Seminarski rad iz kolegija: Povijest

BOSNA POSTAJE OSMANSKOM PROVINCIJOM

SADRŽAJSAŽETAK.................................................................................................................................................1

UVOD......................................................................................................................................................2

1. PREKID KONTINUITETA...................................................................................................................3

2. UZROCI IZNENADNOG SLOMA I RAZMATRANJE ISTOGA................................................................5

3. PODRIJETLO BOSANSKO-MUSLIMANSKE ARISTOKRACIJE..............................................................7

4. OSMANSKO-ORIJENTALNA URBANIZACIJA I NASTANAK KASABA.................................................10

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................12

LITERATURA..........................................................................................................................................13

SAŽETAK

Napadi Turaka nakon 1386. godine bivaju sve češći, 1463. godine osvojena je glavna

utvrda u središnjoj Bosni, Bobovac. U Ključu Turci presreću kralja Stjepana Tomaševića i

nagovaraju ga na predaju. Mehmed II. dovodi vojsku pod Jajce te je kralj prisiljen izdati

naredbu da se Jajce i druge utvrde predaju bez borbe nakon čega je pogubljen. Nakon nekog

vremena dolazi do uspostave sandžaka. Izvjestitelji vojnoga pohoda na Bosnu 1463. godine

govore o velikom pustošenju, razaranju, zarobljavanju i odvođenju stanovništva iz zemlje.

Papin legat Nikola Modruški i Grk Chalkokandyl izvješćuju kako je upravo bosansko

plemstvo bilo najteže pogođeno zarobljavanjem i odvođenjem. U 15. stoljeću pojedini gradovi

se proglašuju kasabama u kojima se grade tzv. sultanske džamije. 1463. godina, godina pada

Bosne pod osmansku vlast i postaje osmanskom provincijom.

1

UVOD

Osmansko razdoblje Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine i uspostave Bosanskog

sandžaka do 1878. i početka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerojatno

najvažniji događaj u povijesti Bosne i Hercegovine koji je imao ogromne vjerske, jezične,

kulturne, političke, i vojne posljedice za područje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanske

vladavine islam se po prvi put značajno pojavljuje u Bosni.

Dolazi do državnog i društvenog ustroja po uzoru na islamske države. Domaće

stanovništvo je zbog tog ustroja prisiljeno na bijeg ili na islamizaciju. To za posljedicu ima

još veću stabilizaciju osmanskog carstva na ovim područjima.

Period osmanske vladavine ostavit će dubok trag u povijesti Bosne i Hercegovine. To se

ogleda ne samo u umjetnosti (književnosti, arhitekturi) nego i politici, ali i granicama, koje su

u određenoj mjeri ostale nepromijenjene do danas.

Ključne riječi: islamizacija, novi muslimani, bosanska aristokracija, Papin legat Nikola

Modruški, bosnificiranje, kasabe

2

1. PREKID KONTINUITETA

Prvi zabilježeni upadi Turaka u Bosnu dogodili su se 1386. Napadi se nastavljaju

sljedećih nekoliko godina, nakon čega zbog političkih previranja i poraza kod Ankare napadi

prestaju. Turci se ponovno pojavljuju 1414. kao saveznici Hrvoja Vukčiča Hrvatinića. Od

tada se sve više miješaju u državne poslove. Rezultat toga su razmirice među bosanskim

feudalcima i pretvaranje istih u porezne obveznike. Čak je i sam bosanski kralj bio porezni

obveznik Osmanlija. Osmanlije neplaćanje poreza kažnjavaju zauzimanjem strateški važnih

utvrda. Konačno se utvrđuju na ovim prostorima osnivanjem Bosanskog krajišta, koje je

zauzimalo prostor oko današnjeg Sarajeva. Nakon osvajanja Srbije 1459. sultan Mehmed II.

osvaja istočne teritorije Bosne oko rijeke Drine. 1463. osvaja glavnu utvrdu u središnjoj

Bosni, Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević bježi iz Jajca prema zapadu, Turci ga presreću u

Ključu i nagovaraju na predaju. U međuvremenu Mehmed II. dovodi vojsku pod Jajce.

Stjepan Tomašević je prisiljen izdati naredbu da se Jajce i druge utvrde predaju bez borbe

nakon čega je pogubljen. Za osam dana je u turske ruke palo više od 70 bosanskih gradova i

utvrda, većinom bez borbe. Samo je šest gradovu uspjelo sačuvati svoje utvrde. Novoosvojena

područja proglašena su u lipnju 1463. Bosanskim sandžakom. Prvim sandžak-begom

imenovan je Mehmed-beg Minetović. Iste godine počinju i protunapadi od strane bosanskog

plemstva. Stjepan Vukčić Kosača uspijeva vratiti područje svog vojvodstva te dijelove

područja Pavlovića i Kovačević. Dio nižeg plemstva odlazi pred mletački senat tražiti pomoć

za ponovno uspostavljanje bosanskog kraljevstva. Novi kralj, Matijaš Korvin izvodi

protunapad sa sjevera, čime je oslobodio Jajce i Srebrenik. To su postala uporišta za daljnje

akcije.

Godine 1470. uspostavljen je i Hercegovački sandžak, a 1475. najveći dio

Hercegovine bio je pod turskom vlasti. Posljednje točke otpora pale su 1481. (Herceg Novi) i

1490. (Koš na Neretvi). Srebrenička banovina osvojena je 1512., a Jajačka 1527./28. U drugoj

polovici 15.st. tri srednjovjekovne bosanske institucije nestaju: Bosansko kraljevstvo,

„Bosanska crkva“ bosansko srednjovjekovno plemstvo. Nije potpuno jasno kakve su

međusobne odnose imale ove institucije. Prema starijim izvorima „Bosanska crkva“

sudjelovala je u političkom životu u Bosni. Prema tim izvorima nakon pada Bosne većina

bogumila prelazi na islam i kasnije formiraju dio državne aristokracije u Bosni. Na osnovu

osmanskih, mletačkih, dubrovačkih i zadarskih arhiva zaključuje se da to shvaćanje u starijim

izvorima nije potpuno točno. Bosanski kraljevi nisu imali potporu rimske kurije jer iza sebe

3

nisu imali jedinstvenu uređenu crkvu. Rimska kurija je sudjelovanje u političkim poslovima

„heretičke Bosne“ čak nazivala herezom. Zbog toga dolazi do snažnog jačanja plemstva

nakon smrti Tvrtka I. koji je uveo instituciju kraljevstva u Bosnu. Stalne političke razmirice

među pripadnicima plemstva dovode do sve većeg prisustva stranih sila na bosanskoj

političkoj sceni. Bosansko plemstvo u toj situaciji ostaju dosljedni dvjema stvarima. Nisu

dovodili u pitanje instituciju kralja kao simbol bosanske države i kraljeve su gotovo uvijek

birali iz dinastije Kotromanića. Iako su Osmanlije i Mađari poslije pada Bosne na čelo Bosne

stavljali marionetske kraljeve pod svojim nadzorom 1463. godina je u povijesti ostala godina

pada Bosne.

4

2. UZROCI IZNENADNOG SLOMA I RAZMATRANJE ISTOGA

Kao posljedica događaja iz 1463. suvremenici traže uzroke iznenadnog sloma države i

svoje razmatranja iznose u političkim komentarima. Sačuvana su dva takva komentara. Prvi je

nastao bosanskim krugovima sklonim Turcima. U njemu se kralj Stjepan Tomaš čak dovodi u

blisku vezu sa sultanom Mehmedom II. (navodno je kralj zbog te povezanosti ubijen, i to od

strane svog sina Stjepana i brata Radivoja u dogovoru s ugarskim kraljem Matijašom

Korvinom). Nakon ubojstva kraljica Katarina je navodno u Bosnu pozvala sultana koji je

opustošio zemlju i vratio se s mnogobrojnim robljem. Ta „legenda“ prikriva stvarni povod

vojnog pohoda na Bosnu, tj. otkazivanje plaćanja harača od strane Stjepana Tomaševića i

zagovara kao alternativu suradnju s Turcima protiv Mađara.

Drugi komentar nastao je u krugovima Rimske kurije. Autor je biskup Nikola

Modruški, Papin legat u Bosni. On je nagovorio kralja na prekid vazalnih odnosa prema

sultanu i obećao mu obilnu pomoć od Pape te ga tako privolio da se osloni na Ugarsku. Kad je

došlo do napada od strane Turaka kršćanski tabor je reagirao neodlučno i prekasno. Komentar

se može shvatiti kao optužba za izdaju na račun ranije prisilno pokrštenih bosanskih

bogumila. Ta se tvrdnja ne može uzeti kao točna jer postoje argumenti protiv nje:

1. Nijedno drugo izvješće niti kroničar ne govori o izdaji bogumila.

2. Rimska kurija piše izvješće o pokrštavanju na ovim područjima, a ono glasi:

krštenje je primilo oko dvanaest tisuća, a četrdesetorica ili nešto više njih

tvrdokorno su ustrajala u krivovjerju. Oni su napustili zemlju i našli utočište u

Humu (Hercegovini) kod hercega Stjepana Vukčića Kosače, saveznika

nevjernika.

3. Osmanski popisi poreznih obveznika registrirali su krstjane kao i njihov

progon, ali više kao nestalu veličinu nego kao povijesnu snagu. Broj osmanskih

podanika, ubilježenih u deftere kao „krstjani“ dostiže jedva 120 do 130

kućanstava.

4. Prema jednom fragmentu dokumenta u Mletačkom arhivu dostojanstvenik

„bosanske crkve“ gost Radin zatražio je utočište za sebe i 60 pripadnika svoje

sljedbe.

5

5. Samo Nikola Modruški govori o izdaji prilikom zauzimanja utvrde Bobovac.

Svi drugi izvori govore o jurišnom napadu uz pomoć topova što se slaže i s

arheološkim istraživanjima.

Ovi argumenti pokazuju da je teza o osvajanju Bosne uz pomoć bogumilske izdaje

legenda lansirana od strane ondašnjeg predstavnika Rimske kurije. Konačno osvajanje Bosne

1463. zapravo je samo rezultat dužih vojnih i političkih priprema, a što bosanska vlastela ne

vidi zbog konstantnih političkih razmirica. Bosna je u vrijeme svoga pada zapravo bila u

svom gospodarskom usponu.

Novija istraživanja pokazuju da Bosna nije bila izolirana i siromašna brdska zemlja. U

vrijeme prije osmanskih osvajanja u Bosni niču brojni rudnici i rudarski gradovi, cvatu

trgovina i obrt, a u društvenoj sceni sudjeluju i franjevci svojim misionarskim djelovanjem.

Dolazi do gospodarske suradnje s okolnim zemljama. Osmansko osvajanje zapravo prekida

razvoj srednjeg staleža u Bosni. Sama pojava srednjeg staleža govori da Bosna nije bila

gospodarski i politički nerazvijena. Taj gospodarski razvoj izolira „Bosansku crkvu“ i ona

počinje postupno propadati. Dijelom i zbog toga što se velikaši nikad nisu jasno opredijelili

između bogumilstva1 i katolicizma. Zbog takvog položaja utjecaj Bosanske crkve sve više

slabi u odnosu na druuge religijske ustanove.

Bosanski feudalci prije svega razmišljaju na širenje vlastitog bogastva i to na štetu

kralja ili kakvog susjedenog neprijatelja. Politički život bio je jako intenzivan, razne koalicije

svakodnevno su mijenjale političku sliku Bosne. U tim koalicijama sve više svoje mjesto

nalaze Mađari i Turci. Unatoč pokušajima bosanskih kraljeva da se izbjegnu te dvije sile tako

što će se osloniti na Mletke i Rim, Turci ipak uspijevaju svojim sve aktivnijim političkim

djelovanjem pripremiti konačni pad Bosne. Osmanlije su zapravo uspjele zbog toga što su

kombinirali pljačkaške pohode sa nametanjem visokih poreza, što je zemlju jako opteretilo. U

središnjem dijelu teritorija preuzimanjem utvrda Turci stvaraju jaku bazu za daljnja

djelovanja. Sve je to zapravo bila priprema za konačni udarac, do kojeg je došlo 1463.

munjevitim ulaskom Mehmeda II. u Bosnu. Stari herceg Stjepan Vukčić Kosača optužio je

svoga sina Vladislava da je vodio Turke do Bosne, tj. da im je pokazao puteve koje oni sami

nikad ne bi našli.

1 Bogumili ili Patareni – bogumil pripadnik dualističke heretičke sekte osnovane u 10. stoljeću u Bugarskoj; pripadnik crkve bosanske; Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, str. 31.

6

3. PODRIJETLO BOSANSKO-MUSLIMANSKE ARISTOKRACIJE

Nakon pada Bosne pojavljuju se razne teze o pritupu bosanskog plemstva

Osmanlijama. Te teze se javljaju u vrijeme kad je osmansko-muslimansko društvo već bilo

bosnificirano. Behija Zlatar pokušala je na temelju obiteljskih imena objasniti podrijetlo

bosansko-muslimanske aristokracije. U istraživanje je uvrstila 180 osoba iz 48 obitelji. Pet

obitelji smjele bi se sa sigurnošću, a dvije s vjerojatnošću pozvati na bosansko visoko

plemićko podrijetlo. Sedam obitelji potjecalo bi od bosanskogercegovačkog nižeg plemstva,

njima bi se s vjerojatnošću moglo pridružiti sedam obitelji. Daljnjih sedam obitelji su od 16.st.

stalno bile nastanjene u Bosni ili Hercegovini. Četiri, odnosno pet obitelji nisu

bosanskohercegovačkog, ali jesu slavenskog podrijetla, a četiri, odnosno pet obitelji su

neslavenskog podrijetla. Podrijetlo jedanaest obitelji označeno je kao nepoznato. Istraživanje

je okarakterizirano kao nepouzdano. Npr. islamizirani Brankovići nisu bosanskog, nego

srpskog podrijetla, što dokazuje njihov grb.

Popis vojnih obveznika u Bosanskom sandžaku pruža bolju sliku o redovnim

osmanskim vojnim snagama u to vrijeme. Pobilježeno je 3116 konjanika, od toga 16

velespahija, 643 običnih spahija i njihovih 2457 pratitelja. Svih 16 velespahija su muslimani

od kojih nijedan nije označen kao novi musliman. Među običnim spahijama nalazio se 51

kršćanin, odnosno 15%. To su većinom bili vlaški knezovi koji su imali male zemljišne

posjede. Danas ih se zbog vlaškog podrijetla smatra srpskopravoslavnima.

Kod 12 muslimanskih običnih spahija primjetno je kršćansko podrijetlo: šestorica su

označena kao novi muslimani, šestorica kao sinovi Abdulahovi (bin Abdullah), što bi trebalo

imati isto značenje. Kod njih sedamnaest navedena je očeva dužnost u osmanskoj državnoj ili

vojnoj službi: dvojica su ubilježeni kao sinovi Arnauta (Albanca), a dvojica na sljedeći način:

Husein Bosna i Bosnalu Hamza, dok je kod njihovih pratitelja drukčije, svi su isključivo

muslimani.

Nijedan s podrijetlom „Bosna“ nije označen kao „rob“. Svi „Hrvat“, „Macar/Ongorus“ i

deset drugih ubilježeni su kao „robovi“. Pri interpretaciji tih podataka treba uzeti u obzir

sljedeće:

1. Oznaka „Bosna“, prema tome, označava konkretno podrijetlo u tom trenutku i ni u

kojem slučaju ne jamči preosmansko „bosanstvo“ ubilježenih osoba.

7

2. Najvjerojatnije je da se bosanska aristokracija najvećim dijelom sastojala od

južnoslavenskih islamiziranih elemenata.

3. Udio kršćanskih spahija bio je neznatan, većinom su to bili vlaški knezovi

4. Prisutnost pravog bosanskog plemstva gotovo je neprimjetna

Broj kršćanskih spahija, neporedno nakon osvojenja, bio je znatan, ali su mnogi od njih i

izbog otpora odnosno kolaboracije2 s Madžarima bili ili degradirani u raju ili su prešli u

kršćanski tabor. Kršćanske spahije, koji su ostali vjerni Osmanlijama, prešli su ubrzo na

islam, tako da oni od osamdesetih godina tvore manjinu, a u drugoj polovici 16. stoljeća

gotovo su sasvim iščezli.

Samo je malom broju bosanske visoke aristokracije pošlo za rukom da budu primljeni u

redove osmansko-bosanske aristokracije, budući da je najznačajnije sultan dao pogubiti nakon

vojnog pohoda 1463. godine. Nekoliko je viših bosanskih plemića ubiralo godišnji prihod

dobara koja su im bila dodijeljenja u Konavlima blizu Dubrovnika nakon što je Dubrovačka

Republika to područje otkupila od Kosača 1419. i od Palvlovića 1426. Ovi su posljednji, na

temelju dobara obitelji Kosača, od kojih je i islamizirani ogranak primao godišnji prihod do

svoga izumiranja 1585., pokušavali proširiti svoju moć i na dubrovačko područje. Osim

Kosača-Hercegovića nijedna druga muslimanska obitelj nije primala niti zahtijevala prihod iz

Konavala.

Sudbina bosanskoga nižega plemstva bila je raznolikija. Izvjestitelji i kroničari vojnoga

pohoda na Bosnu 1463. godine govore o velikom pustošenju, razaranju, zarobljavanju i

odvođenju stanovništva iz zemlje. Papin legat Nikola Modruški i Grk Chalkokandyl

izvješćuju kako je upravo bosansko plemstvo bilo najteže pogođeno zarobljavanjem i

odvođenjem. Prema riječima Chalkokadyla sultan je prilom zauzimanja bosanskih glavnih

utvrda stanovništvo dijelom ostavljao u gradu, dijelom poklanjao svojim zapovjednicima kao

roblje, dok je ostale slao u Carigrad i u Aziju. Stanovništvo Jajca zbog mirne predaje ostavio

je u miru, ali je i tada tražio plemićke sinove za sebe i za svoje zapovjednike. Promatrajući

navedeno dolazimo do zaključka da je sudbina bosanskoga nižega plemstva bila različita.

Jedan je dio kolaboracijom našao pristup u osmansku aristokraciju, međutim ostaje otvorenim

pitanje koliko su vremena i u kojem opsegu ti kolaboranti potvrdili svoju poziciju u prvim

2 Kolaborirati - surađivati, sudjelovati u čemu, s kim (prema kontekstu često ima negativne konotacije); Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, str. 192.

8

nesigurnim desetljećima borbe između Osmanskog Carstva i Ugarske oko Bosne. Također je

teško odrediti udio sinova bosanskoga plemstva koji su kroz filtar uzimanja dječaka za

janjičare mogli dostići aristokratski položaj u svojoj domovini.

Osmansko-bošnjačka aristokracija pretežno se sastojala od slavenskih i slaviziranih

elemenata cjelokupnog južnoslavenskog prostora koji su različitim putovima našli pristup u

taj sloj (zarobljavanjem i odabirom dječaka). Navedena aristokracija relativno se brzo

„bosnificirala“ tj. zatvorila za osmanske nebošnjake. Korak u bosnificiranju sapahija u Bosni

značila je prva službena uredba 1516. koja je propisivala da se nezaposjednuti, odnosno

ispražnjeni, feudi dodijele samo aspirantima3 iz Bosanskog sandžaka. Time je stvorena

zakonska podloga za naknadno pretvaranje feuda u obiteljska imanja bosanskomuslimanskog

feudalnog sloja, što se dogodilo nakon poraza kod Siska 1593.

Zbog goleme strateške važnosti Bosne kao sjeverozapadnog krila prema Europi – u

razdoblju širenja ishodište upada u područja pod mletačkom i ugarskom, kasnije austrijskom

vlašću, a u razdoblju propadanja ugrožen obrambeni distrikt – izgradile su Osmanlije već u

prvoj polovici 16. stoljeća najprije u pograničnim područjima, a početkom 18. stoljeća i u

unutrašnjosti zemlje još jednu vojno-političku insituciju, tzv. kapetanije (koje su bile

teritorijalno organizirane i raspolagale barem jednom utvrdom). Svaka služba u kapetaniji

uskoro je postala nasljedna, a time i bošnjačka odnosno bosnificirana.

3 Aspiracija - težnja za kim ili čim, želja da se što postigne; Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, str. 12.

9

4. OSMANSKO-ORIJENTALNA URBANIZACIJA I NASTANAK KASABA

Temelje za psihološko učvršćenje, a samim time i pretpostavku za znatne procese

islamiziranja na bosanskom tlu, stvorili su Osmanlije izgradnjom osmansko-orijentalne

urbanizacije u 15., 16. i 17. stoljeću, gdje 16. stoljeće vrijedi za zlatno doba te ekspanzije.

Bosanska srednjovjekovna urbanizacija bila je potpuno uništena, bilo razaranjem i potpunim

rušenjem potpunih gradova, bilo djelomičnom preinakom srednjovjekovnih kulturnih objekata

u druge svrhe (crkve u džamije ili u druge objekte) ili su bili osuđeni na stagnaciju,

propadanje tako da je nastao dojam kao da je urbanizacija u Bosni iz temelja osmanska

tvorevina.

Promatranje bosanskih srednjovjekovnih i osmanskih gradskih naselja pokazuje da su

se osmansko-bosanski gradovi najčešće nadovezivali na srednjovjekovne gradove i trgovišta,

a rjeđe na sela. Glavni osmanski gradovi Sarajevo, Tuzla, Banja Luka i Mostar nisu imali

nikakve značajnije srednjovjekovne prošlosti, nego su se razvijali u blizini ili na tlu ranije

manje poznatih trgovišta ili malih utvrda. Neki od srednjovjekovnih rudarskih gradova,

trgovačkih i obrtničkih središta (Zvornik, Visoko, Fojnica, Jajce, Goražde, Olovo, Srebrenica)

koja su svoj uspon doživjela u prvoj polovici 15. stoljeća stagnirali su i prije ili kasnije

izgubili kršćanski karakter. Istraživanja o nastanasku osmanskih gradova u Bosni pokazala su

da osmanska osnivanja, odnosno pretvaranja srednjovjekovnih naselja u orijentalna nikako

nisu spontani proizvod islamske ili islamizirane gustoće stanovništva, nego su posljedica

prometno-tehničkih, strateških, gospodarskih, sigurnosnopolitičkih i drugih javnih mjera i

potreba.

Novi Pazar i Ustikolina, već prije 1463. u osmanskim rukama, proglašeni su kasabama

sredinom 15. stoljeća, a Sarajevo i Zvornik kasnije dva sjedišta bosanskog i zvorničkog

sandžak-bega, pod sultanom Mehmedom II. za vladanja Bajazita II. proglašeni su kasabama:

Foča na Drini, Rogatica, Višegrad, Srebrenica, Travnik, Prusac i Prozor. Najveći broj

sultanskih džamija sagrađen je po nalogu sultana Sulejmana I. te su ujedno za njegove

vladavine najjače proširene granice osmanske Bosne. Tada su u Bosni nastale sljedeće kasabe:

Jajce, Banja Luka, Zenica, Donja Tuzla, Gračanica, Tešanj, Bijeljina, Gradiška, Livno, Kobaš,

Oborci i Dobrun na Drini. U navedenim kasabama podignute su tzv. sultanske džamije po

izravnoj sultanovoj naredbi, ali one ne predstavljaju osobne sultanove zaklade, nego su se

10

financirale iz državne blagajne. Druga skupina bosanskih kasaba također je nastala po naredbi

središnje vlasti, ali su njihovu urbanu podlogu tvorile zaklade vojnih dužnosnika. Motivi

osnivanja bili su prije svega sigurnosno-politički (protiv hajduka4). U drugoj polovici 16.

stoljeća položaj kasabe postigli su Sanski Most u zapadnoj Bosni, dok su u sjevernoj Bosni

položaj kasabe postigli Modriča i sela Dubočac, Velika i Kotorsko, dok su na prijelazu iz 16.

u 17. stoljeće sljedeća naselja pretvorena u kasabe: Brčko u sjevernoj Bosni, Donji Vakuf

(ranije selo Novosel), Gornji Vakuf (ranije selo Čista ili Česta) i Skender Vakuf u zapadnoj

Bosni, sela Trn i Lišnja sjeverno od Banja Luke.

Katolički se srednji sloj mogao i dalje održavati u rudarskim gradovima Fojnici,

Kreševu i Olovu koji nisu imali ključne pozicije u osmanskoj strateškoj i prometno-tehničkoj

mreži kao i u srednjovjekovnom trgovačkom središtu Visokom u središnjoj Bosni, ali je i tu

krajem 15. stoljeća započela infiltracija muslimanskih elemenata i podizanja muslimanskih

objekata i njihovo pretvaranje u kasabe u 16. stoljeću.

ZAKLJUČAK

4 Hajduk/ Hajdučica (tur. Haydut) – odmetnik od osmanske vlasti; odmetnik općenito; Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, str. 129.

11

U 15. stoljeću nastale su karakteristične institucije i utvrđeni temelji osmanske

prisutnosti i moći u Bosni te su tijekom 16. stoljeća na tim temeljima izgrađeni stupovi

osmanske Bosne (npr. osmansko-bosanska aristokracija, kapetanije, osmanski gradovi). U

ovom vremenu crkva je doživjela svoje raspadanje, a ranije je „Bosanska crkva“ sudjelovala u

političkom životu u Bosni i imala veliku ulogu u navedenom. Prema tim izvorima nakon pada

Bosne dolazi do islamizacije. Kada je riječ o bosanskom plemstvu ono je izgubilo smisao za

zajedništvo vlastitih interesa te je djelovalo politički nedosljedno i nestabilno. Prije osmanskih

osvajanja u Bosni veliku ulogu imaju rudarski gradovi.

Bosna postaje osmanskom provincijom 1463. godine te je u tom statusu do Berlinskog

kongresa5.

LITERATURA

5 Berlinski kongres bio je skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13.srpnja 1878. godine u Berlinu.

12

Džaja, Srećko Matko, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1999.

Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 2007.

13