Cambi - Enonska Venera Anzotika

8/18/2019 Cambi - Enonska Venera Anzotika

1/9

Nenađ CAMBI (Split)

ENONSKA VENERA ANZOTIKA

U članku koji posvećujem prof. dr Mati Suiću u povodu njegovešezdesetpete obljetnice života, namjeravam iznijeti neka zapažanja okipu Venere Anzotike s malim Prijapom iz Nina (Tab. 1, 2, 3, 4), i toponajviše zbog toga što je on sam o tom nalazu u nekoliko navrata

iznio niz nadahnutih misli.1

Statua je otkrivena godine 1938. na poluotočiću koji zatvaraulaz u ninsku luku, a čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu. Ob javio ju je još prije II. svjetskog rata Mihovil Abramić.2 S obziromna to da je skulptura bila temeljito opisana prilikom objavljivanja,to se ne bih zadržavao na njenom opisivanju, nego bih samo naveo

neke detalje koji do sada nisu bili poznati, a čini mi se da su ipakvrlo važni. To se u prvom redu odnosi na dimenzije statue koje iznose: 100,5 cm (visina), 40 cm (najveća širina na bazi), 13,5 (visinabaze).34Skulptura je, čini se, bila naknadno umetnuta u okruglu bazu,a bila je potpuno obrađena sa svih strana, samo znatno lošije na straž

njoj, što se osobito zapaža na kosi, koja je na zatiljku samo abocirana.Nedovršeno joj je ostalo i lijevo stopalo, dok je desno potpuno dora

đeno. Na bazi je još u antici, čini se, bio umetnut znak I.

Najprije nešto o ikonografiji i mitološkoj pozadinî ovog samona prvi pogled neobičnog para. Nije čudo što se Venera i Prijap prikazuju zajednički, budući da je Venera (Afrodita) iz veze s Dionisomrodila Prijapa, božanstvo s neprirodno velikim genitalnim organima.Postoji, međutim, još jedna mitološka varijanta spomenute veze, po

kojoj je Prijap sin Venere i Adonisa, ali je znatno manje raširena.

1 M SUIĆ Liburnski nadgrobni spomenik, VA HD L ili , 1950— 51, str. 86

i d i bili 87— 89: usp. zatim njegov prilog u publikaciji »Nin . Problemi arheoloških istraživan ja«, Zadar 1968, str. 39 1 d., te prilog u »Povijesti grada Nina «,

Zadar 1969, str. 77 i d. . _ i • t> •^2 M ABRAM IĆ Archaologische Forschung m Jugosla\vien, Ben cht uber

den VI Intemationalen Kongress fur Archaologie, Berlin 21—26. August 1939,

Berlin 1940, str. 174 i d. . . .3 Abramić ne donosi dimenzije, osim sto kaže da je statua oko jedne po

lovice normalne ljudske veličine. Usp. M. ABRAMIĆ, sp. đj., str. 174.4 PAUSANIJA IX, 31, 2; SHOLIJAST uz APOLONIJA s Rodosa I, 932; DI-

OiDOR SIKULSKI IV, 6, 1.

273

canned by CamScanner


2/9

U oba je slučaja mitološki karakter Prijapa identičan — on je, naime,uvijek i u prvom redu božanstvo plodnosti i zaštitnik vrtova i polja,0U nekim regionalnim varijantama Venerina kulta, posebno u Kam-paniji, ona je zajedno s Prijapom također zaštitnica agrikulture.7

Na temelju gore iznesenog očito proizlazi da ova statua ne reflektira direktno epihorski kult (u ovom slučaju liburnski),8nego su todvije figure iz klasične mitološke baštine. Veza s autohtonim kultovima, međutim, ipak postoji, ali o tome će još biti tek kasnije riječi.

Sto se pak same ikonografije Venere s Prijapom tiče, ona spadau repertoar antičke umjetnosti, i tu također nema ništa autohtonog.O tome svjedoči niz prikaza u svim medijima antičke umjetnosti (uskulpturi, posebno sitnoj plastici, slikarstvu itd.).9 Nije, na žalost,barem koliko je meni poznato, nikad u arheološkoj literaturi obrađenrazvoj ikonografske slike ovog božanskog para. Njihovi najstarijiprikazi potječu, čini mi se, iz helenističkog doba. Na statui iz Berlina,

koja prikazuje Veneru kako skida sandale, nalazi se herma Prijapa.10Ta skulptura je iz ranog II. st. prije n. e., a pripisuje se krugu oko Damofona iz Mesene.11 Iz istog je doba i glinena statueta iz Mfoine, sada u Museum of Fine Arts u Bostonu, koju je potpisao Damofil, posvoj prilici vlasnik jedne radionice takvih statueta.12 Uvjeren sam,međutim, da porijeklo originalnog tipa ove posljednje mora biti izrepertoara velike plastike, o čemu po mom mišljenju svjedoči i ninskaskulptura. To, čini mi se, znači da su postojala barem dva tipa skulpture Venere i Prijapa iz helenističkog doba i da su oba nastala umonumentalnoj plastici. Teško je, naime, pretpoistaviti da bi ishodište moglo biti u koroplastici, jer ona obično samo imitira motive iz

skulpture u kamenu, a s druge strane u repertoar monumentalneplastike nisu ulazili motivi tzv. sitne umjetnosti. Porijeklo jedneovakve grupe svakako mora biti helenističko, jer se ona ne da zamisliti u klasičnom periodu, a k tome u mitološkom pogledu kult se

"^n a^a i ^ e Pro^ r °̂ 1Z Lampsaka, gdje je bio vrlo popularan, prije300. godina prije n. e.13 > e j

TA “ AP° L? NIJE s Rođosa IV, 914—19; DIODOR SIKULSKI IV 83- SHOLI- JAST uz Teokritove Idile IV, 100; CECES, O Likofronu 831.

6 UsP- ROSCHER, Myth._Lex. III, 2, stup. 2973 i d. s. v. Priapos.7 R. SCHILLING, La religion de Venus, Pariš 1954, str. 19.

bilj 1 TakV° mišl ên ê zastuPa prof. Suić u svojim radovima navedenim u

. : T k S n T v Z s D̂ Ulpia

S m i r / i T der "Sandall5s™d

11 E. KtlNZL, sp. mj.

gl 2Q12 A ' BURFORD’ Craftsmen in Greek and Roman Society, London 1972,

13 Nakon što se priča o ^Prijapu učvrstila u samom Lampsaku na Heles- pontu, gdje je to božanstvo uživalo posebne počasti, proširila se ona posvuda u grčkom, a kasnije i u rimskom svijetu. U.sp. ROSCHER, Myth Lex III. 2, stup. 2967, te R. SCHILLING, sp. dj., str. 18.

274



3/9

^ Što se pak tiče same statue Venere (bez Prijapa) koja je iskorištena za ninsku grupu, očito je da je njeno ishodište također uhelenističkoj umjetnosti.14 Takve poluodjevene skulpture pružajusnažan rokoko ugođaj kontrastom bijelog inkarnata s bogato đrapira-

nom haljinom. Čini se da je takve skulpture osobito proširila rodskaškola, što^potvrđuje niz takvih poluodjevenih, izduženih figura, karakterističnih za kasno helenističko doba.15 Usporedi takvu figurupronađenu u rodskoj luci,16 zatim onu u Metropolitan Museumu uNew-Yorku,17 te niz drugih.18

Iako je ninska Venera razmjerno dobro očuvana, njoj nedostajuobje ruke, pa ovdje neće biti naodmet nekoliko riječi reći o rekonstrukciji kipa. Desna ruka je bila odmaknuta od tijela, u pravcu ramena,a onda savijena u laktu. Prema kutu neznatno sačuvanog dijela podlaktice čini se da je ona bila podignuta (Tab. 1, 3, 4). Budući da jedandio kose božice nije na toj strani bio posve dorađen, proizlazilo bi dase desna ruka dodirivala jednog njenog pramena. Ovakav je položajruke logičan i upravo odgovara gore spomenutom tipu Venere.1®Druga je ruka nešto lošije očuvana. Nadlaktica joj je bila uz tijeloprema dolje, ali to ne znači da također nije bila savijena u laktu ipodignuta (Tab. 1, 2, 4). Tako je kod nekih kipova i iijeva ruka nakosi, kao što je slučaj, na primjer, kod statuete iz Louvrea,20 odnosnoiz Kopenhagena.21 S obzirom, međutim, na to da se na kosi ne možeuočiti mjesto gdje se lijeva ruka dodirivala, vjerojatnije je da jeljevica, kao kod jedne statue iz Vatikana,22 bila pred prsima i držalaalabastron ili pak zrcalo.

Prema tome, nema dvojbe da je Venera iz Nina bila izrađenaprema poznatom helenističkom arhetipu koji božicu prikazuje prili

kom dotjerivanja (toalete), sa spadnutom haljinom.Sve gore kazano, dakle, potvrđuje da je grupa Venere s Prija-

pom proistekla iz helenističke plastike, iz koje je izravno preuzeta urimsku umjetnost. Iz rimskog doba sačuvao se vrlo velik broj prikaza Venere s malim Prijapom.23 Ovdje bih samo naveo neke, kao što su

14 Već je davno o tom tipu Venere A. FURTWANGLER, Helbings Mo- natsberichte fiir Kustgeschichte und Kunsthandel I, Heft IV, str. 5 iznio misao da je on potekao kao helenističko preoblikovanje Folikletova Diadumenosa. O tom tipu skulpture usp. također O. BRENĐEL, Weiblicher Torso in Oslo, Die Antike 6, 1930, str. 41 i d.

is M. BIEBER, The Sculpture of the Hellenistic Age, Nerv York 1961. str. 133.

18 M. BIEBER, sp. đj., si. 527.u M. BIEBER, sp. dj., si. 526.is Usp. G JA ĆOPI, L’ Afrodite Puđica del Museo archeologico di Rodi.

Boli. d’ Arte. Šer. II, br. 9, 1929, str. 401, si. 1—9.to Usp. statuu u Vatikanu (Galleria. delle Maschere) W. AMELUNG, Die

Skulpturen des Vatikanischen Museums II, Berlin 1908, str. 696, br. 433. Tab. 75, 433.

20 O. BRENDEL, sp. dj., si. 4.21 O. BRENDEL, sp. dj., si. 8.22 W. AMELUNG, sp. dj., Str. 712. Tab. 75, si. 441.23 Usp. katalog u djelu H. HERTER, sp. dj.

275

canned by (J amScanner


4/9

na primjer fragment statue iz Vatikana,24 zatim kip iz Dresdena,25 teonaj iz Napulja.20 Iako sve one, kao što sam rekao, reproduciraju istugrupu Venere i Prijapa, ni jedna od njih nije identična ninskoj. Odsvih koje su meni poznate, najbliža joj je sitna koroplastika iz Mi-

rine, o kojoj je već gore bilo riječi. Jedina razlika je u tome štoPrijap na glavi, umjesto vela, ima vijenac. To upućuje na to da jehelenistički izvornik proživio nekoliko stoljeća bez vidnijih promjena.

Očito je, dakle, da se uz Veneru pojavljuje Prijap kao njen sinna isti način kao što je to slučaj s Erotom, koji joj je također sin,samo iz druge ljubavne veze.27 Male figure uz Veneru imaju statičkufunkciju učvršćivanja i podupiranja veće figure. To osobito vrijedi zafigure u pokretu, kod kojih je poremećeno težište. Budući da tipninske statue ne treba takav potporanj, ovdje je Prijap, po svoj prilici, svjesno izrađen kao sastavni dio kulta božice, s kojom čini mi-tološko-obiteljsko jedinstvo. Identična je, po mom mišljenju, stvar i s

arhetipom skulpture.Statua iz Nina izrađena je od kararskog mramora, na što ukazuje

izrazita bijela boja i zrnca mramora koja skulpturi daju šećerastizgled. Znači li to da je kip bio izrađen u Italiji, odnosno u samimkamenolomima, ili negdje drugdje? Na takvo pitanje, naravno, teško

je posve pouzdano odgovoriti. U kararskim su se kamenolomima,čini se, kipovi abocirali i u takvu stanju dalje odašiljati, na štoupućuju nalazi iz samog kamenoloma.28 Mišljenja sam, stoga, da je ininska statua bila u takvu stanju dogotovijenosti dopremljena u Dalmaciju, gdje je bila i dovršena (valjda u samom Ninu ili pak u Zadru). Na takav zaključak upućuje i dosta loša kvaliteta skulptorskog

postupka, a i neka, gore spomenuta, neobrađena i površno izrađenamjesta.

Datirati ninsku Veneru također je težak zadatak, jer su dostamanjkavi elementi na temelju kojih bi to bilo moguće pouzdanoučiniti. Osim karakteristika skulpture velika pomoć u tom poslu su idva natpisa koja su pronađena na istom mjestu gdje i skulptura.Prvi natpis je votivnog karaktera, posvećen liburnskoj božici Anzo-tici.29 Nešto kasnije zajedno sa statuom pronađen je jedan druginatpis, također votivnog karaktera, a on se — tako barem treba shvatiti Abramića — odnosi upravo na ovaj kip.30 Zbog toga ovdje i donosim njegovo čitanje: Veneri Ansoti(cae) 1 sacrum ! Baebia C(ai)

24 G. KASCHNITZ-WEINBERG, Seulture del Magazzino del Museo Vati- cano, Citta del Vaticano 1937, str. 126, br. 269, Tab. LVII, 269.

25 H. HERTER, sp. dj. Tab. II— IV, str. 129, br. 3.26 E. KtlNZL, sp. dj., si. 24— 25, str. 142, M 50.27 Usp. jednu pompejansku fresku kod koje Veneru pri toaleti prate oba

sina, tj. Erot s jedne, a Prijap s druge strane. Usp. H. HERTER, sp. dj., str. 20; IV E, 33.

a« j . FORMIGfi, Officines romaines de marbrerie artistique a Carrare. Buli. de la Societe Nationale des Antiquaires de France 1953, str. 130 i d.

20 Annće epigraph. 1938, 31 (citirano prema »Povijest grada Nina«, str. 73). 30 M. ABRAMIĆ, sp. dj., str. 175.

276



5/9

f(iha) Maximil / la ex testament(o) / L(uci) Corneli Bassi fecit.31 To je obična ploča od vapnenca slijedećih dimenzija: 45 cm (dužina),34 cm (visina). Na temelju oba natpisa, koja su očito bila postavljenau istom svetištu, bez sumnje proizlazi da se odnose na isto božanstvo.

Ti natpisi fiksiraju dva stadija razvoja romanizacije epihorskog kulta Anzotike. U prvom natpisu ona je još liburnska Anzotika, bez natruha rimske religije. U drugom pak ona se naziva Venus Ansotica, sto znaci da je domaće božanstvo izjednačeno s Venerom (interpreti 10 romana). Treći stadij imao bi, da je kojom srećom očuvan, samo

ime Venus,^a pokazivao bi pretapanje autohtonog u rimski kult. To,po mom mišljenju, upućuje na to da kip, ako je suvremen s natpisom,mora biti jos iz I. st. n. e. Naime, teško je pretpostaviti da bi kasnijebilo preostalo ime Ansotica. S tim generalnim zapažanjima slažu sei karakteristike skulpture. Ona sigurno pripada još I. st. n. e. O tomesvjedoče kiparska tehnika, u prvom redu gotovo isključivo klesanjedlijetom, i meka modelacija inkarnata i detalja glave. Još uvijek

nema svrdlanja u uglovima očiju, u nozdrvama, pramenovima kosei ušima. S druge strane, duboke brazde u naborima haljina, očitoizrađene pomoću svrdla, daju skulpturi jednu optičku karakteristikukoja se očituje u suprotnosti između svijetlog i glatkog inkarnatai tamne i naborane draperije. Ovaj se ukus razlikuje od klasicističkeumjetnosti koja se favorizira u doba Augusta ili ranijih članova

julijevsko-klaudi jevske porodice.32 Već u doba kasnijih klaudijevacaoživljavaju neke republikanske tradicije, a u umjetnosti se poseže zanekim helenističkim uzorima i tehnikom skulptorskog postupka. Tada se, naime, pojavljuju tendencije bogatijeg i kontrastnijeg klesa-nja,33 a to upravo pokazuje ninska skulptura. Prema tome, a na

temelju gore iznesenih argumenata, skulpturu iz Nina treba datiratiu doba kasnijih klaudijevaca ili pak u ranije doba flavijevaca, tj.u početak druge polovice I. st. n. e.

Abramić je, povezujući statuu s natpisom Bebije Maksimile,mislio da se radi o ex voto skulpturi koja je bila postavljena u manjem hramu s polukružnom apsidom.34 Iz navedenog mjesta nije jasno da li je to, po njegovu mišljenju, glavna kultna statua ili paksamo jedan od zavjetnih kipova. Mišljenja sam, međutim, da to ipakne bi mogla biti ona glavna, i to zbog slijedećih razloga: u prvomredu protiv takve pretpostavke govore njene neznatne dimenzije,a u drugom redu što je na tom mjestu već prije druge poloviceI. st. n. e. (tj. vremena kad je izrađena statua o kojoj je riječ) posto

jao hram i u njemu valjda kultni kip stariji od ovog o kojem je riječ.Bez nove izgradnje ili veće adaptacije postojeće zgrade teško jepretpostaviti da bi se stavljala nova kultna statua, jer su za onu

31 Natpis je objavljen u Annee epigraph. 1940 (citirano prema »Povijest grada Nina*«, str. 73).

32 r . BIANCHI BANDINELLI, L’ arte Romana nel centro del potere. Milano 1976 (sec. eđ.), str. 177 i d.

33 R. BIANCHI BANDINELLI, sp. đj., str. 208.34 M. ABRAMIĆ, sp. đj., str. 174.

277

čarmed by CamScanner


6/9

stariju vjernici obično emotivno vezani, a pojedinci sigurno nisuimali pravo da na svoju ruku vrše izmjene. O tome ipak bez temeljitih istraživanja spomenutog hrama nije moguće donositi nekevaljanije zaključke.

Sad bih se konačno vratio na neka zapažanja prof. Suića oepihorskom karakteru kulta Venere Anzotike, o kojima sam govoriona početku. Usprkos porijeklu tipa statue iz antičke (helenističke)umjetnosti, importu iz kararskih kamenolama, kao i dataciji izvedbe(druga polovica I. st, n. e.) nema dvojbe da ovaj kip ipak mnogopridonosi poznavanju epihorskog kulta liburnske Anzotike. Vrlo jevjerojatno da je onaj koji je statuu naručio znao pouzdano što želii da je u skladu s mitološkim karakterom domaćeg kulta izabrao itip skulpture. Slažem se, stoga, s pretpostavkom prof. Suića da ovajkip odražava karakter epihorskog ženskog božanstva opće stvorite-ljice i majke.35 Tip stvoriteljice u liburnskoj mitologiji očito je onaj Velike majke, kult koje je u raznim varijantama rasprostranjen počitavom Mediteranu.36 Takva su mediteranska božanstva Kibela,

Aštarta, Atargatis, Izida i druge.37 Stoga je očito da je liburnski kult Anzotike dio duhovne ekumene Sredozemlja, koji svoje korijenjevuče još iz prethistorijskog doba.38

Subordinacija muškog paredra prema ženskom, o čemu prof.Suić često diskutira, morala je bez sumnje postojati i u liburnskojreligiji. Jedino možda usporedba s Kibelom i Atisom ili Izidom iOzirisom nije uvjerljiva,39 jer je odnos Anzotike prema liburnskomPrijapu odnos majke prema sinu, a ne žene prema ljubavniku.

35 Usp. M. SUIĆ, Liburnski nadgrobni spomenik, str. 86 i bilj. 87—89; isti, Nin. Problemi arheoloških istraživanja, str. 39; isti, Povijest grada Nina, str. 73 i d.

38 J. FERGUSON, The Religions of Roman Empire, London 1970, str. 13 i đ.37 J. FERGUSON, sp. dj., str. 16 i d.38 J. FERGUSON, sp. dj., str. 13.39 Usp. M. SUIĆ, Povijest grada Nina, str. 75.

278



7/9

DIADORA 9, 1980.T. r



8/9

....... ’ ....

canneđ by Uambcanner


9/9

Documents

Cambi - Enonska Venera Anzotika