Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine e pismenog ... · Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: 033/707-100; Fax: 033/707-155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 016488 14 Kri

Datum: objavljivanja 28. oktobra 2016. godine

pismenog otpravka 28. decembra 2016. godine

Pred pretresnim vijećem u sastavu:

sudija Šaban Maksumić, predsjednik vijeća

sudija Vesna Jesenković

sudija Staniša Gluhajić

u predmetu

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

EKREMA IBRAČEVIĆA, FARUKA SMAJLOVIĆA I SEJDALIJE ĆOVIĆA

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Zorica Đurđević

Branilac po službenoj dužnosti optuženog Ekrema Ibračevića: Sanjin Bandović,

advokat iz Živinica

Branilac po službenoj dužnosti optuženog Faruka Smajlovića: Emir Suljagić,

advokat iz Srebrenika

Branilac po službenoj dužnosti optuženog Sejdalije Ćovića: Ismet Beganović,

advokat iz Tuzle

S1 1 K 016488 14 Kri 28. oktobra 2016. godine

2

UVOD ................................................................................................................................................................................ 1

IZREKA ............................................................................................................................................................................. 4

OBRAZLOŽENJE............................................................................................................................................................ 4

I. KRIVIČNI POSTUPAK .............................................................................................................................................. 15

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES ..................................................................................................................... 15

B. DOKAZNI POSTUPAK ........................................................................................................................................ 15

C. ZAVRŠNE RIJEČI ................................................................................................................................................ 16

1. Tužilaštvo BiH ................................................................................................................................................... 16

2. Odbrana ............................................................................................................................................................. 16

D. PROCESNE ODLUKE ......................................................................................................................................... 19

1. Ponovno otpočinjanje glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BiH) ...................................................... 19

2. Odstupanje od neposrednog izvođenja dokaza .......................................................................................... 20

3. Odluka o prihvatanju osporenih dokaza ....................................................................................................... 21

4. Odluka o odbijanju prijedloga branioca optuženog Ekrema Ibračevića advokata Sanjina Bandovića,

za prihvatanje kao dokazanih činjenica utvrđenih u postupcima pred MKSJ .............................................. 23

II. STANDARDI DOKAZIVANJA I OCJENA DOKAZA .......................................................................................... 24

III. NALAZI VIJEĆA – OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE............................................................................... 29

A. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTA .............................................. 29

1. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava ...................................... 31

2. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije ............................................. 36

3. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom ................................. 40

4. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo ......................................................................................................... 43

B. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA ................................................................................ 43

1. Tačka 1 izreke osuđujućeg dijela presude, odnosno tačka I b) optužnice .............................................. 46

2. Tačka 2 izreke osuđujućeg dijela presude, odnosno tačka II a) optužnice ............................................. 71

3. Tačka 3 osuđujućeg dijela izreke presude, odnosno tačka II h) optužnice ............................................. 73

C. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG EKREMA IBRAČEVIĆA ............................................................................... 76

D. ODLUKA O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI .................................................................................................. 78

E. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA .............................................................................................................. 79

IV. NALAZI VIJEĆA – OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE ...................................................................... 84

1. Tačka 1 a) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka I a) optužnice .................................................... 84

2. Tačka 2 a) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II b) optužnice .................................................. 94

3. Tačka 2 b) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II c) optužnice ................................................... 96

4. Tačka 2 c) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II d) optužnice ................................................. 101

5. Tačka 2 d) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II e) optužnice ................................................ 109

6. Tačka 2 e) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II f) optužnice .................................................. 114

7. Tačka 2 f) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II g) optužnice................................122


3

8. Tačka 2 g) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II i) optužnice .................................................. 128

9. Tačka 2 h) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II j) optužnice .................................................. 132

10. Tačka 2 i) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II k) optužnice ................................................ 136

V. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA ........................................................... 142

VI. ANEKS 1 – ULOŽENI MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE .............................................. 143

A. MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA BIH ..................................................................................................... 143

B. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE ................................................................................................................. 150


4

Broj: S1 1 K 016488 14 Kri

Sarajevo, 28. oktobra 2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine Krivičnog odjeljenja, u vijeću

sastavljenom od sudije Šabana Maksumića, kao predsjednika vijeća, sudije Vesne

Jesenković i sudije Staniše Gluhajića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog

savjetnika – asistenta Muhameda Čučka u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu

protiv optuženih Ekrema Ibračevića, Faruka Smajlovića i Sejdalije Ćovića, zbog krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) i e), u vezi sa

članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), odlučujući o

optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj T20 0 KTRZ 0004238 09 od 27. juna 2014.

godine, potvrđenoj 11. jula 2014. godine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog

pretresa, u prisustvu tužiteljice Tužilaštva BiH Zorice Đurđević, optuženih Ekrema

Ibračevića, Faruka Smajlovića i Sejdalije Ćovića, te njihovih branilaca po službenoj

dužnosti, advokata Sanjina Bandovića, Emira Suljagića i Ismeta Beganovića, donio je i

dana 28. oktobra 2016. godine, javno objavio sljedeću:

P R E S U D U

I

OPTUŽENI:

Ekrem Ibračević, sin Abdulaha i Hanife, rođene Mehanović, rođen 6. jula 1960. godine u

selu Sladna, opština Srebrenik, JMBG ..................., državljanin ..........................,

..................., udovac, otac jednog punoljetnog djeteta, stalno nastanjen na adresi ..............

................ ............... ......................, ..................., pismen, po zanimanju vojno lice sa

završenom VSS – Vojna akademija, penzioner, po činu kapetan JNA, major ARBiH, dobio

pohvale i novčane nagrade u JNA, vodi se u vojnoj evidenciji u Tuzli, lošeg imovnog

stanja, neosuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak;


5

KRIV JE

što je

u vremenskom periodu od početka mjeseca juna 1992. godine pa do kraja mjeseca

augusta 1992. godine, za vrijeme rata i oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini između

vojnih i policijskih snaga Republike Bosne i Hercegovine i vojnih i policijskih snaga Srpske

Republike Bosne i Hercegovine na području sela Tinja, Potpeć, Jasenica i drugih sela

opštine Srebrenik, te sela Brezje i drugih sela na području opštine Lopare, Ekrem

Ibračević, u svojstvu načelnika vojne bezbjednosti Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane

Srebrenik, u zatočeničkim objektima: zatočenički objekat „Rapatnica“ smješten u

prostorijama Mjesne zajednice Rapatnica, u mjestu Rapatnica, opština Srebrenik i

zatočenički objekat „Luke“ smješten u prostorijama mjesnog fudbalskog kluba „Rapatnica“

u naselju Luke, opština Srebrenik, koji su kao takvi služili i za protivzakonito zatvaranje

civila srpske nacionalnosti, postupao suprotno zajedničkom članu 3. stav 1. tačka c)

Ženevskih konvecija od 12. augusta 1949. godine, tako što je:

1. Podržavao nečovječne uslove boravka zatvorenika Lazara Stanišića, Pere Đukića,

Drage Đukića i Blažana Todića u zatočeničkom objektu “Rapatnica”, koji su bili

zatvoreni u dvije različite pomoćne prostorije MZ Rapatnica - podrume, koje

prostorije su bile namijenjene za odlaganje uglja, građevinskih alata i materijala,

dimenzija 3x3 metra, bez prozora, sa željeznim vratima;

2. U prvoj polovini mjeseca jula 1992.godine, ili približno tog datuma, u zatočeničkom

objektu Rapatnica, u toku isljeđivanja Marka Maksimovića u namjeri da ga prisili da

napiše izjavu o organizovanju srpskih seoskih straža u selu Potpeć, Ekrem

Ibračević otvorenom šakom udario Marka Maksimovića u predjelu obraza, pri tome

mu prijetio da će ga ubiti tako što je cijev pištolja naslonio na njegovu sljepočnicu;

3. Početkom mjeseca jula 1992. godine, u prostoriju u zatočeničkom objektu Luke,

gdje su protivzakonito zatvoreni Mićo Jovanović i Rado Jovanović, došao Ekrem

Ibračević sa Mustafom Ćovićem, zvani Muće, pri čemu je Ekrem Ibračević naredio

Mići Jovanoviću i Radi Jovanoviću da se razmaknu u suprotne ćoškove, a potom ih

je Mustafa Ćović udarao nogom obuvenom u vojničke čizme u predjelu slabina, te

vršio zastrašivanje da će uzeti nož i zaklati ih, koje prijetnje su izazivale osjećaj

straha kod istih;


6

čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništa iz člana 142. stav 1.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je

preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i

Krivičnog zakona SFRJ1, a u vezi sa članom 22. istog zakona,

pa ga Sud, primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi i primjenom članova 33., 38.,

41., 42. i 43. KZ SFRJ, za navedeno krivično djelo,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 3 (tri) GODINE

II

OPTUŽENI:

1. Ekrem Ibračević;

2. Faruk Smajlović, zvani „Puka“, sin Osmana i Zinete, rođene Sofić, rođen 12.

marta 1971. godine u Tuzli, JMBG ......................., državljanin ....................,

...................., oženjen, otac jednog punoljetnog i jednog maloljetnog djeteta, stalno

nastanjen na adresi ...................... ................., .................., pismen, po zanimanju

mašinski tehničar sa završenom SSS – Mašinska tehnička škola, vojni rok služio u

Kraljevu 1990. godine, po činu rezervi poručnik, odlikovan pohvalom Drugog

korpusa, vodi se u vojnoj evidenciji u Srebreniku, lošeg imovnog stanja,

neosuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak;

3. Sejdalija Ćović, zvani „Ćova“ i „Sejdo“, sin Osmana i Sajde, rođene Arifović,

rođen 05. juna 1961. godine u Rapatnici, općina Srebrenik, JMBG .....................,

državljanin .........................., .............................., oženjen, otac dvoje punoljetne

djece, stalno nastanjen na adresi ...................... ..............., .................., pismen, po

zanimanju NK radnik sa završenom osnovnom školom, vojni rok služio u Somboru

1 Skupština SFRJ je Krivični zakon SFRJ usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana 28. septembra

1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja


7

1980. godine, bez odlikovanja, vodio se u vojnoj evidenciji u Srebreniku, lošeg

imovnog stanja, osuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak;

primjenom odredbe člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine (ZKP BiH), optuženi se

OSLOBAĐAJU OD OPTUŽBE

Da su

U vremenskom periodu od početka mjeseca juna 1992. godine pa do kraja mjeseca

augusta 1992. godine za vrijeme rata i oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini između

vojnih i policijskih snaga Republike Bosne i Hercegovine i vojnih i policijskih snaga Srpske

Republike Bosne i Hercegovine na području sela Tinja, Potpeć, Jasenica i drugih sela

opštine Srebrenik, te sela Brezje i drugih sela na području opštine Lopare, Ekrem

Ibračević, u svojstvu načelnika vojne bezbjednosti opštinskog Štaba Teritorijalne odbrane

Srebrenik, Faruk Smajlović, u svojstvu komandira voda Vojne policije Opštinskog štaba

Teritorijalne odbrane Srebrenik – Odjeljenje za obezbjeđenje objekata i imovine i Sejdalija

Ćović u svojstvu pripadnika Vojne policije opštinskog Štaba Teritorijalne odbrane

Srebrenik, u zatočeničkim objektima: zatočenički objekat „Rapatnica“ smješten u

prostorijama Mjesne zajednice Rapatnica, u mjestu Rapatnica, opština Srebrenik i

zatočenički objekat „Luke“ smješten u prostorijama mjesnog fudbalskog kluba „Rapatnica“

u naselju Luke, opština Srebrenik, koje je pronašao i izabrao prvooptuženi Ekrem

Ibračević i koji su kao takvi i služili za protivzakonito zatvaranje najmanje 40 civila srpske

nacionalnosti, u različitom trajanju od 1 do 37 dana, postupajući suprotno zajedničkom

članu 3. stav 1. tačke a), c) i d) Ženevskih konvecija od 12. augusta 1949. godine, na

način da su:

1. Ekrem Ibračević, sam

U periodu od početka mjeseca juna do kraja mjeseca augusta 1992. godine na području

Srebrenika, te sela Tinja, Potpeć, Jasenica, Straža i drugih sela na području opštine

Srebrenik, sela Brezje i drugih sela na području opštine Lopare, naređivao i odobravao

nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 11. aprila 1992. godine preuzet


8

njemu podređenim vojnim policajcima i zajedno sa njima vršio protivzakonito zatvaranje

civilnih lica srpske nacionalnosti u zatočeničke objekte “Rapatnica” i “Luke” gdje su ih

Ekrem Ibračević, pripadnici vojne policije po njegovom ovlaštenju i pripadnici državne

bezbjednosti ispitivali, mučili i prema njima nečovječno postupali, pa je tako:

a) U više navrata, u naznačenom vremenskom periodu, Ekrem Ibračević lično sa

vojnim policajcima ili vojni policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju ili

odobrenju, preuzimali protivzakonito zatvorene civile iz prostorija Mjesne

zajednice u selu Straža, ili je Ekrem Ibračević lično sa vojnim policajcima ili vojni

policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju i odobrenju, protivzakonito lišavali

slobode i zatvarali u zatočeničke objekte Rapatnica i Luke, civilna lica zatečena

kod svojih kuća ili stambenih objekata u kojima su se trenutno zatekli, te ih

transportovali i zatvorili u zatočeničke objekte “Rapatnica” i “Luke”, pa su tako

između ostalih protivzakonito zatvoreni Stokan Marković, Goran Marković, Ilija

Gašić, Savo Gašić, Simo Gašić, Nenad Gašić, Nebojša Davidović, Danilo

Blagojević, Neđo Stokanović, Gavro Đukić, Ilija Marković, Vasilije Jović, Jovo

Đukić, Pero Rikić, Pajo Rikić, Mićo Blagojević, Dobrivoje Mihajlović, Velibor

Mihajlović, Radenko Mihajlović, Ilija Mihajlović, Mićo Jovanović, Rado

Jovanović, Neđo Blagić, Stojan Blagić, Aleksa Savić, Stokan Savić, Jovo Jović,

Mika Mičić, Lazar Stanišić, Pero Đukić, Drago Đukić, Marko Maksimović i Stevo

Stanišić;

2. Ekrem Ibračević, Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović, sami ili zajedno

a) U drugoj polovini mjeseca juna 1992.godine Mustafa Ćović zv. Muće, po

ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića da može ispitivati zatočena lica, u

zatočeničkom objektu “Rapatnica”, a po odobrenju Faruka Smajlovića, iz sale za

igranke izveo Jovu Đukića i sproveo na sprat, te u prostoriji kancelarije Mjesne

zajednice koja je služila za ispitivanje, namjerno istog psihički zlostavljao,

prijeteći da će mu polomiti sva rebra ukoliko ne napiše šta mu je poznato o

organizovanju srpskih seoskih straža u selu Brezje, pa je u strahu za svoj život i

tjelesni integritet Jovo Đukić na papiru ispisao izjavu;

kao zakon Republike Bosne i Hercegovine (uz manje izmjene), a stupio je na snagu danom objavljivanja.


9

b) U drugoj polovini mjeseca jula 1992. godine, nakon što je Blažan Todić

protivzakonito zatvoren u zatočenički objekat “Rapatnica”, po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića više puta je

ispitivan i tučen od strane njima poznatih vojnika, na način da su ga više puta

udarali po svim dijelovima tijela i prijetili da će biti krvav ukoliko ne kaže sve što

zna u vezi rasporeda srpske vojske i tehnike, da bi nakon par dana po

zatvaranju u podrumske prostorije ušao Ekrem Ibračević u pratnji nekoliko

njemu poznatih vojnika, koji su u prisustvu Ekrema Ibračevića tukli Blažana

Todića palicama i drugim predmetima po svim dijelovima tijela;

c) Dana 6. jula 1992. godine ili približno tog datuma, Ekrem Ibračević vršio

ispitivanje Lazara Stanišića u prostorijama Štaba TO Srebrenik, pa u namjeri da

od Lazara Stanišića dobije informacije o srpskim vojnim aktivnostima, vršio

mučenje istog tako što je tu prisutnom vojnom policajcu Mustafi Ćoviću zv. Muće

naredio da mu stavi puščanu cijev u usta i da ga udara, što je ovaj učinio pa je

usljed udaraca šakama po svim dijelovima tijela, Lazar Stanišić izgubio svijest,

pa je nakon toga u vremenskom periodu od početka mjeseca jula do kraja

mjeseca augusta 1992. godine, u zatočeničkom objektu „Rapatnica“ u više

navrata Lazar Stanišić mučen, pa je tako:

u prizemnoj prostoriji u kojoj je zatvoren sam Lazar Stanišić, po prethodnoj

saglasnosti Ekrema Ibračevića da mogu ispitivati Lazara Stanišića, uz odobrenje

Faruka Smajlovića da u tu prostoriju mogu ući različita lica, među kojima vojni

policajac Mustafa Ćović zv. Muće, pogotovo u noćnim satima, svjesni da će

vršiti mučenje Lazara Stanišića, pa su ta lica uključujući Mustafu Ćovića zv.

Muće ulazila u prostoriju i udarala Lazara Stanišića raznim predmetima po svim

dijelovima tijela, s ciljem da iznude njegovu izjavu o srpskim vojnim

aktivnostima, usljed kojih udaraca je pretrpio teške fizičke i psihičke bolove, a

posljedice kojih radnji su i danas prisutne,

da bi jednom prilikom Mustafa Ćović izveo iz podruma Lazara Stanišića, s ciljem

da iznudi njegovu izjavu o srpskim vojnim aktivnostima, stavio mu kapu na glavu

i vršio zastrašivanje da će ga strijeljati, a potom uveo u kancelarije MZ,


10

gdje se vršilo ispitivanje, te ga tukao palicom po leđima, u predjelu bubrega i

glave, uzevši drvenu stolicu Lazara Stanišića stolicom udarao po glavi, kojom

prilikom se stolica slomila,

pa je jednom prilikom Mustafa Ćović zv. Muće u toku noći izveo Lazara

Stanišića iz podrumske prostorije u kojoj je bio zatvoren, odveo u salu Doma

kulture u okviru zatočeničkog objekta „Rapatnica“, gdje je Ekrem Ibračević

prethodno lično doveo nekoliko njemu poznatih vojnika, a Faruk Smajlović unio

torbu sa alatom u kojoj se nalazila lemilica, pa je Lazaru Stanišiću jedan od

prisutnih vojnika naredio da sjedne na stolicu naspram tih lica i da skine košulju,

te je jedan od tih vojnika stavio palicu preko ruku Stanišića i držao mu ruke na

stolu, sa prijetnjama da mora progovoriti, u cilju da iznudi njegovu izjavu o

srpskim vojnim aktivnostima, dok ga je drugi vojnik namazao po tijelu nekom

mašću i sa lemilicom uključenom u struju pekao po leđima i prsima, ostavljajući

plikove od opekotina, pa su na kraju mučenja polili Stanišića nekom tečnošću,

uslijed čega je trpio teške fizičke i psihičke bolove, a koje povrede su ostavile

trajne ožiljke na tijelu Lazara Stanišića, nakog čega je Mustafa Ćović zv. Muće,

sa povredama po tijelu od opekotina oštećenog Lazara Stanišića vratio u

podrum u kojem je boravio;

d) U periodu od sredine mjeseca jula do sredine mjeseca augusta 1992. godine u

zatočeničkom objektu Rapatnica, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema

Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, pripadnici vojne policije, tokom

isljeđivanja vezano za organizovanje srpskih seoskih straža u selu Brezje, u

podrumskim prostorijama, sali za igranke i u kancelariji MZ, u više navrata

tokom dana i noći fizički zlostavljali braću Peru Đukića i Dragu Đukića, tako što

su iste udarali rukama, nogama i raznim predmetima po svim dijelovima tijela,

usljed kojih udaraca su Pero i Drago Đukić pretrpili teške fizičke i psihičke

bolove,

pa je tako za sada tačno neutvrđenog datuma u navedenom vremenskom

periodu, u toku noći došao Ekrem Ibračević u pratnji sa nekoliko njemu poznatih

vojnih policajaca, među kojima su bili i Faruk Smajlović, Mustafa Ćović, Zurahid


11

Mujčinović2 i Sejdalija Ćović, kojom prilikom je Faruk Smajlović donio torbu sa

raznim alatkama, a koji alati su korišteni tokom fizičkog zlostavljanja prilikom

isljeđivanja Pere i Drage Đukić, tako što su te prilike prisutni vojnici odvojeno

dovodili Dragu Đukića i Peru Đukića u salu gdje su ih tukli rukama, nogama i

palicama u predjelu leđa, ruku i nogu, pa su im stavljali igle od šprice pod nokte,

dok je prisutni Zurahid Mujčinović pržio lemilicom po tijelu Dragu Đukića i Peru

Đukića, zatim je kabal sa dvije štipaljke na struju Peri Đukiću priključio na uši,

uslijed čega je Pero Đukić izgubio svijest, a Dragu Đukića natjerao da pojede

čašu soli, ne dajući mu vode, usljed kojih radnji su Pero Đukić i Drago Đukić

pretrpili teške psihičke i fizičke patnje, da bi ih po isljeđivanju Mustafa Ćović

vratio u podrum sa povredama po tijelu od opekotina,

a nakon što im je pružena medicinska pomoć isti i dalje bili zatvoreni u

neuslovnim podrumskim prostorijama, a u koje prostorije su ulazili pripadnici

vojne policije i drugi pripadnici vojske, među kojima i Zurahid Mujčinović, po

ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića,

koji su skidali zavoje sa tijela Drage i Pere Đukić, povrjeđivali rane, sipajući sol

na iste, a što je kod zatočenika prouzrokovalo pogoršanje zdravstvenog stanja i

nastanka trajnih ožiljaka na tijelu;

e) U toku druge polovine mjeseca juna 1992. godine, u zatočenički objekat Luke,

gdje su se nalazili zatvorenici među kojima su bili Stokan Marković, Nebojša

Davidović, Ilija Marković, Neđo Stokanović, Vasilije Jović, Neđo Blagić, Stojan

Blagić, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka

Smajlovića, stražari i njima poznata lica ulazili u toku dana i noći, koji su

zatvorenike udarali nogama, šakama, i kundacima oružja po tijelu,

da bi neutvrđenog dana u drugoj polovini mjeseca juna 1992. godine, po

naređenju stražara, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića uz

odobrenje Faruka Smajlovića, Vasilije Jović izašao iz prostorije, tako da su mu

stražari lisicama vezali ruke na leđima, govoreći da ga vode na strijeljanje i da

su strijeljali i Stokana Markovića, te su na taj način vršili zastrašivanje Vasilija

2 Pravosnažno osuđen - prvostepena presuda: S1 1 K 003302 10 KrI od 02.10.2012. godine, drugostepena


12

Jovića, a onda ga odveli na sprat objekta i u prostoriji gdje je bilo više

uniformisanih lica, prilikom ispitivanja vezano za organizaciju srpskih vojnih

aktivnosti i seoskih straža u selu Brezje, sa vezanim rukama na leđima, stražari

tukli Vasilija Jovića kundacima puške po leđima, od kojih udaraca je Vasilije

osjećao jake bolove, da bi ga stražari i po povratku u prizemne prostorije, tukli

nogama sa vojničkim čizmama i kundacima puške, usljed kojih udaraca je

zatočeno lice trpilo teške fizičke i psihičke bolove

f) U drugoj polovini mjeseca juna 1992.godine u odvojenoj prizemnoj prostoriji u

zatočeničkom objektu „Luke“, gdje je odvojen od drugih zatočenika,

protivzakonito zatvoren Stokan Marković:

po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka

Smajlovića u prostoriju ušla dva njima poznata pripadnika vojske u crnim

uniformama, koji su sa sobom donijeli kutiju alata i sa kliještima prijetili Stokanu

da će mu vaditi oči, da bi onda injekcijom-špricom Stokana uboli u slijepočnicu i

ubrizgali nepoznatu tečnost u glavu, usljed čega je isti izgubio svijest,

drugom prilikom, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po

odobrenju Faruka Smajlovića u prostoriju ušla trojica njima poznatih vojnika koji

su Stokana izveli na strijeljanje u prisustvu njegovog maloljetnog sina Gorana,

pa kad je Stokan raširio ruke, jedan od vojnika iz vatrenog oružja pucao u

pravcu njega, tako da su mu hici prolazili ispod pazuha, usljed čega je pretrpio

veliki strah za život,

da bi po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka

Smajlovića, Mustafa Ćović zv. Muće, u više navrata uvodio pripadnike vojske,

vojne policije i druga lica, u grupama od po dvoje – troje lica, a koji su fizički i

psihički zlostavljali Stokana, na način da su ga udarali šakama po licu, nogama

sa vojničkim čizmama po tijelu, vrijeđali i omalovažavali, govoreći mu da je

„četnik“, „da će ih sve pobiti“, stvarajući kod oštećenog Stokana Markovića veliki

strah za sebe i svoju porodicu,

presuda: S1 1 K 003302 13 Krž od 28.03.2013. godine


13

pa je jednom prilikom u prostoriju ušao Sejdalija Ćović vojni policajac, dok je

Marković Stokan iscrpljen fizičkim i psihičkim torturama sjedio na podu, čučnuo

naspram Stokana i pesnicama, na kojima je imao navučene crne nitnovane

rukavice bez prstiju, snažno udarao po licu, glavi i drugim dijelovima tijela, od

kojih zadobijenih udaraca se Stokan onesvjestio;

g) U drugoj polovini mjeseca juna 1992. godine, Ekrem Ibračević njemu

potčinjenom pripadniku vojne policije Mustafi Ćoviću zv. Muće, a kojeg je

ovlastio da može ispitivati zatočena lica u zatočeničkom objektu “Rapatnica” i

vršiti nadzor nad njima, naredio da se zatočeno lice Danilo Blagojević dovede u

salu za ispitivanje koja se nalazila na spratu objekta Mjesne zajednice

Rapatnica, a u kojoj sali se već nalazio vojni policajac Sejdalija Ćović, pa

prilikom ispitivanja Danila Blagojevića na okolnosti izlaska iz sela Jesenica i

odlaska u selo Brezje, s ciljem da iznudi njegovu izjavu o srpskim seoskim

stražama, na svaki odgovor zatočenog lica Ekrem Ibračević iznosio negativne

tvrdnje, a odmah potom Sejdalija Ćović sa palicom u rukama po leđima i glavi

udarao Danila Blagojevića, a koji udarci su kod njega izazivali osjećaj teškog

fizičkog i psihičkog bola, da bi na kraju ispitivanja Ekrem Ibračević naredio da

vojni policajac Mustafa Ćović vrati Danila Blagojevića u salu gdje su bila

smještena i ostala zatočena lica;

h) Više puta, u periodu od početka mjeseca jula do kraja mjeseca augusta 1992.

godine, Sejdalija Ćović, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po

odobrenju Faruka Smajlovića, sam ili zajedno sa licima koja su uz njegovu

pomoć neovlašteno ulazila izvana, u toku noći ulazio u salu Doma kulture u

Rapatnici, gdje su se nalazili zatočeni civili srpske nacionalnosti, među kojima

su i Danilo Blagojević, Ilija Gašić, Nenad Gašić, pa su u mraku nasumice udarali

zatvorena lica;

i) Neutvrđenog dana, u mjesecu junu 1992.godine, u zatočeničkom objektu

Rapatnica, iz sale u kojoj su bili zatvoreni, vojni policajci po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, pojedinačno

odvodili u kancelariju na spratu Iliju Gašića i njegove sinove Simu Gašića i Savu

Gašića, pa prilikom isljeđivanja, s ciljem iznuđivanja njihovih izjava


14

o srpskim položajima i vojnim aktivnostima, nakon što je Simo Gašić rekao da

mu o tome ništa nije poznato, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i

uz odobrenju Faruka Smajlovića, njima poznati vojnik udario Simu Gašića

kundakom puške u glavu, usljed čega je izgubio svijest, pri čemu je zadobio

posjekotinu od koje i danas ima ožiljak, dok je prilikom isljeđivanja Nenada

Gašića, na svaki odgovor koji nije odgovarao isljedniku, Sejdalija Čović udarao

palicom po tijelu, usljed čega je trpio teške fizičke i psihičke bolove;

Čime bi optuženi Ekrem Ibračević počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) i e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ

BiH), a optuženi Faruk Smajlović i optuženi Sejdalija Ćović bi počinili krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH, sve u vezi sa

članom 180. stav 1. istog zakona.

III

Na osnovu članova 188. stav 4. i 189. stav 1. ZKP BiH optuženi Ekrem Ibračević se

oslobađa dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka, dok se optuženi Faruk

Smajlović i Sejdalija Ćović oslobađaju dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka u

skladu sa članom 189. stav 1. pomenutog zakona.

IV

Na osnovu člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuju na parnicu.


15

O B R A Z L O Ž E Nj E

I. KRIVIČNI POSTUPAK

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je optužnicom, broj T20 0 KTRZ 0004238 09 od 27.

juna 2014. godine, potvrđenom 11. jula 2014. godine, optužilo Ekrema Ibračevića za

počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1.

tačke c) i e) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. navedenog zakona, a optužene Faruka

Smajlovića i Sejdaliju Ćovića za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. istog

zakona.

2. Glavni pretres počeo je 18. novembra 2014. godine čitanjem optužnice i izlaganjem

uvodnih riječi Tužilaštva.

B. DOKAZNI POSTUPAK

3. Na prijedlog Tužilaštva saslušano je 35 svjedoka i to: Stevo Stanišić, Savo Gašić,

Marko Maksimović, Neđo Stokanović, Danilo Blagojević, Dobrivoje Mihajlović, Rado

Jovanović, Simo Gašić, Jovo Đukić, Blažan Todić, Rado Jović, Velibor Mihajlović, Petar

Novaković, Radenko Mihajlović, Nebojša Davidović, Pero Rikić, Vasilije Jović, Drago

Đukić, Pero Đukić, Elvedin Ćudić, Ismet Imširović, Nijaz Bajraktarević, Enis Softić, Ekrem

Duranović, Novalija Ibrahimović, Safer Ahmetović, Ibrić Fahrudin, Nihad Omerović, Jasmin

Fazlić, Zlata Hogić, Ibro Ibrić, Z.K., H.Dž., F.H.E., M.H.E., saslušan je vještak Žarko Savić,

te su pročitani iskazi oštećenih Lazara Stanišića, Stokana Markovića, Paje Rikića, Pere

Rikića, Gavre Đukića, Miće Jovanovića i Radeta Maksimovića.

4. U svojstvu svjedoka odbrane, saslušano je 14 svjedoka, odnosno: Radenko

Mihajlović, Mićo Blagojević, Ivo Veselčić, Suad Imširović, Nusret Imširović, Almir Mujkić,

Sabahudin Dedić, Bahrudin Ćidić, Mirzet Omerović, Samir Begunić, Admir Žilić, Nail

Salkić, Džemal Buljubašić i Osman Mujić.


16

5. U sudski spis je uloženo 156 materijalnih dokaza Tužilaštva, te 63 materijalna

dokaza odbrane optuženih, koji su navedeni u Aneksu 1 presude, a koji je njen sastavni

dio.

6. Dokazni postupak je završen 05. aprila 2016. godine, nakon čega su strane u

postupku iznijele svoje završne riječi.

C. ZAVRŠNE RIJEČI

1. Tužilaštvo BiH

7. U završnom izlaganju Tužilaštva postupajuća tužiteljica je navela da su dokazani

svi navodi dispozitiva optužnice Tužilaštva, odnosno da su svjedoci i materijalni dokazi

koje je Tužilaštvo saslušalo i prezentovalo Sudu u toku glavnog pretresa potvrdili navode

opisane u optužnici, a da svjedoci i dokazi odbrana optuženih nisu uspjeli osporiti dokaze

Tužilaštva. Nakon toga tužiteljica je detaljno elaborirala provedene dokaze optužbe na

svaki opšti element bića predmetnog krivičnog djela, a zatim i dokaze provedene u odnosu

na svaku tačku optužnice i svakog optuženog pojedinačno, kojom prilikom je istaknula da

iz provedenih dokaza proizlazi osnovanost navoda iz činjeničnog opisa optužnice

Tužilaštva. Na kraju izlaganja Tužilaštva, tužiteljica je navela da su tokom glavnog

pretresa dokazani svi navodi optužnice i da je van razumne sumnje dokazano da su

optuženi Ekrem Ibračević, Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović počinili krivično djelo koje im je

stavljeno na teret. Tužiteljica cijeni da je iskazima svjedoka Tužilaštva i uloženim

materijalnim dokazima potkrijepljena svaka činjenica navedena u dispozitivu optužnice, a

da svjedoci i dokazi odbrana optuženih nisu uspjeli opovrgnuti teze Tužilaštva. Na osnovu

svega navedenog, Sudu je predloženo da optužene Ekrema Ibračevića, Faruka

Smajlovića i Sejdaliju Ćovića proglasi krivim i osudi na kaznu u skladu sa zakonom.

2. Odbrana

8. Branilac optuženog Ekrema Ibračevića, advokat Sanjin Bandović, je u

završnom izlaganju naveo da iz predloženih i obrazloženih dokaza proizlazi da Tužilaštvo

nije moglo van razumne sumnje ubijediti Sud u osnovanost navoda iz optužnice


17

protiv njegovog branjenika Ekrema Ibračevića, odnosno da Tužilaštvo nije dokazalo

nijedan element bića predmetnog krivičnog djela. U odnosu na pravni osnov optužnice

branilac smatra da optuženi Ekrem Ibračević ne može biti krivično odgovoran za kršenje

Ženevskih konvencija iz 1949. godine, iz razloga što se ne mogu sva kršenja Ženevskih

konvencija smatrati ratnim zločinom i shodno tome ne zahtjevaju krivično gonjenje,

obzirom da je za kršenja koja nisu „teška“ propisano da će strane ugovornice preduzeti

mjere koje su neophodne za njihovo suzbijanje. Branilac je tokom izlaganja iznio detaljnu

pravnu analizu predmetnog krivičnog djela, elaborirajući svaki element bića krivičnog djela

pojedinačno, pozivajući se pri tome na stavove Suda BiH i Međunarodnog krivičnog suda

za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zauzete u pogledu određenih pravnih pitanja, te ukazujući pri

tome na provedene dokaze u ovom postupku. Branilac je također izvršio i tokom završnog

izlaganja iznio detaljnu analizu iskaza saslušanih svjedoka, kako optužbe, tako i odbrane,

kao i prezentovanih materijalnih dokaza, ukazujući pri tome da iz istih ne proizlazi

odgovornost njegovog branjenika za radnje koje su mu stavljene na teret. Branilac je

prilikom iznošenja završnih riječi ukazao i na relevantne odredbe domaćeg i

međunarodnog prava kojim se Sud treba rukovoditi prilikom ocjene dokaza, te je ukazao i

na praksu Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava (ESLjP) u pogledu

primjene krivičnog zakona, ističući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti krivični

zakon koji je bio na snazi u vrijeme navodnog izvršenja djela, tj. KZ SFRJ koji je blaži od

trenutno važećeg KZ BiH. Nakon što je iznio razloge zbog kojih smatra da navodi iz

optužnice nisu dokazani, branilac je naveo da je optuženi Ekrem Ibračević udovac, otac

jednog djeteta, da do sada nije osuđivan niti se protiv njega vodi krivični ili drugi postupak

pred sudovima u BiH, da se korektno ponašao i vladao pred Sudom, te je predložio da

Sud sve navedene okolnosti, kao i njegov odnos prema djelu, uzme u obzir prilikom

analize i ocjene dokaza i donošenja odluke, kao i da donese oslobađajuću odluku u

odnosu na njegovog branjenika.

9. Advokat Emir Suljagić, branilac optuženog Faruka Smajlovića, je prilikom

iznošenja završne riječi istakao da Tužilaštvo u ovom predmetu nije u okviru pravnog

standarda van razumne sumnje dokazalo da je njegov branjenik u inkriminisanom periodu

bio komandir odjeljenja za obezbjeđenje objekata i imovine vojne policije, te da posljedično

tome nije bio nadležan za davanje odobrenja za smještaj i ulazak ili izlazak pritvorenih lica

ili da je bio nadležan za raspoređivanje lica zaduženih za obezbjeđenje pritvorenih lica, niti

da je davao naređenja licima koja su bila na obezbjeđenju pritvorenika. Branilac je naveo i

to da nije dokazano da je vojna policija imala bilo kakva ovlaštenja nad objektom „Luke“, a


18

posebno da njegov branjenik nije imao ovlaštenja nad civilnim policajcima koji su

obezbjeđivali pomenuti objekat, tj. nije mogao davati odobrenja za ulazak u te prostorije.

Također je naveo da Tužilaštvo nije dokazalo da je njegov branjenik neposredno izvršio ili

naredio izvršenje bilo koje radnje iz okvira obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na

teret. Branilac je ukazao i na određene nelogičnosti u optužnici Tužilaštva u pogledu radnji

izvršenja krivičnog djela koje se optuženom Smajloviću stavlja na teret, a koje nelogičnosti

je detaljno elaborirao, ukazujući pri tome na propuste činjenične i pravne prirode. Pored

navedenog, branilac je posebno ukazao na činjenicu da se njegovom branjeniku stavlja na

teret da je davao odobrenje za preduzimanje u optužnici opisanih radnji, pri čemu smatra

da Tužilaštvo nije dokazalo tvrdnje navedene u optužnici. U tom kontekstu, branilac je u

svom izlaganju ukazao i detaljno elaborirao i iskaze saslušanih svjedoka i ostalih

provedenih dokaza, ukazujući na njihove protivrječnosti i nelogičnosti, a na kojima temelji

svoj zaključak o nedokazanosti činjeničnih navode iz optužnice u pogledu njegovog

branjenika. Branilac je prilikom iznošenja završnih riječi ukazao i na potrebu primjene

blažeg zakona, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe domaćeg i međunarodnog

prava koje regulišu navedeno pravno pitanje, kao i praksu domaćih i međunarodnih

sudova. U tom smislu, branilac je naveo da se u konkretnom slučaju Sud treba rukovoditi

razlozima kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o istom pitanju u predmetu Edin Džeko,

kao i da treba imati u vidu stavove ESLjP zauzete u predmetu Maktouf i Damjanović.

Shodno tome, branilac smatra da se krivična odgovornost njegovog branjenika treba

cijeniti prema materijalnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme navodnog izvršenja

predmetnog krivičnog djela, a to je u konkretnom slučaju KZ SFRJ. Zbog svega

navedenog, branilac je predložio da Sud, primjenom odredbi člana 284. tačke a) i c) ZKP

BiH, donese oslobađajuću presudu, odnosno da njegovom branjeniku, ukoliko ocijeni da

ima dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, odmjeri kaznu ispod zakonskog minimuma jer

su se na strani optuženog stekle olakšavajuće okolnosti, dok otežavajućih nije bilo.

10. U završnom izlaganju odbrane optuženog Sejdalije Ćovića, advokat Ismet

Beganović je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da Tužilaštvo nije moglo van

razumne sumnje dokazati i ubijediti Sud u osnovanost navoda iz optužnice, a što se

posebno odnosi na njegovog branjenika. Branilac je prije svega iznio svoja zapažanja u

pogledu pravnog osnova optužnice ističući u tom pogledu da njegov branjenik ne može biti

krivično odgovoran za kršenje Ženevskih konvencija iz 1949. godine. U tom pogledu je

naveo da se sva kršenja Ženevskih konvencija ne mogu smatrati „teškim“, koja kao takva

zahtjevaju krivično gonjenje, već da u odnosu na kršenja koja nisu „teška“, Konvencije


19

propisuju da strane ugovornice „preduzmu mjere koje su neophodne za njihovo

suzbijanje“. Branilac je zatim iznio analizu činjeničnih tvrdnji navedenih u optužnici, kao i

dokaza provedenih na te okolnosti, kojom prilikom je ukazao na uočene nelogičnosti. S tim

u vezi, branilac je naveo da činjenični opis optužnice ne sadrži elemente koje shodno ZKP

BiH treba da sadrži, kao i da u optužnici nije izvršena konkretizacija radnji počinilaca, kao i

povreda koje su zadobila lica koja u optužnici nisu precizno određena. Branilac smatra da

svako krivično djelo ima svoja obilježja koja ga razlikuju od drugih krivičnih djela, kao i da

tužilaštvo treba da dokaže svako pojedinačno obilježje krivičnog djela, te da ,ukoliko to ne

učini, onda navodna radnja nije krivično djelo. U smislu navedenog, branilac je istakao da

je osnovna teza odbrane, po ovom principu, osporavanje nekih ili svih obilježja krivičnog

djela koje se njegovom branjeniku stavlja na teret. Osim toga, branilac je detaljno

analizirao bitne elemente bića krivičnog djela koje se njegovom branjeniku stavlja na teret,

te je s tim u vezi iznio svoja zapažanja u pogledu prezentovanih dokaza. Kada je riječ o

primjeni materijalnog prava branilac optuženog Sejdalije Ćovića je, saglasno navodima

branilaca ostalih optuženih, naveo da je u inkriminisano vrijeme na snazi bio KZ SFRJ, za

koji zakon branilac smatra da je blaži od trenutno važećeg KZ BiH. U tom smislu, pored

navođenja relevantnih odredbi koje regulišu navedeno pitanje, branilac je ukazao i na

stavove Ustavnog suda BiH i ESLjP, a koji imaju direktne implikacije na postupanje

sudova u BiH u predmetima ratnih zločina. Imajući u vidu sve navedeno, branilac je

predložio da Sud donese odluku kojom će optuženog Sejdaliju Ćovića, primjenom odredbi

člana 284. tačke a) i c) ZKP BiH, osloboditi od optužbe. Branilac je u završnom izlaganju

ukazao i na činjenicu da je postupajuća tužiteljica prilikom iznošenja završne riječi

njegovom branjeniku na teret stavila i počinjenje radnji opisanih u tački II k) optužnice, iako

se u pravnoj kvalifikaciji potvrđene optužnice njegovom branjeniku na teret stavljaju radnje

opisane u tačkama II e), g), i) i j), te da shodno tome, Sud u pogledu tačke II k) treba

donijeti presudu kojom će odbiti optužbu.

D. PROCESNE ODLUKE

1. Ponovno otpočinjanje glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BiH)

11. Na ročištima održanim 25. augusta 2015. godine, 10. maja 2016. godine i 30.

augusta 2016. godine, Vijeće je, obzirom da je između dva nastavka glavnog pretresa,


20

prošlo više od 30 dana, donijelo odluku da pretres ponovo počinje u skladu sa odredbom

člana 251. stav 2. ZKP BiH. Kako su se stranke i branioci saglasili, Vijeće je odlučilo da se

svjedoci neće ponovo saslušavati, već će se koristiti iskazi svjedoka dati prethodno na

glavnom pretresu, kao i već uvedeni materijalni dokazi.

2. Odstupanje od neposrednog izvođenja dokaza

12. Vijeće je, postupajući u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH3, prihvatilo da se

kao dokaz Tužilaštva pročitaju i ulože u spis izjava Pere Rikića, zatim izjave umrlih Paje

Rikića i Rade Maksimovića, te izjave Gavre Đukića, Miće Jovanovića, Lazara Stanišića i

Stokana Markovića koji nisu procesno sposobni da pristupe Sudu radi davanja iskaza na

glavnom pretresu.

13. Nakon izvršenog uvida u izvode iz matičnih knjiga umrlih4, Vijeće je utvrdilo da su

svjedoci Pajo Rikić i Rade Maksimović preminuli, te da su time ispunjeni uslovi propisani

članom 273. stav 2. ZKP BiH za čitanje i korištenja zapisnika iz istrage, kao dokaza na

glavnom pretresu. Stoga je Vijeće iskaze umrlih Paje Rikića i Radeta Maksimovića5

prihvatilo, nakon što su isti pročitani na glavnom pretresu, sa čim su se saglasile i strane u

postupku.

14. Vijeće je također prihvatilo da se na glavnom pretresu pročitaju iskazi svjedoka

Gavre Đukića, Miće Jovanovića, Lazara Stanišića i Stokana Markovića6 budući da je

3 Članom 273. stav 1. ZKP BiH propisano je da: „Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom

pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje...“. Stav 2. istog člana propisuje da „Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih uzroka.“ 4 Izvod iz matične knjige umrlih za Paju Rikića, Matična knjiga grada Bijeljina, broj 02/8-202-1-609/14 od 19.

marta 2014. godine, dokaz Tužilaštva T-20 i izvod iz matične knjige umrlih za Radu Maksimovića, Matična knjiga grada Bijeljina, broj 02/8-202-1-2461/12 od 07. decembra 2014. godine, dokaz Tužilaštva T-145. 5 Zapisnik o saslušanju Paje Rikića, CJB Bijeljna, broj 10-02/1-5/09 od 22.01.2009. godine, dokaz Tužilaštva

T-20, Zapisnik o saslušanju Rade Maksimovića, CJB Bijeljna, broj 10-02/1-163/09 od 29.09.2009. godine, dokaz Tužilaštva T-145. 6 Zapisnik o prikupljanju izjave od Gavre Đukića, PS Lopare, broj 12-3/02-474/06 od 22.08.2006. godine,

dokaz Tužilaštva T-21, Zapisnik o prikupljanju izjave od Miće Jovanovića, CJB Bijeljina, broj 10-02/1-17/14 od 20.03.2014. godine, dokaz Tužilaštva T-22, Zapisnik o ispitivanju svjedoka Lazara Stanišića, Viši sud u Beogradu, broj Pom.lk.2.Po.2.66/13 od 29.07.2013. godine, dokaz Tužilaštva T-23, Zapisnik o saslušanju svjedoka Stokana Markovića, broj T20 0 KTRZ 0004238 09 od 28.03.2014. godine, dokaz Tužilaštva T-24, Zapisnik o prikupljanju izjave od Stokana Markovića, broj 14.02.-04.2-220/08 od 15.10.2008. godine, dokaz


21

vještak prim. dr. Žarko Savić, specijalista neuropsihijatrije, nakon pregleda raspoložive

medicinske dokumentacije u odnosu na svako lice dao nalaz i mišljenje7 koje je ponovio i

na glavnom pretresu, a iz kojih slijedi da su svjedoci Gavro Đukić, Mićo Jovanović, Lazar

Stanišić i Stokan Marković procesno nesposobni iz razloga što se radi o osobama sa

ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, odnosno isti, usljed lošeg zdravstvenog stanja, nisu

psihofizički sposobni da daju iskaz u ovom postupku.

15. Vijeće je prihvatilo usaglašen prijedlog strana u postupku da se na glavnom

pretresu pročita i iskaz svjedoka Tužilaštva Pere Rikića, dat u istrazi8. Naime, dana 21.

aprila 2015. godine nastavku glavnog pretresa je pristupio i pomenuti svjedok. Međutim,

zbog njegovog opšteg psihofizičkog stanja i životne dobi, usljed kojih okolnosti je

neposredno saslušanje svjedoka bilo znatno otežano, postupajući tužilac i branioci

optuženih su predložili da se iskaz ovog svjedoka pročita.

16. Kako se radi o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, kojem Sud pribjegava

kada na glavnom pretresu iz zakonom predviđenih razloga nije moguće neposredno

saslušati svjedoka, Vijeće je suprotnoj strani dalo mogućnost, da navede pitanja koja bi

bila postavljena svjedocima da su isti neposredno saslušani.

3. Odluka o prihvatanju osporenih dokaza

17. Tužilaštvo je na glavnom pretresu uložilo materijalne dokaze, odnosno 108

predloženih materijalnih dokaza Tužilaštva BiH označenih brojevima T-10a, T-11 do T-26,

zatim T-30, T-32, T-55 do T-61, T-63, T-68, T-70, T-71, T-73, T-76 do T-120, T-122 do T-

143 i T-145 do T-151 na koje odbrana nije imala prigovora, dok je na 48 dokumenata

označenih brojevima od T–1 do T–10, T-11a, T-27 do T-29, T-31, T-33 do T-54, T-62, T-

Tužilaštva T-24a i Zapisnik o saslušanju svjedoka Stokana Markovića, SIPA, broj 17-15/3-1-04-2-283/09 od 14.09.2010. godine, dokaz Tužilaštva T-24b. 7 Dokaz Tužilaštva T-19.

8 Zapisnik o prikupljanju izjave od Pere Rikića, PS Brčko Distrikt, broj 14.02-04.2-365/09 od 17.02.2009.

godine, dokaz Tužilaštva T-12.


22

64 do T-67, T-69, T-72, T-74, T-75, T-121 i T-144 odbrana uložila prigovor relevantnosti9,

autentičnosti10, odnosno zakonitosti11.

18. Nakon što je analiziralo osporene dokaze i prigovore u vezi istih, koji su prema

ocjeni ovog vijeća paušalni obzirom da su nisu argumentovao obrazloženi, Vijeće je

predložene dokaze prihvatilo kao relevantne, autentične i zakonite, a izjavljene prigovore

odbrane odbilo kao neosnovane. Pri tome, Vijeće se nije upuštalo u ocjenu dokazne

snage ovih dokumenata, nego samo u ocjenu o njihovoj autentičnosti, zakonitosti i

prihvatljivosti kao relevantnog materijalnog dokaza koji se ulaže u sudski spis i koji će biti

predmetom ocjene u kontekstu ostalih dokaza provedenih u toku sudskog postupka.

19. Naime, analizom dokumenata čiju zakonitost su osporili branioci, Vijeće je

zaključilo da su isti zakoniti budući da se radi o dokazima prikupljenih u skladu sa

odredbama ZKP BiH. Vijeće je ispitalo i autentičnost osporenih dokaza, te je utvrdilo da su

osporeni dokazi autentični obzirom da, iako se radi o fotokopijama, na istim je jasno uočljiv

pečat odgovarajućih organa kod kojih se nalaze originalni primjerci spornih dokumenata.

Konačno, Vijeće je našlo da su osporeni dokazi relevantni jer se u pogledu činjeničnog

sadržaja odnose upravo na period i vremenski okvir dešavanja u opštini Srebrenik koji je

obuhvaćen predmetnom optužnicom. Iako se dio predloženih dokaza tiču dešavanja u

opštini Srebrenik i okolnim opštinama prije i nakon perioda navedenog u optužnici i

direktno ne odnose na optužene u ovom predmetu, Vijeće iste također cijeni relavantnim s

aspekta činjenične i pravne ocjene navoda optužnice.

20. Nalazeći da su osporeni dokazi zakoniti, autentični i relevantni Vijeće je prihvatilo

njihovo ulaganje u spis, na koji način je omogućeno da Vijeće ispita njihovu dokaznu

snagu u kontekstu inkriminisanih dešavanja, odnosno da ih cijeni kako pojedinačno tako i

u međusobnoj vezi sa drugim dokazima uloženim u sudski spis.

9 Materijalni dokazi Tužilaštva BiH od T-1 do T-9, od T-27 do T-29, T-31, T-33 do T-54, T-62, T-64 do T-67,

T-69, T-72, T-74, T-75 i T-144. 10

Materijalni dokazi Tužilaštva BiH od T-1 do T-9, T-29, T-31, od T-33 do T-38 i T-121. 11

Materijalni dokazi Tužilaštva BiH od T-1 do T-10, T-11a i T-39.


23

4. Odluka o odbijanju prijedloga branioca optuženog Ekrema Ibračevića advokata

Sanjina Bandovića, za prihvatanje kao dokazanih činjenica utvrđenih u postupcima

pred MKSJ

21. Rješenjem, broj S1 1 K 016488 14 Kri od 12. januara 2016. godine, Vijeće je odbilo

prijedlog branioca optuženog Ekrema Ibračevića, advokta Sanjina Bandovića, za

prihvatanje dokazanim činjenica utvrđenih od strane pretresnog vijeća MKSJ, u predmetu

Tužilac protiv Radoslava Brđanina (IT-99-36-T), presudom od 01. septembra 2004.

godine.

22. U konkretnom slučaju Vijeće je postupalo u skladu sa odredbama člana 4. Zakona

o ustupanju, u vezi sa Pravilom 94 (B) Pravilnika o postupku koji propisuju: da na zahtjev

jedne od strana ili na vlastitu inicijativu, sud može odlučiti da prihvati kao dokazane

činjenice, utvrđene pravosnažnim odlukama ili pismeni dokazni materijal iz bilo kojih drugih

postupaka pred MKSJ, koje se odnose na pitanja od važnosti za tekući postupak, ako su

zadovoljeni određeni kriterijumi za prihvatanje tih činjenica.

23. Vijeće je kao smjernice prihvatilo standarde koje su razvili MKSJ i Međunarodni

krivični sud za Ruandu (MKSR) u vezi sa Pravilom 94 (B) Pravilnika o postupku i

dokazima. Što se tiče kriterija, Vijeće svoje zaključke bazira na odluci pretresnog vijeća

MKSJ od 26. septembra 2006. godine u predmetu MKSJ Tužilac protiv Vujadina Popovića

i dr. (IT-05-88-T). Ova odluka dalje razrađuje kriterije ustanovljene u dvije odluke

Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika (IT-00-39-T). Ove

odluke su uzete kao temelj za odlučivanje o prihvatanju utvrđenih činjenica i u brojnim

odlukama drugih pretresnih vijeća ovog suda.

24. Naime, pomenuti kriteriji zahtijevaju da činjenica o kojoj je presuđeno može biti

primljena na znanje ukoliko je: jasna, konkretna i može se identifikovati, ograničena na

zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije, pobijana je na suđenju i

spada u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u

žalbenom postupku ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je predmet

žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Nadalje, ista ne smije

potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog, niti biti predmet (razumnog) spora između

strana u predmetu, te se ne može zasnivati na sporazumima o priznanju krivnje u ranijim

predmetima i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje. Nakon razmatranja ovih

kriterija u kontekstu argumenata koji su izneseni u ovom predmetu, Vijeće smatra


24

da kriteriji u potpunosti štite interese strane koja je podnijela prijedlog, prava optuženih,

svrhu ZOUP i integritet sudskog postupka.

25. Sve činjenice koje je branilac predložio da se prihvate kao dokazane su odbijene iz

razloga što nisu relevantne za ovaj predmet. Naime, predložene utvrđene činjenice

tretiraju dešavanja u Bosni i Hercegovini u periodu od oktobra 1991. godine do marta

1992. godine, koja se odnose na napuštanje poslanika SDS Skupštine Republike Bosne i

Hercegovine, formiranje srpskih autonomnih oblasti u BiH, Skupštine srpskog naroda u

BiH i Srpske Republike BiH, te preduzimanje mjera na formiranju srpskog MUP-a i

Ministarstva odbrane SR BiH. Iako se navedena dešavanja mogu cijeniti i posmatrati u

kontekstu dešavanja koja su slijedila nakon pomenutog perioda, odnosno izbijanja

oružanog sukoba na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Vijeće nalazi da je u

dosadašnjem toku postupka izveden dovoljan broj dokaza na okolnosti postojanja

oružanog sukoba u inkriminisanom periodu i području, te bi prihvatanje predloženih

utvrđenih činjenica kao dokazanih predstavljalo kumuliranje dokaza, što nije u skladu sa

svrhom člana 4. ZOUP, tj. postizanjem efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka.

Osim toga, takvo postupanje bi bilo suprotno i odredbama članova 15., 239. stav 2. i 263.

stav 2. ZKP BiH.12

II. STANDARDI DOKAZIVANJA I OCJENA DOKAZA

26. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće

se rukovodilo osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH, Europske konvencije o ljudskim

pravima (EKLjP) i uspostavljenim praksom MKSJ, Međunarodnog krivičnog suda za

Ruandu (MKSR) i Europskog suda za ljudska prava (ESLjP), a koji će u nastavku biti

navedeni.

27. Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da je svrha sudskog postupka da se osigura da

niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna

sankcija pod uslovima propisanim KZ BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav

1. ZKP BiH).

12 Rješenje Suda, broj S1 1 K 016488 14 Kri od 12. januara 2016. godine.


25

28. U tom smislu, član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim za

krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Procesna

pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja

vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi je

oslobođen tereta dokazivanja svoje nevinosti. Slijedom toga, teret dokazivanja suprotnog

od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pri tome, pretpostavka

nevinosti se odnosi ne samo na krivnju optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji

stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili

kažnjivost).

29. Navedeno potvrđuju i judikati ESLjP13, prema kojima presumcija nevinosti ima,

između ostalog, sljedeće posljedice:

(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na

suprotnoj strani, dakle tužiocu; i

(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost

optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.

30. Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska odredba

sadržana u članu 3. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da će sumnju u pogledu postojanja

činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe

krivičnog zakonodavstva, sud rješiti na način koji je povoljniji za optuženog.

31. Konkretno, riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja

optuženog. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada

se uvjerio u njezino postojanje koje mora proizlaziti iz dokaza izvedenih na glavnom

pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome sve

činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog moraju se utvrditi sa apsolutnom

sigurnošću. Drugim riječima, moraju se dokazati van razumne sumnje. Ukoliko se to ne

postigne uzima se kao da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist)

optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa

vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza „...pojedinačno i u vezi sa ostalim

13 Npr. Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv

Španije, 1988., Serija A br. 146.


26

dokazima...“14 sumnje ne daju otkloniti, prema normi iz člana 3. stav 2. ZKP BiH, u sumnji

sud rješava na način povoljniji za optuženog.

32. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude u korist

optuženog, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica predviđenih materijalnim

krivičnim pravom uključuje ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i

oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju

oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

33. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH prema kojoj će se optuženi

osloboditi od optužbe „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se

optužuje“, što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za

optužbu, nego i u slučaju kada su dokazi izvedeni, ali su isti nedovoljni da sud, na osnovu

njihove ocjene, izvede zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

34. U vezi navedenog Vijeće je prilikom ocjene dokaza imalo u vidu i standard

dokazivanja van razumne sumnje kojeg je ustanovila sudska praksa kao uslov za izricanje

osuđujuće presude. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su

dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji najveći stepen vjerovatnoće

da je optuženi počinio krivično djelo.

35. Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 14. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da je sud

dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao

i dokaze koji ga terete.

36. Osim toga, Vijeće je razmatralo i cijenilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu,

kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 281. ZKP BiH15,

ali u nastavku presude će navesti samo one dokaze koji su relevantni za donošenje

odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti

za odluku Suda.

37. Vijeće također podsjeća na član 15. ZKP BiH, kojim se rukovodilo i u kojem je

sadržan jedan od temeljnih principa krivičnog zakonodavstva – princip slobodne ocjene

14 Član 281. stav 2. ZKP BiH.

15 Član 281. ZKP BiH (Dokazi na kojima se zasniva presuda): „Sud zasniva presudu samo na činjenicama i

dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.”


27

dokaza, koji je ograničen jedino principom zakonitosti dokaza16, što znači da je ocjena

dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi određivala vrijednost pojedinih

dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj

vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.

38. Vijeće je imalo u vidu i praksu ESLjP17 prema kojoj se sud, iako je obavezan dati

razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka

od strana u postupku.

39. Isto tako, Vijeće je uzelo u obzir stav žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka i dr.

da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što

se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke

o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački

optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom

spisu.18

40. Član 6. stav 1. EKLjP nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na

osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”19. Iako priznaje primat domaćih sudskih

organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. EKLjP nameće

domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka,

argumenata i dokaza koje su podnijele strane20. U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i

raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki

od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.21

41. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, cijeneći pri tome kako sadržinu samog iskaza, tako i držanje i

ponašanje svjedoka tokom davanja iskaza. U tom smislu Vijeće je cijenilo praksu MKSR i

stav Žalbenog vijeća zauzet u predmetu Nahimana i dr. u kojem Žalbeno vijeće podsjeća

da „pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost

pripisati iskazu nekog svjedoka. Pri tome, pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne

16 Član 10. ZKP BiH (Zakonitost dokaza): „Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim

povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“ 17

ESLjP, Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21. januara 1999. godine. 18

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr. (IT-98-30/1-A), paragraf 23-25. 19

ESLjP, Georgiadis protiv Grčke, paragraf 606. 20

ESLjP, Van de Hurk protiv Nizozemske, paragraf 59. 21

ESLjP, Khamidov protiv Rusije, paragraf 173.


28

faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici,

njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima

protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog

svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje

lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.“22

42. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, ali na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek

vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome

svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.23 Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski

mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima

određeni svjedok svjedoči sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te

materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su njegovi navodi potkrijepljeni ili osporeni

drugim dokazima u ovome predmetu.

43. Vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo

razlike u iskazima svjedoka datim na glavnim pretresima i u ranijim fazama postupka, na

koje su ukazivali branioci optuženih. U tom smislu, Vijeće je razlike u izjavama o

određenim činjenicama, datim u različito vrijeme i pred različitim organima, kao i

pojašnjenja o uzrocima tih razlika datim na glavnom pretresu, analiziralo i cijenilo za svaki

pojedini slučaj konkretno, te u njihovoj povezanosti sa drugim dokazima, a zatim odlučilo o

njihovoj vjerodostojnosti, o čemu će detaljnije biti obrazloženo u nastavku, prilikom analize

dokaza u odnosu na svaku tačku optužnice.

22 MKSR, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nahimana i dr. (ICTR-99-52-A), paragraf 194.

23 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.


29

III. NALAZI VIJEĆA – OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE

44. Optuženi Ekrem Ibračević oglašen je krivim za izvršenje krivičnog djela Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog zakona.

45. Član 142. KZ SFRJ glasi:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

A. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTA

46. Iz citirane zakonske odredbe proizlaze sljedeći opšti elementi krivičnog djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva:

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, na način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog

stanovništva, dakle osoba koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili su

položile oružje ili su onesposobljene za borbu i koje su zaštićene

odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme

rata od 12. augusta 1949. godine;

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije;

iii. Djelo mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;


30

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

47. Dakle, za postojanje navedenog krivičnog djela neophodno je utvrditi primjenu

međunarodnog prava u inkriminisanom periodu i da radnje izvršenja djela predstavljaju

kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela.

48. Slijedom odredbe iz člana 142. KZ SFRJ, nije neophodno (nije uslov postojanja

samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu (nije nužno da

kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je dovoljno da

njegovo ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dok se

kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji izvršenja, svakako mora cijeniti

subjektivni odnos počinioca prema djelu što će Sud u osvrtu na posebne radnje izvršenja u

okviru pojedinačnih tačaka optužnice i učiniti.

49. Odredba iz člana 142. KZ SFRJ se, između ostalog, temelji i na Ženevskoj

konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, tj. IV

Ženevskoj konvenciji (Konvencija). Optužnica tereti optuženog da je postupao suprotno

odredbama člana 3. Konvencije. Pravila sadržana u članu 3. Konvencije smatraju se

običajnim pravom i predstavljaju minimalni standard od kojeg zaraćene strane nikada ne bi

trebale odstupiti, a kojim je propisano da:

„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i sljedeći postupci:

c) povreda ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;“


31

1. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava

50. U smislu primjene međunarodnih pravila u inkriminisanom periodu Vijeće je imalo u

vidu navode iz presude Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tadić, gdje je utvrđeno da:

„Međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se od početka oružanih sukoba sve do

poslije prestanka neprijateljstava....“.

51. Član 3. Konvencije se smatra odredbom običajnog prava i obavezujući je za sve

strane u sukobu, nemeđunarodnom ili međunarodnom, te je stoga ova odredba bila

važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi terete.

52. Navedeni član je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je

inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Njegova

suština jeste, osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i

nemeđunarodni), da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima

garantuju određena prava, odnosno garantuje se čovječno postupanje i prema njima

zabranjuju određeni postupci taksativno nabrojani u tačkama a) do d) člana 3. Konvencije.

53. Prema tome, da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog humanitarnog prava,

neophodno je utvrditi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo

usmjereno protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1.

Konvencije.

54. Prema definiciji iz člana 3. stav 1. IV Ženevske konvencije, zaštićene kategorije lica

su “lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana,

lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga“. Pored toga, prema članu 3. stav 2.

Konvencije ranjenici i bolesnici uživaju posebnu zaštitu. Dakle, u smislu odredbe

zajedničkog člana 3. Konvencije civilom se smatra lice koje “ne učestvuje neposredno u

neprijateljstvima”.

55. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencija i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Vijeće je uzelo u obzir i praksu

MKSJ gdje se navedena sintagma definiše.

56. Shodno praksi MKSJ, osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada učestvuje


32

u ratnim djejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu štetu

ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.24

57. U konkretnom slučaju, Vijeće je nedvosmisleno utvrdilo da je optuženi Ekrem

Ibračević radnje izvršenja krivičnog djela preduzeo prema civilima, odnosno da su sva lica

prema kojima su preduzete radnje izvršenja djela uživala zaštitu u skladu sa odredbama

citiranog zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija od 12. augusta 1949. godine.

58. Do navedenog zaključka Vijeće je došlo sveobuhvatnom ocjenom dokaza izvedenih

na ovu okolnost, prvenstveno iskaza svjedoka - oštećenih Drage Đukića, Pere Đukića,

Blažana Todića, Marka Maksimovića, Radeta Jovanovića i pročitanih iskaza Lazara

Stanišića i Miće Jovanovića (T-22 do T-23a).

59. Naime, svjedok Drago Đukić je opisao situaciju kada je uhapšen i odveden u

zatočenički objekat „Rapatnica“. Svjedok je izjavio da je, nakon napada na selo Brezje,

zajedno sa bratom – svjedokom Perom Đukićem, pobjegao u selo Jasenica gdje su

boravili do 19. jula 1992. godine kada je došla policija i uhapsila ih. Opisujući navedeni

događaj svjedok je izjavio da se nalazio u kafiću, obučen u farmerice, kada su došla četiri

vojna policajca u maskirnim uniformama sa bijelim opasačima, naoružani automatskim

puškama, misli da je primijetio oznake Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH),

kao i jedan civilni policajac u plavoj uniformi rezervne policije, te su mu rekli da mora ići u

Srebrenik. Iste osobe su uhapsile i njegovog brata – svjedoka Peru Đukića u kući Dušana

Ilića, kod kojeg su bili smješteni. Obojici su stavili lisice na ruke i kombijem ih odvezli u

„Rapatnicu“ gdje su ih smjestili u podrum za ugalj.

60. Svjedok Pero Đukić je također opisao vlastito hapšenje. Izjavio je da se u trenutku

hapšenja nalazio u kući Dušana Ilića, precizirajući da je došla civilna i vojna policija,

obavijestili su ga da ga hapse, stavili lisice na ruke i rekli da ga vode u Srebrenik. Svjedok

je izjavio da u tom trenutku njegov brat Drago nije bio kod kuće, bio je u selu, te je naveo

da su i njega uhapsili kada su krenuli prema Srebreniku. Svjedok je naveo da su ih odveli

u Dom kulture u Rapatnicu, gdje su ih smjestili u podrum, odnosno prostoriju za ugalj.

61. Vijeće je cijenilo i iskaz svjedoka Blažana Todića iz kojeg proizlazi da su ga

zarobili vojnici na borbenoj liniji kod Smoluće, razoružali ga, nakon čega su ga odveli u

24MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragomir Milošević, paragraf 947.


33

selo Brezje, gdje je ispitivan od strane vojske, a zatim su ga odveli u Srebrenik i konačno u

prostorije u „Rapatnici“, gdje je bio zatvoren u podrumu zajedno sa oštećenim Lazarom

Stanišićem.

62. Svjedok Marko Maskimović, koji je prije rata živio u Srebreniku, izjavio je da je u

toku noći, tek što je zaspao, čuo lupanje na vrata. Kada je otvorio vrata vidio je dvije

uniformisane osobe, jedan od njih je bio „Muće“ kojeg je poznavao prije rata i koji mu je

rekao da se obuče i da krene sa njim. Naveo je da su ga stavili u vozilo i odveli u prostorije

objekta za kojeg je kasnije od Miće Jovanovića saznao da se nalazi u Rapatnici.

63. Svjedok Rade Jovanović istakao je da je do početka ratnih djejstava na

inkriminisanom području živio u Srebreniku i radio kao policajac. Opisao je okolnosti u

kojima se nalazio prilikom hapšenja. U tom smislu, svjedok je izjavio da se 17. ili 18. juna

1992. godine desio napad na sela Tinja, Potpeć i okolinu, nakon kojeg su se svi povukli u

selo Smoluća. Desetak dana nakon napada svjedok je zajedno sa rođakom Mićom

Jovanovićem krenuo iz Smoluće prema Potpeći, sa sobom je nosio zaduženu automatsku

pušku i službeni pištolj, koje je sakrio u obližnoj šumi. Idući dalje ka magistralnom putu

prema Klisuri u susret im je došlo vozilo policije. Pitali su ih gdje su krenuli, te su ih odveli

u policijsku stanicu u Srebreniku gdje su ih ispitivali o tome gdje su se nalazili prethodnih

dana, otkud su se tu našli i slično. Nakon toga su ih policajci iz stanice policije prebacili u

Luke, u objekat u kojem je bila smještena rezervna stanica policije Rapatnica.

64. Oštećeni Lazar Stanišić čiji iskaz iz istrage je pročitan na glavnom pretresu25

opisao je okolnosti u kojima se nalazio prilikom hapšenja i odvođenja u zatočeničke

prostorije u Rapatnici. U tom smislu, oštećeni je naveo da je iz Smoluće došao u selo

Potpeć da obiđe porodičnu kuću u kojoj je tom prilikom boravio dva-tri dana. Svjedok je

primijetio da vojska pretražuje njegovo selo, te je prilikom odlaska u wc uhvaćen zbog

svoje nepažnje. Prema navodima svjedoka to se desilo tako da su se pojavila dva vojnika i

uhapsila ga, a zatim su ga predali njihovom komandantu koji mu je stavio lisice na ruke, te

je u konačnici odveden u „Rapatnicu“ gdje je smješten u podrumsku prostoriju u kojoj se

nalazio ugalj. Svjedok je također istakao da je prilikom hapšenja bio obučen u civilnu

odjeću i da nije bio naoružan, niti je oružje pronađeno u njegovoj kući.

25 Dokaz T-23.


34

65. Konačno, oštećeni Mićo Jovanović je u izjavi koja je pročitana na glavnom

pretresu26 izjavio da je zajedno sa svojim rođakom Radetom Jovanovićem, mještaninom

sela Potpeć, zatvoren u svlačionice fudbalskog kluba „Rapatnica“ u Rapatnici. Oštećeni je

pojasnio da je njega i njegovog rođaka iz stanice u Srebreniku, policijskim vozilom

dovezao Ahmet Poljić, prijeratni aktivni milicioner u Srebreniku.

66. Posmatrajući navedene iskaze kroz prizmu prethodno navedene definicije

kategorija koje štiti zajednički član 3. Konvencija, jasno proizlazi zaključak da upravo

oštećeni, u ovom predmetu, u potpunosti predstavljaju kategoriju lica zaštićenu pomenutim

zajedničkim članom Ženevskih konvencija.

67. Na zaključak da su oštećeni u inkriminisanom periodu imali status civila, odnosno

zaštićene kategorije lica, upućuju i iskazi svjedoka Steve Stanišića, Save Gašića, Neđe

Stokanovića, Danila Blagojevića, Dobrivoja Mihajlovića, Sime Gašića, Jove Đukića,

Velibora Mihajlovića, Radenka Mihajlovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića, koji

su u kritično vrijeme bili zatvoreni u prostorije mjesne zajednice u Rapatnici (zatočenički

objekat „Rapatnica“), kao i u prostorijama mjesnog fudbalskog kluba (zatočenički objekat

„Luke“), kao i iskazi svjedoka Elvedina Ćudića, Ismeta Imširovića, Nijaza

Bajraktarevića, Enisa Softića, Ekrema Duranovića, Novalije Ibrahimovića, Safera

Ahmetovića, Fahrudina Ibrića, Nihada Omerovića, Ibre Ibrića, H.Dž., Ive Veselčića,

Suada Imširovića, Nusreta Imširovića, Almira Mujkića, Bahrudina Ćidića, Samira

Begunića, Admira Žilića, Naila Salkića, Džemala Buljubašića i Osmana Mujića, koji su

u inkriminisanom periodu imali svojstvo stražara u pomenutim zatočeničkim objektima ili

su na drugi način stekli saznanja o zatočeničkim objektima u Rapatnici.

68. Naime, iz iskaza navedenih svjedoka koji su bili zatvoreni u pomenutim

zatočeničkim objektima, a koje izjave se u ovom dijelu podudaraju i dopunjuju i kojima je

Sud u tom smislu poklonio vjeru, proizlazi da je u junu mjesecu 1992. godine, izvršen

napad na selo Brezje, nakon čega se većina stanovništva tog sela dala u bijeg, dok su se

pojedinci određeno vrijeme krili po objektima u i oko sela Brezje ili u susjednim selima, do

trenutka njihovog hapšenja. Grupa mještana sela Brezje koja je pobjegla u šumu je

uhvaćena te je u konačnici odvedena u prostorije u „Rapatnici“, dok je manja grupa

odvedena u prostorije u „Lukama“. Vijeće je također utvrdilo da su neki od zatočenika

uhapšeni u svojim kućama ili stanovima u Srebreniku i okolini, nakon čega su zatvoreni u

26 Dokaz T-22.


35

zatočeničke objekte „Rapatnica“ i „Luke“. Nakon određenog vremena sva zatočena lica su

odvedena u zatvor u Tuzli. Na temelju iskaza navedenih svjedoka Vijeće je nedvojbeno

zaključilo da prilikom napada na selo Brezje, prilikom hapšenja mještana sela Brezje, kao i

prilikom hapšenja osoba po kućama i stanovima u i oko Srebrenika, nije pružen otpor, a

muškarci koji su prilikom napuštanja sela ponijeli naoružanje koje su imali su isto odložili

prije nego što su bili uhvaćeni. Iz saglasnih iskaza zatočenih svjedoka proizlazi da se

protiv njih, za vrijeme boravka u „Rapatnici i „Lukama“, nije vodio nikakav postupak u

smislu utvrđivanja njihovog statusa zarobljenika, dok se postupak utvrđivanja njihove

krivične odgovornosti zbog učestvovanja u neprijateljskoj djelatnosti proveo tek po

prebacivanju u zatvor u Tuzli, kada su nekim od njih izrečene zatvorske kazne u koje nije

uračunato vrijeme provedeno u pomenutim objektima u Rapatnici.

69. Vijeće nije imalo razloga da ne pokloni vjeru iskazima svjedoka koji su bili zatvoreni

u pomenutim objektima u pogledu njihovog statusa budući da su i izjave svjedoka koji su u

inkriminisano vrijeme bili pripadnici suprotstavljene strane u sukobu saglasno izjavili da su

u navedenim zatočeničkim objektima, pored osoba koje su izbjegavale mobilizaciju,

bježale sa borbene linije ili koje su pravile nered u i oko Srebrenika, držani zatvoreni i civili

srpske nacionalnosti.

70. Vijeće je na ovu okolnost cijenilo i uložene materijalne dokaze27, među kojima su

fotografije i skice objekata „Rapatnica“ i „Luka“, zatim zapisnici, potvrde, bilješke, dopisi,

izvještaji, dnevnici događaja, spiskovi, referati, službene zabilješke, video zapisi, kao i

iskaze Pere Rikića, Paje Rikića, Gavre Đukića, Stokana Markovića, Velibora Mihajlovića i

Rade Maksimovića28. Iz pobrojanih materijalnih dokaza također proizlazi da su, u

inkriminisano vrijeme, u zatočeničkim objektima smještenim u Rapatnici i Lukama držani

zatvoreni, između ostalih i civili srpske nacionalnosti. Vijeće nalazi da su navedeni

materijalni dokazi, kada se dovedu u vezu sa iskazima prethodno pobrojanih svjedoka koji

su se izjašnjavali na ovu okolnost, potkrjepljujući i dopunjujući u odnosu na iste.

71. Prema tome, Vijeće nije imalo dileme o statusu osoba koje su bile zatočene u

„Rapatnici“ i „Lukama“, a među kojima su i oštećeni Lazar Stanišić, braća Drago i Pero

Đukić, Blažan Todić, Marko Maksimović, Rade Jovanović i Mićo Jovanović, nalazeći da se

u konkretnom slučaju radilo o civilima, odnosno licima koja ne učestvuju direktno u

27 Dokazi T-2 do T-5, T-36, T-50, T-55 do T-61, T-64, T-79, T-108, T-135, T-142 i T-148;

28 Dokazi T-12, T-20, T-21, T-24 do T-24b, T-79 i T-145;


36

neprijateljstvima, među kojima su bila i lica koja su položila oružje i koja su bila

onesposobljena za borbu, dakle o kategoriji koja uživa zaštitu shodno odredbama

zajedničkog člana 3. Konvencije.

72. Budući da su radnje izvršenja krivičnog djela bile usmjerene protiv civilnog

stanovništva, odnosno zaštićene kategorije, Vijeće nalazi da je ispunjen prvi opšti element

predmetnog krivičnog djela.

2. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

73. Drugi opšti element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništa kojeg je

neophodno utvrditi jeste da je kršenje pravila međunarodnog prava učinjeno u vrijeme

rata, oružanog sukoba ili okupacije.

74. Kršenje pravila međunarodnog humanitarnog prava, predmetna optužnica tretira u

periodu od početka juna do kraja augusta mjeseca 1992. godine, u kojem periodu je, kako

to proizlazi iz subjektivnih i objektivnih dokaza, postojao oružani sukob u Bosni i

Hercegovini, na području opština Srebrenik i Lopare, između vojnih i policijskih snaga

Republike Bosne i Hercegovine i vojnih i policijskih snaga Srpske Republike Bosne i

Hercegovine.

75. Da je in tempore criminis postojao oružani sukob u Bosni i Hercegovini, odnosno na

području opština Srebrenik i Lopare, Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo na osnovu

iskaza svjedoka Steve Stanišića, Save Gašića, Sime Gašića, Marka Maksimovića,

Neđe Stokanovića, Danila Blagojevića, Dobrivoja Mihajlovića, Radeta Jovanovića,

Jove Đukića, Blažana Todića, Radeta Jovića, Velibora Mihajlovića, Radenka

Mihajlovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića, Drage Đukića, Pere Đukića, kao i

drugih saslušanih svjedoka koji su govorili o napadu na selo Brezje i dešavanjima koja su

prethodila tom napadu, te na osnovu prezentovanih materijalnih dokaza.

76. Svjedok Stevo Stanišić je izjavio da su pred početak rata svi bili zabrinuti za sebe

i uplašeni, svako se plašio i strahovao na svoj način. Sjeća se da je radio do 18. juna

1992. godine, na autobuskoj liniji za Jasenicu, Srebrenik – Jasenica. Naveo je da su u

autobus u Srebreniku ušla četvorica mladića koji su bili naoružani, ništa ih nije pitao. Kada

je došao do mjesta Bjelava koje je muslimansko selo, pitao je momke šta se dešava jer je


37

vidio da se na put navlače ježevi, rekli su mu da je u Potpeći rat. To je čuo i od drugih

osoba koje je kasnije sreo na putu. Svjedok je također izjavio da je na putu vidio jednog

momka koji mu je mahao i koji je bio ranjen. Svjedok je također saznao da je 18. juna

1992. godine ubijen Bego Kešetović, a prije njega je ubijen Jasmin zvani Jape. Obojica su

bili uposlenici Doma zdravlja.

77. Svjedok Savo Gašić je izjavio da je u proljeće 1992. godine, do polovine marta,

sve bilo normalno. Poslije polovine marta počele su se formirati seoske straže. Formirale

su se iz preventivnih razloga, zbog sukobljavanja u drugim dijelovima opštine Srebrenik i u

okolnim opštinama. Polovinom juna 1992. godine nastupili su problemi. Tada su dobili

ultimatum da predaju naoružanje. Svjedočio je o formiranju Kriznog štaba (KŠ) u selu

Brezje, ističući da je formiran kada se čulo šta se dešava u drugim mjestima. Formirani su

samo radi vlastite zaštite. Imali su saradnju sa KŠ sela Humci, Drijenča i Jasenica. Izjavio

je da su žene i djeca napustili selo između 15. i 19. juna 1992. godine i da se odmah

nakon toga osjećala napetost. Vidjeli su da se formiraju utvrđenja okolnih sela, Humaca,

Sitara, Drijenče. Uznemirilo ih je kada su saznali da su u selu Jasenica dobili ultimatum da

predaju naoružanje. Oni koji nisu htjeli da predaju došli su u selo Brezje, neki su bili

naoružani puškama i pištoljima, neki nisu bili naoružani. Prema navodima svjedoka dana

19. juna 1992. godine, u jutarnjim satim, dolazi do napada iz sela Drijenče. Prvo je

ispaljena granata upozorenja, onda je nastupilo zatišje, niko nije stradao. U selu su odlučili

da se predaju, istakli su bijelu plahtu na najvidljivije mjesto. Dobili su par upozorenja iz

sela Humaca iz pješadijskog naoružanja, bilo je nasumičnih pucnjeva. To se završilo za

kratko vrijeme. Dobili su informaciju da dolazi formacija od oko 1000 vojnika. Nakon toga

nastupio je napad na selo Brezje, tada su stradala tri civila. Drugi napad je bio iz sela

Drijenče, pješadija još nije djelovala. Pucano je od kuće Stjepana Tomića, sa tog mjesta je

bilo najpogodnije. Kada je nastala pometnja u selu, KŠ je odlučio da se povuku iz sela.

Svjedok je naveo da je od aprila i marta djelimično pratio sredstva javnog informisanja, bilo

mu je poznato da je bila proglašena neposredna ratna opasnost i da je bila proglašena

SAO Lopare – Semberija. Svjedok se sjeća da su njegovo selo granatirali iz pravca

Drijenče, minobacačem, bestrzajnim topom i drugim oružjem. Naveo je da ih iz Drijenče

nije mogla granatirati srpska vojska.

78. Svjedok Marko Maksimović je na ovu okolnost izjavio da je prije rata živio u

Srebreniku i radio u rezervnom sastavu Državne bezbjednosti, da je bilo napeto, bila je

bojažljivost i kod Srba i kod Bošnjaka i kod Hrvata. Izjavio je da su ljudi u selu Potpeć bili


38

naoružani, te da se 15. ili 16. maja zadesio kod svojih roditelja gdje je prespavao. Naveo je

da je ujutro bilo pucanja iz okolnih, bošnjačkih, sela, te da je mislio da je to napad. Nakon

toga je organizovana evakuacija žena i djece.

79. Svjedok Neđo Stokanović je istakao da je do polovine juna sve bilo normalno,

ljudi su se normalno kretali, išao je na posao. Svjedok nije bio mobilisan u tom periodu, bio

je civil, imao je samo svoj pištolj kojeg je predao. Naveo je da je sredinom juna 1992.

godine došlo je do napada nakon što se vratio sa posla. Napad je došao sa Drijenče,

granatirano je selo. Poginuo je Stokan Đukić, Stojan Đukić, neki su ranjeni. Nakon toga je

pokupio svoju porodicu i otišao za Jesenicu.

80. Svjedok Dobrivoje Mihajlović je, izjašnjavajući se na ovu okolnost, naveo da je u

proljeće 1992. godine, u selu Brezje bila napeta situacija kao svugdje. Formirani su krizni

štabovi po selima. Opisao je situaciju kada je u KŠ stiglo pismo u kojem se traži predaja

sela do 19. juna ili će biti granatirani cijeli dan. Svjedok je naveo da nisu znali šta će, pa su

čekali taj dan. Prema navodima svjedoka 19. juna je njihovo selo granatirano cijeli dan iz

pravca Drijenče. Također je naveo da je Nenad Gašić, predsjednik KŠ, nakon što je selo

napadnuto, iznio bijeli čaršaf i stavio na kuću kao znak da se predaju.

81. Svjedok Simo Gašić izjavio je da se pred kraj maja mjeseca 1992. godine desio

incident, odnosno upucan je čovjek, te se sumnjalo da je metak stigao iz srpskog sela

Piperi. Također je naveo da se od 8. iIi 9. juna 1992. godine sve izmijenilo kada se desila

fizička prepreka, tj. kada je prekinuta komunikacija sa Loparama. Od tog trenutka počela je

samoorganizacija sela, čekali su da neko ponudi neko rješenje. Svjedok je naveo da je

rješenje stiglo iz sela Drijenče kada su 17. ili 18. juna 1992. godine dobili cjeduljicu da se

predaju u roku od 24 sata. Saznali su i da pristižu neka vozila u Drijenču, te su postali

svjesni da ći biti napadnuti. Kako je izjavio svjedok, do napada na selo Brezje je došlo 19.

juna 1992. godine. Naveo je da se nakon početka napada odmah okupio KŠ i dogovorili

su se da istaknu bijelu zastavu, te su odlučili da krenu u pravcu sela Jesenica. Oružje koje

su u selu imali ostavili su u radionici gdje se sastajao KŠ, zajedno sa spiskovima o

zaduženju istog.

82. Svjedok Danilo Blagojević, prijeratni stanovnik sela Jasenica, izjavio je da je bio

poziv za predaju oružja, te da je on samoinicijativno napustio selo. Također je naveo da je

poslije toga uslijedilo granatiranje sela iz Drijenče.

83. Svjedok Rade Jovanović, prijeratni policajac, izjavio je da je radio sve dok nije


39

krenula ofanziva muslimanskih i hrvatskih vojnih snaga na njegovo rodno mjesto –

područje Tinje i Potpeći, koja se desila 17. iIi 18. juna 1992. godine. Pojasnio je da se u

tom trenutku zatekao kod svojih roditelja, te da je čuo pucnjavu iz pravca Tinje, Podorašja i

naselja Lisovići, čuo je i oklopno vozilo. Naveo je da se moglo vidjeti da se vode neke

borbe, te da je napad trajao čitav dan, do kasno u noć. Svjedok je izjavio i to da je čuo da

je povod napada na selo Potpeć bilo ubistvo tri medicinska radnika u Klisuri.

84. O napadu i situaciji koja je prethodila napadu su govorili i drugi saslušani svjedoci.

Tako je svjedok Jovo Đukić izjavio da je situacija u selu Brezje u maju i junu 1992.

godine bila napeta, te da je selo napadnuto, nakon čega su morali bježati. Svjedok

Blažan Todić je izjavio da su u junu mjesecu 1992. godine čuli da će biti rata i da se

trebaju spremiti da čuvaju porodice. Također je naveo da je oko 20. juna 1992. godine selo

Potpeć napadnuto od strane muslimanskih sela, napadnuti su svim vrstama oružja. Da je

selo Brezje napadnuto 19. juna 1992. godine i da nisu uzvraćali paljbu, izjavio je i svjedok

Velibor Mihajlović, navodeći da je u tom selu postojao KŠ i da su prije napada držali

noćne straže jer su se bojali obzirom da su bili u okruženju tri muslimanska i jednog

hrvatskog sela. Neposredno pred napad, tj. 18. juna 1992. godine, pema navodima

svjedoka dobili su ultimatum da se predaju.

85. Svjedok Petar Novaković koji je prije rata radio u SUP-u u Srebreniku i koji je bio

angažovan skoro 24 sata po selima Podorašje, Jasenica i druga, izjavio je da su se svi

pripremali za rat, svi su nešto kopali, postojali su KŠ. Naveo je da je u periodu između 15. i

25. juna 1992. godine u Potpeći došlo do pucnjave, a nakon toga je pozvan iz stanice

policije i rečeno mu je da se negdje skloni jer se srpske nacionalnosti. Svjedok je naveo da

je nakon toga saznao da je oko 19. ili 20. juna 1992. godine došlo do pucnjave u selu

Brezje. Svjedoci Radenko Mihajlović, Nebojša Davidović, Vasilije Jović, Drago Đukić

i Pero Đukić također su saglasno izjavili da je do napada na selo Brezje došlo 19. juna

1992. godine.

86. Saglasni i dopunjujući u odnosu na navedene iskaze svjedoku su i iskazi svjedoka

Ismeta Imširovića, Enisa Softića, Ekrema Duranovića, Z.K., Ive Veselčića, Samira

Begunića, Džemala Buljubašića i Osmana Mujića, koji su govorili o dešavanjima i

općenito atmosferi na području Srebrenika i okoline, prije i nakon napada na selo Brezje, a

iz čijih izjava jasno proizlazi zaključak o postojanju oružanog sukoba između, oružanih

snaga srpskog naroda, sa jedne strane i oružanih snaga bošnjačkog i hrvatskog naroda sa


40

druge strane, na inkriminsanom području i u inkriminisanom periodu.

87. Da je in tempore criminis postojao oružani sukob u Bosni iHercegovini i na području

pomenutih opština, pored navedenih subjektivnih dokaza, potkrjepljuju i uloženi materijalni

dokazi kako optužbe tako i odbrane, kao i pročitani iskazi Pere Rikića, Paje Rikića,

Gavre Đukića, Lazara Stanišića, Stokana Markovića i Radeta Maksimovića29.

88. U tom smislu, Vijeće je prije svega cijenilo Odluku o proglašenju ratnog stanja30,

zatim dokumente kao što su: redovni dnevni izvještaji, informacije o stanju na ratištu na

području regije Tuzla, dnevni izvještaji, zadaci komandantima Opštinskog štaba

Teritorijalne odbrane (OpŠTO), referat o stanju borbene gotovosti, zapisnici savjeta MZ

Rapatnica, spiskovi boraca iz MZ Rapatnica, spiskovi dežurstava za pojedine dane i

bilješke o dešavanjanima za pojedine dane u periodu april-juli 1992. godine, naredbe,

uputstva, zaključci, planovi, izvještaji, saopštenja, rješenja o napuštenosti stanova, krivične

prijave, dnevnik događaja, izjave, privremena odluka o organizovanju TO Srebrenik,

odluka o mobilizaciji, optužnice, presude nadležnih sudova, potvrda o oduzimanju oružja i

vojne opreme, prijedlog mjera za poboljšanje bezbjednosne situacije31, koji dokazi ukazuju

da je u inkriminisano vrijeme postojao oružani sukob na području Bosne i Hercegovine i

tuzlanske regije.

89. Imajući u vidu međusobno saglasne i dopunjujuće izjave saslušanih svjedoka, koje

su potkrijepljene i navedenim materijalnim dokazima, Vijeće je van razumne sumnje

utvrdilo da je ispunjen i ovaj chapeau element predmetnog krivičnog djela.

3. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom

90. U pogledu navedenog elementa krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva, Vijeće nalazi da se ne traži „uzročno – posljedična veza između oružanog

sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba

29 Dokazi T-12, T-20, T-21, T-23 do T-24b, T-145;

30 Dokaz T-141. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je navedenu odluku donijelo na sjednici

održanoj 20. juna 1992. godine. Ovom odlukom proglašeno je ratno stanje na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. 31

Dokazi T-29 do T-35, T-37 do T-39, T-47, T-48, T-50, T-53 do T-60, T-63, T-64, T-75 do T-77, T-79, do T-93, T-95, T-96, T-97, T-99, T-100, T-101, T-102, T-117, T-119, T-123 do T-133, T-146, O-I-1 do O-I-14, O-I-19 do O-I-21, O-I-27 do O-I-37, O-II-5 do O-II-7, O-III-5 i O-III-6.


41

u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga

počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen”.32 Ovaj uslov je ispunjen ako je

navodni zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom situacije koja je proistekla iz

oružanog sukoba.33

91. Vijeće je imalo u vidu i navode sudećeg vijeća MKSJ u predmetu Dragoljub

Kunarac i dr. iz kojih slijedi da: „…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj

teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode

na mjestu na kojem su se odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u

tijesnoj vezi s neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom

strana u sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen

je ukoliko su... zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na

određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja

situacije nastale uslijed borbi...“34

92. Prema tome, da je djelo optuženog povezano sa oružanim sukobom proizlazi iz

činjenice da je in tempore criminis, optuženi Ekrem Ibračević bio pripadnik OpŠTO

Srebrenik, u svojstvu načelnika bezbjednosti, te da je djelo počinio kao pripadnik jedne

strane u sukobu. Upravo njegovo prisustvo u navedenom svojstvu u zatočeničkim

objektima „Rapatnica“ i „Luke“ je uticalo na sposobnost optuženog da počini krivično djelo,

te na način počinjenja djela i cilj s kojim je djelo počinjeno. Navedeno proizlazi iz saglasnih

iskaza saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane, iz iskaza samog optuženog kao i

iz uloženih materijalnih dokaza Tužilaštva.

93. Pripadnost optuženog oružanim snagama jedne strane u sukobu proizlazi

prvenstveno iz materijalnih dokaza T-103 i T-149, odnosno personalnog kartona

optuženog Ekrema Ibračevića u kojem je navedeno da je u periodu od 1. maja 1992.

godine do 3. maja 1993. godine služio u Srebreniku, u svojstvu načelnika bezbjednosti, po

činu Kapetan, kao i zapisnika o ispitivanju osumnjičenog tj. dokaza T-149, kojom prilikom

je optuženi izjavio da je bio pripadnik štaba TO Srebrenik.

94. Da je u navedenom periodu postupao u pomenutom svojstvu proizlazi i iz iskaza

svjedoka Elvedina Ćudića koji je izjavio da je Ekrem Ibračević bio vojno lice i da je bio u

32MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu DragoljubKunarac i dr., paragraf 58.

33MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu DragoljubKunarac i dr., paragraf 58-59.

34MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu DragoljubKunarac i dr., paragraf 568.


42

organu vojne bezbjednosti. Isto je izjavio i svjedok Ismet Imširović, odnosno da je

načelnik bezbjednosti bio Ekrem Ibračević. Navedenu činjenicu su u svojim iskazima

potvrdili i svjedoci Nijaz Bajraktarević, Enis Softić, Ekrem Duranović, Novalija

Ibrahimović, Safer Ahmetović, Fahrudin Ibrić, Jasmin Fazlić, Ibro Ibrić, Ivo Veselčić,

Suad Imširović, Nusret Imširović i Sabahudin Dedić.

95. Iako neki od navedenih svjedoka nisu mogli precizno navesti koju dužnost je

optuženi Ibračević obnašao u sklopu organa bezbjednosti, ističući samo da je bio

„bezbjednjak“ odnosno da je „bio u vojnoj bezbjednosti“, Vijeće je, dovodeći u vezu iskaze

navedenih svjedoka sa pomenutim materijalnim dokazima, iste ocijenilo vjerodostojnim, te

je utvrdilo van razumne sumnje da je optuženi Ibračević u inkriminisano vrijeme bio

načelnik vojne bezbjednosti OpŠTO Srebrenik, odnosno samim tim bio je pripadnik jedne

strane u sukobu.

96. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza, a koji se odnose na osuđujuće tačke

optužnice i koji će u nastavku biti detaljno elaborirani, van razumne sumnje utvrdilo da je

optuženi Ekrem Ibračević, postupjaući u navedenom svojstvu, u inkriminisanom periodu,

povremeno bio prisutan u pomenutim zatočeničkim objektima.

97. Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da je postojanje oružanog sukoba i prisustvo

optuženog u utvrđenom svojstvu u zatočeničkim objektima „Rapatnica“ i „Luke“, u znatnom

uticalo na sposobnost i odluku optuženog da počini zločin, kao i na sam način i cilj

počinjenja zločina. Optuženi Ekrem Ibračević je prema nalazima ovog vijeća, kao načelnik

vojne bezbjednosti OpŠTO Srebrenik, svjestan postojanja oružanog sukoba i okolnosti u

kojima se nalazio, stekao osjećaj odsustva bilo kakve odgovornosti u postupanju prema

civilima srpske nacionalnosti zatočenim u predmetnim zatočeničkim objektima, obzirom da

je otvoreno demonstrirao nadmoć i da je imao kontrolu nad civilima – žrtvama. Na taj način

mogao je i ostvariti inkriminacije za koje je oglašen krivim, bez osjećaja straha od

posljedica i odgovornosti koju bi sigurno snosio u okolnostima odsustva oružanog sukoba.

98. Vijeće nije imalo razloga da iskazima prethodno navedenih svjedoka optužbe i

odbrane, koji su svjedočili na okolnosti ovog opšteg elementa bića predmetnog krivičnog

djela, kao i optuženom, ne pokloni vjeru u navedenom pogledu, imajući u vidu da su se

svjedoci, na ove okolnosti, izjašnjavali objektivno, svako u okviru svoje percepcije

posmatranja predmetnih događaja i da se iskazi svjedoka u pogledu ovih okolnosti

poklapaju i nadopunjuju, te da su njihovi iskazi potkrijepljeni i uloženim materijalnim


43

dokazima.

99. Cijeneći navedene dokaze, Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je optuženi

Ibračević u inkriminisano vrijeme bio načelnik vojne bezbjednosti OpŠTO Srebrenik, na

koji način je ispunjen i treći opšti element bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva.

4. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

100. Konačno, četvrti opšti element postojanja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva jeste taj da je počinilac izvršio nezakonito djelo ili je naredio izvršenje

nezakonitog djela. U tom pogledu Vijeće je, nakon ocjene relevantnih dokaza, zaključilo da

je ispunjen i ovaj element predmetnog krivičnog djela, obzirom da je optuženi radnje

opisane u tačkama 1 i 3 osuđujućeg dijela presude počinio kao saizvršilac, a tačku 2

osuđujućeg dijela presuda kao izvršilac radnji izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen.

101. Postojanje navedenog elementa Vijeće će detaljno obrazložiti kroz pojedinačne

inkriminacije optuženog i to pojedinačno u odnosu na svaku tačku izreke osuđujućeg dijela

presude, kroz identifikovanje relevantnih dokaza, navođenje njihovog sadržaja, dovođenja

u pojedinačnu i međusobnu vezu, te, konačno, njihovom ocjenom.

102. Imajući u vidu sve navedeno, Vijeće nije imalo dileme u pogledu ispunjenosti opštih

elemenata krivičnog djela za koje je optuženi Ibračević oglašen krivim.

B. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA

103. Imajući u vidu da je u ovom predmetu van razumne sumnje utvrđena ispunjenost

opštih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142. KZ

SFRJ, Vijeće će u nastavku obrazložiti ispunjenost i elemenata radnji izvršenja krivičnog

djela, odnosno nečovječnog postupanja. U tom smislu, Vijeće prije svega ukazuje na

pojedine elemente radnji izvršenja navedenog krivičnog djela, čije postojanje je

neophodno utvrditi za dokazivanje krivice otpuženog.


44

(i) Nečovječno postupanje

104. Nečovječno postupanje kao radnja izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva nije posebno definisano članom 142. stav 1. KZ SFRJ. Međutim,

praksa MKSJ nudi mnogobrojne primjere tih konkretnih krivičnih djela i to: sakaćenje ili

nanošenje teških tjelesnih povreda35; premlaćivanje i druge nasilne radnje36; nanošenje

teških ili ozbiljnih povreda37; teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta38; ozbiljan

napad na ljudsko dostojanstvo39; prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu

patnju ili povredu, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo40;

deportacija i prisilno premještanje grupa civila41; prisiljavanje na prostituciju42 i nestajanje

ljudi pod prisilom43.

105. Prvostepeno vijeće MKSJ, u predmetu Delalić i dr., ponudilo je definiciju pojma

„nečovječno postupanje“, u kojoj se kaže „ ... namjerna radnja ili propust, tj. radnja koja

nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko

dostojanstvo“, što čini sljedeća bitna obilježja ovog krivičnog djela:

da su ta radnja ili propust prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili ozljedu,

odnosno da predstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo;

da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice odnosno lica za čije radnje i

propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.

106. Vijeće je uzelo u obzir i definiciju navedenog pojma datu od strane prvostepenog

vijeća MKSJ u predmetu Mladen Naletilić i dr., paragraf 246, a koja glasi: „Nečovječno

postupanje definisano je kao a) namjerno djelo ili propust kojom se nanosi teška duševna

ili tjelesna patnja odnosno povreda, ili koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko

dostojanstvo, a koja je b) počinjena nad osobom koja ne sudjeluje aktivno u

neprijateljstvima“.

35 MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Kvočka i dr., paragraf 208.

36 Ibid, paragraf 208.

37 MKSJ, presuda žalbenog vijeća u predmetu Kordić i dr., paragraf 117.

38 MKSJ, presuda žalbenog vijeća u predmetu Blaškić, paragraf 239. I presuda Pretresnog vijeća u predmetu

Krstić, paragraf 523. 39

MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Vasiljević, paragraf 239 – 240. 40

MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Naletilić i dr., paragrafi 271, 289, 303. 41

MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Kupreškić i dr., paragraf 566.


45

107. Definiciju nečovječnog postupanja dao je i Europski sud za ljudska prava u

predmetu Irska protiv Velike Britanije navodeći da „čin zlostavljanja mora sadržavati

minimalni stepen težine da bi potpao pod odredbe člana 3. Konvencije.“ Pojam

„minimalnog stepena težine“ je sasvim relativan i ovisi o svim okolnostima događaja, kao

npr. o trajanju zlostavljanja, njegovim fizičkim i psihičkim posljedicama, a ponekad i o

spolu, dobi i zdravstvenom stanju žrtve. U datoj definiciji se predlaže da kriterij za

odlučivanje bude stepen patnje žrtve.44

108. Kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične

okolnosti. Neke od tih okolnosti mogu na primjer biti: karakter radnje ili propusta, kontekst

u kojem se radnja dogodila, lične prilike žrtve uključujući starost, pol i zdravstveno stanje,

kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.

109. Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su

stvarne i ozbiljne45.

110. Vijeće je posebno imalo u vidu stav pretresnog vijeća MKSJ iznijet u paragrafima

154 i 155 prvostepene presude u predmetu Tihomir Blaškić u kojim je navedeno sljedeće:

„Nečovječno postupanje je namjerna radnja ili propust, tj. radnja koja je, objektivno

gledano, smišljena a ne slučajna, koja nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu

ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo (...) Tako je nečovječno postupanje

namjerno postupanje koje nije u skladu sa fundamentalnim principom čovječnosti i

sačinjava kišobran pod koji potpadaju preostala teška kršenja sadržana u Konvencijama.

Zato, djela koja su u Konvencijama i komentarima okarakterisana kao nečovječna ili koja

su nespojiva sa principom čovječnosti predstavljaju primjere djela koja se mogu

okarakterisati kao nečovječno postupanje. Kategorija nečovječnog postupanja ne

obuhvata samo djela kao što su mučenje ili hotimično nanošenje teške patnje ili teške

povrede tjelesnog i duševnog integriteta ili zdravlja, nego obuhvata i druga djela koja nisu

u skladu sa osnovnim principom čovječnog postupanja, a posebno ona kojima se nanosi

povreda ličnog dostojanstva“.



44 Presuda ESLjP, Irska protiv Velike Britanije, Serie A, No 25 od 18. januara 1978. godine, str. 14.

45 MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Krnojelac, paragraf 131.


46

111. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je

kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu ili

duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao da će

to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili duševnu patnju

ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa bezobzirnom nepažnjom prema

tome46, što je Vijeće, u konkretnom slučaju, na strani optuženog i utvrdilo.

112. Vijeće se pri tome rukovodilo i kriterijima MKSJ u predmetu Kunarac i dr.47 gdje se

navodi “Za krivično djelo povrede ličnog dostojanstva nužno da je optuženi znao da

njegovo djelo ili propust može imati za posljedicu teško poniženje, degradaciju ili na drugi

način povrijediti ljudsko dostojanstvo. [Z]a krivično djelo povrede ličnog dostojanstva

nužna [je] sam[o] svijest o ‘mogućim’ posljedicama terećenog djela ili propusta”.

113. Vijeće se, pored toga, rukovodilo i stavom zauzetom u predmetu Aleksovski48: “Što

se tiče potrebnog stepena mens rea, ... optuženi je morao počiniti djelo za koje se tereti sa

namjerom da ponizi žrtvu ili je izvrgne ruglu. Iako nije nephodno da je počinilac postupio s

izričitom namjerom da ponizi žrtvu ili da je podvrgne ponižavajućem postupku, on je morao

biti svjestan predvidljivih i logičkih posljedica svojih postupaka”.

1. Tačka 1 izreke osuđujućeg dijela presude, odnosno tačka I b) optužnice

114. Tačkom I b) optužnice optuženom Ibračeviću se na teret stavlja da je:

„Vršeći nadzor nad uslovima zatočenja, Ekrem Ibračević organizovao i podržavao nečovječne uslove boravka zatvorenika u zatočeničkim objektima “Rapatnica” i “Luke“, tako što su zatvorenici držani bez dovoljno hrane i vode, bez adekvatne medicinske pomoći i u slučajevima kad su zatvorenicima nanijete teške povrede tijela, u zatočeničkom objektu “Rapatnica” bez adekvatne dnevne svjetlosti, sa jednom sijalicom crvene boje, zatvorenici su bili lišeni mogućnosti obavljanja osnovnih higijenskih potreba, kupanja, brijanja, šišanja, spavali su na podu, bez kreveta, posteljine, pokrivača, a neki zatočenici, kao što su Đukić Pero, Đukić Drago, Stanišić Lazar i Todić Blažan bili zatvoreni u dvije različite pomoćne prostorije MZ Rapatnica - podrume, koje prostorije su bile namjenjene za odlaganje uglja, građevinskih alata i materijala, dimenzija 3x3 metra, bez prozora, sa


47 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 164-166.

48 MKSJ, presuda Pretresnog vijeće, paragraf 56.


47

željeznim vratima, a u zatočeničkom objektu “Luke” u prizemnim prostorijama, šljunkovitog poda, bez mokrog čvora, bez dovoljno dnevne svjetlosti,“

115. Na okolnosti iz ove tačke optužnice pred ovim vijećem su saslušani svjedoci

Tužilaštva Stevo Stanišić, Savo Gašić, Neđo Stokanović, Danilo Blagojević,

Dobrivoje Mihajlović, Simo Gašić, Jovo Đukić, Blažan Todić, Rade Jovanović,

Velibor Mihajlović, Radenko Mihajlović, Nebojša Davidović, Vasilije Jović, Drago

Đukić, Pero Đukić, Elvedin Ćudić, Ismet Imširović, Enis Softić, Safer Ahmetović,

Ekrem Duranović, H.Dž., Nijaz Bajraktarević, Jasmin Fazlić, Fahrudin Ibrić, Ibro Ibrić,

Z.K., F.H.E. i M.H.E., zatim svjedoci odbrane Džemal Buljubašić, Ivo Veselčić, Suad

Imširović, Nusret Imširović, Almir Mujkić, Sabahudin Dedić, Bahrudin Ćidić, Mirzet

Omerović, Admir Žilić i Osman Mujić, pročitane su izjave Gavre Đukića (dokaz T-21),

Miće Jovanovića (dokaz T-22), Lazara Stanišića (dokazi T-23 i T-23a), Stokana

Markovića (dokaz T-24), te su prezentovani materijalni dokazi u vidu sveske u kojoj je

vođena interna evidencija o previjanju, knjige protokola Doma zdravlja Srebrenik i

protokola službe hitne pomoći, odnosno dokazi T-18, T-26, T-71 do T-73, kao i dokaz T-

149, tj. iskaz optuženog Ibračevića dat u istrazi.

116. Nakon što je analiziralo i ocijenilo iskaze navedenih svjedoka i materijalne dokaze

provedene na okolnosti uslova zatočenja u prostorijama „Rapatnica“ i „Luke“, Vijeće je van

razumne sumnje utvrdilo da je optuženi Ekrem Ibračević počinio radnje opisane u tački 1

izreke osuđujućeg dijela presude.

117. Do navedenog utvrđenja Vijeće je došlo tako što je ispitalo uslove boravka

oštećenih u „ćumurani“ objekta „Rapatnica“, zatim dovelo ih u vezu i posmatrajući ih kroz

prizmu uslova boravka srpskih civila zatvorenih u drugim prostorijama u „Rapatnici“ i

„Lukama“, ispitujući pri tome da li su u te prostorije zatvarani isključivo civili srpske

nacionalnosti. Vijeće je zatim ispitalo ulogu optuženog Ekrema Ibračevića i njegovu

mogućnost da utiče na uslove boravka zatočenih u pomenutim prostorijama, kao i njegove

radnje preduzete u tom pogledu. U konačnici, Vijeće je cijenilo iskaze navedenih svjedoka

i materijalnih dokaza, uzimajući u obzir i praksu MKSJ i Suda BiH, odnosno činjenična i

pravna utvrđenja zauzeta po pitanju uslova boravka zatočenih lica.


48

(i) Uslovi boravka u “Ćumurani”

118. Vijeće je prije svega ispitalo kakvi su uslovi boravka bili u podrumskim prostorijama

u „Rapatnici“, odnosno u prostoriji koju su svjedoci nazivali „ćumuranom“. Do utvrđenja o

navedenoj okolnosti Vijeće je došlo, prvenstveno, analizom i ocjenom iskaza oštećenih

Pere i Drage Đukića, Blažana Todića kao i pročitanih iskaza oštećenog Lazara

Stanišića, zatim svjedoka Z.K., F.H.E. M.H.E., Ismeta Imširovića, Enisa Softića, Safera

Ahmetovića i Osmana Mujića.

119. Oštećeni su u svojim iskazima detaljno opisali uslove u kojima su se nalazili za

vrijeme zatočenja u podrumskim prostorijama „Rapatnice“ – „ćumurani, kao i zlostavljanja

kojima su bili izloženi za to vrijeme.

120. Svjedok Drago Đukić je izjavio da su, nakon što su on i njegov brat uhapšeni,

dovedeni u „Rapatnicu“ oko 5-6 sati, te da su zatvoreni u podrum pun uglja, navodeći da u

toj prostoriji nije bilo prozora i da su bila samo metalna vrata. Kada su ih doveli u prostoriji

nije bilo nikoga. Na upit da se izjasni o veličini te prostorije, svjedok je izjavio da se ne

može izjasniti jer nije mogao vidjeti obzirom da je u istoj bilo mračno. Svjedok je pojasnio

da su ih, nekoliko sati nakon njihovog zatvaranja u tu prostoriju, izvodili na sprat na

ispitivanje kojom prilikom su bili zlostavljani, da bi potom bili vraćeni u drugu podrumsku

prostoriju koja je također bila bez prozora i sa metalnim vratima i u kojoj prostoriji su

zatekli oštećene Lazara Stanišića i Blažana Todića. Na okolnosti izgleda i uslova boravka

u toj prostoriji svjedok je naveo da je dolje bio beton ili zemlja, ističući da nije siguran, te da

su bila jedna drvena vrata na kojima su spavali. Izjavio je da se nisu kupali mjesec dana,

da su bili u istoj odjeći, da su ih ponekad, na 10-ak minuta puštali vani, na vanjsku

svjetlost, te da su fiziološke potrebe vršili u wc-u. Također je izjavio da su dobijali hranu

bez navođenja detalja o količini i učestalosti, dok su vodu dobijali u flašama. Svjedok je

naveo da su išli na ispitivanja kako u toku dana tako i u toku noći, te da su nakon svakog

ispitivanja vraćani u podrum. Opisao je i maltretiranja kojima su on lično, njegov brat i

Lazar Stanišić bili izloženi tokom boravka u „Rapatnici“. U tom smislu detaljno je opisao

događaj kada je izvođen u salu u kojoj je bila bina i kada je po tijelu pržen lemilicom, kada

su mu ubadali igle pod nokte i kada je bio primoran pojesti čašu soli. Svjedok je istakao da

je tom prilikom osjećao jaku bol, kao i da je imao opekotine po tijelu koji su se zagnojile, a

od kojih povreda i danas osjeća posljedice. Naveo je i to da su isto večer, istom tretmanu

bili podvrgnuti i njegov brat Pero Đukić i Lazar Stanišić, dok je za Blažana Todića naveo


49

da je kritične prilike bio samo tučen, odnosno da im je on tako rekao. Svjedok je izjavio da

mu je brat pričao da je i on pržen lemilicom po leđima i da su mu stavljali štipaljke na uši

kroz koje su puštali struju usljed čega je gubio svijest. Prema navodima svjedoka on, Pero

i Lazar su i nakon opisanog zlostavljanja, ponovno vraćani u prostoriju iz koje su izvedeni,

te da su u toj prostoriji boravili dok nisu prebačeni u Tuzlu. Svjedok je također naveo da je

sedam dana nakon opisanog događaja dolazio Ekrem Ibračević da vidi povrede, te da je

od njega tražio da dođe doktor, a nakon čega su dolazili doktor i medicinska sestra, koji su

medicinsku pomoć njima trojici pružali u prostoriji na gornjem spratu.

121. Svjedok Pero Đukić je naveo da su on i njegov brat Drago po dolasku u

„Rapatnicu“ zatvoreni u podrumsku prostoriju koju su koristili za odlaganje uglja i koja je

prema njegovim navodima bila veličine od 6 do 10 m2. Svjedok je izjavio da su u toj

prostoriji zatekli 10 cm debeli sloj prašine od uglja i da je u jednom ćošku bila gomila uglja i

nekakvog smeća, neke daske, plastika i ništa više. Opisao je da su na toj prostoriji bila

metalna vrata, te da u njoj nije bilo svjetlosti, ni prirodne ni vještačke. Iz iskaza ovog

svjedoka proizlazi da su u podrumskim prostorijama bili zatvoreni Lazar Stanišić i Blažan

Todić, te da su svi, nakon dnevnih i noćnih izvođenja na ispitivanje na sprat ili u prostoriju

u kojoj je bila bina, kojim prilikama su bili zlostavljani na razne načine, ponovo vraćani u

različite podrumske prostorije. Svjedok je također opisao zlostavljanja kojima je bio izložen

kada je izveden u salu u kojoj se nalazila bina, navodeći da je tom prilikom paljen

lemilicom po leđima, da su mu zabadali igle pod nokte i da su mu na uši stavljali štipaljke

spojene kablovima na struju i kroz iste puštali struju, nakon čega se više nije sjećao šta se

dešavalo, osim da je bio sav mokar kada su ga vratili u podrumsku prostoriju iz koje je

izveden. Svjedok je naveo da su njegov brat i Lazar Stanišić iste večeri izvođeni i na sličan

način zlostavljani. Prema njegovim navodima dan nakon zlostavljanja kada je pržen

lemilicom došao je čuvar Suad i izveo ga u kancelariju mjesne zajednice gdje je zatekao

dvije medicinske sestre koje su ga pregledale. Svjedok je naveo da je tom prilikom došla

osoba za koju je rekao da je Fikret Ibračević i za koju misli da je komandir te policije, koji

se cinički nasmijao i pitao ga ko mu je to učinio. Svjedok je pojasnio da je nakon nekog

vremena prebačen u prostoriju gdje su bili Drago i Lazar Stanišić, kojom prilikom je vidio

da Lazar razgovara sa osobom za koju je Lazar Stanišić rekao da se zove Fikret Ibračević.

Svjedok je opisao da je prostorija u koju je prebačen bila „malo ljepše sređena“, u kojoj je


50

bio „nekakev ležaj“ i bilo je „malo vještačke svjetlosti“ 49, a vrata su bila staklena. Opisujući

uslove u kojima je boravio nakon nanošenja povreda lemilicom i na druge načine, svjedok

je rekao da kada se pomjeri da se digne „tona prašine od uglja“, da rane nisu zavijene i da

je to vremenom oticalo „debljine k'o prst na leđima gdje se stvorila neka voda ispod toga“.

Svjedok je naveo da je tako trajalo danima dok se „to samo od sebe nije provalilo“50, kao i

da u tom periodu nije mogao leći, ističući da je tih dana presjedio dok nije prebačen u

prostoriju sa Lazarom i Dragom. Naveo je da je u prostoriji u kojoj se nalazio postojao

samo jedan komad vrata, nije bilo drugog ležaja, dok je u prostoriji gdje su bili Lazar i

Drago bio „neki ležaj, ne znam neke daske i šta je po... neki, neka ćebad ili ne znam šta je,

da li je neki dušek“, ističući da je „uglavnom (...) bilo udobnije, udobnije je bilo puno nego

to“51. Odgovarajući na upit o hrani, svjedok je odgovorio da je hranu dobijao jednom

dnevno koju je jeo u prostoriji, osim jedne prilike kada ga je čuvar pustio da jede vani sa

šoferom koji je hranu dovozio. Izjavio je da hrana nije bila loša, a vodu je dobijao „kako mu

kad daju“52. Fiziološke potrebe je vršio u vanjskom wc, nakon što ga pusti čuvar, navodeći

da ga jednom prilikom nije htio pustiti te je fiziološku potrebu morao obaviti u podrumu.

Svjedok je izjavio da, osim navedene prilike kada je jeo napolju sa vozačem koji je dovozio

hranu, nije izvođen vani na prirodnu svjetlost. Prema navodima svjedoka, u „Rapatnici“ je

proveo 20 dana, kada su on, njegov brat i Lazar Stanišić prebačeni u zatvor u Tuzlu.

122. Svjedok Blažan Todić je izjavio da je nakon hapšenja doveden u „Rapatnicu“ i

zatvoren u podrumske prostorije. Kada je doveden nije nikoga bilo u toj prostoriji, kasnije

je doveden Lazar Stanišić kojeg je svjedok poznavao jer mu je bio komšija. Svjedok je

opisao tu prostoriju navodeći da je bila mala, veličine 3x3 ili 3x4 metra, bez prozora, sa

metalnim vratima. Naveo je da je u podrumu bilo nekog alata, ali nije dobro vidio jer je bio

mrak ističući da kad „zatvori vrata i ne vidiš ništa“53. Pojasnio je da je svjetlost ulazila samo

kada se otvore vrata. Na upit na čemu je spavao svjedok je rekao da su unutra bila

ubačena jedna drvena vrata zajedno sa štokom. Kako slijedi iz iskaza svjedoka, isti je

nakon određeng vremena prebačen u drugi podrum u kojem je bio ugalj i koji je bio

potopljen vodom jer je kiša padala. U tu prostoriju je zatim doveden Pero Đukić koji je tu

prenoćio, a sutradan je odveden u drugu prostoriju gdje je prethodno bio svjedok. Nakon

49 Transkript glavnog pretresa od 12. maja 2015. godine, saslušanje Pere Đukića, str. 29.

50 Id, str. 32.

51 Ibid.

52 Id, str. 34.

53 Transkript glavnog pretresa od 10. marta 2015. godine, saslušanje Blažana Todića, str. 22.


51

toga, u prostoriju u kojoj se on nalazio, doveden je Lazar Stanišić. Svjedok je naveo da su

ih tako prebacivali iz jedne u drugu prostoriju kako ne bi bili zajedno. Prema navodima

ovog svjedoka, nakon što je Lazar Stanišić ponovo doveden u prostoriju gdje je on bio

zatvoren, došao je vojnik koji je izveo Lazara Stanišića, nakon čega je čuo jaukanje.

Svjedok je naveo da je prepoznao da su jaukali Drago i Pero Đukić. Na upit da li je čuo

jaukanje Lazara Stanišića, odgovorio je da on nije jaukao. Nadalje je pojasnio da se Lazar

Stanišić, nakon što je izveden iz podruma, nije vraćao u tu prostoriju dok je on u njoj

boravio. Pojasnio je da se sa Lazarom Stanišićem, Perom i Dragom Đukićem ponovo

susreo u zatvoru u Tuzli. Naveo je da je bio zajedno sa Lazarom u ćeliji, koji mu je pričao

šta mu se dešavalo i da mu je nakon toga pružana medicinska pomoć. Tada je saznao da

su i Drago i Pero bili prženi lemilicom jer su mu to oni pričali. Na upit da dodatno opiše

uslove u kojima su boravili u podrumskim prostorijama u “Rapatnici”, svjedok je naveo da

je u tim prostorijama bilo mračno, dok su hranu dobijali kada i vojska ističući da je hrana

bila dobro i da je bio zadovoljan. Pojasnio je da ga u wc nisu puštali 12 dana, a kada su ga

nakon toga izveli u wc koji se nalazio vani, nije mogao obaviti potrebu jer ga je vojnik

požurivao i psovao mu.

123. U pročitanom iskazu oštećenog Lazara Stanišića (dokaz T-23), iz kojeg proizlazi

da je u inkriminisano vrijeme bio zatvoren u “Rapatnici”, navedeno je da ga je, kada je

doveden u Rapatnicu, pretukao Mustafa Ćović zvani Muće do te mjere da je izgubio

svijest, nakon čega se probudio u prostoriji koja je izgledala kao napušteni podrum, ali je

bio pun uglja. Prema navodima svjedoka, kada se probudio ponovo je došao Muće i tada

je prebačen u drugu prostoriju, koju naziva atomsko sklonište, na kojoj su bila čelična vrata

i u kojoj je bilo građevinskog materijala, žice. Oštećeni je izjavio da se u toj prostoriji ništa

nije moglo vidjeti, pa tako nije vidio da je sve bilo razbacano po toj maloj prostoriji zbog

čega ga je napao Muće kada ga je kasnije obilazio, optužujući ga da je on to razbacao

pokušavajući pobjeći. Oštećeni je u ovom iskazu naveo da poznaje braću Dragu i Peru

Đukić, te da su oni bili zatvoreni u drugoj prostoriji u “Rapatnici”, kao i da je Drago Đukić

jedno večer prebačen u njegovu prostoriju, nakon čega je ponovo izveden. Oštećeni je

opisao i zlostavljanja kojima je bio izložen za vrijeme boravka u podrumu, uključujući

prženje lemilicom po leđima, navodeći da se to dešavalo u prostoriji u kojoj je bila bina i

gdje su se održavale igranke, nakon čega je ponovo vraćen u istu prostoriju. Oštećeni je

opisao da je dan nakon što je pržen lemilicom dolazio Ekrem Ibračević, za kojeg je rekao

da ga poznaje i da je bivši oficir JNA, koji ga je pitao „što je tako smotan“, na što mu je

odgovorio pitanjem da li bi on bio smotan da su njemu to uradili, a zatim ga je Ibračević


52

pitao šta su mu to uradili. Oštećeni je naveo da Ibračević nije znao šta su mu radili, a

nakon toga je skinuo košulju i pokazao Ibračeviću šta su mu radili. Prema navodima

oštećenog Ibračević je tada naredio stražaru da pozovu doktora. Naveo je da je nedugo

nakon toga došao neki doktor-crnac sa ženom koji su ga pregledali i previli. Iz pročitanog

iskaza proizlazi da je svjedok za vrijeme 37-dnevnog boravka u “Rapatnici” jednom

izvođen na svjež zrak, da je jednom odveden u Luke na kupanje, kao i da je fiziološke

potrebe vršio u vanjskom wc nakon što ga stražar izvede iz prostorije. Oštećeni je naveo

da je cijelo vrijeme boravka u „Rapatnici“, ukupno 37 dana, boravio u odvojenoj prostoriji,

bio je sam u podrumu, dok su svi drugi otišli. Kada je vidio da je ostao sam rekao je

Ibračeviću da ako ga ne prebace negdje drugo ili ne ubiju da će se on sam ubiti. Istog

dana u podne svjedok je prebačen u Tuzlu.

124. Vijeće je cijenilo i iskaz oštećenog Lazara Stanišića dat 9. novembra 2000. godine

Okružnom sudu u Somboru, u Srbiji, (dokaz T-23a) u kojem je oštećeni u pogledu

prostorija u kojima je boravio i zlostavljanja kojima je bio izložen govorio na skoro identičan

način.

125. Da su oštećeni bili zatvoreni u podrumskim prostorijama u „Rapatnici“ proizlazi i iz

iskaza svjedoka Ismeta Imširovića i Enesa Softića čuvara u „Rapatnici“ u

inkriminisanom periodu, koji su izjavili da su navedena lica bila zatvorena u manjoj

podrumskoj prostoriji odnosno „ćumurani“. Oba svjedoka su opisali uslove u podrumskim

prostorijama. Ismet Imširović je naveo da u podrumskim prostorijama nije bilo prozora, bila

su jedna metalna vrata, unutra nije bilo svjetlosti niti je bilo vode, ističući da su im vodu

davali po potrebi, dok je svjedok Enes Softić naveo da su tu bili loši uslovi za boravak, da

je bio gol beton, da nije bilo prozora, niti se sjeća da je bilo deka. Naveo je da su wc imali

vani i da su kucali na vrata kada trebaju u wc, a zatim bi ih neko izveo. Također je izjavio

da su jeli istu hranu koju su dobijali čuvari. Svjedok Safer Ahmetović govoreći o uslovima

u „Rapatnici“ koje je zatekao dolaskom na poziciju komandira vojne policije je izjavio da je

na spratu bio administrativni dio, a kada se siđe niz stepenice bila su metalna, manja,

vrata i pored njih veća, dvokrilna, metalana vrata. Naveo je da je vojni policajac koji je bio

u pratnji otvorio manja vrata i tada je primijetio da je prostorija bila mala i da nije imala

prozora. O zatočenju oštećenih u podrumskim prostorijama u „Rapatnici“ je govorio i

svjedok M.H.E. ističući da kada je doveden u „Rapatnicu“, odveden je u podrum gdje su

držani zatvorenici koje je pregledao. Također je naveo da je u „Rapatnicu“ došao na

zahtjev Ekrema Ibračevića koji mu je rekao da se desila nesreća i da su zatvorenici


53

mučeni. Tražio je da izađe na lice mjesta i da to uradi u tajnosti. Svjedok je naveo da je u

podrumu gdje su držani zatvorenici zatekao smrad, vlagu, a zatvorenici su izgledali jadno,

umorno i prestrašeno, ne sjeća se da su tu bile neke stolice. Sa njim je cijelo vrijeme bio

prisutan i Ekrem Ibračević. Slično je izjavila i svjedokinja F.H.E. ističući da je u

„Rapatnicu“ išla u pratnji Ekrema Ibračevića koji je bio prisutan cijelo vrijeme. Navela je da

je odvedena u seosku čitaonicu, bila je jedna sala, a u sali dvije manje prostorije, za koje

se ne sjeća da li su imala vrata. Prostorija u kojoj su se nalazila lica koja je trebala previti

je bila neuređena i učinilo joj se da nije bila betonirana, lica su ružno izgledala i ništa nije

bilo higijenski. Prema navodima ove svjedokinje više puta je dolazila da previja te osobe,

za koje kaže da je bila jedna starija i jedna mlađa osoba, te da je, kada je došla drugi put,

zatekla bolje uslove, bili su u sali sa urednim stvarima i nisu više bili prljavi. Svjedokinja

Z.K. je također svjedočila na ovu okolnosti navodeći da je u julu ili augustu 1992. godine,

po nalogu šefa smjene dr. M.H.E. išla u pritvor u Rapatnici radi previjanja dvije osobe,

jedne mlađe i jedne starije. Izjavila je da su ta lica imala opekotine i da je previjanje vršila u

prostoru gdje je bila trgovina.

126. Iskaze saslušanih svjedoka na ovu okolnost Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim

obzirom da su uvjerljivi, uzajamno potkrjepljujući i dopunjujući.

(ii) Uslovi boravka lica zatočenih u “Rapatnici” i “Lukama”

127. Vijeće je ispitalo i uslove boravka srpskih civila zatočenih u “Rapatnici” u

inkriminisanom periodu, a koji su držani zatvoreni u čitaonici, odnosno prostoriji u kojoj su

se, prema navodima svjedoka održavale svirke, igranke i u kojoj je bila bina, dovodeći u

vezu uslove u kojima su boravili oštećeni Lazar Stanišić, braća Đukić i Blažan Todić, sa

uslovima u kojima su boravila ostala lica zatočena u “Rapatnici”. Vijeće je na ovu okolnost

cijenilo iskaze svjedoka Steve Stanišića, Save Gašića, Neđe Stokanovića, Danila

Blagojevića, Dobrivoja Mihajlovića, Sime Gašića, Jove Đukića, Velibora Mihajlovića,

Radenka Mihajlovića, Elvedina Ćudića, Ismeta Imširovića, Enisa Softića, Safera

Ahmetovića, Ekrema Duranovića, Džemal Buljubašić i Osman Mujić, kao i pročitanu

izjavu Gavre Đukića (dokaz T-21).

128. Svjedok Stevo Stanišić, iz čijeg iskaza proizlazi da je bio zatvoren u “sali za

igranke” u “Rapatnici” gdje je i ranije dolazio, izjavio je da je u toj prostoriji bila sijalica koja


54

nije davala dovoljno svjetlosti, da su prozori bili zakovani daskama i da je prolazilo malo

svjetlosti. Naveo je da je ta prostorija bila veličine ¾ sale u kojoj se nalazi54, da su spavali

na bini, da se nisu imali čime pokriti, niti su imali odjeće da se presvuku, te da su nuždu

obavljali u vanjskom wc u koji su mogli ići nakon što ih stražar pusti. Također je naveo da

misli da je napolju bila česma gdje su se mogli umiti i oprati. Osim kada su izlazili napolje

radi odlaska u wc, svjedok je naveo da su izlazili par puta vani, te da je Muće otvarao vrata

prostorije u kojoj su boravili. Kada je riječ o prehrani, svjedok je naveo da se nisu patili sa

hranom, nisu gladovali. Na kraju je izjavio da nije imao zdravstvenih problema kao

posljedicu boravka u “Rapatnici” gdje je boravio od 19. do 26. juna 1992. godine kada je

odveden u Tuzlu zajedno sa ostalim zatvorenicima iz prostorije u kojoj je bio zatvoren.

129. Svjedok Savo Gašić koji je izjavio da je nakon napada na selo Brezje odveden u

Rapatnicu i da je bio zatvoren u sali za priredbe, gdje je boravio do 27. juna 1992. godine

kada je odveden u Tuzlu. Kada je ušao u tu prostoriju primijetio je da su prozori zakovani,

da je bilo mračno, bila je jedna sijalica, žućkaste boje, koja nije puno obasjavala, vidio je

stolove i stolice, te binu na kojoj je bila “stazica” na kojoj su spavali. Naveo je da nije bila

nikakva specijalna ishrana, imali su hrane. Jednom su dobili kao neki svečani obrok koji je

bio obilan, to je bilo peti dan. Niko im nije zabranjivao da jedu ono što su dobili, ističući da

što su dobili mogli su jesti. Količinski to nije bilo dovoljno, jednu porciju su jela dvojica.

Vodu su dobijali po jedno lonče ili u kanti ili kanisteru, ostave tu, mogli su piti. Nuždu su

obavljali vani, izvođeni su u wc. Po noći su nuždu vršili u prostoriji jer nije uvijek bilo

nekoga da ih izvede. Osim na ispitivanje niko ih nije izvodio vani. Prostorija u kojoj je

boravio bila je veličine oko 15x6 m, u toj prostoriji je boravilo oko 35 osoba.

130. Svjedok Neđo Stokanović je izjavio da su u prostoriji u kojoj je bio zatvoren u

Rapatnici bili zakovani prozori, da su izlazili vani kada bi izlazili u wc. Naveo je da su imali

svoje hrane, da im niko nije donosio nikakve hrane, ali da to nisu ni tražili. Također je

izjavio da su možda neki dobijali hranu, ali on lično nije ni tražio niti je dobijao hranu. Vodu

su dobijali kada god su tražili. Ponovio je da su možda i dijelili hranu, ali svjedok nije imao

potrebe za istom jer je imao svoje hrane.

131. Da je veća grupa mještana sela Brezje bila zatvorena u prostoriji u Rapatnici

proizlazi i iz iskaza svjedoka Danila Blagojevića koji je naveo da su bili zatvoreni u sali

gdje su se održavale priredbe, gdje se vjerovatno omladina okupljala i u kojoj je bila velika

54 Saslušanje ovog svjedoka u toku glavnog pretresa je održano u sudnici broj 7 ovog suda.


55

tribina. Misli da ih je u toj prostoriji bilo oko 30 – 33 osobe. Naveo je da ništa nije mogao

vidjeti jer su prozori bili zamračeni, bila su drvena vrata sa dva krila, koja su se zatvarala,

zaključavala. Nije vidio da li je bila sijalica u toj prostoriji. Osim bine nije bilo drugog

namještaja, spavali su dole, na betonu. Stanoje Ljubić mu je dao bundu na kojoj su sjedili.

Izjavio je da nisu mogli izlaziti na svjež zrak, osim kada su išli u wc. Jednom su dobili

jedan obrok za koji se ne sjeća da li su bile pljeskavice, da li je bio burek ili ćevapi, dok su

vodu dobijali u flašama. Nije primijetio da im je neko zabranjivao da jedu hranu koju su

dobijali.

132. Svjedok Dobrivoje Mihajlović je izjavio da je grupa mještana sela Brezja i

Jasenica, među kojima je i on, dovedena u Rapatnicu i zatvorena u prostoriju u kojoj je

primijetio binu visine 1m, na kojoj prostoriji su bila dvokrilna vrata sa zavarenim limovima,

gdje je boravio od 21. do 27. juna 1992. godine. Prema navodima ovog svjedoka u toj

prostoriji su bila dva prozora koja su bila zavarena limom, bila je bina na kojoj su spavali.

Naveo je da nisu imali posteljine, sjeća se da je imao neku teksas jaknu na kojoj je

spavao. Bila je jedna mala prostorija u koju su im donosili vodu u kanisterima i plastične

čaše. Izjavio je da nije bilo dnevne svjetlosti u toj prostoriji, samo je bila obična sijalica

upaljena. Vani su izlazili po potrebi, kada su išli u wc. Što se tiče hrane, svjedok je naveo

da je bilo malo količinski, ističući da su dobijali dva puta na dan isto što su jeli i čuvari, ali

pretpostavlja da su oni dobijali malo više. Naveo je da im hrana nije bila uskraćivana.

133. Svjedok Velibor Mihajlović je izjavio da je dolaskom u „Rapatnicu“ vidio da su

dovedeni u salu za održavanje priredbi i da je u toj sali bila betonska bina. Izjavio je da je

unutra bilo jezivo, mračno, bila je jedna mala tamno žuta sijalica, okolo je sve bilo

zakovano. Naveo je da su spavali na toj betonskoj bini, bez ikakvih podmetača. Wc su

imali vani, ali svjedok nije smio izlaziti u wc, dok su drugi zatvorenici izlazili kada ih puste,

a neki su nuždu obavljali i u toj prostoriji. Vodu su dobijali u plastičnim kanisterima, a što

se tiče hrane, naveo je da su nekad dobijali neke konzervice i neko kuhanje – leće, ističući

da je možda jednom ili dva puta jeo jer nije imao potrebe, sjeća se da nije uopšte imao

osjećaj gladi.

134. Svjedok Radenko Mihajlović je izjavio da je u „Rapatnicu“ doveden 21. juna 1992.

godine, te da je tu boravio do 27. juna kada su zatočenici prebačeni u zatvor u Tuzlu.

Naveo je da je prostorija u kojoj je boravio bila mračna, da je bila jedna sijalica u prostoriji

gdje je bila voda, koja prostorija se zatvarala tako da svjetlost nije dopirala do njih. Naveo

je da su izgladnjivani, odnosno da su dobili samo po jedan narezak kada su stigli i


56

hljeba. Izjavio je da su za vrijeme boravka u toj prostoriji spavali na dekicama, a da je

ispod bio beton. Vodu su imali u prostoriji sa sijalicom, gdje je bila i česma na kojoj su se

mogli prati, imali su slobodan pristup toj česmi, dok su u wc morali ići vani.

135. Slično su izjavili i drugi svjedoci saslušani na ovu okolnost, a iz čijih iskaza proizlazi

da su nakon napada na selo Brezje mještani dovedeni u prostoriju u “Rapatnici” gdje su se

održavale razne priredbe, odnosno gdje je bila bina i u kojoj su boravili do odlaska u Tuzlu

26./27. juna 1992. godine. Tako je svjedok Simo Gašić izjavio da su uslovi bili loši, da su

spavali na podu na jaknama koje su imali, da su imali malo hrane koju su dobijali dva puta

dnevno, kao i da nisu imali uslove za obavljanje higijenskih potreba, dok su u wc izlazili

vani, nakon što pozovu čuvara. Svjedok Jovo Đukić je izjavio da su od hrane dobijali

nekad grah, nekad nešto drugo, da nisu izlazili vani osim kada su išli u wc, a što se tiče

svjetlosti ima li su tri sijalice u prostoriji.

136. Svjedok Elvedin Ćudić je na ovu okolnost izjavio da uslovi u pritvoru nisu bili

dobri, navodeći da nije bilo kreveta, da su spavali na spužvama, a da je hrana bila ista kao

i ona koju su dobijali pripadnici čete - jeli su iz istog kazana, nije bilo razlike. Također je

naveo da su svakodnevno izvođeni u šetnju, odnosno takvu je informaciju on dobijao od

stražara. Jedan od stražara u “Rapatnici” u inkriminisanom period, svjedok Ismet

Imširović je izjavio da su vrata na sali bila metalna, da su se zaključavala katancem, da

su na prozorima bile rešetke, te da niko nije mogao ući bez znanja stražara. Naveo je da

su stakla bila poskidana i stavljene su daske, a kasnije su bile rešetke. Izjavio je da je u

sali bilo vode, bio je mokri čvor, a u wc su izlazili vani. Svjedok Enis Softić, koji je također

bio stražar, naveo je da je dužinom cijele sale, naspram ulaznih vrata, bila bina, da

osvjetljenje nije bilo loše, da su bili prozori, da je bilo i dnevne svjetlosti, zatim da su bile

obične sijalice, te da je po noći bilo polutamno. Sjeća se da je tu postojao umivaonik, dok

je wc bio napolju, kucali su na vrata kada trebaju u wc. Ne sjeća se da li je bilo nekog

namještaja u toj prostoriji. Naveo je da je u velikoj prostoriji bilo deka na bini. Hranu su

dobijali tri puta dnevno i bila je ista koju su dobijali i čuvari. Svjedok Safer Ahmetović je

također govorio o uslovima koje je zatekao u pritvorskim prostorijama prilikom dolaskom

na dužnost komandira vojne policije, te je u tom smislu naveo da u prostoriji na kojoj su

bila velika vrata primijetio da nije bilo kreveta, te da je bila neka bina. Svjedok Ekrem

Duranović je izjavio da su sva zatvorena lica imala iste uslove, da su se hranili u pritvoru,

da su imali stolice i stol, da je osvjetljenje bilo normalno, odnosno da su bile bijele sijalice,

te da su svi imali mogućnost da traže medicinsku pomoć.


57

137. Svjedok Osman Mujić koji je svjedočio o dolasku i zatvaranju civila sprske

nacionalnosti u prostorije u “Rapatnici” je izjavio da ga je na dan dolaska pomenutih lica

pozvao „kapetan Ibračević“ i zatražio od njega, kao komandira Civilne zaštite (CZ) i kao

vjerskog službenika - Imama, da se obezbijede prostirke za ljude gdje će ležati jer je dole

bio beton. Svjedok je naveo da je nekoliko ljudi otišlo do džamije i donijeli su hasure, nešto

ćilima i kožica na kojima se klanja, odnijeli su na dio prostorije koji je bio u daskama i

prostrli su te prostirke. Također je naveo da je prostorija imala normalno osvjetljenje,

odnosno da su bile 3-4 sijalice, ali da su kasnije prostoriju morali zamračiti zbog vazdužne

opasnosti. Naređeno je da spolja prostorije budu zamračene šperama i daskama, što su

uradili tokom noći. Svjedok je naveo da su i na gornjem spratu, gdje su bile prostorije CZ,

a kasnije i vojne policije, također bile zamraćene prostorije, ali iznutra. Slično je izjavio i

svjedok Džemal Buljubašić ističući da mu je hodža Osman Mujić pričao da je iz džamije

donio neke kožice i tepihe da ti ljudi imaju na čemu spavati. Naveo je da mu je on rekao da

su ta dovedena lica bila na drvenoj bini, platformi.

138. Iz pročitanog iskaza Gavre Đukića (dokaz T-21) također proizlazi da su civili

srpske nacionalnosti bili zatvoreni u jednoj zgradi u Rapatnici, za koju misli da je škola i na

kojoj su prozori bili zakovani daskom, a unutra je gorjela samo jedna crvena sijalica.

139. Vijeće je na okolnost uslova boravka zatočenika razmotrilo i iskaze svjedoka

Nebojše Davidovića, Vasilije Jovića i Radeta Jovanovića, kao i pročitane iskaze Miće

Jovanovića (dokaz T-22) i Stokana Markovića (dokaz T-24) koji su bili zatvoreni u

“Lukama”.

140. Svjedok Nebojša Davidović je naveo da, nakon što su uhvaćeni kod mjesta zvano

Oparkovica, njih 6-7, među kojima su bili i Stokan Marković i Vasilije Jović, su odvedeni do

fudbalskog kluba u Rapatnici. Svjedok je izjavio da se sjeća da su smješteni u prostoriju

koja je izgledala kao svlačionica, sjeća se da su na prozoru bile rešetke, spavali su na

podu. Naveo je da je on bio u toj prostoriji sa ostalim ljudima iz grupe, dok je Stokan

Marković bio odvojen od njih. Također je naveo da su bili zaključani i da nisu mogli izlaziti

jer je stražar bio ispred, kada su imali potrebu da idu u wc, tražili su od stražara da ih pusti.

Sjeća se da su imali hrane, ali se ne sjeća ko je donosio i koliko je bilo, dok su vodu pili

kada su išli u wc. Slično je izjavio i svjedok Vasilije Jović ističući da je u prostoriji gdje je

bio zatvoren bio prozor sa rešetkama, da nisu imali mogućnost izlaska iz te prostorije, da

su imali wc u koji su ih izvodili i gdje su pili vodu. Sjeća se da su imali hranu, ali se ne


58

sjeća ko im je tu hranu donosio i kakva je bila.

141. Svjedok Rade Jovanović, koji je također bio zatvoren u “Lukama”, je izjavio da su

smješteni u objekat gdje je bila smještena rezervna stanica policije Rapatnica, u prostoriju

svlačionice, a kroz prozor se vidjelo fudbalsko igralište. Naveo je da nisu bili vezani. Izjavio

je da je ta prostorija imala metalna vrata i mali prozor sa rešetkama, zidovi su bili samo

izmalterisani, dok je dole bio beton. Ostavili su ih bez ičega, nešto odjeće što su imali su

prostrli i na tom su sjedili ili ležali. Tu su bili 4-5 dana. Povremeno su dobijali nešto da

pojedu, to se dešavalo možda jednom dnevno. Od hrane su im donosili nešto kuhane

hrane, kao vojnička hrana. Nakon toga su ih prebacili u drugu prostoriju, u prizemlju istog

objekta, u koju se ulazilo sa druge strane. Bila je uslovnija, vjerovatno je bila nekad

kancelarija. Naveo je da je u toj prostoriji ostao do kraja, tj. do početka augusta kada je

prebačen u zatvor u Tuzlu.

142. Iz pročitanog iskaza Miće Jovanovića (dokaz T-22) proizlazi da je prostorija u

svlačinioci u objektu „Luke“ bila veličine 3x3 metra sa betonskim podom bez kreveta i bez

podmetača. Bili su prinuđeni da spavaju na tom betonu bez ikakvih podmetača. Higijenu

nisu mogli održavati u takvim uslovima niti se presvlačiti. Fiziološke potrebe su vršili u

dijelu svlačionice koji je bio napravljen kao kupatilo, ali koje nije bilo u funkciji, tako da su

uslovi našeg smještaja bili loši. Hranu su dobijali redovno i bila je zadovoljavajuća. U

iskazu je navedeno da su izvođeni vani, prema potoku koji je bio iza zgrade, da vrše

nuždu, veliku ili malu, ali ih je stražar držao na nišanu oružja, tako da se obično dešavalo

da fiziološke potrebe nisu mogli završiti, kao i to da su 17 dan od zatvaranja izvođeni u

hodnik gdje je bila česma, gdje im je dozvoljeno da se obriju.

143. Pročitan je i iskaz Stokana Markovića (dokaz T-24) u kojem je navedeno da

objekat fudbalskog kluba „Rapatnica“ u koji su bili zatvoreni nije bio završen. Pod je bio

šljunkovit, a prozori su bili skroz mali i bili su povisoki iznutra. Spavao je na šljunku, a

hranu je dobio tek sutradan i to četvrtinu lepine od ćevapa koja je bila umočena u neku

tečnost. Uslovi za boravak su bili jako loši, nikakvi. Spavao je na šljunku naslonjen uz zid,

vode nije bilo, wc-a nije bilo, tako da je nuždu vršio u jednom dijelu prostorije koji je bio

planiran za WC. Imao je samo malu nuždu obzirom da ništa nije jeo. U opisanom objektu u

svlačionici fudbalskog stadiona bio je zatvoren šest dana. Za tih šest dana nije dobio ni

kap vode. Hranu su mu donosili od sutradan i tako narednih šest dana i to samo jednom

dnevno, četvrtinu lepine koja je bila umočena u neku tečnost.


59

144. Iako se navedeni iskazi svjedoka u pojedinim dijelovima razlikuju, Vijeće im je

poklonilo vjeru nalazeći da su u pogledu odlučnih činjenica saglasni i uzajamno

dopunjujući. Uočene razlike ovo vijeće je ocijenilo kao očekivanim i logičnim, imajući u vidu

protok vremena, traumatičnost događaja čiji su bili učesnici, različitu mogućnost

zapažanja, memorisanja i reprodukovanja određenih detalja, kao i činjenicu da različite

osobe različito doživljavaju i percipiraju iste događaje, pa samim tim i različito reprodukuju

doživljene događaje.

(iii) Zatvaranje drugih lica u “Rapatnicu” i “Luke”

145. Obzirom da se uslovi boravka u „Rapatnici“ i „Lukama“ dovode u vezu za

zatočenjem civila srpske nacionalnosti, Vijeće je ispitalo da li su u navedene objekte

zatvarani isključivo civili srpske naconalnosti. S tim u vezi, Vijeće je cijenilo iskaze

svjedoka Tužilaštva Elvedina Ćudića, Ekrema Duranovića, H.Dž., Nijaza

Bajraktarevića, Safera Ahmetovića, Jasmina Fazlića, Fahrudina Ibrića i Ibre Ibrića,

kao i iskaze svjedoka odbrane Ive Veselčića, Suada Imširovića, Nusreta Imširovića,

Almira Mujkića, Sabahudina Dedića, Bahrudina Ćidića, Mirzeta Omerovića, Osmana

Mujića i Admira Žilića.

146. Tako je svjedok Elvedin Ćudića izjavio da su u prostorije vojnog pritvora pritvarana

lica koja su izbjegavala vojnu obavezu, pravila probleme po Srebreniku, pucala iz oružja,

uhvaćena u izvršenju krivičnih djela i sl. Svjedok Ekrem Duranović je slično izjavio. Iz

njegovog iskaza proizlazi da je pritvor u „Rapatnici“ bio za lica koja nisu htjela da idu na

liniju, odnosno lica koja su pravila probleme po gradu. U tom kontekstu je naveo da je

početkom maja 1992. godine ulazio u taj prostor gdje je zatekao 2-3 čovjeka koja nisu

htjela da idu na liniju. Svjedok Ivo Veselčić je u svom iskazu, osvrčući se na razloge i

donošenje odluke o formiranju pritvora, istakao da je u Rapatnici formiran vojni pritvor jer

je bilo ljudi koji su izbjegavali mobilizaciju ili pravili nerede po Srebreniku. Iskazima

navedenih svjedoka saglasna je i izjava svjedoka H.Dž. koji je naveo da je vojni pritvor

odnosno čitaonica u Rapatnici bila prostorija u koju su pritvarani svi „...čak i naši borci koji

se nisu odazvali na poziv, koji su bježali sa linije...“. Svjedok Nijaz Bajraktarević je tokom

svjedočenja naveo da su u periodu od maja do augusta 1992. godine u pritvoru zatvarane

osobe raznih profila, precizirajući da je tu bilo pripadnika srpske nacionanosti, ali da su

privođeni i pripadnici vojske koji su pravili probleme. Slično su izjavili i ostali svjedoci


60

koji su se izjasnili na ove okolnosti, tako je svjedok Safer Ahmetović naveo da su

privođena lica zbog „...ometanja javnog reda i mira, ratni zarobljenici, bezbjednosno

interesantna lica...“, svjedok Almir Mujkić je izjavio da je privodio lica koja nisu htjela da

idu na liniju, dok je svjedok Jasmin Fazlić istakao da je imao saznanja da su u pritvoru bili

pripadnici TO koji nisu htjeli na liniju ili su pravili probleme, pa bi ih privodila vojna policija i

tu ih držala neko vrijeme, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka Fahrudina Ibrića. Svjedok

Ibro Ibrić je pojasnio kako je jedne prilike dolazio u „Rapatnicu“ vezano za jedno lice koje

se nije odazvalo mobilizaciji i zamolio pripadnike vojne policije da ga puste jer je to lice bilo

zaduženo za neku opremu, dok je Suad Imširović naveo da je u „Rapatnici“ „...osim

boraca Armije...“ bilo i Srba koje su zarobili. Svjedok Nusret Imširović je naveo da je

dolazio u pritvoru u „Rapatnicu“ kada je privodio neke vojnike koji nisu htjeli ići na liniju.

Kao razloge privođenja u vojni pritvor u „Rapatnici“ svjedok Bahrudin Ćidić je naveo

prekoračenje policijskog sata, pljačku, kriminal i tome slično, dok je svjedok Admir Žilić

naveo da su u periodu od 01. maja 1992. godine u prostorije u Lukama privodila lica koja

krše pravila, javni red i mir, ako su u alkoholiziranom stanju, privođeni su civili, a

polovinom juna i lica srpske nacionalnosti. Svjedok Sabahudin Dedić koji je izjavio da je

na obezbjeđenju vojnog pritvora u „Rapatnici“ bio 1994. godine, je naveo da je to u to

vrijeme bio čisto vojni pritvor u kojem su bili samo pripradnici ARBiH. Naveo je da mu je

poznato da je taj pritvor formiran 1992. godine, ali da tada nije dolazio. Da je prostor

objekta MZ Rapatnica korišten u svrhu vojnog pritvora od početka do kraja sukoba

proizlazi i iz izjave svjedoka Osmana Mujića koji je izjavio da su prostorije MZ u Rapatnici

18. juna 1992. godine dovedeni i srpski civili, kao i da su te prostorije do kraja rata ostale

prostorije pritvora vojne policije.

147. U vezi navedenog Vijeće je imalo u vidu i dokaz T-149, odnosno zapisnik o

saslušanju optuženog Ekrema Ibračevića pred Tužilaštvom BiH, u fazi istrage, u kojem je

navedeno da je prije dolaska optuženog iz Beograda, objekat mjesne zajednice u

Rapatnici već bio odabran od strane OpŠTO kao sjedište štaba. Međutim, isti nije

zadovoljavao potrebe komande, zbog čega je došlo do preseljenja u drugi objekat udaljen

300m zračne linije, te je optuženi Ekrem Ibračević tada predložio da se objekat mjesne

zajednice preimenuje u pritvorsku jedinicu za potrebe OpŠTO, radi očuvanja reda i

discipline.

148. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka i prezentovanog materijalnog dokaza Vijeće

je nedvojbeno utvrdilo da su u predmetne objekte, u inkriminisanom periodu, zatvarani


61

kako civili srpske nacionalnosti, tako i pripadnici ARBiH, kao i druga lica koja se nisu

odazivala pozivu za mobilizaciju, koja su pravila nered ili vršila krivična djela na području

opštine Srebrenik. Iskaze saslušanih svjedoka na ovu okolnost Vijeće je ocijenilo

objektivnim i vjerodostojnim obzirom da su međusobno saglasni, potkrjepljujući i uzajamno

dopunjujući.

(iv) Praksa Suda BiH i MKSJ u pogledu uslova boravka zatočenih lica

149. Analizirajući iskaze oštećenih u pogledu uslova boravka u „ćumurani“ objekta

„Rapatnica“, „Rapatnici“ i objektu „Luke“ te ispitujući da li navedene radnje predstavljaju

nečovječno postupanje, odnosno da li su njima prekršene odredbe zajedničkog člana 3.

Konvencija, Vijeće je uzelo u obzir i praksu MKSJ i Suda BiH koja tretira pitanje uslova

zatočenja.

150. Sudsko vijeće u predmetu Ante Kovać je zaključilo da je optuženi prekršio

zajednički član 3. Konvencija.55 U analizi pretresnog vijeća zajedničkog člana 3. navedeno

je da je optuženi prekršio zajednički član 3. time što je naredio zatvaranje 250 bosanskih

civila jer je ta naredba predstavljala “smišljeno nečovječno postupanje koje je nanijelo

tešku duševnu patnju kao i ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo zatočenika, obzirom na

način na koji su privedeni i uslove u kojima su držani”.56 Konkretno, Vijeće je konstatovalo

da je veliki broj lica pritvoren zajedno, da su bili primorani da spavaju na podu “u sjedećem

položaju”, da su dobijali “jednom dnevno jedan oskudan obrok”, te da su mnogi vođeni da

obavljaju prisilan rad na opasnim mjestima za potrebe Hrvatskog vijeća obrane (HVO).57

151. Na sličan način je zajednički član 3. razmotrilo i sudsko vijeće u predmetu Slavko

Šakić. Pretresno vijeće je utvrdilo da je optuženi prekršio zajednički član 3. “činjenjem

krivičnih djela za koja je oglašen krivim”,58 a što je uključivalo zatvaranje civila “u

nehumanim uvjetima.”59 Vijeće je osobito naglasilo da su zatvorenici bili “smješteni u

potpuno neuslovne podrumske prostorije motela”, da su zatvorenici “bušili rupe na vratima,

da bi imali dovoljno zraka”, da su “dobijali nedovoljne količine hrane, jer je dolazilo tri kile

55 Sud BiH, predmet Ante Kovać, prvostepena presuda, str 28.

56 Id, str. 29.

57 Id., str. 2.

58 Sud BiH, predmet Slavko Šakić, prvostepena presuda, str. 8.


62

hljeba na 26 zatvorenika”, te da su “jednom dnevno... mogli odlaziti u toalet, a vode je bilo

veoma malo”.60

152. Sud BiH je također opisao uslove zatočenja kao “surove” i “nehumane” u predmetu

Nikola Andrun, u kojem se optuženi nije teretio ni za kakvo zasebno krivično djelo u vezi

sa tim uslovima, ali je pretresno vijeće ipak konstatovalo da su uslovi zatočenja bili od

značaja jer su davali kontekst navodima iz optužnice protiv optuženog.61 Konkretno,

Pretresno vijeće je u predmetu Andrun utvrdilo da su uslovi u zatočeničkom logoru Gabela

bili “surovi i nezdravi”, konstatujući, između ostalog, da su objekti bili prenatrpani, da nije

bilo sanitarija i da zatvorenici nisu dobijali dovoljno hrane i vode.62 Apelaciono vijeće se

složilo sa ovim utvrđenjem, opisujući uslove u logoru kao “nehuman[e], surov[e] i

nezdrav[e] usljed prenatrpanosti, nedostatka zraka, nepostojanja kreveta [i nedostatka]

sanitarija”.63 Apelaciono vijeće je dalje konstatovalo da su “[z]atočenici... dobijali jednom ili

dva puta dnevno obrok, koji nije bio dovoljan, varivo koje se teško može nazvati hranom

sa tankom kriškom kruha, jer se jedan kruh rezao na 14 do 20 kriški”, te da je “[v]oda...

dijeljena u nedovoljnim količinama, posebno imajući u vidu da se radi o predjelu

Hercegovine u ljetnom periodu, gdje su uglavnom visoke temperature”.64

153. MKSJ je također utvrdio da uslovi zatočenja mogu predstavljati povredu zabrane

surovog postupanja sadržane u zajedničkom članu 3. Konvencija. Na primjer, u predmetu

Fatmir Limaj i dr., pretresno vijeće je optužene oglasilo krivim za surovo postupanje kao

povredu zakona i običaja ratovanja na osnovu uslova u kojima su zatvorenici držani u

zatvoru/logoru Llapushnik/Lapušnik na Kosovu, koje je Vijeće opisalo kao “jezive”.65 Da bi

potkrijepilo svoje utvrđenje, vijeće se pozvalo na dokaze da zatvorenici nisu dobijali

redovno hranu i vodu; da nije bilo uslova za higijenu i pranje, kao ni sanitarija;

zatočenicima nije bilo dozvoljeno da idu napolje u nužnik i stoga su morali da vrše nuždu u

odjeći; nisu imali na čemu spavati, što je dodatno pogoršavala prenatrpanost.66 Vijeće je

dodatno konstatovalo da su zatočenici po pravilu bili vezani lancima za zid ili za druge

59 Id, str. 1-2.

60 Id, str. 13.

61 Sud BiH, predmet Nikola Andrun, prvostepena presuda, paragraf 22. (“Sud je... svjestan da se optuženom

ne stavlja na teret bilo što, što bi bilo vezano sa utemeljenjem logora “Gabela” i uvjetima koji su u logoru u to vrijeme vladali, ali smatra da je razmatranje činjenica koje se odnose na ovo pitanje od značaja budući da one strukturiraju kontekstualnu osnovu koja se proteže kroz činjenični opis izreke presude.”). 62

Id, paragraf 19. 63

Sud BiH, predmet Nikola Andrun, drugostepena, str. 19. 64

Ibid. 65

MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Fatmir Limaj i dr. paragrafi 285-89.


63

zatočenike i da ljekarska njega nije pružana, premda je bila neposredno na

raspolaganju.67

154. Slično tome, u predmetu Zejnil Delalić i dr., optuženi su osuđeni za surovo

postupanje protivno zakonima o običajima ratovanja na osnovu uslova u zatvoru/logoru

Čelebići, koji su opisani kao “lišeni čak i najelementarnijih ljudskih potreba”, uključujući

dovoljnu količinu hrane i vode, pristup nužnicima, lijekovima, te uslove za spavanje.68

Nadalje, vijeće je utvrdilo da su zatočenici “bili prisiljeni da trpe konstantne psihičke muke”,

s obzirom da je “učestalost sa kojom su vršena samovoljna djela nasilja u zatvoru/logoru

Čelebići stvorila... sveprožimajuću atmosferu terora, u kojoj su zatočenici živjeli u

samrtničkom strahu da će biti pretučeni ili ubijeni.”69

155. U istom predmetu pretresno vijeće je konstatovalo kako se “može smatrati da je...

pojam [nehumanih uslova] uključen u krivična djela hotimičnog nanošenja teške patnje ili

ozbiljne povrede tijela ili zdravlja ili surovog postupanja.”70

156. U predmetu Ferid Hodžić, pretresno vijeće Suda BiH nije utvrdilo da su uslovi

zatočenja predstavljali nehumano postupanje, bez obzira na činjenicu da su zatvorenici

držani u štali oko sedam mjeseci u “veoma lošim uslovima”,71 jer pretresno vijeće nije

smatralo “da su zatvorenici bili zatočeni u uslovima koji su se bitno razlikovali od

prevladavajućih životnih uslova slobodnog civilnog stanovništva.”72 Iako je konstatovalo da

se “[n]e smije... dopustiti da uslovi zatočenja padnu ispod dozvoljenog najnižeg praga”,

pretresno vijeće je pojasnilo da se “[taj] prag... ne može primijeniti u apstraktnom smislu”.73

157. Do sličnog zaključka došao je i MKSJ u predmetu Zlatko Aleksovski u kojem se

optuženi teretio za povrede ličnog dostojanstva kao povredu zakona i običaja ratovanja

dijelom na osnovu navoda da je bio odgovoran za držanje zatvorenika u nehumanim

uslovima.74 Prije ocjene ove optužbe, pretresno vijeće u predmetu Aleksovski konstatovalo

66 Id.

67 Id.

68 MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Zejnil Delalić i dr. paragrafi 1112-15.

69 Id, paragraf 1116.

70 Id, paragrafi 554-57.

71 Sud BiH, predmet Ferid Hodžić,prvostepena presuda, paragraf 53. Konkretno, pretresno vijeće je utvrdilo

da su zatvorenici držani u uslovima “sa malo hrane i vode, bez struje, da su nuždu obavljali u kanti i da su spavali na podu na slami koja inače služi za stoku, te da su koristili stare kapute kako bi se ugrijali tokom noći.”. 72

Id, paragraf 62. Ovo utvrđenje nije pobijano u žalbi. 73

Sud BiH, predmet Ferid Hodžić,prvostepena presuda, paragraf 61. 74

MKSJ, presuda pretresnog vijeća u predmetu Zlatko Aleksovski, paragrafi 212-21.


64

je da se ova optužba “treba sagledati... u svjetlu tadašnjih okolnosti i principa koji regulišu

zatočeništvo.”75 U pogledu prethodnog, pretresno vijeće je konstatovalo da se zatvor

nalazio u uskoj dolini u kojoj se odvijao oružani sukob i da su “veze, naročito cestovne, bile

otežane, odnosno sasvim prekinute.”76 U takvim uslovima, “bilo je teško organizovati

opskrbu hranom i vodom, isporuku lijekova i medicinsku njegu, čak i da ih je bilo

dovoljno.”77 Što se tiče principa koji trebaju regulisati zatočeništvo, vijeće je konstatovalo

da “postojanje oružanog sukoba nije samo po sebi dovoljno za oslobađanje dotične osobe

od njene odgovornosti” za nehumane uslove, ali “činjenica da su uslovi zatočeništva bili

vrlo loši nije sama po sebi dovoljna da bi se ustanovilo postojanje krivične namjere.”78 U

konačnici, iako je konstatovalo da su uslovi u zatvoru bili “neosporno loši i očito nisu

udovoljavali zahtjevima poštivanja ljudskih prava”, vijeće je utvrdilo da optužba nije

dokazala da je optuženi odgovoran za ove uslove i shodno tome oslobodilo ga je optužbe

za povrede ličnog dostojanstva u onoj mjeri u kojoj su povrede bile vezane za uslove

zatočeništva.79

158. Cijeneći iskaze oštećenih Pere i Drage Đukića, Blažana Todića kao i pročitanih

iskaza oštećenog Lazara Stanišića, zatim svjedoka Z.K., F.H.E. M.H.E., Ismeta

Imširovića, Enisa Softića, Safera Ahmetovića i Osmana Mujića, koji su provedeni na

okolnosti uslova boravka u „ćumurani“ objekta „Rapatnica“, a kojima je Vijeće u potpunosti

poklonilo vjeru nalazeći ih uvjerljivim, međusobno saglasnim i uzajamno dopunjujućim, te

dovodeći ih u vezu sa pravnim shvatanjima zauzetim u predmetima MKSJ i Suda BiH,

Vijeće je utvrdilo van razumne sumnje da su pomenuta oštećena lica držana u uslovima

ispod granice humanosti.

159. Do ovakvog zaključka Vijeće je došlo imajući u vidu da su oštećeni, u trajanju od

najmanje 12 do 37 dana, držani zatvoreni u nehigijenskim, vlažnim, podrumskim

prostorijama namijenjenim skladištenju uglja, građevinskog materijala, alata i sličnog, u

kojima se nalazio ugalj, a pod bio prekriven ugljenom prašinom, koje su prokišnjavale i u

koje nije dopirala prirodna svjetlost niti je u njima bilo izvora vještačkog svjetla, da se radilo

o prostorijama bez kreveta ili prostirke za spavanje i mokrog čvora, u kojima su oštećeni

držani zatvoreni duži vremenski period bez mogućnosti izlaska na čist zrak. Vijeće je uzelo

75 Ibid. 76

Id, paragraf 213. 77

Id. 78

Id, paragraf 214. 79

Id, paragraf 221.


65

u obzir i činjenicu da oštećenim nije uvijek bila data dozvola za odlazak u wc. Dovodeći

opisane uslove zatočenja u vezu sa zlostavljanjem kojem su bili izloženi, povredama koje

su oštećeni zadobili za vrijeme boravka u „Rapatnici“, posljedicama tih povreda, kao i

činjenici da su uslovi zatočenja oštećenih bili lošiji od uslova u kojima su se nalazili drugi

zatočenici u „Rapatnici“ i „Lukama“, Vijeće je utvrdilo da su ovakvi uslovi zatočenja

izuzetno degradirajući, lišeni elementarne ljudskosti i nedostojni ljudskog bića i samim tim

protivni odredbama zajedničkog člana 3. Konvencija.

(v) Uloga optuženog Ekrema Ibračevića i mogućnost da utiče na uslove

boravka lica u “Ćumurani”, u “Rapatnici” i u “Lukama”

160. Na osnovu provedenih dokaza na tačku I b) optužnice, Vijeće je utvrdilo da je

optuženi Ekrem Ibračević odgovoran za podržavanje opisanih nehumanih uslova u kojima

su boravili oštećeni Drago i Pero Đukić, Lazar Stanišić i Blažan Todića, a kako je to

opisano u tački 1 izreke osuđujućeg dijela presude.

161. Na takav zaključak Vijeća upućuju iskazi svjedoka F.H.E., M.H.E., Ismeta

Imširovića, Enisa Softića i Osmana Mujića na temelju kojih Vijeće izvodi zaključak da je

optuženi Ekrem Ibračević imao mogućnost da utiče na uslove u kojima su boravili civili

srpske nacionalnosti u „Rapatnici“, da je tu mogućnost koristio u drugim prilikama u

odnosu na druge zatočenika, ali je istu propustio iskoristiti kada su u pitanju uslovi boravka

pomenutih oštećenih koji su bili zatvoreni u podrumskim prostorijama odnosno „ćumurani“,

što je prouzrokovalo štetne posljedice za oštećene. Vijeće nalazi da upravo propust

optuženog Ekrema Ibračevića da iskoristi svoja ovlaštenja i popravi uslove u kojima su

oštećeni Lazar Stanišić, Drago Đukić, Pero Đukić i Blažan Todić boravili, predstavlja

radnju kojom se nanosi teška duševna i tjelesna patnja koje predstavljaju samim tim

ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo. Zbog navedenog optuženi Ekrem Ibračević je

oglašen krivim da je počinio krivično djelo opisano u tački 1 izreke osuđujućeg dijela

presude.

162. U smislu navedenog, Vijeće je prvenstveno cijenilo izjavu svjedoka Ismeta

Imširovića, koji je u „Rapatnici“ postupao, faktički, kao upravnik zatvora i koji je naveo da

mu je jedne prilike, nakon što je odbio zahtjev Mustafe Ćovića zvanog Muće da izvede

određenog zatvorenika na ispitivanje, optuženi Ekrem Ibračević održao predavanje i rekao


66

da je on tu postavio Mućeta „...i da on ima apsolutno sva prava tu po pitanju tih

zatvorenika, da ih izvodi, ispituje i da mu se to mora omogućiti...“80. Svjedok je u toku

saslušanja također izjavio da je, nakon zlostavljanja oštećenih Lazara Stanišića, Drage i

Pere Đukić lemilicom, medicinska pomoć pružena upravo na inicijativu optuženog

Ibračevića. Naveo je da je Ibračević doveo doktora M.H.E. i njegovu suprugu, da je on

preuzeo nadzor nad njihovim ličenjem i da je kontrolisao sve vezano za liječenje.

Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka F.H.E. i M.H.E. Na ovu okolnost Vijeće je imalo u

vidu i izjavu svjedoka Enesa Softića koji je također govorio o ulozi Mućeta, ističući da je

on u svako doba znao doći da ispituje zatvorenike. Ovaj svjedok je izjavio da su on i Ismet

Imširović, upravo na zahtjev Mućeta, izvodili oštećene Lazara Stanišića i braću Đukić iz

„ćumurane“, odnosno podrumskih prostorija i ponovo ih vraćali u te prostorije nakon

ispitivanja. Također je naveo da je saznao da su upravo prilikom tog izvođenja na

ispitivanje oštećeni zadobili povrede nanijete lemilicom. Ovaj svjedok je također naveo da

je oštećenim pružena medicinska pomoć.

163. Vijeće je u navedenom kontekstu cijenilo i izjavu svjedoka Osmana Mujića koji je

opisao situaciju kada su nakon događaja od 18. juna 1992. godine, tj. nakon napada na

selo Brezje, u čitaonicu u Rapatnici dovedeni srpski civili. Svjedok je naveo da je lice, za

koje je tom prilikom saznao da se preziva Ibračević i kojeg su vojni policajci oslovljavali sa

„kapetane“, pred prostoriju gdje su bili zatočeni civili postavio dva vojna policajca kako bi ih

zaštitio od eventualnog napada mještana koji su se tu okupljali, navodeći da je bila

„naelektrisana atmosfera“81, a zatim je Ibračević od njega zatražio da se za zatočena lica

obezbijede prostirke na kojima će ležati jer je pod bio betonski, nakon čega su iz obližnje

džamije donijete razne prostirke. Svjedok je također naveo da je kasnije Ibračević naredio

da se zbog zračne opasnosti prostorije zamrače šperama i daskama, što je učinjeno kako

u prostorijama gdje su bili zatočenici tako i u prostorijama na spratu, u kojima je boravila

vojna policija.82

164. Uvjerenje da je optuženi Ekrem Ibračević znao za povrede koje su zadobili oštećeni

Lazar Stanišić, Drago i Pero Đukić, za uslove u kojima su boravili, kao i da je imao

mogućnost da preduzme mjere kako bi se ti uslovi popravili ovo vijeće temelji i na iskazu

svjedoka M.H.E. Ovaj svjedok je izjavio da ga je upravo optuženi Ekrem Ibračević posjetio

80 Transkript glavnog pretresa od 26. maja 2015. godine, saslušanje Ismeta Imširovića, str. 10-12.

81 Transkript glavnog pretresa od 15. marta 2016. godine, saslušanje Osmana Mujića, str. 22-23.

82 Id, str. 24-25.


67

i doveo ga da pregleda oštećene, kojem pregledu je i on prisustvovao. Svjedok je izjavio

da je tom prilikom upravo Ekremu Ibračeviću rekao da se radi o povredama koje

treba što preciznije obraditi, najkvalitetnije uraditi, obezbijediti čistije uslove, bolju

ishranu, te je preporučio antibiotsku terapiju i terapiju protiv bolova.83 Također je

svjedokinja F.H.E. navela da je u pratnji optuženog Ekrema Ibračevića dolazila u

„Rapatnicu“ radi pružanja medicinske pomoći oštećenim, te da je u tim prilikama optuženi

cijelo vrijeme bio prisutan.

165. Da je oštećenim pružena medicinska pomoć proizlazi i iz iskaza svjedokinje Z.K.,

svjedoka Ismeta Imširovića i Enesa Softića84, kao i iz materijalnih dokaza, odnosno sveske

u kojoj je vođena interna evidencija o pružanju medicinkse pomoći (dokaz T-18) u koju je,

između ostalog, evidentirano da je oštećenim u više navrata pružana medicinska pomoć.

166. Cijeneći sve navedeno, Vijeće je zaključilo van razumne sumnje da je optuženi

Ekrem Ibračević znao kakve povrede su oštećeni Lazar Stanišić, Drago i Pero Đukić

zadobili, koje mjere je bilo neophodno preduzeti radi saniranja tih povreda, u kakvim

uslovima su oštećeni boravili, kao i da je imao mogućnost da preduzme mjere na

poboljšanju tih uslova, što je u drugim situacijama i činio, a koje radnje je u konkretnom

slučaju propustio preduzeti, odnosno nije preduzeo bilo koje radnje na poboljšanju uslova

u kojima su se nalazili navedeni oštećeni, a o kojoj potrebi je bio upoznat od strane

medicinskog osoblja. Upravo imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, optuženi

Ekrem Ibračević je time podržavao nehumane uslove u kojima su navedeni oštećeni

boravili i koji su kod oštećenih izazvali teške duševne i tjelesne patnje, a što je sve skupa

imalo za posljedicu ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, zbog čega ga je Sud oglasio

krivim kako je opisano u izreci ove tačke osuđujućeg dijela prasude.

167. VIjeće je prilikom razmatranja uloge optuženog Ibračevića i posljedica njegovog

ponašanja imalo u vidu i definicije podržavanja navedene u predmetima MKSJ. Pretresno

vijeće MKSJ je, u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 251 presude, zaključilo da

“Za razliku od počinjenja krivičnog djela, pomaganje i podržavanje predstavlja oblik

odgovornosti”. U tom smislu, Vijeće je imalo u vidu definiciju podržavanja koju je dalo

pretresno vijeće MKSJ u predmetu Radislav Krstić, paragraf 601 presude, koja glasi:

“Pomaganje i podržavanje znači davanje znatne podrške počinjenju krivičnog djela”.

83 Transkript glavnog pretresa od 6. oktobra 2015. godine, saslušanje M.H.E., str. 33-37.

84 Vidi paragraf 134 i 147.


68

Pretresno vijeće MKSJ u predmetu Miroslav Kvočka i dr. je, u paragrafu 254 presude,

također dalo svoju definiciju podržavanja navodeći da “Pomaganje i podržavanje, koji se

mogu učiniti sinonimima, ustvari su različiti. Pomaganje znači pružanje pomoći nekome.

Na drugoj strani, podržavanje bi uključivalo olakšavanje počinjenja nekog djela tako što bi

se slagalo sa istim”.

168. Kao actus reus radnje podržavanja u presudi MKSJ u predmetu Ante Furundžija,

prvostepeno vijeće navodi praktičnu pomoć, ohrabrenja ili moralnu podršku koja ima bitan

uticaj na počinjenje zločina.85 Slično je zaključilo i pretresno vijeće MKSJ u predmetu Mitar

Vasiljević navodeći u pragrafu 70 presude da “Optuženo lice snosi individualnu krivičnu

odgovornost za pomaganje i podržavanje krivičnog djela (…) onda kada se dokaže da je

optuženi izvršio radnju koja se sastoji u konkretnoj pomoći, ohrabrenju ili moralnoj podršci

glavnom počiniocu krivičnog djela”. U istoj presudi je navedeno da “Radnja pomaganja

može biti izvršena činjenjem i nečinjenjem”. Slično je zaključilo i prvostepeno vijeće MKSJ

u predmetu Tihomir Blaškić navodeći da ”Objektivni element saučesništva pomaganjem i

podržavanjem može biti počinjen nečinjenjem, pod uslovom da je to nečinjenje imalo

odlučujući učinak na počinjenje krivičnog djela i da je popraćeno traženim umišljajem”.

169. Slijedom svega navedenog, Vijeće nalazi da su se opisanim radnjama optuženog

Ekrema Ibračevića ostvarila sva bitna obilježja nečovječnog postupanja kao radnje

izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovnišva iz člana 142. stav 1. KZ

SFRJ.

(vi) Izmjene činjeničnog opisa

170. Imajući u vidu činjenični opis tačke I b) optužnice, jasno je da se optuženom

Ekremu Ibračeviću, pored podržavanja nečovječnih uslova boravka zatvorenika u

navedenim zatočeničkim objektima, stavlja na teret da je on organizovao i nadzirao uslove

boravka opisane u navedenoj tački optužnice. Međutim, analizirajući sve provedene

dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, Sud nije mogao van razumne sumnje

utvrditi da je upravo optuženi Ekrem Ibračević vršio nadzor i organizaciju opisanih uslova

boravka zatočenika u objektima “Rapatnica” i “Luke”.

85 Paragrafi 235, 249.


69

171. Naime, svjedoci koji su bili pritvoreni u pomenutim objektima su u svojim iskazima

naveli činjenice i okolnosti u pogledu uslova njihovog boravka u navedenim objektima. Iz

navedenih iskaza svjedoka, prema ocjeni ovog vijeća, ne proizlazi da su oni u svojim

iskazima na bilo koji način naveli da je upravo optuženi Ekrem Ibračević uticao na opisane

uslove, odnosno da je nekome uskraćivao bilo šta od onoga što im je bilo dostupno u

pogledu ishrane, vode i slično, ili da je eventualno organizacijski uticao na opisane uslove

u smislu da će pojedini dostupni uslovi biti umanjeni ili eventualno uskraćeni

zatvorenicima.

172. Navedeno proizlazi prvenstveno iz iskaza svjedoka koji su u inkriminisano vrijeme

bili zatočeni u pomenutim objektima, odnosno svjedoka Steve Stanišića, Save Gašića,

Neđe Stokanovića, Danila Blagojevića, Dobrivoja Mihajlovića, Sime Gašića, Jove Đukića,

Velibora Mihajlovića, Radenka Mihajlovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića i Radeta

Jovanovića, kao i pročitanih iskaza Gavre Đukića (dokaz T-21), Miće Jovanovića (dokaz T-

22) i Stokana Markovića (dokaz T-24), koji su opisali uslove u kojima su boravili, a kako je

to već prethodno konstatovano.

173. U pogledu uslova boravka zatočenih civila u objektima “Rapatnica” i “Luke”, a

prevashodno o eventualnom nadzoru i organizaciji uslova govorili su ne samo svjedoci koji

su bili zatvoreni u predmetnim zatočeničkim objektima, već i svjedoci koji su u

inkriminisano vrijeme na drugi način bili prisutni u pomenutim objektima, kao što su

stražari i drugo osoblje vojske ili policije. U tom smislu svjedočili su svjedoci Elvedin

Ćudić, Ismet Imširović, Nijaz Bajraktarević, Enis Softić, Ekrem Duranović, Novalija

Ibrahimović, Safer Ahmetović, H.Dž. i Ivo Veselčić.

174. Tako je svjedok Elvedin Ćudić prilikom svjedočenja na glavnom pretresu izjavio

da je odluku za formiranje vojnog pritvora vjerovatno donio štab TO, ista je provedena

putem organa bezbjednosti – Ekrema Ibračevića. Također je naveo kako misli da je

objekat mjesne zajednice u Rapatnici, u kojem je bila pritvorska jedinica, pronašao Ekrem

Ibračević. Slično je izjavio i svjedok Ismet Imširović koji je naveo da je organizaciju

pritvora uradio Ekrem Ibračević, odnosno da je to učinio po naredbi komande Štaba o

formiranju pritvora u Rapatnici. Svjedok Nijaz Bajraktarević je na okolnost formiranja

pritvora u Rapatnici i Lukama izjavio da ne zna ko je donio odluku o formiranju pritvora,

ističući da je to vjerovatno učinilo ratno predsjedništvo. Navedeni svjedok je nakon

predočavanja iskaza iz istrage pojasnio da je tačno to što je tada izjavio, odnosno da

pretpostavlja da je Ekrem Ibračević bio zadužen za uspostavljanje pritvora, ali da


70

nije siguran u to jer nikada nije imao doticaja sa dokumentacijom vezanom za formiranje

pritvora, niti mu je to moglo biti poznato jer to nije bilo njegovo zaduženje. Svjedok je na

pretresu također izjavio da mu je logično da je odluku o tome moglo donijeti ratno

predsjedništvo. Svjedok Ekrem Duranović je u pogledu formiranja pritvora izjavio da je

isti formiran polovinom maja mjeseca 1992. godine, te da je prvo formiran pritvor u Luci, a

da je kasnije formiran pritvor u Rapatnici, ali da mu nije poznato pod čijom vlašću je bio taj

objekat, civilnom ili vojnom. Svjedok je naveo i to da je pritvor bio pod nadležnošću

Teritorijalne odbrane, ali da ne zna ko je odredio da pritvor bude na navedenim

lokacijama. Izjašnjavajući se na ove okolnosti svjedok Safer Ahmetović, komandir čete

vojne policije, je istakao da se vojnički pritvor nalazio u nadležnosti štaba TO, da ga je on i

formirao, te da je prema njegovim saznanjima, komandant štaba TO je svoje pravo u

odnosu na pritvor, u organizacijskom i stručnom pogledu, ostvarivao preko organa

sigurnosti, a materijalno-tehničku podršku preko logistike. Svjedok Novalija Ibrahimović,

koji je u inkriminisano vrijeme bio oficir intendantske službe u Opštinskom štabu TO

Srebrenik, naveo je da su prema organizaciji TO, opštinski štabovi imali u svojoj

nadležnosti pritvorske jedinice, ali da ne zna da li njih formira Okružni štab, civilna vlast ili

Predsjedništvo. Također mu nije poznato da li je to pitanje bilo na sastancima Okružnog

štaba. Svjedok Ivo Veselčić, mirnodopski komandant OpŠTO, a zatim pomoćnik

načelnika Štaba za obavještajne poslove TO Srebrenik, je na ovu okolnost istakao da je

na jednom brifingu u Opštinskom štabu došla zapovijed Okružnog štaba Tuzla, odnosno

komandanta Željka Kneza da se formira pritvor, jer u Tuzli nisu imali dovoljno prostora za

smještaj. Nakon toga formiran je tzv. vojni pritvor u Rapatnici jer je bilo ljudi koji su

izbjegavali mobilizaciju ili su pravili nerede po Srebreniku. Svjedok H.Dž. se također

izjasnio na okolnost formiranja pritvora navodeći da nema saznanja ko je donio odluku o

formiranju pritvora u Rapatnici. Slično je izjavio i svjedok Enis Softić ističući da mu nije

poznato ko je donio odluku da prostorije u Rapatnici i Lukama budu pritvor.

175. Imajući u vidu navedene saslušane svjedoke i provedene dokaze jasno je da iz istih

ne proizlaze činjenice i okolnosti iz kojih bi se izveo nedvojben zaključak o odgovornosti

optuženog Ekrema Ibračevića za organizaciju i nadzor uslova u predmetnim zatočeničkim

objektima.

176. Vijeće nalazi da iz pojedinih provedenih dokaza, prije svega iskaza navedenih

svjedoka koji su u pomenutim objektima bili stražari ili su na drugi način imali saznanja o

osnivanju, funkcionisanju i organizaciji pritvora, proizlazi da se optuženi bavio


71

organizacijom stražarske službe i saslušanjem pritvorenih lica u navedenim objektima.

Također iz iskaza pojedinih svjedoka proizlazi da je pri štabu TO postojala služba odnosno

pomoćnik komandanta za logistiku, što ukazuje da je upravo ta služba bila zadužena za

sve poslove logistike, ne samo za vojsku već i za pritvorske jedinice koje su bile osnovane

upravo odlukama OpŠTO, kako to proizlazi i iz prezentovanih materijalnih dokaza T-27, T-

36, O-I-16 i O-I-1786.

177. Imajući u vidu navedeno, u ovom dijelu je činjenični opis izreke presude prilagođen

utvrđenom činjeničnom stanju, a vodeći se principom in favorem optuženog Ekrema

Ibračevića.

178. Vijeće nalazi da, obzirom da izostavljeni djelovi optužnice ne čine zasebno krivično

dijelo, nije bilo potrebe za donošenjem oslobađajuće presude za dijelove iz optužnice koji

su izostavljeni u izreci presude. Vijeće se rukovodilo stavom da su intervencije suda u

činjeničnom opisu djela dozvoljene ako su usmjerene na preciznije određenje djela. Pri

tome je vodilo računa da se optužba ne prekorači, odnosno da optuženi ne dođe u težu

procesnu situaciju koja obuhvata težu kvalifikaciju po optuženog. Činjenični opis djela je

usklađen sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pravna kvalifikacija djela nije teža, a

izostavljeni dijelovi optužnice nisu doveli optuženog u teži procesno-materijalni položaj.

2. Tačka 2 izreke osuđujućeg dijela presude, odnosno tačka II a) optužnice

179. Tačkom II a) optužnice optuženom Ekremu Ibračeviću se na teret stavlja da je:

„U prvoj polovini mjeseca jula 1992. godine, ili približno tog datuma, u zatočeničkom objektu Rapatnica, u toku isljeđivanja Marka Maksimovića u namjeri da ga prisili da napiše izjavu o organizovanju srpskih seoskih straža u selu Potpeć, Ekrem Ibračević otvorenom šakom udario Marka Maksimovića u predjelu obraza, pri tome mu prijetio da će ga ubiti tako što je cijev pištolja naslonio na njegovu sljepočnicu, a nakon isljeđivanja mu je zaprijetio da ne smije nikome pričati da je bio privođen i saslušavan,“

180. Da je optuženi Ekrem Ibračevć počinio radnje opisane u tački 2 izreke presude

Vijeće je utvrdilo prvenstveno na iskazu oštećenog Marka Maksimovića koji je detaljno

86 Zapisnik o primopredaji objekta, dopis MZ, zahtjev optuženog Ibračevića, rješenje o pristupu

informacijama.


72

opisao inkriminisani događaj, kao i iskazima svjedoka Petra Novakovića i Ismeta

Imširovića koji potkrjepljuju iskaz oštećenog Maksimovića.

181. Oštećeni Marko Maksimović je detaljno opisao situaciju kada je u prvoj polovini

jula mjeseca 1992. godine priveden u „Rapatnicu“ na ispitivanje. Naveo je da su u toku

noći u njegov stan došle dvije uniformisane osobe. Prepoznao je Mućeta kojeg je prije rata

dobro znao, rekao mu je da pođe sa njima. Doveden je u objekat za koji misli da se nalazi

u Rapatnici. Kada je doveden u taj objekat zatekao je Ekrema Ibračevića, za kojeg navodi

da su ga svi zvali „Kapetan“, jednog momka kojeg nije poznavao, navodeći da je moguće

da je to Imširović, te jednog starijeg momka koji je držao pušku i za kojeg pretpostavlja da

je bio stražar u tom objektu. Prema navodima svjedoka mlađi momak se nije zadržao ni

pet minuta u prostoriji u koju je doveden, a i stariji je ubrzo napustio prosotriju. Svjedok je

pojasnio da je Ekrema Ibračevića poznavao prije rata jer su stanovali u istoj zgradi, samo

različiti ulazi, ističući da su ga rijetko zvali imenom već su ga oslovljavali sa „Kapetan

Ibračević“. Prema iskazu svjedoka, u prostoriji su ostali samo Muće i Ibračević, nakon

čega su mu donijeli papir i olovku i rekli da piše sve što zna o Potpeći. Svjedok je izjavio

da mu je „Kapetan“ naredio da piše, nakon čega su Muće i Ibračević izašli iz prostorije u

kojoj se on nalazio, a kada su se vratili Ibračević je uzeo papir na kojem je svjedok pisao,

počeo galamiti, pocijepao ga, a zatim ga je desnom šakom udario po njegovom desnom

obrazu. Svjedok je pojasnio da se u trenutku udarca optuženi Ibračević nalazio iza

njegovih leđa. Naveo je da je usljed udarca osjećao jaku bol, koja trajala tri dana, te da je,

kada je došao kući, primijetio crvenilo. Svjedok je također naveo da je optuženi Ibračević,

nakon što ga je udario, iz futrole izvadio pištolj i prislonio mu na sljepočnicu i rekao mu,

derući se na njega „sad ću te ubiti“.87 Na upit da li je siguran da je osoba koja je pročitala i

pocijepala papir Ibračević, svjedok je odgovorio da je siguran 1000% da je to bio on,

ističući da ga je prepoznao i po glasu. Svjedok je naveo da ga je Ibračević, koji se nalazio

iza njega sa desne strane, odmah nakon čitanja i cijepanja papira, udario i potegao pištolj,

dok se Muće u tom trenutku nalazio lijevo u odnosu na Ibračevića. Svjedok je naveo da

nema dileme da ga je udario Ibračević. Siguran je u to, kako po glasu, tako i po mjestu na

kojem se nalazio u tom trenutku.88

182. Iskaz ovog svjedoka su potkrijepili svjedok Petar Novaković koji je izjavio da mu je

Marko Maksimović pričao da su ga jedne večeri priveli u prostorije u „Rapatnici“ kojom

87 Transkript glavnog pretresa od 16. decembra 2014. godine, saslušanje Marka Maksimovića, str. 17-22.


73

prilikom je dobio šamar od Ibračevića i da mu je on prijetio pištoljem, dok je svjedok Ismet

Imširović potvrdio navode oštećenog da je isti bio priveden u „Rapatnicu“ i da je ispitivan

skoro cijelu noć. Ovaj svjedok je naveo da nije vidio da li ga je udario Ekrem Ibračević jer

nije prisustvovao ispitivanju.

183. Vijeće nije imalo razloga da ne pokloni vjeru iskazima navedenih svjedoka obzirom

da su isti jasni, uvjerljivi, međusobno saglasni i dopunjujući, niti ima bilo kakvih razloga da

navedeni svjedoci neosnovano terete optuženog. Vijeće nalazi da je radnjama optuženog

oštećeni pretrpio štetne posljedice koje se ogledaju u nanošenju fizičke povrede i duševne

patnje. Iz navedenih razloga Vijeće je oglasilo krivim optuženog Ekrema Ibračevića za

radnje navedene u ovoj tački izreke presude, nalazeći da su ispunjeni svi bitni elementi

bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i to radnjom nečovječnog

postupanja.

184. Optužnicom se optuženom na teret stavlja da je oštećenom „nakon isljeđivanja mu

je zaprijetio da ne smije nikome pričati da je bio privođen i saslušavan“. Međutim, do

takvog zaključka ovo vijeće nije moglo doći analizom i ocjenom iskaza oštećenog. Naime,

izjašnjavajući se na ovu okolnost, svjedok Marko Maksimović je naveo da su ga ujutro

„Kapetan“ i Muće dovezli do njegove zgrade i da su mu rekli da ne smije nikome pričati da

su ga saslušavali, ali se ne sjeća tačno ko mu je to rekao.89 Obzirom na navedeno, Vijeće

je izostavilo citirani dio iz činjeničnog opisa tačke 2 izreke osuđujućeg dijela presude,

rukovodeći se istim razlozima koji su obrazloženi u tački 1 izreke presude.

3. Tačka 3 osuđujućeg dijela izreke presude, odnosno tačka II h) optužnice

185. Tačkom II h) optužnice optuženom Ekremu Ibračeviću se na teret stavlja da je:

„Početkom mjeseca jula 1992. godine, u prostoriju u zatočeničkom objektu Luke, gdje su protivzakonito zatvoreni Mićo Jovanović i Rado Jovanović, došao Ekrem Ibračević sa Mustafom Ćovićem, zvani Muće, pri čemu je Ekrem Ibračević naredio Mići Jovanoviću i Radi Jovanoviću da se razmaknu u suprotne ćoškove, a potom ih je Mustafa Ćović udarao nogom obuvenom u vojničke čizme u predjelu slabina, te vršio zastrašivanje da će uzeti nož i zaklati ih, koje prijetnje su izazivale osjećaj straha kod istih,“

88 Id, str 46-47.

89 Id, str 24-25.


74

186. Na okolnosti ove tačke optužnice, Vijeće je analiziralo iskaz svjedoka Radeta

Jovanovića i pročitani iskaz oštećenog Miće Jovanovića, kao i dokaz O-III-2 odnosno

iskaz oštećenog Radeta Jovanovića dat u istrazi.

187. Svjedok Rade Jovanović je, nakon što je pojasnio na koji način se našao u

„Lukama“ zajedno sa rođakom Mićom Jovanovićem, naveo da su, istu noć kada su ih

prebacili u prostoriju u prizemlju objekta, na vrata uletila dvojica sa baterijskom lampom.

U tom momentu su ih, prema navodima ovog svjedoka, počeli udarati nogama, govoreći

„Dižite se majku vam četničku, pobićemo vas“. Svjedok je izjavio da je tom prilikom dobio

par udaraca nogama po raznim dijelovima tijela. Izjavio je da je dobivao udarce ali da ne

zna da li je udarce dobijao od obojice ili samo jednog od njih, misli da su obojica udarali

njega i Miću, ali ne može reći ko je više udarao. U međuvremenu se upalilo svjetlo u

prostoriji, te je prepoznao Mustafu Ćovića zvanog Muće i još jedno lice koje je bilo sa njim

u maskirnoj uniformi koje nije prepoznao. Prepoznao je Mustafu Ćovića jer ga je poznavao

lično iz ranijeg perioda. Bio je izuzetno razvijen čovjek, krupan, imao je veliki stomak.

Svjedok je naveo da je ta druga osoba bila znatno tanje građe od Mustafe Ćovića, srednje

konstrukcije. Također je naveo da je nakon toga to lice, za koje je kasnije saznao da se

radi o Ibračeviću, naredilo da se Mićo i ja razdvojimo na dva kraja prostorije, kao i da misli

da je u tom trenutku, kada je svjetlo bilo upaljeno, udario Miću nogom u predio prepona.

Svjedok je izjavio da je svojim očima vidio da se Ibračević zaletio i u predjelu prepona

udario Miću. Kako proizlazi iz iskaza svjedoka, kada se sve to završilo, njega su prvog iz

te prostorije odveli u prostoriju na sprat, radi saslušanja. Odveli su ga Mustafa Ćović i lice

za koje je kasnije saznao da se radi o Ibračeviću. Svjedok je pojasnio da je to isto veče,

kada su ga izveli na saslušanje, kroz neformalni razgovor sa tom osobom saznao da se

radi o Ibračeviću. Rekao mu je da je Sakib iz opštine Srebrenik, koju osobu je svjedok

dobro poznavao, njegov brat, na koji način je svjedok saznao da se preziva Ibračević.

Svjedok je također naveo da ga je upravo Ibračević ispitivao, te da je cijelo vrijeme tu bio

prisutan i Muće koji je sjedio za stolom i u rukama držao veliki nož koji je prebacivao iz

ruke u ruku i povremeno ga zabadao u stol, ističući da ga je time vjerovatno htio

zastrašiti.90

188. Vijeće je cijenilo i iskaz Radeta Jovanovića dat u istrazi, odnosno dokaz O-III-2,

kojom prilikom je oštećeni na skoro identičan način opisao predmetne okolnosti.

90 Transkript glavnog pretresa od 27. januara 2015. godine, saslušanje Radeta Jovanovića, str. 17-20.


75

189. Vijeće je analiziralo i pročitani iskaz oštećenog Miće Jovanovića, tj. dokaz T-22,

iz kojeg proizlazi da su oštećeni i njegov rođak Rade Jovanović drugi dan nakon dolaska u

„Luke“ prebačeni u prostoriju u kojoj nije bilo ništa od namještaja, bila je prazna. Prema

njegovom sjećanju uvedeni su oko 23 sata. Sa njima su u prostoriju ušli i Muće, kojeg

poznaje od ranije kao Mustafu, autoprevoznika iz Srebrenika, koji je bio u vojnoj maskirnoj

uniformi i sa njim je bio jedan „Kapetan“ srednje visine, smeđe kose, srednje razvijenosti, a

kojeg nije mogao dobro vidjeti jer je bio mrak, za kojeg je čuo da mu je pratilac bio Muće.

Iz iskaza proizlazi da je Muće bio jake konstrukcije krupan i visok čovjek. Čim su ušli,

jedan od njih dvojice je povikao „daj nož da ih pokoljemo“. Tada su ih osvijetlili baterijskom

lampom i naredili da se razmaknu u suprotne ćoškove, kojom prilikom je Muće oštećenog i

Radu udario nogama u predjelu slabina. U iskazu stoji da je, kada je Rado osvijetljen

baterijskom lampom, oštećeni utvrdio da je upravo Muće osoba koja je tražila nož i koja ih

je udarila. Nakon toga Muće je Radu uhvatio za ruku i poveo ga na izlaz iz te prostorije

govoreći „Hajde idemo ovog da zakoljemo“. Oštećeni nije znao gdje su izveli Radeta, ali je

kratko poslije toga, u prostoriji preko puta te u kojoj je ostao, čuo buku i jauke kao da

nekog tuku, pa je pomislio da tuku njegovog rođaka Radeta Jovanovića, plašeći se da će

to učiniti i sa njim. Oštećeni je također izjavio da Radeta nije vidio do razmjene u Smolući

odnosno do odvođenja u Okružni zatvor u Tuzlu.

190. Analizom i ocjenom pomenutih dokaza Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je

optuženi Ekrem Ibračević izvršio radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, kao i da

je tim radnjama uzrokovana štetna posljedica u odnosu na oštećene u vidu izazivanja

osjeća ja straha i nanošenja fizičkih povreda. Vijeće je zaključilo da su iskazi međusobno

saglasni i dopunjujući, a iskazi Miće Jovanovića dosljedni, zbog čega je ovo vijeće istim

poklonilo vjeru. Vijeće je pri tome imalo u vidu i činjenicu da je, pored toga što su oštećeni

saglasno opisali predmetni događaj, upravo optuženi Ibračević, ispitujući na glavnom

pretresu, prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedoka Radeta Jovanovića pitao: „Da li se

sjećate, prilikom mog i vašeg razgovora, (...) bila je jedna dvolisnica, (...) bila su neka

pitanja, vezano za ovo, (...) situacija ratna, raspored snaga...“91, na koji način je i sam

optuženi potvrdio da se u kritičnom periodu susreo sa svjedokom, odnosno da je sa njim

obavljao razgovor.

91 Id, str. 46.


76

191. Uzimajući sve navedeno u obzir, Vijeće je zaključilo da je optuženi počinio

inkriminisane radnje opisane u tački 3 izreke osuđujućeg dijela presude, na koji način je

radnjom izvršenja nečovječnog postupanja počinio predmetno krivično djelo.

C. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG EKREMA IBRAČEVIĆA

192. Detaljnom analizom i ocjenom prezentovane dokazne građe, Vijeće nalazi da je

optuženi prilikom preduzimanja radnji izvršenja postupao sa umišljajem odnosno bio je

svjestan da svojim radnjama, odnosno ne preduzimanjem istih, može uzrokovati

zabranjenu posljedicu, da je htio i pristao na njeno nastupanje.

193. Naime, Vijeće je analizom prezentovanih dokaza zaključilo da je optuženi Ekrem

Ibračević bio svjestan svog položaja i nemoći žrtava, te je bio svjestan da u okolnostima i

na način na koji je radnje preduzimao, svojim činjenjem ili nečinjenjem može uzrokovati

zabranjenu posljedicu, da je zabranjenu posljedicu htio ili u slučaju oštećenih iz tačke 1

izreke osuđujućeg dijela presude pristao na njeno nastupanje. Vijeće je imalo u vidu da

optuženi nije preduzeo nikakve radnje kako bi spriječio nastupanje izvjesnih štetnih

posljedica za lica navedena u tački 1 izreke osuđujućeg dijela presude, iako je bio upoznat

koje radnje je nužno preduzeti kako bi se poboljšalo stanje oštećenih i izbjeglo dodatno

pogoršanje već nastalih štetnih posljedica u vidu zadobijenih povreda, dok je u odnosu na

oštećene iz tački 2 i 3 izreke osuđujućeg dijela presude preduzeo radnje koje su rezultirale

nastupanjem opisanih štetnih posljedica za oštećene. Vijeće je utvrdilo da je optuženi bio

svjestan da opisanim radnjama može nanijeti štetu oštećenim, te je svjesno postupajući na

način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, htio i pristao na nastupanje štetnih

posljedica.

194. Ovo vijeće cijeni da je optuženi Ekrem Ibračević in tempore criminis, obzirom na

njegovo psihofizičko stanje, svojstvo u kojem je postupao i dužnost koju je obavljao, znao

da će radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, kod navedenih oštećenih

lica izazvati očaj, osjećaj potčinjenosti i poniženja, ugroženosti, beznađa i straha za vlastiti

život, kao i duševne i tjelesne patnje, a koje radnje je izvršio prema civilima, postupajući u

svojstvu načelnika vojne bezbjednosti, tj. osobe koja je uživala veliki autoritet kako kod

vojnih policajaca, tako i zatočenih civila, te da je njegova dužnost bila da postupa u skladu

sa pravilima ženevskih konvencija i u svakom trenutku dostojno se odnosi prema civilnom


77

stanovništvu.

195. Pri tome, Vijeće je utvrdilo da je optuženi Ekrem Ibračević radnje opisane u

tačkama 1 i 3 osuđujućeg dijela presude počinio kao saizvršilac, a tačke 2 osuđujućeg

dijela presuda kao izvršilac radnji izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen.

196. Član 22. KZ SFRJ glasi: „Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi

način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to

djelo.“

197. Prema tome, saizvršilaštvo podrazumijeva učestvovanje više lica, pri čemu svako

pojedinačno doprinosi ostvarenju zabranjene posljedice.

198. Slijedom izvedenih dokaza, prevashodno iskaza oštećenih, Vijeće je utvrdilo da je

radnje iz tački 1 i 3 osuđujućeg dijela izreke presude, optuženi Ekrem Ibračević počinio

zajedničkim djelovanjem sa drugim osobama, pripadnicima iste vojne formacije, odnosno

kao saizvršilac, pri čemu je na odlučujući način doprinio zajedničkom ostvarenju

zabranjenje posljedice.

199. Naime, Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da je optuženi Ibračević propustio da

preduzme mjere radi poboljšanja uslova boravka oštećenih Lazara Stanišića, braće Đukić i

Blažana Todića, na koji način je doprinio nastupanju štetnih posljedica. Sa druge stane,

optuženi je aktivno učestvovao u radnjama preduzetim prema oštećenim Radetu i Mići

Jovanoviću obzirom da je zajedno sa Mućetom ušao u prostoriju u kojoj su oštećeni bili

zatvoreni, da im je naredio da se razmaknu, kojom prilikom su udarani nogama, u čemu je

učestvovao i optuženi, kojom prilikom su im upućivane prijetnje da će biti pobijeni.

Optuženi je aktivno doprinio nastupanju štetne posjedice i na način što je izvodio

oštećenog Radeta Jovanovića na ispitivanja kojom prilikom ga je zastrašivao Muće velikim

nožem kojeg je prebacivao iz ruke u ruku i tokom ispitivanja zadabao u stol za kojim su

sjedili. Pri tome su radnje optuženog u odnosu na svaku navedenu radnju činile dio

aktivnosti većeg broja ljudi i kojim radnjama je optuženi značajno doprinio nastupanju

štetnih posljedica.

200. Dakle, kada je riječ o ocjeni ponašanja optuženog Ekrema Ibračevića prilikom

preduzimanja radnji izvršenja iz tački 1 i 3 izreke osuđujuće presude, Vijeće je zaključilo

da je ono bilo u takvoj objektivno – subjektivnoj vezi sa ponašanjem drugih saizvršilaca,


78

čineći sa istim jedinstvenu, čvrstu cjelinu.

201. Obzirom na navedeno Vijeće je, nakon svestrane ocjene dokaza, utvrdilo da je

optuženi Ekrem Ibračević, kao načelnik vojne bezbjednosti OpŠTO Srebrenik, sam ili

zajedno sa drugim pripadnicima vojne policije, radnje opisane u osuđujućem dijelu

presude, počinio sa umišljajem, te da su se na taj način stekla sva bitna obilježja krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa

članom 22. KZ SFRJ, te ga je Sud oglasio krivim i osudio za ovo djelo.

D. ODLUKA O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI

202. Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne, polazeći od opšte svrhe kažnjavanja

propisane članom 33. KZ SFRJ, slijedeći pravila za odmjeravanje kazne predviđena

članom 41. KZ SFRJ, kao i pravila i granice ublažavanja kazne propisana članovima 42. i

43. navedenog zakona, cijenilo i uzelo u obzir sve okolnosti i optuženom, u skladu sa

članom 38. pomenutog zakona, izreklo zatvorsku kaznu u vremenskom trajanju od tri

godine.

203. U pogledu visine izrečene kazne, Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne zatvora

vodilo računa o stepenu krivične odgovornosti optuženog, motivima za izvršenje krivičnog

djela, jačini ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnostima pod kojim je

djelo počinjeno i držanje optuženog nakon učinjenja djela, generalnoj i specijalnoj

prevenciji, te olakšavajućim i otežavajućim okolnostima.

204. Vijeće je na strani optuženog, kao olakšavajuće okolnosti uzelo u obzir i cijenilo

raniji život optuženog, da nije osuđivan, da je porodičan čovjek, otac jednog djeteta, da se

lično angažovao da se pojedinim oštećenim pruži medicinska pomoć nakon što su bili

izloženi zlostavljanju, kao i da posljedice njegovog postupanja nisu bile toliko teške niti

dalekosežne prirode kako je to slučaj sa težim djelima ratnog zločina, te da se korektno

držao i ponašao pred Sudom, dok otežavajuće okolnosti na strani optuženog Sud nije

našao. Cijeneći navedeno, Vijeće je zaključilo da utvrđene olakšavajuće okolnosti i u

svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti koje predstavljaju osnov za

ublažavanje kazne ispod granice propisane zakonom.

205. Vijeće nalazi da je kazna zatvora u trajanju od tri godine adekvatna i da će se njom


79

uspjeti ostvariti svrha kažnjavanja u smislu člana 33. KZ SFRJ, odnosno da će se

izrečenom krivičnopravnom sankcijom ostvariti uslovi kako specijalne, tako i generalne

prevencije.

206. Pretresno vijeće također nalazi da je izrečena kazna adekvatan odraz osude

krivičnog djela od strane šire društvene zajednice, te da će kao takva poslati jasnu poruku

svim budućim potencijalnim izvršiocima da i u slučaju ratnih okolnosti, neće proći

nekažnjeno i da nisu izvan zakona i pravde obzirom da je poštivanje zakona i

općeprihvaćenih pravila i uzusa ponašanja obaveza svakog pojedinca, ne samo u

mirnodopskim uslovima, već i za vrijeme neprijateljstava.

E. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

207. Vijeće je razmotrilo pitanje primjenjivog materijalnog prava na konkretan slučaj.

Naime, iz optužnice Tužilaštva proizlazi da su inkriminisana djela počinjena u periodu od

početka juna do kraja augusta mjeseca 1992. godine, kada je na snazi bio KZ SFRJ koji je

preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i

Krivičnog zakona SFRJ.

208. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je imalo

u vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP, članom 15.

stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP)i člana 24. stav 2.

Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je primjenom odredbi

navedenih članova utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ na način kako je to propisano navedenim zakonom.

209. Član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje,

prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao

krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

210. Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona,


80

koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon,

primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.“

211. Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem

koje, u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem

ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je

bila propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.”

212. Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem ni po

međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako se ne može

odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo

izvršeno. Ako poslije izvršenja djela zakon odredi blažu kaznu, izvršilac će se

koristiti tom blagodati.“

213. Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju promijeni zakon

kojeg treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je povoljnija za osobu protiv

koje se vodi istraga, kazneni progon ili se treba izreći presuda.“

214. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da se, po pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus regit

actum).

215. Od ovog je principa moguće odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno jedino

ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon blaži za

učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto, odnosno

upoređivanjem starog i novog ili novih zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj,jer isti

zakon može biti povoljniji u jednom slučaju, a teži u drugom, u zavisnosti od toga za koje

djelo se optuženi tereti, te kakve su odredbe o krivici ili kažnjavanju za to djelo. Pri tome je


81

potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa shodno

tome izvršiti procjenu, primjena kojeg zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za

učinioca, koji zakon daje veću mogućnost za povoljniju odluku u konkretnom slučaju

(načelo konkretnosti).92

216. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran

odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu bilo

krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U situaciji kada je krivično djelo

kažnjivo po oba zakona onda je potrebno utvrditi sve okolnosti koje su relevantne za izbor

blažeg zakona u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve odredbe koje se odnose na

kažnjavanje. Pri tome, treba imati u vidu odredbe o propisanim krivičnopravnim

sankcijama, vrstama i mjerama, njihovom odmjeravanju, odnosno ublažavanju,

mjeramasigurnosti, sporednim kaznama, mjerama koje predstavljaju supstitute kazni i

drugim relevantnim odredbama u pogledu izricanja krivičnopravne sankcije.

217. Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju

presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema

konkretnom učiniocu, a što jasno prizilazi iz citiranih zakonskih odredbi člana 4. stav 2. KZ

BiH koji kaže primjeniće se zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome nije isključena

mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji, jer primjena

nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca.93

218. Iako to u ovom slučaju nije relevantno, Vijeće podsjeća da član 4a) KZ BiH

propisuje odstupanje od principa nullum crimensine lege nulla poena sine lege i principa

primjene blažeg zakona propisanih članom 3. i 4. KZ BiH.Član 4a) KZ BiH glasi:

„Članovi 3. i 4. Ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica

za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo

krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava.“

219. Ovakvom zakonskom regulativom preuzete su odredbe člana 7. stav 2. EKLjP i

člana 15. stav 2. MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZ

BiH.

92Komentari krivičnih zakona BiH , Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66.

93Ibid, stranica 67


82

220. Član 7. stav 2. EKLjP propisuje:

“Ovaj član ne sprečava suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za činjenje ili

nečinjenje koje je u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim

načelima prava priznatim od civilizovanih naroda.”

221. Član 15. stav 2. MPGPP glasi:

„Ništa u ovom članu ne sprječava da se sudi ili kazni bilo koje lice za činjenje ili

nečinjenje koje je u vrijeme izvršenja bilo krivično djelo prema općim načelima

prava priznatim od zajednice naroda.“

222. Prema tome, odredba iz člana 4a) KZ BIH omogućava, izuzetno, odstupanje od

principa propisanih članovima 3. i 4. KZ BiH, da bi se obezbjedilo suđenje i kažnjavanje za

one postupke koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu, odnosno koja

predstavljaju kršenje normi i pravila koja imaju opštu podršku od svih naroda, koja su

opšteg značaja, odnosno koja se smatraju ili predstavljaju univerzalne civilizacijske

tekovine savremenog krivičnog prava, u situaciji kada takva postupanja nisu bila

predviđena kao krivična djela u nacionalnom, odnosno unutrašnjem krivičnom

zakonodavstvu u vrijeme kada su učinjena.

223. U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela – KZ

SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi – KZ BiH, propisuju krivičnopravne

radnje za koje su optuženi oglašen krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uslovi za vođenje

krivičnog postupka protiv počinilaca za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva i njihovo kažnjavanje.

224. Dalja procjena koji je zakon blaži za učinioca vrši se upoređivanjem zaprijećene

vrste i mjere krivičnopravne sankcije iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja

krivičnog djela, sa zakonom koji je na snazi u vrijeme suđenja.

225. Za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZ

BiH, propisana je kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. S

druge strane, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

KZ SFRJ, propisana je kazna zatvora najmanje pet godina ili smrtna kazna.

226. Kada je u pitanju ublažavanje kazne, za navedeno krivično djelo KZ BiH propisuje


83

minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina sa mogućnošću ublažavanja u skladu sa

članom 50. stav 1. tačka a) KZ BiH do pet godina, a KZ SFRJ propisuje minimalnu kaznu

zatvora u trajanju od pet godina sa mogućnošću ublažavanja u skladu sa članom 43. stav

1. tačka 1. KZ SFRJ do jedne godine.

227. U ovom konkretnom slučaju, prilikom razmatranja koji je zakon primjenjiv na

konkretnog počinioca, potrebno je uzeti u obzir i radnje izvršenja krivičnog djela, oblik

učešća optuženog i stepen njegove odgovornosti.

228. Kada se sve navedeno uzme u obzir nameće se zaključak da je KZ SFRJ, kao

zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, blaži za učinioce, jer za

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva propisuje kao zakonski minimum

kaznu zatvora u trajanju od pet godina uz mogućnost ublažavanja kazne do jedne godine,

dok je za isto krivično djelo KZ BiH propisao kao zakonski minimum kaznu zatvora u

trajanju od 10 godina uz mogućnost ublažavanja do pet godina.

229. Slijedom navedenog, a na osnovu člana 4. KZ BiH, Vijeće nalazi da je u

konkretnom slučaju, u pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ,

kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je, imajući u vidu

konkretne okolnosti slučaja, blaži prema optuženim.

230. Vijeće je shodno navedenom, a imajući u vidu i praksu Ustavnog suda i Europskog

suda za ljudska prava, koji su se detaljno bavili navedenim pravnim pitanjem, kao i stav

Ustavnog suda BiH koji jasno određuje da će se u svim slučajevima u kojima oba zakona

propisuju isto krivično djelo, na učinoca primjeniti KZ SFRJ, u konkretnom slučaju

primijenilo KZ SFRJ, obzirom da je stav Ustavnog Suda BiH mjerodavan i za ovaj sud.


84

IV. NALAZI VIJEĆA – OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE

1. Tačka 1 a) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka I a) optužnice

231. U tački I a) optužnice Tužilaštva, optuženom Ekremu Ibračeviću se stavlja na teret

da je u periodu od početka juna do kraja augusta mjeseca 1992. godine,

„U više navrata, u naznačenom vremenskom periodu, Ekrem Ibračević lično sa vojnim policajcima ili vojni policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju ili odobrenju, preuzimali protivzakonito zatvorene civile iz prostorija Mjesne zajednice u selu Straža, ili je Ekrem Ibračević lično sa vojnim policajcima ili vojni policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju i odobrenju, protivzakonito lišavali slobode i zatvarali u zatočeničke objekte Rapatnica i Luke, civilna lica zatečena kod svojih kuća ili stambenih objekata u kojima su se trenutno zatekli, te ih transportovali i zatvorili u zatočeničke objekte “Rapatnica” i “Luke”, pa su tako između ostalih protivzakonito zatvoreni Stokan Marković, Goran Marković, Ilija Gašić, Savo Gašić, Simo Gašić, Nenad Gašić, Nebojša Davidović, Danilo Blagojević, Neđo Stokanović, Gavro Đukić, Ilija Marković, Vasilije Jović, Jovo Đukić, Pero Rikić, Pajo Rikić, Mićo Blagojević, Dobrivoje Mihajlović, Velibor Mihajlović, Radenko Mihajlović, Ilija Mihajlović, Mićo Jovanović, Rado Jovanović, Neđo Blagić, Stojan Blagić, Aleksa Savić, Stokan Savić, Jovo Jović, Mika Mičić, Lazar Stanišić, Pero Đukić, Drago Đukić, Marko Maksimović i Stevo Stanišić,“

232. U odnosu na okolnosti iz ove tačke optužnice, na glavnom pretresu su saslušani

svjedoci optužbe Stevo Stanišić, Savo Gašić, Neđo Stokanović, Danilo Blagojević,

Dobrivoje Mihajlović, Rade Jovanović, Simo Gašić, Jovo Đukić, Blažan Todić, Rade

Jović, Velibor Mihajlović, Petar Novaković, Radenko Mihajlović, Nebojša Davidović,

Vasilije Jović, Drago Đukić, Pero Đukić, Elvedin Ćudić, Ismet Imširović, Nijaz

Bajraktarević, Enis Softić, Ekrem Duranović, Novalija Ibrahimović, Safer Ahmetović,

Fahrudin Ibrić, Nihad Omerović, Jasmin Fazlić, Ibro Ibrić i H.Dž, kao i svjedoci

odbrane Radenko Mihajlović, Mićo Blagojević, Ivo Veselčić, Suad Imširović, Nusret

Imširović, Almir Mujkić, Sabahudin Dedić, Bahrudin Ćidić, Mirzet Omerović, Samir

Begunić, Admir Žilić, Nail Salkić, Džemal Buljubašić i Osman Mujić, pročitani su

iskazi svjedoka Pere Rikića, Paje Rikića, Gavre Đukića, Miće Jovanović, Lazara

Stanišića, Stokana Markovića i Rade Maksimovića, te su izvedeni materijalni dokazi u


85

vidu izjava, službenih zabilješki, potvrda MKCK, dnevnika događaja i izvještaja

dežurstava94.

233. Iako je nedvojbeno utvrdilo da su u objektima u Rapatnici boravili, između ostalih, i

civili srpske nacionalnosti koji su protivzakonito lišeni slobode, ovo vijeće, na temelju

provedenih dokaza koje je detaljno cijenilo pojedinačno i u međusobnoj korelaciji, nije

moglo utvrditi da je optuženi Ekrem Ibračević počinio radnje koje su mu ovom tačkom

optužnice stavljene na teret, na način kako je to opisano u optužnici.

234. Naime, saslušani svjedoci su detaljno govorili o okolnostima pod kojima su i od

strane koga lišeni slobode, detaljno opisujući lica i način na koji je to učinjeno, što je Vijeće

djelimično obrazložilo u prethodnim dijelovima ove presude. Međutim, niko od saslušanih

lica nije izjavio, niti se takav zaključak iz provedenih dokaza može izvesti, da je upravo

optuženi Ekrem Ibračević lično sa vojnim policajcima ili vojni policajci po njegovom

ovlaštenju, naređenju ili odobrenju, preuzimali protivzakonito zatvorene civile iz prostorija

Mjesne zajednice u selu Straža, u koje prostorije su dovedeni nakon što su uhvaćeni u

šumi nakon napada na selo Brezje, ili da je optuženi lično sa vojnim policajcima ili vojni

policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju i odobrenju, protivzakonito lišavali slobode i

zatvarali u zatočeničke objekte Rapatnica i Luke, civilna lica zatečena kod svojih kuća ili

stambenih objekata u kojima su se trenutno zatekli, te ih transportovali i zatvorili u

zatočeničke objekte “Rapatnica” i “Luke”. Navedeno, Vijeće nije moglo utvrditi ni na

osnovu materijalnih dokaza prezentovanih na ove okolnosti.

235. Vijeće u nastavku obrazloženja ove tačke, iako je detaljno cijenilo svaki dokaz, neće

detaljno elaborirati iskaze svih svjedoka koji su svjedočili na okolnosti lišenja slobode i

zatvaranja iz razloga što je za Vijeće nesporna činjenica da su ta lica bila nezakonito

zatvorena u objekte „Rapatnica“ i „Luka“, obzirom da su svi koji su bili zatvoreni izjavili da

niko nije izveden pred sudiju za vrijeme boravka u Rapatnici niti im je to vrijeme uračunato

u kazne koje im je izrekao sud u Tuzli, u krivičnim postupcima vođenim nakon

prebacivanja u zatvor u Tuzlu.

236. Do zaključka da optuženi Ibračević nije počinio radnje koje su mu tačkom I a)

optužnice stavljene na teret, Vijeće je došlo na osnovu iskaza svjedoka koji su iz Straže

94 Dokazi Tužilaštva T-12, T-20, T-21, T-23a, T-50, T-55 do T-61, T-63, T-64, T-79, T-108, T-114 do T-116,

T-118 do T-120, T-135, T-142, T-145 i T-148.


86

odvedeni u objekte u Rapatnicu, kao i svjedoka koji su uhapšeni u kućama i stanovima u i

oko Srebrenika, te zatvoreni u pomenute prostorije.

237. Svjedoci Savo Gašić, Neđo Stokanović, Neđo Blagojević, Danilo Blagojević,

Dobrivoje Mihajlović, Simo Gašić, Jovo Đukić, Velibor Mihajlović, Radenko

Mihajlović, Nebojša Davidović i Vasilije Jović, koji su dovedeni u Rapatnicu nakon što

su uhvaćeni u šumi, su se različito izjašnjavali na okolnost ko ih je iz sela Straža odveo u

Rapatnicu, ili se na tu okolnost uopšte nisu izjašnjavali.

238. Tako je svjedok Savo Gašić govorio o zarobljavanju grupe civila koja se kretala

kroz šumu od strane naoružanih vojnika, kao i da se sjeća da je kod lovačke kuće vidio

izvjesnog Kadru, bivšeg policajca iz Srebrenika, strasnog lovca. Kada je riječ o

prebacivanju zatočenih civila iz Straže u Rapatnicu ovaj svjedok je izjavio da je došao

„Tamić“ zelene boje, da su došla tri čovjeka, naoružana i uniformisana, kao i da su bili i oni

vojnici koji su ih uhvatili, te su ih zatim odveli u Rapatnicu. Svjedok Neđo Stokanović je

izjavio da su ih kod mjesta Oparkovica zarobili naoružani muškarci, te da su tri dana nakon

toga prebačeni u Rapatnicu. Ovaj svjedok je naveo i to da je u Rapatnicu, na kamionu,

prebačeno 18 osoba od kojih se sjeća Ilije i Save Gašića, Danka Blagojevića, sina

Stokana Markovića, Paje Rikića i njegovog sina, Gavre Đukića i Milana Blagića. Svjedok

Danilo Blagojević, koji je također uhvaćen u šumi i odveden u selo Stražu, je izjavio da je

nakon četiri dana boravka u selu Straža došao Mustafa zvani Muće, preuzeo ih i odveo u

Rapatnicu. Svjedok je izjavio da nije odmah znao ko je osoba koja je došla po njih, ali je

od drugih prisutnih ljudi čuo da tu osobu zovu Mustafa zvani Muće. Također je naveo da je

među ljudima koji su tada prebačeni u Rapatnicu najstariji bio Ilija Gašić. Svjedok

Dobrivoje Mihajlović je izjavio da su ih na pola puta između sela Brezja i Sitara uhvatili

pripadnici teritorijalne odbrane. Svjedok je naveo da se sjeća da su bila dvojica od kojih je

jedan bio oficir, smeđ, visine kao svjedok, primijetio je da ima neke činove, dok je drugi bio

malo viši od svjedoka, izrazito crn, nije primijetio činove na njemu, koju osobu je svjedok

poznavao prije rata, navodeći da su igrali fudbal svake nedjelje. Također je naveo da zna

da je ovaj drugi bio lovac. Navedene dvije osobe su svjedoka i ostale zatočenike pješke

odvele do sela Straža, te su im tom prilikom rekle da se u Straži nalazi veći broj zatočenih

mještana okolnih sela. Prema navodima svjedoka tada im je osoba, koju je svjedok opisao

kao crna, rekla da će svi ići u Srebrenik i da će i oni (osobe iz pratnje) ići sa njima. Svjedok

je naveo da su dvije osobe koje su ih zarobile išle sa njima, da su ih natovarili na zeleni

„Tamić“ i odveli u mjesto za koje je kasnije saznao da se zove Rapatnica i gdje je upoznao


87

Mućeta i njegovog brata Sejdu koji su ih čuvali, kao i osobu koju naziva „Kapetan“ za koju

je rekao da je čuo da je bio aktivno vojno lice, da je napustio JNA i da je imao čin

kapetana. Svjedok je tokom saslušanja opisao osobu koju naziva „Kapetan“ ističući da je

bio smeđ, crn, tamno smeđ, možda njegove visine, možda malo visočiji od njega, oko 175

do 180 cm, da nije bio krupniji od svjedoka u to vrijeme, da je bio u maskirnoj uniformi i da

je imao možda koju godinu više od svjedoka koji je u to vrijeme imao 30 godina. Na upit da

li bi u sudnici mogao prepoznati osobu koju naziva „Kapetan“, svjedok je pokazao na

advokata Ismeta Beganovića. Svjedok Simo Gašić je naveo da su nakon zarobljavanja

dovedeni na jedan proplanak zvani Stublić gdje je prepoznao izvjesnog Kadru, poznatog

lovca i policajca, navodeći da je bio drzak i ljut, a potom su ih odveli u selo Straža gdje su

prenočili. Ujutro su ih postrojili ispred čitaonice, a zatim im se obratila osoba za koju je

svjedok naveo da je oficir, ističući da im se ljutito obratio govoreći da će vidjeti zbog toga

šta su uradili, tražio je „odgovorne“, a za ostale je rekao da će nakon toga biti pušteni.

Nakon toga su ih potrpali u neko vozilo i odveli u „Rapatnicu“. Svjedok je izjavio da im se

ponovo obratila ista osoba kada su stigli u „Rapatnicu“. Stekao je dojam da se radi o

vojnom licu. Rekao im je da će svi oni ići kući, da oni samo traže krivce. Ovaj svjedok je na

upit odgovorio da oficir koji im se obraćao nije imao nikakva obilježja. Svjedok je naveo da

je zaključio po njegovom ponašanju i izgledu da je on neki oficir jer su svi slušali šta on

naređuje. Svjedok je također izjavio da je tog oficira prvi put vidio u Straži, drugi put

dolaskom u „Rapatnicu“ i treći put kada su transportovani iz „Rapatnice“ u Tuzlu, prilikom

predaje u zatvor u Tuzli. Svjedok je primijetio da drugi izvršavaju njegove naredbe, tako je

on zaključio da se radi o nekom oficiru. Svjedok je izjavio da ne vjeruje da je Ilija Lemešić

taj oficir, te dovodi u vezu osobu koju naziva „Kapetan“ sa tim oficirom, ističući da on

„Kapetana“ nikada nije vidio, ali pretpostavlja da bi on mogao biti taj oficir. Svjedok je

također naveo da je samo ta jedna osoba izgledala kao oficir, dok se za druga lica vidjelo

da su dovedena sa ulice i da su ima date uniforme da obuku. Osobu za koju smatra da je

oficir i koja je izgledala drugačije od stražara je opisao kao osobu srednje visine, oko 170-

175 cm, fino ošišana, utegnuta, zakopčana, ličila je na oficira iz njegovoh sjećanja iz JNA,

malo je govorio, ali kada se obraćao to je imalo svoju težinu. Zbog toga se svjedoku činilo

da se radi o nekom visokom činovniku. Svjedok Jovo Đukić je izjavio da je uhvaćen u

šumi zvanoj Oparkovica, nakon čega je odveden u Stražu gdje su skoro svi iz sela Brezje

dovedeni, a gdje je bilo i mještana Jasenice, nakon čega su ih „Tamićem“ transportovali u

„Rapatnicu“ gdje su ih čuvali stražari, a jednog od njih su zvali Muće koji ih je tjerao da

pišu izvještaje. Na okolnost ko ih je transportovao ovaj svjedok je izjavio da su bila dva

stražara koji su ih čuvali. Svjedok Velibor Mihajlović, koji je izjavio da je u grupi koja


88

ih je uhvatila u šumi bila jedna osoba u lovačkoj uniformi, te je na okolnost preuzimanja i

odvođenja zarobljenika iz sela Straža u Rapatnicu naveo da ih je, kada su došli u Stražu,

ispred nekog doma, čekao „Tamić“ sa ceradom. Rekli su im da će ih negdje voziti. Kada je

stigla pratnja svi su ušli u „Tamić“. Svjedok je naveo da je došao jedan vojnik u crnoj

uniformi, za kojeg zna da se zove Ivan jer se zabavljao sa jednom djevojkom koju je

poznavao, koji je bio naoružan puškom. Svjedok se sjeća da ih je bilo četvero u kamionu,

ne može se sjetiti da li je još neko bio. Odvezli su ih prema Srebreniku, nakon toga vozilo

se zaustavilo ispred neke zgrade, rekli su im da izađu i da pognu glave. Kada su izašli

vidio je grupu vojnika koji su imali bijele opasače koji su ih potom preuzeli. Sljedeće jutro

nakon njihovog dolaska i zatvaranja u salu u kojoj su bili zatvoreni, za koju kaže da je

imala betonsku binu i u kojoj su se održavale priredbe, ušao je čovjek sa činom kapetana,

zajedno sa dva pratioca za koje je kasnije saznao da su Sejdo i Muće. Prema navodima

svjedoka taj „Kapetan“ im je vojnički zaprijetio da će svi biti poubijani ako ne budu

sarađivali. Prepoznao je čin kapetana jer se sve to desilo kratko nakon njegovog dolaska

iz vojske. Svjedok Radenko Mihajlović je izjavio da je prilikom njihove predaje u šumi

prepoznao Emina Fazlića koji je išao sa njim u školu. Svjedok je naveo da su ih osobe

kojima su se predali odveli svojim kućama gdje su ih preuzeli ljudi iz Srebrenika, za koje je

rekao da su nosili plave milicionerske uniforme. U Srebrenik su ih vodili pješke preko

Majevice, do sela Straže gdje ih je čekao „Tamić“ kojim je upravljao Ivica Prvak. Nakon

toga odvedeni su u „Rapatnicu“ gdje ih preuzimaju ljudi u plavim milicionerskim

uniformama, te ih zatvaraju u prostoriju koja je bila mračna. Svjedok Nebojša Davidović

je izjavio da je grupa u kojoj se on kretao uhvaćena na mjestu zvanom Oparkovica, nakon

čega je čuo da se Stokanu Markoviću koji je bio u toj grupi, obratila osoba za koju mu se

čini da se zvala Kadir. Svjedok je naveo da su ih tu povezali, te nakon što su prenoćili

odvezli su ih kamionom u centar Srebrenika, a nakon toga do fudbalskog kluba

„Rapatnica“ gdje su ih dočekali uniformisani vojnici, među kojima je čuo nadimke Muće,

Sejdo i Kapetan. Slično je izjavio i svjedok Vasilije Jović koji je bio u grupi sa Nebojšom

Davidovićem, Stokanom Markovićem i drugim, koja grupa je zarobljena u Oparkovici.

Prema navodima ovog svjedoka, sutradan su odvedeni u selo Straža, gdje su ih potovarili

u kamion i odvezli u Rapatnicu. Ne sjeća se kako su osobe koje su ih preuzele bile

obućene, samo zna da je među njima bilo uniformisanih lica. Odveli su ih u Rapatnicu, na

fudbalski stadion gdje su zatvoreni u kuću uprave fudbalskog kluba „Rapatnica“. Izjavio je

da su lica koja su ih tu dočekala bila u plavim uniformama kakve je nosila milicija, među

kojima je bilo i onih u maskirnim uniformama. Svjedok je pojasnio da nije poznavao osobe

koje su ih zarobili kao ni one koje su ih preuzeli u Straži. Samo se sjeća da su bili u


89

raznim uniformama, ali se ne sjeća kako su izgledali, jer zbog straha nije smio glavu

podići.

239. Vijeće je imalo u vidu i pročitane iskaze oštećenih Pere Rikića, Paje Rikića i Gavre

Đukića (dokazi T-12, T-20 i T-21) iz kojih proizlazi da su zarobljeni civili koji su bili u

Straži kamionom prebačeni u dom kulture u Rapatnici, bez preciznijeg određenja u

pogledu osoba koje su to učinile. Pročitana je i izjava oštećenog Stokana Markovića

(dokazi T-24 do T24b) iz kojih proizlazi da su civili iz sela Straže prebačeni u Rapatnicu

kamionom čiji vlasnik je bio Ante Josipović. Nakon toga, oštećenog Stokana Markovića su

dva vojnika odveli u objekat za koji je saznao da su to prostorije fudbalskog kluba

„Rapatnica“.

240. Vijeće je na predmetne okolnosti cijenilo i iskaze svjedoka Steve Stanišića,

Radeta Jovanovića, Blažana Todića i Drage i Pere Đukić koji su nakon hapšenja u

svojim kućama u i oko Srebrenika zatvoreni u objekte u Rapatnici.

241. Svjedok Stevo Stanišić, koji je prije rata radio u gradskom saobraćaju u Tuzli, je

opisao okolnosti pod kojima je uhapšen i odveden u „Rapatnicu“. Izjavio je da je nakon što

je parkirao autobus po njega došlo kombi vozilo u kojem su bila lica koja su nosila vojne

uniforme, čini mu se da su bile šarene, nisu bile uobičajene policijske uniforme, rekli su mu

da pođe sa njima na informativni razgovor. Odveli su ga u Rapatnicu, u čitaonicu, odnosno

objekat mjesne zajednice, navečer je došao Taib Kešetović sa drugim osobama koje

svjedok nije poznavao, te su ga odveli u SUP, gdje je bio od ponoći do 9 sati ujutro. Misli

da ga je tom prilikom ispitivao neki Smajić iz Živinica, ističući da je tako čuo ali da nije

siguran, kao i još jedna osoba za koju ne zna ko je. Naveo je da su bili u civilnoj odjeći.

Oko 11 sati je završeno ispitivanje nakon čega je pušten, rečeno mu je da je slobodan, ali

se mora javiti sutradan ujutro u 9 sati radi svoje sigurnosti. Svjedok je izjavio da se naredni

dan nije javio, zbog čega su oko 13 sati zvali kod njegove komšinice i tražili da razgovaraju

sa njim. Pitali su ga zašto se nije javio i pozvali su ga da odmah dođe u SUP. Svjedok je

otišao do SUP-a i tada su ga odveli u Rapatnicu, u prostorije fudbalskog kluba. U

Rapatnici ga je ponovo ispitivao Smajić, nije bio sam, kasnije je došao neki momak, kojem

se Smajić obraćao riječima „šefe sve zna ali ništa neće da priča“. Poslije toga ponovo ga

odvode u čitaonicu u Rapatnici, naredbu da ga vode dao je taj momak, ali ne zna osobe

koje su ga odvele u „Rapatnicu“. Svjedok je naveo da je kasnije saznao da je ta osoba šef

vojne policjie, ali nije poznavao tog momka, ne bi ga mogao prepoznati, ne sjeća se kako

je bio obućen. Kroz priču je saznao da je to bio šef vojne policjie, to je naknadno


90

saznao, ali ne sjeća se od koga je to čuo. U Rapatnici ga odvode u salu za igranke, gdje je

i ranije dolazio. Kada je došao, u toj sali nije nikoga zatekao. Svjedok Rade Jovanović je

na ovu okolnost izjavio da je nega i njegovog rođaka Miću Jovanovića susrela policija,

pitali su ih gdje su krenuli, te su ih odveli u policijsku stanicu u Srebreniku gdje su ih

ispitivali o tome gdje su se nalazili prethodnih dana, otkud su se tu našli i slično. Nakon

toga su ih policajci iz stanice policije prebacili u Luke, u objekat u kojem je bila smještena

rezervna stanica policije Rapatnica. Svjedok Blažan Todić je izjavio da je zarobljen na

liniji u Smolući, nakon čega je odveden prema Brezju gdje je dočekan od lica koja su

nosile vojne uniforme. Nakon toga je odveden u Srebrenik, a potom u „Rapatnicu“.

Svjedok nije detaljnije opisivao lica koja su ga odvela u Srebrenik i „Rapatnicu“. Svjedoci

Drago Đukić i Pero Đukić su također svjedočili na ovu okolnost navodeći da su uhapšeni

od strane civilne i vojne policije, koji su ih potom odveli u „Rapatnicu“ gdje su držani

zatočenim, bez navođenja detalja ko su te osobe koje su ih uhapsile i po čijem nalogu.

242. Vijeće je na ovu okolnost cijenilo i iskaze oštećenih Radeta Maksimovića, Lazara

Stanišića i Miće Jovanovića (dokazi T-145, T-23 i T-22) čiji iskazi su pročitani na

glavnom pretresu. U iskazu Radeta Maksimovića je navedeno da je nakon nekog

vremena skrivanja u Potpeći, uhvaćen od strane muslimanskih vojnika i odveden u

„Rapatnicu“ gdje je boravio dok nije prebačen u zatvor u Tuzlu. Iz iskaza Miće

Jovanovića, koji je uhvaćen zajedno sa svjedokom Radetom Jovanovićem, proizlazi da ih

je uhapsila policija i da ih je policajac Ahmet Poljo iz policijske stanice u Srebreniku

policijskim vozilom odvezao u objekat u Lukama gdje su bili zatočeni. Slično proizlazi i iz

izjave Lazara Stanišića koji je naveo da su ga kod njegove kuće uhvatila dva naoužana

vojnika, predala njihovom komandantu, te je zatim prebačen u „Rapatnicu“. Svjedok je

naveo da su ga ta dva vojnika vozilom prebacila do njihovog štaba gdje je bio njihov

komandir Veselčić, a zatim do stanice milicije u Srebreniku, gdje se ponovo susreo sa

Ivom Veselčićem, koji mu se tom prilikom predstavio, a koji je i prije rata bio u teritorijalnoj

odbrani, što je saznao u zatvoru u Tuzli. U iskazu ovog svjedoka je navedeno da je, dok je

bio sa Ivom Veselčićem, došao Mustafa Ćović zvani Muće koji ga je tu počeo tuči dok nije

pao u nesvijest nakon čega se probudio u napuštenom podrumu.

243. Vijeće je na okolnost zatvaranja civila u „Rapatnicu“ i „Luke“ cijenilo i iskaz

svjedoka Ismeta Imširovića koji je bio stražar u „Rapatnici“ u inkriminisano vrijeme. Ovaj

svjedok je naveo da je privođenje rađeno od strane vojne policije prema odluci Ratnog

predsjedništva, odnosno po naredbi OpŠTO. Svjedok je naveo da smatra da je svako lice


91

imalo status ratnog zarobljenika, kao i da su lica privođena na osnovu procjene službi

bezbjednosti. Svjedok je naveo da je upravo Ekrem Ibračević donio odluku da se oštećeni

Lazar Stanišić zatvori u „Rapatnicu“. Svjedok je pojasnio da mu je Ilija Lemešić pričao da

je Lazar Stanišić pretučen u stanici policije, da su ga udarali Samir Smajić i Ivo Veselčić,

da je on to posmatrao, nakon čega su došli Ekrem Ibračević i Ćović da ga vode u pritvor,

ističući da je Ibračević donio odluku o smještaju oštećenog u pritvor.

244. Na ovu okolnost je svjedočio i svjedok Elvedin Ćudić koji je izjavio da je naredbe

za dovođenje lica srpske nacionalnosti izdavao organ bezbjednosti, najviše Ekrem

Ibračević. Svjedok je izjavio da je on određivao da li će lica koja su po njegovoj naredbi

dolazila na ispitivanje biti puštena ili pritvorena. Pojasnio je da su sva lica koja su

privedena prvo predata organu bezbjednosti, u prostorijama škole Mehmed Ibrahimović u

centru Srebrenika, gdje su ispitivana, a zatim je odlučivano da li će lice biti odvedeno u

pritvor ili pušteno, o čemu je odlučivao Ekrem Ibračević, dok je svjedok o tome izvještavan

od komandira pritvora i komandira voda, a nešto je i sam vidio.

245. Vijeće je imalo u vidu i iskaze drugih svjedoka koji su svjedočili na ovu okolnost.

Međutim, kako ti svjedoci nisu pružili više detalja u pogledu konkretne činjenice ko je

preuzeo odnosno uhapsio civile srpske nacionalnosti i zatvorio u prostorije u Rapatnici

odnosno po čijoj naredbi je to učinjeno, niti su pružili saznanja koja bi ukazala na

povezanost optuženog Ibračevića sa predmetnim inkriminacijama, Vijeće ne nalazi

svrsishodnim detaljno elaborirati njihove iskaze, iako iz istih jasno proizlazi da su u

objektima u Rapatnici bili i nezakonito zatvoreni civili srpske nacionalnosti.

246. Na osnovu navedenih iskaza svjedoka, pročitanih iskaza oštećenih i provedenih

materijalnih dokaza, ovo vijeće nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je optuženi lično

sa vojnim policajcima ili vojni policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju ili odobrenju,

preuzimali protivzakonito zatvorene civile iz prostorija Mjesne zajednice u selu Straža, koji

civili su zatim zatvarani u prostorijama u „Rapatnici“ i „Lukama“, obzirom da svjedoci-

oštećeni, koji su bili neposredni očevici i učesnici predmetnih događaja, nisu opisali

preuzimanje u selu Straža i odvođenje u „Rapatnicu“ i „Luke“ na način koji bi nedvojbeno

ukazao na učešće optuženog Ekrema Ibračevića u tim radnjama, na način da je on lično to

uradio zajedno sa vojnim policajcima ili da su to vojni policajci uradili po njegovom

ovlaštenju, naređenju ili odobrenju. Također, iz iskaza svjedoka-oštećenih koji su uhvaćeni

u svojim stanovima i kućama ne proizlazi da ih je optuženi lično sa vojnim policajcima ili

vojni policajci po njegovom ovlaštenju, naređenju i odobrenju lišio slobode i


92

zatvorio u pomenute zatočeničke objekte. Vijeće u konkretnom slučaju, na osnovu ovakvih

dokaza, nije moglo utvrditi povezanost optuženog Ekrema Ibračevića sa preuzimanjem

konkretnih civila iz sela Straža, odnosno hapšenjem konkretnih civila u i oko Srebrenbika,

te njihovog zatvaranja u pomenute zatočeničke objekte.

247. Vijeće nije imalo razloga da ne povjeruje svjedocima koji su se izjašnjavali na ove

okolnosti, iako se njihove izjave u određenim segmentima razlikuju, što je očekivano

obzirom na protek vremena, različitu moć zapažanja i reprodukovanja događaja, naročito

kada se isto dovede u vezu sa traumatičnosti doživljenog događaja, kao i različitost ljudske

percepcije. Iskazi ovih svjedoka su u većoj mjeri saglasni osim u pojedinim detaljima, koji

se odnose na identifikaciju osoba koje su ih preuzele u Straži i odvele u Rapatnicu, a koji

detalji su u konkretnom slučaju od ključnog značaja. Upravo u pogledu detalja koji se

odnose na identitet osoba koje su ih preuzele u Straži, Vijeće je utvrdilo razilaženja u

iskazima svjedoka, kao i nesigurnost u pogledu identiteta osoba koje su to učinile, zbog

čega se na osnovu takvih iskaza nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je optuženi

Ekrem Ibračević počinio radnje koje su mu stavljene na teret u ovom dijelu optužnice.

248. Kada je riječ o iskazima svjedoka koji su uhapšeni u svojim kućama i stanovima u i

oko Srebrenika, kojima je Vijeće također poklonilo vjeru, isti ne omogućuju spoznaju

činjenice o konkretnoj osobi koja ih je lišila slobode i naredila njihovo zatvaranje odnosno

osobe po čijem naređenju ili odobrenju su lišene slobode i zatvorene.

249. Vijeće je u tom smislu uzelo u obzir i činjenicu da navedeni svjedoci, kao oštećena

lica, imaju interes da odgovorne osobe budu adekvatno sankcionisane za nedozvoljene

radnje, zbog čega isti, sasvim sigurno, ne bi propustili priliku da iznesu sve što im je

poznato o navedenom događaju. Vijeće je također imalo u vidu i to da je većina svjedoka u

svojim iskazima navela da su u „Rapatnici“ upoznali osobu koju su zvali „Kapetan“ i koju

su neki identificirali kao Ekrema Ibračevića. Navedeno upućuje na zaključak da bi upravo

ta lica koja su u Rapatnici upoznala osobu koju nazivaju „Kapetanom“ i koja imaju interes

da se odgovorni sankcionišu, istog uspješno identifikovala da je on zaista bio prisutan

prilikom preuzimanja zatočenika u selu Straža, odnosno da je bio prisutan prilikom

hapšenja civila u i oko Srebrenika, kako mu se to stavlja na teret.

250. Vijeće je u ovom kontekstu posebno cijenilo iskaze svjedoka Dobrivoja Mihajlovića i

Sime Gašića koji su spominjali izvjesnog oficira, za kojeg svjedok Simo Gašić

pretpostavlja da bi mogao biti ista osoba kao „Kapetan“ za kojeg je čuo, ali kojeg nije


93

upoznao. U tom smislu, Vijeće je utvrdilo da je svjedok Dobrivoje Mihajlović naveo da je

dolaskom u Rapatnicu upoznao Mućeta i njegovog brata Sejdu koji su ih čuvali, kao i

osobu koju naziva „Kapetan“, međutim svjedok nije naveo da je upravo taj „Kapetan“ kojeg

je upoznao u „Rapatnici“ ista osoba, odnosno oficir koji je, sa još jednom osobom, u šumi

uhvatio njega i njegovu grupu, što bi bilo logično i očekivano da kaže, da je to zaista bila

ista osoba. Vijeće je ocjenom iskaza ovog svjedoka utvrdilo ne samo da „Kapetan“ nije

osoba koja je uhvatila grupu u kojoj je bio, već svjedok uopšte nije siguran u identitet

„Kapetana“, obzirom da je prilikom poziva da „Kapetana“ identifikuje u sudnici pokazao na

advokata Ismeta Beganovića. Iako je svjedok Simo Gašić detaljno opisao osobu koju

naziva oficirom i za koju misli da bi to mogla biti ista osoba kao i „Kapetan“, kojeg nikada

nije vidio, Vijeće je utvrdilo da ovaj svjedok zapravo ne zna ko je osoba koja im se obratila,

kako kaže tri puta, niti zna ko je „Kapetan“, već isti samo pretpostavlja da bi to mogla biti

ista osoba.

251. Ovo vijeće je imalo u vidu i navode svjedoka Steve Stanišića da je naredbu da ga

vode dao momak za kojeg je kasnije saznao da je ta osoba šef vojne policjie. Međutim,

ovo vijeće nalazi da „šef policije“ predstavlja širok pojam koji može obuhvatiti veći broj

osoba, te da se u konkretnom slučaju, kada se ovaj iskaz dovede u vezu sa drugim

provedenim dokazima, ne može utvrditi van razumne sumnje da je upravo optuženi

Ekrema Ibračević „šef policije“.

252. Vijeće je posebno imalo u vidu i cijenilo iskaze svjedoka Ismeta Imširovića i

Elvedina Ćudića, te je isto dovelo u vezu sa iskazima svjedoka-oštećenih. U tom smislu,

Vijeće je provjerilo vjerodostojnost navoda Ismeta Imširovića da je oštećeni Lazar Stanišić

pritvoren upravo po naredbi optuženog Ibračevića, na način što je navode ovog svjedoka

dovelo u vezu sa navodima oštećenog, te utvrdilo protivrječnosti. Naime, oštećeni Lazar

Stanišić je kako u izjavi koja je pročitana na glavnom pretresu (dokaz T-23), tako i u izjavi

koja je uložena kao materijalni dokaz T-23a govorio o situaciji kada je odveden kod Ive

Veselčića na ispitivanje, kojom prilikom je došao i Muće sa dva vojnika koji ga je tom

prilikom pretukao usljed čega je izgubio svijest, a nakon toga se probudio u podrumskim

prostorijama. Međutim, Vijeće primjećuje da oštećeni u tom kontekstu nije spominjao da su

ga tukle druge osobe, odnosno Ivo Veselčić i Samid Smajić, niti je oštećeni navodio da je

tu bio prisutan Ekrem Ibračević, kojeg je, kako proizlazi iz njegovih izjava, dobro

poznavao. Nalazeći iskaz Ismeta Imširovića protivrječnim u ovom dijelu u odnosu na

iskaze oštećenog, koji bi sasvim sigurno naveo sve osobe koje su bile tu i koje su ga tukle,


94

naročito one koje poznaje, Vijeće nije moglo pokloniti vjeru iskazu ovog svjedoka u

pogledu navedenih okolnosti.

253. Vijeće je ispitalo i iskaz svjedoka Elvedina Ćudića u pogledu uloge optuženog

Ibračevića kod donošenja odluke o smještaju lica u pritvor, te je, dovodeći ga u vezu sa

iskazima svjedoka-oštećenih, utvrdilo protivrječnim. Naime, niko od saslušanih svjedoka-

oštećenih zatvorenih u prostorije u “Rapatnici” i “Lukama” nije izjavio da je prije zatvaranja

odvođen u prostorije škole radi ispitivanja, te da samim tim optuženi Ekrem Ibračević nije

donosio odluke u odnosu na ove svjedoke da li će eventualno oni biti pritvoreni ili pušteni

na slobodu. Vijeće ostavlja mogućnost da je u drugim situacijama kada su lica zatvarana u

pritvor, obzirom da su u pomenute prostorije u “Rapatnici” zatvarani i pripadnici ARBiH i

druga lica koja su izazivala probleme u i oko Srebrenika, provođena procedura koju je

opisao ovaj svjedok, međutim, u konkretnom slučaju se to, kako proizlazi iz iskaza

oštećenih, nije događalo. Upravo i navedena činjenica da u konkretnom slučaju kada su

zatvarani civili srpske nacionalnosti nije postupljeno po proceduri koju je opisao ovaj

svjedok, prema ocjeni ovog vijeća ukazuje da optuženi Ekrem Ibračević ni na koji način

nije bio uključen u protivzakonito zatvaranja civila srpske nacionalnosti u zatočeničke

objekte u mjestu Rapatnica.

254. Slijedom svega navedenog Vijeće nije moglo van razumne sumnje utvrditi

povezanost optuženog Ekrema Ibračevića sa preuzimanjem zatočenika u selu Straža, kao

i hapšenjem civila u i oko Srebrenika, te njihovog zatvaranja u prostorije u Rapatnici, zbog

čega je, kada se sve navedeno uzme u obzir, na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP

BiH, oslobodilo optuženog od optužbi detaljno opisanih u tački I a) optužnice.

2. Tačka 2 a) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II b) optužnice

255. Tačkom II b) optužnice Tužilaštva, optuženim Ekremu Ibračeviću i Faruku

Smajloviću se stavlja na teret da su:

„U drugoj polovini mjeseca juna 1992.godine Mustafa Ćović zv. Muće, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića da može ispitivati zatočena lica, u zatočeničkom objektu “Rapatnica”, a po odobrenju Faruka Smajlovića, iz sale za igranke izveo Jovu Đukića i sproveo na sprat, te u prostoriji kancelarije Mjesne zajednice koja je služila za ispitivanje, namjerno istog psihički zlostavljao, prijeteći da će mu polomiti sva rebra ukoliko ne napiše šta mu je poznato o organizovanju srpskih seoskih straža u selu Brezje, pa je u strahu za svoj život i


95

tjelesni integritet Jovo Đukić na papiru ispisao izjavu,“

256. Na okolnosti iz ove tačke optužnice je svjedočio oštećeni Jovo Đukić koji je izjavio

da poznaje jednog čuvara, kojeg su zvali Muće, koji ih je sabrao i rekao da pišu neke

izvještaje svoje. Pojasnio je da su ispitivanja vršena gore na spratu, uz stepenice. Također

je naveo da je bila prijetnja od strane Mućeta, koji im je, kada ih je sabrao sve skupa,

donio papir i olovke i rekao da pišu šta god znaju o selu u vojnom smislu, zaprijetio da će,

ako budu lagali, „zabelajiti“, odnosno da će im „otići rebra“. Svjedok je izjavio da im je to

rekao kada im je dijelio papir i olovke, ističući da on tom prilikom nije bio tučen.

257. Vijeće je na ovu okolnost cijenilo i iskaz svjedoka Ismeta Imširovića koji je

svjedočio o ovlaštenjima koja je imao Mustafa Ćović zvani Muće. Svjedok je u tom smislu

naveo da je jedne prilike došlo do nesporazuma između njega i Mućeta, nakon čega je,

sutradan, došao Ekrem Ibračević i svjedoku održao predavanje o tome „dok jedni se kriju u

uniformama, profitiraju, pljačkaju, kradu, (...) iza Muće stoje rezultati i vidi u njegovom

poslu u kojem on radi da je on svojim istragama otkrio pušaka, ne znam, i minobacača i

svega toga, da ga je on tu postavio i da on ima apsolutno sva prava tu po pitanju tih

zatvorenika, da ih izvodi, ispituje i da mu se to mora omogućiti.“, na što je svjedok klimnuo

glavom. „Znači da lice izvede, ispituje, da ga po potrebi odvodi na teren, bilo je takvih

situacija da je trebalo navodno tražiti minska polja, pokazivati naoružanje koje je otkriveno

i to, i to je on sve radio.“.95

258. Na osnovu provedenih dokaza, Vijeće nije moglo utvrditi van razumne sumnje da su

optuženi Ekrem Ibračević i Faruk Smajlović počnili radnje koje su im stavljene na teret, na

način kako je to ovom tačkom optužnice opisano. Naime, u pogledu ovlaštenja Mućeta da

ispituje zatočenike, Vijeće je na osnovu iskaza svjedoka Ismeta Imširovića utvrdilo da je

Muće imao ovlaštenje Ekrema Ibračevića da ispituje zatvorenike zatočene u „Rapatnici“ i

„Lukama“. Međutim, iz iskaza ovog svjedoka, kao i drugih provedenih dokaza, ne proizlazi

da je Muće imao ovlaštenje optuženog Ekrema Ibračevića da preduzima i druge radnje

osim ispitivanje, a naročito ne radnje usmjerene na nanošenje bilo kakve vrste bola ili

patnje civilima zatočenim u objektima „Rapatnica“ i „Luke“. Također ovo vijeće, na temelju

provedenih dokaza, nije moglo van razumne sumnje utvrditi da je u konkretnom slučaju

Muće opisane radnje preduzeo pod nadzorom optuženog Ekrema Ibračevića.

95 Transkript glavnog pretresa od 26. maja 2015. godine, saslušanje Ismeta Imširovića, str. 10-12.


96

259. Kada je riječ o inkriminacijama koje se stavljaju na teret optuženom Faruku

Smajloviću, tj. da je Muće opisane radnje učinio po njegovom odbrenju, Vijeće nije moglo

utvrditi van razumne sumnje da je Muće opisane radnje u konkretnom slučaju preduzeo po

ovlaštenju optuženog Faruka Smajlovića, obzirom da na takav zaključak ne upućuje

nijedan provedeni dokaz.

260. Budući da iz iskaza oštećenog Jove Đukića, svjedoka Ismeta Imširovića, kao iskaza

drugih saslušanih svjedoka i provedenih materijalnih dokaza u ovom predmetu, ne

proizlazi da je u konkretnom slučaju Muće imao ovlaštenje da preduzima bilo kakve radnje

izuzev ispitivanja, naročito ne radnje usmjerene na nanošenje bilo kakvih fizičkih ili

psihičkih povreda osobama koje je u konkretnom slučaju ispitivao, kao i da nema dokaza

da je to učinio pod nadzorom optuženog Ibračevića i po odobrenju optuženog Smajlovića,

Vijeće je optužene Ekrema Ibračevića i Faruka Smajlovića, primjenom odredbe člana 284.

tačka c) ZKP BiH, oslobodilo od optužbi navedenih u ovoj tački optužnice.

3. Tačka 2 b) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II c) optužnice

261. Ovom tačkom optužnice stavlja se na teret optuženim Ekremu Ibračeviću i Faruku

Smajloviću da su:

„U drugoj polovini mjeseca jula 1992. godine, nakon što je Blažan Todić protivzakonito zatvoren u zatočenički objekat “Rapatnica”, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića više puta je ispitivan i tučen od strane njima poznatih vojnika, na način da su ga više puta udarali po svim dijelovima tijela i prijetili da će biti krvav ukoliko ne kaže sve što zna u vezi rasporeda srpske vojske i tehnike, da bi nakon par dana po zatvaranju u podrumske prostorije ušao Ekrem Ibračević u pratnji nekoliko njemu poznatih vojnika, koji su u prisustvu Ekrema Ibračevića tukli Blažana Todića palicama i drugim predmetima po svim dijelovima tijela,“

262. Na okolnosti iz ove tačke optužnice su svjedočili oštećeni Blažan Todić, svjedoci

Rade Jovanović, Drago Đukić i Ismet Imširović, te su prezentovani materijalni dokazi

odbrane O-II-2 do O-II-4.

263. Na osnovu navedenih dokaza, kao i drugih provedenih dokaza u ovmo predmetu

Vijeće nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je oštećeni, po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, više puta ispitivan i tučen

od strane njima poznatih vojnika, odnosno da je optuženi Ekrem Ibračević ušao u


97

podrumske prostorije gdje je oštećeni bio zatvoren u pratnji nekoliko njemu poznatih

vojnika, koji su u prisustvu Ekrema Ibračevića tukli Blažana Todića palicama i drugim

predmetima po svim dijelovima tijela.

264. Vijeće nema dilema u pogledu činjenice da je oštećeni Blažan Todić bio zatvoren u

podrumskim prostorijama u „Rapatnici“, kao i da je za vrijeme boravka u toj prostoriji bio

izložen zlostavljanu i nanošenju povreda. Međutim, nakon što je detaljno analiziralo

pomenute dokaze, ocijenilo ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, Vijeće nije moglo utvrditi

van razumne sumnje da su upravo optuženi Ekrem Ibračević i Faruk Smajlović na opisani

način počinili predmetno krivično djelo.

265. Naime, oštećeni Blažan Todić je prilikom svjedočenja na glavnom pretresu naveo

da je, nakon što je doveden u „Rapatnicu“, odvođen na sprat gdje su uvijek vršena

ispitivanje, te mu je rečeno da piše sve što mu je poznato. Prema navodima svjedoka,

pričao je gdje je bio, kuda se kretao, naveo je da nije mogao govoriti od straha, te su ga

počeli udarati kako bi pričao. Svjedok je pojasnio da su tu bila 2-3 vojnika, ali ne zna da li

je kasnije neko ulazio ili izlazio. Udarali su ga po leđima, prsima, gdje god su stigli. Udarali

su rukama. Prema navodima svjedoka to je trajalo pola sata, možda više, ne zna tačno.

Poslije toga je morao dati izjavu. Svjedok je izjavio da nije mogao zapaziti da li je tu bilo

osoba koje su imale veće činove. Također je naveo da nije čuo da li je neko rekao tim

vojnicima da ga tuku, oni su ga samo počeli tući. Osjećao je bol prilikom udaranja, osjećao

se loše. Nije padao na pod, bio je u stojećem položaju, ističući da ga natjeraju da ustane

pa ga udaraju. Nikoga od tih osoba nije poznavao. Nakon što završe sa ispitivanjem,

naveo je da ga je jedan vojnik ponovo vratio u podrum.

266. Svjedok je naveo da je za vrijeme boravka u „Rapatnici“ išao nekoliko puta da daje

izjave, da se to većinom navečer dešavalo, da su ga uvijek ispitivali neki vojnici čija imena

ne zna, a koji su bili su grubi, ističući da kad god je išao na ispitivanje dobijao je batine.

Udarali su ga većinom po leđima, prsima i po glavi.

267. Također je izjavio da je jedno vrijeme bio sam, te da je kasnije, nakon 2-3 dana

došao Lazar Stanišić. Posebno je naveo da su nakon 1-2 dana potom ušla dva ili tri

vojnika, koji su donijeli gajbicu u kojoj su bili razni noževi i palice i govore mu da bira čime

da ga udaraju. Nakon toga su spustili tu gajbicu i počeli ga udarati palicama po leđima i

prsima, svukli su potkošulju sa njega i udarali ga. Svjedok je naveo da tom prilikom i

Lazara udaraju. Prema navodima svjedoka tu je bio „kapetan Ibračević“. Svjedok je


98

pojasnio da je on otvorio vrata kada su ušli ti vojnici koji su tukli svjedoka dok nije

zajaukao, kada je Ibračević ponovo otvorio vrata i rekao vojnicima da izlaze i pitao te

vojnike „šta rade“. Svjedok je pojasnio da je saznao za Ibračevića prije tog događaja,

prilikom njegovog ispitivanja. Naveo je da se on predstavio prilikom ispitivanja, rekao je da

je bio na služenju u Beogradu i da je došao da brani svoj narod. Svjedok je mogao

prepoznati da je ista osoba koja ga je ispitivala otvorila vrata podruma. Svjedok je ponovio

da je upravo Ibračević taj koji je otvorio vrata da vojnici izađu, da je Ibračević i doveo te

vojnike da ih tuku, ističući da je tom prilikom malo vidio njegov lik. Ibračević je zatvorio

vrata nakon što su vojnici ušli. Vidio je Ibračevića sa vojnicima koji su došli da ih tuku.

Svjedok je ponovio da je Ibračević otvorio vrata, da su vojnici ušli, da su jedni krenuli na

njega, drugi na Lazara, te da, nakon što je zajaukao, Ibračević otvara vrata i vojnici izlaze.

268. Da je oštećeni Blažan Todić tučen za vrijeme boravka u „Rapatnici“ proizlazi i iz

iskaza svjedoka Drage Đurića koji je također bio zatvoren u „Rapatnici“ u podrumskim

prostorijama i koji je jedno vrijeme bio zajedno sa oštećenim Blažanom Todićem. Ovaj

svjedok je izjavio da mu je Blažan Todić rekao da je izvođen i udaran, ali da nije paljen

lemilicom kao što su to radili svjedoku, Peri Đukiću i Lazaru Stanišiću. Međutim kako to

proizlazi iz iskaza ovog svjedoka Blažan Todić mu nije rekao ko ga je tukao. Svjedok je

naveo da je dan nakon što su svi izvođeni na ispitivanje vidio da je Blažan Todić bio modar

u predjelu leđa i bubrega, ističući da su svi oni bili modri.

269. Iz iskaza ovog svjedoka, jasno proizlazi zaključak da je oštećeni bio tučen za

vrijeme boravka u „Rapatnici“, što za ovo vijeće nije sporno, budući da je i svjedok Ismet

Imširović izjavio da je oštećeni nekoliko puta bio pretučen, da je imao povrede na licu u

vidu oteklina. Ovaj svjedok je izjavio da nije vidio ko je tukao oštećenog, ali je naveo da

mu je oštećeni rekao kako je jedne prilike kada je tučen došao kapetan Ibračević i da je

otjerao te koji su ga tukli gumenom palicom.

270. Međutim, analizom i ocjenom iskaza oštećenog Blažana Todića te dovođenjem

istog u vezu sa iskazima oštećenog Lazara Stanišića96, koji je prema navodima oštećenog

pretučen zajedno sa njim, kada je kapetan Ibračević doveo vojnike koji su ih tukli, Vijeće je

utvrdilo da oštećeni Lazar Stanišić ne potkrjepljuje navode oštećenog Blažana Todića, u

tom pogledu. Vijeće je u tom smislu detaljno analiziralo iskaze oštećenog Lazara Stanišića

te je utvrdilo da oštećeni, iako govori o raznim situacijama kada je pretučen i na drugi


99

način zlostavljan, uopšte ne opisuje predmetni događaj kada su njih dvojicu navodno

pretukli vojnici koje je doveo kapetan Ibračević. Vijeće cijeni da bi oštećeni Lazar Stanišić,

kao osoba koja i danas osjeća posljedice boravka u „Rapatnici“, koja dakle ima interes da

se odgovorni sankcionišu i koja poznaje Ekrema Ibračevića, sasvim sigurno bi opisala i

kritični događaj kada je pretučen zajedno sa oštećenim Blažanom Todićem od strane lica

koja je doveo Ekrem Ibračević, da se zaista navedeni događaj i desio na opisani način.

271. Vijeće je analiziralo i druge iskaze oštećenog Blažana Todića koji su uloženi kao

materijalni dokazi odbrane O-II-2 do O-II-4. Vijeće je utvrdilo da je oštećeni u iskazu iz

2008. godine (dokaz O-II-2) govorio od udaranju vojnika koji su tukli njega i oštećenog

Lazara Stanišića i koji su Lazara pekli lemilicom. Međutim Vijeće primjećuje da je tom

prilikom svjedok navedeni događaj opisao na sasvim drugačiji način od onoga što je izjavio

na glavnom pretresu. Naime, svjedok je u izjavi iz 2008. godine govorio da su on i Lazar

Stanišić zajedno ispitivani i da je Ibračević rasporedio šest vojnika da ih tuku, po trojicu na

svakog, kao i da je tom prilikom Lazar Stanišić pečen lemilicom i na drugi način

zlostavljan, što je svjedok lično gledao. Međutim, Vijeće nalazi da je navedeni iskaz

Blažana Todića u potpunosti konkradiktoran kako vlastitom iskazu sa glavnog pretresa,

tako i navodima drugih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu, kao i iskazima

oštećenog Lazara Stanišića. U izjavi koju je ovaj svjedok dao 2010. godine pripadnicima

Državne agencije za istrage i zaštitu (dokaz O-II-3) govorio je o premlaćivanju kojem je bio

izložen od strane uniformisnih lica, navodeći da je u podrumsku prostoriju u kojoj je bio

zatvoren doveden i Lazar Stanišić na kojem se vidjelo da je bio pretučen. Također je i

ovom prilikom govorio o premlaćivanju njega i oštećenog Lazara Stanišića u podrumskim

prostorijama. U tom smislu svjedok je tada izjavio da je ušlo šest vojnika koje nije

poznavao od kojih su trojica tukli njega, a ostala trojica su tukla Lazara Stanišića, te je

naveo da su tom prilikom lemilicom pekli oštećenog Stanišića, što je on lično gledao.

Svjedok je naveo da je ta tortura trajala do 10 minuta i kada je on počeo da zapomaže u tu

prostoriju je ušao Ibračević, čijeg imena se ne sjeća, koji je naredio tim vojnicima da izađu

iz prostorije. Vijeće primjećuje da ovaj iskaz svjedoka nije dosljedan u pogledu učešća i

uloge Ibračevića, obzirom da u ovom iskazu, iako je sačinjen nakon iskaza iz 2008.

godine, svjedok nije na isti način opisao događaj kada je zlostavljan zajedno sa Lazarom

Stanišićem niti je u tom pogledu na isti način opisao ulogu Ibračevića. Osim uočenih

nedosljednosti u iskazima iz 2008. i 2010. godine, Vijeće i u pogledu iskaza iz 2010.

96 Dokazi T-23 i T-23a.


100

godine nalazi da je u potpunosti konradiktoran iskazu ovog svjedoka datom na glavnom

pretresu, kao i iskazu oštećenog Lazara Stanišića i iskazima drugih svjedoka koji su

svjedočili na okolnost prženja lemilicom. Vijeće je također utvrdilo da je oštećeni Blažan

Todić različito izjavljivao o istom događaju i prilikom davanja iskaza Fondaciji Istina-

Pravda-Pomirenje iz Tuzle (dokaz O-II-4) kojom prilikom je naveo da su u prostoriju u kojoj

se nalazio sa Lazarom Stanišićem ušla četiri lica, od kojih su dvojica tukla njega, a dvojica

Lazara Stanišića. Svjedok je tada naveo da se nakon njegovog jaukanja pojavio jedan

čovjek, kojeg je ranije viđao u prostorijama prilikom ispitivanja i koji mu se prilikom jednog

ispitivanja predstavio i rekao da se zove Ekrem Ibračević, da je bio u Beogradu, da je

kapetan i da je došao da brani svoj narod, a koji je kritične prilike zagalamio na te koji su ih

tukli govoreći im „Izlazite! Šta radite?!“, nakon čega su ti vojnici izašli. Svjedok je u ovom

iskazu na okolnost paljenja lemilicom oštećenog Lazara Stanišića izjavio da je o tome

saznao u zatvoru u Tuzli, kroz razgovore sa oštećenim Lazarom Stanišićem, Dragom i

Perom Đukićem. Iako je svjedok Blažan Todić, prilikom saslušanja pred Sudom, u pogledu

navedenih kontradiktornosti u njegovim izjavama u odnosu na povrede koje su oštećenom

Lazaru Stanišiću nanesene lemilicom, pojasnio da je njegovo kazivanje pogrešno

protumačeno i da nije čitao zapisnike prije nego što ih je potpisao, te je naveo da je u

pogledu tih povreda tačno ono što je govorio na glavnom pretresu, Vijeće nalazi da

njegovo pojašnjenje dato u tom pogledu nije razjasnilo ulogu i ponašanje Ekrema

Ibračevića, niti je razjasnilo protivrječnosti u odnosu na iskaze oštećenog Lazara Stanišića.

272. Imajući u vidu sve navedeno, prvenstveno kontradiktornosti u iskazu oštećenog

Blažana Todića u odnosu na iskaze oštećenog Lazara Stanišića u pogledu njihovog

premlaćivanja u podrumskoj prostoriji i uloge optuženog Ekrema Ibračevića, zatim

nedosljednosti u izjavama oštećenog Blažana Todića, nedostatak drugih dokaza koji bi

potkrijepili navode oštećenog u pogledu uloge optuženog Ekrema Ibračevića, kao i

nedostatak dokaza da su opisane radnje preduzete po ovlaštenju i pod nadzorom

optuženog Ekrema Ibračevića i po odobrenju optuženog Faruka Smajlovića, kojeg u

kontekstu radnji ove tačke optužnice niko i ne spominje, Vijeće je optužene primjenom

odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH oslobodilo od optužbe iz ove tačke optužnice.


101

4. Tačka 2 c) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II d) optužnice


Smajloviću da su:

“Dana 6. jula 1992. godine ili približno tog datuma, Ekrem Ibračević vršio ispitivanje Lazara Stanišića u prostorijama Štaba TO Srebrenik, pa u namjeri da od Lazara Stanišića dobije informacije o srpskim vojnim aktivnostima, vršio mučenje istog tako što je tu prisutnom vojnom policajcu Mustafi Ćoviću zv. Muće naredio da mu stavi puščanu cijev u usta i da ga udara, što je ovaj učinio pa je usljed udaraca šakama po svim dijelovima tijela, Lazar Stanišić izgubio svijest,

pa je nakon toga u vremenskom periodu od početka mjeseca jula do kraja mjeseca augusta 1992. godine, u zatočeničkom objektu „Rapatnica“ u više navrata Lazar Stanišić mučen, pa je tako:

u prizemnoj prostoriji u kojoj je zatvoren sam Lazar Stanišić, po prethodnoj saglasnosti Ekrema Ibračevića da mogu ispitivati Lazara Stanišića, uz odobrenje Faruka Smajlovića da u tu prostoriju mogu ući različita lica, među kojima vojni policajac Mustafa Ćović zv. Muće, pogotovo u noćnim satima, svjesni da će vršiti mučenje Lazara Stanišića, pa su ta lica uključujući Mustafu Ćovića zv. Muće ulazila u prostoriju i udarala Lazara Stanišića raznim predmetima po svim dijelovima tijela, s ciljem da iznude njegovu izjavu o srpskim vojnim aktivnostima, usljed kojih udaraca je pretrpio teške fizičke i psihičke bolove, a posljedice kojih radnji su i danas prisutne,

da bi jednom prilikom Mustafa Ćović izveo iz podruma Lazara Stanišića, s ciljem da iznudi njegovu izjavu o srpskim vojnim aktivnostima, stavio mu kapu na glavu i vršio zastrašivanje da će ga strijeljati, a potom uveo u kancelarije MZ, gdje se vršilo ispitivanje, te ga tukao palicom po leđima, u predjelu bubrega i glave, uzevši drvenu stolicu Lazara Stanišića stolicom udarao po glavi, kojom prilikom se stolica slomila,

pa je jednom prilikom Mustafa Ćović zv. Muće u toku noći izveo Lazara Stanišića iz podrumske prostorije u kojoj je bio zatvoren, odveo u salu Doma kulture u okviru zatočeničkog objekta „Rapatnica“, gdje je Ekrem Ibračević prethodno lično doveo nekoliko njemu poznatih vojnika, a Faruk Smajlović unio torbu sa alatom u kojoj se nalazila lemilica, pa je Lazaru Stanišiću jedan od prisutnih vojnika naredio da sjedne na stolicu naspram tih lica i da skine košulju, te je jedan od tih vojnika stavio palicu preko ruku Stanišića i držao mu ruke na stolu, sa prijetnjama da mora progovoriti, u cilju da iznudi njegovu izjavu o srpskim vojnim aktivnostima, dok ga je drugi vojnik namazao po tijelu nekom mašću i sa lemilicom uključenom u struju pekao po leđima i prsima, ostavljajući plikove od opekotina, pa su na kraju mučenja polili Stanišića nekom tečnošću, uslijed čega je trpio teške fizičke i psihičke bolove, a koje povrede su ostavile trajne ožiljke na tijelu Lazara Stanišića, nakog čega je Mustafa Ćović zv. Muće, sa povredama po tijelu od opekotina oštećenog Lazara Stanišića vratio u podrum u kojem je boravio,”

274. Na ove okolnosti svjedočili su svjedoci Dobrivoje Mihajlović, Rade


102

Jovanović, Jovo Đukić, Blažan Todić, Rade Jović, Velibor Mihajlović, Petar

Novaković, Drago Đukić, Pero Đukić, Elvedin Ćudić, Ismet Imširović, Enis Softić,

Z.K., F.H.E., M.H.E. i Suad Imširović, pročitan je iskaz oštećenog Lazara Stanišića, te

su prezentovani materijalni dokazi T-23a i T-18, odnosno iskaz oštećenog Lazara

Stanišića i interna evidencija previjanja.

275. Iako su neki od navedenih svjedoka detaljno govorili o radnjama kojima je oštećeni

Lazar Stanišić bio izložen za vrijeme boravka u „Rapatnici“, Vijeće u nastavku

obrazloženja ove tačke izreke oslobađajućeg dijela presude, premda je detaljno analiziralo

i cijenilo sve provedene dokaze, neće detaljno elaborirati iskaze navedenih svjedoka i

provedenih materijalnih dokaza, kako je to rađeno u obrazloženju drugih tačaka

oslobađajućeg, a naročito osuđujućeg dijela izreke. Navedeno iz razloga što svi saslušani

svjedoci nisu imali saznanja o konkretnim radnjama koje se optuženim Ibračeviću i

Smajloviću stavljaju na teret ovom tačkom optužnice.

276. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza utvrdilo van razumne sumnje da je oštećeni

Lazar Stanišić bio zatvoren u podrumskim prostorijama u „Rapatnici“, te da je za vrijeme

svog boravka na razne načine zlostavljan od strane različitih osoba, što su izjavili svi

navedeni svjedoci. Međutim, imajući u vidu iskaze navedenih svjedoka, pročitani iskaz

oštećenog Lazara Stanišića, kao i provedene materijalne dokaze, Vijeće nije moglo utvrditi

da su optuženi Ekrem Ibračević i Faruk Smajlović počinili radnje koje su im ovom tačkom

optužnice stavljene na teret.

277. Naime, u pogledu navoda iz činjeničnog opisa ove tačke optužnice kojim se

optuženom Ekremu Ibračeviću stavlja na teret da je 6. jula 1992. godine ili približno tog

datuma, vršio ispitivanje Lazara Stanišića u prostorijama Štaba TO Srebrenik, kojom

prilikom je tu prisutnom vojnom policajcu Mustafi Ćoviću zv. Muće naredio da mu stavi

puščanu cijev u usta i da ga udara, što je ovaj učinio pa je usljed udaraca šakama po svim

dijelovima tijela, Lazar Stanišić izgubio svijest, Vijeće je analizom i ocjenom pročitanog

iskaza oštećenog Lazara Stanišića, kao i uvidom u izjavu iz 2000. godine (dokaz T-23a),

utvrdilo da oštećeni u navedenim izjavama uopšte ne dovodi u vezu optuženog Ekrema

Ibračevića sa ispitivanjem koje se desilo u navedeno vrijeme i navedenom mjestu.

Oštećeni je u pogledu ovog događaja izjavio da je, za vrijeme njegovog razgovora sa Ivom

Veselčićem u stanici milicije u Srebreniku, došao Muće koji ga je počeo tuči pred

Veselčićem, navodeći da mu je gurao puščanu cijev u usta, te da ga je toliko tukao da se

ne sjeća kada je pao u nesvijest, nakon čega se probudio u podrumu. Vijeće je u


103

sklopu ovih okolnosti imalo u vidu i iskaz svjedoka Ismeta Imširovića da su oštećenog, u

stanici milicije u Srebreniku, pretukli Ivo Veselčić i Samir Smajić, što je saznao od Ilije

Lemešića. Obzirom da osim navedenih iskaza svjedoci koji su saslušani u ovom predmetu

nisu potvrdili navode iz optužnice, niti su potkrijepljeni prezentovanim materijalnim

dokazima, Vijeće na temelju ovakvih dokaza nije moglo utvrditi van razumne sumnje

učešće optuženog Ibračevića u radnjama navedenim u ovom dijelu optužbe.

278. Kada je riječ o navodima iz činjeničnog opisa ove tačke optužnice da su u

prizemnoj prostoriji u kojoj je zatvoren sam Lazar Stanišić, po prethodnoj saglasnosti

Ekrema Ibračevića da mogu ispitivati Lazara Stanišića, uz odobrenje Faruka Smajlovića

da u tu prostoriju mogu ući različita lica, među kojima vojni policajac Mustafa Ćović zv.

Muće, pogotovo u noćnim satima, svjesni da će vršiti mučenje Lazara Stanišića, pa su ta

lica uključujući Mustafu Ćovića zv. Muće, ulazila u prostoriju i udarala Lazara Stanišića

raznim predmetima po svim dijelovima tijela, s ciljem da iznude njegovu izjavu o srpskim

vojnim aktivnostima, usljed kojih udaraca je pretrpio teške fizičke i psihičke bolove, a

posljedice kojih radnji su i danas prisutne, Vijeće je ranije obrazložilo da je na osnovu

iskaza oštećenog Ismeta Imširovića utvrdilo da je Mustafa Ćovića zvani Muće imao

odobrenje optuženog Ekrema Ibračevića da u svako vrijeme može doći u objekte u

Rapatnici radi ispitivanja zatočenih srpskih civila kako bi došao do vojno relevantnih

informacija, ali da se to ovlaštenje nije odnosilo na preduzimanje bilo kakvih drugih radnji

izuzev ispitivanja. Međutim, ispitujući provedene dokaze da li je u konkretnom slučaju

postojala prethodna saglasnost optuženog Ekrema Ibračevića da mogu ispitivati Lazara

Stanišića, kao i odobrenje optuženog Faruka Smjalovića, da Muće, zajedno sa drugim

osobama, može dolaziti u prostoriju u kojoj je zatočen oštećeni Lazar Stanišić, Vijeće nije

moglo utvrditi van razumne sumnje da je takvu saglasnost dao optuženi Ibračević, kao i da

je to učinjeno po odobrenju optuženog Smajlovića. Također nije moglo utvrditi van

razumne sumnje da su pomenuta lica imala prethodnu saglasnost optuženog Ibračevića i

odobrenje optuženog Smajlovića da oštećenog mogu udarati raznim predmetima po svim

dijelovima tijela, sa ciljem iznuđivanja izjave o srpskim vojnim aktivnostima. Osim toga,

Vijeće, na osnovu prezentovanih dokaza u ovom predmetu, nije moglo utvrditi da su

optuženi Ibračević i Smajlović bili svjesni da će Muće, zajedno sa drugim licima, vršiti

mučenje oštećenog Lazara Stanišića, naročito ako se ima u vidu da u činjeničnom opisu

ove tačke optužnice nije preciznije određeno iz čega proizlazi postojanje njihove svijesti o

mučenju oštećenog.


104

279. Iz istih razloga je Vijeće oslobodilo optužbi Ekrema Ibračevića i Faruka Smajlovića

za radnje navedene u dijelu činjeničnog opisa ove tačke optužnice u kojem se navodi da

je, po prethodnoj saglasnosti Ekrema Ibračevića da mogu ispitivati Lazara Stanišića i uz

odobrenje Faruka Smajlovića, jednom prilikom Mustafa Ćović izveo iz podruma Lazara

Stanišića, s ciljem da iznudi njegovu izjavu o srpskim vojnim aktivnostima, stavio mu kapu

na glavu i vršio zastrašivanje da će ga strijeljati, a potom uveo u kancelarije MZ, gdje se

vršilo ispitivanje, te ga tukao palicom po leđima, u predjelu bubrega i glave, uzevši drvenu

stolicu Lazara Stanišića stolicom udarao po glavi, kojom prilikom se stolica slomila. Naime,

Vijeće je na osnovu iskaza oštećenog Lazara Stanišića nedvojbeno utvrdilo da je Muće

preduzimao radnje opisane u pomenutom pasusu. Međutim, nakon što je analiziralo sve

prezentovane dokaze, Vijeće nije zaključilo van razumne sumnje da je Muće opisane

radnje preduzeo po prethodnoj saglasnosti optuženog Ibračevića i uz odobrenje

optuženog Smajlovića, a što im se konkretno stavlja na teret. Vijeće je u navedenom

kontekstu posebno imalo u vidu navode oštećenog Lazara Stanišića koji je izjavio da ga je

Ćović izvodio iz podruma, u toku noći između dva ili četiri sata, na ponor dubine možda pet

metara, te da mu je stavljao čarapu na glavu i plašio ga da će ga strijeljati. Oštećeni je

naveo da ga je, obzirom da nije mnogo reagovao na to, Muće ponovo vratio u prostorije u

objektu mjesne zajednice i tukao ga palicom po leđima, po bubrezima, po glavi, da bi na

kraju uzeo stolicu i „prebio“ svu stolicu o njegovu glavu. Vijeće je posebno imalo u vidu

činjenicu da oštećeni u kontekstu ovog događaja nije spominjao druga lica osim Mućeta,

niti iz drugih provedenih dokaza proizlazi da je Muće navedene radnje preduzeo po

prethodnoj saglasnosti optuženog Ibračevića i uz odobrenje optuženog Smajlovića.

280. Konačno, u zadnjem pasusu činjeničnog opisa ove tačke optužnice optuženom

Ibračeviću se stavlja na teret da je lično doveo nekoliko njemu poznatih vojnika, a optuženi

Smajlović unio torbu sa alatom, u kojoj se nalazila lemilica, nakon čega je oštećeni bio

izložen opisanom zlostavljanju, između ostalog i prženju lemilicom. Oštećeni Lazar

Stanišić je u izjavi koja je pročitana kao i u izjavi koja je uložena kao materijalni dokaz

detaljno opisao pomenuti događaj, za koji ovo vijeće nema sumnje da se desio i da je tom

prilikom oštećeni zadobio povrede od kojih i danas osjeća posljedice. Vijeće je imalo u

vidu da je oštećeni u pročitanom iskazu (dokaz T-23) izjavio da ga je Muće poslije ponoći

izveo u salu u kojoj su se organizovale igranke, gdje je na bini bio jedan stol na kojem je

bilo raznog alata. Oštećeni je izjavio da je sa jedne strane sjedilo njih četvero i da je Muće

bio peti, ne navodeći ko su ostale osobe bile, te su mu naredili da sjedne nasuprot njih,


105

nakon čega je usljedilo zlostavljanje koje je oštećeni detaljno opisao.

281. Na navedene okolnosti, naročito u pogledu uloge optuženih, Vijeće je cijenilo iskaz

svjedoka Ismeta Imširovića, stražara u „Rapatnici“ koji je bio u smjeni kada se

inkriminisani događaj desio, koji je izjavio da se krajem jula desila incidentna situacija kada

je došla grupa policajaca. Naveo je da je bio Muće koji je tražio da se vrši ispitivanje, zatim

Faruk Smajlović koji je vršio svoje redovne obilaske, bio je Samir Nurkanović, za kojeg je

rekao da je bio bubnjar, koje osobe su ušle u salu koja je bila prazna. Iz iskaza ovog

svjedoka proizlazi da su tom prilikom došli i Huso Hodžić, koji je nosio kožne rukavice bez

prstiju i izvjesni Drapić. Ovaj svjedok je rekao da je tada prvo otišao po Lazara Stanišića

koji je u toj sali proveo oko sat vremena, nakon čega ga je vratio, a zatim je izveo Dragu

pa Peru Đukića, ističući da mu je Muće govorio koga i kada treba da dovede ili izvede.

Svjedok je naveo da je i optuženi Ekrem Ibračević bio kratko prisutan u „Rapatnici“, ali da

on nije silazio u prostoriju gdje su bili ostali vojni policajci, te da on nije bio cijelo vrijeme tu,

navodeći da je on otišao prije završetka ispitivanja koje je trajalo oko dva-dva i pol sata.

Svjedok je naveo da se Ibračević zadržao u kancelariji na gornjem spratu, da je spavao,

da je tu bio oko sat vremena. Prilikom ispitivanja oštećenih, svjedok nije čuo nikakvu viku,

galamu ili jaukanje. Sa ovim svjedokom u ulozi čuvara, prilikom inkriminisanog događaja,

bio je u smjeni i svjedok Enis Softić koji je izjavio da mu je Ismet Imširović pričao da je

zadnji dan njihove smjene došlo do povređivanja oštećenih. Svjedok je izjavio da je u

predvečer prethodne smjene, kada se predmetni događaj desio, Mustafa Ćović – Muće

već bio tu, dok je grupa vojnih policajaca, među kojima su bili Faruk Smajlović, Huso zvani

Bobi, Jasmin Drapić i još neki, došli i otišli u donju prostoriju. Također je naveo da je

primjetio da je Faruk Smajlović nosio crnu torbu, aktovku, ali da se ne sjeća detalja.

Svjedok je izjavio da se sjeća da su on i Ismet silazili dole da izvedu ljude iz ćumurane,

navodeći da je Mustafa govorio Ismetu da dovede ljude iz ćumurane, gdje su bili oštećeni

Lazar Stanišić, Drago i Pero Đukić, koji su zatim pojedinačno izvođeni, te su ih nakon

ispitivanja, koje je trajalo oko tri sata, ponovo vraćali. Ovaj svjedok, iako je kritične prilike

bio u smjeni, nije izjavio da je optuženi Ibračević dolazio. Na ove okolnosti se izjašnjavao i

svjedok Elvedin Ćudić koji je izjavio da mu je Ismet Imširović rekao da su Lazaru

Stanišiću povrede nanijeli Faruk Smajlović, Mustafa Ćović, Sejdalija Ćović, Samir

Nurkanović i Husein Hodžić. Naveo je da su oni kritične noći došli u pratnji Ekrema

Ibračevića koji je ostao gore, u kancelariji sa Ismetom Imširovićem. Na upit da pojasni

zašto je prilikom saslušanja na glavnom pretresu u predmetu Zurahid Mujčinović, 29.

decembra 2012. godine, izjavio da mu ništa nije poznato vezano za Lazara Stanišića, te


106

zašto, prilikom davanja notarske izjave 13. marta 2013. godine, nije spominjao Lazara

Stanišića, svjedok je izjavio da je kasnije razgovarao sa određenim licima koja su mu

osvježila sjećanje u odnosu na ta dešavanja.

282. U pogledu uloge optuženih Ibračevića i Smajlovića u opisanim radnjama, Vijeće je

imalo u vidu i iskaz svjedoka-oštećenog Drage Đukića, koji je izjavio da su prvo njega

izveli u salu sa binom, zatim njegovog brata Peru i nakon njega Lazara. Svjedok je naveo

da je u prostoriji bilo oko šest osoba kada su ga mučili lemilicom, da je došao jedan koji je

donio aktovku, da je bila osoba koja je nosila rukavice bez prstiju, te da je čuo za osobu

koju su zvali Mujčinović, koji je imao nadimak Zoka Bubnjar i koja ga je pržila lemilicom i

ubadala mu igle pod nokte. Svjedok je izjavio da je kasnije, kada je otišao u zatvor u

Tuzlu, saznao da se ta osoba zove Zurahid Mujčinović. Ovaj svjedok je također na upit

branioca optuženog Smajlovića potvrdio da je tačno što je izjavio u predmetu koji se vodio

protiv Zurahida Mujčinovića, kada je rekao da je 1000% siguran da su ga zlostavaljali

Zurahid Mujčinović i Sulejman Hrustić. Naveo je da je sve to trajalo oko pola sata, nakon

čega je vraćen u podrum gdje je bio. Svjedok je prilikom saslušanja na Sudu pokazao na

optuženog Faruka Smajlovića, ističući da mu je on poznat, da ga je viđao u „Rapatnici“, te

da je i on bio prisutan kada su ga tukli dole u sali. Svjedok je u pogledu optuženog

Smajlovića također naveo da on nije bio prisutan kada je mučen lemilicom, ističući da je on

bio prisutan u drugim prilikama kada su ga izvodili na udaranje, tj. 90% je bio siguran da je

i Smajlović bio među onima koji su ga tukli. Svjedok-oštećeni Pero Đukić je izjavio da je,

kritične prilike, vidio maskirane osobe, koje su, svi osim jednog, nosili maske na licu, te da

je u prostoriji vidio torbu sa alatom u kojoj je bila lemilica i drugi pribor koja je već bila tu.

Svjedok je rekao da je ta osoba bez maske bio Zoka, koji ga je pržio lemilicom. Pojasnio je

da je jedne prilike od šofera koji je donosio hranu saznao da je Zoka Bubnjar zapravo

Zurahid, rekao mu je „Zurahid to nije trebao raditi“, te da je kasnije u Tuzli saznao da se

Zurahid preziva Mujčinović. Ovaj svjedok je naveo i to da mu nije poznato kada je donešen

alat za mučenje i koje donio taj alat. Vijeće primjećuje da nijedan od navedenih svjedoka-

oštećenih nije izjavio da je optužen Ibračević doveo te osobe koje su ih kritične prilike

zlostavljane.

283. Imajući u vidu navedene iskaze, Vijeće nije moglo utvrditi van razumne sumnje da

je upravo Ekrem Ibračević u „Rapatnicu“ doveo grupu njemu poznatih vojnika koji su

zlostavljali pomenute oštećene, naročito što to nisu potvrdili ni oštećeni. Naime, Vijeće

ostavlja mogućnost da je optuženi Ekrem Ibračevića dolazio u prostorije iznad sale u kojoj


107

su oštećeni zlostavljani i da je tu boravio oko sat vremena, kako to proizlazi iz iskaza

svjedoka Imširovića. U ovom kontekstu je imalo u vidu i iskaz svjedoka Ćudića da je

upravo Ibračević doveo grupu osoba koja je zlostavljala oštećene, što je saznao od Ismeta

Imširovića. Međutim, upravo iz razloga što je svjedok Ćudić saznanja o ovom događaju

dobio od svjedoka Imširovića, kao neposrednog očevica inkriminisanog događaja, koji nije

izjavio da je Ibračević doveo te osobe u prostoriju gdje su oštećeni zlostavljani, niti su to

izjavili oštećeni, a ni svjedok Enis Softić koji je bio na dužnosti sa svjedokom Ismetom

Imširovićem, Vijeće, u odsustvu drugih dokaza koji bi uputili na takav zaključak, nije moglo

utvrditi van razumne sumnje da je upravo optuženi Ekrem Ibračević prethodno lično doveo

nekoliko njemu poznatih vojnika u prostoriju gdje su oštećeni zlostavljani.

284. Kada je riječ u ulozi optuženog Faruka Smajlovića, Vijeće je imalo u vidu izjavu

svjedoka Enisa Softića da je primjetio da Faruk Smajlović nosi crnu torbu, ali da se ne

sjeća detalja. Međutim, samo na osnovu navedenog iskaza Vijeće nije van razumne

sumnje moglo izvesti zaključak da je upravo to ista torba u kojoj su se nalazili lemilica i

drugi pribor pomoću kojeg su oštećeni zlostavljani, te da je upravo optuženi Faruk

Smajlović unio torbu sa alatom korištenim tom prilikom. Vijeće je, nakon sagledavanja svih

navedenih iskaza, kao i ostalih provedenih dokaza, do navedenog utvrđenja došlo imajući

u vidu i činjenicu da je oštećeni Drago Đukić izjavio da je torbu donijela jedna od osoba

koje su bile prisutne prilikom njegovog zlostavljanja, ističući da među njima nije bio Faruk

Smajlović, kojeg je prepoznao. U ovom pogledu, Vijeće je imalo u vidu i izjave oštećenih

Lazara Stanišića i Pere Đukića iz čijih iskaza proizlazi da je torba već bila u sali kada su

oni zlostavljani, a koji su, kako to proizlazi iz iskaza Drage Đukića, kritične prilike izvođeni i

zlostavljani nakon njega.

285. Vijeće je u sklopu ovih okolnosti imalo u vidu i to da svi saslušani svjedoci nisu

saglasni u pogledu prisustva optuženog Faruka Smajlovića u prostoriji u kojoj su oštećeni

zlostavljani. Naime, iako su svjedoci Ismet Imširović, Enis Softić izjavili da su kritične noći

vidjeli Faruka Smajlovića u „Rapatnici“, iz čijih iskaza proizlazi da je došla grupa vojnih

policajaca, odnosno Mustafa Ćović, Huso Hodžić, Faruk Smajlović, Samir Nurkanović,

Jasmin Drapić i još neki, što je potvrdio i svjedok Elvedin Ćudić, dodajući da je u toj grupi

bio i Sejdalija Ćović, Vijeće nalazi da se na osnovu iskaza ovih svjedoka se ne može van

razumne sumnje zaključiti da je optuženi Faruk Smajlović bio prisutan u sali za vrijeme

zlostavljanja Lazara Stanišića, Drage i Pere Đukić. Shodno tome, Vijeće nije moglo utvrditi

van razumne sumnje da je on donio torbu sa alatom.


108

286. Do ovakvog nalaza Vijeće je došlo imajući u vidu i izjavu svjedoka-oštećenog Drage

Đukića, koji je prepoznao optuženog Faruka Smajlovića u sudnici, da on nije bio prisutan

prilikom njegovog zlostavljanja, kao i to da je izjavio da je, prilikom njegovog zlostavljana,

došla druga osoba koja je donijela aktovku. Osim toga, ovaj svjedok je naveo da se jedna

od osoba koja ga je zlostavljala preziva Mujčinović, čiji nadimak je Zoka Bubnjar, što je

potvrdio i njegov brat Pero Đukić, za koju osobu su saznali da je zapravo Zurahid

Mujčinović, kao i da je tom prilikom bio prisutan i Sulejman Hrustić, u što je 1000%

siguran. Vijeće cijeni da bi ovaj svjedok, kao oštećeni i osoba koja ima interes da se

odgovorni sankcionišu, sasvim sigurno rekao da je optuženi Faruk Smajlović kritične prilike

bio u sali kada se vršilo zlostavljanje i da je on unio torbu sa alatom, da se to zaista tako i

desilo.

287. U pogledu broja pristunih osoba u sali Vijeće je cijenilo i iskaz oštećenog Lazara

Stanišića koji je naveo da su u sali, prilikom njegovog zlostavljanja bila prisutna četiri lica i

Muće. Navedena činjenica kada se dovede u vezu sa navodima svjedoka Ismeta

Imširovića, Enisa Softića o broju lica koja su te večeri došla u „Rapatnicu“, iz kojih proizlazi

da je te noći, pored imenovanih pet osoba, bilo još nekih koje svjedoci nisu imenovali, kao

i sa navodima oštećenog Drage Đukića da prilikom njegovog zlostavljanja nije bio prisutan

optuženi Smajlović, a da je bio prisutan Sulejman Hrustić i Zurahid Mujčinović, zvani Zoka

Bubnjar, što je potvrdio i oštećeni Pero Đukić, kao i da je torbu unijela osoba koju ne

poznaje, upućuje Vijeće na zaključak da se ne može utvrditi van razumne sumnje da je

optuženi Smajlović bio prisutan u sali prilikom zlostavljanja oštećenog Lazara Stanišića.

Samim tim, imajući u vidu sve navedeno, Vijeće, rukovodeći se načelom in dubio pro reo,

nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je upravo optuženi Faruk Smajlović, konkretne

prilike, unio torbu sa alatom u kojoj se nalazila lemilica, kako mu je to optužnicom stavljeno

na teret.

288. Imajući u vidu sve navedeno, Vijeće je, zbog nedostatka dokaza da su upravo

optuženi Ekrem Ibračević i Faruk Smajlović počinili radnje koje su im ovom tačkom

optužnice stavljene na teret, primjenom odredbe člana 284. stav c) ZKP BiH, optužene

oslobodilo od optužbe iz ove tačke optužnice.


109

5. Tačka 2 d) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II e) optužnice

289. Tačkom II e) optužnice, optuženim Ekremu Ibračeviću i Faruku Smajloviću se

stavlja na teret da su:

“U periodu od sredine mjeseca jula do sredine mjeseca augusta 1992. godine u zatočeničkom objektu Rapatnica, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, pripadnici vojne policije, tokom isljeđivanja vezano za organizovanje srpskih seoskih straža u selu Brezje, u podrumskim prostorijama, sali za igranke i u kancelariji MZ, u više navrata tokom dana i noći fizički zlostavljali braću Peru Đukića i Dragu Đukića, tako što su iste udarali rukama, nogama i raznim predmetima po svim dijelovima tijela, usljed kojih udaraca su Pero i Drago Đukić pretrpili teške fizičke i psihičke bolove,

pa je tako za sada tačno neutvrđenog datuma u navedenom vremenskom periodu, u toku noći došao Ekrem Ibračević u pratnji sa nekoliko njemu poznatih vojnih policajaca, među kojima su bili i Faruk Smajlović, Mustafa Ćović, Zurahid Mujčinović97 i Sejdalija Ćović, kojom prilikom je Faruk Smajlović donio torbu sa raznim alatkama, a koji alati su korišteni tokom fizičkog zlostavljanja prilikom isljeđivanja Pere i Drage Đukić, tako što su te prilike prisutni vojnici odvojeno dovodili Dragu Đukića i Peru Đukića u salu gdje su ih tukli rukama, nogama i palicama u predjelu leđa, ruku i nogu, pa su im stavljali igle od šprice pod nokte, dok je prisutni Zurahid Mujčinović pržio lemilicom po tijelu Dragu Đukića i Peru Đukića, zatim je kabal sa dvije štipaljke na struju Peri Đukiću priključio na uši, uslijed čega je Pero Đukić izgubio svijest, a Dragu Đukića natjerao da pojede čašu soli, ne dajući mu vode, usljed kojih radnji su Pero Đukić i Drago Đukić pretrpili teške psihičke i fizičke patnje, da bi ih po isljeđivanju Mustafa Ćović vratio u podrum sa povredama po tijelu od opekotina,

a nakon što im je pružena medicinska pomoć isti i dalje bili zatvoreni u neuslovnim podrumskim prostorijama, a u koje prostorije su ulazili pripadnici vojne policije i drugi pripadnici vojske, među kojima i Zurahid Mujčinović, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, koji su skidali zavoje sa tijela Drage i Pere Đukić, povrjeđivali rane, sipajući sol na iste, a što je kod zatočenika prouzrokovalo pogoršanje zdravstvenog stanja i nastanka trajnih ožiljaka na tijelu,”

290. Na osnovu iskaza svjedoka-oštećenih Drage i Pere Đukić, svjedoka Dobrivoja

Mihajlovića, Radeta Jovanovića, Sime Gašića, Jove Đukića, Blažana Todića, Radeta

Jovića, Velibora Mihajlovića, Petra Novakovića, Radenka Mihajlovića, Nebojše

Davidovića, Ismeta Imširovića, Enisa Softića, Elvedina Ćudića, Miće Blagojevića,

Suada Imširovića, Z.K., F.H.E., M.H.E., pročitanih iskaza Lazara Stanišića (dokaz T-

23) i Stokana Markovića (T-24), te sveske interne evidencije previjanja, odnosno


110

materijalnog dokaza T-18, Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da su oštećeni Drago Đukić i

Pero Đukić, za vrijeme boravka u „Rapatnici“, u više navrata premlaćivani i zlostavljani od

strane pripadnika vojne policije i vojske, na način kako je to opisano u ovoj tački optužnice.

291. Međutim, Vijeće na osnovu provedenih dokaza, kako iskaza svjedoka tako i

materijalnih dokaza, nije utvrdilo da su te radnje preduzete po ovlaštenju i pod nadzorom

optuženog Ekrema Ibračevića i po odobrenju optuženog Faruka Smajlovića kako je to

opisano u prvom i trećem pasusu činjeničnog opisa prethodno citirane tačke iz optužnice.

292. Vijeće je na predmetne okolnosti cijenilo prvenstevno iskaze oštećenih Drage i Pere

Đukića. Svjedok-oštećeni Drago Đukić je na glavnom pretresu, između ostalog, izjavio

da su svako večer udarani, dok nisu otišli u Tuzlu. Naveo je da je u prostoriju gdje su bili

zatvoreni mogao ući ko je htio. Dolazili su svi, djeca, žene, stariji, da vide četnike. Svjedok

je opisao situaciju kada su došla dva policajca i odveli ih u prostoriju iznad podruma gdje

je bilo 6-7 uniformisanih osoba. Jedan od njih im je dao papir da pišu gdje se nalazi

vojska, oružje, tenkovi. Tu su on i njegov brat dobili nekoliko šamara. Svjedok je za

vrijeme saslušanja pred Sudom pokazao na optuženog Faruka Smajlovića ističući da mu

je poznat, da ga je viđao u Rapatnici. Izjavio je da je bio prisutan kada su ih tukli dole u

sali, ali da nije bio prisutan kada je mučen lemilicom. Svjedok je naveo da je on kasnije bio

kada su izvođeni i udarani. Pojasnio je da nije bio sam, bilo ih je više i on je bio među

njima. Svjedok je naveo da je 90% siguran da je Faruk Smajlović bio prisutan kada su ga

tukli. Svjedok se sjeća se da su ga udarali najviše nogama i rukama, palicama, ko je čime

stigao, ali najviše nogama i rukama. Svjedok je naveo da su za vrijeme boravka u

“Rapatnici” izvođeni na ispitivanje u svako doba, kako po danu tako i po noći, te da ih je po

danu ispitivao Ilija Lemešić koji je bio u civilu. Pojasnio je da prvu noć kada je izvođen nije

bilo mučenja, samo je tučen. Također je izjavio da njega Ekrem Ibračević nikada nije

isljeđivao i zlostavljao. U pogledu osoba koje su ga tukle, svjedok je izjavio da su svaki put

neki imali maske, a neki nisu.

293. Svjedok-oštećeni Pero Đukić je u ovom pogledu izjavio da je izveden u jednu

kancelariju gdje je bio civilni inspektor i jedan vojnik. Pitao ga je za ime i prezime, nakon

toga je civilni inspektor ustao i udario ga nogom. Svjedok nije mogao opisati to lice, ističući

da je ta osoba bila možda njegovih godina. To se dešavalo oko 10 sati po danu. Vojnik koji

97 Pravosnažno osuđen - prvostepena presuda: S1 1 K 003302 10 KrI od 02.10.2012. godine, drugostepena

presuda: S1 1 K 003302 13 Krž od 28.03.2013. godine


111

je bio tu ništa nije radio. Poslijepodne čuvar ga je ponovo izveo u kancelariju, tada je bio

prisutan Ilija Lemešić i uniformisana osoba. Lemešić ga je ispitivao gdje se nalazi vojska,

gdje je oružje. Ilija Lemešić je znao da ga je prije toga udario civilni inspektor, te mu je

rekao da ga niko neće tuči. Tom prilikom nije bio tučen. Svjedok je naveo da je i njegov

brat također izvođen na ispitivanja. Osim navedenih ispitivanja, sva ostala ispitivanja su

vršena u toku noći. Svjedok je naveo da isto večer izvode njega i njegovog brata, izvodi ih

čuvar. Dovode još dvojicu, Blažana Todića i Lazara Stanišić, odvode ih u jednu prostoriju

gdje se nalazi 5-6 vojnika i tu ih udaraju. Naveo je da ih je najviše udarao Zoka Bubnjar.

Za nadimak Zoke Bubnjara je čuo prilikom udaranja. Udarali su ih nogama, rukama, Zoka

ih je udarao palicom, nije se odvajao od nje. Prema navodima svjedoka tuča je trajala 2-3

sata, ne zna tačno, vječnost traje. Osjećao je bolove. Nije mogao vidjeti lica tih ljudi, nije

smio gledati. Nakon toga ponovo ga odvode u prostoriju, odvodi ga čuvar Suad, odvodi i

njegovog brata i Blažana Todića. Svjedok je naveo da se navedeno udaranje desilo prvu

noć. Svako izvođenje je vršio isti čovjek, to je čuvar Suad. On je izvodio svako večer.

Svaku noć je bilo ispitivanje. Svjedok je pojasnio da se to dešavalo tako što im daju papir

da pišu, a nakon toga kažu da je osim imena i prezimena sve ostalo laž, nakon čega slijedi

udaranje. Samo prve večeri su pomenuta četvorica zajedno ispitivani, nakon toga je bilo

pojedinačno. Svjedok je zapamtio Mućeta, Zoku Bubnjara, Suada čuvara i Fikreta

Ibračevića, njega pamti kao Fikreta. Svjedok je naveo da je za vrijeme boravka u

„Rapatnici“, desetak dana izvođen u prostoriju „iznad“ na ispitivanje i na premlaćivanje, ali

da nakon maltretiranja lemilicom, iglama i štipaljkama više nije odvođen na ispitivanje i

premlaćivanje, ali je psihički maltretiran. Svjedok je izjavio da se sjeća da je, dok su ih

ispitivali i udarali u kancelariji mjesne zajednice, Ibračević ulazio u tu prostoriju, ističući da

on kratko uđe u tu prostoriju i izađe, te da ga je mogao prepoznati po pištolju koji je nosio.

Međutim, na upit Suda kako je izgledala ta osoba i da li bi je mogao prepoznati, svjedok je

izjavio da se ne može sjetiti izgleda te osobe niti bi je mogao prepoznati. Ovaj svjedok je

izjavio da je, nakon što mu je ukazana medicinska pomoć, u prostoriju u kojoj je bio

zatvoren dolazio Zoka Bubnjar koji je skinuo zavoje koje su mu stavile medicinske sestre,

te da je rekao „da će četnik preživjeti i bez medicinske pomoći“, nakon čega je bacio soli

po ranama, usljed čega je osjećao jake bolove. Također je naveo da u prostoriji gdje je bio

smješten niko nije dolazio, osim situacije kada je dolazio Zoka Bubnjar kada mu je sipao

sol na rane.

294. Svjedok Ismet Imširović je u pogledu ove tačke optužnice naveo da su oštećeni

Drago i Pero Đukić privedeni krajem jula, a za Tuzlu su prebačeni u drugoj polovini


112

augusta. Naveo je da ih je dovela policijska patrola, da su uhapšeni u Jasenici, a inače su

iz Brezja. U „Rapatnicu“ su dovedeni jer je bezbjednost saznala da je Pero Đukić bio

komandir KŠ, te su posumnjali da kriju radio stanicu i da su špijuni. Svjedok je izjavio da

su saslušavani od strane vojne i državne bezbjednosti. Saslušavali su ih i u podrumskim

prostorijama i u kancelarijama. Ovaj svjedok je pojasnio da su svi koji nisu htjeli sarađivati

bili pretučeni, dok su oni koji su sarađivali bili pušteni. Također je naveo da su ti koji su

udarani imali otekline po licu. Nije bilo pravila kada su vršena ispitivanja, bila su i danju i

noću, navodeći da je Ilija Lemešić bio tu svaki dan.

295. Vijeće je u sklopu ovih iskaza cijenilo i iskaze ostalih navedenih svjedoka, iz kojih

jasno proizlazi da su oštećeni bili zlostavljani. Međutim, kako ti svjedoci nisu imali

saznanja o tome po čijem ovlaštenju, nadzoru i odobrenju su te radnje preduzete, Vijeće

nije našlo svrsishodnim da detaljnije elaborira njihove iskaze u kojima govore o

zlostavljanju oštećenih braće Đukić i nastalih posljedica.

296. Imajući u vidu da niko od saslušanih svjedoka nije izjavio da su predmetne radnje

preduzete po ovlaštenju i pod nadzorom optuženog Ibračevića i po odobrenju optuženog

Smajlovića, niti takav zaključak proizlazi iz drugih provedenih dokaza, Vijeće je oslobodilo

optužene od optužbi navedenih u pomenutim pasusima ove tačke optužnice. Vijeće je pri

tome, imalo u vidu navode iskaza Drage Đukića da je optuženi Faruk Smajlović bio

prisutan kada je on premlaćivan. Međutim, kako ni oštećeni nije bio u potpunosti uvjeren

da je on zaista bio prisutan kada je premlaćivan, Vijeće samo na osnovu njegovih navoda

iskaza, koji nisu potkrijepljeni drugim dokazima, nije mnoglo utvrditi van razumne sumnje

da je optuženi Smajlović bio prisutan kada je Drago Đukić premlaćivan, a niti iz činjenica i

okolnosti njegovog svjedočenja proizlazi zaključak da je sve to urađeno po odobrenju

optuženog Faruka Smajlovića, kako mu se to savlja na teret.

297. Vijeće je do istog zaključka došlo i kada je riječ o prisustvu optuženog Ekrema

Ibračevića prilikom premlaćivanja oštećenog Pere Đukića, koji je izjavio da je Ibračević

ulazio u prostoriju gdje je premlaćivan i da ga je prepoznao po pištolju. Naime, ocjenom

iskaza oštećenog Pere Đukića, Vijeće je tvrdilo da je, na upit Suda da opiše tu osobu koja

je ulazila i za koju je rekao da je bio Ibračević, rekao da ne može opisati tu osobu niti da je

može prepoznati98. Kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da je oštećeni kroz

razgovor sa Lazarom Stanišićem saznao ko je Ekrem Ibračević, kojeg pamti kao Fikreta,


113

Vijeće zaključuje da oštećeni nije siguran ko je osoba koja je ulazila u prostoriju za vrijeme

njegovog premlaćivanja, te da osobu koja je ulazila u prostoriju povezuje sa Ibračevićem

jedino po tome što je primijetio da ta osoba nosi pištolj, po čemu je zaključio da bi to

mogao biti Ekrem Ibračević. Dakle, u odsustvu drugih dokaza koji bi potkrijepili navode

ovog svjedoka da je optuženi bio prisutan prilikom njegovog premlaćivanja, odnosno

dokaza koji bi potkrijepili navode iz optužnice da su opisane radnje rađene po ovlaštenju i

pod nadzorom optuženog Ekrema Ibračevića, Vijeće nije moglo utvrditi van razumne

sumnje učešće optuženog Ibračevića u opisanim radnjama.

298. Slijedom navedenog, nakon izvršene analize i ocjene provedenih dokaza, Vijeće,

rukovodeći se principom in dubio pro reo, nije moglo utvrditi van razumne sumnje da su

radnje opisane u pasusu 1 i 3 činjeničnog opisa ove tačke optužnice počinjene po

ovlaštenju i pod nadzorom optuženog Ekrema Ibračevića i po odobrenju optuženog Faruka

Smajlovića, kako im se to u konkretnom slučaju stavlja na teret.

299. Kada je riječ o drugom pasusu činjeničnog opisa ove tačke optužnice, Vijeće je

imalo u vidu da se optuženim stavlja na teret da su prema oštećenim Dragi i Peri Đukiću

preduzeli iste radnje za koje se terete da su preduzeli i prema oštećenom Lazaru Stanišiću

opisane u posljednjem pasusu tačke II d) optužnice. Konkretno, optuženom Ekremu

Ibračeviću se stavlja na teret da je došao u pratnji nekoliko njemu poznatih vojnih

policajaca koji su zlostavljali oštećene Dragu i Peru Đukića, dok se optuženom Faruku

Smajloviću na teret stavlja da je donio torbu sa raznim alatom koji je korišten tokom

zlostavljanja pomenutih oštećenih lica. Vijeće primjećuje da su se radnje koje se

optuženim stavljaju na teret u ovom pasusu ove tačke optužnice vremenski i prostorno

desile kada i radnje koje su optuženim stavljene na teret da su počinili prema oštećenom

Lazaru Stanišiću. Obzirom na navedeno, te činjenicu da je ovo vijeće u prethodnoj tački

obrazloženja, tj. u obrazloženju zadnjeg pasusa tačke 2 c) oslobađajućeg dijela presude,

detaljno elaboriralo dokaze na osnovu kojih je utvrdilo da optuženi nisu počinili radnje koje

su im u konkretnom slučaju stavljene na teret, Vijeće ne nalazi svrsishodnim ponavljati istu

argumentaciju i u odnosu na ovaj pasus predmetne tačke optužnice.

300. Slijedom svega navedenog, Vijeće je rukovodeći se principom in dubio pro reo

primjenom odredbe člana 284. stav c) ZKP BiH, optužene oslobodilo od optužbe iz ove

tačke optužnice.

98 Transkript glavnog pretresa od 12. maja 2015. godine, saslušanje Pere Đukića, str. 29-30.


114

6. Tačka 2 e) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II f) optužnice


Smajloviću da su:

“U toku druge polovine mjeseca juna 1992. godine, u zatočenički objekat Luke, gdje su se nalazili zatvorenici među kojima su bili Stokan Marković, Nebojša Davidović, Ilija Marković, Neđo Stokanović, Vasilije Jović, Neđo Blagić, Stojan Blagić, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, stražari i njima poznata lica ulazili u toku dana i noći, koji su zatvorenike udarali nogama, šakama, i kundacima oružja po tijelu,

da bi neutvrđenog dana u drugoj polovini mjeseca juna 1992. godine, po naređenju stražara, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića uz odobrenje Faruka Smajlovića, Vasilije Jović izašao iz prostorije, tako da su mu stražari lisicama vezali ruke na leđima, govoreći da ga vode na strijeljanje i da su strijeljali i Stokana Markovića, te su na taj način vršili zastrašivanje Vasilija Jovića, a onda ga odveli na sprat objekta i u prostoriji gdje je bilo više uniformisanih lica, prilikom ispitivanja vezano za organizaciju srpskih vojnih aktivnosti i seoskih straža u selu Brezje, sa vezanim rukama na leđima, stražari tukli Vasilija Jovića kundacima puške po leđima, od kojih udaraca je Vasilije osjećao jake bolove, da bi ga stražari i po povratku u prizemne prostorije, tukli nogama sa vojničkim čizmama i kundacima puške, usljed kojih udaraca je zatočeno lice trpilo teške fizičke i psihičke bolove,”

302. Na okolnosti iz ove tačke optužnice su saslušani svjedoci Stevo Stanišić, Rade

Jovanović, Neđo Stokanković, Simo Gašić, Savo Gašić, Rade Jović, Velibor

Mihajlović, Dobrivoje Mihajlović, Petar Novaković, Radenko Mihajlović, Nebojša

Davidović, Vasilije Jović, Drago Đukić, Pero Đukić i Samir Begunić, pročitane su

izjave Paje Rikića, Miće Jovanovića i Stokana Markovića, te je prezentovana izjava

Velibora Mihajlovića, odnosno dokaz O-III-4.

303. Vijeće je prije svega na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdilo da civili

zatočeni u objektu „Luke“ nisu bili pod ingerencijom vojne policije. Naime, iz iskaza Radeta

Jovanovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića, Petra Novakovića i Samira Begunića

proizlazi da je objekat u Lukama bio pod vlašću civilne policije. U tom smislu, vijeće je

imalo u vidu izjavu svjedoka Radeta Jovanovića da je bio smješten u objekat gdje je bila

smještena rezervna stanica policije Rapatnica, te da su ih prihvatili policajci i smjestili u

prostorije svlačionica. Slično je izjavio i svjedok Petar Novaković, ističući da je Stokan

Marković bio pritvoren u Luci sa još nekim osobama, u kojim prostorijama je bila

smještena policija. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka Nebojše Davidovića koji je govorio o

izvođenju od strane civilnih policajaca. Svjedok Vasilije Jović je izjavio da ih je čuvala

milicija u plavim uniformama, dok je svjedok Samir Begunić izjavio da je čuo


115

da je Stokan Marković ispitivan od strane Službe državne bezbjednosti u prostorijama

policije. Oštećeni Mićo Jovanović koji je bio zatvoren u „Lukama“, čiji je iskaz pročitan na

glavnom pretresu (dokaz T-22), je također izjavio da ga je obezbjeđivao milicioner u

prostoriji gdje je bio zatvoren, te da mu je on rekao da je tu bio zatvoren i Stokan Marković

i da je bio tučen.

304. Svi navedeni svjedoci su saglasno izjavili da je u objektu u „Lukama“, u

inkriminisanom periodu, bio zatvoren Stokan Marković, dok iz iskaza svjedoka Velibora

Mihajlovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića proizlazi da su i u tim prostorijama bili

zatvoreni i drugi oštećeni, osim Neđe Stokanovića koji je, kako to proizlazi iz njegovog

iskaza bio zatvoren u prostoriji u „Rapatnici“.

305. Na temelju iskaza ovih svjedoka, naročito oštećenih Nebojše Davidovića, Vasilija

Jovića i Stokana Markovića, Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da su lica koja su držana

zatočena u „Lukama“ na razne načine fizički zlostavljani, kako je to navedeno u

činjeničnom opisu ove tačke optužnice.

306. Vijeće je također van razumne sumnje utvrdilo da su oštećeni Stokan Marković i

Nebojša Davidović bili izvođeni na strijeljanje, kao i da je Vasilije Jović zastrašivan tako što

mu je rečeno da je njegov red da ga strijeljaju, a nakon čega je oštećeni Vasilije Jović

pretučen od strane stražara.

307. Međutim, Vijeće nakon svestrane analize i ocjene iskaza navedenih svjedoka, kao i

ostalih dokaza prezentovanih u ovom predmetu, nije moglo utvrditi van razumne sumnje

da su stražari i njima poznata lica tukli oštećene Stokana Markovića, Nebojšu Davidovića,

Vasiliju Jovića, Iliju Markovića, Neđu Blagića i Stojana Blagića, po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića uz odobrenje Faruka Smajlovića kako im se u prvom pasusu

ove tačke optužnice stavlja na teret.

308. Vijeće, također, nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je oštećeni Vasilije

Jović, upravo po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića uz odobrenje Faruka

Smajlovića zastrašivan tako što su mu stražari govorili da ga vode na strijeljanje i da su

strijeljali Stokana Markovića, a nakon toga udaran, kako je to opisano u drugom pasusu

činjeničnog opisa ove tačke optužnice.

309. Naime, svjedok Nebojša Davidović je govorio o svom zatočenju u objekat „Luke“,

ističući da su maltretiranja bila svakodnevna, te da je on bolje prošao u odnosu na druge


116

nad kojima su se iživljavali. Svjedok je pojasnio da je odmah nakon dolaska u „Luke“ dobio

udarac pesnicom, kojom prilikom su mu izbijena dva zuba, navodeći da ga je udario jedan

od braće za koje je čuo da se zovu Muće i Sejdo, precizirajući da ga je udario onaj krupniji,

te da mu se čini da je to Muće. Također je naveo da ga je, prilikom izvođenja na

ispitivanje, neko od policajaca udario palicom preko leđa iz razloga što nije govorio.

Svjedok je izjavio da osim udarca pesnicom kada su mu izbijeni zubi i udarca palicom

prilikom ispitivanja, nije doživio neka naročita maltretiranja. Ovaj svjedok je pojasnio da je

prilikom njegovog dovođenja u „Luke“ kada su počele provokacije i maltretiranja od strane

vojnika, odnosno uniformisanih osoba, čuo nadimke Muće, Sejdo i Kapetan. Svjedok do

tog trenutka nikoga od tih ljudi nije ranije vidio u životu, to je prvi puta da te osobe vidi,

samo je čuo pomenuta imena. Ti ljudi su uvijek tu prisutni, u svakom momentu. Naveo je

da je „Kapetan“ nosio uniformu kao i svi drugi, imao je neke oznake po sebi, ali nije ih

gledao i brojao, čuo je da tu osobu oslovljavaju sa „kapetane“ ali nije znao da li je bio pravi

kapetan ili ne. Svjedok je izjavio da je 2-3 puta išao na ispitivanje, te da je osoba koja ga je

direktno ispitivala bila u civilu, ali da ne zna ko je ta osoba. Tu je bila i vojna policija sa

bijelim opasačima, bilo je i ljudi u uniformama civilne policije. Svjedok je naveo da se

prilikom ispitivanja pojavljivao i taj „Kapetan“. Naveo je da je tom prilikom najviše

iživljavanja bilo nad Stokanom. Svjedok je izjavio da je, prilikom njihovog dovođenja u

„Luke“ kada su njemu izbijeni zubi, vidio da su i Stokana udarali par metara od njega, vidio

je da su mu trpali izmet od krave u usta, da su ga udarali rukama i nogama. To je sve vidio

dok je bio napolju kada su tek dovedeni. Stokan se nalazio nekoliko metara od njega.

Naveo je da su Stokana udarala tri čovjeka, precizirajući da ga udaraju braća i još jedna

osoba. Nakon toga Stokan je odveden u neku prostoriju, a svjedok i drugi iz grupe, među

kojima i Vasilije Jović, su zatvoreni u drugu prostoriju. Svjedok je naveo da je sutradan

Stokan doveden u prostoriju gdje je on bio zatvoren, te da je bio pretučen. Nisu

razgovarali. Naveo je da su u tu prostoriju gdje su bili zatvoreni ulazili svaki dan, bila su tu

braća, bio je „Kapetan“, bilo je i drugih vojnika. Svjedok opisuje da neko dođe u prostoriju,

odvede nekog iz prostorije i nakon što se te osobe vrate vidi se da su premlaćivane. Ovaj

svjedok je govorio i o izvođenju na strijeljanje, ističući da su pomenuta dva brata uvijek bili

u centru dešavanja. Svjedok je opisao strijeljanje navodeći da dolaze po njega, izvode ga,

govore mu da je došao sudnji dan. Zatim ga stave ispred nekog brda, stave mu povez na

oči, postroje se ljudi, a zatim se čuju pucnji. Naveo je da ne vraćaju odmah te osobe, kako

bi drugi zatvorenici mislili da je onaj ko je izveden strijeljan. Naveo je da se to desilo

možda treći dan nakon njihovog dolaska. Svjedok je opisujući pomenuti događaj naveo da

je civilni policajac koji je bio na vratima otvorio vrata, a drugi policajci su ga izveli i


117

odveli pred brdo gdje su vršili strijeljanja. Također je naveo da su Sejdo i Muće uvijek tu

prisutni, navodeći da misli da mu je onaj mršaviji stavio povez na oči, ali nije siguran, te da

mu je govorio da ide na strijeljanje. Pojasnio je da mu prvo zavežu oči i ruke, a nakon toga

odvode ga ispred brda. Izvode tako jednog po jednog. Svjedok ne zna koji je bio po redu.

Nakon što odvode svjedoka na strijeljanje, ispale par metaka, skinu povez, smiju se i onda

izvode drugog, ističući da ne vraćaju odmah tu osobu koju su izvodili kako bi drugi koje

kasnije izvode mislili da su ranije izvedeni strijeljani. Svjedok je naveo da je kada su ga

izvodili na strijeljanje „Kapetan“ bio prisutan. Naveo je da je, kada su mu skinuli povez,

vidio braću i „Kapetana“. Precizirao je da mu je povez skinula neka druga osoba, nije niko

od braće ili „Kapetan“. Nakon određenog vremena ponovo ih sve vraćaju u istu prostoriju.

Na takvo strijeljanje su svi izvođeni, jedan po jedan.

310. Svjedok Vasilije Jović na okolnosti njegovog udaranja i zastrašivanja da će ga

strijeljati, te udaranja civila zatočenih u „Lukama“ je izjavio da su lica koja su ih tu čuvala

bila u plavim milicionerskim uniformama, te da je bilo i maskirnih uniformi. Naveo je da su

ulazili unutra kako je ko htio, da su ih tukli nogama i rukama. Naveo je da su osobe koje su

ih tukli bili u zelenim maskirnim vojnim odijelima. Naveo je da su tukli Stojana Blagića, baš

krvnički, pesnicom u lice, udarali su ga dok ne padne, a onda izađu. Pojašnjava da jedan

uđe, istuče i napusti prostoriju. Ne sjeća se koliko često se to dešavalo, navodeći otprilike

da bi moglo biti 2-3 puta. Svjedok je pojasnio da njega nisu tukli tu u toj prostoriji, te da je

samo Stojan Blagić tučen tu. Naveo je da su njega tukli kad su ih vodili na saslušanje.

Svjedok je to opisao navodeći da ih svežu i vode na sprat zgrade u kojoj su bili. Tom

prilikom su mu rekli da idu na strijeljanje, da su ubili Stokana Markovića, te da je on

sljedeći. Svjedok je naveo da se on u tom trenutku bio pomirio sa smrću. Oštećeni je

opisao tu situaciju navodeći da su po njega došle dvije osoba čija imena ne zna, niti se

sjeća da li su bile obučene u vojnim ili civilnim odijelima. Ne zna da li su vojnici ili policajci,

ali se sjeća da su bili naoružani puškama. Naveo je da su te osobe ušle u prostoriju gdje je

bio zatvoren, vezale ga lisicama i odvele na sprat. Tada su mu rekli da ga vode da ga

strijeljaju, da su ubili Stokana Markovića i da je on sljedeći. Nakon izvođenja i vezanja

lisicama, vode ga na sprat, u jednu sobu na saslušanje gdje je bilo njih 4-5 osoba. Jedan

je sjedio za stolom i ispitivao, za kojeg se ne sjeća kako je bio obučen. Naveo je da mu

ništa nije rekao, nije se predstavio. Ta osoba ga je ispitivala gdje je naoružanje, gdje su

topovi, mitralješka gnijezda u Brezju. Svjedok je naveo je da su ga fizički maltretirali dok su

ga ispitivali, udarali su ga ako nešto nije znao. Svjedok je naveo da ga je udaralo više

osoba, te da ga je jedne prilike neko udario čvrstim predmetom, pretpostavlja da je to bio


118

kundak puške, ističući da se nije mogao okrenuti i da ga je jako boljelo. Osjećao je bolove

u leđima i po nogama ispod koljenja, jer su ga čizmama udarali ispod koljena, da ne može

pobjeći, navodeći da još uvijek ima ožiljke od tih udaraca. Naveo je da su ga udarali i kad

su ga vraćali sa salušanja. Svjedok je pojasnio da je pored opisanog saslušanja išao još

jednom na saslušanje, te misli da je tad bio neko u plavoj uniformi, a osoba koja ga je

saslušavala je bila u civilu, niko više nije bio tu. Svjedok je naveo da su svi, osim Neđe i

Stojana za koje nije siguran, izvođeni na ispitivanje, te da su se prema svima isto ponašali

kao i prema njemu. Izjavio je da su zajedno sa njim, u jednoj prostoriji bili zatvoreni

Nebojša Davidovića i Ilija Marković, dok je Stokan bio zatvoren u drugoj prostoriji. Svjedok

je naveo da je tu vladao veliki strah, nisu znali da li će dočekati sljedeći dan i noć. Svjedok

je na svima vidio da su se sa ispitivanja vratili crveni po licima. Na Nebojši Davidoviću i Iliji

Markoviću se vidjelo da su udarani. Kada je riječ o Stokanu Markoviću svjedok je izjavio

da on nije bio sa njima u prostoriji i da ga nije vidio, ali ga je čuo kroz zid dok je jaukao u

toku noći, lupao je u zid. Svjedok je naveo da su pretpostavili da je to Stokan. Dalje je

naveo da ne zna tačno da li je on jaukao. Pojasnio je da su jauci dolazili iz prizemlja iz

druge prostorije, da je više puta čuo jauke, obično noću. Uvijek je dolazilo iz istog pravca.

311. Da su zatočenici u objektu „Luke“ bili premlaćivani proizlazi i iz pročitanih iskaza

oštećenog Stokana Markovića, odnosno dokaza T-24 do T-24b, koji je opisao brojne

situacije kada je zlostavljan opisujući osobe koje su to činile. Iz pročitanih iskaza

oštećenog ne proizlazi da je isti tučen odmah prilikom dovođenja u „Luke“, iako je oštećeni

opisao na koji način je uhapšen, zatim doveden pred dom u Rapatnici i konačno

sproveden do objekta u Lukama.

312. U pročitnom iskazu iz 2014. godine, uloženim kao dokaz Tužilaštva T-24, oštećeni

je opisao situacije kada je maltretiran od strane osobe koju naziva Ključar i koji je otvarao

vrata prostorije u kojoj je bio zatvoren. Naveo je da je od prije rata poznavao tu osobu iz

viđenja. Zna da je bio autoprevoznik, onako bio je krupan, robusan, žute boje kose, imao

je krupno lice, nije imao ni bradu ni brkove, bio je nižeg rasta od njega koji je visok 177 cm,

ali je bio dosta širi i nabijeniji od njega. Zna da je bio iz Rapatnice. Od silnih batina je gubio

svijest, zatim se budio, ne znajući gdje se nalazi. Maltretiranja su krenula dan nakon

dolaska. Sjeća se da je čuo otključavanje onih vrata i u prostoriju su ušla dvojica ili trojica

muškaraca. Sjeća se da su bili u šarenim ili crnim uniformama. Nikad se nisu predstavili, a

zaključio je da su neki isljednici jer su ga ispitivali. Od ove dvojice ili trojice nikoga nije

prepoznao, ali su svi bili mlađi do 30 godina. Ti isljednici su ga prilikom ispitivanja udarali i


119

to najviše pesnicama po licu, tako da i danas jedan dio lica oko usana uopšte ne osjeti.

Kažu mu da sjedne, a zatim ga čizmama udaraju i po nogama i kukovima. Osim ovih

isljednika dolazili su i drugi koji su ga ponovo ispitivali i tukli. Naveo je da je od tih raznih

udaraca padao u nesvijest. Osoba koju naziva ključar, autoprevoznik je dovodio i puštao

razne isljednike da ga tuku i maltretiraju. Također je naveo da je, osim fizičkog

maltretiranja i premlaćivanja, maltretiran i psihički, tako da je od tih fizičkih i psihičkih

maltretiranja bio skroz slomljen, iscrpljen i preplašen. Svako maltretiranje dešavalo se po

danu. Dalje, iz iskaza proizlazi da je, osim isljednika, jedan dan u prostoriju u kojoj je bio

upušten crn čovjek, nabijen i robusan. Prema navodima oštećenog on je sjedio na podu, a

ta osoba je čučnula spram njega. Na rukama je imao crne rukavice bez prstiju koje su na

sebi imale nitne. Zatim ga je udarao sa tim rukavicama po licu i glavi i ostalim dijelovima

tijela sve dok se ne bih onesvijestio. Oštećeni misli da je on došao samo jednom i tada ga

je toliko jako pretukao da je izgubio svijest. Kasnije kada je prebačen u zatvor Tuzla,

oštećeni je saznao da je taj sa rukavicama bio brat od ključara, autoprevoznika. Oštećeni

je opisao još nekoliko maltretiranja. Misli da je to bilo negdje četvrti dan kada su došla

dvojica u crnim uniformama. Bili su mlađi i njemu nepoznati. Obojica su bili visoki.

Oštećenom je djelovalo da su ta dvojica bili Hrvati, kao neki crnokošuljaši. Sa sobom su

donijeli jednu kutiju. Iz nje su izvadili neki aparat i rekli da će mu izvaditi oči. Oštećeni im je

rekao da nemaju ništa od toga i da je bolje da ga ubiju. Nakon toga oni su ovu spravu, alat

vratili u kutiju, da bi oštećeni, zatim vidio kako jedan od njih sa injekcijom kreće prema

njegovoj sljepočnici, nakon čega je osjetio bol u lijevoj sljepočnici, te je osjetio kako mu je

dio tečnosti kliznuo niz lice. Nakon toga ta dvojica su otišla, a oštećeni je zgubio svijest.

Kada se probudio nije mogao da se sjeti imena svoje djece. Oštećeni je prilikom ispitivanja

naveo da su ga, osim premlaćivanja, htjeli i da strijeljaju. U pročitanoj izjavi je navedeno da

sutradan ili prekosutra poslije uboda injekcije dva ili tri uniformisana lica su ušla u

prostoriju gdje je bio i rekli su mu da će zvati njegovog sina Gorana da gleda kako ga

ubijaju. Naveo je da su doveli sina Gorana, a njega su izveli ispred objekta u kojem je bio

zatvoren. Doveli su njegovog sina, a njemu su rekli da stane uz jednu među i da raširi

ruke, nakon čega je jedan vojnik pucao u njegovom pravcu. Meci su prolazili ispod

njegovih ruku, a onda su ga uveli u prostoriju gdje je prethodno bio. Izjavio je da je tada

kad su pucali na njega bilo ukupno trojica vojnika, a samo je jedan pucao prema njemu.

Nijednog vojnika nije poznavao. Naveo je da su bile mlađe osobe. Ovaj što je pucao

naredio mu je da se vrati ponovo u istu prostoriju. Prema navodima oštećenog šestog

dana je odveden do doma u Rapatnici, nakon čega je prebačen u zatvor u Tuzli. Također

je naveo da ga, kada je doveden pred „Rapatnicu“, niko od njegovih sa kojima je


120

doveden nije mogao prepoznati, jer je bio izboličen od batina.

313. Vijeće je detaljno analiziralo i cijenilo i iskaze ovog oštećenog, odnosno dokaze T-

24a i T-24b, te je utvrdilo da je oštećeni u svojim iskazima bio dosljedan, opisujući način

hapšenje njega i ostalih osoba koje su bile sa njim, među kojima su i svjedoci-oštećeni

Vasilije Jović i Nebojša Davidović, zatim njihovo dovođenje u Rapatnicu i objekat „Luke“,

kao i zlostavljanja kojima je bio izložen za vrijema zatočeništva. Vijeće je imalo u vidu da

oštećeni prilikom davanja iskaza 2008. godine (dokaz T-24a) nije govorio o izvođenju na

strijeljanje. Ni u jednom od navedenih iskaza oštećeni radnje kojima je bio izložen nije

dovodio u vezu sa optuženim Ekremom Ibračevićem i Farukom Smajlovićem. Imajući u

vidu navedeno, kao i činjenicu da je oštećeni u pomenutim iskazima na sličan način kao u

iskazu T-24 govorio o svom zatočeništvu, Vijeće nije našlo svrsishodnim da detaljno

elaborira i pomenute iskaze ovog svjedoka.

314. Na osnovu navedenih iskaza svjedoka Vijeće je nedvojbeno zaključilo da su

oštećeni Stokan Marković, Vasilije Jović, Nebojša Davidović, kao i druga lica zatočena u

objektu „Luke“ bili zlostavljani od strane različitih osoba. Međutim, iz iskaza ovih svjedoka,

kao i ostalih prezentovanih dokaza, nije utvrdilo van razumne sumnje da su opisane radnje

u konkretnom slučaju preduzete po ovlaštenju i pod nadzorom optuženog Ekrema

Ibračevića i po odobrenju optuženog Faruka Smajlovića. Vijeće primjećuje da se optuženi

Faruk Smajlović, od strane saslušanih svjedoka na ove okolnosti, uopšte ne dovodi u vezu

sa opisanim radnjama, niti je njegovu povezanost Vijeće moglo utvrditi na osnovu drugih

provedenih dokaza, zbog čega nije moglo van razumne sumnje zaključiti da su opisane

radnje učinjene po njegovom odobrenju.

315. Kada je riječ o ulozi optuženog Ekrema Ibračevića, Vijeće je imalo u vidu da jedino

svjedok Nebojša Davidović preciznije odredio osobe koje su učestvovale u njegovom

zlostavljanju prilikom dolaska u „Luke“ i prilikom izvođenja na strijeljanje, kao i koje osobe

su ulazile u prostoriju u kojoj je bio zatvoren sa drugim zatočenicima i udarali ih.

Istovremeno, Vijeće je utvrdilo da ovaj svjedok nije imao saznanja ko je izvodio oštećenog

Vasilija Jovića na ispitivanje kada je isti zastrašivan i pretučen.

316. Međutim, nakon što je iskaz ovog svjedoka dovelo u vezu sa iskazima drugih

svjedoka i oštećenih koji su zajedno sa ovim svjedokom dovedeni u „Luke“ i prošli slična

zlostavljanja, Vijeće je utvrdilo protivrječnosti u pogledu odlučnih činjenica, zbog čega ovo

vijeće, u odsustvu drugih dokaza, a posebno iskaza drugih oštećenih lica koji bi potkrijepili


121

navode ovog svjedoka, nije moglo van razumne sumnje utvrditi učešće optuženog Ekrema

Ibračevića u radnjama opisanim u ovoj tački optužnice. Naime, iskaz ovog svjedoka je

kontradiktoran navodima oštećenih Vasilija Jovića i Stokana Markovića u pogledu njihovog

zlostavljanja prilikom dolaska u „Luke“. Nijedan od pomenutih svjedoka, koji su detaljno

opisali situacije kada su bili zlostavljani za vrijeme zatočeništva, nije izjavio da su

zlostavljani odmah po dolasku u „Luke“, iako su zajedno dovedeni u „Luke“, a naročito da

su to uradile osobe koje svjedok Nebojša Davidovića identifikuje kao braću Mućeta i

Sejdu, te izvjesnog „Kapetana“. Iskaz ovog svjedoka je također konktradiktoran iskazu

oštećenih Stokana Markovića i Vasilija Jovića i u pogledu navoda da je oštećeni Stokan

Marković doveden u prostoriju u kojoj su boravili svjedok i oštećeni Vasilije Jović, te da su

u tu prostoriju svaki dan dolazili braća, „Kapetan“ i drugi vojnici i udarali oštećenog

Markovića, što pomenuti oštećeni u svojim iskazima ne potvrđuju. Osim toga, Vijeće

primjećuje da svjedok Nebojša Davidović nije naveo ko je izveo oštećenog Vasilija Jovića

iz prostorije gdje su bili zatvoreni, a kojom prilikom je zastrašivan i nakon čega je pretučen,

koje radnje se stavljaju optuženom Ibračeviću na teret, na način da je to učinjeno po

njegovom ovlaštenju i pod njegovim nadzorom. Vijeće je također imalo u vidu da su navodi

ovog svjedoka u pogledu njegovog izvođenja na strijeljanje, koji događaj također povezuje

sa Mućetom, Sejdom i Kapetanom, protivrječni iskazima Stokana Markovića koji je također

izvođen na strijeljanje, kao i navodima Vasilija Jovića. Nijedan od navedenih oštećenih

pomenuti događaj, odnosno izvođenje na strijeljanje, kao i zastrašivanje da će biti

strijeljani nisu doveli u vezu sa optuženim Ekremom Ibračevićem. Konačno, Vijeće je imalo

u vidu kontradiktornosti u iskazu ovog svjedoka sa navodima iz pročitanih iskaza

oštećenog Stokana Markovića u pogledu navoda da su mu vojnici prilikom zlostavljanja

pred objektom u Lukama trpali kravlji izmet u usta, što oštećeni nije izjavio, premda je

detaljno i dosljedno opisao zlostavljanja kojima je bio izložen. Vijeće je imalo u vidu i to da

je oštećeni Stokan Marković u svojim iskazima opisivao osobe koje su ga zlostavljale i

među kojima je opisao osobu koju naziva „Ključarom“, kao i osobu sa rukavicama

odsječenih prstiju, za koje je u zatvoru u Tuzli saznao da su braća. Međutim, oštećeni

Marković te osobe ne dovodi u vezu sa njegovim izvođenjem na strijeljanje, na način i sa

osobama kako je to opisao svjedok Nebojša Davidović. Vijeće nalazi da bi oštećeni Stokan

Marković, koji je opisao osobe za koje je saznao da su braća, za koje osobe je svjedok

Nebojša Davidović rekao da su uvijek bili prisutni prilikom strijeljanja, sasvim sigurno

naveo da su ga izvodila braća na strijeljanje, da su ga oni zaista i izvodili. Imajući u vidu

navedene kontradiktornosti u iskazu svjedoka Nebojše Davidovića sa iskazima svjedoka

Vasilija Jovića i oštećenog Stokana Markovića, činjenicu da niko od drugih


122

saslušanih svjedoka nije doveo u vezu optuženog Ibračevića sa opisanim radnjama koje

mu se stavljaju na teret ovom tačkom optužnice, kao i da nema drugih dokaza na osnovu

kojih bi se takav zaključak izveo, Vijeće nije moglo van razumne sumnje utvrditi da su

opisane radnje u konkretnom slučaju preduzete po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema

Ibračevića.

317. Slijedom navedenog, Vijeće je, u odsustvu dokaza na temelju kojih bi se moglo

utvrditi van razumne sumnje da su optuženi Ekrem Ibračević i Faruk Smajlović počinili

radnje koje su im ovom tačkom optužnice stavljane na teret, primjenom odredbe člana

284. stav c) ZKP BiH, optužene oslobodilo od optužbe iz ove tačke optužnice.

7. Tačka 2 f) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II g) optužnice

318. Optuženim Ekremu Ibračeviću, Faruku Smajloviću i Sejdaliji Ćoviću ovom tačkom

optužnice stavlja na teret da su:

“U drugoj polovini mjeseca juna 1992.godine u odvojenoj prizemnoj prostoriji u zatočeničkom objektu „Luke“, gdje je odvojen od drugih zatočenika, protivzakonito zatvoren Stokan Marković:

po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića u prostoriju ušla dva njima poznata pripadnika vojske u crnim uniformama, koji su sa sobom donijeli kutiju alata i sa kliještima prijetili Stokanu da će mu vaditi oči, da bi onda injekcijom-špricom Stokana uboli u slijepočnicu i ubrizgali nepoznatu tečnost u glavu, usljed čega je isti izgubio svijest,

drugom prilikom, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića u prostoriju ušla trojica njima poznatih vojnika koji su Stokana izveli na strijeljanje u prisustvu njegovog maloljetnog sina Gorana, pa kad je Stokan raširio ruke, jedan od vojnika iz vatrenog oružja pucao u pravcu njega, tako da su mu hici prolazili ispod pazuha, usljed čega je pretrpio veliki strah za život,

da bi po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, Mustafa Ćović zv. Muće, u više navrata uvodio pripadnike vojske, vojne policije i druga lica, u grupama od po dvoje – troje lica, a koji su fizički i psihički zlostavljali Stokana, na način da su ga udarali šakama po licu, nogama sa vojničkim čizmama po tijelu, vrijeđali i omalovažavali, govoreći mu da je „četnik“, „da će ih sve pobiti“, stvarajući kod oštećenog Stokana Markovića veliki strah za sebe i svoju porodicu, pa je jednom prilikom u prostoriju ušao Sejdalija Ćović vojni policajac, dok je Marković Stokan iscrpljen fizičkim i psihičkim torturama sjedio na podu, čučnuo naspram Stokana i pesnicama, na kojima je imao navučene crne nitnovane


123

rukavice bez prstiju, snažno udarao po licu, glavi i drugim dijelovima tijela, od kojih zadobijenih udaraca se Stokan onesvjestio,“

319. Na okolnosti iz ove tačke optužnice Vijeće je prije svega cijenilo pročitane iskaze

oštećenog Stokana Markovića, koji su uloženi u spis kao dokazi T-24 do T-24b, zatim

iskaze svjedoka Steve Stanišića, Radeta Jovanovića, Neđe Stokankovića, Sime

Gašića, Save Gašića, Radeta Jovića, Velibora Mihajlovića, Dobrivoja Mihajlovića,

Petra Novakovića, Radenka Mihajlovića, Nebojše Davidovića, Vasilija Jovića, Drage

Đukića, Pere Đukića i Samira Begunića, pročitane izjave Paje Rikića i Miće

Jovanovića, te izjavu Velibora Mihajlovića, odnosno dokaz O-III-4.

320. Vijeće je u pogledu ove tačke optužnice nedvojbeno utvrdilo da je oštećeni Stokan

Marković u inkriminisanom periodu bio zatvoren u objektu „Luke“, kojom prilikom je

zlostavljan na razne načine od različitih osoba, što je obrazloženo u prethodnoj tački

obrazloženja oslobađajućeg dijela presude. Vijeće je također utvrdilo da je objekat u kojem

je oštećeni držan zatočenim bio pod ingerencijom policije, što je također obrazloženo u

prethodnoj tački obrazloženja presude.

321. Međutim, kada je riječ o učešću optuženih Ekrema Ibračevića i Faruka Smajlovića u

radnjama opisanim u činjeničnom opisu ove tačke optužnice, Vijeće na osnovu iskaza

oštećenog Stokana Markovića, kao i ostalih provedenih dokaza nije moglo utvrditi van

razumne sumnje da su opisane radnje u konkretnom slučaju počinjene po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića.

322. Vijeće je u prethodnoj tački obrazloženja detaljno elaboriralo i ocijenilo pročitane

iskaze oštećenog Stokana Markovića, iskaze svjedoka Nebojše Davidovića i Vasilija

Jovića koji su također bili zatvoreni u „Lukama“, te iskaze drugih svjedoka koji su svjedočili

na ove okolnosti, kao i ostale prezentovane dokaze u ovom predmetu. Imajući u vidu

navedeno, Vijeće ne nalazi svrsishodnim da u obrazloženju ove tačke izreke presude

ponovo elaborira iste iskaze svjedoka i oštećenih.

323. Vijeće na osnovu dokaza provedenih u odnosu na navode iz ove tačke optužnice, a

naročito pročitanih iskaza oštećenog Stokana Markovića, nije moglo utvrditi van razumne

da su opisane radnje u svakom konkretnom slučaju počinjene po ovlaštenju i pod

nadzorom Ekrema Ibračevića i odobrenju Faruka Smajlovića. Naime, kako je to već

opisano u obrazloženju prethodne tačke izreke oslobađajućeg dijela presude, oštećeni

Stokan Marković, kao i ostali saslušani svjedoci, nisu doveli u vezu optužene sa radnjama


124

opisanim u činjeničnom opisu ove tačke optužnice. Osim toga, Vijeće je utvrdilo da iz

drugih provedenih dokaza također ne proizlazi da su opisane radnje, na opisani način

počinili optuženi Ibračević i Smajlović. Kada je riječ o iskazu svjedoka Nebojše Davidovića

koji je izjavio da je oštećeni Stokan Marković bio prebačen u prostoriju u kojoj se nalazio

on i svjedok Vasilije Jović, te da su u tu prostoriju ulazila braća Sejdo i Muće, Kapetan i

druga lica, Vijeće je utvrdilo da je njegova izjava protivrječna navodima oštećenog

Markovića i svjedoka Vasilija Jovića, kako je to već obrazloženo u prethodnoj tački

obrazloženja presude.

324. U pogledu navoda iz činjeničnog opisa ove tačke optužnice, da je Muće, po

ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, u

prostoriju gdje je bio zatvoren oštećeni Stokan Marković uvodio lica koja su ga zlostavljala,

Vijeće je imalo u vidu da je optuženi Ekrem Ibračević dao ovlaštenje Mustafi Ćoviću

zvanom Muće da u svakom trenutku može ulaziti u zatočeničke objekte i ispitivati

zatočena lica, što je već obrazloženo u ovoj presudi. Međutim, Vijeće na osnovu

provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je u konkretnom slučaju, opisanom u navedenom

pasusu ove tačke optužnice, optuženi Ekrem Ibračević dao ovlaštenje Mustafi Ćoviću

zvanom Muće da, pod njegovim nadzorom i po odobrenju Faruka Smajlovića, u prostoriju

gdje je bio zatvoren oštećeni Marković, dovodi pripadnike vojske, vojne policije i druga lica,

koja bi ga zatim zlostavljala.

325. Vijeće također nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je u konkretnom slučaju

optuženi Ibračević dao ovlaštenje i da je pod njegovim nadzorom i po odobrenju

optuženog Faruka Smajlovića, Muće, u prostoriju u kojoj je bio zatvoren oštećeni Stokan

Marković, doveo optuženog Sejdaliju Ćovića kojem se na teret stavlja da je pretukao

oštećenog na način opisan u posljednjem pasusu činjeničnog opisa ove tačke optužnice.

326. Vijeće je imalo u vidu da je samo oštećeni Stokan Marković opisao događaj kada je

došla osoba za koju je izjavio da je crnog tena, nabijena i robusna, te da je nosila crne

rukavice bez prstiju koje su na sebi imale nitne, za koju je kasnije saznao da je brat osobe

koju naziva „Ključarom“. Pročitani iskazi oštećenog ne upućuju na zaključak da je, u

konkretnom slučaju, opisanu osobu uveo Muće po ovlaštenju i pod nadzorom optuženog

Ibračevića i po odobrenju optuženog Smajlovića. Niko od saslušanih svjedoka nije izjavio

da je oštećenog pretukao optuženi Sejdalija Ćović, odnosno da je on ulazio u prostoriju

gdje je boravio oštećeni. Navedeno ne proizlazi ni iz ostalih prezentovanih dokaza.


125

327. U kontekstu navedenog Vijeće je imalo u vidu i iskaze saslušanih svjedoka koji su

govorili o identitetu osobe koja je nosila crne rukavice bez prstiju.

328. U tom smislu, Vijeće je analiziralo iskaze svjedoka koji su opisivali osobu koja je

nosila rukavice sa odsječenim prstima. Na tu okolnost su se izjašnjavali svjedoci Neđo

Stokanović koji je izjavio da je Sejo imao crne rukavice, sa odrezanim prstima i nitnama.

Rekao je da je bio crn, znao je od ranije njegovog brata Mućeta, ne zna njegovo puno ime

i prezime, zatim Dobrivoje Mihajlović koji je izjavio da je Mućetov brat Sejdo bio crn,

krupan, na rukama je imao rukavice crne, bez prstiju, sa nitnama po rukama. Govorio je da

je Sejdo bio prepoznatljiv po tim rukavicama. Svjedok Velibor Mihajlović je izjavio da je

Sejdo imao rukavice na ruci bez prstiju, što proizlazi i iz iskaza svjedoka Radenka

Mihajlovića koji je izjavio da je Sejdo imao rukavice bez prstiju, da je bio krupan, crn, vidio

je da nosi rukavice bez prstiju. Svjedok Nebojša Davidović je u tom pogledu naveo da

nije tačno znao koji je bio Muće a koji Sejdo, te da mu se čini mu da je Muće bio krupniji,

ako i da je jedan od njih imao specifične rukavice, kožne isječene rukavice bez prstiju, sa

nitnama. Svjedok Elvedin Ćudić je izjavio da je Sejdalija Ćović nosio neke crne rukavice

bez prstiju, te da je takve rukavice povremeno nosio i Hodžić Husein zvani Bobi. Svjedok

Ismet Imširović je izjavio da je Huso Hodžić imao kožne rukavice bez prstiju i da ih je

stalno nosio. Naveo je da nije primijetio neke specifičnosti u pogledu Sejdalije Ćovića.

Svjedok Enis Softić je naveo da je Huso zvani Bobi, prilikom dolaska u podrumske

prostorije gdje su bili zatvoreni braća Đukić i Lazar Stanišić, nosio crnu rukavicu na jednoj

ruci, bez prstiju. Također je naveo da je i Sejdalija Ćović je znao ponekad nositi takvu

rukavicu, te da se sjeća da je Sejdalija Ćović nosio rukavicu samo na jednoj ruci. Svjedok

Safer Ahmetović je također naveo da je izvjesni vojni policajac Huso zvani Bobi, koji je

bio sklon nevojničkom ponašanju, bio specifičan i po tome što je nosio crne rukavice bez

prstiju. Svjedok je predlagao da se to lice isključi iz vojne policije upravo zbog nevojničkog

ponašanja kojem je bio sklon. Konačno, na ovu okolnost se izjašnio i svjedok Bahrudin

Ćidić koji je izjavio da nikada nije vidio da je Sejdalija Ćović nosio zelene rukavice, te da je

vidio jednom kod Huse Hodžića rukavice sa izrezanim prstima.

329. Imajući u vidu protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka, Vijeće nije moglo

utvrditi van razumne sumnje da je osoba koja je nosila crne rukavice odsječenih prstiju sa

nitnama upravo optuženi Sejdalija Ćović. Vijeće je u tom pogledu posebno cijenilo

činjenicu da su iskazi svjedoka Elvedina Ćudića, Ismeta Imširovića, Enisa Softića, Safera

Ahmetovića i Bahrudina Ćidića, dakle osoba koji su bili pripadnici formacija iste strane u


126

sukobu i koji su, shodno tome, dobro poznavali optuženog Sejdaliju Ćovića, kako to i

proizlazi iz njihovih iskaza, saglasno izjavili da je takve rukavice nosio Huso zvani Bobi,

kao i da su Elvedin Ćudić i Enis Softić izjavili da su ponekad takve rukavice viđali i kod

Sejdalije Ćovića. Dok sa druge strane, iskazi lica zatvorenih u “Rapatnici” nemaju potrebnu

dozu uvjerljivosti da je osoba koja je nosila rukavice sa odrezanim prstima i pokovanim

nitnama, u svakoj situaciji o kojoj su govorili, upravo optuženi Sejdalija Ćović. Navedeno

posebno iz razloga što su svjedoci koji su bili zatočeni u “Rapatnici” i “Lukama”, iako su

govorili o osobama koje nazivaju Muće, Kapetan i Sejdo, nisu uvijek mogli objasniti na koji

način su saznali ta imena i sa kojim osobama povezuju ta imena, pa prema tome njihove

iskaze u ovom pogledu cijeni manje vjerodostojnim od iskaza osoba koje su poznavale

optuženog Sejdaliju Ćovića. Iz navedenih razloga, a u odsustvu drugih dokaza, Vijeće u

konkretnom slučaju, primjenom načela in dubo pro reo, nije moglo utvrditi da je upravo

optuženi Sejdalija Ćović osoba koja je nosila crne rukavice sa odsječenim prstima i

nitmana.

330. Slijedom navedenog, nakon analize i ocjene provedenih dokaza Vijeće nije moglo,

van razumne sumnje, izvesti zaključak da je upravo optuženi Sejdalija Ćović preduzimao

konkretne radnje koje mu se stavljalju na teret u zadnjem pasusu činjeničnog opisa ove

tačke optužnice, kao i da su opisane radnje učinjenje po ovlaštenju i pod nadzorom

optuženog Ibračevića i odobrenju optuženog Smajlovića.

331. Naime, odgovornost optuženog Sejdalije Ćovića za navedene radnje proizlazi

isključivo iz pročitanih iskaza oštećenog Stokana Markovića, kao jedinog svjedoka koji

optuženog Sejdaliju Ćovića povezuje sa protupravnim postupanjem prema njemu. U tom

smislu, Vijeće cijeni da, ako se odluka Suda temelji na iskazu samo jednoga svjedoka,

onda taj iskaz mora biti takav da ne ostavlja ni najmanju sumnju u njegovu tačnost i

istinitost. U skladu s tim, Vijeće se bavilo detaljnom i svestranom analizom iskaza ovog

svjedoka, dovodeći ga u vezu i sa ostalim provedenim dokazima, nakon čega je utvrdilo da

iskaz ovog svjedoka u navedenom dijelu ne potkrjepljuju drugi saslušani svjedoci i

provedeni materijani dokazi. Iz navedenog razloga, a posebno imajući u vidu da oštećeni u

svojim iskazima nije bio decidan u pogledu identiteta osoba za koje je naknadno saznao

da su braća, nije moglo utvrditi van razumne sumnje da se radi upravo o optuženom

Sejdaliji Ćoviću.

332. Vijeće, samo na osnovu pročitanih iskaza oštećenog, nije moglo utvrditi van

razumne sumnje da je optuženi Sejdalija Ćović izvršio radnje koje mu se stavljaju na


127

teret ovom tačkom optužnice, posebno kada se uzme u obzir i činjenica da oštećeni nije

mogao biti unakrsno ispitan na glavnom pretresu od strane odbrane, zbog njegove

procesne nesposobnosti koja je posljedica narušenog zadravstvenog stanja.

333. Pri tome, Vijeće je imalo u vidu i praksu Apelacionog odjeljenja Suda BiH u

predmetu Marko Radić i dr., u kojem predmetu je jasno navedeno da se na iskazima

svjedoka čiji su iskazi samo pročitani na glavnom pretresu, ne može zasnivati presuda u

odlučujućem dijelu, a što leži u osnovi koncepta pravičnog suđenja, budući da svako ko je

optužen za krivično djelo ima najmanje pravo da, između ostalog, ispituje svjedoka druge

strane (član 6. stav 3. tačka d) EKLjP i član 14. stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o

građanskim i političkim pravima).99

334. Vijeće je uzelo u obzir da je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio na sličan

način, te u predmetu Milenko Tomić, broj AP-2238/05 od 17. novembra 2006. godine,

donio zaključak „da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zbog toga što se

osporene presude, kojim se apelant osuđuje na kaznu zatvora od sedam mjeseci zbog

izvršenog krivičnog djela trgovine ljudima radi vršenja prostitucije, zasnivaju isključivo na

iskazu oštećene N.M. koju apelant nije mogao ispitivati ni u jednoj fazi postupka.“.

335. Bez obzira na navedeni nedostatak ovih dokaza, Sud je, imajući u vidu obavezu da

se stara o svestranom pretresanju predmeta, cijenio pročitane iskaze oštećenog Stokana

Markovića i doveo u vezu sa drugim provedenim dokazima, te je našao da navodi

oštećenog nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom provedenim na okolnosti iz ovog

pasusa predmetne tačke optužnice.

336. Imajući u vidu sve navedeno, Vijeće je zaključilo da u pogledu predmetnih

inkriminacija, izvedeni dokazi od strane optužbe po svom sadržaju i kvalitetu nemaju

potrebnu snagu uvjerljivosti da bi Vijeće moglo van razumne sumnje zaključiti da su

optuženi Ekrem Ibračević, Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović počinili krivično djelo za koje

se ovom tačkom optužnice terete, iz kojeg razloga je donijelo oslobađajuću presudu, u

skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH.

99 Rješenje Suda BiH, broj X-KRŽ-05/139 (I) od 15. marta 2010. godine.


128

8. Tačka 2 g) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II i) optužnice

337. Tačkom II i) činjeničnog opisa optužnice, optuženi Ekrem Ibračević i Sejdalija Ćović

se terete da su:

„U drugoj polovini mjeseca juna 1992. godine, Ekrem Ibračević njemu potčinjenom pripadniku vojne policije Mustafi Ćoviću zv. Muće, a kojeg je ovlastio da može ispitivati zatočena lica u zatočeničkom objektu “Rapatnica” i vršiti nadzor nad njima, naredio da se zatočeno lice Danilo Blagojević dovede u salu za ispitivanje koja se nalazila na spratu objekta Mjesne zajednice Rapatnica, a u kojoj sali se već nalazio vojni policajac Sejdalija Ćović, pa prilikom ispitivanja Danila Blagojevića na okolnosti izlaska iz sela Jesenica i odlaska u selo Brezje, s ciljem da iznudi njegovu izjavu o srpskim seoskim stražama, na svaki odgovor zatočenog lica Ekrem Ibračević iznosio negativne tvrdnje, a odmah potom Sejdalija Ćović sa palicom u rukama po leđima i glavi udarao Danila Blagojevića, a koji udarci su kod njega izazivali osjećaj teškog fizičkog i psihičkog bola, da bi na kraju ispitivanja Ekrem Ibračević naredio da vojni policajac Mustafa Ćović vrati Danila Blagojevića u salu gdje su bila smještena i ostala zatočena lica,“

338. Na okolnosti iz ove tačke optužnice Vijeće je saslušalo svjedoka-oštećenog

Danila Blagojevića, svjedoke Simu Gašića, Dobrivoja Mihajlovića, Velibora

Mihajlovića i Radenka Mihajlovića, te je izvršilo uvid u materijalne dokaze O-III-1 i O-III-

4, odnosno izjave iz istrage Danila Blagojevića i Velibora Mihajlovića.

339. Svjedok-oštećeni Danilo Blagojević je prilikom saslušanja na glavnom pretresu

izjavio da su za vrijeme boravka u „Rapatnici“ tučeni i da su izvođeni na ispitivanje, te da

su išli pojedinačno, jedan po jedan. Naveo je da su ih Sejdo, Muće i Cigo tukli i izvodili

gore na ispitivanje. Svjedok je opisao situaciju kada je njega Mustafa izveo gore i nakon

ispitivanja ponovo vratio u donju prostoriju. Naveo je da su u prostoriji na spratu bili Sejdo i

osoba koja ih je ispitivala. Kada je doveden u prostoriju na spratu samo je bila osoba koju

naziva “Kapetan” i Sejdo, koji je bio svjedoku iza leđa, dok je Mustafa bio vani. Svjedok je

naveo da ga je taj “Kapetan” počeo ispitivati u vezi naoružanja, pitao ga je ko ih je

naoružavao. Svjedok je izjavio da je pokušavao da ne odgovori, nakon čega se “Kapetan”

zaustavio, te ga je osoba koja mu je bila iza leđa uhvatila za jaknu psujući mu i govoreći

“zašto lažeš kad ti znaš ko je vama dijelio oružje”. Izjavio je da ga je Sejdo tukao dok mu

“Kapetan” nije rekao da prekine. Nakon toga svjedok je ponovo sjeo i onda mu je ispričao

da su oružje dobili od izvjesnog Zorana Panića koji je bio u Americi ili Kanadi. Ponovo ga

je tukao Sejdo, oborio ga je sa stolice i udarao nekim predmetom, ne zna da li je to bila

palica ili neki kabal ili drvo. Tada je ponovo “Kapetan” ustao i rekao mu da prekine kako bi

ga mogao dalje ispitivati. Svjedok se ne sjeća koliko udaraca je dobio ističući da je


129

bilo možda 10-15 udaraca, te da je udaran i po leđima. Osjećao je bolove, dok je bio u

Tuzli tražio je da mu daju lijekove, međutim ništa nije dobio. Kada je ispitivanje završeno

Mustafa ga je odveo u donju salu i nakon njega je izveo drugu osobu na ispitivanje.

340. Ovaj svjedok je prilikom ispitivanja izjavio da imena osoba koje su ga izvodile,

ispitivale i tukle nije znao dok je bio u „Rapatnici“. Naveo je da je imena saznao tako što je

neko, kada su ulazili u kamion prilikom odlaska u Tuzlu, rekao Mustafino ime. Naveo je da

ne zna ko je osoba koja mu je rekla za Mustafino ime. Na upit branioca da li je to saznao

nakon rata, kada su razmijenjeni, svjedok je potvrdno odgovorio. Prilikom unakrsnog

ispitivanja ovaj svjedok je na upit odbrane da li su mu prilikom saslušanja u Bijeljini

predočavane određene fotografije, svjedok je izjavio da jesu i da nikoga nije mogao

prepoznati. Također je na upit branioca, koji je naveo da je svjedok prilikom istrage

spominjao imena Muće i Sejdo, odgovorio da prilikom davanja iskaza tokom istrage, 2008.

godine u Janji nije znao imena osoba za koje je prilikom saslušanja pred Sudom rekao da

se zovu Mustafa, Sejo i Kapetan. Pojasnio je i to da je prilikom ispitivanja u Bijeljini

greškom upisano da je izvođen na ispitivanje i udaran u Tuzli, ističući da se radi o grešci.

341. Na upit Suda da pojasni kada je saznao kako se zovu osobe koje naziva Mustafa i

Sejdo, svjedok je odgovorio da je to saznao u Bijeljini od ljudi, prilikom sastajanja i

razgovora sa ljudima, čuo je tako od njih kada su razgovarali. Pojasnio je da kada je davao

iskaz u Janji 2008. godine (dokaz O-III-1), nije znao imena pomenutih osoba, dok je

prilikom davanja iskaza u Bijeljini 2014. godine znao njihova imena. Svjedok je pojasnio da

je saznao za ime Mustafe zvanog Muće kada je sjeo u hladnjaču kojom su prevezeni u

Tuzlu, ističući da su oni bili u pratnji. Odgovarajući na upit Suda da pojasni zašto nije

spomenuo ime Mustafe prilikom ispitivanja 2008. godine, svjedok je izjavio da ga nije imao

„u tome“, te da ga možda niko nije ni pitao za imena tih ljudi. Na ponovni upit Suda da

razjasni iz kojeg razloga prilikom saslušanja u Janji nije spominjao osobu za koju je čuo da

se zove Mustafa, svjedok nije mogao dati jasan odgovor govoreći: „pa nisam ja to“.

Svjedok je, prilikom ponovnog pokušaja Suda da razjasni da li je poznavao pomenuta lica,

izjavio da nije znao ko su Sejdo i Muće kada je izašao iz Tuzle. Na upit Suda da li je

prilikom ulaska u hladnjaču čuo da Mustafu zovu Muće, svjedok je izjavio „možda je i tu

napravio grešku“. Na upit Suda da li je on vidio kome se ta osoba obraća kada kaže

„Muće“, svjedok je izjavio da nije mogao vidjeti jer su ih već bili utrpali u hladnjaču.

Odgovarajući na upit Suda da li je, kada je izašao iz zatvora u Tuzli, kada je razmijenjen,

imao saznanja da se osobe koje su ga izvodile zvale Muće, Sejdo i Cigo, svjedok je izjavio


130

da on o tome u tom trenutku nije razmišljao. Svjedok, na upit Vijeća, nije mogao razjasniti

kako i kada je saznao za imena Muće i Sejdo, koja je spominjao prilikom davanja iskaza

2008. godine.

342. Na upit Suda kako je povezao da je ta osoba za koju mu je neko rekao da je

Mućetov brat ista osoba koja je bila u toj prostoriji kada je doveden kod „Kapetana“,

svjedok je izjavio da ne zna, da ne može to „da sabere, nikako“. Svjedok je, na ponovni

upit kako je saznao da ga je kritične prilike tukao Sejdo, izjavio da je to saznao kada su

pričali o imenima. Ljudi su pričali da je to njegov brat, ali ne zna da li je njemu baš tako

ime. Svjedok je pojasnio da su o tome pričali 1992. godine kada su izašli iz zatvora pa se

sastajali po Bijeljini.

343. Na okolnosti iz ove tačke optužnice Vijeće je cijenilo i iskaz svjedoka Dobrivoja

Mihajlovića koji je izjavio da su išli svi na ispitivanje, te da je išao i Danko, odnosno Danilo

Blagojević iz Jasenice. Svjedok je izjavio da je vidio da je Danilo Blagojević, kada je došao

sa sprata, nakon ispitivanja, bio pretučen, modar po licu i imao je podlive. Ovom iskazu je

saglasan i iskaz svjedoka Velibora Mihajlovića koji je izjavio da poznaje Danila

Blagojevića iz Jasenice, ističući da je i on bio u „Rapatnici“ i Tuzli. Naveo je da su ga dosta

tukli, ali da mu on ništa konkretno nije rekao. Možda mu je govorio ko je to uradio, ali se ne

sjeća. Svjedok Radenko Mihajlović je također izjavio da poznaje Danila Blagojevića, zna

da je i on išao na razgovore. Pričao mu je da je i on tučen, maltretiran, te da su ga tukli

Sejdo i Muće. Svjedok je naveo da je vidio da je Danilo bio sav izubijan, vidjelo se na

njegovom licu, žalio mu se i na bolove u leđima. Svjedok Simo Gašić je izjavio da je

Danko Blagojević iz Jasenice bio zatvoren u istoj prostoriji gdje i svjedok, te da je išao na

ispitivanja sa kojih se vraćao sav krvav.

344. Vijeće je na ove okolnosti cijenilo i materijane dokaze odbrane O-III-1 i O-III-4,

odnosno izjavu svjedoka-oštećenog Danila Blagojevića iz istrage, kao i izjavu svjedoka

Velibora Mihajlovića datu tokom istrage.

345. Svjedok-oštećeni Danilo Blagojević je prilikom davanja iskaza 2008. godine u Janji -

dokaz O-III-1, govoreći o zatočenju u „Rapatnici“, izjavio je da su izvjesni Mustafa zvani

Muće i njegov brat Sejdo najčešće upadali u salu po noći, te tukli zatvorenike, iako nisu bili

jedini koji su to radili. Također je naveo da za vrijeme njegovog boravka u Rapatnici on

lično nije ispitivan, ali zna da su saslušavana druga lica, vođeni su Ilija Gašić i njegovi

sinovi na ispitivanje kojom prilikom su tučeni palicama. Također je naveo da su iz


131

„Rapatnice“ prevezeni u zatvor u Tuzlu, te da je kamion-hladnjaču vozio izvjesni Mustafa

zvani Muće.

346. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno utvrdilo da je svjedok-oštećeni

Danilo Blagojević u inkriminisano vrijeme bio zatočen u „Rapatnici“, te da je izvođen na

ispitivanja kojom prilikom je udaran. Međutim, Vijeće nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je

izvođen od strane Mustafe Ćovića zvanog Muće, a po naredbi optuženog Ekrema

Ibračevića, kao i da ga je tom prilikom udarao optuženi Sejdalija Ćović.

347. Naime, analizom i ocjenom provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka-

oštećenog Danila Blagojevića datog na glavnom pretresu, kao i iskaza iz istrage, Vijeće

nije moglo sa sigurnošću utvrditi da svjedok-oštećeni zaista poznaje osobe koje su ga

kritične prilike izvele na ispitivanje i pretukle. Vijeće je imalo u vidu da ovaj svjedok ni

nakon višestrukih pokušaja Vijeća nije uspio razjasniti kada i na koji način je saznao za

imena Muće, Sejdo i Kapetan, niti je uspio razjasniti na koji način on imena tih osoba

povezuje sa osobama koje su ga kritične prilike izvela na ispitivanje i udarala. U tom

kontekstu Vijeće je imalo u vidu da je svjedok na glavnom pretresu davao kontradiktorne

izjave o tome kada je saznao za imena osoba koje je spominjao. S tim u vezi, Vijeće je

imalo u vidu da je na glavnom pretresu izjavio da prilikom davanja iskaza tokom istrage,

2008. godine u Janji nije znao imena osoba za koje je prilikom saslušanja na glavnom

pretresu rekao da se zovu Mustafa, Sejo i Kapetan, koja imena je čuo od ljudi u Bijeljini

nakon 2008. godine, premda je u iskazu iz 2008. godine spominjao imena Mustafa i Sejdo

u kontekstu upadanja u salu i udaranja zatvorenika. Pored toga, Vijeće je imalo u vidu da

prilikom davanja izjave 2008. godine svjedok nije opisao predmetni događaj, već je naveo

da za vrijeme boravka u „Rapatnici“ on lično nije ispitivan. Vijeće je imalo u vidu i činjenicu

da svjedok prilikom saslušanja nije uspio razjasniti na koji način povezuje osobe koje su

ga kritične prilike izvele, ispitivale i tukli sa osobama za koje je rekao da se zovu Mustafa,

Sejdo i Kapetan, navodeći u tom smislu da ne može to „da sabere, nikako“. Osim toga,

Vijeće nalazi da svjedok ni u jednoj izjavi nije precizirao na koji način je saznao ko je

osoba koju naziva Kapetanom, niti je pojasnio kako tu osobu dovodi u vezu sa osobom

koja ga je ispitivala. Vijeće također nalazi da iz iskaza ovog svjedoka, kao i drugih

provedenih dokaza, ne proizlazi da je upravo osoba koja je ispitivala oštećenog, koju on

naziva „Kapetanom“, izdala naredbu da se oštećeni izvede na sprat.

348. Iz navedenih razloga, Vijeće nalazi da je iskaz ovog svjedoka u pogledu odlučnih

činjenica nejasan, konfuzan i neuvjerljiv, iz kojeg razloga, u odsustvu drugih dokaza


132

koji bi uputili na drugačiju odluku, nije se moglo utvrditi van razumne sumnje učešće

optuženih Ekrema Ibračevića i Sejdalije Ćovića u opisanim radnjama.

349. Vijeće je pri tome imalo u vidu iskaz svjedoka Radenka Mihajlovića koji je izjavio da

su Danila Blagojevića udarali Sejdo i Muće. Međutim, kako je ovaj svjedok izjavio da je to

saznao od oštećenog Danila Blagojevića koji nije mogao razjasniti Sudu kada i na koji

način je saznao identitet pomenutih osoba i na koji način te osobe povezuje sa osobama

koje su ga izvele, ispitivale i tukle, Vijeće iskaz ovog svjedoka u tom pogledu nalazi

nepouzdanim.

350. Slijedom navedenog, Vijeće je zaključilo da izvedeni dokazi od strane optužbe po

svom sadržaju i kvalitetu nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da bi Vijeće moglo van

razumne sumnje utvrditi da su optuženi Ekrem Ibračević i Sejdalija Ćović počinili radnje

koje im se ovom tačkom optužnice stavljaju na teret, iz kojeg razloga je donijelo

oslobađajuću presudu, u skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH.

9. Tačka 2 h) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II j) optužnice

351. Ovom tačkom optužnice stavlja se na teret optuženim Ekremu Ibračeviću, Faruku

Smajloviću i Sejdaliji Ćoviću da su:

„Više puta, u periodu od početka mjeseca jula do kraja mjeseca augusta 1992. godine, Sejdalija Ćović, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, sam ili zajedno sa licima koja su uz njegovu pomoć neovlašteno ulazila izvana, u toku noći ulazio u salu Doma kulture u Rapatnici, gdje su se nalazili zatočeni civili srpske nacionalnosti, među kojima su i Danilo Blagojević, Ilija Gašić, Nenad Gašić, pa su u mraku nasumice udarali zatvorena lica,“

352. Vijeće je do odluke o ovoj tački optužnice došlo nakon analize i ocjene iskaza

svjedoka Sime Gašića, Danila Blagojevića, Dobrivoja Mihajlovića, Radenka

Mihajlovića, Velibora Mihajlovića, Jove Đukića i Enisa Softića, te materijalnih dokaza

O-III-1 i O-III-3, odnosno izjava iz istrage svjedoka Danila Blagojevića i Sime Gašića.

353. Nakon što je analiziralo i ocijenilo provedene dokaze na ovu tačku optužnice, Vijeće

nije moglo utvrditi van razumne sumdnje da su optuženi Ekrem Ibračević, Faruk Smajlović

i Sejdalija Ćovića počinili radnje koje su im ovom tačkom stavljene na teret, na način kako


133

je to opisano u optužnici.

354. Svjedok Simo Gašić je na ove okolnosti izjavio da je Danilo Blagojević bio

zatvoren u istoj prostoriji gdje i on, te da je Danilo Blagojević išao na ispitivanja sa kojih se

vraćao sav krvav. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka Danila Blagojevića, kako je to

detaljno elaborirano u obrazloženju prethodne tačke optužnice. Svjedok Simo Gašić

prilikom davanja iskaza u istrazi (dokaz O-III-3) također nije govorio o udaranju

zatvorenika u „donjoj prostoriji“, ističući da su neki bili udarani prilikom ispitivanja „na

spratu“, ali da on nije bio udaran tom prilikom.

355. Svjedok Danilo Blagojević je na okolnosti iz ove tačko optužnice izjavio da se

sjeća da su Sejdo, Mustafa i „mali Cigo“ tukli „dole u prostoriji“. Naveo je da se to dešavalo

predvečer, kada je mrak, kada nema nikoga. Izjavio je da je Mustafa udarao šamarima i

nogama, mali Cigo je udarao samo nogama. Za Sejdu je naveo da je on udarao gore kada

izađu „na sprat“. Vijeće je imalo u vidu i iskaz ovog svjedoka dat u istrazi (dokaz O-III-1)

kojom prilikom je osobe Sejdu i Mućeta spominjao u kontekstu ulaženja u salu i udaranja

zatvorenika, navodeći da su Muće i njegov brat Sejdo najčešće ulazili u salu po noći i tukli

ih, iako nisu bili jedini koji su to radili.

356. Svjedok Dobrivoje Mihajlović je izjavio da je Sejdo često ulazio u salu i nasumice

udarao. Naveo je da je jedne prilike rukom udario njegovog rođaka Radenka, kada je išao

po vodu, dok je bio prisutan „Kapetan“. Svjedok je naveo da su upadala i druga lica u salu

i udarala zatvorenike iz Potpeći. Također je opisao situaciju kada je njegovog strica Iliju,

koji je bio invalid, prilikom odlaska u wc Sejdo požurivao i udario ga nogom u stražnjicu

nakon čega je Ilija pao na nos. Nakon što je svjedoku predočen njegov iskaz iz istrage u

kojem je navedeno da Mustafu poznaje po tome što je udario Iliju kada je išao u wc,

svjedok je izjavio da se ne sjeća najbolje. Naveo je da se dobro sjeća da je Sejdo udario

Radenka, te da mu se čini da je on udario i Iliju kada su išli u wc. Svjedok je izjavio da

misli da je tačno ono što je izjavio na glavnom pretresu, ali nije mogao dati pojašnjenje u

pogledu uočenih razlika.

357. Svjedok Radenko Mihajlović je izjavio da se sjeća Sejde i Mućeta, ističući da su

oni bili stražari. Naveo je da su njih spominjali ljudi iz Potpeći, te da su oni najviše tukli.

Svjedok je lično vidio kada je Sejdo nogom udario njegovog strica u stražnjicu. Izjavio je

da je Sejdo udario i njega pesnicom u glavu kada je išao po vodu.

358. Svjedok Velibor Mihajlović je na ove okolnosti izjavio da su se osobe, koje


134

naziva Sejdo i Muće, koje je opisao, isticale u udaranju zatvorenika tako što su znali da

uđu i onako, nasumice odaberu i udare nekoga. Naveo je da nije znao zašto, ni kako, ali

uglavnom bilo je i toga. Sejdu i Mućeta je viđao uglavnom kad su ulazili unutra da

nasumice, onako premlate nekoga. Svjedok je također naveo da je vidio mnogo ljudi koji

su udarani unutar sale, mimo ispitivanja. To je gledao očima, vidio je povrede na ljudima.

Nije se mogao sjetiti imena tih ljudi.

359. Svjedok Jovo Đukić je na ove okolnosti izjavio da u salu u Rapatnici nije niko

ulazio i tukao zatvorenike kojih je prema njegovoj procjeni bilo oko 50.

360. Vijeće je na ove okolnosti imalo u vidu i izjavu svjedoka Enisa Softića, stražara u

„Rapatnici“ u inkriminisanom periodu, koji je pojasnio da su čuvari imali ključeve prostorija

u kojima su bili civili srpske nacionalnosti koje su izvodili na ispitivanja na zahtjev

ispitivača, ili su otvarali prostoriju u koju bi ušli ispitivači, a nakon njihovog izlaska istu

ponovo zatvarali. Također je naveo da su ispitivanja vršili Ekrem Ibračević koji je dolazio u

toku dana, Musafa Ćović koji je dolazio u svako doba, te Ilija Lemešić i Samid Smajić za

koje nije rekao kada su dolazili. Svjedok nije govorio o ulaženju drugih osoba u salu gdje

su bili zatočeni civili.

361. Imajući u vidu navedene dokaze, Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da su za vrijeme

boravka u Rapatnici neki od civila srpske nacionalnosti bili izloženi udaranju od strane

različitih osoba. Međutim, kako nijedan od saslušanih svjedoka nije izjavio da su lica koja

su ulazila u salu u toku noći to činila po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po

odobrenju Faruka Smajlovića, te da navedeno ne proizlazi iz drugih provedenih dokaza,

niti provedeni dokazi u ovom predmetu ukazuju na povezanost optuženih Ibračevića i

Smajlovića sa radnjama opisanim u ovoj tački optužnice, Vijeće nije moglo utvrditi njihovu

odgovornost za opisane radnje.

362. Kada je riječ o učešću optuženog Sejdalije Ćovića u inkriminisanim radnja, odnosno

da je sam ili zajedno sa drugim licima ulazio u salu u kojoj su bili zatočeni civili srpske

nacionalnosti, pa su u mraku nasumice udarali zatočena lica, Vijeće nije moglo utvrditi da

je optuženi Sejdalija Ćović počinio radnje koje mu se u konkretnom slučaju stavljaju na

teret. Vijeće nalazi da, iako su saslušani svjedoci govorili o situacijama kada su različite

osobe, među kojima su neke označili kao Sejdu, ulazile u salu i udarale zatvorenike, u

konkretnom slučaju nijedan saslušani svjedok nije izjavio da je upravo Sejdo u toku noći

ulazio u salu i nasumice, sam ili sa drugim osobama, tukao zatvorenike kako se to


135

optuženom Sejdaliji Ćoviću stavlja na teret ovom tačkom optužnice.

363. U tom smislu, Vijeće je imalo u vidu da je svjedok Danilo Blagojević, za kojeg je

Sud ranije utvrdio da ne zna ko su zapravo osobe koje naziva Sejdo i Muće, na glavnom

pretresu rekao da Sejdo nije udarao u sali, već da je udarao prilikom ispitivanja na spratu.

Svjedoci Dobrivoje, Radenko i Velibor Mihajlović su na glavnom pretresu izjavili da su se

Muće i Sejdo isticali po nasumičnom udaranju zatvorenika u „Rapatnici“. Međutim, Vijeće

nalazi da su ovi svjedoci, uopšteno govorili o udaranju zatvorenika u sali, bez preciznijeg

opisivanja kada su to navedene osobe ulazile u salu, sa kim, te koga i na koji način su

udarali. Radenko Mihajlović je precizirao jedino da ga je Sejdo jednom udario pred

„Kapetanom“, kada je išao po vodu i da je udario njihovog strica Iliju prilikom odlaska u wc,

dok je Dobrivoje naveo da nije siguran da je Sejdo udario njegovog strica Iliju, odnosno da

mu se čini da je on to učinio, premda je ranije izjavljivao da je to učinio Mustafa. Pri tome,

iz iskaza svjedoka Dobrivoja Mihajlovića, kao i dokaza O-III-1, proizlazi da su i druge

osobe ulazile u salu i udarale zatočenike, dok iz iskaza svjedoka Sime Gašića i Jove

Đukića, te dokaza O-III-3 proizlazi da niko nije ulazio u salu i tukao zatvorenike. Vijeće je u

ovom konktesktu imalo u vidu i iskaz svjedoka Enisa Softića, iz kojeg proizlazi da su čuvari

ti koji su otključavali i zaključavali prostoriju u kojoj su bili zatočeni civili i po potrebi izvodili

zatočenike na isljeđivanje ili upuštali isljednike u salu, a iz kojeg iskaza ne proizlazi da je

optuženi Sejdalija Ćović u toku noći ulazio u pomenutu prostoriju i tukao zatvorenike. Iz

iskaza ovog svjedoka također proizlazi da je Mustafa Ćović dolazio u svako doba da

ispituje zatvorenike.

364. U sklopu navedenog, valja naglasiti da ni u činjeničnom opisu ove tačke optužnice

nije u dovoljnoj mjeri precizirano kada i prema kome je optuženi Sejdalija Ćović

preduzimao protivpravne radnje, kao i kakve posljedice su nastupile po oštećene. Shodno

tome, Vijeće na osnovu prezentovanih dokaza nije moglo utvrditi van razumne sumnje da

je optuženi krivično odgovoran za radnje opisane u ovoj tački optužnice.

365. Imajući u vidu sve navedeno, Vijeće je zaključilo da izvedeni dokazi od strane

optužbe nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da bi Vijeće moglo van razumne sumnje

zaključiti da su optuženi Ekrem Ibračević, Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović počinili radnje

koje im se ovom tačkom optužnice stavljaju na teret, te ih je u skladu sa članom 284. tačka

c) ZKP BiH oslobodilo od optužbe.


136

10. Tačka 2 i) oslobađajućeg dijela izreke, odnosno tačka II k) optužnice

366. Posljednjom tačkom optužnice stavlja se na teret optuženim Ekremu Ibračeviću,

Faruku Smajloviću i Sejdaliji Ćoviću da su:

„Neutvrđenog dana, u mjesecu junu 1992.godine, u zatočeničkom objektu Rapatnica, iz sale u kojoj su bili zatvoreni, vojni policajci po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića, pojedinačno odvodili u kancelariju na spratu Iliju Gašića i njegove sinove Simu Gašića i Savu Gašića, pa prilikom isljeđivanja, s ciljem iznuđivanja njihovih izjava o srpskim položajima i vojnim aktivnostima, nakon što je Simo Gašić rekao da mu o tome ništa nije poznato, po ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i uz odobrenju Faruka Smajlovića, njima poznati vojnik udario Simu Gašića kundakom puške u glavu, usljed čega je izgubio svijest, pri čemu je zadobio posjekotinu od koje i danas ima ožiljak, dok je prilikom isljeđivanja Nenada Gašića, na svaki odgovor koji nije odgovarao isljedniku, Sejdalija Čović udarao palicom po tijelu, usljed čega je trpio teške fizičke i psihičke bolove,“

367. Na okolnosti iz ove tačke optužnice svjedočili su Savo Gašić, Simo Gašić, Neđo

Stokanović, Danilo Blagojević, Dobrivoje Mihajlović, Jovo Đukić, Velibor Mihajlović,

Radenko Mihajlović i Drago Đukić, pročitana je izjava Paje Rikića, te prezentovan

materijalni dokaz O-II-1 i O-III-3, tj. izjava Sime Gašića iz 1992. godine i izjava iz 2006.

godine data u istrazi.

368. Nakon što je detaljno analiziralo dokaze provedene na okolnosti iz ove tačke

optužnice, kako pojedinačno tako i međusobno, Vijeće je nedvojbeno utvrdilo da su braća

Savo, Simo i Nenad Gašić, kao i njihov otac Ilija Gašić za vrijeme boravka u “Rapatnici”

izvođeni na ispitivanje kojom prilikom su udarani od strane prisutnih lica. Međutim, Vijeće

nije moglo zaključiti da su optuženi počinili radnje koje im se ovom tačkom optužnice

stavljaju na teret.

369. Naime, Vijeće je imalo u vidu da je svjedok Savo Gašić naveo da je izvođen na

sprat na ispitivanje, kao i njegova braća i otac. Naveo je da su prvo izvodili njegovog brata

Nenada, te da se, čim je Nenad odveden gore, nakon par minuta, čulo lupanje, škripanje

stolica, čuo se poneki jauk. Ispitivanje njegovog brata je trajalo oko pola sata nakon čega

nije odmah vraćen u donju salu. Svjedok je pojasnio da je po njegovog brata došao Muće,

te da je on dolazio u 90% slučajeva kada su zatvorenici išli na ispitivanje. Naveo je da se

njegov brat nije vratio sa ispitivanja do sumraka. Vratio ga je Muće, samo njega je vidio, ne

zna da li je još neko bio sa njim. Svjedok nije vidio da su sa Mućetom bile još dvije osobe

kada je Muće došao po svjedokovog brata, iako su ljudi koji su se vraćali sa ispitivanja


137

govorili da sa Mućetom imaju još dvojica. Zatvorenici koji su se vraćali sa ispitivanja

izgledali su preplašeno, tek kasnije su prilazili tim ljudima i saznali kako i čime su udarani.

Tada su saznali da kada uđu kod isljednika Ilije Lemešića, bio je stražar i oni koji su se

vraćali sa ispitivanja su govorili da je to bio onaj sa “odsječenim rukavicama” i da ih je on

tukao. Jedan od zatvorenika iz sela Bijela, koji je također izvođen na ispitivanje, rekao je

da ga je tukao onaj sa “odsječenim rukavicama”, te da mu je prvi udarac zadao

“pletenicom” od dvije policijske palice. Udarao je pesnicama u predio glave i leđa. Naveo

je da je isti dan kada je na ispitivanje išao njegov brat išao je i otac. Svjedok je izjavio da

su njegovg brata odveli ujutro oko 8 sati, a oca oko 12 sati. Ista su dešavanja bila, čula se

buka, škripa, jauk. Otac se nije zadržao više od 20ak minuta. Dovodi ga Muće, ulazi sa

njim uvodi ga kraj bine i govori mu „matori odmori malo, nije ti ovo trebalo“ drugima je

rekao da mu niko ne prilazi, ali je on odlučio otići da razgovara sa ocem. Otac mu je rekao

da je pretučen samo zato što je Srbin, rekao mu je da su ga udarali na isti način, da ga je

udarao onaj sa “crnim odsječenim rukavicama”. Također mu je otac rekao da ga je udarao

sa tom palicom od koje je napravljena “pletenica”, rušio ga sa stolice, udarao nogom u

stomak, palicama po leđima, leđa su mu kasnije bila crna. Samo na leđima su bile vidljive

povrede. Svjedok je naveo da je osim isljednika i osobe sa rukavicama bio još jedan

stražar, za kojeg su govorili da je od nekog “pjevača Šikija” brat. Nema saznanja kako se

on ponašao. Svjedok je naveo da je i njegov brat Simo išao na ispitivanje poslije oca, te da

nikada nije pitao Simu od koga je “dobio kundak” po licu, kao i da je Simu i njegovog oca

na ispitivanje odveo Muće. Kada izvode Simu, Nenad se još nije vratio. Nadalje je naveo

da njegov brat nije rekao ko ga je udario kundakom puške u predjelu glave kada je bio na

ispitivanju. Svjedok je izjavio da je njegovog brata Nenada doveo Muće. Ušao je sa njim i

uveo ga, ništa nije govorio tom prilikom. Nijedna osoba dok su boravili u “Rapatnici” nije

rekla ime i prezime osobe koja ih je udarala, samo su govorili da je to “čovjek sa crnim

odsječenim rukavicama”.

370. Svjedok Simo Gašić je izjavio da se prvu noć ništa ne dešava, te da su sutradan

ujutro prvo prozvali njega. Naveo je da osoba koja ga je prozvala nije bio Muće, ali čim je

izašao vidio je Mućeta, bio je prisutan. Odveo ga je u jednu prostoriju u kojoj se nalazio

isljednik i još neka uniformisana lica. Nakon što ga je uveo u tu prostoriju Mustafa se vratio

da čuva ulaz u prostoriju gdje su zatvoreni. U prostoriji gdje je isljeđivan primijetio je da je

isljednik bio obučen u civilno odijelo, fino obućen, sako, košulja, tada je vidio ovo drugo

lice koje je ranije vidio, malo sitnije građe od Mućeta koje je nosilo crne rukavice. Svjedok

nije znao odgovor na jedno pitanje zbog čega je odmah dobio udarac kundakom u glavu,


138

te da se nakon toga nakratko onesvijestio. Ta osoba koja ga je udarila je stajala pored

njega ili iza njega, udarac je dobio sa lijeve strane. Dvije osobe koje su bile u prostoriji sa

isljednikom su bile u uniformama. Svjedok nije vidio da li je ta osoba koja ga je udarila

dobila neki znak od isljednika. Kada je došao svijesti bio je u prostoriji gdje je i ispitivan.

Nakon što je vraćen u prostoriju gdje su bili zatvoreni naveo je da je bio pri svijesti i tada je

rečeno ostalim zatvorenicima da mu niko ne smije prilaziti niti pitati ga šta se desilo i da će

svi proći tako ako ne budu sarađivali. Iz prostorije za ispitivanje svjedoka su u prostoriju

gdje su bili zatvoreni vratila dva uniformisana lica koja su i bila u prostoriji za isljeđivanje,

odnosno osoba koja ga je udarila i osoba koja je imala crne rukavice. Svi su išli na

isljeđivanje. Svjedok je naveo da je ostalim zarobljenicima govorio da govore istinu o tome

ko im je dao oružje, te da je ponovo išao na isljeđivanje nakon dva dana. Tada je

promijenio priču. Prilikom drugog izvođenja na ispitivanja, ponovo ga odvodi Mustafa,

ponovo ga ispituje ista osoba i ponovo su tu bila prisutna ista dva uniformisana lica. Tom

prilikom je potvrdno odgovarao na sva postavljena pitanja iako nije mogao znati tačnost tih

informacija. Tom prilikom ga niko nije maltretirao. Izjavio je da su ostala lica, njegova

braća, otac i drugi zatvorenici također izvođeni na isljeđivanje. Svjedok je čuo buku u

prostoriji koja se nalazila iznad prostorije u kojoj su bili zatvoreni, ali kada su se vraćali sa

isljeđivanja uvijek su govorili da ih niko nije dirao. Svjedok je mogao vidjeti kada nekog

odvode na ispitivanje i kada vraćaju sa ispitivanja. Njegov otac je više puta bio ispitivan, ali

to je uvijek kratko trajalo, po 15 minuta, on nije znao sarađivati zbog čega je primio dosta

batina, to je on sam govorio. Kada se njegov otac vratio sa ispitivanja on ga je pitao šta se

desilo, otac mu je rekao da su ga tukli „k'o vola u kupusu“. Njegov otac mu je rekao da ga

je ispitivao Ilija Lemešić kojeg je ranije poznavao. Otac mu je govorio da su ga tukli

stražari, nikad nije govorio imena. Njegov brat Nenad je također vođen na ispitivanje i

nakon ispitivanja on je noć proveo u samici, to je prostorija u kojoj se držao ugalj. Kada je

prebačen u zajedničku prostoriju bio je utučen psihički, nije ništa smio govoriti, samo je

šutio. Spominjao je Iliju Lemešića, kasnije su zaključili da je to ista osoba koju je

spominjao njegov otac, te mu je brat govorio da su iznuđivali od njega odgovore. Nenad

mu je pričao da su ga udarali u pleksus, ispod rebara. Naveo je da je Nenada tukao čovjek

krupne fizičke građe, ali nije Muće. Posebno je naveo da osoba koja ga je udarila prilikom

prvog ispitivanja najviše ličila na Mustafu ali da to nije bio Mustafa. To je bila jedna

korpulentnija osoba, ne može se sjetiti kako je ta osoba izgledala jer je proteklo mnogo

vremena. Opisao je Mustafu kao krupnog čovjeka, okruglog lica, visok oko 180cm, jak.

Svjedok je naveo da nije tačno da u zarobljeništvu nije bio tučen kako je to navedeno u

zapisniku iz 2006. godine (dokaz O-III-3). Tom prilikom je izjavio da su ispitivanja


139

vršena na spratu zgrade od strane inspektora Ilije Lemešića kojom prilikom su ih čuvala

dva vojna stražara. Svjedok je tada izjavio da on lično nije bio tučen, ali su prilikom

ispitivanja tučeni njegov otac Ilija Gašić, Nebojša Davidović i još neki. Tukli su ih stražari

od kojih jednom zna ime i zove se Mustafa ali ne zna prezime, dok je drugi stražar bio brat

od nekog „pjevača Šiketa“, dok se ostalih ne sjeća. Svjedok pojašnjava da to što su njega

udarili kundakom ne može porediti kako su tukli druge osobe koje su bile starije, kao što

su tukli njegovog oca. Njemu je tad bilo 30 godina. Pojasnio je da je 2006. godine pričao

priču šta mu se dogodilo, nije tada imao predstavu da treba govoriti sve detalje, sada je

postao svjestan da su sada potrebni svi detalji i iz tog razloga sada govori detalje koje nije

ranije govorio.

371. Svjedok Neđo Stokanović je na okolnosti iz ove tačke optužnice izjavio da su tukli

Iliju Gašića, ali da on nije rekao ko ga je tukao, niti ga je svjedok pitao jer se bojao. Naveo

je da su Ilijini sinovi također bili tučeni, dok ostali nisu tučeni. Ne sjeća se da li je pored Ilije

i njegovih sinova još neko tučen. Svjedok nije vidio da ih je neko tukao, niti je primijetio

neke povrede po njihovom licu, ali su se žalili da ne mogu da leže. Ilija Gašić i njegovi

sinovi Savo, Simo i Nenad su međusobno razgovarali, pitali su gdje je koji tučen, po kojim

dijelovima, ali ostali se nisu uključivali u te razgovore jer su bili razdvojeni, bojali su se da

neko prisluškuje razgovore.

372. Da je Ilija Gašić izvođen na ispitivanje na sprat i da je tom prilikom tučen proizlazi i

iz iskaza svjedoka Danila Blagojevića koji je izjavio da je Iliju izveo Mustafa, lično ga je

vidio kada je vratio Iliju u donju prostoriju. Naveo je da je bio izudaran, jadio se da su ga

udarali po leđima. Pričao je svojim sinovima da su ga udarali gore na spratu. Svjedok je

izjavio da nije mogao primijetiti povrede na Ilijinom licu, te da nije govorio ko ga je tukao.

373. O izvođenju na ispitivanje na sprat govorio je i svjedok Dobrivoje Mihajlović koji je

izjavio da su prvo odveli Nenada Gašića pošto je on bio predsjednik KŠ. Naveo je da ga

cijeli jedan dan nije bilo, te da su izvodili njegovu braću Simu i Savu, kao i njihovog oca

Iliju. Svjedok je pojasnio da su mogli čuti kada nekoga ispituju, čulo se lupanje, jauci,

galama, padanje sa stolica, čuli su da stolice udaraju od pločice. Svjedok je izjavio da se

Nenad Gašić nije odmah vratio sa ispitivanja. Rekao je da mu je on pričao da su ga držali

u prostoriji odmah pored sale gdje su bili zatvoreni, gdje je bila neka voda i gdje je bilo

šljake od uglja. Svjedok je na upit Suda pojasnio da je prvo odveden Nenad Gašić, da su

ga odveli vojni policajci koji su došli, prozvali ga i rekli mu da ide sa njima. Naveo je da ne

zna ko je prozvao Nenada da ide. Njegovu braću i oca su također odveli vojni policajci,


140

ali ne zna koji. Svjedok je izjavio da je Nenad po povratku u salu bio ubijen, bio je

prestrašen, ništa se nije moglo sa njim pričati, rekao je da ga ništa ne pitaju i da je “skroz

ubijen”. Svjedok je vidio modrice po licu, kasnije mu je pričao da je udaran i pokazivao mu

je modrice po bubrezima i slabinama. Lice mu je bilo modro. Također je naveo da je Simo

imao neku rasjekotinu negdje na čelu, dok je za Savu rekao da je i on bio udaran, ali nije

imao vidljivih modrica. Za Iliju je rekao da je bio sav otečen u licu, “kao bumbar”. Svjedok

je naveo da je prvo izveden Nenad, nakon izvjesnog vremena Simo, a nakon njega je

izveden Ilija. Pojasnio je da se odmah po odlasku Nenada Gašića gore čulo lupanje,

jaukanje, padanje stolice, čuju se udarci, te da mu je Nenad kasnije pričao da ga je

udaralo 7-8 vojnih policajaca koje on nije poznavao. Na upit Suda da li je neko od tih koji

su udarali imenovan, odgovorio je da su govorili da Sejdo najviše udara.

374. Da su Gašići premlaćeni za vrijeme boravka u “Rapatnici” proizlazi i iz iskaza

svjedoka Velibora Mihajlovića koji je izjavio da je primijetio na Nenadu Gašiću da je

tučen. Pričao je sa Simom i Nenadom Gašićem, rekli su da je isljeđivanje na spratu i da

kada gore odu da ih udaraju, da moraju priznati, da pišu izjave. Slično je izjavio i Radenko

Mihajlović ističući da su Gašići išli na ispitivanje. Prvo je išao Predrag Gašić, poslije Ilija,

zatim Savo i Simo, svi redom su išli. Kada su se vratili, svjedok je razgovarao sa

Predragom o tome šta su ga ispitivali, rekao mu je da su mu govorili da prizna da su

pucali. Predrag mu je govorio da su udarani, bio je sav modar u predjelu lica. Svjedok je

vidio i druge osobe koje su se vraćale sa ispitivanja, razgovarao je i sa Ilijom, on mu je

tekođer rekao da su ga ispitivali i udarali. Čovjek je bio sav modar po licu, ali žalio se da

ima bolove i u leđima. Ilija mu nije rekao ko ga je tukao, nisu mu rekli imena. Ispitivanja su

vršili lica u milicionerskim uniformama, to su bile uniforme bivše civilne policije. To su mu

rekla lica koja su išla na ispitivanje. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka Drage Đukića

koji je izjavio da su Gašići najviše “fasovali” u Srebreniku, što proizlazi i iz pročitanog

iskaza Paje Rikića (dokaz T-20) u kojem je navedeno da su pripadnici ARBiH prilikom

ispitivanja tukli Iliju Gašića koji se po povratku sa ispitivanja žalio da ga boli cijelo tijelo i da

su ga tukli nogama i cipelama.

375. Imajući u vidu navedene subjektivne i objektivne dokaze, Vijeće nije moglo zaključiti

da su optuženi počinili radnje koje im se ovom tačkom optužnice stavljaju na teret. Naime,

Vijeće je utvrdilo da nijedan od saslušanih svjedoka nije doveo u vezu optužene Ekrema

Ibračevića i Faruka Smajlovića sa izvođenjem Gašića na ispitivanje i udaranjem Sime

Gašića kundakom puške tom prilikom, niti je utvrdilo da je prilikom isljeđivanja Nenada


141

Gašića optuženi Sejdalija Ćović udarao palicom po tijelu, te da je i to urađeno po

ovlaštenju i pod nadzorom Ekrema Ibračevića i po odobrenju Faruka Smajlovića. Pri tome,

Vijeće je imalo u vidu da su svjedoci govorili o osobama koje su ih izvodile, ispitivale i

tukle. Kako na temelju navedenih iskaza svjedoka, kao i ostalih subjektivnih i objektivnih

dokaza prezentovanih u ovom predmetu, Vijeće nije moglo utvrditi povezanost optuženih

Ekrema Ibračevića i Faruka Smajlovića sa opisanim radnjama, naročito ne na način opisan

u ovoj tački optužnice, oslobodilo ih je od optužbi navedenih u ovoj tački optužnice.

376. U pogledu uloge optuženog Sejdalije Ćovića kojem se na teret stavlja da je prilikom

isljeđivanja Nenada Gašića udarao palicom po tijelu na svaki odgovor koji nije odgovarao

isljedniku, Vijeće je imalo u vidu da je Savo Gašić govorio da je od oca i zatvorenika iz

sela Bijela saznao da su prilikom izvođenja na ispitivanje udarani od osobe koja je nosila

crne rukavice sa odsječenim prstima, dok je svjedok Simo Gašić izjavio da je prilikom

ispitivanja, pored isljednika bili prisutni osoba sa crnim rukavicama i osoba koja ga je

udarila, za koju je rekao da je korpulentnija osoba koja je ličila na Mustafu, ali se ne sjeća

detalja. Također u sklopu navedenog se treba imati u vidu i iskaz svjedoka Dobrivoja

Mihajlovića koji je naveo da mu je upravo Nenad pričao da ga je tuklo 7-8 vojnih policajca,

ali da nije znao ko ga udara, kao i da je pomenuti svjedok, na upit Suda da li je neko od tih

vojnih policajaca imenovan, dao općenit odgovor „da su (svi) govorili“ da Sejdo najviše

udara.

377. U tom smislu, Vijeće je ranije u obrazloženju ove presude analiziralo iskaze

svjedoka koji su opisivali osobu koja je nosila rukavice sa odsječenim prstima, te

primjenom načela in dubo pro reo nije moglo utvrditi van razumne sumnje da je upravo

optuženi Sejdalija Ćović osoba koja je u inkriminisano vrijeme i prilikom inkriminisanih

događaja nosila crne rukavice, odsječenih prstiju, sa nitnama. S tim u vezi, uzelo je u obzir

i činjenicu da je svjedok Dobrivoje Mihajlović naveo da je od Nenada Gašića saznao da ga

je tuklo 7-8 vojnih policajaca koje nije imenovao, kao i da nije precizirao od koga je saznao

da je Sejdo najviše udarao i u kojim prilikama je to učinio. Svjedok je u tom pogledu naveo

u množini “da su govorili” da Sejdo najviše udara, što Vijeću ukazuje da ovaj svjedok

uopšteno govori da je čuo da Sejdo naviše udara, ali da ne zna ko je konkretne prilike

udarao Nenada, obzirom da mu ni oštećeni to nije znao reći. Imajući u vidu sve navedeno,

te u odsustvu drugih dokaza koji bi ukazali da je u konkretnom slučaju ošećenog Nenada

Gašića udarao optuženi Sejdalija Ćović, Vijeće ga je oslobodilo od predmetne optužbe.

378. Slijedom svega navedenog, u odsustvu objektivnih i subjektivnih dokaza


142

koji bi po svojoj sadržini i kvalitetu van razumne sumnje ukazali da su optuženi Ekrem

Ibračević, Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović počinili radnje koje im se ovom tačkom

stavljaju na teret, Vijeće ih je primjenom člana 284. tačka c) ZKP BiH oslobodilo od ove

optužbe.

V. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

379. Cijeneći činjenicu da je optuženi Ekrem Ibračević lošeg imovnog stanja, te da bi

obvezivanje optuženog na plaćanje troškova krivičnog postupka dodatno ugrozilo njegov

materijalni položaj i egzistenciju kao i egzistenciju osoba koje je on dužan izdržavati, te

uzimajući u obzir da je u većem dijelu oslobođen od optužbe, Vijeće je na osnovu članova

188. stav 4. i 189. stav 1. ZKP BiH, optuženog oslobodilo od obaveze nadoknade troškova

krivičnog postupka.

380. Imajući u vidu da su optuženi Faruk Smajlović i Sejdalija Ćović u cijelosti

oslobođeni od optužbe, Vijeće je u skladu sa odredbom člana 189. stav 1. ZKP BiH

optužene oslobodilo od obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka.

381. Na osnovu člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH, oštećeni se sa eventualnim

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak budući da podaci iz krivičnog

postupka ne pružaju osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, a rješavanje ovih

zahtjeva bi uticalo na dužinu trajanja i efikasnost krivičnog postupka.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA PRAVNI SAVJETNIK - ASISTENT SUDIJA Muhamed Čučak Šaban Maksumić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba vijeću

Apelacionog odjeljenja Suda, u roku od 15 dana od prijema pismenog otpravka presude.


143

VI. ANEKS 1 – ULOŽENI MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE

A. MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA BIH

382. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi Tužilaštva BiH:

T-1 Zapisnik o uzimanju izjave od lica Steve Stanišića

T-2 Zapisnik o uviđaju, Državna agencija za istrage i zaštitu, Ministarstvo sigurnosti, BiH, br. 16-14/3-1-04-2-209 /13 od 13.12.2013. ***Foto-dokumentacija- MZ Rapatnica, Državna agencija za istrage i zaštitu, Ministarstvo bezbjednosti/sigurnosti, br. T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 10.12.2013.

T-3 Zapisnik o uviđaju, Državna agencija za istrage i zaštitu, Ministarstvo sigurnosti, BiH, br. 16-14/3-1-04-2-209 /13 od 13.12.2013. *** Foto-dokumentacija-fudbalski klub Rapatnica, Državna agencija za istrage i zaštitu, Ministarstvo bezbjednosti/sigurnosti, br. T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 10.12.2013.

T-4 Crtež lica mjesta-FK Rapatnica, Državna agencija za istrage i zaštitu, Ministarstvo sigurnosti, br. T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 10.12.2013.

T-5 Crtež lica mjesta- MZ Rapatnica, Državna agencija za istrage i zaštitu, br. T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 10.12.2013.

T-6 Fotodokumentacija – prepoznavanje na osnovu fotografija –Stevo Stanišić, Foto-album br.2, T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 03.03.2014. godine, datum prepoznavanja 09.04.2014.



T-9 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica u svojstvu svjedoka-Mihajlović Dobrivoje,broj: 10-02/1-4 od dana 22.01.2009.godine

T-10 T-10a

Fotodokumentacija-prepoznavanje na osnovu fotografija-svjedok Mihajlović Dobrivoje, broj: KU:10/09 od dana 10.04.2009. ; Zapisnik o prepoznavanju lica sa fotografije,broj: 10-02/1-230-sl/09 od 12.03.2009. godine

T-11 T-11a

Fotodokumentacija-prepoznavanje na osnovu fotografija-svjedok Mihajlović Dobrivoje, broj. KU: 11/09 od dana 10.04.2009. godine ; Zapisnik o prepoznavanju lica sa fotografije, broj:10-02/1-230-sl/09 od dana 12.03.2009. godine

T-12 Zapisnik o prikupljanju izjave, lice Rikić Pero, Policija Brčko distrikta, broj: 14. 02-04.2-365/09 od 17.02.2009. godine.

T-13 Zapisnik o saslušanju svjedoka TBiH broj: T20 0 KTRZ 0006284 13 od 21.10.2013. godine, svjedok Ćudić Elvedin.

T-14 Zapisnik o saslušanju svjedoka TBiH broj: T20 0 KTRZ 0006284 13 od 28.10.2013. godine, svjedok Imširović Ismet.

T-15 Zapisnik o saslušanju svjedoka SIPA, Regionalni ured Tuzla, broj: 17-15/3-1-04-2-109/07 od 26.03.2014. godine, svjedok Bajraktarević Nijaz.


144

T-16 Zapisnik TBiH o saslušanju svjedoka broj: T20 0KTRZ0004238 09 (T20 0KTRZ0006278 12) od 26.01.2014. godine, svjedok Hogić Zlata.

T-17 Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla, o saslušanju svjedoka broj: 17-15/3-1-04-2-109/07 od 25.03.2014. godine, svjedok Ibrić Ibro.

T-18 Sveska medicinskih sestara u kojoj su vođene interne evidencije previjanja na području Srebrenika

T-19 Medicinska ekspertiza za Jovanović Mića, Prim. Savic Dr Žarko, broj protokola 101/15, datum 20.09.2015. godine; Otpusnica za Jovanović Mića, Javna zdravstvena ustanova „Zdravstveni centar Brčko“, broj protokola 1319/144/15; Medicinska ekspertiza za Đukić Gavro, Prim. Savić Dr Žarko, broj protokola 101/15, datum 20.09.2015. godine; Kopija zdravstvenog kartona za Đukić (Makso) Gavro, Dr Perišić, broj kartona K – 241; Evidencija o oboljenjima za Đukić Gavro; Službena zabilješka broj 14.08-04.2 -81412/14, datum 28.11.2014. godine; Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste broj 5840/14, datum 21.11.2014. Dr Biljana Jovičić – Perišić; Medicinska ekspertiza za Marković Stokan, Prim. Savić Dr Žarko, broj protokola 101/15, datum 20.09.2015. godine; Nalaz na ime Marković Stokana, JZU Opšta bolnica Brčko Distrikt, Brčko, 03.12.2014. godine, Prim dr Darko Lazić, hirurg; Medicinska ekspertiza na ime Stanišić Lazar, Prim. Savić Dr Žarko, broj protokola 101/15, datum 20.09.2015.; Medicinska dokumentacija Stanišić Lazara, Uprava krim policije Služba za otkrivanje ratnih zločina 03/4-7-1, broj 230-39292/14, datum 13.05.2015. godine, glavni policijski savjetnik Dejan Marinković; Otpusna lista na ime Stanišić Lazar, Vojnomedicinska akademija, klinika za neurologiju, broj 112086/001, datum otpusta 04.04.1995.godine, Puk.dr sc.med Toplica Lepić; Akt Sektora za liječenje int. br. 2-932 od 24.04.2015. godine, Vojnomedicinska Akademija, Sektor za liječenje, Grupa hiruških klinika, int br. 2-979, datum 30.04.2015.godine, Puk.prof.dr Novak Milović; Prepis otpusne liste za Stanišić Lazara, Klinika za urologiju, 29.04.2015. godine, Puk.prof.dr Novak Milović; Otpusna lista na ime Stanišić Lazar, Klinika za očne bolesti VMA, broj protokola 112086 003, datum otpusta 30.01.2013. godine.

T-20 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica u svojstvu svjedoka Rikić Paje, MUP RS, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-5/09 od 22.01.2009. godine i Izvod iz matične knjige umrlih na ime Rikić Pajo, BiH, Republika Srpska, Opština/Grad Bijeljina broj: 02/8-202-1-609/14 od 19.03.2014. godine.

T-21 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Đukić Gavre, MUP RS, PS Lopare, 12-3/02-474/06 od 22.08.2006. godine.

T-22 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Mićo Jovanović, MUP RS, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-17/14 od 20.03.2014. godine.

T-23 Transkript Zapisnika o ispitivanju svedoka Stanišić Lazara, Viši sud u Beogradu, Odeljenje za ratne zločine, broj: Pom.Ik.2.Po.2.66/13 od 29.07.2013. godine, bez tonskog zapisa.

T-23a Zapisnik o saslušanju svjedoka Stanišić Lazara od 09. Novembra 2000 godine.

T-24 Zapisnik o saslušanju svjedoka Marković Stokana, TBiH, broj: T20 0KTRZ0004238 09 od 28.03.2014. godine.

T-24a Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Marković Stokan, Policija Distrikta Brčko, Brčko, broj: 14.02.-04.2-220/08. od 15.10.2008. godine.

T-24b

Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla, broj: 17-15/3-1-04-2-283/09. od 14.09.2010. godine.

T-25 Dom zdravlja Srebrenik, JZU, br. 1535/13, 19.11.2013. Spisak zaposlenika JZU, Dom zdravlja Srebrenik, za period april – septembar 1992.


145

T-26 Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 07.08.1992. 2. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 07.08.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 03. do 04.08.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 29. do 30.07.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 25.07.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 18.07.1992. (od broja 10691 do broja 10700). Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 18.07.1992. (od broja 10781 do broja 10790). Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 17.07.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 10.07.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 27.04.1992. Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 07.08.1992.

T-27 Zapisnik, VP 21. Divizija, RBiH, br. 06/5-1-345 od 22.05.1996.

T-28 Potvrda, SJB Srebrenik, CSB Tuzla, MUP SR BiH, br. 18-14/09-213-3 od 28.02.1992

T-29 Set zapisnika sa sastanaka Savjeta Mjesne zajednice Rapatnica od 1990. Do 05.07.1992.

T-30 Dežurstvo, MZ Rapatnica, Općina Srebrenik od 15.07.1992. do 29.07.1992

T-31 Spisak boraca MZ Rapatnica, MZ Rapatnica, Općina Srebrenik.

T-32 Bilješke u rukopisu sačinjavane od dežurnog u Kriznom štabu opštine Srebrenik – 39 listova.

T-33 Zaključak, MZ Rapatnica, Opština Srebrenik, broj: pov.2/92 od 23.04.1992.

T-34 Uputstvo, Krizni štab MZ Rapatnica, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-1-7/92 od 22.05.1992T-33.

T-35 Šematski prikaz dežure u Kriznom štabu, MZ Rapatnica, Opština Srebrenik.

T-36 Dopis, MZ Rapatnica, Opština Srebrenik.

T-37 Revidiranje punktova, izvještaj, Opštinski sekretarijat za unutrašnje poslove Srebrenik, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove, MUP RBiH, br. 18-14/01-29-98/92 od 13.08.1992.

T-38 Realizacija naredbe, Opštinski štab Civilne zaštite Srebrenik, RBiH, br. 06-70/92 od 14.07.1992.

T-39 Saopštenje o nepoželjnim licima, Predsjedništvo, Opština Srebrenik, RBiH, br. 01-/92 od 1992.

T-40 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Ilić Petru, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-6/92 od 08.06.1992.

T-41 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Jovanovića Miću, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-2/92 od 08.06.1992.

T-42 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Herceg Eminu, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126/5/92 od 08.06.1992.

T-43 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Jović Milicu, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-7/92 od 08.06.1992.

T-44 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Savić Živka, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-8/92 od 09.06.1992.

T-45 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Veselčić Ružu, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-4/92 od 08.06.1992.

T-46 Rješenje o prestanku radnog odnosa za Knežević Slobodana, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-126-3/92 od 08.06.1992.

T-47 Rješenje o utvrđivanju napuštenosti stana na ime Mijović Dragutin, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-372-1-36/92 od 22.07.1992.


146

T-48 Rješenje o utvrđivanju napuštenosti stana na ime Stančić Stevo, Opštinski sekretarijat za poslove uprave, Opština Srebrenik, RBiH, br. 02-372-1-15/92 od 22.07.1992.

T-49 Spiskovi, MUP, CSB Tuzla, SJB Srebrenik, broj: 18-14/08-29-40/93 od 08.10.1993.

T-50 Izvještaj o radu stanice javne bezbjednosti Srebrenik za 1992. godinu, SJB Srebrenik, CSB Tuzla, MUP RBiH, februar 1993.

T-51 Spisak pripadnika rezervnog sastava PU Srebrenik (angažovani i razduženi), PU Srebrenik.

T-52 Spisak zaposlenih aktivnih službenika policije SJB Srebrenik u 1992. Godini, PS Srebrenik, PU Gradačac, MUP Tuzlanski kanton, FBiH, BiH, br. 08-05/9-3-49-6397/13 od 14.11.2013.

T-53 Krivična prijava, Okružni sud Tuzla, Opštinski MUP Srebrenik, br. 18-14/02-230-142/92 od 08.07.1992.

T-54 Krivična prijava, Okružni sekreterijat za unutrašnje poslove Srebrenik, Opštinski sekreterijat za unutrašnje poslove Srebrenik, br. 18-14/02-230-144/92 od 08.07.1992.

T-55 Dnevnik događaja PS – Srebrenik od 03.-04.07.1992., PS Srebrenik

T-56 Dnevnik događaja PS – Srebrenik od 08.-09.07.1992., PS Srebrenik

T-57 Dnevnik događaja PS Srebrenik od 12./13.08.1992., PS Srebrenik

T-58 Dnevnik događaja PS Srebrenik od 16./17.08.1992., PS Srebrenik

T-59 Dnevnik događaja PS Srebrenik od 05.07.1992., PS Srebrenik

T-60 Dnevnik događaja PS Srebrenik od 17.08.1992., PS Srebrenik

T-61 Dnevnik događaja SM Tinja od 26.06.1992.g., PS Srebrenik

T-62 Izvještaj, PS Srebrenik od 18.09.1992.; Izvještaj, PS Srebrenik od 15./16.09.1992.; Izvještaj, PS Srebrenik od 26.04.1992.; Izvještaj, PS Srebrenik od 24.08.1992.

T-63 Izvještaj, SM Tinja od 30.06.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 28.06.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 27.06.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 15.06.1992. Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 14./15.06.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 01.07.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 05.07.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 06.07.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 09.07.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 10.07.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 15.08.1992.; Izvještaj, SM Tinja, SJB Srebrenik od 16.08.1992.

T-64 Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 30.04.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 07.05.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 12.06.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 27./28.08.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 01.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 06.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 12.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 14./15.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 15.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 22.09.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 23.11.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 26.11.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik 04.12.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 08.12.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 10.12.1992.; Izvještaj, RSM Podorašje, SJB Srebrenik od 16.12.1992

T-65 Patrolni nalog br. 61/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 16.12.1992.; Patrolni nalog br. 23/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 06.12.1992.


147

T-66 Patrolni nalog br. 30/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 09.08.1992.; Patrolni nalog br. 18-VIII/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 05.08.1992.; Patrolni nalog br. 2-VIII/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 01.08.1992.; Patrolni nalog br. 8-VIII/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 02.08.1992.; Patrolni nalog br. 14-VIII/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 04.08.1992.; Patrolni nalog br. 90/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 25.08.1992.; Patrolni nalog br. 84/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 23.08.1992.; Patrolni nalog br. 71/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 19.08.1992.; Patrolni nalog br. 32/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 09.08.1992.; Patrolni nalog br. 34/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 10.08.1992.; Patrolni nalog br. 70/92, SM Podorašje, SJB Srebrenik od 19.08.1992.

T-67 Prijava za prekršaj, SJB Srebrenik, br. 18-14/01-211-39/92 od 13.03.1992.; Rješenje Opštinski sud za prekršaje, Srebrenik RBiH, 5/92 od 06.09.1993.

T-68 Evidencija oduzetih predmeta 1987-1996. god.

T-69 Revers za izdatu opremu, OSUP Srebrenik na ime: Osmanović Nedžad, Vuković Dalibor, Jelić Ljubinko, Milanović Stojan, Ilić Pero, Krstić Zoran

T-70 Redna lista SM Tinja od juna 1992.

T-71 Knjiga protokola, Dom zdravlja Srebrenik, JZU od 13081 do 13090

T-72 Protokol Službe hitne medicinske pomoći, Srebrenik, od 09.06.1992.

T-73 Protokol Službe hitne medicinske pomoći, Srebrenik, od 11.07.1992.

T-74 Krivična prijava na ime Jović Miće, Sektor službe državne bezbjednosti Tuzla, broj: 18-1/02-2-12-68/92 od 28.08.1992.

T-75 Krivična prijava na ime Petrović Steve, Sektor službe državne bezbjednosti Tuzla, broj: 18-1/02-2-12-67/92 od 24.08.1992.

T-76 Krivična prijava na ime Jovanović Rado, Sektor službe državne bezbjednosti Tuzla, broj: 18-1/02-2-12-66/92 od 22.08.1992.

T-77 Krivična prijava na ime Petrović Pero, Tešić Miroslav i Mirković Kosta, Sektor službe državne bezbjednosti Tuzla, broj: 18-1/02-2-12-80/92 od 09.10.1992.

T-78 Spisak pripadnika aktivnog i rezervnog sastava SJB Srebrenik, SJB Srebrenik

T-79 Izjava, Velibor Mihajlović, Vojna policija, Ok1ružni štab TO Tuzla, TO RBIH, 06.07.1992.

T-80 Izjava, Mićo Jovanović, Vojna policija, Okružni štab TO Tuzla, TO RBIH, 25.07.1992.

T-81 Izjava, Drago Đukić, Vojna policija, Okružni štab TO Tuzla, TO RBIH, 14.08.1992.

T-82 Izjava, Pero Đukić, Vojna policija, Okružni štab TO Tuzla, TO RBIH, 14.08.1992.

T-83 Krivična prijava, Blažen Todić, Vojna policija, Okružni štab Tuzla, Armija RBIH, br. 168/92, 20.08.1992.

T-84 Krivična prijava, Lazar Stanišić, Vojna policija, Okružni štab Tuzla, Armija RBiH, br. 165/92, 25.08.1992.

T-85 Bijeli omot - Krivična prijava Jovanović Rado 20.09.1992. godine (Krivična prijava, Vojna policija, Okružni štab Tuzla, broj: 172/92 od 19.09.1992. godine; Izjava Jovanović Rado, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla od 22.08.1992.

T-86 Krivična prijava Gašić Savo, Vojna policija, Okružni štab Tuzla, ARBiH, broj: 249/92 od 26.11.1992.

T-87 Krivična prijava, Stokan Savić, Aleksa Savić, Mika Mićić, Mićo Jovanović i Jovo Jovanović, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 151/92, 27.07.1992.

T-88 Krivična prijava, Pero Rikić, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 139/92, 24.07.1992.

T-89 Krivična prijava, Stokan Marković, Zoran Panić i Stojan Panić, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 94/92, 122/92, 13.07.1992.


148

T-90 Krivična prijava, Stokan Rikić, Pajo Rikić, Petar Rikić, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 133/92, 12.08.1992.

T-91 Krivična prijava, Simo Gašić, Savo Gašić, Predrag Gašić, Nenad Gašić, Mićo Blagojević, Vojo Jović, Ilija Gašić i Nebojša Davidović, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 102/92, 12.07.1992.

T-92 Krivična prijava protiv Makse Đukića, Ratka Đukića, Zorana Đukića, Jove Đukića, Gavre Đukića i Ranka Đukića, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBiH, br. 111/92, 12.07.1992.

T-93 Krivična prijava, Dobrivoje Mihajlović, Radenko Mihajlović, Ilija Mihajlović i Velibor Mihajlović zv. Veljo, Vojna policija, Okružni štab OS Tuzla, OS RBIH, br. 132/92, 12.07.1992.

T-94 Podaci o vojnoj pripadnosti, Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Sektor za pitanje evidencija iz oblasti vojne obaveze, br.: 07-03-2116-1/09 od 03.02.2010. godine.

T-95 Privremena odluka o organizovanju TO Opštine Srebrenik, Skupština opštine Srebrenik, br.: str.pov.br. 01-9-CI od 30.04.1992.

T-96 Odluka o mobilizaciji Predsjedništva SO, Izvršnog odbora SO i dijela RJTO opštine Srebrenik, Predsjedništvo Skupštine opštine Srebrenik, str.pov.br.:01-7/92 od 24.04.1992.

T-97 Prijedlog mjera za poboljišanje bezbjedonosne situacije SO Srebrenik, Štab oružanih snaga opštine Srebrenik, str.pov.br.: 03/184-1 od 31.08.1992.

T-98 Zaključci Predsjedništva SO Srebrenik, od 12.06.1992. godine, Predsjedništvo opštine Srebrenik, br.: 01-232/92 od 13.06.1992.

T-99 Naredba o kontroli lica prilikom izlaska i ulaska na područje opštine Srebrenik, Krizni štab opštine Srebrenik, br.: 01-142/92. od 05.06.1992.

T-100 Naredba o potpunoj kontroli lica i vozila, Predsjedništvo opštine Srebrenik, str.pov.br.:21/92 od 14.05.1992.

T-101 Naredba o zarušavanju i miniranju putnih pravaca, Predsjeništvo opštine Srebrenik, str.pov. br.:01-53/92 od 23.05.1992.

T-102 Zaključak o stavljanju van snage Naredbe br. 01-53/92 od 23.05.1992.godine, Predsjedništvo opštine.

T-103 Personalni karton za lice Ibračević Ekrem.

T-104 Personalni karton za lice Smajlović Faruk.

T-105 Personalni karton za lice Ćović Sejdalija.

T-106 Izvod iz kaznene evidencije za Ekrem Ibračević i dr., PS Srebrenik, PU Gradačac, MUP Tuzlanskog kantona, br.: 08-05/9-1-04.3-2-07/14/BK od 06.05.2014.

T-107 Izvod iz kaznene evidencije za Smajlović Faruk, Odjeljenje kriminalističke policije Tuzla, PU Tuzla, MUP, FBiH, broj: 08-05/4-1-04.7-2-5-3555/14-OA od 07.05.2014.

T-108 Potvrda MKCK za lice Davidović Nebojša, BAZ - 230999 od 09.09.1996.

T-109 Rješenje, Viši sud u Tuzli, broj: Ki. 141/92-13 od 28.07.1992.

T-110 Presuda, Viši Sud u Tuzli, broj: K. 64/92 od 01.09.1992. godine.

T-111 Spisak čete vojne policije, Opštine Srebrenik, Vojna policija Srebrenik, broj 03-4-256/93 od 26.05.1993.godine

T-112 Podaci za izradu legitimacija i podaci o pripadnicima čete VP Oštine Srebrenik, broj 03-2-127/2-93 od 22.02.1993.godine

T-113 Spisak čete vojne policije, VP, 21 bbr Srebrenik. Armija R BiH broj 4-480/93 od 08.07.1993.godine

T-114 Karton lične karte za Rikić Peru, MKCK, no cicr 230982


149

T-115 Karton lične karte na ime Blagojević Danilo, MKCK, no cicr 231015 i Potvrda MKCK za lice Blagojević Danilo BAZ 231015 od 06.06.1997.godine

T-116 Potvrda MKCK za lice Mihajlović Velibor, BAZ 230997 od 07.10.1999.godine i Karton lične karte za Mihajlović Velibora MKCK no cicr 230997

T-117 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli broj K.6/92 od 05.10.1992.godine

T-118 Karton lične karte za Stokanović Neđu, MKCK, no cicr 231070 i Potvrda za lice Stokanović Neđo od 06.09.1993.godine

T-119 Optužnica, Više javno Tužilaštvo broj KT-313/92 od 03.09.1992.godine

T-120 Potvrda MKCK za lice Đukić Drago od 14.06.1993.godine i Karton lične karte za Đukić Dragu, MKCK no cicr 231062

T-121 Spisak logora za Srbe, Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunardono prava broj 162/95 od 13.11.1995.godine

T-122 Pregled formacijskih naziva i brojeva VJ, Generalštab Armije R BiH, Uprava za org.mob poslove str pov broj 4/45-7-2 od 10.04.1995.godine

T-123 Redovni dnevni izvještaj, Štab TO Okruga Tuzla, R BiH, st pov 01/203 od 15.06.1992.godine

T-124 Redovni dnevni izvještaj, Štab TO Okruga Tuzla, R BiH, st pov br 01/214 od 16.06.1992.godine

T-125 Redovni dnevni izvještaj, Štab TO Okruga Tuzla, R BiH, st pov br 01/252 od 18.06.1992.godine

T-126 Redovni dnevni izvještaj, Štab TO Okruga Tuzla, R BiH, st pov br 01/269 19.06.1992.godine

T-127 Informacija o stanju na ratištu na područiju regije Tuzla, Okružni sekretarijat za odbranu Tuzla, Ministarstvo odbrane R BiH broj 56-24/92 od 20.06.1992.godine

T-128 Referat o stanju b/g Oružanih snaga Okruga Tuzla,Oružane snage Okruga Tuzla od 10.07.1992.godine. datum je u rukopisu

T-129 Informacija o stanju na ratištima regije Tuzla, Okružni sekretarijat za odbranu Tuzla, Ministarstvo odbrane, R BiH br 56-24/92 od 10.06.1992.godine

T-130 Dnevni izvještaj, Komanda inž.puka Lopare, Istočno-Bosanksi korpus str pov br 20/72-101 od 1.06.1992.godine

T-131 Dnevni izvještaj ppuk Momir Zec, Lopare str pov br 20/72-107 od 17.06.1992.godine

T-132 Redovni borbeni izvještaj. Komanda Istočno-Bosanksog korpusa VRS str pov br 01/2-705 od 20.06.1992.godine

T-133 Zadaci, Okružni štab TO Tuzla pov br 01/33 od 28.05.1992.godine

T-134 Pravilo službe vojne policije oružanih snaga SFRJ Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, vojna tajna UB -2/3 1985.godine

T-135 Bezbjednosno interesnantna saznanja o ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom na područiju opštine Srebrenik, Mup RS, Resor DB, Centar RDB Bijeljina od 25.11.1997.godine

T-136 Službeni list R BiH broj 1-25/95 : Odluka o aboliciji po službenoj dužnosti, Predsjedništvo R BiH broj 02-248-62/95 od 03.02.1995.godine

T-137 Pravilo za rad vojne policije oružanih snaga R BiH, Generalštab Armije R BiH broj 02-011-715/92 od 11.09.1992.godine

T-138 Spisak lica predviđenih za razmjenu po programu „svi za sve, spisak 278 lica, Okružna komisija za razmjenu ratnih zarobljenika, Tuzla od 18.07.1993.godine

T-139 Spisak opštinskih odbora SDS BiH, predsjednika,potpredsjednika i sekretara tabelarni prikaz sa bilješkama u rukopisu

T-140 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, Predsjedništvo R BiH, broj 01-011-301/92 od 08.04.1992.godine


150

T-141 Odluka o proglašenju ratnog stanja, Predsjedništvo R BiH, broj 1201/92 od 20.06.1992.godine, Službeni list R BiH broj 7/92

T-142 Snimak Lokalne TV Srebrenik , DVD2-LTS2, minutaža 02:00:15-02:002:57, Razmjena zarobljenika 27.juli 1992.godine, Smoluća

T-143 Snimak Lokalne TV Srebrenik DVD12-LTS17, minutaža 01:31:49-01:38:36, Zapovjednik VP Safer Ahmetović o osnovnim zadacima VP

T-144 Snimak Lokalne TV Srebrenik, DVD23-LTS35, minutaža 01:07:30-01:11:13, Ekrem Ibračević čita pismo TO o pravilima ponašanja

T-145 Zapisnik - Maksimovic Rado, naselje Grčica, ul Gojka Lukica br 28, Brcko. Izvod iz MKU za lice Maksumovic Rado, broj 02/8-202-1-2461/12, Bijeljina od 07.12.2014. godine.

T-146 Krivicna prijava, Rado Maksimovic, Vojna policija, Okruzni Stab Tuzla, ARBIH, br 188/92, 18.09.1992.

T-147 Spisak pripadnika oruzanih snaga opstine Srebrenik – spisak 75 lica.

T-148 CD „Razmjena“, Zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, CJB Bijeljina, br: 10-02/1-230-103/09 od 22.01.2009; Zapisnik o vracanju dobrovoljno predatog predmeta, SJB Bijeljina, br.: 10-02/1-230-103/09 od 19. 02.2009. godine. Zapisnik o dobrovoljnoj predaji.

T-149 Ibračević Ekrem - Zapisnik o ispitivanju osumnjicenog, Tuzilastvo BiH broj T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 12.05.2014. godine

T-150 Smajlović Faruk - Zapisnik o ispitivanju osumnjicenog, Tuzilastvo BiH broj T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 23.05.2014. godine.

T-151 Čović Sejdalija - Zapisnik o ispitivanju osumnjicenog, Tuzilastvo BiH broj T20 0 KTRZ 000 4238 09 od 28.05.2014. godine.

B. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE

383. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi odbrane:

(i) Dokazi odbrane optuženog Ekrema Ibračevića

O-I-1 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli broj K-33/92-V od 20.10.1992. godine u predmetu koji se vodio protiv Djukić Pere.

O-I-2 Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj KŽ.295/93 od 26.07.1994. godine kojom je potvrdjena presuda Okruznog vojnog suda u Tuzli broj K33/92 od 20.10.1992. godine

O-I-3 Odluka o formiranju ratne jedinice na području opstine Lopare od 11.05.1992. godine

O-I-4 Zapisnik sektora Službe državne bezbjednosti Tuzla od 04.08.1992. godine o uzimanju izjave Drage Djukić, sina Vlajka.

O-I-5 Krivična prijava Okruznog sekretarijata za unutrašnje poslove Okruga Tuzla br 18/02-12-63/92 od 14.08.1992. godine

O-I-6 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli K 24/92 od 14.10.1992. godine po optužnici Okruižnog vojnog Tužilaštva Tuzla VKT 55/92 od 18.09.1992. godine u predmetu koji se vodio protiv Đukić Drage.


151

O-I-7 Rješenje Višeg suda u Tuzli broj KI 139/92-1 od 22.08.1992. godine o sprovođenju istrage protiv okrivljenog Lazara Stanišića.

O-I-8 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli br K-92/92-V od 25.11.1992. godine u predmetu koji se vodio protiv optuženog Stanišić Lazara.

O-I-9 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli br K. 6/92 od 05.10.1992. godine u predmetu koji je vodjen protiv optuzenog Đukić Maksa i dr.

O-I-10 Potvrda Vojne policije o privremenom oduzimanju predmeta broj 03/73/92 od 10.07.1992. godine na ime Todić Blažena.

O-I-11 Zabiljeska o preduzetim radnjama prije privođenja lica Štaba teritorijalne odbrane Srebrenik od 12.08.1992. godine za lice Todić Blažena.

O-I-12 Krivična prijava Okružnog štaba Tuzla, Vojna policija br 168/92 od 20.08.1992. godine, protiv Todić Blažena.

O-I-13 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli br K.27/92 od 21.10.1992. godine u predmetu koji je vođen protiv Todić Blažena.

O-I-14 Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli br X.64/92 od 01.10.1992. godine u predmetu koji je vodjen protiv optuženog Gašić Sime i dr.

O-I-15 Uredba o kriterijumima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (Sl. list RBiH od 26.10.1992. godine)

O-I-16 Zahtjev optuženog Ibračević Ekrema od 23.05.2014. godine načelniku opštine Srebrenik za dostavu informacija.

O-I-17 Rješenje opštine Srebrenik, Stručna služba opštinskog načelnika br 07-2034/14 od 13.06.2014. godine.

O-I-18 Dostava podataka Službe za boračko – invalidsku zaštitu i državne djelatnosti opštine Srebrenik br 09-516/14 od 11.06.2014. godine.

O-I-19 Privremena odluka o organizovanju TO opštine Srebrenik, Skupština opštine Srebrenik br 01-9-CI od 30.04.1992. godine.

O-I-20 Odluka Predsjedništva SO, Izvršnog odbora SO i djela RJTO opštine Srebrenik br 01-7/92 od 24.04.1992. godine

O-I-21 Prijedlog mjera za poboljšanje bezbjedonosne situacije SO Srebrenik, Štab oraužanih snaga opštine Srebrenik br 03/184-1 od 31.08.1992. godine.

O-I-22 Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli br 003-0-Su-14-000 264 od 28. aprila 2014. godine.

O-I-23 Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli br 003-0-Su-14-000 263 od 14. maja 2014. godine.

O-I-24 Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima broj 096 od 19. decembra 1991. godine

O-I-25 Službeni glasnik od 15. januara 1992. godine

O-I-26 Propratni akt Kantonalnog tužilaštva tuzlanskog kantona broj: A-181/16 od 30.03.2016. godine.

O-I-27 Optužnica protiv Jovanović Rade, Okružno vojno tužilaštvo Tuzla, broj: Vkt.77/92 od 15.12.1992. godine.

O-I-28 Optužnica protiv Savić Stokana i dr., Više javno tužilaštvo Tuzla, KT-broj: 278/92 od 08.08.1992. godine.

O-I-29 Optužnica protiv Rikić Stokana i dr., Više javno tužilaštvo Tuzla, broj: KT-226/92 od 24.07.1992. godine.

O-I-30 Optužnica protiv Rikić Pere, Više javno tužilaštvo u Tuzli, KT-broj: 265/92 od 31.07.1992. godine.

O-I-31 Optužnica protiv Gašić Sime i dr., Više javno tužilaštvo Tuzla, KT-broj: 227/92 od 30.07.1992. godine.


152

O-I-32 Presuda Okružnog vojnog suda Tuzla, broj: K.270/92 od 18.02.1993. godine protiv okrivljenog Jovanović Rade.

O-I-33 Presuda Višeg suda u Tuzli broj: K.58/92 od 27.08.1992. godine, optuženi Mihajlović Dobrivoje i dr. Uz presudu imamo i rješenje o amnestiji.

O-I-34 Izvještaj o radu Predsjedništva skupštine opštine Srebrenik, mart 1993. godine.

O-I-35 Zapisnik isporučenih maskirnih uniformi za štab TO Srebrenik, DD u mješovitoj svojini, 'INTERPLET' Brčko, Poslovna jedinica Srebrenik, broj: 291/92 od 01.09.1992. godine.

O-I-35 Zapisnik isporučenih maskirnih uniformi za štab TO Srebrenik, DD u mješovitoj svojini, 'INTERPLET' Brčko, Poslovna jedinica Srebrenik, broj: 291/92 od 01.09.1992. godine.

O-I-36 Dnevni red Predsjedništva opštine Srebrenik, broj: 01-394/92 od 20.08.1990. godine; Izvod iz zapisnika sa sjednice Predsjedništva sa zaključkom; Izvještaj o realizaciji zaključka i drugih odluka Predsjedništva od 21.07. do 19.08.1992. godine.

O-I-37 Izvještaj o sprovođenju odluka, naredbi i mjera Predsjedništva Skupštine, Opštinski sekretarijat za poslove uprave opštine Srebrenik, august 1992. godine.

O-I-38 Izvod iz zapisnika sa zaključcima sa 18. sjednice Predsjedništva Skupštine opštine Srebrenik, od 03.08.1992. godine.

(ii) Dokazi odbrane optuženog Faruka Smajlovića

O-II-1 Izjava Gašić Sime od 28.06.1992. godine, Teritorijalna odbrana Republike BiH, Okružni Štab TO Tuzla, Vojna policija.

O-II-2 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Todić Blažan broj: 10-01/5-_/08 od 13.10.2008. godine, MUP Republike Srpske, CJB Bijeljina, PS Janja.

O-II-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Todić Blažana broj: 17-15/3-1-04-2-283/09 od 10.09.2010. godine, Ministarstvo sigurnosti BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla.

O-II-4 Izjava svjedoka Todić Blažena, Fondacija Istina, pravda, pomirenje.

O-II-5 Presuda okružnog vojnog suda Tuzla broj: K. 27/92 od 21.10.1992. godine na ime Todić Blažana.

O-II-6 Žalba okrivljenog Todić Blažana na presudu Okružnog vojnog suda Tuzla br. K 27/92 od 21.10.1992. godine.

O-II-7 Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj: 03/73/92 od 10.07.1992. godine, Oružane snage RBiH, Vojna policija.

O-II-8 Zapisnik o prepoznavanju lica MUP RS, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-2/08 od 02.12.2008. godine,

O-II-9 Zapisnik o prepoznavanju lica MUP RS, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-1/08 od 02.12.2008. godine,

O-II-10 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Đukić Drago MUP RS, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4- od 17.01.2006. godine,

O-II-11 Zapisnik o saslušanju svjedoka Đukić Drago Ministarstvo sigurnosti BiH, SIPA, broj: 17-15/3-1-04-2-283/09 od 09.11.2009. godine.

O-II-12 Transkript iz predmeta broj: S1 1 K 003302 11 Kri od 29.02.2012. godine).

O-II-13 Zapisnik TBiH broj: T20 0 KTRZ 0004238 09 od 27.01.2014. godine o saslušanju svjedoka Duranović Ekrem.

O-II-14 Unakrsno ispitivanje svjedoka Imširović Ismeta sa glavnog pretresa od 09.06.2015. godine (9 klipova)


153

O-II-15 Unakrsno ispitivanje svjedoka Softić Enisa sa glavnog pretresa od 30.06.2015. godine (7 klipova)

O-II-16 Zahtjev advokata Suljagić Emira upućen Sudu BiH za dostavljanje prvostepene i drugostepene presude za Mujčinović Zurahida broj: 01/14 od 20.11.2014. godine; Rješenje Suda BiH broj: Su-5/4155 od 03.12.2014. godine kojim se na CD dostavljaju prvostepena i drugostepena odluka za Mujčinović Zurahida u predmetu broj: S1 1 K 003302 10 Krl; CD sa prvostepenom i drugostepenom presudom za Mujčinović Zurahida.

O-II-17 Zahtjev advokata Suljagić Emira upućen TBiH za dostavljanje dokaza, broj: 01/14 od 20.11.2014. godine; Odgovor TBiH broj: T20 0 KTRZ 0004238 09 od 02.12.2014. godine.

O-II-18 Zahtjev Sudu BiH za dostavu transkripta (CD) za svjedoke iz predmeta: S1 1 K 003302 10 Krl; Rješenje Suda BiH broj: Su-5/4247 od 07.01.2015. godine i Dopis Suda BiH broj: Su-5/4247 -1 od 04.02.2015. godine.

O-II-19 Rješenje MUP tuzlanskog kantona, broj: 08-01-04.2-3-679/15 od 18.12.2015. godine; Zahtjev advokata Suljagić Emira upućen MUP tuzlanskog kantona, broj: 01/15 od 10.12.2015. godine.

(iii) Dokazi odbrane optuženog Sejdalije Ćovića

O-III-1 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Blagojević Danilo, broj 10-01/5-___/08, od 08.10.2008. godine

O-III-2 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Jovanović Rado, CJB Bijeljina, broj 10-02/1-25/13 od 24.12.2013. godine

O-III-3 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica, Gašić Simo, broj: 12-3/02-477/06 od 25.08.2006. godine, Republika Srspka, MUP, Centar javne bezbjednosti Bijeljina, Policijska stanica Lopare

O-III-4 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Mihajlović Velibora broj: 10-02/1-1/14 od 28.01.2014. godine, MUP Republike Srpske, CJB Bijeljina.

O-III-5 Rješenje Vrhovnog Suda FBiH broj: 070-0-Su-15-001247 od 16.12.2015. godine; Presuda Okružnog vojnog suda u Tuzli broj: K.7/92 od 28.09.1992. godine; Rješenje Vrhovnog Suda FBiH broj: Kž.313/96 od 20.08.1996. godine.

O-III-6 Dokument MUP RBiH, Centar službe bezbjednosti Tuzla broj: -20-7-653/94 od 10.12.1994. godine, Službena zabilješka Okružnog suda Tuzla od 25.06.1992. godine, Dokument Komande 92. motorizovane brigade, str.pov.br.4-167 od 07.05.1992. godine.

Documents

Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine e pismenog ... · Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni