj-ljepša princeza u historiji Bosanskog kraljevstva. Nažalost ovo nije kraj njenih pustolovina. Ugarski kralj Ludovik je htio da se njegov sin oženi Katarinom, ali kralj Tvrtko to nije dozvoljavao. Međutim, Ludovik nije odustajao. Oteo je Katarinu. Desio se rat između Ugarske i Bosne. Ratova-li su dvije godine. Skrivali su princezu, ali ona se opirala. Nudili su joj svo bogatstvo i moć, ali je ona ostajala odana svojoj zemlji.

U jednoj bitki oteli su princa Tvrtka. Ludovik je princezi zaprijetio da će ubiti Tvrtka ne bude li se udala za njegovog sina. Katarina je pristala. Jedva je poznavala svog brata, ali ga je voljela cijelim srcem. Znala je da je on nasljednik trona i da se kući mora vratiti živ. Bila je tužna ali puna ponosa, jer je znala da će njena zemlja imati svog princa i sigurnu budućnost. Srećom kralj Tvrtko je uspio da pobijedi Ludo-vika i vrati Bosni njenu princezu i njenog princa.

Kralj se nakon dugih godina uspio vratiti osvajanjima. Slavili su i divili se Bosanskom kraljevstvu svuda u Evropi. Tvrtko I je postao najuspješniji vladar Bosne.

EJLA SADIKOVIĆ, VII1razredOŠ Vladislav Skarić, Sarajevo

43

Draga moja Bosno,

Nakon što sam popila i zadnju kap svoga čaja, odlučila sam tebi, Bosno moja, napisati pismo. Teško mi je

kada čujem svaki udarac usmjeren ka tebi, teško mi je kada čujem odjek tvoga plača. Znam da te boli, ali čak ni ja nemam lijek za tvoje rane. Ti si još dijete, Bosno moja, mlada i zelena jabuko. Ti si jako mala, ali ti je srce veće od cijeloga svijeta.

Toliko plačem, toliko mislim; ja tebe, svoju majku, ne mogu spasiti. Strah me je, lijepa moja, da me nećeš volje-ti, strah me je da ćeš me ostaviti. Još uvijek vodim borbu sa svojim mislima, još uvijek te volim kao majku. U krilo si me svoje uzela i uspavala. Na izvoru tvome ostala sam opčarana, samo mi se mjesec ukazao ne rekavši ništa, da li si dobro, da li te boli. Opet sam čula da si sve slabija. Zato ti pišem.

Ja sutra odlazim i želim umrijeti što te napuštam i ostavljam na milost i nemilost strancima. Voljela bih da me sada začaraš, da se nikada više ne probudim, voljela bih da nikada više ne progovorim osim ako ne bih prvo tvoje ime izgovorila.

O Bosno moja, onog trenutka kada izađem iz tvog kra-ljevstva srce će stati, umrijet ću, a mrtva hodati. I znaj, mila moja, da će te tvoja kćerka, kraljica, prijateljica Katarina u duši nositi. U dvoru su mome svi uplakani, moje stvari spakovane, ja odlazim, ali branit ću te uvijek, Bosno moja. I dok ima mojih potomaka, kunem ti se kraljevskom kru-nom svojom, nestati nećeš!

NIDELA ČUČUKOVIĆ, VIII2razredOŠ Stari Ilijaš, Ilijaš

Posljednje pismo Katarine Kotromanić

44

U mom zavičaju, prije nekoliko stotina godina, živio je tepčija Batalo Šantić, odgajatelj vitezova na dvo-

ru Bosanskog kraljevstva. Jedne godine je Batalo Šantić spremao svoje učenike za viteški turnir u Budimu. Na taj turnir pozvani su svi srednjovjekovni evropski vitezovi, pa tako i bosanski. Mnogi vitezovi bili su bogato odje-veni i opremljeni. Bili su plemići. Bosanski vitezovi su bili skromno odjeveni, ali mnogo hrabri, časni i prije sve-ga – slobodni ljudi. Iako skromni i oskudnije opremljeni s velikim uspjehom su se nosili s evropskom viteškom elitom, kako u dvobojima tako i raznim viteškim disci-plinama: konjskim trkama, strjeljaštvu, bacanju koplja, odmjeravanju snaga i izdržljivosti...

Srednjovjekovni bosanski vitezovi bili su prepoznatlji-vi po boji svoje viteške opreme. Ta boja zvala se bosanska plava. Bez obzira na sjaj evropskih štitova i mačeva naši vitezovi su pobijedili na viteškom turniru u Budimu. Tep-čija Batalo Šantić je naše vitezove vodio i kroz mnoge ve-like bitke i učinio nas ponosnim na našu zemlju. Njegova grobnica sa stećkom nalazi se na brdu Crkvine u Turbetu. Ona je nacionalni spomenik naše zemlje.

DARIAN LEKO, VI1 razredOŠ Turbe, (Turbe) Travnik

Priča o vitezu iz mog zavičaja

45

Večer je. Sjedim u sobi i razmišljam gdje bi ovo ljeto voljela ići na putovanje. U sobu ulazi moja nana, kao

po navici tepa mi i sjeda na moj krevet. Blagim glasom mi reče: “Sunce nanino, gdje bi voljela ići za ovo ljeto?” Počinjem nabrajati razne destinacije, ali moja nana tiho progovori: “Zašto ovo ljeto ne bi obilazili Bosnu? Zar ne bi voljela upoznati domovinu svojih pradjedova. Kako ti ne dosadi gledati tuđe ljepote i raskoši, a svoje malo ali prelijepo kraljevstvo odbacivati?” Slušala sam je, a zatim upitala: “Kakvo je to kraljevstvo, draga nano?” “Bosan-sko” – reče ona meni. Postala sam znatiželjna. Upitala sam je šta to čini Bosansko kraljevstvo. Nasmijala se i rekla: “Dođi, pokazat ću ti.” Uzela me je za ruku i povela u jednu sobu. To je bila jedna mračna prostorija. Nana je upalila svjetlo. Sada te mračne zidove krasile su slike prelijepih i veličanstvenih vodopada, zelenih ravnica, dubokih rije-ka i šumovitih planina. Osvrtala sam se oko sebe, nana me odjednom upita: “Šta je bilo? Dovela sam te ovdje da ti pokažem Bosansko kraljevstvo.” Začuđeno sam upita-la nanu: “Zar Bosna ima sve ove ljepote?” Umiljatim mi glasom reče: “Ljepotice nanina, proputovala si skoro čitav svijet, vidjela sve i svašta, a zapravo nisi vidjela ništa. Šta ti znače sve te ljepote, kad ti ljepote svoje domovine nisi upoznala?” Slušala sam je pažljivo i shvatila sve njene ri-ječi. Čitavu noć smo pričale o ljepotama Bosne. Odluči-la sam ovo ljeto proputovati kroz svoje kraljevstvo, obići Jajce, Travnik, Stolac, Mostar i sve ostale gradove moje lijepe Bosne. Radujem se što ću napokon vidjeti svoje malo, ali kako nana reče, prelijepo kraljevstvo.

ŠEJLA POLUMENTA, VII5 razredOŠ Umihana Čuvidina, Sarajevo

46

Prelijepa si zemljo moja,na Balkanu najhrabrija.

Svaki tvoj kamen, svaka tvoja stijena, krvlju je natopljena.

Znam dušmani tvoji kažuda si izmišljena.Ja sav sretan i ponosan kažem:Lažu, zemljo moja omiljena.

Tvoje borbe za slobodui dan-danas traju,a čuvari, hrabri tvoji,svakog dana se rađaju.

Cijela si procvjetala,kraljevino nekad mala,kad na čelo svoje stavi,Tvrtka I za svog kralja.

U vremena slavna, stara,junake si sve rodila.Ginuli su svi za tebe,Bosno moja, majko mila.

Lijepa je zemlja moja,ko proljetna trava rosna,brdovita i ponosna,najmilija naša Bosna.

AHMED ABDULA, IV1 razred OŠ Gornji Rahić, Brčko Distrikt

Najljepša je Bosna moja

47

Od kada je nastao ovaj svijetu njemu postoji lijepi cvijet.

Vjekovima ga jaki vjetrovi lomišea on uvijek ponosno stoji isvaki dan sve bolje miriše.Ta predivna biljka jaka prkosna je kao naša lijepa Bosna.Temelje joj jake Tvrtko PrviPostavio, od dušmana raznihsrcem branio.Svi kraljevi što su na čelujoj bili ljepotom se Bosne svuda ponosili i oni seza nju srcem boriše.U amanet namaBosnu ostaviše da je čuvamo i nikom ne damo jer osimBosne naše mi druge zemljenemamo

ELDINA ZAJIĆ, VII razredOŠ Gornji Rahić, Brčko Distrikt

48

Pogled mi zuri u daljineA oko srca pomalo plamti

U takvom stanju često se pitamKoliko Bosna kraljeva pamti?

Dok čitam Povelju preda mnom kuleBosanske vile i druga bićaŽelim da saznam pa često pitamOd kada traje Bosanska priča.

Odgovor dobih od jedne rijekeŠto izvor krije ispod planinaNije to bajka već istina jeDa Bosna svoje kraljevstvo ima.

LEJLA MILIĆ, VII2 razredOŠ Grbavica II, Sarajevo

49

Behar u cvatu, miriše avlija fina,Unuk spava u krilu voljenog deda,

Umjesto topova šušti mahovina,Mir zavlada u zemlji krvi i meda.

Obraz ljudskosti, ponosa i pravde,Ne ukaljasmo baš iz inata,Da za dunjaluk još ima nade,Očitasmo lekciju kerovima rata,

Strpljivost je oružje majčica naših,Koščatih žena s licima blijedim,Da nije sabura, od njihove tugeDjeca bi se rađala s kosama sijedim.

Nada za bolje i sretnije sutra,Bez sumnje su naša djeca i mladi,Čvrsta da budu ko najtvrđi šaraf,Što kao sahat u mašini radi.

Amin da kažemo na sve naše dove,Da Bog otkloni oko nas prokletstvo,Do Sudnjeg dana u pobjede nove,Nek korača naše Bosansko kraljevstvo.

REMZA OKOVIĆ, VI3 razredPrva osnovna škola, Ilidža

50

Zovem se Jelena Anastasija Blagić. Živim u kraljev-stvu koje je cijenjeno od Rimskog carstva, holandskih

zemalja i Kraljevine Austrije... da, to je nadaleko čuvena “Bosanska kraljevina”. Njeni kraljevi s dostojanstvom i ponosom su je držali na cijenjenom i visokom položaju. U vrijeme mog pradjeda Dabiše Blagajova, koji je bio savjetnik plemstva Kosača, Bosansko kraljevstvo je bila najmoćnija balkanska država.

Rodila sam se u Blagaju 21. novembra 1427. godine. Odrastala sam i živjela kao kćerka Jelene Šubić, plemki-nje Šubića iz Kraljevine Hrvatske, i Hrvoja Blagića, koji je bio pomoćnik vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Bili smo jako cijenjena i poštovana porodica. Naime, moj otac je služio u vili Kosača i bio je veoma blizak s poglavicom plemena, Stjepanom.

Imala sam 14 godina kada me je otac zajedno s majkom prvi put poveo u tu čuvenu vilu. Tom prilikom Stjepanova žena Jelena Balšić pozvala gradske žene radi razgledanja miraza koji će dati svojoj kćerci za njenu udaju. Kada sam kročila u vilu na ćošku vrta sam vidjela djevojku duge i crne kose, obučenu u svilenu haljinu. Pogledala me je svo-jim krupnim, smeđim očima kao da me je samo pogledom upoznavala. Oborila sam pogled i ušla u vilu. Majka mi je rekla da je to bila kćerka Stjepana Vukčića Kosače, Kata-rina. Dok je majka, kao i ostale žene, s velikim divljenjem razgledala miraz ja sam sve vrijeme razmišljala o toj čudnoj i tajanstvenoj djevojci koja je djelovala usamljeno. Majka me pomilova po glavi i reče: “Idi se upoznaj s Katarinom.” Nakon velikog oklijevanja na kraju sam pristala.

Bila je na istom mjestu gdje sam je prvi put vidjela. Dok sam se stidljivo približavala Katarini, ona mi je očima poka-zala na prazno mjesto kraj nje. Sjela sam i počele smo raz-govarati i upoznavati se. Kroz razgovor shvatila sam da je to duša slična mojoj. Njen svijet nije bio potpuno drugačiji. Kako su godine prolazile naše prijateljstvo bivalo je jače i snažnije, poput stijene koju ni najgora oluja ne može rastaviti.

Došao je dan kojeg sam se bojala. Dan kada mi je Kata-rina rekla da ju je otac obećao budućem bosanskom kralju

Priča o jednoj kraljici

51

Stjepanu Tomašu. Bilo mi je teško, ali sam znala da je to za njeno dobro i dobro njenog plemena. Zbog toga što smo bile jako vezane njen otac je odlučio da krenem s Katarinom na kraljevski dvor. To sam sa zadovoljstvom prihvatila te se zavjetovala na vječnu službu budućoj kraljici.

Katarina se udala za Stjepana Tomaša i tako postala kra-ljica Bosne. Kao njenu najbolju prijateljicu proglasila me dvorskom damom. Imala sam položaj prve savjetnice bo-sanske kraljice. Nakon nekoliko godina rodila je nasljednika dinastije, Sigismunda Tomaševića Kotromanića. Odgojila sam ga s nježnošću i pažnjom, bila sam mu poput druge majke. Nedugo nakon njega, rodila se Katarina Tomašević Kotromanić. Bila je miljenica svojih roditelja. Svojom ži-vahnošću i umiljatošću uveseljavala je čitav dvor. Ali njiho-va sreća nije dugo potrajala. Po dvoru su kružile priče kako je naš kralj Stjepan pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen od strane hrvatskog bana, na izvoru rijeke Une.

Odmah nakon toga događaja kraljev sin iz prvog braka, Stjepan Tomašević, sjeo je na tron. Preuzeo je vojno i eko-nomsko slabu državu te je, uvidjevši propadanje, proglasio Katarinu kraljicom Bosne i svojom majkom. Zahvaljujući tome ostali smo i dalje živjeti na dvoru. Njegova vladavina nije dugo trajala jer je počelo osmanlijsko osvajanje Bosne. Morali smo napustiti dvor jer je to bilo pitanje naših života.

Godine 1463. Katarina i ja povukle smo se do Dubrov-nika, gdje smo neki izvjesni period bile zaštićene. Za to vri-jeme čule smo da su Sigismunda i Katarinu otele Osmanlije te poslali u Carigrad na njihov dvor gdje su prihvatili islam.

U Dubrovniku nismo više mogle ostati jer je bilo pod pri-jetnjom osvajanja, pa smo otišle u Rim. Tu smo radili na oslo-bađanju naše zemlje. Katarina je bila očajna jer je uzalud po-kušavala dobiti skrbništvo nad djecom. Sve te godine su bile uzaludne. Kraljica je počela obolijevati od nepoznate bolesti. Mislila sam da neću izdržati, ali morala sam biti jaka. Zbog nje.

U jesen 20. oktobra 1478. godine, osjećajući da joj se bliži smrt, počela je sastavljati oporuku. Prvo je željela da bude pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli, zatim je izrazila svoju nadu o oslobođenju Bosne. Htjela je da Bo-sansko kraljevstvo povjeri Vatikanu dok se njena djeca ne vrate kršćanstvu. Svoju svilenu haljinu u kojoj sam je prvi put vidjela poklonila je meni. Svoj kraljevski plašt osta-vila je crkvi u kojoj će biti pokopana.

52

Pet dana poslije, Katarina je umrla. Te krupne, smeđe oči me nisu više gledale. Njene svilene haljine više nisu imale svoj sjaj. Više nije bilo te tajanstvene i čudne djevojke zbog koje bih život dala. Moj smijeh se izbrisao s lica, zauvijek. U njenu čast podigla sam spomenik sa zapisom na bosančici.

Katarini, kraljici bosanskoj, Stipana hercega od svetog Save, od poroda Jeline i kuće cara Stipana rojeni, Toma-ša kralja bosanskoga ženi, koja živi godini 54 i priminli u Rimi naliti Gospodnja 1476., na 25. oktobra spominak nje pismom postavljen.

REVVDA CVRČAK, VII1 razredPrva osnovna škola, Zavidovići

53

Večeras pod svjetlom svih svijeća morala sam iskrojiti još jednu haljinu za svoju kraljicu. Posmatrala sam je

i divila sam se njenoj ljepoti, raskoši i sjaju. Voljela bih da sam na njenom mjestu. Međutim, primijetila sam da kralji-ca nije bila sretna, nešto nije bilo uredu s kraljicom. Imala je mnogo novca, baš je bila bogata, ali je bila tužna. Nikom nije govorila svoje jade, jer je sama vladala kraljevstvom. Ta kraljica se zvala Jelena Gruba. Nije bila ohola. Bila je hrabra. Morala sam iskrojiti tu najljepšu haljinu. Sutra joj je vjenčanje, trebam i skuhati mnogo hrane. Moram i dvo-rac očistiti. Uh, toliko mnogo posla za jednu sluškinju, kro-jačicu i čistačicu.

Kako sam čula od stražara kraljica Jelena se treba udati za nekog kralja Federika. Nikad nisam čula za njega i nje-govo kraljevstvo, ali kažu da je najpoznatiji. Napokon za-vršila sam haljinu. Bila je tako sjajna i lijepa. Mislim da će se svidjeti kraljici. Noć je. Legla sam spavati jer me i sutra čeka mnogo posla. Utonula sam u duboki san. Sanjala sam da će biti mnogo ljudi, vidjela sam i princa ali samo na se-kundu. O Bože! Kako bih ja voljela da imam tako romanti-čnog, lijepog i brižnog kralja. Nisam mu dobro vidjela lice. Sanjala sam tako divan san, ali me neko zvao i tako sam prekinula san. Kada sam vidjela da je to kraljica odmah sam ustala i krenula čistiti dvorac. Bio je to veliki dvorac, jedva da sam ga na vrijeme očistila. Napravila sam mnogo hrane i mislim da će biti dovoljno za sve. Otišla sam do kraljičine sobe da vidim da li je spremna ali začula sam neke “jauke”. Prepala sam se, ali nisam smjela ući. Kraljica je plakala i govorila: “Nisam mu priznala da imam tešku bolest, ali ću sigurno ozdraviti, ne mora ni znati da sam bolesna jer ako sazna onda će me ostaviti i moje kraljevstvo će propasti.” Saznala sam zašto je kraljica bila tužna.

Taman što sam htjela ući u kraljičinu sobu kralj je došao. Morala sam sići i ugostiti sve ljude i kralja. Kralj je bio tako lijep. Samo što se nisam onesvijestila. Odjednom kra-ljica silazi i sjeda za sto. Svi su sjeli i počeli jesti. Nakon večere počeo je ples. Tako su divno plesali da sam se i ja zanijela. Plesala sam tako divno i odjednom muzika stade.

54

Kada sam otvorila oči svi su gledali u mene. O Bože, tako sam se osramotila i odmah sam otišla u svoju sobu. Samo što sam ušla neko je zakucao na vrata. Bio je to stražar i rekao mi da moram doći da vidim nešto u tamnici. Do-veo me do tamnice. Otvorio je vrata, gurnuo me i zaklju-čao. Bila sam tužna i počela sam plakati. Mislila sam da ću cijeli život tu provesti. Ali neću. Stražar je opet došao, otključao vrata, uzeo me za ruku i odveo me daleko od dvorca, daleko od svih. Bili smo zajedno i sretno smo ži-vjeli. Ali kraljica je nažalost umrla. Bilo mi je žao, ali ja sam bila sretna zbog moje najveće ljubavi.

IRMA ĐULOVIĆ, VIIc razredOŠ Rainci Gornji, Kalesija

55

Bosna je imala sreće,u historiji nikad veće,

da na prijesto sjedne Kulin ban,da nam život bude kao san.

Svakog dana,Kulin bana,Dobri Bošnjani hvalili,nikad se nisu žalili.

Mogućnost trgovanja,Kulin ban poklanja,Dubrovčanima Povelju šalje,slobodu trgovanja daje.

Po Banovoj naredbi Radoje je Povelju na bosančici pisao,sve to bijaše Banova misaoi tada sloboda kretanja za Dubrovčane je bila,Dubrovčanima dobra, Bošnjanima mila.

Od Kulina bana,do današnjih dana,svi znaju za Povelju slavnu,napisanu u vremenu davnu.

KANITA BABOVIĆ, VIb razredOŠ Hamdija Kreševljaković, Sarajevo

Kulin ban

LIKOVNI RADOVI

59

Druga nagrada ELVEDIN MUJKIĆ, VI4 razred

OŠ Hašim Spahić, Ilijaš

60

Treća nagrada IMAN PURIŠEVIĆ, IX1razred

OŠ Hasan Kikić, Sarajevo

61

NEJRA SALČIN, VI4 razredDruga osnovna škola, (Hrasnica) Ilidža

62

NUŠA HADŽIHALILOVIĆ, VI1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo

EMELA RIZVANOVIĆ, IX4 razredOŠ Hrasno, Sarajevo

63

ALEN HRVAT, VI2 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

HANA KALAČ, VI1 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

64

RIJAD STANOJLOVIĆ, VI1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

EMINA BAHTIĆ, VI3 razredOŠ Travnik, Travnik

65

EMINA BEŠLIJA, VI2razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

66

ALI KARAČIĆ, V1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo

DŽEMAL MAHMUTOVIĆ, VI3 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

67

ILHAN ZELIĆ, V razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo

AMIR ŠEHIĆ, VI2 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

68

AHMED PIŠMO, VI1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

ADNAN ALIĆ, VI4 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

69

ZERINA BAJRIĆ, IXh razredOŠ Žepče, Žepče

70

SULEJMEN SELIMOVIĆ, OŠ Musa Ćazim Ćatić, (Veliko Čajno) Visoko

NAIDA ĆATIĆ, IV 1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

71

MUHAMED MEHINBAŠIĆ, VIIIa razredOŠ Gornja Orahovica, Gračanica

72

LEJLA MAŠIĆ, VI1 razredDruga osnovna škola, (Hrasnica) Ilidža

ANĐELA DUKIĆ, VII1 razredOŠ Srednje, Ilijaš

73

ASJA MEŠANOVIĆ, III2 razredSedma osnovna škola, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt

74

EDINA BEŠLAGIĆ, VIIIh razredOŠ Žepče, Žepče

LAMIJA ČABARAVDIĆ, VII2 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Visoko

75

ANIDA VRABAC, IV1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

76

DENISA HARBAŠ, Ia razredOŠ Gata Ilidža – Vrsta, (Velika Gata) Bihać

77

AJSELA HUSEJNOVIĆ, III4 razredSedma osnovna škola, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt

78

MIRSAD JUGOVIĆ, VI2 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

79

AMAR HODŽIĆ, VIIIb razredOŠ Žepče, Žepče

80

TAJRA KILIĆ, V3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Saraejvo

ALMINA BRULIĆ i IRMA ADILOVIĆ, IX1 razredOŠ Velešićki heroji, Sarajevo

81

Hamza Aganović, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Dajla Alibegović, VII1 razredOŠ Gornje Prekounje, (Ripač) Bihać

Emina Arifović, IXb razredOŠ Hamza Humo, (Babino) Zenica

Benjamin Babić, IV1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

Din Bahtović, IX1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Visoko

Asim Bajrić, VI2 razredOŠ Srednje, Ilijaš

Aldina Baljić, III razredOŠ Lipanjske zore, (Višići) Čapljina

Alen Baljić, IV razredOŠ Lipanjske zore, (Višići) Čapljina

Denis Baljić, V razredOŠ Lipanjske zore, (Višići) Čapljina

Hanna Baljić, III razredOŠ Lipanjske zore, (Višići) Čapljina

Amina Beganović, VI2 razredOŠ Podlugovi, Ilijaš

Bakir Bijelonja, VIII razredOŠ Fatima Gunić, Sarajevo

Mia Bubenik, IX razredOŠ Fatima Gunić, Sarajevo

Abas Bulbul, V2 razredOŠ Podlugovi, Ilijaš

Ema Cocalić, VI3 razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo

Anela Čakal, VI2 razredOŠ Srednje, Ilijaš

Likovni radovi koji su također izloženi u Galeriji BZK “Preporod” na dan dodjeljivanja nagrada

82

Samer Čeljo, IV1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

Aid Češljar, V3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo

Edis Ćehajić, IX2 razredSedma osnovna škola, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt

Naida Dedić, IX1 razredOŠ Duboki Potok, Srebrenik

Elvedin Dobrinjić, IXa razredOŠ Gornja Orahovica, Gračanica

Bakir Džafo, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Hena Đipa, V razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo

Luka Gajić, V1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

Esma Gaši, V1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

Aida Gojak, VI3 razredOŠ Travnik, Travnik

Lejla Gljiva, VII1 razredOŠ Srednje, Ilijaš

Hannah Granulo, VIII razredOŠ El-Manar, Ilidža

Feris Hadžić, VI1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

Lamija Hadžić, II3 razredSedma osnovna škola, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt

Osman Hadžić, Va razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo

Emina Hamzić, VII1 razredOŠ 6. mart, Hadžići

83

Denisa Harbaš, Ia razredOŠ Gata Ilidža – Vrsta, (Velika Gata) Bihać

Almedina Herić, VI1 razredOŠ Srednje, Ilijaš

Dženeta Hodžić, VI2 razredOŠ Srednje, Ilijaš

Emin Hodžić, IX1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Visoko

Faruk Hodžić, VIII1 razredOŠ Hasana Kikić, Sarajevo

Lamija Hodžić, V2 razredPrva osnovna škola, Ilidža

Amir Jahić, VIIIb razredOŠ Sjenjak, Tuzla

Razija Jašarević, II3 razredSedma osnovna škola, (Gornji Rahić) Brčko Distrikt

Nedim Karadža, V2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo

Lamija Kazagić, II2 razredOŠ Ćamil Sijarić, Sarajevo

Melika Kovačević, VI3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Visoko

Safet Krasnić, VI1 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

Malik Kriještorac, IX1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Visoko

Ajla Kurtović, IX2 razredOŠ Gornje Prekounje, (Ripač) Bihać

Amila Mandra, VI1 razredOŠ Hašima Spahić, Ilijaš

Amila Mehanović, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

84

Lejla Muftić, IX razredOŠ Žepče, Žepče

Ilhana Muhibić, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Harun Omanović, VI2 razredOŠ Podlugovi, Ilijaš

Emir Omeragić, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Enis Osmanović, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Elda Pašalić, VIII1 razredOŠ Osman Nakaš, Sarajevo

Sendin Pašović, VI3 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

Benjamin Pilica, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Ahmed Purivatra, VIIIe razredČetvrta osnovna škola, (Torlakovac) Donji Vakuf

Danijel Pušonjić, VIIc razredOŠ Novi Grad, Tuzla

Samel Rahić, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Amina Salkanović, VI1 razredOŠ Hašim Spahić, Ilijaš

Faris Selimović, V3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo

Emela Smajić, VI3 razredOŠ Hašima Spahić, Ilijaš

Lamija Starogorčić, VII4 razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo

Alema Svraka, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

85

Ermin Šehić, VI2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo

Armin Šetić, VIII2 razredŠesta osnovna škola, Ilidža

Ena Teskeredžić, IV1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo

Asja Tucaković, V2 razredOŠ Turbe, (Turbe) Travnik

Imran Tule, VI razredOŠ Fatima Gunić, Sarajevo

Eldin Zukan,VIIIa razred OŠ Musa Ćazim Ćatić, (Veliko Čajno) Visoko

Somer Zukan, VIIIb razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, (Veliko Čajno) Visoko

86

“Gata Ilidža – Vrsta” – (Velika Gata) Bihać“Gornje Prekounje” – (Ripač) Bihać“Gornje Prekounje” – (Vajzovac) Bihać“Blagaj” – Blagaj“Prva osnovna škola” – Bosanska Krupa“Sedma osnovna škola” – (Gornji Rahić) Brčko Distrikt“Prva osnovna škola” – Bugojno

“Lipanjske zore” – (Višići) Čapljina

“Četvrta osnovna škola” – (Torlakovac) Donji Vakuf“Treća osnovna škola” – (Oborci) Donji Vakuf

“Gornja Orahovica” – Gračanica“Edhem Mulabdić” – Gradačac

“6. mart” – Hadžići

“Amer Ćenanović” – Ilidža“Deveta osnovna škola” – Ilidža“Dobroševići” – Ilidža“Druga osnovna škola”– (Hrasnica) Ilidža“El-Manar” – Ilidža“Prva osnovna škola” – Ilidža“Šesta osnovna škola” – Ilidža“Hašim Spahić” – Ilijaš“Podlugovi” – Ilijaš“Srednje” – Ilijaš“Stari Ilijaš” – Ilijaš

“ Rainci Gonji ” – Kalesija “Ključ” – Ključ“Prva osnovna škola” – Konjic

“Gnojnice ”– Mostar“Omer Maksumić” – (Podvelež) Mostar

“Olovo” – Olovo

“Alija Isaković” – Prozor“Šćipe” – Prozor

“Aleksa Šantić” – Sarajevo“Alija Nametak”– Sarajevo“Ćamil Sijarić”– Sarajevo“Džemaludin Čaušević” – Sarajevo

Škole koje su učestvovale na konkursuBOSANSKO KRALJEVSTVO

87

“Edhem Mulabdić” – Sarajevo“Fatima Gunić” – Sarajevo“Grbavica II” – Sarajevo“Hamdija Kreševljaković” – Sarajevo“Hasan Kikić” – Sarajevo“Hrasno” – Sarajevo“Musa Ćazim Ćatić” – Sarajevo“Osman Nakaš”– Sarajevo“Osman Nuri Hadžić” – Sarajevo“Safvet-beg Bašagić” – Sarajevo“Sokolje” – Sarajevo“Umihana Čuvidina” – Sarajevo“Velešički heroji” – Sarajevo“Vladislav Skarić” – Sarajevo“Duboki Potok” – Srebrenik“Prva osnovna škola” – Stolac

“Travnik” – Travnik“Turbe” – (Turbe) Travnik“Turbe” – (Vitovlje) Travnik“Novi Grad” – Tuzla“Sjenjak” – Tuzla

“Prva osnovna škola” – Velika Kladuša“Kulin ban” – Viosoko“Musa Ćazim Ćatić” – (Veliko Čajno) Visoko“Safvet-beg Bašagić” – Visoko“Dubravica” – Vitez“Zajko Delić” – Vogošća

“Prva osnovna škola” – Zavidovići “Hamza Humo” – (Babino) Zenica

“Abdulvehab Ilhamija” – (Orčevići) Željezno Polje“Žepče” – Žepče“Druga osnovna škola” – Živinice

BOSANSKO KRALJEVSTVO

LITERARNI I LIKOVNI RADOVI UČENIKA

OSNOVNIH ŠKOLA 2016.