Sarajevo 2005.

Bosna i Hercegovinaod

regionalnih integracijado

Evropske Unije

AutoriAmer Kapetanović

“Bosna i Hercegovina - Izazovi proširenja EU”i

Đorđe Latinović“Regionalna saradnja Bosne i Hercegovine”

IzdavačFondacija “ Friedrich Ebert Stiftung”

Ured u Sarajevu

DTPSead Jusufović

Tiraž500 primjeraka

ŠtampaAmos Graf

PUBLIKACIJA NI NA KOJI NAČIN NE ODRŽAVA ZVANIČAN STAV BiH TE JE KAO TAKVA REZULTAT OSOBNIH ZAPAŽANJA I IDEJA

SADRŽAJ

Amer Kapetanović - “Izazovi proširenja EU” Uvod 7

Diplomatski forumi 9

EU 25 plus 19

Proširenje EU - Zapadni Balkan i BiH 27

Ekonomski faktori dosadašnjeg proširenja 29

Odnosi EU - BiH (Perspektiva članstva) 33

Balkanski paket 36

Preuzimanje odgovornosti 39

Zaključak, prijedlozi i preporuke 43

Đorđe Latinović - “Regionalna saradnja BiH”

Uvod 50

Spoljna politika BiH 52

Regionalna saradnja - teorijski okvir 59

BiH poslije Dejtona - ram za sliku države 63

Zapadni Balkan - grupni portret regiona 66Regionalne inicijative i uloga BiH u njima 73

Centralno-evropska inicijativa - CEI 73Proces za saradnju u jugoistočnoj Evropi - SEECP 77Inicijativa za saradnju u jugoistočnoj Evropi - SECI 81Proces stabilizacije i pridruživanja - SAP 81Pakt stabilnosti za jugoistočnu Evropu - PS 82Jadransko-jonska inicijativa - JJI 86Dunavski proces saradnje - DCP 87Savska inicijativa 92Jadranska povelja 95

Regionalna saradnja BiH - analiza praktičnih učinaka 97

Energija i moć regiona - zaključci i preporuke 120

Literatura 125

Autori - biografije 126

7

Amer Kapetanović

“Bosna i Hercegovina - Izazovi proširenja EU”

7

Uvod

Prva godina Diplomatskog foruma, zajedničke inicijative Friedrich Ebert Fondacije i Ministarstva vanjskih poslova BiH, prošla je u znaku najznačajnijeg cilja bosanskohercegovačke vanjske politike - pripreme za stabilizaciju i pridruživanje sa Evropskom unijom. Od ukupno devet javnih debata, koliko ih je održano od oktobra 2003. godine pa do decembra 2004. godine, čak njih pet, direktno ili posredno, bile su posvećene ispunjavanju preduvjeta za članstvo u EU.

Svakodnevni događaji nametali su pitanja na koja smo pokušali odgovoriti tokom javnih diskusija Diplomatskog foruma. Razgovarali smo sa ekspertima, studentima, nezavisnim intelektualcima, predstavnicima medija, uposlenicima u državnim institucijama, stranim diplomatama i predstavnicima međunarodne zajednice. Razvili smo konstruktivan dijalog o mjerama koje BiH mora poduzeti da bi postala potencijalni član EU. Osvrnuli smo se i na implikacije najnovijeg proširenja EU, zatim na mogućnost da BiH što prije svoj ekonomski sistem prilagodi evropskim standardima i pripremi se za «nemilosrdnu» kompeticiju na slobodnom evropskom tržištu. Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Ministar vanjskih poslova BiH zajedno su, na jednom od Diplomatskih foruma, objavili 16 uvjeta koje BiH mora ispuniti kako bi otpočela pregovore za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju (SAA)1.

Stavljajući ovu temu na neku vrstu javne debate, otisnuli smo se u avanturu da pokušamo čitav dijapazon različitih ideja, od vrlo površnih do gotovo kompleksnih, udjenuti u uzak kontekst preporuka i zaključaka o evropskoj perspektivi BiH. I ovoga se puta pokazalo da i najsloženije teme vremenom bivaju dekolorizirane i svedene na crno-bijelu matricu za i protiv, što je opasnost koja valjda vreba svaki pokušaj detabuiziranja društvenih fenomena. BiH danas se suočava, i to se dalo vidjeti tokom svih sesija foruma, sa fenomenom unaprijed prihvaćenog, a istovremeno toliko nepoznatog da se u pitanjima članstva u EU podjednako naziru i nada i strah. Iz takvog osjećaja, barem što se diplomatskih foruma tiče, razvio se dualizam mišljenja, podjelu na optimiste i pesimiste. Oni koji gaje realizam mogu se za sada svrstati među ove druge.

Jedni su smatrali kako je ispunjavanjem uvjeta iz Studije izvodljivosti 1 Stabilization and Asociation Agreement (SAA) - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ima za cilj razvijanje političkog dijaloga između EU i zemlje potpisnice Sporazuma. Nakon potpisivanja Sporazuma isti se ratificira u parlamentu zemlje potpisnice, Evropskom parlamentu te parlamentima zemalja članica EU – vidi više: www.dei.gov.ba

8 9

za SAA BiH već ušla u novu kvalitativnu fazu i da je na nepovratnom putu članstva u EU. Drugi, malo oprezniji u zaključivanju, svoje stavove o kvaliteti priprema BiH obojili su tamnijim tonovima, posebno naglasivši kako BiH u ovom trenutku nema ni minimalni institucionalni kapacitet za status potencijalnog člana. Stoga je potrebno prvo napraviti efikasnu državnu strukturu, podijeliti zadatke i onda krenuti u zajedničku akciju harmonizacije propisa sa EU. Svi su se složili da treba učiniti puno više, na svim nivoima, nebi li se zahtjevna procedura pridruživanja maksimalno ubrzala. Gotovo jednoglasan je bio zaključak da državne institucije BiH moraju odlučnije provoditi reforme, a da međunarodna zajednica postane samo vanjski konsultant.

Rječju, Diplomatski forum postao je veoma koristan model javnog debatiranja o vanjskoj politici i njenim prioritetima. Od učesnika u javnim raspravama dobili smo dosta kvalitetnih ideja za koherentniji analitički pristup u sklapanju strategije članstva BiH u EU. Posebno važnim čini se opći zaključak kako priprema BiH za članstvo u EU nije zadatak jedne instuticije, niti grupe njih, nego je riječ o aktivnosti čija uspješna realizacija iziskuje sinhroniziran angažman ukupnog mislećeg potencijala zemlje. Nadamo se da ćemo u nastavku uspjeti domisliti logički nastavak ove teze u konkretnim odgovorima na pitanja: ko? kako? kada? gdje?

Pokušao sam, koristeći se se zaključcima sesija Diplomatskog foruma, i sam pronaći odgovore na ova pitanja, prvenstveno kroz kritički diskurs dio kojeg sam provukao i kroz ovaj esej. Razmjena mišljenja sa kolegama olakšala je njegovo metodološko struktuiranje i zaključivanje. U prvom dijelu prikazao sam kondenziran presjek uvodnih izlaganja i rasprava koje su se mogle čuti na sesijama Diplomatskog foruma. Drugi dio je analiza, kako zaključaka diplomatskog foruma tako i saznanja do kojih smo moje kolege i ja dolazili u svakodnevnom radu. Prateći, dakle, instikt javnog diskursa i vlastita saznanja logičnim se učinilo da ovaj analitički osvrt na EU perspektivu BiH podijelim u pet segmenata:

1. Proširenje EU na 25 članica, s posebnim osvrtom na mogućnosti i perspektive nastavka proširenja, strahove i inhibicije s kojima se učesnici tog procesa suočavaju (EU 25 plus);

2. Implikacije proširenja EU na BiH (Zapadni Balkan); 3. Odnosi EU-BiH; 4. Mogućnost članstva; 5. Prijedlozi i preporuke.

8 9

Diplomatski forum

Na Prvom Diplomatskom forumu, sa temom “BiH na putu evropskih integracija”, održanom u Sarajevu 08.10.2003. godine, najviše je govora bilo o netom završenom Samitu EU u Solunu na kojem su, po mnogima, otvorene nove perspektive članstva BiH u EU.

Provođenje zaključaka spomenutog samita smatra se jednom od ključnih smjernica budućeg angažmana bh. diplomacije. Ukazano je i na činjenicu da proces integriranja BiH u EU treba posmatrati u kontekstu aktuelnih globalnih dešavanja kao što je (re)definiranje zajedničke spolj-ne i sigurnosne politike EU, aktivnosti na izradi prvog EU ustava, ali i proši-renja EU.

Predstavnici Direkcije za evropske integracije BiH održali su veoma poučnu prezentaciju koja je ukazala na: genezu nastanka SAP procesa (Stabilization and Association Process),2 šta on znači za BiH, gdje se BiH trenutno nalazi, šta BiH treba učiniti s aspekta izrade Studije izvodljivosti za potpisivanje SAA sporazuma sa EU, ali su se osvrnuli i na efekte približavanja BiH EU, ne zanemarujući navesti koliko će taj proces biti težak i bolan. Ukazano je i na značaj harmonizacije domaćih propisa sa politikom standarda EU, posebno sa 31. poglavljem “Acquis Communaitare”3 i Bijelom knjigom4 koja predstavlja vodič za poslovanje sa partnerima u EU. Pozvane su sve institucije u BiH da daju jednak doprinos, jer put u EU “neće biti brz, neće biti lagan, ali je uprkos svemu ipak moguć”.

Nakon konstruktivnih izlaganja usljedila je vrlo zanimljiva diskusija koja je rezultirala sljedećim zaključcima:

- Svi učesnici skupa jednoglasno su pozdravili Diplomatski forum kao 2 Proces stabilizacije i pridruživanja je strategija Evropske unije prema zemljama jugoistočne Evrope, koja uključuje tri elementa: 1. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; 2. EU program pomoći – CARDS; 3. Trgovinske preferencijale Evropske unije. Vidi više na www.dei.gov.ba 3 Acquis communautaire, skraćeno acquis – (naziva se još i naslijeđem Zajednice) skup je prava i obveza koji sve zemlje članice obvezuju i povezuju unutar Europske unije. On ne predstavlja samo pravo u užem smislu, jer obuhvaća: sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno primjenom osnivačkih ugovora te presuda Suda Evropske zajednice, deklaracije i rezolucije koje je Unija usvojila, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove te međunarodne ugovore koje je Zajednica sklopila kao i ugovore između zemalja članica u području djelovanja Unije.4 Bijela knjiga je dokumenat kojeg je sačinila Evropska komisija kao dio strategije za pripremu zemalja kandidata srednje i istočne Evrope za integraciju na unutarnje tržište. To je zapravo vodič pridruženim zemljama srednje i istočne Evrope u procesu usklađivanja zakonodavstva u području uređenja unutarnjeg tržišta. Taj dokument obrađuje 22 od ukupno 31 poglavlja propisa sadržanih u acquis communautaireu.

10 11

dobar početak promoviranja dijaloga između vladinog i nevladinog sektora oko strateških pitanja;

- Ukazano je na potrebu da se sistemski uredi interakcija između vladinog i nevladinog sektora;

- Ocijenjeno je kako evropske integracije treba maksimalno približiti građanima i javnosti, putem dobro osmišljenih javnih kampanja. One bi trebale biti usmjerene sektorski;

- Svi učesnici bili su jedinstveni u ocjeni kako se državne institucije, nevladin sektor i univerziteti moraju ozbiljnije uključiti u proces pridružvanja BiH sa EU;

- Zaključeno je kako se mora više pažnje posvetiti i obuci kadrova kako bi državne institucije mogle izdržati izazove i zadatke harmoniziranja.

Na Trećem Diplomatskom forumu, održanom 03.12.2003. godine u Sarajevu, ministar vanjskih poslova BiH dr Mladen Ivanić i visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown zvanično su objavili «sljedeće korake» koje BiH mora poduzeti kako bi ubrzala proces pridruživanja EU.

Osvrćući se na učinjeno tokom 2003. godine, ministar Ivanić istaknuo je kako je BiH napravila dva važna koraka u procesu približavanja evroatlanskim integracijama - Pozitivna ocjena Studije izvodljivosti idonošenje Zakona o reformi odbrambenih struktura BiH.

Ivanić smatra kako odobrenje Brisela za Studiju izvodljivosti predstavlja priznanje institucijama BiH i zajednički uloženom naporu. Stvorena je, kako je kazao, pozitivna atmosfera između domaćih lokalnih vlasti i međunarodne zajednice što je značajno doprinijelo pozitivnom mišljenju iz Studije izvodljivosti.

“Put BiH u evropske integracije je tema oko koje postoji opšta saglasnost u BiH. Lista od šesnaest uslova koje BiH treba ispuniti da bi se još više približila evroatlanskim strukturama nije nešto nepoznato domaćim vlastima. To su teme koje su već duže vrijeme predmet rasprava u zemlji a neke od njih su na svoj način politički osjetljive tako da zahtjevaju široki konzensus i saglasnost svih političkih i društvenih faktora u zemlji”, kazao je ministar Ivanić.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, Paddy Ashdown, kazao je kako su sljedeći koraci koje BiH mora poduzeti, nakon pozitivne

10 11

ocjene Studije izvodljivosti, standardizacija sistema, što podrazumijeva “napuštanje ere Dejtona i ulazak u eru Brisela”

“U takvim uslovima međunarodna zajednica u BiH prelazi iz faze činjenja u fazu nadgledanja. Definitivno, na potezu je BiH a ne OHR. Vlade, parlamenti i političari BiH imaju 16 oblasti u kojima treba da ispune uslove i 210 dana da to urade”, kazao je Ashdown.

Visoki predstavnik za BiH izložio je 16 uslova koje BiH treba ispuniti do 30. juna 2004. godine, kako bi ušla u drugu fazu približavanja EU5. Jedanaest od ukupno šesnaest uvjeta odnosi se na program “Posao i Pravda”6. Četiri uvjeta odnose se na vladavinu prava, borbu protiv kriminala i zaštitu ljudskih prava. Ova obaveza uključuje funkcionisanje SIPA i novog Ministarstva sigurnosti.

Paddy Ashdown za govornicom Treceg Diplomatskog foruma

Prvi od uslova je provođenje reformi u oblasti indirektnog oporezivanja, potom ujedinjenje ekonomskog prostora BiH kroz jedinstven sistem registracije poslovnih subjekata u cijeloj državi. U cilju povećanja izvoza mora se uskladiti trgovinska politika i utvrditi procedure za izdavanje dozvola. Pored toga, neophodno je donijeti Zakon o statistici, Zakon o budžetu i usvojiti odgovarajuće budžetske procedure. 5 “…Do sada je na Vijeću ministara usvojeno 40 zakona. Nadalje, 16 zakona iz ovoga paketa je već stupilo na snagu, 16 ih je usvojeno u oba doma Parlamentarne skupštine, a ostali su u različitim fazama u Parlamentu BiH i očekuje se njihovo usvajanje u toku ovoga mjeseca. Iz ovoga se vidi da se faza usvajanja zakona, uspješno privodi kraju i da se sada naglasak stavlja na institucionalnu izgradnju. Pred nama je uspostavljanje novih i jačanje postojećih institucija, odgovornih za implementaciju usvojenih zakona….” – iz govora Osmana Topčagića, direktora Direkcije za evropske integracije od 14.10. 2004. godine - http://www.dei.gov.ba/aktuelnosti/govori.asp?id=316 Paket reformskih mjera koji je napravljen u suradnji OHR i institucija BiH 2002. godine, a koje podrazumijevaju sistemska poboljšanja u procesu poticanja ekonomskog rasta, investicija, procesa privatizacije ali i reforme pravosudnog sistema.

12 13

Tu su i tri uslova koji se odnose na efikasnost vlasti. Jedan od njih je da Vijeće ministara i Parlament BiH češće zasjedaju i produktivnije rade. Također, nova ministarstva i druge institucije uspostavljene na državnom nivou moraju biti funkcionalni i sposobni da iznesu teret reformi. Jedan od zadataka je i reforma, reorganizacija i racionalizacija javne uprave i afirmacija odgovornosti Agencije za državnu službu BiH za pitanja iz ove oblasti.

“Tome treba dodati zahtjev da vlada osigura dugoročnu finansijsku održivost i nezavisnost javnog radio i televizijskog servisa na nivou cijele BiH. Radi se o sedam uslova iz oblasti ekonomskih reformi, četiri iz oblasti vladavine zakona, tri iz domena uprave i jedan vezan za medije. To čini 15 od ukupno 16 neophodnih uvjeta. Važan uvjet koji također treba ispuniti je i poštivanje postojećih međunarodnih obaveza od kojih su najočigledniji Dejtonsko-pariški mirovni sporazum i preostali koraci iz Mape puta EU. Jedan od njih je saradnja sa Tribunalom u Hagu i hapšenje optuženih za ratne zločine. Poslije toga slijedi provedba post-prijemnih kriterija Vijeća Evrope, naročito u oblastima demokratije i ljudskih prava”, kazao je Ashdown. Prema njegovim riječima, u oblasti pravosuđa zahtjeva se uspostava jedinstvenog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) i osiguranja sredstava za rad Državnog suda.

U oblasti ljudskih prava vlasti su obavezne ispuniti obaveze koje se odnose na povratak izbjeglica, osiguranje sredstava za rad Ustavnog suda, te prenos nadležnosti nad institucijama kao što su Ombudsmeni BiH i Dom za ljudska prava. Takođe, jedan od uvjeta je i uspostava odgovarajućih struktura koje će se baviti pitanjima azila i imigracije.

Na sljedećem Diplomatskom forumu, održanom 12.02.2004. godine, pažnja je posvećena ekonomskim aspektima bosanskohercegovačkog pridruživanja EU, posebno predstojećim ekonomskim reformama i jačanju konkurentne sposobnosti BiH.

Uvodničari su bili viši zamjenik Visokog predstavnika u BiH ambasador Donald Hays, predsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH Milan Lovrić, a u ime privatnog biznis sektora govorio je Sead Aganović, izvršni direktor Brugman grupe za BiH.

Viši zamjenik Visokog predstavnika u BiH Donald Hays podsjetio je na obaveze nosioca vlasti i rokove koje je potrebno ispoštovati na putu ka evropskim i međunarodnim organizacijama. Puna provedba reformi u oblasti indirektnog oporezivanja i priprema za uvođenje PDV-a za

12 13

njega je posao koji se ne smije odlagati. Hays se založio i za uspostavu jedinstvenog sistema registracije firmi, koherentniju trgovinsku politiku, uređenje procedura certificiranja, te donošenja zakona o statistici.

“O sposobnostima političara koji su se opredijelili za reforme sudit će se, ne prema njihovoj želji, nego sposobnosti da ih provedu”, kazao je Hays.

Uvodničari Četvrtog Diplomatskog foruma (s lijeva na desno): Zoran Matija Kolundžić (FES), Milan

Lovrić, Donald Hays i Sead Aganović

Predsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH (VTK) Milan Lovrić kazao je da je nedavno sačinjena analiza u kojoj su sublimirane konkurentske prednosti i slabosti BiH, a koja je ukazala na nužnost dosljednog provođenja reformi koje će se zemlji dugoročno isplatiti.

Jedna od pretpostavki za izlazak na inozemno tržište je da firma najprije položi ispit na domaćem tržištu. Firma koje je opredjeljena da to postigne mora preferirati kontrolu kvaliteta, dok su organi vlasti odgovorni za adekvatno poslovno okruženje koje će omogućiti konkurentnost na domaćem i ino-tržištu. Izvršni direktor Brugman grupe Sead Aganović ukazao je na nedostatak tehničke regulative, zastarjela i neprimjenjiva zakonska rješenja koja su destimulativna za domaće privrednike i strane ulagače.

Sljedeći Diplomatski forum na temu evropskih integracija održan je 06.07.2004. godine, nešto više od mjesec dana nakon zvaničnog proširenja EU za još deset novih članica. Bila je to dobra prilika za razgovor na temu: “Izazovi proširenja EU – refleksije na region i BiH”.

Ukazano je na početku na nekoliko događaja koji bi mogli imati

14 15

uticaja na članstvo BiH u evropskim integracijama, kao što su odluke sa samita NATO-a u Istanbulu o neprijemu BiH u Partnerstvo za mir i zamjeni snaga SFOR-a trupama EU-a, zatim proširenje EU sa 10 novih članica, usaglašavanje Ustava EU, te pozitvno mišljenje EU o kandidaturi Hrvatske.

Analitičar Međunarodne krizne grupe Senad Slatina govorio je o mogućim posljedicama odluke da trupe EU-a zamijene SFOR, nazvavši to strateškim pregrupiranjem međunarodne zajednice. To znači smanjeno prisustvo Sjedinjenih Američkih Država, dok odgovornost za budućnost BiH u najvećoj mjeri prelazi na EU.

”SAD i NATO se neće potpuno povući iz BiH i s tim u vezi ide se na formiranje štaba NATO-a koji će biti zadužen za reformu odbrane, borbu protiv terorizma i hapšenje ratnih zločinaca“, istakao je Slatina.

Koherentniji angažman međunarodnih organizacija u BiH za Slatinu predstavlja najvažniji uvjet uspostave partnerskih odnosa domaćih institucija i međunarodne zajednice. Taj partnerski odnos važan je utoliko što“ postoji mogućnost da BiH postane poligon sporenja između EU i NATO-a, kao što je to bilo u mirovnoj misiji u Makedoniji”.

Direktor Centra za strateške studije Ministarstva vanjskih poslova Slovenije Andrej Rahten govorio je o iskustvima Slovenije na putu do prijema u EU, istaknuvši kako su Slovenci dobro iskoristili priliku koja im se ukazala na kraju hladnog rata i postali nacija sa državom. Međutim, sve vrijeme u Sloveniji je bila prisutna želja da se zemlja što prije priključi euro-atlantskim integracijama.

Prema njegovim riječima, pripreme za ulazak u Evropsku uniju suštinski su ojačale demokratiju i modernizirale ekonomiju, a pridruženje je dalo veliku šansu za proširenje tržišta tako da se Slovenija i privredno okrenula ka EU.

Govoreći o trenutnoj situaciji u zemljama EU, Rahten je istaknuo kako su nedavni izbori za evropski Parlament pokazali da je interes građana za dešavanja u Briselu i Strasbourgu nizak, a još niži u deset novih članica.

Uspjeh su, također, zabilježile stranke koje okupljaju “euroskeptike”. Ocijenio je da je zato potrebno kompleksno djelovanje institucija EU približiti građanima.

Pojavile su se i tvrdnje da je proširenje preskupo, bez ikakve koristi za stare članice, ali Rahten smatra da bi ponovno izbijanje sukoba bilo još skuplje.

14 15

”Slovenija je izrazila spremnost da pruži podršku zapadnom Balkanu na putu ka EU, jer stabilna situacija u regionu pozitivno utiče i na sigurnost Slovenije”, kazao je Rahten, dodajući da bi uspješan evropski put Hrvatske trebalo da bude podsticaj za BiH i druge zemlje, kao što je ranije uspjeh Slovenije bio podsticaj Hrvatskoj.

Predstavnica Instituta za izvještavanje u ratu i miru Anna McTaggart je istaknula kako su evropske ambicije zemalja zapadnog Balkana daleko od cilja te da raste strah da će ovaj dio Evrope ostati otok nesigurnosti i siromaštva.

”Međutim, Balkan, za razliku od nekih zemalja istočne Evrope, ima povoljnije uvjete jer mogu očekivati da će jednog dana postati dio EU. Brzina priključenja zavisi od tih zemlja, ali je proces trenutno bolno spor”, ocijenila je McTaggart.

Šesti Diplomatski forum, održan 17. maja 2004. godine, bio je posvećen reformi oružanih snaga BiH kao uvjetu za članstvo u Partnerstvu za mir NATO. Diskusija i zaključci ovoga diplomatskog foruma pokazali su obostranu determiniranost sigurnosnog, političkog i ekonomskog aspekta uključivanja BiH u evro-atlantske strukture. Tim više što će EU stabilizacijska misija u BiH pokazati dokle se došlo sa jedinstvenom sigurnosnom i vanjskom politikom EU, kakav je odnos prema angažmanu NATO-a na rješavanju uvjetno rečeno evropskih kriznih pitanja. Napose, uspješnost reforme oružanih snaga BiH i uključivanje u Partnerstvo za mir NATO-a pokazat će adaptibilnost BiH na nove izazove. Koliko uspješno prođemo test članstva u PfP, toliko ćemo imati više šansi da se uklopimo u novi evropski sigurnosni koncept.

Prvi uvodničar Šestog Diplomatskog foruma, Antonio Prlenda, vojni analitičar dnevnog lista «Oslobođenje», ukazao je na problem neinfomiranosti građana o ovoj temi i iskazao potrebu za organizovanjem više javnih rasprava na ovu i slične teme. Kolektivna sigurnost (NATO) – je nešto što BiH nikada nije imala. Koje su to konkretne dobiti od članstva u PfP nije baš toliko jasno. Npr. u slučaju da BiH postane članica nijedna zemlja članica NATO-a, odnosno PfP nema obavezu da brani BiH u slučaju napada. Korist koju bi BiH mogla imati kao članica PfP mogu se na neki način posmatrati sa tri aspekta: sigurnosni, politički i ekonomski.

Članstvo u PfP podrazumjeva stalne kontakte na vojnom planu svih zemalja članica. Sam proces obuhvata oko 200 različitih inicijativa, te od same zemlje zavisi koje će ona odabrati kao svoje prioritete. Švicarska u svom zakonu ima nečelo neutralnosti, nije članica NATO, ali je članica PfP.

16 17

Razvijanje demokratske kontrole vojske, razvoj demokratskih standarda odlučivanja za finansiranje vojske, razvoj kadrova (razmjena iskustava između švicarske i drugih vojski) su neki od principa na kojima se zasniva švicarski vojni model. Njihovi vojni kadrovi redovno pohađaju NATO-ove škole.

Ulazak BiH u PfP podrazumjeva viši stepen sigurnosti. Tu takođe dolaze do izražaja i politički i ekonomski faktori. S druge strane, ni velike međunarodne kompanije neće ulagati više novca ako BiH ne postane članica PfP. Cijena neulaska BiH bi mogla biti visoka.

Miješanje vojske podrazumjeva da vojnici iz drugih zemalja dolaze u BiH, ali ovaj put kao partneri (na seminare, vježbe i sl.). Preduslovi za ulazak u PfP se mogu podijeliti u tehničke i političke.

Činjenica je da NATO želi da vidi kako BiH tako i SiCG u PfP (čak su i neki od kriterija za ulazak prilično sniženi u slučaju BiH kao npr. neophodno je da postoji samo jedinstvena linija komandovanja, te da nove institucije odbrane budu popunjene sa 65% kapaciteta). Jedan od pozitivnih pokazatelja je formiranje Komisije za reformu odbrane pod pokroviteljstvom OHR-a.

Politički preduslov je saradnja sa Hagom, za koji nam preostaje mjesec dana7. Sam pojam bolja saradnja sa Hagom je prilično rastegljiv. U slučaju neispunjavanja ne stoji da BiH neće postati članica PfP. Republika Srpska i njeni predstavnici najodgovorniji su za ovo pitanje, kaže Prlenda. Međutim i predstavnici Federacije BiH takođe dijele odgovornost u smislu prebacivanja ovog problema na RS, bez konkretnog nastojanja da se i oni sami više uključe u njegovo rješavanje.

Drugi uvodničar Gostimir Popović, vojno-politički analitičar iz Banja Luke, takođe je naglasio nedostatak kvalitetnih informacija o ovoj problematici. Region jugoistočne Evrope već od 19. vijeka «vuče» epitet «bure baruta». Nažalost s razlogom pošto su se posljednjih decenija na ovom području smjenjivali različiti integracioni i dezintegracioni procesi.

Osnovni zadatak zemalja regiona, a samim tim i BiH je eliminacija uzroka tih sukoba. NATO kao najveća vojna, vojno-politička organizacija je 1994. ustanovio PfP. Deklaracija o miru i saradnji koju je NATO objavio bazirana je na pet osnovnih principa: omogućiti transparentnost u planiranju vojnog budžeta, obezbjeđenje demokratske kontrole nad vojnim snagama s ciljem združenog planiranja, treninga, vježbi u svrhu jačanja sposobnosti zemlje članice u preuzimanju mirovnih misija, 7 Ovaj uvjet, na žalost, nije ispunjen

16 17

humanitarnih operacija i dr., održavati sposobnost i spremnost za učešće u operacijama pod mandatom UN, razvoj vojnih odnosa sa NATO-om, dugoročni razvoj tih snaga zajedno sa članicama NATO-a.

Ključna stvar je poštivanje Ustava, kao i konsenzus svih zemalja. Evropska koncepcija bezbjednosti temelji se na Zajedničkoj vojnoj i sigurnosnoj politici (drugi stub). Osnovna načela ove politike su istina, mir, pomirenje i gradnja pomirenja.

Za reformu odbrambenih (a ne oružanih) snaga postoje kako ustavne pretpostavke (čl. 5 Ustava BiH) tako i politička volja. Gospodin Popović je kritikovao rad Komisije za reformu odbrane u smislu nedovoljno transparentnog rada. Kao jedan od problema on je naveo što visoki zvaničnici BiH odgovaraju međunarodnoj zajednici a ne narodu. Takođe, visoka involviranost stabilizacionih snaga u procesu verifikacije visokih vojnih službenika u nove vojne strukture ne ide na ruku BiH u izgradnji kredibiliteta.

Enes Bećirbašić, zamjenik ministra odbrane BiH pozdravio je održavanje foruma i izložio sadržajan istorijat aktivnosti BiH do formiranja ministarstva odbrane na državnom nivou. Od 2001. godine datira Izjava Predsjedništva BiH kojom se izražava želja da Bosna i Hercegovina postane članica PfP. Iste godine je uslijedila posjeta BiH od starne Vijeća NATO-a. Kao prvi od uslova koji mora postojati je sigurnosna politika. Zatim oružane snage BiH-komanda i kontrola, demokratska kontrola, vojna doktrina, vojno planiranje i budžet – naravno sve u skladu sa NATO standardima. Neki od političkih uslova su: revizija prvosudnog sistema, povratak izbjeglica, puna saradnja sa Haškim tribunalom.

U avgustu 2002. godine Predsjedništvo BiH je formiralo Stalni komitet za vojna pitanja. Generalni sekretar NATO-a je u januaru 2003. godine dao neka od obećanja u pogledu prijema BiH u PfP. Formiranje Komisije za reviziju odbrane od strane OHR je samo ubrzalo proces. Svi članovi komisije su potpisali Izvještaj o radu. Gospodin Bećirbašić je sa žaljenjem konstatovao da ne postoji kritična masa ljudi koji žele da BiH priznaju kao svoju državu, ali da se situacija po tom pitanju ipak popravlja.

Što se tiče samita u Istanbulu BiH ima jako pozitivne ocjene. Takođe je naglašeno da ne postoji ni teoretska mogućnost uslovljavanja prijema BiH u PfP prijemom Srbije i Crne Gore (kao što su to zagovarali i neki od zvaničnika mađunarone zajednice kako u BiH tako i u Evropi). Kao buduća članica PfP, podrazumjeva se da se BiH prilagođava svim uslovima postavljenim od strane NATO-a. Kao najozbiljinju prepreku gosp. Bećirbašić vidi saradnju sa Haškim tribunalom.

18 19

Teško je sve diskusije, preporuke i zaključke, što su se mogli čuti tokom navedenih diplomatskih foruma, svesti u nekoliko zaključnih rečenica a da se ne upadne u zamku pogrešnog prosuđivanja. Ipak, kada je pristupanje BiH evropskim integracijama u pitanju gotovo da postoji konsenzus oko nekoliko važnih aspekata:

1. Šira javnost BiH jako malo zna o svim prednostima, izazovima, pa i manama eventualnog članstva BiH u EU. Uglavnom se o evropskoj perspektivi BiH govori površno, frazama i akronimima. Nema kritičkog diskursa i nema zdrave sumnje u članstvo BiH u EU koja pomaže u sticanju novih saznanja i iskustava.

2. BiH nema strategiju članstva u EU i NATO kao sastavni dio šire strategije njenog vanjskopolitičkog pozicioniranja u novoj konstelaciji međunarodnih odnosa.

3. BiH pod hitno mora naći načina da na nivou zajedničkih, državnih institucija, razvije analitičke kapacitete i tako se osamostali u ocjenjivanju vlastitog položaja i anticipiranju budućih aktivnosti.

4. Postojeće institucije nedovoljno su razvijene kako bi bile kadre usvojiti i implementirati sva poglavlja harmonizacije propisa koji su dio standarda današnje EU.

5. Institucije BiH moraju razviti snažnu mrežu za međusobnu razmjenu informacija, prijedloga i preporuka, jer pridruživanje sa EU veoma je složen posao koji zahtijeva ne samo opći konsenzus nego i zajednički rad.

6. Proces pridruživanja u kojem se BiH trenutno nalazi stvorio je jednu pozitivnu energiju koju treba iskoristiti kako bi se prevazišle određene političke i birokratske barijere. Gotovo da se došlo do općeg društvenog konsenzusa o potrebi da BiH bude uključena u evropske i evroatlantske integracije, što jeste svojevrsan podstrek uklanjanju barijera razvoju profesionalnog državnog aparata, demokratije, vladavine ljudskih prava, obračuna s kriminalom itd.

7. Slab i površan odziv medija i uključivanje njihovih predstavnika u razgovore ukazuje na ozbiljno odsustvo interesovanja kreatora javnog mijenja za strateška vanjskopolitička pitanja BiH.

Evropska perspektiva BiH je višedimenzionalna. Pored sagledavanja unutrašnjeg političkog stanja, nužno je analizirati raspoloženje same EU da BiH integrira u svoj sistem, ali i inhibicije s kojima se današnja EU susreće. Bez takve objektivizacije sadašnjih i budućih veza Brisela i Sarajeva lako se može upasti u zamku voluntarizma, pogrešnih zaključaka i pogrešnih odluka.

18 19

EU 25 PLUS

Prvi puta u svojoj gotovo pola stoljeća dugoj evoluciji, EU se odlučuje za iskorak izvan nacionalnog reason d’ etat, prelazeći granicu koja je dugi niz godina predstavljala ideološku, kulturološku, pa čak i geostratešku barijeru. Izuzev Malte, Kipra i Slovenije, sve ostale zemlje koje su u maju 2004. godine formalno postale nove članice EU, desetljećima su bile s onu stranu «željezne zavjese» pod direktnim utjecajem SSSR-a i Varšavskog pakta. To je svakako ostavilo posljedice na njihov ekonomski i politički sistem, te je prilagodba na nove evropske standarde morala biti korjenita, brza i bolna. Istovremeno, generirana je snažna demografska, socijalna, kulturološka i ekonomska diverzifikacija EU. Njene granice su ovoga puta pomjerene izvan evropskog zapadnokršćanskog civilizacijskog kruga, do samih granica Rusije na Baltičkom i Sjevernom moru pomalo iritirajući ruske strateške ineterese8. Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako se EU još ranije «proširila» i do Kariba (Francuska Gvajana), pacifičkih otočja Guadalupe, Martinique itd., te da doslovno dijeli morsku granicu sa sjevernom Afrikom (vidi mapu). S druge strane, ojačan novom izbornom pobjedom predsjednik Putin promovira veliki povratak na vanjskopolitičku scenu. Nastoji prije svega strukturirati zajednicu dvanaest nezavisnih država (Ukrajina, Bjelorusija, Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kirgistan, Kazahstan, Azerbejdžan, Moldavija, Gruzija i Armenija) u kojoj Rusija ima lidersku ulogu. Ova organizacija koja bi, kako se predviđa, uskoro mogla dobiti nove čvršće integracijske forme pokušat će se nametnuti kao pandan EU. Riječ je o velikom tržištu, zemljama bogatim prirodnim gasom i naftom, ali i zemljama (kao što su Turkmenistan, Bjelorusija) u kojima vladaju apsolutistički režimi. Za EU senzibilnu na kršenje ljudskih prava to predstavlja dodatni izazov.

Proširenje EU naglasilo je i neke druge probleme koji izazivaju nervozu čak i među apologetama evropskog integracionizma. Niall Ferguson, Profesor historije na Harvardu, usudio se proreći kraj Evrope, ili bolje rečeno EU ovakve kakvu sada znamo. U eseju objavljenom na web sajtu uglednog Council on Foreign Relations9, njegove teze nagrizaju opća mjesta evropskog intelektualnog diskursa. On je zapravo pokušao 8 Ministar vanjskih poslova Letonije, Rihard Piks, zatražio je javno podršku NATO-a u reguliranju granicnih pitanja s Rusijom. Letonija i dvije ostale baltičke zemlje, Estonija i Litvanija, koje ulaze u NATO 2. aprila, dijele zajedničku granicu s Rusijom koja je dosad ratificirala granični sporazum samo s Litvanijom, u junu prošle godine. 9 The End 0f Europe?, by Niall Ferguson, zapravo je predavanje održano na American Enterprise Institutu 01.03. 2004. godine. www.aei.org ili www.cfr.org

20 21

dokazati kako EU, ovako koncipirana, nije kadra preživjeti nove globalne izazove. Ekonomija, demografija, nespremnost na rizike koje sa sobom nose reforme, te status quo u zajedničkoj sigurnosnoj i vanjskoj politici EU, izazovi su koje Ferguson smatra crvotočinama nove evropske konstrukcije

Mapa EU: Žutom bojom obojeno područje predstavlja današnju EU, zajedno sa prekooceanksim teritorijama koje su pod jurisdikcijom Francuske (Guyana, Martinique itd). Današnja EU proteže se

skoro do Azije, Južne Amerike i graniči na moru sa zemljama sjeverne Afrike i Magreb

Ekonomski problemi vidljivi su u recentnim istraživanjima koja pokazuju da evropska ekonomija kaska za američkom i da joj ne može biti glavnim kompetitorom. Dugogodišnja ovisnost o njemačkoj ekonomiji, prevelika razlika između ekonomija kontinentalne na jednoj, te ostrvske (V. Britanija i Island) i skandinavske Evrope (Švedska, Danska i nečlanica Norveška) na drugoj, blokiraju rast ekonomskih parametara EU. Njemački poreski obveznici, kako Ferguson ističe, još od uspostave sporazuma o uglju i čeliku, subsidiraju evropske integracije. Neko je izračunao da cijena evropskih integracija koju je Njemačka do sada platila uvelike premašuje ratnu reparaciju koju je ova zemlja trebala platiti nakon Drugog svjetskog rata. No, Njemačka to možda više nije spremna činiti? Ponajprije zbog vrlo sporog i teškog procesa ekonomskih reformi u istočnoj Njemačkoj10, 10 Nedavno istraživanje javnog mnijenja u Njemačkoj pokazalo je da većina anketiranih (čak 70%) sada žali zbog rušenja Berlinskog zida. Smatra se kako je takvo pesimistično razmišljanje ponajprije uzrokuje velika nezaposlenost ekonomska berspektivnost koja se iz istočne prelila u ostatak Njemačke.

20 21

velikog broja nezaposlenih, ali i zbog činjenice da Njemačka realpolitika na euroskepticizam među Skandinavcima i Englezima gleda kao na kontraindikaciju eurointegracionizma. Samo 43 posto Nizozemaca, u Eurostatovom istraživanju u ljeto 2004. godine, pozitivno se izjasnilo o EU. A Nizozemska trenutno slovi za najvećeg financijera EU, naravno ako se njena godišnja kontribucija koja iznosi 4,5 milijarde eura podijeli s brojem stanovnika (Vidi Tabelu). Petogodišnji napori EU administracije da uspostavi sistem čvrste fiskalne kontrole u zemljama članicama (tzv. Pakt stabilizacije i razvoja), nisu dali rezultat. Njemačka, pod pritiskom vlastitog budžetskoga deficita, a potom i Francuska, zatražile su da se Pakt stabilizacije i razvoja ipak ne primjenjuje tako striktno, te da se uvedu olakšice koje bi omogućavale rast budžetskog deficita i preko tri posto11. To je ono što bi moglo usporiti ekonomski rast u EU, podstaći inflaciju, te ugroziti finansijski kredibilitet EU. Strategija proširenja bi vjerovatno trpila pod izvjesnim finansijskim pritiskom.

Dileme u vezi sa mogućnošću sistemske homogenizacije EU bile su najočiglednije za vrijeme pregovora o novom Ustavu EU, kada je oko temeljnih pitanja budućnosti EU nastala takva kakofonija da je u jednom trenutku zajednički Ustav postao gotovo čista utopija. Neslaganja su prevaziđena kompromisom velikih, ali ostale su sumnje koje devalviraju vizije o budućnosti Evrope:

1. Premda je potpisan 29.10.2004. godine u Rimu, Ustav EU još nije ratificiran, a još niko ne može pouzdano tvrditi da će ga jednodušno prihvatiti sve zemlje članice EU. Tim prije što će se u naredne dvije godine, koliko je rok za njegovu ratifikaciju, većina zemalja odlučiti radije na referendum nego na parlamentarnu proceduru ratifikacije. U tom slučaju sve će ovisiti o raspoloženju evropskog javnog mnijenja čija zagrijanost za dalje proširenje EU polako slabi;

2. EU ima 25 članica, uskoro i 27, ali još nema potpunoga konsezusa o modelu na kojem će graditi vlastitu budućnost. Ono što je prihvaćeno u ustavnom paketu plod je teškog kompromisa s kojim niko nije zadovoljan, te je sa toga stanovišta i njegovo uspješno funkcioniranje upitno. Nelogičnost je utoliko veća što je, umjesto da prvo definira model funkcioniranja i odnosa snaga unutar EU a iz kojeg bi, logičkim slijedom, trebao biti izveden prvi Ustav EU, odlučeno da se redoslijed

11 Joacquin Alumnia, EU komesar za monterna i finansijska pitanja u Prodijevom mandatu, bio je primoran da napravi paket mjera za labavljenje principa Pakta za stabilnost i razvoj. Vidi Financial Times, Wendsday, September 1, 2004, naslovna strana:”Brussels plans reform of Stability Pact to counter its lost credibility”.

22 23

obrne. Nervoza, čak i ozbiljna kriza evropskog identiteta, najbolje se mogla vidjeti u istovremenom razmatranju vrlo oprečnih modela: a) Nadnacionalni što ga je zagovarala Njemačka, a koji je predviđao stvaranje federalnih institucija sa zakonodavnim ovlastima, čemu bi prethodilo održavanje sveevropskih izbora. Francuska i V. Britanija su se protivile, želeći postaviti jasnu razliku između jačanja i proširenja EU i podcrtati da nisu spremne EU pretpostaviti vlastitom suverenitetu; b) diferencirano proširenje podijeljeno na jezgru od 15 starih članica koje bi i dalje učvršćivale svoju integraciju, dok bi preostale članice, kako ove koje ulaze u maju, tako i buduće, bili povlašteni partneri EU, ali ne i članovi s punim pravom12 i c) EU konfederacija, koju je zagovarao T. Blair, a koja bi predstavljala labavo koordinaru EU u kojoj bi državni i nacionalni suverenitet imao prednost i države članice bi mogle ulaziti u međusobne interesne saveze, suradnje, partnerstva i sl. ;

3. Konsekventno nedostatku općeprihvatljivog ustavnog modela i iz njega izvedenog ustava, EU nije uspjela na vrijeme definirati koherentnu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Ono što se moglo vidjeti jeste ozbiljno razmimoilaženje u odnosu na SAD i zajedničke standarde ugrađene u NATO. Trenutno su u opticaju različite inicijative koje nisu sinhronizirane i koje se preklapaju: Barcelona proces, italijanska inicijativa za povlašteno partnerstvo NATO-a i evropskog mediterana u borbi protiv međunarodnog terorizma, njemačko-francuska inicijativa za mir na Srednjem istoku, koja donekle oponira sličnoj američkoj inicijativi o “velikom Srednjem istoku” itd. One ilustriraju različite pristupe globalnim pitanjima kod vodećih zemalja EU, što i jeste najveća barijera koherentijoj vanjskoj politici EU. Ne mogu se prenebregnuti napori euro-integralista, među kojima možemo izdvojiti Dr Havijera Solanu, ali njegov entuzijazam još nema potrebnu sistemsku podršku;

4. EU je usvojila Deklaraciju o borbi protiv terorizma, ali iza nje još ne stoji zajednička koordinirana politika. Nema jedinstvenog operativnog pristupa, osim što postoji konsenzus o namjeri da se pod kontrolu stave ilegalne imigracije, trgovina ljudima;

5. Politički konsenzus o proširenju EU u svrhu prevencije budućih kriza i konflikata na starom kontinentu je postignut, ali nema konsenzusa

12 Neki ovaj model zovu EU s dvije brzine, a neki tzv. multispeed model, ali kako god, on za sada predstavlja najizgledniji model budućnosti unutar evropskih odnosa.

22 23

oko jednako važnih pitanja kao što su prijem Turske i odnosi s Rusijom i gdje su zapravo granice “nove Evrope”. U manjini su oni koji smatraju kako Turska treba ući u EU, a razlozi za takav zaključak su kompleksni i iziskuju širu elaboraciju. Više je pristalica pristupa da Turskoj i Rusiji treba ponuditi strateško partnerstvo i napraviti ih svojevrsnom tampon zonom prema Aziji13;

6. Na američkim predsjedničkim izborima pobijedili su Republikanci (neokonzervativci) kojima u Parizu, Berlinu, Briselu nisu baš zadovoljni. Ponajprije zbog teških međusobnih optužbi oko rata u Iraku i međusobnog nametanja trgovinskih barijera. Javna je tajna da administraciji predsjednika Busha odgovara dalje proširenje EU, ali ne i njena institucionalna i funkcionalna homogenizacija.

Sa ovako naglašenim problemima i otvorenim pitanjima, EU teško da može zadržati elan proširenja i nakon 2007. godine. Premda novi Ustav EU dotiče neka suštinska pitanja u vezi institucionalnog funkcioniranja EU, on kao takav niti je mogao a niti će moći riješiti pitanja kao što su potencijalno članstvo Turske, partnerstvo sa Rusijom, politika prema zemljama tzv. strateškim partnerima izvan EU. Očigledno je da će na tom terenu presudan biti politički konsenzus evropskih lidera, a to su izazovi koji proširenje mogu staviti u drugi kolosjek.

Evropska desnica, pa čak i stranke desnoga centra, oštro se suprotstavljaju ulasku Turske u EU. Na sastanku Evropske komsije u julu 2004. godine svoje mišljenje protiv ulaska Turske u EU javno je iznijelo nekoliko komesara, među kojima su prednjačili Španjolka Ana Palacio i Austrijanac Franz Fischler. Razlozi njihovom protivljenju su ekonomske i ideološke prirode. Izračunato je naime da bi članstvo Turske moglo EU stajati 11,3 milijarde eura godišnje, i to samo za pomoć harmoniziranja standarda u poljoprivredi. Više nego za svih deset novih članica EU. U otvorenom pismu, što ga je uputio na adrese 29 članova Evropske komisije, Fischler tvrdi: «. . . Turska je sui generis društvo, više orijentalno nego evropsko. . . Da li je uistinu u ingerencijama EU da utječe na stanje društva u islamskom svijetu, i da li je uopće politika proširenja dobar model za takvo što?», pita se sada već bivši evropski komesar za poljoprivredu Fischler.14 U međuvremenu promijenio se sastav Evropske komisije, usvojena je nešto blaža retorika spram Turske, ali su dileme i strahovi ostali isti.

13 Tursku treba zadržati izvan EU-a kao “tampon zonu” prema Siriji, Iranu i Iraku, ustvrdio je za The Financial Times povjerenik Europske unije za jedinstveno tržište Fritz Bolkestein. 14 The Financial Times, “Fischer in attack on EU plans for Turkey”, 10. 09 2004 (naslovna stranica)

24 25

Turska ima 71 milion stanovnika. Ukoliko bi se primjenio sistem glasanja kako je to predviđeno u nacrtu evropskog ustava, Turska bi imala 14% ukupnog EU biračkog tijela, dok bi sadašnja najveća EU članica Njemačka imala 18%. Evropski konzervativci pitaju se kako bi izgledao evropski Parlament u kojem bi, a to se lako može desiti, brojan zastupnički klub mogla imati turska politička stranka sa «retrogradnom političkom agendom».

Kandidatura Turske, povrh svega, ispituje i na tešku kušnju dovodi pisana pravila proširenja EU. Ispunivši Kopenhagenške kriterije,15 Turska se formalno-pravno već kvalificirala za članstvo. Šta međutim kažu nepisani kriteriji? Turska je bila druga zemlja koja je 1963. godine potpisala sporazum o asocijaciji sa EU koji je u to vrijeme bio uvod u punopravno članstvo. Zvaničnu aplikaciju za članstvo u EU podnijela je 1989. godine. Zahvaljujući upravo nepisanim kriterijima, ta aplikacija se razmatra već 15 godina.

U posljednje dvije godine Turska je provela neke od najtežih reformi.16 Kurdi su dobili pravo korištenja maternjeg jezika, pravo da se školuju na svom jeziku, turske informativne kompanije su dužne izvještavati na kurdskom, krivični zakon je izmjenjen, uloga vojske u politici je ograničena, sloboda političkog rada i djelovanja građana je proširena. Ono što takođe ide u korist Turske je njena uloga u pokušaju UN (referendum je održan u aprilu 2004.) da ujedini Kipar.

Evropska komisija je 6. oktobra 2004. godine nagradila je ovaj reformski zanos u Turskoj odobrenjem za otpočinjanje pregovora. Vlada u Ankari zasad je zadovoljna makar i ovom opreznom naznakom da bi Turska uistinu mogla postati članicom EU, premda itekako svjesna da pregovori mogu potrajati i narednih deset godina bez ikakve garancije da će i završtiti članstvom.

Strah od imigracija, «uvoza» kriminala i ubrzanog starenja Evrope izoštrava razliku u stavovima apologeta i pesimista proširenja EU. Ovi potonji, igrajući na kartu straha, glasniji su u nuđenju argumenata, ne samo protiv ulaska Turske u EU, nego i BiH i regiona zapadnog Balkana u cjelini. 15 Postojanje stabilnih institucija koje garantuju demokratiju, vladavinu zakona, poštovanje ljudskih prava i manjina; funkcionisanje tržišne ekonomije; sposobnost preduzeća da budu kompetetivna sa preduzećima iz Unije; sposobnost zemlje da preuzme obaveze koje proističu iz članstva. Kao takva ona se već kvalificirala za članstvo, ali pregovori mogu da potraju i deset godina čega su i u Turskoj svjesni. 16 Pored evidentnog napretka u reformskom procesu, ipak postoje određene rezerve. Tako je Džon Palmer iz Evropskog pollitičkog centra u Briselu ocjenio da su reforme adekvatne za pregovore, ali još nisu zadovoljavajuće za članstvo.

24 25

Pred zajedničkim evropskim institucijama ispriječili su se ozbiljni problemi koji traže da ih se riješava istovremeno i brzo. Potrebno je zaustaviti starenje Evrope, njegujući istovremeno doktrinu zatvaranja, odnosno selektivnog propuštanja svježe radne snage. Bilo kakav pokušaj amortiziranja utjecaja konzervativnih lobističkih grupa u zajedničkim evropskim institucijama morat će završtiti kompromisom. Šta će biti kolateralna šteta tog kompromisa? Neformalne i nikada potvrđene informacije govore čak i o prijedlogu o uvođenju desetogišnjeg moratorija na proširenje koji ne bi odgodio SAP proces, ali bi onemogućio nova članstva nakon 2007. godine. EU bi dobila dovoljno vremena za implementiranje novog ustavnog modela, ujedinila bi svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, te u konačnici definirala svoje granice. Nešto blaža verzija je strateško partnerstvo, kao jedan od alternativnih modela za Tursku, Rusiju, pa čak i neke zemlje zapadnog Balkana. Riječ je o modelu koji je dugo u opticaju i koji podrazumijeva umjerenu pomoć EU strateškim partnerima, nastavak SAP procesa, olakšani vizni aranžmani, ali ne i punopravno članstvo.

Bio bi to svojevrsni mehanizam za kontrolu imigracije koja je postala evropska opsesija puna emocionalnih izljeva, pa čak i ksenofobije. Govori se o strašnim imigracijskim talasima u EU, nakon najnovijeg proširenja, a konzervativni krugovi pozivaju na restrikcije. Na drugoj su strani oni koji smatraju da se problemi EU neće riješiti zatvaranjem, nego naprotiv selektivnim otvaranjem za imigracije. Poljski akademik Aleksandar Abram nedavno je u komentaru za «EU Observer» pozvao Evropljane da odagnaju strah i shvate da imigracije niti mogu a niti smiju zaustavljati proširenje i jačanje EU. Ne mogu jer je riječ više o prirodnom fenomenu, nego o tehničkom problemu koji se može riješiti državnom represijom. Ne smiju jer EU ima ozbiljnih populacijskih problema i treba radno sposobnu imigraciju. Javna je tajna da će broj stanovništva EU do 2050. godine pasti i za trideset posto, ovisno od zemlje do zemlje. Zahvaljujući dobroj zdravstvenoj zaštiti, kvalitetu života, ali i poprilično lošem natalitetu, EU stari, a radno sposobnog stanovništva je sve manje. Sama Italija će trebati gotovo 350,000 radno sposobnih emigranata, ili će morati pomjeriti starosnu granicu za penziju na 75 godina. Ili će pak morati natjerati Italijane da rađaju više djece. Slične probleme imaju Njemačka, Švedska, Francuska, V. Britanija, Švicarska itd. Duži život stanovništva povlači i duži pritisak na penzione fondove.

Demografija nije samo problem Evrope. Riječ je o globalnoj prijetnji

26 27

koja svoje postojanje ima zahvaliti općoj «nestašici rođenja», kako su ovaj fenomen nazvali urednici Newsweeka.17

Korporacijski kapitalizam globalnih razmjera pokazao se kao najbolje kontracepcijsko sredstvo, posebno u razvijenim industrijskim zemljama.18

17 Newsweek, September 24, 2004, ”Birth Death” str. 56.18 EU poduzima mjere, no pitanje je jesu li one dovoljne, te provode li ih svi podjednako. Sastanak Europskog Vijeća, održan u Lisabonu, imao je za cilj povećanje stope zaposlenosti sa prosječnih 61% u 2000. g. - na 70% u 2010. godini, te povećanje udjela žena u zapošljavanju sa 51% na 60% u istom periodu. Da bi riješili problem posljedice starenja europskog društva, Europsko vijeće je na sastanku u Barceloni, u martu 2002. godine, pozvalo vlade EU da smanje “poticaj za rano penzioniranje pojedinaca i uvođenje sistema ranog penzioniranja u kompanijama”. Do 2010. godine treba da dođe do “progresivnog povećanje od oko pet godina efektivne prosječne dobi u kojoj ljudi u EU prestaju raditi”. Lisabonska strategija za sada pokazuje se potpuno neprovodivom u okolnostima u kojim je: strah od starenja Evrope jednak strahu od novih imigracija koje bi donijele «svježu radnu snagu»; nema dovoljno zaposlenih Evropljana;istovremeno, dugoročna nezaposlenost je u nekim regionima EU postala “endemska boljka”, a opća nezaposlenost znatno se razlikuje od regiona do regiona.

26 27

Proširenje EU - Zapadni Balkan i BiH

Pogrešno bi bilo tvrditi da su nove evropske dileme neriješive, te da će proširenje 2004. kao i novo 2007. godine imati apriori negativne implikacije za ostatak regiona. Blagotvornom i motivirajućom pokazala se čak i sama ideja o nastavku proširenja EU na područje zapadnog Balkana, a posebno promovirani pristupni mehanizmi koji generiraju sveobuhvatne reforme u zemljama aspirantima. Nacionalističke agende prisvajanja, odvajanja i etničkog čiščenja zamijenjene su zajedničkom evropskom perspektivom bez granica čime je stara osvajačka logika lišena svoga najmoćnijeg ideološkog oružja – teritorije. U posljednjih deset godina suprotstavljene političke opcije na Balkanu nisu uspjevale postići politički konsenzus o velikom broju suštinskih stvari, osim o jednom pitanju – integracija u EU. Drugo je pitanje da li je postizanje ovih pogodnosti, slatke uspavanosti balkanskog «vulkana» kojeg se ne može ugasiti ali ga se sistemom ranog upozoravanja može držati pod kontrolom, bio sam po sebi cilj Evropske unije. Ako jeste, a ima i takvih mišljenja, onda je za očekivati da EU taktizira na postojećem statusu quo nudeći harmonizaciju kao sredstvo i članstvo kao ideologiju koja je slađa u iščekivanju nego li u svojoj realizaciji.

Ovaj aspekt nebi smo smjeli tek tako zanemarivati, nego bi ga u razmatranje trebalo uzimati jednako kao i ostale. Na njemu dapače treba graditi zdravi kritički diskurs, kako odnosa EU prema nama u BiH, tako i naših realnih mogućnosti da izgradimo svoj stav spram EU.

Hipotetički, mada ne i samo hipotetički, ako bi EU, zamorena od dosadašnjeg proširenja, odlučila privremeno zalediti mogućnost novog članstva, kako bi smo takvu poruku trebali primiti kako na nju reagirati. Smatram da u zvaničnom diskursu na ovo pitanje niko ne zna odgovor, jer ova mogućnost nikada nije uzeta u obzir, ona se naprosto ne anticipira. Što prije spoznamo potrebu da i ovu opciju uključimo u strateško promišljanje našega članstva u EU, to ćemo lakše razviti adekvatne strategije i modele i biti u mogućnosti na svaki stav EU odgovoriti osmišljenim kontrastavom.

Da li bi uistinu desetogodišnje taktiziranje EU spram BiH i drugih zemalja regiona bila samo i jedino poruka obeshrabrenja? Ovisi o očekivanjima, a što su ona veća i razočarenje će biti veće. Smatram da su naša očekivanja od članstva u EU prevelika u svakom pogledu. Od potpuno nekritičkog mišljenja o samima sebi, pa do potpunog odsustva sumnje u doktrinu EU prema ovom regionu. Preveliko razočarenje moći ćemo izbjeći ako u strateškoj ravni olabavimo pritisak «apsolutne,

28 29

bezpogovorne i hitne harmonizacije» koju nameću OHR, Delegacija Evropske komisije i slične međunarodne organizacije koje djeluju u BiH. Svjesno rizikujem optužbu za herezu, ali posmatrajući stvari iz perspektive državnog službenika i Bosanca, smatram da nam je potreban predah. Ovo što sada imamo je potpuno ignoriranje suštinskih problema, instistiranje na kvantitetu novih institucija, broju donesenih zakona i reformskih mjera. Moramo prestati uređivati fasadu. BiH treba jači temelj.

To se može postići jedino koherentnom strategijom optimalizacije ustavnog, te iz njega izvedene optimalizacije političkog i ekonomskog sistema u BiH. Nije riječ o eufemizmu za promjenu Dejtonskog sporazuma. Ovdje se radi o potpuno novom pristupu koji državnu upravu na svim nivoima svodi u realni kontekst njene samoodrživosti i funkcionalnosti koju će poreski obveznici biti u stanju plaćati i od koje će moći tražiti rezultate. BiH treba prestati brojati usvojene zakone i uspostavljene institucije, ili bolje rečeno mora prestati svoj uspjeh u evropskim integracijama mjeriti samo tim aršinom.

Najnovije proširenje EU, kao i ono koje će uslijediti 2007. godine, sa Bugarskom i Rumunijom, u BiH mora biti dočekano sa otpočetom tranzicijom ovlaštenja OHR i drugih međunarodnih institucija na domaće institucije. To je pak nemoguće napraviti bez konnzistentne izlazne strategije koja će do udetalje definirati kada će, koji segment ovlaštenja i u kolikom obimu biti prenesen na domaće institucije. Osnovni segment te izlazne strategije jeste definiranje slabosti institucija, njihovom kapacitiranju i pripremanju za preuzimanje ovlaštenja. Odlučeno je naime da se međunarodno prisustvo u BiH značajnije reducira, posebno u smislu odgovornosti za strateške odluke, do 2007. godine. Ove dvije godine moraju se iskoristiti upravo da bi se markirale slabosti domaćih institucija, otklonile i preuzele sve ono što u njihovo ime danas radi OHR i međunarodna zajednica. Dostizanjem ovog institucionalnog nivoa možemo početi ozbiljnije pregovarati sa EU, te uzmoći izvući korist iz svake situacije, čak i ukoliko se perspektiva članstva sutra prometne u perspektivu strateškog partnerstva.

Tek iz ovog rakursa BiH će moći objektivnije sagledati ne samo implikacije dosadašnjeg proširenja, nego i perspektive svojih budućih odnosa EU i regionom. Oni neće biti lišeni imanentnih ekonomskih interesa koji će s obje strane ovisiti o cijeni novoga proširenja, implikacijama koje ono može izazvati. Jer, BiH i zapadni Balkan u cjelini će itekako ovisiti o finansijskoj pomoći iz Brisela. Nje će biti onoliko koliko preostane od finansiranja novih subvencija, novog ustavnog sistema i napose novih odnosa u EU.

28 29

Ekonomski faktori dosadašnjeg proširenja EU

Kada se, pak, govori o implikacijama proširenja EU, potrebno je pažnju obratiti na ekonomske faktore koji sami po sebi mogu biti, kako najveće ohrabrenje tako i najveće razočarenje za slabe balkanske ekonomije. Oni nam određuju bitnu koordinatu do koje moramo doći da bi smo bili u stanju povećati prag očekivanja za članstvom u EU.

Trgovinska unifikacija na veliku kušnju stavlja slabe ekonomije koje tehnološki i sistemski nemaju kapacitet apsorpcije evropskih propisa i evropske konkurencije. Nove članice EU danom pristupanja u potpunosti su usvojile zajedničku trgovinsku politiku EU, koja će nadvladati sve ostale trgovinske sporazume i ukinuti trgovinske restrikcije pa čak i one prema zemljama zapadnog Balkana koji ima povlašteni trgovinski status sa EU.19

Sama mogućnost bescarinskog izvoza u veći broj zemalja EU ne mora da dovede i do efektivnog porasta izvoza zemalja zapadnog Balkana. Slovenija, kao tehnološki najrazvijenija zemlja regiona, usto i članica s pravom na subvencije, nije uspjela nametnuti svoje proizvode evropskom tržištu, ponajprije zbog oštre konkurencije, ali i nesrazmjernog tehnološkog nivoa sa najvećim evropskim proizvođačima.

Subvencija, kroz mehanizam zajedničke poljoprivredne politike, doprinosi većoj cjenovnoj konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda koji dolaze iz novih članica EU. Koristi od ove trgovinske unifikacije za zemlje poput BiH može biti jedino indirektno i to ukoliko proširenje podstakne ekonomski rast među državama članicama i dođe do efekta prelijevanja na zemlje zapadnog Balkana i porast trgovine sa njima.

Smanjenje finansijske pomoći zemljama zapadnog Balkana pojačava sumnju u konzistentnu politiku Brisela, ali ukazuje i na izvjesno preopterećenje budžeta EU. Što zbog sve većih troškova, što zbog sve upitnijih kontribucija ključnih članica determiniranih lošom domaćom ekonomijom.

Još nije posve sigurno šta zemlje zapadnog Balkana mogu u smislu finansijske pomoći očekivati od EU nakon 2005/6. Ono što jeste sigurno je da će nakon 2004. deset novih članica dobijati povećan iznos pomoći od EU20. Istovremeno, zapadni Balkan će u okviru CARDS programa primati smanjene iznose pomoći, koja u 2006. godini vjerovatno neće preći 500 miliona eura i to za sve zemlje regiona zajedno. Postoje, međutim, neki

19 Evropska komisija utvrđuje posebne kvote i artikle za svaku od zemalja zapadnog Balkana.20 9, 9 milijardi eura u 2004. godine će porasti na 12, 6 milijardi u 2005. i 14, 9 milijardi u 2006. godini.

30 31

prijedlozi kako da se ovo spriječi i da se trend opadanja finansijske pomoći zapadnom Balkanu zaustavi. Jedna mogućnost je da se nakon 2004. godine pomoć EU u okviru programa CARDS poveća, a druga da se i ovim zemljama omogući korištenje sredstava koja su zasad rezervisana samo za zemlje kandidate. No, ovome se protive upravo novi članovi koji sada ne žele imati razumijevanja za potencijalne kandidate.

Čini se da dolazi vrijeme kada politička spremnost EU da neku zemlju primi, a potom je obilno finansijski pomogne da se uskladi, neće biti jedina odrednica procesa proširenja. Novi ekonomski izazovi od kojih sam neke i spomenuo, nameću EU pristup po kojem će u članstvo biti primane zemlje čiji ukupni ekonomski performans omogućuje im da cijenu prilagodbe EU standardima značajnije sufinansiraju. Ako ništa, a ono da su u stanju skratiti vrijeme potrebno za potpunu apsorpciju tehničke pomoći EU. Skrining koji su u BiH u nekoliko navrata radile međunarodne organizacije pokazao je kako institucije BiH nisu u stanju u potpunosti absorbirati pomoć EU, a kamoli je u određenim segmentima substituirati.

Opće je mjesto kako će nova klima stvorena proširenjem EU na istok doprinijeti i povećanju direktnih stranih investicija (DSI) u BiH. Tačno je da su Mađarska, Češka i Slovačka zabilježile povećanje DSI, ali je isto tako tačno da će novih deset članica u narednom periodu ostati magnet za DSI, posebno u sektoru proizvodnje. Većina svjetskih korporacija radije se odlučuje otvoriti tvornicu u zemljama koje su članice, imaju najeftiniju radnu snagu u EU, i relativno su blizu regionu jugoistočne Evrope. Povećanje DSI u nove članice EU bit će dodatno stimulirano pravnom harmonizacijom, smanjenim rizikom, manjim troškovima transakcija i ostalim povoljnim promjenama koje prate ulazak u EU. Ovo bi moglo smanjiti raspoloživi privatni kapital za zapadni Balkan, usljed geografske redistribucije DSI još više u korist naprednijih tranzicionih zemalja. Naš temeljni adut je pokušati stvoriti povoljnije poslovno okruženje koje bi na tržištu bilo popraćeno adekvatnom kampanjom i marketingom. Preduslov za takvo što je kvantitet povoljnih zakona, ali i kvalitet političkog i ekonomskog sistema u kojem administracija kroz poreze ne jede samu sebe.

Zapadni Balkan u cjelini, posebno BiH unutar regiona, žrtva je vlastitih zabluda ali i evropskih predrasuda o potrebi da se Balkanu nametne pristup zatvorenog društva koje mora zaslužiti da bude otključano. Kad kažem vlastite zablude, onda pri tome mislim na niz sistemskih pristupa, ali i hronični nedostatak inicijative za borbu protiv svih oblika kriminala

30 31

i ilegalnih imigracija. Brojni su regionalni forumi i inicijative našli svoje mjesto na zapadnom Balkanu, ali još niti jedan od njih nije pokušao izroditi regionalnu agendu za zajedničku borbu protiv kriminala. Nije naprosto pronađena formula po kojoj će individualna sistemaska slabost svake od zemalja u borbi protiv kriminala i korupcije bit prevaziđena zajedničkom regionalnom akcijom u kojoj će se načas zaboraviti na granice i nacionalne ponose. Ovo je test na kojem je pala stvarna spremnost zemalja regiona da radi zajedničkog interesa odglume mikro Evropu bez granica. BiH povrh svega, ima problem unutrašnje podjele gdje policija jednog entiteta nema nikakvih ingerencija na teritoriju drugog. Tek se ustrojem jedinstvenih policijskih snaga stvara mogućnost jedinstvenog djelovanja.

S druge strane, EU balkanske zemlje, BiH je tu najbolji egzemplar, kažnjava nizom restriktivnih viznih mjera. Nemogućnost da čovjek otputuje kada želi i gdje želi, okiva slobodu izbora u okove s 15 zvjezdica. EU kao ideal slobode lessair faire- lessair passer odlučila je odnositi se prema Bosancima kao potencijalnim prijestupnicima koji su prinuđeni čekati satima u redovima i ispunjavati skoro pa uvredljivo preopširne formulare. To ne samo da vrijeđa ljudsko dostojanstvo nego, htjeli to u Briselu priznati ili ne, pod džonove baca principe na kojima se temelji ujedinjena Evropa. Doktrina zatvaranja Balkana u samoga sebe nije ništa manje pogrešna od one, nama u BiH tako poznate, doktrine nemiješanja u balkansko krvoproliće. Ona zapravo podstiče kriminal na Balkanu do najperverznijih granica, jer ne samo da se prodaju vize, nego se može prodati i identitet.21 Problem je tim veći što se EU i dalje proširuje bez koherentne vizne strategije prema zemljama aspirantima.22 Ako je BiH toliko problematična da njen građanin ne može u EU bez vize, onda ćemu priča o određivanju datuma pregovora i o postignutom napretku. Hrvatska i Slovenija su u trenutku pregovora sa EU imale bezvizni režim sa gotovo cijelom Evropom.

Novi režim granica EU ucrtati će nove linije podjela: Doći će do ukidanja svih postojećih bezviznih režima između novih članica EU i zemalja zapadnog Balkana, izuzev Hrvatske koja nije obuhvaćena 21 Državljani BiH koji imaju hrvatsku putovnicu nesmetano putuju u zemlje EU. Bilo je slučajeva da su pojedinci hrvatsku putovnicu dobijali na osnovu lažnih iskaza, ili čak krivotvorenih dokumenata na osnovu kojih se svojevremeno moglo dobiti hrvatsko državljanstvo. Istovremeno, BiH i Hrvatska uopće nemaju potpisan sporazum o dvojnom državljanstvu kojim bi se regulirala prava i obaveze. Ako je suditi po pravu, dvojno državljanstvo ne postoji sve dok se ne postigne bilateralni sporazum. 22 Početkom 2005. godine Vijeće ministara EU odlučilo je da olaška vizni režim za studente, naučnike i stručnjake iz zemalja zapadnog Balkana. Vize će biti izdavane na rok od godinu dana, ali zemlje članice imaju diskreciono pravo da li da nekom stručnjaku, studentu i sl. daju ili uskrate vizu.

32 33

obaveznim šengenskim viznim režimom. Pored toga, pripreme za sljedeće proširenje (2007. godine), već sada nameće obavezu Bugarskoj i Rumuniji, da ponovo uvedu vize za zemlje zapadnog Balkana, što dovodi do zatvaranja granica sa susjednim zemljama i prije ulaska u EU.

Nije teško pozicionirati BiH spram ovih problema, ali je u okolnostima institucionalne inercije itekako teško artikulirati stavove i aktivnosti kako bi se spriječilo da BiH postane kolateralna šteta tzv. otvorenih pitanja. Čini se kako je BiH potrebna strategija za svaku od gore navedenih refleksija najnovijeg proširenja EU. Nemoguće je zanemariti taj kontekst, jer još nije posve jasno ko bi u državi BiH trebao raditi na tim strategijama i kojom se to političkom, institucionalnom, ako hoćete i ekonomskom snagom garantira njihova provedba. Međunarodna zajednica ne smije (p)ostati jedini garant tog procesa.

32 33

23 Potpisan u Sarajevu krajem jula 1999. godine uz učešće šefova država i vlada SAD, EU, Rusije.

Odnosi EU-BiH (Perspektiva članstva)

Evropska unija dugo nije imala strategiju jedinstvenog odnosa prema Bosni i Hercegovini i zapadnom Balkanu u cjelini. Nesebičnom humanitarnom pomoći i anemičnim monitoring misijima pokušali su u prvoj polovini devedesetih nekako nadomjestiti diplomatsko-vojnu inferiornost u odnosu na SAD. Tokom 1997. godine u Briselu raste svijest o tome da je jedan od ključnih uzroka balkanskih problema posvemašnja ekonomska nestabilnost, praćena nepovjerenjem i zatvorenošću tržišta zemalja u regionu. EU odlučuje svoj program pomoći ojačati davanjem konkretnih trgovinskih ustupaka zemljama regiona, te na taj način podsticati i veću robnu razmjenu u regionu. U tom ozračju bivaju promovirani tzv. politički i ekonomski uvjeti za razvoj bilateralnih odnosa između BiH i EU. Tokom 1998. godine uspostavlja se EU/BiH Konsultativna radna grupa (Consultative Task Force-CTF) koja osigurava tehničku i stručnu pomoć u području administracije, regulatornog okvira i politike.

Angažiraniji odnos EU prema balkanskoj krizi, na poticaj njemačke diplomacije, rezultirao je novom strateškom agendom koja je nazvana Stability Pact – Pakt Stabilnosti.23 Pred zemlje jugoistočne Evrope stavljen je imperativ međusobne suradnje, stabilizacije, kao ključnih preduvjeta za pripremu nove faze – harmoniziranje sa EU standardima. Pokazalo se ubrzo kako Stability pact, kao opći pristup jugoistočnoj Evropi, treba upotpuniti konkretnijom i na svaku zemlju pojedinačno usmjerenom strategijom. EU odlučuje preuzeti inicijativu i zemaljama zapadnog Balkana nudi mogućnost stabilizacije radi pridruženja EU.

Nova faza ukazala je na neke dotadašnje greške u pristupu međunarodne zajednice. Stabilty Pact nije postigao svoje ciljeve, ponajprije jer je bio uopćen i nije se mogao fokusirati na konkretne probleme. Aktivnosti brojnih međunarodnih organizacija nisu bile sinhronizirane, pa je novac trošen više puta na slične projekte. Posljedice ovakve kakofonje trpile su ratom devastirane zemlje, kakva je BiH. Premda je dobila najviše međunarodne pomoći, smatra se oko 5, 5 milijardi, BiH, što zbog subjektivnih slabosti što zbog neosmišljenog pristupa međunarodne zajednice, nije uspjela dostići nivo neophodan za ulazak u proces stabilizacije i pridruživanja. Smišljen je stoga novi pred-pred pristupni mehanizam, tzv. Mapa puta sa 18 uvjeta koje je BiH morala ispuniti kako bi se kvalificirala za testiranje o spremnosti za učešće u

34 35

pregovorima o stabilizaciji i pridruženju. Premda je BiH svoje putovanje ka EU formalno započela 1997. godine, tek u decembru 2002. godine ispunjeno je 18 uvjeta iz Mape puta. U Sarajevo je tada doputovao bivši komesar za vanjsku politiku, Chris Patten, kako bi vlastima saopćio da je BiH položila prvi test.24 Novembra 2003. godine, skoro godinu dana nakon ispunjavanja uvjeta iz Mape puta, BiH je dobila zeleno svijetlo za otpočinjanje izrade Studije izvodljivosti koja bi trebalo da pokaže da li je BiH spremna za početak pregovora o zaključivanju SAA. Očekuje se da će BiH krajem ove godine dobiti još jednu dobru vijest iz Brisela, odnosno odobrenje za otpočinjanje pregovora sa EU o zaključivanju SAA. Kada ovaj sporazum jednoga dana i bude potpisan, tek tada BiH stupa u tzv. status potencijalnog člana, odnosno pridruženog kandidata EU sa mogućnošću da iz određenih fondova crpi dodatnu finansijsku pomoć.

Od 1996. godine, kada je prvi puta došla u ugovorni odnos sa EU kroz program PHARE i Obnova, pa do današnjeg statusa potencijalnog kandidata, BiH je prošla intenzivnu pripremnu fazu. Osam godina trebalo nam je da dođemo u status u kojem je članstvo BiH u EU izvjesnije, ali ga niko ne može garantirati. Čak i da u junu ove godine dobije zeleno svijetlo za početak pregovora o zaključenju SAA, BiH će, nastavi li ovim brzinom, trebati nekoliko godina da bi postala tek pridruženi kandidat za članstvo u EU.

Zaključak Izvještaja EU o napretku BiH u tzv. SAA procesu iz 2003. godini još je manje-više aktuelan ram za sliku trenutne pozicije BiH spram EU:

“Cilj integriranja BiH u strukture Evropske unije i eventualnog članstva u EU nailazi na rasprostranjenu podršku u BiH. Međutim, da bi se ostvario taj cilj država prije svega treba pokazati da dijeli temeljne vrijednosti EU, kao i kapacitet koji je neophodan za ispunjenje obaveza koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji pridruživanju…”.25

Niko više ne spori kako postoji politički konsenzus o zajedničkom evropskom putu, makar to bilo i deklarativno zalaganje za temeljne evropske vrijednosti. Ono što nam nedostaje i što ćemo teško postići bez ozbiljnijih reformi, jeste institucionalni kapacitet dovoljan za ispunjavanje pretprijemnih obaveza. Možda bi smo mogli i biti zadovoljni dinamikom 24 Javna je tajna da nisu bili ispunjeni baš svi uvjeti iz Mape puta, ali da je EU, zahvaljujućiu Pattenovom osobnom angažmanu, htjela dati mali poticaj demokratskim procesima u BiH, u nadi da ce to ubrzati harmonizaciju. 25 Izvještaj Evropske komisije Vijeću EU o spremnosti BiH za pregovore o Sporazumu za stabiliztaciju i pridruženje sa EU, 18. 11 2003, br. 602. Vidjeti na: http://www. dei. gov. ba/pdf/izvjestaj_komisije. pdf

34 35

26 Na samitu Evropskog vijeća (šefovi država i vlada članica EU), 22. 06. 1993. godine u Kopenhagenu, odlučeno je da će države pridruženi članovi EU, u statusu potencijalnog člana, postati punopravni članovi EU ako usvoje tri kopenhagenška kriterija. Devet godina kasnije na historijskom samitu u Kopenhagenu, 13. 12. 2004. godine, Evropsko vijeće ocijenilo je da je deset zemalja članica usvojilo kriterije i da mogu postati punopravnim članovima evropske obitelji. Ovo je dakle put kojim će morati proći i BiH, a koji su nove zemlje članice EU prolazile u prosjeku deset godina.

uspostavljanja novih institucija, ali ne i njihovim funkcioniranjem. Ministarstvo sigurnosti na primjer, ni dvije godine nakon osnutka nije adekvatno kadrovski popunjeno i tehnički opremljeno. Slično je sa Ministarstvom odbrane itd. Direkciji za evropske integracije, koja je ključna za pregovore sa EU, trebaju ljudi, sredstva i oprema kako bi uzmogli postati koordinatorom ukupnih bh. napora na pridruživanju sa EU.

U ovakvoj konstelaciji ograničena «briselizacija» BiH je moguća, ali njeno članstvo u EU do 2012. godine još nije. Pod ograničenom briselizacijom podrazumijevam usvajanje evropskih standarda u mnogim oblastima, od reforme poreskog sistema do reformi policije i vojske, što će biti krunisano potpisivanjem Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje sa EU. U tom statusu BiH može ostati godinama, okovana u vlastitoj zamci nemogućnosti da se prilagodi kopenhagenškim kriterijima za članstvo u EU.26

36 37

Balkanski paket

Put BiH ka euro-integracijama ukrštava se i sa novom regionalnom i globalnom političkom trasom. Mijenjaju se osnovne postavke američke vanjske politike, mijenja se EU vanjska politika, konsekventno tome mijenja se i situacija u regionu. Slovenija je postala punopravna članica EU; Hrvatska je potpisala SAA i prihvaćena je njena kandidatura za članstvo; Makedonija je potpisala SAA; BiH je završila Studiju izvodljivosti i sprema se na otpočinjanje pregovora za SAA; SCG je u prošla studiju izvodljivosti. Drugim riječima, zemlje bivše SFRJ ušle su u proces evropske standardizacije. Ono što su u posljednjih deset godina bila pitanja suverenog odlučivanja država na ovom prostoru sada se seli na multilateralnu briselsku razinu. No, na toj razini još nisu spremna riješenja za otvorena balkanska pitanja, a bez riješavanja tih pitanja teško je očekivati da, osim Hrvatske, ijedna druga balkanska zemlja postane punopravnim članom EU.

Status Kosova; sistemska nadogradnja u BiH; situacija u Makedoniji; budućnost državne zajednice Srbije i Crne Gore balkanski su paket kojeg EU još nije spremna otvoriti, jer još nema spremna rješenja. Otuda stalno insistiranje Brisela na principu tzv. regate za jugoistočnu Evropu,27 promoviranog na Samitu EU u Solunu – pojedinačno ispunjavanje uvjeta, zajednički ulazak. Zakovane nacionalističke politike u ovoj balkanskoj «regati» ne ostavljaju EU puno manevarskog prostora, osim da brižno njeguje status quo. Iz gornjeg osvrta vidi se da EU vanjska politika, takva kava jeste, ne može ponuditi pet održivih rješenja za balkanske probleme, a iz površnog pregleda političke situacije u regionu vidi se da nema domaćih snaga koje same mogu naći rješenje za vlastite probleme i time otkočiti proces evroatlanstkih integracija.

Oba susjedna garanta provođenju Dejtonskog sporazuma ulaze u ozbiljno redefiniranje svojih vanjskih politika. Hrvatska, uz bolju suradnju s ICTY, postaje članica u EU do 2010. godine, a usklađivanje njenih vanjskopolitičkih prioriteta s EU je već počelo. Time Hrvatska svoje jamstvo provođenja Dejtonskog sporazuma na određeni način prenosi na EU. U tom slučaju jedini bi regionalni garant provođenju dejtonskog sporazuma ostala SCG, koja i sama pati od ozbiljnih sistemskih slabosti i neizvjesne budućnosti. Premda ovo pitanje nema posebnu međunarodno-pravnu relevantnost, neki će reći kako nema niti suštinsku, ono se ipak nameće 27 Sintagma iz izjave Reinhard Priebe-a, direktora u Komesarijatu EU zaduženog za države zapadnog Balkana; Agencija «Onasa», 24. 09. 2004 10:54:29 - GEN - 0016.

36 37

28 Izvještaj Evropske inicijative za stabilizaciju (ESI) iz Berlina donekle ilustrira specifičnost te pozicije: «... U svakom slučaju, BiH je danas međunarodno izoliranija nego je to bila prije pet godina. Ona je još na crnoj listi zemalja čijim građanima trebaju vize za putovanje u EU. Zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, BiH je jedina zemlja u regionu kojoj nije dozvoljeno članstvo u Partnerstvu za mir NATO-a, dok su istovremeno članice te asocijacije Bjelorusija, Tadžikistan i Turkmenistan. BiH još nije postala članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO), čije su članice, među ostalima, Angola i Moldova. Jedina evropska asocijacija u koju se BiH uspjela uključiti je Vijeće Evrope, koje je u svom izvještaju iz avgusta 2004. godine konstatiralo kako je upitno da li je uloga koju Visoki predstavnik ima u BiH kompatibilna sa članstvom BiH u Vijeću Evrope» Izvještaj objavljen 12. 10. 2004. godine: www.esiweb.org

makar kao psihološka kategorija.

Da li je Brisel spreman preuzeti odgovornost za završetak dejtonske faze i početak briselske ili je nužan zajednički angažman SAD i EU kao garanata završetka jedne i početka nove faze u razvoju bosanskohercegovačke državnosti? BiH ovoga puta ne smije čekati da odgovori dođu iz Brisela i Washingtona, nego mora sama poduzeti mjere koje će od Washingtona isposlovati garanciju za dovršetak dejtonske, a od Brisela početak briselske faze. Ove garancije ne spadaju u domen retoričkih akrobacija, niti su predmet političkih odluka. One su složene jer prožimaju geo-stratešku, doktrinarnu, ali ništa manje i puku tehničko-birokratsku sferu. Nova američka administracija, recimo, smatra kako je za njih posao u BiH završen. U Briselu pak smatraju kako posao za njih tek počinje, ali da bi on uspješno okončao mora se raskinuti sa nekim dejtonskim recidivima. Time je zadatak za BiH, njenih institucija, cjelokupnog mislećeg potencijala mnogo teži nego se čini. Zahtjeva koherentniju aktivnost koja bi se komotno mogla nazvati «Novi BiH Deal».

Zanimljivo bi bilo pokušati anticipirati šta bi se desilo ako nekim čudom BiH ispuni sve obaveze prije roka? Da li bi ekspersno bila primljena u EU, ili bi se proces njene kandidature, kao u slučaju Turske, odugovlačio. Ili nasuprot tome, koji je scenarij moguć ukoliko BiH nikada do kraja ne uspije ispuniti uvjete, kao što nisu Kipar, te svojevremeno Portugal i Grčka? Da li će za nju vrijediti standardi “dobre volje” kakvi su vrijedili recimo u slučaju ove dvije zemlje?

U odgovorima na ova pitanja nazire se mogućnost suštinske garancije Brisela da će BiH postati dio obitelji. Ta će kompleksna odluka biti determinirana i našom sposobnošću da prepoznamo i riješimo probleme koje smo dobrim dijelom i sami prouzročili.28

Apriorno odustajanje od kritičkog promišljanja aktuelne pozicije BiH u odnosu na EU, bila bi velika pogreška. Kako BiH može zadovoljiti kopenhagenške kriterije za članstvo u EU u situaciji u kojoj ima potpuno neracionalan politički sistem sa 120 ministara, 13 egzekutivnih i legislativnih

38 39

instanci, te sa dvije trećine budžeta koji ide na javnu potrošnju.

Ne može se nuditi spas u članstvu u EU, bez itekako važne fus note o tome kako je to članstvo neizvjesno, te i kada bi bilo izvjesno do njega neće doći dok se ne završi nužna sistemska korekcija. Istovremeno, nema potrebnog političkog konsenzusa makar o otpočinjanju razgovora o toj korekciji. Redaju se paradoksi koji BiH čvrsto vežu za dno liste potencijalnih EU kandidata. Postignut je navodno opći društveni konsenzus o članstvu EU, ali nema političkog programa o pitanjima koja su osnovni uvjeti tog članstva. U toj pat poziciji deklarativnog konsenzusa i realne agonije, dešava se nešto što bi moglo dovesti i do potpunog atrofiranja refleksa državne administracije.

38 39

29 Ministri vanjskih poslova Evropske Unije na Samitu održanom 12. i 13. decembra 2002. godine usvojili su zaključke vezano za sigurnosnu i odbrambenu politiku EU (ESDP), te u tom kontekstu zatražili od Havijera Solane da otpočne konsultacije sa bh. vlastima oko plana preuzimanja mirovne misije u BiH. Usprkos zaključku, domaće vlasti o planu preuzimanja nisu znale apsolutno ništa. Tek nakon godinu i po dana i nekoliko intervencija Predsjedništva BiH, stigla je prva zvanična informacija. Ne o konkretnim planovima, koji su i tada postojali, nego o izvještaju H. Solane od 23. 02. 2004 u kojem je ministrima vanjskih poslova predočio osnovne odrednice buduće misije EUFOR-a. Kada je navodno Solana na jednom od sastanaka upitan zašto ne uključuje bh. vlasti, odgovoreno je kako on to čini. On je to uistinu i činio, šaljući OHR-u sve informacije.

Preuzimanje odgovornosti

Imamo ministarstva i institucije, ali većina njih još nisu u stanju ponuditi strategiju integriranja sa EU, analizu, preporuke za kratkoročno i dugoročno djelovanje i anticipirati eventualne probleme. U takvom vakumu, OHR se naprosto nametnuo i državi ponudio vlastiti birokratski mehanizam. Predugo živimo situaciju u kojoj OHR ima inicijativu, pravi strateške planove, analizira ih, vlastitim kampanjama prezentira ih domaćoj javnosti, ispituje javno mnijenje itd. Krajnje je vrijeme da u OHR-u shvate da će, ukoliko ovako nastave, domaće institucije postati žrtva njihovog «uspjeha». Umjesto da rade na jačanju institucionalnog hardware-a i softwear-a BiH, oni su maksimalno ojačali vlastiti i mnogim stvarima preuzeli od slabih državnih institucija reformsko kormilo. Sada kad je odluka o strateškom prekomponiranju međunarodnog prisustva u BiH (čitaj: odlazak) sasvim izvjesna, raste kod međunarodnih zvaničnika nervoza zbog pogrešnog pristupa. Možda malo kasno!? OHR je svjestan potrebe da nešto treba mijenjati, ali još nema adekvatnu «izlaznu strategiju» niti dovoljno jake domaće institucije kojima bi mogao predati svoje ingerencije.

Ruku na srce, u reformskom zanosu OHR je za BiH napravio puno dobrih poteza, među koje se svakako mogu ubrojati ekspresno usvajanje zakona i osnivanje institucija u skladu sa standardima EU. Pogrešno je međutim bilo puko insistiranje na kvantitetu, a zanemarivanje kvaliteta provođenja reformi. Dobili smo zakone koje sistem ne može apsorbirati, ponajprije jer novostvorene institucije nemaju funkcionalnu snagu, dok one stare još nisu prilagođene na nove reformske zahtjeve. Uzmimo za primjer Predsjedništvo BiH, koje je utvrdilo osnovne smjernice za vođenje vanjske politike, ali one nikada nisu prerasle u strategiju koja vanjskopolitičke ciljeve razrađuje do najsitnijih detalja. Otuda je operativna snaga institucija za utvrđivanje i provođenje vanjske politike BiH do te mjere otupila da ih OHR i međunarodna zajednica odlučuju neinformirati čak i ni o strateškom pitanju kakvo je tok planova za dolazak EUFOR-a u BiH.29 Tek na insistiranje člana Predsjedništva Sulejmana Tihića

40 41

ta je greška djelomično otklonjena.

Krajnje je dakle vrijeme da domaći i međunarodni eksperti počnu zajedno raditi na utvrđivanju «izlazne strategije» OHR-a i strategije preuzimanja ingerencija od strane domaćih vlasti. Ovaj proces mora biti postupan, jer još je rano za potpuno «razvlašćivanje» međunarodne zajednice u BiH. Onoga trenutka kada se desi suštinska primopredaja dužnosti i odgovornosti u BiH, bit će istinski potaknuta razmišljanja o racionalizaciji političkog sistema u BiH, a to će samo po sebi biti uvod u sistemsku nadogradnju BiH. Sveobuhvatna reforma državne adiministracije podrazumijeva da institucije BiH počnu planirati i donositi strateške odluke, a OHR u tome može biti tek vanjski konsultant. Od sistema internog informiranja, analize i planiranja u institucijama BiH, preko sistema međusobne koordinacije, pa sve do zajedničkih kratkoročnih i dugoročnih strategija i tzv. Policy papera. Ne samo da godišnji planovi VM BiH i Predsjedništva BiH moraju postati strateške agende s ciljevima, izvršiocima i rokovima, nego moraju biti ojačani mehanizmi koji su zaduženi za provođenje tih strategija. Bez ovoga nema tranzicije ovlasti, a bez nje BiH ne može računati da na putu u EU stigne dalje od potencijalnog kandidata.

Proces stabilizacije i pridruženja, što se EU tiče, može trajati narednih deset godina, ali vrijeme u ovom slučaju radi protiv BiH. Odgađanje suočavanja s vlastitim problemima moglo bi nas u krajnjoj konsekvenci koštati i članstva EU, jer dok mi radimo sporo i neodlučno Evropa razmišlja o novim modelima suradnje sa zemljama nečlanicama. Možda bude usvojena nova strategija koja podrazumijeva nastavak stabilizacije, ali ne i pridruživanja. Uistinu, zašto bi EU dalje proširivala svoj ionako preveliki klub i otežavala funkcioniranje, kada novom strategijom ustupaka i zahtjeva može utjecati na mir i stabilnost u svome susjedstvu. Nosivi zid vizije o velikoj i prosperitetnoj Evropi je njena sigurnost, a nju je moguće očuvati i na druge načine, s puno manje formalnih obaveza. Jedan od njih je tzv. Strateško partnerstvo umjesto članstva; pakt za sigurnost i prosperitet u EU, umjesto procesa za stabilizaciju i pridruženje; liberalniji vizni režim umjesto integriranja u šengenski vizni sistem; nominalno uvođenje eura, bez integriranja u fiskalnu i monetarnu uniju.

Krajnje je vrijeme da se pozicija BiH sagleda i u ovom novom kontekstu? Samo u tom strateškom okviru mogu se najobjektivnije odrediti sistemske slabosti države BiH, uvidjeti njena ukupna spremnost da se u novim okolnostima bori za članstvo u EU, istovremeno se boreći sa unutrašnjopolitičkim, regionalnim i globalnim izazovima.

40 41

Koliko god izgledali jednostavni i uopćeni u tri tačke, kopenhagenški kriteriji kriju u sebi previše izazova za ovako struktuiranu BiH. Prvi član kriterija, takozvani politički kriteriji, od zemlje potencijalne članice zahtjeva: stabilne institucije koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudskih prava kao i poštivanja manjina. BiH u ovom trenutku ima problema po svakoj od tačaka političkog kriterija. Napredak je očigledan, ali nedovoljan. Na sjednici Vijeća za implementaciju mirovnog sporazuma u BiH, na nivou političkih direktora, održanoj 24. 09. 2004. godine u Sarajevu, konstatirane su neke činjenice koje navode na uzdržani optimizam, ali i zabrinutost. Optimizam što se reforme ipak kreću, a zabrinutost zbog situacije u kojoj se BiH još suočava sa problemima koji su davno morali biti riješeni.

«. . . . Upravni odbor je konstatovao da organi vlasti BiH moraju uraditi puno više da osiguraju da se povratak (600,000 izbjeglica op. aut.) nastavi i bude održiv. Upravni odbor je također istakao odgovornost organa vlasti BiH da osiguraju da odluke o povratu koje je u prošlosti donijela Komisija za zahtjeve za povrat nepokretne imovine budu u potpunosti ispoštovane i da ne budu poništene…”.30

“…. Kako bi proširenje Vijeća ministara imalo praktičnog efekta, organi vlasti BiH moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da osiguraju da se, do kraja ove godine, zaposli odgovarajući broj osoblja te dodijele odgovarajuće prostorije ministarstvima, institucijama i agencijama na državnom nivou poput Uprave za indirektno oporezivanje, Agencije za informacije i zaštitu BiH te Suda BiH. Te institucije, odnosno njihovi dijelovi, ne mogu funkcionirati samo na papiru – one moraju raditi u praksi…”31

“…. Upravni odbor je apelovao na sve nivoe vlasti u BiH da poduzmu potrebne korake kako bi se osiguralo da sve institucije BiH – na državnom nivou – imaju prostorije koje su im potrebne kako bi bile u potpunosti kadrovski popunjene te ispunjavale zahtjeve procesa stabilizacije i pridruživanja. Neispunjenje ovoga preduvjeta predstavljaće opstrukciju daljeg napretka BiH ka integraciji u euroatlanske strukture. Pored poduzimanja mjera kojima bi se zadovoljile trenutne potrebe institucija BiH za uredskim prostorom, Upravni odbor je apelovao na organe vlasti BiH da obezbijede trajno rješenje za ovaj problem tako što će urediti pitanje državne imovine.”32

30 Kominike sa sastanka Vijeća za implementaciju mirovnog sporazuma u BiH, 24. 09. 2004. godine; http://www. ohr. int/pic/default. asp?content_id=33253.31 Isto32 Isto

42 43

Ovdje se svakako treba dodati i činjenica da su na slobodi optuženi za ratne zločine, što ne samo da ima negativan utjecaj na tzv. manjinske povratke i stanje manjina, nego urušava kredibilitet institucija, kako državnih tako i entitetskih.

Drugi kopenhagenški kriterij je da zemlja kandidat za članstvo u EU mora imati funkcionalnu tržišnu ekonomiju kako bi se suočila sa pritiskom konkurencije u EU. Ima li BiH ovu sposobnost i hoće li je imati ukoliko na snazi ostane ustavni aranžman koji predviđa 12 egzekutivnih i legislativnih instanci vlasti, stotinjak ministara, njihovih vozača, šefova kabineta itd. Javna potrošnja iznosi 56 posto društvenog bruto proizvoda, unutarnji dug iznosi čak 90 posto GDP-a, dok budžetski deficit iznosi 17 posto33 i uveliko iskače izvan Pakta za ekonomsku stabilnost EU koji onemogućava budžetski deficit veći od tri posto. Strategija za smanjenje siromaštva što ju je usvojilo Vijeća ministara BiH predviđa da se do 2007. godine, uz maksimalna zalaganja, budžetski deficit BiH smanji na 10 posto. Može li se od 2007. do 2009. godine, dakle za dvije godine, budžetski deficit u BiH smanjiti sa deset na prihvatljivih tri posto?

Treći kopenhagenški kriterij je logički nastavak prva dva kako bi se ispitalo da li zemlja, potencijalna članica, može ispuniti obaveze koje joj nameću ekonomska, politička i monetarna unija. Odnosno može li absorbirati cjelokupnu legislativu EU- tzv. acquis communautaire od nekih 11.000 stranica.

Sve ovo navodim nebi li ukazao kako BiH jeste u procesu evropske standardizacije, ali taj put može potrajati i narednih deset godina. Ne mogu razumjeti neumjereni optimizam koji potpuno uklanja navedena pitanja iz bh vanjskopolitičkog vidika. Ne tvrdim da sam apsolutno u pravu i ne bih volio da se neke ovdje navedene postavke ostvare, ali smatram da ih ozbiljno treba razmotriti prilikom definiranja nove vanjskopolitičke strategije BiH.

33 Iz obraćanja premijera Terzića na sastanku Odbora direktora IMF-a; http://www. imf. org/external/am/2003/speeches/pr63e. pdf

42 43

Zaključak, prijedlozi i preporuke

Vrijeme ne radi za članstvo BiH u EU do 2012. godine. Koče nas subjektivne slabosti, ali i objektivne teškoće koje proizilaze iz straha evropskog javnog mijenja od imigracija, pošasti tranzicijskih društava (trgovina ljudima, drogom, organizirani kriminal), što generira svojevrsni euroskepticizam ili strah od daljeg proširenja. Evropa se, posebno kada je nastavak proširenja u pitanju, ideološki podijelila na liberale i konezervativce. Jedni su za EU kao protopip modela otvorenog društva koje ne mari toliko za strateške granice EU, ne boji se novonastalog kulturnog i tradicijskog melting pota već u njemu vidi izvjesnu prednost. Drugi, konzervativci, u daljem proširenju vide opasnost za demokršćansko nasljeđe Evrope. Oni strahuju od nekontroliranog proširenja koje bi moglo izmijeniti entičku, religijsku i kulturološku sliku EU. Euroskepticizam, po nekim recentnim istraživanjima, postaje jak u zemljama koje su već decenijama najveći zagovornici i finansijeri složenog birokratskog mehanizma EU.

U takvim okolnostima jedini imperativ za BiH je strateško osmišljavanje njenoga evropskog puta. Doktrinu koja podrazumijeva samo kvantitet i insistiranje na brzini, treba staviti pod ozbiljnu kritičku prizmu. Isto vrijedi i za nerealne rokove da će BiH ući u EU do 2009. godine. Poreski obveznici u Republici Srpskoj i Federaciji BiH neće moći izdržati teret osnivanja novih državnih institucija koje od nas zahtjeva EU, bez gašenja entitetskih. Prije nego ponovno ubrzamo tempo, moramo znati u kom pravcu trčimo, s kojim konačnim ciljem i koje nam vrijeme uistinu treba.

BiH je potrebna i strategija za korištenje fondova EU. Porazna je činjenica da do sada nismo bili u stanju iskoristiti sve pogodnosti koje EU nudi potencijalnim kandidatima. Skupo ćemo platiti ovo neznanje, jer evropski fondovi (PHARE je jedan od njih) trpe trenutno veliki finansijski pritisak. Osam od deset novih članica EU koje su prije bili kandidati za pomoć iz PHARE programa, imaju mogućnost da do 2006. godine povlače sredstva za programe koji su im odobreni 2003. godine. Istovremeno, pretprijemna pomoć kroz ovaj program značajno je povećana kako bi se ubrzala priprema Bugarske i Rumunije za članstvo u EU. Ove dvije zemlje tako su dobile za period 2004-2006. godine 4,5 milijarde eura, dok će Turska za isti period dobiti 1,5 milijarde eura. Zemlje zapadnog Balkana za isti period, istina iz drugih fondova, dobit će zajedno 570 miliona eura.

44 45

Toliko je recimo iz PHARE programa 2002. godine dobila sama Poljska (vidi tabelu 2).

Institucije BiH moraju napraviti zajednički plan optimaliziranja pomoći što ju je EU namijenila BiH u narednom trogodišnjem periodu. Prvo na čemu se mora insistirati jeste zajednički rad na Izlaznoj strategiji OHR-a koja će pokazati koji segmnenti međunarodnog prisustva trebaju slabiti, kako bi se znalo koje domaće kapacitete treba razvijati. Na tom zadatku domaće institucije moraju raditi zajedno sa predstavnicima međunarodne zajednice. Jedan od prioritetnih zadataka je izrada strategije međunarodnog pozicioniranja BiH čiji bi sastavni dio bio Akcioni plan za članstvo u EU. Međunarodna zajednica mogla bi biti važan konsultant sa svim svojim ekspertima, dok bi domaće institucije predvodile posao; U okviru reformskog paketa jačanja državnih institucija, jedan od ključnih prioriteta trebalo bi biti uspostavljanje i struktuiranje analitičkih i istraživačkih kapaciteta u institucijama BiH. Porazna je činjenica da niti jedna institucija BiH koja se bavi vanjskopolitičkim aktivnostima nema razvijenu i moderno struktuiranu analitičku službu. S tim u vezi jedno od rješenja moglo biti uspostavljanje Direkcije za stratešku analizu i planiranje koja bi bila sastavljena od podorganizacijskih jedinica: Sektor za ekonomsko istraživanje i analizu, Sektor za sigurnosne studije, Sektor za međunarodne odnose i vanjsku politiku. . . Ovo bi omogućilo i kreiranje državne politike koja bi bila implementirana u resornim ministarstvima. Prednosti ovog pristupa su višestruke: omogućilo bi se kreiranje državne strategije na jednom mjestu, resorna polja državne strategije bila bi povezana u cjelinu, državne institucije bile bi analitički servisirane s jednog mjesta, EU bi dobila važnog sugovornika u planiranju i analiziranju procesa pridruživanja BiH sa EU. Jedina mana ovog pristupa je potreba osnivanja nove državne institucije, što bi iziskivalo promjenu budžetskih pozicija i konsultacija s IMF-om. Rješenje bi moglo biti postignuto tako što bi prve dvije godine rada Direkcije za strateško planiranje subvencionirala EU kroz CARDS program. Nadalje, u sklopu tzv. Twining programa, praktičnu pomoć bi pružali i eksperti EU, odnosno tranzicijskih zemalja iz okruženja koje su već postale članice EU.

Vidljiv je i nedostatak suradnje sa nevladinim istraživačkim institucijama i univerzitetima, te je u sklopu ovih aktivnosti nužno postići formalni okvir te suradnje. Odmah i bez odlaganja nužno je umrežiti državne institucije sa univerzitetima i prestižnim domaćim i stranim think-thank kako bi se crpile ideje i promišljanja za poboljšanje rada.

44 45

OSCE je sponzorirao sistem volontiranja mladih stručnjaka u Parlamentu BiH što se pokazalo kao dobra osnova da se isti pristup primjeni i u drugim institucijama. Na taj način sistemski bi se uredila komunikacija sa ljudima koji se bave istraživačkim radom na polju evropskih integracija, demokratizacije, a bila bi stvorena i baza podataka o ljudskom potencijalu na koji se svakako može računati tokom izrade sveobuhvatnih strategija kakva je i vanjskopolitička strategija BiH. Primjera radi, Centar za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu proizveo je, u suradnju sa Univerzitetom La Sapienza iz Rima, tridesetak magistara evropskoga prava, upravljanja državom, evropskih integracija i sl. Njihove magistarske teze, ili bolje rečeno one najbolje, trebale bi biti iskorištene u iznalaženju rješenja za brojna pitanja. To je ujedno i važan ljudski potencijal koji se može angažirati, makar i povremeno, u državnim institucijama. Naročito onim od kojih se očekuje najviše posla u pripremi pristupanja BiH EU

Komunikacija među institucijama na državnom nivou, naročito onim institucijama koje se bave vanjskom politikom, morala bi se značajnije unaprijediti. To bi otprilike značilo da se međusobno komuniciranje podigne na nivo timskog rada na zajedničkim projektima i odlukama. Odsustvo zajedničkog rada generira nepotrebni rivalitet, često i preklapanje aktivnosti.

Na državnom nivou ne postoji institucija čiji bi jedan od osnovnih zadataka bio operativno koordiniranje rada svih državnih institucijama. Slovensko iskustvo tu je više nego značajno. Oni naime imaju posebnu vladinu službu koja vodi brigu o protoku informacija među institucijama i koja u svakom trenutku raspolaže informacijama o svim aktivnostima, prijedlozima i mjerama koje poduzimaju sve državne institucije.

U proces utvrđivanja strateških smjernica i njihovom provođenju treba uključiti i posebne parlamentarne komisije. Kada je vanjska politika u pitanju, posebno je važna uloga članova Komisije za vanjske poslove Predstavničkog doma PS BiH. Primjetna je dinamika u radu ove Komisije, ali je to daleko od uloge koju bi ona trebala imati ne samo u oblikovanju, nego i u praćenju provođenja vanjske politike BiH. Pored redovnog hearinga u MVP BiH, novoimenovani ambasadori trebali bi svoj četverogodišnji plan aktivnosti braniti i pred vanjskopolitičkom komisijom Parlamentarne skupštine BiH.

Evidentan je nedostatak ne samo državne, nego i resornih strategija u odnosima s javnošću i medijima. Približavanje EU zahtjeva ozbiljne reformske rezove, kasnije i referendume o određenim pitanjima.

46 47

Preduvjet za to jesu istraživanja javnog mnijenja i javne kampanje o nužnosti određenih reformi, njihovim dobrim i lošim stranama. Aktuelne državne institucije koje se bave i bavit će se pristupanjem BiH EU nemaju razvijene kapacitete za osmišljeno strateško djelovanje prema domaćem, pa čak i inozemnom javnom mnijenju. Kako bi podcrtala značaj izrade Strategije informiranja javnosti i svim aspektima proširenja u zemljama kandidatima, Evropska komisija je u junu 2003. godine preostala sredstva iz PHARE programa preusmjerila za finansiranje javnih kampanja i izrade tih strategija. S obzirom na svu specifičnost pozicije u kojoj se BiH nalazi, potrebno je odmah početi praviti smjernice za takvu strategiju koja bi morala ići i korak dalje – informiranje evropskog javnog mnijenja i svim prednostima prijema BiH u EU. Bez dobro struktuirane državne administrativne mreže i odlučne pomoći međunarodne zajednice, teško je zamisliti čak i samo draftiranje smjernica za ovakvu strategiju a kamoli njeno provođenje. BiH u ovom segmentu ne smije čekati da postane kandidat za PHARE program i onda zatraži sredstva za Strategiju. Koristeći sva raspoloživa iskustva i resurse bh. institucije do kraja 2005. godine moraju imati gotove smjernice, pa čak i konkretne projekte koji se odnose na podizanje svijesti javnoga mnijenja o značaju članstva u EU, ali i svim problemima koje to članstvo sa sobom nosi.

Konačno, sve gore navedeno trebalo bi biti tek dobra pripremna aktivnost za formiranje i servisiranje multidisciplinarnog ekspertnog tima BiH koji će početi pregovore sa EU, prvo o zaključenju SAA a potom i o članstvu.

46 47

Tab

ela

1

Preg

led

finan

sijs

kih

kont

ribuc

ija z

emal

ja č

lani

ca u

bud

žet E

U, r

azvr

stan

o p

o tip

u vl

astit

ih b

udže

tski

h p

rihod

a.

Crv

enom

boj

om m

arki

rani

su

izno

si v

elik

e EU

čet

vrok

e, p

lus

Niz

ozem

ska

koja

, ako

se

uzm

e ve

ličin

a te

ritor

ije i

bro

j sta

novn

ika,

kon

trib

uira

naj

više

u E

U B

udže

t

Mem

ber

St

ate

Net

agr

icul

t. du

ties

(75

%)

Net

sug

ar

and

isog

luco

se

levi

es (7

5 %

)

Net

cus

tom

s du

ties

(75

%)

Tota

l net

tr

aditi

onal

ow

n re

sour

ces

(75

%)

VAT

own

reso

urce

s at

un

iform

rate

GN

I ow

n re

sour

ces

excl

udin

g re

serv

es

GN

I ow

n re

sour

ces,

re

serv

es

Cor

rect

ion

for

the

Uni

ted

King

dom

VAT

Tota

l ow

n re

sour

ces(1

)

(1)

(2)

(3)

(4)=

(1)+

(2)+

(3)

(5)

(6)

(7)

(8)

(9)=

(4)+

(5)+

(6

)+(7

)+(8

)B

elg

ium

15 6

75 0

0042

675

000

1 20

0 67

5 00

01

259

025

000

371

009

090

2 11

5 53

7 08

012

396

158

248

903

663

4, 0

06, 8

70, 9

91C

zech

R

epu

blic

5 47

5 00

011

550

000

107

925

000

124

950

000

130

192

846

595

674

419

3 49

0 40

270

084

115

924

391

782

Den

mar

k9

825

000

23 0

25 0

0020

4 82

5 00

023

7 67

5 00

024

5 65

8 62

31

449

079

992

8 49

1 00

017

0 49

1 60

82,

111

, 396

, 223

Ger

man

y11

3 47

5 00

024

9 52

5 00

02

153

025

000

2 51

6 02

5 00

03

044

023

939

16 0

22 1

35 1

3493

882

970

327

163

174

22, 0

03, 2

30, 2

17Es

ton

ia90

0 00

00

17 3

25 0

0018

225

000

13 3

07 4

2660

885

780

356

766

7 16

3 52

199

938

493

Gre

ece

8 70

0 00

010

800

000

148

275

000

167

775

000

276

501

911

1 26

5 08

5 76

07

412

870

148

843

753

1 86

5 61

9 29

4Sp

ain

22 8

75 0

0025

650

000

760

725

000

809

250

000

1 31

3 79

7 06

46

011

046

913

35 2

22 2

0670

7 23

0 14

58

876

546

328

Fran

ce84

000

000

186

150

000

881

475

000

1 15

1 62

5 00

02

458

793

967

12 0

43 3

87 7

4270

569

184

1 41

6 96

5 62

717

, 141

, 341

,520

Irel

and

450

000

6 60

0 00

010

7 55

0 00

011

4 60

0 00

019

7 79

1 24

890

4 95

8 99

75

302

678

106

473

014

1 32

9 12

5 93

7It

aly

56 4

00 0

0062

700

000

1 08

4 20

0 00

01

203

300

000

1 81

1 07

1 40

49

978

575

626

58 4

70 2

541

174

030

013

14, 2

25, 4

47, 2

97Cy

pru

s82

5 00

01

800

000

16 8

75 0

0019

500

000

20 1

64 2

1492

257

807

540

592

10 8

54 5

9914

3 31

7 21

2La

tvia

600

000

1 20

0 00

011

175

000

12 9

75 0

0014

827

349

76 8

75 2

7445

0 45

69

044

766

114

172

845

Lith

uan

ia1

875

000

4 05

0 00

037

500

000

43 4

25 0

0026

054

036

134

147

346

786

046

15 7

83 1

1522

0 19

5 54

3Lu

xem

bo

urg

150

000

013

125

000

13 2

75 0

0036

789

380

168

323

322

986

304

19 8

04 0

9223

9 17

8 09

8H

un

gar

y8

400

000

17 7

00 0

0016

5 22

5 00

019

1 32

5 00

013

0 89

4 49

459

8 88

4 68

83

509

212

70 4

61 8

2099

5 07

5 21

4M

alta

525

000

1 12

5 00

010

725

000

12 3

75 0

007

261

368

33 2

23 1

0819

4 67

43

908

867

56 9

63 0

17N

eth

erla

nd

s17

2 35

0 00

045

900

000

1 11

0 45

0 00

01

328

700

000

709

063

974

3 38

0 91

0 50

019

810

712

69 0

36 3

305,

507

, 521

,516

Au

stri

a5

100

000

18 9

00 0

0016

0 87

5 00

018

4 87

5 00

034

8 02

1 62

11

707

720

148

10 0

06 5

2234

870

705

2 28

5 49

3 99

6Po

lan

d9

375

000

19 8

75 0

0018

5 55

0 00

021

4 80

0 00

030

3 82

4 22

61

390

094

196

8 14

5 36

816

3 55

1 63

02

080

415

420

Port

ug

al12

600

000

2 55

0 00

086

025

000

101

175

000

216

365

122

989

940

485

5 80

0 63

411

6 47

1 51

71

429

752

758

Slov

enia

1 57

5 00

03

300

000

30 6

00 0

0035

475

000

42 6

51 2

2319

5 14

3 15

61

143

456

22 9

59 5

8229

7 37

2 41

7Sl

ovak

ia2

625

000

5 55

0 00

051

975

000

60 1

50 0

0049

397

043

249

441

558

1 46

1 62

229

348

064

389

798

287

Fin

lan

d1

950

000

4 95

0 00

076

125

000

83 0

25 0

0020

9 19

3 03

21

101

735

331

6 45

5 70

612

9 62

4 74

71

530

033

816

Swed

en9

900

000

12 2

25 0

0027

9 30

0 00

030

1 42

5 00

038

8 69

5 21

52

060

902

117

12 0

76 0

2042

082

486

2 80

5 18

0 83

8U

nit

ed

Kin

gd

om

273

825

000

35 7

75 0

001

848

375

000

2 15

7 97

5 00

02

948

144

114

13 4

88 7

13 7

9179

038

188

- 5 1

15 1

50 9

5313

, 558

720

140

Tota

l81

9 45

0 00

079

3 57

5 00

010

749

900

000

12 3

62 9

25 0

0015

313

493

929

76 1

14 6

80 2

7044

6 00

0 00

00

104

237

099

199

(1)

Tot

al o

wn

reso

urce

s as

per

cent

age

of G

NI:

(104

237

099

199

) / (1

0 58

4 03

6 60

0 00

0) =

0,9

8 %

; ow

n re

sour

ces

ceili

ng a

s p

erce

ntag

e of

GN

I: 1,

24 %

.

48 49

Tabela 2

CountryIndicative Phare AllocationFor 2002

(MEUR)

Bulgaria 162.9

Czech Republic 103.8

Estonia 40.4

Hungary 120.7

Latvia 47,3

Lithuania 80.5

Poland 449.8

Romania 278.5

Slovakia 89.1

Slovenia 41.9

Total 1451.0

Gornja tabela pokazuje koliko su 2002. godine iz sredstava PHARE programa dobile zemlje istočne Evrope koje su sada postale članice EU, zajedno sa Bugarskom i Rumunijom koje će to postati 2007. godine. Zemlje zapadnog Balkana će za dvije godine dobiti sredstava koliko je recimo Poljska dobila za jednu godinu i to samo iz jednog pretprijemnog programa.

48 49

Đorđe Latinović

Regionalna saradnja

Bosne i Hercegovine

50 51

UVOD

Regionalna saradnja država jedno je od najvažnijih pitanja savremenih međunarodnih procesa. Iskustvo i politička praksa na mnogim stranama svijeta pokazuju da povezivanje država i zemalja na regionalnoj osnovi obezbjeđuje najbolje mogućnosti za ostvarivanje razvojnih ciljeva kako pojedinačnim zemljama tako i regionu u cjelini. Ovu tezu potkrepljuju mnogi primjeri u raznim djelovima svijeta od zemalja Beneluksa u prošlosti (Belgija, Holandija i Luksemburg), preko Baltika (Litvanija, Letonija i Estonija)do zemalja Zapadnog Balkana. Potreba da se sarađuje na regionalnoj osnovi i da se razvijaju međusobni odnosi kroz regionalnu saradnju dio su opštih evropskih procesa. Regionalna saradnja među državama je praktično nastojanje da se zajednički odgovori na savremene izazove promjenjenih uslova, unaprijede sopstveni državni politički i ekonomski interesi i uvećaju vlastite šanse za brži ulazak u evropske integracije.

S druge strane strateški dugoročni interes EU je integracija regiona Zapadnog Balkana u evropsku političku, ekonomsku i bezbjednosnu arihtekturu. Evropeizaciji ovog dijela svijeta doprinosi i međusobna regionalna saradnja država koja harmonizuje opšte prilike u zemljama koje obiluju mnogim različitostima, tradicijama i istorijskim iskustvima u daljoj i novijoj istoriji. EU je i do sada podržavala sve ideje, inicijative i političke korake koji su zagovarali i praktično vodili postepenoj normalizaciji, reintegraciji i stabilizaciji balkanskog prostora. Zemlje Zapadnog Balkana na putu u EU su jedne u odnosu na druge, istovremeno i partneri i konkurenti. Takva situacija ih objektivno tjera na saradnju i takmičenje u postizanju postavljenog cilja. Ravnoteža ovih ambicija, realizam i praktično rješavanje konkretnih pitanja koja danas koče njihove međusobne odnose mogu biti dobar način ukupnih nastojanja stabilizacije ovog regiona i bržeg priključenja EU. Regionalna saradnja nije alternativa uključivanju ovih zemalja u Evropu. Ona nije “rezervna varijanta” preostalih evropskih nečlanova EU sa prostora Zapadnog Balkana, već njegova motorna snaga i pokretač koji poboljšava ukupne šanse svake pojedinačne zemlje i cijele regije da postanu članice EU. Takođe, zalaganje za veću regionalnu saradnju država sa prostora Zapadnog Balkana ne znači zagovaranje obnavljanja pojedinih državnih tvorevina koje su postojale u prošlosti na ovom prostoru kao ni stavljanje svih zemalja sa ovog prostora u “zajednički paket” u pogledu njihovih

50 51

pojedinačnih šansi za pristupanje evropskim integracijama. Naprotiv, regionalna saradnja u novim okolnostima, poslije više ratova, raspada država, počinjenih masovnih zločina, kršenja ljudskih prava i nasilnih dezintegtracija može biti izgrađena samo na potpuno novim osnovama: uvažavanju međunarodnog prava, poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta svake od ovih zemalja, suočavanju sa vlastitom prošlošću u nedavnoj bližoj istoriji i podsticanju prije svega ekonomske saradnje u cilju izlaska iz duže ekonomske stagnacije i zaostajanja. Čak i kada bude članica EU, u budućnosti, BiH će biti pod snažnim uticajem regiona, nadamo se na jedan pozitivan i evropski način jer će sve zemlje Zapadnog Balkana biti dio toga istog procesa. Proklamovani i usvojeni cilj svih zemalja Zapadnog Balkana je ulazak u EU.

Regionalna saradnja zemalja Zapadnog Balkana bila je i tema neformalnog sastanka ministara inostranih poslova Albanije, BiH, Hrvatske, SiCG i Makedonije održanog u Ohridu 16. 10. 2004. godine. U tom kontekstu regionalna saradnja svih ovih zemalja sa svojim susjedima i u širem balkanskom prostoru i prostoru jugoistočne Evrope može se smatrati dodatnom i kompatibilnom sa širim integrativnim evropskim procesima. Prije godinu dana Fondacija “Fridrih Ebert” iz Sarajeva i Ministarstvo inostranih poslova BiH pokrenuli su zajedničku inicijativu pod nazivom “Diplomatski forum” koja predstavlja otvoreni, javni i fleksibilni okvir za razmatranje aktuelnih spoljnopolitičkih tema i pitanja od interesa za BiH i njene građane. Od ukupno devet održanih sesija diplomatskog foruma najveći njihov dio posvećen je pitanjima pristupanja BiH evropskim integracijama ali je pet sesija “Diplomatskog foruma” direktno ili indirektno na dnevnom redu imalo pitanja bilateralne i regionalne saradnje BiH sa susjednim i zemljama šireg regiona.

Na drugom “Diplomatskom forumu” održanom 04. 11. 2003. godine tema je bila “Proces za saradnju u jugoistočnoj Evropi (SEECP)”. Četvriti “Diplomatski forum” održan 12. 02. 2004. godine debatovao je na temu “Ekonomske reforme i jačanje konkurentnosti BiH”. Peta sesija “Diplomatskog foruma” održana 26. 03. 2004. godine bavila se pitanjima “Bilateralnih odnosa BIH i Srbije i Crne Gore - ekonomskim i političkim aspektima”. Osmi “Diplomatski forum” održan 19. 07. 2004. godine razmatrao je temu “Bilateralni odnosi BiH i Republike Hrvatske”. Deveti “Diplomatski forum” održan 04. 10. 2004. godine pokušao je dati odgovore na neka pitanja “Razvoja koncepta ekonomske diplomatije u BiH”. Na tim sesijama učešće su uzeli predstavnici državnih institucija

52 53

BiH, međunarodne zajednice, nevladinih organizacija, akademskih i kulturnih ustanova, medija i drugih asocijacija civilnog društva. U toku tih rasprava identifikovani su mnogi realni i prisutni problemi u regionalnoj saradnji BiH. Nabrojaćemo samo neke: preklapanje pojedinih regionalnih inicijativa, sporost u rješavanju problema od njihove identifikacije do praktičnog otklanjanja, negativni spoljnotrgovinski trendovi robne razmjene, institucionalna preorganizovanost na nivou regije, dupliranje sadržaja, nedostatak operativnih skupova predstavnika država na srednjem i nižem nivou itd. Na tim sesijama predstavljene su mnoge ideje, mišljenja i pokrenute brojne inicijative za unapređenje i poboljšanje regionalne saradnje BiH sa zemljama iz regiona. Najveći broj tih ideja i inicijativa, ocjena i prijedloga zastupljen je i sadržan u ovoj analizi. Ova studija predstvalja prvi cjelovit pokušaj sumiranja rezultata i učinaka regionalne saradnje BiH sa državama u njenom susjedstvu i neposrednom okruženju. Analiza obuhvata sedam glavnih tema:

1) Spoljna politika BiH

2) Regionalna saradnja: Teorijski okvir

3) BiH poslije Dejtona: Ram za sliku države

4) Zapadni Balkan:Grupni portret regiona

5) Regionalne inicijative

6) Regionalna saradnja: Analiza praktičnih učinaka

7) Zaključci i preporuke.

Vjerujemo, s toga da će ova analiza pomoći da ta sardnja bude još intenzivnija, svestranija i sadržajnija na opštu dobrobit svih građana BiH i drugih zemalja u regionu. Na kraju, moramo istaći da pogledi i mišljenja izneseni u ovoj analizi predstavljaju lični stav autora ovog teksta i ne odražavaju zvanični stav nijedne državne institucije pa je i javna odgovornost za iste samo njegova.

SPOLJNA POLITIKA BiH

Bosna i Hercegovina je suverena, nezavisna i međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija. Sa formalno-pravnog međunarodnog stanovišta ona u punoj mjeri ostvaruje svoja prava u međunarodnoj zajednici, iako je svima jasno da se zbog karaktera Dejtonskog mirovnog sporazuma i pozicije Visokog predstavnika u BiH, zemlja nalazi u nekoj

52 53

vrsti “ograničenog suvereniteta” ili “međunarodnog protektorata” sa nizom pravnih implikacija koje iz toga proizilaze. Spoljna politika BiH u potpunosti pripada kompetenciji odgovarajućih organa BiH. Dejtonskim mirovnim sporazumom (1995)i drugim relevantnim dokumentima i odlukama, međunarodnim institucijama i organizacijama je dodijeljen mandat u obavljanju određenih poslova u BiH (uloga međunarodnih mirovnih i policijskih snaga, status i uloga Visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH, pozicija sudskih i drugih organa za zaštitu ljudskih prava i sl.). Za razliku od ovih primjera Bosna i Hercegovina kao država zadržala je suverenitet nad vođenjem spoljne politike. U praksi na osnovu pozicije iz Dejtonskog mirovnog sporazuma Visoki predstavnik u BiH se povremeno pojavljuje u funkciji zastupanja i promocije spoljnopolitičkih interesa zemlje u kontaktima sa drugim državama i međunarodnim organizacijama kao što je bila njegova nedavna posjeta određenim političkim i diplomatskim centrima u okruženju i svijetu ili promocija turističkih mogućnosti zemlje.

Ustav BiH koji je sastavni dio Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma u članu III-1 (a) u dijelu koji govori o podjeli nadležnosti i odnosima između institucija BiH i entiteta u prvom stavu spoljnu politiku stavlja u nadležnost državnih institucija BiH. Ustav BiH u članu III - 2 (d) određuje:”Svaki Entitet može da ulazi u sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama, sa pristankom Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština može da odredi zakonom da za neke vrste sporazuma takav pristanak nije potreban. “Istim članom III-2 (a) entiteti zadržavaju pravo da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH. Takođe Ustav BiH jasno nalaže obavezu entiteta da pružaju potrebnu pomoć vladi BiH u ispunajvanju njenih međunarodnih obaveza i poštovanju preuzetih međunarodnih sporazuma nabrojanih u aneksu Ustava kao i ostvarivanju prava i obaveza članstva BiH u međunarodnim organizacijama na bazi kontinuiteta ili novog članstva. Ustav BiH, dakle, ograničava mogućnosti učešća entiteta u spoljnopolitičkim aktivnostima i saradnji sa organima drugih država i međunarodnih organizacija. Nije tajna da postoje različita gledanja u zemlji kao cjelini i u entitetima na pravo i praktične učinke sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama entiteta sa susjednim zemljama. U praksi spoljnopolitičkog djelovanja BiH još uvijek ima mnogo odstupanja, nesinhronizacije i suprotnih djelovanja između različitih

54 55

faktora koji učestvuju u međunarodnim odnosima. Jasno je da bi se svaka takva aktivnost svih organa i organizacija različitih nivoa vlasti u BiH od opština, kantona, entitea do države, trebala i morala odvijati na jedinstvenim osnovama i u okviru utvrđene spoljne politike BiH i međunarodnih ugovora.

Danas još uvijek ne postoji efikasan institucionalni način da se utvrdi obim i sadržaj međunarodne aktivnosti koji se danas odvija preko opština, kantona, entiteta ili nevladinih organizacija jer većinu ostvarenih takvih kontakata i posjeta ne prati izvještavanje centralnih organa o sadržaju, temama i konkretnim rezultatima tih posjeta za državu BiH. U praksi još uvijek postoje razna predstavništva entiteta u drugim državama bez jasnih informacija o kakvim predstavništvima se radi i na koji način su ta predstavništva u funkciji jedinstvene spoljne politike zemlje. Takođe, do prije nekoliko godina je postojalo Ministarsvo inostranih poslova Republike Srpske koje je zatim pod pritiskom međunarodne zajednice ugašeno. Ovakvi i slični postupci ne mogu doprinjeti obezbjeđivanju jedinstva u utvrđivanju i ostvarivanju spoljne politike BiH.

Iskustva drugih država jasno pokazuju da složene države na nivou centralne vlade zadržavaju nadležnost u oblasti međunarodnih odnosa i zaključivanja međunarodnih ugovora. S druge strane kada i dopušta učešće u ovim aktivnostima drugim državnim jedinicama svaka država nastoji obezbjediti potpuni nadzor nad tim aktivnostima upravo u interesu cijele države i sprovođenja jedinstvene spoljne politike. Članom V-3 (a)Ustav BiH određuje Predsjedništvo BiH za vođenje spoljne politike, što uključuje i imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika BiH, predstavljanje BiH u međunarodnim organizacijama i ustanovama kao i ratifikaciju ugovora BiH. Prema istom Ustavu BiH, član IV-4 u oblasti međunarodnih odnosa, Parlamentarna skupština BiH ima nadležnost odlučivanja o izvorima i iznosu prihoda za međunarodne obaveze BiH i odlučivanje o pristanku na ratifikaciju ugovora. Članom V-4 Ustav BiH određuje Savjet Ministara BiH, odnosno Ministarstvo inostranih poslova kao izvršni organ zadužen za sprovođenje spoljne politike. Najvažnije pitanje diplomatije svake savremene države je jedinstvena spoljna politika, koja se očituje u tome da svi državni i društveni učesnici spoljnopolitičkog nastupa jedne zemlje dosljedno sprovode jasno utvrđenu politiku prema spoljnjem svijetu. Za potrebe

54 55

spoljnopolitičkog djelovanja i ostvarivanje državnih interesa zemlje BiH je organizovala Ministarsvo inostranih poslova i vlastitu spoljnopolitičku službu i diplomatsko-konzularnu mrežu u svijetu. Rad i djelovanje organa u ovoj oblasti, pored Zakona o ministarstvima, biće u budućnosti uređen i Zakonom o vršenju vanjskih poslova BiH čiji je nacrt već pripremljen i upućen u proceduru. Predsjedništvo BiH je na 10. sjednici održanoj 26. marta 2003. godine usvojilo osnovni dokument spoljne politike zemlje pod nazivom “Opšti pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike BiH. “U tom dokumentu su sadržana osnovna načela, nosioci, prioriteti i glavni pravci spoljne politike BiH. Promocija, odbrana interesa i nastupanje u ime BiH u međunarodnim odnosima zasnivaju se na odredbama Ustava BiH, zakonima, odlukama i stavovima Predsjedništva BiH, Parlamenta BiH, Savjeta ministara BiH i Ministarstva inostranih poslova BiH. U glavnom spoljnopolitičkom dokumentu BiH jasno se kaže da će BiH uređivati odnose sa drugim državama na principima Povelje UN (1945), opšteprihvaćenih normi međunarodnog prava, te Helsinškog završnog akta (1975) i subsekventnih političkih dokumenata OEBS-a.

Spoljna politika BiH prema svim partnerima u međunarodnoj zajednici stoji na principima miroljubive saradnje, uzajamnog poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta, te implementacije ugovorenih obaveza. BiH je opredjeljena za mirno rješavanje sporova u svijetu i uzdržavanje od upotrebe sile. BiH se aktivno pridružuje drugim zemljama i međunarodnim organizacijama u borbi protiv terorizma i organizovanog kriminala. Danas se smatra da postoje 192 priznate države u svijetu (191 članica UN + Sveta Stolica). BiH u ovom trenutku održava diplomatske odnose sa 130 nezavisnih država (uključujući Sv. Stolicu)i sa 3 subjekta međunarodnog prava, po specijalnom osnovu. Sa 130 država odnosi se vode na najvišem nivou kako ambasadori - iz finansijskih razloga - nisu akreditovani za sve, nije bilo slučajeva prekidanja diplomatskih odnosa, niti spuštanja odnosa na nivo stalnih otpravnika poslova. BiH do danas nije priznala 61 država, a sama BiH nije priznala jednu (Istočni Timor).

U skladu sa ovim opredjeljenjem i finansijskim mogućnostima, koncipirana je diplomatska mreža BiH. U velikoj mjeri se koristi institut nerezidentnog pokrivanja predviđen i Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. BiH danas ima 44 ambasade u svijetu, 5 stalnih misija i šest generalnih konzulata. Kad proces akreditovanja nerezidentnih

56 57

ambasadora bude dovršen, BiH će na ovaj način pokrivati još oko 60 zemalja. Ipak, BiH danas ne može priuštiti sebi akreditovanje čak ni nerezidentnih ambasadora za sve države sa kojima održava diplomatske odnose. BiH je otvorena za bilateralnu saradnju sa što većim brojem država, pri čemu su postavljeni određeni prioriteti. Proriteti se identifikuju neposrednim značajem pojedinih zemalja za BiH ili njihovim položajem u multilateralnim organizacijama i inicijativama bitnim za BiH. Tako se prioritetima mogu smatrati odnosi sa neposrednim susjedima (SiCG i RH), ostatkom regiona jugoistočne Evrope, Sjedinjenim Američkim Državama, članicama Evropske unije, članicama Kontakt - grupe za BiH, zemljama razvijenog Zapada, članicama Organizacije islamske konferencije, te (stalnim i promjenjivim)članicama Savjeta bezbjednosti UN. Pored ovih prioriteti spoljne politike BiH su članstvo u EU, uključivanje u program Partnerstvo za mir a kasnije i u punopravno članstvo NATO saveza, kao i Svjetsku trgovinsku organizaciju i druge međunarodne organizacije i asocijacije.

Generalno gledano bilateralni odnosi imaju dva aspekta: političko- diplomatski i ekonomski. Koncept političko - diplomatskih odnosa zavisi od ciljeva spoljne politike. BiH ne vodi globalnu svjetsku politiku, nema pretenzije da održava intenzivno prisustvo u svim djelovima svijeta, ma koliko da je spremna u svakom trenutku doprinjeti interesima međunarodnog mira i stabilnosti. Kao što to čini najveći broj malih i srednjih država BiH treba da izvrši novo prilagođavanje svoje spoljne politike srazmjerno postojećim mogućnostima i interesima zemlje i izvrši njeno redefinisanje shodno promjenjenim geopolitičkim okolnostima u svijetu. Za to je potrebno odrediti jasne prioritete i prema tome racionalno organizovati i postaviti spoljnopolitičku službu i diplomatsko-konzularnu mrežu i početi voditi jednu usmjerenu spoljnu politiku. Pomenuti dokument o ciljevima spoljne politike BiH definiše kao strateške: trajni mir i bezbjednost, stabilan demokratski i ukupan razvoj zemlje, borbu protiv međunarodnog terorizma i organizovanog kriminala. te uključivanje u savremene evropske političke, ekonomske i bezbjednosne tokove. Koncept ekonomskih odnosa zavisi od unutrašnjeg stanja u BiH i međunarodnih ekonomskih tokova.

BiH danas prolazi kroz proces tranzicije sa paketom radikalnih reformi socijalnog, pravnog, političkog i institucionalnog sistema koje se mogu provesti samo potpunim ekonomskim otvaranjem, liberalizacijom

56 57

tržišta i prilivom stranog kapitala. Razvoj bilateralnih odnosa treba prvenstveno da doprinese ekonomskom razvoju, mada je nesumnjivo, da sami diplomatski odnosi, bez unutrašnjih reformi, ne mogu značajno doprinjeti prevazilaženju ekonomskih teškoća i pratećih negativnih efekata postratne tranzicije.

Bosna i Hercegovina ima dobre i stabilne odnose sa susjedima, sa tendencijom daljeg unapređivanja. Republika Hrvatska i Republika BiH međusobno su se priznale 7. aprila 1992. godine a diplomatske odnose uspostavile 21. jula 1992. godine. SR Jugoslavija i Republika BiH međusobno su se priznale Dejtonskim (Opštim okvirnim) mirovnim sporazumom 14. decembra 1995. godine. Opšti okvirni sporazum iz Dejtona reguliše odnose BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore u smislu međunarodnog prava na isti način kako to čini i Povelja UN. Ove tri države su se članom I obavezale da će sva međusobna pitanja rješavati mirnim putem i odrekle kako prijetnje silom i upotrebe sile, tako i svake druge akcije koja bi bila uperena protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti bilo koje od njih. Razvoj odnosa BiH sa susjednim državama u periodu poslije Dejtonskog sporazuma bio je promjeljiv i prolazio je različite faze. Diplomatski odnosi između BiH i RH su bili znatno ranije uspostavljeni pa je i njihovo ugovorno regulisanje i rješavanje međusobnih problema rezultiralo većim praktičnim učincima. Do napretka u odnosima BiH sa Hrvatskom došlo je posebno u prvoj polovini 2000. godine. Formiran je Međudržavni savjet za saradnju između BiH i RH i razmjenjene posjete na najvišem državnom nivou. Dvije zemlje su sklopile 47 bilateralnih sporazuma a ukupno je razmjenjeno preko 70 različitih dokumenata kojim se uređuju međusobni odnosi dvije zemlje.

Sa Saveznom Republikom Jugoslavijom nije došlo do uspostave diplomatskih odnosa sve do jeseni 2000. godine. BiH je u više navrata prije toga iskazivala spremnost za diplomatske odnose, ali kamen spoticanja je bila tužba pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, koju je Republika BiH podigla 1993. protiv SRJ (Srbija i Crna Gora)(“Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948”). U međuvremenu je i Hrvatska tužila SiCG za agresiju tako da to sve opterećuje međusobne odnose ove tri zemlje. Diplomatski odnosi između SRJ i BiH uspostavljeni su 8. decembra 2000. godine. BiH i Srbija i Crna Gora sklopile su 22 različita bilateralna sporazuma a mnogi dokumenti kojim se regulišu međusobni odnosi su u pripremi. Nakon toga riješeno je i pitanje sukcesije pet država potpisivanjem Sporazuma o sukcesiji 29. juna 2001. godine u Beču. U

58 59

pogledu kriznih ili otvorenih pitanja u SCG, BiH je zadržala principjelan stav. On se može sažeti u sljedećem: BiH podržava nezavisnost i teritorijalni integritet SCG (u skladu sa Poveljom UN, Opštim okvirnim sporazumom iz Dejtona - članovi I i X, te Protokolom o uspostavi diplomatskih odnosa BiH i SRJ); u vezi sa Kosovom - BiH podržava dosljednu primjenu Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN 1244 (1999), kao i Kumanovskog sporazuma (1999); u vezi sa južnom Srbijom (Bujanovac, Preševo, Medveđa)- BiH podržava dosljednu primjenu svih sporazuma iz 2001; BiH takođe podržava sporazum o državnoj zajednici Srbije i Crne Gore iz 2002. godine. U pogledu Makedonije, BiH podržava dosljednu primjenu Ohridskog sporazuma (2001), podržavajući i njen teritorijalni integritet. BiH i Makedonija su do sada sklopile 6 bilateralnih sporazuma. Od drugih zemalja iz regije BiH ima 11 sklopljenih sporazuma sa Slovenijom, 9 sa Albanijom, 4 sa Bugarskom i 4 sa Rumunijom.

Regionalna saradnja BiH eksplicitno se navodi kao jedan od osnovnih pravaca i aktivnosti spoljne politike BiH bilateralne i multilateralne prirode: “S ciljem daljeg razvijanja dobrih odnosa, postizanja trajne stabilnosti, bezbjednosti i ekonomskog prosperiteta, posebna će pažnja biti usmjerena na aktivnosti u okviru regionalne i subregionalne saradnje. Imajući u vidu vitalne interese BiH, prvenstveno će se insistirati na konkretizaciji saradnje unutar Centralno-evropske inicijative (CEI), Procesa za saradnju u Jugoistočnoj Evropi (SEECP), Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi, Inicijative za saradnju država jugoistočne Evrope (SECI), Jadransko-jonskoj inicijativi, Dunavskom procesu saradnje (DCP), Savskom bazenu i drugim regionalnim i subregionalnim grupacijama. “Spoljna politika BiH je u velikoj mjeri staromodna i defanzivna, zasnovana na prevaziđenim spoljnopolitičkim konceptima koji ne održavaju političku realnost i promjene u savremenom svijetu.

Spoljna politika BiH, takođe, nije prilagođena stvarnim potrebama i mogućnostima zemlje. U tom cilju potrebno je izvršiti modernizaciju i preuređenje unutrašnje organizacije MIPBiH i diplomatsko-konzularne mreže u skladu sa savremenim promjenama, potrebama i mogućnostima zemlje. BiH treba jedinstvenu, proaktivnu, ofanzivnu i efikasnu spoljnu politiku koja će govoriti “jednim glasom” u predstavljanju i zastupanju zajedničkih interesa zemlje kao cjeline. Načelnost spoljne politike je najslabija strana spoljne politike BiH, iako su principi i načela vrednosno pozitivno formulisana i kompatibilna sa univerzalnim i opšteprihvaćenim načelima međunarodnih odnosa koja vladaju u savremenim

58 59

međunarodnim odnosima. BiH nedostaje strateška operativna razrada opštih pravaca i prioriteta spoljne politike zemlje koja bi jasno usmjerila i precizno odredila obaveze svih subjekata u zemlji na spoljnopolitičkom planu. Na tom putu još ima sporosti, sukoba interesa, trulih kompromisa, nerealnih procjena, improvizacija i simboličnih i neopravdanih spoljnopolitičkih poteza čiji je stvarni uzrok nepostojanje unutrašnjeg političkog konsenzusa.

REGIONALNA SARADNJA: TEORIJSKI OKVIR

Jedna od glavnih funkcija diplomatije svake države, pored predstavljanja države i zaštite njenih interesa, je i unapređenje odnosa i saradnje sa drugim državama. To se postiže različitim formama diplomatskog opštenja od kojih su najvažnija spoljnopolitičko djelovanje na bilateralnoj i multilateralnoj osnovi. Savremena diplomatija sve više postaje multilateralna. U vremenu velikih političkih lomova, prekomponovanja globalnih međunarodnih odnosa, promjene ravnoteže snaga u svijetu ili nekom njegovom dijelu, bilateralnim putem ne mogu se riješiti brojna zajednička pitanja za koja su zainteresovane mnoge države. Većina pitanja i problema u međunarodnim odnosima su zajednički problemi više država, nikad samo jedne države. U takvoj situaciji sve veći značaj u spoljopolitičkom djelovanju dobijaju razne regionalne inicijative, forumi, konferencije i skupovi na kojima se rješavaju ova otvorena pitanja.

Regionalna saradnja država se odvija kroz regionalne organizacije, regionalne konferencije, regionalne inicijative i druge forme bilateralnih i multilateralnih aktivnosti. Najvažniji problemi država, pojedinih regiona i svijeta u cjelini u globalizovanom svijetu danas se rješavaju na multilateralnom nivou sa drugim državama. To su pitanja koja prevazilaze interes i kapacitete bilo koje pojedinačne države već zahtjevaju zajedničku, kolektivnu akciju cijele međunarodne zajednice. Takva su pitanja istraživanja kosmosa, upotreba atomske energije, sprječavanje ekoloških katastrofa, eksploatacija morskog dna, održiv razvoj svijeta, telekomunikacije, problem siromaštva, borba protiv zaraznih bolesti itd. Međunarodna zajednica nastoji da ovakve i slične probleme rješava kroz mnogobrojne međunarodne organizacije i međunarodne konferencije. BiH se nakon rata našla u situaciji da svoje odnose sa susjednim državama uspostavlja, obnavlja i razvija najvećim dijelom bilateralnim putem ali i na

60 61

multilateralnoj osnovi. Ovdje dolazimo do definicije ključnog pojma za razumjevanje regionalne saradnje a to je pojam regiona. Pod regionom u najširem smislu podrazumjevamo složenu geografsko-istorijsku, ekonomsku, socijalnu, kulturnu ili političku cjelinu koja ima određene zajedničke specifičnosti koje ga razlikuju u odnosu na druge geopolitičke cjeline. Pod regionalnom saradnjom BiH podrazumjevamo sveukupne aktivnosti, oblike, i modalitete zvanične, institicionalne saradnje i odnosa državnih institucija BiH, ali i nedržavnih subjekata i civilnog društva, najrazličitijeg sadržaja, sa drugim državama u svom neposrednom susjedstvu, okruženju i regionu. Regionalna saradnja predstavlja pozitivno stanje bilateralnih odnosa među zemljama koje prema tome doprinosi opštem karakteru dobrih odnosa između više država jednog užeg ili šireg regiona. Geografija ponekad povezuje ljude i države više nego što se vjeruje.

U međunarodnim odnosima danas djeluju različite vrste zemalja: na jednoj strani su velike sile koje o svemu posjeduju globalnu strategiju i politiku, zemlje u razvoju, zemlje u tranziciji i male zemlje.

BiH spada u zemlje u tranziciji i male zemlje s obzirom na svoj geoekonomskopolitički kapacitet i položaj. Danas ove zemlje svoju vanjsku politiku uglavnom iscrpljuju u regionalizmu i multilateralizmu. Na taj način ove zemlje se odriču ambicije da same mijenjaju svijet i vode globalnu politiku, već nastoje da svoj državni interes usklade i prilagode geopolitičkim okolnostima savremenog svijeta. Zbog takvog globalnog odnosa među državama u savremenom svijetu, diplomatija male zemlje mora biti sposobnija od diplomatije neke srednje ili velike zemlje da bi ispunila svoje državne ciljeve i ostvarila utvrđene zadatke. BiH je zemlja koja nema ambiciju da igra neku globalnu ulogu u kreiranju političkih procesa u svijetu. Ta činjenica joj daje priliku da rasterećeno koristi šanse koje pruža regionalna saradnja sa zemljama u bližem i širem susjedstvu. U tom pogledu BiH predstavlja specifičnost u međunarodnim odnosima. Naime, u Dejtonskom mirovnom sporazumu u Aneksu 1-B kao sastavni dio mirovnog rješenja već je ugrađen Sporazum o regionalnoj stabilizaciji čiji su potpisnici BiH, SiCG i RH što je njihova međunarodna ugovorna obaveza. To jasno govori da su tvorci mirovnog rješenja i dejtonskog sporazuma jasno prepoznali važnost regionalne stabilnosti i saradnje za opstanak i stabilnost svake države i regiona kao cjeline. Istina, tako definisana stabilizacija uglavnom se odnosi na saradnju navedenih država u oblasti kontrole naoružanja, mjera za izgradnju povjerenja i

60 61

bezbjednosti, smanjenje i uravnoteženje obima oružanih odbrambenih snaga ali i drugih pitanja kao što su pitanja granica i prava povratka izbjeglica. Regionalna saradnja BiH sa susjednim i drugim državama u neposrednom okruženju ima još jednu dodatnu osobenost i specifikum. Ta saradnja među državama je najdirektnije povezana sa egzistencijalnim problemima više stotina hiljada ljudi koji su zbog novih granica i proteklih ratnih dešavanja prinuđeni rješavati mnoga praktična životna pitanja od državljanstva, mjesta prebivališta, svojine na nekretninama, stambenog prava, penzija, invalidnina, međusobnih potraživanja fizičkih i pravnih lica, režima prelaska granica, lične bezbjednosti itd. Tako regionalna saradnja postaje svakodnevnim praktičnim nastojanjem država da rješavaju najvažnija pitanja od vitalnog značaja za ljude i njihove potrebe. Iskustvo Evropske unije pokazuje da su zahvaljujući regionalnoj dimenziji saradnje poslije Drugog svjetskog rata prevaziđeni mnogi rizici nestabilnosti među državama koji su godinama postojali u prošlosti. Bivši ambasador Evropske komisije u BiH Hansjorg Krečmer jednom je rekao: “Ni jedna regija ne može biti stabilna ako ijedan od njenih elemenata pokazuje nestabilnost ili ukoliko se ne integrišu prikladno strukture saradnje koje su od tako bitnog značaja za ekonomski i politički razvoj”.

Pored toga, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju izričito od svake zemlje koja želi steći članstvo u EU zahtjeva da razvija regionalnu saradnju sa zemljama u svom neposrednom susjedstvu. Tim sporazumom država kandidat se obavezuje da će unapređivati regionalnu saradnju radi izgradnje mira i stabilnosti dok će EU svojim programima tehničke pomoći pružati podršku državama u projektima od regionalnog i prekograničnog značaja. Kao najčešći oblik proširenja opsega međusobne saradnje među državama određenog regiona preporučuje se potpisivanje dvostranih sporazuma o regionalnoj saradnji kao i u slučaju BiH i ostalih država iz regije. U tom smislu regionalna saradnja među ovim državama neće prestati ulaskom BiH u EU, samo će ona tada dobiti novi sadržaj, modalitete i pravni okvir.

62 63

BIH POSLIJE DEJTONA: RAM ZA SLIKU DRŽAVE

Naučene lekcije. Svaka ozbiljna analiza regionalne saradnje BiH u postdejtonskom periodu mora početi sa opisom zatečenog stanja i identifikacijom glavnih razvojnih procesa u zemlji. Ove 2005. godine dejtonska BiH puni deset godina svoga postojanja. Samo po sebi postaviće se očekivano pitanje: šta je i koliko učinjeno u stvaranju BiH kao samoodržive demokratske i stabilne države?

O BiH je do sada urađeno na stotine analiza. Mnogi analitičari vjeruju kako je Dejtonski mirovni sporazum u osnovi “sporazum o prekidu vatre sa Ustavom u aneksu”. Ratne politike glavnih aktera rata zaustavljene su, ali su one transformisane u opstrukcije različitih vrsta u miru drugim sredstvima. Drugim rječima dejtonski mirovni sporazum je zaustavio rat, uspostavio mir ali nije riješio mnoge druge probleme pred kojima se zemlja našla u poslijeratnom razdoblju. Na određeni način dejtonski mirovni sporazum u sebi sadrži i mehanizme za izgradnju države i kao takav on kako je to više puta u javnosti isticano ne predstavlja krov već temelj i polaznu osnovu za izgradnju samoodržive demokratske države. BiH se poslije Dejtona našla u tzv. “dvostrukoj tranziciji”. BiH je jedina postsocijalistička zemlja od svih bivših socijalističkih država koja je imala rat na početku procesa tranformacije društvenog i političkog sistema. Ta činjenica je čini različitom u odnosu na sve druge zemlje u pogledu političkih i ekonomskih mjera u poslijeratnoj fazi i tranziciji.

Prva tranzicija kroz koju je zemlja morala proći bila je tzv. postkonfliktna, postratna faza obnove ratom porušene zemlje, a kad su uspostavljeni elementarni bezbjednosni i funkcionalni uslovi stabilizacije zemlje, uporedo ili nešto kasnije prešlo se u drugu fazu klasične postsocijalističke tranzicije u demokratsko pluralističko društvo, tržišne ekonomije i pravne države. Problem se sastoji u tome, što ove dvije faze tranzicije traže preduzimanje različitih mjera od kojih se neke međusobno isključuju ili čak suprostavljaju dajući negativne efekte. To je ono o čemu međunarodna zajednica nije vodila dovoljno računa djelujući u BiH. Sada je na redu treća tzv. evropska tranzicija ili popularno nazvana briselska faza standardizacije dejtonske države BiH u savremenu državu po evropskim kriterijima. Uloga i mogućnosti učešća BiH kao države u regionalnoj saradnji određeni su njenom unutrašnjom političkom i ekonomskom situacijom. Unutrašnja politička situacija u BiH umnogome danas predstavlja limit regionalne saradnje BiH s obzorom na njena

62 63

ustavno-pravna državna rješenja, unutrašnju strukturu, nefunkcionalnost, “institucionalnu nedovršenost” i nepostojanje jednog broja najvažnijih institucija za potrebe međudržavne i međunarodne saradnje. U ovom trenutku startna pozicija BiH na putu za EU određena je dosadašnjim učincima koje je zemlja postigla u postdejtonskom periodu konsolidacije i tranzicije. Stoga će mo ovdje kratko opisati dostignuti nivo opšteg razvoja zemlje u postdejtonskom periodu kao referentnoj startnoj poziciji za mjerenje uspješnosti razvoja zemlje i perspektivama razvoja u budućnosti.

BiH je u toku proteklog rata doživjela ogromne ljudske i ekonomske gubitke. U pitanju su direktni materijalni gubici čiji obim i posljedice nanesene štete još nisu dovoljno i precizno sagledane. S druge strane rat je prozveo zakašnjenje u tranziciji bosanskohercegovačkog društva i države što je ostavilo posljedice na tempo i obim preduzetih reformi. Formula “ograničenog protektorata” počesto od strane analitičara označena i kao “neodgovorni protektorat” koliko god je bila korisna stvorila je totalnu zavisnost BiH od međunarodne zajednice u ekonomskom, vojnom, političkom i administrativnom pogledu što se u mnogim konkretnim slučajevima negativno odrazilo na oporavak i stabilizaciju zemlje. Na djelu je potpuna zavisnost BiH od međunarodne zajednice koju ne prati pripadajuća odgovornost za pogrešno preduzete poteze. Međunarodni protektorat u BiH ne može da stvori civilno društvo i razvije odgovornost domaćih političkih snaga. Najviše što međunarodni protektorat može je očuvanje stabilnosti zemlje pod međunarodnim vojnim i policijskim snagama. Protektorat može dovoljno dugo držati zemlju na okupu ali ne može dugoročno integrisati društvo na principima građanstva. Upravljanje ekonomskom tranzicijom zemlje vršeno je i još se uvijek odvija prema univerzalnom principu MMF na osnovu jednakih i istih mjera za sve zemlje ne vodeći dovoljno računa o lokalnim potrebama i specifičnostima BiH. Tako definisana razvojna politika i strategija nije dala pozitivne rezultate u svim aspektima razvojne politike. Negativna posljedica dejtonskog uređenja države je jasno vidljiva: neracionalna, nefunkcionalna i prekomplikovana državna struktura.

U stvarnosti postoje državni entiteti dok sama država BiH ne postoji u potrebnom kapacitetu koji bi garantovao njen razvoj, stabilnost i efikasnost u međunarodnim odnosima. Status BiH u međunarodnim odnosima danas ima dvije glavne karakteristike: Prvo, BiH je danas još uvijek objekat međunarodne politike a ne autentični subjekt vanjske politike i

64 65

međunarodnih odnosa. Kako u takvoj situaciji da jedna mala zemlja kao što je BiH definiše strategiju vlastitog spoljnopolitičkog nastupa u svijetu? - pitanje je koje zahtjeva ozbiljnu analizu i odgovor na najvišem nivou državnih institucija. Drugi, važan problem BiH je što njenu spoljnopolitičku poziciju već duže vrijeme otežava njena unutrašnja politička situacija. U BiH međunarodna zajednica treba postepeno preći sa procesa upravljanja krizom na direktnu izgradnju države. U toj fazi prirodno će domaće vlasti preuzimati odgovornost u odnosu na međunarodnu zajednicu i sada dominantnu poziciju visokog predstavnika i njegove kancelarije.

Elementarna socijalna deskripcija pokazuje da bosanskohercego-vačko društvo ne postoji kao jedinstveno socijalno tijelo. Stanovništvo BiH još uvijek postoji samo kao odvojeni etnički kolektiviteti. Dejtonski ustav ovakav kakav je može izgraditi u najboljem slučaju etnokratiju a ne demokratiju. U BiH je međunarodna zajednica pristupila izgradnji demokratije na jedan prilično redukovan način svodeći je na što više izbora u što kraćem vremenu, bez stvarnog institucionalnog demokratskog sadržaja i rješavanja drugih važnijih pitanja. Zato mnogi analitičari postavljaju ozbiljno pitanje: Da li je uopšte moguća BiH kao uspješna država, a ne samo dejtonska BiH? Vjerujemo da je BiH moguća i potrebna kao decentralizovana, demokratska socijalna država i to je ono na čemu treba u budućnosti raditi. Ustav BiH mora biti dograđen, osavremenjen jer ovakav on sada samo produkuje institucionalne sukobe, političke blokade, usporava odlučivanje, redukuje kompetencije države, ekonomski je preskup i neodrživ i ne može izgraditi zemlju kao demokratsku državu. Potcjenjivanje ekonomskih teškoća sa kojima se BiH susreće kao i njihovo sporo rješavanje i otklanjanje u značajnoj mjeri slabi povjerenje građana u državu i budućnost zemlje i podstiče svakovrsnu apatiju i odlazak mladih ljudi iz zemlje.

Vlasti BiH vole isticati stabilne makroekonomske pokazatelje koji su pozitivni za zemlju kao što su: niska inflacija (1 %), mali vanjski dug, relativni rast BDP (5,5 %), priliv stranih investicija itd. Pri tome se prešućuju negativne strane domaće ekonomije: široko rasprostranjeno siromaštvo (20 %), visoka stopa nezaposlenosti (42 %), visok spoljnotrgovinski deficit zemlje u razmjeni sa svijetom, nekonkurentna privreda, loš imidž, budžetski deficit na svim nivoima vlasti itd. Ne treba smetnuti iz vida da BiH ima najveću stopu nezaposlenosti u regionu i u Evropi. BiH je takođe danas ako ne najsiromašnija onda sigurno jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope. S druge strane jasno je da nema ozbiljnih ekonomskih

64 65

reformi bez političke tranzicije. Da bi BiH bila ekonomski konkurentna ona prvo mora biti politički konkurentna zemljama koje praktikuju evropske stnadarde demokratskog političkog ponašanja. To znači da moramo imati evropske političke institucije, evropske političke stranke a ne vjerske sekte, državnike a ne partijske političare, izabrane parlamentarce koji moraju odgovarati narodu i građanima a ne stranačkim rukovodstvima, država mora biti javni servis svih građana a ne sredstvo u službi organizovanog kriminala i vaninstitucionalnih centara moći. Godišnji izvještaj OEBS-a za 2004. godinu za BiH kaže da je ostvarila značajan napredak i izražava umjereni optimizam za njenu budućnost. Takođe, organizacija “Fredom House” u svom godišnjem izvještaju za 2004. godinu BiH svrstava među zemlje koje su napravile veliki iskorak. Zaključak naše analize je jednostavan: BiH je napredovala na svom putu od rata naovamo, ali je to napredovanje bilo sporije od drugih država regije. U takvom političkom, ekonomskom i socijalnom stanju u zemlji odvija se regionalna saradnja BiH sa drugim državama.

66 67

ZAPADNI BALKAN: GRUPNI PORTRET REGIONA

Lična karta regiona. U središtu ove analize nalazi se geografski i politički prostor Zapadnog Balkana. Geografiju i politiku je nemoguće odvajati u analiziranju savremenih političkih procesa širom svijeta. Pojam Zapadni Balkan je opšti naziv za zemlje nastale nakon raspada bivše Jugoslavije. Pojam je nastao u evropskim krugovima s ciljem da označi zajednička nastojanja stabilizacije jednog prostora koji se nakon pada socijalizma našao u procesu postkomunističke tranzicije prema demokratiji i koji je uz to prošao nekoliko lokalnih ratova, i međuetničkih sukoba, destabilizacije i dezintegracije država. Starom nazivu Balkan, uglavnom negativno konotiranom, pridodat je novi prefiks zapadni, da sugeriše njegovu proevropsku, prozapadnu političku opredjeljenost, ali i da označi jednu grupu zemalja sa starog Balkana koje vezuju zajednički problemi na njihovom putu pristupanja EU. Balkan je uobičajen geografski pojam dok je Zapadni Balkan više politički pojam nastao posljednjih godina u procesu evropeizacije ovog prostora s ciljem uvođenja evropskih standarda u zemljama ovog područja.

Balkan je kroz istoriju važio kao tragično i bremenito naslijeđe evropske istorije ali i prostor geostrateških igara velikih svjetskih sila. Prostor Balkana je kroz istoriju bio vjekovima nemirna regija što mu je redovno, mada, ponekad neopravedno donosilo negativne političke ocjene u očima zapadnih evropljana. To je prostor koji je kroz istoriju bio most između Istoka i Zapada, Evrope, Azije i Afrike, preko koga su vodili važni trgovački, saobraćajni ali i putevi ratnih pohoda, kriminala, trgovine oružjem, ljudima itd. To je prostor susreta najvažnijih svjetskih religija koje su izgradile modernu Evropu i dale joj današnji duhovi okvir. Balkan je

66 67

kroz istoriju prošao veliki broj lokalnih ratnih sukoba, raspade nekoliko velikih carstava i složenih država, dva svijetska rata itd. Zapadni Balkan u današnjem značenju obuhvata države bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija.

Na prostoru Zapadnog Balkana posljednjih godina desile su se velike promjene: pad komunizma, raspad Jugoslavije, rat u BiH i Hrvatskoj, NATO intervencija u SR Jugoslaviji, tranzicija ovih društava i izgradnja demokratskih institucija, aktivno uključivanje međunarodne zajednice u regionalne procese na ovom prostoru, dolazak EU na granice ovog regiona najnovijim proširenjem EU od 2004. godine itd. Promjenama koje su posljednjih godina nastupile u Evropi kao što su širenje NATO saveza i proširenje EU izvršeno je na određeni način zatvaranje prostora Zapadnog Balkana u neku vrstu “crne rupe” Evrope. Nesigurnost, politička neizvjesnost i nedovršenost tranzicijskih procesa još uvijek je opšta odlika Zapadnog Balkana odnosno jugoistočne Evrope. Bezbjednost u zapadnobalkanskom prostoru danas uglavnom nije ugrožena vojnim potencijalima, već posljedicama regionalnih kriza. Njihovi su uzroci uglavnom u napetostima etničke, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, ekstremnog nacionalizma, ekonomskog zaostajanja, tranzicionog siromaštva, manjka demokratije, porastu organizovanog kriminala itd. Postoji istorijski potvrđeno iskustvo po kome kada god se desi nešto loše u bilo kojoj pojedinačnoj zemlji ovog regiona, to se automatski negativno odražava na cijeli region, dok se svaka pozitivna politička promjena takođe pozitivno reflektuje na sve zemlje regiona. Sve ove zemlje dijele zajedničku ambiciju ulaska u EU i to je ona zajednička tačka u kojoj treba tražiti mogućnosti unapređenja njihovih međusobnih odnosa.

“Zapadni Balkan obuhvata pet država: Hrvatska, BiH, SiCG, Makedonija i Albanija. U zemljama Zapadnog Zalkana ima oko 25 miliona stanovnika koji žive na prostoru od nekoliko stotina hiljada kvadratnih kilometara. To je bogata mješavina civilizacija i etničkih grupa koje pripadaju pravoslavlju, katoličanstvu i islamu, a razvijala se pod uticajem različitih kultura, od otomanske i austrougarske do grčke i italijanske. Dvije zemlje regiona imaju složenu unutrašnju državnu strukturu: Državna Zajednica Srbije i Crne Gore, koja obuhvata i Kosovo pod upravom UN i BiH, koju čine dva entiteta - Federacija BiH i Republika Srpska - te Distrikt Brčko. Obim ekonomije regiona ili bruto domaći proizvod (GDP) iznosi oko 50 milijardi evra. (Bruto domaći proizvod u Hrvatskoj iznosi oko 23 milijarde evra, a u Srbiji i Crnoj Gori oko 14 milijardi evra - dok je ukupan iznos u Albaniji,

68 69

Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i BiH oko 13 milijardi evra .)Prosječan prihod po glavi stanovnika u regionu iznosi oko 2. 000 evra. Ukupna strana ulaganja u 2002. godini iznosila su 2,2 milijarde evra. Od 1999. godine EU je osigurala više od 7 milijardi evra kao pomoć zemljama Zapadnog Balkana. U cilju pomaganja regionu, EU je tokom 2000. osmislila novi program nazvan CARDS - Pomoć Zajednice za rekonstrukciju, razvoj i stabilizaciju - kao zamjenu prethodnim programima kao što su Phare i Obnova. Za period od 2000 - 2006. godine, posredstvom programa CARDS, planirana je dodjela pomoći zemljama Zapadnog Balkana u iznosu od 4, 65 milijardi evra za ekonomski i socijalni razvoj, jačanje administrativnih kapaciteta, demokratsku stabilnost itd. “

Raspodjela pomoći posredstvom Programa CARDS za period 2002 -2004. godina (u milionima evra)

2002 2003 2004 UKUPNO

Albanija 44. 9 46. 5 58. 5 149. 9

BiH 71. 9 63. 0 65. 0 199. 9

Hrvatska 59. 0 62. 0 76. 0 197. 0

Makedonija 41. 5 43. 5 51. 0 136. 0

SiCG 359. 6 331. 28 297. 0 987. 88

Regionalno 43. 5 31. 5 - 75. 00

UKUPNO 620. 4 577. 78 547. 5 1745. 68

Kao posljedica političkih događaja dezintegracije ranije zajedničke države SFRJ, prostor Zapadnog Balkana pogodio je udar kidanja privrednih veza među zemljama toga regiona i brzetopleto demontiranje velikih privrednih sistema u procesu privatizacije koji su bili “ekonomska kopča” među ovim zemljama nasljednicama bivše zajedničke države. Države nastale raspadom SFRJ suočene su sa direktnim posljedica lokalnih ratova vođenih na ovom prostoru u nedavnoj prošlosti. Posebno teške posljedice doživjela je BiH, Hrvatska i SCG usljed velikih ljudskih gubitaka, materijalne štete, više hiljada izbjeglica i razaranja u toku NATO intervencije 1999. godine. Sve zemlje Zapadnog Balkana su zemlje sa relativno malim brojem stanovnika, nevelike površine, malog tržišta i ekonomski nedovoljno razvijene a samim tim i male ekonomske snage i kapaciteta za samoodrživ i samostalan ekonomski razvoj. U ekonomskom smislu veći dio regiona još stagnira. Produktivnost je niska a nezaposlenost visoka. Ovi trendovi su dominantni sa neizvjesnim izgledima u konačnom ishodu. Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma o globalnoj konkurentnosti za 2004-2005. godinu Hrvatska se nalazi prema indeksu konkurentnosti rasta

68 69

na 61 mjestu od 104 zemlje, a prema indeksu poslovne konkurentnosti nalazi se na 67 mjestu od 93 zemlje koje su rangirane. BiH se nalazi na kraju liste tranzicijskih zemalja od 81. do 104. mjesta, iza Hrvatske, zajedno sa Makedonijom i SiCG, dok su Rumunija i Bugarska znatno ispred. Prema globalnom indeksu percepcije korupcije “Transparency international” za 2004. godinu u BiH je zabilježen porast korupcije te se zemlja tako našla na 82 (2003. godine BiH je bila na 80 mjestu) mjestu od ukupno 146 rangiranih zemlja svijeta. Ispred BiH na ovoj listi iz regiona našle su se Slovenija i Hrvatska na 67. mjestu, dok se iza BiH nalaze SiCG i Makedonija na 97. mjestu. BiH i SiCG nisu članice Svjetske trgovinske organizacije, dok Hrvatska, Makedonija i Albanija jesu. Praktično, BiH je članica samo Savjeta Evrope od važnijih međunarodnih organizacija.

U ekonomskom, društvenom i političkom smislu Zapadni Balkan je još uvijek veoma heterogen region mada su problemi strukturalnog razvoja zajednički svim zemljama. Takođe sve zemlje već duže vremena su opterećene teškim naslijeđem centralno-planske socijalističke privre-de, na koje se nadovezao rat i ekonomska “šok terapija”, i u mnogim slučajevima brza pljačkaška privatizacija koja je oslabila konkurentnost zemlje na surovom svjetskom ekonomskom tržištu. Socijalni i ekonomski oporavak svih zemalja Zapadnog Balkana biće lakši u okviru regionalnog konteksta. Ključna teza ovog “regionalnog pristupa” sastoji se u spoznaji ovog autora da male zemlje među koje spada i BiH svoju stabilnost odnosno nestabilnost vuku prije svega iz regiona u kojem se nalaze. U tome leži značaj i potreba regionalne saradnje kao načina rasterećenja teškog bremena naslijeđa ovih zemalja iz nedavne bliske prošlosti.

Međutim, BiH ne treba da bude talac tih odnosa. Bez obzira na mnoge sličnosti i zajedničke probleme slika zemalja iz ovog regiona je danas unekoliko različita. Kako u internoj analizi za potrebe MIPBiH anlitičar ministarstva Amer Kapetanović tvrdi, zemlje bivše SFRJ i regiona jugoistočne Evrope ušle su u proces evropske standardizacije. “Slovenija je postala punopravna članica EU; Hrvatska je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i prihvaćena je njena kandidatura za članstvo; Makedonija je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; BiH je završila Studiju izvodljivosti i sprema se na otpočinjanje pregovora za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; SCG je u fazi studije izvodljivosti i dobila je ozbiljne signale od EU da će njena bolja saradnja s Međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu omogućiti ubrzanje procesa; Albanija se priprema da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; Rumunija i

70 71

Bugarska čekaju članstvo u EU 2007. godine itd”. Uopšte uzevši stanje u regionu u pogledu statusa pojedinih država pokazuje različite pozicije od zemlje do zemlje. Na jednoj strani uspjeh Rumunije i Bugarske je sasvim izvjestan i realno predvidiv, dok u njihovom susjedstvu još uvijek ostaje nejasno do koje mjere Srbija i Crna Gora postoji kao jedinstvena državna zajednica, Kosovo se nalazi u statusu međunarodene uprave, BiH je formalno nezavisna ali još slaba i neodlučna da snažnije krene naprijed vlastitim snagama, Makedonija oprezno korača prema čini se jasnom cilju a Hrvatska koja je najdalje odmakla na tom putu doima se kao neko ko se slučajno zatekao u navedenoj grupi zemalja. Hrvatska pak ima svoje probleme koji možda nisu isti kao problemi drugih zemalja ali su prisutni. Hrvatska je danas stabilna i zaokružena država.

Srbija i Crna Gora je državna zajednica koja je u nekoj vrsti “državnog kretanja” koja još traži svoju državnu formu. BiH je država koja ima strane trupe na svojoj teritoriji i stranog upravitelja sa značajnim ovlašćenjima. Sve su to paradoksi i specifičnosti balkanskog regiona. Nerješena teritorijalna pitanja, druga otvorena pitanja među državama, nacionalizam, podstiču političku nestabilnost, odvraćaju investitore od ulaganja i usporavaju ekonomski rast. Balkan je još uvijek glavna tranzitna linija za krijumčarenje droge, oružja, trgovinu ljudima, ilegalne migracije i organizovani kriminal. Njihovo prisustvo i dalje podriva demokratske ekonomske i političke reforme u zemljama regiona. U regionu Zapadnog Balkana postoji izraženo strano vojno prisustvo prije svega EUFORA u BiH i NATO saveza na Kosovu i Metohiji. Nekoliko zemalja ovog regiona su članice programa “Partnerstvo za mir” (Hrvatska, Makedonija, Albanija), druge su članice NATO saveza (Bugarska i Rumunija) dok BiH i SiCG jedine u Evropi nisu članice “Partnerstva za mir”. Albanija, Hrvatska i Makedonija su članice “Jadranske povelje” zajedničke regionalne inicijative koja uz sponzorstvo SAD promoviše njihove napore za učlanjenje u NATO savez. Tri zemlje ovog regiona (BiH, SiCG i RH)nose teret nesaradnje sa Haškim tribunalom koja predstavlja glavni uslov njihovog daljnjeg napredovanja u pristupanju EU. Sa stanovišta BiH stabilna situacija u SiCG i Hrvatskoj kao njena jedina dva susjeda pozitivno će djelovati i na prilike u samoj BiH i obrnuto. Po nama strateški stabilizacijski faktor u tom smislu čini trilateralni krug: BiH, RH i SiCG. Ovaj autor vjeruje da dobri odnosi i saradnja ove tri zemlje predstavljaju ključ stabilnosti u ovom regionu. Zato je intenziviranje ekonomske, političke i kulturne saradnje ove tri zemlje imperativ dugoročnog mira, prosperiteta i opšteg progresa regiona Zapadnog Balkana.

70 71

Sa aspekta međunarodne zajednice lista balkanskih problema u ovom trenutku, obuhvata četiri glavna otvorena pitanja:

1. Status Kosova;

2. Ubrzanje reformi i tranzicija ovlašćenja u BiH;

3. Situacija u Makedoniji;

4. Budućnost Državne zajednice Srbija i Crna Gora.

Postoji i problem razgraničenja Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu, ali opšta je ocjena kako taj problem, zbog članstva Slovenije u EU i kanadidature za članstvo Hrvatske, predstavlja unutarnje pitanje EU koje se kao takvo tretira i kao takvo će se i riješavati. Ovo pitanje nije takve prirode da može destablizovati region, za razliku od gore navedenih pitanja. Prema signalima koji dolaze iz Brisela Slovenija ima neku vrstu “domaćeg zadatka” da razvija regionalnu saradnju sa zemljama Zapadnog Balkana i bude “glas regiona” u EU, dok Hrvatska kao kandidat za EU treba da odigra ulogu motora i povuče ostale države iz regiona prema evropskim integracijama. Stanje u Makedoniji se stabilizuje nakon nedavno održanog referenduma i otvaranja procesa decentralizacije zemlje koji je sadržan u Ohridskom sporazumu i pratećim zakonima. Nakon američkog priznanja Makedonije pod imenom Republika Makedonija vlada u Atini prijeti da će blokirati priključenje Makedonije Evropskoj uniji i NATO savezu sve dok ne bude riješen spor vezan za ime sjevernog susjeda Grčke. EU takođe po ovom pitanju ima uzdražniji pristup u odnosu na SAD. Pitanje budućnosti Kosova i Metohije je još jedno pitanje u ovom regionu koje izaziva različita gledanja i stavove u međunarodnoj zajednici. U ovom trenutku međunarodna zajednica insistira na formuli «standardi prije statusa». Dok su jedni za napuštanje ove fomule i započinjanje razgovora o konačnom statusu, drugi su mišljenja da se prostom nezavisnošću Kosova ne mogu rješiti svi problemi. Ove 2005. godine očekuje se da će otpočeti pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova. Državna zajednica SiCG je i po Ustavnoj povelji privremena, tako da ostaje otvoreno pitanje kako će se sve to reflektovati na proces približavanja SiCG EU. EU je inaugurisala novi pristup za SiCG na “dva kolosjeka” koji podrazumjeva da proces pridruživanja bude nastavljen jednim političkim ali na dva ekonomska kolosjeka. U osnovi bio bi to jedan sporazum sa dva aneksa. Svaka analiza regiona Zapadnog Balkana mora uključivati i odnos glavnih svjetskih političkih aktera prema ovom regionu. Nakon dešavanja u Avganistanu i Iraku jasno je da region Zapadnog Balkana nije više toliko primaran za SAD.

72 73

SAD su u fazi reduciranja svog vojnog prisustva u ovom regionu. Pobjeda Džordža Buša na američkim predsjedničkim izborima govori da će SAD nastaviti na Balkanu provoditi politiku postepenog prepuštanja ovog regiona Evropi. To se može vidjeti i iz nacrta budžeta za 2006. godinu, koji je američki predsjednik Džordž Buš dostavio Kongresu kojim se predlaže smanjenje pomoći SAD kroz Program podrške zemljama jugoistočne Evrope sa sadašnjih 392 na 382 miliona dolara. No, ne treba očekivati nikakve značajne zaokrete u američkoj vanjskoj politici spram ovog regiona. SAD će i dalje biti zainteresovane za region Zapadnog Balkana u kontekstu borbe protiv terorizma, biće uključene u diplomatske inicijative koje se tiču rješavanja otvorenih balkanskih pitanja, ali teško je očekivati da preuzmu ulogu lidera tog procesa. U budućnosti je vjerovatnije očekivati značajniju ulogu EU u rješavanju balkanskih problema na čemu će se najbolje testirati dometi nove zajedničke vanjske i bezbjednosne politike EU.

Interes Rusije fokusiran je u ovom trenutku na dvije glavne tačke balkanskog regiona: na BiH i Kosovo. Sa vojnog stanovišta Rusija danas nema veliki interes za regiona Zapadnog Balkana. Balkan Rusiju interesuje prije svega kao mogućnost ekonomskog proboja u ovaj region. Što se tiče BiH Rusija kao potpisnik dejtonskok sporazuma nastaviće pratiti njegovu implementaciju. S druge strane od martovskih dešavanja na Kosovu i Metohiji, Rusija je tamo intervenisala humanitarno, a primjetna je intenzivnija diplomatska aktivnost Rusije po pitanju iznalaženja rješenja za Kosmet. SAD na ovaj prostor vrše uticaj preko NATO saveza, EU preko EUFORA i Visokog predstavnika dok su mogućnosti Rusije u tom pogledu ograničene. Sve relevantne analize balkanskih pitanja pokazuju da su svi ključni svjetski činioci protiv bilo kakve daljnje fragmentacije i prekrajanja granica na Balkanu i izazivanja bilo kakvih novih sukoba do čega bi takvo cijepanje dovelo. Na oficijelnom nivou EU je jasno do sada pokazala da želi vidjeti zemlje Zapadnog Balkana u sastavu nove evropske arhitekture. Ipak, radi opreza potrebno je istaći da u evropskom javnom mnjenju i nekim evropskim institucijama pa i pojedinim zemljama još uvijek postoje prisutna dva gledanja u pogledu dalje sudbine zemalja Zapadnog Balkana: Jedno, prema kome treba uspostaviti novi zid prema zemljama Zapadnog Balkna i pratiti njihov dalji razvoj držeći ih dovoljno daleko od evropske sigurnosti i bogatstva, i drugo, prema kome sve zemlje Zapadnog Balkana treba postepeno uključiti u EU i tako završiti proces pridruživanja i proširenja Evrope. Zato je odgovornost za budućnost balkanskog regiona na svakoj državi ponaosob kao i Evropskoj uniji u cjelini.

72 73

REGIONALNE INICIJATIVE I ULOGA BiH U NJIMA

Regionalna saradnja BiH sa drugim zemljama iz najbližeg okruženja odvija se preko devet glavnih regionalnih inicijativa: Centralnoevropska inicijativa (CEI), Proces za saradnju u jugoistočnoj Evropi (SEECP), Inicijativa za saradnju u jugoistočnoj Evropi (SECI), Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Evropu (PS), Proces stabilizacije i pridruživanja (SAP), Jadransko - Jonska inicijativa (JJI), Dunavski proces saradnje (DCP), Savska inicijativa i Jadranska povelja. U narednom poglavlju prikazaćemo kratak pregled glavnih regionalnih inicijativa s posebnim osvrtom na ulogu BiH u njima.

1. CENTRALNOEVROPSKA INICIJATIVA – CEI

Možda CEI ne bi trebali navoditi u ovoj našoj klasifikaciji regionalnih inicijativa jer kako će se vidjeti iz prezentovanog sadražaja ona predstavlja geografski i politički “veliku” regionalnu, subregionalnu ili čak transregionalnu inicijiativu. To je regionalna inicijativa regiona i kao takva obuhvata daleko veći geografski i politički prostor međudržavne saradnje zemalja koji prelazi naš fokusirani okvir Zapadnog Balkana. Međutim, mi smo je ipak uvrstili u naš pregled regionlnih inicijativa zbog toga što je ona dugo bila jedina regionalna inicijativa dok nisu nastale druge kasnije formirane u kojima je BiH učestvovala odmah po sticanju svojih međunarodnih priznanja, naslijeđivanjem članstva od bivše SFRJ.

1. 1. Nastanak inicijative

Centralnoevropska inicijativa predstavlja jednu od najstarijih i najvećih multilateralnih inicijativa u regionu centralne i jugoistočne Evrope. Nastala je na talasu regionalnih foruma krajem osamdesetih godina, kao Ouadrigonala na sastanku ministara inostranih poslova Italije, SFRJ, Mađarske i Austrije, održanom 11. 11. 1989. godine u Budimpešti. Stvorena je na inicijativu Italije i predstavljala je prvu subregionalnu inicijativu koja je obuhvatila zapadnoevropske i istočnoevropske zemlje, uključujući članice EU i neutralne zemlje. Cilj inicijative je u početku bio da se “olakša tranzicija Mađarske i SFRJ u evropske političke i ekonomske strukture”, a kasnije je taj cilj proširen i na sve ostale članice CEI iz centralne i istočne Evrope. Uključivanjem Čehoslovačke 1990. godine, inicijativa je prerasla u Pentagonalu, a 1991. godine priključenjem Poljske u Hexagonalu. Slijedeće godine, sa raspadom SFRJ i daljim povećanjem broja članica (Slovenija, Hrvatska, BiH), forum mijenja naziv u “Centralnoevropska inicijativa (CEI)”.

74 75

Od 1993. godine članice su postale Makedonija, odnosno (raspadom Čehoslovačke) Češka i Slovačka, da bi 1996. i 1997. godine još šest istočnoevropskih zemalja bilo primljeno u punopravno članstvo CEI (Albanija, Bugarska, Rumunija, Bjelorusija, Ukrajina i Moldavija). Konačno novembra 2000. godine članica CEI je postala i Srbija i Crna Gora (tada SRJ). Po geostrateškom položaju i statusu u Evropi, lako se da zapaziti, Centralnoevropska inicijativa ima vrlo “mješovito” članstvo, što se objašnjava nastojanjem da se izbjegnu “nove podjele u Evropi”: sedam učesnica su članice EU (Italija, Austrija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija), osam zemalja su članice CEFTA (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Rumunija, Bugarska, Hrvatska), pet zemalja su nastale od prethodne Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija, SRJ), a uključena je i Albanija, kao i neke evropske zemlje bivšeg SSSR-a (Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija). To međutim, pored prednosti otvara i pitanje koherentnosti foruma i mogućnosti aktivnog učešća i djelovanja pojedinih članica, koje imaju vrlo različite interese, geografske položaje, kao i društveno-ekonomsku strukturu.

1. 2. Organizaciona struktura CEI

CEI je zamišljena, s jedne strane, kao forum za diskusiju na visokom nivou (šefovi vlada i ministri inostranih poslova) o raznim političkim i ekonomskim pitanjima od interesa za region, a sa druge strane, kao tijelo koje organizuje konkretne projekte saradnje. Organizaciona struktura CEI je utvrđena u Smjernicama aktivnosti, prema kojima CEI ima “fleksibilnu i institucionalizovanu” strukturu, mada to nije u potpunosti tačno, jer je rad u praksi dobrim dijelom institucionalizovan. Najviši politički skupovi CEI su: sastanak šefova vlada (samit, koji se održava jednom godišnje u novembru) i sastanci ministara inostranih poslova (koji se obično održavaju u junu). Postoji i Parlamentarna dimenzija CEI, koju čine predstavnici nacionalnih parlamenata, a na privrednom nivou i institucionalna saradnja komora pod nazivom “Centralnoevropska inicijativa privrednih komora” (CECCI).

1. 3. Aktivnosti Centralnoevropske inicijative

Dualitet ciljeva CEI (s jedne strane, da posluži kao forum za razmjenu mišljenja na visokom političkom nivou, a sa druge strane, da omogući pragmatičnu saradnju u raznim oblastima) odražava se i u zvaničnim

74 75

okumentima političkih sastanaka CEI, koji obično imaju jedan dio posvećen političkim pitanjima i drugi, koji je orijentisan na pitanja međusobne saradnje i konkretne projekte u raznim oblastima.

Iako je CEI nastojala da održava „ravnotežu” između političkih i ekonomsko-tehničkih aspekata saradnje, politička saradnja je ipak imala ograničen domet. Sa osnovnim ciljem da doprinese stabilnosti regiona putem političkog dijaloga i jačanjem međusobnog povjerenja, razumijevanja i približavanja država učesnica, politička dimenzija CEI je, u prvom redu, bila orijentisana na sam region centralne i istočne Evrope i otvorena politička pitanja.

Što se tiče obima sredstava za finansiranje različitih projekata, treba reći da CEI nema neki veći budžet za finansiranje projekata, te je njena finansijska podrška uglavnom ograničena na tzv. „tehničku pomoć” (feasibility studije, pilot projekti, seminari i slično), dok je obimnije finansiranje projekata prepušteno drugim donatorima ili međunarodnim finansijskim organizacijama, u prvom redu EBRD-u. U okviru cilja I (jačanje saradnje među državama članicama), prednost se daje inicijativama za međususjedsku saradnju, humanoj dimenziji, jačanju turizma, nauci i tehnologiji, kulturnoj saradnji, civilnoj zaštiti, te borbi protiv terorizma, organizovanog kriminala, krijumčarenja droge i oružja. Među primjerima programa i projekata iz ove oblasti, sa aspekta BiH, posebno se izdvaja tehnička pomoć obnovi aerodroma u Sarajevu.

U okviru cilja II (podsticanje učešća država članica u procesu evropske integracije) obuhvaćeno je pet oblasti: strategija integracije, saobraćaj, životna sredina, liberalizacija trgovine i obuka. Među primjere projekata mogu se navesti: podrška panevropskim koridorima V i VIII; program zaštite rijeke Dunav i dr. U okviru cilja III (podrška ekonomskoj transformaciji zemalja CEI koje su u tranziciji) obuhvaćene su oblasti poljoprivrede, malih i srednjih preduzeća i obuke. U tom okviru, među konkretne programe mogu se izdvojiti: program pružanja savjetodavnih usluga u poslovanju za mala i srednja preduzeća (Business Advisory Service - BAS), u koji je uključena i BiH; CEINET umrežavanje na Internetu i dr.

1. 4. Prednosti i nedostaci Centralnoevropske inicijative

U odnosu na druge, slične inicijative, prednosti CEI bi bile u slijedećem:

- CEI odgovara potrebama izgradnje nove “evropske arhitekture” da se

76 77

saradnja u Evropi, osim bilateralne saradnje država ili saradnje u okviru organizacija sa panevropskim ciljevima (Savjet Evrope, OSCE, EU), organizuje i u okvirima fleksibilnih, subregionalnih foruma;

- CEI ima dugogodišnje iskustvo u multilateralnoj saradnji većeg broja evropskih zemalja, koja integralno obuhvata kako visok politički tako i operativan tehnički nivo. Ona je uspjela, više nego drugi slični forumi i inicijative, da kombinuje aktivnosti na visokom političkom nivou i konkretne mjere koje imaju pragmatičnu korist za privredu zemalja članica;

- CEI obuhvata države članice iz više evropskih subregiona (EU, Centralna Evropa, Balkan, ex-SSSR), čime pozitivno djeluje na prevazilaženje novih podjela u Evropi;

- Činjenica da CEI uključuje i države članice EU, odnosno bogatije zemlje, bar u načelu, omogućava odgovarajuću koordinaciju i podršku (finansijsku, tehničku) od strane EU;

- Sa velikim brojem programa i projekata, CEI igra ulogu dodatnog instrumenta za pripreme zemalja CIE za tranziciju i evropske integracije;

- Jedan od razloga relativne efikasnosti CEI leži i u činjenici što su njene aktivnosti na odgovarajući način materijalno podržane od strane bogatijih članica (Italije i Austrije, prije svega) i što je uspostavljena odgovarajuća veza između foruma i izvora finansiranja (kroz CEI Sekretarijat pri EBRD). Međutim, put od ideje i prijedloga do finansiranja određenih projekata je često vrlo složen i komplikovan, a obim sredstava ipak ograničen.

Slabosti CEI su sljedeće:

- U toku nekoliko godina (1989-1993. godine) CEI je narasla od četiri na sedamnaest učesnica, što je za posljedicu imalo i određeno “lutanje” u traženju najpovoljnije strategije i programa;

- Imajući u vidu različitost interesa pojedinih zemalja, kao i regionalnu “razvučenost” resursa Inicijative, čime se gubi koherentnost i mogućnost koncentracije instrumenata za postizanje određenih rezultata u pojedinim subregionima, veliki broj država članica CEI se nerijetko pokazao ne samo kao prednost, već i određeno opterećenje za efikasnost organizacije;

- Razlike između država članica utiču i na razlike u stepenu njihovog

76 77

aktivnog učešća u CEI, posebno u radnim grupama, što zavisi i od finansijskih i humanih potencijala članica.

- Uprkos visokih ambicija i određenih korisnih akcija (zaštita manjina, unapređenje demokratije isl.), na političkom planu CEI nije postigla značajnije rezultate, već djelatnost na ovom nivou više liči na “simulaciju” uloge drugih organizacija (Savjet Evrope, OSCE, EU), nego na autentične projekte sa autonomnim rezultatima;

- Određeni programi i projekti CEI nemaju širi regionalni značaj, već služe samo za “umnožavanje” broja projekata. Pri tome, ekonomsko-tehničke aktivnosti su “raspršene” i prilično vještački grupisane u pojedine “ciljeve” saradnje, a CEI, uz to, nije u dovoljnoj mjeri profilisala ni neke centralne, suštinske programe, oko kojih bi mogle da se artikulišu aktivnosti čitave Inicijative, kao što je npr. liberalizacija trgovine.

2. PROCES ZA SARADNJU U JUGOISTOČNOJ EVROPI (SEECP)

Proces saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP) pokrenut je 1996. godine s ciljem stvaranja klime povjerenja, dobrosusjedstva i stabilnosti u regiji. SEECP danas obuhvata države koje su u različitim fazama priključenja evro-atlantskim integracionim procesima. U međunarodnom kontekstu, SEECP se prepoznaje kao izvorni oblik saradnje država regije, nastao na njihov poticaj. Evropa gleda na SEECP kao na “glas regiona”, odnosno kao proces komplementaran procesima priključenja, Procesu za stabilizaciju i pridruživanje Evropskoj uniji (Stabilisation and Association Process - SAP) i Paktu o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu (PS JIE).

Osnovno o SEECP-u

Zemlje učesnice SEECP-a su: Albanija, BiH Bugarska, Hrvatska,Grčka, Makedonija, Rumunija, Srbija i Crna Gora i Turska. BiH je punopravna članica SEECP od Samita u Skoplju, 23. februara 2001. godine. Hrvatska je postala punopravna članica SEECP na sastanku ministara inostranih poslova u Bukureštu 22. oktobra 2004. godine.

Moldavija na sastancima SEECP-a učestvuje kao posmatrač od sastanka ministara inostranih poslova u Bukureštu 22. oktobra 2004. godine. SEECP je regionalni neinstitucionalizovani proces kojeg, po principu rotacije, koordinira predsjedavajuća zemlja (Chairmanship-in-Office

78 79

– CiO), zastupljena putem ministra vanjskih poslova (Chairman-in-Office). Predsjedavanje SEECP-om traje godinu dana, u pravilu od aprila do marta. U tom periodu predsjedavajuća zemlja koordinira aktivnosti i obezbjeđuje usluge “sekretarijata”, organizuje redovne godišnje sastanke na visokom nivou: sastanke šefova država i vlada, sastanke ministara vanjskih poslova, sastanke Komiteta političkih direktora i ostale sastanke iz domena zajedničkih aktivnosti u okviru SEECP. Zavisno od situacije predsjedavajući može sazvati i vanredne sastanke.

Aktuelni predsjedavajući SEECP u periodu 2004. -2005. je Rumunija.

Suštinski, saradnja i priprema svih važnijih aktivnosti odvija se na nivou Komiteta političkih direktora ministarstava vanjskih poslova, koji se sastaje najmanje 4 putra godišnje.

Princip odlučivanja na svim nivoima u SEECP je konsenzus.

Osnovni ciljevi i pravci regionalne saradnje u SEECP

Temeljna načela, ciljevi i mehanizmi djelovanja SEECP su naznačeni u Povelji o dobrosusjedskim odnosima, stabilnosti, sigurnosti i saradnji u Jugoistočnoj Evropi (“Bukureštanska povelja”). Regionalna saradnja u okviru SEECP-a fokusira jačanje dobrosusjedske, prije svega političke saradnje sa ciljem preobražaja regiona Jugoistočne Evrope (JIE) u područje mira i stabilnosti i njegovo postupno uključenje u evro-atlantske političke, sigurnosne i ekonomske integracione tokove.

Posebna odrednica SEECP-a je u činjenici da on predstavlja jedini forum u jugoistočnoj Evropi, pokrenut i upravljan isključivo od strane zemalja regiona. Sve druge regionalne inicijative izuzev SEECP, u ovom dijelu svijeta, inicirane su ili sponzorisane od strane drugih zemalja i velikih sila ili međunarodnih organizacija. Na taj način se nastoji ostvariti regionalno vlasništvo (regional ownership) u procesima vezanim za kreiranje budućnosti regiona. Kao forum za politički dijalog i konsultacije, SEECP predstavlja stoga važan instrument za promociju interesa zemalja učesnica u procesu njihovog priključenja evropskim i evro-atlantskim političkim i ekonomskim strukturama.

Među najvažnijim temama koje su redovno na dnevnom redu svih važnijih sastanaka SEECP su:

1. Mjere za jačanje stabilnosti, sigurnosti i dobrosusjedskih odnosa;

78 79

2. Mjere za intenziviranje multilateralne, ekonomske i trgovinske saradnje u JIE, posebno u područjima prekogranične saradnje na poboljšanju transportne, komunikacione i energetske infrastruklture, te unapređenje investicija i trgovine;

3. Unapređenje saradnje na humanitarnom, socijalnom i području kulture;

4. Saradnja na pitanjima pravde i unutrašnjih poslova u borbi protiv organizovanog kriminala, nedozvoljene trgovine drogama i oružjem i terorizma.

Od velikog značaja za sveukupni okvir saradnje u SEECP je i Akcioni plan za regionalnu ekonomsku saradnju, usvojen na samitu u Skoplju februara 2001. god. Ovim, akciono orijentisanim, dokumentom SEECP je definisao vlastite poglede vezane za intenziviranje ekonomske saradnje u jugoistočnoj Evropi.

Sa relativnom stabilizacijom političke i sigurnosne situacije u JIE, prošireni su oblici saradnje u SEECP na slijedeća prioritetna područja:

- Ekonomska saradnja – Potpuna i efikasna implementacija Memoranduma o razumijevanju o liberalizaciji i olakšavanju trgovine (Memorandum of Understanding on Trade Liberalization and Facilitation in SEE) i mreže bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini, kombinovano sa daljom liberalizacijom trgovine i mjerama olakšica, kako bi se doprinijelo održivom ekonomskom rastu u regionu.

- Regionalno tržište energijom i njegovom uključenje u unutrašnje tržište EU – pravno obavezujući sporazum (treaty) o stvaranju Energetske zajednice JIE - implementacija Memoranduma o razumijevanju o regionalnom tržištu energije u jugoistočnoj Evropi i (Memorandum of Understanding on the Regional Energy Market in South East Europe and its Integration into the European Community Internal Energy Market - “The Athens Memorandum 2003”).

- Saradnja na polju bezbjednosti, pravde i unutrašnjih poslova;

- Zajednička kampanja u borbi protiv svih vidova organizovanog kriminala i korupcije (trgovina oružjem i ljudima, ilegalne migracije, korupcija i pranje novca, nedozvoljena trgovina drogama i visokotarifnim robama, trgovina ukradenim vozilima, itd.); U pitanju je implementacija Zajedničke izjave ministara pravde i unutrašnjih

80 81

poslova zemalja usvojene u Bukureštu 18. maja 2004. godine.

- Razvoj vojne dimenzije regionalne saradnje i davanje podstreka za sticanje statusa kandidata za članstvo i unapređenje odnosa sa NATO, za zemlje koje nisu članice Saveza;

- Solidarnost u borbi protiv međunarodnog terorizma;

- Konsolidacija saradnje među parlamentima zemalja regiona.

- Pitanja vezana za učešće mladih u procesu reformi, razvoja, unaprijeđenja saradnje, solidarnosti i stabilnosti.

- Saradnja na polju usklađivanja viznih režima usmjerena na dovođenje tehničkih, zakonskih i institucionalnih sposobnosti zemalja JIE u sklad sa evropskim standardima - kako bi se doprinijelo unapređenju slobode kretanja ljudi, roba i usluga.

BiH i SEECP

BiH je u ulozi predsjedavajućeg SEECP na optimalan način iskoristila priliku za promociju sopstvenih interesa kako u regionu, tako i u širem međunarodnom kontekstu. Prema nepodijeljenom mišljenju zemalja učesnica u Procesu, kao i strateških partnera SEECP – iz Komisije Evropske Unije, kao i Sekretarijata Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, BiH je ovu ulogu uzela krajnje odgovorno i zaslužila najviše ocjene za uspješno predsjedavanje u SEECP.

Organizacijom i kvalitetnim sadržajem velikog broja resornih/sektorskih sastanaka, BiH je uspjela održati i slijediti traženu dinamiku u razvoju regionalne saradnje u okvirima SEECP. Tokom predsjedavanja BiH, SEECP je konsolidovao i osnažio svoj status najznačajnije regionalne grupacije i dodatno je afirmisan kao “istinski glas regiona”. Konstatovan je visok nivo političke koordinacije između zemalja učesnica oko ključnih pitanja za razvoj regiona. SEECP je nastavio da igra bitnu ulogu u osiguravanju djelotvornog vlasništva nad procesom svestrane tranzicije, pri čemu širenje oblika i sadržaja regionalne saradnje ima instrumentalan značaj za postupnu evropsku integraciju svih zemalja regiona.

80 81

3. INICIJATIVA ZA SARADNJU U JUGOISTOČNOJ EVROPI (SECI)

SECI (Southeast European Cooperative Intiative) je inicijativa Sjedinjenih Američkih Država a pokrenuta je sa osnovnim ciljem da poveže zemlje Regiona pri rješavanju glavnih problema ekonomije i zaštite okoline. Zemlje članice SECI-a su: Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Moldavija, Rumunija, Slovenija, BJR Makedonija i Turska. Baziran je na zajedničkim tačkama razumjevanja SAD i Evropske unije. Ideja za SECI rođena je u SAD, kao jedna od podrški implementaciji Dejtonskog mirovnog sprazuma. Ubrzo je sa BiH proširena na čitav Region. SECI je osnovana na inauguralnom sastanku u Ženevi 6. decembra 1996. godine. SECI unapređuje međusobnu saradnju država Regiona i približava ih evropskim integracijama. Takođe, dopunjava inicijative i procese započete prije njega. Putem SECI-a uspostavljaju se nove veze između zemalja. SECI podstiče procese usklađivanja trgovinskih politika i zakona u Regionu, jačanje privatnog sektora i očuvanje okoline. Upravni organ SECI-a je Programski komitet (Agenda Commitee). On se sastoji od po jednog stalnog predstavnika, tj. visokog predstavnika, iz svake zemlje članice, uobičajeno nazvanog nacionalni koordinator za SECI. Programski komitet određuje prioritete djelovanja. Njegov inauguralni sastanak održan je 29. januara 1997. godine, kada su usvojeni Metodi rada. Programski komitet se sastaje 4-5 puta godišnje u sjedištu Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu u Ženevi. Sjedište inicijative je u Beču.

4. PROCES STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA (SAP)

Evropska unija je 25. maja 1999. godine pokrenula Proces stabilizacije i pridruživanja (SAP) kao politički okvir za dugoročnu stabilizaciju regiona Zapadnog Balkana. On obuhvata pet zemalja kao direktne korisnike: Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija i Srbija i Crna Gora. Kao indirektni učesnici su uključeni Bugarska, Mađarska, Rumunija, Slovenija i Turska. Proces stabilizacije i pridruživanja je dugoročni politički pristup u podršci održive i EU kompatibilne političke, demokratske i ekonomske reforme, u cilju pomoći zemljama Regiona u njihovoj pripremi za priključenje EU. Zemlje Regiona, potencijalni kandidati, svoj ukupan napredak moraju bazirati na odnosima saradnje sa svojim bližim i daljim susjedima. U tom smislu pokretači Procesa stabilizacije i pridruživanja stalno naglašavaju njegovu komplementarnost sa Paktom stabilnosti i drugim regionalnim inicijativama koje podstiču međusobnu saradnju država ovog regiona.

82 83

Konačan cilj Procesa je zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), kao značajnog međukoraka u pravcu konačne integracije u evropske strukture. Sporazum o stabilizaciji uključuje sljedeće oblasti:

- demokratizacija, civilno društvo i institucionalno jačanje

- sudstvo i policija

- trgovina i unapređenje aranžmana o autonomnim preferencijama

- ekonomska i finansijaska pomoć

- politički dijalog

Ovim Procesom utvrđena je precizna obaveza EU u pogledu stavljanja na raspolaganje njenih političkih, finansijskih i ljudskih potencijala za potrebnu pomoć zemljama Regiona.

Njegova realizacija se odvija kroz dvije faze:

1. Prva faza - pregovaranje i zaključivanje SAA

2. Druga faza - implementacija SAA

EU je 2001. godine pokrenula poseban program koji se zove “Pomoć zajednice u obnovi, razvoju i stabilizaciji” poznatiji kao CARDS program kao strateški pristup pružanja pomoći zemljama SAP-a koji uključuje i pripremu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. BiH je korisnik programa pomoći Evropske unije još od 1996. godine. Prva pomoć je stizala u okviru Phare i Obnova programa a danas se ta pomoć ostvaruje kroz CARDS program kao specifičan program pomoći zemljama Jugoistočne Evrope za efikasno provođenje Procesa pridruživanja i stabilizacije. U periodu od 2000 - 2006. godine predviđeno je da se zemljama Zapadnog Balkana odobri pomoć u iznosu od 4, 65 milijardi evra.

5. PAKT STABILNOSTI ZA JUGOISTOČNU EVROPU (PS)

1.1. Osnovni podaci

Pakt stabilnosti je politička deklaracija i okvirni sporazum o međunarodnoj saradnji u cilju razvoja zajedničke strategije za jačanje stabilnosti razvoja regiona Jugoistočne Europe. To je prvi ozbiljniji pokušaj međunarodne zajednice da svoju politiku reagovanja zamijeni prevencijom krize, sveobuhvatnom i dugoročnom strategijom za prevenciju konflikata.

82 83

Osnovan je 10. juna 1999. godine, u Kelnu, kao inicijativa Europske unije, sa osnovnim ciljem pružanja pomoći zemljama Jugoistočne Europe u naporima za jačanje demokratije, poštivanje ljudskih prava i poticanje ekonomskog razvoja, a sve u svrhu postizanja krajnjeg cilja: trajni mir i stabilnost i što skorije uključivanje regiona u europske integracije. Osnivačkim dokumentom usvojenim na sastanku u Kelnu 40 zemalja partnera se obvezuje na jačanje zemalja jugoistočne Europe u naporima da učvrste mir, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i ostvare ekonomski napredak, kako bi postigli stabilnost u cijelom regionu. Ciljevi Pakta su reafirmisani na Samitu održanom u Sarajevu, 30. jula 1999. godine.

Članstvo Pakta stabilnosti sačinjava 40 država partnera i dvadesetak drugih partnera, uglavnom međunarodnih organizacija. Članstvo u grupaciji “Države Partneri” se dijeli na države korisnike: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Rumunija i Srbija i Crna Gora, a ostatak su zemlje članice Europske unije i svi članovi G-8. U grupi “Drugi partneri” su organizacije aktivne u Regionu, uključujući vodeće međunarodne finansijske institucije, kao i druge regionalne organizacije.

1.2. Organizaciona struktura i aktivnost PS

Pakt stabilnosti nije međunarodna organizacija i nema nezavisnih izvora finansiranja niti strukture za implementaciju. Na čelu Pakta se nalazi Specijalni koordinator, koji na raspolaganju ima tim od tridesetak članova. Najvažniji zadaci Specijalnog koordinatora su usklađivanje političkih strategija i koordiniranje postojećih i novih inicijativa u regionu, kako bi se izbjeglo dupliranje aktivnosti.

Aktivnosti Pakta stabilnosti odvijaju se i koordiniraju putem Regionalnog stola, kao najvažnijeg upravljačkog tijela. Na čelu Regionalnog stola je Specijalni koordinator. U okviru Regionalnog stola, funkcionišu tri Radna stola:

- Radni sto I: Demokratizacija i ljudska prava

- Radni sto II: Ekonomska obnova, saradnja i razvoj

- Radni sto III: Sigurnosna pitanja (sa dva Pod-stola: Sigurnost i odbrana i Pravda i Unutrašnji poslovi).

Svaki Radni sto ima određeni broj inicijativa iz oblasti koje pokriva.

84 85

U cilju što bolje koordinacije cjelokupnih aktivnosti vezanih za Pakt stabilnosti, svaka zemlja članica imenuje svog nacionalnog koordinatora. Programom mjera ekonomske pomoći Regionu upravljaju Europska komisija i Svjetska banka.

1. 3. Bosna i Hercegovina i Pakt stabilnosti

Ministarstvo inostranih poslova BiH je preuzelo poslove koordinacije aktivnosti u okviru Pakta stabilnosti u martu 2003. godine, nakon gašenja MEI. Na osnovu Zakona o Savjetu ministara i Zakona o ministarstvima, svaka inicijativa u okviru Pakta stabilnosti ima koordinatora na nivou državnog ministarstva. Na čelu ove strukture je nacionalni koordinator BiH za Pakt stabilnosti. Koordinacija se obavlja održavanjem redovnih sastanaka uoči sastanka Regionalnog i Radnih stolova, kao i drugim uobičajenim načinima komuniciranja između državnih institucija.

1. 4. Prednosti Pakta stabilosti

Osnovna vrijednost Pakta stabilnosti za Bosnu i Hercegovinu, prvenstveno u kontekstu ispunjavanja uslova na putu ka integraciji u Europsku uniju, jeste uloga Pakta stabilnosti u procesu jačanja regionalne saradnje za postizanje našeg krajnjeg cilja – članstvo u Europskoj uniji. Uloga Pakta stabilnosti, kao političkog instrumenta, sa limitiranim finansijskim mogućnostima, u jačanju regionalne saradnje je vrlo pozitivna i konkretna, što je bilo veoma vidljivo za vrijeme našeg predsjedavanja SEECP. U ovom periodu je naročito ojačana regionalna saradnja u oblasti borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije i u oblasti migracija, azila i regionalnog povratka.

Ova vrijednost Pakta stabilnosti došla je do izražaja naročito u oblastima lokalne demokratije i prekogranične saradnje, trgovine i ulaganja, infrastrukture i energije, organiziranog kriminala, medija i kretanja stanovništva. Sve ove aktivnosti, kao i saobraćajna regionalna saradnja usmjerene su na konsolidaciju mira i stabilnosti i provođenje strukturalnih reformi, područja koja su temeljna vrijednost članstva u Uniji.

Pakt stabilnosti dopunjava SAP i time što uključuje širok krug Država partnera i Drugih partnera, kao što smo već naveli, što nudi mogućnost šireg i lakšeg koordiniranja među partnerima i istraživanje mogućnosti za kofinansiranje.

84 85

Dakle, komplementarnost, međusobna podrška i međusobno jačanje ova dva instrumenta, SAP i Pakta stabilnosti, imaju za rezultat, pored ostalog, i izbjegavanje dupliranja aktivnosti, a time i bespotrebno trošenje vremena, finansijskih sredstava i radne energije.

Zbog širine i heterogenosti članstva, Pakt stabinosti može mnogo doprinijeti lakšem putu BiH ka Europskoj uniji. Razmjena stečenih iskustava i stečenog znanja zemalja Centralne Europe, sada članica EU, u procesu pregovora sa Europskom unijom, sa Paktom stabilnosti kao moderatorom, bi u mnogome doprinijela i olakšala naše napore u procesu implementacije reformi.

1. 5. Nedostaci Pakta stabilnosti

Osnovni nedostatak Pakta stabilnosti jesu vrlo mali i limitirani direktni izvori finansiranja. Ovo i ne bi trebalo da predstavlja neki veći nedostatak, s obzirom na činjenicu da su vodeće Međunarodne finansijske institucije članice Pakta, kao Drugi partneri. Ali, stiče se utisak, da se, bez obzira na transparentnost odlučivanja o finansiranju aktivnosti ili ponuđenih projekata, sve zemlje korisnice ne nalaze u istoj situaciji i da ponekad Pakt stabilnosti, ne ulazeći u razloge i motive za to, diktira vrstu projekata koju će donatori finansirati, odnosno finansijske pomoći koju će donatori ponuditi zemljama korisnicima.

Takođe primijetan je zamor donatora a i Pakta stabilnosti i ne rijetko se čuju komentari da je samo pitanje dana kada će Pakt stabilnosti prestati postojati. Neosporno je da hoće, bar u trenutku kada zemlje korisnice postanu članice Europske unije, ali do tada smatramo da Pakt stabilnosti, kao najveća regionalna organizacija, sa puno postignutih konkretnih rezultata, sa heterogenim članstvom koje uključuje Europsku uniju, članice G-8, međunarodne finansijske institucije treba i dalje postojati i da Bosna i Hercegovina treba aktivno učestvovati u aktivnostima Pakta stabilnosti.

Činjenica jeste da je došlo do kraćeg zastoja, naročito kada je u pitanju finansiranje projekata ponuđenih od strane BiH, ali to ne znači da se ta komponenta Pakta stabilnosti ugasila. Takođe je činjenica da Bosna i Hercegovina može još “izvući” iz fasilitatorske uloge Pakta stabilnosti, nuđenjem kvalitetnih projekata, poboljšanom koordinacijom i boljim protokom informacija unutar države.

86 87

1. 6. Zaključak

Dakle, bez obzira na disproporciju između grandioznih i preambicioznih očekivanja u trenutku osnivanja, Pakt stabilnosti je značajno doprinio jačanju regionalne i bilateralne saradnje, kao conditio sine qua non za članstvo u Europskoj uniji, i potpomogao je veoma bitan protok i razmjenu informacija vezanih za područja od zajedničkog interesa, time ispunjavajući svoju osnovnu svrhu.

Doprinos Pakta stabilnosti za SAP je također značajan i ogleda se u drugim bitnim poljima (potpisivanje Sporazuma o slobodnoj trgovini, usvajanje i dalji rad na Memoramdumu o razumijevanju o zajedničkom tržistu energije, jačanje regionalne odgovornosti otvaranjem Centara za različite inicijative u zemljama Regiona – Beograd SEESAC, Sarajevo SAPI RSLO, Skoplje MARRI, Tirana Centar za pitanje borbe protiv trgovine ljudskim bićima, i Zagreb Sjedište Komisije bazena rijeke Save i RACVIAC.

Stoga smatramo da Bosna i Hercegovina, uz neka usklađivanja i pojačavanje aktivnosti u oblastima od posebnog interesa za nas, i dalje treba što aktivnije učestvovati u radu ove regionalne inicijative.

6. JADRANSKO-JONSKA INICIJATIVA (JJI)

Jadransko - Jonska inicijativa pokrenuta je od strane Italije, uz podršku Evropske unije u cilju razvoja i bezbjednosti jadransko-jonskog regiona i približavanja ovih zemalja evropskim strukturama. Ova regionalna inicijativa okuplja sedam zemalja Jadranskog i Jonskog priobalnog bazena (Italija, Slovenija, Hrvatska, BiH, SCG, Albanija i Grčka koje vezuju specifični interesi međusobne saradnje. JJI je zvanično inicirana na sastanku ministara inostranih poslova u Ankoni 19. i 20. maja 2000. godine, pod predsjedavanjem Italije, kada je usvojena Deklaracija kao politički akt kojim je predviđeno formiranje Jadransko-Jonskog Savjeta i Komiteta viših predstavnika.

Ciljevi Jadransko-Jonske inicijative su: ekonomska saradnja zemalja, razvoj turizma i pomorskog transporta, zaštita prirodne okoline i ribljeg bogatstva, borba protiv kriminala itd.

Jadransko - Jonska inicijativa djeluje u okviru 6 Okruglih stolova:

- Okrugli sto za ekonomsku saradnju, turizam i mala i srednja preduzeća;

86 87

- Okrugli sto za saradnju u domenu pomorstva i transporta;

- Okrugli sto za saradnju u domenu prirodnog okoliša i zaštite ribljeg bogatstva;

- Okrugli sto za saradnju između univerziteta i u domenu obrazovanja;

- Okrugli sto za saradnju u borbi protiv kriminala;

- Okrugli sto za saradnju na polju kulture i zaštite istorijskih spomenika

Jadransko - Jonskom Inicijativom rukovode ministri inostranih popslova zemalja članica u okviru tzv. Jadransko-Jonskog Savjeta (Adriatic Ionian Council). Stvarni operativno-politički rad JJI se odvija na nivou Savjeta visokih predstavnika članica (SVP), centralnog koordinativnog tijela viših političkih predstavnika iz sektora multilaterale MIP zemalja članica.

Aktuelni predsjedavajući (2005)je Srbija i Crna Gora.

7. DUNAVSKI PROCES SARADNJE (DCP)

Dunavski proces saradnje (DCP) uspostavljen je na inicijativu pokrenutoj od strane Austrije, Rumunije, Evropske komisije i Pakta Stabilnosti. Ministri vanjskih poslova 13 zemalja su 27. 05. 2002. godine usvajanjem DCP-a zvanično uspostavili Dunavski proces saradnje. Kako je to navedeno u Deklaraciji, ciljevi DCP-a su povećanje vertikalne i horizontalne dimenzije postojeće saradnje zemalja u dunavskoj regiji na način da se toj saradnji daju jasna politička i ekonomska obilježja bez stvaranja novih institucija nego uz korištenje postojećih struktura.

1. Članstvo i ciljevi DCP-a

Dunavski proces saradnje je mlada regionalna inicijativa koju sačinjavaju: Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Moldavija, Njemačka, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Državna zajednica Srbija i Crna Gora i Ukrajina, te, u svojstvu ko-inicijatora, Evropsku komisija i Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Europu. Ciljevi DCP-a su:

- proširivanje i produbljivanje postojeće saradnje na pitanjima od zajedničkog interesa za sve zemlje učesnice,

- vođenje računa o pitanjima koja se tiču zemalja Dunavske regije u

88 89

širem kontekstu Evrope i evropskih integracija,

- proširivanje već pokrenutih oblika saradnje koji se odnose na potencijale i potrebe razvitka šireg područja Dunavskog bazena,

- multidimenzionalni karakter Procesa, čija bi glavna odlika bila njegova politička dimenzija pomoću koje bi se ustanovljavali prioriteti djelovanja;

- dalji razvitak inicijativa koje su već zastupljene u različitim oblastima postojeće Dunavske saradanje a posebebno o onim regonalnim temama koje promovišu EU i Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Europu,

- inteziviranje saradnje između Dunavskih zemalja na polju zaštite okoline uz davanje podrške aktivnostima Međunarodne Komisije za zaštitu rijeke Dunav.

- ekonomska samoodrživost i razvoj, plovnost Dunavom, zaštita okoline, razvoj turizma itd.

2. Organizaciona struktura DCP-a

Sastanak na nivou visokih zvaničnika ministarstava inostranih poslova zemalja članica organizuje se u godini između Ministarskih konferencija kako bi se zvaničnici upoznali sa stepenom provođenja ciljeva postavljenih na prethodnoj Ministarskoj konferenciji, odnosno usaglasili pravci i prioriteti dalje saradnje. U DCP je usvojena praksa sastanaka visokog profila na nivou ministara inostranih poslova u dvogodišnjim intervalima. Prva Ministarska konferencija zemalja DCP-a održana je 27. 05. 2002. godine u Beču, Austrija. Drugi po redu sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica održan je 14. 07. 2004. godine u Bukureštu. Nacrt Finalnog dokumenta ovog skupa je u međuvremenu usaglašen u okviru pripremnih sastanaka predstavnika MIP DCP. Treća Ministarska konferencija održana je 13. 12. 2004. godine u Beču, Austrija.

3. Značaj djelovanja unutar DCP-a

Dunavski bazen oduvjek je bio poprište dramatičnih socio-ekonomskih i političkih događaja. Nedavno proširenje Evropske Unije prema Dunavskoj regiji (1995. godine članstvo Austrije, 2004. godine Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije, kao i pregovori i aplikacije drugih zemalja unutar inicijative) doveli su to stvaranja novih mogućnosti za prevazilaženje postojećih problema. Dunavske zemlje na taj su način stupile na zajednički, evropski put na kojem dijele iste vrijednosti slobode,

88 89

demokratije i poštivanja ljudskih i manjinskih prava te, kao nikada ranije – motivisane istim osnovnim ciljevima za izgradnju zajedničkog prosperitetnog društva unutar zajedničkog Evropskog stajališta.

Istodobno, ključni pokretač evropskih integracionih procesa, Evropska Unija prepoznaje cjelokupnu Dunavsku regiju kao inicijativu kojom su pokrivena dva najvažnija prioriteta kada je u pitanju njeno proširenje: regionalizcija i subsidijarnost. Sve ovo Evropsku Uniju zajedno s Paktom Stabilnosti za JIE čini vanjskim partnerima Dunavskim zemljama u njihovim aktivnostima unutar DCP-a, aktivnostima koje bi trebale osigurati jasne političke, ekonomske koristi kao i koristi za ekološko okruženje cijele regije. Također, istorijska mogućnost i politički uslovi stečeni na početku ovog vijeka daju poticaje za jačanje dijaloga i snažnije saradnje između zemalja Dunavske regije.

4. Konvencija o zaštiti rijeke Dunav – Status Bosne i Hercegovine

Osnova za zaključivanje “Konvencije o saradnji na zaštiti i održivom korišćenju rijeke Dunav - DRPC“, je bio međunarodni multilateralni sporazum- «Konvencija o zaštiti i upotrebi prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera - Helsinška konvencija (zaključena u Helsinkiju 1992, stupila na snagu 1996), kao i «Konvencija za zaštitu Crnog mora od zagađenja» - iz 1992 god. DRPC je zaključena u Sofiji 1994. god., a stupila na snagu 1998. godine. Ciljevi ove konvencije su saradnja Dunavskih zemalja na:

- održivom upravljanju vodo-sistemom u slivu Dunava, uključivo konzervacija (očuvanje postojećeg stanja) i unapređenje racionalnog korištenja vodnih resursa (tekućih i podzemnih voda) ovog područja;

- unapređenju kvaliteta menadžmenta vodo-resursima i kvaliteta vode u Dunavskom bazenu;

- racionalno i održivo korištenje vodnih resursa i zaštita okruženja i ekosistema u slivu Dunava.

Za operativno ostvarenje postavljenih ciljeva i provedbu usvojenih mjera, kao i koordinaciju zajedničkih aktivnosti u tom pravcu, zemlje članice su uspostavile jedno zajedničko operativno tijelo – «Međunarodnu komisiju za zaštitu rijeke Dunav» (International Commission for the Protection of the River Danube – ICPRD), koja je nadležna za implementaciju Konvencije. Naknadno su u DRPC urađeni

90 91

i zahtjevi iz Okvirne Direktive za vode EU (EUWFD), što je veoma važno jer se time Dunavski region uključuje i podržava od strane procesa uključivanja zemalja regiona u EU. Pod rukovodstvom ICPDR odvija se niz koordiniranih aktivnosti zasnovanih na DRPC i SAP a posebno vezano za pravni i politički momenat koji proizilazi iz EUWFD. Značajno je naglasiti da članice i potpisnice DRPC su u isto vrijeme u obavezi izvršavanja niza konvencija, sporazuma, deklaracija i akcionih programa koji su direktno ili indirektno vezani za vode i okolinu.

5. Aktivnosti na slivu rijeke Dunav i BiH

U periodu dužem od 10 godina odvijaju se koordinirane aktivnosti Dunavskih zemalja radi provođenja principa integralnog upravljanja vodnim resursima i zaštite riječnog bazena Dunava. Nažalost, Bosna i Hercegovina u samom početku nije ni mogla da se u te aktivnosti uključi ali je, ipak, velika šteta što se to nije učinilo u periodu od kraja rata pa do sada. I pored toga što BiH ima status posmatrača postojale su i sada postoje kontakti i veze sa ICPDR kroz učestvovanje nekih naših predstavnika na radnim sastancima zemalja članica, ali zbog nedefinisanog odnosa okolina-vodoprivreda u BiH i činjenice da na nivou BiH ne postoji zvanično određena nadležna institucija te aktivnosti su na simboličnom nivou. ICPDR čini napore da se BiH partnerski uključi u programirane aktivnosti u ovom bazenu, što znači da bi BiH trebala pristupiti ovoj konvenciji i uz ispunjavanje određenih obaveza (članarine) obezbjeditii mnoge vidove saradnje, kao i tehničke i financijske pomoći.

Prema projektnom zadatku i planu rada predviđeno je 80 aktivnosti od kojih su veoma značajne slijedeće:

- jačanje kapaciteta u svrhu sinhronizacije prekograničnih aktivnosti,- kontrola ispuštanja u vodotokove Dunavskog sliva hazardnih

(opasnih) materijala, i natrijevih spojeva (uključujući i otpad i druge opasne hemikalije),

- podizanje svijesti i uključivanje javnosti u zaštitu voda Dunavskog sliva

Za Bosnu i Hercegovinu izuzetno je važno, da je predviđeno da jedna od 80 aktivnosti bude: Razvoj pilot projekta Sava u skladu sa WFD. Ovaj projekat ima karakter EU CARDS Regionalnog programa, koji je počeo da se realizira 2003. godine. Već su uveliko zaživjele aktivnosti koordinirane saradnje između Savske komisije i Dunavske komisije u kojima Bosna i Hercegovina učestvuje sve aktivnije, bez obzira što ona ima status pomatrača, kada je u pitanju Dunavska konvencija. Uspostavljene su

90 91

ekspertne grupe za Integralno upravljanje vodama, Zaštitu od poplava, Zaštitu od incidentnih zagađenja idr., kako za Sliv rijeke Save, tako i za Sliv Dunava.

6. Interes Bosne i Hercegovine za pristupanje Konvenciji

Prema odredbama Konvencije o zaštiti rijeke Dunav, sve suverene države na čijem se području nalazi preko 20. 000 km2 hidrološkog sliva rijeke Dunav, spadaju u «Dunavske države». Od ukupne teritorije Bosne i Hercegovine, Crnomorskom, odnosno Dunavskom slivu pripada 75. 7 % ili 38. 719 km2 (između ostalog i slivovi naših najvećih rijeka Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Save). Prema tome, Bosna i Hercegovina je podunavska država i kao takva je obvezna, da saglasno svim relevantnim Evropskim i drugim dokumentima, provodi principe integralnog upravljanja i zaštiti prekograničnih voda na nivou cjeline tog dijela sliva Dunava u BiH, u okviru čega su i sve obaveze, koje proističu iz Dunavske konvencije. S obzirom na značaj kvaliteta voda i stanja ekosistema u pod-slivovima ovih rijeka za vodosnabdijevanje, navodnjavanje i poljoprivredu, hidroenergetske objekte, ribolov i turizam, BiH je prirodno visoko zainteresovana za očuvanje kvaliteta ovih voda i zaštitu od zagađenja, tim više, što se u području BiH, koje pripada Slivu Dunava, nalaze i naše najznačajnije podzemne mineralne i termalne vode, jezera i dio močvara.

Poseban interes BiH je i u očuvanju bogate biološke raznovrsnosti na ovom području, kao i očuvanje opšteg kvaliteta života u slivu, spriječavanju ekoloških incidenata i šteta, zaštiti ekosistema i kroz provođenje preventivnih mjera i održivo upravljanje vodama Dunavskog sliva, kao i unapređenju održivog razvoja, što su i osnovne intencije ove konvencije. Važno je napomenuti, da se za provođenje ove konvencije, međunarodni donatori (PHARE program EU, GEF, Svjetska banka i drugi) izdvajaju značajna sredstva, koja najviše koriste podunavske zemlje u tranziciji, svakako stranke Konvencije o zaštiti Dunava. Imajući u vidu zanačajan interes Bosne i Hercegovine, da očuva još uvijek kvalitetne vodne resurse i ekosisteme na području Dunavskog sliva, kao i interes za globalnu zaštitu okruženja u ovom evropskom regionu, za šta su potrebna značajna materijalna sredstva, koje sami nemamo i kvalitetni kadrovi, čije osposobljavanje kroz međunarodnu regionalnu suradnju, nudi i program za provođenje Konvencije o zaštiti rijeke Dunav, potpuno je jasno, da se i njena ratifikacija od nadležnih BiH organa treba finalizirati u što kraćem roku.

92 93

8. SAVSKA INICIJATIVA

Savska inicijativa (Inicijativa Sava sliva) u ovom trenutku i nije inicijativa u smislu kao što su ostale regionalne inicijative u Jugoistočnoj Evropi. Ova inicijativa je, potpisivanjem multilateralnog Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save institucionalizovana u punom svom kapacitetu.

Nastanka inicijative

Na inicijativu i uz podršku Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, Radni sto II, četiri države sliva rijeke Save (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slovenija i Srbija i Crna Gora) pristupile su pregovorima o slivu rijeke Save. Važan momenat u toku pregovora bilo je potpisivanje “Pisma namjera”, na ministarskom sastanku u Sarajevu 29. 11. 2001. godine.

Pismo namjera o razvoju sliva Save bilo je politička platforma na osnovu koje su stručni timovi četiri države nastavili rad na stvaranju pravnog, institucionalnog i operativnog okvira, odnosno mehanizma koji bi, u međunarodnim okvirima djelovao u cilju harmonizacije aktivnosti, a koje se tiču održivog upravljanja slivom rijeke Save.

Rad na projektu “International Sava Basin” se odvijao u okviru dvije međunarodne radne grupe i to:

1. Radna grupa za izradu Sava sporazuma i

2. Radna grupa za obnovu i razvoj sliva.

Osim Pakta stabilnosti, snažnu podršku Inicijativi su pružili Kancelarija visokog predstavnika-OHR, OSCE, SECI i Vlade SAD i Holandije.

Inicijativa je započela kao pokušaj da se uspostavi međunarodno tijelo koje bi koordiniralo aktivnosti među stranama vezano za sliv Save. Uspostavljanje međunarodnog tijela zahtijevalo je pravnu formu/okvir i priobalne države su se saglasile da bi najbolji put bio zaključivanje sporazuma, u kojem bi, između ostalog bilo dogovoreno uspostavljanje Međunarodne komisije za sliv Save. Za određivanje pravnog statusa komisije uzet je model Komisije za zaštitu rijeke Dunav. Okvirni sporazum o slivu rijeke Save je potpisan 03. 12. 2002. godine u Kranjskoj Gori. Ovaj Sporazum je ocijenjen kao prvi međunarodni akt koji je uzeo u obzir sve aspekte upotrebe i iskorištavanja vodnih resursa, zaštite eko sistema i

92 93

zaštitu od štetnih uticaja voda, kao i plovidbe. Istovremeno je potpisan i Protokol o plovidbi. Sporazum o Savi je obuhvatio osnove Okvirne direktive o vodama EU. Detalji su razrađeni u Statutu Komisije. Sjedište Komisije i Sekretarijata je u Zgrebu. Komisija ima stalno tijelo- Sekretarijat, čiji je zadatak da obavlja operativne poslove za Komisiju. Da bi Sporazum stupio na snagu bilo je neophodno da ga ratifikuju sve četiri države članice. To je prva učinila BiH i dugo je bila i jedina koja je to uradila.

Aktivnosti Savske komisije

Komisija će se sastojati od po jednog predstavnika i zamjenika iz sve četiri države, a sastajaće se najmanje jednom godišnje ili po potrebi i češće. Rad u okviru još uvijek Privremene Savske komisije se nastavlja intenziviranjem aktivnosti na definisanju konačnog Plana aktivnosti, koji će doprinijeti boljem upravljanju vodnim resursima sliva rijeke Save i definisanju prioriteta. Uz saradnju Sekretarijata inicijative (koji vodi REC) akcenat je dat na pripremu projekata vezanih za plovnost, odbranu od poplava i zaštitu voda. Implementacija nekih projekata je već otpočela(čišćenje korita rijeke i obilježavanje plovnog puta).

U toku je iznalaženje potrebnih finansijskih, vlastitih, donatorskih ili kreditnih sredstava jer se radi o veoma skupim projektima.

U toku su aktivnosti na izradi unutrašnjih pravnih akata neophodnih za rad Savske komisije i Sekretarijata, kao što su:

1. Pravila i procedure za rad Savske komisije,

2. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Sekretarijata,

3. Finansijska pravila.

Takođe u toku je priprema Sporazuma o sjedištu između Savske komisije i Vlade Republike Hrvatske. Radi provedbe Okvirnog sporazuma neophodna je izrada Protokola za svaku oblast kao što su:

1. odbrana od poplava, prekomjernih podzemnih voda, erozije, leda, suše i manjka vode,

2. upotreba/korištenje voda,

3. eksploatacija kamena, pijeska, šljunka, gline,

4. zaštita i poboljšanje kvaliteta i količine voda,

5. zaštita vodnih ekosistema,

6. spriječavanje zagađivanja voda usljed plovidbe,

94 95

7. vanredne situacije

Do sada je potisan jedino Protokol o režimu plovidbe. Strane su se saglasile da izrade zajednički/jedinstveni Plan upravljanja vodnim resursima sliva rijeke Save.

Prednosti i nedostaci članstva u Okvirnom sporazumu o slivu Save

Prednosti članstva u gore spomenutom sporazumu su višestruke. Prije svega jača se saradnja među državama regiona. Ovo je može se reći pilot projekat i prvi regionalni sporazum, čime je i Evropi pokazano da zemlje regiona mogu sarađivati, usklađivati svoje interese, praviti kompromise i artikulisati zajednički interes, prije svega prema EU i kao takve mogu participirati u evroatlantskim organizacijama. Osim toga svaka zemlja ima naglašen poseban interes koji može ostvariti na najefikasniji način kroz navedeni sporazum i saradnju sa svim državama iz sliva Save (Hrvatska za plovidbu, SCG za plovidbu i zagađenje, BiH za odbranu od poplava, Slovenija za političku promociju kao depozitar).

Ne treba napominjati da je transport vodenim putevima nekoliko puta jeftiniji od bilo koje drugog vida transporta, pogotovo što se može očekivati u budućnosti ograničenje i poskupljenje dozvola za kamionski saobraćaj kroz Evropu. Preko Save otvoren je put do Crnog i Sjevernog mora. Osim toga oživljavanjem riječnog saobraćaja daće snažan podstrek razvoju luka na Savi/u BiH Šamac, Brčko/.

Kroz zajednički Plan upravljanja vodnim resursima sliva rijeke Save uspostaviće se međunarodni režim plovidbe, održivo upravljanje vodnim resursima, preduzimati mjere za sprečavanje ili ograničavanje opasnosti, smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih usljed poplava, leda, suša i negoda, zagađenja sliva uključujući i štetne uticaje sa brodova i prekogranične uticaje. Stavljanje svih ovih aktivnosti u jedan pravni okvir izbjeće se mogući sporovi između država, a ako do njih i dođe već je regulisan način njihovog rješavanja što doprinosi razvoju kako bilateralnih tako i sveukupnih odnosa u regionu.

Od velikog je značaja što će se kroz ovaj Sporazum raditi na usklađivanju domaćih propisa sa propisima Evropske Unije, odnosno njihovoj harmonizaciji.

94 95

9. JADRANSKA POVELJA

Nakon Praškog samita NATO-a pojavila se ideja o pokretanju novog mehanizma saradnje između tri nepozvane članice MAP-a (Memberschip Action Plan)iz jugoistočne Evrope, slično saradnji koja postoji između tri Baltičke države. Uslijedili su sastanci šefova država Albanije, Hrvatske i Makedonije 12. 2. 2003. i ministara vanjskih poslova 7. 3. 2003., a potom su ministri vanjskih poslova SAD-a, Albanije, Hrvatske i Makedonije 2. maja 2003. u Tirani potpisali Američko-jadransku povelju o saradnji u svrhu jačanja bezbjednosti i stabilnosti kako bi se što prije ostvario zajednički cilj – uključenje u evroatlantske integracije.

Predstavnički dom američkoga Kongresa 24. juna 2003. godine usvojio je Rezoluciju kojom se pohvaljuje potpisivanje Povelje te traži od NATO-a da države potpisnice Povelje pozove u svoje članstvo.

Američko-jadranska povelja, slično Američko-baltičkoj povelji (1998.), slijedi ista načela saradnje Višegradske odnosno Vilnjuske grupe država aspiranata za NATO. No, bitne razlike u stepenu ekonomske i društvene razvijenosti, te geografska udaljenost, onemogućavaju uspostavljanje sličnog modusa saradnje u Jugoistčnoj Evropi. Ipak, pokrenuti su određeni mehanizmi saradnje koji su dali vidljive rezultate. Prije svega bitno je ojačana bilateralna saradnja, a u trilateralnom kontekstu uslijedilo je nekoliko sastanaka ministara odbrane; počevši u junu na margini EAPC-a u Briselu, zatim u septembru tokom konferencije o bezbjednostii u Jugoistočnoj Evropi u Sofiji te formalni sastanak tri ministra u Tirani i konačno u novembru na margini sastanka SEDM procesa u Zagrebu.

U Tirani 12. septembra 2003. ministri vanjskih poslova donijeli su izjavu o nastavku saradnje triju država u ostvarenju zajedničkoga cilja – ulaska u NATO, te o nastavku bilateralne odbrambene saradnje.

Od 26. do 28. septembra 2003. u Ohridu je održana Konferencija o provedbi Američko-jadranske povelje, tokom koje je održan sastanak ministara vanjskih poslova. Na tome sastanku ponovljena je važnost trilateralne saradnje Albanije, Hrvatske i Makedonije u postupku približavanja NATO-u, osobito u međusobnoj saradnji na polju suzbijanja terorizma i prekograničnog kriminala, korupcije te trgovine drogom. Ministri su u Ohridu dali podršku pridruživanju BiH te SiCG saradnji po Američko-jadranskoj povelji. Na ohridskoj Konferenciji učeastvovali su i ministri vanjskih poslova i obrane SiCG, te ministar bezbjednosti BiH, uz proširenu međunarodnu podršku.

96 97

BiH i Jadranska povelja

Ministarskom sastanaku zemalja članica Jadranske povelje koji je održan 18. 06. 2004. godine u Skoplju, u organizaciji Ministarstva odbrane Republike Makedonije, prisustvovali su predstavnici zemalja članica Jadranske povelje iz : Republike Albanije, Republike Hrvatske, Republike Makedonije i Sjedinjenih Američkih Država, dok su predstavnici Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore i NATO-a po pozivu domaćina učestvovali u svojstvu promatrača.

Na ovom sastanku usvojena je Deklaracija ministara odbrane zemalja članica Jadranske povelje, kojom se potvrđuje i unapređuje saradnja između država u oblasti odbrane, jača međusobno povjeranje i sigurnost u regiji, razmjenjuju medjusobne ideje radi bolje i sigurnije budućnosti u cilju pridruženja punopravnom članstvu u NATO-u do 2007. godine i ističe zajednički napor u kontinuiranoj borbi protiv terorizma. Deklaracijom se pozivaju zemlje učesnice da prisustvuju slijedećem sastanku koji je održan u decembru mjesecu 2004. godine u Zagrebu.

Zemlje članice Jadranske povelje u Deklaraciji su dale punu podršku naporima Bosne i Hercegovine da u skoro vrijeme postane punopravan član PfP-a kao prvom koraku ka punopravnom uključivanju u ovu ili slične inicijative čiji je cilj pristupanje NATO-u i drugim sigurnosnim i političkim asocijacijama. Na ovom sastanku data je podrška očuvanju mira i upućen jasan signal svim zemljama u regionu da nastave sa angažmanom u postizanju ciljeva u skladu sa Poveljom, od kojih je borba protiv terorizma trajni prioritet. Bosna i Hercegovina je dobila poziv za učešće na narednom sastanku zemalja članica Jadranske povelje. Najavljeno je potpuno uključivanje Bosne i Hercegovine u aktivnosti Jadranske povelje nakon pristupanja članstvu u Partnerstvo za mir i s tim u vezi potrebno je odmah nakon pristupanja članstvu u Partnerstvo za mir uputiti zahtjev za ostvarenje punopravnog članstva u inicijativi - Jadranska povelja.

96 97

REGIONALNA SARADNJA BIH: ANALIZA PRAKTIČNIH UČINAKA

Ekonomska saradnja

Ekonomska regionalna saradnja Bosne i Hercegovine sa zemljama Zapadnog Balkana odvija se kroz saradnju u trgovinskim odnosima (Ugovori o slobodnoj trgovini), Sporazume o unapređenju i zaštiti investicija, Ugovor o uspostavi energetske zajednice zemalja jugoistočne Evrope, saradnju sa Paktom stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Regulatorni projekat Jugoistočne Evrope, CARDS 2002, Regionalni projekat infrastrukture kvaliteta, Mrežu za podršku malim i srednjim preduzećima u okviru Jadransko-Jonske inicijative itd.

1. U skladu sa Memorandumom o olakšavanju i liberalizaciji trgovine u okviru Pakta stabilnosti, Bosna i Hercegovina je ispunila svoje obaveze, tj. zaključila Ugovore o slobodnoj trgovini sa svim zemljama. U ovom trenutku u primjeni su ugovori sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, Makedonijom i Moldavijom. Ugovori o slobodnoj trgovini sa Albanijom, Rumunijom i Bugarskom su u skladu sa odredbama o stupanju na snagu ugovora, stupili na snagu 1. decembra 2004. godine. Ugovori o slobodnoj trgovini pospješili su u početku ukupan izvoz BiH ali je zbog toga što država nije obezbjedila odgovarajuće podsticaje domaćoj proizvodnji došlo do velikog trgovinskog debalansa sa zemljama u regiji, na štetu BiH, zbog čega se danas traži preispitivanje ili čak ukidanje ovih sporazuma. Značajan korak predstavljalo je potpisivanje Deklaracije o saradnji Privrednih komora država bivše SFRJ u Beogradu 8. juna 2004. godine. Žalosna je i porazna činjenica da BIH nema nijedno privredno predstavništvo u svijetu, pa čak ni u zemljama u neposrednom okruženju u regiji sa kojima ostvaruje najveći obim trgovinske razmjene. Na osnovu podataka Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH u periodu od maja 1994. godine do 31. 12. 2004. godine u BiH je uložen kapital stranih investitora iz 85 zemalja svijeta u vrijednosti 3,3 milijarde KM. Najznačajnija ulaganja u BiH odnose se na sljedeće zemlje: Hrvatska, Litvanija, Austrija, Slovenija, Njemačka, SiCG, Italija itd.

98 99

PREGLED REGISTROVANIH DIREKTNIH STRANIH ULAGANJA U BiH OD MAJA 1994. DO 31. 12. 2004. GODINE

(u 000 KM)

Red. br. Država Iznos Učešće

1. ALBANIJA 17

2. BUGARSKA 20. 683 0. 6

3. HRVATSKA 518. 208 15. 9

4. MAKEDONIJA 841

5. RUMUNIJA 43

6. SLOVENIJA 295. 291 9. 1

7. SRBIJA I CRNA GORA 166. 994 5. 1

Spoljnotrgovinski bilans BiH u 2004. godini iznosi 12. 3 milijardi KM. BiH je u 2004. godini ostvarila izvoz u iznosu 2. 9 milijardi KM, a u isto vrijeme uvoz je iznosio 9. 3 milijardi KM, što govori da je vanjskotrgovinski deficit zemlje 6. 3 milijardi KM. Prema tome pokrivenost uvoza izvozom je 32 %. Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Njemačka, Slovenija i Italija su pet zemalja sa kojima je BiH imala najveću razmjenu u prošloj godini. Od zemalja iz regije sa Hrvatskom je razmjena iznosila 2. 1 milijardi KM, sa SCG 1. 1 milijardi KM i Slovenijom 1 milijardi KM što se vidi na priloženim tabelama.

2004. g.

Uvoz Izvoz Obim Saldo Izv / Uv

SiCG 1,101,991,611. 97 466,830,152. 99 1,568,821,764. 96 635,161,458. 98 42. 36%

Hrvatska 2,192,405,730. 07 616,594,343. 67 2,809,000,073. 74 1,575,811,386. 40 28. 12%

Makedonija 55,679,781. 96 29,597,586. 93 85,277,368. 89 26,082,195. 03 53. 16%

Albanija 991,704. 62 5,174,771. 79 6,166,476. 41 -4,183,067. 17 521. 81%

Rumunija 74,569,071. 16 4,389,301. 94 78,958,373. 10 70,179,769. 22 5. 89%

Bugarska 25,578,198. 25 2,041,559. 46 27,619,757. 71 23,536,638. 79 7. 98%

Slovenija 1,082,582,304. 98 222,940,535. 02 1,305,522,840. 00 859,641,769. 96 20. 59%

Ostale zemlje 4,837,459,678. 14 1,646,651,048. 87 6,484,110,727. 01 3,190,808,629. 27 34. 04%

BiH ukupno 9,371,258,081. 15 2,994,219,300. 67 12,365,477,381. 82 6,377,038,780. 48 31. 95%

98 99

2. Što se tiče Sporazuma o unaprjeđenju i zaštiti investicija, Bosna i Hercegovina je zaključila i ratifikovala ovaj Sporazum sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, Makedonijom, Moldavijom i Rumunijom. Sporazum sa Albanijom je usaglašen putem korespondencije i čeka se prva pogodna prilika za njegovo potpisivanje. Što se tiče Sporazuma o unapređenju i zaštiti investicija sa Bugarskom, ostao je neusaglašen Nacionalni tretman, koji se, kako je to konstatovano i zapisnikom sa pregovora, usaglašava putem korespondencije.

3. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine je jula 2004. godine od Evropske komisije dobilo pravno obavezujući akt: Nacrt Ugovora o uspostavi energetske zajednice zemalja jugoistočne Evrope. Evropska komisija, direkcija za transport i energiju (DG TREN), je pripremila radnu verziju ugovora u sklopu tzv. Atenskog procesa i proslijedila odgovornim institucijama za energiju i okolinu zemalja jugoistočne Evrope (JIE) među kojima je i Bosna i Hercegovina. U toku su pregovori o Nacrtu ugovora između Evropske komisije i zemalja JIE. Plan je da se Ugovor potpiše početkom 2005. godine. Predmet ugovora je uspostava regionalnog tržišta električne energije i prirodnog gasa zemalja jugoistočne Evrope s ciljem njegovog integrisanja u energetsko tržište Evropske zajednice. Potpisivanjem ovog Ugovora zemlje se obavezuju, između ostalog, da će implementi Direktive i Propise Evropske unije koje se primjenjuju u oblasti energije.

4. U proteklom periodu MVTEO BiH je bilo zaduženo za saradnju sa Paktom stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, posebno sa Investment Compactom koji čini jednu od važnih komponenti Stabiliti Pacta.

100 101

U skladu sa Deklaracijom sa Samita koji je održan u julu 2002. g u Sarajevu, na kome su prisustvovali predsjednici država BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore kao i Ministarskom Deklaracijom za privlačenje investicija u jugoistočnoj Evropi (SEE) prihvaćenoj od Ministara ekonomija svih zemalja u regiji u Beču 18. Jula 2002. g., kao dio inicijative Investment Compact urađene su obimne analize na osnovu kojih je u okviru Investment Compact-a urađeno više izvještaja i publikacija koje tretiraju Regionalnu saradnju a imaju za cilj:

- Stvaranje povoljnog okruženja za privlačenje stranih investicija

- Uspostavu jedinstvenog ekonomskog prostora

- Provođenje regulatornih reformi

- Harmonizaciju zakonske regulative

- Ubrzanje privatizacije itd.

Regionalni centar za strateška planiranja i investicije organizuje godišnje forume kojima prisustvuju i predstavnici zemalja iz okruženja na kojima se razmatraju investicioni projekti koji imaju regionalni značaj. MVTEO BiH aktivno učestvuju u pripremi i održavanju ovih foruma.

5. «Regulatorni projekat Jugoistočne Evrope»

Počevši od novembra 2003. g UNECE (Ekonomska komisija UN za Evropu) je pokrenula projekat pod gornjim nazivom koji ima za cilj uspostavljanje saradnje zemalja jugoistočne Evrope u razvijanju novog modela regulatorne prakse. Ciljane zemlje su Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, BJR Makedonija, Moldavija, Rumunija i SCG. Pod regulatornom praksom podrazumjeva se vrlo široka oblast pojmova: tehnički propisi, sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa propisima, nadzor nad tržištem, standardizacija, mjerenje, akreditovanje itd.

Prva sjednica u okviru projekta održana je u Ljubljani u junu 2004. godine, kojoj je pored predstavnika Ministarstva vanjske trgovine prisustvovao i predstavnik Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH. Na osnovu informacija navedenih zemalja uključenih u projekat o stanju u pobrojanim oblastima regulatorne prakse i prioritetnim potrebama pokušavaju se iznaći mogući pravci saradnje i regionalne kooperacije. Upravo ovakva regionalna saradnja je osnovni uslov da Švedska državna razvojna agencija (SIDA) finansira razvoj regulatorne oblasti po svim aspektima infrastrukture kvaliteta.

100 101

6. «CARDS 2002 Regionalni projekat infrastrukture kvaliteta»

Ovaj projekat je pokrenut na sastanku Komiteta za kooperaciju, koji ima ulogu upravnog odbora ovoga Projekta, koji je održan u Zagrebu 05. oktobra 2004. g. Ispred Evropske komisije organizaciju ovoga Projekta koordinira Evropski komitet za standardizaciju (CEN). U projekat su ujključene: Albanija, BiH, Hrvatska i Srbija i Crna Gora, te Makedonija. Ovaj projekat podrazumjeva vrlo širok spektar oblasti: standardizacija, akreditacija, mjeriteljstvo, testiranje-certifikacija-inspekcija, tehnički propisi, nadzor nad tržištem itd.

Cilj ovog Projekta je tačno upoznavanje sa kapacitetima zemalja učesnika u svrhu racionalnijeg zajedničkog korištenja ovih kapaciteta. U tu svrhu je potrebno da zemlje učesnice sačine dva dokumenta:

1. Spisak kapaciteta koji zadovoljavaju moderne evropske standarde

2. Spisak potrebnih kapaciteta koji nedostaju za normalno funkcioni-sanje infrastrukture kvaliteta

7. «Mreža za podršku malim i srednjim preduzećima u okviru Jadransko-Jonske inicijative»

Protokol o uspostavljanju ove mreže potpisan je od strane zemalja članica JJI u Rimu 31. marta 2003. godine. Cilj ovog projekta jeste:

- Razmjena najboljih praksi za poslovanje, kreiranje i razvoj MSP,

- Saradnja u prikupljanju finansijskih resursa za zajedničke aktivnosti u oblasti malih i srednjih preduzeća,

- Poboljšanje poslovnog okruženja za mala i srednja preduzeća,

- Poboljšane usluga namjenjenih malim i srednjim preduzećima.

U Sarajevu je u oktobru mjesecu 2004. godine održana prva sjednica Poslovnog savjeta BiH i Srbije i Crne Gore. Forum je utvrdio mjere za poboljšanje ukupne razmjene između dvije zemlje, za zajednički nastup na trećim tržištima i usklađivanje trgovinskog deficita koji bilježi negativan trenda od strane BiH prema SCG.

Nedavno je (2004)u Cavtatu održan “Prvi regionalni ekonomski forum” na temu regionalne ekonomske saradnje na Balkanu i Jugoistočnoj Evropi. U Portorožu je od 24-27. 11. 2004. godine održan trodnevni samit država članica Srednjoevropske inicijative (CEI). Završnom sastanku predsjednika vlada zemalja članica predhodili su sastanci ministara privrede CEI i

102 103

Ekonomski forum CEI. Glavna tema završnog dana rada samita bila je situacija u regionu i nova uloga CEI nakon proširenja Evropske unije. Na kraju zasjedanja predsjednici vlada među kojima su bili i premijeri BiH, Albanije, Hrvatske itd., usvojili su zajedničku deklaraciju “Pred izazovima i očekivanjima od proširenja Evrope”.

Agencija za unapređenje inostranih investicija BiH (FIPA) održava dobre veze i saradnju sa agencijama za strana ulaganja u regionu i svijetu. U organizaciji FIPA u Sarajevu je 24. januara 2005. godine održan Drugi poslovni i investicioni samit na kojem je učestvovalo 185 stručnjaka, biznismena i predstavnika vlada iz 11 zemalja Jugoistočne Evrope.

Ministarstvo finansija i trezora BiH sa finansijskog aspekta prati sljedeće regionalne projekte saradnje država Zapadnog Balkana:

Regionalni projekti Svjetske banke

1. Projekat za olakšanje trgovine i transporta u jugoistočnoj Evropi (TTFSE-Trade and Transpot Facilitation in Southeast Europe Project) Vrijednost Projekta: 8,700,000 SDR (oko 1,000,000 USD)

Ciljevi projekta:

a) Izgradnja i unapređenje graničnih prelaza sa jačanjem carinskog sistema u BiH,a koja obuhvata kako izgradnju tako i rekonstrukciju graničnih prelaza, uspostavu i jačanje ASYCUDA carinskog programa, unapređenje tranzitnog sistema radi pridruženja BiH TIR sistemu i dr.

b) Razvoj i olakšanje trgovine sa zemljama jugoistočne Evrope kroz obuke i niz treninga za ciljne subjekte u BiH.

2. III Projekat rekonstrukcije elektroenergetskog sistema (Third Electric Power Reconstruction Project) Vrijednost projekta: 26,400,000 SDR (oko 34,000,000 USD)

Ciljevi projekta:

a) Potpuno uvezivanje elektroenergetskog sistema BiH u regionalni elektroenergetski sistem kroz slijedeće aktivnosti:

- Obnova vodova za prenos električne energije,

- Uspostava Nacionalne regulatorne komisije i Nezavisnog sistema

102 103

operatera

- Obnova kapaciteta za proizvodnju električne energije;

b) Prestrukturiranje i privatizacija elektroprivreda u Bosni i Hercegovini.

3. Grant za pripremu Regionalnog projekta menadžmenta integrisanog eko-sistema rijeka Neretve i Trebišnjice. Vrijednost granta: USD 285,000

Cilj Projekta:

Uspostaviti efikasan i efektivan sistem upravljanja vodama i vodenim tokovima rijeka i riječnih korita Neretve i Trebišnjice, reduciranje zagađenja voda i zaštita okoline. Projekat obuhvata Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Regionalni projekat EBRD (Evropska banka za obnovu i razvoj)

1. Projekat regionalnog razvoja puteva u Bosni i Hercegovini – projekat u proceduri. Vrijednost projekta: 70,000,000 EUR

Cilj projekta:

Priključenje puteva u BiH Panevropskom koridoru i Koridoru Vc.

104 105

Regionalna saradnja u oblasti saobraćaja i tranportne infrastrukture

1. Pakt Stabilnosti :

1. Priprema prioritetnih projekata

Za II Radni sto PS pripremani su prijedlozi prioritetnih projekata za finansiranje uz pomoć međunarodnih finansijskih institucija. Na sastancima II: Radnog stola bili su prisutni i predstavnici međunarodnih finansijskih institucija (EBRD, EIB, WB i dr), kao i predstavnici međunarodnih organizacija (EC, ECMT, CEI, SECI, PHARE, UN ECE i dr). Očekivanja BiH su bila veća nego što su dosadašnje aktivnosti i rezultati to pokazali. U budućnosti bi preko Pakta Stabilnosti trebalo voditi i direktne aktivnosti koje bi rezultirale usvajanjem prioritetnih projekata, posebno od regionalnog značaja, a ne da ta aktivnost bude samo koordinirajuća.

2. Okvirni sporazum o rijeci Savi

PS je odigrao veliku ulogu u pripremi, potpisivanju i ratifikaciji ovog sporazuma, koji su potpisale četiri države (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora). U toku su aktivnosti na pripremi konkretnih projekata koji su naznačeni u sporazumu (interes država je različit u odabiru projekata, ali se očekuje da članovi Savske komisije uskoro usaglase te prijedloge). U toku izrade ovog sporazuma davana su obećanja predstavnika svih međinarodnih finansijskih i drugih institucija i organizacija,da će se pružiti sva potrebna finansijska pomoć za realizaciju prioritetnih projekata, pa se očekuje da PS izvrši jači uticaj na navedene organizacije da izvrše svoja obećanja.

3. Studija o regionalnoj infrastrukturi na Balkanu – REBIS

Ovu studiju je finansirala EC iz Brisela, a njome su bile obuhvaćene zemlje tzv. Zapadnog Balkana (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija). Izradi ove studija prethodila je kao njena prva faza TIRS studija, koju je finansirala jedna francuska agencija za razvoj. REBIS je završen u oktobru 2003. godine, nakon čega se pristupilo pripremi jednog MOU o regionalnom razvoju osnovne mreže u državama jugoistočne Europe, čija obaveza proizilazi iz REBIS. Ovaj MOU je potpisan 11. juna 2004. godine, u Luksemburgu, od strane ministara transporta

104 105

navedenih pet država (i posebno od strane međunarodne misije za Kosovo)i potpredsjednika Evropske komisije. Potrebno je odrediti članove Upravnog odbora koje će biti nadležno za provođenje MOU. U toku su aktivnosti na osnivanju jednog tijela SEETO (Transportni opservatorij za jugoistočnu Europu), čije će sjedište biti u Beogradu, koje će biti stručni servis i ovom upravnom odboru i državama potpisnicima MOU. Cijenimo da će se kroz Rad UO i SEETO moći unaprijediti osnovna mreža, ubrzati protok roba i putnika na graničnim prelazima, kao i sva druga očekivanja navedena u MOU.

2. Centralna europska inicijativa – CEI

Ova organizacija je nadležna za koordinaciju aktivnosti za Koridor V, gdje države kroz koje prolazi ovaj koridor usaglašavaju određene aktivnosti. Sjedište je u Trstu, gdje se nalazi i Sekretarijat. Italijanske vlasti pomažu, kako finansijski tako i organizaciono, rad Sekretarijata. Postoje planirana finansijska sredstva koja će se moći koristiti za realizaciju određenih projekata i studija. Potrebno je veće angažovanje nadležnih u BiH, kako bi se iskoristile sve mogućnosti koje CEI nudi. U ove aktivnosti uključeni su predstavnici zemalja iz regiona, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

3. Bilateralna saradnja sa državama u regionu

Kroz zaključivanje odgovarajućih sporazuma ostvaruje se regionalna saradnja. U oblasti transporta usaglašeni su, potpisani ili ratifikovani slijedeći sporazumi sa državama u regionu :

1.1.1. Cestovni transport: Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, Bugarska, Rumunija, Turska, Grčka i Mađarska.

1.1.2. Željeznički : Hrvatska. 1.1.3. Plovidbeni : Hrvatska i Turska. 1.1.4. Zračni: Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, Bugarska,

Turska, Grčka i Mađarska.

4. Inicijativa i kooperacija u jugoistočnoj Europi – SECI :

Ranije su bile značajne aktivnosti u okviru SECI (možda su umanjene kroz aktivnosti PS). Posebne aktivnosti države u regionu su ostvarivale kroz MOU olakšicama u međunarodnom prevozu roba između država članica SECI (MOU je potpisan u Atini, 1999. godine, od strane svih 10 članica, a među njima je i Bosna i Hercegovina).

106 107

5. Jadransko Jonska inicijativa

Države kroz koje prolazi Jadransko jonska cesta, dogovaraju se o načinu uvrštavanja ovog pravca u mrežu Panevropskih koridora, a takođe rade na usaglašavanju tehničkih i drugih rješenja, kao i dinamike izgradnje ovog pravca, kao buduće autoceste. Vodeću ulogu u tim aktivnostima ima Hrvatska.

Saradnja u društvenim djelatnostima

1. “Jačanje mentalnog zdravlja u zajednici” - Regionalni projekat Pakta

stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Bosna i Hercegovina je lider zemlja ovog projekta. Projekat se nalazi u drugoj fazi implementacije, a njegova vrijednost je 1,2 miliona EVRA (Vlada Grčke najveći donator). Projekat ima za cilj uspostavljanje centara za mentalno zdravlje u zajednici i usaglašavanje politika mentalnog zdravlja u zajednici u zemljama regiona. U projekat su pored zemalja Zapadnog Balkana uključene Rumunija, Bugarska i Moldavija.

2. “Usklađivanje sistema socijalne sigurnosti u jugoistočnoj Evropi” Projekat Savjeta Evrope i Pakta stabilnosti. Aktivnosti u vezi sa ovim projektom su pokrenute početkom 2003. godine, a od kraja 2004. i u 2005. planira se proširenje projekta s obzirom na uključivanje CARDS-a. Projekat ima za cilj davanje podrške u izgradnji kapaciteta institucija socijalne sigurnosti u zemljama Zapadnog Balkana plus Rumunija, Bugarska i Moldavija. Za 2005. godinu je planirano uspostavljanje Regionalne kancelarije u Skoplju i otvaranje kancelarije u svakoj zemlji članici projekta.

Decembar 2003.

- Prvi sastanak Stalnog Visokog Odbora Savjeta Evrope, Brisel na temu “Saradnja u zapošljavanju u jugoistočnoj Evropi”. Sastanku su prisustvovali predstavnici Ministarstva za rad i socijalnu politiku i službi za zapošljavanje zemalja jugoistočne Evrope, kao i predstavnici Međunarodne organizacije rada i Savjeta Evrope. Sastanak je organizovan kao nastavak Bukureštanske konferencije iz septembra 2003. godine, s ciljem da se odrede daljnje aktivnosti u rješavanju visokih stopa nezaposlenosti i nejedinstvenog tržišta rada u ovoj regiji.

106 107

Januar 2004.

- BiH je učestvovala u projektu INTERREG IIIA koji predviđa stvaranje jedinstvenog tržišta rada u Jadranskoj regiji i međusobnu saradnju nacionalnih službi za zapošljavanje zemalja tog regiona i kao krajnji rezultat zapošljavanje bosanskohercegovačkih državljana u Republici Italiji.

Maj 2004.

- Posjeta Zavodu za zapošljavanje Srbije, Beograd, u okviru koje je dogovoreno pokretanje saradnje u oblasti rada i zapošljavanja. Predstavnici ove dvije institucije su dogovorili da se pokrene direktna saradnja dvije institucije, da se ispita mogućnost sklapanja međudržavnog sporazuma o zapošljavanju, kao i Sporazuma o međudržavnoj migraciji radne snage između BiH i Srbije i Crne Gore, da se razvije regionalna saradnja dvije države kroz zajedničke programe Evropske komisije za rad i socijalnu politiku pri EU i kroz Program Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu.

- Učestvovanje u radu Okruglog stola na temu “Preduzetništvo i zapošljavanje u jugoistočnoj Evropi”, Bukurešt, koji je organizovao Pakt stabilnosti za jugoistočnu Evropu i Rumunija kao predsjedavajući u Procesu saradnje u jugoistočnoj Evropi, a uz pomoć OECD i Investment Compact for SEE. Teme okruglog stola bile su: stvaranje zapošljavanja u maloj privredi, socio-ekonomska kohezija na Balkanu, obrazovanje radi lakšeg zapošljavanja, unapređenje poslovnih uslova za nove firme itd.

Juni 2004.

- Posjeta Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Zagreb, u okviru koje je dogovoreno pokretanje saradnje u oblasti rada i zapošljavanja. Predstavnici ove dvije institucije su dogovorili da se ispita mogućnost sklapanja međudržavnog sporazuma o zapošljavanju između BiH i Republike Hrvatske.

Avgust 2004.

- Posjeta Zavodu za zapošljavanje Crne Gore, Podgorica, u

108 109

okviru koje je dogovoreno pokretanje saradnje u oblasti rada i zapošljavanja.

- U toku posjete Nacionalnoj službi za zapošljavanje Republike Albanije, Tirana, vođeni su razgovori kojima je prisustvovao i predstavnik Ministarstva za rad i socijalnu politiku Republike Albanije. Tema razgovora bila je opšta problematika iz oblasti rada i zapošljavanja u dvije države i razmjena pozitivnih iskustava iz oblasti aktivne i pasivne politike zapošljavanja, tj. oblasti prekvalifikacije i dokvalifikacije nezaposlenih lica za kvalifikacije koje su potrebne malim i srednjim preduzećima za njihov brži razvoj.

Oktobar 2004.

- Agencija za rad i zapošljavanje BiH je organizovala “Prvi radni sastanak nacionalnih službi za zapošljavanje zemalja u tranziciji i kandidata za ulazak u Evropsku uniju”. Teme o kojima je razgovarano na sastanku su stanje iz oblasti rada i zapošljavanja zemalja učesnica sastanka i mjere koje preduzimaju u rješavanju nezaposlenosti, prijedlog projekta za međusobnu saradnju “Zapošljavanje mladih u tranzicijskim zemljama”, iskustva Zavoda za zapošljavanje Republike Slovenije u harmonizaciji propisa iz oblasti rada i zapošljavanja sa propisima Evropske unije. Na sastanku su usvojeni sljedeći zaključci:

- da će se u budućnosti redovno razmjenjivati statistički podaci i informacije iz oblasti rada i zapošljavanja između nacionalnih službi za zapošljavanje, i

- da će se na narednom sastanku potpisati “Sporazum o saradnji, razmjeni iskustava i informacija između nacionalnih službi za zapošljavanje učesnika ovog skupa”.

Novembar 2004.

- Učestvovanje u radionici na temu “Regionalni aspekti promovisanja preduzetništva i zapošljavanja u jugoistočnoj Evropi”, Skoplje, koji je organizovao Pakt stabilnosti za jugoistočnu Evropu i Vlada Republike Makedonije, a uz pomoć OECD i Investment Compact for SE. Teme radionice su stimulisanje kreiranja posla kroz regionalni razvoj, stavljanje strategija regionalnog razvoja na

108 109

pravo mjesto, isticanje strukture za lokalnu podršku i uvezivanje i suočavanje sa promjenama i restruktuiranjem u industriji.

Državna komisija za granice BiH je sa Republikom Hrvatskom postigla i potpisla:

- Ugovor o granici;

- Ugovor o određivanju graničnih prelaza;

- Protokol o kategorizaciji graničnih prelaza;

- Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prelazima s Aneksima za GP Kostajnica/H. Kostajnica, Doljani - Metković, Neum I - Klek, Neum II - Zaton Doli, Velika Kladuša - Maljevac i Izačić - Ličko Petrovo Selo i

- Sporazum o pograničnom saobraćaju i saradnji.

Državna komisija za granice BiH je sa Srbijom i Crnom Gorom pripremila:

- Ugovor o protezanju državne granice (parafiran tekstualni dio Ugovora);

- Ugovor o određivanju graničnih prelaza;

- Sporazum o pograničnom saobraćaju;

- Uvac - Uvac i Ustibar - Vagan.

Navedeni dokumenti, izuzimajući tekstualni dio Ugovora o protezanju državne granice, prošli su proceduru donošenja na državnom nivou od strane Savjeta ministara Bosne i Hercegovine i pripremljeni za potpisivanje na državnom nivou.Također, Državne komisije za granicu BiH, RH i SCG izradile su Protokol o obilježavanju tromeđnih tačaka između BiH, RH i SCG, koji je potpisan 01. 10. 2003. godine. Planirano je da se obilježavanju tromeđnih točaka pristupi po izradi plana finansiranja, pri čemu bi svaka od zemalja potpisnica učestvovala sa 1/3 potrebnih finansijskih sredstava.

U oblastima nauke, obrazovanja, kulture i sporta nije uspostavljena permanentna saradnja BiH sa zemljama regije, kako u pogledu zajedničkog učešća u regionalnim projektima, tako i u pogledu planiranja oblika i modaliteta te saradnje u budućnosti. BiH je učestvovala kao pozvani gost u raspravi o Izvještaju o nacionalnoj politici o kulturi u Crnoj Gori. Sve druge komunikacije se odvijaju od prilike do prilike, prema iskazanoj potrebi kao što je naprimjer zahtjev Makedonije koja je tražila udžbenike nacionalnih predmeta za bošnjačku manjinu u toj državi.

U oktobru 2004. godine održan je regionalni skup o lokanoj upravi u Zagrebu.

110 111

Povratak izbjeglica i ljudska prava

Regionalna saradnja između BiH i drugih država u okruženju u oblasti ljudskih prava i povratka izbjeglica bila je fokusirana na sljedeće aktivnosti:

1. Realizaciju bilateralnog “Sporazuma između Savjeta ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o povratku izbjeglih lica iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske”. Sporazum je potpisan 11. 12. 2001. godine, ali nikada nije ratifikovan što je uslov za primjenu istog, s obzirom da Sporazumom nije predviđena klauzula privremene primjene. Aktivnost na planu povratka, u bilateralnim okvirima, se vodi kroz Međudržavni savjet za saradnju.

2. Realizaciju “Sporazuma između Savjeta ministara Bosne i Hercegovine i Saveta ministara Srbije i Crne Gore o povratku izbjeglih lica iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore”, sa pripadajućim protokolom, potpisan je 06. 10. 2003. godine. Sporazum je u međuvremenu ratifikovan od obje strane čime su se stekli svi potrebni uslovi za primjenu istog. Predviđeno je formiranje Radne grupe za sprovođenje Sporazuma koja treba da ponudi modalitete saradnje u oblasti povratka izbjeglica i raseljenih lica. Do uspostave ovog radnog mehanizma, aktivnosti na planu povratka izbjeglica se vode kroz Međudržavni savjet za saradnju.

3. U prvoj polovini 2003. godine pokrenuta je tzv. “Predsjednička inicijativa”, koju je pokrenuo predsjednik Republike Hrvatske, a prihvatilo Predsjedništvo BiH i Predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Ova inicijativa se odnosila na pokušaj unapređenja cjelokupnog povratka izbjeglica u Regionu. Ista je prošla fazu ekspertne ocjene, ali nikada nije doživjela svoju potpunu promociju u obliku potpisanog dokumenta.

4. Skup o Romima-saradnja u oblasti nacionalnih manjina, održan u Igalu, Crna Gora u septembru 2001. godine.

5. Balkanska federacija nevladinih organizacija-skup o ljudskim pravima, održan u maju 2002. godine u Atini,Grčka.

6. Skup o pravima nacionalnih manjina-bilateralni ugovor o zaštiti manjina u zemljama regiona, realizovan u novembru 2002. godine u Bukureštu, Rumunija.

110 111

7. Regionalne konferencije nevladinih organizacija, pod nazivom “Pomirenje”,održana u oktobru 2003. godine u Sarajevu.

8. OEBS-Regionalna konferencija o Romima, održana u januaru 2003. godine u Sarajevu;

9. Regionalna konferencije za gender pitanja, održana novembra 2004. godine;

10. Regionalna podrška “Save the children”-Norway, saradnja Savjet za djecu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, održana u decembru 2003. godine u Sarajevu;

11. Regionalna konferencija o zaštiti djece od seksualne eksploatacije, održana u novembru 2001. godine u Budimpešti, Mađarska.

12. Posjete Republici Hrvatskoj i Državnoj Zajednici Srbije i Crne Gore po pitanjima dijaspore;

13. Saradnja sa Ministarstvom za dijasporu Srbije.

14. U okviru Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi, Bosna i Hercegovina je putem Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice dala važan doprinos u tretiranju procesa povratka izbjeglica kao regionalnog problema.

15. U okviru MARRI – RIE inicijative vrše se intenzivne konsultacije oko zaključenja “Pisma o namjerama između Komesarijata za izbjeglice Republike Srbije i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH o “pilot” razmjeni podataka o izbjeglicama.

16. U okviru bilateralne saradnje, vrši se razmjena podataka sa Republikom Hrvatskom o licima koje nisu od nadležnog organa dobile privremeni smještaj, a imaju status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj. Takva potvrda se izdaje na lični zahtjev i služi u svrhu regulisanja otkupa stana u državnoj svojini na području Bosne i Hercegovine.

17. Pokrenuta je incijativa da se u okviru realizacije Sporazuma o povratku izbjeglih lica iz Srbije i Crne Gore osmisli zajednički međudržavni projekat kojim bi se financijski pomogao povratak bh izbjeglica iz Srbije i Crne Gore. Realizacijom ove inicijative, mišljenja su obje strane, podstakao bi se i omasovio povratak iz Srbije i Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu.

18. Ministri za izbjeglice BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore potpisali su 31. 01. 2005. godine u Sarajevu Deklaraciju o regionalnom rješavanju

112 113

izbjegličko-raseljeničkih pitanja. Prema ovom dokumentu ove tri zemlje trebalo bi u roku od tri mjeseca da pripreme pojedinačne planove za ubrzani povratak oko 300. 000 izbjeglica u regiji.

Regionalna saradnja u oblasti bezbjednosti i odbrane

Ministarstvo odbrane BiH aktivan je učesnik Procesa saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP), Bosna i Hercegovina je u ulozi predsjedavajućeg SEECP-a bila organizator sastanka, koji je ujedno bio i prvi sastanak ministara odbrane u okviru ove inicijative u Sarajevu od 14. do 15. 04. 2004. godine.

Na sastanku su, pored delegacije Bosne i Hercegovine, učestvovale i delegacije Ministarstava odbrane: Albanije, Bugarske, Grčke, Makedonije, Rumunije, Srbije i Crne Gore, Turske, te Hrvatske koja ima status posmatrača. U ulozi gostiju učestvovali su predstavnici: Komisije Evropske Unije, OHR/OSCE-a, NATO-a, te Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi.

Tokom ovog sastanka vođeni su bilateralni razgovori ministara odbrane zemalja učesnica, za ostvarivanje konkretnijih vidova bilateralne saradnje u oblasti odbrane i bezbjednosti.

Ministar odbrane BiH iskoristio je bilateralne susrete za lobiranje i poziv da zemlje članice SEECP podrže nastojanje Bosne i Hercegovine da bude pozvana da pristupi NATO programu Partnerstvo za mir

Zaključeno ja kako je za njihovu realizaciju potrebno usaglasiti i potpisati odgovarajuće Opšte sporazume o vojnoj saradnji, između BiH i svake od tih zemelja pojedinačno, kako bi budući projekti imali odgovarajući pravno-normativni okvir.

Vođe svih delegacija potvrdili su privrženost načelima dobrosusjedskih odnosa, izgradnje uzajamnog povjerenja i učvršćivanju stabilnosti i sigurnosti regiona. Bosna i Hercegovina je od više izlagača spomenuta kao pozitivan primjer, kao zemlja koja se iz statusa korisnika međunarodnih mirovnih napora pretvara u faktor stabilnosti regiona.

Na sastanku je usvojena Deklaracija kojom se ističe kako je NATO program Partnerstvo za mir i dalje značajan mehanizam kojim se u regiji postiže i održava mir i sigurnost. U tom, kontekstu pozdravljeno je opredjeljenje Bosne i Hercegovine (kao i Srbije i Crne Gore) za pristupanje PfP-u. Istaknuta je mogućnost proširenja mreže vojno-diplomatskih

112 113

predstavnika otvaranjem destinacija u Zagrebu, Beogradu i Istanbulu. Istaknuta je očekivana pomoć i podrška Republike Hrvatske kroz «Jadransku povelju».

Bosna i Hercegovina u okviru Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi učestvuje u aktivnostima Radnog stola III, koji se bavi pitanjima odbrane i sigurnosti. Na sastanku održanom 07. juna 2004. godine, gdje je prisustvovalo oko 150 učesnika iz 41 zemlje članice Pakta za stabilnost i međunarodnih organizacija, rad se odvijao kroz plenarno zasjedanje u tri panela, kroz koja su obrađena osnovna područja djelovanja Radnog stola III:

- borba protiv organizovanog kriminala, terorizma, trgovine ljudima i prekogranična saradnja;

- malo i lako naoružanje;

- reorganizacija oružanih snaga i zbrinjavanje demobilisanih.

Predložno je da se pod okriljem Pakta stabilnosti pokrene inicijativa za formiranje fonda iz kojega bi se finansirali projekti radnog preusmjeravanja i zapošljavanja demobilisanih pripadnika oružanih snaga zemalja u regiji. Na slijedećem sastanku Radnog stola III, koji će se održati 15. 11. 2004. godine u Skoplju, učesnici skupa će biti upoznati sa Instrukcijom Ministara odbrane BiH od 23. 07. 2004. godine, kojom su utvrđeni krajnji rokovi za zaključivanje ugovora o izvozu, te određeni rokovi nakon kojih stupa na snagu zabrana izvoza malog i lakog naoružanja koje se nalazi u posjedu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. (300. 000 komada malog i lakog naoružanja i stotinama tona municije). Kao prva zemlja u regiji koja uvodi moratorij na izvoz SALW-a, Bosna i Hercegovina želi biti prepoznata kao izvoznik sigurnosti i stabilnosti u regiji u kojoj je dugo vremena bila smatrana korisnikom međunarodnih sigurnosnih napora. Jedna od ideja koja se razmatra je da se u okviru Pakta stabilnosti, formira fond iz kojega bi zemljama Regije, koje se opredijele za uništenje SALW-a umjesto njegovog izvoza, mogle dobiti podršku za finansiranje uništenje viškova SALW-a, metodama prihvatljivim kako sa stanovišta sigurnosti tako i zaštite okoline.

Bosna i Hercegovina je aktivan učesnik u programu Regionalnog centra za pomoć u verifikaciji i kontroli naoružanja – RACVIAC, koji je utemeljen i djeluje pod okriljem Radnog stola III Pakta za stabilnost, te pored ostaloga, sa tri oficira učestvuje u sastavu stalnog osoblja RACVIAC-a.

114 115

Pripadnici Oružanih snaga BiH, službenici i funkcioneri u institucijama BiH aktivno učestvuju na kursevima, seminarima i radionicama koje organizuje RACVIAC. U skladu sa smjernicama Pakta stabilnosti i relevantnim odlukama Multinacionalne savjetodavne grupe (MAG), RACVIAC preusmjerava težište svog djelovanja od tematike vezane za kontrolu naoružanja na širi spektar političko-sigurnosnih pitanja. Ministar odbrane BiH učestvovao je na seminaru u organizaciji RACVIAC-a, održanog 24-27. maja 2004. godine, na kojemu se raspravljalo o Vojno-političko sigurnosnim pitanjima i mogućnostima za regionalnu saradnju u Jugoistočnoj Evropi. Učešće na ovom seminaru uzeo je i Ministar odbrane SCG. Ministar odbrane BiH prvi put je zvanično pozvan da prisustvuje sastanku ministara odbrane zemalja Jugoistočne Evrope (SEDM), u statusu posmatrača, 05. 11. 2004. godine u Ljubljani. Cij ove organizacije je intenziviranje saradnje i međusobnog razumjevanja između zemalja regiona, vezano za političko – vojnu saradnju, a sve u cilju jačanja stabilnosti i sigurnosti u Jugoistočnoj Evropi. Na bilateralnom planu je na 4. sjednici Međudržavnog Savjeta Bosne i Hercegovine i Državne zajednice Srbije i Crne Gore, vezano za pitanja iz oblasti odbrane, zaključeno da se podržavaju dalji kontakti i saradnja u oblasti odbrane između Ministarstva odbrane BiH i Ministarstva odbrane SCG. U pripremi je tekst sporazuma o saradnji u oblasti odbrane između Savjeta ministara BiH i Savjeta ministara SCG, a u proceduri usaglašavanja je i Nacrt sporazuma o vojno-tehničkoj saradnji između BiH i SCG. Sporazum o saradnji u oblasti odbrane između Savjeta ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske je u proceduri usaglašavanja, a planirano je da se potpiše u prvoj polovini naredne godine, također Nacrt plana o bilateralnoj odbrambenoj saradnji između Ministarstva odbrane BiH i Ministarstva odbrane Republike Hrvatske je u procesu usaglašavanja. Planirano je da se u skorije vrijeme potpišu Planovi bilateralnre vojne saradnje i sa Republikom Slovenijom, Makedonijom i Albanijom.

U Ljubljani je 05. 11. 2004. godine održan ministarski sastanak susret Inicijative za saradnju ministarstava odbrane jugoistočne Evrope, kojem su prisustvovali ministri i predstavnici ministarstava odbrane 13 zemalja. Inicijativa potiče razmjenu iskustava na području odbrane i jačanju regionalne stabilnosti. Ovom skupu prisustvovali su i ministri odbrane BiH i SiCG kao gosti.

114 115

Na regionalnom nivou u oblasti bezbjednosti BiH učestvuje u aktivnostima SECI (Centar za borbu protiv prekograničnog kriminala u regionu Jugoistočne Evrope) i Pakta stabilnosti Jugoistočne Evrope.

Aktivnosti Ministarstva bezbjednosti BiH u okviru SECI Centra (sa sjedištem u Bukureštu) odvijaju se kroz specijalne radne grupe koje se bave slijedećim pitanjima:

- tragovina ljudima i krijumčarenje ljudi;

- trgovina drogom;

- trgovina ukradenim vozilima;

- finansijski kriminal (falsifikovane banknote, kriminal sa kreditnim karticama, kompjuterske prevare, kriminal protiv intelektualne svojine i pranje novca);

- krijumčarenje roba i carinske prevare;

- terorizam (malo i lako oružje, oružje za masovno uništenje i druge forme terorizma);

- drugi oblici prekograničnog kriminala.

Ministarstvo bezbjednosti BiH u okviru SECI aktivnosti učestvovalo je u određenim operacijama:

1. OPERACIJA MRAZ 2004 (cilj operacije bio je borba protiv trgovine ljudima);

2. OPERACIJA SAFE HAVEN (Cilj operacije bio je borba protiv trgovine drogama);

3. OPERACIJA CONTAINMENT (koja je takođe imala za cilj borbu protiv trgovine drogama).

U okviru Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Ministartsvo bezbjednosti učestvuje u okviru “Radnog stola III”, u okviru kojeg se odvijaju sljedeć aktivnosti:

1. “Borba protiv organizovanog kriminala” (SPOC);2. “Antikorupcija” (SPAI);3. “Migracija, azil i regionalni povratak” (MARRI);4. “Reforma sigurnosnog sektora”;5. “Regionalni policijski trening” ;

6. “Spremnost i prevencija katastrofa” (DPPI)

116 117

Regionalna međuparlamentarna saradnja Parlamentarne skupštine BiH u periodu od 2000. - 2004. godine

Bilateralni odnosi

Od 2000. do 2004. godine održani su bilateralni susreti predsjedavajućih Doma naroda i Predstavničkog doma BiH sa predsjednicima parlamenata Slovenije (3 susreta), Hrvatske (2 susreta), Srbije i Crne Gore (1 susret), Bugarske (2 susreta), Albanije (2 susreta) i Rumunije (1 susret). U istom periodu održani su bilateralni susreti zamjenika predsjedavajućih Doma naroda i Predstavničkog doma BiH sa zamjenicima predsjednika parlamenata Hrvatske i Srbije i Crne Gore. U istom periodu održano je 5 sastanaka Komisije za vanjske poslove Predstavničkog doma BiH sa Odborom za vanjsku politiku Državnog zbora Slovenije, Odborom za vanjsku politiku Hrvatskog Sabora i Odborom za vanjske poslove Skupštine Srbije i Crne Gore.

Takođe, Komisija za vanjske poslove Predstavničkog doma BiH sastala se sa predsjednikom Odbora za evropske integracije Hrvatskog Sabora i predsjednikom Komisije za evropske integracije Državnog zbora Slovenije. Na nivou grupa prijateljstva održan je susret sa predsjednikom Grupe prijateljstva Državnog zbora Slovenije. Pored ovih održan je trilateralni sastanak parlamentarki BiH, Crne Gore i Makedonije. Održano je 5 međuparlamentarnih sastanaka delegacije Parlamentarne skupštine BiH sa delegacijom Evropskog parlamenta za odnose sa zemljama Jugoistočne Evrope. U okviru ostalih bilateralnih susreta u periodu od 2000 do 2004. godine održani su sastanci delegacija parlamenta BiH sa Predsjednikom Republike Hrvatske, Predsjednikom Republike Moldavije i Predsjednikom Republike Slovenije. Takođe parlamentarci BiH sastali su se sa Premijerom Republike Makedonije, Premijerom Republike Hrvatske i Premijerom Republike Slovenije.

Parlamentarci BiH sastali su se u istom periodu i sa Ministricom vanjskih poslova Republike Makedonije, Ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske, Ministrom evropskih integracija Republike Hrvatske, Ministrom javnih radova, obnove i graditeljstva Republike Hrvatske, Ministrom pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, i Ministrom vanjskih poslova Republike Slovenije.

116 117

Multilateralni odnosi

Na multilateralnom planu u vremenu od 2000. do 2004. godine parlamentarci BiH sastali su se sa parlamentarcima zemalja regiona Zapadnog Balkana odnosno Jugoistočne Evrope na preko 40 različitih međunarodnih konferencija, sastanaka regionalnih inicijativa, okruglih stolova, seminara, kolokvija, svečanih ceremonija, radionica, programa obuke itd. Iz razumljivih razloga ograničenog prostora nije ih moguće sve pomenuti a zasigurno ih je bilo i više jer podaci o njima nisu ažurno evidentirani. Teme na ovim regionalnim skupovima bile su različite, od ekonomskih i razvojnih tema, ljudskih prava, migracija i izbjeglica, borbe protiv organizovanog kriminala i trgovine ljudima, bezbjednosnih izazova za regiju, ulaska u program Partnerstvo za mir i NATO, efekata proširenja EU, demokratske kontrole oružanih snaga, ravnopravnosti žena i jednakosti polova, pomirenja kroz pravdu, multietničkog i multireligijskog dijaloga, jačanja civilnog društva, identiteta nacionalnih i etničkih zajednica, razvoj regija i gradova, lokalne uprave i samouprave do upravljanja parlamentarnim poslovima i jačanja kapaciteta zakonodavnih institucija i pravosuđa.

Susreti na vrhu

Članovi Predsjedništva BiH sastali su se sa šefovima država ili Vlada zemalja regiona Jugoistočne Evrope u više bilateralnih i multilateralnih susreta.

1. Izjave Predsjedništva BiH, Predsjednika SiCG i Predsjednika RH 2000. godine.

2. U Sarajevu je 15. jula 2002. godine održan trilateralni subregionalni sastanak između Predsjedništva BiH, Predsjednika Hrvatske i Predsjednika SRJ.

3. Susret članova Predsjedništva BiH sa Predsjednikom Republike Hrvatske Stjepanom Mesićem u Hrvatskoj Kostajnici, 09. 12. 2002. godine.

4. Predsjednik Republike Makedonije posjetio je BiH 16. 02. 2001. godine, a Predsjedništvo BiH je posjetilo Makedoniju 19. 04. 2002. godine. Predsjednik Republike Makedonije Branko Crvenkovski sastao se sa članovima Predsjedništva BiH u Sarajevu 16. i 17. 02. 2005. godine

118 119

5. Bilateralnih susreta na vrhu između Albanije i BiH nije bilo osim na multilateralnim regionalnim skupovima.

6. Predsjednik Slovenije Milan Kučan sastao se u Sarajevu sa članovima Predsjedništva BiH 18.07.2002. godine.

Civilno društvo

Regionalna saradnja nije samo posao državnih vlasti i javne administracije. Njeni dinamični faktori su parlamenti, sindikati, poslovni krugovi, NVO, lokalne zajednice, mediji, kulturne, obrazovne i sportske organizacije i institucije. NVO su u početku supstituirale nedostatak državne inicijative i regionalne saradnje država na ovom prostoru. U tome je veliki istorijski doprinos civilnog sektora. Inicijatorsku ulogu u tome su u početku odigrale međunarodne nevladine organizacije a kasnije su ih preuzele i uspješno vodile do kraja domaće nevladine organizacije i udruženja građana. Teško je pobrojati sve inicijative, aktivnosti, ideje i skupove koje su organizovale i pokrenule nevladine organizacije u BiH ili iz država užeg regiona jer ih je bilo jako mnogo. S druge strane teško je doći do potpunih podataka o tome jer se takva evidencija aktivnosti nigdje ne vodi na jednom mjestu u centralnoj bazi podataka.

Najveći doprinos u oblasti jačanja i razvoja civilnog društva u zemljama Zapadnog Balkana dale su međunarodne nevladine organizacije u BiH kao što su: Fondacija “Fridrih Ebert”, Fondacija “Konrad Adenauer”, Fondacija “Hajnrih Bel”, “Fridrih Nauman”, “Soroš fondacija”, “Freedom House” itd. Od domaćih NVO treba istaći Forum građana Tuzle, Centar civilnih inicijativa, Centar za promociju civilnog društva Sarajevo, Helsinški parlament građana Banja Luka, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Helsinški odbor za ljudska prava u RS, Forum demokratske alternative BiH, Građanski alternativni parlament BiH, Fond otvoreno društvo BiH, Međunarodni Forum Bosna itd. Ove nevladine organizacije zajedno sa NVO iz drugih zemalja regiona pomogle su procese regionalne saradnje kao partneri domaćim NVO iz BiH. Fondacija “Fridrih Ebert” iz Sarajeva organizovala je dvije međunarodne konferencije s ciljem promovisanja i podsticanja veće regionalne saradnje zemalja jugoistočne Evrope. Prva međunarodna konferencija na temu “Uloga BiH u procesima stabilizacije u Jugoistočnoj Evropi” održana je u Sarajevu 22. 11. 2001. godine. Druga međunarodna konferencija održana je 28. maja 2004. godine u Sarajevu na temu: “Uloga i doprinos BiH u regionalnim integracijama i saradnji”. Učešće na ovim konferencijama posebno su uzeli predstavnici državnih

118 119

institucija i civilnog društva tri zemlje bivše SFRJ, BiH, SiCG i RH. Jedan od najvažnijih projekata integrisanja pokidanih veza među bivšim državama SFRJ bilo je pokretanje tzv. “Igmanske inicijative”. Igmanska inicijativa je mreža preko 100 nevladinih organizacija iz BiH, SiCG i RH.

Posebnu ulogu u stvaranju ove mreže imali su Forum građana Tuzla, Centar za regionalizam iz Novog Sada, Evropski pokret Srbije iz Beograda i Građanski odbor za ljudska prava iz Zagreba. Ove organizacije su otvorile i pokrenule državno rješavanje mnogih pitanja građana zemalja regiona kao što su: povratak izbjeglica i imovine, pružanje pravne pomoći, pitanja dvojnog državljanstva, liberalizacija viznog režima, slobodan protok ljudi i roba, ukidanje različitih oblika diskriminacije prema građanima od strane pojedinih država, zaštita nacionalnih manjina, prekogranična saradnja susjednih opština i gradova, pitanja istine i pomirenja itd. Uloga civilnog društva je bila izuzetno velika u proteklom periodu u pogledu uspostavljanja dijaloga između zvaničnih vlasti država nastalih raspadom SFRJ. Ove organizacije su bile prve koje su uspostavile veze pokidane ratom devedesetih godina. Na bazi ovih inicijativa došlo je do konkretne praktične saradnje pojedinih gradova i regiona iz država tzv. “Dejtonskog trougla” (BiH, SiCG i RH)kao što su saradnja gradova Tuzla, Osijek i Novi Sad i Dubrovnik, Trebinje i Herceg Novi.

U svim ovim projektima i inicijativama pokazalo se da značajni potencijali saradnje među ovim zemljama leže u oblasti kulture, nauke i obrazovanja zbog jezičke bliskosti i zajedničke prošlosti. Protekle, 2004. godine ove organizacije su pokrenule projekat Multietničkih gradova jugoistočne Evrope u koji se uključilo oko 50 gradova iz regije. U Zagrebu je 26. i 27. 9. 2004. godine održana Konferencija “Budućnost istočne Evrope - BiH, Hrvatska i SCG i perspektive evroatlanskih integracija” - na kojoj je učestvovalo preko stotinu NVO iz regiona u organizaciji Centra za regionalizam iz Novog Sada, Foruma građana iz Tuzle i Građanskog odbora za ljudska prava iz Zagreba. Skup je završio potpisivanjem zajedničke izjave. Novinari zemalja Zapadnog Balkana održali su 22. 10. 2004. godine u Skoplju jednodnevnu debatu na kojoj su razmjenili iskustva o informisanju medija regiona o procesu pridruživanja ovih zemalja Evropskoj uniji.

U Beogradu je u organizaciji Centra za istraživanje etniciteta i Fondacije “Fridrih Ebert” 26-27. novembra 2004. godine održana dvodnevna regionalna konferencija na temu: “Perspektive multikulturalizma u državama zapadnog Balkana. “ U centru ove konferencije je nastojanje

120 121

učesnika iz svih zemalja regiona da se multikulturalnost, multietničnost i multikonfesionalnost ne tretiraju kao do sada kao izvor kriza, fragmentacije i nestabilnosti na Balkanu, već kao pokretač razvoja i most za jačanje mira i razumjevanja u regionu.

25. 10. 2004. godine u Sarajevu je održana regionalna konferencija predstavnika mladih narodnih stranaka Zapadnog Balkana pod nazivom “Mladi za Evropu”, u organizaciji političkih podmladaka tih stranaka. Učešće na skupu su uzeli mladi parlamentarci i predstavnici političkih podmladaka narodnih stranaka iz BiH, Hrvatske, SiCG i Makedonije. Cilj konferencije je jačanje saradnje između predstavnika mladog naraštaja političara iz zemalja regiona. Petog novembra 2004. godine u Beogradu je održana Konferencija o civilnom društvu u jugoistočnoj Evropi na kojoj je glavna tema bila mogućnosti uspostavljanja istinske demokratije na Balkanu.

ENERGIJA I MOĆ REGIONA: ZAKLJUČCI I PREPORUKE

1. Prva spoznaja koja proizilazi iz ove analize je da država BiH ne raspolaže centralnom jedinstvenom službom za političku analizu pri Savjetu ministara gdje bi se mogli dobiti precizni i jasni podaci i pokazatelji o regionalnoj saradnji BiH sa drugim zemljama regiona. Većina institucija nema sačuvanih, preciznih, arhiviranih i lako dostupnih podataka iz ove oblasti. S druge strane veliki dio ove saradnje koji se odvija preko drugih institucija, entiteta, kantona, opština ili preko nevladinog sektora jednostavno se ne evidentira ili se o tome ne obavještavaju centralni državni organi.

2. S obzirom na svoj specifičan geopolitički položaj, BiH mora imati aktivniju ulogu u regionalnoj saradnji čime bi istovremeno postigla dva cilja: svoju unutrašnju i vanjsku političku i ekonomsku stabilnost u užem i širem regionalnom i međunarodnom okruženju. Prvi cilj svih regionalnih integracija i saradnje svih zemalja Zapadnog Balkana mora biti ulazak u EU kao jednu veću, razvijeniju i ekonomski konkurentniju regionalnu/globalnu asocijaciju. Razvoj interregionalne saradnje među manje razvijenim zemljama mora voditi uključivanju tih zemalja u svjetsku privredu i ne smije završiti kao “izolovani arhipelag”. Regionalna saradnja zemalja Zapadnog Balkana ne može donijeti modernizaciju zemalja koje u njoj učestvuju, ne može donijeti prosperitet ni jednoj pojedinačnoj zemlji

120 121

ni regionu u cjelini ako u tome ne učestvuje i EU i ako se u toj saradnji ne primjenjuju evropski standardi. Regionalna saradnja koja ne bi obuhvatala primjenu evropskih standarda prije evropskog statusa mogla bi samo konzervirati jednu nekonkurentnu, ekonomski zaostalu, i istorijski opterećenu društvenu strukturu i na taj način ove zemlje isključila iz evropskih tokova.

3. Predsjedništvo BiH i MIPBiH trebaju izvršiti cjelovitu kritičku analizu učešća BiH u postojećim regionalnim inicijativama sa stanovišta njihovog značaja za BiH. Na bazi toga BiH svoj status u tim inicijativama treba reducirati ili pojačati zavisno od konkretne koristi za razvoj njenih državnih i nacionalnih interesa. Osnovna slabost postojećih regionalnih inicijativa je njihov skromni učinak i rezultati zbog čega se političke, ekonomske i socijalne prilike u regionu nisu promjenile u kvalitativnom suštinskom smislu. Mnoge današnje regionalne inicijative nemaju odgovarajućeg praktičnog sadržaja tako da bi ih trebalo redefinisati, reorganizovati ili potpuno ugasiti. Sve regionalne inicijative treba posmatrati u razvojnom procesu kao polaznu i prolaznu stanicu na dugom putu čiji je krajnji cilj članstvo u EU a ne asocijacije koje su same sebi konačan cilj i svrha.

4. Predsjedništvo BiH i MIPBiH trebaju izvršiti kritičku analizu efikasnosti i korisnosti dosadašnjeg modela odnosa BiH i dvije susjedne države SiCG i RH kroz formu tzv. Međudržavnih savjeta za saradnju. Iako su ova tijela dala određene rezultate u dosadašnjoj saradnji tri zemlje, ovi savjeti istovremeno predstavljaju sporu, glomaznu i neefikasnu formu odvijanja saradnje koji često služe konzerviranju a ne rješavanju postojećih problema među ovim zemljama. U budućnosti bi trebalo razmisliti i o nekom drugim oblicima i formama dinamiziranja bilateralne saradnje BiH sa dvije susjedne države.

5. BiH nema “državnog marketinga” kao preduslova uspješnog spoljnopolitičkog nastupa zemlje u svijetu. BiH nema nijedno relevantno naučno istraživanje o tome kako BiH kao državu percipira javnost, građani, poslovni krugovi i diplomate u Evropi i svijetu i šta bi trebalo uraditi na stvaranju pozitivnog imidža zemlje. Cilj svake diplomatske akcije u drugim zemljama mora biti usmjerena na javno mnjenje te zemlje u cilju podrške vlastitim interesima i ciljevima. BiH je posljednjih godina u svijetu poznata uglavnom po negativnim događajima: ratu, nacionalzmu, terorizmu, organizovanom kriminalu, optuženim za ratne zločine, etničkoj mržnji, masovnom ubijanju i

122 123

stradanju ljudi, siromaštvu, izbjeglicama, trgovini ljudima itd. U BiH postoji jedna objektivno otežavajuća situacija u vezi s tim. Naime, teško je očekivati veća strana ulaganju u zemlju na čijoj se teritoriji nalaze strane vojne trupe. To jednostavno nije pozitivna preporuka za strani kapital i investitore. Krajnje je vrijeme da se u odnosu BiH prema svijetu napravi odlučan strateško-markentiški iskorak u pravcu državnog predstavljanja zemlje u međunarodnim odnosima na mirnodopskim premisama umjesto dosadašnje negativne javne predodžbe, koja bi nas na pozitivan način afirmisala u svijetu i privukla strana ulaganja i potencijalne investitore i turiste. BiH treba okupiti najbolje diplomate, privrednike, propagandiste, turističke menadžere, marketinške stručnjake, medijske eksperte za odnose sa javnošću, novinare i druge stručnjake za osmišljavnaje cjelovotog koncepta predstavljanja i promocije BiH u svijetu. Na nivou države moraju se stvoriti institucije koje će kreirati i redizajnirati naš sadašnji državni vizuelni identitet u svijetu i napraviti novi markentiški prodor koji će nas predstaviti u svijetu na jedan moderan i savremen način privlačan za svijet. Pri tome treba imati u vidu da nijedna zemlja iz regiona sama ne može promijeniti svoj loš imidž jer se ta negativna percepcija odnosi na širi region Balkana kao cjeline. Zato treba pokrenuti zajedničku inicijativu i osmišljenu akciju za zajedničku sistematsku promjenu imidža regiona Zapadnog Balkana kao cjeline na kome bi zajedno radile sve zemlje regiona.

6. Javna diplomatija mora biti stvaljena u funkciju spoljnopolitičkih ciljeva zemlje. U tom pravcu treba izučiti korisna i značajna iskustva drugih zemalja koje su postigle zapažene rezultate u predstavljanju sopstvene zemlje koristeći se alternativnim instrumentima javne diplomatije. BiH kao država a posebno biznis zemlje i njena diplomatija moraju naći najbolji način na koji mogu uspjehe bosansko-hercegovačkog filma, kulture, sporta, nauke, pronalazača itd., staviti u funkciju promocije zemlje u svijetu. Za potrebe boljeg spoljno-političkog nastupa zemlje potrebno je u MIPBiH formirati Odsjek za javnu diplomatiju koji bi koordinirao vanjskopolitičke aktivnosti subjekata javne diplomatije: lobista, NVO, građana, dijaspore, akademskih institucija, udruženja građana, sindikata, i drugih organizacija civilnog društva. BiH mora ohrabriti NVO i cvilni sektor u zemlji na povezivanje sa sličnim nevladinim organizacijama u drugim zemljama regije na zajedničkim aktivnostima proširivanja

122 123

saradnje i jačanja dobrih odnosa među državama regiona. Država treba neke aktivnosti u oblasti regionalne saradnje prepustiti ili zajedno ostvarivati sa NVO u okviru tzv. javne diplomatije. Država BiH mora pomoći i putem javnog konkursa sponzorisati najbolje inicijative i projekte NVO koje promovišu regionalnu saradnju BiH u međunarodnim odnosima.

7. BiH mora strateški razviti koncept ekonomske diplomatije u spoljnopolitičkom djelovanju u cilju obezbjeđenja svojih vitalnih državnih interesa. Diplomate BiH moraju više nego do sada biti preduzetnici i menadžeri u zastupanju svoje zemlje a manje ceremonijalni službenici. U tom pravcu potrebno je izvršiti profesionalizaciju diplomatskih resursa i karijernih sposobnih kadrova koji mogu udovoljiti izazovima takvog pristupa u budućnosti. U budućnosti treba raditi na integraciji tržišta zemalja Zapadnog Balkana čiji krajnji rezultat bi bio osnivanje slobodne trgovinske zone čime bi se doprinjelo uspostavi jedinstvenog ekonomskog prostora.

8. U BiH bi trebalo formirati državnu Agenciju za promociju izvoza BiH. U tom cilju BiH treba da otvori privredna predstavništva u svim zemljama regije, a prije svega u SiCG i RH radi otklanjanja spoljno-trgovinskog deficita zemlje.

9. Za potrebe intenziviranja regionalne ekonomske saradnje neophodno je formiranje regionalne razvojne agencije ili regionalne kreditne institucije od strane više zemalja Zapadnog Balkana. To bi dalo podsticaj ekonomskim razvojnim procesima u regiji u cilju podizanja ekonomske konkurentnosti ovih zemalja na drugim tržištima.

10. Država treba da preduzme određene političke i diplomatske aktivnosti koje bi dovele do toga da BiH postane glavna bankarska ili sajamska destinacija u regiji i centar za regionalna sjedišta velih svjetskih kompanija.

11.U MIPBiH formirati stalnu koordinaciju ambasadora u zemljama u regionu Zapadnog Balkana kao oblik rada na praćenju preduzetih aktivnosti i poboljšanja inicijativa BiH u vanjskoj politici. Takođe, potrebno je formirati Konsultativni savjet nacionalnih koordinatora BiH u regionalnim inicijativama kao radno tijelo Ministra vanjskih poslova BiH za poboljšanje učešća zemlje u ovim inicijativama.

12.Angažovati ambasadore at large u MIPBiH kojih je prema

124 125

sistematitzaciji predviđeno ukupno 7 koji bi bili zaduženi za posebne zadatke u diplomatiji u regionu za jedan ofanzivniji spoljnopolitički nastup BiH, o čemu treba napraviti precizan plan sa jasnim zadacima.

13.U MIPBiH što prije treba organizaciono proširiti i kadrovski ojačati postojeći Odsjek za susjedne zemlje kao baznu jedinicu koja operativno i funkcionalno pokriva susjedne zemlje i zemlje Zapadnog Balkana odnosno jugoistočne Evrope, što će dati podsticaj snažnijoj regionalnoj saradnji.

14.Prezentacija BiH na Internetu je veoma slaba. Internetizacija zemlje mora biti jedan od strateških prioriteta dugoročnog razvoja zemlje. BiH je jedina zemlja u Evropi koja nema izgrađenu edukativnu internet mrežu. Ovaj podatak dovoljno govori sam za sebe i to može bitno ugroziti razvojne šanse zemlje u budućnosti. Korišćenje ovog savremenog medija za ekonomske i diplomatske ciljeve zemlje još uvijek je minorno. U tom cilju potrebno je hitno izgraditi državni portal BiH za višenamjensko internetsko predstavljanje zemlje prema svijetu.

15.Nevladine organizacije u svim državama regije mogu još značajnije doprinjeti razvoju međudržavne saradnje tako što će više nego do sada djelovati u obliku širokih koalicija na bazi konkretnih interesa i potreba prema određenoj problematici utičući na vlasti u svim zemljama regije.

124 125

LITERATURA:

1. Balkan 2010., Izvještaj samostalne specijalne radne grupe, savjet za vanjske poslove, MIP BiH, Sarajevo, 2003.

2. BiH i Pakt Stabilnosti, MEI, Sarajevo, 2002.3. BiH na putu ka modernoj državi – perspektive i preporuke, Fondacija

Hajnrih Bel,Sarajevo, 2004.4. Evropske perspektive demokratske Hrvatske, Zbornik radova s

konferencije, Zagreb, 2001.5. Evropska unija i Zapadni Balkan, Evropska komisija, Sarajevo, 2004.6. Grupa autora, Međunarodni odnosi, Fakultet političkih znanosti,

Zagreb, 2003.7. Hadžikadunić Emir, BiH od Dejtona do Brisela, ACIPS, Sarajevo, 2005.8. Informacija o direktnim stranim ulaganjima u BiH, Ministarstvo

vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Sarajevo, 2005.9. Kisindžer Henri, Diplomatija I-II, Verzal pres, Beograd, 1999.10. Lopandić Duško, Regionalne inicijative u Jugoistočnoj Evropi, Institut

za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2000.11. Mitić Miodrag, Diplomatija, djelatnost, organizacija, vještina,

profesija, Beograd, 1999.12. Opšti pravci vanjske politike BiH, Predsjedniištvo BiH, Sarajevo, 2003.13. Papić Žarko, Bosna i Balkan, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo,

2002.14. Popović Vitomir i Vladimir Lukić, Dejton-Pariz, dokumenti, Istitut za

međunarodno pravo i međunarodnu poslovnu saradnju, Banja Luka, 1997.

15. Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji I-II, Fondacija Fridrih Ebert, Zagreb, 2004.

16. Pregled ostvarene vanjskotrgovinske razmjene za BiH, Spoljno-trgovinska komora BIH, Sarajevo, 2005.

17. Smajić Zekerijah, Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije, OKO, Sarajevo 1997.

18. Smajić Zekerijah, Evropska unija za svakoga, Sarajevo, 2004.19. Uloga BiH u procesima stabilizacije u jugoistočnoj Evropi, Fondacija

Fridrih Ebert, Kancelarija u Sarajevu, 2001.20. Vukadinović Radovan, Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb,

1998.

126

AUTORI

1. AMER KAPETANOVIĆ

Amer Kapetanović rođen je 1970. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, smjer Politologija. Tokom višegodišnjeg rada u novinarstvu objavljivao članke i analize u domaćim elektronskim i pisanim medijima. Spoljni suradnik je Globalism Instituta iz Melbourna (Australija) i jedan od pokretača Diplomatskog foruma. Trenutno je zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova BiH gdje radi kao rukovodilac Odsjeka za analizu i planiranje. Bio je Glasnogovornik MVP BiH od 2001-2003. godine. Živi u Sarajevu. Kontakt: MVP BiH, Musala 2, Sarajevo,033 28 11 04, E-mail: Amer.Kapetanovic@mvp.gov.ba

2. ĐORĐE LATINOVIĆ

Đorđe Latinović, publicista i politički analitičar rođen je 1961. godine u Bosanskoj Krupi. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na odsjeku za politikologiju. Objavio je više stručnih članaka, analiza, ogleda i prikaza iz oblasti sociologije politike, političkog sistema i međunarodnih odnosa itd. u domaćim listovima i časopisima. Priredio je knjigu: «Evropska socijaldemokratija: Nove politike za novi vijek«. Trenutno je zaposlen u Ministarstvu inostranih poslova BiH na mjestu Rukovodioca Odjeljenja za planiranje i informisanje. Živi u Gradišci. Kontakt: MIP BiH, Musala 2, Sarajevo, 033 28 11 10, E-mail: djordje.latinovic@mvp.gov.ba