Branimir Wiesner Livadic - Novele (1910)

1

Branimir Wiesner Livadi: Novele (1910)

Branimir WiesnerLivadi:

Novele(1910)

2


SADRAJ

I. BURI NA UDARU............................................................................................................... ...........3

Povratak ....................................................................................................................... ...........3

Starci......................................................................................................................... ..............7

Koun.......................................................................................................................... ..........10

II. IVOT I EZNUA ............................................................................................................ ........14

Mila. I. Proljetna pjesma .......................................................................................................14

Mila. II. Pjesma arkoga ljeta................................................................................................17

Mali probici ...........................................................................................................................19

Guska ....................................................................................................................................23

Gospoa Jelica.......................................................................................................................26

III. SJENE .......................................................................................................................................31

Cvijet u sumraku ...................................................................................................................31

Sanja na svijetlu ....................................................................................................................36

Nakon zapada sunca ..............................................................................................................42

IV. PUTOM MRAKA .......................................................................................................................46

Apoteoza ...............................................................................................................................46

Smrt i more...........................................................................................................................49

ivot ......................................................................................................................................52

RJENIK.........................................................................................................................................56

3


I. BURI NA UDARU

Povratak

Podno Velebita, posve na jugu Hrvatske, lei u uskoj draici malo seoce. Crkva, upni dvor, opina,kola i nekoliko kuica, to je sve. Kao mahovina poraslo itavo mjestance meu peinama,ispunjajui potpuno sav uski prostor. - Ondje tik do mora, a naprotiv opini, stoji mala krma,zamazana i tijesna, posve po ukusu talijanskom. U krmi sjede uz bocu crnoga dalmatinca etirikrepka mladia. Glasom pozivnice imali su bezuvjetno osvanuti toga zimnjega dana u opinskojpisarni u poslu vojnikome, a sad se krijepe prije povratka aicom vina za svoj daleki put. Trojicabila iz istoga sela, trebalo im tri sata hoda do kue. etvrti bio je iz gore. Ni on nije imao duljegaputa, ali se bilo tee uspinjati strmim brdinama.

Dok su oni bili u zabavi, spominjui s nekom tjeskobom svoje vojne dunosti, skupljali se vani ponebu gusti crni oblaci. Po moru krstarile bave svakakvih vjetria, as mrekajui sivkasto-modrupovrinu sitnim valovima, as zahukujui je samo crnom sjenom kao od daha. Galebi se dizalivisoko i lijetali poplaeni prema svojim pustim otocima. Neto je bilo na nebu i u moru, i kao da jeimalo togod veliko doi, i kao neko neizvjesno iekivanje.

Na vratima pokae se krmar zabrinuta lica.

- Momci, koji ste iz ivih Bunara, ajte kui a ti, Filipe, da si mi ostao ovdje! Sad e biti i bure imeave, a doi e i no. Do ivih Bunara jo e se moi, a ima vas i trojica, tek u goru nikako. Bilobi ludo gubiti glavu.

Mladii se trgnue na rijei krmareve i navalie do prozora. Vini uz more tjenje ivjeti sprirodom, vazda je promatrati i slutnjom prodirati u tajne njezinih pojava, brzo uvidjeeopravdanost brige krmareve. No njihov put bio je premalo pogibeljan a da bi ih vrijeme strailo.Samo Filipu nije se moglo nikako dopustiti da poe. Kad su i oni ponovili savjet krmarev,nasmijao im se Filip od srca.

- Kako ste se vi to zabrinuli za me. Nijesam ja ena. Gdje ste uli, da bi ovjek ostao na putu? A ja -gdje poznajem onu goru bolje nego Marko svoje vino! Pustimo to - ja idem, ali jednu emo jopopiti, kad velite, da je tako lo put.

Uzalud pripovijedali mladii Filipu zgode, gdje su i muevi stradavali, uzalud ga odvraali odnjegove namisli. On im se najprije rugao a onda i zaboravio njihove opomene...

Tako su oni sjedili, kad se poelo ve i mraiti. Na moru se ve razbjesnila bura, dizali se valovi,prekidali u vrcima i rasipavali u bijelu vodenu prainu. Povrh povrine nadvila se gotovo bijelamagla, ispod koje je modrina postajala jo ia i tamnija. Zrak je bio hladan i leden, kao da jevjetar razmahnuo ledena svoja krila. ljive i mendule oko kue previjale se od udara vjetra,izvijajui svojim sitnim granicama piskutljiv glas, posve drugi od onoga, koji je dolazio od mora ikojim je ozvanjala sva draga.

Dobroduni starac krmar poeo i opet tjerati svoje goste.

- Evo, to sam rekao, doe - hvalio se starac - i opet vam velim: ajte! A ti, Filipe, da se nijesimaknuo. Vlja se onamo od sjevera oblak, crn i taman, bit e snijega, eto moje glave. I ledena jebura i kao da snijegom zaudara.

4


Na to iskapie mladii ae do dna, platie krmaru i izaoe napolje sa svojom prtljagom. Filip nijese dao nikako zaustaviti. Nekoliko puta upravio plaljivo pogled onamo, odakle su dolazili crnioblaci, i ve mu je bilo, kao da e popustiti. Ali onda se opet neto javljalo u nutrinji i govorilo mujasno: poi, poi. I kao da ga uvjeravalo: to e ti ovdje, gore je tvoja kua. Gdje e tu spavati,metnut e te kao stranca skitalicu onamo pod stol. Nijesi ti skitalica. Ti ima svoju kuu i onamospada. Tko e te od nje otkinuti? Zar to, da je visoko, da se teko do nje uspinjati, da bura vijenjezinim visinama? Je li ti zato manje draga, je li zato manje tvoje gnijezdo? Poi Filipe, poi. Tipoznaje goru, poznaje svaki njezin kamen, svaku liticu, svaki ponor, slijep bi pogodio kui. Ne etebi gora nita. Koliko puta htjela te prebaciti bura, snijeg ti zakopao stazu, ali ti si nathrvao sve.Borio si se... kako je bilo onda slatko zagledati poznate dveri, stupiti izgubljen na prag, utei senjoj, svojoj kuici, svojemu krovu... Poi, Filipe, poi... A ta bi ena, ta djeica, da te nema?Kakova bi to bila no? Rekla je istinu: Filipe, ostani, ako navali bura - - da, ali to je bilo samo tako.Znaju oni, da se od kue tako lako ne ostaje.

Sve to bili su odluni razlozi. I on se pozdravi s prijateljima i poe protivnim putem sm premagori. Poavi nekoliko koraaja naprijed, nije se mogao sjetiti: jesu li mu prijatelji zaeljeli pomoboju i okrenuvi se, jo im jedamput dovikne: Bog s vami! a oni njemu na uzvrat malnejednoglasno: "Bog!"

Gotovo tik od krme stao se dizati put uzbrdice, onda je ostao u stanovitoj visini neko vrijemeposve blizu mora. Istom nakon dobra etvrt sata zakretalo se u goru, ali tako, da se s jedne stranemoglo jo vazda vidjeti more. Tek daleko u brdu poslije novoga zavoja zastirao jedan breuljakpogled na more, dok se sama kua Filipova prislanjala i opet uz brdo povrh mora, ali dakako ve uvelikoj visini.

Prvi udarci bure, koja je bila dosegla ve znatnu snagu, godili su Filipu. Osvjeavali ga nekakoposlije one zapare u zadimljenoj krmici. Razvedrilo mu se nekako u glavi, grudi mu se rairile iosjeao se pun jakosti, sranosti i odvanosti. O njegovo se snano tijelo zadijevao vjetar kao okamen. I njemu je silno prijalo, kako je ta sila vjetra za njegovu veliku jakost prava igraka. I on seigrao s vjetrom, iskuavajui u igri slast izobilja sila, kako je to nebrojeno puta inio u igri bacanjakamena.

Veselilo ga i to, kako on poznaje tajne toga vjetra. Tamo na oku bit e najjai. Treba dakle malopoekati, dok mine "reful", a onda poskoiti, i vjetar bit e nadmudren. Divnim proraunom uspjelomu tako umaknuti nekolikim navalama bure, a bila je to posebna slast nadmudrivati prirodu.

Kod toga se i nehotice sjeao zabrinutosti svojih drugova. Morao im se smijati. Ne znadu oni, toe to rei: biti od gore. To se tako vjetar s nama ali. On nas miluje, nas, koji ga znamo. Mi smo sena njemu rodili, i da nas ponese kao list, on bi nas i opet bacio na mekano.....

Za malo zaboravio Filip na prirodu. Nikad ona nije budila u njemu kakove osebite misli ili uvstva.Sve to gledao je on i poznavao ve od prve mladosti. Sve mu se to inilo tako nuno i obino, takonepromjenljivo i isto, da bi bilo svako primiljanje izlian posao. To je bura, ona dolazi, vije sgranicama, piti meu peinama, tutnji valovima po moru, evo i danas, kao svaki put, kako tomora da bude. Kad mine no, mora da svane dan, a kad zae sunce, mora da pane no - to ima utom osebito, kad jest tako. Ta evo i on sam jest - pa kakova je u tom zagonetka?

Tako se mogao Filip gotovo nesmetano podavati svojim preim mislima. Mislio je i sraunavao upameti, koliko je on to danas potroio. Kad je prodao sav kripavac sir trgovcu, imao je okruglo triforinta. Za taj novac kupio je ulja, petroleja, rie i bekota, potroio je dva forinta etrdeset i etirinovia. A sad ima, koliko se sjea, manje. Da, padne mu tad na um, neto je potroio i u krmi.Onda je poeo iznova sraunavati, poloivi vazda ruku na stvar, kojoj bi napomenuo cijenu i sad seraun potpuno slagao.

Njegove se misli odvratile od toga sraunavanja drugim stvarima. Mislio je, hoe li primiti posao,to su mu ga nudili na opini. Izgraivalo se ondje korito bujici, koja je prijetila za velikih voda

5


opstanku mjesta. Sve se nekako slagalo s prvobitnom odlukom, da taj posao primi, tek - sad gazavele misli u kuu, u obitelj - ondje e neto nedostajati.

I kod te pomisli javi se iznenada onaj isti glas, koji mu je dolje u krmi govorio: poi, poi. Godiloje Filipu, da mu je tako poznat glas kao glas ene i djeice njegove i da mu se evo opet javio, i toba ovdje, gdje je sam, - gdje su ga upravo okruili noni mraci, gdje je tako silno ozvanjalopotcikivanje i zavijanje bure, gdje ga je straio um iz daljine... more u svojem uasnom bjesnilu. Adoao je bio ba i na pogibeljno mjesto. Kao iz ponora dizalo se prema njemu, kao da se neto valja,neto veliko i silno, to e potresti i gorom i nebom, to e zahvatiti i njega, pograbiti ga i baciti opeinu.

Napor, kojim se sada opirao udarcima bure, bio je mnogo vei nego prije. Znoj mu probijao elo ibio je prisiljen, da malo stane. To je bio upravo zavoj, iza kojeg e ostaviti more i sai za onajbreuljak. Filip se okrene prema moru, ali sad se vie nije vidjelo nita, dopirao je do njega odanlesamo silni um, iza kojeg je srce tek slutilo veliinu uzburkana elementa.

Bila je to po prilici treina puta. Filip proao je sada u duhu sav put do kue. Trebalo je odluiti,hoe li poi voznim putem ili stazom. Vozni je put dulji za p sata, preki je put krai, ali opasniji.Na dva je mjesta pogibeljan i po danu, ali kad proe ta mjesta, onda si siguran i pol sata prije podkrovom. I Filip stao opet prislukivati, ne bi li mu se javio onaj glas iz nutrinje, a on mu je govorio isada, i vazda, i neprestano: poi, poi. I Filip se odlui za stazu.

Nakon etvrt sata munoga veranja i uspinjanja klonuo je Filip umoran na kamen. Pred njim je biloupravo jedno od opasnih mjesta. Leden je zamah burin donio as prije led i snijeg. Kroz mrak sestale vijati kao bijele haljine, to ih je sila vjetra otela negdje gorskim vilama, pak ih sad nosilazrakom... I utalo oko njega, kao da none ptice prelijeu goru... A sitna zrna leda, velika kao tane,udarala svom snagom o njegova lica, da je morao sklopiti oi i penjati se s pomou ruku, potpunoslijep. Filip je razmiljao, ne bi li bilo razboritije, da se opet vrati na kolni put. I on se digne, ihtjede krenuti natrag.

Ali na povratku udarao mu vjetar jo jaom snagom u lica. Ni na trenutak nije mogao otvoriti oka, aod silnoga zamaha nestajalo mu daha, mislio je, da e ga neto sad na zaguiti. A um iz dolineonamo od mora postajao jo silniji. Napunio sve klance i uvale svojom paklenom bukom, i Filip biospreman pri svakom koraku, da se sunovrati u onaj grozni kotao razbjenjelog mora. Njegovo srcenije poznavalo straha, te kao da ga je to uzrujalo. I on okrene i poe opet naprijed, kako je bionajprije odluio. Tapajui od koraka do koraka, jer sad nije od snijega upravo nita vidio, ipak se pomalo pomicao. Proao je bio i opasno mjesto i sjeo meu peine, da opet skupi sile za dalnji put.

Sitna praina snijega, u koju ga vjetar vazda iznova zamatao, topila se na njemu i promoila gaposvema. Stao je osjeati neugodnu, vlanu zimu. Ruke mu se sledile, a ui i nos gorjeli mu bolnimarom. Mjesto, gdje je bio sjeo; zatrpalo se za as snijegom. To ga poticalo, da krene daje.

Uope, kao da je svaka nova neprilika, svaki novi napadaj prirode budio u njemu i nove sile. "I toe svladati, Filipe!" - govorilo neto u njemu. "Sve to znao si ti svladavati. Poznaje ti svoju goru.Ovaka je ona divlja i strana... ali ti si njezino dijete. To je kao u tebi..." I on se opet pomicaonaprijed, sve blie svojoj kui.

U onoj tmini zatvorenih oiju gledao je sve jasnije usku sobicu, bijedno svijetlo i pokustvo, na kojesu padali njegovi traci, gledao je sva ona zabrinuta, a sad na vesela lica svojih, kojima ne e pravosan na oi, koji slute njegovu muku - i njegov dolazak. I u tim trenucima kao da su njegove oividjele, kao da ih nije zasljepljivao snijeg. I put mu je bio nekako poznatiji i bilo je manjezadijevanja. Ilo se lake i svaki je korak tako silno pribliavao itavu goru, itavu kuu njegovusrcu.

Jo malo i on e biti na cilju.....

Opipavajui rukama stazu i kamenje, na koje e staviti nogu, zahvati mu desna bodljikav grm.Morao se silno oderati, nu bol je jedva osjeao.

6


- Hvala Bogu! - izvine mu se kod toga uzdah iz grudi. "To je znak s neba!" - pomiljao je razblaen usebi. "Sama gora dala mi je znati: evo, tu je moj ponor, tu se uvaj, tu bi mogao skrhati vrat!" ....Bio je dakle kod drugoga opasnog mjesta.

I opet je trebalo skupiti nove snage. Filip sjedne meu peine i stane traiti po svojoj pameti, gdjebi on to sad mogao biti, kud e krenuti, kako e umaknuti ovoj najstranijoj pogibli. Tu na ovommjestu prolomila se ispod staze gora. Otkinula se peina i odvaljala u dubinu, rastvorivi drijelo,kao da je sama gora zinula. Ponor bit e dubok, kojih trideset metara. Strm je poput zida, tek najednom mjestu izboila se hrid otra, kao avao. Dno je posuto kamenjem, to ga je bura nabacalasa staze. Izgubiti kamen ispod lijeve noge, bila bi gotova smrt. Strmoglavio bi se i rasprskao glavuna hiljadu komada. Treba se drati desno, obuhvaati objema rukama kamen, vie se potrbukevaljati, nego koracati. I tako to ide kojih dvadeset koraaja - a onda si spasen!

Osnova je dakle bila gotova.

Filip se dignuo, stresao sa sebe snijeg, odbio led sa poplata i stao prislukivati. Trebalo je prouitivjetar. I on je sluao kao lijenik, sagnut nad bolesnikom, bilo prirode. Grozna bolest bjesnila jenjezinom nutrinjom. S mora dolazio je um kao umiranje... Nakon ovoga zamaha trebalo je dakorakne naprijed....

Iz samoga ponora donio vjetar potcikivanje, kao da stenje div...

Filip se prekrsti. Ondje na izmaku neke velike daljine zahvati mu misao kao krajem od krila liknjegove ene, njegove djece... i kao da se upalilo ono slabo svijetlo, onaj plameak iz izbe unjegovim grudima...

Kao lisica proverao se u slijedeem hipu u jedan trenutak za deset koraka naprijed... Trebalo jesustati i priekati, dok mine novi zamah vjetra. Drao se vrsto za peinu, kao da je prirastao zagoru, kao da je sam peina... Ispod njega potcikivalo u bezdnu... Vjetar se valjda zadijevao o onupeinu, to stri kao avao iz zida... Ali u ovom zagrljaju, u kojem je drao objema rukama goru,bilo je tako sigurno, tako malo pogibli....

Od mora se dovaljao um.... Trebalo je i opet da poe.... Jo deset koraka.... Jedan, dva, tri...

Lijeva noga se izgubila, ukoene sleene ruke kao da su od drva, prsti mrtvi...

I Filipa nestade u dubini...

*

Drugoga dana oko podne jenjala bura. Sitni valovi tek su mrekali utianu povrinu morsku. Krozoblake na as provirivalo sunce i rasipavalo po snijenim vrcima Velebita svoje zrake kaonajsjajniji biser.

U ponoru naoe Filipa. U pogibli ivota usudio se jedan momak, da ga iznese na stazu, da gapreda mrtva onima, koji su ga uzalud svu no iekivali.

... Ali nije bilo gotovo nuno, da ga digne. Ondje dolje meu peinama tako se zgodno namjestilonjegovo mrtvo tijelo, rairenih ruku, kao da ih grli grozno nakaeni mrtvac, s pouzdanjem i sljubavlju...

Pa i one tako su ga pritiskale k sebi, tako usko i od srca, kao u zagrljaj, kao da je njihov i mrtav, kadim je pripadao iv.

7


Starci

U uvali kamenoga Primorja, ne visoko nad morem nanizalo se nekoliko potleuica bijelih i niskih.To je bilo jedno od onih zabitnih sela, kraj kojih ne moe plandujui morem u barci proi, a da tine zadre srce, kao da je duu podsjetilo neto velike njezine osame. Kuice kao da su niknule izkamena, pravo su kameno cvijee. Kroz uska svoja okanca gledaju turobno na iroko more, bdeinad njim, da se ne bi ustalasalo, da se ne bi uzobijestilo, svojim vjetrom polomilo jadra, svojimvalovima lau.

Topli dah s juga ve je probudio zemlju, mendule oko kue ve su ocvale, ljive se stale upravozeleniti, a ljubica meu kamenjem blijedila i gubila miris, kad navali estoka bura i pokrije snijegomsvu goru tik do mora. Ljudi nenavikli na zimu stiskali se u svoje kuice i zagledali se nijemo umaglu, u kojoj se skrivalo more.

Navrh sela u najvioj kuici zasjali upravo prozori. Osamdesetgodinji starac Mate upalio lojenicu,primaknuvi joj drhtavim rukama igicu. Dotle je starica, njegova ena, jedva dvije godine mlaa odnjega, izila bila u komoru i vratila se za as, nosei objema rukama sveanj ilavih borovih grana.Starac izvukao onda iz slamnjae aku slame i potpalio granice na kominu. Gusti, bijeli dim vukaose i povlaio iz poetka poput guteric meu drvljem, dizao se onda naglo u vis, napunjavajuisobu ugodnim mirisom. Malo zatim poelo praskati i pucketati, pa kao oslobodivi se okova sunuoonda kroz dim najprije jedan zmijoliki plamen, za njim drugi i trei, dok nije sav kup planuoveselim utim ognjem.

Sva sobica oivjela u sjaju plamena. as se pojavile sjene od nogu stolca na podu, da ih brzonestane u tmini. as se opet kao nove kao duge crne pruge protegnule po stolu od zemljanoga vrai od ae, da i opet brzo izginu. Bilo je posve ugodno gledati te lakokrile none goste. Jedva si se sjednim upoznao, ve ti se kao za porugu izmaknuo, da opet doe, kako su gdje htjele zrake odognjita.

Starica je jo sveudilj nosila granje. Uz onaj ognjeni kup stajao je skoro na kominu u pripravi drugimrtvi. Po niskoj sobici strujio ve topli val ugrijanoga zraka. Starac je poao bio do jednoga odprozora, koji su bili posve maleni i zatvoreni drvenim vratnicama. Htio je pustiti iz sobe dim. Tekto je bio otvorio krilo, zahvatila bura drugo i lupnula njime estoko o zid. Starica se potresla odtutnjave i prekriila desnom rukom ne progovorivi ni rijei.

Za as nestalo iz sobe dima. I starac poe opet do prozora; da ga zatvori, svladavi silu vjetra. Ondazaspe ivu eravicu netom dogorjela granja novim granama sa onoga drugog kupa i pone se muesvlaiti. Dotle je starica ve odloila bila svoje gornje odijelo i uzverala se na visoki krevet, koji jestajao uz zid naprotiv ognjita. Za malo legao uz nju na isti krevet starac.

Malo vremena prislukivali su starci alobnom potcikivanju bure. Srodni, blizi glasi kao da imgodili, kao da im dolazili iz njihove ivotom izmuene due. Bili su slatki, zamamni kao pjesma.Pjesma uz kolijevku, to ju je pjevala priroda svojoj staroj djeci.

Prasak s ognjita kao da je tu pjesmu prekidao: sveudilj iznova pozivali su alobni zvuci duu, datuguje, da ih opet slua.

Onda se prouo tiinom tajanstven apat: dvije su molitve kao jedna prodirale tminu, iznosei predprijestolje Nevidivoga uvstva i elje, koje nijesu bile od ovoga svijeta, a s toliko pouzdanja, da ihnije smetao um pobjenjele prirode.

Kao u daljinu gubio se onda pomalo apat meu mracima, prolazei valjda carstvom sanja u onodrugo silnije tiine, besvjestice.............

8


Oko p noi nakon prvoga sna probudi se starac. Htio je da otvori oi, ali mu se stegnule trepavice,nije ih mogao da rastvori. utio je tek, kako ih neto teko, nesavladivo pritite, kao da ih sklapasilom tua nepoznata ruka. I starcu mune odmah pomisao glavom, da to nije dola smrt i da mu nesklapaju oi. Htio je neto rei i otvorio usta. Ali ih morao brzo zatvoriti, da se obrani od silnenavale dima. Sad tek bilo mu je jasno. Soba je bila dakle puna dima. Granje na ognjitu, to ga jebacio bio na eravicu, nije se upalilo plamenom, nego je samo tinjalo.

Sad je tek otvorio oi. U estokim suzama rasipavali se plameci eravice u ognjene magle, ukojima se gubile konture svake slike u plameno bezlije. Starac se neko vrijeme muio, da uhvatisliku kojeg god mu drago predmeta, ali napor mu bio uzalud. Onda je opet sklopio oi i bilo muugodnije nego prije...

Pomiljao je najprije, da to nije nita. Tek malo dima, koji e se opet raspriti i osloboditi njegovegrudi od pritiska. I on je, drijemajui, ekao izvjedljivo, imade li pravo i kako e se sve to svriti...

Onda kao da je zbilja dima nestajalo. Nije ga vie guio, a u srcu ostalo mu uvstvo puno slasti.Osjeao se veseo i blaen, kao da se opio najslaega dalmatinskog vina. Smijeio se, gotovo semorao smijati - kako je to on veseo pijani staraac! I priinjalo mu se najedared sve tako smijeno iveselo i kao da on sam plee...

Sjetio se, kako je jutros susjed tovario magarca drvom za prodaju u grad. Kako je drvo s drugestrane otpuzlo, dok je vezao ono na protivnoj. I ta mu se zgoda tako sviala, da mu je nebrojenoputa dolazila sad pred oi i vazda ga s nova poticala na smijeh...

Malo zatim izgubio se s posmijehom na ustima u besvijest. Douljala se omaglica i uspavala mumozak. Kad ga opet trgnulo neto oda sna, bio je pritisak dima jai. Guio ga nesmiljeno, stezao gaoko vrata kao ue... I sad se porodila misao, da bi taj dim mogao uguiti njega, da bi mogla ova nobiti zadnja njegova ivota, a ovaj as da bi mogao biti njegov samrtni as...

I on se htio trgnuti i dignuti, poskoiti iz kreveta i rastvoriti prozore. Ali neto kao da mu sjelo nagrudi, nesmiljeni neprijatelj kleknuo mu na prsi i pritiskao ga uz krevet, da nije mogao ni maknutini kojim udom.

On je skupljao sve sile svoje i kuao se oduprijeti protivniku, ali nakon svakoga napora bilo mu jojasnije, da je potpuno nemoan...

Ovo uvstvo nemoi uzrujalo ga posvema... "Nema sumnje, ovo mora da je smrt!" - pomiljao jesada s uasom. S tolikom silom nije se nikad u ivotu sreo. Ali misao na smrt, koja ga je bilaprestraila u prvi tren, uini mu se za as opet lakom... I njegove su usne kao nehotice staleaptati onu istu molitvu, koja ga je u veer uspavala... No ovaj put utiskivale se strane misli umolitvu... On je proao letimice okom sav svoj ivot i zagledao se u svoju prolost kao u daljineprikrite maglom neprovidnosti... Nehotice se sjeao malenkosti, koje su bile ve davno bez svakezanimljivosti i znamenitosti za nj. Osobito ga napastovala zgoda, kako je neku sirotu enu prevario inanio joj tetu gotovo za deset kruna... Odonda bio je njegov ivot ist. Ali taj grijeh, premdaokajan i oplakan nebrojenim molitvama, morao ga evo upravo i sada uznemirivati... On je tjeraopomisao na nj, izrugavajui se samomu sebi... U tom asu priinjao mu se tako isprazan itav ovajdogaaj... Ve trideset godina poivala je udovica pod hladnom zemljom - "Bog joj dao dui lako" - ai njemu samom kako su dosadile od onda sve slasti, svi uici ivota... Kako se mogao ondazaboraviti? Zar nije bilo svejedno, da li on onoga zimnjeg dana pijan dotetura kui ili doe trijezan igladan? - U em je dakle bio zamaaj onoga ina, koji mu se sad tako ludim ini? - -

I opet su uzmicale misli pred rijeima molitve, i opet pridizao se duh od zemaljskih stvari k onimaod drugoga ivota...

Tad se tekar sjeti kao iznenada svoje starice ene. U poetku govorio je sebi kao vazda kroz godinei godine njihova zajednikoga ivovanja: "ta ona je mlada i jaa od mene, njoj ne e nauditi taj dim.Ona ga moda i ne osjea!" Nakon toga mislio je, da je nema prava buditi od slatkoga sna, za koji jeznao, da je njihova najvea srea. Ali sad, kad je stao obraunavati sa svojim ivotom, kad su misli,

9


lutajui u prolost, hrlile onamo kao srasle s prikazom i duom njegove mnogoljetne druice, sadga svladao iznebuha strah i za nju. "Da ne bi i njoj nakodilo... da ne bi i ona poput njega..." Nije seusudio dokrajiti misli... "A mogla bi umrijeti u grijehu." Ali to mu se priinjalo smijeno. - - Krozgodine i godine njezine su misli kod Boga...

- Tek ipak...

I on se slabanom svojom rukom htjede taknuti njezina tijela, no ruka mu bila teka, kao da je odolova, tek puzajui mogao ju je pribliiti leima stariinim. Kroz koulju mogao je jo osjetiti ili muse tek priinjalo, da je to tijelo njezino ledeno, bez ivota.

I neto potrese svim njegovim biem - kao dodir smrti...

Ostavivi ruku na istom mjestu, pokua se jo ispraviti, ali je bio ve preslab. Onda ga neto zavedeopet u one slatke misli od prije... No za kratko utrnula mu svijest... i to prije nego li zadnje iskre naognjitu, s kojega se jo sveudilj dizali otrovni plinovi.

10


Koun

Obronkom Velebita, koji se sputao do Jadranskoga mora, uspinjali se jednoga zimskoga dana mui ena. Mu je Vicko Rubini pobolijevao ve mjesec dana; produvalo ga, bacio krv i od ondagroznica nikako da popusti. Otpremao se on u grad k lijeniku kojih etrnaest dana, ali je vazdaneto dolo po srijedi, a napokon k lijeniku se i ne uri. to e mu on pomoi, kad ne e samo daproe? Pa onda - dospjet e. Moda i prije mine od sebe, bez lijenika, a pomoi e i Bog. Ali ovajput nije htjelo proi i nije htio pomoi Bog. Groznica, koja se javljala prije u dva dana jedamput,ula se svaki dan nekoliko puta. A od groznice propadao Vicko nekud, da ga je bilo tuno pogledati.Trebalo se dakle odluiti i poi. Moda e onaj u gradu ipak pomoi.

Vicko je bio u najboljim godinama. Koliko mu moglo biti? Najvie etrdeset. A bio je velik, koat iirok, vazda vian poslovati, podnositi i e i glad i zimu i vruinu. Imao je kuicu u selu s onestrane Velebita. Sa dva je maljuna vola izvaao drvo iz dravne ume u grad do mora, pak se vazdanaao koji gro pod krovom, ako i nije bilo obilja. Oenio se i odabrao enu po srcu. Bila je, istina,iz drugoga sela, ali upravo ondje bilo vrijednih djevojaka. Radina i poslena cio dan, vodila kuicukako treba. Nikad se nije mogao Vicko da potui na njezino gospodarstvo. A rodila mu i tri sinia,da ih je bilo milina gledati. ili i zdravi djearci, irokih lica, punih obraza i ruica, vesela pogleda ibistre djetinje glavice. Tko ih ne bi volio? Vicko je bio dobar ovjek, vidjelo se to po ljubavi prematim maliima. Sad bi nosio na rukama najmlaega, sad pripovijedao starijima o moru i laama, kojetjera ovaj isti vjetar, to se vije njihovim visinama. Katkad bi im sagradio onako od drva lau najedra, bacio je dolje u umi na esmu, a onda nije bilo radosti ni kraja ni konca.

Kako je to dola - Bog bi znao - bolest na Vicka. Ima ondje na visinama nepogoda i nevremenasvakakvih, ali da je ba njega, toga diva, dosegnuti moralo, to je vie nego zlo. Evo, bacilo ga ukrevet, a trebao bi da radi. Preuzeo posao, a ne moe da se mie. Dva tri puta gonio je mjestonjega volie brat enin, oko njega se brinula starica majka i sestra njegova, ali bez muke glave nijeono, to je bilo. Djearcu ne isplatie dolje potpune zaslube, jer da nije bio toboe potpun voz, azna se, da je sad zima i da se vozi tee, a moe se izgubiti i glava. U kui pak govorilo se sad za ovo,sad za ono: trebalo bi da Vicko popravi, da zabije avao, da ogradi s nova... i drugo slino.

Dozivale se i bake iz cijeloga kraja, gdje je samo bila koja na glasu vraara. Poloie na njsvakakvoga lia, napojie ga vodom od svih moguih korijena i nahranie svakakvim i gorkim islatkim bobicama, a katkad se ulo mrmljanje nad njim, kao da pop misu ita - ali sve uzalud, boljedna te jedna, a lica propadaju, propadaju i ruke i noge, i sve se nekako rui....

Lei Vicko na leima, a boli ga ve i leati ovako. Preokree se na desnu, na lijevu stranu i opet gaboli. Zuri u strop i ini mu se crn, trebalo bi ga s nova obliiti. Gleda u zid, a ondje je dosadno ipusto. Obraa se k prozoru, a vani najljepi zimnji dan. Sunce je zlatno i sve se igra po snijegu naborovoj granici. Topi ga, snijeg se sklizne i padne na drugu granu, sui i onaj s donje grane i padas njim na zemlju...

Ondje na stolu njegovi malii u najozbiljnijem razgovoru. I nita ih ne smeta.

- Ja u te udariti, Kokane!

- Ne smije, Frane, ne vidi li, da je ako bolestan?

Plaho gledaju djeca na krevet i upiru bolno - znatieljno svoj pogled u bolesna oca i miruju. Nesmiju se maknuti, jer ako je zbilja bolestan: i ne die ih u vis, i ne mee ih na magare i posve jedrugi.

11


Ovako trpio Vicko tjedan dana. Trpio i dva i tri, ali napokon mu dodijalo; kud puklo da puklo, on epoi do lijenika. Evo nema vjetra, nastala su tiha vremena. Sutra, im stane svitati, krenut e on iena u grad.

Tako se dogodi, da se oni jednoga dana vraali obronkom Velebita iz grada kui...

Lijenik se vrtio oko njega, kuckao ga ovuda onuda i sve nekako kimao glavom. Bit e, da je zlo,kad pretraga tako dugo traje. A rekao je neto na rastanku i eni, kao da bi se spremila na najgore.Sve je to slutio bolesnik, a znao je i bolje od drugih, da nije dobro. Kako se on to teko povlai nizgoru. Svaki as ga zaduhalo, nestajalo mu daha. Naprtie na njega i teak kaput i jo tei koun.Znoji se on od odijela i sav je mokar od znoja, sve samo tee po njemu. Kako to udnovato biva kaonikad u ivotu. Ne moe biti, da je to zdravlje.

Ali dolje jo je ilo kako tako, nego sad gore uzbrdice ne ide ba nikako. Put, koji je znao proi prijeu tri sata, evo sad idu ve drugi sat, a jedva su do polovice. Kako to drugaije idu zdravi ljudi, vidise to po eni. Ne moe ona nikako, da dri s njime korak. Vazda je najmanje petnaest koraajanaprijed. A on zaostaje. Evo, zdravi i bolesni.

Meutim se promijenilo ve i vrijeme. Imalo je, hvala Bogu, i kad da se mijenja, kad oni tako dugoidu, a ne mogu s mjesta. Ve se dolje u gradu ulo neto bure. to se vie dizali u vis, to je vjetarpostajao jai, a leden od onoga snijega po vrhuncima, da ti se smrzavao dah. Sad se nadvilo netona sjeveru. Oblaci tamni i mrani pokrili nebo i sunce. Samo bi trebalo da doe jo snijeg, meava ivijavica njemu bolesnomu, pa da ostane na putu, kad i onako ne moe dalje.

Idu oni - a za as navali jaa bura, navali i snijeg. Evo nestaje mu ene pred oima, ne vidi trikoraka pred sobom. Sve se Vicku ini, kao da ga neto ovilo u maglu. Do kue ima jo najmanje dvasata njihova hoda. Hoe li on dospjeti onamo? Bog bi znao.

Jo bi se dalo i od zime i od snijega, da ga ne ostavljaju noge. Iao je danas ve ovim putem prekoetiri sata u jutro, a sad idu i opet tri sata, mnogo je to za bolesna ovjeka. Htio je ve nekolikoputa sustati i dobrano otpoinuti, ali bi svaki put skupio sve sile i poao naprijed. Poivat e kodkue, sad valja iznijeti ivu glavu. No najedared nije se dalo vie skupljati, ega nije bilo. Klonuonemoan na kamen.

Gleda i napinje oi, da prodre velo snijega, ne bi li opazio enu. Ali nje nema. Misli ena: valjda ideVicko za mnom, slijedi me, a od vjetra se i onako ne uju koraci... I stignut e sretno kui prijenjega. A bolje je tako, spasit e ivot, vratit se svojim maliima.....

to je stalo do njega bolesnika? Danas ili sutra svejedno je. On je pao smrti u ruke, za nj vie nemaivota. A njegovi mali da ostanu bez oca i majke, siroad?...

Sjedi on u mislima i odmara se koji etvrt sata. Snijeg prestao upravo padati, ali tim ledenijapostajala bura. Kapljice znoja, koje mu promoile od napora koulju, sad se sledenile, propirio ihvjetar. Zeblo ga sad, kao da je u ledenoj koulji. Ruke mu drhtale kao u nemona starca. Nos i uipomodrili mu i postajali beutni.

Misli on: evo, ovako bit e najbolje. Naprijed i onako ne mogu. Smrznut u se ovdje, umrijet ulakom smru.... I on se od kamena spustio dolje u snijeg i legao. kao da e spavati.....

I ve je bio posve ugodno zadrijemao, kad eto ene.

- Vicko, Vicko! - budi ga poznati glas i trese njena zamrzla ruka.

- Zar ti? - odziva se mu, a malne mu neugodno, da ga smelo u snu. Bio je spreman odsnivationamo.... u vjenost.

- Vicko, za Boga, jesi li poludio, kako si mogao? O, mene sirote, a ja mislim: slijedi me, i idem bezbrige naprijed.

- A mogla si i poi, to e ovdje? Zar da pogine sa mnom? Ne zovu li te doma mali? to u ti ja,mrtvac sam i onako....

- Vicko, dragi moj - i ena zalama rukama. - to sam od tebe uinila! Evo, ubih te neboga!

12


- Aj, nijesi, duice, ti, nego bolest... A ja te evo molim, poi naprijed, hodi naim sirotama bez oca imajke... ekaju nas, poi, poi...

A ena ni da bi uti htjela mua, stane ga trti i grijati dahom, pritiskati k sebi, k toplom tijelusvojem. No bolesnik tek se polako oporavlja. Ipak uspjelo joj pridignuti ga nekako na noge. I opetsu ili polagano naprijed, ali sad je drala ena mua i pomagala mu kao dijete starcu.

Malo su oni ovako hodajui doli naprijed. Od silne zime zamrznule mu se i onako ledene noge.Boljeli ga prsti noni, kao da bi ih tko svijao i htio otkinuti od iva tijela. A u uima, u kojima je veotprije umjelo, sad kao da je sviralo. Pred oima mu se crnilo i maglilo od velike slaboe.

- Ne mogu ti ja dalje, duice moja - progovori najednom sustavi bolesnik.

- Jo malo, malo, Vicko - molila ga drui ena.

I Vicko se spustio na njezino rame i dao se naprijed vui, ali tek nekoliko koraka.

- Pomai ti, koliko ti drago, ja vie ne mogu. Evo sjest u ovdje...

I eni ne preosta drugo, nego da posjedne mua, Ali jedva su malo trenutaka sustali bili, a ledenvjetar ih produvao, da im se zamrznula sva uda.

- Vicko, Vicko, digni se, poimo dalje - molila ga ena. A Vicko zurio preda se i duboko se zamiljao.Glas mu se jedva uo.

- Molim te i zaklinjem te, eno draga, ostavi me ovdje i poi kui. Spasi ivot svoj za djeicu nau.Nisam li ja i onako na smrt bolestan? Nije li ti kazivao lijenik? Pusti me, da umrem, a ti poi i vratise djeici naoj. Daj, uini mene radi...

A ena ni da bi uti htjela. Privila se uz njega, uz njegovo srce i stoji kao prikovana. Teko je bilobolesniku govoriti.

Meu tim zamrznula uda i eni, stale je boljeti noge i ruke. Otkinula se od mua i stala plesati okonjega, ne bi li se malo stopila.

- Molim te, na koljenima te molim, poi, poi, ... molio iznemogli ovjek.

- Ne u, ne u, dragane moj - ne u nikako, da te ostavim. Poginut u s tobom, a Bog e uvatidjeicu nau. I ja sam evo iznemogla, skamenile mi se noge i ruke, poginut emo zajedno. I ne gubivie rijei uzalud.....

No u srcu muevu razgorio se veliki plamen. Blizina smrti razbudila je njegovu veliku ljubav premadjeci. Rastanak zakrvario mu duu... Oni dragi njegovi malii, tako lijepi i jedri kao aneli, ostat ebez oca i majke, sirote, na milosti i nemilosti tuih ljudi... A trebalo bi ih hraniti i braniti, eljati,rediti, grliti oinskom i materinjom ljubavi... On e poginuti, njemu je sueno i onako od bolesti, aliena njegova, majka, ona ne smije, ne smije da propane.....

I bijedni ovjek stane se svojim ukoenim rukama bolno i nespretno svlaiti. ena mu obuhvatiruke i uini ga nemonim. Surovo, svojim muklim suhim glasom uzvie se mu na nju:

- Pusti!

Prestraenoj od njegova glasa popustie ruke same od sebe. Tekim naporom oslobodio se sadmu debeloga i tekog svog zimnjeg kouna. Leden vjetar produvao ga, kao da je iziao gol nazimu.

- Evo, da si obukla i otila odmah kui - stao joj sad zapovijedati grubo i osorno. - I to odmah.Poljubi mi djeicu moju i svakoga napose i reci im, da sam te ja poslao. Pozdravi majku i sestrumoju. Doi blie...

Vina sluati svoga mua, ona je radila sad sve, kako joj kazivao, bez otpora, slijepo sepokoravajui. Obukla je koun, pribliila se njemu. A on je zagrlio i pritisnuo joj poljubac na ledenolice.

- Vicko, Vicko moj - zaplakala jadna ena, bacivi se u njegov zagrljaj. No on je odbije od sebegrubo, upravo tako kao to je prije govorio.

13


- Idi - i opet joj zapovjedi. A ona se digne, uhvati mu ruku i progovori odluno:

- Zbogom, dragi moj, evo ja idem, srce me zove k mojoj djeici. Ali ja u bjeati i Bog e mi datisnage. Za p sata bit u natrag... doi emo po tebe...

I vjerujui u nadu svoju ona odjuri prema kui, ostavivi druga svoga.

*

Kad je prispjela bila u selo, upravo se poelo mraiti. Bila je gotovo bez daha i zaarenih lica i znojjoj se cijedio sa ela. Stupala je samo naprijed u groznom strahu. inilo joj se, da je progone svivukodlaci i sve vjetice, o kojima je ikad ula pripovijedati. Glava joj bila gotovo bez misli. Govorilaje samo preda se rijei, to ih je nakanila vikati, kad doe do prvih kua: u pomo, u pomo!

I zbilja doavi tek u blizinu sela razvikala se kao luda:

- U pomo, u pomo!

Skoro skupilo se nekoliko ena i mukih oko nje. Ali ona je samo vikala: u pomo, u pomo! I nijesumogli nita od nje da saznadu... Kao da je htjela da sve selo skupi...

Onda je zaustavili, posadili na prag od kue, no ona osta bez svijesti. Potraili brzo ocat i vlanekrpe i stali je trti. Jedva je dola k sebi.

- to je, to je? - oblijetali je svi pitanjima.

- Idite, bjeite, Vicko mi je ostao na putu. Spasite ga, ali brzo, brzo... Drugo se nije moglo nita odnje doznati. No i to je bilo dosta, te neki mladii odjurie odmah putem prema moru.

U to su doveli bili i mater i sestru Vickovu. Niska i slabana starica sva je drhtala od uzbuenosti.Htjela je da najedamput sve dozna od svoje snahe.

- Daj govori, gdje ti je ovjek, gdje si ga ostavila? Je li mrtav ili iv? Je li mu pozlilo? Jesi l' ga ubila,to li?

A ona u nedunosti i iskrenosti svojoj pripovijedala sve, kako je bilo.

- iv je, pozlilo mu. Nije mogao nikud ni kamo. I dao mi svoj koun, da se spasem bar ja - za djecunau i ostao i eka, da ga spase...

- Kako? - planula starica, ti si ga ostavila, uzela mu kaput, ubila ga nemonika - ti zvijeri, a ne ena,ti prokleta ubojice djeteta moga, ti, ti...

I udarila nesrenicu akom u lica...

Dotle su momci traili mrtva Vicka po snijegu, a djeica njegova ve slatko spavala.

14


II. IVOT I EZNUA

Mila. I. Proljetna pjesma

Kamenitim prodolima spustilo se od proljetne kie zelenilo poput mekih sjajno zelenih sagova, a ubaama procvale voke nebrojenim bijelim i ruiastim cvjetovima. Ljubica je poblijedila odpretoploga ara sunanog. Gdjekud lijetaju - ako i tromo - leptiri. Kroz as prije nijemu zimnjutiinu zuje pele, muhe i bumbari. Koru drvea i grmlja probijaju sokovi, zamee se list, bujnagranica, gusta sjena, hlad protiv budue zapare ljetne. Bezmirisan se zrak natopio zadahomcvjetova, sokova procvjetaloga kopna i mora. Zametke od neizbrojnih hiljada ivota sipa nevidljivaraskona ruka u zemlju, u vodu, u zrak, u tiinu, u mrtvilo, koje izgara od enje...

Proljee oko mene i - u meni!

... Sunce se prerano budi ili je vrijeme stalo jo vie hititi u zagrljajima moje Mile? Dosadni seradnici, pometai, ulinjaci i drugi razdrpani ubogari ve razgovaraju na ulici, njihovi glupirazgovori seu do nas i otkidaju me iz toploga zagrljaja Milina.

Kako u izbjegnuti njihovu ludo-pronicavom posmijehu, kako umaknuti njihovim besmislenimprimjedbama?

Kao da i mene nema prava dignuti proljetno jutarnje sunce?

Kako ih veseli: sad na znadu moju tajnu! Cio je grad govorio na sva usta, pa ipak osebit je to arosvjedoiti se bjelodano o svemu i sam!

Ali malo meni do ljudi: teko se tek otkinuti zagrljaju Milinu. Noi su postale prekratke ili su naojljubavi ponarasla krila?

Tko bi to bio slutio! O njezinu ponosnu prikazu esto zapinjalo moje poudno oko. Bila je ena, krajkoje ne moe proi, a da ti srce ne zakuca ivlje. Krasan junaki stas, ljupka plava glavica, velikooko, krasne boje, bijele ruke i sitne noice. Usnice rumene, a oko usna posmijeh, od kojega ti stanedua igrati... Uza sve to zna, uvjeren si, da bi mogla tvoja biti, jer je dareljiva kao sunce...

I nehotice joj prata, jer misli i vidi, da onaj, koji mnogo ima i mnogo daje.

Nije li te esto zaslijepio traak sunani odrazujui se od staklovine na smetitu?...

Poslije mnogih "sluajnih" susreta usudio sam se potraiti je u kui. Bila je tamna no. Moje je srcedrhtalo kao rijetko u ivotu. Nije mi bilo do toga da steem njezinu ljubav, ali kakav bi to bio udaracpo me, da me je odbila? Ja bih bio od zavisti drugima izgubio pamet. Meutim sretno je prolo. Jasam joj otkrio svoja "uvstva", svoju enju za njezinim poznanstvom. Od velike elje za njom,onako krasnom, kako mi se priinjala sad u svojem domu, zvuile su moje rijei iskreno... Ona jeslutila slasti, koje e doi... Ja sam joj se sviao. Osjeali smo oboje u taj tren, da je to poetakuskom prijateljstvu. Bez ene ja sam vazda osamljen, a u nje probudili su premnogi enju zajednim. Takav nam je bio prvi sastanak.

Od te veeri nije bilo dana, da je ne bih potraio, im se spustio mrak. Njezina je sobica bilaudobna. Prigueno se crveno svijetlo svjetiljke gubilo u kutie, oivljujui ih arima nonoga ivota.Na bjelilu se kreveta sustavilo najvie zraka. Ona me drala u svome zagrljaju. Privio sam se uznjezine grudi i zagledao gore u njezine velike plave oi. Govorili smo ludorije. Katkad sam seusudio spoitnuti joj koji pogled, koju kretnju, kojima je pobudila moj ljubomor.

15


Ljubio sam je najveom panjom i njenou. Katkad sam joj pisao listi po danu, tek to smonekoliko sati rastavljeni bili. U listovima bio sam goropadniji. Donosio sam joj neznatne stvarce,darove, koji nijesu smjeli nikad biti od novane vrijednosti, na saobraaj imao je biti isto ljubavan.Mazio sam je kao djevojica svoju bolesnu ptiicu...

Od tolike njenosti, od toliko zajedno sprovedenih asova, od neopisive slasti njezina zagrljaja nastaneopazice prava ljubav. Nijesam mogao obastati u njezinoj blizini, da je ne cjelivam, nijesam mogaobiti bez nje, da ne mislim samo na nju.

O zamaaju te ljubavi uvjeravalo me je i mnogo drugo. Svijet, koji se najvie brine za ljubav, doznaoje za moje none pohode. Tim sam sebi stekao nebrojeno neprijatelja. Ljudi su me mrzili od zavisti,ene od ponosa. Na ulici sam uo esto njezino ime: htjeli su mi rei, da znadu moju tajnu.Predamnom su kao nehotice spominjali njezinu prolost. Kod toga navalila bi mi rumen u lice.Drskiji hvalili se predamnom, da su bili ljubavnici njezini prije mene. Kako me god to boljelo,uivao sam u tom, da napokon znadem sve, svu prolost svoje Mile. Desnoga prijatelja svoga oddjetinjstva, za koga sam uvjeren bio, da je bio upravo prije mene ljubavnik Milin, izbjegavao sam naulici, u kavani, u kazalitu kao svoga najdosadnijega vjerovnika. Doznao sam potanko sve obogatome trgovcu, o umirovljenom asniku, o golobradom pisaru... Ali to je bilo jo najmanje.None protuhe i pijanice usijanih glava bacali su kamenje na Miline prozore, da mi je stala drhtati unaruaju kao uplaeno dijete. Jedamput su se potukli do krvi pred dvorom: gnjev i zavist, kojimsam bio nedosean ja, uinili ih nasilnim meu sobom.

Neke sam veeri itao po obiaju listove, to ih je dobivala Mila danomice kao kakova trgovakatvrtka. Bilo je neobino zanimljivo itati ta pisma. Ljudi se i ene svih doba i gotovo svih staleaobraali na Milu. Koliki je - obrazloivi joj potanko sve imutvene prilike - molili za ruku, taj "jedinispas u njihovoj oajnoj ljubavi"? Drugi joj posve odluno oznaivali cijenu. Trei opet nijesu trailiod "iste djevice" nita, ba nita - nego jedan pogled, "jednu iskru u bolnu tminu svoga nesretnogasrca!" - Bilo i pjesama i besmislenih i duboko osjeanih. Bilo je i prijetnja od ena, kojima je"zaludila" mueve, zavela ih u dugove na rub propasti. Bilo i ozbiljnih gronja napadajem, otrovom inoem.

Sva je ta pisma sluala Mila bezbrinou, kojoj se nijesam mogao dosta nadiviti. Katkad se stalakod najstranijih rijei tako obijesno i srdano smijati, da mi je bilo posve tjeskobno gledati.

Nakon takovih su itanja postajali obino nai zagrljaji jo vatreniji: ja sam se utio pobjednikom,triumfatorom nad ovom arenom etom nesretnih ljubavnika. - -

Jednom nas zatee ovako iznenada silno udaranje o kuna vrata. Mila problijedi. Mislio sam, da jetrai koji nasilni ljubavnik iz prijanjih dana.

Iziosmo na hodnik.

- Tko je? - upita Mila. Javi joj se poznat glas jedne prijateljice.

- to hoe? - doviknula joj nestrpljiva Mila.

- Otvori! - zauje se izvana grubo.

- Ali to hoe? - Bilo joj nezgodno, da je tkogod sa mnom vidi. Na to stane vikati ona iz vana.

- Daj mi mua! On je kod tebe. Ja znam, ja znam, on je kod tebe. Otvori odmah i pusti ga, jer inaene odoh odavle do zore. Otvori bestidnice!

U to se zauli ve i drugi glasovi na ulici. Sletili se ljudi. ena je pred kuom psovala sve glasnije ioajnije.

- Vidite, vidite - ona ne e da otvori, jer je moj mu kod nje. O bestidnice!

Mila zalama rukama. utila se potpuno nedunom. Bilo mi je ao, nijesam mogao gledati, da trpizbog mene.

Iziem na dvor i pokaem se ljubomornoj eni.

16


Ah, kakav uitak za narod! Prekrasnog li prizora! Evo, taj je kod nje, kod te besramnice!

Jedva sam je smirio, svoju siroticu. Plakala je, a ja sam joj cjelovima otirao suze. Jo smo sestrastvenije grlili. Mislio sam, da u izginuti u njezinu zagrljaju. Njezine su bijele ruke sapinjale kaolanac, a ipak tako mekim dodirom. Moje su usne gorjele na njezinu vratu, meu njezinim njedrimakao usijano gvoe na nakovnju. Moji su prsti drhtali u njezinim plavim, zlatnim vlasima: strast je unjima probudila hiljadu zamrlih ivaca. ivio sam u dva ivota. U meni je plamsalo. Osjeao sam sekao zvijezda u magli. Na sljepoice probijale kapljice znoja, u oima mi titralo: zrake se od svjetiljkerazbijale u njima u ognjenu paru. Sve je moje bie proela slast, u kojoj je zamirala svaka misao,svaka slika, svaki osjeaj, sve, itav svijet, itav ivot, budunost, prolost i sadanjost... Veliinaivota zatalasala u meni neto, prema emu je umiranje nitetni osjeaj. ivot je iziaopobjednikom nad carstvom smrti, sav optoen sjajem sunca sred gustoga mraka najtamnije jesenjenoi...

Prerano, prerano otkinulo me proljetno sunce Milinu zagrljaju!

... Kako da se smiri nakon ovake noi? Proljetni zrak pun mirisa i novoga toplog ivota titra i utebi. Sve slike svijetla dru ti pred oima... I ja se vraam nebrojeno puta pred njezinu kuu. Nepoimam, kako da ne dolazi na prozor, da ne osjea moje blizine, enje mojega srca... A kad jenikako zagledati ne mogu, obilazi me sumnja i izjeda me kao upaljena rana. Hitim dolje do bogatogatrgovca, da nije on kod nje? Ali nije! On svojim prljavim prstima premee robu. Bjeim do izlizanogasnika. Nije ni on; kao guter isplazio je na proljetno sunce. Da nije pisari ili mu one ene? -Nije, nije - pa ipak ne vjerujem nita... Potkupljujem propalice i besposlice, da je slijede na svakomkoraku, i ne samo nju nego i trgovca i asnika i pisara i cio svijet... ali mira nai ne mogu.

I tako zamire moj ivot, da moe ivjeti moja ljubav.

Mila se boji ara moje ljubavi. Ona osjea, da bih je ja ubio, da je zateem u zagrljaju drugoga. Onai ne pomilja na nevjeru.

Ja je vraam novome ivovanju. Veliko djelo spasavanja - ako i na moju korist - sad na e potpunouspjeti. Mila, divna Mila bit e druga! Ona e ljubiti jednoga kao svaka estita ena.

- - Ona mi dapae ree, da bi htjela da postane majkom...

Mila pak majka?! O, to je posve nepojmljivo! U tu se misao zamisliti ne mogu...

Ne, ne, to ne smije biti!

Moje srce obilazi sjeta i alost, moja e dua izgubiti vjeru u sve. Mila, ta divna Mila, da usreujesamo mene? I nikoga drugoga? - Ja u proplakati za ljude! - - Zar veliajna dareljivost ove priroderasipnice, koja mi je dala od svoga preobilja nju, a da nije osiromaila ni za jednu zvijezdu ni zajedan cvijetak, - imade takoer svojih granica?...

17


Mila. II. Pjesma arkoga ljeta

Otkad si ono poeljela bila, Milo, da postane majkom. Obilno tebe obdari rasipna nevidljiva ruka. Itko se je prije prezirno odvraao od tebe, tri put bi trebalo da padne pred tebe i tebi se pokloni -majko!

A prolost neka mine u zaborav - kao da je nije ni bilo - neka izgine kao glogovo cvijee, jer ti siizvrila poziv i triput je bilo blagosloveno pozvanje tvoje.

Sudbina i zakoni teki ljudskoga ivota otkinue skoro mene od tebe. Zahvaen od vira ivotapotonuo sam za ljubav nau... da, i pjena se izgubi putanjom rijeke....

Od onda su poutjele njive, pozlatio se itak i nemoni ptii stali polijetati krilima svojim, teko sesnalazei u nedoglednim prostorima.

... Evo, na obronku leim brijega, preda mnom je penino polje, a iz sela dola su tri malia. Odmajina mlijeka jo su im usnice vlane, a lica su im rumena od pritiska majinih dojki. Poputgoluba pali su u polje. Punim kidaju ruicama razlike i makovo cvijee... Boe, koliko ga ima, a onibi htjeli i vie!... Nasitivi se obijesna posla, pruaju ruke i igraju veselo djetinje kolo... I moja duaigra s njima... Dva djearca, meu njima djevojica: i sitni prstii ve dru od dodira...

Milo, nijesu li to djeica naa? Sve mi se ini, kao da ih poznam, nesumnjivo poznam - po ljubavinaoj... Jest, poznam tu iskru od velikoga ognja: nad zemljom je lutala, nad umama i poljima i palameu ove zlaane vlati...

... Daleko od tebe meu ljudima ivim. Mala je privreda moja. Iz borbe sam ponio nitav plijen.Kako u hraniti djecu, kad ni sebe ne mogu? U radosti zaeta, u bijedi i emeru dua mi strada...to u podijeliti? I emu da dijelim?... Od bogatstva mojega nita ne osta, to nijesam ve dao...

A suze uvam u sebi.

... Davno je ohladnjelo srce moje za tebe i bacilo ivi ugljen ljubavi nae u rijeku ivota. Jo katkadto dre, zadre za - druge... Od plamene se elje za tobom drobi iverje sitno prostorjem mogaivota: u mojega neba mlijenu stazu...

Jo od strasti naih otrov zmijski vrije na suncu mojega ljeta... Kolike su prole uza me, a ja sam ihzadrao ognjenim prstima, pronio ih u zagrljaju strasnom do bijelih dueka... O, Milo, tebe nezaboravih nikad...!!

Ali probici su ljubavni gorki. U zlatnom se dadu rasipala muka moja. I mnogi sam sluaoljubomora prikor, da, i aka se vitlala nada mnom i od zamaha jedva se sklonih... Ali moja se slabostuznosila triumfatorskim zanosom pobjede... na putovima ponienja.

Dijelio sam tijelo s drugima i u obmani - od mrvica sa stolova tuih - bio sam gavan... Opajao samduu iz aa taknutih usnama tuim...

- - ... O, Milo, gdje su djeica naa? Tko im je otac? Tko im je majka?... Tko bi nas danas joteprepoznao...?

... O, kad bi i htjela doi meu nas... ja bih u mutne se sakrio suze...

Jer ljubav je naa slobodna bila... i nijesmo joj htjeli da gradimo stijena, koje bi hladne dijelile srca.

Jer ljubav je naa slobodna bila... Sebi dosta. U cjelovu iva i - mrtva.

O, Milo, emu si postala majkom?

Majinstvo lica ti osu zapahom venua. Oblici ljubavni tvoji postadoe meki i podatni - poputmahovine. Od majinih se pogleda brinih zamutio oiju plam, a na ognjenim nekad usnama danashlaani eka pelice med...

18


... O, vidim te, vidim u duhu, gdje ee po obali beskrajnoga mora s veselom svojtom - ruke urukama... Steu te one sponama tijesnim: niti da bi se pogled tvoj smio otisnuti glatkom puinommora... Meu enama drugim ti si samo enica njena i slatka... i nita vie.

Oh, gdje si mi ostala, ljubo?...

- - ... Gle, kako na zapad se nagnulo sunce i pod bijele se ljetne oblake sakri kao pod snijeno golubakrilo... I kuda poe, istim se putem ne vrati nikad...

O, Milo, emu si postala majkom?...

Veeri ljetne teki, mlaki i sumorni ar se upire o elo i pritite sljepoice tvoje...

O, Milo, ti ne uje tjeskobnih uzdaha mojih... i nikad vie ne e ih uti... Drugim se zvucimapriviknulo uho tvoje...

Zovu te:... Majko!

19


Mali probici

U kui carinarskoga oficijala Miliia stanovao je njegov urjak po prvoj eni, umirovljeni vijenikLjudevit Praprotnik. Najljepe ureenu i najprostraniju sobu odstupila je gospoa Milii njemu.On starac neenja, lutajui sam po svijetu, zasitio se stranih ljudi, koji su ga na sve mogue naineizrabljivali, i nastanio se sav sretan u jedine rodbine. Kako je bila gospoa Milii iskusnadomaica, ivio je starac u kui svojih roaka potpuno zadovoljan. Od svoje visoke mirovine plaaododue vie nego bi se moglo zahtijevati od strana ovjeka, ali se za to u svemu i svaemuposveivala upravo njemu najvea panja. On je prvi uzimao iz zdjele, za zajutrak dobivao je obranomlijeko, najprije se loila njegova pe, a prije nego se ito pripravljalo za ruak, pitalo se, da li on tojelo jede, da li ga njegov neto osjetljivi eludac podnosi. I u stotinu je drugih malenkosti on vazdavodio odlunu rije. Vian jo od svojih slubenih dneva drugim zapovijedati, on je tu potpunupodlonost itave kue primao kao neto, to se samo po sebi razumijeva, i zadavao je svima dostamuka sa svojim mnogim nesnosnim starakim navikama. Naroito je bila svima neprilina njegovavelika krtost, kad su se upravo uza nj nauili udobnijem ivotu, a plaa carinarskoga oficijala nijebila kadra pokrivati svih potreba neto luksurioznoga kuanstva.

U Miliia je bila jedinica petnaestgodinja djevojica Beata. Krasna crnka, upravo na prelazu dapostane od djeteta gospoicom. Svojim je djetinjastim ludorijama, svojim glasnim smijehom inaivnim dosjetkama itavu kuu oivljavala. U nje je bilo toliko ivota, koliko u svih zajedno i tim jeivotom obogaivala svakoga, koji bi doao s njome u doticaj. U kui su bili svi bez izuzetka podnjezinom moi. Ona je smjela raditi sve, to je samo htjela, a da se nije usudio nitko prigovoriti.Osobito je bio u njezinoj moi ujak Lujo, kako je zvala vijenika.

Beata je bila na vlas tako odgojena kao i sve ostale kerke inovnika njezinih godina u gradu.Svrila je nekoliko kola, poela uiti francuski i glasovir, a da nije ni jedno ni drugo nauila,odijevala se po najnovijoj modi, uinivi upravo to odijevanje najpreom zadaom svoga ivota.Izilazila je na ulicu vie nego je potrebno bilo, jer je znala, da e je u dvanaest sresti onaj ljepuniak, koji je u nju zaljubljen do ludila, a na veer oko est onaj crni prislunik, koji se vraa iz uredai koji bi zacijelo poginuo, da je jedanput ne vidi. Uope bilo je za nju prijeko potrebno, da sve i upotankosti znade, to se u gradu zbiva. Tako bi joj prolazili dani, a da se nije ba nikad nitavanije, nita od toga znamenitije dogaalo. Njezin je duevni ivot bio tako isprazan i svejednak,kako su se malo mijenjali i izlozi, mimo koje bi svaki dan etala.

Ali to je bilo samo izvan kue. U kui, u krugu svojih, meu zidinama odigravalo se neto, to je zanju imalo veu znamenitost, to je dublje zasijecalo u duu. Od prvoga asa, otkad se uselio u kuunjezinih roditelja umirovljeni vijenik, postala je ona njegova ljubimica. Bilo joj je onda jedvaetrnaest godina. Bila je jedra i puna djevojica, zrelija od svojih godina. Njezine se kose sjajile kaoulateno crno drvo, oi su joj gorjele arkim sjajem. Krile se tajno iza crnih trepavica i iz togazaklona sipale su svjetlucave tajanstvene iskre. Lica joj se rumenila, a elo joj se bjelasalo ispodfine sjene crnih vlasi. Usne su joj bile prebujne i podavale su svemu neto strasno, netozavodljivo, neto kao grijeh. I tko bi je vidio, kad se iza brza hoda ili nakon ae aja raarila, utiobi se kao izazvan. Svu je tu snagu svoga pogleda i svoje ljepote ona potpuno osjeala i znala senjome savreno sluiti.

Kao roaka, a k tomu jo dijete, bila je ona u saobraaju s ujakom Lujom posve slobodna. Ona jesmjela doi u njegovu sobu u svako doba, smjela ga zagrliti i poljubiti, kad bi joj se od obijesti samoprohtjelo. Ona bi uzela njegovu ruku i metnula je oko pasa, onda bi ruke svoje savila oko njegovapunoga vrata, stisnula ih i ovjesila se uza nj, da se starac sav previjao pod nenadanim teretom. Onaje smjela isprevraati njegove stvari, smjela je itati njegova pisma, narugati se njegovoj slaboj kosi

20


i rijetkoj bradi. Sve je on to, ako mu i nije bilo ugodno, pratio sa smijekom i uivao u intimnostinjihova saobraaja. Kako se bio iza rastrgana samoivskoga ivota povukao u sebe, kako seograivao od doticaja sa svijetom, tako se sve vie nalazio osamljen i ostavljen: u toj osami trebalomu ono, to je netom izgubio, i to izgubljeno stala mu malo po malo nadoknaivati njegova malaBeata. Ona je poela ispunjati sve njegove misli, sve interese i sva njegova uvstva.

U poetku, kad se Beata njemu pribliavala kao dijete svom mnogo starijem roaku, on je u tomunazirao neto, to mu nije bio kadar pruiti sav njegov dojakonji ivot. Sve ga je sjeala nanjegovo djetinjstvo, kad je i sam uivao ljubav svoje majke. Takvu ljubav, kakve nije poslije nikadnaao u svijetu. To ga je sjeanje udjetinjilo i on je osjeao dodir srca, koji se netragom izgubiodiljem njegova ivota, a za koji je ipak znao - iz uspomena. Njega je ta ljubav oplemenjivala, savnjegov ivot dobivao je neku svetaku aureolu, neko posveenje. I u svojim mislima i sanjamapodavao se tom novom osjeanju. krtario je i sanjao samo o tomu, kako e svojim pregaranjemusreiti ovu dragu djevojicu. Kad bi ga ona onda grlila i cjelivala, sve se jai utio u svojoj nakani ikao da je ve unaprijed uivao u nagradi.

Dugo vremena ostala je ta vijenikova ljubav ista, ali onda se stala mijenjati. On je bio slijep za svemane Beatine, a kako je njezina ljepota rasla, sve se vie u nju zaljubljivao. Njoj nije smio nitkoprigovoriti, a da se on ne bi nehotice nametnuo za njezina branitelja. Svaki je dan morala doi ponekoliko puta k njemu i kad je nije bilo, bio je sav rastresen i zlovoljan, neprestano je netozahtijevao i dosaivao cijeloj kui. Soba mu bila pusta, a nije imao snage da izae prije nego bi vidioBeatu. Bio je uzrujan i prislukivao na vratima, ne bi li raspoznao njezinih koraka. I kad ih je uo,zakucalo mu ivlje srce. Ona je bila po njegovu miljenju najljepa u itavom gradu, sav je svijetgledao samo nju. Uistinu pak zadivila je njezina ljepota samo njega. Svaka kretnja njezina, svakacrta u njezinu licu bila je za nj puna ljepote. On je uivao njezinu ljepotu i svaki as otkrivao noveari, zlorado se veselei, da u tome uivanju nema suparnika. Pred njegovim oima, u najbliojblizini, kao samo za njega odigravao se boanstveni misterij ene: od djeteta postajala ena,najljepi stvor prirode.

I promatrajui tu igru, on je opaao, kako neizmjernom kolikoom nastaje od asa do asa ljepotaene. Opaao je, kako ulazi novi sjaj u onaj plamen oiju, kako se ustaljuju crte u licu, kako seoplemenjuju nekim savrenstvom. Ali je opaao i kako izbijaju od zametaka krasne formedjevianskih grudi, kako se ustaljuje u najdivniji oblik ona crta puna poude i slatkih slutnja. I kadbi sluajno osjetio pod dodirom svoga tijela tu rasko ljepote, on bi se trznuo, srsi bi mu prolitijelom i prijetilo mu neto, da e ga zamagliti, omamiti.

Beata mu napokon nije bila nita. Nije mu bila krvni rod, nije mu bila povjerena, bila je za nj posvetui stvor, koga je tek sluaj doveo u toliku blizinu. On nije imao prema njoj nikakvih obveza, nitase nije usprotivilo u njemu, da je promatra i gleda kao svaku drugu djevojku. I on je poinjaoosjeati, da je u tim prilikama njegova ljubav prema njoj neto novo, neto drugo, nego prije. Jest,iz svega svoga ponaanja, a najpae iz ljubomora, kojim je pratio svaki korak Beatin, jasno jeuviao, da je u Beatu zaljubljen, upravo kao onaj ak, koga nije mogao dosta nadzirati i upravo kaoonaj prislunik, za koga je govorio, da je prava nakaza.

Ali ne samo da je bio zaljubljen onom krtarskom starakom ljubavi, kojom ljube starci njegovihgodina mlade djevojke, nego je bilo u njegovoj ljubavi jo i neto divlje, zvjersko. Njegov ivot nijega nikad doveo u priliku, da doe u takav uski saobraaj sa enom netaknutom i istom, kao to jebila Beata. Nikad nije u svom pustopanom samoivskom ivovanju osjeao mo isto enskoga utolikoj prvotnoj sili. ene, s kojima je provodio svoju besposlicu, podavale mu se ili iz interesa ili izpokvarenosti, bar se njemu tako priinjalo, a tu se naao pred enom, koja je bila za nj nedostiiva,a koja ga je ipak usreivala svim obiljem svoga djevianstva. On je udio u svakoj kapi svoje krvi zaljepotom toga stvora, on ju je imao u svojim rukama, njome se opijao, a da ipak nije bila nikako unjegovoj vlasti. I za ovo nedoseno, a ipak njegovo, on bi bio dao cio svijet.

21


I sad, kad bi se Beata pribliila k njemu, da ga zagrli ili poljubi, on je u taj doticaj prenosio svuneobuzdanu strast svoje ljubavi. On se pritiskivao uz njezine grudi, osjeajui u najtanje taninenjihove oblike, zagrijavajui se njihovom toplinom i ispijajui poudno svekoliko obilje slasti, kojase krila u takvu doticaju. On je drao svoje usne dugo, dugo na njezinim, putajui, da se od togadodira prelijeva slast svim njegovim biem, da ga raspali nevidljivim ognjevima i onda brzo oslabi,uini nemonim. On je primao njezine meke prstie i tako ih grevito stiskao, da su se pod njimahtjeli polomiti njegovi staraki prsti.

Dugo nije Beata opaala, to se s njome zbiva.

Ona je dolazila i izlazila iz sobe stareve kao i prije. Znala je dodue, da imade ujak Lujo nekuosobitu slabou za nju, ali je to sebi tumaila kao ljubav rodbinsku, kao jedino veselje starevo, kadi onako nije imao nikoga drugoga. Ona je nastojala, da mu to veselje jo povea svojomljubaljivou i privrenou. Malenkosti, kojima ju je darivao, primala je kao znak te njegoveljubavi. I kako je sama uivala u svojoj ljepoti, u koketnosti, s kojom se odijevala, mislila je, da se injemu bolje svia u novom eiru ili svilenoj bluzi, koju joj je on kod najbolje krojaice nabavljao.Veselilo ju, da imade dionika u ovoj svojoj srei, koja se sastojala najvie u ukusnom odijevanju. Ibilo joj je posve razumljivo, da je upravo u takvim darovima i stareva radost, jer je u njima bilotoliko - njezine.

S vremenom stala je ona svoju mo zlorabiti. Jednim je poljupcem sebi znala isposlovati najskupljieir za zimu ili nove rukavice za ples. I kad god bi joj to trebalo, ona je znala tako lijepo starcapoljubiti, da je mogla sa sigurnou raunati na uspjeh svoje pronje. Taj nain stjecanja potrebnihmalenkosti postao joj napokon mekanian. Kad god bi se ega zaeljelo njezino srce, trebalo jesamo upotrijebiti prokuano sredstvo.

Jednoga joj dana dogotovila upravo krojaica svilenu bluzu, to joj je darovao ujak za petnaestiroendan. Sva sretna i blaena nije se mogla rastati sa zrcalom, tako joj je krasno pristajala taruiasta fina, gotovo prozirna bluza. Upravo taj dan inilo joj se, da je ljepa i zamamnija, negoikad prije. Ispod bijela poput snijega vrata duboko je sezao rez i provirivalo je neto od krasnihnjezinih grudi kao slatka slutnja. Oi su joj plamsale, lica su joj bila zaarena. Ona crta uz maljunouho razavijala je u svojoj golotinji sav svoj neizreeni ar. Uhvatilo je neto pri srcu kaoneobuzdana elja, da se mora u toj svojoj novoj opremi pokazati svima, cijelome svijetu. itavoposlije podne napastovala je ta elja. Onda u sumraku izvadila opet iz ormara svoju bluzu, zaodjelase potpuno za kazalite, i odluila poi do ujaka, da zaite od njega novaca. Kad je bila gotova,prebacila je nehajno oko vrata svileni rubac i rogoborno banula u sobu ujakovu. Starac, opazivi je,spustio je odmah novine iz ruku.

- Evo, vidi kako sam lijepa! - dovikne mu Beata, postavivi se koketno preda nj. I zbilja, starac jebio zaaran od njezine pojave. Bio je zaslijepljen od tolike ljepote, tolikoga mladenakog svjeegivota. inilo mu se, da stoji pred zaaranom kraljevnom iz djetinjskih pria.

- Zbilja si lijepa! - morao joj nehotice potvrditi. A ona mu se vinu oko vrata, poljubi ga u usta iostane usko uz njega.

- Zar ne - stane ga onda moljakati - ovako lijepa moram ii u kazalite? Zar ne ujae, ti e mi kupitiulaznicu?

A kad je on trgnuo glavom, kao otimajui se njezinoj blizini, pritisnula ga ona k sebi i ponovila svojumolbu, ali odlunije:

- Ti mi mora kupiti ulaznicu! - On nije imao snage, da joj se protivi. I njegov smijeak jasno joj jeodavao, da joj je elja ve ispunjena. Slavodobitno zasjaju njezine oi i kao zmija ovije se oko njega,gladei ga mekom rukom i cjelivajui u ruku, u lice, u elo. A u njemu se probudi strast i kaopomaman pritiskivao je k sebi, vraao joj divljim arom cjelove, doticao se svojim grudima njezinih,obuhvaao svojim prstima draesne oblike njezina tijela. U tom se cjelivanju izmaknuo rubac snjezina vrata i njegove se maglene oi upiljile u krasna njezina njedra. I on se nije mogao svladati, a

22


da ne poljubi svim ognjem svoje strasti to divno tijelo... Naglo, kao da ju je dosegnuo otrac noa,ona se otme njegovu zagrljaju i pojuri problijedivi do vrata. Mekanino uhvati desnicom kvaku.Starac se trgne i poskoi za njom.

- Beato, Beato! - otme mu se kao stenjanje iz grla. A onda, osvijestivi se, primi je mirno za ruku,privede do stola i izvadi drhtavim prstima iz ladice peticu.

- Evo, dijete moje - hinio je onda u glasu mir - poi, pa se dobro zabavljaj!

A ona as stala, kao da se zamislila, kao da je zaboravila poto je dola... prene se, nesigurno pruiruku za novcem, uhvati novac i zaboravivi pozdrav izie iz sobe.

To je bio as, kad je prvi put i to posve jasno zamijetila, da se iza cjelova i milovanja njezinatobonjeg ujaka neto drugo krije, nego puka rodbinska ljubav. I to ju je otkrie prenerazilo. Ona seu prvi tren osjeala kao okaljana i inilo joj se, kao da su na njezinu odijelu ostale neke mrlje. Tomuse uvstvu nije mogla oteti, ni onda jo, kad je sjedjela u kazalitu, kad su sa sviju strana upiralipoglede u njezino lice. Mislila je, da se posve tono i jasno razabira i na njezinu pogledu i nanjezinu odijelu neto, to se dogodilo. I u svojoj istoj stidljivosti neprestano je rupcem sakrivalavrat i otkrite grudi... i rumenila se, kad bi joj se rubac zaokupljenoj gledanjem igrokaza poskliznuoniz rame. Cijelo to vee bilo je za nju nesnosno i nestrpljivo je iekivala konac predstave.

... Kad se napokon nala u krevetu i dugo razmiljala o svemu, odluila je u budue zaprijeitisline prizore. Odluila je nipoto ne pribliiti se svojemu tobonjemu ujaku. Ali kad je minulonekoliko dana i ona kao sluajno nije dospjela, da doe u njegovu sobu, postajao joj je taj napetiodnoaj tjeskobnim. Sjeao ju je neprestano na onaj nemili dogaaj, na muke, to ih je pretrpjela ukazalitu. A pogotovo bilo joj je neugodno pred ocem i majkom opravdati tu neobinu promjenu.Bilo je sve tako neprilino. I ona je ve poela pomiljati, da bi najbolje bilo zaboraviti sve i uinitikao da se nita nije ni dogodilo. Osim toga dolazilo svaki as neto novo, za to je trebalo molitiujaka. Sto je sitnica posuivala sebi u njegovoj sobi, a sad nije imala, gdje da sebi pomogne. A kakoe istom biti, pomiljala je ona, kad ustreba i opet novih rukavica, eira, cipela, narukvica isvilenih bluza? U takvim asovima predoavala je sebi opet itavi dogaaj one veeri i tad jenalazila, da je sve to velika ludorija... Ludorija bila je njezina nesigurnost u kazalitu, jer se to nijemoglo nikako opaati, a to su ljudi gledali ba napadno nju, uinila je to jedino njezina ljepota.Ludorija je napustiti toga ovjeka, bez kojega se ne bi nikako dalo onako odijevati, onako krasnobezbrino ivjeti. Ludorija je napokon i sve, to se dogodilo. to e ona, ako se kome svia? No, paako se svia upravo njemu, pa ako se u nju zaljubio, to je do toga - ta zato i jest lijepa i ena. Akose nje taknuo, to je u tomu vie, nego neka zadovoljtina, neko slavlje njezine ljepote... i netoslasti... Time jo nije nita izgubljeno... Pa bilo mu prosto... Sjetila se kod toga i jedne prijateljice,ene nekoga trgovca i ona je znala upravo tako izmamiti najdragocjenije stvari svom suprugu... Iona se posve smirila. Sva se sretna podavala opet nadi, kako e sad na za cigli jedan poljubac doido onoga prekrasnog crvenog suncobrana... - -

I ne pokucavi na vrata - nala se skoro opet u sobi svoga ujaka.

23


Guska

Pred kuom, naslonjen o stup otvorena hodnika, stajao je nekoga zimnjega jutra momak LukaSoli. Od neugodne je jutarnje zime drhtao, blijedo se saneno lice nekud zgnijeilo, oi mu seslijepile, od lijenosti i nezadovoljstva nekako mu se nije dalo da ih dri otvorene. Ve od nekolikodana nije on imao odakle da kupi rakije, dosadio mu taj uboki, stradalaki ivot i on je dugo u nomislio, kako da se to popravi. to je imao sam i neto zemlje i kravu i druge neke malenkosti, kakoga je zapalo po smrti oevoj, sve je to bio ve potroio i zapio. A onda je stao uzimati i bratu, gdjeje to bilo. Ali sad ni ovaj siromah ovjek, s troje nejake djece, nije imao vie nita, pak je bilopravo umijee pronai neto u kui, to bi se jo dalo unoviti. Mislio je i naprezao se svu no, doknije napokon smislio: ustat e ranije od brata, uzet e mu sjekiru kao da ide u drva, a u komori uzvrata vise jo dva velika za'rala kljua - i te e spremiti, poi do kramara u drugo selo, prodati svetroje i napiti se do mile volje. Ali ga prevario taj glupi, budalasti san. Prama jutru je zaspao, a bratse dignuo prije, uzeo sjekiru i poao u umu. Preostadoe samo kljui. I on je teko suspreui svojbijes poao ve nekolikoput do tih kljueva, uzeo ih u ruke, ogledavao ih s jedne i s druge strane idoavi vazda do istoga zakljuka: da e se tom blezgarijom posve malo zasluiti - vjeao ih natrag oavao.

U dno due ogoren stajao je sada pred kuom.

Pusta kua, pusto dvorite, ta da se tu radi?! Kroz no je zapalo neto snijega, bjelilom sezaogrnuo sav kraj i inio se jo jednolinijim. Od podrte je ograde strio u vis koji kolac, predpragom se ugazilo nekoliko stopa, inae sve jednako bijelo. Ne vidi ni ne uje nadaleko ni ptice niovjeka. Tek katkad proderao bi se iz kue bratov najmlai. Najvolio bi ga unuti - tako mu jeodurna bila njegova dreka. Ali nije bilo vrijedno ni da se makne, ni da nauli ui ni da otvori oi. toe mu sve to? I njegove se misli opet povratie rakiji, kljuima i sjekiri.

- Posjekao se! - izmaklo mu se u p glasa, a mislio je brata u umi.

U to se iznenada stade neto micati pred njim: bijelo, jedva vidljivo - kao da je nastalo od snijega.Bila je to stara bratova guska, jo jedino, to mu je preostalo od peradi. Gladna se ivotinja vrpoljilapred njim, zabadajui svoj tupi, sjajni kljun u snijeg, prevrui njime po snijegu bezuspjeno, a ipakneutrudivo, kao da bi htjela time zaboraviti glad.

- Kako da sam na to zaboravio?! - pomislio je sobom Luka, otvorivi napokon oi. A guska rasklopilaupravo svoja sjajno-bijela krila, udarila njima po snijegu i utisnula u nj jedva vidljiv trag.

- Kao da ju je izbacio snijeg! - priinilo se Luki.

- Ti si moja, meni si ti dola! - govorilo mu neto, a jer je bilo naokolo sve tako pusto i jer ga je onou jutru gorko razoaralo, inilo mu se, e je o tome potpuno uvjeren, da je to jamano tako. Netoga potaknulo, i on se trgnuo i poskoio prema ivotinji pruivi obje ruke, da je ptica planozagakala i poletila rairivi krila u snijeg, te je nije ulovio. Taj ga je neuspjeh nekako zaustavio.Brata nije bilo kod kue, a ene bratove i djece nije se bojao, ali bi ipak poeli vikati i bilo bi tonekako runo. A najvie zato - sjetio se - to e za dva tri dana biti Boi, a ta je guska odreena bilaza taj blagdan. I najsiromaniji ovjek mora na taj dan da neto jede. Tako to. Bog hoe.Razgovaralo i raspravljalo se o tome u kui ve esto, jer je bilo nude i htjeli su to zadnje daprodadu. Ali se pregaralo; i guska se napokon uuvala. Brat Lukin, Tomo, mislio je, e je to duansvojoj djeci; djeca mora da znadu na takav dan, da se rodio Bog, njihov mali dobroinitelj Isus.

Svega se toga sjeao sad Luka i nije mu bilo nikako ugodno. ta mu se bijesa to i nametalo?! On jeevo htio da pije, i elja ga muila ve kroz nekoliko dana i noi, a sad je evo dola ova ivotinja.

24


- Iz snijega! - pomiljao je opet, uprevi oi u njezina bijela krila, njezin vitki vrat i tamne,besmislene oi, koje su isto tako isprazno zurile u svijet, kao as prije njegove.

Od toga asa zaokupilo ga posve, kako e nadmudriti tu bedastu ivotinju. Da joj dobaci nekolikokukuruznih zrna - na to nije smio ni pomiljati; jer kukuruza nije ni bilo u kui. No on misli: prevaritu je - kao da imam! I stane tik pred gusku, uuri se i prui joj skvrenu aku. ivotinja digneglavu i nepouzdano pogleda u svoga progonitelja, ali bila je gladna i prebaci nekolikoput oneutozelenkaste, opnama obrasle noge. Luka joj se zadovoljno nasmijei, kao da bi joj htio pokazatisvoju dobrotu, ili od zluradosti, to mu je uspjela varka. A kad je mislio, da mu je na dohvatu, opetprui prema njoj obje ruke, nu ona mu i opet umae zagaknuvi i rairivi krila. Gnjev mu bolnostisnu srce kao pandama. Ne bi se ona njemu otela, zdrobio bi je pod rukama, da nije bilo onogaglupog sjeanja, onih razgovora, Boia, pa i onoga prije, to je ve bratu i svoj kui zla uinio. I tosusprezanje snage, koje je preobilje osjeao u sebi, izmuilo ga, da su mu stale kapljice znojaprobijati na elo.

Onda se dosjeti, da e je ovako varkom domamiti do iza koca, a onda puklo, kud puklo. I on se jeopet stao sagibati i pruati zgrene pesnice i smijeiti se zluradim pogledom bezazlenoj ptici, ne bili joj se prilaskao, da bi ga slijedila samo malo, evo jo dva tri koraka, ovamo iza koca i tu e je on -ap! - zgrabiti i pobjei s njome.

I zbilja - sve se dalje i dalje pomicao Luka unatrake, dok nije jedva toliko bio zamaknuo za kotac,koliko je trebalo da sakrije tijelo. A onda se baci strjelovitom brzinom, kao kobac iz zraka na uboguivotinju, stisne joj kljun, turi je pod kaput i pobjee s njome, koliko je bre mogao prema seoskojcesti.

*

Bila je mrka, ali ipak od snijena bjelila prozirna no, kad je Luka doteturao kui. Zapeo je bio nakunom pragu i sunuo velikom bukom na vrata sobe. Niska, dosta prostrana seoska komora bila jeslabo rasvijetljena, neto zadimljena, ali prilino topla. Brat je sjedio tik do svjetiljke i pleo jesvojim omanim, koatim prstima arapu natikau. U kutu je vrtjela ena preslicu, zadubavi se usvoj posao. U kolijevci na podu tvrdo je spavalo malo dijete. Dva djeaka, zdravi no slabi,neuhranjena djeca, uspela se bila na ujakovu visoku postelju i tu se igrali sa svojim tankimruicama. Jedini su oni povicima katkad prekidali tiinu.

Kad je Luka stupio preko praga, kakogod je bio silno pjan od rakije, neugodno ga se dojmilaozbiljnost njegovih ljudi. Neto ga je uhvatilo za srce i on bi bio volio, da se je brat oborio na njpsovkama, pa makar i akama. Ali niko ni da bi trenuo okom. Naslonio se on upravo prema bratu,izbuljio oi i sipao na nj neugodni vonj este, a brat samo to plete arapu. Teko mu bilo stajati, paomjerivi prijezirno brata i enu, izlane prostaki:

- Kukavice! - A onda jo gurnuvi djeake na postelji doviknu im: Miite, derani! - i svali. se kaomrtav na krevet.

Nabuhlo crveno mu lice okrenulo se upravo prema bratu i tako je zaspao.

as se i inilo, da se niko vie za nj i ne brine; jedino su traci sa svjetiljke stali nemirno drhtati okonjegova lica...

Kad se je Tomo o podne bio vratio iz ume, doeka ga na vratima ena sa suznim oima. Evo, i onoposljednje, to su imali, i to im je oteo njihov krvopija. Svu im je kuu upropastio svojimpijanstvom; gdje je ma samo togod bilo, to bi se dalo unoviti, sve je prodao i rastepao. Ovi suestiti i radini ljudi umirali od gladi, a nije bilo ni toliko, da spase djecu. Sve ih je selo potivalo,svako je znao njihovu nesreu; davalo im se zasluge sad ovdje sad ondje, dakako mnogo nije imaoniko. A Tomo je bio dobar, kao dobar dan. Bio je dua od ovjeka. "Zato ga ne ubije"! - govorilimu ljudi, a on nije ni odgovarao, pratao je bratu i najgore, tjeei sama sebe: e rasut e sve, a

25


onda e morati da radi - i doi e k sebi! Tako je to trajalo godinu dana i sve se je ve rasulo, a bratjo nije doao k sebi. Teko se je bilo sad svladavati Tomi. Gutao je i gutao sva ta nova zla i cijelo jesrce izranio od boli.

Kad mu je ena ispripovjedila, kako je Luka oteo gusku i molila ga, da joj oprosti, to se je dalaprevariti, oblije Tomu strano bljedilo, usne mu zadrhtae i srce mu stane od uasa.

Od toga je asa bio itav dan kao izgubljen. Bez pameti se laao posla i iz ruku mu nekuda ispadalipredmeti, jer su mu prsti bili drhtavi i slabi. Onda je sio i stao plesti arapu. Godilo mu, kako jeposlom preticao drhtavicu i misli mu se nekako gubile...

Kad je ena zapalila svjetiljku, inilo mu se da uje na polju korake i da e sad na banuti u sobu tajpjani brat.

- Da ne bi jo uinio togod i ovoj nejakoj djeci! - proe mu glavom misao, jer je sebi u onim prvimnonim mracima zamiljao brata kao nekoga vampira, koji e isisati krv ovjeku. I on izae upredsoblje, dohvati sjekiru i povrativi se natrag, prisloni je uz stolac, na kome je sjedio. Onda jeopet samo pleo i pleo...

Malii se na krevetu razigrali, smijali se i potcikivali, a njemu se otkinuo pogled sa arape izagledao se u svoju djecu...

U to je doao brat. Njegova ga pojava strano razdraila. Neprestano je uo, kako mu zuji u uima:"Sad e ga - ne e ga! Sad e ga - ne e ga!" - i bilo mu je neizmjerno teko prikrivati tuuzrujanost.

Onda se zavalio brat na postelji. "Hvala Bogu!" - odlanulo je nekako Tomi. Poeo je jo poslenijeprevraati prste, a zuj vretena ugodno ga uspavljivao.

Na opanak mu se prislonila bila sjekira. Sad joj je osjetio teinu, a kako se je priljubila, uinilo muse, da mu neto pripovijeda. "Sam Bog bi znao to?" - mislio je u sebi...

Onda ga je najedared, bez ikakva povoda, stao oblijevati ledeni znoj, oi mu se zamutile i nije snjima mogao razabrati nita, nego isprekidane trake sa svjetiljke; prsti mu se stali prevraati iigrati sami od sebe, da ih nije ni mogao vie obustaviti. Po nogama ga tuckala sjekira, ali sad kao daje nestrpljiva, uzrujana, kao da hoe neto, emu se on otimao svom natprirodnom snagom svojedue...

No tad munjevitom brzinom dogodilo se s njime jo neto, to se niim nije dalo odrediti. Nije bilazapravo ni misao ni uvstvo - nego neka besvijesna sila...

I on iznenada dohvati rukom sjekiru, skoi kao pomaman i dvaput udari otricom brata usred lica...

Muklo zatutnjie udarci... Niko nije pravo znao, to se je dogodilo, svi su ostali samo nekakozapanjeni...

*

Sutradan, bilo je to na sam Badnjak, skupljali se svagdje po selu ljudi, stiskali se u rpu jedan dodrugoga i neto su ozbiljno razgovarali. Kad su onda izili iz Tomine kue andari, vodei predsobom svezana Tomu, sve je odvraalo od njih oi - i djeca i ene i starci, prem je zavodljivo bilogledati one moda jo krvave ruke. I malo je kogod bio onoga dana u selu, komu se ne bi orosileoi...

26


Gospoa Jelica

Kako se to u kui Drugovievoj sve uskomealo! Juer su isprebacali svekoliko pokustvo; pomicalisu stvari, koje su stajale kao od vazda na istome mjestu; praili su, istili i redili, kao da nije nikadni bilo reda. A to sve zato, to se Drugoviu najavio gost, njegov drug od djetinjstva, doktor Ilini,pak je trebalo, da gospoa Jelica pokae, kako je uzorna gazdarica i kako se lijepo ivi uprijateljskoj kui. Sve je bilo juer ve prije mraka gotovo, pa ipak tek je poelo svitati, a gospoaJelica ve se probudila. Pitala se, da li e biti ovo i ono gostu po volji, i morala je priznati, da je svenajbolje, a da joj ipak san vie nije htio na oi. I sjela je bila u krevetu i trljala pospane oi. A krozprozor ulazilo svijetlo novoga dana i svaki trenutak kao da bi provalilo u bezmjernoj koliini itisuput silnije nego as prije. Kao da se budio oda sna neponjatno velik div...

Smetalo joj, to se ovako rano budi, ta bit e neispavana i blijeda, a ona bi htjela da bude danas banajljepa. I rumena i svjea i puna onih draesti, za koje je znala, da ih u nje imade. I htjela je opetda spava. Juer, dok je redila kuu, dok se onako izumarala neobinim poslovima, sve je podilaziloneko ugodno uvstvo... "Evo, ovo mora da stoji ovdje, ono neka se vidi, a to emo sakriti"... govorilabi u sebi. - "To mora da mu se svidi... u tome ima neto od mene... i ba zato mora da se svidi...Evo, ovako je najbolje... i nikako na svijetu drugojaije"... Isto ovo ugodno uvstvo, koje je sve toizbrbljalo, uznemirivalo ju je upravo i sada. I ona nije mogla da usne...

Drugovi, Jeliin suprug, bio je ovjek u najljepim godinama. Od naravi trijezan, tih i ljubak,morao je svakoga predobiti za se. Bio je jedan od onih, koji ne podlijeu. Prilike, u koje ih ivotdovodi, oni izrabe u svoju korist. to ti se nua, ono primi i dri, dok ne doe bolje. Zasad - ono jenajbolje. Ovako mislei, on je radio ozbiljno, prigospodario kuu i zemlju, uredio probitanogospodarstvo, osnovao edan, ali ugodan dom. Kad je bilo ve svega, nedostajalo je jo najvieneto, i to neto naao je brzo u Jelici. Douo je za nju od drugih, pribliio joj se i zavolio je svimarom muevne ljubavi. Nije joj se nametao, to vie stidio se svojih uvstava, ali upravo timepredobio je njezino srce. Ona je bila dobro odgojena djevojica, a k tomu lijepa i zamamna, da senijesi mogao oteti dojmu, kojim te je zaokupila, kad bi joj se pribliio. I kad ju je Drugovi uveo usvoju kuu, bilo mu je kao da je saao u raj. Sve je poprimilo neto od njezinih ara i povealo jenjezinu draest. Dugo je trebalo Drugoviu, da se otrijezni od prvoga zanosa i da mu ivot kreneonim mirnim putem kao prije. Ali napokon je dolo. Jednolinost dana umarala je srca i ona su stalaljubiti prigueno, a druge brige bile su pree i traile su itava ovjeka. Od ljubavnika oni postadoemu i ena, dva stupa, o koje se upirala njihova kua isto onako mirno i postojano, kako su bilinepomini njezini bijeli zidovi. I obikoe jedno na drugo. Isto su htjeli i eljeli. I enje kao da subile iste. inilo se, da ba u tome i jeste snaga njihove zajednice, to isto hoe i trae... Po tomebio je njihov ivot jo jednoliniji, jer mjesto jednog glasa kao da se ponavljala dva - vazda ista,neprekidnim redom.

A ba radi toga poprimio je poseban ar taj dolazak Drugovieva prijatelja, taj gost, ta novost, tajnovi ovjek u osami njihova ivota. Jer dok je Jelica spremala kuu, dok je pomiljala na ononeobino, to se zgaa, porodila se u njezinu srcu enja. I ta enja bila je neto tako njezino,neto osobito njezino, da od toga njezin suprug nije mogao imati dijela... I taj novi, osamljeni glas uskladu njezina ivota, poremetio je sav poredak oko nje, a i u njoj samoj. Bilo je neobino slatkoosjeati tu nesuglasicu, bilo je zavodljivo iekivati, kako e to biti - - pa bilo to kako mu drago... Tahtjela bi malo i trpjeti, samo da bude malo drugojaije nego je sada... i uvijek.

Tako se je evo prviput dogaalo u kui Drugovievoj neto po strani, neto to nije bilozajedniko... I radi toga poprimalo je to neto nenadano silan zamaaj...

27


Dvorac Drugoviev stajao je p sata puta od eljeznike stanice. Jo juer na veer bilo jezakljueno, da e se Drugovi sam izvesti u susret prijatelju. I kad je Jelici bilo upravo uspjelo, da snova zadrijema, probudi je koija na dvoritu, na kojoj se odvezao Drugovi. Ona u prvi tren nijeznala, da li se to kola vraaju ili tek polaze. Neto je potrese kao strah, da e sad na banuti u kuuneznani gost. Od uzbuenja sva se zarumenila i sva se prepala od svoga nemira. Nala se iznenadau tako neobinu stanju, kao da su je zatekli na krai. I to ju je nekako kao upozorilo na samu sebe,tako da se je odsele stala i sama nadzirati: pratiti teaj svojih misli i mjeriti svoje osjeaje... Aliupravo radi toga inili joj se ti osjeaji i te misli neim zanimljivim, osobito znatnim i ugodnim.

Ovako promatrajui ona je opazila, da taj ovjek, koga iekuje, dolazi u dobar as, da e on trgnutii nju i njenog supruga iz te jednolinosti, da e svojim prisuem probuditi onu zamrlu ljubav odprolih dana njihova braka. Kako e to biti, toga jo nije shvatala, ali da e biti, to kao da je slutila.

U toj slutnji ona je nalazila opravdanje svega, to je mislila i inila. Da se je pomno zaodjela,najljepim i najvrednijim, to je imala, i to od koulje poevi pak sve do nakita, i to je scijenila, dase ba po tome opravdava i nije nazirala u toj pomnji i u pretjerivanju nita zazorno. Pitanje: emuse ona ovako sva preoblai, nije joj se ni nametalo. Kad se je opremljena gledala u zrcalu, bila jesobom zadovoljna kao nikad u ivotu. Njezina ljepota bila je svjea, bujna i ustaljena, bila jeprevelika za enu, a da se ne bi njome i posluila. I ve sada ona je jasno osjeala, da mora prijesvega toga stranoga ovjeka zaarati svojom pojavom. Ali samo zato - da oivi drugo uvstvo, ono zanjezina supruga.

Sve se je tako krasno deavalo! Evo, jedva je bila gotova, a ono se zau topot konja, onda umkoije i pred kuom lave pasa. Kola su stala, jo se zau glas supruga, a onda se otvorie vrata ipred njom eto ti gosta, doktora Ilinia. Bijae to snaan ovjek, neto mlai od njezina mua,prijatan, otmjen. Kretao se s nekom finoom, a prirodno i neprisiljeno. I njoj se uini pozdravljajuise s njime, da je nespretna i nezgrapna, da se ne razumije kretati meu ljudima i umah okrivi zatosvoj kukavni ivot i njega, koji ju je nepozvan zatjerao u tu lou situaciju, i uvstvo, to ga u taj trenosjetila prema njemu, bijae vie prijekor nego ito drugo. Trebalo je borbe, da sve to ostane u njojsakriveno, da ne izbije na vidjelo.

Ali kako se je ona uzbuivala, kako se je borila u sebi i izvan sebe u svojim kretnjama, sve to bilo jekraj njezine ljepote samo novi ar. I oba mukarca, njezin mu i prijatelj, stajali su oito osupnutipred ovom neizrecivo zamamnom pojavom. Teko bi bilo i zamisliti se u taj jedan trenutak.Svakako bila je svemu povod samo Jelica. I dugo je trebalo, dok su se svi kao oteli nekomu kaosumutnog i maglovitog osjeanja, dok su se opet nali svaki u svijetu svojega bia, svaki na svomemjestu. Ali kao od uspomene na onaj as, neto se neprijatno uvlailo u njihov daljni saobraaj.

Na oko razvezlo se sasma ugodno pripovijedanje, tekla je neprisiljena zabava, ali uistinu sve se jaeosjeala nedogledna daljina, koja dijeli jednu duu od druge. I ljubav je tek posanjano jedinstvodua. Svaka dua je tako osamljena i za sebe kao i grob. - Prijatelj Drugoviev bio je upravozadivljen: osjeao je sve ivlje ono neizvjesno eznue, to ga osjea svaki ovjek za krasnomenom drugoga ovjeka i emu se ne moe ni silom oteti. I njegovoj naklonosti i privrenostiprema Jelici sve su vie rasla krila, to se je vie kod kue utio u prijateljevoj kui i to je vie sebiprisvajao neko umiljeno pravo na nju - upravo po prijateljstvu prema njezinu muu.

A Jelica bila je razoarana. Kao uvijek tako i sada - java nije odgovarala sanjama. Kako li je onazamiljala toga doktora Ilinia? Ako se pravo uzme - slika njezine mate i nije bila jasna, ali svakakobila je drukija nego ova pred njome. To je osjeala i duboko i bolno. I ve se stala prekoravati, zaiju li to ljubav bijahu njezine misli i njezina uvstva loa i opaka? Sve ju je nekako nukalo, da se zatu grijeku pokaje, da se vrati k njemu, k svome muu... Ali upravo kad je htjela da to i uini, naese pred golemom zaprekom. Ovaj ovjek, kojega je oito ve u prvi as svojom pojavom osvojila,sad joj vie ne bijae ravnoduan. Ono eznue za njim i ona pobjeda nad njim, uinie ga neimznamenitim. Unato tomu Jelica je odsele nastojala, da se pokae posve mirnom i slobodnom.

28


Tomu se pruila prilika sama od sebe. Bio je krasan dan i oni izioe iz kue. Izvedoe prijatelja uvrt, u staje i druge gospodarske zgrade. Uputie ga u sve potankosti gospodarstva, ivo mupredoujui sav svoj rad, svu svoju jednolinu svakidanjost. I u tom pripovijedanju kao da segubila neobinost toga dana. Prijatelj - as prije ovjek tu i nepoznat, sad je ve bio kao domai,upuen u sav ivot ove kue i ovih ljudi. Jelica vie nije bila uzbuena, i sve je opet bilo kao juer iprekjuer.

Tako bi bio proao malne i taj dan kao svaki drugi, da se nije dogodilo neto.

Kad su, bili upravo izili iz vrta i sputali se breuljkom u dolinu, istri pred njih sluga i javiDrugoviu, da je doao ovjek iz grada, koji bi htio kupiti ito. Drugovi, izmolivi u prijateljadozvolu, da ga smije ostaviti,

Documents

Branimir Wiesner Livadic - Novele (1910)