Click here to load reader

Bosna Migracije

  • View
    69

  • Download
    15

Embed Size (px)

DESCRIPTION

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Text of Bosna Migracije

  • MIGRACIJE

    333

    UDK: 949.7612/18 325.1/.2(497.6)12/18

    Pregledni rad Primljeno: pretisak

    Stjepan Pavii

    BOSNA: MIGRACIJE*

    SAETAK

    lanak daje saet pregled migracije na tlu Bosne od kraja srednjeg vijeka do poetka 20. sto-ljea. Autor dijeli migracijsku povijest Bosne od osmanskih vremena na tri dijela. Prva poinje u doba poetnih osmanskih osvajanja i traje do ratova na zavretku 17. stoljea. Druga traje od kraja 17. sto-ljea do velike kuge 1733. godine. Trea slijedi nakon velike kuge. U prvom razdoblju starosjedioci, katolici i pripadnici Crkve bosanske, u velikoj mjeri prelaze na islam. U zemlju se useljavaju vee skupine pravoslavnih Vlaha (to je nastavak iz predosmanskih vremena), stanovnitvo se urbanizira, dio kranskog ivlja odlazi u susjedne zemlje, a usporedo sa irenjem Osmanskog Carstva i bosanski muslimani naseljavaju susjedne zemlje. U drugom razdoblju muslimanski ivalj prvo se smanjuje zbog ratnih gubitaka, ali zatim se, nakon suavanja osmanskih granica, u Bosnu slijevaju muslimani iz okolnih zemalja, dok iz Bosne odlazi velik dio krana. U treem razdoblju muslimansko stanovni-tvo pogoeno je kugom, a poslije se u zemlju doseljavaju katolici i pravoslavci, pa se omjer pripad-nika pojedinih vjera mijenja.

    KLJUNE RIJEI: Bosna, Bosna i Hercegovina, povijest, migracija, Osmansko Carstvo

    Podruje izmeu Drine, Save, Dinare i Une naselila je dinarskoposavska struja hrvatskoga naselja, koja je isto tako zahvatila i zemljite izmeu Dunava, Vuke, Papuka, Psunja i Save. Govorna znaajka te struje bio je ikavski govor i akavsko narjeje, koje je, to je bilo dalje od Dinare i Une, imalo sve vie istih bitnih eleme-nata sa tokavskim narjejem. Sama znaajna zamjenica a od vremena pisanih spomenika ne postoji dalje na istok od Psunja, Unca i istonoga dijela Dinare, ali se mnoge druge osebujne akavske odlike tvrdokorno uvaju na cijelom tom istonom podruju dinarskoposavske struje. Osobito se to vidi kod izgovora starih grupa -skj- i -zgj-, -dj-, -lj-, koje naselje te struje po akavskom narjeju govori u obli-ku --, --, -j- i -j-, po emu se potpuno razlikuje od susjednih istih tokavaca, koji te glasovne grupe izgovaraju: t, d, i lj. Govorni razvoj naselja na tom pod-ruju od Dinare do Drine, a prema tome i pripadanje spomenutoj struji, moemo prema sauvanim pisanim spomenicima pratiti u dovoljnoj mjeri od 13. st. Mnogo nam u tom pogledu pomae i govor dananjega stanovnitva na tom zemljitu, koji je dodue posljedak daljnjega razvitka, ali u sebi uva staru svoju govornu podlogu.

    Prema tome govornome stanju utvrdit emo u prvom redu, da je ikavsko-a-kavska struja u svojem naseljenju zahvatila ne samo Povrbasje i Pobosanje, nego i donje i srednje Lijevo Podrinje i povei dio toga zemljita uz gornju Drinu oko

    * Rad je ranije objavljen u Hrvatskoj enciklopediji, sv. 3. Zagreb: Hrvatski izdavalaki bibliotekarski zavod,

    1942., str. 128139 (natuknica: Bosna i Hercegovina: migracije). Ponovno ga objavljujemo s doputenjem gospoe Nade Pavii-Spalatin, koja je izvrila minimalne jezine intervencije i ispravila neke oite pogreke.

  • Stjepan Pavii: Bosna: migracije, Migracijske teme 16 (2000), 4: 333357

    334

    ajnia i Foe. Na jugozapadnoj strani u Poneretavlju ona je obuhvatila desni dio, ali je prvotno opsezala i lijevu stranu, gdje su Bjelemi, Ulog, Konjic, Podveleje, Sto-lac i Dubrave bili daleko u srednji vijek ikavski. Jugoistonije od tih krajeva, uz gor-nji dio Drine, u sklopu Durmitora, uza Zetu i Morau, Pivu, Taru, Lim i Ibar nastala je u 12. i 13. st. takva govorna podloga, da se na njoj do svretka 13. st. s jedne strane razvio jekavski (ijekavski) govor, a s druge strane isto tokavsko narjeje. Pisani spomenici sa toga zemljita od poetka 14. st. donose ve pravilne jekavske oblike. Taj novi govor pokazao je odmah u prvom razdoblju svoga opstojanja veliku ivotnu snagu. Ve s kraja 14. i u poetku 15. st. poeo je on prodirati prema zapadu i sjeveru u ikavsko, a prema istoku u ekavsko podruje. U to vrijeme postoje spomenici sa Lijevoga Poneretavlja, u kojima se mijeaju nepravilno ikavski i ekavski govor, akavsko i tokavsko narjeje, u krajevima, gdje su onda s vremenom, postepeno, nadvladali jekavski govor i tokavsko narjeje. Taj je proces proveden i u dubro-vakom Primorju, gdje su se oba govora i narjeja mijeala jo u 15. st.

    tokavsko narjeje i jekavski govor primili su u 13. st. na tom zemljitu od Zete i Morae do srednje Drine i Ibra i oni mnogobrojni Vlasi, koji su se u tom kraju od starine nalazili, govorei do 12. st. svoj stari romanski jezik. Ve rano u 13. st. ti su Vlasi primili jezik Hrvata, s kojima su nekoliko stoljea zajedniki iv-jeli, te su u tom stoljeu postali dvojezini. Poslije stanovitoga vremena, a svakako u 14. st., napustili su oni svoj prvobitni romanski jezik, te su ostali samo pri hrvatskom, koji je bio potpuno tokavski, jekavskoga govora i podloge, na kojoj se je neto kasnije razvila nova tokavska akcentuacija. Ti su zetskopodrinski Vlasi, kako su u svom starom kraju bili razmjerno vrlo mnogobrojni, ve u 14. st., prije poetka prodiranja Turaka na to zemljite, u svojem pastirskom gospodarstvu prelazili na podruja s lijeve strane Drine, u Fou, ajnie, Goradu, Viegrad, Ro-gaticu, Kalinovik i postepeno se naseljavali po tim krajevima. Pomijeavi se u za-jednikom ivotu u istim socijalnim prilikama sa starosjedilakim Vlasima toga podruja, koji su na tom tlu od starinaca Hrvata primili ikavski govor, s drugim go-vornim znaajkama, imali su prilike, da na njih govorno djeluju. Tako i nalazimo, da su u vrijeme velikih seoba u turskom prodiranju, od 1450. dalje, svi podrinski Vlasi tokavci i jekavci, dok su starosjedioci Hrvati sa toga zemljita u tom raz-doblju jo uvijek ikavci s oitim akavskim znaajkama.

    Vlasi su bili i prvi, koji su u vrijeme turskoga prodiranja selili u Bosnu u ve-im skupinama, i onda opet na bosanskom podruju svojim stalnim kretanjem iza-zivali pomicanje stanovnitva. Vlasi su se u to doba razlikovali po vjeri i po govoru. Oni izmeu njih, koji su ivjeli u Poneretavlju i po zemljitu, bliem tima krajevima, bili su katolici ili patareni ikavci, akavskotokavskoga govora, kao i Hrvati, s kojima su bili u simbiozi do dolaska Turaka nekoliko stoljea. Vlasi od Zete, Pive, Tare, Lima i Staroga Vlaha, koji su ve od 13. st. bili mnogobrojni, bili su grkois-tone vjere, jekavci i tokavci. U svom napredovanju Turci su ve u prvim desetljei-ma 15. st. krenuli ove druge Vlahe, koji su uz njih svom duom pristali, jer su im do-nijeli slobodu kretanja, pristup u svoje ratnike organizacije, vii socijalni poloaj i izgled na bolje prilike ivota. Sa svoje strane Turci su odmah iskoristili pozitivne i negativne znaajke tih Vlaha, koji su stjecajem prilika i jednakim nainom ivota

  • Stjepan Pavii: Bosna: migracije, Migracijske teme 16 (2000), 4: 333357

    335

    kroz stoljea na pastirskoj podlozi i na prenoenju trgovine stekli velika iskustva u te-renskoj slubi, u poznavanju okolnih krajeva i puteva i u vjetom prodiranju u tue zemlje. Na toj osnovi Turci su te Vlahe ubrzo uzeli u svoju ratnu organizaciju, u kojoj su im trebali posluiti i kao iskusni prevoznici, prenosnici i inae u razliitim podvoznim etama, ali i kao pouzdani lanovi uhodarske i izvjetajne slube. ivei kroz stoljea na najniem drutvenom stupnju, bez svoje zemlje, bez stalnoga doma, u gospodarskom ivotu uvijek ovisni o ratarskom i trgovakom naselju, Vlasi su postepeno u sebi stvorili duhovnu podlogu, na kojoj je nastala elja za stalnim imut-kom, steenim na ma koji nain. Otuda se kod njih javljaju vrlo esto presizanja u tue dobro, a na toj osnovi raala se u njih i enja za plijenjenjem, otimanjem i rob-ljenjem. Ratnikim osiguravanjem svojih katuna i turma, mnogim ubojnim napa-danjem na ratarska i trgovaka naselja, a osobito estom vojnikom slubom u skupu ili pojedinaki kod mnogih velikih posjednika, knezova i vladara svoga kraja Vlasi su stekli i bogato ratno iskustvo, napose u napadanju iz potaje i u etovanju. Turci su sve te pozitivne i negativne znaajke uoili ve kod onih Vlaha, koje su zatekli u ju-nijim dijelovima Balkana, u Tesaliji, na Pindu, u Rodopama, oko Skoplja i Kopaoni-ka. Oni su ve i dijelove tih jo potpuno romanskih Vlaha dignuli i u svojoj ratnikoj organizaciji doveli do poetka 15. st. u Lijevo Podrinje i u Stari Vlah. Ali na tom po-drinskom, zetskom, poibarskom i starovlakom zemljitu Turci su nali za svoje voj-nike pothvate najbolji vlaki elemenat, od kojega su oni odmah u svojem prvom prodiranju u jugoistonu Bosnu, a pogotovu u osvajanju daljnjih zapadnijih i sjever-nijih bosanskih krajeva nainili u svojoj vojsci izvrsne ete, koje su im sluile s jedne strane u podvoznoj i izvjetajnoj slubi, a s druge strane u etnikim i martolokim odredima. Moe se mirne due utvrditi injenica, da su Turci upravo s pomou tih balkanskih, zetskih, podrinskih, poibarskih i starovlakih Vlaha u jednu ruku pokorili istoni dio, a pogotovu osvojili i drali zapadni i sjeverozapadni dio Bosne. Ti su Vlasi ujedno posluili Turcima u naseljavanju svih slabo nastanjenih bosanskih kra-jeva, ostajui. kroz nekoliko stoljea stalno, neiscrpljivo vrelo novih naseljenika.

    Prve od tih Vlaha Turci su u veem broju nastanili u rano vrijeme svojega pro-diranja u Bosnu po krajevima s lijeve strane Drine od Srebrnice, Vlasenice, Rogatice, Viegrada do Nevesinja, a s tom su seobom zahvatili i Gacko, Bileu i Trebinje. Ta-ko su u prvoj poli 16. st. grkoistoni Vlasi popunili na tom zemljitu one manje svo-je skupine, koje su na pastirskoj podlozi u te krajeve dole jo prije turskoga gospod-stva. Od toga vremena kroz nekoliko daljnjih stoljea ta crta od Trebinja do Srebr-nice ostaje otvor, kroz koji neprestano ulaze u Bosnu novi Vlasi, ili se sa toga lije-voga Podrinja, od Gacka, Bilee i Trebinja vre stalne vlake seobe prema sjeveroza-padu, sjeveru i sjeveroistoku Bosne. Ti krajevi zajedno sa zemljitem od Sta