B AN F N

Z J U J

N A HC P V G

C. KG, W V, D/G .

C F N, P J

R A MG G G

T Z ..I -!"---

K M R H

PJ

Odgovor Jobu

Z,

Odg

ovor

Jobu

Lectori benevolo / 7Uvod / 15

I. / 17II. / 25III. / 43IV. / 59V. / 63VI. / 67VII. / 73VIII. / 79IX. / 83X. / 89XI. / 93XII. / 107XIII. / 115XIV. / 127XV. / 133XVI. / 137XVII. / 139XVIII. / 147XIX. / 151XX. / 161

Biljeke / 163Kazalo / 175

Odg

ovor

Jobu

7ao mi je tebe, brate... Samuel ,

R # neobina sadraja, moja knjiica zahteva kratak predgovor. Stoga molim dragoga itatelja neka ga ne preskoi. Jer, govorit u o uzvienim predmeti-ma vjere. Tko god govori o takvim stvarima neizbjeno se dovodi u opasnost da ga rastrgaju dve strane koje upra-vo oko tih stvari vode smrtnu borbu. Razlog te borbe je neobina pretpostavka da je istinito samo ono to se po-kazuje kao zika injenica. Tako neki uzimaju za ziku istinu da je Krist roen od djevice, dok ostali to poriu kao ziki nemogue. Svatko moe vidjeti da ta borba nema loginoga rjeenja, te da je bolje ne uputati se u takve ja-love rasprave. I jedni i drugi imaju pravo; i jedni i drugi su u krivu. Pa ipak, lako bi se sporazumjeli samo kada bi odbacili re ziko. Fiziko ne jedini kriter istine. Postoje, takoer, zike istine koje se ni na koji ziki nain ne mogu ni objasniti, ni dokazati, ni opovrgnuti. Kada bi, primjerice, postojalo ope uvjerenje da je reka Rajna ne-kada tekla unatrag, od ua k izvoru, tada bi to uvjerenje smo po sebi bilo injenica, unato tome to bi takva izjava, u zikom smislu, zvuala posve nevjerojatno. Uvjerenja

8L

takve vrste predstavljaju zike injenice koje se ne mogu opovrgnuti i ne zahtevaju dokaze.

Toj kategori uvjerenja pripadaju i religiozni iskazi. Oni se, bez iznimke, odnose na stvari koje se ne mogu ustanoviti kao zike injenice. Da nisu takve, neizbjeno bi potpale pod kategoru prirodnih znanosti. Kao iskazi koji se odnose na bilo to ziko, one su posve besmislene te bi ih znanost odbacila kao neiskustvene. One su tada tek uda, izloena sumnjama, koja istodobno nisu sposo-bna demonstrirati zbiljnost duha, ili smisla u njihovu pod-tekstu, budui da je smisao neto to se uvek pokazuje i moe se iskusiti na temelju njegovih vlastitih mjerila. Duh i smisao Krista prisutni su i vidljivi ak i bez pomoi uda. uda su privlana samo onima koji ne mogu vidjeti smi-sao. Ona su puki nadomjesci za nerazumevanje zbiljnosti duha. Time ne poriemo da ivu prisutnost duha katkada ne prate udesna zika zbivanja. elim samo istaknuti da ta zbivanja ne mogu odmeniti duh niti dovesti do spo-znaje duha, koji je bt.

injenica da religiozni iskazi esto proturjee vidljivim zikim pojavama dokazuje da je duh, za razliku od zike percepce, autonoman, te da je psihiko iskustvo u odre-enoj mjeri neovisno o zikim podacima. Psiha je auto-noman imbenik, a religiozni iskazi predstavljaju psihike ispovedi koje se u krajnjoj lini temelje na nesvjesnim, tj. na transcendentnim procesima. Ti procesi nisu dostupni zikoj percepci nego svoje postojanje demonstriraju pu-tem ispovedi psihe. Rezultirajui iskazi ltriraju se kroz med ljudske svesti, drugim reima daju im se vidljivi oblici koji su pak podvrgnuti brojnim utjecajima iznutra i izvana. Stoga se, kada god govorimo o religioznim sa-

9L

drajima, kreemo u svetu slika koje ukazuju na neto nepogreivo. Ne znamo u kojoj su mjeri te slike, metafore i koncepce iste ili nejasne s obzirom na njihov transcen-dentalni objekt. Kaemo li, primjerice, Bog, tada dajemo izraz slici ili verbalnoj koncepci koja je prola mnoge primjene tekom vremena. Meutim, nismo sposobni sa sigurnou kazati izuzev na temelju vjere utjeu li te promjene samo na slike i koncepce, ili na smo Neizreci-vo. Naposljetku, moemo zamisliti Boga kao vjeno struja-nje ivotne energe koja neprestano menja oblik jednako lako kao to ga moemo zamisliti kao vjeno nepokretnu, nepromjenjivu bt. Na je razum siguran samo u jedno: on manipulira slikama i idejama koje ovise o ljudskoj mati, temporalnim i lokalnim uvjetima koji su se, stoga, me-njali nebrojeno puta tekom svoje duge povesti. Nema dvojbe da iza tih slika postoji neto to nadilazi svest i djeluje na nain da iskazi ne variraju beskrajno i kaotino, nego se oito svi odnose na nekoliko temeljnih naela ili arhetipova. Kao takvi, oni su nespoznatljivi, poput same psihe ili matere. Sve to moemo uiniti jest na temelju njih konstruirati modele za koje znamo da su neprikladni, to predstavlja injenicu koju uvek iznova potvruju svi religiozni iskazi.

Ako se, stoga, u onome to sledi budem bavio meta-zikim objektima, posve sam svjestan da u se kretati u svetu slika i da niti jedna moja misao nee ni dotaknuti bt Nespoznatljivog. Takoer sam i predobro svjestan ograni-enja nae sposobnosti koncipiranja da i ne spominjem nemo i siromatvo jezika stoga ne mislim da, u naelu, moja opaanja znae neto vie od onoga to primitivan ovjek misli kada zamilja svoga boga kao jelena ili zmu.

10

L

No, premda se itav svet religioznih ideja sastoji od an-tropomorfnih slika koje nikada ne bi izdrale racionalnu kritiku, ne bismo smjeli zaboraviti da se one temelje na numinoznim arhetipovima, tj. na emocionalnoj bazi koju razum ne moe opovrgnuti. Posredi su psihike injenice koje logika moe previdjeti, ali ne i eliminirati. S time u vezi, Tertulan se ve pozvao, posve opravdano, na svje-doanstvo due. U svome djelu De testimonio animae on kae:

Ta svjedoanstva due jednostavna su kao i istinita, slo-ena kao i jednostavna, jednostavna kao i sloena, prirodna kao i jednostavna, boanska kao i prirodna. Miljenja sam da se nikome tko promilja veliajnost Prirode, odakle proizlazi vjerodostojnost due, ona ne mogu initi budalastima i smi-jenima. to je doputeno gospodarici, zadatak je uenika. Priroda je gospodarica, a dua uenik. to jedna poduava ili druga naui dano im je od Boga koji je, uistinu, Gospodar i gospodarici samoj. to je god dua kadra zamisliti o svome prvom uitelju, o tome ti je mogue prosuivati iz due koja je u tebi. Osjeaj ono to te tjera da osjea, razmiljaj o onome to je u pretkazanjima tvoj prorok; u znakovima tvoj augur; u dogaajima koji e te zadesiti tvoj vidovnjak. udo je da, budui dana od Boga, ona moe ljudima biti vodi! Jednako je udno da poznaje Onoga od kojega je dana!

Poao bih jo dalje i kazao kako su iskazi sadrani u Svetom pismu takoer iskazi due, ak i uz rizik da mi se zamjeri na psihologizmu. Iskazi svjesnoga uma lako mogu biti zamagljivanja i opsjene, lai ili proizvoljne tvorevine, no to nipoto ne vredi za iskaze due. Oni uvek nadila-

11

L

ze um, budui da upuuju na zbiljnosti i nadilaze svest. Ti entia predstavljaju arhetipove kolektivnog nesvjesnog i prethode idejnim kompleksima u obliku mitolokih moti-va. Ideje te vrste nisu izmiljene, nego ulaze u polje unu-tarnje percepce kao gotovi proizvodi, primjerice u sno-vima. Oni su spontani fenomeni, nepodloni naoj volji, stoga je opravdano pripisivati im stanovitu autonomu. Oni nisu samo objekti, nego i subjekti s vlastitim zakoni-ma. Sa stajalita svesti, mogli bismo ih, naravno, opisa-ti kao objekte, pa ak i donekle objasniti, upravo kao to moemo donekle opisati i objasniti ivo ljudsko bie. No, tada nam valja zanemariti njihovu autonomu. Uzimajui to u obzir, prisiljeni smo tretirati ih kao subjekte, drugim reima moramo prihvatiti da posjeduju spontanost i svr-hovitost, ili svojevrsnu svest i slobodnu volju. Proma-tramo njihovo ponaanje i razmatramo njihove iskaze. To dvojno stajalite koje smo prisiljeni usvojiti spram svakog relativno neovisnoga organizma ima, naravno, dvojak re-zultat. S jedne strane, ono mi govori to ja inim objektu, a s druge to objekt ini (mogue meni). Oito je da e taj neizbjean dualizam stvoriti stanovitu zbrku u umovima mojih itatelja, osobito stoga to emo se u onome to sle-di baviti arhetipom Boanstva.

Nae li se koji od mojih itatelja u kunji da pridoda apologetsko samo slikama Boga kakve mi zamiljamo, smjesta e se sueliti s iskustvom koje pokazuje izvanre-dnu i nedvojbenu numinoznost tih slika. Uinkovitost (mana) tih slika tolika je da one ne izazivaju samo osjeaj za Ens realissimum,* nego su sposobne uvjeriti da ga doi-

* (lat.) Najzbiljske bie. Nap. prev.

12

L

sta izraavaju i uspostavljaju kao injenicu. To raspravu dodatno oteava, moda i posve onemoguava. Ustvari, nemogue je nekome demonstrirati Boju zbiljnost, izuzev posredstvom slika koje su se spontano iznjedrile ili sankti-cirale kroz predaju, i u psihiku narav i uinkovitost prostoduan ovjek nikada ne odvajao od njihova nespo-znatljivog metazikog ishodita. On odmah izjednaava uinkovitu sliku s transcendentalnim X-om na koji slika upuuje. Opravdanost toga postupka ini se razvidnom, te se ne smatra problemom toliko dugo dok se iskazi relige ne ponu ozbiljno propitkivati. No, ukae li se prigoda za kritiku, valja upamtiti da su slika i iskaz psihiki procesi razliiti od njihova transcendentalnog objekta. One ga ne odreuju, nego tek na nj upuuju. U kraljevstvu psihikih procesa kriticizam i diskusa nisu samo dopustivi, nego i neizbjeni.

U onome to sledi usudit u se na upravo takvu ra-spravu, na takvo pomirenje stanovitih religskih predaja i ideja. Budui da u se baviti numinoznim imbenicima, pred izazovom se ne nalaze samo moji osjeaji, nego i moj intelekt. Ne mogu, stoga, zauzeti hladno i objektivno gle-dite, nego svojoj emocionalnoj subjektivnosti moram do-pustiti da govori, elim li opisati to osjeam kada itam odreene biblske knjige, ili kada se prisjeam svojih doj-mova vezanih uz nauk vjere. Ne piem kao bibliar (to i nisam), nego kao laik i lenik koji je imao ast zaroniti duboko u psihiki ivot mnogih ljudi. Ono to izraavam predstavlja ponajpre moje osobno gledite, no isto sam tako uvjeren da govorim u ime mnogih koji su imali slina iskustva.

Odg

ovor

Jobu

15

K J predstavlja prekretnicu u dugoj pove-sti boanske drame. U doba kada je knjiga pisana ve su postojala mnoga svjedoanstva koja su davala proturje-nu sliku Jahvea sliku Boga koji ne znao za umjerenost emoca i koji je patio upravo od takvoga nedostatka mjere. On sm je priznao da su ga izjedali gnjev i ljubomora te da mu je ta spoznaja bila bolna. U njemu je pronicavost bila zdruena s tupou, njenost s okrutnou, kreativna mo s unitavalakom. Sve je bilo ondje, a niti jedna od tih osobina ne predstavljala prepreku za drugu. Takvo je stanje zamislivo bilo u sluaju nepostojanja mislee sve-sti, ili kada je sposobnost razmiljanja tek mlaka i vie ili manje sluajna pojava. Takvo se stanje moe opisati samo kao amoralno.

Kako su starozavjetni ljudi osjeali prema svome Bogu poznato nam je iz biblskoga svjedoanstva. No, ovdje se ne bavim time, nego nainom na koji se moderan ovjek kranske provenence sueljava s boanskom tamom koja se otkriva u Knjizi o Jobu, te kakav uinak ona ima na njega. Ne kanim ovdje iznositi hladnu i sterilnu egzege-zu koja pokuava biti pravedna spram svake pojedinosti, nego isto subjektivnu reakcu. Nadam se da u tako go-voriti u ime mnogih koji osjeaju jednako kao ja, i izrazi-ti osjeaj strave koji spektakl sirova boanskog divljatva izaziva u nama. ak i ako u Boanstvu ima patnje i unu-

U

16

U

tarnjega razdora, oni su do te mjere nepromiljeni i moral-no jalovi da u nama ne pobuuju ba nikakvo suosjeanje ili razumevanje. Doista, oni su izvori jednako nepromi-ljenoga izljeva afekta i tinjajue gorine koja bi se mogla usporediti s gnojnom ranom. Upravo kao to postoji tajna veza izmeu rane i oruja, tako i afekt odgovara nasilnosti ina kojeg je prouzroio.

Knjiga o Jobu predstavlja paradigmu stanovitoga Bo-jeg iskustva koje je danas od osobitoga znaaja za nas. Ta iskustva dolaze iznutra i izvana te ih je beskorisno tumaiti racionalno, umanjujui ih tako apotropejskim sredstvima. Mnogo je bolje prihvatiti afekt i podvrgnuti se njegovu nasilju nego ga pokuavati izbjei svakovrsnim intelektualnim trikovima i emotivnim vrednosnim su-dovima. Premda ustupajui mjesto afektu ovjek opona-a bezuman in koji ga je izazvao, postajui kriv za istu pogreku, upravo je svrha nasilja prodreti u ovjekovu sr i podvrgnuti ga svome djelovanju. Ono mora izvriti utjecaj, u protivnome ovjek nee osjetiti njegov pun ui-nak. No, ovjek bi trebao znati, ili bi trebao nauiti ono to je na nj izvrilo utjecaj, jer e sljepou nasilja i afekta tako transformirati u znanje.

Stoga u u onome to sledi neustraivo i okrutno izra-ziti svoj afekt i na nepravdu odgovoriti nepravdom, kako bih shvatio zato je Job bio ranjen i kakve je to posljedice imalo za Jahvu i ovjeka.

17

A Job odgovori Jahvi i ree:Odve sam malen: to da odgovorim?Rukom u svoja zatisnuti usta.Re rekoh neu vie zapoeti;rekoh dve al neu nastaviti.

Doista, u neposrednoj prisutnosti neopisive stvarala-ke moi, to je jedini mogui odgovor za svjedoka kojemu svaki ud drhti u stravi od gotovo posvemanjega unite-nja. to bi drugo mogao odgovoriti napola satrt ljudski crv koji se koprca u praini? Unato svojoj alosnoj malenkosti i slabosti, taj ovjek zna da je suoen s nadljudskim biem koje je najlake izazvati na osobnoj razini. On takoer zna da je mnogo bolje uzdrati se od promiljanja o moralu i ne spominjati stanovite moralne imperative koji bi, napo-sljetku, morali vrediti za Boga.

Jahvina pravda se slavi, stoga je za pretpostaviti da bi Job svoje pritube i prosvjede mogao izneti pred nje-ga kao pravednoga suca. No, on dvoji o toj mogunosti. Kako da pred Bogom ovjek ima pravo?" A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj slua.# Ako je na pravdu, tko e njega na sud?$ On bez razloga moje rane umnoava.% Nevina i grenika on dokonava.

P

18

O J

I bi smrtni kad bi odjednom ub... ali on se ruga nevolji nevinih.& Jer znadem, kae Job Jahvi, da me ti ne dri nevinim.' Kad bih i snenicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, u veu bi me neist opet gurnuo, i moje bi me se gnuale haljine!, Ne ovjek ko ja da se s njime pravdam, i na sud da idem s njim se parniiti.,, Job eli Jahvi objasniti svoje stajalite, izneti svoju pritu-bu, stoga mu kae: Znade dobro da sam neduan i da ruci tvojoj izmaknut ne mogu., Zato, zborit moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izloiti.," Nade dru-ge nemam ve da pred njim svoje dranje opravdam.,# U svoje sam pravo uvjeren.,$ Jahve bi ga trebao pozvati preda se i objasniti mu svoj postupak, ili mu barem dopu-stiti neka izloi svoj sluaj. Pravilno ocenivi nesrazmjer izmeu ovjeka i Boga, Job pita: Zato strahom mui list vjetrom progonjen, zato se na suhu obara slamicu?,% Bog mu je uinio zlo, ali pravde nema., Bog mu pravdu krati.,& Nedunost svoju do zadnjeg daha branim. Pra-vde svoje ja se drim, ne putam je.,' Jobov drug, Elihu iz Buza, ne vjeruje u Jahvinu nepravdu. Odista, Bog zla nikada ne ini, niti Svesilni kad izvre pravo. Nelogino je da svoje miljenje temelji na Bojoj moi: Onog koji kae kralju: Nitkove! a odliniku govori: Zlikove!, Koji ne spram knezovima pristran, i jednak mu je ubog i mo-gunik. Ali Job ostaje nepoljuljane vjere, izrekavi vanu istinu: Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje lu: o da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko to smrtnik brani svojega blinjega." I jo: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj ivi i posljednji e on nad zemljom ustati.#

19

P

Te rei jasno pokazuju da Job, unato svojim sumnja-ma u to moe li ovjek biti pravedan pred Bogom, ipak teko naputa ideju o susretu s Bogom po pitanju pravde i, posljedino, morala. Jer, unato svemu, on ne moe napu-stiti vjeru u boansku pravednost i teko prihvaa spozna-ju da boanska proizvoljnost kri zakon. S druge strane, on mora priznati da mu je zlo i nepravdu uinio sm Jahve. Job ne moe porei da se usprotivio Bogu koji uope ne haje za moral, niti ga obvezuje bilo koji oblik etike. Jobova je veliina moda upravo u tome da suoavanje s tim pro-blemom ne rui njegovu vjeru u Boje jedinstvo. On jasno uvia da je Bog unutar sebe rastrgan u tolikoj mjeri da je on, Job, posve uvjeren kako e u Bogu pronai pomagaa, odvjetnika protiv Boga. Koliko je uvjeren u zlo u Jahvi, toliko je uvjeren i u dobro u njemu. Ne moemo oekivati da e ljudsko bie koje nam ini zlo istodobno biti i na dobroinitelj. No, Jahve ne ljudsko bie: on je ujedno i progonitelj i pomaga, a oba su njegova aspekta jednako stvarna. Jahve ne podeljen, nego je on antinoma uku-pnost unutarnjih suprotnosti to predstavlja nuan uvjet za njegov veliajan dinamizam, njegovo sveznanje i sve-mo. Zbog te spoznaje Job je ustrajan u svojoj nakani da pred Bogom svoj razlog izloi, tj. da mu pojasni svoje sta-jalite, jer je, neovisno o njegovu gnjevu, Jahve istodobno i ovjekov odvjetnik protiv sebe samoga, kada ovjek preda nj iznosi svoju pritubu.

No, Jobova spoznaja ne predstavlja jedinstven primjer Jahvine amoralnosti. Njegova neuraunljivost i ruilaki izljevi gnjeva poznati su od pamtiveka. Jahve se pokazao ljubomornim braniteljem morala, osobito osjetljivim na pravdu. Stoga je oduvek bio slavljen kao pravedan, to

20

O J

mu je, ini se, bilo veoma vano. Zahvaljujui toj okolnosti, ili pre osobitosti, Jahve je imao osobnost koja se od one kakva arhajskoga kralja razlikovala tek po razmjeru. Nje-gova ljubomorna i zapaljiva narav, sumnjiavo zavirivanje u nevjerna srca ljudi i istraivanje njihovih najdubljih taj-ni, iznudili su osoban odnos izmeu njega i ovjeka, koji ne imao druge nego osjetiti se osobno pozvanim od Boga. Bila je to temeljna razlika izmeu Jahvea i oca svevladara Zeusa koji je dobroudno i pomalo rezervirano dopustio univerzumu da ivi po svome, kanjavajui samo poreme-ene. Zeus ne moralizirao, nego je vladao posve instinkti-vno. Od ljudskih je bia zahtevao samo duno prinoenje rtvi. Ne elio imati nita sa ljudskim biima jer za njih ne imao planova. Otac Zeus zasigurno predstavlja lik, ali ne i linost. S druge strane, Jahve je bio zainteresiran za o-vjeka. Ljudska su bia za nj bila od prvorazredna znaaja. Trebao ih je kao to su ona trebala njega, urno i osobno. Zeus je mogao udarati gromovima i munjama, ali samo po beznadno rastrojenim pojedincima. On ne imao nita protiv ovjeanstva kao cjeline, no ovjeanstvo ga i ne pretjerano zanimalo. Jahve se, meutim, mogao beskrajno uzrujati u pogledu ovjeka kao vrste i ljudi kao pojedina-ca, ako se nisu ponaali prema njegovim eljama ili oeki-vanjima, i ne razmiljajui da je u svojoj svesilnosti mogao lako stvoriti neto bolje od loe grnare.

S obzirom na tu snanu osobnu povezanost s izabra-nim narodom, bilo je za oekivati da e ona iznjedriti for-malni savez koji e se proiriti i na odreene pojedince, primjerice na Davida. Prema Psalmu &', Jahve je rekao Da-vidu sljedee:

21

P

Njemu u sauvati doveka naklonost svojui Savez svoj vjeran....neu povrediti Saveza svojegai neu porei obeanja svoga.Jednom se zakleh svetou svojom:Davida prevariti neu.$

Pa ipak, zbilo se da je on koji je tako ljubomorno bdio nad ispunjenjem zakona i ugovora prekrio vlastitu prise-gu. Moderan ovjek sa svojom osjetljivom savjeu toga bi trenutka vidio kako se pred njim otvara crn ponor, jer je najmanje to od Boga oekuje to da ovaj bude superiorni smrtniku, u smislu da bude bolji, uzvieni, plemeniti, a ne u smislu moralne protenosti i nepouzdanosti koje ne prezaju niti od krivokletstva.

Naravno, arhajskoga boga ne bismo smjeli optereiva-ti zahtjevima moderne etike. Ljudi iz davnina vidjeli su stvari u posve drukem svjetlu. U njihovim je bogovima bilo apsolutno sve: prtali su od vrlina i poroka. Stoga ih se moglo kazniti, staviti u okove, obmanuti, okrenuti je-dne protiv drugih a da pritom ne izgube obraz, barem ne zadugo. Boanska prevrtljivost bila je toliko uobiajena za ovjeka toga doba da se ovaj u tome pogledu ne pretje-rano uznemiravao. S Jahveom je stvar bila druka, jer je on, na temelju osobne i moralne veze, na samome poetku preuzeo znaajnu ulogu u religskom odnosu. U takvim okolnostima krenje sporazuma ne predstavljalo samo osobnu, nego i moralnu povredu. To je vidljivo iz Davido-va odgovora Jahvi:

22

O J

Ta dokle e, Jahve? Zar e se uvek skrivati?Hoe li gnjev tvoj ko oganj gorjeti?Sjeti se kako je kratak ivot moj,kako si ljude prolazne stvorio!...Gdje li je, Jahve, tvoja dobrota iskonskakojom se Davidu zakle na vjernost svoju?

Da su te rei bile upuene ljudskome biu, one bi gla-sile otprilike ovako: Za Boga, ovjee, saberi se i prestani biti takav bezuman divljak! Doista je groteskno tako se e-stiti kada je djelomice tvoja krivica to sjeme koje si posao nee proklati. Nekada si bio prilino razuman i dobro brinuo o vrtu koji si zasadio, a koji sada gazi.

Naravno, na se sugovornik nikada ne bi usudio svadi-ti sa svojim svemoguim partnerom o tom krenju spora-zuma. On i predobro zna kakvu bi nevolju na se navukao kada bi on bio taj koji je prekrio sporazum. Budui da bi ga sve ostalo dovelo u smrtnu opasnost, on se mora uzdi-i na uzvienu razinu promiljanja. Na taj se nain, a da to ni sm ne zna i ne eli, pokazuje superiornim svome boanskom partneru, kako u intelektualnom tako i u mo-ralnom pogledu.

Jahve ne uvia da mu se ugaa, jednako kao to ne razume zato ga stalno slave kao pravednog boga. Od svoga naroda uporno zahteva da ga slavi i uzdie na sve mogue naine, s oitom svrhom da po svaku cenu ostane blagonaklon.

Karakter koji nam se tako otkriva odgovara linosti koja kroz svoj odnos s objektom samu sebe uvjerava da postoji. Takva ovisnost o objektu je apsolutna kada su-

23

P

bjekt ne posjeduje nikakvu sposobnost samopromilja-nja, odnosno nema nikakav uvid u sebe. Kao da postoji samo na temelju injenice da ima objekt koji ga uvjerava u njegovu zbiljnost. Da je Jahve, kao to bismo oekivali od razumna ljudskog bia, doista bio svjestan sebe, on bi barem okonao panegirike svojoj pravednosti. No, on je previe nesvjestan da bi bio moralan. Moralnost pretpo-stavlja svjesnost. Time ne mislim da je Jahve nesavren ili zao, poput kakva gnostikog demurga. On je sve u svo-joj ukupnosti, stoga je, meu ostalim, i ista pravednost, kao i njezina ista suprotnost. Takvoga bismo ga trebali zamisliti elimo li oblikovati jedinstvenu sliku njegova ka-raktera. Valja nam samo imati na umu da je ono to smo ocrtali tek antropomorfna slika koju ne moemo niti lako vizualizirati. Iz naina na koji se boanska narav izraava uviamo da pojedine osobine nisu u dovoljnoj mjeri me-usobno povezane, posljedica ega je da se one rasipaju u meusobno proturjena djelovanja. Primjerice, Jahve ali to je stvorio ljudska bia, premda je u svome sveznanju morao znati to e se s njima dogoditi.

Odg

ovor

Jobu

25

D

B S$ zaviruje u sva srca, a Jahvi-ne oi streljaju po svoj zemlji,& za sugovornika iz &'. Psalma je i bolje da ne previe svjestan neznatne moralne superiornosti nad mnogo nesvjesnim Bogom. Bolje mu je ostati u mraku, jer Jahve ne sklon kritikoj misli koja u svakom sluaju umanjuje potovanje koje mu se nuno mora iskazivati. Ma koliko svemir grmio od njegove moi, temelj njegova postojanja je proporcionalno klimav, jer za-hteva svjesno promiljanje kako bi to postojanje bilo zbilj-sko. Postojanje je zbiljsko samo kada ga je netko svjestan. Upravo stoga Stvoritelj treba svjesnoga ovjeka, premda bi ga zbog vlastite posvemanje nesvjesnosti elio spre-iti da postane svjestan. To je takoer razlog zbog kojeg je Jahvi potrebno povlaivanje male skupine ljudi. Moe-mo zamisliti to bi se dogodilo da ta skupina odjednom odlui zaustaviti aplauz: izljev slepog, ruilakog gnjeva, a potom povlaenje u groznu samou i muku nepostoja-nja, nakon ega bi usledilo postupno buenje neizrecive udnje za neim to bi ga uinilo svjesnim sebe. Vjerojatno iz toga razloga sve uzviene stvari, ak i ovjek pre nego to postane kanal, imaju dirljivu, maginu ljepotu, jer je na svome poetku svaka stvar od svoje vrste najdragocjeni-

26

O J

ja, najpoeljna, najnjena stvar na svetu, budui da je ona misao bezgranine ljubavi i dobrote Stvoritelja.

S obzirom na nedvojbenu grozotu boanskoga gnjeva, i u doba kada su ljudi dobro znali to znai Strah Boji, bilo je za oekivati da e ovjekova neznatna prednost ostati nesvjesna. Jahvu kojemu su, meu ostalim, nedo-stajali i biografski prethodnici (njegova izvorna veza s Elohimom odavno je pala u zaborav), njegova je mona osobnost uzdigla iznad svih neidovskih numina i imu-nizirala ga protiv utjecaja koji je tekom nekoliko stoljea potkopavao autoritet poganskih bogova. Upravo su po-jedinosti njihovih mitolokih biograja postale njihovim neprateljima, jer je uz svoju rastuu sposobnost rasui-vanja ovjek te pripovesti poeo smatrati sve nerazu-mljivima i neudorednima. Meutim, Jahve ne imao ni podretla ni prolosti, izuzev svoga stvaranja sveta, ime je zapoela sva povest, te svoga odnosa s onim delom ovjeanstva ega je praoca Adama nainio na sliku svoju kao Anthroposa, prvobitnoga ovjeka, to je predstavljalo osobit in stvaranja. Jer, moemo tek pretpostaviti da su i druga ljudska bia koja su takoer postojala u to doba bila najpre oblikovana na grnarskom kotau, zajedno s raznim vrstama zveri i stoke naime, ona ljudska bia meu kojima su Kajin i et izabrali svoje ene. Ako je tko nesklon toj zamisli, jedina mogunost koja preostaje jo je skandalozna, naime da su se enili svojim sestrama (za to u tekstu nema dokaza), kao to je naslutio lozof Karl Lamprecht jo krajem ,'. stoljea.

Osobita providnost koja je izdvojila idove iz boan-skim peatom obiljeenoga dela ovjeanstva, uinila je taj narod izabranim, opteretivi ga na samome poetku

27

D

tekim jarmom. Kao to se obino dogaa s takvim tere-tom, idovi su ga posve razumljivo pokuali izbjei na sve mogue naine. Budui da je narod koristio svaku priliku za beg, a Jahve je smatrao kljunim denitivno vezati taj nezamjenjiv predmet (koji je uinio bogolikim upravo za tu svrhu) uza se, predloio je patrarhu Noi sklapanje spo-razuma izmeu sebe s jedne strane, i Noe, njegove djece i svih njihovih ivotinja, pripitomljenih i divljih, s druge strane sporazuma koji je objema stranama obeavao ko-risti. Kako bi osnaio taj ugovor i ouvao ga svjeim u sje-anju, uveo je dugu kao zalog saveza. Ne bilo lako odo-ljeti kunji da takvu nakupinu oblaka iskoristi za pokusni potop, stoga je bila dobra ideja povezati je sa znakom koji e pravodobno upozoriti na moguu katastrofu.

Unato tim mjerama opreza, savez se raspao s Davi-dom, u dogaaju o kojemu postoji pismeno svjedoanstvo i koji je rastuio nemali broj pobonih to su, proitavi ga, poeli intenzivne razmiljati. Gorljivo itajui Psalme, promiljeni ljudi nisu bili sposobni probaviti &'. Psa-lam. Kako bilo, kobnu posljedicu krenja saveza ne bilo mogue spreiti.' Povesno je mogue da su ta razmatra-nja utjecala na autora Knjige o Jobu.

Knjiga o Jobu postavlja toga pobona i estita ovjeka, kojega je Gospodin tako teko unesreio, na jarko osve-tljenu pozornicu gdje svoj sluaj predstavlja oima i ui-ma sveta. Zapanjujue je s kojom lakoom, upravo be-zumno, Jahve podlee utjecaju jednoga od svojih sinova, sumnjajuoj misli," postavi nesiguran u Jobovu vjernost. Zbog svoje osjetljivosti i nepovjerljivosti sama mogunost sumnje bila je dostatna da ga razgnjevi i potakne onu oso-bitu dvolinost koju je ve iskazao u edenskom vrtu, kada

28

O J

je prvim roditeljima pokazao stablo spoznaje dobra i zla, istodobno im zabranivi da sa njega jedu. Na taj je nain ubrzao Pad, koji oito nikada ne planirao. Slino tome, njegov vjerni sluga Job bio je podvrgnut okrutnoj moral-noj kunji, posve bezrazlono i bez ikakve svrhe, prem-da je Jahve bio uvjeren u Jobovu vjernost i postojanost, a mogao se, dapae, u to uvjeriti i izvan svake sumnje da se samo utekao vlastitu sveznanju. Zato je onda uope na-metnuta kunja nemonom stvoru i zato oklada bez uloga s bezobzirnim klevetnikom? Doista, lakoa s kojom Jahve preputa svoga vjernog slugu zloduhu i bez ustruavanja ili milosti ga puta da padne u ponor tjelesnih i moral-nih patnji nipoto ne predstavlja prosvjetljuju postupak. S ljudskoga stajalita, Jahvino je ponaanje toliko gnusno da se moramo zapitati ne postoji li moda iza svega neki skriven motiv. Ima li Jahve neki skriven otpor spram Joba? To bi objasnilo njegovo poputanje Sotoni. No, to ima ovjek, a da Bog to nema? Zbog svoje malenkosti, nezna-tnosti i nemoi u odnosu na Svesilnoga, on ima, kao to smo ve napomenuli, neto razvenu svest temeljenu na promiljanju o sebi samome. Kako bi preivio, on uvi-jek mora imati na umu svoju nemo. Bog nema potrebe za takvim samopropitkivanjem, budui da za nj ne postoji nepremostiva prepreka koja bi ga prisilila na oklevanje i promiljanje sebe samoga. Je li se u Bogu javila misao o tome da je svjetlo u ovjeku neusporedivo manje, ali kon-centrirane od svjetla Jahvina? Takva ljubomora mogla bi objasniti njegovo ponaanje. Bilo bi posve shvatljivo da je takvo neoekivano skretanje od denice pukoga stvo-renja izazvalo njegove boanske sumnje. Ljudska su se bia preesto ponaala protivno pravilima. ak i njegov

29

D

pouzdani sluga Job mogao je neto skrivati u rukavu. ... Odatle Jahvina iznenaujua spremnost da, unato vlasti-toj prosudbi, poklekne pred Sotoninim klevetama.

Job je smjesta bio lien svojih stada, sluge su mu bile poklane, sinovi i keri pobeni pavicom, a on sm bio je pogoen boleu i doveden na rub smrti. Kako bi ga se po-sve liilo spokoja, njegova ena i stari drug okrenuli su se protiv njega, svi redom govorei pogrene stvari. Njegova opravdana prituba ne naila na odjek kod suca toliko slavljenog zbog svoje pravednosti. Jobovo je pravo odbe-no kako nita ne bi ometalo Sotoninu igru.

Valja imati na umu da se ovdje zlodjela brzo izmjenju-ju: pljaka, ubojstvo, umiljajno nanoenje tjelesne ozljede i uskraivanje pravednoga suenja. To dodatno pogorava injenica da Jahve ne pokazuje nikakvu milost ili suosjea-nje, nego samo bezobzirnost i okrutnost. Nesvjesnost ga ne opravdava, budui da je oito prekrio barem tri od de-set zapovedi koje je dao na brdu Sinaj.

Jobovi drugovi ine sve kako bi produbili njegove mo-ralne patnje umjesto da onome kojeg je Bog perdno napustio prue svoju toplu podrku, oni i odvie ljudski to e rei na najgluplji mogui nain moraliziraju i snuuju mu lice. Tako mu uskrauju ak i posljednju utjehu ljudske suosjeajnosti i razumevanja, stoga se ne moemo oteti dojmu da je posredi opa zavjera.

Ne posve jasno zato su Jobove muke i boanska oklada iznenada prekinute. Besmislena se patnja mogla nastaviti sve do Jobove smrti. Meutim, valja nam obratiti pozornost na pozadinu zbivanja. Naime, mogue je da je iz te pozadine izronilo neto kao kompenzaca za Jobove nezasluene jade neto spram ega Jahve, ak i da je za to

30

O J

znao, ne mogao ostati ravnoduan. Bez Jahvina znanja i protivno njegovim nakanama, izmueni, premda neduni Job tiho se uzdignuo do vrhunske spoznaje Boga koju ni Bog sm o sebi ne posjedovao. Da se Jahve utekao svome sveznanju, Job ne bi stekao tu prednost. Dapae, mnogo se toga takoer ne bi zbilo.

Job uvia Boju unutarnju antinomu, i u svjetlu toga otkria njegovo znanje dosee boansku numinoznost. Mogli bismo pretpostaviti da mogunost za to lei u o-vjekovoj bogolikosti koju nipoto ne smemo traiti u ljudskoj morfologi. Sm Jahve spreio je taj prestup za-branivi pravljenje slika. Ustrajan u iznoenju svoga slu-aja pred Boga i bez ikakve nade da e biti sasluan, Job je vrsto ostao pri svome stvorivi tako upravo onu prepreku koja je prinudila Boga da razotkre svoju istinsku prirodu. U tome dramatinom klimaksu Jahve naglo prekida svoju okrutnu igru make i mia. No, ako je tko oekivao da e se njegov gnjev sada okrenuti protiv klevetnika, grdno se razoarao. Jahve i ne pomilja na to da svoga odmetnutog sina pozove neka poloi raun, niti mu pada na pamet da objanjenjem svojih postupaka Jobu prui barem moralnu zadovoljtinu. Umjesto toga, jezdei na olujama i gromo-vima svoje svemoi, on se prezrivo obraa ljudskome crvu reima:

Tko je taj koji reima bezumnimzamrauje boanski promisao?",

U svjetlu navedenih Jahvinih rei moramo se zapitati: Tko zamrauje koji promisao? Jedino to je ovdje mrano jest razlog zbog kojeg se Jahve okladio sa Sotonom. Job

31

D

nipoto ne taj koji je neto pomutio, a ponajmanje promi-sao, jer tome nema ni spomena u onome to sledi. Koli-ko moemo vidjeti, oklada ne sadri nikakav promisao, osim ako sm Jahve ne ponukao Sotonu u cilju uzdizanja Joba. Naravno, sve je to moralo biti predvieno u svezna-nju, te se re promisao moda odnosi na vjeno i apso-lutno znanje. Ako je tome tako, Jahvino se ponaanje ini jo neloginim i posve neshvatljivim, budui da je o tome mogao prosvetliti Joba, to bi naposljetku bilo pravedno i pravino. Takav scenar stoga drim nevjerojatnim.

e su rei bezumne? Pretpostavljam da Jahve ne mi-sli na rei Jobovih drugova, nego kori Joba. No, u emu je Jobova krivnja? Jedino za to ga se moglo kriviti je nje-gov nepopravljiv optimizam i vjera u boansku pravdu. U tome je pogreio, to dokazuju i Jahvine rei. Bog ne eli biti pravedan; on se tek razbacuje silom. Job to nikako ne mogao prihvatiti, jer je Boga drao moralnim biem. Nika-da ne sumnjao u Boju silu, ali se s druge strane nadao i milosti. Meutim, ve je ispravio svoju pogreku usta-novivi Boju proturjenost, ime je ujedno prepoznao i Boju pravednost i dobrotu. Teko je, stoga, govoriti o ne-dostatku uvida.

Odgovor na Jahvin gnjev je, dakle, sljedei: Jahve je taj koji zamrauje vlastiti promisao i koji ne posjeduje uvid. Obruava se na Joba i krivi ga za vlastita zlodjela: ovje-ku ne doputeno o njemu imati miljenje, a ponajmanje uvid koji ni sm ne posjeduje. Sedamdeset jednim stihom on proglaava svoju stvaralaku mo ispaenoj rtvi koja sjedi u pepelu, grebe svoje rane krhotinama i puna joj je kapa nadljudskoga nasilja. Jobu odista ne potrebna dalj-nja prezentaca te moi. Jahve je u svome sveznanju mo-

32

O J

gao znati koliko su neprimjereni bili njegovi pokuaji za-straivanja u takvoj situaci. Lako je mogao vidjeti da Job i dalje vrsto vjeruje u njegovu svemo te da u nju nika-da ne posumnjao ili se poljuljao u svojoj odanosti. Sve u svemu, on je do te mjere neosjetljiv za Jobovu situacu da ne moemo ne posumnjati u neki skriven motiv koji mu je vani: Job je tek pozornica unutarnjega dalektikog procesa u samome Bogu. Iivljavanje na Jobu promauje svaku svrhu i cilj, te je razvidno da je Bog zapravo posve zaokupljen sobom. Prenaglaavanje Boje svemoi i veli-ine nema nikakva smisla u odnosu na Joba, kojemu sva-kako nisu potrebna daljnja uvjeravanja, dok ono postaje razumljivo kada je posredi sluatelj koji u njih sumnja. Ta sumnjajua misao je Sotona, koji se po zavretku svoje opake metre vratio u oinska njedra kako bi ondje na-stavio svoju podrivaku djelatnost. Jahve je morao uvidje-ti da je Jobova odanost ostala nepoljuljana i da je Sotona izgubio okladu. Takoer je morao uvidjeti da je, prihvaa-jui tu okladu, uinio sve to je bilo u njegovoj moi kako bi svoga vjernog slugu natjerao da poklekne, ne usteui se ak ni od itava niza zloina. Pa ipak, u njemu se ne zainje kajanje, a osobito ne moralni zazor, nego mrana misao koja propitkuje njegovu svemo. Na to je osobito osjetljiv, jer sila je izvanredan argument. No, sveznanje zna da se silom nita ne postie. Spomenuta misao odno-si se, naravno, na veoma neugodnu injenicu da se Jahve dao zbuniti od Sotone. Tu svoju slabost Jahve ne posve osvestio, budui da prema Sotoni pokazuje izvanrednu snoljivost i obzirnost. Sotonina je spletka oito hotimice zanemarena na Jobovu tetu.

33

D

Sreom, dok su se zla nizala, Job je ustanovio da nitko ne spomenuo njegovo pravo. Nadalje, shvatio je da je po-tezanje toga pitanja u danom trenutku bilo posve izlino, budui da Jahve, zaokupljen svojim poslovima, oito ne pokazivao ni najmanje zanimanje za njegov sluaj. Sotona je, takorei, morao nestati iz prie, stoga je bilo najbolje ba-citi sumnju na Joba kao ovjeka podrivakih ideja. Problem je tako prebaen na drugi kolosek, a epizoda sa Sotonom zaboravljena i zakopana u nesvjesnom. Promatrau ne posve jasno zato se predstava vrhunaravne sile uprizoru-je za Joba, kada je ona dovoljno velianstvena i dojmljiva da bi uvjerila i iru publiku, a povrh svega samoga Jahvea, u njegovu nenadvladivu mo. Ne znamo uvia li Job da Jahve takvim ponaanjem vri nasilje nad vlastitim sve-znanjem, no njegova utnja i pokornost ostavljaju brojne mogunosti otvorenima. Job nema drugoga izbora nego povui svoj zahtjev za pravdom, stoga odgovara reima navedenima na poetku: Rukom u svoja zatisnuti usta.

U njega nema ni traga mentalnoj rezervaci zapra-vo, njegov odgovor odstranjuje svaku sumnju u potpunu i bespogovornu pokornost boanskoj sili. I najsitniavi tiranin bi s time bio zadovoljan i siguran da se njegov slu-ga pa makar od samoga straha, ako ne zbog neupitne odanosti nee jo dugo usuditi ni pomisliti na neto to se gospodaru ne bi svidjelo.

Veoma je udno da Jahve takvo to ne zamjeuje. On je posve slep za Joba i njegovu nevolju. ini se kao da umjesto Joba ima drugoga nepratelja, nekoga moneg i vredneg izazova. To je oito iz njegova dvaput ponovlje-na poziva:

34

O J

Bokove svoje opai ko junak:ja u te pitat, a ti me poui.

Valjalo bi nam odabrati upravo groteskne primjere kako bismo ilustrirali nesrazmjer izmeu dvaju protivni-ka. Jahve u Jobu vidi neto to ne bismo pripisali ovjeku, nego Bogu, odnosno jednakost po moi, zbog ega je oku-pio celu svoju silnu maineru i paradirao njome pred neprateljem. Jahve je Jobu pokazao svoju sumnjiavu stranu koja mu je odvratna jer je njegova i koja ga smjerno i kritiki motri. On je se boji, jer jedino sueljavanje s neim zastraujuim doputa uvid u neu snagu, domiljatost, hrabrost, nepobjedivost, itd. Ali, kakve to sve ima veze s Jobom? Vredi li lavu plaiti mia?

Jahve ne zadovoljan pobjedom u prvoj rundi. Job je odavna nokautiran, dok veliki nepratelj i duh lebdi nad nitavnim patnikom jo stoji uspravno. Stoga Jahve ponovno die svoju ruku:

Zar bi i moj sud pogaziti htio,okrivio me da sebe opravda?Zar ti miica snagu Boju ima,zar glasom grmjet moe poput njega?""

Premda nezatien, obespravljen i beznadno nemoan, ovjek za Jahvu predstavlja opasnost toliko veliku da sma-tra kako se na nj valja obruiti svim raspoloivim sredstvi-ma. Ono to Jahvi smeta razvidno je iz izazova pred koji stavlja shrvanoga Joba:

35

D

Ponositoga pogledaj, slomi ga,na mjestu satri svakoga zlikovca.U zemlju sve njih zajedno zakopaj,u mranu ih pozatvaraj tamnicu.Tada u i ja tebi odat hvaluto si se svojom desnicom spasio."#

Job je izazvan poput kakva boga. No, u suvremenoj metazici ne postoji deuteros theos, nedan drugi bog osim Sotone, kojega Jahve slua i koji na nj moe utjecati. Samo mu on moe staviti povez na oi, obmanuti ga i natjerati da teko oskvrne vlastiti kazneni zakon. Doista divljenja vredan protivnik, a s obzirom na blisko srodstvo, toliko kompromitirajui da ga se moralo najdiskretne sakriti do te mjere da ga je Bog sakrio u nesvjesnim predjelima svojih njedara. Umjesto njega, Bog je svoga jadnog slugu uinio baukom s kojim se morao boriti, u nadi da e izgo-nom stranoga protivnika u mranu tamnicu ostati nes-vjestan.

Scenograju toga zamiljenog dvoboja, dramaturgu i dojmljivu izvedbu pretpovesne menaere ne bismo dovoljno objasnili pokuamo li ih svesti tek na negati-van imbenik Jahvina straha od osvjeivanja i spoznaje koju ono donosi. Za Jahvu sukob postaje akutan kao po-sljedica novoga imbenika koji, meutim, ne skriven od sveznanja premda u ovome sluaju postojee znanje ne prati nikakav zakljuak. Novi imbenik je neto to se do tada ne zbilo u povesti sveta, neuvena injenica da se smrtan ovjek ne znajui i ne hotei svojim moralnim postupcima uzdigao iznad zvezda na nebesima, te je s

36

O J

takvoga poloaja mogao promatrati Jahvina lea, bezdani svet krhotina."$

Zna li Job to je vidio? Ako zna, dovoljno je lukav i bi-star da o tome uti. No, njegove rei govore poput tisuu knjiga:

Ja znadem, mo je tvoja bezgranina:to god naumi, to izvesti moe."%

Uistinu, Jahve moe sve i doputa si sve ni ne trepui, ostajui nesvjestan na ovjekov raun. Razbacuje se svo-jom stranom silom i donosi zakone koji mu ne znae ni koliko crno ispod noktu. Ubojstvo i pokolj za nj su trice, no katkada igra ulogu feudalnoga gospodara koji se veli-koduno iskupljuje svome kmetu za pustoenje njegovih polja. Izgubio si svoje sinove i keri? Nita zato, dat u ti nove i bolje.

Job nastavlja (nedvojbeno pognute glave i drhtavoga glasa):

Tko je taj koji reima bezumnimzamrauje boanski promisao?Govorah stoga, ali ne razumjeh,o udesima meni neshvatljivim.O, posluaj me, pusti me da zborim:ja u te pitat, a ti me poui.Po uvenju tek poznavah te dosad,ali sada te oi moje vidjee.Sve rei svoje zato ja poriemi kajem se u prahu i pepelu."

37

D

Job lukavo preuzima Jahvine otre rei i baca se pre-da nj doista poput poraenoga protivnika. Premda se do-imlju naivnima, Jobove se rei mogu shvatiti i dvosmi-sleno. On je nauio lekcu i iskusio divne stvari koje ne lako pojmiti. Jahvu je najpre poznavao po uvenju, ali sada je dobio uvid koji nadmauje Davidov u njegovu zbilju pouku koju valja upamtiti. Pre je bio naivan, te je vjerojatno Boga smatrao dobrim, milostivim vladarom i pravednim sucem. Zamiljao je savez kao pravnu stvar, drei da prema tome svaka ugovorna strana moe zahti-jevati ostvarenje svojih prava; da e Bog biti vjeran i odan, ili barem pravedan, te da e sudei prema Deset zapovi-jedi drati do nekih etikih vrednota ili se barem osjeati obveznim spram vlastita pravnog stajalita. No, Job je na svoje zaprepatenje otkrio da Jahve ne ovjek, nego da je u nekim pogledima i manje od ovjeka, odnosno da je upravo ono to Jahve kae o Levatanu (krokodilu):

I na najvie on s visoka gleda,kralj je svakome, i najponosnim."&

Nesvjesno ima ivotinjsku narav. Poput svih starih bo-gova, Jahve svoj ivotinjski simbolizam nedvojbeno teme-lji na mnogo starim egipatskim teriomorfnim bogovima, osobito na Horusu i njegovim etirima sinovima. Od etiri Jahvine ivotinje samo jedna ima ljudsko lice. To je vjeroja-tno Sotona, koji kumuje ovjeku kao duhovnom biu. Eze-kielovo vienje pripisuje tri etvrtine ivotinjske i jednu etvrtinu ljudske prirode ivotinjskome boanstvu, dok gornje boanstvo, ono na prestolju od sara, tek nali-kuje ovjeku."' Taj simbolizam objanjava Jahvino pona-

38

O J

anje koje je, s ljudskoga gledita, posve neprihvatljivo. To je ponaanje nesvjesnoga bia kojemu se ne moe suditi sa stajalita morala. Jahve je fenomen, a ne ljudsko bie.#

Takvo bismo znaenje lako mogli pripisati Jobovim re-ima. No, kako bilo, Jahve se naposljetku smirio. Terapeut-ska mjera bespogovornoga prihvaanja jo se jednom po-kazala uinkovitom. Pa ipak, Jahve je jo pomalo nervozan radi Jobovih pratelja, jer o njemu nisu pravo govorili.#, Smeno je da se njegov kompleks sumnje protee na tu konzervativnu i pomalo sitniavu staru gospodu, kao da je njihovo miljenje bilo od velika znaaja. Ali injenica da ljudi uope misle, osobito o njemu, izluivala ga je i elio je tome nekako stati na kraj. Bilo je to previe nalik onome ime ga je njegov sin razmetni uvek trovao, udarajui ga tako u najbolnu toku. Bezbroj je puta ve gorko zaalio zbog svojih nepromiljenih izljeva gnjeva!

Ne moemo se oteti dojmu da se Sveznanje polako primie spoznaji, te da mu preti uvid koji sa sobom nosi opasnost od samounitenja. Sreom, Jobova posljednja izjava sroena je tako da sa stanovitom sigurnou moe-mo pretpostaviti da je stvar konano reena.

Meutim, kao kor te velike tragede koja do danas ne izgubila na vitalnosti, mi nismo posve spremni doneti takav zakljuak. Naemu modernom senzibilitetu nipoto ne oito da je Jobovom poniznou pred velianstvom boanske prisutnosti i njegovom mudrom utnjom odgo-voreno na zagonetku oklade s Bogom koju je zakuhao so-tonski deran. Job ne dao nikakva odgovora, nego je tek prilagodio svoju reakcu. Time je pokazao zavidnu samo-disciplinu, ali ne dao nedvosmislen odgovor.

39

D

Uzmimo ono to je najoite moralnu nepravdu koju je Job pretrpio. Je li ovjek toliko bezvredan u Bo-jim oima da mu se ne moe naneti ak ni tort moral? To proturjei injenici da je Jahve ovjeka elio i da mu je oito vano govore li ljudi o njemu pravo ili ne. Njemu je potrebna Jobova odanost, do te mjere da se ne libi nie-ga u provedbi svoje kunje. Takav stav pripisuje ovjeku gotovo boanski znaaj, jer to bi u itavom svetu neto moglo znaiti nekome tko ima sve? Jahvina podvojenost s jedne se strane bezobzirno poigrava ljudskim ivotom i sreom, a s druge strane eli ovjeka za partnera stavlja potonjega u nemogu poloaj. U jednome trenutku Jahve se ponaa iracionalno poput kataklizme, u drugome pak udi biti voljen, aen, oboavan i slavljen kao pravedan. estoko reagira na svaku re koja sadri makar natruhu kritike, dok sm uope ne haje za vlastiti moralni zakon kada se njegova djela tome zakonu protive.

Takvome se Bogu moe pristupiti samo sa strahom i trepetom, i pokuati ga udobrovoljiti neprestanim hvala-ma i bespogovornom pokornou. No, odnos povjerenja ini se posve nemoguim za na moderan nain razmi-ljanja. Od takvoga nesvjesnog boga prirode ne moe se oekivati ni moralna zadovoljtina. Pa ipak, Job je dobio svoju zadovoljtinu, vjerojatno i ne znajui, a tu nakanu Jahve nipoto ne imao, unato pjesnikovu nastojanju da stvari takvima prikae. Jahvina je ceremonalnost besmi-slena, no unato tome ona ima prilino transparentnu svr-hu demonstriranja brutalne moi demurga: To sam ja, stvoritelj svih razularenih, nemilosrdnih sila Prirode koje se ne podvrgavaju nikakvim etikim zakonima. I ja sam

40

O J

amoralna sila Prirode, isto fenomenalna linost koja ne vidi vlastita lea.

Ta deklaraca za Joba predstavlja (ili bi barem mogla predstavljati) prvorazrednu moralnu zadovoljtinu, jer se njome ovjek, unato svojoj nemoi, postavlja za suca sa-mome Bogu. Ne znamo je li Job doao do te spoznaje, no brojni komentari Joba koji su nastali u kasnim razdoblji-ma zanemarivali su injenicu da Jahveom vlada svojevr-sna Moira ili Dike, inei ga upravo naivnim. Svatko moe vidjeti kako je nepromiljeno uzdignuo Joba ponizivi ga. Time je na se navukao osudu i dao ovjeku moralnu zado-voljtinu za kojom Knjiga o Jobu tako bolno vapi.

Pjesnik ove drame pokazao je majstorsku diskrecu spustivi zastor upravo u trenutku kada njegov junak, pa-dajui na koljena pred boanskim velianstvom, odaje du-biozno priznanje demurgovoj apophasis megale njegovoj velikoj deklaraci sebe samoga. Osim toga dojma, nita drugo ne moemo izvui. Ulog je bio prevelik: kraljevstvu metazike pretio je straan skandal posljedice kojega bi vjerojatno bile katastrofalne, a nitko ne imao spasonosnu formulu koja bi monoteistiku ideju Boga mogla spasiti od propasti. Kritiko promiljanje jednoga Grka lako je mo-glo preuzeti taj novi biografski razvoj (to se doista i zbilo, premda mnogo kasne) i iskoristiti ga na Jahvinu tetu, ime bi i Jahvu stigla sudbina grkih bogova. No, relativi-zaca Boga bila je u to doba posve nezamisliva, a takvom je ostala i sljedea dva tisuljea.

ovjekov nesvjesni um vidi ispravno ak i kada je svje-sni um slep i nemoan. Drama se vjeno konzumira: Ja-hvina dvojna priroda je razotkrivena, a netko ili neto tu

41

D

je injenicu uvidio i zabiljeio. Takvo otkrivenje, svjesno ili ne, mora imati dalekosene posljedice.

Odg

ovor

Jobu

43

P% & se pozabavimo daljnjim razvojem do-gaaja, vratimo se u vreme nastanka Knjige o Jobu. Na-alost, ne moe se tono utvrditi kada je ona napisana. Openito se pretpostavlja da je bila pisana izmeu %. i ". godine pre Krista, dakle ne mnogo pre Mudrih izre-ka (izmeu #. i ". stoljea pre Krista). U Izrekama se susre-emo sa simptomom grkoga utjecaja koji je, pripiemo li mu rani datum, dosegnuo idovsku kulturnu sferu pre-ko Male Aze, a ukoliko je posredi kasni datum, preko Aleksandre. To je ideja Soje, ili Sapientiae Dei, suvjene i vie-manje hipostatike pneume enske prirode koja je postojala pre Stvaranja:

Jahve me stvori kao poelo svoga djela,kao najrani od svojih ina, u pradoba;oblikovana sam jo od vjenosti,od iskona, pre nastanka zemlje.Rodih se kad jo ne bilo pradubina,dok jo ne bilo izvora obilnih voda....kad je stvarao nebesa, bila sam nazonakad je povlaio krug na licu bezdana....kad je postavljao moru njegove granice,da mu se vode ne prelu preko obala,

T0

44

O J

kad je polagao temelje zemlji,bila sam kraj njega, kao graditeljica,bila u radosti, iz dana u dan,igrajui pred njim sve vreme;igrala sam po tlu njegove zemlje,i moja su radost djeca ovjekova.

Ta Soja, koja ve posjeduje stanovita bitna svojstva johanitskoga* Logosa, s jedne je strane usko povezana s

* Johaniti sljedbenici Ivana Krstitelja. Isto i sabejci, odno-sno mandejci kao red unutar sabejske sljedbe. Zovu se jo i kranima sv. Ivana, a danas obitavaju na podruju ju-noga Iraka, takoer u gradiima izmeu Bagdada i Basre, te na jugozapadu Irana. Mandejci su gnostici (od manda spoznaja), a Ivana Krstitelja smatraju Hibil-Ziwom (Hi-bil-Ziwa), Spasiteljem koji je uao u svet tame i unitio zle duhove kako bi oslobodio vjernike pre kraja sveta. Svoj nauk mandejci temelje na knjigama napisanima na ara-mejskom dalektu koji se govorio u Babilonu, a datiraju iz . i &. stoljea posle Krista. Te su knjige Ginza Rba (Veliko Blago), zbirka mitolokih, teolokih moralnih i narativnih traktata i misa za mrtve, Qolasta, knjiga himni, te Drasha d Yahja (Knjiga Ivanova, ili Knjiga kraljeva. Kraljevi su svjetlo-sna nebeska bia koja upravljaju ovjeanstvom) koja sa-dri poruku Ivana Krstitelja, kao i neke himne i fragmente nauka iz brojnih izvora. Mandejsko vrhovno bie je Alaha. On je upravljanje materalnim svetom ne-zbilje kao i njegovo stvaranje, povjerio namjesnicima (melki), duhovi-ma moi i istoe koji su postali kada je Svesilni izgovorio njihova imena. Od tih bia, ukupno tri stotine ezdeset, najvane je Mara d Rabutha (Gospodar Veliine), a bie u najizravnem dodiru s ovim svetom je Hibil-Ziwa. On je stvorio ovaj svet, mraan i zemaljski, Ara d Tiwel (Arqa d Tibil), te svet Svjetla, Mshuni Kushta. Nap. prev.

45

T0

hebrejskim Kokmah,* dok ga s druge strane toliko nadilazi da je slinost s indskom Shakti** nametljivo oita. U to je doba svakako postojala veza s Indom (vladavina Ptole-mejevia). Daljnji izvor je Mudrost Isusa, sina Sirahova, ili Knjiga Sirahova,*** napisana oko . godine pre Krista. U njoj Mudrost o sebi zbori sljedee:

Izaoh iz usta Svevinjegi pokrih zemlju kao magla.Na visinama nebeskim razapeh ator svoji prestol moj b stup od oblaka.Obioh sama krug nebeskii proetah se dubinama bezdana.U vlasti su mojoj valovi morski, i sva zemlja,i svi narodi i puci.#"

Vredi podrobne prouiti ovaj tekst. Mudrost opisuje sebe kao Logos, Re Boju (Izaoh iz usta Svevinjeg). Kao Ruah****, duh Boji, ona je lebdjela nad vodama poela. Poput Boga, ona stoluje na nebesima. Kao kozmogonska

* Kokmah, muka sfera, po kabalistikom Drvu ivota. Muka aktivna potenca, poznata i kao Otac. Nap. prev.

** Shakti (hind.), boanska sila koja se manifestira kako bi unitila demone i obnovila ravnoteu. Svaki hinduistiki bog ima svoju Shakti, a bez te energe nemaju mo. Shakti se takoer naziva i Devi ili mahadevi, to podrazumeva njezine razliite uloge kao Sati, Parvati, Durqa i Kali. Ona je boica-majka, izvor svega, univerzalni princip energe, moi i kreativnosti. Nap. prev.

*** Takoer Eklezastik ili Crkvenica. - Nap. prev.**** Ruah (hebr.); duh Boji; dah koji proima telo i dui uda-

hnjuje ivot; uzdie duu blie nebu; dri duu budnom. Nap. prev.

46

O J

Pneuma, ona proima nebo, zemlju i sve stvoreno. U go-tovo svim svojim znaajkama odgovara Logosu sv. Ivana. Uskoro emo vidjeti koliko je ta veza znaajna s obzirom na njezin sadraj.

Ona je enski numen metropole par excellence, Jeru-zalema majinskoga grada. Ona je ljubljena mati, odraz gradske poganske boice Itar. To potvruje minuciozna usporedba Mudrosti s drveem, poput cedra, palme, smr-dljivke, masline, empresa, itd. Sva su ta stabla od prada-vnih vremena predstavljala simbole semitske majke-boice ljubavi. Sveto je drvo uvek stajalo pokraj njezinih svetita na uzvisinama. U Starome zavjetu hrastovi i smrdljivke predstavljaju proroka stabla. Bog ili aneli navodno su se pojavljivali u kronjama stabala ili pokraj njih. David se utekao dudovu proroanstvu.## Drvo je u Babilonu pred-stavljalo Tamuza, sina-ljubavnika, kao i Ozirisa, Adonisa, Atisa i Dioniza, bliskoistone bogove koji su umrli mladi. Svi ti simboliki atributi pojavljuju se takoer u Pjesmi nad pjesmama, kao obiljeja zarunika i zarunice. Vino, groe, vinova loza i vinograd u njoj imaju znaajnu ulogu. Lju-bljena se usporeuje sa stablom jabuke; ona e sii s plani-na (kultna mjesta boice-majke), iz lavljih spilja, s planina leopardskih;#$ njezina je utroba vrt mogranja pun biranih plodova: nard i afran, mirisna trska i cimet, sa svim sta-bljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima.#% Njezine su ruke natopljene smirnom# (podsjetimo se da je i Adonis bio roen od mirte). Poput Duha Svetoga, Mu-drost je dar izabranih, to je ideja koju je ponovno preuze-la doktrina Parakleta*.

* Paraklet (gr.), branitelj, tjeitelj, pomaga, odvjetnik. Nap. prev.

47

T0

Pneumatika narav Sojina, kao i njezino graditeljsko obiljeje koje podsjea na Mayu,* jo jasne izraava apo-krifna Knjiga mudrosti. Jer mudrost je duh ovjekoljubi-v,#& dobrotvoran.#' Po njoj sve stvari djeluju, u nje je duh razborit, svet.$ Ona je dah sile Boje, isti odvir slave Svemogueg,$, odsjev vjene svjetlosti i zrcalo isto djela Bojeg,$ prodire kroz sve due, mudre iste i najta-nje... ona pronie i proima sve svojom istoom.$" Ona je povjerenica znanja Bojeg i ljubi je gospodar svemira.$# Tko je na svetu od nje vei umjetnik?$$ Kao Duh Sveti, ona je poslana s nebesa svetih i slavnog prestolja.$% Ona je, poput psihopompa, vodi k Bogu i osigurava besmr-tnost. $

Knjiga mudrosti osjetljiva je na Boju pravdu te se, vjero-jatno s pragmatinom svrhom, usuuje ploviti tik uz vje-tar: Jer pravednost je besmrtna. Ali bezbonici dozivaju smrt i rukama i reju.$& Nepravini i bezbonici, meu-tim, kau:

Potlaimo ubogoga pravednika,ne tedimo udovice,ne potujmo starcani sjedina od mnogih godina. Nek naa snaga bude zakon pravde,

* Doslovno znaenje rei Maya (hind.) je iluza. Sve to je pridodano zbilji svet imen i oblik jest Maya ili iluzi-ja. Ona zamagljuje znanje o individualnom jastvu (avidya). Hinduistika mitologa opisuje Mayu u razliitim kontek-stima. Tako je, primjerice, Maya Shakti boanska mo koja potie evolucu postojeega sveta. Maya je, nadalje, de-mon koji je graditelj demona i utemeljitelj magskih vjeti-na. Nap. prev.

48

O J

jer ono to je slabo ne ni za to.Postavimo zasjedu pravednikujer nam smetai protivi se naem ponaanju...On se hvasta posjedom spoznaje o Bogui naziva se sinom Gospodnjim.On je ukor utjelovljeni naim mislima,sama njegova pojava titi nau duu....Pogledajmo jesu li istinite rei njegove,istraimo kakav e biti njegov svretak....Zato ga iskuajmo progonom i mukomda istraimo blagost njegovui da prosudimo strpljivost njegovu.

Gdje li smo maloas proitali: Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. ovjek je to neporoan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je jo postojan u neporonosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim. Bolja je mudrost nego jakost, kae Propo-vjednik.%

Ovdje Knjiga mudrosti dira u samu sr, no nipoto ne-hotice i nesvjesno, nego iz mnogo dubljih razloga. Kako bismo to bolje shvatili, valja nam otkriti vezu izmeu Knji-ge o Jobu i promjene Jahvina statusa koja se zbila otprilike u isto vreme, tj. njezinu vezu s pojavom Soje. To ne pi-tanje literarne povesti, nego utjecaja Jahvine sudbine na ovjeka. Iz drevnih zapisa poznato nam je da su akteri bo-anske drame Bog i njegov narod-zarunik, muki dynamis nad om je vjernou ljubomorno straario. Osobit sluaj

49

T0

predstavlja Job, a je odanost bila podvrgnuta okrutnoj kunji. Kao to sam ve kazao, doista je zapanjujue s ka-kvom je lakoom Jahve popustio pred Sotoninim huka-njem. Da je Jahve doista vjerovao Jobu, bilo bi logino da je stao u njegovu obranu, razotkrio zlobnoga klevetnika i kaznio ga zbog blaenja vjernoga sluge Bojeg. No, Jahve na to ne ni pomislio, ak ni nakon to se dokazala Jobova nedunost. Ne nalazimo ni traga ljutnji ili prekoru. Ja-hvino je preutno odobravanje stoga nedvojbeno. Njego-va spremnost da Joba, kao rtvenoga jarca, preda u Soto-nine ubilake ruke zapravo je projekca njegove vlastite prevrtljivosti. Ovdje nalazimo temelj za pretpostavku da je Jahve bio spreman olabaviti svoju branu vezu s Izra-elom, premda je tu nakanu skrivao i od sebe samoga. Ta nejasna misao ponukala ga je da, uz Sotoninu pomo, pro-nae nevjernika, te je nepogreivo izabrao najvjernega i podvrgnuo ga okrutnoj kunji. Jahve je postao nesiguran u vlastitu vjernost.

Otprilike u isto vreme, ili neto kasne, poela su go-vorkanja o onome to se dogodilo: Jahve se prisjetio en-skoga bia koje mu je bilo jednako drago kao i ovjeku, pratelja i druga od poetka sveta, prvoroenoga od svih Bojih bia, savreno istoga odraza njegove slave, metra kojega je ljubio vie od kasnih potomaka protoplasta, prvobitnoga ovjeka koji je bio tek sekundarni proizvod stvoren na njegovu sliku. Zacelo je postojala neka mra-na potreba koja je bila razlog te anamneze Soje. Stvari naprosto vie nisu mogle biti iste kao pre, pravedni Bog vie ne mogao initi nepravdu, Sveznajui se vie ne mogao ponaati poput nesmotrena ljudskog bia. Samo-odraavanje je postalo imperativ, a za to je bila potrebna

50

O J

Mudrost. Jahve je morao postati svjestan svoga apsolu-tnog znanja, jer, ako Job spozna Boga, tada e i Bog morati spoznati sebe. Bilo je nedopustivo da se Jahvina dvojnost obznani i istodobno ostane skrivena od njega samoga. Spoznaja Boga utjee na samoga Boga. injenica da ne uspio poljuljati Joba promenila je Jahvinu prirodu.

Na temelju naznaka iz Bible i povesti, pokuat emo rekonstruirati to se zbilo nakon te promjene. Valja nam se, stoga, vratiti u vreme Postanka i protoplasta pre Po-topa. On, Adam, uz Stvoriteljevu je pomo iz svoga rebra nainio Evu, svoj enski pandan, jednako kao to je Stvo-ritelj nainio hermafroditskoga Adama iz primae materiae, a zajedno s njim i boanskim peatom obiljeen dio ovje-anstva izraelski narod te ostale Adamove potomke.%, Zanimljivo je da se prema istome klieju zbilo da je Ada-mov prvoroenac, poput Sotone, bio zlotvor i ubojica pred Bogom, ime se nebeski prolog ponovio na zemlji. Lako je zakljuiti da je to bio razlog zbog kojega je Jahve zatitio Kajina posebnim znakom: ta on je bio vjerna preslika So-tone. Nigdje se ne spominje prototip ranopreminula Abela koji je Bogu bio drai od Kajina, poduzetna mua (kojega je umeima nedvojbeno poduio jedan od Sotoninih an-ela). Moda je taj prototip bio drugi sin Boji konzervati-vni od Sotone, nesklon pustolovinama i mranjatvu, dje-tinjom ljubavlju vezan uz Oca, nesposoban za druge misli osim onih koje su Ocu ugodne, i koji je prebivao u unutar-njem krugu nebeskoga gospodarstva. To bi objasnilo zato je njegov zemaljski pandan Abel tako urno izbavljen od zloe oko njega, da se posluimo reima Knjige Mudrosti,*

* Mudr #, ,#. Nap. prev.

51

T0

i vraen Ocu, dok je Kajin u svome zemaljskom postojanju morao okusiti celo prokletstvo svoje naprednosti s jedne strane, i svoje moralne inferiornosti s druge strane.

Ako je prvobitni otac Adam bio preslika Stvoritelja, njegov sin Kajin bio je preslika Bojega sina Sotone, to nam daje temelj za pretpostavku da je Boji miljenik, Abel, takoer morao imati svoj pandan u nadnebeskom sve-tu. Nau pozornost privlae zloslutni dogaaji na poe-tku naizgled uspjenog i zadovoljavajueg Stvaranja Pad i bratoubojstvo te smo prisiljeni priznati kako je poetna situaca, kada duh Boji lebdjae nad vodama, teko mo-gla iznjedriti apsolutno savren rezultat. Nadalje, Stvori-telj koji je svaki dan svoga rada nazvao dobrim, propu-stio je naznaiti to se zbilo s ponedjeljkom. Naprosto ne nita kazao, stoga zakljuujemo na temelju utnje! Ono to se na taj dan zbilo bilo je konano odvajanje gornjih od donjih voda ploom nebeskoga svoda. Jasno je da se taj neizbjean dualizam ni tada ni kasne ne uspio po-sve uklopiti u monoteistiku koncepcu, budui da upu-uje na metaziko nejedinstvo. Taj rascjep, kako nam je poznato iz povesti, stoljeima se iznova krpao, skrivao i poricao. On se osjeao od samih poetaka u Raju, u ne-obinoj, moda hotiminoj, Stvoriteljevoj nedosljednosti. Umjesto da sledi svoj prvobitan program ovjekova poja-vljivanja posljednjega dana, kao najinteligentnega bia i gospodara svih stvorenja, on je pre Adama stvorio zmu koja se pokazala mnogo domiljatom i mnogo svjesnom od prvoga ovjeka. Teko da se Jahve mogao tako zabuni-ti; mnogo je vjerojatne da je tome kumovao Sotona. On je opsjenar i smutljivac kojemu nita ne drae od izazivanja incidenata. Premda je Jahve pre Adama stvorio reptile,

52

O J

oni su bili tek veoma inteligentne obine ili vrtne zme, meu kojima je Sotona za svoju krinku odabrao onu koja obitava na stablu. Odatle mit o zmi kao najproduhovlje-noj ivotinji.% Kasne je zma postala naveliko tovan i najuestali simbol Nousa, te je ak uzdignuta do simbola Bojega drugog sina, budui da se potonji tumaio kao Lo-gos-otkupitelj te se esto izjednaavao s Nousom. Kasna legenda kazuje da je zma iz Rajskoga vrta bila Lilit, Ada-mova prva ena, te da je iz njihova sjedinjenja proizala horda demona. Ta legenda takoer pretpostavlja Stvorite-ljevu zabludu koja ne mogla biti hotimina. Posljedino, Bibla poznaje Evu samo kao Adamovu zakonitu enu. Pa ipak, neobino je da je prvobitni ovjek stvoren na sliku Boju imao, prema predaji, dve ene, upravo kao i njegov nebeski prototip. Kao to se Jahve legitimno sjedi-nio sa svojom enom, Izraelom, dok mu je vjena druica bila enska pneuma, tako je i prva Adamova ena bila Lilit (ker ili emanaca Sotonina), kao sotonski pandan Soje. Eva bi, tako, odgovarala izraelskom narodu. Naravno, ne znamo zato smo tako kasno saznali da je Ruah Elohim, duh Boji, ne samo ensko, nego i neovisno bie koje po-stoji uz Boga, te da je davno pre braka s Izraelom Jahve imao odnose sa Sojom. Takoer nam ne poznato zato stara predaja ne spominje taj prvi savez. Tek kasne na-ilazimo na spomen neobine veze Adama i Lilit. Jednako je nejasno je li Eva uznemirivala Adama kao to su pre-vrtljiva djeca Izraelova neprestano zadavala brige Jahvi. U svakom sluaju, u obiteljskom ivotu naih praroditelja nisu uvek cvale rue: njihova prva dva sina tipian su primjer neprateljske brae, budui da je tada jo vladao obiaj ivljenja mitolokih motiva. (Danas se takva praksa

53

T0

odbacuje i redovito porie.) Roditelji mogu deliti krivnju za prvobitni greh: Adam se samo treba prisjetiti svoje demonske princeze, a Eva ne sme nikada zaboraviti da je prva podlegla opsjenama zme. Intermezzo Kajin-Abel ne bi se, kao ni Pad, mogao nazvati jednim od izvanre-dnih uspjeha Stvaranja. Taj nam se zakljuak neizbjeno namee, jer se ini da Jahve ne unapred znao za spome-nute incidente. Razlog je to da posumnjamo u sposobnost Sveznanja za donoenje zakljuaka: Jahve ne konzultirao svoje apsolutno znanje te je, posljedino, bio iznenaen rezultatom. Isti fenomen nalazimo i u ljudi, premda ljudi naprosto ne mogu sebi uskratiti zadovoljstvo izraavanja emoca. Priznajmo, doza gnjeva ili ljutnje ima svojih pri-vlanih strana. Da tome ne tako, veina bi ljudi odavna postala mudra.

S toga gledita lake nam je razumjeti to se zbilo s Jobom. U pleromatikom ili (prema Tibetancima) Bardo stanju odva se savrena meuigra kozmikih sila, no sa Stvaranjem odnosno podjelom sveta na razliite proce-se u prostoru i vremenu dogaaji se poinju meusobno sudarati. Uivajui oinsku zatitu, Sotona je ubrzo poeo trkarati tamo-amo, izvodei psine i uzrokujui pomutnju koja oito ne bila dio Stvoriteljeva plana. Dok su nesvje-sna stvorenja ivotinje, biljke i minerali zadovoljava-jue funkcionirali, barem koliko nam je poznato, stvari su za ovjeka krenule naopako. U poetku je stupanj njegove svesti bio tek neto vii od ivotinjskoga, zbog ega je slo-boda njegove volje takoer bila veoma ograniena. No, za nj se zainteresirao Sotona i poeo s njime eksperimentirati na svoj nain, tjerajui ga u svakojake opaine, a njegovi su ga aneli poduavali umeima i znanostima koji su

54

O J

do tada bili rezervirani za savrenstvo plerome. (Ve je tada Sotona zavredio ime Lucifer!) Nastrane i nepredvi-ene ljudske ludore izazvale su Jahvin gnjev i tako ga upetljale u vlastitu kreacu. Boanske intervence postale su nunost. Meutim, njihova je uspjenost bila tek privre-mena, to je dodatno frustriralo. ak ni drakonsko kanja-vanje potopom svega ivoga, izuzev nekoliko odabranih iznimaka (sudbina kojoj ni ribe nisu uspjele izmai, kako je prema fosilnim ostacima zakljuio stari Johann Jacob Scheuchzer), ne imalo trajnoga uinka. Kreaca je osta-la zaraena. Neobino je da je Jahve razlog tome redovito traio u ovjeku koji se, oito, odbao pokoriti, ali nikada u svome sinu, ocu svih opsjenara. Ta pogrena orentaci-ja samo je dodatno draila njegovu ionako preosjetljivu narav, stoga se strah od Boga openito smatra principom, pa ak i poetkom sve mudrosti. Dok se pod takvom ste-gom ljudski rod trsio proiriti svoju svest nastojei stei zrno mudrosti, odnosno malo dalekovidnosti i razbora-,%" iz povesnoga je razvoja oito da je Jahve ve u doba Stvaranja izgubio iz vida svoje pleromatiko supostojanje sa Sojom. Njezino je mjesto preuzeo savez s izabranim narodom, kojemu je time nametnuta enska uloga. U to je vreme drutvo bilo patrarhalno ustrojeno, a ene su imale drugorazredan znaaj. Brak izmeu Boga i Izraela bio je, stoga, bitno muka stvar, nalik utemeljenju grkoga polisa, koje se zbilo otprilike u isto vreme. enska infe-riornost uzimala se zdravo za gotovo. ena je smatrana manje savrenom od mukarca, to je Evina slabost pred zminim umiljavanjem uvjerljivo dokazala. Savrenstvo je muki desideratum, dok ena po svojoj naravi tei potpu-nosti. injenica je da, ak i u dananje vreme, mukarac

55

T0

podnosi relativno stanje savrenstva mnogo bolje i dulje od ene, dok u pravilu ono eni ne odgovara te za nju ak moe biti i opasno. Tei li ena savrenstvu, zaboravit e komplementarnu ulogu potpunosti koja je, premda po sebi nesavrena, nuna protutea savrenstvu. Jer, kao to je potpunost uvek nesavrena, tako je i savrenstvo uvi-jek nepotpuno, stoga predstavlja konano stanje koje je beznadno sterilno. Ex perfecto nihil t, kau stari maj-stori, dok imperfectum u sebi nosi klicu vlastita poboljanja. Perfekcionizam uvek zavrava u slepoj ulici, dok potpu-nost po sebi ne posjeduje selektivne vrednote.

U dubini Jahvina braka s Izraelom lei perfekcionistika nakana koja iskljuuje onu vrstu povezanosti koju naziva-mo Eros. Nedostatak Erosa, tj. odnosa spram vrednota, bolno je oit u Knjizi o Jobu: paragon svega stvorenog ne ovjek, nego udovite! Jahve nema Erosa, nema odnosa prema ovjeku, nego samo prema svrsi u emu mu ispu-njenju ovjek mora pomoi. No, to ga, kao ni bilo kojega mua, ne spaava od ljubomore i nepovjerenja, premda je ak i tu zaokupljen svojom svrhom, a ne ovjekom.

Odanost njegova naroda postala je Jahvi tim znaajni-ja to se vie udaljavao od Mudrosti. No, narod je iznova otkazivao vjernost unato brojnim dokazima Boje naklo-nosti. Takvo je ponaanje samo potpirivalo Jahvinu lju-bomoru i sumnjiavost, stoga je Sotonina buba o Jobovoj nevjeri pala na plodno tlo. Jahve je bez krzmanja pristao Joba staviti na najgore muke. Gdje li je tada bila Sojina ljubav prema ovjeanstvu? ak i Job ali za Mudrou koje nigdje nema.%#

Job je obiljeio vrhunac toga nesretnog razvoja doga-aja. On epitomizira misao koja je otprilike u to vreme

56

O J

zrila u ovjeanstvu opasnu misao koja mudrost bogo-va i ljudi stavlja pred golem izazov. Premda svjestan toga izazova, Job oito ne bio dovoljno upuen u Soju koja je suvjena s Bogom. Budui da se ovjek osjeao prepute-nim na milost i nemilost Jahvinu hiru, bila mu je potrebna mudrost, a ne toliko Jahve, koji do sada ne uinio nita s ime bi se mogao nadmetati, osim ovjekove nitavnosti. Meutim, s Jobovom dramom situaca se korjenito promi-jenila. Jahve se suelio sa snanim ovjekom koji je ustra-jao na svojim pravima sve dok ne bio prisiljen popustiti pred golom silom. On je vidio Boje lice i nesvjesni rascjep u njegovoj nutrini. Bog je sada bio poznat, a ta je spozna-ja utjecala ne samo na Jahvu, nego i na ovjeka. Tako su upravo ljudi tekom posljednjih nekoliko stoljea pre Krista, zahvaljujui njenom dodiru predpostojee Soje, kompenzirali Jahvu i njegov stav i istodobno dopunili ana-mnezu Mudrosti. Uzimajui personicirano oblije koje je jasan dokaz njezine autonome, Mudrost se razotkriva lju-dima kao njihov pomaga i zagovaratelj protiv Jahvea, te im pokazuje njegovu svetlu stranu, dobrostiv, pravedan i ljubei aspekt njihova Boga.

U vreme kada je Sotonina psina sa zmom kompro-mitirala savrenstvo raja, Jahve je izgnao Adama i Evu stvorene kao odraze njegove muke esence i enske emanace u izvanrajski svet, u limb krhotina. Ne posve jasno u kojoj mjeri Eva predstavlja Soju i koliko se od nje moe poistovjetiti s Lilit. Kako bilo, Adam je imao prvenstvo u svakome pogledu. Eva je uzeta iz nje-gova tela kao naknadna misao. Te pojedinosti iz Postanka spominjem samo zato to ponovno pojavljivanje Soje u nebeskim predjelima upuuje na nadolazei in stvaranja.

57

T0

Ona je doista metar; ona ostvaruje Boje misli dajui im materalni oblik, to je prerogativ svih enskih bia. Nje-zino supostojanje s Jahveom oznaava vjeni hieros gamos u kojemu se zainju i raaju svjetovi. Temeljna promjena bila je neizbjena: Bog se elio regenerirati u misteru ne-beskoga braka kao to su od pamtiveka inili vrhovni egipatski bogovi i postati ovjekom. U tu se svrhu po-sluio egipatskim modelom boje inkarnace u faraonu, koja je zapravo preslika vjenoga hierosa gamosa u pleromi. Meutim, bilo bi pogreno pretpostaviti da se taj arhetip mehaniki ponavlja. Naprotiv, arhetipske se situace po-navljaju samo kada to zahtevaju posebne okolnosti. Pra-vi razlog zbog kojega je Bog elio postati ovjekom valja traiti u njegovu susretu s Jobom. Tim emo se pitanjem kasne podrobne pozabaviti.

Odg

ovor

Jobu

59

K & odluka o postajanju ovjekom oito oslanja-la na drevni egipatski model, tako je za oekivati da se sm proces odvao po odreenim pravilima. Pojava Soje naja-vljuje novu kreacu. No, ovoga puta ne se imao menjati svet, nego Bog koji je kanio promeniti vlastitu narav. o-vjeanstvo nee, kao u prolosti, biti uniteno, nego spae-no. U toj odluci naziremo lantropski utjecaj Soje: nee biti stvorena nova ljudska bia, nego samo jedno Bogoo-vjek. Taj je cilj zahtevao obrnutu proceduru. Drugi Adam nee, poput prvoga, nastati od ruke Stvoritelja, nego e biti roen od ene ljudskoga roda. Stoga je ovaj put prvenstvo palo na Drugu Evu, ne samo u temporalnom, nego i u sup-stancskom smislu. Na temelju tzv. Protoevanelja, Druga Eva odgovara eni i rodu njezinu, kako kazuje Postanak ", ,$, koji e satirati glavu zminu. Kao to se vjerovalo da je Adam izvorno bio hermafrodit, tako su se i ena i rod njezin shvaali kao ljudski par, kao Kraljica Neba i Majka Boja i boanski sin koji nema ljudskoga oca. Tako je Mari-ja, djevica, odabrana kao ista posuda za budue roenje Boga. Njezinu neovisnost o mukarcu naglaava njezino djevianstvo kao sine qua non procesa. Ona je ker Boja koja se, kao to je kasna dogma ustanovila, od drugih ra-zlikuje po povlastici bezgrenoga zaea i stoga je slobo-

60

O J

dna od bremena prvobitnoga greha. Razvidno je, dakle, da ona pripada stanju pre Pada. To predstavlja temelj novoga poetka. Iz boanske bezgrenosti njezina statusa oito je da je ona nositeljica slike Boje u neoskvrnjenoj istoi, i istodobno, kao Boja nevjesta, inkarnaca svo-ga prototipa Soje. Njezina ljubav prema ovjeanstvu, koju toliko naglaavaju stari tekstovi, upuuje na to da je Jahvina najnova kreaca nastala pod velikim utjecajem Soje. Jer Mara, blagoslovljena meu enama, prateljica je i zagovarateljica grenika, a svi su ljudi greni. Poput Soje, ona je posrednica, vodi na putu k Bogu, te ljudima osigurava besmrtnost. Njezino je Uzaae stoga prototip ovjekova uskrsnua u telu. Kao Boja nevjesta i Kraljica Neba, ona zauzima mjesto starozavjetne Soje.

Mjere opreza poduzete u osiguravanju Marina sta-tusa doista su izvanredne: bezgreno zaee, izuzee od tereta greha, vjeno djevianstvo. Majka Boja oito je bila zatiena od Sotoninih opaina. Iz toga zakljuujemo da je Jahve konsultirao svoje sveznanje koje zna istinu o zlobnim nakanama mranoga sina Bojeg. Mara je po svaku cenu morala biti zatiena od tih tetnih utjecaja. Neizbjena posljedica svih tih sloenih mjera opreza bilo je neto emu se pri dogmatskom ocjenjivanju Utjelovlje-nja ne poklanjalo dovoljno pozornosti: njezina istoa od prvobitnoga greha postavlja Maru nasuprot celo-me ovjeanstvu kojeg obiljeava prvobitni greh i, stoga, potreba za otkupljenjem. Status ante lapsum* prispodobivo je rajskom, tj. pleromatikom i boanskom postojanju. U takvim okolnostima, Mara je uzdignuta do statusa boi-

* Stanje pre pada. Nap. prev.

61

ce te je, posljedino, izgubila neto od svoje ovjenosti. Ona svoje dete nee zaeti u grehu, poput ostalih majki, stoga ni ono nee biti ljudsko bie, nego bog. Koliko mi je poznato, nitko do sada ne naslutio kako je zapravo re o utjelovljenju Boga, drugim reima Utjelovljenje je bilo tek djelomice izvreno. Ni majka ni sin uope nisu bili ljudska bia, nego bogovi.

Taj scenar, premda je za posljedicu imao uzdizanje linosti Mare u mukome smislu njezinim pribliava-njem savrenstvu Krista, bio je istodobno tetan po enski princip nesavrenstva ili potpunosti, koji je perfekcioni-stikom tendencom sveden na mrvicu nesavrenstva po kojemu se Mara razlikuje od Krista. Phoebo propior lumi-na perdit!* Tako je iskrivljavanjem enskoga ideala prema mukome ena sve vie gubila mo kompenziranja muke tenje za savrenstvom, to je dovelo do tipino mukoga, idealnog stanja kojemu je, kako emo vidjeti, zapretila enantiodroma.** Od savrenstva nita ne vodi napred tek natrag, u kolaps ideala koji je bilo mogue izbjei da se samo poklanjala pozornost enskome idealu potpuno-sti. Jahvin je perfekcionizam iz Staroga zavjeta prenesen u Novi zavjet, a enski se princip, unato svim priznanjima

* Feb gubi svoj sjaj. Nap. prev.** Enantiodroma je proces kojim neto postaje svojom supro-

tnou. Pojam obuhvaa i interakcu suprotnosti.Jungova ideja kompenzace nastojanja nesvjesnog k ispravljanju jednostranog i ogranienog pogleda ega na zbilju srodna je Heraklitovoj ideji enantiodrome. Hera-klit je drao da je jedan od temeljnih zakona prirode zakon enantiodrome kretanje prema suprotnosti. Po tome za-konu stvari tee kretanju prema krajnosti, nakon ega sle-di reakca, tj. protukretanje. Nap. prev.

62

O J

i glorikaci, ne uspio oteti patrarhalnoj premoi. No pria ovdje nipoto ne zavrava.

63

N% # roditelja ogrezao je u opainu pod utjecajem Sotone, te se ne pokazao uspjenim. On je bio Sotonin eidlon*, dok je mlai sin, Abel, uivao Boju naklo-nost. U Kajinu je slika Boga bila iskrivljena, dok je u Abelu bila znatno jasna. Ako se Adam smatrao preslikom Boga, tada je Boji uspjeni sin i model za Abela (te o kojemu, kao to smo pokazali, ne postoje podaci) predguraca Bogoovjeka. O potonjemu znamo da je, kao Logos, pred-postojei i suvjean s Bogom, tovie istobitan (homoousios) s Bogom. Abela bismo stoga mogli smatrati nesavrenim prototipom Bojega sina kojega e zaeti Mara. Kao to se i Jahve najpre uhvatio stvaranja ktonikoga ekvivalenta sebe u prvome ovjeku, Adamu, tako je i sada kanio stvo-riti neto slino, premda mnogo bolje. Izvanredne mjere opreza o kojima smo maloas govorili trebale su poslu-iti toj svrsi. Novi sin, Krist, imao je biti ktoniki ovjek poput Adama, smrtan i sposoban za patnju, ali za razliku od Adama ne bio zamiljen kao preslika Boga, nego kao Bog sm, samozaet kao Otac i pomlaujui Oca kao Sin. Kao Bog, on je oduvek Bog, a kao sin Mare, koja je oito preslika Soje, on je Logos (istoznaan s Nousom) koji je,

P

* (gr.) idl, slika, utvara, prikaza, sjena. Nap. prev.

64

O J

poput Soje, metar, kako kazuje Evanelje po Ivanu.%$ Ta istovjetnost majke i sina provlai se kroz sve mitove.

Premda roenje Krista predstavlja jedinstven povesni dogaaj, ono je oduvek postojalo u vjenosti. Laiku je te-ko pojmiti istovjetnost netemporalnog, vjenoga dogaa-ja s jedinstvenim povesnim dogaajem. Meutim, valja se naviknuti na ideju da je vreme relativna koncepci-ja kojoj je potreban komplement simultanog postojanja svih povesnih procesa, u Bardu ili pleromi. to postoji u pleromi kao vjean proces, istodobno se pojavljuje u vre-menu kao aperiodiki sled, tj. ponavlja se mnogo puta u nepravilnim razmacima. Uzmimo jedan primjer: Jahve je imao jednoga dobrog sina i jednoga koji je bio proma-aj. Kajin i Abel, Jakov i Ezav odgovaraju tome prototipu, kao i motiv neprateljske brae koji od pamtiveka i u svim krajevima sveta uzrokuje razdore u obiteljima, te u bezbrojnim modernim inaicama osigurava posao psi-hoterapeutima. Mnogi jednako pouni primjeri mogu se takoer pronai za dve ene, predgurirane u vjenosti. Stoga, kada se takvo to dogodi u modernim varantama, one se ne bi smjele uzimati tek kao osobne epizode ili slu-ajne idiosinkraze u ljudi, nego kao fragmenti samoga pleromatikog procesa koji, razben na pojedinane doga-aje u vremenu, predstavlja bitnu komponentu ili aspekt boanske drame.

Kada je Jahve stvorio svet iz svoje primae materiae, Praznine, naprosto je morao udahnuti vlastiti mister u Djelo koje je po svemu on sm, u to je svaka razumna teologa dugo uvjeravala. Odatle proizlazi uvjerenje da je Boga mogue spoznati iz njegova Djela. Kada kaem naprosto je morao, time ne impliciram neko ogranienje

65

P

njegove svemoi; naprotiv, to je priznanje da su u njemu sadrane sve mogunosti i da posljedino nema drugih mogunosti doli onih koje ga izraavaju.

Sav je svet Boji i Bog je u svekolikom svetu od samo-ga poetka. Koji je, onda, smisao Utjelovljenja, zapitat emo se u udu. Bog ve jest u svemu, pa ipak se ini da je neto nedostajalo, ako se s takvom pomnjom i predostronou morao uprizoriti svojevrsni drugi ulazak u Djelo. Budui da je Djelo univerzalno i da dosee najudaljene galakti-ke iznjedrivi beskonanu raznolikost organskoga ivota, teko nam je vidjeti u emu je bila pogreka. injenica da je Sotona svugdje proirio svoj tetan utjecaj nedvojbeno je aljenja vredna iz brojnih razloga, ali ona u naelu ne od velikoga znaaja. Mogli bismo kazati da se Krist morao pojaviti kako bi izbavio ovjeanstvo od zla. No, uzmemo li da je zlo ubaeno u plan Sotoninom podvalom, bilo bi mnogo jednostavne da je Jahve toga tetoinu pozvao na odgovornost, odstranio njegov opasan utjecaj i tako eliminirao koren svih zala. U tome sluaju mu ne bi bio potreban sloeni scenar Utjelovljenja, sa svim njegovim nepredvidljivim posljedicama. Ponajpre raistimo to to znai kada Bog postaje ovjekom. To vie-manje znai ono to je Djelo znailo u poetku, naime objektivizacu Boga. U vreme Stvaranja, Bog se otkrio u Prirodi; sada eli biti odreeni i postati ovjekom. Meutim, valja priznati da je takva tendenca postojala od samoga poetka. Jer, kada su se druga ljudska bia, stvorena pre Adama, pojavila na sceni zajedno s razvenim sisavcima, Jahve je sljedeega dana posebnim inom stvaranja stvorio ovjeka koji je bio slika Boga. Bila je to prva predguraca njegova postaja-nja ovjekom. Adamovi nasljednici, osobito narod Izraela,

66

O J

postali su njegovo osobno vlasnitvo, a proroke toga naro-da povremeno je ispunjavao svojim duhom. Sve su to bili pripremni dogaaji i simptomi Boje tendence da posta-ne ovjekom. No, u sveznanju je oduvek moralo postojati znanje o ljudskoj naravi Boga, ili o boanskoj naravi ovje-ka. O tome svjedoe drevni egipatski zapisi koji su nastali mnogo pre Postanka. Promiljanja i predgurace Utjelo-vljenja ine nam se posve neshvatljivima ili nepotrebnima, budui da je svekoliko Djelo ex nihilo Boje i samo se od Boga sastoji, a ovjek je, poput svega stvorenog, naprosto konkretizirani Bog. Predgurace, meutim, nisu po sebi kreativni dogaaji, nego tek faze procesa osvjeivanja. Tek smo kasne uvidjeli (ili tek poinjemo uviati) da je Bog sma Zbilja i stoga naposljetku, ali ne i manje znaaj-no ovjek. Ta spoznaja predstavlja tisuljetni proces.

67

S $ veliinu problema kojim emo se sada baviti, na izlet u pleromatike dogaaje posluio je kao dobar uvod.

Koji je, dakle, zbiljski razlog Utjelovljenja kao pove-snoga dogaaja?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, valja nam se vrati-ti daleko unatrag. Vidjeli smo da Jahve oito ne bio sklon uzeti u obzir svoje apsolutno znanje kao protuteu dina-mizmu svemoi. Najpouni primjer toga je njegov odnos sa Sotonom: ne moemo se oteti dojmu da je Jahve bio neupuen u nakane svoga sina. Razlog tome je to se ne utekao svome sveznanju. To moemo objasniti samo uz pretpostavku da je Jahve bio toliko zadivljen svojim dje-lima, toliko obuzet stvaranjem da je posve zaboravio na svoje sveznanje. Razumljivo je da je magsko uobliava-nje najraznolikih stvari koje nikada pre nisu postojale u takvom istom sjaju ispunilo Boga beskrajnim zadovolj-stvom. Soja se tono prisjea:

Kad je polagao temelje zemlji,bila sam kraj njega kao graditeljica,bila u radosti iz dana u dan.

68

O J

Knjiga o Jobu jo odjekuje ponosom na Djelo, kada Jahve pokazuje velianstvene ivotinje koje je uspjeno stvorio:

A sada, de promotri Behemota!Prvenac on je Bojega stvaranja.

Tako je i u Jobovo vreme Jahve jo bio open silinom i veliajnou svoga Djela. U usporedbi s time, to su So-tonine psine i tualjke ljudskih bia koja bahu stvorena zajedno s Behemotom, ak i da jesu stvorena na sliku Bo-ju? Jahve je, ini se, zaboravio na tu injenicu, jer se u protivnome ne bi tako grubo poigrao Jobovim ljudskim dostojanstvom.

Tek nam podrobne i dalekovidne pripreme za Kristovo roenje pokazuju da je sveznanje poelo znaajne utjecati na Jahvine postupke. Zamjeuje se stanovita lantropska i univerzalistika tendenca. Prvenstvo djece Izraela sada je pripalo djeci ovjekovoj. Nakon Joba vie nema spo-mena novih saveza. Izreke i gnome bile su, ini se, sva-kodnevna pojava, a na sceni se pojavila i jedna iznimna novotara, naime apokaliptika proroanstva. To upuuje na metazika djela miljenja, odnosno na konstelirane nesvjesne sadraje spremne provaliti u svest. U svemu tome, kao to smo ve kazali, uoljiv je Sojin blagonaklo-ni utjecaj.

Promotrimo li Jahvino ponaanje do ponovnoga poja-vljivanja Soje, zakljuak koji nam se neizbjeno namee jest da su njegova djela praena niom sveu. Nema naznaka o promiljenosti, niti ita upuuje na apsolutno znanje. ini se da njegova svest ne mnogo vie od prvo-bitne svjesnosti koja ne promilja i ne poznaje moral. Iz

69

takvoga stanja proizlazi slepo djelovanje, bez svjesnoga ukljuivanja subjekta e individualno postojanje ne po-stavlja probleme. Dananja psihologska terminologa ta-kvo stanje naziva nesvjesnim, dok se ono pravno opisuje kao non compos mentis. Meutim, injenica da svest ne sposobna za razmiljanje ne dokazuje da razmiljanje ne postoji. Ono se tek nesvjesno odva i posredno osjea u snovima, vizama, otkrivenjima i instinktivnim promje-nama svesti, po oj je samoj naravi razvidno da potjeu iz nesvjesnoga znanja te da su posljedice nesvjesnih pro-sudbi ili nesvjesnih zakljuaka.

Takav se proces moe primetiti u neobinoj promjeni Jahvina ponaanja nakon epizode s Jobom. On nedvojbe-no ne odmah bio svjestan svoga moralnog poraza. Na-ravno, u njegovu sveznanju ta je injenica bila oduvek poznata, te ne nezamislivo da ga je to nesvjesno znanje natjeralo na surov obraun s Jobom, kako bi on sm kroz taj sukob postao neega svjestan i time stekao nov uvid. Sotona, koji je kasne opravdano dobio ime Lucifer, znao je kako bolje i uinkovite iskoristiti sveznanje.%& ini se da je on bio najpoduzetni od svih sinova Bojih. U svakom sluaju, upravo je on pokrenuo te nepredviene dogaaje za koje je sveznanje znalo da su nuni i neophodni za ra-splet i zavretak boanske drame. Meu tim epizodama, Jobov je sluaj bio odluujui i mogao se dogoditi samo zahvaljujui Sotoninoj inicativi.

Pobjeda nemonih i podjarmljenih oita je: Job se mo-ralno uzdignuo iznad Jahvea. U tome je pogledu stvore-nje nadilo stvoritelja. Kao i uvek kada vanjski dogaaj dotakne neko nesvjesno znanje, to znanje moe dotaknu-ti svest. Taj se sluaj opisuje kao dj vu, tj. sjeanje na

70

O J

predznanje o dogaaju. Zacelo se neto slino dogodilo i Jahvi. Jobova nadmo ne moe se zanemariti. Stvorena je situaca koja zahteva razmiljanje. Zato je na scenu stupila Soja. Ona je potaknula nuno samopromiljanje, omoguivi Jahvinu odluku da postane ovjekom. Ta je odluka ostavila ozbiljne posljedice: neposredno uvidjevi da je Job, ovjek, moralno nadmoni od njega i da stoga sm mora postati ovjekom kako bi ga dostigao, Jahve se uzdignuo iznad svoga prvobitnog stupnja svesti. Da ne donio takvu odluku, bio bi u otroj opozici svome sve-znanju. Jahve je morao postati ovjekom upravo zato to je ovjeku naudio. On, uvar pravde, znao je da svako zlo mora biti kanjeno, te da Mudrost zna da ak ni on ne iznad moralnoga zakona. Budui da ga je njegovo stvore-nje nadilo, morao se regenerirati.

Kako se nita ne moe dogoditi bez prethodnoga pla-na, pa ak ni stvaranje ex nihilo, koje uvek priziva itavo blago vjenih slika u matovitom metrovu umu, tako je pri izboru modela za sina koji e biti zaet valjalo odluiti izmeu Adama (manje prikladnoga) i Abela (mnogo pri-kladnega). Adama je ograniavala injenica da je, prem-da Anthropos, bio uglavnom stvorenje i otac. Abelova se prednost sastojala u tome da je bio sin koji je uivao Boju naklonost, zaet i time neizravno stvoren. Meutim, va-ljalo je uvaiti jedan nedostatak: umro je nasilnom smru, prerano da bi za sobom ostavio udovicu i potomstvo, to je doista trebala biti njegova sudbina da je dovoljno poivio. Abel ne autentian arhetip sina kojemu je Bog bio osobito naklonjen; on je preslika, ali prva takve vrste s kojom se susreemo u Svetome pismu. Motiv ranopreminula sina, kao i motiv bratoubojstva, bio je poznat i u poganskim re-

71

ligama toga doba. Neemo, stoga, pogreiti pretposta-vimo li da je Abelova kob odraz metazikoga dogaaja izmeu Sotone i drugoga sina Bojega svjetlosne nara-vi koji je bio odani ocu. O tome pripoveda i egipatska predaja (Horus i Set). Kao to smo kazali, neprikladnost Abelova teko se mogla zanemariti, budui da je posredi sastavni dio drame o mitskome sinu, kako pokazuju broj-ne poganske inaice toga motiva. Kratak, dramatian tek Abelove sudbine predstavlja izvrsnu paradigmu ivota i smrti za proces Bojega postajanja ovjekom.

Samimo: povod za Utjelovljenje bilo je Jobovo uzdiza-nje, a njegov je cilj bila diferencaca Jahvine svesti. Za to je trebalo osigurati iznimno teke okolnosti, zaplet naben afektom bez kojega ne bilo mogue dosegnuti viu razi-nu svesti.

Odg

ovor

Jobu

73

U$ A, valja nam kao model buduega roenja sina Bojega razmotriti opu shemu herojeva ivota, koja se predajom prenosila od pamtiveka. Budui da taj sin ne zamiljen kao nacionalni Mesa, nego kao univerzalni spa-sitelj ovjeanstva, valja nam takoer razmotriti poganske mitove i otkrivenja vezana uz ivot izabranika bogova.

Kristovo su roenje, dakle, obiljeili svi neobini fe-nomeni koji okruuju roenje heroja, kao to su najava, boansko podretlo od djevice, koincidiranje roenja s trostrukom coniunctio maxima ( ) u znaku Riba, to je oznailo poetak nove ere, potvrda roenja kralja, progon novoroeneta, beg i skrivanje, njegovo skromno roe-nje, itd. Motiv herojeva odrastanja uoljiv je u mudrosti dvanaestogodinjega djeteta u hramu, a Novi zavjet biljei i nekoliko sluajeva njegova odvajanja od majke.

Ne treba ni kazati da karakter i sudbina utjelovljenoga sina Bojega privlae osobitu pozornost. Gledano s odma-kom od dva tisuljea, neobino je teko rekonstruirati bi-ograju Krista na temelju sauvane predaje. Ne postoji niti jedan tekst koji bi udovoljio makar minimumu modernih historiografskih zahtjeva. Povesno provjerljive injenice iznimno su retke, a ono malo postojee vjerodostojne bi-ografske grae ne dostatno za rekonstrukcu Kristova

S3

74

O J

ivotnoga puta ili njegova priblinog karaktera. Neki su teolozi glavni razlog tome otkrili u injenici da su Kristova biograja i psihologa neodvojive od eshatologe. Esha-tologa zapravo znai da je Krist istodobno Bog i ovjek te da je, stoga, podvrgnut boanskoj i ljudskoj sudbini. Dve se naravi meusobno proimaju do te mjere da ih svaki pokuaj razdvajanja oskvrnjuje. Boansko zasjenju-je ljudsko, a ljudsko je bie, kao empirska linost, jedva razluivo. ak i kritiki postupci moderne psihologe ne uspevaju ras