Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Predmet broj ... · sudija Mirko Božović, predsjednik vijeća sudija Senadin Begtaševi

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 321

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj: S1 2 K 013758 16 Kž 16

Datum donošenja presude: 23.11.2016. godine

Pred vijećem Apelacionog odjeljenja u sastavu:

sudija Mirko Božović, predsjednik vijeća

sudija Senadin Begtašević

sudija Redžib Begić

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv optuženih

Slobodanke Zrnić-Babić i dr.

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Ismet Šuškić

Branilac optužene Slobodanke Zrnić-Babić: advokat Fahrija Karkin

Branilac optuženog Predraga Vidića: advokat Rusmir Karkin

Branilac optuženog Zorana Pavlovića: advokatica Klaudia Kljajić

Branilac optužene Biljane Trivundža: advokat Nenad Balaban

Branilac optuženog Slobodana Marčete: advokat Svetozar Davidović

Zastupnik pravne osobe „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica: Slobodanka Zrnić-Babić

Branilac pravne osobe „Janjoš“ d.o.o. Prijedor: advokat Slobodan Perić

Zastupnik pravne osobe „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča:advokat Goran Gligić

Zastupnik pravne osobe „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka: Zoran Pavlović

Zastupnik pravne osobe „Tri Mar“ d.o.o. Novi Grad: Biljana Trivundža

Zastupnik pravne osobe „Liberty“ d.o.o. Banja Luka: Slobodan Marčeta

Optuženi: Slobodanka Zrnić Babić i dr. S1 2 K 013758 16 Kž 16

2

Broj: S1 2 K 013758 16 Kž 16

Sarajevo, 23.11.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE !

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, u vijeću Apelacionog odjeljenja sastavljenom od sudije Mirka Božovića, kao predsjednika vijeća, te sudija Senadina Begtaševića i Redžiba Begića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Bojana Avramovića, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optužene Slobodanke Zrnić-Babić, Predraga Vidića, Zorana Pavlovića, Biljane Trivundža i Slobodana Marčete, zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250., stav 2. i stav 4 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 3. i 2. I krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. i stav 4. istog zakona, i pravnih lica „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica, „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, „Tri mar“ d.o.o. Novi grad i „Liberty“ d.o.o. Banja Luka odgovornih za krivična djela optuženih u skladu sa članom 124. stav 1. tačka c) KZ BiH i pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250., stav 2. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 3. i krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. istog zakona, odlučujući o žalbama: Tužilaštva BiH broj : T20 0 KTO 000 1559 08 od 08.08.2016. godine, branioca optužene Slobodanke Zrnić Babić, advokata Fahrije Karkina od 06.08.2016. godine, branioca pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, advokata Slobodana Perića od 20.08.2016. godine, branioca optuženog Predraga Vidića, advokata Rusmira Karkina od 10.08.2016. godine, zastupnika pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokata Gorana Gligića od 12.08.2016. godine, braniteljice optuženog Zorana Pavlovića, advokatice Klaudie Kljajić od 12.08.2016. godine, zastupnika pravnog lica „Zoral Kemerc“ d.o.o. Banja Luka, Zorana Pavlovića od 30.08.2016. godine, branioca optužene Biljane Trivundža, advokata Nenada Balabana od 14.09.2016. godine, branioca optuženog Slobodana Marčete, advokata Svetozara Davidovića od 20.08.2016. godine, te zajedničkoj žalbi punomoćnika pravnih lica „Tri-Mar“ d.o.o. Novi grad i „Liberty“ d.o.o. Banja luka, advokata Svetozara Davidovića izjavljenim protiv presude Suda BiH broj: S1 2 K 013758 14 K od 17.05.2016. godine, na sjednici vijeća održanoj u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Ismeta Šuškića, branioca optužene Slobodanke Zrnić Babić, advokata Fahrije Karkina, branioca pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, advokata Slobodana Perića, optuženog Predraga Vidića i njegovog branioca, advokata Rusmira Karkina, zastupnika optuženog pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokata Gorana Gligića, optuženog Zorana Pavlovića i njegove braniteljice, advokatice Klaudie Kljajić, optužene Biljane Trivundža i njenog branioca, advokata Nenada Balabana, optuženog Slobodana Marčete i njegovog branioca, advokata Svetozara Davidovića, te zastupnika pravnih lica “Tri Mar” d.o.o. Novi Grad i “Liberty. d.o.o. Banja Luka, Biljane Trivundža i Slobodana Marčete, a u odsustvu uredno pozvane optužene Slobodanke Zrnić Babić, na osnovu člana 310. stav 1. u vezi sa članom 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 23.11.2016. godine donio je,

P R E S U D U

Žalbe Tužilaštva BiH, branioca optužene Slobodanke Zrnić Babić, advokata Fahrije Karkina, branioca pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, advokata Slobodana Perića, branioca optuženog Predraga Vidića, advokata Rusmira Karkina, zastupnika pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokata Gorana Gligića, braniteljice optuženog


3

Zorana Pavlovića, advokatice Klaudie Kljajić, zastupnika pravnog lica „Zoral Komerc“ d.o.o. Banja Luka, Zorana Pavlovića, branioca optužene Biljane Trivundža, advokata Nenada Balabana, branioca optuženog Slobodana Marčete, advokata Svetozara Davidovića, te zajednička žalba punomoćnika pravnih lica „Tri-Mar“ d.o.o. Novi grad i „Liberty“ d.o.o. Banja Luka, advokata Svetozara Davidovića, izjavljene protiv presude Suda BiH broj: S1 2 K 013758 14 K od 17.05.2016. godine, odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje pobijana presuda.

O b r a z l o ž e n j e

I - TOK POSTUPKA

PRVOSTEPENA PRESUDA

1. Prvostepenom presudom broj: S1 2 K 013758 14 K od 17.05.2016. godine, oglašeni

su krivim optuženi Slobodanka Zrnić Babić, Predrag Vidić, Zoran Pavlović, Biljana Trivundža

i Slobodan Marčeta, i to: optužena Slobodanka Zrnić Babić da je radnjama opisanim u

tačkama 1., 2. i 3. osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, počinila krivično djelo

organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa

krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, a u

vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH za koja djela joj je sud

izrekao kazna zatvora u trajanju od sedam godina, optuženi Predrag Vidić radnjama

opisanim u tački 4 osuđujućeg dijela presude, počinio krivično djelo organizovani kriminal iz

člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa krivičnim djelom poreska

utaja iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi sa članom 31. a u vezi sa članom 54. KZ BiH za

koja djela mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, optuženi Zoran Pavlović da

je radnjama opisanim u tačkama 5, 6, 7 i 8 osuđujućeg dijela presude, počinio krivično djelo

organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, a u vezi sa produženim krivičnim djelom

poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH a u vezi sa članom 54. KZ BiH,za koje djelo mu je

izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, optužena Biljana

Trivundža da je radnjama opisanim pod tačkama 9, 10 i 11 osuđujućeg dijela izreke

presude počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH a u vezi sa

krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH a u vezi sa članom 54. KZ BiH

za koja djela joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i optuženi Slobodan

Marčeta da je radnjama opisanim pod tačkom 12 osuđujućeg dijela izreke presude počinio

krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH a u vezi sa krivičnim djelom

poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u

trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

2. Na osnovu odredbe člana 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi su obavezani da naknade

troškove krivičnog postupka, čiju visinu će Sud odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju

potrebnih podataka. Istom presudom,a na osnovu člana 110. i 111. Krivičnog Zakona Bosne

i Hercegovine, od optuženih Slobodanke Zrnić-Babić, Zorana Pavlovića, Biljane Trivundža i

Slobodana Marčete je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to u visinama


4

utajenog poreza, a koje imovinske koristi su optuženi pribavili kao odgovorne osobe u

pravnim licima, a koji iznosi su precizno navedeni u izreci presude. Pored navedenog od

optužene Zrnić-Babić je shodno istim odredbama KZ BiH oduzeto i 1.237 akcija lokalne

oznake LJU-R-A, emitenta Rudnici željezne rude ad Prijedor. Takođe, na osnovu člana 56.

KZ BiH odlučeno je da se optuženom Predragu Vidiću u izrečenu kaznu zatvora ima

uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, i to od 09.12.2013. godine do 03.01.2014. godine.

3. Istom presudom, a nasuprot navedenom, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) ZKP

BiH optužena Zrnić Babić Slobodanka oslobođena je da je počinila krivičnopravne radnje

opisane u tački 12, te dio krivičnopravnih radnji opisanih u dijelu tačke 13 predmetne

optužnice, dok je optuženi Vidić Predrag oslobođen da je počinio krivičnopravne radnje

opisane pod tačkom 26. optužnice odnosno tačke 2 oslobađajućeg dijela pobijane presude,

a kojim radnjama bi počinio krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih

knjiga ili isprava iz člana 274. stav 2. KZ RS, u kom dijelu su optuženi i oslobođeni dužnosti

naknade troškova, a sve shodno odredbi člana 189. ZKP BiH.

4. Nadalje, pobijanom presudom pravne osobe „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica,

„Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, „Tri mar“ d.o.o.

Novi Grad i „Liberty“ d.o.o. Banja Luka oglašene su odgovornim za krivična djela optuženih

Slobodanke Zrnić-Babić, Pedraga Vidića, Zorana Pavlovića, Biljane Trivundže i Slobodana

Marčete, a pravna osoba „Janjoš“ d.o.o. Prijedor za krivično djelo organizovani kriminal iz

člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa produženim krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210.

stav 3. i krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. istog zakona, pa im je sud,

primjenom odredbe člana 131. tačka b) i c) ZKP BiH izrekao, i to pravnoj osobi „Euro sol“ i

„Janjoš“ d.o.o. kazne prestanka pravne osobe i kazne oduzimanja određene imovine,

odnosno imovine u novčanom iznosu, te nekretninama i hartijama od vrijednosti detaljno

opisanim u izreci presude, a pravnim osobama „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča,

„Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, „Tri mar“ d.o.o. Novi Grad i „Liberty“ d.o.o. Banja Luka

kazne prestanka pravne osobe. Shodno odredbi člana 134. stav 3. KZ BiH predloženo je

otvaranje likvidacionih postupaka prema navedenim pravnim osobama, dok je na osnovu

odredbe člana 137. KZ BiH ovim pravnim osobama sud izrekao i mjeru sigurnosti objave

presude u sredstvima javnog informisanja. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH navedene

pravne osobe obavezane su na solidarno snošenje troškova krivičnog postupka, a o kojoj

visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.

II ŽALBE

5. Protiv ove presude žalbe su blagovremeno izjavili Tužilaštvo BiH, branilac optužene

Slobodanke Zrnić Babić, advokat Fahrija Karkin, branilac pravnog lica „Janjoš“ d.o.o.

Prijedor, advokat Slobodan Perić, branilac optuženog Predraga Vidića, advokat Rusmir

Karkin, zastupnik pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokat Goran

Gligić, braniteljica optuženog Zorana Pavlovića, advokatica Klaudia Kljajić, zastupnik

pravnog lica „Zoral Komerc“ d.o.o. Banja Luka, direktor Zoran Pavlović, branilac optužene

Biljane Trivundža, advokat Nenad Balaban, branilac optuženog Slobodana Marčete,

advokat Svetozar Davidović, te advokat Svetozar Davidović u ime pravnih lica „Tri-Mar“


5

d.o.o. Novi grad i „Liberty“ d.o.o. Banja luka.

6. Tužilaštvo BiH je izjavilo žalbu zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, sa

prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH pobijanu presudu preinači u smislu

odredbi člana 314. ZKP BiH, te optuženim izrekne strožije kazne za počinjena djela.

7. Odgovore na pomenutu žalbu su dostavili branioci optuženih Slobodanke Zrnić Babić,

Zorana Pavlovića, Biljane Trivundža, Slobodana Marčete i zastupnik pravnog lica

„Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokat Goran Gligić, sa istovjetnim prijedlozima

da se žalba Tužilaštva odbije kao neosnovana.

8. Branilac optužene Slobodanke Zrnić Babić, advokat Fahrija Karkin žalbu je izjavio

zbog bitnih povreda krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka,

sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH pobijanu presudu ukine, zakaže i

održi pretres na kojem će otkloniti bitne povrede te provesti ranije provedene dokaze i

provesti neprovedene dokaze predložene u prvostepenom postupku ili pak pobijanu

presudu preinači tako da optuženu oslobodi u smislu člana 284 tačka b) ZKP BiH, a vezano

za član 37. stav 1. KZ BiH jer se ista nalazila u stvarnoj zabludi ili da je pak oslobodi od

kazne ili blaže kazni a u smislu člana 38. KZ BiH jer je djelovala u stanju pravne zablude, te

konačno da optuženu blaže kazni kaznom zatvora u manjem vremenskom trajanju odnosno

minimalnom kaznom za ovo krivično djelo, te istu oslobodi plaćanja troškova krivičnog

postupka.

9. Branilac pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, advokat Slobodan Perić žalbu je izjavio

zbog bitnih povreda krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

povrede krivičnog zakona te odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da vijeće

Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži žalbu, pobijanu presudu izmjeni na način da u

odnosu na ovo pravno lice donese oslobađajuću presudu ili da presudu ukine i naloži novo

suđenje.

10. Branilac optuženog Predraga Vidića, advokat Rusmir Karkin žalbu je izjavio zbog bitnih

povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

povrede krivičnog zakona, odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima, imovinskopravnom

zahtjevu i objavljivanju presude sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH

uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači i optuženog oslobodi od optužbe.

11. Zastupnik pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, advokat Goran Gligić,

žalbu je izjavio iz svih žalbenih osnova propisanih iz člana 296. ZKP BiH, sa prijedlogom da

vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine te odredi

održavanje pretresa, odnosno da je preinači prvostepenu presudu na način da pravno lice

oslobodi od odgovornosti.

12. Braniteljica optuženog Zorana Pavlovića, advokatica Klaudia Kljajić žalbu je izjavila

zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i

nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima

postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude, sa prijedlogom da


6

vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači te

optuženog Zorana Pavlovića oslobodi od odgovornosti za krivična djela koja mu se stavljaju

na teret ili pak da pobijanu presudu ukine i odredi održavanje pretresa.

13. Takođe i zakonski zastupnik pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, Zoran

Pavlović, je uložio žalbu na navedenu presudu i to iz istih žalbenih osnova iz kojih je žalbu

izjavila njegova braniteljica i to sa istovjetnim prijedlogom.

14. Branilac optužene Biljane Trivundža, advokat Nenad Balaban žalbu je izjavio zbog

bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) i k) ZKP BiH,

povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o

krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži

žalbu, pobijanu presudu preinači te optuženu oslobodi od optužbe ili pak da pobijanu

presudu ukine i odredi održavanje pretresa.

15. Konačno, protiv ove presude žalbe je uložio advokat Svetozar Davidović u svojstvu

branioca optuženog Slobodana Marčete, te u svojstvu punomoćnika optuženih pravnih lica

„Tri Mar“ d.o.o. Novi Grad i „Liberty“ d.o.o. Banja luka i to zbog bitnih povreda odredaba

krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

stanja sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži žalbu, pobijanu

presudu preinači te optuženi Marčeta oslobodi odgovornosti ili opreza radi da se optuženom

izrekne uslovna osuda,ili pak ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje,

kao i da se optužena pravna lica u cjelosti oslobode od odgovornosti.

16. Tužilaštvo je dostavilo odgovore na žalbe branilaca optuženih Slobodanke Zrnić-Babić,

Predraga Vidića, Zorana Pavlovića, Biljane Trivundže, zastupnika optuženog pravnog lica „

Woodland zemlja i šume“ d.o.o. , te zastupnika pravnih lica „Tri mar“ i „Liberty“, kao i na

žalbu branioca optuženog pravnog lica „Janjoš“ d.o.o sa prijedlogom da apelaciono vijeće

Suda BiH njihove žalbe odbije kao neosnovane.

17. Na javnoj sjednici apelacionog vijeća održanoj dana 23.11.2016. godine, u smislu

odredbe člana 304. ZKP BiH, tužilac Tužilaštva BiH, branilac optužene Slobodanke Zrnić

Babić, branilac pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, branilac optuženog Predraga Vidića,

zastupnik pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, braniteljica optuženog

Zorana Pavlovića, zastupnik pravnog lica „Zoral Komerc“ d.o.o. Banja Luka, Zoran Pavlović,

branilac optužene Biljane Trivundža, branilac optuženog Slobodana Marčete, kako u ime

optuženog Marčete tako i u ime pravnih lica „Tri-Mar“ d.o.o. Novi grad i „Liberty“ d.o.o.

Banja luka usmeno su iznijeli razloge izjavljenih žalbi ostajući pri tome kod pisano iznesenih

navoda i prijedloga u istima. Optuženi Vidić, Pavlović, Trivundža i Marčeta u cijelosti su

prihvatili navode svojih branilaca. Optužena Slobodanka Zrnić Babiš, iako uredno

obaviještena, nije pristupila na sjednicu vijeća. Njen nedolazak nije spriječio održavanje

sjednice vijeća, kako je to propisano odredbom člana 304. stav 4. ZKP BiH. Takođe, stranke

i branioci, usmeno su iznijeli i sadržaj pisano podnesenih odgovora na žalbe, naglašavajući

da su žalbe suprotne strane neosnovane, te da ih kao takve treba odbiti.

18. Nakon što je u smislu odredbe člana 306. ZKP BiH ispitalo pobijanu presudu u

granicama iznesenih žalbenih razloga i prijedloga, apelaciono vijeće je donijelo odluku


7

kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga.

III - OPŠTA RAZMATRANJA

19. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, apelaciono vijeće napominje da

je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u

žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje

osnovanost istaknutog prigovora.

20. Budući da apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje

samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da

ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude. U tom smislu, podnosilac žalbe mora

konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili

postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti

istaknuti prigovor.

21. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne

nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se

podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude, zbog čega

će apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore prima facie odbiti kao

neosnovane.

IV. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 297. ZKP BIH: BITNE POVREDE

ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

STANDARDI ZA ODLUČIVANJE PO ŽALBI

22. U skladu sa članom 296. ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda

odredaba krivičnog postupka. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka definisane su

članom 297. ZKP BiH.1

1 Član 297. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka: (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, b)ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu, f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe; i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, j) ako je optužba prekoračena, k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.


8

23. S obzirom na težinu i značaj počinjenih povreda postupka, ZKP BiH pravi razliku

između onih povreda koje, ako se utvrdi da postoje, stvaraju neoborivu pretpostavku da su

negativno uticale na valjanost izrečene presude (apsolutno bitne povrede) i povreda kod

kojih se, u svakom konkretnom slučaju, ostavlja na ocjenu sudu da li je ustanovljena

povreda postupka imala ili mogla imati negativan utjecaj na valjanost presude (relativno

bitne povrede).

24. Apsolutno bitne povrede ZKP BiH taksativno su nabrojane u tačkama a) do k) stava

1. člana 297. ZKP BiH.

25. Ukoliko bi apelaciono vijeće našlo da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog

postupka, obavezno je da, u skladu sa odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH,

ukine prvostepenu presudu, izuzev u slučajevima iz člana 314. stav 1. ZKP BiH.2

26. Za razliku od apsolutnih, relativno bitne povrede nisu taksativno pobrojane u zakonu,

već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude, nije

primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo

ukoliko je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

27. U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati negativan

utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da podnosilac žalbe

jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla negativno odraziti na donošnje

zakonite i pravilne presude, već će žalbeno vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog

postupka desila samo ako podnosilac žalbe pokaže da je ona materijalne prirode i da se ne

može zaključiti da navedena povreda nije negativno utjecala na donošenje zakonite i

pravilne presude. Naime, kada žalbeno vijeće smatra da je donesena zakonita i pravilna

presuda, bez obzira na povredu postupka takve prirode, žalbeno vijeće će zaključiti da član

297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.

IV. a) Žalbeni prigovori branioca optužene Slobodanke Zrnić Babić

Član 297. stav 1. tačka c) ZKP BiH – odbrana smatra da je glavni pretres održan bez osobe čija je

prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna

28. U okviru ovoga žalbenog osnova odbrana navodi da je u ovom predmetu doneseno

riješenje na osnovu kojeg je Karkin Fahrija postavljen za branioca po službenoj dužnosti

optuženoj te da je tu funkciju uredno obavljao od početka postupka do 23.09.2014.godine,

kada je trebalo da bude održan glavni pretres u ovom predmetu. Tog dana, kako se u žalbi

navodi, advokat Karkin je opravdano bio odsutan,te je uredno zatraženo da se pretres

odloži. Međutim, na insistiranje predsjednice vijeća pretres je održan, a optuženu je branio

advokat Perić Slobodan. U tom smislu branilac ističe da je njega kao branioca po službenoj

dužnosti mogao samo zamijeniti branilac koji nije branilac po službenoj dužnosti,a uzimajući

2Član 314. Preinačenje prvostepene presude: (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu,

presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi


9

u obzir da je advokat Perić u istom predmetu branio Kekerović Radovana(braniocu

nepoznato u kojem statusu) i firmu „Janjoš“ d.o.o. (kao branilac po službenoj dužnosti), koji

su u najtežoj procesnoj činjeničnoj koliziji sa njegovom branjenicom, pa stoga jedan

branilac, a koji je imao staus branioca po službenoj dužnosti nije mogao zastupati interese

sve troje optuženih, a sve je ovo bitno jer je na tom ročištu saslušana svjedokinja optužbe

Zorica Galić

29. Razmatrajući navedeni prigovor, a uzimajući u obzir nespornost činjenice da branilac

nije bio prisutan na navedenom ročištu, ovo vijeće prigovor nije moglo prihvatiti. Ovo

prvenstveno iz razloga što sama odbrana izuzev činjenice izostanka branioca, nije ukazala

na koji način je to dovelo do povrede bilo kojeg prava optužene, a koja povreda bi rezultirala

nezakonitošću pobijane presude.

30. S obzirom da odbrana izuzev navođenja činjenice da je ročište za glavni pretres

održano bez prisustva branioca po službenoj dužnosti nije ukazala na posljedice te

procesne situacije, apelaciono vijeće je taj prigovor razmotrilo u smislu eventualne povrede

iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH, te je zaključilo kako takvim postupanjem pretresnog

vijeća nije bilo dovedeno u pitanje pravo optužene na odbranu. Naime, odredba člana 297.

stav 1. tačka d) ZKP BiH propisuje da će bitna povreda odredaba krivičnog postupka

postojati u slučaju ako je povrijeđeno pravo na odbranu optuženog. Ovo podrazumijeva da

nisu primjenjena ili su nepravilno primjenjena pravila postupka na štetu optuženog na način

da mu je uskraćeno pravo na odbranu.

31. Naime, uzimajući o obzir sve okolnosti ove procesne situacije, apelaciono vijeće

primjećuje kako optužena na konkretnom ročištu nije bila lišena prava na formalnu odbranu,

s obzirom da je njene interese zastupao drugi branilac, uz njenu izričitu saglasnost. S druge

strane, branilac potpuno zanemaruje bitnost činjenice da na tom ročištu nisu izvođeni dokazi

odbrane, već se su se provodili dokazi optužbe(direktno saslušanje svjedokinje Zorice Galić,

a čije saslušanje je nastavljeno i na narednom ročištu na koje je uredno pristupio branilac

optužene, i na kojem ročištu branilac ni na koji način nije ukazao na navodni propust

pretresnog vijeća). Dakle, kada se uzme u obzir navedeno, samo pozivanje branioca

optužene Zrnić Babić na navodnu povredu iz člana 297. stav 1. tačka c), ali i tačke d) ZKP

BiH, ostaje bez bilo kakvog uporišta i osnova, te je prigovor u tom smislu valjalo i odbiti kao

takav. Konačno, da se radilo o povredi kojoj branilac daje odlučan karakter, istog ništa nije

sprečavalo da od suda zatraži audio i video snimak pomenutog ročišta s ciljem pripremanja

strategije odbrane unakrsnim saslušanjem ovog svjedoka, što nije učinio, to je valjalo

zaključiti kako se branilac odrekao i tog prava, koje mu ničim nije bilo uskraćeno.

Član 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH – odbrana ukazuje na nezakonitost pojedinih dokaza optužbe

32. U žalbi se navodi da su dokazi Tužilaštva BiH T227,T228 i T229 nezakoniti jer su ovi

predmeti otvoreni suprotno članu 71. ZKP-a. U tom smislu branilac ističe da je dokaze

otvorio radnik SIPA-e koji je izvršio oduzimanje predmeta, te da o ročistu za otvaranje

pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav (1) tačka f), g) i j) ovog zakona.


10

dokaza nije bio obaviješten tada izabrani branilac optužene, advokat Pilipović. Prema

stavu odbrane u isključivoj je obavezi tužioca da izvrši otvaranje predmeta, te da otvaranju

predmeta nisu bila prisutna ovlaštena lica. Naime, prema tezi odbrane, u spisu ne postoji

odluka kojom tužilac ovlašćuje određeno ovlašteno lice da bude prisutno otvaranju

predmeta. Takođe, ne postoji dokaz da je o otvaranju predmeta obavješten sudija za

prethodni postupak, osim što to proizlazi iz navoda presude, jer da je obavješten postojala

bi obavijest uz zapisnik ili pak poziv za ročište za otvaranje dokaza. Istina, bila je prisutna

optužena, ali ona nije mogla zaštititi svoja prava. Što se tiče dokaza Tužilaštva BiH T44,

T45, T46(zapisnici o ispitivanju osumnjičene), u žalbi se navodi da su isti također

nezakoniti zbog postupanja tužioca i radnika SIPA-e koji su vršili saslušanje a nisu uredno

obavijestili opunomoćenog branioca. Odbijanje ovog prigovora u presudi, po žaliocu je

neosnovano.

33. Vezano za prigovor branioca koji se odnosi na T227,T228 i T229, a tiču se propusta

u pogledu primjene odredbe člana 71. ZKP BiH, vijeće taj prigovor nije moglo prihvatiti. U

tom smislu ovo vijeće ukazuje na stav prvostepenog vijeća koje je po istom pitanju dalo

adekvatno obrazloženje, a koje podržava i ovo vijeće. Naime, kako je to i vidljivo iz

sačinjenih specifikacija od 12.07.2010. godine, radnja otvaranja i pregleda privremeno

oduzetih predmeta i dokumentacije preduzeta je od strane ovlaštenih službenih osoba iz

člana 20. stav 1. tačka g) ZKP BiH, koji su evidentno postupali na temelju zahtjeva tužioca

shodno odredbi člana 36. ZKP BiH. Odredbom člana 36. ZKP BiH propisano je:“ Tužitelj

preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje

su na osnovu zakona obavezne da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom

postupku“. Dakle, uzimajući u obzir citiranu odredbu i dovodeći je u vezu sa odredbom

člana 20. stav 1. tačka g) ZKP BiH koja daje definiciju „ovlaštenih službenih osoba“, da se

zaključiti kako je navedena radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i

dokumentacije preduzeta u skladu sa procesnim zakonom. Konačno iz priloženih

dokaza(specifikacije od 12.07.2010. godine) proizlazi da je radnji otvaranja predmeta

prisustvovala i sama optužena, da je iste potpisala ističući kako nema primjedbi na

provedenu radnju, što je sve dovelo do isključenja okolnosti koje bi dovele u pitanje

njihovu pouzdanost, odnosno istovjetnost oduzetih predmeta.

34. Analizom prigovora odbrane koji se tiče navodnih nezakonitosti dokaza T44, T45 i

T45, ovo vijeće, pored činjenice da su Tužilaštvo, policijski službenici Državne agencije za

istrage i zaštitu, te ovlaštena službena lica UIO u potpunosti postupili u skladu sa

odredbom člana 78. ZKP BiH(pouka osumnjičenom o njegovim pravima), nalazi da

branilac bezrazložno problematizira zakonitost iskaza osumnjičene datih u istrazi, s

obzirom da se odluka prvostepenog vijeća u tom pogledu uopšte ne poziva na osporene

iskaze. Dakle, apelaciono vijeće utvrđuje da ni iz jednog navoda obrazloženja osporene

presude, ne proizlazi da je prvostepeno vijeće svoju odluku utemeljilo na pomenutim

dokazima. Kao što je vidljivo iz obrazloženja presude, prvostepeno vijeće je zaključak o

krivici optužene utemeljilo na ostalim dokazima, te se zbog navedene činjenice istaknuti

prigovori ukazuju potpuno irelevantnim.

Član 297. stav 2. u vezi sa članom 251. ZKP BiH


11

35. Prema navodima žalbe u ovom predmetu Sud je konstatovao da je glavni

pretres počeo iznova u više navrata ( 18.08.2015. godine, 19.01.2016. godine,

08.03.2016.godine, 17.05.2016.godine ), a sve zbog proteka roka od 30 dana između dva

ročišta, te da se pri tome provedeni dokazi nisu ponovo izvodili, a da se to uradilo uz

izričitu saglasnost stranaka i odbrane koji su dali generalnu saglasnost za to. S tim u vezi,

branilac je istakao određenu rezervu u smislu davanja saglasnosti svih stranaka koji bi

opravdali odluke pretresnog vijeća za ponovnim neizvođenjem već provedenih dokaza.

Pored navedenog, prema braniocu presuda se pogrešno pozvala na stav 2 . umjesto na

stav 3. člana 251. ZKP BiH, jer on po mišljenju branioca reguliše ovu procesnu situaciju.

Shodno navedenom, branilac je istakao kako su se u svakom konkretnom slučaju morale

ponovno uzeti generalije optuženih, te ponovno pročitati optužnica i iznijeti uvodne riječi

nakon čega je neophodno bilo preći na izvođenje dokaza optužbe, a potom i odbrane. S

obzirom da tako nije postupljeno pretresno vijeće je počinilo apsolutno bitnu povredu

odredaba ZKP-a o toku i trajanju glavnog pretresa, jer je na ovim zapisnicima sa glavnog

pretresa zasnovana osuđujuća presuda.

36. U vezi s prigovorom branioca koji kršenje prava njegovog branjenika dovodi u

kontekst kršenja člana 251. stav 2. ZKP BiH (nastavljanje odgođenog glavnog pretresa),

ovo vijeće zapaža da ova vrsta prigovora tokom trajanja glavnog pretresa nije isticana,

kako od strane branioca optužene Zrnić Babić, tako ni od strane drugih branilaca

saoptuženih. Čak naprotiv, a što proizlazi iz stanja spisa, upravo je branilac optužene na

jednom od ročišta (08.03.2016. godine) izrazio neki vid zadovoljstva zbog vremena kojeg

je imao na raspolaganju za pripremu završnih riječi, Uz to, apelaciono vijeće zapaža kako

branilac svoj prigovor bazira na pretpostavci nepostojanja saglasnosti stranaka za

nastavljanje odgođenog glavnog pretresa shodno odredbi čiju povredu pronalazi tek u

žalbi na prvostepenu presudu. Isto tako, iz obrazloženja pobijane presude, kao i stanja

spisa je vidljivo da je na glavnom pretresu provedena citirana odredba, budući da je isti

nastavljen uz izričitu saglasnost stranaka u postupku, uključujući i optuženičinog branioca,

da se ranije provedeni dokazi preuzmu, shodno odredbi člana 251. stav 2. ZKPBiH. Istina

apelaciono vijeće prihvata navode branioca da nakon donošenja odluka predsjednika

pretresnog vijeća o nastavljanju glavnog pretresa u smislu stava 2. člana 251. ZKP BiH,

optužnica nije čitana, odnosno nisu ponovno uzimane generalije optuženih, ali s druge

strane i nalazi da branilac, osim što se poziva na kršenje procedure u odnosu na član 251.

stav 2. ZKPBiH, ne obrazlaže na koji način su za njegovu branjenicu eventualno nastupile

štetne posljedice, pri čemu apelaciono vijeće iz raspoloživih dokaza takve štetne

posljedice ne uočava. Shodno navedenom, imajući u vidu adekvatno obrazloženje

pobijane presude, te paušalan i ničim opredmećen prigovor u smislu postojanja apsolutno

bitne povrede odredaba krivičnog postupka koja bi zbog svoje težine imala za posljedicu

oglašavanje pobijane presude nezakonitom, apelaciono vijeće u okolnostima konkretnog

slučaja ne može prihvatiti opravdanim ovaj braniočev prigovor.

Član 297. stav 2. ZKP BiH-došlo do nezakonitog miješanja dokaza

37. Nadalje se u žalbi navodi da je prvostepeni sud dana 15.09.2015.godine razdvojio

postupak u odnosu na Kekerović Mlađena, pravno lice „MB Kekerović“ Trn Laktaši,


12

pravno lice „Trgopromet Dragan“ d.o.o. Laktaši i odredio da će se u odnosu na njih

postupak posebno voditi i dovršiti pod novim brojem. Postupak je razdvojen pa shodno

tome dokazi u odnosu na fizičko i dva pravna lica bi morali biti priklopljeni tom novom

predmetu. Međutim iz popisa sa stranice 34 i 35 i Anexa pobijane presude jasno se vidi da

se ti dokazi koriste, a nisu izvedeni.Odbrana u tom pogledu ukazuje na dokaz T49-

Zapisnik o uzimanju izjave osumnjičenog Vojislava Janjoša od 23.06.2010. g, dokaz T50

zapisnik o ispitivanju Vojislava Janjoša od strane Tužilaštva, zapisnik o ispitivanju

osumnjičenog „MB Kekerović“ od 19.09.2013. godine, zatim zapisnik o ispitivanju Mlađena

Kekerovića kao dokaz T56, i TT 57, T 58, te T59, T60 i T61. Ova lica nisu svjedočila u

ovom predmetu i ne mogu se njihovi zapisnici koristiti. Branilac postavlja pitanje da ako

vijeće nije vršilo uvid u ove dokaze-otkuda oni u spisu, dakle, da je došlo do nezakonitog

miješanja dokaza iz spisa u spis.

38. Apelaciono vijeće ove prigovore odbrane smatra neosnovanim.

39. Mjerodavna odredba člana 10. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, glasi: Sud ne

može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i

sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina

ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona“.

40. Razmatrajući istaknute prigovore u svjetlu navedene odredbe, a prihvatajući navode

odbrane da su navedeni dokazi popisani u aneksu presude, kao dokazi koji su uloženi u

spis predmeta, apelaciono vijeće bez obzira na navedeno, utvrđuje da ni iz jednog navoda

obrazloženja osporene presude, a što može primijetiti i sama odbrana, ne proizlazi da je

prvostepeno vijeće svoju odluku utemeljilo na pomenutim dokazima. Kao što je vidljivo iz

obrazloženja presude, prvostepeno vijeće je zaključak o krivici optužene utemeljilo na

ostalim dokazima, u prvom redu saglasnim iskazima svjedoka Steve Kvrgića, Zorana

Lazarevića, Gordane Tomašević, Zorice Galić i dr. koji su podudarni sa meterijalnom

dokumentacijom na temelju koje je vještak Mirsada Čeho sačinila nalaz i mišljenje, a iz

kojih proizlazi zaključak o postojanju fiktivnog prometa između pravnog lica optužene i

drugih pravnih lica(„MB Kekerović“, „Janjoš“ i „Zoral komerc“).

41. Dakle, kako sporni dokazi koji su uloženi u spis prvostepenom vijeću nisu poslužili

kao dokazi u formalnopravnom smislu za izvođenje bilo kakvog zaključka o krivici

optužene, irelevantnom se ukazala i potreba za njihovim izdvajanjem iz spisa, a samim tim

je prigovor odbrane valjalo označiti takvim.

Član 297. stav 2. ZKP BiH-prvostepeni sud nije donio odluku o prijedlogu dokaza odbrane

42. Nadalje, prema žaliocu pretresno vijeće nije donijelo odluku o svim obrazloženim

dokaznim prijedlozima optužene i njenog branioca, niti je na nekom od ročišta ili pak u

pobijanoj presudi dato obrazloženje zašto su odbijeni ti dokazni prijedlozi. U tom pogledu

branilac ističe da je odbrana predložila saslušanje svjedoka Mlađena Kekerovića s

obzirom da je u toku postupka zaključio sporazum, a odbrana nije znala šta je sa

nagodbom te je stavljen alternativni prijedlog, a prema trenutnoj procesnoj


13

situaciji. Takođe stavljen je i prijedlog za preslušavanjem iskaza Kekerovića koji je on

dao pred sudom u Banja Luci u drugom predmetu. Dakle, o svemu ovome sud nije donio

odluku čime je povrijeđeno pravo optužene na fer i pravično suđenje.

43. Ni ovaj prigovor branioca apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti. U tom smislu ovo

vijeće ukazuje na obrazloženje pobijane presude, tačnije na stranicu 49., gdje je

prvostepeno vijeće po istom pitanju dalo adekvatno obrazloženje, a koje podržava i ovo

vijeće. Naime, kako je to i vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, prijedlog odbrane za

saslušanjem svjedoka Mlađena Kekerovića bio je stavljen uslovno(ako bude prihvaćen

sporazum o priznanju krivice između njega i Tužilaštva), pa s obzirom da isti nije bio

prihvaćen, logičnim se nameće zaključak da je prijedlog odbrane valjalo odbiti kao

neosnovan. Istovjetna odluka je donesena i u odnosu na drugi istaknuti prijedlog odbrane.

Konačna odluka o prijedlogu za izvođenje dokaza donesena je na ročištu od 20.10.2015.

godine, kada su i uloženi materijalni dokazi odbrane.

IV. b) Žalbeni prigovori branioca optuženog pravnog lica „Janjoš“ d.o.o Prijedor

Član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH – odbrana smatra da je izreka pobijane presude nerazumljiva

44. Prema žaliocu, dispozitiv presude je nerazumljiv, jer isti ne sadrži odluku za koje djelo

je pravno lice „Janjoš“ d.o.o. Prijedor oglašeno odgovornim, kako je to, kao obavezno,

propisano odredbom člana 285. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH. Odbrana smatra da bi ova

činjenica morala biti dovoljna da presuda bude ukinuta.

45. Navedeni žalbeni prigovor kojim se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog

postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH nije osnovan i ne dovodi u pitanje

ispravnost i zakonitost pobijane presude.

46. Suprotno žalbenim navodima odbrane, izreka pobijane presude nije nerazumljiva.

Naime, nije tačna tvrdnja odbrane da izreci pobijane presude nedostaje označenje

krivičnog djela za koje se optuženo pravno lice označava odgovornim, kako to zahtijeva

odredba člana 285. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Nasuprot tvrdnji žalioca, izreka pobijane

presude, sadrži potrebne pretpostavke iz kojih nedvojbeno proizlazi za koje se događaje

optuženo pravno lice oglašava odgovornim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine

obilježje krivičnog djela organizovani krminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa

produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav KZ BiH, a koja kvalifikacija

djela je jasno naznačena u izreci pobijane presude(stranica 30).

Član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH u vezi sa članom 297. stav 1. tačka d) – odbrana smatra da je

optužba prekoračena, te da je povrijeđeno pravo na odbranu

47. Prema braniocu, tužilaštvo nije izvelo dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da li je i koja imovina stečena izvršenjem djela, kao ni dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti kolika je šteta za budžet BiH i kolika je ostvarena imovinska korist, a posebno nije ukazalo da


14

vodi postupak i protiv mrtve osobe/Janjoš Vojislav/. U tom smislu odbrana se također poziva na član 280 stav. 1. ZKP-a BiH kojim je propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena. Preminuli Vojislav Janjoš nije bio optužen i presuda se ne može odnositi na njega. Nadalje, postupak oduzimanja imovinske koristi regulisan je odredbama člana 393.-400. ZKP-a BiH, a ovim odredbama je propisana obaveza saslušanja predstavnika pravne osobe i lica na koja je imovina prenesena u postupku oduzimanja imovinske koristi. Prema odbrani, ništa od ovoga sud nije proveo, niti je saslušao predstavnika pravnog lica niti nasljednike umrle osobe. Odbrana smatra da je Sud u ovom postupku prekršio navedene zakonske odredbe te je, posljedično tome, prihvatio zahtjev tužioca iznesen u završnoj riječi i izrekao kaznu oduzimanja imovine. Odbrana takođe smatra da je sud prekršio odredbe člana 205. ZKP-a BiH, tako što je izrekao krivičnu sankciju umrlom Vojislavu Janjošu. Činjenica da se tokom sudjenja nije raspravljalo o porijeklu imovine pravnog lica, da zastupnik pravnog lica Janjoš Vedran nikad nije pozvan da se izjasni o zahtjevu tuzioca, da je izrečena mjera oduzimanja imovine umrlom licu, sve to upucuje na zaključak da je pobijanom presudom prekoračena optužnica. Pored navedenog, odbrana navodi da je prvostepeno vijeće propustilo da da ocjenu dokaza jedne strane, tj zasniva odlučne činjenice samo iz izvedenih dokaza optužbe, dok se dokazi odbrane uopšte ne razmatraju. 48. Odredbom člana 280. stav 1. ZKP BiH propisana je obaveza postojanja identiteta između presude i optužbe, i to kako subjektivnog identiteta, da se presuda mora odnositi na osobu koja je optužena, tako i objektivnog identiteta, da se mora odnositi na djelo koje je predmet optužbe. Kod utvrđivanja da li je povrijeđena odredba člana 280. stav 1. ZKP BiH, odnosno da li je presudom prekoračena optužba, potrebno je uporediti činjenični opis iz optužnice sa izrekom presude. 49. S tim u vezi, a suprotno istaknutim prigovorima, ovo vijeće nalazi da ne stoje žalbeni prigovori žalioca kojima se ukazuje da je sud prekoračio optužnicu na način da je presuda donesena prema osobi(Janjoš Vojislav) prema kojoj postupak uopšte nije vođen. Naprotiv, upoređivanjem izreke pobijane presude sa činjeničnim opisom iz optužnice, proizlazi da navedeno lice niti je bilo optuženo, niti je prema njemu utvrđivana krivica, a shodno tome ni izrečena presuda. Naprotiv, kako je to vidljivo presuda je izrečena pravnom licu “Janjoš” d.o.o., čiji osnivač je bilo lice koje je u međuvremenu preminulo, a kojemu pravnom licu je i izrečena kazna prestanka pravne osobe i kazna oduzimanja imovine u novčanom iznosu koji odgovara visini protivpravno stečene imovinske koristi koju je ostvarilo ovo pravno lice počinjenjem djela, a do kojeg utvrđenja iznosa je prvostepeno vijeće došlo savjesnom i brižljivom ocjenom svih izvedenih dokaza, suprotno navodima žalioca. 50. Nadalje, povredu prava na odbranu branilac nalazi i u činjenici što sud nije pozvao i pružio mogućnost zastupniku optužene pravne osobe, odnosno nasljednicima osnivača pravnog lica da se izjasne na okolnosti porijekla oduzete imovine. 51. Povreda prava na odbranu, na koju povredu branilac žalbom ukazuje, kako to propisuje odredba člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH, postoji ukoliko nisu primjenjena ili su nepravilno primjenjena pravila postupka na štetu optuženog. 52. Prvostepeno vijeće je, a kako proizlazi iz spisa predmeta, upravo u svrhu ostvarenja ovog prava pokušalo obezbijediti prisustvo zastupnika pravnog lica “Janjoš” d.o.o., Janjoš Vedrana, u kom cilju mu je u više navrata (npr. poziv od 11.06.2014. godine za ročište zakazano za dan 01.07.2014. godine, poziv od 02.07.2014. godine za ročište zakazano za dan 26.08.2014. godine) upućen poziv na glavni pretres. I pored istaknutih napora na


15

obezbjeđenju prisustva ovog lica, do momenta okončanja glavnog pretresa, zastupnik pravnog lica se nije odazvao na zakazana ročišta, pa je prvostepeni sud, rukovodeći se odredbom člana 393. stav 1. ZKP BiH(koja između ostalog propisuje da se postupak može provesti i u njegovoj odsutnosti), nastavilo glavni pretres i bez njegovog prisustva.Uz sve to iz stanja spisa proizlazi činjenica postojanja podneska punomoćnika optuženog pravnog lica “Janjoš” d.o.o. od 29.08.2014. godine, kojom zakonski zastupnik pravnog lica “Janjoš” d.o.o..(Janjoš Vedran) i izabrani branilac pravnog lica, izdaju zamjeničku punomoć advokatu Slobodanu Periću, advokatu iz Banja Luke da ih zastupa na zakazanom glavnom pretresu, a sve u cilju njegovog neometanog vođenja, iz čega se da logičnim zaključiti da se zakonski zastupnik pravnog lica “Janjoš” d.o.o. odrekao prava na prisustvo glavnom pretresu, povjeravajući zastupanje svojih interesa drugom braniocu. Iz navedenih razloga, a s obzirom da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo u ovoj procesnoj situaciji, ovo vijeće cijeni, da time što je prvostepeno vijeće provelo postupak bez prisustva osobe na koju je prenesena imovina pravnog lica nakon smrti njenog osnivača(Janjoš Vojislav), nije povrijedilo pravo na odbranu optuženog pravnog lica “Janjoš” d.o.o., kako to branilac ističe u svojoj žalbi. Ipak, vijeće će u okviru žalbenog osnova propisanog odredbom člana 299. stav 1. ZKP BiH, preispitati da li je postupanje na navedeni način bilo ili moglo biti od uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. IV. c) Žalbeni prigovori branioca optuženog Predraga Vidića

Član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH – odbrana smatra da je izreka pobijane presude nerazumljiva,

protivrječna sama sebi, kao i da istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama

53. Odredbom člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH propisano je : „Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji....k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.“

54. Branilac optuženog Predraga Vidića, na prvom mjestu, kada obrazlaže ovaj žalbeni prigovor pozivajući se na odredbu člana 1. stav 22. KZ BiH ,ističe kako nije utvrđeno postojanje bilo kakve imovinske koristi stečene od strane njegovog branjenika, a što je od ključne važnosti za utvrđivanje pripadnosti optuženog organizovanoj kriminalnoj grupi. Zatim, branilac ukazuje na obrazloženje presude gdje se ističe da je pravno lice “Woodland Zemlja i šume" d.o.o. raspolagalo protivpravnom imovinskom koristi u 2009. godini koju je u ime i za račun i u korist iste osobe ostvario optuženi Vidić, dok u nastavku obrazloženja stoji kako je optuženi omogućio “MB Kekerović” d.o.o. i “Forteco” d.o.o. nezakonit odbitak ulaznog PDV-a i sticanje protivpravne imovinske koristi u utvrđenim iznosima, a koje utvrđenje suda je u ne samo jezičkoj nego i smisaonoj kontradiktornosti samo sa sobom, kao i sa izrekom pobijane presude, a i sa izvedenim dokazima. Naime, ovdje se navodi kako je pravno lice raspolagalo imovinskom koristi koju je u ime i za račun i u korist iste pravne osobe ostvario optuženi Vidić, a optuženi se tereti i oglašava krivim da je samo kao pripadnik grupe postupao kao pomagač drugim pravnim licima u vršenju poreske utaje, s tim da sud nije utvrdio koja je to visina imovinske koristi kojom je raspolagalo njegovo pravno lice, a to ni tužilaštvo ne tvrdi u svojoj optužnici niti izvodi te dokaze, a naposlijetku se od ove pravne osobe i optuženog Vidića ne zahtjeva vraćanje neke imovinske koristi, što ovo utvrđenje ostavlja bez logičkog smisla. Nadalje, žalilac se poziva na stranicu 188. pobijane presude gdje se navodi da je optuženi postupao upravo u dogovoru sa Kekerovićem i Vukovićem, dobijajući od njih upute i smjernice, te radeći u njihovom interesu, a što se tvrdi bez ijednog dokaza koji bi potkrijepio ovaj zaključak. Izuzev uobičajene korespodencije između njih ne postoji nijedan drugi dokaz o njihovom


16

dogovoru, davanju uputa i konačno ostvarenoj koristi za njegovo postupanje. Dakle, tužilaštvo nije dokazalo ni namjeru, ni prethodni dogovor, ni kontinuitet u vršenju prometa sa ovim pravnim licima, a posebno ne motiv i korist optuženog, te je jasno da nije zadovoljeno ni elementarno biće krivičnog djela za koje se okrivljuje, a čime se ukazuje da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima presude. Nadalje, kako od 31.01.2009. godine „MB Kekerović“ i „Forteco“ nisu oštetili budžet kroz nezakonito ostvarene povrate PDV-a, to se nisu stekli elementi poreske utaje, a samim tim i da se učesnici u ovom prometu imenuju kao članovi grupe. Žalilac se poziva na činjenicu da je dokazano da „Forteco“ d.o.o. na osnovu prometa satova iz 7. i 8. mjeseca 2009. godine nije oštetio budžet, što potvrđuju materijalni dokazi-zapisnici i rješenja UIO i svjedočenja inspektora Darka Ratkovića. Nadalje, iz sporazuma o priznanju krivice Vuković Aleksandra zaključenog između njega, njegovog pravnog lica „Forteco“ i tužilaštva, ne proizlazi da su isti terećeni za povrat bilo kakve protivpravne imovinske koristi. Shodno navedenom, odbrana smatra da je sud povrijedio Krivični zakon, zato što radnje koje se optuženom stavljaju na teret ne predstavljaju krivično djelo(član 298. stav 1. tačka a) ZKP BiH), kao i da je povrijedio odredbe krivičnog postupka zato što je izreka presude u odnosu na obrazloženje nerazumljiva i zato što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili je nepravilno primjenio odredbe KZ BiH a to je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude(član 297. stav 1. tačka k) i stav 2. ZKP BiH). 55. Po ocjeni ovog vijeća, neosnovano se žalbom branioca Karkina prigovara da je izreka presude kontradiktorna obrazloženju iste, ili pak da su radnje opisane pod tačkom 4. izreke nekompatibilne sa radnjama pravnog lica “Woodland Zemlja i šume” d.o.o., opisanim pod tačkom II.7 izreke presude, odnosno da je utvrđenje pomagačkih radnji optuženog Predraga Vidića, kao zastupnika pravnog lica “Woodland Zemlja šume” d.o.o., nespojivo sa činjenicom da je on radnje preduzeo u ime i za račun svog pravnog lica. Izreka presude sadrži precizan opis pojedinih krivičnih djela i radnji optuženih(kako Vidića kao fizičkog lica, tako i pravnog lica čiji je on bio zakonski zastupnik), sa akcentom na njegove kao pripadnika organizovane kriminalne grupe koje mu se stavljaju na teret, a koje su se ogledale kroz kontakte sa odgovornim licima u pravnim licima “MB Kekerović” d.o.o. Laktaši, Mlađenom Kekerovićem, kao organizatorom i Aleksandrom Vukovićem, odgovornim licem u pravnom licu “Forteco” d.o.o. Laktaši, kao pripadnikom iste, a tiču se prikazivanja lažnih vrijednosti nabavki i isporuka u 2009. godini u podnesenim PDV prijava, a sve u cilju stvaranja uslova navedenim pravnim licima za neosnovan odbitak ulaznog PDV-a. Naime, izreka presude, posmatrana kako kao jedinstvena cjelina, tako i po konkretnim tačkama koje se odnose na optuženog Predraga Vidića i pravno lice “Woodland Zemlja i šume” d.o.o, upravo suprotno istaknutim prigovorima, sadrži jasan i precizan opis radnji koje je preduzimao optuženi. Da je optuženi Predrag Vidić djelovao kao pripadnik grupe koju je organizovao Mlađen Kekerović, proizilazi iz činjeničnog opisa tačke 4. izreke presude, a u kojoj tački je činjenično opisan način ostvarenja komunikacije optuženog sa odgovornim licima u pravnim osobama “MB Kekerović” d.o.o. i “Forteco” d.o.o., koji nije ni bio sporan, ali je evidentno činjen s prevarnim namjerama. Vezano za odgovornost pravnog lica “Woodland Zemlja šume” d.o.o. vijeće takođe nije moglo prihvatiti tezu odbrane o kontradiktornosti da je optuženi svoje radnje preduzimao s ciljem pomaganja navedenim pravnim licima, a da je s druge strane to činio u ime i za račun svog pravnog lica, kako to pobijana presuda utvrđuje. Naime, sama činjenica da optuženi u ime svog pravnog lica nije podnio PDV prijave sa zahtjevom za povrat PDV po osnovu ulaznog poreza, odnosno da nije ostvario konkretnu imovinsku korist, ne ekskulpira ga odgovornosti s obzirom da je u poslovanju sa pravnim licima “MB Kekerović” d.o.o. i “Forteco” d.o.o. kod njegovog pravnog lica evidentno utvrđen fiktivni promet(višestrukim uvećanjem vrijednosti robe i predstavljanjem ugovora o konsignaciji kao ugovor o kupoprodaji) kod ulaznog poreza, što je sve pravnom licu optuženog pružilo mogućnost da


17

zahtjeva njegov povrat. Dakle, iz navedene činjenice da se zaključiti da je optuženo pravno lice raspolagalo imovinskom koristi, a činjenica da istu nije realizovalo ne ekskulpira ga od odgovornosti, s obzirom da u izvršenju djela počinjenog u okviru grupe nije ni bitna činjenica da su svi pripadnici grupe ostvarili imovinsku korist. Član 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH u vezi sa članom 297. stav 1. tačka d) – odbrana smatra da je

optužba prekoračena, te da je povrijeđeno pravo na odbranu

56. Žalbom branilac ukazuje na obrazloženje presude gdje se zaključuje da se u prometu

satova koji se desio između pravnih lica „Woodland Zemlja šume“ i „Forteco“, razlog koji ukazuje na fiktivni promet ne ogleda u izostanku fizičkog transfera robe od jednog do drugog pravnog lica, već je fiktivni promet uočen u činjenici što je ugovor o konsignaciji, koji ne podliježe PDV obavezi, predstavljen i evidentiran na suprotan način, kako bi Vidić omogućio „Forteco“ d.o.o. umanjenje poreske obaveze za evidentirani ulazni PDV. Prema braniocu, ovdje je evidentno došlo do prekoračenja optužbe, a samim tim i povrede prava na odbranu. S tim u vezi banilac ističe da je tužilaštvo u optužnici kod prometa satova između „Woodland Zemlja i šume“ i „Forteco“ tvrdilo da se radilo o fiktivnom ispostavljanju faktura što nije pratio promet satova, a tu tezu je tužilaštvo i dokazivalo svojim dokazima koji po mišljenju tužilaštva, a potom i suda ukazuje da se promet satova između pravnog lica „Hong“ i pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ nije ni desio, slijedom čega se nije mogao desiti ni promet satova između „Woodland Zemlje i šume“ i „Forteco“. Dakle, ni u prvobitnoj ni izmjenjenoj optužnici tužilaštvo nije tvrdilo da se fiktivni promet između ova dva lica ne ogleda u tome što je izostao fizički transfer nego u tome što je ugovor o konsignaciji podveden pod ugovor o kupoprodaji, niti je tužilaštvo pominjalo uopšte ugovor o konsignaciji iz kojeg razloga ovako utvrđenje suda predstavlja prekoračenje optužbe, a koja ovakvu intervencija suda predstavlja izmjenu objektivnog identiteta optužbe iz razloga što je sud u presudi izmjenio činjenični opis događaja za koji se sudilo optuženom Vidiću, pa je samim tim povrijeđeno i pravo na odbranu, s obzirom da se optuženi može braniti samo onda ako je upoznat za šta ga se tereti. Ovako se optuženi branio od optužnice u kojoj nije ni pomenut ugovor o konsignaciji, braneći se navodima i dokazima koji jasno upućuju da se transfer robe desio, budući da se optužnici tvrdi da prometa stvarnog nije bilo, a što sve proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Čedomira Spasojevića, kao i drugih dokaza.

57. Apelaciono vijeće ove prigovore odbrane, smatra neosnovanim.

58. Objektivni identitet optužbe ustvari predstavlja događaj o kojem se sudi i o njemu mora postojati istovjetnost između činjeničnog opisa iz optužbe i presude koja je na temelju njega donesena. One činjenice koje nisu bitne za samu radnju ostvarenja krivičnog djela, a sud ih doda ili oduzme iz činjeničnog opisa optužbe, ne predstavljaju izmjenu identiteta djela i one su dopuštene.

59. Naime, postoji vezanost suda za događaj, što ga optužba inkriminira, a kakav u pojedinostima proiziđe iz rezultata glavnog pretresa. Optužba nije prekoračena sve dok se presuda kreće u granicama kriminalnog događaja kakav se stvarno odigrao, bez obzira na to je li on tačno u cijelosti obuhvaćen optužnicom. Kada su u pitanju konkretna utvrđenja prvostepene presude o načinu izvršenja krivičnog djela od strane optuženog, a u odnosu na radnje koje su omogućile pravnom licu „Forteco“ do.o.o neosnovan odbitak ulaznog PDV-a i umanjenje poreskih obaveza koje se plaćaju po poreskom zakonodavstvu BiH, ovo vijeće prije svega primjećuje kako prvostepeno vijeće nije izašlo van činjeničnog okvira opisanog u izmjenjenoj optužnici Tužilaštva BiH od 02.02.2016. godine, a što se jasno da vidjeti upoređivanjem činjeničnih opisa izmjenjene optužnice i tačke 4 izreke pobijane presude. S druge strane, a prihvatajući navode odbrane da kroz


18

činjenični opis nije pomenut tzv konsignacioni ugovor, drugostepeno vijeće i pored te činjenice zaključuje da davanjem konkretnijeg obrazloženja načina ostvarenja krivičnog djela nije narušen identitet optužbe do mjere da bi se zbog toga radilo o drugome djelu, pa ni drukčijem, jer se time nije doveo u pitanje ni inkriminirani događaj, niti se radilo o odlučnoj činjenici da bi time bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim. Na takvo utvrđenje dato kroz obrazloženje, sud je bio ovlašten jer se njime ne dira u kvalifikaciju djela, niti se na bilo koji drugi način dovodi u pitanje identitet djela iz optužbe, a posebno zbog činjenice što odbrana evidentno vrlo usko tumači termin „fiktivni promet“, a koji je propisan odredbom člana 64. Zakona o PDV-u BiH. Naime, prema stavu ovoga vijeća, termin „fiktivni promet“ kako ga daje navedena odredba, osim značenja da fiktivan promet predstavlja izostanak stvarnog prometa robom između dva pravna lica, podrazumjeva i druge načine djelovanja poreskog obveznika sa ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a pod koje djelovanje se mogu podvesti i radnje optuženog, odnosno njegovog pravnog lica, a koje su se ogledale u činjenici da je poslovni odnos njegovog pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. sa pravnim licem „Forteco“ označen kao ugovor o konsignaciji koji ne podliježe PDV obavezi, predstavljen i evidentiran na suprotan način, kao ugovor o kupoprodaji, kojim radnjama je optuženi na ovakav način omogućio pravnom licu „Forteco“ d.o.o. umanjenje poreske obaveze za evidentirani ulazni PDV. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o preciziranju radnji optuženog datim kroz obrazloženje pobijane presude, a prema činjeničnom stanju utvrđenom tokom dokaznoga postupka, na koje je prvostepeni sud bio ovlašten, jer nema nikakve dvojbe da se i nakon takvog postupanja prvostepenog suda presuda odnosi na djelo koje je predmet optužbe, a uzimajući u obzir bitna obilježja krivičnog djela iz člana 210. stav 3. KZ BiH.

IV. d) Žalbeni prigovori zastupnika optuženog pravnog lica „Woodland Zemlja i

šume“ d.o.o Modriča, advokata Gorana Gligića

Član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH – odbrana smatra da u presudi istoj nisu navedeni razlozi o

odlučnim činjenicama, odnosno nisu dati razlozi iz kojih bi se zaključilo zašto dokazi odbrane, za

razliku od dokaza tužilaštva, nisu prihvaćeni, odnosno zašto su zanemareni

60. Odbrana smatra da je Sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer

presuda ne sadrži razloge koji su sud rukovodili da dokazima tužilaštva u cijelosti pokloni povjerenje, a dokaze odbrane u potpunosti zanemari i ignoriše, a da ne navodi razloge za takvo ponašanje. Odbrana kao primjer navodi da je sud u cijelosti dao povjerenje nalazu i mišljenju vještaka Čeho Mirsade te svoju presudu u cijelosti zasnovao na istom, a da pri tom u obrazloženju presude nije naveo razloge zašto nije uvažio nalaz i mišljenje vještaka Čedomira Spasojevića u kojem je precizno zaključeno kako je dokumentacija pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. koja se odnosi na poslovanje sa „MB Kekerović“ d.o.o. i „Forteco“ d.o.o. ispunjavala sve zakonom propisane elemente, te da se nije radilo o fiktivnom prometu. Odbrana smatra da razlozi koje Sud navodi za donošenje presude nisu razlozi već izlaganje procesnog materijala bez ikakve ocjene i zaključivanja. U žalbi se također navodi da Sud nije uzeo u obzir dio izlaganja svjedoka Kasumović Senada koji je vršio kontrolu privrednog društva „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, a koji je u Zapisniku o kontroli od 18.02.2010. godine na strani 41 naveo da je poreski obveznik u podnesenim prijavama iskazao podatke o krajnjoj potrošnji u skladu sa odredbama Pravilnika o primjeni zakona o PDV-u, te naročito da nepravilnosti iskazane u obračunu i iskazivanju PDV-a predstavljaju radnje koje imaju obilježje prekršaja.


19

61. S obzirom da se istaknutim žalbenim navodima branioca, a u smislu navodnih povreda učinjenih od strane prvostepenog vijeća, na jasan način ovim osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da žalilac kroz obrazloženje prigovora ukazuju na drugačije stanje stvari, cijeneći dokaznu snagu navedenih dokaza, prvenstveno nalaz i misljenje vješataka Mirsade Čeho, koji se dovodi u vezu kako sa dokazima odbrane(nalaz i mišljenje vještaka Spasojevića), tako i dokazima same optužbe(iskaz svjedoka Kasumovića) drugostepeno vijeće će iz tog razloga, suštinu odgovora u pogledu ovog pitanja dati u okviru razmatranja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 62. No, bez obzira na navedeno, ovo vijeće zaključuje da se žalbom neosnovano prigovara da presuda ne sadrži ocjenu protivrječnih dokaza, odnosno ne daje argumentaciju iz kojih razloga, prihvata zaključke nalaza i mišljenja vješataka optužbe Mirsade Čeho, dok ne nalazi pouzdanim dokaze odbrane(prvenstveno izlaganje vještaka odbrane u kojem tvrdi da se nije radilo o fiktivnom prometu). Naprotiv, prvostepeno vijeće je na strani 184, 185, 186., 187., 188. i 189. pobijane presude, obrazložilo, a koje obrazloženje u cijelosti podržava i ovo vijeće, iz kojih razloga nije poklonilo vjeru dokazima odbrane, prvenstveno nalazu i mišljenju vještaka odbrane, nalazeći ga, ne netačnim u smislu da fizičkog prometa robe nije bilo, nego ocijenivši ga suprotnim činjenicama, o kojima su govorili svjedoci i vještak optužbe, a što je potvrđeno i činjenicom da je odgovorno lica(Aleksandar Vuković) pravnog lica „Forteco“ d.o.o. po sporazumu o priznanju krivice oglašen krivim za istovjetno krivično djelo kao i optuženi Vidić, a radilo se o krivičnom djelu poreske utaje proistekle iz poslovnih odnosa njihovih pravnih lica, a koje posmatrane u svojoj sveukupnosti predstavljaju čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje dovode do jedinog razumnog zaključka da je optuženi kao pripadnik grupe za organizovani krimnal uzeo učešće u izvršenju ovog krivičnog djela.

IV. e) Žalbeni prigovori braniteljice optuženog Zorana Pavlovića i zastupnika

optuženog pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, direktora Zorana

Pavlovića

63. Odbrana ističe da je tokom cijelog postupka bila onemogućena da optuženog brani na način da se zaštiti njegovo osnovno ljudsko pravo na odbranu. U tom smislu odbrana ističe da je odbrana tokom unakrsnog saslušanja svjedoka optužbe Zorice Galić i vještaka Čeho Mirsade od strane suda grubo ušutkivana, zabranjivanja su joj pitanja uz konstantne prijetnje braniocu kažnjavanjem, sve bez osnova. Pored navedenog, sud nije dozvolio odbrani da sasluša dva predložena ključna svjedoka odbrane(Vuković Radivoje i Vukašinović Nevena), dok je tužilaštvu dozvoljeno izvođenje daleko više dokaza posebno materijalne prirode koji su se u pravilu odnosili na pravno nerelevantne činjenice, zatim dozvoljeno im je izvođenje dokaza koje tužilaštvo i nije smjelo koristiti u ovom postupku(policijski izvještaji o prikupljanju izjava, zapisnici o saslušanju osumnjičenih datih u odsutnosti njihovih branilaca, akti UIO). Konačno, sud nije dozvolio i razdvajanje dokaza koji su se odnosili na lica koja su zaključila sporazume, a uopšte se ne tiču radnji i optuženih koji su ostali u postupku. Tu se posebno misli na vještačenje Irhada Kosa, iako se taj dokaz odnosio samo na Kekerović Mlađena i Gojković Slobodana. Dakle, prema stavu odbrane tužilaštvu je bilo dozvoljeno sve a odbrani gotovo ništa, što sve ukazuje na neobjektivno i pristrasno ponašanje suda.

64. S obzirom na činjenicu da je Zoran Pavlović u svojstvu zastupnika pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. u potpunosti prihvatio žalbene navode braniteljice njega kao optuženog,


20

ovo vijeće je našlo svrsishodnim obrazloženje obje žalbe dati u okviru istog dijela ove presude.

65. Apelaciono vijeće nalazi da su navodi braniteljice optuženog, kao i zastupnika optuženog pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. neosnovani i da je pretresno vijeće postupilo ispravno kada je ograničavalo unakrsno ispitivanje pomenute svjedokinje i vještaka.

65. Braniteljica optuženog je prilikom unakrsnog ispitivanja pomenutih svjedoka i vještaka u više navrata konstatovala na zapisnik da joj predsjednik vijeća ne dozvoljava da postavlja pitanja i da joj je time poremetio koncepciju ispitivanja. Međutim niti u jednom momentu braniteljica nije na odgovarajući način pokrenula ovo pitanje u postupku koji se vodio pred pretresnim vijećem, odnosno nije tražila izuzeće predsjednika vijeća ili člana vijeća, što je mogla učiniti ukoliko je zaista smatrala da je sud pristrasan i da su procesna prava optuženog time ugrožena. Braniteljica također u žalbi nije naznačila u kom pravcu, smislu, je poremećen koncept odbrane, odnosno da je takvo postupanje prvostepenog vijeća prouzrokovalo grubu povredu prava optuženog na odbranu. Naime, nakon izvršenog uvida u transkripte sa suđenja, apelaciono vijeće je utvrdilo da je predsjednik pretresnog vijeća korektno vodio glavni pretres i u svakom momentu, za vrijeme trajanja ispitivanja kako pomenutih lica, tako i drugih svjedoka ili vještaka, vodio računa da samo korektno i staloženo komuniciranje sa svjedocima i vještacima može doprinijeti razjašnjenju sprornih pitanja.

66. Iz navedenih razloga apelaciono vijeće nije našlo osnovanim žalbene navode braniteljice optuženog istaknute u tom pravcu.

67. Nadalje, u okviru ovog žalbenog prigovora, a kako je to naprijed navedeno, žalbom braniteljice optuženog ističe se da je prvostepeno vijeće neosnovanim odbijanjem prijedloga za saslušanjem svjedoka Radivoja Vukovića i Nevene Vukašinović uskratilo mogućnost optuženom i odbrani da ospori dokaze iznesene protiv optuženog, a koje uskraćivanje ovog prava predstavlja povredu prava na odbranu.

68. Odredbom člana 263. stav 2. ZKP BiH propisano je: “Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.”

69. Dakle, citiranom zakonskom odredbom, predviđena je mogućnost da predsjednik vijeća po ispunjenju navedenih uslova, a u cilju otklanjanja svega onoga što nepotrebno odugovlači krivični postupak, odbije izvođenje dokaza stranaka i branilaca.

70. Slijedom toga, prvostepeno vijeće je, evidentno cijeneći činjenicu da su pomenuti svjedoci trebali biti ispitani na okolnosti koje su u dovoljnoj mjeri razjašnjenje, odnosno da kao takvi ne doprinose razjašnjenju spornih pitanja, i prema ocjeni ovog Vijeća, donijelo valjanu odluku kada je odbilo prijedlog odbrane za njihovim saslušanjem. Naime, saznanja ovih svjedoka, odnosno okolnosti na koje je predloženo saslušanje pomenutih svjedoka sasvim sigurno ne bi mogle dovesti do razjašnjenja odlučnih činjenica. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće u potpunosti podržava zaključak prvostepenog vijeća zauzet u pogledu ovog prigovora odbrane.

71. Nadalje, prigovor braniteljice koju vidi u činjenici da je odbrani dozvoljeno izvođenje znatno manjeg broj dokaza u pravcu dokazivanja svoje teze u odnosu na tužilaštvo ,a kojim ukazuje na povredu prava na odbranu, apelaciono vijeće takođe ne nalazi osnovanim.


21

72. Konkretno, apelaciono vijeće napominje da je teret dokazivanja na tužiocu, koji mora dokazati sve elemente inkriminisanih krivičnih djela. Ta obaveza ne postoji na strani optuženog, s obzirom na pretpostavku nevinosti, već postoji pravo optuženog da iznosi svoju odbranu ili da se brani šutnjom budući da ne postoji obaveza dokazivanja vlastite nevinosti. Saglasno tome, tužilac je dužan da raspoloživim pravnim sredstvima dokaže tezu optužbe, te je slijedom toga i logično da mu je potrebno daleko više vremena i dokaza da ostvari taj cilj u odnosu na odbranu. Uvidom u spis utvrđeno je da je optuženi imao dovoljno vremena, kao i prihvaćenih dokaznih prijedloga za iznošenje odbrane, odnosno dokazivanje svoje teze.

73. Pored navedenog, ovo vijeće će dodati i da je jednakost stranaka u krivičnom postupku jedno od elemenata šireg koncepta pravičnog suđenja. Ono se ogleda kroz načelo jednakosti stranaka koje je jedno od temeljnih načela u krivičnom postupku. Kao takvo, propisano je i ZKP-om, međutim, ono nije konkretno definisano u ZKP-u, već je prožeto kroz cjelokupan procesni zakon i realizuje se kroz konkretne procesne radnje stranaka (i branioca), odnosno, ono se ogleda kroz princip jednakosti pravnih sredstava u krivičnom postupku (tzv. jednakost oružja, equality of arms) koje ima važnu ulogu u svim fazama krivičnog postupka, a u punom obimu dolazi do izražaja na glavnom pretresu. Ovaj princip se ogleda, naprimjer, kroz: pravo stranaka (i branioca) da neposredno ispitaju svoje svjedoke (direktno ispitivanje), i svjedoke suprotne strane (unakrsno ispitivanje); pravo stranaka da izvode dokaze kojim se pobijaju (osporavaju) navodi druge strane; pravo na žalbu (osim u slučajevima kada je to pravo zakonski uskraćeno, tj. kada žalba nije dopuštena); mogućnost stranaka da se suprotstavljaju argumentima druge strane.

74. Kada navedeno dovedemo u vezu sa konkretnim žalbenim prigovorima braniteljice, zaključak je ovog vijeća da prvostepeno vijeće, suprotno argumentima žalioca u tom smjeru, nije povrijedilo načelo jednakosti stranaka u krivičnom postupku.

75. Naime, činjenica da je odbrana, za razliku od optužbe, isrcpila daleko manje vremena

u koncipiranju svoje strategije, odnosno izvela manji broj dokaza, samo po sebi, ne može značiti da je princip jednakosti stranaka narušen. Iz spisa proizlazi da je odbrana imala i iskoristila sva procesna prava pod jednakim mogućnostima kao i optužba. Tako, naprimjer, odbrana je tokom postupka pozivala svoje svjedoke pod jednakim uslovima kao i optužba, i iskoristila je mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka; izvela je materijalne dokaze kojima je pobijala argumente optužbe; izjavljivala je procesne prigovore u okvirima koje zakon predviđa. Činjenica da je sve to zahtijevalo daleko manje vremena u odnosu na optužbu, ne znači da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka, pa su žalbeni prigovori istaknuti u tom smjeru i odbijeni kao neosnovani.

76. Konačno, u okviru ovog prigovora braniteljica smatra da je prvostepeno vijeće bezrazložno odbilo prijedlog odbrane za izdvajanjem dokaza koji su se odnosili na lica koja su zaključila sporazume o priznanju krivice, a nisu se ticali preostalih optuženih, kao i da je tužilaštvu dozvoljeno izvođenje dokaza koji to u formalnopravnom smislu i nisu dokazi.

77. Kada je u pitanju bila tzv neophodnost izdvajanja dokaza koji su, navodno, zahtijevali njihovo razdvajanje od dokaza koji su se odnosili na preostale optužene, ovo vijeće će žalioca uputiti na stranicu 49. pobijane presude, gdje je dato detaljno i valjano obrazloženje u tom pravcu, a koje prihvata i ovo vijeće, dok će u pogledu prigovora odbrane o izvođenju dokaza optužbe koji to formalnopravno i nisu, uputiti na relevantnu argumentaciju koju je ranije iznijelo (paragraf: 34), s obzirom da bi bilo izlišno ponavljati istovjetnu argumetaciju. Ovo i iz razloga što je i sam branilac iznio samo paušalne prigovore po ovom pitanju ne ulazeći argumentovano u obrazlaganje ovog žalbenog


22

osnova, pri tome ne ukazujući na kojim se to dokazima, koji to u suštini i nisu, zasniva pobijana presuda.

78. U skladu s navedenim, žalbeni prigovori branioca istaknuti u tom smjeru su

odbijeni kao neosnovani.


protivrječna sama sebi, kao i da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama

79. Odbrana tvrdi da je optužnica na osnovu koje je donijeta presuda u cijelosti nejasna,

netačna, neprecizna i kontradiktorna sama sebi i dokazima na koje se poziva. Prema odbrani propust u optužnici u odnosu na optuženog Pavlovića ogleda se u tome da se optuženi Zoran Pavlović kao direktor i odgovorna osoba u privrednom društvu „ Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka tačkama 27-30 optužnice tereti za iznos od 116.939,00KM protivpravno stečene imovinske koristi na štetu Budžeta BIH, a da pri tom taj iznos ne odgovara činjeničnom supstratu optužnice. Odbrana smatra da je do ovog propusta došlo jer je Tužilaštvo BiH samo prepisalo dodatno utvrđenu poresku obavezu iz nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva Čeho Mirsade, ne vodeći pri tom računa da je vještak vještačio sveukupno poslovanje pomenutog pravnog lica ( 01.02.2006.-31.03.2010) a da period inkriminacije počinje od 11. mjeseca 2007.godine, te da vještak u svom nalazu nije naveo strukturu dodatno utvrđene poreske obaveze ( u iznosu od 116.939,00KM) tj. koliki dio te obaveze se odnosi na transakcije sa privrednim društvima koja su predmet optužnice, a koliki se odnosi na transakcije sa drugim privrednim društvima,a što je potvrdila i vještakinja Čeho. Međutim, čak je i vještak Čeho potvrdila da je razdvojila periode u kojim je utvrdila poresku obavezu, pa su na takav način, prostim prepisivanjem od strane Tužilaštva konačno utvrđene obaveze za period od 01.02.2006-31.03.2010. godine u optužnicu po kojoj se prva radnja desila u 11 mjesecu 2007. godine došli do toga da se Pavlović Zoran i pravno lice „Zoral komerc“ terete i za poresku obavezu iz perioda 2006.-2008. koja im je utvrđena i razrezana rješenjem UIO BiH u iznosu od 3.882,00KM. Odbrana tvrdi da je ista izmirena kroz umanjenje poreskog kredita i zaključuje da ovo terećenje predstavlja duplo oporezivanje. Korekcijom od strane Suda iznosa iz optužnice na iznos od 115.841,00KM nije ispravljena ova greška iz optužnice. Odbrana nadalje tvrdi da optužnica sadrži još niz tehničkih i suštinskih grešaka i da je potpuno nejasna sa aspekta predložene inkriminacije jer ne sadrži činjenično obrazloženje na koji je način ova kriminalna grupa bila organizovana, kakva je uloga, značaj i uticaj svakog od saoptuženih, da li su se članovi te grupe međusobno poznavali, sastajali i unaprijed dogovarali kriminalne radnje koje su im stavljene na teret, ko su bili naredbodavci a ko izvršitelji i sl., pa se sa aspekta ovako sačinjene optužnice optuženi nisu mogli adekvatno braniti jer im nije jasno i precizno dato na znanje od čega se uopšte brane u ovom postupku. Nadalje, braniteljica je ukazala i na navode iz tačke 27. optuznice(tačka 5 izreke presude) koje Sud nalazi dokazanim, te je istakla da ove radnje ni samo tužilaštvo nije moglo suvislo opisati, a koje ne samo da nisu ničim dokazane već su neodržive s aspekta finansjskog funkcionisanja tokova kod vraćanja PDV-a, a primarno jer se povrat PDV od strane UIO vrši isključivo žiralno poreskom obvezniku koji je ostvario pravo na povrat, pa je već tom radnjom taj novac unesen u legalne tokove, te se angažovanje Pavlovića za unošenje tog novca u legalne tokove, ukazuje potpuno nepotrebnim Prema stavu odbrane, navod suda da se činjenica zaprimanja gotovine koju su navodno Pavloviću uplaćivali drugi saoptuženi ukazuje nespornom, isključivo iz razloga što je tužilaštvo uspješno dokazalo da je optuženi u inkriminisannom periodu od drugih zaprimao novčane uplate na svoj račun, se sa aspekta ovako ozbiljne inkriminacije ne bi smjelo tako široko pretpostavljati a posebno ako imamo u vidu da za ovu tačku optužnice Tužilaštvo nije smatralo potrebnim izvesti baš


23

nijedan dokaz. Ako je za sud nesporna činjenica da je optuženi zaprimao gotovinu onda ga je tužilaštvo moralo teretiti za iznos gotovine koji je zaprimio, a sud odrediti vraćanje tako stečen protivpravne koristi, jer čitanjem ovog dijela optužnice proizlazi da je ista pogrešno sačinjena obzirom da takva činjenična kvalifikacija sa aspekta finansijskih propisa nije uopšte moguća, a čitanjem presude u ovom dijelu jasno proizlazi da je sud sa dva paušalna navoda, bez navođenja bilo kojeg konkretnog dokaza koji je izveden u tu svrhu, a kojem je sud poklonio vjeru, našao utvrđenim navode optužnice koji sami po sebi ne mogu egzistirati na način opisan u činjeničnom opisu.

80. Nakon što je ispitalo žalbene prigovore braniteljice optuženog Zorana Pavlovića, kojim se prvostepena presuda pobija zbog ovih istaknutih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, ovo Vijeće je ocijenilo da su ti žalbeni prigovori neosnovani. 81. Naime, neosnovani su i posve neutemeljeni prigovori da je izreka pobijane presude sama sebi protivrječna, s obzirom, kako to žalba navodi, da se presudom utvrđuje duži vremenski poreski period, od onoga inkriminisanog predmetnom optužnicom. 82. S tim u vezi ovo vijeće zaključuje kako pobijana presuda ne prevazilazi inkriminisani period determinisan optužnicom. Čak naprotiv, kako je to vidljivo iz same izreke, a konačno i njenog obrazloženja proizlazi jasna činjenica utvrđenja poreskih a neizmirenih obaveza pravnog lica optuženog za period od 11. mjeseca 2007. godine do 2009. godine(zaključno sa 6 mjesecom). Naime, kako je detaljno obrazloženo na stranici 199. i 200 pobijane presude, a koje obrazloženje prihvata i ovo vijeće, da se uočiti da je prvostepeno vijeće uzimajući u obzir činjenicu da je vještak optužbe svojim nalazom obuhvatio duži obračunski period(od 2006. do 2009. godine), izdvojilo period inkriminacije u odnosu na optuženog Pavlovića i njegovo pravno lice, a upravo kako je to ukazano i ovom žalbom, te je u tom smislu preciziralo činjenični supstrat izreke presude, a što je sljedstveno tome i umanjilo iznos protivpravno stečene imovinske koristi sa 116.939,00 KM , na iznos od 115.841,00 KM, a u kojemu je sadržan i iznos od 24.731,52 KM, čime je otklonjeno dvostruko uračunavanje, odnosno obračunavanje novčanih iznosa utajenog poreza koji se optuženom pravnom licu stavljao na teret. 83. Nadalje, neosnovani su i prigovori žalbe kojim se osporava činjenica pripadnosti optuženog organizovanoj kriminalnoj grupi, nepostojanju njene strukture, podjele poslova, zajedničkog dogovora njenih pripadnika u cilju ostvarenja zabranjenog cilja(počinjenje krivičnog djela poreske utaje), tvrdnjom da to pobijana presuda ne sadrži. Pripadnost optuženog Pavlovića organizovanoj grupi, po stavu žalbe, nije utvrđena. Međutim, prema stavu i ovoga vijeća dokazi u spisu i indicije o njegovim radnjama koje ga dovode do zajedničkog djelovanja u toj organizaciji u spisu govore upravo suprotno. 84. Naime, ovo Vijeće cijeni da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi iznio potpune, jasne i valjane razloge zbog čega nalazi da je sa sigurnošću utvrđeno postojanje kako organizovane kriminalne grupe, tako i pripadnosti optuženog Pavlovića istoj. Činjenične i pravne zaključke o ovom bitnom elementu, sud izvodi na osnovu provedenih dokaza, a posebno na osnovu izjave optuženog Slobodana Gojkovića, koji je kao i njegovo pravno lice „Ceresol“ d.o.o. Brod zaključio sporazum o priznanju krivice, priznajući da između njegovog pravnog lica, koje se pojavljuje kao prvi dobavljač, i pravnog lica optuženog Pavlovića nije bilo stvarnog prometa robe, već se radilo o cirkulisanju dokumentacije koju nije pratio taj promet, što logično nije moglo ni dovesti do njene daljnje prodaje od strane optuženog Pavlovića, prema pravnom licu „MB Kekerović“ ili pravnom licu „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica. Navedene činjenice su potvrđene i iskazima svjedok Gorana Mirjanića koji je svjedočio da je kao uposlenik „MB Kekerović“ sačinjavao fakture za pravno lice


24

„Ceresol“ d.o.o., kao i iskazima svjedokinja Galić Zorice i Sonje Bejatović, uposlenica UIO, koje su vršile kontrolu pravnih lica „MB Kekerović“ i „VG Premium“ d.o.o. koje su kako se to pokazalo samo fiktivno poslovale sa pravnim licem optuženog Pavlovića, a koju fiktivnost prometa je konačno potvrdila i vještak optužbe Mirsada Čeho, nalazeći da se radilo o kolanju dokumentacije koju nije pratio stvarni promet robom, a što sve u konačnici navodi na jedini mogući zaključak da je optuženi evidentno predstavljao samo jednu kariku u ovako uvezanom lancu fiktivnog prometa, čija namjera je očigledno bila usmjerena samo prema jednom cilju, a to je ostvarenje protivpravne imovinske koristi umanjenjem svojih poreskih obaveza, odnosno omogućavanje iste namjere i optuženom Kekeroviću i njegovom pravnom licu. 85. Kada je u pitanju isticanje teze braniteljice, kojom se ukazuje na nejasnost tačke 5. izreke pobijane presude, čime se ukazuje na njenu nelogičnost s obzirom da je optuženi navodno preduzimao radnje(vraćao u legalne tokove novac stečen poreskom utajom od strane pravnih lica „MB Kekerović“ i „Euro-Sol“) koje od njega nisu bile ni potrebne ovo vijeće je razmotriloi iz aspekta krivičnog djela za koje ga se tereti. Naime, utvrđivanjem fiktivnosti prometa između ovih pravnih lica, odnosno krivice optuženog za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret( organizovani kriminal iz člana 250 stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 54. istog zakona), ovo vijeće je našlo potpuno nebitnim, te ga i odbija u tom smislu. IV. f) Žalbeni prigovori branioca optužene Biljane Trivundža i punomoćnika pravnog

lica „Tri Mar“ d.o.o Novi Grad

85. S obzirom na činjenicu da je punomoćnik pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. u potpunosti prihvatio žalbene navode branioca optužene Biljane Trivundža, ustvrdivši kako žalba branioca optužene istovremeno predstavlja i žalbu punomoćnika optuženog pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. čiji je zakonski zastupnik optužena, ovo vijeće će odgovore na istaknute žalbene prigovore obje žalbe dati u okviru ovog dijela presude, s obzirom da se ne ukazuje svrsishodnim ponavljati istovjetnu argumentaciju.

Član 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH – odbrana smatra da se presuda zasniva na nezakonitim

dokazima

85. Odbrana ističe da je pobijana presuda apsolutno neodrživa jer se zasniva na nezakonitim dokazima( prvenstveno se to odnosi na dokaze Tužilaštva pod tačkom 39 do 75 a koji se odnose na zapisnike o ispitivanju osumnjičenih lica, o ispitivanju optužene Trivundža Biljane tokom istražnog postupka, izvještaje o izvršenom krivičnom djelu Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Sektora za provođenje i poštivanje carinskih i poreskih zakonskih propisa). Istina, prema žaliocu u pobijanoj presudi se u tom pogledu ističe da na tim dokazima i nije zasnovana odluka, ali su oni ipak korišteni, s obzirom da su potkrijepljeni drugim dokazima. 86. Apelaciono vijeće ove prigovore odbrane, smatra neosnovanim.

87. Uzimajući u obzir da je istovjetan prigovor uložio i branilac optužene Slobodanke Zrnić Babić, te kako je o navedenom već ranije zauzet stav, ovo vijeće ne nalazi svrsishodnim ponavljati se, te u tom pogledu žalioca upućuje na paragrafe 39., 40. i 41. ove presude, a u kojima je dato detaljno obrazloženje u smislu nepostojanja propusta prvostepenog vijeća, kako se to žalbom nastoji inputirati. Jedina razlika u smislu obrazloženja ovih istaknutih, a u suštini istovjetnih prigovora, jeste vidljiva samo iz dokaza koji su


25

prvostepenom vijeću poslužili kao temelj za zasnivanje krivice optužene. Kao što je vidljivo iz dijela obrazloženja presude, a koji se odnosi na optuženu Biljanu Trivundža i njeno pravno lice, prvostepeno vijeće postojanje odlučnih činjenica, odnosno zaključak o krivici optuženih je isključivo zasnovalo na saglasnom iskazom svjedoka Brkić Smaje, inspektora UIO BiH, koji je i izvršio kontrolu pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. Novi Grad i o čemu je sačinio Zapisnik o kontroli pravnog lica od 23.05.2011. godine, sa iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka Mirsade Čeho, a koji dokazi su potpuno konzistentni sa obimnom materijalnom dokumentacijom iz koje proizlazi da roba (mašina za proizvodnju plastike WINDSOR hsi200 i superlijepak Quikestar )od pravnih lica „Ceresol“ d.,o.o i „Jubil“ d.,o.o. kao prvih dobavljača uopšte nije upućena prema kupcima, odnosno prema MB Kekerović“ d.o.o. LA.IM.EX d.o.o Novi Grad, „Liberty“ d.o.o. Banja Luka i dr, što sve upućuje na logičan zaključak da se u konkretnom navodnom poslovnom odnosu između navedenih pravnih lica radilo o fiktivnom prometu između pravnog lica optužene i drugih pravnih lica(„MB Kekerović“, „Liberty“ i „V&G Premium“).


kontradiktorna i protivrječna sama sebi kao i da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim

činjenicama

88. Odbrana tvrdi da je činjenični opis dispozitiva optužnice nerazumljiv i kontradiktoran i suprotan čak i dokazima Tužilaštva, subjektivne i materijalne prirode. U tom smislu branilac se pozvao na konstatacije ko je kome prodao mašinu, posebno kod prometa mašine za proizvodnju proizvoda od plastike WINDSORhsi200, gdje se u tački 9 presude navodi da je istu zaprimila „LA.IM.EX“ d.o.o Novi Grad, pravna osoba njegove branjenice “Tri Mar“, a koju je isto pravno lice prodalo pravnom licu “MB Kekerović”. Potpuno nejasnoća se odnosi na tvrdnju u navedenoj tački presude da je navodno tu mašinu fakturisao Trivundža Biljani, iako iz fakture proizlazi da je ista u tranzitu prodata pravnom licu “Tri Mar” d.o.o. Dalja nejasnoća dispozitivu presude se nalazi i u činjenici da je predmetnu mašinu u tranzitu, a pod tačkom 12 dispozitiva presude, koji se odnosi na optuženog Marčeta Slobodana, fakturisao “MB Kekerović”, optuženi Marčeta Slobodan, o čemu govori konstatacija na kraju 17 strane dispozitiva „...i ponovo fiktivno fakturisao pravnom licu “MB Kekerović”...“

89. Međutim, po ocjeni ovog vijeća neosnovano se žalbom branioca Balabana,prigovara da je izreka presude, odnosno njena tačka 9 koji činenični opis je branilac doveo u vezu sa tačkom 12 izreke presude, nerazumljiva. Prema ocjeni ovog vijeća, pobijana presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 286. ZKP BiH, pa stoga, niti izreka presude, nije nerazumljiva ni nejasna, niti postoji protivrječnost sa samom sobom i sa obrazloženjem, kako to neosnovano navodi branilac u žalbi. Nerazumljivost presude bi postojala kada bi postojale dvojbe o tome šta je sud zaključio, odnosno, kada se ono što je zaključio ne bi moglo razumjeti, što se za ovu presudu ne bi osnovano moglo zaključiti Nezavisno o činjenici da je optužena kao fizičko lice označena kao lice kome je fakturisana roba, a ne njeno pravno lice, ne može se prihvatiti tvrdnja žalioca da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno da je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da činjenični opis djela ne korespondira s pravnom kvalifikacijom djela, označenom u izreci presude. Prema stavu ovoga vijeća, a uzimajući u obzir kompletni sadržaj činjeničnog opisa obje tačke izreke presude, bez izvlačenja iz konteksta jednog njenog dijela, kako to neopravdano čini žalba, nedvojbeno se da zaključiti da iz činjeničnog supstrata iste proizlazi jasan opis ostvarenja poslovnih odnosa između pravnog lica optužene „Tri Mar“ i ostalih pravnih lica u ovom lancu fiktivnog prometa


26

, kao i radnji optužene koja je svojstvu direktora, u ime svog pravnog lica sačinjavala i ovjeravala predmetne fakture.

90. Nadalje, odbrana smatra da u obrazloženju presude na pouzdan način nisu utvrđene odlučne činjenice, niti su u tom pravcu dati valjani razlozi, osim navoda da su prihvaćeni iskazi svjedoka i vještaka ekonomske struke Čeho Mirsade, i da nisu prihvaćene tvrdnje vještaka odbrane optuženog Vidića, Spasojević Čedomira , te vještaka Milaković Slobe optuženog Marčeta Slobodana. Odbrana se poziva i na nedostatak dokaza koji se tiču optuženih u odnosu na koje je razdvojen postupak Kekerović Mlađena, Kekerović Radovana, Todorović Gorana, Gojković Slobodana, Vuković Aleksandra i Amidžić Dejana, a iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je organizator i rukovodilac organizovane kriminalne grupe Kekerović Mlađen, te da su po njegovim uputama radili ostali saoptuženi. Takođe, odbijen je i zahtjev odbrane Slobodanke Babić Zrnić da se sasluša navodni organizator na okolnosti postojanja grupe, čime je na neki način povrijeđeno i pravo na odbranu optužene Trivundža. 91. Takođe, odbrani je ostalo nejasno na osnovu kojih dokaza presuda gradi zaključak o postojanju grupe, da je organizovao Mlađen Kekrović i da je drugim pripadnicima rukovodio, a da su ostali postupali po njegovim naređenjima. Prema odbrani, takvo obrazloženje ne postoji u pobijanoj presudi izuzev navođenja zakonske dispozicije člana 22 KZ BiH, te odbrana tvrdi da Tužilaštvo nema niti jedan dokaz koji bi govorio u prilog postojanja svijesti i volje kako kod optužene Trivundža, tako i ostalih optuženih lica, kao bitnog elementa bića predmetnog krivičnog djela, zbog čega se pobijana presuda smatra neodrživom.

92. Suprotno takvim prigovorima branioca, ovo vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži sve ono što, u skladu s odredbom člana 285. stav 1. tačka a) ZKP BiH ista mora sadržavati. Tako je u presudi navedeno za koja se krivična djela optužena oglašava krivom, kao i činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela, kako organizovanog kriminala, tako i krivičnog djela poreska utaja, i one od kojih zavisi primjena relevantnih odredaba krivičnog zakona, kao i razloge u pogledu umišljaja optužene. Dakle, po ocjeni ovog vijeća presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te se ne može prihvatiti tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

93. Naime, cijeneći navedene prigovore u smislu nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti optužene istoj apelaciono vijeće nalazi da je prvostepni sud na ispravan način pravno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se stavljaju na teret optuženoj. Osuđujući dio izreke pobijane presude, utvrđuje da je optužena „...postala pripadnik grupe za organizovani kriminal tako što je vodila poslovnu politiku pravne osobe „Tri Mar“ d.o.o. Novi Grad, neposredno rukovodila organizacijom poslova, dobijala od Mlađena Kekerovića i svog muža Slobodana Marčete i Gorana Todorovića smjernice i upute za rad, stupala u kontakte sa licima iz pravnih osoba sa kojima je navodno poslovala i to sa odgovornim licem Marčeta Slobodanom u pravnom licu „Liberty“ d.o.o. Banja Luka, ovlaštenim licem u pravnom licu „MB Kekerović“ d.o.o. Laktaši Mlađenom Kekerovićem, odgovornim licem Goranom Todorovićem u pravnom licu „VG Premium“ d.o.o.Banja Luka, odgovornim licem Zlatkom Lazićem u pravnom licu „LA.IM.EX“ d.o.o. Novi Grad, sačinjavala, ovjeravala i potpisivala „fiktivne“ fakture o lažnom fakturisanju mašine i robe po uputama Mlađena Kekerovića, Slobodana Marčete i Gorana Todorovića kako bi svom pravnom licu povećala bonitet u cilju dobijanja kredita kod poslovnih banaka i ostvarila nezakonit povrat PDV...“, Izneseno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nesumnjivo utvrđene krivičnopravne radnje koje je preduzela optužena jasno pokazuju postojanje organizovane grupe ljudi, koju pored optužene Biljane Trivundža čine Slobodan


27

Marčeta, Goran Todorović i Mlađen Kekerović kao njen organizator, organizovane sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Po ocjeni i ovog vijeća, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je optužena Trivundža kao pripadnik grupe za organizovani kriminal koja je formirana sa ciljem sticanja protupravne imovinske koristi (iz koristoljublja), unosila neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima koji su od uticaja na utvrđivanje poreskih obaveza po poreskom zakonodavstvu BiH, odnosno zajedničkim djelovanjem sa drugim pripadnicima grupe učestvovala u organiziranju, pripremanju, kooordiniranju navedenih radnji, sa ciljem sticanja imovinske koristi kroz neosnovani povrata PDV-a, iako na to nije imala pravo, odnosno povećavala bonitet svoje firme radi dobijanja kredita, a shodno činjenici da se nije radilo o stvarnom, već fiktivnom prometu robe. 94. Dakle, iz činjeničnog opisa osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, nesporno proizilazi da optužena nije djelovala kao pojedinac u izvršenju krivičnog djela poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH, za koje je i osuđena pobijanom presudom, nego kao pripadnik grupe ljudi koja je organizirana i koordinirana sa ciljem vršenja istog, djelujući i preduzimajući radnje kojim je ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH a u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH a u vezi sa članom 54. KZ BiH . Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, prema ocjeni ovog vijeća, pravilno zaključio da je provedenim dokazima ustanovljeno da je optužena djelovala kao pripadnik grupe, budući da upravo iz samog činjeničnog supstrata radnji za koje je oglašena krivom proizilazi da je optužena predstavljala samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodnom dogovoru sa njoj poznatim osobama(Mlađen Kekerović, Slobodan Marčeta, Lazić Zlatko, Todorović Goran), koji su dio te organizirane grupe, a što posebno proizilazi iz čitavog niza nelogičnosti u pogledu materijalne dokumentacije koja je sačinjavana kao „podloga“ navodnom prometu robe između njihovih pravnih lica, a na koje okolnosti je saslušano više svjedoka i vještak optužbe, iznoseći prihvatljivu argumentaciju u pravcu fiktivnosti prometa. 95. Vezano za prigovore odbrane da u činjeničnom supstratu izreke presude u tačkama 9 i 10. nema opisa ko je zadržao novac od navodnog neosnovanog povrata PDV-a, čime se ukazuje na njenu kontradiktornost, odnosno nerazumljivost, vijeće takođe nije moglo prihvatiti. Naime, uzimajući u obzir bitna obilježja krivičnog djela poreska utaja, te dovodeći ih u vezu sa nedvojbenim utvrđenjem da u poslovanju pravnog lica optužene, “Tri Mar” d.o.o sa pravnim licima “Ceresol” d.o.o., “MB Kekerović” d.o.o., “Liberty” d.o.o. i “LA.IM.EX” d.o.o. nije bilo stvarnog prometa, već je utvrđen fiktivni promet(izdavanje faktura koji nije pratila predmetna roba), a sve sa ciljem popravljanja boniteta svog pravnog lica u svrhu dobijanja kredita, odnosno da njeno pravno lice nije ostvarilo konkretnu imovinsku korist, ne abolira je odgovornosti s obzirom da je u poslovanju sa navedenim pravnim licima kod njenog pravnog lica evidentno utvrđen fiktivni promet, što je sve pravnom licu optužene pružilo mogućnost da zahtjeva njegov povrat. Dakle, iz navedene činjenice da se zaključiti da je optuženo pravno lice raspolagalo imovinskom koristi, a činjenica da istu nije realizovalo ne ekskulpira ga od odgovornosti, s obzirom da u izvršenju djela počinjenog u okviru grupe nije ni bitna činjenica da su svi pripadnici grupe ostvarili imovinsku korist. 96. Nadalje, branilac optužene se osvrnuo i na tačku 11 pobijane presude, iznoseći stav da za utvrđenja postojanja tzv fiktivnog prometa robom, te za postojanje subjektivnih i objektivnih elemenata predmetnog krivičnog djela nije dato valjano obrazloženje što ukazuje da je učinjena povreda iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH. 97. Međutim, vijeće primjećuje da osim paušalnih tvrdnji, odnosno navoda da u presudi


28

nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama branilac optužene ne konkretizuje u čemu se ogledaju navedeni nedostaci pobijane presude. Ali bez obzira na to, vijeće je ispitalo pobijanu i u ovom pravcu, te utvrdilo neosnovanost i ovih žalbenih prigovora odbrane. 98. Prema ocjeni ovog vijeća, a suprotno takvim prigovorima branioca, ovo vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži sve ono što, u skladu s odredbom člana 285. stav 1. tačka a) ZKP BiH ista mora sadržavati. Tako je u presudi navedeno za koja se krivična djela optužena oglašava krivom, kao i činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela, kako organizovanog kriminala, tako i krivičnog djela poreska utaja, i one od kojih zavisi primjena relevantnih odredaba krivičnog zakona, kao i razloge u pogledu umišljaja optužene. Dakle, po ocjeni ovog vijeća presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te se ne može prihvatiti tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH. Što se tiče pitanja da li su obrazloženje i zaključci prvostepenog vijeća u skladu s izvedenim dokazima, odgovor na to pitanje se može jedino dati u okviru žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. IV. g) Žalbeni prigovori branioca optuženog Slobodana Marčete i punomoćnika

pravnog lica „Liberty“ d.o.o Banja Luka

99. S obzirom na činjenicu da je punomoćnik pravnog lica „Liberty“ d.o.o. u potpunosti prihvatio žalbene navode branioca optuženog Slobodana Marčete, ustvrdivši kako žalbeni navodi branioca optuženog istovremeno predstavljaju i žalbene navode punomoćnika optuženog pravnog lica „Liberty“ d.o.o. čiji je zakonski zastupnik optuženi Marčeta, ovo vijeće će odgovore na istaknute žalbene prigovore obje žalbe, dati u okviru ovog dijela presude, s obzirom da se ne ukazuje svrsishodnim ponavljati istovjetnu argumentaciju.

Član 297. stav 1. tačka c) ZKP BiH – odbrana smatra da je postupak vođen bez prisustva osobe

bez čijeg učešća nije bilo moguće donijeti presudu

100. Rukovodeći se naprijed istaknutim standardima, opisanim kroz odjeljak presude „Opšta pitanja“ apelaciono vijeće je navedene žalbene prigovore, istaknute od strane branioca optuženog, a označene kao žalbeni osnovi iz člana 297. stav 1 tačka c) ZKP BiH prima facie odbacilo kao neosnovane.

101. Budući da se žalbom branioca optuženog samo paušalno označava ovaj žalbeni osnov, odnosno samo ukazuje da je postupak vođen bez prisustva optuženog Kekerović Mlađena bez čijeg učešća navodno nije bilo moguće donijeti presudu, dakle, bez jasnog i argumentovanog obrazloženja kojim će se potkrijepiti istaknuti prigovor, isti nije mogao predstavljati valjanu osnova za ispitivanje prvostepene presude. Međutim, bez obzira na navedeno ovo vijeće nalazi opravdanim istaći da propust prvostepenog vijeća u tom pogledu ne postoji, te da je prvostepeno vijeće u potpunosti pravilno primjenilo odredbu člana 26. ZKP BiH i u odnosu na optuženog Kekerovića razdvojilo postupak s obzirom da je isti zaključio sporazum o priznanju krivice iz kog razloga je bilo neophodno u odnosu na to lice razdvojiti postupak i razmotriti ga u drugom predmetu, a koja činjenica sasvim sigurno predstavlja razlog svrsishodnosti, kako to propisuje navedena odredba ZKP BiH.


102. Prije svega branilac citira pojedine dijelove činjeničnog dijela izreke presude i u njima nalazi nerazumljivost i neodređenost, pa se tako pozvao na stranicu 17 izreke pobijane presude i citirao dio činjeničnog opisa: „...već se radi o fiktivnom prometu u smislu


29

člana 64 Zakona o PDV-u i člana 16 Zakona o UIO BiH...“ S ovim u vezi branilac smatra da bi se u ovakvoj vrsti krivičnih djela trebalo raditi o povredi određenih blanketnih propisa, tako da nije moguća gornja formulacija pozivanja na navedene zakonske propise, jer je trebalo reći da je navodna radnja izvršenja krivičnog djela protivna određenim blanketnim zakonskim propisima, a što govori da činjenični supstrat presude nije jasno određen. 103. Apelaciono vijeće ove prigovore odbrane, smatra neosnovanim. 104. S tim u vezi ovo vijeće zaključuje kako izreka presude nije nerazumljiva. Naprotiv, jezičkim tumačenjem citiranog dijela izreke presude, da se zaključiti kako ista u potpunosti odgovara značenju pravnog teksta opisanog u navedenim odredbama Zakona o PDV- u BiH i Zakona o UIO BiH. Naime, upravo navedenim odredbama, a posebno odredbom člana 16. Zakona o PDV- u BiH,data je definicija „fiktivnog prometa“ koji je nesumnjivo utvrđen u odnosu na radnje optuženog Marčete. Dakle, uzimajući u obzir značenje predmetnih odredbi da se zaključiti kako je optuženi preduzimajući svoje krivičnopravne radnje postupio u smislu navedene odredbe, te se stoga našlo potpuno logičnim i razumljivim tekst izreke formulisati na opisani način, a ne kako se to inputira žalbom branioca. 105. Nadalje, branilac se poziva i na druge dijelove činjeničnog opisa tačke 12 izreke presude, nalazi nejasnoću, te ističe da se utvrđeno odgovara dokazima, što izreku čini nejasnom, a posebno iz razloga jer se u dispozitivu presude pominje datum 29.06.2007. godine kao navodni datum fakturisanja sporne mašine pravnim licu „TRI MAR“ a što nije moguće jer je optuženi Marčeta spornu mašinu nabavio po računu od dana 10.07.2007. g. Isto tako iz dispozitiva je vidljivo da je Lazić spornu mašinu fakturisao Trivundža Biljani što nije moguće jer fakturisanje nije vršeno fizičkom nego pravnom licu tj društvu „TRI MAR“ d.o.o. . Nadalje, branilac se poziva i na dio izreke-tačka 12, gdje se navodi „uz pristanak Lazić...“, te postavlja pitanje zašto se Lazić oslobađa odgovornosti i saslušava samo u svojstvu svjedoka, a izvršio je identičnu radnu kao i optuženi Marčeta Slobodan. Pozivajući se na iskaz svjedoka Lazića, odbrana ističe kako tužilaštvo prilikom njegovog ispitivanja ne koristi formulaciju fiktivni promet, već prometu u tranzitu kako je tvrdio i sam svjedok na šta tužilaštvo nije imalo prigovora. Naime, na strani 99 presude se navodi da je Lazić Zlatko dogovorio kupovinu predmetne mašine u formi posla u tranzitu, na kom poslu je on zaradio 1000 KM i na koji iznos je platio porez, što je, po odbrani, još jedan u nizu apsurda, ali i pored svega sud ne poklanja vjeru ovom svjedoku optužbe, odnosno u vezi njegovog iskaza ne zauzima nikakav stav, iako je iskaz ovog svjedoka koristan za optuženog. Takođe, u tački 46 dispozitiva optužnice stoji: ...“ čime je sebi i pravnom licu „Liberty“ omogućio neosnovan odbitak ulaznog PDV-a u iznosu od 56.317,00 KM...“ dok u izreci presude-tačka 12 stoji: ...“ čime je sebi i pravnom licu „Liberty“ omogućio neosnovan odbitak ulaznog PDV-a u iznosu od 1.484,00 KM...“. S navedenim u vezi branilac ističe da pobijana presuda ne oslobađa krivice optuženog za ogromnu razliku navodno utajenog poreza, pa odbrani nije jasno kako se pojavila tolika razlika, na koji način se došlo do iznosa od 1.484,00 KM, što čak nije krivično djelo već prekršaj. Takođe, ovaj citat nema uporišta u dokaznom materijalu, kako dokaza optužbe tako ni dokaza odbrane. Odbrana posebno naglašava da u optužnici ne može stajati formulacija da je optuženi Marčeta Slobodan „sebi“ omogućio odbitak ulaznog PDV-a jer se takav odbitak pravno može povezivati samo sa pravnim licem. 106. Takođe, branilac se u žalbi pozvao na određene odredbe Zakona o trgovini RS, Zakona o obligacionim odnosima i Krivičnog zakona BiH, te je istakao da iz tumačenja odredbe člana 454. stav 1. ZOO, proizlazi da nije ispunjen uslov iz člana 1. stav 22. KZ BiH, jer se radi o pravnom prometu robe između dva lica ( prodavaca i kupca) a samim tim


30

nije ispunjen uslov da optuženi odgovaraju po osnovu člana 250, a u vezi sa članom 210 KZ BiH. Naime, iz nalaza vještaka Milaković Slobe proizlazi da se u vezi sporne mašine radilo o prodaji mašine u tranzitu ali između tri lica, što je i normalno jer je pravno lice „ MB Kekerović“ prodalo spornu mašinu pravnom licu „ Liberty“ , a pravno lice „Liberty“ istu prodalo pravnom licu „ LA.IM.EX“. Međutim, kada se dublje analizira tranzitni promet vidljivo je da tu nema tri lica, nego isključivo dva jer je u tranzitnom prometu nužno da se pojave dva prodavca i dva kupca, odnosno „Liberty“ se ovdje pojavljuje i kao kupac i kao prodavac. Prema tome, odbrana tvrdi da su ova lica povezana samo u tehničkom smislu jer se radi o tranzitnom prometu, ali je njihov međusobni odnos pravno razdvojen jer u prodaji robe postoje dva lica ( prodavac i kupac). Takođe, iz provedenih dokaza proizlazi da je ova roba-mašina plaćena kompenzacijom. Nadalje, kroz postupak se stalno potencira fiktivan promet mašine i nepostojanje iste, i to npr na stranici 89 svjedok tužilaštva Nebojša Kuruzović tvrdi da sporna mašina nije pronađena dok svjedok Stajić Zoran, zaposlenik UIO koji je vršio kontrolu „MB Kekerović“ navodi da je sporna mašina pronađena, a što je i istina i da vještačenje vrijednosti mašine nije bilo, što je još jedna činjenica koja nije potpuno ili je pogrešno utvrđena, dok se nepostojanje mašine olako uzima kao nesporna činjenica pri dokazivanju navodnog fiktivnog prometa.

107. Nadalje, branilac se poziva na navodno postojanje grupe, te postavlja pitanje zašto tužilaštvo povezuje pravno lice „LIBERTY“ i Marčeta Slobodana sa tom grupom ljudi, kada je jasno da tužilaštvo nije optužilo društvo LA.IM.EX.“ d.o.o. čime se prekida lanac navodne fiktivne prodaje, a time biva i prekinuta veza društva „LIBERTY“ sa daljom sudbinom te robe, a iz čega se da izvesti zaljučak da samoTužilaštvo prihvata činjenicu da je promet bio stvaran. 108. Konačno, branilac ističe da je sam svjedok Kuruzović Nebojša rekao da u periodu od 01.11.2007-30.04.2010 nije bilo odstupanja u obračunu PDV-a i da taj period nije uopšte sporan. Dakle, sporna je samo jedna kupoprodaja na osnovu koje je društvo steklo 1484,00 KM, pa se postavlja pitanje da ako je optuženi postupao kao član jedne organizovane kriminalne grupe kako je to pogrešno utvrđeno, kako nije preduzeo više takvih kupoprodaja, već samo jednu, obračunavši maržu od svega 1584,00 KM, a koji iznos je, istina, sadržan u zapisniku o kontroli UIO(dokaz T 146) sa posebnom naznakom da je taj zapisnik rađen 23.05.2011 za kontrolisani period od 01.07.2007. do 31.10.2007. godine, ali iz njegovog tabelarnog prikaza vidljivo je da se ovaj iznos uopšte ne dovodi u vezu sa novčanom inkriminacijom koja je postavljena u optužnici, a koja glasi na iznos od 56.317,00 KM, uz dalju konstataciju da nije jasno niti je gdje naznačeno da taj zapisnik i rješenje UIO od 22.06.2011(T147) imaju bilo kakve veze sa zaključkom UIO od 14.06.2011. godine (T 144), a ovo je sve relevatno za pogrešno karakterisanje ovog djela kao organizovani kriminal jer jasno je da nema relativne postojnosti grupe, nema plana djelovanja, nema veze između članova, nije dokazana hijerarhija niti uloge članova u istoj. Odbrana dakle ističe da nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi i „pomilovani“ Zlatko Lazić okarakterisali kao članovi grupe za organizovani kriminal, jer neoptuživanjem Lazića i društa „LA.IM.EX“ d.o.o. apsolutno je prekinut lanac navodne fiktivne prodaje jer je isti na stečenu dobit platio čak i PDV. Cijeneći sve izloženo, a uzimajući u obzir da se ovo djelo može izvršiti samo sa umišljajem, ostaje nejasno zašto nema u obrazloženju objašnjenja psihičkog odnosa prema radnji izvršenja krivičnog djela, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

109. Nakon što je ispitalo žalbene prigovore optuženog Slobodana Marčete i punomoćnika pravnog lica „Liberty“ d.o.o Banja Luka(paragrafi od 105 do 108 ove presude), a koje je branilac u pravilu podveo pod žalbeni osnov iz člana 296. tačka a) ZKP BiH(bitne povreda odredaba krivičnog postupka), ovo Vijeće je ocijenilo da su ti žalbeni prigovori neosnovani.


31

110. Prije svega ovo vijeće, a uzimajući u obzir suštinu ovih žalbenih navoda, primjećuje kako se njima većinom osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da žalilac kroz obrazloženje prigovora ukazuju na drugačije stanje stvari, cijeneći dokaznu snagu navedenih dokaza. Međutim, bez obzira na navedeno, drugostepeno vijeće će s ciljem izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja istovjetnih žalbenih navoda u okviru žalbenog osnova iz člana 296. tačka c) ZKP BiH(pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) odgovore u pogledu ovih prigovora dati u okviru žalbenog osnova kako ga je označio sam žalilac. 111. Po ocjeni ovog vijeća neosnovano se žalbom advokata Davidovića, prigovara da je izreka presude, odnosno njena tačka 12, nerazumljiva, nejasna i da ne odgovora izvedenim dokazima. Prema ocjeni ovog vijeća, pobijana presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 286. ZKP BiH, pa stoga, niti izreka presude, nije nerazumljiva ni nejasna, niti postoji protivrječnost sa samom sobom i sa obrazloženjem, kako to neosnovano navodi branilac u žalbi. Nerazumljivost presude bi postojala kada bi postojale dvojbe o tome šta je sud zaključio, odnosno, kada se ono što je zaključio ne bi moglo razumjeti, što se za ovu presudu ne bi osnovano moglo zaključiti.

112. Tako je prvostepeno vijeće, suprotno navodima odbrane, dovodeći u vezu sadržaj materijalne dokumentacije(fakture, i to od prve koju je sačinilo odgovorno lice pravnog lica „Ceresol“ d.o.o. kao prvi prodavac, preko fakture pravnog lica „MB Kekerović“, fakture pravnog lica „Liberty“ d.o.o., fakture pravnog lica LA.IM.EX. d.o.o., i konačno fakture pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o., nalaza i mišljenja vještaka Mirsade Čeho i dr.) sa iskazima svjedoka optužbe Nebojše Kuruzovića i Smaje Brkića, te uzimajući čitav niz nelogičnih poslovnih odnosa(predmetna roba-mašina u dva dana promijenila šest vlasnika uz činjenicu da je roba od jednog iz lanca pravnih lica prodata i prije nego je zaprimljena, kao i da ne postoji dokumentacija u pravnom licu „Ceresol“ d.o.o. kao prvom prodavcu da je predmetna mašina uopšte i otpremljena prema prvom kupcu „MB Kekerović d.o.o.), pravilno utvrdilo postojanje fiktivnog prometa, dakle prometa koji se ogledao samo kroz kolanje dokumentacije koju nije pratio stvarni promet robe,a koja utvrđena činjenica nije mogla biti dovedena u pitanje osporavanjima odbrane kroz saslušanje vještaka Slobe Milakovića koji je ukazivao na ispravnost dokumentacije odnosno postojanje prodaje u tranzitu ili pak kroz iskaz Zlatka Lazića koji je takođe tvrdio da se radilo o prometu u tranzitu, odnosno pozivanjem odbrane na odredbe drugih zakona, a prvenstveno se to odnosi na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, i prema stavu ovoga vijeća, a koje je iznio i prvostepeni sud neophodno je imati u vidu činjenicu da čak ni potpuno uredna dokumentacija na šta je ukazivao pomenuti vještak, ne bi automatski bila pouzdan dokaz da je stvarni promet robe i obavljen, te da se pouzdan zaključak o tome pogotovo ne može izvlačiti iz navedene činjenice, kakvu imamo u ovom slučaju. U praksi, veoma često, posebno u predmetima poreske utaje i pranja novca, imamo situaciju da dokumentacija govori jedno, odnosno da je promet robe postojao, a da je stvarnost bila sasvim drugačija, odnosno da prometa robe uopšte nije bilo. Stoga se samo na osnovu dokumentacije, koja je i samo bila predmet ocjene vještaka odbrane, bez ulaženja u poslovnu logiku ili bez neposredne inspekcije pojedinog pravnog lica, ne može donijeti valjan zaključak da li je stvarnog prometa između navedenih firmi bilo ili ne. Ovu bitnu činjenicu, prvostepeni sud je utvrdio upravo dovodeću u vezu sve navedeno, a koji zaključak dijeli i ovo vijeće. Kada je u pitanju prigovor odbrane koji je išao u pravcu da je tužilac bio dužan optužiti i Lazić Zlatka, a ne dati mu status svjedoka, apelaciono vijeće se, s obzirom na ovako utvrđenje stanja stvari, neće upuštati u način rada tužioca s obzirom da, a što je i braniocu poznato jer nije neuka stranka, odredba člana 16. ZKP BiH propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca. Dakle, u


32

isključivoj je nadležnosti tužioca da shodno vlastitoj procjeni odluči, da li će i protiv koje osobe i za koje djelo preduzeti krivično gonjenje, te se pozivanje žalioca zašto i prema svjedoku Laziću nije postupljeno na isti način, za razriješenje ove krivičnopravne stvari, ukazuje potpuno bespredmetnim.

113. Nadalje, a cijeneći navedene prigovore u smislu nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti optuženog istoj ,ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud na ispravan način pravilno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se stavljaju na teret optuženom, dajući valjano obrazloženje na stranici 207. pobijane presude, a koje u cijelosti prihvata i ovo vijeće. Naime, kada je u pitanju ovaj prigovor, a kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje argumentacije, ovo vijeće će u tom pogledu žalioca uputiti na paragrafe 93-94, gdje je dato detaljno obrazloženje u smislu pravilnog utvrđenja prvostepenog suda u pogledu postojanja organizovane kriminalne grupe koju je organizovao optuženi Kekerović, odnosno pripadnosti istoj optužene Biljane Trivundža i optuženog Marčeta Slobodana,a sve to iz razloga što se radilo o istom krivičnopravnom događaju(navodno prometovanje mašine za proizvodnju plastike WINDSOR hsi200), a u kojemu je svoje učešće uzeo i optuženi Marčeta, kroz angažovanje svog pravnog lica „Liberty“ d.o.o. u evidentno fiktivnom prometu. Iz samog utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi postojanje organizovane grupe ljudi, koju su pored optuženog Slobodana Marčete, činili i optužena Biljana Trivundža, kao i Mlađen Kekerović u svojstvu organizatora, organizovane sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Dakle, imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, prema ocjeni i ovog vijeća, pravilno zaključio da je provedenim dokazima ustanovljeno da je optuženi djelovao kao pripadnik grupe, budući da upravo iz samog činjeničnog supstrata radnji za koje je oglašen krivim proizilazi da je optuženi predstavljao samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodnom dogovoru sa navedenim osobama, a čiji status njega kao pripadnika grupe se ne dovodi u pitanje činjenicom da se radilo o samo jednom fiktivno prikazanom prometu, kako se to implicira žalbom branioca. 114. Vezano za navode žalioca kojima se ukazuje na nerazumljivost izreke s obzirom da je optuženi, odnosno njegovo pravno lice terećeno za određen iznos utajenog PDV-, dok je izrekom presudom utvrđen sasvim drugi iznos, te da ga je u odnosu na tu razliku neophodno bilo osloboditi optužbe, ovo vijeće takođe nalazi neosnovanim.

115. Naime, suprotno navodima žalbe, apelaciono vijeće nalazi da prvostepeno vijeće navodnim propuštanjem donošenja odluke da optuženog oslobodi optužbe za dio imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela, s obzirom da je utvrđen manji iznos od onoga kojim je terećen optužnicom, nije počinilo bilo kakvu povredu koju propisuju odredbe člana 297. stav 1. i 2, ZKP BiH. Naprotiv, prema stavu ovoga vijeća utvrđujući tačan iznos utajenog poreza od strane optuženog, odnosno njegovog pravnog lica, prvostepeno vijeće je rukovodeći se odredbama stava 1. i 2. člana 280. ZKP BiH samo izvršilo korekciju činjenica(visina utajenog poreza) koje pobliže konkretizuju djelo iz optužnice, a koje su nastale kao rezultat dokaznog postupka, ne dirajući time u identitet optužbe. Dakle, prvostepeno vijeće nije našlo nedokazanim okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela (determiniranog u vremenu i prostoru, te objektom i sredstvom) i onih okolnosti od kojih zavisi primjena određene materijalnopravne odredbe, naprotiv iste su utvrđene, pa se stoga nije našlo ni opravdanim u odnosu na neutvrđenu visinu utajenog poreza donositi presuda kojom se optuženi u tom dijelu oslobađa od optužbe.

116. Kada je u pitanju prigovor branioca, da je u činjeničnom opisu tačke 12. izreke presude naznačeno da je direktor pravnog lica „LA.IM.EX. d.o.o. spornu mašinu fakturisao


33

Biljani Trivundži, a ne njenom pravnom licu što je jedino i moguće, ovo vijeće istaknuti prigovor nalazi potpuno neosnovanim, Naime,detaljnim analiziranjem činjeničnog opisa tačke 12 izreke presude, da se zaključiti upravo suprotno, te će ovo vijeće ovom prilikom samo citirati relevantni dio činjeničnog opisa navedene tačke izreke presude: ...“ a Lazić Zlatko po fakturi broj: 139/07 od 29.06.2007. godine predmetnu mašinu fakturisao pravnom licu „Tri Mar“ za iznos...“.

117. Konačno, kada je u pitanju prigovor žalioca da u izreci presude ne može stajati formulacija da je optuženi Marčeta Slobodan „sebi“ omogućio odbitak ulaznog PDV-a jer se takav odbitak pravno može povezivati samo sa pravnim licem, ovo vijeće takav stav prihvata, ali s druge strane ga i ne cijeni propustom koji bi u pitanje doveo razumljivost izreke. Naime, prema stavu ovoga vijeća, a uzimajući u obzir kompletan sadržaj činjeničnog opisa ove tačke izreke presude, bez izvlačenja iz konteksta jednog njenog dijela, kako to neopravdano čini žalba, nedvojbeno se da zaključiti da iz činjeničnog supstrata iste proizlazi da je u istom, pored navoda ...“sebi“...sadržana formulacija i ...“i pravnom licu „Liberty“ d.o.o. Banja Luka omogućio neosnovan odbitak PDV-a...“, što jasno implicira na zaključak da je to pravno lice koje je ostvarilo pravo na povrat PDV, a da se optuženi kao njegov direktor pojavljuje u ulozi osobe koja ga zastupa, a posredno raspolaže imovinskopravnom koristi stečenom izvršenjem krivičnog djela.

V - ŽALBENI PRIGOVORI ODBRANE KOJIMA SE UKAZUJE NA POGREŠNO I

NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE


118. Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost. 119. Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utvrditi da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima došao do tog zaključka isključujući svaku razumnu sumnju. Neće svaka činjenična greška biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je uzrokovala nepravilnu presudu što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod sudskog postupka, kao u slučaju kada je optuženi osuđen uprkos nedostatku dokaza o biću krivičnog djela. 120. Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan, žalbeno vijeće će krenuti od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu, kao opšte načelo da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća. Stoga žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. 121. Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda ili kada je ocjena dokaza “potpuno pogrešna.”


34

122. U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja, u skladu sa članom 6. stav 1. EKLJP.3 Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja. Vrlo rijetko se činjenica može dokazati izvan svake sumnje. Svakako, kao kada se sastave svi dijelovi neke slagalice, ponekad posredni dokazi mogu biti uvjerljiviji od svjedočenja neposrednog očevica koje može biti podložno varljivosti ljudske percepcije.

V. a) Žalbeni prigovori branioca optužene Slobodanke Zrnić Babić

123. Žalbom branioca optužene se tvrdi da je pobijana presuda pobrojala izvedene subjektivne dokaze ali ne većinu materijalnih dokaza, te je u svom obrazloženju fotografski prenijela iskaze svjedoka, ali ne svih, te i svjedočenje optužene Zrnić Babić Slobodanke. Također se navodi da je izostala analiza izvedenih dokaza i zakljčci šta se od tih dokaza odnosi na navodno utvrđeno činjenično stanje a šta ne, a to se posebno odnosi na dokaze odbrane odnosno dokaze koji potvrđuju svjedočenje optužene, koja je tvrdila da se nalazila u pravnoj i stvaranoj zabludi. 124. Navedeni žalbeni prigovori nisu osnovani i ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost pobijane presude u pogledu subjektivnog odnosa optužene prema učinjenom krivičnom djelu. 125. Naime, u odnosu na tu činjenicu, pobijana presuda nudi jasne i razumljive razloge za zaključak da je optužena predmetno krivično djelo preduzela s umišljajem, svjesna djela i posljedica preduzetih radnji, što je jasno i konkretno obrazloženo u pobijanoj presudi,a posebno 171., 172., 173. i 174. Kako to pravilno navodi prvostepeni sud nesporno je da je optužena Zrnić Babić, kao direktor pravnog lica „Euro-Sol““ d.o.o. K. Dubica, bila i odgovorno lice u pravnom licu i da je kao takva bila obavještena o svim procesima rada i poslovanju pravnog lica, tako da je sve što je u firmi rađeno, preduzimano je uz njeno znanje i saglasnost. 126. I ovo vijeće nije moglo prihvatiti tvrdnju žalbe da je optužena fakture sačinjavala i potpisivala ne znajući o čemu se radi, ili pak da je to činila pod prijetnjom Mlađena Kekerovića, a prilikom ocjene njene odgovornosti za djelo koje joj je stavljeno na teret. Utvrđenost činjenice da je Mlađen Kekerović izrazito uticao na poslovnu politiku pravnog lica optužene u tom pogledu ne ukazuje se odlučujućim, jer optužena evidentno ničim nije bila uslovljena da preuzme funkciju direktora pravnog lica, a koju funkciju je do nje preduzimala supruga Mlađena Kekerovića. Naime, navodi da je to činila pod prijetnjom Mlađena Kekerovića, bez bilo kakvog opredmećenja odnosno davanja argumenata u tom pravcu, i po shvatanja ovog vijeća predstavljaju samo paušalne navode kojima se nastoji ublažiti odgovornost optužene jer ista u vremenskom periodu ničim nije ukazala na bilo kakvu izloženost prijetnji, a tom mogućnošću je realno raspolagala Stoga se teza odbrane o nepostojanju odgovornosti optužene zbog navodnog, odnosno pretežnog upravljanja firmom „Euro-Sol“ d.o.o. iz sjene, od strane Kekerovića, ukazuje neprihvatljivom. Ovo

3 M.Š., AP-661/04 (Ustavni sud BiH), Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 22. aprila 2005. godine, para. 36.


35

posebno stoga što i iz iskaza svjedoka Steve Kvrgića, vozača u pravnom licu „MB Kekerović“ proizlazi da je optužena bila „glavna“ u pravnom licu „Euro Sol“ d.o.o., a koji iskaz je potvrđen i iskazom svjedoka Mirjanić Gorana koji je potvrdio da je optužena ne samo formalno, već i faktički bila direktor i rukovodilac poslovanja pravnog lica „Euro-Sol“ d.o.o., dodajući da kada je postao uposlenik optuženicinog pravnog lica fakture za ovo pravno lice sačinjavao po isključivim uputama optužene. Kada se navedenom doda sadržaj ostale relevantne materijalne dokumentacije, a prvenstveno se to odnosi na pronađeni rokovnik optužene u kojemu je upisivala finansijske stavke i poslovanje pravnog lica „Euro-Sol“ d.o.o. sve navedeno u konačnici upućuje na zaključak o postojanju njenog znanja i saglasnosti za vršenjem predmetnog krivičnog djela, odnosno postojanju njenog umišljaja kao bitnog elementa ovog krivičnog djela. Kao razlog više pravilnosti zaključka prvostepenog suda u pogledu krivice optužene, vijeće nalazi i u samim radnjama optužene koje se protežu od obavljanja velikog broja transakcija, podizanja kredita, raspolaganjem velikim brojem otvrorenih računa, novcem na istim, kao i njegovim transferisanjem prema drugim licima, pa i prema Radovanu Kekeroviću koji je pravosnažno oglašen krivim za istovjetne krivičnopravne radnje. Dakle, iz samih radnji optužene da se se izvući zaključak da se nije radilo o radnjama preduzetim s neznanjem. 127. Imajući u vidu da je ispravno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud iznio valjan zaključak u pogledu činjenice da je optužena u konkretnom slučaju postupala sa direktnim umišljajem. Suprotno žalbenim prigovorima, i po ocjeni ovog vijeća, optužena je bilo svjesna i htjela da radnjama opisanim kroz tačke 1. 2. i 3. izreke presude, kao odgovorno lice u pravnom licu „Euro-Sol“ d.o.o., kako svom, tako i pravnim licima „MB Kekerović“, „Janjoš“ d.o.o i „Zoral komerc“ d.o.o omogući nezakonit i neosnovan odbitak ulaznog PDV i sticanje protipravne imovinske koristi. 128. Slijedeći izneseno, ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatralo dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenta, u svijetlu svih provedenih dokaza, kako objektivnih, tako i subjektivnih i tek na osnovu takve ocjene izvelo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući odredbu člana 281. stav 2. i 290. ZKP BiH, kao i princip zakonitosti dokaza. Iz tih razloga žalbeni prigovori odbrane optužene, kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odbijaju se kao neosnovani.

V. b) Žalbeni prigovori branioca optuženog pravnog lica „Janjoš“ d.o.o Prijedor

129. Odbrana tvrdi da se pobijana presuda temelji isključivo na dokumentu uloženom kao

dokaz tužilaštva T-12, odnosno nalazu i mišljenju vještaka Čeho Mirsade. Odbrana smatra da se ne radi o nikakvom stručnom nalazu niti mišljenju već o uvezanoj zbirci zapisnika kontrolora poreske uprave. Ostali izvedeni dokazi kreću se u pravcu knjigovodstveno iskazanih poreskih obaveza kao i načina poslovanja pravnih lica i nisu od uticaja na odluku suda. Odbrana ukazuje da ni sam ovaj vještak nije mogao dati odgovor da li su optuženi počinili krivično djelo poreske utaje, a da joj nije ni bio zadatak, kao ni da utvrdi iznos štete za budžet BiH ni visinu ostvarene imovinske koristi. Odbrana nadalje ukazuje da nisu izvedeni dokazi iz kojih bi se zaključilo postojanje grupe koja je zajedničkim djelovanjem izvršila djela za koja se terete. Prema odbrani sporan je ulazni PDV i ostvareni nezakoniti povrat PDV, odnosno nezakonito korištenje poreskog kredita na ime navodnih fitivnih faktura. S tim u vezi odbrana ističe da je pravno lice „JANJOŠ“ d.o.o. izmirivalo svoje poreske obaveze po osnovu izlaznog PDV-a i sve i da je tačna tvrdnja da je ovo pravno lice izdalo neku fiktivnu fakturu nekom drugom od optuženih, nije moglo doći do poreske utaje ni ostvarivanja protivpravne imovinske koristi jer se ovom


36

fakturom stvara obaveza a ne poreski kredit. Ukoliko bi neko iskoristio tu fakturu i ostvario povrat poreza, to firmu „JANJOŠ“ ne bi oslobodilo obaveze da izmiri svoju poresku obavezu po osnovu izlaznog PDV-a. Prema tezi odbrane u ovakvim transakcijama krajnji ishod niti je utaja poreza niti stvarna šteta po budžet već se radilo samo o dizanju „kreditnog rejtinga“ kod banaka pravnog lica „JANJOŠ“ d.o.o.., odnosno radilo se o tzv korisnoj malverzaciji, te se žalbom dodaje da samo kruženje papira se u biti ne može kvalifikovati kao radnje utaje poreza jer se radi o zakonitom trgovanju robom u tranzitu. Dakle, prema odbrani činjenično stanje je pogrešno utvrđeno kada su u pitanju radnje „JANJOŠ“ d.o.o.., odnosno odbrana smatra da Tužilaštvo BiH u toku postupka nije dokazalo niti je pokušalo dokazati da je pravno lice izvršilo krivično djelo poreske utaje, te da radnje koje su mu stavljene na teret ne mogu kvalifikovati kao to krivično djelo , već se samo može raditi o eventualnom pomaganju drugom licu, ali kada se ima u vidu da je „JANJOŠ“ i na te fakture koje su navodno fiktivne iskazalo i platilo svoju poresku obavezu po osnovu izlaznog PDV-a onda ni tu nema poreske utaje ni štete po budžet, odnosno radi se o povratu novca koji je ovo pravno lice uplatilo u budžet iako nije bilo obavezno. Istu tezu žalilac iznosi i u pogledu navodnog počinjenja krivičnog djela pranje novca te ističe da nije sporno da se radilo o velikim firmama, sa većim brojem zaposlenih, da je njihova međusobna razmjena bila svakodnevna, a plaćanje je vršeno žiralno, dakle novcem koji je bio u legalnim tokovima i koji nije trebalo prati.

130. Navedene prigovore ovo vijeće nalazi neosnovanim, te ih kao takve u cjelosti odbija.

131. Naime, prvostepenom presudom, utvrđeno je da dokumentacija pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. kada je u pitanju poslovanje sa pravnim licima „MB Kekerović“ i „Euro-Sol“ d.o.o, nije vjerodostojna i da ne dokazuje da je bilo stvarnog prometa robe.

132. Suprotno žalbenim navodima odbrane optuženog pravnog lica „Janjoš“ d.o.o., navedeni zaključak, ne proizilazi samo i isključivo iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe Čeho, isti proizilazi i temelji se na iskazima svjedoka UIO Majstorović Zagorke, Tomašević Gordane, Galić Zorice, Huskić Azre inspektora UIO, te svjedoka Steve Kvrgića , Lazarević Zorana i Gajić Marka datih u svojstvu svjedoka u toku prvostepenog postupka.

133. Analizirajući sadržaj pobijane presude, ovo vijeće nalazi da su neosnovani žalbeni navodi da nalaz i mišljenje vještaka optužbe predstavlja samo zbirku zapisnika inspektora UIO koji su vršili kontrolu kako optuženog pravnog lica „Janjoš“ tako i drugih navedenih pravnih lica sa kojima je optuženo pravno lice navodno poslovalo. Naime, i prema ocjeni ovog vijeća, nalaz i mišljenje vještaka Mirsade Čeho, objektivan je i dat je prema pravilima struke za oblast finansija, u koju domenu spada i konkretan predmet vještačenja. Kako se kroz prikazani promet optuženog pravnog lica i navedenih pravnih lica, pojavljuju samo finansijske transakcije, to prvostepeno vijeće osnovano zaključuje da je vještak Mirsada Čeho kompetentna da da svoje stručno mišljenje u ovom krivičnom postupku. Osim toga, vijeće je posebno imalo u vidu činjenicu da se radi o vještaku finansijske struke sa dugogodišnjim iskustvom, a koji se u tom svojstvu pojavljivao u više navrata pred ovim Sudom.

134. Naime, pobijana presuda pravilno konstatuje da iz nalaz i mišljenja pomenutog vještaka proizlazi da je pravno lice „Janjoš“ d.o.o. u inkrminisamnom periodu u navodnom poslovanju sa pravnim licima „MB Kekerović“ i „Euro-Sol“ preduzelo krivičnopravne radnje na način da je u poslovnim knjigama i PDV prijavama podnesenim UIO BiH u periodu od 2006. godine do 2009. godine iskazalo lažne podatke o stečenim oporezivim prihodima navedenog pravnog lica, koje su ovjerene pečatom pravnog lica “Janjoš” d.o.o. Prijedor, dajući lažne podatke, a čime je pravno lice iskazalo „fiktivne“ nabavke i „fiktivne“ isporuke mašina, opreme i druge robe široke potrošnje (piva, brašna, mlijeka alkoholnih pića i dr.),


37

dok je s druge strane u svojim poslovnim knjigama prikazivalo da su međusobne obaveze prema pravnim licima koja se pojavljuju kao navodni dobavljači i navodni kupci mašina, opreme i robe, zatvarane „fiktivnim“ ugovorima o kompenzacijama i ugovorima o cesijama jer stvarnog plaćanja prema dobavljačima nije bilo, već je po nezakonito i neosnovano izvršenom povratu PDV-a, izvršeno žiralno plaćanje i uplata novčanih sredstava u korist pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor od strane pravnih lica „MB Kekerović“ d.o.o. Laktaši i „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica koja su prikazana kao da se radi o uplatama za robe i mašine po fakturama koje se odnose na fiktivan promet. Dakle, na ovaj način, u lancu „fiktivnih“ prometa između pravnih lica „MB Kekerović“ d.o.o. Laktaši, „Euro Sol“ d.o.o. Kozarska Dubica i „Janjoš“ d.o.o. Prijedor kao krajnjeg kupca, navedena pravna lica su pravnom licu „Janjoš“d.o.o.Prijedor omogućili neosnovano smanjivanje ukupnih obaveza po osnovu PDV-a po osnovu tako prikazanih „fiktivnih“ nabavki iskazanih u podnesenim mjesečnim PDV prijavama u periodu od 2006-2009. godine ,dok je pravno lice „Janjoš“ d.o.o. Prijedor ostvarivalo pravo na poreski kredit kod UIO BiH, a da stvarnog prometa u smislu odredbi člana 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nije bilo, kao ni u smislu odredbi člana 64. Zakona o PDV-u i člana 16. Zakona o UIO BiH, čime je pravno lice „Janjoš“ postupalo suprotno odredbama člana 38. i 39. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost i steklo protivpravnu imovinsku korist veće vrijednosti koju će unositi u legalne privredne tokove.

135. Dalje u pobijanoj presudi navodi se da je nesumnjivo utvrđeno da je ovakav zaključak podržan i zapisnikom o kontroli pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. od 23.05.2011. godine, koji je konzistentan sadržaju zapisnika o kontroli pravnih lica sa kojima je optuženo pravno lice „Janjoš“ navodno poslovalo. To prije svega proizilazi iz sadržaja iskaza svjedoka Steve Kvrgića, vozača u pravnom licu „MB Kekerović“ koji je potvrdio da se na pojedinim faturama pravnog lica „MB Kekerović“ upućenim prema optuženom pravnom licu „Janjoš“ d.o.o. ne nalazi njegov potpis, uz navođenje da sasvim sigurno u jednom danu nije mogao izvršiti više prevoza robe kako se je to bilo naznačeno na pojedinim fakturama. Saglasno zaključku nalaza i mišljenja vještaka o fiktivnosti prometa, svjedočio je i svjedok Zoran Lazarević, i to u fazi istrage, kada je ustvrdio kako on i pored činjenice da se njegovo ime nalazi na više faktura „MB Kekerović“ upućenih prema „Janjoš“ d. o.o., nije vršio prevoz robe.

136. Dakle, kada se nalaz i mišljenje vještaka optužbe dovede u vezu sa ispravnom ocjenom iskaza ovih saslušanih svjedoka, izvodi se nesporni zaključak da izdatu računovodstveno-knjigovodstvenu dokumentaciju pravnog lica „MB Kekerović“ upućenu prema optuženom pravnom licu „Janjoš“ evidentno nije pratila roba(ulje, brašno, vino i sl), te takav nedostatak i po ocjeni ovog vijeća, nesumnjivo te dokumente čini nevjerodostojnim.

137. U daljem obrazloženju pobijane presude, a po istom modusu nesumnjivo i argumentirano utvrđuje se da je predočena dokumentacija pravnog lica „Janjoš“ gdje se ovo pravno lice pojavljivalo u ulozi prodavca, a prema pravnom licu „Euro-Sol“ d.o.o. kao kupcu sačinjavana fiktivno, na koji način je ovom pravnom licu neosnovano omogućeno pravo odbitkka ulaznog PDV-a, kao i da je u navodnom poslovnom odnosu pravnog lica „MB Kekerović“ d.o.o. i optuženog pravnog lica „Janjoš“ izdavana fiktivna dokumentacija koju nije pratio promet robom, a koje činjenice su potvrđene iskazima vozača čija su se imena pojavljivala na izdatim fakturama, a koji su izričito negirali prevoz robe.

138. Sve utvrđene činjenice i po ocjeni ovog vijeća, a što je ispravno ocijenjeno i od strane prvostepenog suda, upravo ukazuju na nepostojeći promet roba između “Janjoš” i “MB Kekerović“ i „Euro-Sol“, koji osim što je optuženom pravnom licu „Janjoš“ omogućio neosnovano pravo na odbitak ulaznog PDV, bilo kroz podnošenje zahtjeva za njegov


38

povrat UIO, bilo kroz ostvarenje poreskog kredita, tako i pružanje iste mogućnosti pravnim licima „MB Kekerović“ i „Euro-Sol“ koji su nakon njegovog povrata vršili žiralno plaćanje i uplatu novčanih sredstava u korist pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. Prijedor koja su prikazana kao da se radi o uplatama za robe i mašine po fakturama koje se odnose na fiktivan promet.

139. Nadalje, suprotno navodima žalbe, i po ocjeni ovog vijeća, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je pravno lice „Janjoš“ poslovalo sa pripadnicima grupe za organizovani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZ BiH, koja je formirana sa ciljem sticanja protupravne imovinske koristi (iz koristoljublja), na način da je odgovorno lice u ovom pravnom licu unosilo neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima koji su od uticaja na utvrđivanje poreskih obaveza po poreskom zakonodavstvu BiH, odnosno zajedničkim djelovanjem sa drugim pripadnicima grupe učestvovala u organiziranju, pripremanju, kooordiniranju navedenih radnji, sa ciljem sticanja imovinske koristi kroz neosnovani povrata PDV-a,odnosno ostvarenjem poreskog kredita iako na to nije imala pravo, a shodno činjenici da se nije radilo o stvarnom, već fiktivnom prometu robe, kao i da je s druge strane iste neosnovane povlastice(povrat PDV-a) omogućila i pravnim licima „MB Kekerović“ d.o.o. i „Euro-Sol“ d.o.o., čija odgovorna lica su taj nelegalno stečeni novac unijela u legalne novčane tokove, kojim radnjama je realno nanesena šteta jedinstvenom ekonomskom prostoru BiH počinivši time krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZ BiH.

140. Dakle, upravo iz njihovog načina poslovanja, odnosno utvrđenog činjeničnog opisa osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, nesporno proizlazi da optužena nije djelovala kao pojedinac u izvršenju krivičnog djela poreska utaja iz člana 210. stav 3. KZ BiH i krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2 istog zakona za koja je i oglašena odgovorna pobijanom presudom, nego kao pripadnik grupe ljudi koja je organizirana i koordinirana sa ciljem vršenja istog, djelujući i preduzimajući radnje kojim je ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2 KZ BiH a u vezi sa krivičnim djelom porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH BiH i krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2 istog zakona a u vezi sa članom 54. KZ BiH . Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, prema ocjeni ovog vijeća, pravilno zaključio da je provedenim dokazima ustanovljeno da je optužena djelovala kao pripadnik grupe, budući da upravo iz samog činjeničnog supstrata radnji za koje je oglašena krivom proizilazi da je optužena predstavljala samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, a čije je odgovorno lice djelovalo po prethodnom dogovoru sa Mlađenom Kekerovićem i Slobodankom Zrnić Babić koji su dio te organizirane grupe, a što posebno proizilazi iz utvrđene nevjerodostojnosti materijalne dokumentacije koja je sačinjavana kao „podloga“ navodnom prometu robe između njihovih pravnih lica, a na koje okolnosti je saslušano više svjedoka i vještak optužbe, iznoseći prihvatljivu argumentaciju u pravcu fiktivnosti prometa.

141. Stoga, i po ocjeni ovog vijeća, obzirom da optuženo pravno lice „Janjoš“ ne raspolaže valjanom dokumentacijom da je predmetnu robu uistinu prodavao, odnosno kupovao zavisno od uloge u kojoj se nalazilo a vezano za navodno poslovanje sa pravnim licima „MB Kekerović“ i „Euro-Sol“, nesumnjivo se može zaključiti da stvarnog prometa robe između navednih pravnih lica nije bilo, te suprotni žalbeni prigovori odbrane navedeni zaključak nisu niti mogli dovesti u pitanje.

142. Iz navedenih razloga, apelaciono vijeće cijeni da je činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno na pravilan i potpun način, te su istaknuti žalbeni prigovori branioca optuženog pravnog lica „Janjoš“, po navedenom žalbenom osnovu, ocijenjeni neosnovanim.

V. c) Žalbeni prigovori branioca optuženog Predraga Vidića i zastupnika


39

pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o., advokata Gorana Gligića

143. Osporavajući utvrđenja tačke 4. pobijane presude, a kada je u pitanju poslovni odnos između pravnog lica „Hong“ d.o.o. i „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o čije je odgovorno lice bio njegov branjenik, a tiče se prometa spornih satova, branilac ističe da ključni dokaz fiktivnosti navedenog poslovnog odnosa sud nalazi u Zapisniku o kontroli poreskog obveznika „MB Kekerović“ iz koga se vidi da se radi o kineskim satovima, te da na uvoznoj deklaraciji stoji da je uvoznik bilo pravno lice „Hong“ i da su plaćani po 1,5 KM. U tom pravcu Sud konstatuje da je dokumenatacija pravnog lica „Hong“ bila nedostupna, kao i dokumentacija „Woodland zemlja i šume“ koja je izgorila, pa je onda i nelogično da se poziva na Zapisnik o kontroli pravnog lica „Hong“ i svjedočenje inspektora Sirćo Nezira koji kaže da ovo pravno lice nije evidentiralo promet ovih satova sa „Woodland Zemlja i šume“. Upravo ovo je tvrdila i odbrana da satovi koji su prometovani prema pravnom licu „MB Kekerović“ nisu ni nabavljeni direktno od pravnog lica „Hong“ onako kako stoji u optužnici. Dakle, tužilaštvo nije ponudilo dokaze da je „Woodland Zemlja i šume“ sporne satove uopšte probavilo od pravnog lica „Hong“, zatim da se ovdje uopšte radi o istim satovima koje je pravno lice „Hong“ nabavilo iz Kine po cijeni od po 1,5 KM, a zatim i po kojoj cijeni je pravno lice „Woodland Zemlja i šume“ nabavilo ove satove od ovoga ili nekog drugog lica, a što je sve od ključnog značaja za tvrdnju da je optuženi putem privrednog društva u kojem je radio cijenu satova nesrazmjeno uvećao da bi se krajnjim kupcima omogućio neosnovani odbitak ulaznog PDV-a. Nadalje, žalba ukazuje i na druge po njenom mišljenju nelogičnosti, te postavlja pitanje kako se moglo doći do zaključka da pravna osoba „Woodland Zemlja i šume“ koja je u periodu od osnivanja do prodaje Udovčić Ranku, dakle radi se o periodu od 5 godina, imala samo dva povrata PDV-a po službenoj dužnosti u periodu koji se ne odnosi na inkriminisani period u ukupnom iznosu od 770 KM i niti jedan utvrđeni sporni promet bilo kakve robe, odjednom postaje(na period od 25 dana) dio organizovane kriminalne grupe da bi nekim drugim licima pomogla u poreskoj utaji iz motiva i korist koji čak ni presudom nisu utvrđeni, a propušta tu istu poresku utaju izvršiti direktno na način da iskoristi povlasticu u pogledu milionskog ulaznog PDV-a za taj juli mjesec 2009. godine. Konačno, branilac ukazuje da je sud u presudi razdvojio isporuku satova koju je „Woodland Zemlja i šume“ isporučilo „Forteco“ d.o.o. iako se u optužnici tvrdi da se radi o istom fiktivnom prometu satova nabavljenih od „Hong“ d.o.o. s obzirom da sud na strani 187 u obrazloženju prometa satova između između „Forteco“ i „Woodland Zemlja i šume“ kao jedinu spornu okolnost naznačava to što su ova dva preduzeća ugovor o konsignaciji prikazali kao ugovor o kuporodaji. S tim u vezi se postavlja pitanje da li su satovi koje je „Woodland Zemlja i šume“ isporučio „Fortecu“ nabavljeni od „Hong“ na isti način nabavljeni i isporučeni Kekeroviću i ako jesu zašto to sudu nije bilo sporno prilikom ovog prometa, a ako nisu zašto sud i kod prometa satova sa „MB Kekerović“ nije cijenio druge mogućnosti pod kojima su ovi satovi mogli biti nabavljeni. Shodno navedenom, a čitajući presudu stiče se utisak da istovjetna nabavka satova kako to tvrdi optužnica, za sud u jednom slučaju nije uopšte sporna a u drugom jeste.

144. Nadalje, branilac ukazuje na stranicu 188. pobijane presude, te ističe da sud pogrešno cijeni nalaz vještaka odbrane Spasojevića jer je ocijenio nerelavntnom tvrdnju vještaka da se pored ulaznog PDV kao povlastice morao cijeniti i izlazni PDV kao obaveza. Naime, u optužnici i u presudi je pogrešno i nesaglasno dokazima koje je optužba provela, iskazana povlastica koju su „MB Kekerović“ i „Forteco“ mogli imati na ime ulaznog PDV-a po osnovu prometa satovima sa „Woodland zemlja i šume“ jer nije pravilno utvrđenje suda da povlastica u vidu ulaznog PDV-a nije u direktnoj vezi sa obavezom koja proizlazi iz izlaznog PDV-a a što potvrđuju upravo dokazi optužbe i na koje se i sam sud poziva u prethodnom pasusu presude. Naime, u Zapisniku o kontroli MB Kekerović inspektori konstatuju da je po osnovu prometa satova utvrđen neosnovani ulazni


40

PDV u iznosu od 85.152,54 KM(a ne u iznosu od 272.136,00KM kako se to tvrdi optužnicom i utvrđuje presudom), što predstavlja razliku između ulaznog PDV na ime kupovine satova od „Woodland Zemlja i šume“ i izlaznog PDV-a na ime prodaje jednog dijela tih satova pravnom licu „Janjoš“. Isto utvrđenje ogleda se i u Zapisniku o kontroli pravnog lica „ Forteco“, gdje je utvrđen neosnovani ulazni PDV u iznosu od 75.459,60 KM( a ne u iznosu od 78.030,00KM kako se to tvrdi optužbom i utvrđuje presudom), što predstavlja razliku između ulaznog PDV-a na ime kupovine satova od „Woodland Zemlja i šume“ i izlaznog na ime prodaje jednog dijela tih satova pravnom licu „Ivančica“ d,o.o. Laktaši. Stoga, sve i da je u konkretnom slučaju došlo do poreske utaje u smislu nezakonito ostvarenog poreskog kredita kod pravnog lica „MB Kekerović“ i „Forteco“ takva poreska utaja nije mogla biti izvršena u iznosima koji su navedeni u optužnici i utvrđeni presudom, a što je pravilno obrazložio vještak odbrane. Takođe, postavlja se još jedno logično pitanje zašto su ova dva preduzeća dalje prometovala ovim satovima i tako sebi stvarala obavezu ako je promet tih satova između „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. i njih izvršen isključivo iz razloga stvaranja poreske olakšice njima kako se to tvrdi optužnicom i utvrđuje presudom. Dakle, prema braniocu, u svemu ovome se ogleda pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. 145. Takođe, i zastupnik pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. je osporio presudu iz istog žalbenog osnova, ukazujući na nepravilnost utvrđenog činjeičnog stanja. U tom pravcu,zastupnik optuženog pravnog lica je istakao da prvostepeno vijeće nije uzelo u obzir izlaganje svjedoka Senada Kasumovića koji je vršio kontrolu ovog pravnog lica i koji je u sačinjenom zapisniku konstatovao da je ovo pravno lice kao poreski obveznik u podnesenim prijavama iskazao podatke o krajnjoj potrošnji i to sve u skladu sa odredbama Zakona o PDV, te da nepravilnosti iskazane u obračunu i iskazivanju PDV-a ovog pravnog lica predstavljaju radnje koje imaju obilježje prekršaja. 146. Istaknuto stajalište odbrane, uz davanje analize pobijane presude u pogledu konkretnih činjeničnih utvrđenja pobijane presude , po ocjeni ovog vijeća neosnovano je i kao takvo ne može dovesti u pitanje osporavane zaključke prvostepenog suda. 147. Naime, ako se pravilno analizira žalba branioca, da se zaključiti kako se suština iste odnosi na neutvrđenost činjenice postojanja poslovnog odnosa pravnih lica „Hong“ d.o.o i pravnog lica optuženog Predraga Vidića, odnosno pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o., a u pogledu prometa predmetnim satovima. 148. S tim u vezi, prvostepenom presudom je na ispravan način konstatovano da iz dokaza prezentiranih i uloženih u spis tokom glavnog pretresa nesporno proizilazi da pravna osoba „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o., bez obzira što njena poslovna dokumentacioja nije vještačena(izgorjela), jeste ostvarila poslovni odnos sa pravnim licem „Hong“ d.o.o., a na način da se pravno lice „Woodland Zemlja i šume“ u tom poslovnom odnosu pojavljuje u svojstvu kupca predmetnih satova, a koja činjenica proizlazi iz Zapisnika o kontroli pravnog lica MB Kekerović“, a koji dokaz odbrana bezrazložno i neosnovano zaobilazi. Naime, ovaj dokaz, i po ocjeni ovoga vijeća prvostepeno vijeće pravilno ističe i cijeni, te nalazi da je u istom konstatovano da pravno lice „Woodland Zemlja šume“ d.o.o. pravnom licu „Hong“d.o.o. Sarajevo duguje oko 1.500.000,00 KM, što upućuje na logičan zaključak da je pravno lice„Woodland Zemlja šume“ d.o.o satove kupilo od pravnog lica „Hong“ d.o.o., a čija nabavna cijena je bila 1,5 KM po jednom satu, te koja cijena je logično i poslužila kao osnovica za utvrđenje nesrazmjerno uvećane cijene satova prodatih pravnom licu „MB Kekerović“, a sve sa ciljem omogućavanja ovom pravnom licu sticanja prava na neosnovan povrat ulaznog PDV-a.


41

149. Dakle, suprotno žalbenim navodima, ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja izveo valjan zaključak da je optuženi Predrag Vidić kao direktor pravnog lica “ „Woodland Zemlja šume“ d.o.o, kupio satove od pravnog lica „Hong“ d.o.o., da je vrijednost istih po carinskim deklaracijama pravnog lica „Hong“ d.o.o. iznosila 1,5 KM po satu, da su navedeni satovi prodati pravnom licu „MB Kekerović“ po cijeni od oko 200 KM, koja cijena je evidentno nesrazmjerno uvećana s obzirom na njihovu realnu vrijednost, a što sve upućuje na logičan zaključak da je optuženi po prethodnom dogovoru sa Mlađenom Kekerovićem svojim radnjama pravnom licu „MB Kekerović“ omogućio neosnovan povrat ulaznog PDV-a u iznosu od 272.136,00 KM, a ne kako se to navodi u žalbi branioca, da ako je već utvrđena poreska utaja iznos morao odgovarati cifri od 85.152,54 KM što predstavlja razliku između ulaznog i izlaznog PDV pravnog lica „MB Kekerović“ s obzirom da je to pravno lice dio tih satova dalje prodalo pravnom licu „Janjoš“ . Naime, kako to pravilno zaključuje prvostepeno vijeće, sama činjenica da su pravna lica „MB Kekerović“ i „Forteco“ d.o.o. kao budući prodavci pored ulaznog, imali i izlazni PDV, a koji bi u rezultatu umanjio visinu povrata poreza ili poreskog kredita, nije mogla biti cijenjena kao relevantna, s obzirom da je fiktivni promet pravnim licima „MB Kekerović“d.o.o.Laktaši i „Forteco“d.o.o.Laktaši stvorio pretpostavku povrata ulaznog PDV, na koju okolnost nije mogla imati uticaja činjenica da su ova dva pravna lica u budućnosti pojavili kao prodavci ove robe(satova), te na ostvareni promet eventualno platili izalazni PDV. Vezano,za prigovor branioca usmjeren na zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenja fiktivnosti prometa satova između pravnih lica „Woodland Zemlja šume“ d.o.o i „Forteco, a koja fiktivnost se ogledala kroz prikazivanje kupoprodajnog odnosa kao ugovora o konsignaciji, ovo vijeće će kako bi izbjeglo nepotrebno ponavljanje, žalioca uputiti na obrazloženje pobijane presude dato na stranici 187. i 188., u kojem dijelu je dato valjano i dostatano obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica ove krivičnopravne stvari, koji stav podržava i ovo vijeće, a koja pravilnost zaključka proizlazi i iz činjenice da je saoptuženi iz ovog predmeta, Aleksandar Vuković, kao odgovorno lice u pravnom licu „Forteco“ zaključio sporazum o prizanju krivice, nakon čega je oglašen krivim za krivično djelo poreska utaja, a radilo se upravo o istovjetnim radnjama, odnosno radnjama proisteklim iz poslovnog odnosa sa pravnim licem optuženog Predraga Vidića. 150. Konačno, cijeneći navedene prigovore u smislu nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti optuženog istoj , apelaciono vijeće nalazi da je prvostepni sud na ispravan način pravilno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se stavljaju na teret optuženom, dajući valjano obrazloženje na stranici 188. pobijane presude, a koje u cijelosti prihvata i ovo vijeće. Naime, kada je u pitanju ovaj prigovor, ovo vijeće nalazi da iz samog utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi postojanje organizovane grupe ljudi, koju su pored optuženog Predraga Vidića, činili i optuženi Aleksandar Vuković, kao i Mlađen Kekerović u svojstvu organizatora, koja grupa je organizovana sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Dakle, imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, prema ocjeni i ovog vijeća, pravilno zaključio da je provedenim dokazima ustanovljeno da je optuženi djelovao kao pripadnik grupe, budući da upravo iz samog činjeničnog supstrata radnji za koje je oglašen krivim proizilazi da je optuženi predstavljao samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodnom dogovoru sa navedenim osobama, a čiji status njega kao pripadnika grupe se ne dovodi u pitanje činjenicom da se radilo o kratkoj pripadnosti istoj, odnosno činjenicom da njegovo pravno lice osim ovih, nije imalo nijedan drugi sporan promet robom, kako se to implicira žalbom branioca. 151. Kada je u pitanju prigovor zastupnika pravnog lica „Woodland Zemlja i šume“ d.o.o. kojim se ukazuje na ispravnost PDV prijava ovog pravnog lica a što je konstatovao i inspektor Kasumović koji je vršio kontrolu ovog pravnog lica zaključujući da je poreski obveznik iskazao podatke o krajnjoj potrošnji u skladu sa relevantim odredbama Pravilnika


42

o primjeni Zakona o PDV-u BiH, a koje radnje, prema braniocu, eventualno mogu predstavljati samo prekršaj , ovo vijeće, s obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje odnosno utvrđenost postojanja fiktivnosti prometa robe između pravnog lica optuženog Vidića sa pravnim licima „MB Kekerović“ d.o.o. i „Forteco“ d.o.o., nalazi potpuno irelevantnim. Naime, sama činjenica da ovaj poreski obveznik nije lično ostvario protivpravnu imovinsku korist, ili pak što iznos njegove obaveze čije plaćanje je izbjegnuto nije dosegao zakonom propisani cenzus(objektivni uslov kažnjivosti) ukazuje je nebitnim za utvrđenje njegove krivice, a to iz razloga što ovom pravnom licu i nije stavljeno na teret da je radnje preduzeo u vlastitom interesu, već u okviru organizovane kriminalne grupe a sve s ciljem omogućavanja neosnovanog sticanja prava na povrata ulaznog PDV-a za pravna lica „MB Kekerović“ d.o.o. i „Forteco“ d.o.o.

V. d) Žalbeni prigovori braniteljice optuženog Zorana Pavlovića i zastupnika

optuženog pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka, direktora Zorana

Pavlovića

152. Odbrana je osporila utvrđenja tačaka 6.,7. i 8 izreke pobijane presude te ističe da na

dokazima na koje se Sud poziva nije bilo moguće i sa sigurnošću utvrditi da je u konkretnom slučaju riječ o fiktivnom prometu. U tom kontekstu, pored minimiziranja važnosti izvedenih dokaza optužbe, odbrana je ukazujući na konkretne ostvarene poslovne odnose pravnog lica njenog branjenika, između ostalog, navela da upravo iz dokaza optužbe proizlazi suprotno, naglašavajući da je „Zoral komerc“ d.o.o. čak u tri od sedam mjeseci(period 2007.-2008. godina) u kojima je obavljalo promet koji tužilaštvo označava kao fiktivan i tretira kao poresku utaju oštetilo samo sebe prijavljivanjem veće poreske obaveze od one koju je trebalo prijaviti, a preostala četiri mjeseca prijavilo istu ili neznatno manju obavezu od obaveze koju je trebalo prijaviti. Samim tim u radnjama koje se stavljaju na teret optuženom nisu se stekli osnovni elementi krivičnog djela porezna utaja iz člana 210.KZ BiH. Nadalje, odbrana ukazuje, na po njoj , suštinsku grešku a koja se ogleda u činjenici da sud oslobađa optužbi optuženu Zrnić Babić Slobodanku za ostvareni promet između njenog pravnog lica i pravnog lica optuženog Pavlovića, a radi se o 11. mjesecu 2007. godine, jer ista nije bila direktor pravnog lica „ Euro Sol“ d.o.o u tom periodu., dok s druge strane njenog branjenika za isti vremenski period oglašava krivim. Takođe, braniteljica je osporila i dokaznu snagu priznanja krivice saoptuženog Slobodana Gojkovića, direktora pravnog lica „Ceresol“ d.o.o., nalaza i mišljenja vještaka optužbe, postavljajući pitanje kako su inspektori koji su vršili kontrole u maju 2011. mogli zauzeti tvrdnju u svojim zapisnicima da je roba isporučena od „Ceresol“ prema „MB Kekerović“ upravo ista ona roba koju je „MB Kekerović“ isporučio „Zoral komerc“ d.o.o., a ovaj „Euro Sol“ d.o.o. , a ovaj opet „MB Kekeroviću“, i to bez njenog vještačenja od strane stručnih lica. Nadalje, odbrana postavlja pitanje iz kojeg razloga sud dokaze optužbe označava relevantnim i vjerodostojnim, nasuprot dokazima odbrane, ističući da je odbrana upravo svojim dokazala da promet mašine označene kao „ COLMARK“ iz 8.mjeseca 2008. godine nije fiktivan, jer je dokumentacija koja je pratila ovaj promet uredna te je pisanom izjavom krajnjeg kupca „ HI Destilacija“ a.d Teslić dokazano da je sporna mašina od strane „Zoral Komerc“ d.o.o. isporučena krajnjem kupcu i da je ista u funkciji. Dakle, odbrana smatra da svim navodno fiktivnim prometima koji se optuženom stavljaju na teret tačkama 28. i 29. optužnice , u kontekstu Zakona o PDV-u, nije se steklo ni objektivno ni subjektivno biće krivičnog djela djela poreske utaje iz člana 210. KZBiH u vezi sa članim 54. KZ BiH, te da je on samo sebe oštetio za navedne inkriminisane periode. Dodatno, iz obrazloženja presude na stranicama 190-195 dalo se zaključiti da je Pavlović tokom 2007 i 2008 godine postupao kao pomagač drugim privrednim društvima u izvršenju produženog krivičnog djela poreske utaje, jer se na nekoliko mjesta navodi da je svojim postupanjima


43

omogućio drugim pravnim licima sticanje protivpravne imovinske koristi, a koja utvrđenja suda su nerazumljiva i u nesaglasnosti sa činjeničnim opisom radnji koje se optuženom Pavloviću stavljaju na teret u tačkama 28 i 29 optužnice. Odbrana prigovara i na zaključke suda u pogledu tačke 29. optužnice, te ističe da je u optužnici netačno navedeno da je „ Zoral Komerc“d.o.o. Banja Luka primio ulaznu fakturu broj 191/08 od 29.11.2008.godine od dobavljača pravnog lica „ V&G Premium“ d.o.o. Banja luka u ukupnoj vrijednosti od 17.650,49 KM sa pripadajućim PDV-om od 2.564,60 KM jer Tužilaštvo iako u optužnici uopšte ne spominje fakturu 192/08(već samo 191/08) a uzima vrijednosti obje ove fakture. Ujedno u ovom dijelu optužnice odbrana ističe da je došlo do još jednog propusta jer je za 11.mjesec 2008.god u svim dokazima koji su priloženi uz optužnicu utvrđena dodatna poreska obaveza od 15.537,00 KM a koju Tužilaštvo ubraja u ukupan iznos od 116.939.00 ( a sud u ukupan iznos od 115.841,00 KM) na ime protivpravno stečene imovinske koristi, ali je činjenično ne obrazlaže u dijelu u kojem pojedinačno opisuje radnje koje se Pavloviću stavljaju na teret u vezi sa prometom za 11 mjesec 2008. godine. Nadalje, u tački 29 optužnice tužilaštvo decidno ne navodi zbog čega ovaj promet tretira kao fiktivan, dok s druge strane, odbrana ističe da je u ovom predmetu kao dokaz izvela originalni dokument označen kao Povrat robe broj 50/08 od 16.10.2008.godine iz kojeg proizilazi da je pripadajući PDV iznos od 9.103,70KM sa kojim se iznosom optuženi Pavlović tereti, te da je u optužnici pogrešno navedeno daje „ Zoral komerc„ u 10.mjesecu 2008.god zaprimio ulaznu fakturu od „MB Kekerović“ d.o.o. u iznosu od 62.654,86 KM jer je ovaj dokument označen kao Povrat robe od kupca a ne kako kupoprodajna faktura, te se odbrana poziva i na izjavu svjedoka Tužilaštva BiH Galić Zorice koja je u unakrsnom ispitivanju na glavnom pretresu od 21.10.2014. potvrdila da za 10.mjesec 2008.god ovo privredno društvo nema niti jedan sporan poslovni odnos sa privrednim društvom „ Zoral komerc“ kako stoji i u njenom zapisniku i rješenju(dokaz T-155) pa imajući u vidu da je odbrana dokazala da se ovdje nije ni radilo o kupoprodajnoj fakturi već o povratu robe jasno proilzazi da „MB Kekerović“ nije ni mogao knjižiti spornu fakturu. Odbrana je u ovom postupku izvela još 3 originalna knjižna odobrenja sa pratećim izjavama za storniranje PDV u ukupnom iznosu 15.537,30KM iz 11.mjeseca 2008.god, što jasno upućuje da za 10.,i 11. mjesec 2008.god „Zoral komerc“ posjeduje urednu dokumentaciju za izvršena knjiženja, odnosno da su netačni navodi u dokazima na koje se poziva Tužilaštvo označavanjem ovih prometa kao fiktivnih u tački 29. iz kojih razloga tužilaštvo nije dokazalo da je oštećen budžet BiH, a ni da se u konkrernom slučaju radilo o fiktivnom prometu, odnosno poreskoj utaji kako se ovom optužnicom tvrdi. Dodatno, odbrana ističe da je sud u presudu unio grešku iz optužnice, jer se u činjeničnom supstratu optužnice i obrazloženju pobijane presude u 11 mjesecu 2008 Pavlović tereti za sticanje imovinske koristi u iznosu od 2564,60 KM, iako mu je u iznos ukupno stečene imovinske koristi od 116.939,00 KM u optužnici i 115.841,00 KM u presudi za taj isti mjesec uračunata obaveza od 15.537,30 KM(prema nalazu vještaka) što se ne obrazlaže ni u činjeničnom supstratu optužnice ni u u obrazloženju presude. U tom smislu odbrana ističe da sud uopšte nije cijenio uložene potvrde knjigovodstvenog ureda „Indra“ o dostavljanju kompletne dokumentacije „Zoral komerc“ UIO, a sud uopšte se ne osvrće na iste iako se radi o neposrednim dokazima koji direktno opovrgavaju navode optužnice u ovom dijelu, kao što nije obrazložio zašto je odbio prijedlog odbrane za saslušanjem svjedoka Vukašinović Nevene, vlasnice ovog ureda. Nadalje, odbrana se dotiče i tačke 30. optužnice, a kojom se optuženi tereti da je u 3.,4., 5. i 6. mjesecu 2009. godine primio 4 novčane uplate od „Euro Sol“ te je iste evidentirao na potražnoj strani kupca, ali ne i na dugovnoj strani računa za prodaju i bez izdavanja avansnih faktura za doznačene uplate. Odbrana, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka odbrane, smatra da je istim opisana priroda ovog poslovnog odnosa, odnosno kao nesporno je proizašlo na koji način je došlo do knjiženja uplata izvršenih od „Euro sol“ na račun „Zoral komerc“ što jasno ukazuje da je time izvšeno plaćanje obaveza koje je „MB Kekerović“ imao prema „Zoral komerc“, te da bi


44

bilo nelogično da „Euro sol“ u ime „MB Kekerović“ vrši uplate na račun „Zoral komerc“, ako su fakture izdate samo „fiktivno“. Dakle ako se ima u vidu da je „Zoral komerc“ d.o.o. za uplaćene iznose smanjivao potraživanje od „MB Kekerović“, to opet ukazuje da je stvarna namjera bila da se kroz ovaj posao naplate već ranije fakturisana potraživanja od „MB Kekerović“, a što je u skladu sa svim zakonima i praksom iz oblasti privrednog poslovanja, iz kojeg razloga Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je budžet BIH oštećen niti da se radi o fiktivnom prometu. Prema odbrani, sve ove navode odbrane sud znemaruje i poklanja vjeru nalazu vještaka optužbe koji je saglasan sa iskazom Sonje Bejatović, inspektorom UIO, što je i logično jer nalaz vještakinje je bukvalno prepisan iz zapisnika UIO. S tim u vezi neosnovano je pozivanje suda na odredbe člana 17. stav 1. tačka 3., 24., i stav 2. i 55 Zakona o PDV-e jer su i vještak optužbe i vještak odbrane utvrdili da je ovim uplatama izvršenim od „ Euro sol“ na račun „Zoral komerc“ ustvari izvršeno plaćanje obaveza koje je „MB Kekerović“ imao prema „Zoral komerc“, a što je sve uredno proknjiženo. Sud osporava ovaj promet iz razloga što je vještak optužbe dao kompletnu sliku ovog prometa, navodeći primjer iz 4 mjeseca 2009.g u kojem je navedena razlika od 75.551,00 KM koja se navodno ne odnosi na isplatu ovog duga, a što sumirajći sve dokaze predstavlja netačan navod, obzirom da su sve uplate izvršene od „Euro sol“ na račun „Zoral komerc“ knjižene kroz umanjenje plaćanja obaveza koje je „MB Kekerović“ imao prema Zoral-u. Prema stavu odbrane, razlika koja se pojavila u nalazu vještaka optužbe i zapisniku UIO nije proizašla iz usljed pogrešnih knjiženja ovih uplata slijedom čega to ne može biti osnov za utvrđivanje fiktivnog prometa onako kako to sud pogrešno konstatuje u ovom dijelu presude, već što su inspektori osporili jedan dio ovog prometa(bez navođenja razloga zašto isti osporavaju), pa su smatrali da iznosom od 75.551,00 KM za 4 mjesec 2009.g nisu mogle biti zatvorene obaveze „MB Kekerović“ prema „Zoral komerc“, slijedom čega je ovako utvrđenje suda potpuno pogrešno jer je osnov za navodno utvrđeni fiktivni promet pronašao u okolnosti koja nikom u ovom postupku nije bila sporna(način knjiženja), odnosno morao je prethodno utvrditi činjenice na ime prometa koji je u tom mjesecu izvršen(da li je takav promet fiktivan ili ne, i ako jeste na osnovu čega) da bi uopšte mogao doći do zaključka da li je izvršeno knjiženje pravilno ili pogrešno. Nadalje, odbrana se dotiče poslovnog odnosa „Zoral komerc“sa pravnim licem „VG Premium“(tačka 30. optužnice-stranice 198 i 199 presude) kojom se optuženi Pavlović Zoran tereti da je u 4. mjesecu 2009 godine zaprimio ulaznu fakturu od dobavljača pravnog lica „ V&G Premium“ d.o.o. Banja luka, a da stvarnog prometa između ovih pravnih lica nije bilo, s ciljem da svom pravnom licu omogući umanjenje poreske obaveze i sticanje imovinske koristi od 43.381,00 KM. Prema odbrani u postupku je utvrđeno nesporno da je mašina koja je bila predmet prometa isporučena, da je „Zoral komerc“ zaprimio i da je ta mašina u momentu kontrole od strane inspektora UIO bila na stanju u ovom pravnom licu. Nadalje, u ovom postupku je nesporno dokazano da je sva knjigovodstvena dokumentacija koja je pratila ovu transakciju uredna i uredno proknjižena, zatim da je sporna mašina procijenjena na 305.000,00 KM od strane vještaka mašinske struke, da je bila predmet zaloge za kredit kod Komercijalne banke i da je osigurana na ovu sumu, što upućuje da nije bilo značajnih odstupanja od nabavne i procijenjene vrijednosti, te ostaje nejasno kako je Tužilaštvo BiH ovaj promet označilo kao fiktivan. U vezi sa navedenim odnosno da je optužnica sačinjena potpuno neozbiljno, odbrana ističe da je samo tužilaštvo u momentu podizanja optužnice raspolagalo dokazima da je iznos od 10.650,00 KM povrata PDV optuženom uplaćen službenim putem, a da je optuženi sutradan vratilo na račun UIO iznos od 10.650,00 KM. Cijeneći sve navedeno, a uzimajući u obzir da optuženi i nije tražio povrat PDV već mu je novac uplaćen po službenoj dužnosti nelogičnim se ukazuje da ga on sam vraća. Odbrana ističe da činjenica da je optuženi vratio 10.650,00KM po službenoj dužnosti vraćenog PDV-a jasno pobija motiv za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret, slijedom čega pobijana presuda proizilazi kao nezakonita jer Tužilaštvo BiH u ovom postupku u odnosu na optuženog Pavlović Zorana i pravnog


45

lice, „Zoral komerc“ do.o. Banja Luka nije uspjelo dokazati ni da su djela koja im se stavljaju na teret krivična djela, ni postojanje krivice na njihovoj strani. Međutim, sud u pobijanoj presudi opet poklanja vjeru nalazu vještaka optužbe koji je istovjetan zapisnicima UIO, pa unatoč neposrednim dokazima odbrane, koje uzgred sud i ne pominje, osnov za utvrđenje da se radilo o fiktivnom prometu pronalazi u tome što prodavac „VG Premium“ nije imao izlaznu fakturu za ovu mašinu, a dokumentacija mu je izgorila, zatim u okolnosti što pravno lice „JUBIL“ od kojeg je „VG Premium“ nabavio ovu mašinu nije prikazao promet iste u poslovnim knjigama, kao i u svjedočenju inspektora UIO Bejatović Sonje, mada se u presudi ne navodi šta je to sud zaključio iz njenog svjedočenja u vezi ovog prometa. Pored navedenog sud se ovdje pogrešno referiše na iskaz vještaka odbrane jer nije tačno da je isti tvrdio da je ovdje riječ o stvarnom prometu samo iz razloga što su uredne fakture koje su pratile promet, već je isti tvrdio da je promet stvaran i iz razloga što je ova mašina i u momentu kontrole zatečena u „Zoral komerc“, da je ista procijenjenja od vještaka mašinske struke na vrijednost pod kojom je prometovana, da je ista bila predmet zaloga, a koji dokazi su priiloženi od odbrane, što sve ukazuje da se u konkretnom slučaju ne može raditi ni o kakvom fiktivnom prometu. To što je prodavcu izgorila dokumentacija ili što njegov prodavac nije uredno knjižio promet koji je imao sa „VG Premium“, ni na koji način ne može da se stavlja na teret optuženom Pavloviću, jer on ne može da odgovara za sva prethodna pogrešna knjiženja drugih pravnih lica. Nije njegova dužnost kao kupca da probjerava porijeklo, identitet robe koju kupuje, a ključno u svemu ovome jeste da je optuženi odmah sutradan vratio uplaćeni mu PDV, a koji mu je greškom uplaćen po službenoj dužnosti što isključuje postojanje motiva kod njega za vršenjem bilo kakve utaje. Kada je u pitanju poslovni odnos „Zoral komerc“ sa pravnim licem „Trgopromet Kršić“ kojom se optuženi Pavlović Zoran tereti da je kao direktor i odgovorno lice Zoral komerc d.o.o. Banja Luka u 11. I 12.mjesecu 2009.godine zaprimio dvije uplate od strane privrednog društva „ Trgopromet Kršić“ d.o.o. Kotor Varoš u iznosu od 196.283,98KM a da za iste uplate nije izdao avansne fakture, odbrana ističe da je to jedini dio optužnice koji je potkrijepljen adekvatnim dokazima od strane Tužilaštva BiH, ali i dodaje da kod optužnog nije postojala nikakva organizovana namjera, a posebno namjera da se na ovakav način stekne ili kontinuirano stiče protivpravna imovinska korist na štetu Budžeta BiH, te da iz dokaza koji su provedeni u ovom postupku jasno proizilazi da su Kekerović Mlađen i Kršić Jasenko i odgovorno lice u Komercijalnoj banci iskoristili Pavlović Zorana, na način da se putem kupoprodaje mašine koju su mu najavili, a bez stvarne namjere da istu kupe, privrednom društvu Kršić Jasenka odobre enormno velika kreditna sredstva , a da se od dijela koji mu je po vlastitom iskazu naloženo da uplati na račun „Zoral komerc-a“ d.o.o. Banja Luka namiri Komercijalna banka za iznos kredita koji „Zoral komerc“ d.o.o. Banja Luka ranije podigao a u tom momentu nije mogao vraćati. Dakle, prema stavu odbrane nema nikakve organizacije i da je optuženi jedini koji je izvukao deblji kraj iz ovog posla. Dakle ,odbrana prihvata da je optuženi propustio uplatiti iznos od 28.519,00 KM na štetu budžeta, ali činjenično stanje putem dokaza koji su izvedeni jasno ukazuje da kod optuženog nije postojala namjera da se na takav način šteti budžetu BiH.

153. Konačno, odbrana ističe da je tačke optužnice koje se odnose na optuženog Pavlović Zorana i pravnom licu „Zoral komerc-a“ d.o.o. Banja Luka Sud pogrešno utvrdio, jer Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je počinjeno produženo krivično djelo Poreske utaje i to u 2007. i 2008. godini i to u svakoj od ovih godina u zakonom propisanom minimalnom iznosu od 10.000,00 KM niti je dokazalo da je on ova djela počinio u okviru organizovane kriminalne grupe. Žalbom se još ukazuje da se za ovo djelo iz člana 210. stav 1. KZ BiH koji je važio u vrijeme izvršenja djela a koji se shodno odredbi člana 4 stav 2. KZ BiH ima primjeniti kao blaži po učinioca, može izreći novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine, pa se ovo djelo ne može tretirati kao organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH koji predviđa da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine


46

ili teža kazna. Takođe, odbrana ističe da sud u obrazloženju presude koristi pojam „organizovana kriminalna grupa“, a da na ni na jednom mjestu nije pojasnio način na koji je grupa bila organizovana, uloge, značaj i uticaj koji je svaki od ovih pojedinaca imao u istoj, da li su se članovi međusobno poznavali, ko su bili naredbodavci a ko izvršitelji i sl, a koja činjenična kvalifikacija prethodi utvrđenju suda da je u konkretnom slučaju uopšte riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi. Takođe je odbrana ustvrdila da svjedoci Tužilaštva BiH nisu dokazali navode optužnice, već su dokazali navode odbrane, dodajući da su svjedoci Tužilaštva BiH- radnici UIOBiH, na čije se iskaze Sud pored Nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva BiH u pobijanoj presudi jedino poziva, pokazali frapantan stepen elementarne neupućenosti i nepoznavanja osnovnih ekonomskih pojmova ( posebno iz poreske oblasti) čime su faktički sami oborili konačna upravna akta koja su u ovom postupku izvedena kao materijalni dokazi Tužilaštva BiH. Kada je u pitanju nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Čeho Mirsade odbrana ga nalazi potpuno nepreciznim, netačanim, nestručnim i pristrasanim jer se u njegovoj izradi rukovodila isključivo zapisnicima UIOBIH i navodima Tužilaštva BiH, a da pri tom uopšte nije obuhvatila knjigovodstvene dokumente kojim raspolažu optužena privredna društva, niti je izvršila dublju analizu transakcija koje su bile predmet vještačenja.

153. Navedene prigovore ovo vijeće nalazi neosnovanim, te ih kao takve u cjelosti odbija.

154. Prije svega, apelaciono vijeće ističe da valja imati u vidu da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i kada je u pitanju njeno obrazloženje dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje sa tvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u tom smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja sa kojima se slaže. To znači da nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepni sud razmotri osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC; Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).

155. Slijedom iznesenog, a suprotno žalbenim prigovorima branioca optuženog Pavlovića, i njega samog u svojstvu zastupnika optuženog pravnog lica, prvostepeno vijeće je na osnovu izvedenih dokaza valjano utvrdilo odlučne činjenice, te je na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza, dovodeći ih u vezu sa relevantnim dokazima odbrane optuženih, izvelo pravilne zaključke o počinjenju krivičnih djela od strane optuženog i njegovog pravnog lica, odnosno o njihovoj krivici, za šta je u obrazloženju svoje presude dalo u svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovo vijeće, uslijed čega je činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno na pravilan i potpun način, pa su istaknuti žalbeni prigovori braniteljice optuženog po navedenom žalbenom osnovu, ocjenjeni neosnovanim.

154. Naime, prvostepenom presudom, utvrđeno je da dokumentacija pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. kada je u pitanju poslovanje sa pravnim licima „MB Kekerović“, i „Euro-Sol“, odnosno sa pravnim licima „Ceresol“ d.o.o, „V&G Premium“ d.o.o. i „Trgopromet Kršić“ d.o.o. nije vjerodostojna i da ne dokazuje da je bilo stvarnog prometa robe.

155. U okviru želbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odbrana optuženog,bez obzira na obimnost žalbenih navoda, u suštini zapravo ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom ocjene i analize prvostepenog suda, već po ocjeni ovog vijeća, samo polemizira sa razlozima pobijane presude i tumači rezultati provedenih dokaza na subjektivan način, ističući tvrdnju da prvostepena presuda nije ponudila ocjenu dokaza iz koje bi se nesumnjivo utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo za koje se tereti.


47

156. Suprotno žalbenim navodima odbrane optuženog Zorana Pavlovića, te njega kao zastupnika pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o., navedeni zaključak, ne proizlazi samo i isključivo iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe Čeho, već se temelji i na iskazima svjedoka UIO Galić Zorice, Bejatović Sonje koji su izvršili kontrolu poreskih obveznika „MB Kekerović“ i „Zoral komerc“ d.o.o., a o čemu su sačinili Zapisnike o kontroli tih pravnih lica, te konačno činjenice priznanja izvršenja krivičnog djela odgovornog lica pravnog lica „Ceresol“ Gojković Slobodana, koji je u potpunosti negirao bilo kakav poslovni odnos sa pravnim licem „MB Kekerović“, a koja činjenica je bila od odlučne važnosti s obzirom da se radilo o pravnom licu od koje je i potekao fiktivni promet(cirkulisanje dokumentacije koju nije pratio stavrni promet robe), a sljedstvenu čemu nije mogao postojati ni njen daljni promet, a tiče se njene navodne prodaje od strane „MB Kekerović“ prema „Zoral komerc“ d.o.o.. Takođe, postojanje istovjetnog modela prikazivanja prometa, prvostepeno vijeće pravilo zaključuje kada je u pitanju i promet gdje se pravno lice „VG Premium“ d.o.o. pojavljuje kao prvi dobavljač i koji predmetnu robu(mašina za proizvodnju PET ambalaže) navodno prodaje pravnom licu „MB Kekerović“ d.o.o., a ono dalje pravnom licu „Zoral komerc“ d.o.o., da bi predmetna mašina navodno dalje bila prodata pravnom licu „Euro Sol“ d.o.o., a koja mašina u konačnici ne biva pronađena na stvarnom stanju ovog pravnog lica, prilikom njegove kontrole.

157. Naime, kada su u pitanju upravo ovi navodni prometi između navedenih pravnih lica a odnose se na inkriminisani period 2007.-2008 godina, pored već navedenih dokaza prvostepeno vijeće pravilno cijeni i čitav niz drugih, a prvenstveno se to odnosi na iskaz svjedoka Mirjanić Gorana koji je jasno istakao kako je kao uposlenik pravnog lica „MB Kekerović“ sačinjavao otpremnice pravnog lica „Ceresol“ a koje su proslijeđivane prema pravnom licu „MB Kekerović“, što sasvim sigurno upućuje na malverzacije u poslovanju, s obzirom da je bilo logično da tu vrstu dokumenata sačinjava uposlenik pravnog lica koje su u kupoprodajnom odnosu pojavljuje u svojstvu prodavca, a što ovdje evidentno nije bio slučaj. Takođe, posebno indikativnim se čini činjenica ta što je baš upravo dokumentacija pravno lica „VG Premium“ izgorjela, a koja činjenica dovedena u vezu sa ostalim pravilno utvrđenim činjenicama od strane prvosotepenog vijeća, navodi na realan zaključak da se radilo o određenom prikrivanju dokaza, a koji su inspektorima UIO mogli poslužiti kao osnov za pravilno utvrđivanje relvantnih činjenica, i koje kao takve bi predstavljale osnovu za utvrđivanje odnosno neutvrđivanje poreskih obaveza, kako optuženog pravnog lica „Zoral komerc“, tako i ostalih navedenih pravnih lica koja se pojavljuju u ovom lancu fiktivnog prometa.

158. U vezi sa osporavanim utvrđenjima tačke 8. izreke presude, a koja se odnose na navodna poslovanja pravnog lica optuženog sa pravnim licima lica „Euro Sol“ d.o.o., „Trgopromet Kršić“ d.o.o. i „VG Premium“ d.o.o., vještak optužbe je u nalazu i mišljenju, kao i na pretresu prilikom obrazlaganja nalaza i odgovaranja na pitanja jedne i druge strane i suda, ustvrdio da je očito da se i ovdje radilo o fiktivnom prometu, ističući kako je u poslovnom odnosu „Zoral komerc“ d.o.o. sa pravnim licem „Euro sol“ d.o.o. vidljivo kako su četiri uplate po dugovanjima prema pravnom licu „Zoral komerc“ d.o.o. nadilazila stvarna dugovanja pravnog lica „MB Kekerović“ prema „Zoral komerc“ usljed čega višak uplate ostaje „nepokriven“ avansnom fakturom i evidentiranjem na dugovnoj strani računa, a koje avansne fakture nisu izdavane od strane „Euro sol“ d.o.o. na šta je to pravno lice obavezno shodno odredbi člana 17. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV BiH, a sve na ime plaćanja obaveza koje je „MB Kekerović“ imao prema „Zoral komerc“. Kada je u pitanju poslovni odnos pravnog lica optuženog sa pravnim licem „Trgopromet Kršić“, vještak je pojasnio da se radilo o identičnom modelu povrede zakona iz oblasti poreskog zakonodavstva, a koju fiktivnost gotovo ni odbrana optuženog nije osporila. Istina, u tom pravcu, odbrana je u žalbi, kao i na glavnom pretresu, saslušanjem svog vještaka, pokušala ekskulpirati optuženog Pavlovića kroz isticanje tvrdnje da se radilo o


48

njegovom neznanju, činjenici da optuženi nije ni imao namjeru steći bilo kakvu imovinsku korist, te da se radilo o dogovoru Mlađena Kekerovića, Jasenka Kršića(odgovorno lice pravnog lica „Trgopromet Kršić“) i uposlenika Komercijalne banke a sve u cilju obezbjeđenja kredita u navedenoj banci za pravno lice Kršića. Međutim, i po stavu ovoga vijeća, iz utvrđenih činjenica, te ponašanja optuženog, evidentno je bilo prisutno postojanje svijesti i volje kod optuženog za ovakvim prevarnim ponašanjem, a koje razloge za takav stav prvostepeno vijeće daje na strani 198. pobijane presude, koje kao i svoje prihvata i ovo vijeće. Nadalje, suprotno navodima žalbe, ovo vijeće nalazi pravilno utvrđenim činjenično stanje koje se tiče poslovnog odnosa „Zoral komerc“ d.o.o. sa pravnim licem „VG Premium“ d.o.o. a tiče se navodnog prometa jedne mašine gdje se „VG Premium“ pojavljuje kao dobavljač pravnom licu „Zoral komerc“. Naime, i u tom pravcu prvostepeno vijeć nalazi niz čitav niz dokaza koje u svojoj sveukupnosti ukazuju da se radilo o kolanju dokumentacije koju nije pratio promet predmetne mašine, a koji zaključak u cijelosti dijeli i ovo vijeće prihvatajući obrazloženje dato na stranicama 198. i 199. pobijane presude. Naime, u tom pravcu pored nalaza i mišljenja vještaka optužbe, prvostepeno vijeći cijeni čitav niz drugih odlučnih činjenica koji upućuju na zaključak da se radilo o fiktivnom prometu preduzetim s ciljem ostvarenja neosnovanog prava na povrata ulaznog PDV, odnosno ostvarenja poreskog kredita, a koje odlučne činjenice nisu mogle biti dovedene u pitanje ni nalazom i mišljenjem vještaka odbrane, na koji se referiše žalilac. Naime, kako to pravilno zaključuje prvostepeno vijeće, činjenice da nije pronađena dokumentacija pravnog lica „VG Premium“(izgorjela), činjenica da se iz dostupnih podataka UIO nije mogla utvrditi činjenica da je ovu mašinu pravno lice kupilo od pravnog lica „Jubil“, nedvojbeno dovodi do zaključka da predmetna mašina i nije mogla biti prodata pravnom licu „Zoral komerc“, kako to pravilno utvrđuje prvostepeno vijeće. S druge strane, osporavanja odbrane da kada je u pitanju ovaj konkretan poslovni odnos nije nastupjela štete po budžet BiH, s obzirom da je sam optuženi vratio uplaćeni mu PDV, i po ocjeni ovog vijeća se ukazuju potpuno irelevantnim, s obzirom da se iz utvrđenog činjeničnog stanja da zaključiti da je optuženo pravno lice raspolagalo imovinskom koristi, a činjenica da istu nije realizovalo ne ekskulpira ga od odgovornosti, s obzirom da u izvršenju djela počinjenog u okviru grupe nije ni bitna činjenica da su svi pripadnici grupe ostvarili imovinsku korist. 159. Kada je u pitanju žalbeni navod odbrane kojim se ukazuje na nelogičnost da sud oslobađa optužbi optuženu Zrnić Babić Slobodanku za ostvareni promet između njenog pravnog lica i pravnog lica optuženog Pavlovića, a radi se o 11. mjesecu 2007. godine, jer ista nije bila direktor pravnog lica „ Euro Sol“ d.o.o u tom periodu., dok s druge strane njenog branjenika za isti vremenski period oglašava krivim, ovo vijeće takođe nalazi neosnovanim. Naime, ako se detaljno analizira predmetna tačka 6 izreke presude, vidljivo je kako iz iste i ne proizlazi činjenica da su krivičnopravne radnje optuženog dovedene u vezu sa radnjama saoptužene Slobodanke Zrnić Babić, već se iste konkretizuju kroz poslovanje njegovog pravnog lica sa pravnim licem „Euro Sol“ d.o.o., a koje poslovanje je neusumnjivo utvrđene kao fiktivno. Dakle, bez obzira na činjenicu da u tom inkriminisanom periodu lice ovlašteno za zastupanje pravnog lica „Euro Sol“ d.o.o. nije bila saoptužena Slobodanka Zrnić Babić, za razliku od nje, optuženi Pavlovića nije mogao biti ekskulpiran svoje krivice za svoje, odnosno radnje svog pravnog lica koje su im stavljene na teret. 160. Dakle, sve navedene utvrđene odlučne činjenice, vještak optužbe potkrijepljuje pravilno obračunatim obavezama plaćanja PDV od strane pravnog lica optuženog Zorana Pavlovića za svaki prikazani fiktivni promet robom, slijedom čega je konačno i pravilno utvrđen iznos od 115.841,00 KM stečene imovinske koristi optuženog pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o. u periodu od 2007. godine do 2009. godine, a koj iznos nije mogao biti doveden u pitanje navedenim osporavanjima odbrane. Naime, navedenom nalazu i


49

mišljenju vještaka Mirsade Čeho, u pogledu nepostojanja stvarnog prometa robom, kao i visini stečene imovinske koristi koju je optuženi, odnosno njegovo pravno lice steklo utvrđenim krivičnopravnim radnjama, i po ocjeni ovoga vijeća, prvostepeni sud je s pravom poklonio vjeru, cijeneći da je isti sačinjen objektivno i nepristrasno. Pri tome, pokušaj odbrane da obezvrijedi nalaz vještaka ističući navodne greške u istom, a koje su irelevantne za konkretan predmet optuženja, prema stavu ovog Vijeća je ostao bezuspješan. Po ocjeni ovog Vijeća, i svi ostali prigovori upućeni prema zaključcima pobijane presude u smislu prihvatanja predmetnog nalaza su ostali na nivou tvrdnji rekla-kazala i ni na koji način ne dovode u pitanje stručnost vještaka i objektivnost datog nalaza i mišljenja, te ukazuju na neopravdanost izraženih prigovora. 161. Odbrana je u žalbi osporila odgovornost optuženog zato što se analizom nalaza vještaka, odnosno materijalne dokumentacije, prvenstveno PDV prijava ne može utvrditi da je u 2007. godini i 2008. godini dosegnut ili pak prekoračen iznos od 10.000,00 KM koji iznos predstavlja granicu za postojanje obilježja ovog krivičnog djela. 162. Ovu tezu odbrane, sud nije mogao prihvatiti, s obzirom da navedena činjenica, ne dovodi u pitanje ispunjenost svih zakonskih obilježja krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim. Naime, kada je u pitanju ova materijalnopravna pretpostavka kažnjivosti, odnosno objektivni uslov kažnjivosti, kao element zakonskog bića ovoga krivičnog djela sud isti nalazi ispunjenim, obzirom da visina utajenog poreza za inkriminirajući period ne samo da premašuje iznos minimalnog cenzusa, nego ovom krivičnom djelu daje karakter kvalificiranog oblika krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 2 KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH. Dakle, sama obaveza obračunavanja i podnošenja mjesečnih PDV prijava od strane poreskog obveznika kako to propisuju odredbe članova 38. i 39. Zakona o PDV-e BiH, u konkretnoj situaciji ne može dovesti u pitanje utvrđeni iznos neprijavljenog, odnosno neobračunatog i neplaćenog poreza na dodanu vrijednost, obzirom da se konačni obračun poreza vrši na kraju fiskalne godine, a kako je i vremenski koncipirana predmetna optužnica. 163. Cijeneći navedene prigovore u smislu nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti optuženog istoj , apelaciono vijeće nalazi da je prvostepni sud na ispravan način pravilno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se stavljaju na teret optuženom, dajući valjano obrazloženje na stranici 189. i 190. pobijane presude, a koje u cijelosti prihvata i ovo vijeće. Naime, kada je u pitanju ovaj prigovor, ovo vijeće nalazi da iz samog utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi postojanje organizovane grupe ljudi, koju su pored optuženog Zorana Pavlovića, činilli i optuženi Todorović Goran, Slobodanka Zrnić Babić kao i Mlađen Kekerović u svojstvu organizatora, koja grupa je organizovana sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Dakle, imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, prema ocjeni i ovog vijeća, pravilno zaključio da je provedenim dokazima ustanovljeno da je optuženi djelovao kao pripadnik grupe, budući da upravo iz samog činjeničnog supstrata radnji za koje je oglašen krivim proizilazi da je optuženi predstavljao samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodnom dogovoru sa navedenim osobama, a čiji status njega kao pripadnika grupe se ne dovodi u pitanje činjenicom da u pojedinim prikazanim prometima nije ostvario imovinsku korist ili pak navodima odbrane da ostali saoptuženi i nisu imali potrebe za angažovanjem optuženog Pavlovića za počinjenjem krivičnopravnih radnji za koje se terete. 164. Konačno ovo vijeće u kontekstu žalbenih prigovora odbrane optuženog Zorana Pavlovića i njega kao zastupnika pravnog lica, kojima se ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iznosi krajnji zaključak da je prvostepeno vijeće za


50

svoje činjenične i pravne zaključke iznijelo logičke, potpune i valjane razloge, koje u cjelosti prihvaća i ovo vijeće, te da je na zadovoljavajući način obrazložilo razloge iz kojih nalazi da su optuženi svojim radnjama ostvarili sva, kako objektivna tako i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa članom 54. KZ BiH. 165. Budući da od strane ovih žalbi, bar ne na način kako to one čine, nisu dovedeni u pitanje činjenični zaključci prvostepene presude, ostale tvrdnje o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, po ocjeni ovog vijeća ukazuju se kao neosnovane, te su kao takve u cjelosti i odbijene.

V. e) Žalbeni prigovori branioca optužene Biljane Trivundža i punomoćnika pravnog

lica „Tri Mar“ d.o.o Novi Grad

166. S obzirom na činjenicu da je punomoćnik pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. u potpunosti prihvatio žalbene navode branioca optužene Biljane Trivundža, ustvrdivši kako žalba branioca optužene istovremeno predstavlja i žalbu punomoćnika optuženog pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. čiji je zakonski zastupnik optužena, ovo vijeće će odgovore na istaknute žalbene prigovore obje žalbe dati u okviru ovog dijela presude, s obzirom da se ne ukazuje svrsishodnim ponavljati istovjetnu argumentaciju.

167. Osporavajući utvrđenja tačke 9.,10. i 11 izreke pobijane presude, odbrana optužene Biljane Trivundža, a koju žalbu je kao svoju prihvatio i punomoćnik pravnog lica „Tri Mar“ d.o.o. čiji zakonski zastupnik je optužena Trivundža, odbrana nije sporila da je optužena zaista rukovodila ovom firmom, ali je istakla tešku finansijsku situaciju u koju je zapalo njeno pravno lice. Pored navedenog odbrana navodi kako je optužena vodila urednu knjigovodstveno finansijsku dokumentaciju, a što je potvrdila i vještakinja Čeho ali i inspektori UIO, zahvaljujući kojoj se uporedno moglo provjeriti poslovanje njenih poslovnih partnera, pa i promet ljepilom sa „VG Premium“, obzirom da je istom navodno izgorjela u vozilu. Dakle, prema žaliocu ovdje se radilo o spornom prometu koji se tiče prodaje mašine za proizvodnju plastike i ljepila, te nema smisla govoriti u množini o nekom većem broju transakcija kako se to navodi u tački 9 izreke presude. Vezano za tačku 10 izreke presude, a radi se o kupovini mašine za proizvodnju plastičnih proizvoda odbrana tvrdi da je optužena postupila u skladu sa svim zakonskim propisima, a posebno u skladu sa Zakonom o trgovini RS, ističući da se radilo o trgovini na veliko u tranzitu. S tim u vezi odbrana ističe da je potpuno nejasno na osnovu kojih dokaza sud utvrđuje da je optužena dogovorila sa „MB Kekerović“ fakturisanje te mašine pravnom licu „Liberty“, a potom zajedno sa Marčeta Slobodanom i Lazić Zlatkom prodaju u tranzitu te mašine „LA.IM.EX“ d.o.o, čime je navodno pristala da postane pripadnik organizovane kriminalne grupe. S tim u vezi, odbrana napominje kako je optužena postupila po važećim propisima i za tu trgovinu je prikazala maržu od 10.000,00KM, za šta je platila poreske obaveze i time nije oštećen budžet, a to proizlazi i iz nalaza vještaka Čeho, samo što vještak takav promet u tranzitu smatra fiktivnim. Odbrana tvrdi da je međusobno plaćanje ove mašine izvršeno kompenzacijom od 11.07.2007. godine što predstavlja validan način plaćanja u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, pa je odbrani nejasno na osnovu čega vještak tvrdi da se radi o fiktivnom prometu, posebno zbog činjenice da vještaci odbrane govore suprotno, zaključujući da su ispoštovani svi relevantni propisi.Prema braniocu, ako je neko u lancu te tranzitne prodaje ostvario neosnovan odbitak ulaznog PDV-a, postupajući s namjerom da ošteti budžet taj treba i da odgovara. Posebno naglasak žalba stavlja na pitanje na osnovu čega se utvrđuje da je optužena uz pomoć Slobodana Gojkovića i „CERESOL“ d.o.o.


51

učestvovala u bilo kakvim kriminalnim aktivnostima, kada ona Gojkovića i ne poznaje i gdje je to propisano da kupac mora znati porijeklo robe koju kupuje. Naime, u konkretnom slučaju vještak optužbe tvrdi da se radi o fiktivnom prometu, jer navodno mašina nije pronađena, a upravo iz dokaza tužilaštva se vidi da je ista od „MB Kekerović“ išla u dalju prodaju i nađena u skladištu pravne osobve „JANJOŠ“. Nadalje,odbrana ističe da je tužilaštvo kvantitetom dokaza pokušalo ishoditi opstojnost svojih hipotetičkih navoda u optužnici u odnosu na optuženu Trivundža Biljanu, te da je optužena kolateralna šteta utvrđivanja odgovornosti Kekerovića, Gojkovića, Todorovića i dr., ali se njene aktivnosti nikako ne mogu smatrati kriminalnim aktivnostima. Dokaz tužilaštva – nalaz i mišljenje vještaka Čeho Mirsade, odbrana cijeni kao neargumentovan, pristrasan navodima optužbe, da se svodi na prepisivanje stanja iz zapisnika UIO BIH, bez dublje i detaljne analize transakcija, pa je Sud ovaj dokaz trebao cijeniti sa više kritičnosti imajući u vidu pozitivne zakonske propise. Kada je u pitanju nabavka ljepila , odbrana tvrdi da je optužena imala urednu fakturu dobavljača „VG Premium“, da je fakturu uredno provela kroz knjigu ulaznih faktura i ostalu knjigovodstvenu evidenciju, ali da je , obzirom da se nalazila u nezavidnoj materijalnoj situaciji, sa dobavljačem potpisala ugovor o robnom kreditu sa rokom plaćanja robe od 10 godina i sa grejs periodom od 3 godine što je zakonom dozvoljen način regulisanja ugovornih obaveza. Optužena je prikazala dobitak ulaznog PDV-a , te je ista sredstva po odobrenom povratu koristila za vraćanje duga po osnovu kredita. Međutim institut povrata PDV-a sam po sebi ne predstavlja obilježje krivičnog djela, a tužilaštvo nije provelo niti jedan dokaz na osnovu koga bi Sud mogao utvrditi postojanje svijesti i volje kod optužene za sticanje protivpravne imovinske koristi, odnosno objektivnih i subjektivnih elemanata bića krivičnog djela, kako to sud nekritičnki prihvata pod tačkom 11 presude. Konačno, branilac se ponovo pozvao na tešku materijalnu situaciju u koju je upalo optuženičino pravno lice, ukazuje da joj je zbog neurednog vraćanja kredita i oduzeta poslovna zgrada , a što se vidi iz nalaza vještaka građevinske struke(priložen uz žalbu), čime ukazuje da je splet teških ekonomskih okolnosti optuženu spriječio da izmiri potraživanja prema budžetu BiH.

168. Istaknuto stajalište odbrane, uz davanje analize pobijane presude u pogledu konkretnih činjeničnih utvrđenja pobijane presude , po ocjeni ovog vijeća neosnovana je i kao takva ne može dovesti u pitanje osporavane zaključke prvostepenog suda. 169. Naime, ako se pravilno analizira žalba branioca, da se zaključiti kako se suština iste odnosi na postojanje uredne knjigovodstveno-računovodstvene dokumentacije u pravnom licu optužene, uz zaključak kako se radilo o prodaji robe u tranzitu. 170. S tim u vezi, prvostepenom presudom je na ispravan način konstatovano da iz dokaza prezentiranih i uloženih u spis tokom glavnog pretresa nesporno proizilazi da pravna osoba „Tri Mar“ d.o.o., bez obzira što se njena poslovna dokumentacija ukazuje ispravnom, nije ostvarila poslovni odnos u pogledu kupoprodaje mašine za proizvodnju proizvoda od plastike, liniju WINDSORhsi 200 sa pravnim licem „LA.IM.EX“ d.o.o., odnosno sa pravnim licem „MB Kekerović“ a na način da se njeno pravno lice u odnosu na pravno lice „LA.IM.EX“ d.o.o. pojavljuje u svojstvu kupca, a u odnosu na pravno lice „MB Kekerović“ d.o.o. u svojstvu prodavca, a koje činjenice proizlaze iz iskaza svjedoka, inspektora Stajić Zorana i Brkić Smaje koji su vršili kontrolu pravnih lica „MB Kekerović“ d.o.o. i „Tri Mar“ d.o.o. i o kojim kontrolama su sačinili Zapisnike o njihovoj kontroli. Naime, ako se pravlino analiziraju iskazi ovih svjedoka i dovedu u vezu sa materijalnom dokumentacijom, nalazom i mišljenjem vještaka optužbe Mirsade Čeho, te nizom nelogičnih poslovnih poteza(pravno lice „Tri Mar“ d.o.o. knjiži kupovinu mašine od „LA.IM.EX“ prije nego je pravno lice „LA.IM.EX“ d.o.o ovu mašinu i kupilo od pravnog lica „Liberty“ d.o.o., mašina prometovana u dva dana između čak šeset pravnih lica),


52

nedvojbenim se da zaključiti kako se radilo o cirkulisanju dokumentacije koju nije pratio promet robe(mašine). Pored navedenog, pobijana presuda postojanje fiktivnosti ovog prometa, i prema stavu ovoga vijeća, pravilno pronalazi u činjenici potpunog odsustva dokumentacije koja bi potkrijepila prometovanje predmetne mašine od prvog prodavca „Ceresol“ prema pravnom licu „MB Kekerović“ , što jasno ukazuje na zaključak da porijeklo predmetne mašine nije ni utvrđeno, a samim tim se dovodi u pitanje da li je promet uopšte između ova dva prvna lica postojao, a što je od odlučne važnosti za utvrđivanje stvarnog prometa koji prethodio prometu iste između pravnog lica optužene i pravnog lica „LA.IM.EX“ , odnosno pravnog lica „MB Kekerović“, a koje pravno lice se u konačnici čak u dva navrata i to u vrlo kratkom periodu pojavljuje kao kupac, te dva puta ostvaruje pravo na povrat ulaznog PDV-a, o čemu je svoj iskaz dao svjedok Stajić, jasno stajući iza svog stava da se radilo o fiktivnom prometu s ciljem sticanja povrata PDV-a od strane pravnog lica „MB Kekerović“ d.o.o.

171. Dakle, kada se nalaz i mišljenje vještaka optužbe dovede u vezu sa ispravnom ocjenom iskaza ovih saslušanih svjedoka, izvodi se nesporno zaključak da izdatu računovodstveno-knjigovodstvenu dokumentaciju pravnog lica „Tri Mar“ upućenu prema pravnom licu „MB Kekerović“ d.o.o. evidentno nije pratila roba(predmetna mašina), te takav nedostatak i po ocjeni ovog vijeća, nesumnjivo te dokumente čini nevjerodostojnim.

172. U daljem obrazloženju pobijane presude, a po sličnom modusu nesumnjivo i argumentirano utvrđuje se da je predočena dokumentacija pravnog lica „VG Premium“ gdje se ovo pravno lice pojavljivalo u ulozi prodavca, a prema pravnom licu „Tri mar“ d.o.o. kao kupcu sačinjavana fiktivno na koji način je ovom pravnom licu neosnovano omogućeno pravo odbitkka ulaznog PDV-a, odnosno ostvarenje neosnovanog prava na povrata ulaznog PDV-a, a koje činjenice su potvrđene iskazom svjedoka Brkić Smaje koji je u potpunoj saglasnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka optužbe koja je ustvrdila kako se radilo o nesrazmjerom uvećanju prometovane robe, a sve sa ciljem ostvarenja prava na povrat većeg ulaznog PDV.

173. Dakle, suprotno žalbenim navodima, ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja izveo valjan zaključak da je optužena Biljana Trivundža kao direktor pravnog lica „Tri mar“ d.o.o, pribavila predmetnu robu(ljepak) s obzirom da su određene količine pronađene kod iste, ali da je vrijednost te robe nesrazmjerno uvećana kroz fiktivno izdate račune pravnog lica „VG Premium“, gdje je navedeno da se radilo o cijeni od po 26,64 KM što ne odgovara njegovoj tržišnoj vrijednosti, a što sve upućuje na logičan zaključak da je optužena po prethodnom dogovoru sa odgovornim licem u pravnom licu „VG Premium“, čija dokumentacija je uzgred izgorjela, svojim radnjama pravnom licu „Tri mar“ omogućila neosnovan povrat ulaznog PDV-a u ukupnom iznosu od 157.981,00 KM. Zaključak da se radilo o fiktivnom izdavanju faktura, prvostepeni sud pravilno nalazi i u činjenici da je prilikom kontrole pravnog lica „Tri mar“, konstatovano da je u pravnom licu „MB Kekerović“ pronađena identična faktura istog serijskog broja koja je već ranije bila prethodno izdata od strane pravnog lica „VG Premium“, s tim da se sada radilo o navodnom prometu pšeničnim brašnom, što sve dodatno ukazuje na malverzacije u pogledu knjigovodstveno-računovodstvene dokumentacije od strane pravnog lica „VG Premium“. 174. Konačno, kada su u pitanju navedeni prigovori u smislu nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti optuženog istoj , te neispunjenosti kako subjektivnih tako i objektivnih elemenata djela u radnjama optužene. apelaciono vijeće ne nalazi svrsishodnim ponavljati argumente u tom smislu, te žalioca upućuje na dio obrazloženja ove presude(žalbeni osnov iz člana 297. ZKP BiH), gdje je dato detaljno obrazloženje u smislu neosnovanosti i ovih prigovora branioca(paragrafi 92-98).


53

175. Iz navedenih razloga, apelaciono vijeće cijeni da je činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno na pravilan i potpun način, te su istaknuti žalbeni prigovori branioca optužene Biljane Trivundža i punomoćnika optuženog pravnog lica „Tri mar“ d.o.o. , po navedenom žalbenom osnovu, ocijenjeni neosnovanim.

V. f) Žalbeni prigovori branioca optuženog Slobodana Marčete i punomoćnika

pravnog lica „Liberty“ d.o.o Banja Luka

176. S obzirom na činjenicu da je punomoćnik pravnog lica „Liberty“ d.o.o. u potpunosti prihvatio žalbene navode branioca optuženog Slobodana Marčete, ustvrdivši kako žalbeni navodi branioca optuženog istovremeno predstavljaju i žalbene navode punomoćnika optuženog pravnog lica „Liberty“ d.o.o. čiji je zakonski zastupnik optuženi Marčeta, ovo vijeće je našlo svrsishodnim obje žalbe objediniti i obrazloženje u pogledu istaknutih žalbenih prigovora a kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, dati jedinstveno.

177. Cijeneći činjenicu da žalbom branioca optuženog Slobodana Marčete, a samim tim i žalbom punomoćnika pravnog lica „Liberty“ nije napravljena jasna distinkcija povreda u smislu na koji žalbeni osnov se navodna nepravilnost prvostepenog postupka odnosi, ovo vijeće je odgovore na sve prigovore iz kojih se da izvući zaključak da se radilo o prigovorima kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, dalo u dijelu obrazloženja ove presude koji se odnosi na žalbeni osnov iz člana 297. stav 1. i 2. ZKP BiH(bitne povrede odredaba krivičnog postupka). Dakle, kako bi se izbjeglo ponavljanje, već ranije date argumentacije, ovo vijeće žalioca upućuje na dio obrazloženja ove presude( od 99 do 117 paragrafa).

VI. ŽALBENI PRIGOVORI ODBRANE KOJIMA SE UKAZUJE NA POVREDU

KRIVIČNOG ZAKONA


178. Podnosilac žalbe koji tvrdi da je došlo do pogrešne primjene zakona mora, kako je već rečeno, navesti barem tu navodnu pogrešku, iznijeti argumente u prilog svojoj tvrdnji i obrazložiti na koji način je ta pogreška utjecala da odluka bude nezakonita.

179. U slučaju kada povreda zakona proizlazi iz primjene pogrešne pravne norme u presudi, žalbeno vijeće može navesti tačnu pravnu normu i shodno tome preispitati relevantna činjenična utvrđenja pretresnog vijeća. Time žalbeno vijeće ne ispravlja samo pravnu grešku, nego primjenjuje odgovarajuću pravnu normu na dokaze sadržane u spisu u nedostatku dodatnih dokaza, te mora utvrditi da li je samo uvjereno, isključujući svaku razumnu sumnju, u činjenično utvrđenje koje odbrana osporava prije nego što potvrdi to činjenično utvrđenje po žalbi.

180. U slučaju kada žalbeno vijeće zaključi da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni zakona, ali je uvjereno u tačnost činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće, žalbeno vijeće će preinačiti presudu u svjetlu pravilne primjene zakona i po potrebi samo


54

utvrditi odgovarajuću kaznu, kako je to i propisano članom 314. i 308. ZKP BiH.

181. Rukovodeći se naprijed istaknutim standardima, opisanim kroz odjeljak presude „Opšta pitanja“ apelaciono vijeće je navedene žalbene prigovore, istaknute od strane svih branilaca optuženih, odnosno punomoćnika pravnih lica, izuzev žalbenog prigovora branioca optuženog Predraga Vidića, označene kao žalbeni osnovi iz člana 298. ZKP BiH ( povrede krivičnog zakona) prima facie odbacilo kao neosnovane.

182. Budući da se, kako je to rečeno izuzev žalbe branioca optuženog Vidića, žalbama branilaca većine optuženih samo paušalno označava ovaj žalbeni osnovi kroz isticanje tvrdnji da se u radnjama njihovih branjenika nisu stekla sva obilježja krivičnih djela za koja se terete, posebno elementi krivičnog djela organizovani kriminal, a u odnosu na koje prigovore je u prethodnom dijelu ove presude iznesen stav ovoga vijeća, ostali prigovori nisu mogli predstavljati valjanu osnova za ispitivanje prvostepene presude.

183. Međutim, bez obzira na naprijed navedeni stav, ovo vijeće nalazi za potrebnim istaći da prigovori ostalih branilaca a koji bi se mogli označiti kao prigovori kojima se ukazuje na povredu krivičnog zakona, neosnovani, s obzirom da je i prema stavu ovoga vijeća, prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalni zakon. Naime, branioci pojedinih optuženih paušalno ističu povredu iz ovog žalbenog osnova, pri čemu, izuzev iznošenja vlastitog zaključka da sud nije poštovao princip primjene zakona, ne iznose konkretne razloge na kojima zasnivaju ove svoje tvrdnje zbog čega ih je valjalo ocijeniti kao kao neosnovane i paušalne.

184. Kada je u pitanju žalba branioca optuženog Predraga Vidića, odbrana navodi da je sud optužnicu korigovao u skladu sa prigovorom odbrane te je optuženog označio kao zamjenika direktora, a ne kao direktora kako se to pogrešno navodilo u optužnici, a koju odluku je sud zasnova na članu 25. Zakona o privrednim društvima RS. Prema odbrani, ovako stajalište je pogrešno jer prema ovome zakonu društvo zastupa direktor, a ne zamjenik direktora, a u ovom postupku je nesporno dokazano da je direktor pravnog lica „Woodland Zemlja i Šume“ d.o.o. Modriča bila Vidić Milena a ne Vidić Predrag, koja je kao osnivač pravnog lica i imala puni nadzor, ovlaštenja i kontrolu nad poslovanjem pravnog lica, i da je, shodno tome Vidić Predrag postupao isključivo na osnovu punomoći koju mu je za svaki konkretan posao izdavala Vidić Milena. Odbrana tvrdi da sve i da je on činio te radnje to ne ekskulpira direktora za vođenje poslovnih knjiga. Tužilaštvo u toku istrage nije utvrđivalo da li je Vidić Predrag upoznao Vidić Milenu ( kao direktora privrednog društva), sa radnjama koje je preduzeo po njenoj punomoći, ili u njenom odsustvu, ili spriječenosti, da li je ona znala i pristala da se takav posao zaključi, da li je odobrila korištenje službenog pečata za koji po zakonu odgovara, da li ja na bilo koji način učestvovala u sklapanju predmetnih poslovnih dogovora i u komunikaciji sa drugim saoptuženima, da li je Vidić Predrag postupao mimo i preko ovlaštenja koje je kao zamjenik direktora imao ili koje mu je ona kao direktor na osnovu punomoći prenijela i sl. U žalbi se dalje tvrdi da prava i obaveze direktora i zamjenika direktora nisu i ne mogu biti jednaki, da upis zamjenika direktora u sudski registar ne čini njegova prava i odgovornost jednakim pravima i odgovornostima direktora jer su prava i odgovornosti direktora utvrđena Zakonom, a ne upisom u sudski registar. Iz svega navednog, prema navodima branioca, da se zaključiti da je sud u ovom dijelu povrijedio krivični zakon zato što su postojale okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost optuženog Vidića. 185. Po ocjeni ovog vijeća istaknuti prigovor odbrane optuženog Predraga Vidića je neosnovan. 186. Naime, činjenica da je u inkriminisanom periodu Milena Vidić


55

obavljala funkciju direktora firme „Woodland Zemlja i šume“, te u tom svojstvu bila upisana u sudski registar, nije sporna. Ne dovodeći u pitanje funkciju koju je ona obavljala, prvostepeni sud je u pobijanoj presudi dao razloge zbog kojih je optuženog Predraga Vidića kao njenog zamjenika oglasio krivim za konkretne krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, a koje razloge, suprotno prigovoru odbrane, prihvata i ovo vijeće. Naime, pravilno prihvatajući relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima RS koje propisuju odgovornost uprave-direktora za zakonito poslovanje pravnog lica, i po ocijeni ovog vijeća, sama činjenica da je neko lice direktor, ne znači a priori i da je isto lice i odgovorno ze preduzete opisane radnje, što bi bilo od odlučnog značaja za utvrđivanje krivice za predmetno krivično djelo. Naime, da bi se eventualno moglo govoriti o krivici u konkretnom slučaju Milene Vidić, odnosno ekskulpaciji optuženog Predraga Vidića, po stavu ovoga vijeća, neophodno je bilo kroz izvedene dokaze istu dovesti u vezu s opisanim krivičnopravnim radnjama a iz kojih bi proizlazila njena svijest za ostvarenjem zabranjene posljedice. Cijeneći naprijed izneseni stav, tužilac, za razliku od optuženog Vidića, evidentno nije pribavio(tužilaštvo tvrdi da je u odnosu na navedenu osobu donijelo Naredbu o obustavljanju istrage) takve dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizlazilo da je Milena Vidić u firmi u kojoj je nesporno bila direktor, bila ta koja je i u stvarnosti - faktički upravljala svim poslovima firme. Upravo suprotno, a kako to proizlazi iz stanja spisa, dokazi koje je tužilac prezentirao u toku glavnog pretresa ukazali su na na zaključak da je Milena Vidić u pravnom licu samo formalno bila direktor, dok je s druge strane njen suprug u stvarnosti bio taj koji je lično vodio cjelokupno poslovanje pravnog lica, odnosno preduzimao sve poslovne radnje, pa i one koje se odnose na pružanje zahtjevanih podataka o stečenim oporezivim prihodima. Takvo pravilno utvrđeno činjenično stanje posebno proizilazi iz iskaza svjedoka Senad Kasumovića koji je potvrdio da je optuženi imao punomoć za zastupanje pravnog lica „Woodland Zemlja šume“ d.o.o., što ni sama odbrana nije negirala, te obimne materijalne dokumentacije prezentirane od strane Tužilaštva BiH, a prvenstveno PDV prijava za 7. i 8. mjesec 2009. godine na kojima u rubrici „ime i prezime odgovorne osobe“ stoji ime i prezime optuženog što su stranke učinile nespornim u pogledu činjenice da iste nisu sačinjene niti potpisane od strane Milene Vidić.

VII. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 300. ZKP BIH: ODLUKA O

KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI


186. Presuda se zbog odluke o kazni može pobijati po dva različita osnova, kako to predviđa član 300. ZKP BiH. 187. Presuda se po ovom osnovu može pobijati ako pretresno vijeće nije primijenilo relevantne zakonske odredbe prilikom odmjeravanja kazne. Međutim, apelaciono vijeće neće preinačiti odluku o kazni samo zbog toga što pretresno vijeće nije primijenilo sve relevantne zakonske odredbe, već će apelaciono vijeće preispitati odluku o kazni samo ako podnosilac žalbe pokaže da je propust da se primijene sve relevantne zakonske odredbe doveo do nepravilne presude. Ako apelaciono vijeće smatra da je došlo do nepravilne presude ono će utvrditi odgovarajuću kaznu na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane pretresnog vijeća i pravilno primijenjenog zakona. 188. S druge strane, podnosilac žalbe može osporavati odluku o kazni zbog toga što je pretresno vijeće neprimjereno iskoristilo svoje diskreciono pravo prilikom utvrđivanja


56

odgovarajuće kazne. Apelaciono vijeće naglašava da pretresno vijeće ima široko diskreciono pravo u utvrđivanju odgovarajuće kazne, pošto je pretresno vijeće u poziciji da najbolje može odmjeriti i ocjeniti dokaze izvedene na glavnom pretresu. Shodno tome, apelaciono vijeće neće remetiti analizu pretresnog vijeća o otežavajućim i olakšavajućim okolnostima kao ni težinu koja je data tim okolnostima, osim ako podnosilac žalbe ne pokaže da je pretresno vijeće zloupotrijebilo svoje široko diskreciono pravo. 189. Naime, podnosilac žalbe mora pokazati da je pretresno vijeće dalo težinu nebitnim i irelevantnim pitanjima, da nije dalo težinu ili dovoljno težine relevantnim pitanjima, da je napravilo očiglednu grešku u odnosu na činjenice na koje je primijenilo svoje diskreciono pravo ili da je odluka pretresnog vijeća bila u tolikoj mjeri neopravdana, ili jednostavno nepravedna, da apelaciono vijeće može izvesti zaključak da pretresno vijeće nije koristilo svoje diskreciono pravo na primjeren način. 190. Apelaciono vijeće uzima u obzir da pretresno vijeće nije obavezno da posebno obrazlaže svaku otežavajuću i olakšavajuću okolnost. Ako je apelaciono vijeće uvjereno da je pretresno vijeće razmatralo te okolnosti, ono neće izvesti zaključak da je pretresno vijeće zloupotrijebilo svoje diskreciono pravo prilikom utvrđivanja odgovarajuće kazne.

ŽALBENI PRIGOVORI ODBRANA, OPTUŽENIH I PUNOMOĆNIKA OPTUŽENIH PRAVNIH LICA I TUŽILAŠTVA BIH

U POGLEDU ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA IZ ČLANA 300. ZKP BIH

191. Žalbu u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, u skladu sa članom 300. ZKP BiH, podnijeli su i odbrane i tužilaštvo.

192. Tužilaštvo smatra da je sud izričući kazne optuženim osobama precijenio olakšavajuće okolnosti, a da pri tome u dovoljnoj mjeri nije cijenio otežavajuće koje su se stekle na strani optuženih, prvenstveno misleći na veliki iznos protivpravno stečene imovinske koristi, sa kojim iznosom se u značajnoj mjeri podriva ekonomski system BiH, a koje okolnosti, da su u dovoljnoj mjeri cijenjene bi sasvim sigurno polučile rigoroznije kazne prema optuženim. Shodno navedenom, tužilaštvo je predložilo da apelaciono vijeće u skladu sa odredbom člana 314. ZKP BIH pobijanu presudu preinači I optuženim izrekne strožije kazne od izrečenih.

193. Potpuno suprotan stav od tužilaštva, iznijeli su branioci optuženih, kao punomoćnici optuženih pravnih lica.

194. Tako branilac optužene Slobodanke Zrnić Babić smatra da je obrazloženje odluke o kazni dato vrlo šturo, nalazeći da Sud nije cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se našle na strani optužene, a to je da je optužena postupala po nalozima Kekerović Mlađena, zatim da ona nije prisvajla novac za sebe, nezaposlena je, nema imovine. Iz istovjetnih razloga, branilac je zatražio da se optužena oslobodi i plaćanja troškova.

195. Branilac optuženog pravnog lica “Janjoš” d.o.o. žalbom nije osporio odluku koja se odnosi na kaznu prestanka postojanja pravnog lica, ali je osporio odluku o oduzimanju imovine pravnog licu „Janjoš“ d.o.o. smatrajući da tokom postupka Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je optuženo pravno lice krivičnim djelom steklo imovinu u iznosu od 1.744.770,00KM pa samim tim nije bilo osnova za izricanje takve kazne. Pored navedenog, branilac smatra da tužilaštvo također nije dokazalo ni da je ostala imovina ovog pravnog lica navedena u presudi stečena krivičnim djelom, a ista je oduzeta pobijanom presudom. Konačno, kada je u pitanju kazna oduzimanja imovine odbrana smatra da ova kazna nije mogla biti izrečena prama Janjoš Vojislavu, jer ovo


57

lice nije bilo obuhvaćeno optužnicom pa nije bilo osnova da se prema istom izriče bilo kakva kazna.

196. Branilac optuženog Predraga Vidića je takođe prigovorio na izrečenu kaznu jer je smatra neprimjerenom, drastičnom i nesrazmjernom krivičnom djelu koje se optuženom stavlja na teret. U tom smislu se ističe da je u ovom predmetu samo optuženi Vidić jedini terećen i oglašen krivim kao pomagač, uz činjenicu da isti nije stekao bilo kakvu imovinsnku, pa ispada da je optuženi Vidić teže kažnjen nego pojedini izvršioci koji su stekli protivpravnu imovinsku korist. Konačno, branilac je istakao da se sud pogrešno pozvao na raniju osuđivanost njegovog branjenika, nalazeći da se ista nije mogla karakterisati otežavajućom okolnosti jer je iz kaznene evidencije(T40) vidljivo da se radi o presudama koje se po službenoj dužnosti trebale biti brisane, a radilo se o dvije uslovne osude. 197. Osporavajući odluku o krivičnopravnoj sankciji, braniteljica optuženog Zorana Pavlovića, koju žalbu je prihvatio i Zoran Pavlović u svojstvu zastupnika optuženog pravnog lica „Zoral komerc“ d.o.o., ističe da Sud nije obrazložio visinu kazni koju je izrekao optuženima u ovom postupku, te smatra da je svaka od ovih kazni trebalo da bude obrazložena u odnosu na svakog optuženog pojedinačno, a shodno njihovoj ulozi, doprinosu i sl. 198. Branilac optužene Biljane Trivundža je takođe osporio presudu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, nalazeći da je sud propusti uzeti u obzir činjenicu da se radi o porodičnoj osobi, majci dvoje maloljetne djece, te osobi koja se nalazi u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, a koje sve okolnosti su morale ishodovati blažu kaznu. Sadržaju navedene žalbe se pridružio i punomoćnik pravnog lica optuženog pravnog lica „Tri mar“ d.o.o., uz tvrdnju da razloge navedene u žalbi branioca optužene Trivundža prihvata kao žalbene navode optuženog pravnog lica „Tri mar“ d.o.o.. 199. Konačno i advokat Svetozar Davidović je u svojstvu branioca optuženog Slobodana Marčete i u svojstvu punomoćnika optuženog pravnog lica „Liberty“ d.o.o. uložio žalbe na odluku o krivičnopravnoj sanciji . Prema braniocu nedostatak presude je očigledan i zbog samih završnih riječi optužbe nakon kojih je odbrana tvrdila da se pravno ima prihvatiti da optužba odustaje od daljeg gonjenja Marčeta Slobodana jer u završnom izlaganju tužilaštva nigdje nije tražilo utvrđivanje njegove odgovornosti niti izricanje sankcije, a u krajnjem odbrana je iznijela tezu da takav stav optužbe treba da predstavlja osobito olakšavajuću okolonost za optuženog, a što bi bio uslov za izricanje uslovne osude, pod uslovom da se utvrde krivica optuženog za ono za šta ga se tereti. U vezi izrečene kazne odbrana smatra da je prestrogo određena i da je nesrazmjerna njegovoj ulozi, visini navodno stečene imovinske koristi(1484 KM), te da se trebalo imati u vidu i činjenica da se radi o ocu četvero djece i jedinom hraniocu porodice. 200. Nakon što je slijedom odredbe člana 306. ZKP BiH ispitalo pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci iz sljedećih razloga. 201. Obzirom da obje žalbe, kako tužilaštva tako i odbrana optuženih, predmetnu presudu napadaju u dijelu odluke o kazni, iznoseći oprečne tvrdnje u pogledu pravilnosti utvrđivanja i ocjene olakšavajućih odnosno otežavajućih okolnosti od strane prvostepenog vijeća prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravnih sankcija, ovo vijeće će se u nastavku baviti ispitivanjem (ne)osnovanosti predmetnih prigovora. Drugim riječima, ovo vijeće, povodom žalbi u odnosu na kaznu, ispituje da li je niži sud našao pravu mjeru pri izricanju


58

sankcije u granicama zakona. 202. Analizom odnosnog dijela presude, a suprotno žalbenim prigovorima i optužbe i odbrane, apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su in concreto od uticaja da kazna bude manja ili veća, a kako to nalaže odredba člana 48. KZ BiH (opšta pravila o odmjeravanju kazne). Naime, prvostepena presuda je imala u vidu zakonske okvire za izricanje kazne za predmetna krivična djela, te opća pravila o izboru vrste i mjere kazne, i to svrhu kažnjavanja, a osobito stepen krivične odgovornosti optuženih, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, te ranije živote učinitelja i njihove lične prilike. Dakle, prvostepeno vijeće je prilikom individualizacije kazni, polazeći od imperativnih zakonskih odredbi i primjenjujući ih na okolnosti konkretnog slučaja, dosljedno koristilo analitičko-sintetički metod i ispravno utvrdilo sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazni, a zatim ocijenilo njihov karakter (olakšavajuće ili otežavajuće), pa na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjerilo kazne. U tom smislu kao otežavajuće okolnosti na strani svakog pojedinačnog optuženog evidentno su uzeti u obzir, odnosno cijenjeni su stepeni krivične odgovornosti u preduzimanju broja radnji u konstrukciji krivičnog djela, zatim jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, koja se ogleda kroz činjenicu da je u pitanju teško krivično djelo, čije su se posljedice ogledale u velikim iznosima utajenog poreza Od olakšavajućih okolnosti pravilno su cijenjene lične i porodične prilike svakog optuženog lica, odnosno njihov bračni status, činjenicu da li se radi o osobama koje imaju ili ne djecu, kao i njihovu dob. 203. Slijedom svega navedenog, žalbeni prigovori tužilaštva usmjereni na tvrdnju da sud nije poklonio potrebni značaj otežavajućim okolnostima su u cjelosti neosnovani. Naime, prvostepena presuda je adekvatno cijenila stepen krivične odgovornosti optuženih. 204. Dakle, u pogledu nastupanja štetnih posljedica ovih krivičnih djela, pobijana presuda je pravilno utvrdila da su iste velike, koji zaključak podržava i apelaciono vijeće, uz ocjenu da prvostepeno vijeće nije zasnovalo svoju odluku isključivo na temelju pomenutih činjenica, nego da su na strani optuženih utvrđene i pravilno cijenjene i olakšavajuće okolnosti. Naime, prvostepeno vijeće je evidentno uzelo u obzir i čitav niz olakšavajućih okolnosti koje su stekle na strani optuženih, a koje okolnosti su ispravno valorizovane u vezi sa svim navedenim otežavajućim okolnostima u pronalaženju prave mjere i opravdanja visine izrečenih kazni. 205. Imajući u vidu navedeno, vijeće nalazi neosnovanim i žalbene tvrdnje većine odbrana optuženih da je sud potcijenio ili nije uopšte cijenio njihove porodične prilike, pa branilac optužene Slobodanke Zrnić Babić ističe da je ista radila po nalozima saoptuženog Mlađena Kekerovića. Međutim, i prema stavu i ovoga vijeća bez obzira na činjenicu da je optužena djelovala po uputama saoptuženog, suprotno tvrdnjama odbrane, nikako samo po sebi ne podrazumijeva njenu blažu odgovornost, posebno zbog činjenice da optužena nikada u toku inkriminisanog perioda nije ukazala na bilo kakav pritisak kojemu je bila izložena, što jasno ukazuje na njen pristanak da učestvuje u izvršenju krivičnih djela za koja je oglašena krivom. Dakle, ovakva žalbena tvrdnja odbrane je ostala bez potrebne dokazne utemeljenosti, posebno stoga što u dosadašnjem toku postupka od strane odbrane nije dostavljena nikakva relevantna dokumentacija koja bi eventualno potkrijepila navedene tvrdnje žalbe. Stoga su pomenuti navodi žalbe odbrane optužene Slobodanke Zrnić Babić ocjenjeni kao paušalni i neosnovani. 206. Apelaciono vijeće je razmotrilo i prigovore usmjerene na obavezu optuženih na plaćanje troškova krivičnog postupka u smislu odredbe člana 188. stav 1. ZKP BiH,


59

nalazeći iste neosnovanim. Naime, slijedom citirane odredbe, u slučaju kada je donesena osuđujuća presuda to implicira obavezu optuženog na plaćanje troškova krivičnog postupka, osim ukoliko sud utvrdi postojanje određenih okolnosti koje bi dovele do oslobađanja od te obaveze djelimično ili u cjelosti. Obzirom da odbrane optuženih u dosadašnjem toku postupka nisu dostavili niti jedan relevantan dokument kojim bi potkrijepili tvrdnje o slabom imovnom stanju optuženih, to ova okolnost po svom kvalitetu nije mogla biti cijenjena ni od apelacionog vijeća, niti dovesti do drugačije odluke od one koju je donijelo prvostepeno vijeće. 207. U pogledu prigovora žalbe odbrane optužene Biljane Trivundža usmjerenih na činjenicu da se radi porodičnoj osobi, majci dvoje maloljetne djece, te osobi koja se nalazi u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, Vijeće nalazi da iste jesu razmatrane , te da su i uzete kao olakšavajuće okolnost na strani optužene. Međutim, ovim okolnostima se ne može dati krucijalni značaj u odmjeravanju visine kazne, obzirom da je optužena itekako bila svjesna svih mogućih negativnih posljedica koje može prouzrokovati svojoj porodici, prevashodno djeci, počinjenjem predmetnih inkriminacija, a o čemu ona očigledno nije vodila računa. 208. Vezano za prigovore odbrane optuženog Predraga Vidića kojima se tvrdi da je njegov branjenik, bez obzira na činjenicu da su njegove radnje kvalifikovane kao pomagačke, kažnjen rigoroznije od drugih saoptuženih koji su označeni kao siazvršioci, ovo vijeće primjećuje kako branilac potpuno neopravdano zanemaruje kvalifikaciju djela za koje je njegov branjenik oglašen krivim. Naime, kako je to vidljivo iz izreke pobijane presude optuženi Vidić, je za razliku od ostalih saoptuženih, izuzev optužene Slobodanke Zrnić Babić, oglašen krivim za krivično djelo organizovani krminal iz člana 250 stav 2. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 3. KZ BIH, a za koje djelo propisana znatno teža kazna od krivičnog djela za koje su oglašeni krivim ostali saoptuženi(Zoran Pavlović, Biljana Trivundža, Slobodan Marčeta). S druge strane, a bez obzira na navedeno, ovo vijeće primjećuje kako je prvostepeni sud ipak prilikom odmjeravanja kazne optuženom Pavloviću, vodio računa da se radilo o pomagačkim radnjama, iz kog razloga je kaznu optuženom shodno odredbi člana 50. stav 1. tačka b) KZ BiH ublažio, izričući mu kaznu ispod zakonskog minimuma. U pogledu ranije osuđivanosti optuženog, riječ je o činjenici koja je cijenjena od strane prvostepenog suda. Međutim, imajući u vidu njihovu prirodu i vrstu krivičnih djela za koja je ranije oglašen krivim, (radi se o srodnim krivičnim djelima), suprotno zaključku prvostepenog suda ( s obzirom da su ranije osude navodno trebale biti brisane), navedeno ne može predstavljati otežavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne. Ipak, navedena okolnost (ranija osuđivanost), čak i u takvim okolnostima, nije mogla biti zanemarena kod ocjene ličnosti optuženog. Dakle, kako su ranije osude trebale biti brisane, iste se i ne mogu navoditi i posebno vrednovati kao otežavajuće okolnosti, ali ranija osuđivanost ne može biti zanemarena u kontekstu ocjene ličnosti optuženog, te je u tom kontekstu i evidentno cijenjena prilikom odmjeravanja kazne. 209. Kada su u pitanju navedena osporavanja odbrane optuženog pravnog lica „Janjoš“ d.o.o. u pogledu odluke o oduzimanju imovine pravnog licu „Janjoš“ d.o.o., ovo vijeće iste takođe nije našlo osnovanim. Naime, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje koje se ogleda kroz utvrđenje da je optuženo pravno lice počinivši krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2. KZ BiH u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210 stav 3. KZ BiH i krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. istog zakona, steklo protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 1.744.770,00 KM, sljedstveno tome mu je i izrečena kazna oduzimanja imovine u istovjetnom novčanom iznosu. Takođe, i kada je u pitanju odluka o kazni oduzimanja imovine koja se ogleda u


60

oduzimanju nekretnina i hartija od vrijednosti od optuženog pravnog lica “Janjoš”, odnosno njegovog osnivača, ovo vijeće takođe ne nalazi propust prvostepenog vijeća. Naime, prema stavu ovoga vijeća, a uzimajući u obzir obrazloženje ove presude dato u paragrafima od 47. do 52., prvostepeno vijeće je u potpunosti ispoštovalo odredbe člana 393. ZKP BiH, a kojima odredbama je propisana obaveza suda da u situacijama kada u obzir dolazi oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osobu na koju je ta imovina prenesena ima se pozvati na glavni pretres, te joj omogućiti predlaganje dokaza i učestvovanje u postupku.

210. S tim u vezi, a suprotno istaknutim prigovorima, ovo vijeće nalazi da ne stoje žalbeni prigovori žalioca kojima se ukazuje da je sud nezakonito donio odluku o oduzimanju imovine detaljno opisane u izreci pobijane presude, a koja imovina se s obzirom na utvrđenu odgovornost pravnog lica, odnosno relevantna činjenična utvrđenja realno može dovesti u vezu sa radnjama optuženog. I ovo vijeće ovakvu odluku pretresnog vijeća nalazi u cjelosti osnovanom i adekvatnom svim relevantnim činjeničnim utvrđenjima. 211. Dakle, razmotrivši odluku o krivičnopravnoj sankciji, ovo vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće prilikom utvrđenja krivično pravnih sankcija pravilno postupilo u utvrđivanju pojedinačnih kazni za svakog optuženog, odnosno da su izrečene kazne u cijelosti primjerene kako težini i okolnostima pod kojima su djela počinjena, tako i stepenu krivice optuženih, odnosno stepenu odgovornosti optuženih pravnih lica. Stoga su po ocjeni ovog vijeća, a suprotno žalbenim tvrdnjama tužilaštva i odbrana, ispravno cijenjene sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani optuženih, i u tom smislu izrečene kazne zatvora, odnosno kazne prestanka pravnih osoba, te kazne oduzimanja imovine. One odgovaraju svrsi kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije, predviđene odredbama člana 6. i 39. KZ BiH, zbog čega je sve žalbene navode koji se odnose na izrečene sankcije valjalo odbiti kao neosnovane. 212. S obzirom na sve navedeno, odbijeni su kao neosnovani i prigovori Tužilaštva i odbrana u odnosu na izrečene krivičnopravne sankcije. 213. Zbog svega navedenog, na osnovu člana 310. u vezi sa članom 313. ZKP BiH, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zapisničar: PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Bojan Avramović Mirko Božović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

Documents

Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Predmet broj ... · sudija Mirko Božović, predsjednik vijeća sudija Senadin Begtaševi