Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 1

Najbolji eko-članci u 2009. godini Nagrada za eko-članak u kategoriji „Biodiverzitet“ i Super nagrada za 2009. „Pritisak urbanog razvoja na ugrožene vrste“ autori: Bethany Copsey (15) i Rebecca Ashcroft (15), Novi Zeland Ovaj članak opisuje važnost zaštite ugroženog biljnog i životinjskog svijeta usljed moderne urbanizacije. Takođe, govori o istoriji prostora oko glavnog grada Velingtona, prije ljudskog naseljavanja, i kakav je uticaj na ugrožene vrste od tada.

Nadvisuje me drveće od 80 metara i ne mogu da čujem sebe kako razmišljam od cvrkuta ptica. Ovo je Zealandia prije 1.000 godina u njenom dobu prije ljudi. Međutim, tokom vjekova, lovile su se životinje do njihovog skorog istrebljenja, šume su krčene a domaće životinje su postale plijen za štetočine koje su doveli rani naseljenici. Onda je ova dolina tokom XIX vijeka postala mjesto odakle se snabdijevao veliki dio Velingtona.

Ovaj slijed događaja je ozbiljno uništio prirodnu šikaru i populaciju životinjskog svijeta u oblasti oko Velingtona, dovodeći populaciju životinjskog svijeta na rekordno nizak broj. Mnoge prirodne vrste Novog Zelanda su bile ugrožene uključujući vrstu ptice trkačice Weka, endemsku vrstu vrabca Tui, crvendaća sa Sjevernog ostrva (North Island), vrstu gmizavca Tuatara i ikonu Novog Zelanda, pticu kivi.

Sve što je bilo potrebno da se započne Zealandia bila je vizija jednog čovjeka zajedno sa pet godina vrijednih podnošenja prijedloga vijeću, anketa i pisanja projekta za prikupljanje fondova. Prvobitno poznat kao utočište za životinjski svijet Karori (Karori Wildlife Sanctuary), Zealandia je utočište koje se nalazi u Velingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda. Fokusirana je na vraćanje i obnavljanje domaćih divljih životinjskih vrsta i biljnih vrsta šikare Novog Zelanda.

Zealandia ima 500-godišnji cilj – vratiti dolinu u stanje prije dolaska ljudi i stanje nenaseljenosti, sa populacijom divljeg životinjskog svijeta i izvornom šikarom koji su prethodili naseobini Evropljana.

Lako je vidjeti ekološki ishod koji je proistekao iz sveukupnog napornog rada 5.000 članova, 450 volontera i onih bez broja koji pružaju podršku. Populacija ptice Tui je usedmostručena. Sada postoji 15 puta više papagaja Kaka nego što ih je bilo kada su prvi put pušteni 2002. godine. Mali pjegavi kivi, koji je bio istrijebljen na kontinentu, sada raste u svom novom okruženju, a 40 ih je pušteno. Crvendać sa Sjevernog ostrva, vrsta goluba Kereru, vrsta patke Scaup, vrsta patke Brown Teal (Anas chlorotis) i mnoge druge ptičije vrste takođe se uspješno uzgajaju i razmnožavaju, a sada ih je uobičajeno vidjeti u i oko zone utočišta.

Tuatara, za koji se često kaže da je dinosaurus sa Novog Zelanda, bio je suočen sa izumiranjem prije nego što je utočište otvoreno. U oktobru 2003. godine slučajno je otkriveno nekoliko jaja tuatara u utočištu. Ovo je bio prvi put da su nađena jaja tuatara u divljini na kontinentu u zadnjih preko 200 godina.

I pored svog ovog uspjeha bilo je i problema. Prvi je bio dobijanje saglasnosti od Gradskog vijeća i dobijanje odobrenja od zajednice. Na kraju su dobili oba, a sada i Vijeće i zajednica čvrsto stoje iza misije Zealandia. Zatim je trebalo napraviti ogradu. Ograda je morala da zadrži 13 vrsta štetočina i predatora izvan 225 hektara, koji su postali poznati kao Zealandia. Bila je prva svoje vrste u svijetu, a njena gradnja i održavanje su najveći izazov sa kojim smo se suočili do dan danas.

Sljedeći izazov je bilo iskorjenjivanje štetočina i uvođenje ugroženih domaćih životinja. Još jedna prepreka je bila privlačenje posjetilaca i obezbjeđivanje finansijske potpore.

Biće još mnogo problema sa kojima se treba suočiti, ali uz svu podršku i sa današnjim inovativnim idejama, bez sumnje, slijedi ostvarivanje još ciljeva i postizanje uspjeha. Tokom mnogo vjekova od sada, nadamo se i vjerujemo da će buduće generacije moći da stoje na mjestu gdje su stajali njihovi preci prije jednog milenijuma i neće moći da vide razliku.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 2

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Klimatske promjene“ i Nagrada „Feet of green“ „Žrtve klimatskih promjena“ autori: Pauline Billion (16), Pauline Croze, Virginie Charlon (15) - Lycée G. Faure, Tournon, Francuska Globalno zagrijavanje je imalo uticaja na biodiverzitet šuma. Šumski požari i oluje unište oko 20 000 hektara svake godine u Francuskoj. Ovi događaji su povezani sa globalnim zagrijavanjem. Više temperature povećavaju broj šumskih požara... Faktori koji su okidači za šumske požare su: klima, temperature, učestalost padavina, vrste i intenzitet vjetrova. Vrućina i suša potpomažu šumske požare, iako su takođe često uzrokovani i ljudskim aktivnostima. Ne postoji naučna procjena o razvoju šumskih požara vezano za klimatske promjene. Međutim, tokom toplotnog talasa 2003. godine, prema Nacionalnoj kancelariji za šume (O.N.F. - National Forest Office) izgorelo je 72 000 hektara u Francuskoj. A brojni šumski požari su se pojavili u oblastima u kojima obično nema ovakvih slučajeva, kao što je masiv Chartreuse u Francuskim Alpima. Danas postoje samo pretpostavke o razvoju šumskih požara u kontekstu klimatskih promjena. Ali se situacije slične toplotnom talasu iz 2003. godine mogu događati često tokom XXI vijeka. Čak iako šuma ponovo postane „zelena“ nekoliko godina nakon što je izgorjela, narušenim oblastima će biti potrebne decenije prije nego što se oporavi njihov prvobitni sklad vrsta ... A oluje Između 1950. i 2000. godine nije postojala prava evolucija intenziteta oluja. Ali se broj oluja uvećavao. Jedan od faktora ovog uvećanja je globalno zagrijavanje. Ukoliko klima postane toplija biće više pare u atmosferi. Ako ima više pare, vrijeme će postati nestabilnije i rizik od oluja će se povećati. U Francuskoj su 26. i 27. decembra 1999. godine dvije oluje, iz Bretanje i Zaliva Burgundije (Gaskonjske) do obala rijeke Rajne, brisale sve na zemlji prije nego što su prešle u Njemačku, rušeći krovove i čupajući drveće iz korijenja. Biće potrebno otprilike dva vijeka da se šume oporave od ovih oluja. One su pokazale izuzetnu snagu i, osim toga, poginulo je oko 90 ljudi u Francuskoj. Prema nekim stručnjacima, porijeklo ove dvije oluje, koje Meteo Francuska sada naziva „uraganima", nije samo u prirodnom fenomenu već i u ljudskim aktivnostima. Svake godine u Francuskoj oko petnaest oluja uništi šume. U većini slučajeva glavni uzrok je ljudska aktivnost: krčenje šuma, mobilizacija vodenih resursa, uvođenje egzotičnih vrsta koje su osjetljivije od lokalnih vrsta... Rješenja su u našim rukama Iako nerado priznajemo, globalno zagrijavanje je naša odgovornost. Ali su i rješenja takođe u našim rukama. Moramo samo biti odlučni da ih ostvarimo. Zaštita i briga o našim šumama je jedno od tih rješenja. Neke brojke: • Samo je 10% šuma u svijetu zaštićeno. • Neki vjetrovi tokom oluja mogu dostići brzinu od 300km/h. • Oko 2,6 miliona hektara šume je izgorjelo između 1980. i 2000. godine u Francuskoj. Biće potrebna dva vijeka za oporavak od poslijedica oluja iz 1999. godine.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 3

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Gradovi“

„Težak ekološki račun“, Maroko autori: Omar Mahmoussa, Naima Salam, Nassima Derkaoui, Sara Cheklal, Samia Cheklal, Zineb El Ayachi, Hasna Rghioui, Fatima Zahra Mbarki, Jihane Azza, Abdelmajid Taam Prije početka

Grad Oujda je žrtva lošeg geografskog položaja. Tradicionalno se smatra dijelom kako su kolonizatori zvali „neupotrebljivi Maroko“, a možda ovo može biti razlog koji stoji iza krijumčarenja i činjenice da su granice između Maroka i Alžira otvorene uprkos politici, a benzin se nalazi na vrhu stvari koje se krijumčare u Oujdu, što zahtijeva razmatranje pitanja krijumčarenja sa ekološkog aspekta, a ne samo sa socio-ekonomskog.

Kako to….

Nismo vjerovali da će naša odluka da napišemo članak o krijumčarenom benzinu porijekolom iz Alžira i o njegovm uticaju na životnu sredinu grada Oujda i njegovo stanovništvo, podstaći oluju povratnih informacija i previše znakova pitanja i uzvika. Takođe nismo mislili da ćemo ući u avanturu otkrivanja istine kad god bismo nekom organu ili administrativnom zvaničniku predstavili temu našeg članka, primjećujući čuđenje a nekada frustrirajuće riječi koje su imale za cilj da oslabe našu volju za istraživanjem. Ipak, ojačala su naša uvjerenja da uđemo u ovu avanturu i potvrdimo da je ekološki račun prokrijumčarenog benzina toliko velik i težak, i da ga grad Oujda sa svojim ograničenim prirodnim potencijalima ne može podnijeti, naročito pošto je čovjek promijenio njegove ekološke karakteristike i smanjio prirodne potencijale kao i njihove mogućnosti da absorbuje ogromne količine zagađenja koje je uzrokovao prokrijumčareni benzin.

U potrazi za nemogućom ravnotežom

Automobili u gradu Oujda ne staju ni danju ni noću. Njihov broj stalno raste. Vlasnici automobila stalno voze, nije ih briga za cijenu barela benzina na svjetskom tržištu, rast ili pad cijene ove bitne i opasne sirovine ne utiče na njihovu kupovnu moć, jer je ovo stalno kretanje omogućeno prisustvom benzina koji se krijumčari u ogromnim količinama po niskoj cijeni i tako podstiče drumski saobraćaj. Stanovnik grada Oujda ne vidi nikakvu štetu u tome što će autom ići do kafića iako je samo nekoliko metara udaljen od njegovog doma i u tom pogledu gospodin Redouane, "nastavnik", je izjavio: "Naravno da koristim auto da idem svuda, sve dok je cijena benzina jeftina i ne utiče na moju kupovnu moć."

Upitali smo ga za ekološke implikacije koje su rezultat njegovog ponašanja, a on je odgovorio: "Nikada nijesam razmišljao o životnoj sredini i o negativnim efektima mog ponašanja jer brzo obavljam svoje poslove i bez napora.“

Gospodiin Abderrahmane, "državni službenik" je rekao: "Imam već deset godina automobil marke Renault 19, i ne mogu da zamislim svoj život bez njega, i vozim ga tokom cijele nedelje čak i kada idem u kafić." Dodao je: "Ne vjerujem da zagađujem životnu sredinu, zagađivanje je zbog fabrika, i hvala Bogu da je benzin jeftin u Oujdi."

Apetit građana Oujde za vožnjom automobila je veći od apetita građana Maroka. Stopa vožnje automobila je veća u Oujdi nego u mnogim velikim marokanskim gradovima, a da bi potvrdili ovu istinu sproveli smo anketu putem elektronskog časopisa, koja je obuhvatila jednu kategoriju građana a rezultati su bili iznenađujući, kako se 75% ispitanih ljudi iz Oujde izjasnilo da vozi auto tokom cijele nedelje dok je taj procenat u Kazablanki 68%, u Rabatu 57% i u Fezu 73%.

U svijetlu ovih podataka, jasno je da grad Oujda i njegovi stanovnici trpe težak ekološki račun zbog krijumčarenja benzina iz Alžira i njegove jeftine prodaje. Da bismo saznali veličinu ekološkog problema u Oujdi, otišli smo da Službe carina kako bismo doznali tačnu količinu krijumčarenog benzina, i saznali smo za napore, koje čini carinsko osoblje da bi zaustavilo ovaj fenomen, koji prevazilaze njihove ljudske potencijale, a prema raspoloživim podacima količina prokrijumčarenog benzina prelazi 250 hiljada litara dnevno, a neki prodavci potvrđuju da je količina veća od one koja je navedena, s obzirom na ogroman broj automobila koje vlasnici snabdijevaju benzinom od kupaca koji se nalaze u mnogim ulicama i na mnogim putevima.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 4

U tom pogledu, trgovac na malo koji nije želio da pomene ime je izjavio: "Ja i moja braća živimo od benzina, i kada bi posao stao mi bismo umrli od gladi. Prodajemo između 10 i 20 buradi dnevno..." a što se tiče ekološke štete koju uzrokuje ova trgovina, rekao je: "Ne brinem se za životnu sredinu, živim i to je to".

U gradu postoji preko 300 otvorenih mjesta, pored tajnih mjesta i nekih kuća, gdje se benzin prodaje u popularnim ulicama, koje su pretvorene u pumpne stanice za prodaju krijumčarenog benzina, i ispred kojih automobili stoje u redu da bi sipali benzin.

Služba za registraciju automobila ima pravu informaciju i mogla bi nam pomoći i reći stvarni broj automobila u gradu, ali dobijanje tačnih statističkih podataka se smatra nemogućim poslom, a broj automobila u Oujdi je smatran državnom tajnom. Jedan državni službenik koji se sažalio na nas dao nam je neke oskudne osnovne podatke, a onda je uskoro postao velikodušan i dao nam procjenu prema broju zelenih kartona koji se dnevno izdaju, i rekao: "U Oujdi postoji veliki broj automobila koji se može procijeniti između 75 i 100 hiljada automobila."

A da bismo doznali o mehaničkom stanju automobila i o njihovom doprinosu zagađenju životne sredine, otišli smo u stanicu gdje se vrši tehnički pregled, pitali smo odgovornu osobu koja je rekla: "Većina automobila u Oujdi je starija od 5 godina a veliki broj, oko 78%, je 10 godina star" a u pogledu uticaja starih automobila i upotrebe krijumčarenog benzina na životnu sredinu, rekao je: "Što je automobil stariji, više zagađuje, jer ispušta veće količine CO2 i što se više upotrebljava, sve više predstavlja opasnost za životnu sredinu i čovjeka. Pored toga, krijumčareni benzin se ne kontroliše i ne podliježe standardima koji poštuju životnu sredinu. To je zaista problem sa kojim se treba ozbiljno baviti."

Milione tona CO2, ubijajućeg otrova, emituju fabrike i automobili širom svijeta, ali koji je udio automobila grada Oujde u ovom opasnom zagađenju? S obzirom na činjenicu da je veliki broj imigranata iz Oujde u Francuskoj, ima puno automobila francuske proizvodnje u Oujdi, naročito marke Renault i Peugeot, koji emituju oko 150g CO2 po kilometru kada je automobil nov, a zbog starosti auta i nekontrolisanog benzina, procenat ovog otrovnog gasa koji se ispuša u atmosferu se uvećava, i ako uzmemo u obzir broj automobila koji se kreće po gradu tokom cijele nedelje, količina CO2 po kilometru doseže 10 tona. Pa koliko kilometara prelazi svaki auto dnevno u Oujdi? Ako uzmemo u obzir da svaki vozač koristi svoj auto oko 10 km dnevno, dnevno ukupno ispuštanje CO2 je 100 tona...

Da li grad ima dovoljno jaku ekološku strukturu koja može da absorbuje ove tone otrovnog gasa? Bez sumnje, ove brojke su velike i predstavljaju opasnost, koja se prvo manifestuje u obliku respiratornih bolesti i raka, a ovo nam je potvrdio doktor koji je specijalista za respiratorne bolesti, a kojeg smo posjetili u njegovoj privatnoj bolnici. Rekao je: "Neke bolesti kao astma nisu bile česte u Oujdi, ali usljed zagađenja vazduha postala je tako česta i naravno, veliki broj automobila kao i smanjenje broja drveća će pogoršati stanje, a ako se nastavi, stanovništvo će živjeti nervoznim životom a krijumčareni benzin će preuzeti dio odgovornosti".

Povećanje CO2 i nedostatak zelenih površina čine ekološku ravnotežu u Oujdi nemogućom a to je potvrdio predsjednik Asocijacije prijatelja životne sredine (Environment Friends Association), koji je sa nama podijelio istu viziju i napomenuo da stanovnici Oujde imaju manju prosječnu zelenu površinu u poređenju sa onom na nacionalnom nivou, koja doseže pola metra po stanovniku, dok svjetski standardi insistiraju na 6 metara i on je dodao: "Oujda je svjedok modifikacije njenih estetskih karakteristika ali na štetu zelenih površina. Lokalne vlasti su posjekle drveće i na njihovo mjesto postavile beton, ploče i neke palme. To je prava katastrofa. Glas ekoloških društva mora da se čuje i moraju da otklone ono što se događa u Oujdi. Što se tiče šume Sidi Maafa koja se smatra gradskom ljepotom, i ona se suočava sa opasnošću izumiranja, jer se stambeni prostor, koji ugrožava ekološku budućnost Oujde, širi prema njoj; pored krijumčarske mafije koja u grad izbacuje neiskontrolisani benzin, sebičnih vlasnika automobila koji ne razmišljaju o budućim generacijama, i neznanja vlasti koja siječe naše drveće i uništava prostale zelene površine i pretvara ih u mrtve površine prekrivene pločama i armiranim betonom.

Postoji li alternativa? Moramo da razmišljamo o našoj budućnosti, mi smo ljudi sjutrašnjice, mi smo preuzeli i preuzećemo odgovornost podizanjem svijesti o ekološkim problemima koji mogu uništiti naše snove i naše ambicije. Pozivamo vlasti da zaustave krijumčarenje benzina, i pozivamo lokalne vlasti da se brinu o drveću, zaštite šume i da nam obezbijede zelene površine jer nam je potrebna priroda a ne ploče i armirani beton.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 5

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Poljoprivreda i priroda“

„Zasadi palmi izmedju pretnji nestanka i napora zaštite“, Maroko

autori: Souss Massa, Akademija Deraa - Zagoura Delegacija, Sidi Ahmed Bancer, Srednja škola Deraa Palm Grove, Fatima Zahra El Ghazali, Fatima Zahra Benmoussa, Meryem Ouafiq, Imane El Ayachi, Hafsa Aït Mouna, Lamia Boutdghart, Jaouad Boudouar, Slimane Hanin

Iako se oaze rijeke Deraa ističu neobičnošću i privlačnošću svojih pejzaža, i sadrže ekološko nasljeđe svjetske vrijednosti koje predstavljaju palme, one danas pate od izrazite ranjivosti koja prijeti njihovom kontinuitetu, koja je nametnuta, pored ljudskog faktora, i klimatskim promjenama i širenjem bolesti Fusarium (bolesti venuća),.

Dijagnoza situacije

Da bi se uspostavila dijagnoza situacije zasada palmi i da bi se spoznali izazovi sa kojima se suočava stanovništvo regiona, napravili smo terensku posjetu unutar polja palminog drveća. Tokom posmatranja lokacije, razgovarali smo sa dva poljoprivrednika iz porodice koja se decenijama bavi poljoprivredom palminih zasada. Na početku smo ih pitali o lokaciji na kojoj smo se nalazili i za datum kada su započeli plantažu:

Šta je bolest Fusarium?

Fusarium je prenosiva bolest koja utiče na palmino drvo, dakle njeno lišće postaje suvo i otpada, palma prestaje da proizvodi plod i onda umire.

Znate li kako se bolest Fusarium prenosi?

Većina poljoprivrednika nema pojma kako se bolest Fusarium prenosi. Ima onih koji kažu da se bolest prenosi putem vjetra?! I onih koji kažu da je prenose insekti?! Ili putem vode za navodnjavanje.

Da li ste pokušali da se borite sa ovom bolešću?

Sve što učinimo je da spalimo drveće koje je oboljelo od bolesti Fisarium kako se zaraza ne bi proširila na ostalo drveće:

Kakvu sudbinu očekujete za zasade palmi?

Ako se nastavi ovakva situacija, posle deset godina ili manje neće biti poljoprivrednika u ovom regionu; svako će se iseliti i tako će oaze nestati. Ono što mi tražimo od vlasti je da nam pomognu da zaštitimo ono što je ostalo od palminog drveća jer nemamo ništa drugo. Ako uvenu nećemo imati drugih izvora za življenje i tako ćemo biti primorani da se odselimo kao i ostali. Želimo asocijacije koje će zaštititi palmino drveće poput asocijacija koje se bave rakom i sidom. Želimo asocijacije koje štite palmino drveće od bolesti Fusarium jer je ovo drveće poput naše djece i ono je izvor našeg življenja i budućnosti.

Istraživanja koja su u toku i rješenja koja su moguća

Nakon što smo primijetili gubitke koje je izazvala bolest Fusarium i suša, otišli smo do polja za eksperimetisanje u Zagoura da bismo saznali o naporima koje ulaže ovaj Centar kako bi se spriječilo širenje bolesti i ublažili efekti suše. Po našem dolasku u Centar, obišli smo ga sa gospodinom Mbarek Ben Zine, koji je zadužen za polje, a sa kojim smo obavili sljedeći razgovor:

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 6

Šta je bolest Fusarium?

Na kraju XIX vijeka jedna mikroskopska gljivica po imenu Fusarium oxysporum f.sp aldedinis napala je zasade palmi u Maroku, lokalno poznata kao bolest Fusarium. Izazvala je izumiranje velikog broja palmi, jer je broj palminog drveća pao sa 12 miliona palmi na sadašnjih 4,5 miliona. Uglavnom napada dobre vrste i one koje proizvode urme.

Koji su simptomi bolesti Fusarium?

Usljed gljivice lišće plaminog drveta postaje suvo i zato umire. Ova bolest se prenosi putem na više načina, uglavnom vodama za navodnjavanje, zemljom, upotrebom cvijeta zaraženog palminog drveta, nošenjem djelova zaraženog palminog drveta pored zdravog drveta, upotrebom oruđa za oranje koje je zagađeno gljivicom itd.

Postoji li lijek za bolest?

Glavni cilj poljoprivrednog polja za eksperimentisanje Zagoura je da nađe rješenje za bolest Fusarium. Rješenje se nalazi u pažljivom odabiru vrsta palminog drveća koje proizvode dobre plodove i imaju prirodnu otpornost na bolest. Ovaj postupak se izvodi u više koraka.

Počinje sprovođenjem pregleda u zasadu palmi kako bi se našle otporne palme koje imaju kvalitetnu proizvodnju a onda se uzimaju koordinate lokacije palminog drveta, onda uzmemo jednu količinu plodova na kojima izvodimo različite laboratorijske testove kako bi smo se uvjerili u njihov kvalitet. Ako se testovi pokažu pozitivnim, vraćamo se na lokaciju palminog drveta i uzmemo nekoliko mladica koje zasadimo u polje za eksperimetisanje i vještački ih hranimo gljivicama Fusarium kako bi se uvjerili u njihovu otpornost. Ako ovo drvo palme nastavi da bude otporno, razmnožavamo ga putem kulture tkiva kako bi se distribuiralo poljoprivrednicima.

Kakve ste rezultate postigli nakon ovih testova?

Odabrano je šest vrsta sa velikom otpornošću na bolest i razmnožene su putem kulture tkiva i distribuirane poljoprivrednicima kako bi se izvršilo pošumljavanje zasada palmi. Više od 50 sojeva sa navodnom otpornošću na bolest Fisarium i željenim osobinama je odabrano, od kojih neke postoje u različitim fazama razmnožavanja putem kulture tkiva ili u fazi utvrđivanja njihove otpornosti. Takođe je odabrana i razmnožena nova vrsta, koja je stvorena u "Help"-u (INRA-3014) a koju karakterišu otpornost na bolest Fusarium i plodovi visokog kvaliteta (preko 100.000 biljaka).

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Energija“ „Brane, rješenje za našu neizvjesnu budućnost?“ autori: Tom Le Divellec (15), Jonas Seignover (16) i Thomas Vivier Boudrier (16), Lycée G.Faure, Tournon, Francuska & Susan Collingwood (16), Srednja škola Gonzaga, St John's, Kanada Sa 250 važnih brana, region Rhône Alpi je region u Francuskoj koji proizvodi najviše hidro energije. Hidro energija ima prednosti, kao u Kvebeku, gdje 97% energije potiče od hidro energije. Međutim, hidro energija ima i svoje mane, kao u Kini, gdje je brana Three Gorges natjerala 1,2 miliona ljudi da se odseli. Region Rona - Alpi je prvi region po proizvodnji energije u Francuskoj. U 2007. godini je činio 50% francuske fotonaponske proizvodnje energije, i zahvaljujući svojih 250 brana, 40% proizvodnje hidro energije. Rijeka Rona je najveći proizvođač energije u regionu: sa svojim postrojenjima čini 45% proizvodnje hidro energije u Rona - Alpima. U tom regionu ovaj sektor obezbjeđuje više od 25.000 radnih mjesta. To je duga priča: prva brana na rijeci Roni je sagrađena 1874. godine. Sada postoji 18 hidro-energetskih kompleksa na rijeci Roni. Najveća je brana Grand Maison. Smještena između dva masiva, Belledonne i Grandes Rousses, zadržava ogromnu količinu vode (137 miliona kubnih metara vode). Nije sve dobro... Ali brane imaju i mane. Postoje, na primjer, posljedice po stanovništvo: ljudi koji žive u dolini gdje se brana gradi moraju da se presele negdje drugo, jer će njihovo selo progutati vještačko jezero koje će brana da stvori.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 7

Tako je u regionu Rona - Alpi 400 stanovnika koji su živjeli u dolini gdje je sagrađena brana Chevril iseljeno iz sela. A u Kini je brana Three Gorges natjerala 1,2 miliona ljudi da se preseli; progutala je mnoge gradove, mnoga sela i 1.300 istorijskih i arheoloških lokacija. Brana Three Gorges je: vrijedna 39 milijardi USA dolara; velika akumulacija od 39,3 km³ vode; gradnja je trajala 14 godina; ima 6 hidro energetskih turbina; obezbjeđuje 3% kineske potrošnje. Brane takođe izazivaju i ekološke posljedice. Remete se migracione staze ribe u rijekama, i narušavaju ekosistemi koje stvaraju rijeka i njene bujice. Pomaže se mnogim invazivnim vrstama da pustoše oblasti oko rijeke: invazivne vrste se razmnožavaju u vještačkom jezeru. Takođe se mijenja i prenošenje taloga. Čestice koje rijeka prenosi (pijesak i šljunak) brane zaustavljaju i više ne mogu stići do mora. Jedna od posljedica je povećana erozija plaža, a što onda ima negativan uticaj na turizam. Brana takođe predstavlja i rizik: ukoliko se sruši, dolina nizvodno može biti progutana, i mnogi ljudi mogu poginuti. Postoji još jedan rizik: mnogi naučnici smatraju da brane mogu imati geološke posljedice. Na primjer, sumnja se da je brana Three Gorges izazvala veliki zemljotres u kojem je poginulo 50.000 ljudi 2008. godine. Naime, još od početka nasipanja brane bilo je mnogo manjih podrhtavanja tla, ali nema dovoljno informacija o geološkom i seizmičkom stanju ovog regiona, i zbog toga ova pretpostavka može biti i pogrešna. Moguće rješenje... Međutim, korišćenje brana za proizvodnju električne energije ima i nekih prednosti: eleminišu se energije koje zagađuju, kao u Kvebeku gdje je 97% proizvedene energije potiče od hidro energije. Model brane Three Gorges za proizvodnju energije je hidro-energetski model. Hidro energija je jedna od energija koja proizvodi električnu energije bez oslobađanja toksičnog otpada i zagađivača vazduha. Nekolicina gasova sa efektom staklene bašte koji se proizvedu nastaju od biljaka koje propadaju u vodi. Ali se ova proizvodnja može smanjiti ukoliko se usvoje neke mjere kao što je raščišćavanje oblasti koja su u pitanju. To je obnovljiva energija jer koristi prirodan izvor, vodu, ne rasipajući ga niti ga potrošivši. Brane imaju pozitivne posljedice. Regulišu tok rijeke: sprečavaju poplave i štete koje ih prate.

Problem remećenja migracionih staza se može djelimično riješiti stvaranjem kaskadnih bazena za uzgoj ribe. Međutim ne može se zaustaviti depozicija taloga zbog brana. Prema tome, ključan je pažljiv odabir regiona gdje će brana biti sagrađena. U SAD je čak uklanjanje brana privuklo pažnju menadžera vodenih resursa kao strategija za obnavljanje vodenih tokova. Turizam koji proizilazi iz toga stvara isto toliko radnih mjesta kao i brana. Povećavanje kapaciteta postojeće opreme za generisanje hidro energije može biti prelazno rješenje dok druge tehnologije kao što su fotonaponski sistemi ne postanu efikasnije i profitabilnije.

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Otpad“

„Lovci na otpadno ulje od prženja“, Turska

Tim TED Istanbul Koledža: Sacide Filiz Bilaloglu, Bikem Sonmezler, Ahmet Aslan, Furkan Kavak, Ezgi Gurtay

Svi znamo tužnu priču o našoj majci zemlji koja se polako približava tužnom kraju zbog svog stanovništva koji su njeni sadašnji zagađivači. Kao što svi znate, postoje različite vrste zagađivanja koje se može sumirati kao zagađivanje vazduha, zagađivanje zemljišta i zagađivanje vode. Mi se uglavnom fokusiramo na „odlaganje otpadnog ulja od prženja“ koje je povezano sa svim ovim vrstama zagađivanja i na to kako ga reciklirati u alternativan izvor energije. Kako smo saznali, bio dizel je obnovljivi izvor energije i njegova proizvodnja iz recikliranog otpadnog ulja od prženja smanjuje emisiju ugljen dioksida i sprečava ponovnu upotrebu ovih ulja, koja pokazuju eko-toksikološka svojstva nakon upotrebe 2 do 3 puta za drugu hrani i u kozmetici. To je razlog zašto smo započeli ovaj projekat i pokušali da prosvijetlimo ljude koji ne znaju značaj recikliranja „otpadnih ulja od prženja“.

Prvo, treba da budemo svjesni kako otpadna ulja od prženja zagađuju životnu sredinu: - 1 litar otpadnog ulja od prženja može da zagadi 1 milion litara pitke vode - Otpadna biljna ulja čine 25% otpadnih voda iz domaćinstava - Otpadna ulja prekrivaju površinu vode i sprečavaju prenos kiseonika između vode i vazduha - Otpadna ulja začepljuju kanalizaciju i sisteme za sakupljanje otpadnih voda. Vremenom ovi sistemi mogu prestati sa pravilnim radom i prečišćavanje otpadnih voda postaje skuplje.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 8

Na osnovu ovih činjenica smo odlučili da naučimo više i informišemo ljude koji žive u mjestu Acarkent, gdje se nalazi i naša škola i gdje živi oko 10.000 ljudi. Prvo smo prisustvovali simpozijumu o bio dizelu koji je u Instanbulu održalo Ministarstvo šumarstva i životne sredine i sreli smo se sa rukovodstvom ALBIYOBIR-a, Asocijacija proizvođača bio dizela, i doznali da se godišnje u Turskoj baci 350 000 tona otpadnog ulja od prženja i samo se 1% (jedan posto) ovog ulja reciklira. Ako bi se ovo ulje pretvorilo u bio dizel, bila bi spriječena emisija 750 000 tona ugljen dioksida godišnje, a kada se to izrazi kroz novčanu vrijednost, bilo bi dobijeno 500 milion eura vrijednosti energije. Takođe smo doznali da postoje kompanije koje imaju licence da sakupljaju otpadna ulja od prženja. Onda smo stupili u kontakt sa menadžmentom jedne kompanije i napisali smo članak o prednostima bio dizela i manama otpadnih ulja od prženja za mjesni časopis koji izlazi mjesečno.

Pripremili smo anketni listić o bio dizelu, pitajući da li ljudi znaju šta znači 'bio dizel', da se bio dizel može proizvoditi od otpadnih ulja od prženja, da 1 litar otpadnog ulja od prženja zagađuje 1 milion litara pitke vode, da otpadna ulja sužavaju i začepljavaju sisteme za sakupljanje otpadnih voda (kanalizaciju i kolektore) i čine da onda sistemi za prečišćavanje otpadnih voda rade za više od 25% nego što je inače potrebno, da je Ministarstvo šumarstva i životne sredine Republike Turske pripremilo novi propis koji zabranjuje bacanje korišćenih otpadnih ulja od prženja u smeće, vodu, na zemljište, u kanalizaciju, da zabranjuje ponovnu upotrebu u prehrambenoj industriji i industriji hrane za stoku i njihovu upotrebu u kozmetici. Postavili smo ova pitanja za stanovništvo našeg mjesta, postavili smo anketni listić na internet sajt naše škole kako bi se na njega odgovaralo. Mnogo ljudi se zainteresovalo za naš projekat i kontaktirali su nas. Rezultati ankete su dokazali da više ljudi mora da bude informisano o bio dizelu. Informisali smo ih o tome kako da skupljaju otpadno ulje od prženja.

Takođe smo stupili u kontakt sa „Asocijacijom proizvođača bio dizela“ i pozvali smo ih da posjete našu školu i održe seminar. Prof. Dr. Selma Turkay, koja je nastavnik Tehničkog univerziteta u Instanbulu i takođe član Odbora, je prihvatila naš poziv. Održala nam je predavanje o proizvodnji bio dizela. Nakon toga, posjetili smo fabriku bio dizela i obišli proizvodnju. Stupili smo u kontakt sa Opštinom Beykoz i imali smo razgovor sa vlastima kako bismo saznali koji su njihovi budući projekti po pitanju bio dizela. Takođe smo posjetili McDonalds i KFC (Kentucky Fried Chicken) i pitali ih da li skupljaju korišćeno ulje od prženja. Bili smo srećni kada smo čuli da recikliraju ulja od prženja. Kao rezultat naših istraživanja stanovnici našeg mjesta Acarkent su se upoznali sa značenjem bio dizela, rukovodstvo je stupilo u kontakt sa licenciranom kompanijom da skuplja otpadna ulja od prženja, a korišćena ulja od prženja se više ne bacaju već se sakupljaju kako bi bila pretvorena u bio dizel. Promovisali smo ideju zaštite prirode kroz jednostavna rješenja i takođe smo učinili da ljudi shvate da mogu mnogo učiniti samo skupljanjem svojih otpadnih ulja. Ljudi su shvatili da bio dizel predstavlja priliku za pretvaranje ekološkog problema u ekološku i ekonomsku prednost, a mi smo naučili da obrazovanje i preuzimanje akcije u zaštiti životne sredine dovode do dobrih rezultata.

Nagrada za eko-članak u kategoriji „Voda“

„Zagađenje mora“, Kipar

Autori: Aggelidi Natalia, Athanasiadou Maria, Arabova Kristina, Georgiou Marita, Karaoglidou Christina, Patsia Despo, Patsias Michalis i Tosounidou Maria (15), Evriviadio Gymnasio Larnaka

Čitaoci ovog članka možda očekuju da čitaju o sada dobro poznatim problemima zagađenja mora. Misliće da ćemo mi kao i milioni drugih pričati o beskonačnom smeću na obalama, izlivanju nafte i svemu drugom što izaziva zagađenje mora. Ljudi su ovoga već svjesni. Poznate su im posljedice...

Da li smo ikada pomislili šta je zaista more, šta se u njemu skriva? More nije samo ogromna oblast prekrivena vodom. Ono je izvor života. Čudno ali magično mjesto. Ribe različitih vrsta i boja. Morska trava koja ukrašava dubine mora svojim bojama, čineći ga magičnim i čudesnim. Nešto što ljudska mašta ne može da dosegne.

Međutim, ne shvatamo i ne oklijevamo da uđemo u iskušenje da pomognemo u pogoršavanju ovog problema. Koliko puta smo odbili da odemo na neku plažu zato što je prljava? Izaberemo drugu, a nakon što odemo ostavljamo je u istom stanju kao one na koje smo odbili da odemo zbog količine smeća na njima?

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 9

Koliko puta smo porekli da smo zagadili obalu, pretvarajući se da smo ekolozi? Ali od kuda onda svo smeće na obalama svakog dana? Uvijek okrivljujemo druge. Nikada ne gledamo kako mi opterećujemo more. Smatramo da je dovoljno što okrivljujemo druge ljude i smatramo kako mi nemamo veze sa tim problemom. Na nas ne utiče to što se događa oko nas. Sve dok se to ne događa u našoj neposrednoj okolini, znači kod kuće, nema veze sa nama. Sve što treba da uradimo je da odaberemo čistiju obalu na kojoj ćemo se kupati, kako se ne bismo kupali i sunčali među praznim konzervama, i možemo da nastavimo da vjerujemo da odgovornost za pronalaženje konačnog rješenja pripada samo Vladi.

Ovo je tragična greška i znak neodgovornosti sa naše strane. Moramo se probuditi iz vječnog sna i postati osjetljiviji na problem. Moramo nači efikasna rješenja. Prema statističkim podacima koji su rezultat ankete tima Mladih ekoreportera naše škole, samo 5% žena i 15% muškaraca priznaje da na neki način zagađuju more. Osim toga, svako je navodno voljan da prošeta 15 metara da nađe kantu za smeće gdje će baciti svoje smeće. Onda slijedi pitanje: kako su onda naše obale pune smeća kada ga niko ne baca? Odgovor je jednostavan, malo ljudi želi da prizna ovu grešku, što znači da su podsvjesno svjesni da dok zagađuju znaju da je pogrešno to raditi.

Osim toga, prema našem istraživanju, najzagađenije plaže u Larnaki su Finikoudes, zbog zbog toga što se tamo nalazi marina, Dhekelia, zbog rafinerija nafte i najzad Mackenzie, zbog blizine aerodroma. Postoje mnoga rješenja za ovaj problem, ali najvažnije je da budu jednostavna kako bi svako ponaosob mogao da pomogne. Na primjer pomoć da se plaža očisti. Neke škole na Kipru su organizovale „dane čišćenja plaže“, kada đaci odaberu plažu u svom gradu koju zatim očiste. To može biti početak, ali nije dovoljno. Drugi način je sakupljanje i bacanje u smeće bilo kojeg otpada koji nađemo, ali najvažnije je da ispravno bacamo svoje smeće.

I opštine bi trebale da se više uključuju, jer ipak one najviše dobijaju. Mogu se uvesti sistemi kazni (koji se mogu postaviti tako da se odnose na izazvani problem) posebno za (a)individualna lica, kako bi izbjegavali bacanje bilo kakvog smeća, (b) za hotele i restorane, kako bi bili spriječeni da bacaju svoje smeće blizu obale i (c) za veće industrije kao što su luke i rafinerije koje se mogu kažnjavati svaki put kada se primijeti curenje iz njihovih postrojenja.

Redovne provjere kvaliteta vode, vazduha i pijeska takođe mogu biti od pomoći u otkrivanju nivoa zagađenja, ali najvažnije je to što je ljudima potreban stalni podsjetnik koliko nam je more važno. Potrebne su veće kampanje i stalno uključivanje što više ljudi, svih starosnih grupa. Razočaravajuće je i zabrinjavajuće to što ono što zaista ne postoji je snaga volje ljudi koja je potrebna kako bi se riješili ovi problemi. Ne možemo samo reći da želimo pomoći, moramo to pokazati svojim djelima. Došlo je vrijeme kada i jaki i slabi treba da rade zajedno i da se bore protiv problema zagađenja mora. Ako ne, posljedice će biti teške.

Nagrada za eko-članak za inovaciju „Od otpada do struje“, Turska i Portugal

Zajednički članak napisali: Pınar Uslu, Gökalp Güneş - Srednja škola Doruk Uz METU, Turska & Alef Salles, André Soromenho - Escole Secundária da Amora, Portugal, Mentori: Meral YILMAZ, Alexandra FIGUEIREDO

Od početka industrijske revolucije, većina gradova u industrijalizovanim državama se bori sa otpadom iz fabrika. Pored neželjenog industrijskog otpada, koji može izazvati nepopravljive efekte na životnu sredinu, komunalni otpad je takođe problem sa kojim se suočavamo. Zahvaljujući ekolozima širom svijeta, date su mnoge različite ideje kako bi se spriječili problemi deponija.

Problemi sa upravljanjem otpadom:

Kao svi industrijski gradovi, Ankara i Seixal imaju problem sa upravljanjem otpadom od kada su postali jedni od najnaseljenijih gradova Turske i Portugalije. Ovaj problem postepeno raste kao i broj stanovnika gradova. Dugi niz godina dva grada nisu reciklirala svoj otpad, umjesto toga su skupljali otpad na deponijama koje nisu daleko od centara gradova. Ovo nije samo izazvalo neke probleme zagađenja već postala prijetnja za živote ljudi koji žive blizu tih oblasti jer postoji rizik od eksplozije koji je uzrokovan povećavanjem količina metana.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 10

Rješenja:

Da bi se riješili problemi upravljanja otpadom, u oba grada su sagrađena postrojenja za recikliranje, u kojima se gasovi koje proizvodi komunalni i industrijski otpad pretvaraju u električnu energiju. Fabrike za recikliranje (Deponija Amarsul u Seixal i Deponija Mamak ITC u Ankari) imaju takođe i učinke kao što je otklanjanje rizika od eksplozije, širenja neprijatnih mirisa, obezbjeđivanje mogućnosti zapošljavanja i smanjenje gasova na deponijama koji izazivaju klimatske promjene. Osim toga, imaju za cilj i smanjivanje količine otpada koji je nagomilan u oblasti deponija.

U toku su dalja istraživanja i pisanje razvojnih studija za uvođenje inovativnih tehnologija za proizvodnju energije iz otpada.

Kako sistem radi u postrojenju za recikliranje:

Kada otpad počne da se raspada proizvodi gasove. Ovi gasovi se izvlače iz deponije kako bi se izbjegli požari i eksplozije. Postoji sistem perforiranih cijevi kojima se gas izvlači – takozvani bunari biogasa. Oavj biogas se pravi od mješavine gasova, ugljen dioksida (CO2) i metana (CH4). Metan se koristi kao izvor energije, zato je važno znati da li ga ima u dovoljnoj količini u toj mješavini, kako bi se moglo iz nje izvući oko 45% do 50%.

Da bi se provjerila tačna količina metana u biogasu, postoji automatski sistem koji ga mjeri i kontroliše otvaranje i zatvaranje bunara zavisno od količine koja je potrebna. Ovaj sistem kontrolišu tehničari koji mogu da regulišu parametre kontrole. Konačno se biogas kompresuje, sagorijeva u motogeneratorima i konvertuje u električnu energiju.

Rezultati:

Sanacija okruženja na deponijama i u okolnim oblastima je važan aspekt, jer se u energetskoj upotrebi biogasa sastojci koji uzrokuju neprijatne mirise izvlače i uništavaju tokom procesa. Ovo je način za smanjivanje neprijatnih mirisa. Još jedna važna stvar je ta što pomaže u smanjivanju efekata staklene bašte koje uzrokuju gasovi sa metanom.

Ponovno dobijanje biogasa predstavlja energetsku prednost za ekonomiju u obje zemlje: uzet iz proizvoda otpada na deponijama generiše struju koja se može upoterbljavati za sopstvenu potrošnju ili/i prodaju Nacionalnog energetskoj kompaniji. Osim toga u Ankari se grijanje od otpada i energija proizvedena tokom transformacije biogasa koristi za staklenike u kojima se uzgaja paradajz.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 11

Najbolje eko-fotografije u 2009.

Ravnopravna prva nagrada „Pčele, katalizatori boja“, Kipar (“Bees, the colour catalysts”, Cyprus) Marcos Loizou (14 godina), Gimnazija, Nikozija, Kipar

Zar nisu čarobne? Postoji 20.000 poznatih vrsta pčela i ima ih na svakom kontinentu osim na Antarktiku...

Po jednoj teoriji se tvrdi da radijacija mobilnih telefona ozbiljno smeta mogućnosti pčele da navigava kroz vazduh. Po toj teoriji signali mobilnih telefona smetaju prirodnom radaru pčela, urođenim satelitskim sistemima navigacije koji ih vode do njihovih košnica.

Bez njihove pomoći prenošenja polenovog praha sa biljke na biljku dok skupljaju nektar, na stotine različitih vrsta cvijeća, voća i povrća bi bilo suočeno sa izumiranjem. Bez skromnog bumbara uskoro bismo, u najmanju ruku, postali gladni.

Ajnštajn je jednom rekao "Kada bi pčela nestala sa lica zemlje, čovjek ne bi mogao da živi duže od četiri godine." Bez pčela nema oprašivanja ... i onda nema više života!

Pčele nestaju iz košnica širom Evrope. Zar ne bi od toga trebao da zazuji alarm?

Ravnopravna prva nagrada „Crna rupa u oblacima“, Portugal (“A black hole in the clouds”, Portugal) Escola Sec. 3ºCEB Al Berto, Sines, Portugal

225 metara visoki dimnjaci termo elektrane u Sinesu (Portugal) navodno sprečavaju zagađivanje okolne oblasti od kontaminacije. Međutim, miljama daleko neki drugi mali gradovi osjećaju zagađivanje koje uzrokuje centrala. Da li ćemo dočekati dan kada to više neće morati da se događa?

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 12

Druga nagrada

„Ekološka kuhinja“, Crna Gora (“Environmental Kitchen", Montenegro) Jelena Maslovar i Lea Proročić (III razred), Gimnazija, Kotor

Zanimljiva ideja „ekološke“ kuhinje! Ipak, DA li zadovoljava SVE standarde?

Treća nagrada

„Voda, izvor života?“, Portugal (“Water, source of life?”, Portugal)

Daniela Afonso, Joana Lopes, Tiago Damião - Escola Artur Gonçalves, Torres Novas, Portugal

Ljudske aktivnosti, preko substanci koje ispuštaju u rijeku ili intenzivnim poljoprivrednim radovima, su dovele do porasta i organskih i neorganskih materija koje postoje u vodenim tokovima.

Ovaj višak nutritienata uzrokuje veliki rast algi i drugih mikroorganizama, smanjujući raspoloživi kiseonik, a što znači smanjivanje kvaliteta vode. Ovaj fenomen je poznat kao eutrofikacija. Činjenica da je voda prekrivena svim ovim rastvorenim substancama čini otežanim prodor kiseonika i sunčeve svjetlosti i tako se ometaju vrste kojima je tu stanište.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 13

Četvrta nagrada „Bijeli oblaci na rijeci“, Kina (“White clouds on the river”, China)

Li Jinguo (18 godina) - Srednja škola Anning, Kina

Ova fotografija je slučajno napravljena na određenom mjestu na rijeci Tanglangchuan. Prizor je bio užasan, mada ne izgleda uvijek tako. Na slici možemo vidjeti da je voda u rijeci bila prljava i neprijatnog mirisa. Bilo je očigledno da je rijeka bila teško zagađena. Bilo je puno smeća i debeo sloj pjene je plutao rijekom. Jak vjetar je, u tom trenutku, podigao pjenu u vazduh a dio je oduvan na drveće na obali. Obližnji pejzaž duž rijeke je bio lijep, ali ga je uništila užasna rijeka.

Peta nagrada „Radnik mađioničar“, Portugal (“A miracle worker”, Portugal) Escola Sec. 3º CEB Poeta Al Berto, Sines, Portugal

Ovaj čovjek odvaja papir i karton za recikliranje. Ukoliko ih pravilno odvajamo, možemo mu pomoći a u isto vrijeme spasiti na stotine stabala.

Prevedeni nagradjeni radovi Mladih ekoreportera – YRE Book 2009 14

Nagrada za umjetnički dojam „Ogledalce, ogledalce“, Crna Gora (“Mirror, Mirror”, Montenegro) Nikolina Vujović, IIg1, SMŠ "Mladost" Tivat

"OGLEDALCE, OGLEDALCE, KO JE OVDJE NAJČISTIJI !?"