Buntovnici u Islamu

(Haridžije, Vehabije, Selefije)

***************************************************************************

Uvod:

Ova knjižica je zbirka prevedenih radova nekoliko istaknutih učenjaka prošlih generacija kao

i naših suvremenika. Njena glavna tema je ukazivanje na vrste buntovništva u Islamu te

negativne trendove koje svako buntovništvo nosi sa sobom. Ovi radovi su odgovor na izazove

buntovnika i njihov pokušaj da se istina potare neistinom a sve to, po njima, u cilju obnove

Islama koji je, po mišljenju tih vjerskih buntovnika, već preko hiljadu godina zamro pa se evo

danas oživljava njihovim vatrenim propagiranjem i angažmanom. Kako ćete vidjeti iz redova

ove knjižice Islam je uvijek bio živ i prisutan uprkos njegovim neprijateljima i zluradnicima.

Napomenuo bih čitaoce da je ovo djelo upućeno protiv ideologija i nastranosti buntovnika u

Islamu, a ne njih lično, jer nama je dužnost da mrzimo zlo i loša djela ljudi a ne ljude kao

takve. Allah je naš Gospodar, Muhammed je naš Poslanik, Kur`an je naš Kitab i Islam je naša

Vjera. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil~alijjil~azim. (Ebu Irfan el-Bosnevi)

***************************************************************************

Vehabizam - Šta je to

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

"VEHABIJSKA FITNA"

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski

Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je

šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim

granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u

Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam. Rođen je u Mekki 1231

hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine. Iza sebe je ostavio

štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:

- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.

- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.

- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.

- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti

- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.

- Fi tedžvidil-Kur'ani.

- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.

- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni

čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida

Istambulija.

"VEHABIJSKA FITNA"

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne

(kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska

fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na

hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je

također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko

ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima.

Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.

Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane

Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je

1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe

III sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije

toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i

šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne

zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene. Osnivač ovog

nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena

Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali

njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g." U početku bio je učenik

među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam.

Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.

Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka

zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog

zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od

njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa

novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se

učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine

vjernika.

Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim

Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je

pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se

čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo

Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.

Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim

potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu

počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika

tevhida postala kjafirima.

Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok

ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za

jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova

jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što

kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava

njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.

Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je

i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se

kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.

Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz

plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab. Kada je umro

Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn

Muhammed ibn Saud. Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će

zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i

bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom

kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da

su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur'anske ajete u

kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao

npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće

odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj

pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se

neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži

pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili

ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu

razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija. Rekao

je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se

približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih

obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da

njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima

dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih

pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i

širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."

Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova

ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima,

niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su

stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su

objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini

ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A

vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su

božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi

odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost

svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli

postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.

I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino

zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć

utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu

štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim

bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova

božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da

nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju

da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo

da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga

slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju

u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na

kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane. Imam Buharija

je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:" da

su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu'mine." Abdullah ibn Omer takožer

prenosi predaju da je Resulullah a.s. rekao: "Najviše čega se bojim mome ummetu jeste

čovjek koji bi tumačio Kur'an na svoj način kako ne odgovara (izvornom tumačenju)." Ovaj

Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu. A da se bilo šta od onoga

što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik

Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih

predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni

es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji

Ti se obraćaju." Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje.

Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je

sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-

Vehhabovo učenje. Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint

Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio

dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki

nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti

mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika

i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji." Postoji također sahih predaja da se

Poslaniku Muhammedu a.s. obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom

dovom. Poslanik Muhammed a.s. mu je naredio da se očisti, klanja dva rekjata i onda prouči:

"Allahumme inni es'eluke ve etevedždžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti.

Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi'ahu fijje."

Moj Gospodaru, obraćam Ti se i okrećem Tebi sa Tvojim Poslanikom Muhammedom,

Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraćam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi

da mi se izvrši. Moj Gospodaru učini ga da mi bude zagovornik u tome." To je uradio pa mu

je Allah vratio vid. Postoji sahih predaja da je Adem a.s. činio tevessul sa našim Poslanikom

a.s.. Kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, Adem a.s. je vidio njegovo ime napisano

na Aršu, na Džennetskim vratima i na stranama meleka, pa je upitao Allaha za njega. Allah

mu je rekao:"Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio." Onda je Adem

a.s. rekao: "Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide." "Moj Gospodaru tako ti

tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju." Onda je dozvan o Ademe, da si

tražio kod nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali."

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi

drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.

Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen

vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko

bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor

ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O

Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik

upućivao kada je posjećivao kabure. Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn

Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši

komentar ibn Hadžera. Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime

Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu

da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj

da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako

takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu većinu

Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od

ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer

on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi

Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo

da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A

ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada." Što se tiče posjete Poslanikovom kaburu,

to su činili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu

izrećeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o

dozivanju drugog pored Allaha dž.š. odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu

Poslanika a.s. npr: "Ako se izgubi životinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne:

"O Allahovi robovi, čuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji će se odazvati." U drugom

hadisu: "Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoći u mjestu gdje nejma

druga neka kaže: "O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite."

Allahov Poslanik a.s. je običavao kada bi putovao i prikučila se noć da kaže: "O Zemljo, Moj

Gospodar i tvoj Gospodar je Allah." Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio:

"Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura." A u

tešehhudu u učenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv "Esselamu alejke

ejjuhennebijju."

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili

čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom

tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te

moći onda nejma štete. Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom

mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A

rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili

"Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da

stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore

pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome

je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu

koju sam posvetio ovoj temi.

Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom,

zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast

se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla

do granica Šama. Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa

zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju

Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju

od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova

(vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve

dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju

Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i

zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa

objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među

ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je

umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli

pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta

se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi

sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su

bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak

oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn

Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je

stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima

pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 po

hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva

pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga

pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i

Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate

hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na

Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te

se zbog toga izmjestio u Džiddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali

izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu

upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u

Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine

djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su

nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili

Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj

vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti

opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina

koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to

prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo

zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa

valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo

istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Međutim,

vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif

i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju

protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se

na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve

puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala

nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio

primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma

je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima

prepusti uprava nad Mekkom. U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim

su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su

hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad

Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva

obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn

Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam

godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim

ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.

Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao

i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu. Onda je izdata zapovijed od strane

sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na

funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed

Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali

Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz

Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do

odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla

do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna

plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat.

To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine

spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa

sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i

zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se

vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa

vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem

potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom

slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim

poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada

rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i

tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je

došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine

1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove

promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete

čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana

da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su

postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem

dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za

uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski

namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao

ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je

ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn

Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g.

poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog

vodali Istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na

vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem. Šerif Galib Paša je

odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i dočekao smrt. On je bio

upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgrađeno i

turbe koje se posjećuje.

Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istočne pokrajine da se obračunavaju sa

preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od

sultanove vojske. 1229 g. po hidžri umro je Saud, vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov

sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadža 1230 h. g. zaputio se u Egipat

a u Hidžazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidžazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u

borbama protiv vehabija. U Egipat se vratio kada je bio siguran da je počistio teren i razbio

njihovu moć. Od jačih uporišta ostala je još bila samo Deri'jjete. Njihov emir je bio Abdullah

ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše.

Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome

je navedeno da on zadržava vladavinu u Deri'jjeti i da iskaže pokornost Muhammed Ali Paši.

Medutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku

pod komandom sina Ibrahim Paše na Deri'jjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim

paša stigao sa vojskom do Deri'jjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u Zu-l-

Ka'detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz

hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je uložio veliki

napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz državne blagajne.

Spominje se da su nekada samo za transport municije plaćali po 45 hiljada rijala. Npr. samo

za transport municije od Medine do Deri'jjete plaćeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je

zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17

Muharema 1234 h.g. i priređen im je veliki doček. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te

vehabije. Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao

ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i uložio sve od sebe kao i

oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obećao da će se zauzeti za njega kod Sultana.

Abdullah mu je odgovorio: "Biće što je Allah odredio." Onda je naredio da ga počaste i

obuku u lijepu odjeću. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sandučić. Muhammed Ali

Paša ga je upitao: "Šta je to?" On mu je rekao: "Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudžre,

ponijet ću to sa sobom do sultana." Paša je naredio da se otvori. U sandučiću su bila tri

primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada

viđeni. Tu je još bilo 300 komadića bisera nekoliko dragulja i ploća od zlata. Paša mu je

rekao: "Ono što ste uzeli iz hudžre je više od ovoga?" On mu je odgovorio: "Ovo je što je bilo

kod moga oca!" On nije zadržao samo za sebe sve što je bilo u hudžri i drugi su raznijeli."

Onda mu je paša rekao: "Tačno, već smo našli kod namjesnika djelove toga blaga." Onda ga

je poslao na portu kod sultana. Ibrahim paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu

Muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Deri'jjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada

je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu Rebiul-evvelu proveli su ga po

ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike. Ovo je

ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaća koju su trpili

sljedbenici Islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljačkano mnogo imetka i

općenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve

la kuvvete illa billahil-alijjil-azim.

U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi

hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti

Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta

strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja.

Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje

naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u

povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O

tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor

vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To

prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta. Desilo se da je jedna žena koju

su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod

ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti

muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-

Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu. Oni su zabranjivali ljudima da traže

šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti

Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži

salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje

salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi

mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile

izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi

bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je

u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna. Temme vel-hamdu lillahi

rabbil-alemin. Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan - mekkanski muftija.

***************************************************************************

*******

Bismillahi-rrahmani-rrahim

"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"

Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi

I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su

se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama

posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i

samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode

su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i

imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku

državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila

ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon

zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na

Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti

moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom

zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje

ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava.

Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-

sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu

podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji

potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj

vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile,

preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn

Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U

unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga

pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo.

Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu

vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama

zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio

zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem.

Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada

kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka

Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom

kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su

Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova

Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka

Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se

tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su

svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.

Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili

njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na

Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo

prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo

računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno

njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima

je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba.

Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih

najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede

Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima

koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta. Npr. on kaže: "Posjeta

kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je

učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno

da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj

stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i

troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i

Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).” On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje

putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem

posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao

sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze

trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je

ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste,

osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.” (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao

sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-

aksa kao pet stotina namaza) Hadis - Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve

osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda 'alejhi-

sselam. Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam

zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt."

(Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab

suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je

nastajao među muslimanima. Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima,

premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze

bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na

ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i

simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da

se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja

Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao

direktan utjecaj na vlast.

Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću

primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji

se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja

kvadratne površine. Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin

Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da

je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje

su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti

je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.

Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se

primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica

teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje

Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu

dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni

sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije

njega. Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-

Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru

svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina

je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik

vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-

sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice."

(Hadisi šerif ) Stvar je potpuno jasna.

Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja

hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat.

Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o

novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg

su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Po njoj vehabijski mezheb se

proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio

službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan

i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše

vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.

1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga

Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija,

koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u

svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri

su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe.

Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u

početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske

ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof.

Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena

*************************************************************************

U slijedećim poglavljima ove knjižice ću predstaviti korijene te glavne faktore nastanka i

razvijanja neo-vehabizma ili Selefizma kao i njihova glavnog i najotrovnijeg ploda, tj.

bezmezhebstva (ella mezhebija). Želio bih naglasiti da cilj toga nije vrijeđanje i

omalovažavanje predstavnika ovih pokreta nego skretanje pažnje na svu kobnost i štetnost

njihovih ideologija i zastranjivanja od naučavanja Sunni muslimana tijekom 14 stoljeća

Islama. To podupire i činjenica da Sunni učenjaci, uprkos osuđivanja teoloških stavova i

pravnih odluka prošlih učenjaka kao Ibn Tejmijje ili suvremenih kao dr. Jusuf el-Karadavije,

ne zaziru od toga da citiraju njihova ispravna mišljenja i fetve kada govore ili pišu o bilo

kojoj temi. To je radi toga što Sunni učenjaci cijene i poštuju ono što je dobro i istina a kude

ono što je loše i neistina slijedeći srednji put istinske upute. To je i zato što su učenjaci kao

Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi učinili i neke stanovite usluge Islamu i muslimanima.

Poznato je da je Ibn Tejmijja svojim angažmanom podstrekao Sultana Egipta da ne čeka

Tatare u svojoj zemlji nego da im krene u susret i iznenadi ih kontraofanzivom što je urodilo

prvim porazom Tatara u njihovom dotada nezaustavljivom pohodu osvajanja svijeta. Da ga

Allah dželle šanuhu za to nagradi i oprosti mu njegove nedostatke. Također danas dr. Jusuf

Karadavi jasno i glasno govori o hipokritičnosti zapadnog svijeta po pitanju prava i zaštite

muslimana u Palestini kao i hipokritičnosti marionetskih režima u muslimanskim zemljama.

Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se

muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba

pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da

odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada,

kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim

teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo

čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka

što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu. Danas imamo

mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako

može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih.

To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli

načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet

darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede

jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima

nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi

smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su

Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom

obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu

učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža

štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je

Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr.

ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule

životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno

je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne

procesu štavljenja. Što se tiče svinjske kože ona nije dozvoljena niti postaje halal nakon

njenog štavljenja što je pravno mišljenje sva četiri Sunni mezheba zasnovano na hadisu koji

prenosi Ibn Madže a u kojem se manje ili više kaže kako su ashabi pitali Poslanika mogu li

koristiti svinjsku mast za kandilje pri osvjetljavanju. Poslanik im je to zabranio i rekao da ne

pokušavaju da zaobiđu Allahovu zabranu kao Židovi, (koji bi izbjegavali zabranu ribolova

(rada) subotom te zabacivali ribarske mreže petkom a ubirali ulov nedeljom pa ih je radi toga

stigla teška Allahova kazna). Neispravnost ove Karadavijine fetve je očigledna i običnim

muslimanima koji se zgrožavaju na pomisao da klanjaju svoj namaz na pustekiji od svinjske

kože kao što to čine na onoj od ovčije. Na ovome skorijem slučaju možemo vidjeti svu

opasnost neslijeđenja mezheba i zaštite koju oni pružaju kako neukima tako i učenima

vjernicima našega vremena. Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su

Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični

muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih

teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem

nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom

uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).

Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna

pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i

istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini. U ovom

problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati

važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne

budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem

radi njihova neznanja i neobavještenosti. Također je vrlo važno džematlijama objasniti svu

pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i

ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što

uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još

ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija. Niko njima nije

dao za pravo da kritikuju sekte i pokrete a nemaju adekvatna znanja niti o sektama a niti o

Sunni Islamu nego se povode za svojim nefsovima tj. hirovima i lupetaju svakojake

budaleštine. Sunni ulema ima vrlo veliku zadaću pri riješavanju ove problematike i svako je

dužan poduprijeti ih koliko može u tom njihovom naporu ka ujedinjavanju pobornika tevhida.

Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su

Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji

publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično

znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati

oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam

Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo

neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim

kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.

Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao

bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-

vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i

oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz

svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -

kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u

potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i

moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake

tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako

u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako

im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni

slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku

da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere. Žalosno je to da mi danas

moramo trošiti svoje potencijale raspravljajući među sobom dok nam na hiljade ljudi svakoga

dana umire bez imana. Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj.

pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana u

selefizam i slično. Ovo naše stanje me podsječa na uzrečicu moje rahmetli nene, koja bi

govorila da je znak kijameta da se ljudi sami o sebi zabave. I mi Muslimani smo se danas o

sebi zabavili pa zaboravili svijet oko nas i posljedice naše nemarnosti koje koštaju taj svijet

vječne sreće. Nije ni čudo da se taj svijet toliko okrenuo protiv nas kad se mi tako nemarno

odnosimo prema njemu.

Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke

historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću

Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane

novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet

pravome Islamskom putu.

Časni Kur’an kaže:

‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga

što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]

Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom

dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni. Časni ajet kaže da neistna nema šanse da

pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili. Pa i kako bi opstala, kada Allah

Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična

vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim

pritiskom Istine. Ovi buntovnici (haridžije, vehabije, selefije, nemezheblije) su poznati po

smjenjivanju istine s neistinom, u cilju verifikovanja svojih budaleština i osuđivanja ljudi od

istine. Zapravo, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je predskazao pojavu takvih heretika

koji će ružno govoriti o našim prethodnicima u Islamu, i njihova pojava je predznak bliskog

Smaka Svijeta. Oni ne zaziru pronalaziti mahane ni blagoslovljenim Drugovima našeg

Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ignorišu Poslaničko upozorenje da Allah proklinje

one koji ružno govore o njegovim Drugovima (Ashabima). U slijedećem hadisu se kaže:

‘’Ako moji sljedbenici poprime petnaest osobina, belaj će ih snaći.’ Neko je upitao, ‘Koje su

to osobine, O Allahov Poslaniče?’ I nakon četrnaeste osobine, on reče, ‘kada posljednji od

mojih sljedbenika (Ummeta) budu grdili one prve- neka onda očekuju crvenu oluju, ili zemlja

da ih proguta, ili da se pretvore u hajvane.’’ [Tirmizi]

Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od

notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih

Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana. Iako

nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju

superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali

njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).

Oni su bili vrlo riječiti i skloni debatiranju kao i ovi današnji buntovnici. Većina običnih ljudi

je zapanjena njihovom elokvencijom Arapskog i recitiranja Kur’ana kojim podupiru svoje

stavove, ali vam preporučujem da se ne date zavarati time, jer trebate znati da ima mnogo ne-

Muslimana koji govore Arapski bolje od njih pa neki znaju čak i sam Kur’an bolje od njih.

Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim što

se lahko može zaključiti iz donjeg hadisa u kojem Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) kaže:

‘’Neki ljudi će stajati na kapijama Pakla i pozivati; ko god im se odazove, oni će ga gurnuti u

vatru.’ (Prenosilac ovog hadisa je upitao) ‘Opiši nam ih.’ On je rekao, ‘Oni će biti od našeg

naroda (Arapa), i govorit će našim jezikom (Arapskim).’’ [Buhari]

I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska

Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim

Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni

došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim

teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab. Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i

propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi

vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade

nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni

promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.

Ispod je izvod iz rada o historijskim korijenima i razvoju ove sekte:

‘’Haridžije – Prvi Buntovnici u Islamu.

Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili

Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj.,

otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija

prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici

nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan

Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro

Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom

mnogih godina.

Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su

nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato

što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni

su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali

ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam,

str.298).

Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali

da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez

diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu

pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen. Hadreti Alija je proveo mnogo

vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih

teritorija tokom njegova halifata. Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh

postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio

da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.

Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao

apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir);

njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz

džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions,

str.37).

Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske

zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane

drugih sekti, osobito Vehbabija o kojima ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Ona je također

utrla put nekoliko sekti i grupa koje su se kasnije formirale i razvile, od kojih je Ši'izam

najduže opstao.

Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.

Tokom sredine osamnaestog stoljeća se pojavilo oživljavanje Haridžijske misli na tlu

Arapske Peninsule. Poznat kao Vehhabi pokret po svom osnivaču Muhammed ibn Abdul

Vehhabu, on je kao stihija prekrio teritorije Arabije, rušeći turbeta, nišane, minarete i druga

obilježja koje su oni smatrali stranim orthodoksnom Islamu kako je to navodno naučavao Ibn

Tejmija i, prije njega, nekoliko nekvalifikovanih Hanbelija. 1806g. Vehhabije su zauzele

Mekku i uskoro otpočeli terorisanje Muslimanskih masa kao i Haridžije hiljadu godina prije

njih. Vrlo malo je bilo granica njihovom ekstremizmu.

Ne zadovoljivši se rušenjem turbeta i nišana nad kaburima, oni

su strgali svileni prekrivač sa Kabe i presvukli ga običnom

tkaninom. U Medini su opljačkali riznicu kod Muhammedova

(sallallahu `alejhi ve sellem) mubarek kabura; ali su im lokalni

učenjaci morali izdati fetve da je postojanje riznice opravdano i

da se njena sredstva koriste za izdržavanje stanovništva

Medine. Godinama su pljačkali i napadali hadžije dok na kraju

nisu obustavili i sam Hadždž. (Lammens, Islam: Beliefs and

Institutions, str.184).

Although they were subdued in due course by the Turks the Wahhabis exercised a fearful

influence over the Muslim world around Arabia until the end of the nineteenth-century and

the effects of this influence are felt to this day in the ultra-strict formalism of Saudi-Arabian

Islam. (The ruling house of Saud, descended from the great Arabian ruler Ibn Saud, is

Wahhabite in doctrine and origin).

Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve

ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i

učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su

bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".

Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim

stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema

novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog

originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što

je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije

autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).

Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme

(koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije

su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan

kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog

Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom

odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti -

praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik

Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu

(Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri

njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi

ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve

krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale

također novotarija i da se ne smiju koristiti.

Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-

pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih

tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve

sellem) nije izričito odobrio. Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini

Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan

širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)

Ovi buntovnici u vjeri su toliko bijedni da je časni Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem)

odbio da se moli Allahu za njih. Oni su i prije Islama bili ekstremno primitivni i divlji (kao i

danas) tako da su kad im je Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) poslao prvu grupu

Muslimana da ih pozovu i pouče Islamu sve izmasakrirali. Osim toga Poslanik (sallallahu

`alejhi ve sellem) je rekao da će njihovi potomci čitati Kur’an bez upute i da bi on ako bi se

pojavili u njegova doba tražio od Allaha da ih uništi kao što je On uništio narod `Ada. Imam

Buhari prenosi slijedeće hadise:

‘’Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "O Allah! Blagodari naš Šam! O Allah!

Blagodari naš Jemen." Neko reče, "I naš Nedžd također." On je opet rekao, "O Allah!

Blagodari naš Šam! O Allah! Blagodari naš Jemen." Neko opet reče, "O Allahov Poslaniče! I

naš Nedžd također." Ja mislim da je treći put Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) rekao,

"Tamo (u Nedždu) je mjesto potresa i smutnje i od tamo će se pojaviti Satanin rog." [Sahih

El-Buhari Hadis 9.214 Prenio Ibn Omer]

‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik

(sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je

pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-

'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao

plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje

poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih

privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek

ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te

rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa

ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi

ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu

od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj

čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka,

pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati

pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati

Muslimane a ostavljati u životu bogomoljce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je

ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-

Hudri]

‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno".

Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj

mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno

prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve

sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži,

"Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet

cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni

sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje

i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi

ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih

kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]

Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način

podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim

raspoloživim zakonskim mjerama. Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije

bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica

kako u Bosni tako i u dijaspori. Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih

stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove

jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će

vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama,

najveći učenjaci ili svjetski autoriteti. Mnogi od tih hodža nisu svjesni historijskih činjenica i

delikatnosti integracije vehabijskog naučavanja u državnom ustrojenju Saudi Arabije koja

koristi naftu i blago svih Muslimana da propagira vehabijske ideje. Zar su mogli očekivati od

Saudijskih "doktora Islama’’ išta drugo nego da im od Ibn Abdul-Vehhaba načine top

autoriteta u Islamu, kad je taj isti čovjek svojim pobijanjem mezheba i sunni Islama

omogučio dinastiji Sauda da svrgne Osmansku vladavinu nad Hidžazom. Zar to nije

zapanjujuće jasno da su oni ti nesrečnici o kojima je Poslanik rekao u gornjem hadisu da će

ubijati Muslimane a pošteđivati mnogobožce. Svako zna da su Vehabije bili ti koji su tražili

da se brije glava kao znak pripadnosti njihovm pokretu, kao što svako zna da su oni ubijali

Muslimane a pošteđivali Engleze koji su im davali pare i oružje da se bore protiv Hilafeta,

Muslimana i mezheba. Štaviše postoji hadisko predskazanje da sadašnji (Saudi) Arapi neće

slijediti pravi put i da će biti porobljeni od Muslimanske armije sa Istoka koja će kao obilježje

nositi crne barjake. Ta armija će utrti put obećanom spasitelju Imam Mehdiji, koji će povratiti

na zemlju istinski Hilafet (Islamsku državu) i ujediniti cijeli Ummet u jednu državu. Imam

El-Hafiz Ibn Kesir prenosi slijedeće hadise u svom djelu El-Bidaja vel-Nihajah:

‘’AbdAllah je rekao, ‘Dok smo sjedili s Poslanikom, neki mladići iz plemena Benu Hašim su

nam prišli. Kada ih je Poslanik ugledao, njegove se oči ispuniše suzama i boja lica mu se

promjenu. Ja rekoh, ‘Mi vidimo neku promjenu na tvom licu, i to nas uznemiruje.’ Poslanik

je rekao, ‘Mi smo Familija za koju je Allah odabrao Ahiret mimo ovog svijeta. Pripadnici

moje Familije (Ehl El-Bejt) će se mnogo napatiti nakon moje smrti, i biti će proganjani dok

se ne pojave ljudi s crnim barjacima. Oni će tražiti od ljudi da slijede pravi put, ali će ljudi to

odbiti; doći će do međusobne borbe i oni (armija s Istoka) će pobjediti, i ljudi će činiti što im

se bude naređivalo, ali neće biti zadovoljni s njima sve dok ne predaju vlast čovjeku od moje

familije. Onda će se zemlja ispuniti pravdom, isto kao što je do tada bila ispunjena

nepravdom. Ako bilo ko od vas (vjernika) bude živ u to vrijeme, treba mu se pridružiti pa

makar morao preko leda puziti.’’ [Ibn Madždžeh]

‘’Tri čovjeka će poginuti gdje je vaša riznica (Ka’ba). Svaki od njih će biti sin halife (kralja,

pesjednika), ali nijedan od njih se neće domoći vlasti nad njom. Onda će crni barjaci doći sa

Istoka, i oni će vas ubijati (Arape) na do tada neviđen način.’’ [Ibn Madždže]

Hadreti Ali je rekao u hadisu, koji prenosi Ebu Davud, da će armija s crnim barjacima doći iz

Transoksanije. Transoksanija je ime drevne oblasti koja se nalazi na tlu današnjeg

Uzbekistana s Buharom i Samarkandom kao svojim centrima. Vrijedno je napomenuti da je

Transoksanija bila stoljećima kolijevka najvećih Islamskih učenjaka i evlija kao što su, Imam

Buhari, Imam Tirmizi, Ishak ibn Rahavejh, Imam Ebu Mensur El-Maturidi, Ebu Lejs El-

Samarkandi, Imam Muhammed Bahauddin en-Nakšibendi, itd. Ta oblast je vrlo poznata kako

po visokoj duhovnosti i ortodoksnosti tako i kao okrilje mnogim potomcima našeg voljenog

Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem). Prema tome nije začuđujuće da će Allah u toj oblasti

stvoriti armiju koja će povratiti Hilafet (Islamsku Državu) i njome očistiti Sveto Tlo (Arabiju)

od vjerskih buntovnika i smutljivaca. Evidentno je da Arapi ovog vremena ne slijede pravi

put i nije nimalo čudno što će biti okupirani i popravljeni putem nekih vrlo drastičnih metoda

kako gornji hadis nagovještava. Protivilo bi se riječima Poslanika, pretpostaviti da su Arapi

nevini i da će biti ubijani bez validnog razloga. To je zato što gornji hadis izričito kaže da će

okupatori tražiti od Arapa da slijede pravi put i da će tek poslije njihova odbijanja armija sa

Istoka otvoriti rat protiv njih i ubijati ih na do tada neviđen način. Danas imamo ‘’učevne

Arape’’ koji danas u Melburnu izjavljuju na džumanskim hutbama da mi ne moramo

vjerovati u Sahih Buhari zato, što prema njihovoj ‘’vlastitoj ekspertizi’’, analogno Imam

Buhari nije bio sposoban da razluči autentične od neautentičnih hadisa, jer oni tvrde da

njegova zbirka sadrži i neautentične hadise. Allah ih ponizio za takav bezobrazluk i

nipodaštavanje jednog od najvećih učenjaka Islama. Mi još imamo nekoliko lokalnih Imama

koji su obrazovani od strane tradicionalnih sunni učenjaka i koji pokušavaju u svojim

mogučnostima da prošire istinska Islamska naučavanja i vrijednosti. Da ih Allah blagodari za

to i poživi na dobrobit čovječanstva. Amin! Ipak oni nemogu puno učiniti ako ih obični ljudi

ne podrže i odgovore bojkotom na pokušaj rušenja sunni Islama koji je definisan i sačuvan

unutar četiri mezheba. Odbijanje suradnje sa inovatorima koji bi da ruše Islam iznutra pod

parolom povratka Islamu prvih Muslimana (Selefa). Svako će odgovarati Allahu za ono što

vjeruje i čini ali neki ljudi će odgovarati i za one koje su svojim neznanjem odveli na krivi

put, u propast. Danas niko nema izgovora da bude neuk o Islamu jer mi živimo u dobi

infomatike i može se naći informacija o skoro svemu jednostavnim klikanjem na kompjuter

mouse i bibliotekama na internetu. Možete također posjetiti moju web stranicu

http://vilajah.web1000.com/islam-strana.htm i snabdjeti se s prilično detaljnim

informacijama o ispravnom i neispravnom vjerovanju kao i načinu da se praktično dosegne

Allahovo zadovoljstvo i sreća na oba svijeta. Neka Allah Milostivi pomogne i meni i vama da

se držimo istine pa makar bila i gorka našem egu i mrska neprijateljima Islama. Amin! (Ebu

Irfan el-Bosni)

***************************************************************************

************

Ko ili šta su Selefije?

Je li njihov pristup validan?

© Nuh Ha Mim Keller (1995)

Riječ "selef" ili "rani Musliman" u tradicionalnom Islamskom učenju označava nekoga ko

je preselio na Ahiret u prvih četiri stoljeća nakon Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem),

uključujući učenjake kao što su Imami Ebu Hanifa, Malik, Šafi'i i Ahmed ibn Hanbel. Onaj

koji je preselio na Ahiret poslije ovih je jedan od onih koji se nazivaju "halef" ili "kasniji

Musliman".

Termin "Selefi" je proživljen kao slogan i pokret, među kasnijim Muslimanima, od strane

sljedbenika masona Muhammed Abduha (studenta Džemal el-Din el-Afganija) nekih trinaest

stoljeća poslije Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), otprilike sto godina unazad. Kao drugi

slični pokreti koji su se historijski pojavljivali u Islamu, njegova osnovna tvrdnja jeste da

vjera (Islam) nije bila shvaćena ni od koga od vremena Poslanika (sallallahu `alejhi ve

sellem) i ranih Muslimana--i naravno njih samih (selefija).

U smislu ideala, pokret je zagovarao povratak šeri'atsko-orijentiranoj ortodoksnosti koja bi

očistila Islam od nevjerodostojnih dodataka, u čemu bi kriterij bio Kur'an i Hadis. Sad, ovi

ideali su plemeniti, i ja ne mislim da bi iko pobio njihovu važnost. Jedine tačke mimoilaženja

su u tome kako te objektive definisati, i kako taj program sprovesti. Teško je u nekoliko riječi

ispravno obraditi sve aspekte pokreta i stvari relevantnih istom, ali ja se nadam publicirati

potpuniji tretman ovog predmeta kasnije ove godine, inša-Allah, u zbirci eseja nazvanoj

"Reformatori Islama".

Što se tiče njegove validnosti, osoba može zamijetiti da je Selefi pristup u interpretaciji

tekstova Kur'ana i Sunne, ili radije tijelo interpretacije, i kao takvo, oni koji istupe sa

Selefijskim tvrdnjama su podložni istim rigoroznim kriterijama Islamskih nauka kao bilo ko

drugi ko tvrdi da može interpretirati Kur'an i Sunnu; tj, oni moraju pokazati:

1. da su njihove interpretacije prihvatljive u domenu Arapskog

jezika;

2. da oni posjeduju podrobnu ekspertizu svih primarnih

tekstova koji se odnose na svako pitanje, i

3. da posjeduju punu upoznatost sa metodologijom usul el-fikh,

ili "osnove pravozakonika" neophodne za obuhvatno

povezivanje između svih primarnih tekstova.

Samo onda kada osoba posjeduje ove kvalifikacije ona može zakonski proizvesti validnu

interpretaciju o tekstovima, što je poznato kao idžtihad ili "dedukcija šeri'ata" iz primarnih

izvora. Bez ovih kvalifikacija, najviše što osoba može zakonski tvrditi je da prenese takvu

interpretivnu tvrdnju od nekog ko je definitivno posjedovao ove kvalifikacije; tj, od nekog od

onih koji su koncenzusom priznati od Ummeta kao takvi još od vremena istinskih selefa, na

čelu sa mudžtehid Imamima četiri mezheba ili "škole Islamskog prava".

Što se tiče današnjih učenjaka koji nemaju kvalifikacije mudžtehida, meni nije jasno zašto bi

se oni trebali smatrati mudžtehidima u nedostatku istinskih mudžtehida, kao kad se kaže da je

neko "najveći živi učenjak sunne" išta više nego što bi se moglo djete u školskom igralištu

kvalifikovati fizičarem proglasivši, "On je najveći fizičar na igralištu". Tvrdnje o Islamskom

znanju ne dolaze nedostatkom istinskog znanja (pa onda ko zna više mora biti vodeći ekspert,

već naprotiv on je samo nabistriji laik). Slogani o "slijeđenju Kur'ana i Sunne" zvuče dobro u

teoriji, ali u praksi kada se dođe do pitanja učenjačke ekspertize, i ko će riješiti Muslimanima

hiljade šeriatskih pravnih pitanja s kojim se sreću u životu, osoba eventualno uvidi da mora

izabrati između slijeđenja idžtihada istinskog mudžtehida, ili idžtihada jednog ili drugog

"lidera pokreta", čije kvalifikacije mogu jednostavno biti stvar reputacije, nešto što se često

kreće među ljudima bez istinskog i substancijalnog shvatanja predmeta u pitanju.

Šta dođe u pamet mnogih ljudi kada čuju riječ "Selefije" su bradati mladići koji se

raspravljaju o vjeri. Izgleda da je osnovna nada ovih mladih reformatora to da će rasprava i

sukob eventualno umoriti svaki otpor i opoziciju njihovim mišljenjima i pozicijama, što će

tako nadalje rezultirati u njihovom "čiščenju" Islama. Ovdje, ja mislim obrazovanje bi, na

svim stranama, dosta pomoglo da se cjelokupna situacija poboljša.

Realnost predmeta je to da su mudžtehid Imami, oni čiji zadatak je bio da izvedu Islamski

šeriat iz Kur'ana i Hadisa, su bili u saglasnosti u većini pravnih odluka; dok one u kojima su

se mimoišli, oni su imali dobar razlog za to, bilo radi mogućnosti razumjevanja Arapskog na

više nego jedan način, ili što je specifični Kur'anski ili hadiski tekst dopustio kvalifikacije

date u drugom tekstu (neki od njih prihvatljivi metodologiji jednog mudžtehida ali ne i

drugog), itd.

Zbog nedostatka sirove informacije na Engleskom, legitimnost učenjačke različitosti u

šeriatskim odlukama je često nezamijećena među Muslimanima na Zapadu. Naprimjer, knjiga

Fikh el-Sunna od autora Sejjid Sabik, nedavno prevedena na Engleski, prezentira hadisku

evidenciju za odluke koje korespondiraju oko 95 procenata Šafijske škole. To je dobrodošla

kontribucija, ali nipošto ne predstavlja "finalnu riječ" o ovim odlukama (fetvama), jer svaka

od četiri škole ima ogromnu literaturu hadiske evidencije, a ne samo Šafijska škola odražena

u Sabikovoj knjizi. Maliki škola ima Mudavvana od Imam Malika, naprimjer, a Hanefi škola

ima Šarh Ma'ani el-Esar [Objašnjenje značenja hadisa] i Šarh Muškil el-Esar [Objašnjenje

problematičnih hadisa], obadvije djelo velikog Imam Hadisa Ebu Džafer el-Tahavija, zadnji

rad koji je izdat u 16 tomova od Mu'assasa el-Risala u Beirutu. Ko god nije pročitao ova djela

i ne zna šta je u njima, osuđen je da bude laik u hadiskoj evidenciji za mnoge Hanefi odluke

(fetve).

Šta ja pokušavam da kažem je to da je veliki element fikcije umiješan kada neko dođe

Muslimanima i kaže, "Niko nije razumio Islam ispravno osim Poslanika (sallallahu `alejhi ve

sellem) i ranih Muslimana, i našeg šejha". Ovo nije validno, jer trajni radovi prvorazrednih

Imama hadisa, prava, tefsira, i drugih šeriatskih disciplina obavezuju Muslimane da upoznaju

i shvate njihove radove, na isti način kako ozbiljno shvatanje bilo kojeg drugog učenjačkog

polja zahtijeva studiranje radova najvećih učenjaka tog polja koji su se bavili tim predmetima

i riješili njegova pitanja. Bez takvog studiranja, osoba je osuđena da počini greške koje su već

prije počinjene i ispravljene u prošlosti.

Većina nas ima drugove u ovom Ummetu koji teško da priznaju nekog drugog učenjaka na

licu zemlje osim Imama svog mezheba, Šejha njihovog "reformatorskog" Islama, ili nekog

drugog suvremenika među učenjacima. I ova vrsta entuzijazma je razumljiva, čak i

prihvatljiva (na ljudskom levelu) u ne-učenjaku (običnjaku). Ali samo do granice da ne

postane licemjerstvo ili ta'assub, što znači da osoba povjeruje da može nipodaštavati

Muslimane koji slijede druge kvalifikovane učenjake. Na tom stepenu takav entuzijazam je

haram, zato što je zapravo sektarenje (tefarruk) među Muslimanima koje Islam osuđuje.

Kada osoba postigne Islamsko znanje i odbaci fikciju na stranu, onda može uvidjeti da su

superlativi o određenom učenjaku kao "najveći" zapravo neodrživi; i da svaka od četiri škole

klasičnog Islamskog prava posjeduje mnoge mnoge zvijezde. Umisliti da sve prethodno

učenje mora biti vrijednovano na osnovu tog ili ovog "Velikog Reformatora" je usmjeravanje

sebe ka velikom klonuću, zato što to ne može biti intelektualno poduprto. Sjećam se jednog

studenta zakona na Univerzitetu Čikaga kad je rekao: "Ja ne kažem da Čikago ima sve. Nego

samo to da druga mjesta nemaju ništa." Ništa ne opravdava prihvatanje ovakvog odnosa u

našim naučnim rezorsima u Islamu, bilo da se to zvalo "Islamski Pokret", "Selefizam", ili

nešto drugo, i što prije to ostavimo iza sebe, bolje će biti za naše Islamsko učenjaštvo, naš

osjećaj za realnost, te i za našu vjeru.

Prevod na Bosanski © Šejh Nuh Ha mim Keller 1999:

Preveo Ebu Irfan el~Bosnevi, s dozvolom da publicira od strane nosioca autorskog prava.

O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) SELEFIJA

Izvori Ibn Tejmijjinih ideja (prvi dio)

Sličnost između Kevserijeve cenzure Ibn Tejmijje i Ibn el-Dževzijine cenzure

antropomorfističkih Hanbelija njegova vremena je zapanjujuća. Nije ni čudo, onda, da je Ibn

Tejmijja zapravo uzeo svoje materijale od dotične grupe, kako Kevseri kaže: "Ibn Tejmijja

preuzima dijelove onoga što se nalazi u `Osman ibn Sa`id el-Darimijevom el-Radd `ala el-

Džehmijja, i Kitab el-Sunni pripisanoj `Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbelu, i Ibn

Huzejminom el-Tevhid ve Sifat el-Rabb." Pogled na ova tri Ibn Tejmijjina izvora:

`Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzi (umro. 280H; važno je napomenuti on nije `Abd Allah

ibn `Abd el-Rahman el-Darimi, poznati muhaddis i autor Sunena, koji je umro 255H): Neki

biografičari kažu da je on studirao sa Ahmedom, el-Bujutijem, Jahja ibn Ma`in, i Ibn el-

Medinijem. Ipak, on nije nikad spomenut u Šest Knjiga hadisa (Sahih Sitta), što ukazuje na

problematičnost njegove ličnosti, imajući u vidu učitelje sa kojima je on navodno studirao.

On je napisao knjige protiv Bišr el-Marisija i Džehmijja sekte uopćeno. U svom entuzijazmu

da pobije njihova pretjerane figurativne interpretacije, on sam je zapao u suprotnu

ekstremnost antropomorfizma ilustriranog izvodima iz djela Kitab el-Sunna citiranim u

paragrafu ispod. Osoba se takođe može začuditi zašto je Ibn Tejmijja uzeo argumente

prvobitno namjenjene protiv Džehmija, koji su bili heretici, i upravio ih protiv Aš`arija, koji

su pripadnici Ehl el-Sunne. Ovdje su neki primjeri onog što njegova knjiga el-Nakd `ala el-

Džehmijja (Kritika Džehmija) sadrži:1 str. 20: "Živi, Samo-Opstojeći, radi šta On hoće,

pokreće se ako On to hoće, spušta i uzdiže ako On to hoće, sabire i rastire i ustaje i sjeda ako

On to hoće, jer razlikujući znak između živog i mrtvog je kretnja: svaka živa stvar se kreće

bez izuzetka, a svaka mrtva stvar je nepokretna bez izuzetka. " U ovoj frazi autor

poistovjećuje Allaha sa svakom živom stvari, iako ništa (nikakava stvar) nije kao On. Na

strani 23 se kaže: "Oni koji odbijaju tvrdnju da Allah nema limita, nema granica, nema kraja,

a to je princip na kojem je Džehm izgradio cijelu svoju herezu (krivovjerje) i iz kojeg je

izrezbario sve svoje laži; ovo su izjave koje mi nismo čuli da je iko prije njega rekao... Allah

posigurno ima limit... i ima Svoje mjesto, jer On je na Svom Prijestolu iznad nebesa, i to su

dva limita. Svaka osoba koja kaže da Allah ima limit i da Njegovo mjesto ima limit, je

naučevnija od Džehmija."

[Prevodilac: Stvarno je zaprepašćujuće da učenjak njegova kalibra tretira Allaha

Veličanstvenog kao neku "stvar" jer to je jezički izraz koji se koristi za nešto stvoreno i

nastalo sa definisanom formom i dimenzijama. Izraz "stvar" se nikada ne može primjeniti na

Allaha -dželle šanuhu- čije Biće ništa ne može ni zamisliti a kamoli opisati u terminologiji

koja se upotrebljava za nešto stvoreno i ograničeno prostorom i vremenom. Da nas Allah

Milostivi sačuva takve blasfemije.]

U gornjim izjavama vidimo da taj el-Darimi smatra Imam el-Šafi`ja kao jednog od Džehmijā

(krivovjernika), pošto je Imam Šafij -rahmetulahi `alejh- eksplicitno izjavio:

"Znaj da se limit i konačnost ne mogu primjeniti na Allaha."2 Mi se doista čudimo onima koji

su oživili poglede ovog el-Darimija u kasnijim vremenima kao što je to učinio Ibn Tejmijja, i

u modernim vremenima oni koji sebe nezaslužno i nepravedno nazivaju "Selefije," a ko bi

mogao biti više udaljen od doktrine istinskih Selefa. Zar ijedna racionalna osoba može

posumnjati da onaj ko kaže da "Allah ima limit", ne obožava idola? U vezi ovoga predmeta

`Abd el-Kahir el-Bagdadi rekao u el-Tabsira el-Bagdadijja, el-Esma' ve el-Sifat, i u el-Fark

bejn el-Firak: "obavezno je proglasiti nevjernikom onoga koji kaže da Allah ima limit

(ograničenja)".3

Iako se današnje "Selefije" ne usuđuju pokazati istu otvorenost kao el-

Darimi u proglašavanju ograničenosti Stvoritelja, ipak ovo njihovo vjerovanje je presvućeno

u konstantnom pobijanju da je Allah svugdje, što nijedan Sunni Musliman ionako ne vjeruje.

Nesvjesni cijelog pointa, Vehabije i "Selefije" su najzbunjeniji po ovom pitanju u svom

rezonovanju da jedina alternativa izmišljenoj tvrdnji (tj. potvori na Sunni muslimane) da je

"Allah svugdje" jeste zapravo njihova tvrdnja "On je samo na jednom mjestu, iznad Svog

prijestola."

Svaka od ove dvije tvrdnje je bezvrijedna pošto i jedna i druga pripisuju prostornu lokaciju

Allahu, a uzvišen neka je On od onoga što Mu oni pripisuju. Obadvije tvrdnje su podjednako

lažne u zamišljanju Njega, kako god raspršenost u beskrajnim mjestima, tako isto i

ograničenost na jedno mjesto. Obadvije tvrdnje su nevjerstvo (kufr) kako i sam Imam `Abd

el-Gani el-Nabulusi jasno izjavljuje:

"Ko god vjeruje da Allah prožima Nebesa i Zemlju, ili da je On tijelo koje sjedi na Njegovu

Tronu, jeste nevjernik, pa makar i smatrao za sebe da je Musliman."

***************************************************************************

********

1 `Osman ibn Sa`id ae-Darimi, Kitab al-nakd `ala al-džehmijja (Kairo, 1361/1942).

2 el-Šafi`i, el-Fikh el-akber fi el-tevhid li el-imam Abi `Abd Allah Muhammed ibn Idris el-

Šafi`i, prvo izdanje. (el-Azbakijja, Kairo: el-matba`a el-adabijja, 1324/1906 ili 1907) str. 8.

Originalni manuskript ovog djela se nalazi u Zahirijja Biblioteci u Damasku, Ms. #K-2(3).

3 Citirano u Kevserijino djelu Makalat str. 314.

Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,

1996) p. 86-89.

Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove

***************************************************************************

****

O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) "SELEFIJA"

Izvori Ibn Tejmijjinih Ideja (drugi dio)

Izvodi iz `Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzijeve knjige el-Nakd `ala el-Džehmijja

(nastavak) str. 25: "On je stvorio Adema dodirujući ga." str. 75: "Ako bi On to poželio, On bi

se mogao smjestiti na leđa komarca i on bi Njega nosio usljed Njegove moći i blagodati

Njegova gospodstva, a da ne spominjemo veličanstveni Tron (Arš)."

Ovo je smiješna, ružna, šokantna kombinacija tedžsima, tekjifa, tešbiha, i temsila. U riječi,

autorova pretpostavka zagovara da se objekt njegova obožavanja može smjestiti na leđa

komarca time ukazujući njegovo razumjevanje da je Allah fizički smješten na Tronu. Jedna

od najvećih indikacija o Ibn Tejmijjinim antropomorfističkim pogledima jeste to da u svom

zagovaranju tumačenja termina "istiva" kao "istikrar" ili "smještanje" -- što je apsolutno

osuđeno od istinskih Selefa, kako smo prije spomenuli -- on ne oklijeva da navede gornju

izjavu doslovice. Prava je ironija da on to čini u svojoj knjizi "Ta'sis", koja je zapravo napad

na čuvenog mufessira Imam el-Razija radi knjige koju je potonji napisao u svrhu pobijanja

antropomorfista (bukvalista).1 str. 79: "On je odvojen od Svojih stvorenja i iznad Njegova

Prijestola s očitom udaljenošću između dvoga, sa sedam nebesa između Njega i Njegovih

stvorenja na zemlji." str. 92 i 182:

"Ako Gospodar sjedne na stolicu ili šamlicu (kursi), neka vrsta ječanja se začuje slična onom

od novog devinog sedla. To je radi pritiska Allahove Esencije (Bića) na površinu te stolice."

Potonji pogled -- koji je takođe imao Ebu Ja`la -- je još jedna ilustracija krivovjerja hašvijja

ili antropomorfista. Kao što su Ibn el-Dževzi i Kevseri spomenuli, ako je hadis o ječanju

napokon i sahih onda je to prvenstveni slučaj za figurativne interpretacije (te'vil) gdje ječanje

predstavlja pokornost stolice ili šamlice njenom Stvoritelju. Ipak, autentičnost samog hadisa

je dovedena u pitanje. Ibn el-Dževzi je spomenuo slabost dvojice prenosioca a Ibn `Asakir je

napisao monograf pod nazivom Bajan el-vahm va el-tahlit fi hadis el-atit (Otkrivanje greške i

zbrke u prenošenju hadisa o ječanju). Povodom njegova značenja Ibn el-Dževzi je rekao

poslije citiranja el-Hattabija: Značenje ječanja šamlice (kursi) je njena impotencija ispred

Allahova veličanstva i veličine, kao što se zna da ječanje sedla na devi pod jahačem ukazuje

na silinu onoga što je na njemu, tj. nemoć sedla da nosi tu silinu. Poslanik (sallallahu `alejhi

ve sellem) je ponudio ovakav primjer za Allahovu veličinu i veličanstvo da bi podučio Arapa

koji je tražio Allahovo zauzimanje (posredovanje) kod Poslanika da Onaj čija veličina je

ogromna se ne treba tražiti kao posrednik s onima koji su Njemu podčinjeni (drugim riječima

treba se tražiti posredovanje inferiornijeg kod superiornijeg a ne obratno). A što se tiče riječi

od el-Kadi Ebu Ja`la da: "ječanje je zbog pritiska Allahove Esencije na šamlicu": to je

otvoreni antropomorfizam (primitivni bukvalizam).2 str. 100: "Ko vam je rekao da vrh

planine nije bliži Allahu od njena podnožja?... Vrh minareta je bliži Allahu nego njegovo

podnožje." Prema ovom autoru visoki čovjek je bliži Allahu od niskog čovjeka, a isto tako i

onaj koji leti avionom je bliži Allahu od onih koji hode zemljom. Po tome su onda astronauti

najbliži Allahu. Ipak, to je suprotno naučavanjima naše vjere, gdje je Allahov rob najbliži

Njemu na sedždi,3 a sedžda je unižavanje a ne uzvišavanje. Allah je eksplicitno poistovjetio

sedždu s Njegovom blizinom kada je naredio: "Padnite ničice i približite se" (96:19). A

Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je otkrio da nijedan Musliman ne upotrebi dovu tj.

molbu Poslanika Junusa (`alejhi selam)r: "la ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-

zalimin" (21:87) a da mu se ne udovolji, a Junus (`alejhi selam) je izgovarao tu dovu u utrobi

kita, tj. duboko pod morem.4 Osim toga, Muslimani otpisuju od Allaha mjesto (prostor), bilo

visoko ili nisko, i za njih Njegov `uluv ili uzvišenost se odnosi na uzvišenost ranga a ne na

prostornu visinu, isto kao što Njegova `azama ili veličina nema ništa sa glomaznošću.

Autorov uticaj na Ibn Tejmijju je nepobitan, pošto potonji nakon nekoliko stoljeća formuliše

istovjetne poglede s kojim ovaj Darimi istupa. Kao što sam Ibn Tejmijja eksplicitno izjavljuje

u svom djelu Ta'sis, napisanom protiv el-Razijeve knjige Asas el-takdis (Osnova

proglašavanja Allahove transcendencije) koja je napisana kao pobijanje Kerramijski

antropomorfista:

"Stvoritelj, Slavljen i Uzvišen je On, se nalazi iznad svijeta i Njegovo bivstovanje iznad je

literalno (doslovice), a ne u smislu dostojanstva ili ranga." 5 Mi citiramo ovaj paragraf u

potpunosti ispod, u dijelu o Ibn Tejmijjinoj koncepciji Allahova "spuštanja." Za sada je

dovoljno da se ukaže na njegovu udaljenost od stajališta Ehl el-Sunne u ovom pogledu. Kao

što Ibn Hadžer el-`Askalani izjavljuje u Feth el-Bari: El-Kirmani (umro. 786H) je rekao:

"Vanjsko značenje "u (na) nebu" (fi el-sema') se ne podrazumjeva (u Poslanikovu hadisu:

"Zar ne vjerujete meni kome vjeruje Onaj u (na) nebu?"), jer Allah je transcendentan

inkarnaciji (obitavanju) u prostoru; ali zato što je direkcija uzvišavanja dostojanstvenija od

bilo koje druge direkcije, Allah je tako predodređuje Sebi da ukaže time na uzvišenost

Njegove Esencije i Atributa." I ostali mimo Kirmanija su oslovili u sličnim izrazima fraze u

predanjima o uzvišenju i sličnim temama.6 str. 121: "Mi ne priznajemo da su sve akcije

stvorene. Mi se slažemo koncenzusom da su kretanje, spuštanje, hodanje, trčanje (el-

harvala), i smještanje na Prijestolu i na nebu vječne i bez početka (kadim)." Koncenzus

Sunni učenjaka baš kaže suprotno ovoj njegovoj izjavi, i Ibn Hazm el-Zahiri (umro. 456H)

eksplicitno izjavljuje u svom djelu el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal:

"Ako je smještanje na Tronu (Aršu) vječno i bez početka, onda je i Tron vječan i bez početka,

a to je nevjerstvo (kufr)." 7 Ovo nije samo lažno poistovjećivanje njegova (Ibn Tejmijjinog)

pogleda s koncezusom Sunni učenjaka u njegovim izjavama, nego i totalni nedostatak osnove

u Kur'anu i Sunni. Radije, autor je trebao početi sa ispitivanjem logike pripisivanja vječnosti

bez početka smještanju na Tronu i nebu, kada Tron i nebo nisu vječni bez početka! Ovo je

ukazano od strane Kevserija i drugih. [prim. prev: Doista interesantno je zamijetiti kako se

ovo lažno opozivanje na koncenzus tj. idžmu uočava kako kod Ibn Tejmijje i njegovih izravnih

pobornika tako i kod današnjih Selefija koji su posmrtno proglasili tj. počastili Ibn Tejmijju i

Muhammeda ibn Abdul Vehhaba titulom "Šejh el-Islam". Niko od njihovih suvremenika nije

tvrdio da su oni visoki učenjaci a kamoli da su bili lideri učenjaka svojih epoha što titula Šejh

el-Islam podrazumjeva. Štaviše i jedan i drugi su bili proglašeni od svojih suvremenika kao

heretici pa čak od nekih i kao kafiri, tj. murtedi. Današnje "Selefije" pokušavaju podvaljivati

blasfemične ideje i tobožnja naučavanja Ibn Tejmijje i Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kao

neprikosnovenu istinu i jedini pravi put. Svi oni imaju jednu zajedničku osobinu i moto a to je

da se uništi i iskorijeni znanje i uputa koja je nam je ostavljena u baštinu od Imama četiri

Sunni mezheba a koju su oni primili od Ashaba i Tabi`ina. Jednom kada se muslimani odvoje

od te neprekidne linije autentičnih prenosioca Islamskih znanosti onda će njihova propast i

nestanak biti samo pitanje vremena koje je potrebno za smjenu jedne generacije. Milioni

dolara su potrošeni do sada da se printaju i distribuiraju knjige i i pamfleti sa iskrivljenim i

patvorenim informacijama o Islamu koje se često pripisuju najvećim učenjacima Islama.

Običan narod to ne znade ali hvala Allahu Milostivom pa još ima iskrenih učenjaka Ehli

Sunneh koji se ne daju podmiti i prevariti i koji se ne boje reći istinu u lice šejtanima u

ljudskom obliku i nepravednim vladarima koji politički i materijalno podupiru takve ljudske

šejtane, a sve to samo da bi se svidjeli svojim štićenicima sa Zapada koji ih vojnom i

političkom moći održavaju na vladajućim pozicijama. A teško se njima kada se suoče sa onim

za šta su prodali svoju dušu i vječni svijet.]

***************************************************************************

**********

1 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis fi el-radd `ala asas el-takdis 1:568.

2 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 268.

3 'Akrabu ma jekunu el-`abdu min rabbihi ve huve sadžidun fe aksiru fihi el-du`a', prenijeli

Muslim, Salat #482, Ebu Davud, Salat #875, el-Nisa'i 2:226, i Ahmed u Musnedu 2:421.

4 'Da`vatu zi el-nuni iza da`a rabbehu ve huve fi batni el-hut... lem jad`u biha radžulun

muslimun fi shaj'in kattu illa istedžeba allahu leh', prenijeli Tirmizi (#3500), el-Nisa'i u

`Amal el-jeuvmi ve el-lejla (#656), el-Hakim 1:505 i 2:383. Poslednji ga je proglasio

autentičnim (sahih) i Zehebi je to potvrdio.

5 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis al-radd `ala asas el-takdis 1:111.

6 Feth el-Bari 13:412.

7 Ibn Hazm, el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal 2:124.

Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,

1996) p. 86-89.

Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove

***************************************************************************

******

O ANTROPOMORFIZMU "SELEFIJA"

Izvori Ibn Tejmijjinih ideja (treći dio)

`Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbel (umro. 290H): je napisao knjigu pod imenom Kitab el-

Sunna, čije stajalište naspram Sunne i antropomorfizma se može prosuditi na osnovu

sljedećih izvoda:1 str 5: "Jel' istiva (uspostavljanje) drukčija od sjedanja (džulus)?" str. 35:

"On je vidio Njega na stolici od zlata koju su nosila četiri meleka (anđela): jedan u obliku

čovjeka, drugi u obliku lava, treći u obliku bika, i četvrti u obliku orla, u zelenoj bašti, izvan

koje se nalazio zlatni podium."

Ovo je izgleda uzeto doslovno iz Biblije, Knjiga Otkrovenja (4:2-7): "Tamo je bio neko na

Tronu... od toga je i ubijala munja, glasovi, i grmljavina... u sred i oko toga su stajala četiri

anđela... prvi je bio kao lav, drugi kao mladi bik, treći kao čovjek, i četvrti kao orao u letu."

Kevseri ispravno naziva ovo "najveća idolatrija (el-vesenijja el-harka') kojoj oni ("Selefije")

pozivaju Ummet danas." str. 64: "Allah je govorio Musau sa Svojim usnama" (mušafahatan),

tj: gornja usna naspram donje.

Kevseri spominje da se ista stvar nalazi u knjizi od Ebu Ja`la pod naslovom 'Tabakat' u

njegovoj biografiji o el-Istahri, i da je lažno priprisana Imam Ahmedu.str. 68: "Doista Allah

nije dotakao Svojom rukom osim Adema, kojeg je On stvorio Svojom vlastitom rukom,

Džennet (Raj), Tevrat (Torah), koji je On ispisao Svojom rukom, i biser koji je On izradio (ili

obradio) svojom vlastitom rukom, te je onda zabo u njega štap kojem je On rekao: Ispruži se

onoliko koliko Ja hoću i izbaci iz sebe ono što je u tebi po Mojoj dozvoli, i tako je on izbacio

iz sebe rijeke i vegetaciju." str. 70: "Ako Gospodar sjedne na stolicu (kursi), neka vrsta

ječanja se začuje slično tome od novog devinog sedla." Ibn Sa`id el-Darimi takođe potvrđuje,

prethodni, i sljedeći pogled (mišljenje, vjerovanje) u svojoj knjizi.str. 71: "Kad Allah sjedne

na kursi na njoj ostane samo četiri pedlja slobodnog mjesta."

Ovo je zajedničko stajalište sa hašvijjama. El-Hallal (umro. 310H), jedan od Imam

Ahmedovih drugova, ponavlja to puno puta u svom Kitab el-Sunna, pripisujući isto Imam

Mudžahidu, i izjavljuje da svako ko to porekne (ne vjeruje u to) jeste džehmi kafir zindik.2

Ibn el-Kajjim potvrđuje to bezrezervno u svojoj knjizi Bada'i` el-fava'id,3 a gramatičar i

komentator Ebu Hajjan el-Andalusi prenosi isto o Ibn Tejmijji u njegovom djelu Tefsir el-

nahr el-madd min el-bahr el-muhit (Komentar o rijekama koje se protežu iz okeana): "Ja sam

pročitao u knjizi našeg suvremenika Ahmed ibn Tejmijje napisanoj njegovom vlastitom rukom

i koju je on lično nazvao Kitab el-`Arš (Knjiga o Prijestolu) slijedeće: "Allah Uzvišeni

sjedne (jedžlisu) na stolicu (kursi), i On je ostavio slobodnog mjesta za Poslanika

(Muhammeda) da sjedne tu (zajedno) s Njim." Tadž el-Din Muhammed ibn `Ali el-

Barnibari je prevario (Ibn Tejmijju) ubjedivši ga da je njegov suporter dok se najstrag nije

domogao tog njegova rukopisa i mi smo to pročitali u njemu (tj. rukopisu)."4

Prenosi se da je komentator Kur'ana i historičar el-Tabari (umro. 310H) umalo ubijen zbog

dodovođenja u pitanje vjerodostojnost tog vjerovanja, kao što je i Ibn Hibban umalo ubijen

radi dovođenja u pitanje vjerovanja da Allah ima limit (tj. da je ograničen). Hanbelije su

upitane o značenju hadisa o Poslanikovom sjedenju na Prijestolu uz Allaha. Ovaj hadis je

trasiran do Lejsa koji ga je navodno trebao prenijeti od Mudžahida. Po mišljenju nekih

Hanbelija taj hadis je obezbjedio značenje Kur'anskog ajeta: `asaa en jeb`aseke rabbuke

makamam~mahmuda", tj, "Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto

darovati" (17:79). Tabari je odgovorio: "To je apsurd" i porekao to izjavom: "subhane men

lejse lehu anis ve la lehu fi `aršihi džalis", što znači: "Slava Onome koji nema sudruga niti

"onog-ko-sjedi-uz-Njega" na Prijestolu (Aršu)". Kada su ga oni čuli šta kaže bacili su na

njega svoje mastionice i on se povukao u svoju kuću. Imam Sujuti spominje nešto od ovoga u

Tahzir el-havass min ekezib el-kussas (Upozorenje odabranih protiv laži pričalica), a i Ibn el-

Dževzi prenosi u El-muntazam da Sabit ibn Sinan spominje u njegovoj knjizi "Historija": "Ja

sam sakrio istinu o ovome zato što se okupila rulja i zabranila posjetu Tabariju po danu, i

rekla da je on poricatelj (rafidija) i heretik (mulhid)".5

El-Hallal, Ibn el-Dževzijini napasnici, Ibn Hibbanovi i Tabarijevi tobožnje ubice, Ibn

Kajjiim, i Ibn Tejmijja svi formiraju partiju koja drži (vjeruje) da Allah sjedi na Prijestolu

(Aršu) i da onda stavi svoja stopala na stolicu (kursi) kao što bi neko na šamlicu, i da

Poslanik (Muhammed) sjedi na prijestolu uz Njegovu stranu. Kao što jedan suvremeni

učenjak reče, sve ovo izgleda odražava drugi paragraf iz Biblije, tačnije ono što se nalazi u

Evanđelju po Marku (19:16): "Onda je Gospod [Isus], pošto im je govorio, uzdignut na nebo,

i posjednut na desnu stranu od Boga."6 Pa i pored ovog bezumnog vjerovanja ovi

antropomorfisti (bukvalisti) tvrde da predstavljaju put Selefa, i da je napuštanje njihova puta

odlazak iz Islama. Jasno je pak, da naprotiv, slijeđenje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja

Ehl el-Sunne u pripisivanju Allahu tijela i mjesta predstavlja nevjerstvo (kufr), dok

napuštanje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja Ehl el-Sunne predstavlja znak da osoba slijedi

istinske Selefe. str. 149: "On je pokazao dio Sebe." str. 164: "A Njegova druga ruka je bila

prazna."*

Ibn Huzejma (umro. 311H): On je napisao veliku knjigu koju je nazvao Kitab el-Tevhid

(Knjiga Jedinstva),7 radi koje se kasnije pokajao što ju je napisao, što je utvrđeno na osnovu

dva predanja od Bejhakija s njihovim lancom prenosioca.8 Imam Fahruddin Razi je bio tako

preneražen Ibn Huzejminom knjigom da ju je preimenovao u: "Kitab el-širk"9 (Knjiga

pripisivanja partnera Allahu) isto kao što je Kevseri kasnije preimenovao `Abd Allah ibn

Ahmadovu knjigu u: "Kitab el-zejg" (Knjiga zablude).10

Ibn Huzejma citira, kao dokaz da Allah ima stopala i druge udove, ajet: "Imaju li oni noge da

na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima

čuju?" (7:195). Ovo se suprostavlja jakom stavu Selefa izraženom od el-Mukrija kako to

prenosi Ebu Davud u svom Sunenu: "Allah čuje i vidi" znači: On ima moć da čuje i vidi (a ne

organe)."11

Kevseri ističe da je Ibn Huzejmino shvatanje identično onom od antropomorfista Tabaristana

i Isfahana spomenutih od el-Saksakija u njegovu djelu el-Burhan fi ma`rifat `aka'id ehl el-

adjan (Demonstratiranje u vezi znanja o doktrinama ljudi religije) koji kaže: "Ako On nema

oči, niti uši, niti ruke, niti stopala, onda ono što mi obožavama je lubenica (drugim riječima

oblo i bezoblično)!" i oni tvrde u potporu svojih pogleda (vjerovanja) da je Allah u Kur'anu

ismijao one koji nemaju udove rekavši: "Imaju li oni noge da na njima hodaju (kao time se

sugerira da su oni inferironiji onima koji imaju noge tj. udove)?"12

Ibn el-Dževzi kaže sljedeće o njemu:

"Ja sam vidio da je Ebu Bekr Ibn Huzejma napisao knjigu o Allahovim atributima i podjelio

je u poglavlja kao: "Poglavlje Dokazivanje Njegove ruke"; "Poglavlje Njegovog Držanja

Nebesa na Njegovim prstima"; "Poglavlje Dokazivanja Njegova stopala, urpkos

Mu`tazilitima." Onda je on rekao: Allah kaže: "Imaju li oni noge da na njima hodaju ili imaju

li oni ruke da njima hvataju, ili oči da njima gledaju, ili uši da njima čujur?" (7:195); te nas

on naposljetku informiše da onaj ko nema ruku i stopala je kao stoka (hajvan).

Ja na ovo kažem: Doista se čudim tom čovjeku, sa svom njegovom grandioznom vještinom u

nauci prenošenja hadisa, da govori takve stvari, i pripisuje Allahu ono što ponižava idole koji

to nemaju, kao što su ruka koja udara i stopalo koje hoda. Trebao je onda pripisati mu i uho.

Da mu je bilo podareno razumjevanje, on ne bi tako govorio, i on bi shvatio da je Allah

ponizio idole naspram ljudi koji su ih obožavali (a ne naspram Njega). Pravo značenje tog

ajeta je: Vi imate ruke i stopala, pa kako onda obožavate stvari koje nemaju nijedno (tj. kako

možete obožavati nešto što je nesposobnije i ružnije od vas u izgledu)?

Ibn `Akil el-Hanbeli (d. 515)13

je rekao:

"Uzvišen je Allah iznad atributa koji zauzima prostor -- što u biti predstavlja

antropomorfizam! Niti je Allah djeljiv i u potrebi za dijelovima (udovima) sa kojim bi nešto

uradio. Zar Njegova komanda i Njegovo kreiranje ne djeluje na vatru? Kako će On onda

imati potrebu za bilo kojim dijelom Sebe, ili prionuti Sebe na vatru s jednim od Svojih

atributa, kad je On taj koji samo kaže njoj: "Budi hladna i spas Ibrahimu." (21:69)? Kakvo

idiotsko vjerovanje je ovo, i kako daleko je to od Stvoritelja svjetova i firmamenata! Allah im

je dao laž u Njegovoj knjizi kada im je rekao: "Da su oni bogovi, oni nikad ne bi dolje u nju

(vatru) unišli." (21:99): kako onda oni mogu misliti da Stvoritelj ide dolje do nje (vatre)?

Uzvišen je Allah iznad ignorantnih potvara mudžessime!""14

Ovo su, dakle, izvori Ibn Tejmijjinog stajališta pripisivanja tijela i direkcije Stvoritelju. Kao

što smo vidjeli ovi izvori imaju malo šta sa uspostavljenim stajalištem Imam Ahmeda ibn

Hanbela u vezi ovih pitanja. Naprotiv, mi znamo sa sigurnošću da je Imam Ahmed neopozivo

osudio i najmanje pripisivanje tijela Allahu, bez obzira da li govornik dodao ili ne frazu: "ali

ne kao druga tijela." U Menakib Ahmed, el-Bejhaki prenosi da je on rekao:

"Osoba počini nejverstvo (kufr) ako kaže da je Allah tijelo, čak ako i kaže: Allah je tijelo ali

ne kao ostala tijela." On nastavlja: "Izrazi se uzimaju iz jezika a ne Islama, a linguističari su

dodjelili riječ "tijelo" stvari koja ima dužinu, širinu, debljinu, oblik, strukturu i komponente.

Izraz nije predat nama u Šeriatu. Stoga, on je nevalidan i ne može se koristiti."15

S datom činjenicom da su ispravni sljedbenici mezheba Imam Ahmeda ibn Hanbela u

četvrtom i petom stoljeću stajali čvrsto na strani Ehl Sunne ve el-Džema`h, ne treba da se

onda čudimo njihovom odbacivanju propagatora Allahova poistovjećivanja sa stvorenim

(tešbih) kako onda tako i kasnije. Doista, takvi pogledi su bili obuzdani i njihovo širenje

spriječeno dok Ibn Tejmijja nije stavio svoj puni kapacitet naučenog i njegove urođene

vještine u svrhu njihove rezurekcije. Kao nagradu za taj svoj trud on je s pravom bio nekoliko

puta hapšen u provodeći svoju neslavnu karijeru u zatvoru.

***************************************************************************

*********

1 `Abdullah ibn Ahmed Ibn Hanbel, Kitab el-Sunna (Kairo: el-Matba`a el-Selefija,

1349/1930).

2 el-Hallal, el-Sunna str. 215-216.

3 Ibn Kajjim el-Dževzijja, Bada'i` el-feva'id (Misr: el-Matba`a el-Munirija, 1900?) 4:39-40.

4 Ebu Hajjan, Tefsir el-nahr el-madd 1:254 (Ajet el-Kursi).

5 Vidi uvod Ibn Džerir el-Tabarijevog djela 'Kitab ihtilaf el-fukaha' (Razlike među

pravnicima), ed. Frederik Kern, Egipt 1902.

6 Navedeno u Sakka op. cit.

7 Muhammed ibn Ishak ibn Huzejme, Kitab el-tevhid ve-isbat sifat el-rabb elleti vesafa biha

nefsehu... (Kairo: idarat el-tiba`a el-munirijja, 1354/1935).

8 Bejhaki, el-Esma' ve el-sifat, ed. Kevseri, str. 267.

9 Imam Razi, el-Tafsir el-Kebir 14:27 (#151).

10 Kevseri, Makalat, str. 355.

11 Ebu Davud, Sunen, Kitab el-Sunna, poglavlje. 19, posljednji hadis.

12 Kevseri, Makalat, str. 361.

13 Jedan od velikih ranih autoriteta Hanbelijske škole.

14 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 172-174.

15 el-Bejhaki, Menakib Ahmed. Neobjavljeni rukopis.

Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi,

1996) str. 86-89.

Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove

Bismillahir~Rahmanir~Rahim

DA LI SE SLIJEÐENJEM MEZHEBA

SKREĆE SA PUTA PRAVOVJERNIH- MU’MINA?!!

U Takvimu 1996 g. u izdanju Rijaseta I.Z. u RBiH i glavnog odbora Ilmije BiH, objavljen je

članak od dr. Jusuf Karadavija, u prijevodu Ibrahima Husića, pod naslovom "O

MEZHEBIMA, IMAMIMA I MUDŽTEHIDIMA”.

Sa pažnjom sam pročitao tekst i bio začuđen, jer je objavljen u zvaničnom glasilu I.Z.

Čuđenja bi vjerovatno bilo manje da je tekst objavljen u nekoj manjoj knjižici jedne od

prisutnih humanitarnih organizacija na našim prostorima. Upravo isti tekst je već objavljen u

knjižici đepnog formata po naslovom NAŠ OSVRT NA MEZHEBE.

Spomenuti Takvim je štampan u tiražu od 35.000 primjeraka, tako da su mnogi ljubitelji i

čitaoci islamske literature imali priliku da se upoznaju sa sadržajem teksta.

Već sam imao priliku slušati pitanja , komentare i polemiku mlade čitalačke publike. Pitalo

se: Da li je sve tačno što je navedeno u tekstu? Ako je sve onako onda je stvarno veoma

problematično stanje muslimana vjernika u Bosni i drugim isl. zemljama. Ako je tačno sve

što se kaže ondje za mezhebe , imame i mudžtehide, onda se ne treba čuditi pojedincima koji

se bore protiv ustrojstva I.Z. onakvog kakvo jeste u Bosni, jer I.Z. kao takva upravo se

ponaša drugačije od onoga kako se to spominje u tekstu. Zvaničnici u Islamskoj zajednici

pozivaju i usmjeravaju vjernike da trebaju poštovati i slijediti mezheb, a u tom tekstu se

donosi fetva do to nije put pravih vjernika.

Obraćam se redakciji Preporoda da preko svojih stranica objave ovo moje zapažanje i

reagiranje, kako bi se još jednom otvorila diskusija o MEZHEBIMA, ako ne iz drugog

razloga a ono makar iz milosti prema vjernicima- muslimanima, koji su najčešće predmet

zbunjivanja i žrtve koje se zabrinuto pitaju; pa ko je u pravu?

Ovaj put je zbunjivanje bilo efikasnije, jer su se poruke za spas i izbavljenje od zabluda

mezheba uputile preko Islamskog zvaničnika, TAKVIMA. Možda se to u kancelarijama i

foteljama i ne može osjetiti da je to nešto problematično koliko u mihrabima, mimberima,

safovima i džamijama.

A sada evo nekih citata iz toga teksta. Na str. 124:"Slijeđenje jednog od spomenutih mezheba,

te povođenje za imamom dotičnog mezheba u svemu što kaže, nije ni farz- stroga obaveza, ni

sunet -preporučeno."

A kod nas je upravo praksa da se slijedi jedan imam i jedan mezheb (hanefijski), a eto kako

se tu navodi, da to nije ni farz niti preporučeno.

Na str. 126: "Pristrasno i fanatično slijeđenje jednog mezheba novotarija je u ummetu

Muhammeda a.s., a uz to je suprotno praksi selefa, u prva tri stoljeća islama."

A zna se po hadisu Allahova Poslanika, da svaka novotarija vodi u zabludu a zabluda u vatru.

Pa bi analogan zaključak bio: "Blago onome ko se bori protiv novotarija."

Na str. 127: "Ali, nije obavezan strogo se držati određenog mezheba, jer, obaveza je ono što

su Allah i Nj. Poslanik učinili obaveznim a oni nisu nikoga obavezali da bude hanefija, šafija,

ili nešto treće."

Na istoj stranici dalje u nastavku stoji: "Rezultat svega spomenutog je da kompetentna ulema

smatra mišljenje o obaveznosti slijeđenja određenog mezheba pogrešnim. Štaviše, oni

smatraju da je povođenje za određenim imamom, u smislu slijeđenja svih njegovih mišljenja

a odbacivanje mišljenja drugih haram- zabranjeno u vjeri.“

Na str. 129- citira se izjava ibn Hazma koji zabranjuje taklid: "On veli:"Taklid (slijeđenje ili

oponašanje nekoga u vjeri) je haram, nikome nije dozvoljeno da se bez argumenta, povodi za

mišljenjem ikoga drugog mimo Allahovog Poslanika s.a.v.s.“

Na str. 130: "... Stoga, neka zna onaj ko prihvati sva mišljenja Ebu Hanife, ili sva mišljenja

Malika, ili Šafije, ili Ahmeda, neka je Allah s njima zadovoljan, ne napuštajući mišljenja

onoga za kim se poveo od njih, ili mimo njih, na račun mišljenja neke druge osobe, neka zna

da se , pouzdano i bez ikakve sumnje, suprostavio koncenzusu (idžmau) čitavog ummeta. I

neka zna da neće naći prethodnika u takvom svom postupku u sva tri odabrana stoljeća

islama. Navedenim činom on je skrenuo s puta vjernika- mumina, neka nas Uzvišeni Allah

zaštiti od takvog stanja..."

Kako bi poruke iz Takvimskog teksta bile jasnije rezimirat ću zaključke:

1) Slijediti neki mezheb ili imama mudžtehida u mezhebu nije poželjno ni preporučeno,

znači, pokuđeno je. To je nešto što ne treba prakticirati.

2) Oni koji slijede jedan od mezheba čine novotariju. A protiv novotarija se treba boriti.

3) Kompetentna ulema drži pogrješnim mišljenje slijeđenja jednog od mezheba. To je

čak haram.

4) Ibn Tejmijje kaže da onoga koji slijedi jedan od mezheba treba pozvati na pokajanje

od toga i ako se ne pokaje treba ga ubiti!!!

5) Oni koji slijede mezhebe napustili su put vjernika. Oni koji slijede Ebu Hanifu, ili

Šafiju, ili Malika, ili Hanbela u svim njihovim stavovima, suprostavljaju se idžmau

uleme( koncenzusu). Navedenim činom oni skreću s puta vjernika - mumina.

Ako bi poredili ove poruke i ovakvo učenje sa stvarnosti u Islamskom svijetu, lahko ćemo

doći do zaključka da je najveći broj ummeta Muhammeda a.s., skrenuo sa puta vjernika- jer

većina njih su sljedbenici nekog od poznatih i priznatih mezheba. To bi se svakako moglo

odnositi i na muslimane u Bosni. Sve do pred izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i

genocda na njene muslimane u Bosni, muslimani su bili hanefijskog mezheba. Sada u toku i

nakon rata demografska slika muslimana je promjenjena, neki su napustili taj put "zablude" i

uključili su se u redove pravovjernih, napuštajući taklid. Međutim, ostao je još veći broj

sljedbenika hanefijskog mezheba, koje bi po fetvi ibn Tejmijje trebalo pozvati na

pokajanje zbog tog čina, pa ako se ne pokaju onda ih poubijati!!!

Ne slažem se sa iznesenim mišljenjima i nije tačno da su to mišljenja većine Islamskih

učenjaka. To su mišljenja manjeg i neznatnog broja Islamskih učenjaka, koji opet to nisu

interpretirali i zastupali kako je prikazano u tom tekstu. Međutim, novinski članak nije prilika

da se opširnije polemiše po navedenim pitanjima. Predložio bih da se po pitanjima mezheba,

imama, mudžtehida i mukallida organizira okrugli sto ili simpozij, na kome bi učestvovali

kompetentni alimi i stručnjaci i govorili o ovoj temi, sa nivoa relevantnih izvora i

argumenata. Mišljenja takvih pojedinaca su uglavnom ostala zabilježena u djelima i veoma

malo su u primjeni, nasuprot većine islamskih učenjaka koji su na pitanje mezheba, idžtihada

i taklida gledali drugačije. Uglavnom o tome se govori u svim fikhskim usulskim knjigama.

Opšti je stav da je neophodno postojanje pravnih škola, mezheba i da su obični muslimani

(ammetul-muslimine) dužni slijediti nekog od mudžtehida ili imama u mezhebu. I ne samo

oni, čak i učenjaci (alimi) koji nisu dostigli stepen idžtihada. Kako se ne bi razumjelo da su to

moji proizvoljni stavovi, citirat ću makar jedno djelo i jednog autora kako bi potkrijepio

dokazom ono što kažem.

Dr. Vehbe Zuhajli u svom djelu Usulil-fikh el-islamijj na str. 1131, prenosi mišljenje

učenjaka usula: El-Amidija 3/170, El-Mustesfa - od Gazalija 2/121, Šerh Esnevi 3/291, po

pitanju taklida tj. slijeđenje ili oponašanja nekoga u mezhebu, pa kaže:

"Većina učenjaka usuli - fikha kažu:“Mukallidom se smatra obični vjernik- musliman

(ammi), i njemu je vadžib (obaveza), da slijedi (taklid) mudžtehida u granama

šerijatskih propisa zasnovanih na hipotetičkim dokazima. Također mukallidom se

smatra (alim) učenjak koji je savladao neke znanosti potrebne za idžtihad, ali nije

postigao stepen mudžtehida. Vadžib (obaveza) je ovim dvjema skupinama da slijede

mišljenja mudžtehida i da ih pitaju o onome što im iskrsne od pitanja. Jer (ammi)

obični vjernik -musliman, ne posjeduje nikakve pretpostavke o naukama koje bi mu

omogućile da idžtihadi, a što se tiče alima (učenjaka) on je nemoćan da idžtihadi (jer

nije postigao stepen mudžtehida). Zbog toga obojica su dužna da slijede mudžtehide (taklid)."

Možda će biti korisno da kao ilustraciju navedem dio dikusije koju su vodila dva učenjaka;

jedan je predstavnik mišljenja većine Islamskih učenjaka koji zastupa mišljenja neophodnosti

postanka mezheba i obaveznosti slijeđenja jednog od njih za sve one koji nisu dostigli stepen

neovisnog idžtihada, kako bi mogli sami da crpe propise iz spomenutih izvora, dr. Seid

Ramadan el-Buti; i drugi, predstavnik pokreta bezmezhebstva (ella mezhebijje), koji smatra

da su mezhebi novotarija i da nije dozvoljeno slijediti nikoga, nego da je svaki čovjek bez

obzira na njegovu struku ili stepen obrazovanja zadužen da slijedi samo Kur´an i Sunnet, ili

tačnije od Kur´ana i Sunneta, što on razumije, šejh Nasurudin Albani.

Seid Ramadan El-Buti je upitao Albanija: "Ako musliman nađe u Kur´anu dokaz za nešto,

da li mu je to dovoljno, da može i treba napustiti mišljenja mezheba, koja su po tom pitanju

različita od onoga kako je on razumio iz dokaza, bez da se upućuje u dokaze na osnovu kojih

su imami mezheba zauzeli stav?

Albani je rekao: "Svakako, dovoljno mu je to da napusti sve mezhebe i slijedi ono što je on

razumio direktno iz dokaza."

Buti: "Mladić koji je nov u Islamu, nejma nikakve posebne naobrazbe o islamskim

propisima, čitajući Kur´an naišao je na ajet:"Allahov je istok i zapad, pa gdje god se vi

okrenuli, pa tamo je Allahova strana, Allah je uistinu, neizmjerno dobar i On sve zna."/

Bekare 115/, te je razumio iz toga ajeta, da se musliman može u namazu okrenuti na koju god

stranu koće, jer sve su strane Allahove, našto upućuje površna poruka ajeta. Međutim, čuo je

da su se četverica velikih imama složili na obaveznosti okretanja prilikom obavljanja namaza

u pravcu kible. Čuo je da oni imaju zato dokaze, ali se on nije upoznao s njima. Da li će taj

mladić slijediti ono što je on razumio iz Kur´ana ili će poslušati mišljenje Imama mezheba,

koji su se usaglasili na stavu oprečnom mišljenju mladića, koji svoj stav okretanja gdje god

hoće, temelji na Kur´anu."

Albani: " Svakako slijedit će ono do čega je on došao čitajući Kur´an."

Buti: "I klanjat će npr. okrenut prema istoku, a kibla dolazi u pravcu jugoistoka i smatraš da

će mu namaz biti ispravan?

Albani: "Da, jer on nije zadužen da slijedi mišljenja osnivača mezheba, imama, nego treba da

slijedi Kur´an i Sunnet, i unutarnje zadovoljstvo kada nešto razumije iz Kur´ana."

Drugi primjer:

Buti je upitao: "Odgovori mi još na ovo pitanje: "Čovjeku se razbolio sin. Ima neke upale i

pod velikom je temperaturom. Obišli su ga najpoznatiji doktori iz mjesta gdje boravi, pa su se

svi složili u dijagnozi da djetetu treba dati određeni lijek. Oca su upozorili da ni ukom slučaju

djetetu ne smije dati pencilin. Čak su mu rekli, ako bi kojim slučajem dao djetetu pencilin,

mogao bi dovesti djete u životnu opasnost. Međutim otac je došao do nekakvog malog

đepnog medicinskog priručnika i čitao je u njemu da je pencilin dobar za liječenje kada su

upitanju upale. Onda otac, shodno svome unutarnjem zadovoljstvu, na osnovu onoga što je

pročitao iz tog priručnika, odluči zanemariti mišljenje svih doktora specijalista i postupi po

preporuci iz priručnika, pokuša djete liječiti pencilinom i djete umre od toga. Pitam te sada:

"Da li je tim činom otac učinio grijeh, što je postupio na svoju ruku a zanemario mišljenje

stručnjaka liječnika ili ne."

Albani je malo razmišljao te je rekao: "Ova slika je nešto drugo, nije kao ono za namaz, pa se

ne može porediti s tim.“

Buti mu je rekao: "Upravo je slika ista: "Saglasnost liječnika po tom pitanju odgovara

saglasnosti fakiha, po pitanju okretanja prema kibli. Ali otac postupa na osnovu teksta koji je

sam čitao iz priručnika, kao što je u prvom primjeru i mladić postupio čitajući sam kur´anski

ajet, bez da je upućen u pravo značenje, ili pak mišljenja svih pravnika - fukaha, na osnovu

kojih dokaza su oni rekli obaveznost okretanja prema kibli u namazu i uslovili ispravnost

namaza tim. U oba slučaja se radi o postupku na svoju ruku, ili slijeđenje unutarnjeg

zadovoljstva (uvjerenja).

Albani: "Ja ehi..., brate, Kur´an je nur.... nur... i da li se nur (svjetlo) može porediti u

značenjima sa bilo čim drugim?"

Buti: "Kur´anski nur (svjetlo), dakle, odražava svoje zrake na razum bilo kojeg čitača

Kur´ana, pa ga razumijeva onako kako Allah želi?! Pa kakva je onda razlika između ehli-

zzikri (stručnjaka) i drugih, kada se svi napajaju iz istog svjetla? Ova dva primjera su ista,

među njima nejma razlike, nego odgovori mi: “Da li u nevedene dvije situacije, tragač treba

da slijedi svoje unutarnje zadovoljstvo, ili mišljenja stručnjaka."

Albani: "Unutarnje zadovoljtsvo (uvjerenje), to je osnova.

Buti: "Postupio po svome nahođenju, unutarnjem zadovoljstvu, pa je to rezultiralo smrću

djeteta, da li u tom slučaju počinilac podliježi zakonskoj i šerijatskoj odgovornosti?“

Albani: "Ne, ne podliježe nikakvoj odgovornosti.“

Buti: "Ovdje se završava naša diskusija. S tobom je badava provoditi vrijeme, jer si sa

ovakvim odgovorima izašao iz okvira u kojima se slaže kompletan Islamski ummet. Ako se

ovo što vi, selefijje, radite ne može nazvati mezhebski teassub (ekstremna pristrasnost nekom

mišljenju) , onda na ovom svijetu i ne postoji mezhebski teassub.”

Musliman, džahil- totalno neupućen u Islamske propise, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvu

(kanaa zatijje) u razumijevanju Kur´anskog teksta koji pročita, pa klanja u bilo kojem pravcu,

a ne u pravcu kible, suprostavljajući se svim muslimanima, pa mu namaz, po tvojoj fetvi,

bude ispravan!? I čovjek, neupućen, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvo, pa liječi kako hoće,

po svome nahođenju, te kada umre pacijent, kaže: »Allah atike afijje»- Allah ti dao zdravlje»,

bez da se osjeća odgovornim i krivim za svoje postupke....?!

Ne znam, poslije svega šta bi onda smetalo po vašoj teoriji slijeđenja unutrašnjeg

zadovoljstva- uvjerenja, da nas ostavite na miru, nas koji smatramo da se neupućeni

muslimani trebaju pridržavati učenja učenjaka mezhebski imama, jer su ako ništa makar

upućeniji i više znaju Kur´an i Sunnet. U svakom slučaju, smatramo ispravnijim da slijedimo

imame i klanjamo kako se klanja prema kibli, a ne okrenutih leđa kao oni koji smatraju da je i

takav namaz ispravan ili ubistvo djeteta smatraju idžtihadom i liječenjem, smatrajući sebe da

će biti nagrađeni za takav idžtihad.“ ( izvod iz djela ella mezhebijjetu ahtaru bid atin

tuheddidu šerijatel-islamijjete, dr. Seid Ramadan el-Buti str.103-106- mektebetul-farabi -

1987 g.)

Dakle, slijeđenjem mezheba ne skreće se s puta pravovjernih- mu´mina. Slijeđenjem

mezheba slijedi se Kur´an i Sunnet. Ibn Salah je rekao: “Od sada je obavezno slijeđenje

nekog od Četiri mezheba- jer oni su se rasprostranili i kodificirani i sačuvani u zasebna djela

što nije slučaj sa ostalima."

Ve sallallahu ala sejjidna ve nebijjina muhammedi ve alihi ve sellem!

Fikret ef. Arnaut 10.09.1996, Minhen

***************************************************************************

Zašto osoba mora slijediti mezheb?

Debata Imeđu Dr. Muhammed Se'id el-Butija i Vodećeg Selefijskog Učitelja (Nasrudina

Albanija)

(c) Preveo s Arapskog Nuh Ha Mim Keller 1995

[Nuh Ha Mim Keller:] Ja ću zaključiti moj odgovor prevodom debate koja se odvila u

Damasku između profesora Šeri‘ata Muhammed Se‘id el-Butija, i Selefijskog učitelja. Buti

ga je pitao:

Buti: "Kakav je tvoj metod razumijevanja Allahovih pravila? Da li ih ti uzimaš iz

Kur’ana i Sunne, ili od Imama idžtihada?"

Selefi: "Ja provjerim pozicije Imama i njihove dokaze za te pozicije, i onda odaberem onu

koja je najbliža dokazima iz Kur’ana i Sunne.”

Buti: "Imaš pet hiljada Sirijskih funti koje si štedio tokom šest mjeseci. Onda za te pare

kupiš robu i počneš trgovati. Kada ćeš platiti zekat na robu, nakon šest mjeseci, ili

nakon godinu dana?"

Selefi: [On se zamisli, i reče,] "Tvoje pitanje implicira da ti vjeruješ da se zekat treba plaćati

na obrtnički kapital."

Buti: "Ja samo pitam. Ti treba da odgovoriš na svoj način. Ovdje ispred sebe imaš

biblioteku s knjigama Kur’anskog tefsira, hadisa, i djela mudžtehid Imama.”

Selefi: [On razmisli malo, pa reče,] "Brate, ovo je din, a ne jednostavna stvar. Osoba može

odgovoriti od svoga mišljenja, ali to zahtijeva razmatranje, istragu, i studiranje; a sve to

iziskuje vrijeme. A mi smo došli da raspravimo nešto drugo.”

Buti: Ja sam povukao to pitanje i rekao, "Uredu. Je li obligatno svakom Muslimanu da

provjerava dokaze za pravne pozicije Imama, i da usvoji onu koja je najbliža Kur’anu i

Sunnetu?”

Selefi: "Jeste."

Buti: "To znači da svi ljudi posjeduju isti kapacitet za idžtihad koji su imali Imami

mezheba; ili čak i veći, pošto bez sumnje, svako ko može suditi pozicije Imama i

vrijednovati ih na osnovu Kur’ana i Sunne mora znati bolje nego svi oni.”

Selefi: On je rekao, "U stvarnosti, ljudi se djele na tri kategorije: mukallid, ili ‘sljedbenik

kvalifikovanog učenjaštva bez poznavanja primarnih dokumentovanih dokaza (Kur’ana i

Hadisa)’; muttabi‘, ili ‘sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza’; i mudžtehid, ili

učenjak koji može izvlačiti pravila direktno iz primarnih dokumentovanih dokaza (idžtihad).

Onaj ko uporedi mezhebe i odabere onaj koji je najbliži Kur’anu je muttabi‘, sljedbenik

primarnih dokumentovanih dokaza, što je stupanj između slijeđenja učenjaštva (taklid) i

izvlačenja pravila iz primarnih tekstova (idžtihad)."

Buti: "Onda šta je sljedbenik učenjaštva (mukallid) obavezan činiti?"

Selefi: "Slijediti mudžtehida s kojim se slaže (u pravnom mišljenju).”

Buti: "Da li predstavlja neku poteškoću da on slijedi jednog od njih, držeći se njega, i

ne mjenja ga s drugim?"

Selefi: "Da. To je zabranjeno (haram)."

Buti: "Šta je dokaz da je to zabranjeno?"

Selefi: "Dokaz je to da on sam sebe obavezuje na nešto na što ga nije obavezao Allah,

subhanehu ve te`ala."

Buti: Ja rekoh, "Na koji od sedam kanonskih učenja (kira’at) ti recituješ Kur’an?"

Selefi: "Hafs."

Buti: "Da li ti recituješ samo po tom učenju, ili i u drugim kanonskim učenjima svakog

dana."

Selefi: "Ne, ja recitujem samo u njemu."

Buti: "Zašto učiš samo u njemu kada te Allah Svemoćni i Veličanstveni nije obavezao

da činiš išta drugo osim da recituješ Kur’an onako kako ga je prenio—s nepobitnim

tevaturom (bijavši prenesen od toliko svjedoka na svakom levelu prenosioca da sama

brojnost svjedoka poništava mogučnost njegove patvorenosti ili izmijenjenosti), od

Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem)?"

Selefi: "Zato što ja nisam imao priliku da studiram druga kanonska učenja, ili da recitujem

Kur’an osim na ovaj način."

Buti: "Ali osoba koja je naučila fikh Šafi‘i mezheba—ona također nije bila sposobna da

nauči druge mezhebe ili imala prilike da razumije pravila religije osim od svog Imama.

Stoga ako kažeš da ona također mora znati sve idžtihade Imama da bi ih mogla sve

slijediti, onda iz toga slijedi da ti također moraš naučiti sva kanonska učenja da bi

mogao recitirati u svakom od njih. A ako nađeš sebi ispriku zato što ne možeš, onda

trebaš i tu osobu ispričati također. U svakom slučaju, ja kažem: gdje si našao dokaz da

je obligatno sljedbeniku učenjaštva (mukallidu) da mjenja mezhebe (tj. bira sebi pravila

iz mezheba), kada ga Allah nije time obavezao? Tj., isto kako nije obavezan slijediti

poseban mezheb, on nije obavezan ni da ih mješa tj. mjenja."

Selefi: "Njemu je zabranjeno da se drži jednog mezheba vjerujući da mu je Allah to naredio."

Buti: "To je nešto drugo, i to je bez ikakve sumnje istina i na tome se učenjaci slažu. Ali

da li ima ikakvog problema oko toga da on slijedi određenog mudžtehida, znajući da ga

Allah nije na to obavezao?"

Selefi: "Nema problema."

Buti: [El-Hadžnedijev] el-Karras, iz kojeg podučavaš, te kontradiktira. On kaže da je

zabranjeno, a na nekim mjestima zapravo zaključuje da je onaj ko slijedi samo jednog

Imama a ne druge zapravo nevjernik (kafir)."

Selefi: On je rekao, "Gdje?" i onda počeo gledati u tu knjigu Karras, razmatrajući njen tekst i

izraze, razmišljajući o riječima autora "Ko god slijedi jednog od njih u svim pitanjima je

slijep, imitator, zabludjeli licemjer, i on je "među onima koji su podjelili svoju vjeru u grupe”

[Kur’an 30:32]. On je rekao, “Slijeđenjem, on misli na onoga koji vjeruje da je pravno

obligatno za njega da čini tako. Riječi su malo nedorečene."

Buti: Ja rekoh, "Kakav imaš tu dokaz da je baš to što je on tom izjavom mislio? Zašto

samo ne kažeš da je autor te knjige pogriješio?”

Selefi: On je insistirao da je izraz autora ispravan, te da se treba razumjeti tako da sadrži

neizraženi uslov [tj. “pod uslovom da sljedbenik vjeruje da mu je obligatno da slijedi

određenog Imama”], i on je odbranio autora od ikakve pogreške s njim (u njegovoj izjavi).

Buti: Ja rekoh, "Ali interpretirana na ovakav način, izjava se ne odnosi na nikoga niti

ima ikakva značaja. Nijedan Musliman nije nesvjestan činjenice da slijeđenje

određenog Imama nije pravno za njega obligatno. Nijedan Musliman to ne čini osim

svojom slobodnom voljom i izborom."

Selefi: "Kako to može biti, kada ja čujem od običnih ljudi i nekih učenjaka da je obligatno

slijediti jedan određeni mezheb, i da osoba ne može napustiti svoj mezheb i slijediti drugi?”

Buti: "Imenuj mi jednu osobu od običnih ljudi ili učenjaka koja ti je to rekla."

On nije ništa rekao, i izgledao je iznenađen time da bi ono što sam rekao moglo biti

istina, i nastavio je ponavljati da je mislio da mnogi ljudi smatraju da je zabranjeno

napustiti jedan mezheb i slijediti drugi.

Ja rekoh, "Nećeš danas naći nikoga ko vjeruje u takvo pogrešno shvatanje, iako se

pripisuje kasnijem periodu Ottomanske vladavine kad su navodno neki vjerovali da je

Hanefiji grijeh napustiti njegov mezheb i slijediti drugi. I bez sumnje, ako je to istina, to

je bilo nešto potpuno blesavo; i slijepo, netrpeljivo licemjerstvo."

Ja sam onda rekao, "Gdje si našao dokaz o kategorizaciji između mukallida

"sljedbenika učenja" i muttabije‘ "sljedbenika dokaza": Da li postoji originalna,

leksička distinkcija [u Arapskom jeziku], ili je to samo terminološka različitost?"

Selefi: "Postoji leksička razlika."

Buti: Ja sam mu donio leksikone da njima ustanovi leksičku razliku između dvije riječi,

i on nije mogao ništa naći. Ja sam mu onda rekao: "Ebu Bekr (radiallahu `anh) je rekao

pustinjskom Arapu (beduinu) koji je prigovorio na iznos njegova udjela po saglasnosti

Muslimana, ‘Ako muhadžiri prihvataju, pa vi ste samo sljedbenici’—koristeći riječ

"sljedbenici" (tabi‘) da znači ‘bez ikakva prerogativa da razmatra, dovodi u pitanje, ili

diskutuje.’" (Slično ovome je riječ Allaha Uzvišenog, "Kada se oni koje su slijedili

(uttubi‘u) odreknu onih koji su ih slijedili (ettaba‘u) ugledavši kaznu, i kada se njihove

veze pokidaju" (Kur’an 2:166), koja koristi riječ slijediti (ittiba‘) za najosnovniju

slijepu imitaciju).

Selefi: On je rekao, "Onda neka bude tehnička razlika: zar ja nemam pravo da uspostavim

terminološku upotrebu?"

Buti: "Naravno. Ali ovaj tvoj termin ne mijenja činjenice. Ova osoba koju ti nazivaš

muttebijom‘ (sljedbenikom naučnih dokaza) će ili biti ekspert u dokazima i sredstvima

dokumentovane dedukcije iz njih, u kojem slučaju je ona mudžtehid. Ili, ako nije

ekspert ili je nesposobna da izvlači pravila iz njih, onda je ona mukallid (sljedbenik

učenja). A ako je ona jedno po jednom pitanju, i drugo po drugom pitanju, onda je ona

mukallid za jedna i mudžtehid za druga. U svakom slučaju, to je ovo-ili-ono razlika, i

pravilo za svako je jasno i očigledno."

Selefi: On je rekao, "Muttabi‘ je neko ko je sposoban da razlikuje između učenjačkih pozicija

i dokaza za iste, i da prosudi jednu jačom od drugih. Ovaj level je drukčiji od pukog

prihvatanja učenjačkih zaključaka.

Buti: "Ako misliš," rekoh ja, "pod razlikovanjem između pozicija njihovo razlučivanje

po jačini i slabosti dokaza, to je baš najviši level idžtihada. Jesi li ti lično sposoban da to

činiš?"

Selefi: "Ja činim onoliko koliko mogu."

Buti: "Ja sam svjestan," rekoh ja, "da si ti iznio mišljenje kao fetvu da trostruka izjava

razvoda braka u jednom sjedenju se broji samo kao jedna izjava. Da li si provjerio,

prije izricanja ove svoje fetve, pozicije Imama i njihove dokaze o ovom pitanju, te onda

razlučio najbolju između njih, pa prema tome izdao svoju fetvu? Sad, Jedne prilike

‘Uvejmir el-‘Adžlani je izrekao trostruki razvod braka u prisustvu Poslanika (sallallahu

`alejhi ve sellem) nakon što je iznio javnu optužbu prema njoj da je počinila blud(li‘an),

rekavši, ‘Ako je zadržim, O Allahov Poslaniče, biti će da sam slagao na nju: stoga je,

ovdje, tri puta rastavljam.’ Šta ti znaš o ovom hadisu i njegovoj vezi sa ovim pitanjem, i

sa njegovim korištenjem kao dokazom pravnih pozicija većine učenjaka [da je trostruki

razvod u jednoj prilici pravno obavezujući i validan] nasuprot poziciji Ibn Tejmijje [da

se trostruki razvod u jednoj prilici broji kao samo jedan razvod]?"

Selefi: "Ja nisam znao za ovaj hadis."

Buti: "Onda kako si mogao izdati fetvu po ovom pitanju koja se protivi onome na čemu

su se složila četiri mezheba, bez da se upoznaš s njihovim dokazima, ili provjeriš koliko

su ti dokazi jaki ili slabi? Evo tebe, odbacuješ princip koji si sebi nametnuo i misliš

nama nametnuti, princip "slijeđenje učenjačkih dokaza (ittiba‘)" u značenju koje si ti

terminološki usvojio."

Selefi: "Tada nisam imao dovoljno knjiga da provjerim pozicije Imama i njihove dokaze."

Buti: "Šta te je onda navelo da pohrliš izdati fetvu kojom si se usprotivio većini

Muslimana, kada nisi niti vidio njihove dokaze?"

Selefi: "Šta sam drugo mogao učiniti? Upitan sam a imao sam ograničen broj naučnih

izvora."

Buti: "Mogao si učiniti što su svi učenjaci i Imami činili (u takvoj situaciji);

jednostavno, reći "Ja ne znam," ili reći onome koji pita oboje i pozicije sva četiri

mezheba i pozicije onih koji su im se protivili; bez da se upuštaš u izdavanje fetve u

korist bilo koje strane. Mogao si to učiniti, zapravo, to ti je bilo obligatno da kažeš,

pogotovo što to nije bio tvoj problem koji te je mogao ponukati da hitno iznađeš

riješenje. Što se tiče tvoga izdavanja fetve koja se protivi koncenzusu (idžma‘u) četiri

Imama bez da poznaješ—svojim ličnim priznanjem—njihove dokaze, zadovoljavajući

se slaganjem u svom srcu sa dokazima oponenanta (mezheba), to je najjači vid

licemjerstva za koje nas (mezheblije) optužuješ.”

Selefi: "Ja sam čitao mišljenja Imama u [Nejl el-evtar, od] Ševkanije, Subul el-selam [od el-

Amir el-Sen‘anije], i Fikh el-sunna od Sejjid Sabika."

Buti: "To su knjige oponenata četiri Imama po ovim pitanjima. Svi oni govore s jedne

tačke gledišta, spominjući samo dokaze koji podupiru njihova mišljenja. Bi li htio suditi

prestupniku na osnovu samo njegovih riječi, njegovih svjedoka i njegove familije?"

Selefi: "Ja ne vidim ništa pokudno u tome što sam učinio. Ja sam bio obavezan dati odgovor

onome koji me pita, i to je bilo najbolje što sam ja mogao iz svog razumjevanja odgovoriti."

Buti: "Ti kažeš da si “sljedbenik učenjačkih dokaza (muttabi‘)" i da mi svi treba da

budemo kao ti. Ti si objasnio "slijeđenje dokaza” kao provjeravanje pozicija svih

mezheba, studiranje njihovih dokaza, i usvajanje onoga mišljenja koje je najbliže

ispravnom—dok si činivši što si učinio, ti odbacio taj isti princip potpuno. Ti znaš da je

koncenzus četiri mezheba na tome da se trostruki razvod (talak) odjednom broji kao tri,

te smatra finalnim razvodom, i ti znaš da oni imaju dokaze za to s kojima ti nisi

upoznat, pa i pored toga se okrećeš protiv njihova koncenzusa usvajajući mišljenje koje

ti lično podupireš. Jesi li bio ubijeđen unaprijed da su dokazi četiri Imama zasluživali

da ih se odbaci?”

Selefi: Ne; ali nisam znao o njima, pošto nisam imao referirajućih radova o tome."

Buti: "Zašto onda nisi sačekao? Zašto hrliti, kada te Allah nikada nije obavezao na

takvo što? Zar je tvoje nepoznavanje dokaza većine učenjaka dokaz da je Ibn Tejmijja

bio u pravut? Zar to nije licemjerstvo kojim nas bespravno optužuješ?”

Selefi: "Ja sam pročitao dokaze u knjigama dostupnim meni i to me je ubijedilo. Allah me

nije obavezao više od toga."

Buti: "Ako Musliman vidi dokaz za nešto u knjizi koju čita, je li to dovoljan razlog da

odbaci mezhebe koji se proturječe njegovu razumjevanju, čak i ako nije upoznat s

njihovim dokazima?"

Selefi: "To je dovoljno."

Buti: "Mladić, od skora religiozan, bez ikakve Islamske naobrazbe, pročita Allahove

riječi "Allahov je istok i zapad: gdje god se okrenuli, tamo je Allahovo lice. Doista,

Allah je Onaj Koji sve obuhvaća, Onaj Koji sve zna. (Kur’an 2:115), i zaključi od toga

da se Musliman može okrenuti na bilo koju stranu kada klanja namaz, kao što površno

ovaj ajet implicira. Ali on je čuo da su se četiri Imama jednoglasno složila da je

neophodno da klanja okrenut prema Kabi, i on zna da oni imaju dokaze za to s kojima

on nije upoznat. Šta on treba da učini kada hoće klanjati namaz? Treba li slijediti svoje

unutarnje uvjerenje iz dokaza koje posjeduje, ili će slijediti Imame koji su se saglasili na

onome što je protivno njegovom razumjevanju?"

Selefi: "On treba slijediti svoje unutarnje uvjerenje."

Buti: "I klanjati usmjeren napr. prema istoku (a Kaba je jugoistočno od Damaska). I

njegov namaz će biti pravno validan?"

Selefi: "Da. On je moralno odgovoran da slijedi svoje lično uvjerenje."

Buti: "Šta ako ga njegovo unutarnje uvjerenje navede da povjeruje da nema grijeha u

tome da spava sa suprugom njegova komšije, ili da napuni svoj stomak vinom, ili da

bespravno prisvoji tuđu imovinu: zar će to sve biti smatrano "ličnim uvjerenjem" pri

Allahovom obraćunu njegova ponašanja?

Selefi: [On je ućutio za trenutak, i onda rekao,] "Bilo kako bilo, primjeri koje ti navodiš su

samo zamišljanja nevezana za realnost."

Buti: "To nisu zamišljanja; kako često se ona dešavaju, ili čak i gore od toga. Mladić

bez znanja o Islamu, Kitabu, Sunni, koji pročita slučajem ovoaj ajet, i razumije iz njega

ono što bi bilo koji Arap razumio iz njegova površnog značenja, da nema greške u tome

da pri namazu bude okrenut na bilo koju stranu--uprkos tome što vidi ljude da se

okreću prema Kabi a ne na neku drugu stranu. To je obična svakidašnja stvar,

teoretski i praktično, sve dok bude onih Muslimana koji ne znaju ništa o Islamu. U bilo

kojem slučaju, ti si iznio povodom ovog primjera—imaginarnog ili stvarnog—mišljenje

koje nije imaginarno, i zaključio da je "lično uvjerenje" odlučujući faktor u svakoj

situaciji. To kontradiktuje tvoje kategorisanje ljudi u tri grupe: sljedbenike učenjaka

bez poznavanje njihovih dokaza (mukallidin), sljedbenike učenjačkih dokaza

(muttabi‘in), i mudžtehide."

Selefi: "Takva osoba je obavezna da istražuje. Zar ona nije pročitala neki hads, ili neke ajete

Kur’ana?"

Buti: "Ali ona nije imala referirajuće radove pri ruci, isto kao što ni ti nisi imao kada si

izdao svoju fetvu o trostrukom razvodu. I on je bio nesposoban da pročita išta drugo

osim ovog ajeta o okretanju prema Kabi i njegovoj obaveznosti. Da li ti još uvijek

insistiraš da ta osoba mora slijediti svoje lično uvjerenje i odbaciti koncenzus Imama?"

Selefi: "Da. Ako je on nesposoban da procjeni i istraži dalje od toga što već jeste, on je

ispričan, i za njega je dovoljno da se osloni na zaključke na osnovu onoga što je saznao."

Buti: "Ja namjeravam da objavim ove tvoje izjave. One su opasne, i nastrane."

Selefi: "Objavi šta god hoćeš. Ja se toga ne bojim."

Buti: "Kako ćeš se bojati mene, kada se ne bojiš Allaha Svemoćnog i Veličanstvenog,

potpuno odbacujući riječi Allaha dželle šanuhu [u Suri el-Nahl] ‘Pitajte one koji znaju

ako vi ne znate’ (Kur’an 16:43)."

Selefi: "Moj brate," reče on, "Imami nisu Božanski zaštićeni od greške (ma‘sum). A što se

tiče Kura`nskog ajeta koji je ta osoba slijedila [klanjajući u bilo kom pravcu], to je riješ

Onoga Koji je Čist od svake pogreške, slavljen i uzvišen neka je On. Kako će on napustiti

ono što je Božanski zaštićeno [ajet] i uhvatiti se za rep onoga što nije Božanski zaštićeno

[fetvu Imama]?"

Buti: "Dobri čovječe, ono što je Božanski zaštićeno je isinito značenje onoga što je Allah

mislio rekavši, "Allahu pripada Istok i Zapad . . ."—a ne razumijevanje mladića koji je

toliko udaljen od poznavanja Islama, njegovih pravila, i naravi Kur’ana. Naime,

uporedi dva različita razumijevanja: razumijevanje neukog mladića, i razumijevanje

mudžtehid Imama, od kojih ni prvi ni drugi nisu Božanski zaštićeni od greške, s tim da

je prvi ukorijenjen u neznanju i spekulaciji, a drugi je ukorijenjen u istraživanju,

znanju, i korektnosti.”

Selefi: "Allah ga ne zadužuje s više nego što on svojim naporom može proizvesti.”

Buti: "Onda mi odgovori na moje pitanje. Čovjek ima djete koje boluje od infekcije, i

nalazi se pod nadzorom doktora u tom mjestu, koji se slažu da dijete treba specifični

lijek, i upozorili su oca da ne smije dijetetu dati inekciju pencilina, jer ako to učini, time

će ugroziti dječiji život. Sad, otac zna iz nekih medicinskih časopisa da je penicilin

koristan lijek pri infekcijama. Tako se on osloni na svoje znanje o tome, i ogluši o

uputstvo doktora pošto nije upućen u dokaze za njihov stav, i primjeni svoje lično

mišljenje [uvjerenje], dadne dijetetu inekciju penicilina, i dijete nakon toga umre.

Treba li se taj otac osuditi, i je li on odgovoran za grijeh koji je počinio, ili net?"

Selefi: [On se zamislio malo pa onda reče,] "To nije isti slučaj [kao napr. okretanje mimo

Kabe]."

Buti: "Upravo je baš isti slučaj. Otac je čuo jednoglasno mišljenje doktora, istokao što

je mladić čuo jednoglasno mišljenje Imama. Prvi je slijedio jedan tekst iz medicinske

literature, dok je drugi slijedio jedan tekst koji je pročitao u Allahovoj dželle šanuhu

Knjizi. I jedan i drugi su slijedili svoje lično uvjerenje."

Selefi: "Brate, Kur’an je nuur [svjetlo]. Svjetlo. U svojoj jasnoći kao dokaz, je li svjetlo kao

druge riječi?"

Buti: "I svjetlo Kur’ana se odražava u svakome ko u njega gleda ili ga čita, tako da ga

on razumije kao svjetlo, kao što je Allah to naumio? Onda kakva je razlika između onih

koji znaju [Kur’an 16:43] i bilo koga drugoga, u smislu da svi od njega [Kur'ana]

uzimaju to svjetlo? Dakle, dva primjera iznad su uporediva, i među njima nema

razlike; moraš mi odgovoriti: da li će osoba koja istražuje—u oba gornja primjera—

slijediti lično uvjerenje, ili će slijediti i imitirati specijaliste?"

Selefi: "Lično uvjerenje je osnova."

Buti: "On je koristio lično uvjerenje, i to je rezultiralo smrću djeteta. Da li to povlači

ikakvu odgovornost, moralnu ili legalnu?"

Selefi: "To ne povlači za sobom nikakvu odgovornost uopšte."

Buti: Ja rekoh, "Onda daj da završimo ovu istragu i diskusiju o ovoj tvojoj posljednjoj

izjavi, pošto ona poništava bilo kakvu zajedničku osnovu između mene i tebe na kojoj

mi možemo diskutovati. Dovoljno je to da si ovim svojim bizarnim odgovorima, ti

napustio koncenzus kompletne Islamske religije. Tako mi Allaha, ako ovo što vi

[nemezheblije, selefije] naučavate nije odvratno licemjerstvo onda ga i nema na ovom

svijetu." (el-Lamezhebijja (b01), 99–108).

Buti zaključuje svoj komentar rekavši:

Ja ne znam onda, zašto nas ovi ljudi [selefije] ne ostave na miru, da i mi koristimo svoje

"lično uvjerenje" da onaj ko je neuk u pravilima religije i dokazima za njih mora slijediti

jednog od mudžtehid Imama, imitirajući ga zato što je on [Imam] upoznatiji od njega s

Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegova Poslanika. Šta god da je to pogrešno po njihovom

mišljenju neka mu dadnu isti ispriku "ličnog uvjerenja" kao što što daju onome koji naprimjer

okreće leđa kibli u namazu i namaz mu je po njima ispravan, ili onome koji ubije svoje dijete

i to ubistvo oni nazivaju “idžtihadom" i "liječničkim treatmanom" (ibid. 108).

(c) Nuh Ha Mim Keller 1995

Preveo na Bosanski:

Ebu Irfan el-Bosnevi

***************************************************************************

**********

Epilog:

Nadam se da će ovi dokumenti biti dovoljni kao početno i osnovno štivo za raspoznavanje

realnosti današnjih šarlatana koji se prodaju kao "Selefije" i prljaju taj časni termin svojim

maloumnim bulaženjenjima i zajedljivom polemikom trujući srca mladih i neukih ljudi

opakom bolešću (ideologijom) koja konsekventno izvodi iz Islama i strmoglavljuje u Paklenu

vatru. Naravno postoji još mnogo obimnijih radova koji u detalje raspravljaju o ovoj temi, ali

s obzirom da su moji prevodilački kapaciteti ionako preopterećeni usljed nekoliko paralelnih

prevodilačkih projekata koje imam namjeru, s Allahovom dozvolom i pomoći, dovršiti u

skorijoj budućnosti, molio bih vas da mi ne zamjerite na sažetosti ove knjižice. Mislim da čak

i osoba sa malimvjerskim obrazovanjem može dovoljno shvatiti iz ovih članaka, da uvidi

koliko su današnje "Selefije", "Hanbelije" i "Nemezheblije" skrenule sa puta ranih

muslimana tj. Ehl Sunneh vel džem’ah. Oni koji bi željeli da upitaju o nekom specifičnom

pitanju koje se tiče teme »Sunni versus `Selefi´« mogu se javiti preko donjeg e-maila i ja ću

se potruditi da im s Allahovom voljom i pomoći pomognem oko adekvatnog odgovora.

K R A J

Preveo i obradio:

Ebu Irfan el~Bosnevi

Internet adresa:

Bosanski Vilajet

http://bljesak.xtreemhost.com/vehabisve.htm

E-mail adresa:

bljesak@yahoo.com