Čežnja vjekova

Ellen G. White

ČEŽNJA VJEKOVA

Izvornik:THE DESIRE OF AGES

By Ellen G. WhiteISBN: 978-0816319220

Prijevod:Smaragda Stefanović

Lektura:mr. Đurđica Garvanović-Porobija

Korektura:Ljiljana Đidara

Urednik:Đurđica Vidas

Oblikovanje:Goran Vidas

Tisak:Denona d.o.o.Zagreb, 2008.

Vlastito izdanje:Đurđica Vidas

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 680799.

Ellen G. White: Čežnja vjekova;

ISBN: 978-953-55407-0-0

Ellen G. White

ČEŽNJA VJEKOVA

Ako nije drukčije naznačeno, svi su biblijski tekstovi navedeni izprijevoda Kršćanske sadašnjosti.

Brojke na marginama knjige ukazuju na brojeve stranica izvornika;izostavljene su stranice na kojima se u izvorniku nalaze

ilustrativni prilozi.

1

Predgovor

Svaki čovjek nosi u srcu čežnju za nečim što nema. Ovu je čežnju u ljudsku prirodu usadio milosrdni Bog. Stoga je čovjek često nezadovoljan svojim životnim uvjetima i postignućima, ma kakvi oni jesu. Bog želi da čovjek traga za najvišim dobrom i da u tom traganju otkrije neprolaznu sreću svog bića.

Svojim lukavim planom i prijevarom Sotona je izopačio ovu čežnju ljudskog srca. Naveo je ljude na vjerovanje da se ona može utažiti zado-voljstvima, bogatstvom, udobnošću, slavom ili moći. No, milijarde zave-denih uviđaju da sve to gubi svoju draž i ostavlja dušu praznom i nezado-voljnom kao što je i bila.

Božja namisao jest da ova čežnja srca povede čovjeka k Onome koji je jedino može ostvariti. On želi da se ona okrene k Njemu, svom punom i cjelovitom ispunjenju. Ta se punina nalazi u Isusu Kristu, Sinu vječnoga Boga. “Jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu.” “Budući da u njemu stanuje stvarno sva punina božanstva.” Isto je tako točno da je u Njemu is-punjena svaka želja koju je vječni Bog usadio i koju prirodno slijedimo.

Cilj je ove knjige da usmjeri na Isusa Krista kao na Onoga u kojem sve naše čežnje mogu pronaći svoje ostvarenje. Premda ima puno knjiga s naslovom Isusov život, u kojima se može naći mnoštvo podataka o doga-đajima i običajima iz povijesti bogatog i raznovrsnog života Isusa iz Na-zareta, može se reći kako “ni pola nije rečeno”.

Namjera ove knjige nije da prikaže usklađenost Evanđeljâ ili da pru-ži kronološki slijed značajnih događaja i pouka iz Isusovog života. Ona prikazuje kako se Božja ljubav otkrila u Njegovom Sinu, uzdiže božansku ljepotu Njegova života, i to tako da svi mogu sudjelovati u njoj, a ne samo zadovoljiti radoznalost sumnjičavih kritičara. Budući da je privlačio učeni-

2

ke dobrotom svog karaktera, svojim dodirom punim sućuti i nesebičnošću svoje požrtvovnosti, budući da je preobražavao njihove karaktere svojim stalnim druženjem s njima, i od sebičnih stvara požrtvovne ljude, od usko-grudnih neznalica punih predrasuda ljude s najširim znanjem i dubokom ljubavi za sve narode i rase, tako je i namjera ove knjige da prikaže mi-lostivog Spasitelja čitatelju potaknuvši ga da dođe k Njemu licem k licu, srcem k srcu i da u Njemu nađe, kao i apostoli iz davnih vremena, silnog Isusa koji “može zauvijek spasavati” i preobraziti u svoje božansko obličje sve “koji po njemu dolaze k Bogu”. Pa ipak, teško je opisati Njegov život. To je slično pokušaju da se na platnu naslika živa duga, da se crno-bijelim znakovima zapiše najumilnija glazba.

Na stranicama ove knjige spisateljica, nadahnuta osoba dubokog i du-gog iskustva, otkrila je i opisala nove ljepote iz Isusova života. Istaknula je nove dragulje iz te riznice dragocjenosti. Učinila je dostupnim bogatstva o kojima se ne može ni snivati. Iz mnogobrojnih poznatih tekstova, čiju je dubinu čitatelj već ranije naslutio, sija nova i veličanstvena svjetlost. Naj-sažetije rečeno, Isus Krist je otkriven kao punina božanstva, beskrajno mi-lostiv Spasitelj grješnika, Sunce pravde, milosrdni Veliki svećenik, Iscje-litelj svih ljudskih bolesti, nježni Prijatelj pun sućuti, postojani, dosljedni Sudrug koji je uvijek spreman pomoći, Knez doma Davidova, Zaklon svog naroda, Knez mira, Kralj koji će doći, vječni Otac, vrhunac i ispunjenost čežnji i nada svih vjekova.

Ova je knjiga predana svijetu kao dio niza svetopisamske i otkupitelj-ske povijesti Velika borba, u koji ulaze naslovi: Patrijarsi i proroci, Izra-elski proroci i kraljevi, Čežnja vjekova, Djela apostolska i Velika borba. Ta djela prihvaćamo kao osobiti Božji blagoslov čovječanstvu — i hvala Bogu što ih imamo na hrvatskom jeziku, neka i u više izdanja — s moli-tvom da Gospodin svojim Svetim Duhom učini njihove riječi riječima ži-vota za mnoge čije su težnje neispunjene, kako bi mogli “iskusi(ti) njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama”, i tijekom vječnosti s Njegove desne strane doživljavati “puninu radosti”, darovanu onima koji su u Njemu pronašli sve, Onoga koji se “ističe među tisućama” i Onoga koji je “sav od ljupkosti”.

Nakladnici

3

“Bog je s nama”

“Dat će mu ime Emanuel, ... Bog je s nama.” “Svjetlost spoznaje sla-ve Božje” vidjela se “na licu Kristovu”. (2. Korinčanima 4,6) Gospodin Isus Krist bio je jedno s Ocem od vječnih vremena; On je bio “otisak nje-gove biti”, otisak Njegove veličine i veličanstva, “odsjaj njegova sjaja”. (Hebrejima 1,3) On je došao na naš svijet kako bi objavio ovu slavu. On je došao na ovu grijehom pomračenu Zemlju da otkrije svjetlost Božje lju-bavi, da bude “Bog s nama”. Stoga je za Njega prorečeno: “Dat će mu ime Emanuel.”

Došavši prebivati među nama, Isus je trebao otkriti Boga i ljudima i anđelima. On je bio Riječ Božja — Božja misao koja se mogla čuti. U molitvi za svoje učenike On je kazao: “Objavio sam im ime tvoje”(Ivan 17,26) — “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjerno-šću” — “da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” Međutim, ova objava nije dana samo Njegovoj djeci na Zemlji. Naš mali svijet udžbenik je svemira. Božja divna namjera milosti, tajne spasono-sne ljubavi — tema je u koju “anđeli žele zaroniti” i koja će se proučavati kroz beskrajne vjekove. Izbavljena će i bezgrješna bića u Kristovom križu pronaći svoj nauk i svoju pjesmu. Vidjet će se da je slava koja blista s Kri-stova lica slava samopožrtvovne ljubavi. U svjetlosti s Golgote vidjet će se da je zakon te ljubavi pune samoodricanja — zakon života za Zemlju i Nebo; da ljubav koja “ne traži svoje” ima svoj izvor u Božjem srcu; da se u Onome koji je bio krotak i ponizan otkrio karakter Onoga koji prebiva u svjetlosti kojoj nijedan čovjek ne može pristupiti.

U početku se Bog otkrio u svim djelima stvaranja. Krist je bio Onaj koji je razastro nebesa i položio temelje Zemlji. Njegova je ruka postavila

19

20

1

4

svjetove u prostoru i oblikovala poljsko cvijeće. “Učvrstio je bregove jako-šću svojom.” “Njegovo je more, on ga je stvorio.” (Psalam 65,6; 95,5) On je ispunio Zemlju ljepotom i zrak pjesmom. On je ispisao poruku Očeve ljubavi na svim djelima na zemlji, u zraku i na nebu.

Premda je sada savršeno djelo oštećeno grijehom, još se može zami-jetiti ono što je ispisano u početku. Još i danas sve što je stvoreno objavlju-je slavu Njegova savršenstva. Ne postoji ništa — osim sebičnog čovjeko-vog srca — što živi samo za sebe. Nema ptice koja siječe zrak, ni životinje koja se kreće po zemlji, a da ne služi nekom drugom životu. Nema nijed-nog lista u šumi ili skromne vlati trave a da nema svoju službu. Svako drvo, grm i list izlijevaju životni sastojak bez koga ni čovjek ni životinja ne bi mogli živjeti, a opet — i čovjek i životinja služe životu drveta, i grma i li-sta. Cvijeće odiše mirisom i otkriva svoju ljepotu kao blagoslov ovom svi-jetu. Sunce rasipa svoju svjetlost da razveseli tisuće svjetova. Ocean, iako izvor svih naših vrela i studenaca, prima rijeke iz svake zemlje, ali uzima da bi dao. Magle koje izlaze iz njegovih njedara padaju kao kiše i natapaju zemlju, da bi iz nje moglo nicati i pupati. Slavni anđeli nalaze svoju radost u davanju — davanju ljubavi i neumornog služenja dušama koje su pale i izgubile svoju svetost. Nebeska bića pokušavaju zadobiti ljudska srca; ona ovom mračnom svijetu donose svjetlost iz nebeskih dvorova. Ljubaznom i strpljivom službom ona djeluju na ljudski duh tako da izgubljene dovode u zajednicu s Kristom, koji im je mnogo bliži no što to oni mogu pretposta-viti. Međutim, kad se okrenemo od svih manjih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Promatrajući Isusa vidimo da je slava našeg Boga u davanju. Ja “ništa od sebe ne činim”, rekao je Krist; “kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca...” “Ali ja ne tražim slave svoje, već sla-vu Onoga koji me je poslao.” (Ivan 8,28; 6,57; 8,50; 7,18) Tim je riječima izloženo veliko načelo, što je zakon života za svemir. Krist je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. (Tako se u nebeskim dvorovima, u svojoj službi za sva stvorena bića, kroz ljubljenog Sina Očev život izlijeva na sve; a pre-ko Sina život se vraća, u hvali i radosnoj službi, kao plima ljubavi, velikom Izvoru svega.) I tako se kroz Krista krug dobročinstava zatvara, otkrivajući karakter velikog Darovatelja — zakon života.

Ovaj je zakon prekršen na samome Nebu. Grijeh je potekao iz sebič-nosti. Lucifer, kerub zaklanjač, želio je biti prvi na Nebu. On je težio da

Čežnja vjekova

21

5

zavlada nebeskim bićima, da ih odvoji od njihovog Stvoritelja i pridobi-je za sebe njihovu vjernost. Iz tog je razloga on netočno prikazivao Boga, pripisujući Mu želju za samouzvišenjem. Želio je Tvorcu punom ljubavi pripisati svoje loše osobine. Tako je obmanuo anđele. Tako je prevario lju-de. On ih je naveo da posumnjaju u Božju Riječ i izgube povjerenje u Nje-govu dobrotu. Budući da je Bog Bog pravde i neusporediva veličanstva, Sotona ih je naveo da Ga smatraju strogim i nemilosrdnim. Tako je naveo ljude da mu se pridruže u pobuni protiv Boga, i noć prokletstva spustila se na svijet.

Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. Da bi se mračne sjenke rastjerale, da bi se svijet mogao vratiti Bogu, trebalo je slomiti So-toninu prijevarnu moć. To se nije moglo ostvariti prisilom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može probuditi ljubav. Poznavati Boga znači ljubiti Ga. Nje-gov karakter mora se pokazati u suprotnosti prema Sotoninom karakteru. Samo jedno Biće u cijelome svemiru može ostvariti ovo djelo. Božju lju-bav može obznaniti samo Onaj tko poznaje njezinu visinu i dubinu. Nad mračnom moći svijeta mora granuti Sunce Pravde sa zdravljem “u zraka-ma”. (Malahija 4,2)

Plan za naše spasenje nije bila naknadna misao, plan načinjen nakon Adamova pada. On je bio otkrivenje “po objavi Tajne sakrivene od vječ-nosti”. (Rimljanima 16,25) On je objava načela koja su od vječnosti bila temelj Božjeg prijestolja. Od samog početka Bog Otac i Krist znali su za Sotonin otpad i čovjekov pad izazvan djelovanjem prijevarne sile odmet-nika. Bog nije uzročnik postojanja grijeha, ali je unaprijed vidio njegovo postojanje osiguravajući sredstvo kojim će se suprotstaviti ovoj strašnoj mogućnosti. Njegova ljubav prema svijetu bila je tako velika da se On za-vjetovao dati svojega jedinorođenog Sina “da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan 3,16)

Lucifer je rekao: “Povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići, ... bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Međutim, Krist, “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,6-8)

Bog je s nama

22

6

To je bila dobrovoljna žrtva. Isus je mogao ostati kraj svojega Oca. On je mogao zadržati slavu Neba i poštovanje anđela. Međutim, On je iza-brao vratiti žezlo u Očeve ruke i sići s prijestolja svemira kako bi mogao donijeti svjetlost onima koji su u mraku i život onima koji ginu.

Prije gotovo dvije tisuće godina s Neba, s Božjega prijestolja, čuo se glas tajanstvena značenja: “Zato, ulazeći u svijet [Krist] veli: Ni žrtve ni prinosa nisi htio, ali si mi pripremio tijelo... Evo, dolazim — o meni je naime u svitku, to jest knjizi, pisano — da činim, Bože, volju tvoju.” (He-brejima 10,5-7) U ovim je riječima objavljeno ispunjenje cilja koji je bio sakriven od vječnih vremena. Krist je bio spreman doći na naš svijet i utje-loviti se. On kaže: “Ali si mi pripremio tijelo.” Da se pojavio u slavi koju je imao zajedno s Ocem prije postanka svijeta, mi ne bismo mogli podni-jeti svjetlost Njegove nazočnosti. Kako bismo je mogli promatrati a da ne poginemo, otkrivenje je Njegove slave bilo prigušeno. Njegova božanska priroda bila je obavijena ljudskom — nevidljiva slava bila je u vidljivom ljudskom obličju.

Ovaj je veliki cilj bio naviješten slikama i simbolima. Grm koji je go-rio, u kojemu se Krist javio Mojsiju, otkrivao je Boga. Simbol izabran da prikaže Božanstvo bio je nizak grm, naoko bez privlačnosti. On je sakri-vao Bezgraničnog. Svemilostivi Bog sakrivao je svoju slavu najjednostav-nijom slikom, da bi ga Mojsije mogao promatrati i živjeti. Tako je i u stu-pu od oblaka danju i stupu od ognja noću Bog održavao vezu s Izraelom, otkrivajući ljudima svoju volju i pružajući im svoju milost. Božja je slava bila prigušena, a Njegovo veličanstvo obavijeno velom, kako bi Ga slabi vid ograničenih ljudi mogao gledati. Tako je Krist trebao doći u “poniže-nom tijelu” (Filipljanima 3,21) “postavši sličan ljudima”.(Filipljani 2,7) U očima svijeta On nije imao ljepote zbog koje bi Ga poželjeli; ipak, bio je utjelovljeni Bog, svjetlost Neba i Zemlje. Njegova je slava bila obavijena velom. Njegova veličina i veličanstvo bili su sakriveni, da bi se mogao pri-bližiti tužnim ljudima izloženim kušnji.

Bog je zapovjedio Mojsiju za Izrael: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima.” (Izlazak 25,8) I On je prebivao u Svetištu, usred svojega naroda. Tijekom cijelog njihovog zamornog lutanja kroz pu-stinju, simbol Njegove nazočnosti bio je s njima. Tako je Krist postavio svoj šator usred našeg ljudskog tabora. On je razapeo svoj šator kraj naših

Čežnja vjekova

23

7

šatora, da bi mogao prebivati među nama i upoznati nas sa svojim božan-skim karakterom i životom. “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođe-nac od Oca — pun milosti i istine.” (Ivan 1,14)

Otkako je Isus došao prebivati među nama, znamo da Bog poznaje naše kušnje i suosjeća s nama u našim žalostima. Svaki Adamov sin i kći mogu shvatiti da je naš Stvoritelj prijatelj grješnicima. Jer, u svakom nau-ku o milosti, u svakom obećanju radosti, u svakom činu ljubavi, u svakoj božanskoj privlačnoj sili koja se otkrila u Spasiteljevu životu na Zemlji, mi vidimo da je “S nama Bog”.

Sotona predstavlja Božji Zakon ljubavi kao zakon sebičnosti. On objavljuje da je nama nemoguće poslušati njegova pravila. On okrivljuje Stvoritelja za pad naših praroditelja i sve patnje koje su nastale, navodeći ljude da Boga smatraju začetnikom grijeha, patnji i smrti. Isus je trebao razotkriti ovu prijevaru. Kao jedan od nas, On je trebao pružiti primjer po-slušnosti. Stoga je uzeo na sebe našu prirodu i prošao kroz naša iskustva. “Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći.” (Hebrejima 2,17) Ako bismo morali snositi bilo što od onoga što Isus nije podnio, Sotona bi na toj pojedinosti prikazao kako je Božja sila za nas nedostatna. Zbog toga je Krist bio “iskušan u svemu (kao i mi)”. (Hebrejima 4,15) On je podnio svaku kušnju kojoj smo mi izloženi. On nije upotrijebio nikakvu silu u svoju korist koja nije darežljivo ponuđena i nama. Kao čovjek, suočio se s kušnjom i svladao je u sili koja Mu je dana od Boga. On kaže: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psa-lam 40,8) Dok je hodio čineći dobro, iscjeljujući sve koje đavao bješe nad-vladao, On je jasno upućivao ljude na karakter Božjeg Zakona i na narav svoje službe. Njegov život svjedoči da i mi možemo na isti način poslušati Božji Zakon.

Svojom je ljudskom prirodom Krist dodirnuo čovječanstvo; a božan-skom je bio povezan s Božjim prijestoljem. Kao Sin Čovječji dao nam je primjer poslušnosti; kao Sin Božji daje nam silu da poslušamo. Krist je iz grma na gori Horebu progovorio Mojsiju govoreći: “Ja sam koji je-sam... Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.” (Izlazak 3,14) Bio je to zalog Izraelova oslobođenja. Kad je došao “postavši sličan ljudima”(Filipljani 2,7), On se predstavio kao JA SAM. Dijete iz Betle-

Bog je s nama

24

8

hema, krotki i ponizni Spasitelj, Bog je koji “je tijelom očitovan”. (1. Ti-moteju 3,16) A nama kaže: “Ja sam pastir dobri.” “Ja sam živi kruh.” “Ja sam put, istina i život.” “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Ivan 10,11; 6,51; 14,6; Matej 28,18) JA SAM sigurnost svakog obećanja. JA SAM; ne bojte se. “Bog je s nama” jamstvo je našeg oslobođenja od grije-ha, sigurnost naše sile da poslušamo zakon Neba.

Ponizivši se da bi uzeo na sebe ljudsku prirodu, Krist je otkrio karak-ter suprotan Sotoninom karakteru. Međutim, On je sišao još niže na sta-zi poniznosti. “Ponizi sam sebe postavši poslušan do same smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8) Kao što je veliki svećenik odlagao svoje prekrasne velikosvećeničke haljine i vršio službu u odjeći od bijelog lana običnog svećenika, tako je i Krist uzeo obličje sluge i prinio žrtvu — sam Svećenik, sam Žrtva. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,5)

S Kristom se postupalo onako kako mi zalužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u ko-jima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom prav-dom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. “Njegove nas rane iscijeliše.”

Svojim životom i smrću Krist je postigao više od same obnove onoga što je bilo razoreno grijehom. Sotonina je namjera bila da prouzroči vječnu razdvojenost između Boga i čovjeka; ali u Kristu mi smo se mnogo prisnije sjedinili s Bogom no što bi to bilo da nikada nismo pali. Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće ni-kada raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” (Ivan 3,16) On Ga je dao ne samo da ponese naše grijehe i umre kao naša žrtva; On Ga je dao palom rodu. Da bi nas uvjerio u nepromjenjivost svoje odluke o miru, Bog je dao svojega jedinorođenoga Sina da postane član ljudskog roda, da zauvijek zadrži svoju ljudsku prirodu. To je zalog da će Bog ispuniti svoju riječ. “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast.”(Izaija 5,6) Bog je usvojio ljudsku prirodu u osobi svojega Sina i prenio je u naj-više Nebo. “Sin Čovječji” dijeli prijestolje svemira. “Sin Čovječji” će po-nijeti ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. (Iza-

Čežnja vjekova

25

9

ija 9,5) JA SAM je Posrednik između Boga i čovječanstva, polažući svoje ruke na oboje. On koji je “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od greš-nika” ne stidi se nazvati nas braćom. (Hebrejima 7,26; 2,11) U Kristu su međusobno povezane zemaljska i nebeska obitelj. Proslavljeni je Krist naš brat. Nebo je obavijeno ljudskom prirodom, a ljudsko je privijeno nagradi Bezgranične ljubavi.

Bog o svom narodu kaže: “Kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj. Ah, kako li će sretan, kako lijep biti!” (Zaharija 9,16.17) Uzdizanje će spašenih biti vječno svjedočanstvo o Božjoj milosti. “Da u vjekovima koji nadolaze” On će pokazati “izvanredno bogatstvo svoje mi-losti dobrotom prema nama u Kristu Isusu.” “Da se... saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (Efežanima 2,7; 3,10.11)

Kristovim djelom otkupljenja opravdana je Božja vladavina. Svemo-gući je obznanjen kao Bog ljubavi. Sotonine su optužbe opovrgnute, a nje-gov karakter razotkriven. Pobuna se ne može ponovno podignuti. Nikada više grijeh ne može dospjeti u Svemir. Kroz vječna vremena svi će biti za-štićeni od otpada. Samopožrtvovnošću ljubavi stanovnici su Neba i Zemlje povezani neraskidivim vezama sa svojim Stvoriteljem.

Djelo otkupljenja bit će dovršeno. Na mjestu na kome je grijeh obilo-vao, Božja se milost još više umnožila. Sama Zemlja, to polje za koje So-tona kaže da pripada njemu, ne samo da će biti izbavljena već i uzvišena. Naš mali svijet, pod prokletstvom grijeha, jedina tamna mrlja u Njegovom veličanstvenom stvaranju, bit će poštovana više od svih ostalih svjetova u Božjem svemiru. Ovdje, gdje je Božji Sin prebivao u ljudskom tijelu, gdje je Kralj slave živio, patio i umro — ovdje, kad sve bude On učinio novim, Božje će Svetište biti s ljudima i “On će stanovati s njima: oni će biti nje-gov narod, i on sam, Bog bit će s njima.” (Otkrivenje 21,3) I kroz beskrajne vjekove, dok spašeni budu hodili u svjetlosti samoga Boga, oni će Ga hva-liti za Njegov neizrecivi Dar, za — Emanuela, “Bog je s nama”.

Bog je s nama

26

10

Izabrani narod

Više od tisuću godina hebrejski je narod očekivao Spasiteljev dola-zak. U taj su događaj oni polagali najsvjetlije nade. U pjesmi i proročan-stvu, u crkvenom obredu, u molitvi u domu, oni su kao dragocjenost čuvali Njegovo ime. A ipak Ga prilikom Njegova dolaska nisu prepoznali. Lju-bljeni na Nebu za njih je bio “poput korijena iz zemlje sasušene”. Na Nje-mu ne bjaše “ljepote ... ni ljupkosti” i oni nisu zamijetili na Njemu nikakvu ljepotu da bi Ga poželjeli. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.” (Izaija 53,2; Ivan 1,11)

Ipak, Bog je izabrao Izraela. On ga je pozvao da među ljudima sačuva spoznaju o Njegovom Zakonu, simbolima i proročanstvima koji su upu-ćivali na Spasitelja. On je želio da ovaj narod bude kao vrelo spasenja za ovaj svijet. Ono što je Abraham bio u zemlji svog obitavanja, Josip u Egip-tu, a Daniel na babilonskom dvoru, to je hebrejski narod trebao biti među narodima. On je trebao otkriti Boga ljudima.

Kad je pozvao Abrahama, Gospodin je rekao: “Blagoslovit ću te... i sam ćeš biti blagoslov... sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivlja-ti.” (Postanak 12,2.3) Isti su nauk ponavljali i proroci. Premda je Izrael bio opustošen ratom i sužanjstvom, ipak je ostalo obećanje koje mu je bilo dano: “Tada će Ostatak Jakovljev, među brojnim narodima, biti kao rosa koja od Jahve dolazi, kao kapljice kiše na travi koja ne čeka na čovjeka niti iščekuje sina čovječjeg.” (Mihej 5,6) U vezi s Hramom u Jeruzalemu, Gos-podin je preko Izaije izjavio: “Jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” (Izaija 56,7)

Međutim, Izraelci su svoje nade usmjerili na svjetovnu veličinu. Od ulaska u kanaansku zemlju oni su se udaljili od Božjih zapovijedi i pošli

27

30

2

11

putovima neznabožaca. Bog im je uzalud slao opomene preko svojih pro-roka. Uzalud su podnosili kazne neznabožačkog ugnjetavanja. Svaki du-hovni preporod pratio je sve dublji otpad.

Da je Izrael bio vjeran Bogu, On je mogao postići svoj cilj uz pomoć njihova uvažavanja i uzdizanja. Da su hodili putovima poslušnosti, On bi ih uzdigao “čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio”. “Svi narodi zemlje vidjet će”, rekao je Mojsije, “da je nada te zazvano ime Ja-hvino, te će strahovati od tebe.” “Kad oni čuju za sve ove zakone”, reći će: “Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.” (Ponov-ljeni zakon 26,19; 28,10; 4,6) Međutim, zbog njihovog se nevjerstva Božja namjera mogla ostvariti samo kroz neprekidne patnje i poniženja.

Oni su odvedeni u babilonsko sužanjstvo i rasijani po zemljama ne-znabožaca. U nevolji su mnogi obnovili svoju vjernost Njegovom Savezu. Dok su vješali svoje harfe o vrbe i plakali za opustošenim svetim Hramom, svjetlost istine blistala je iz njih i spoznaja se o Bogu širila među narodi-ma. Neznabožački žrtveni sustavi bili su izopačenje sustava što ga je Bog uspostavio; mnogi iskreni promatrači neznabožačkih obreda učili su od Hebreja značenje božanski uspostavljene službe i u vjeri usvojili obećanje o Otkupitelju.

Mnogi su prognanici trpjeli progonstvo. Nije bio mali broj onih koji su izgubili život zato što nisu htjeli pogaziti subotu i poštovati neznabo-žačke praznike. Kad su se idolopoklonici digli da unište istinu, Gospodin je doveo svoje sluge pred lice kraljeva i vladara, da bi oni i njihov narod mogli primiti svjetlost. Mnogo puta najveći vladari dovedeni su dotle da proglase nadmoćnost Boga kojega su njihovi hebrejski robovi obožavali.

Babilonskim sužanjstvom Izraelci su učinkovito liječeni od službe rezbarenim likovima. Tijekom stoljeća koja su slijedila oni su patili od ugnjetavanja neznabožačkih neprijatelja, sve dok nisu stekli čvrsto uvjere-nje da njihov napredak ovisi o poslušnosti Božjem Zakonu. Međutim, kod mnogih poslušnost nije potekla iz ljubavi. Pobuda je bila sebična. Oni su samo izvanjskim znacima, kao sredstvima za postizanje nacionalne veliči-ne, služili Bogu. Oni nisu postali svjetlost svijetu, već su se, da bi izbjegli kušnju idolopoklonstva, zatvorili prema svijetu. U uputama danim Mojsiju Bog je ograničio njihovo druženje s idolopoklonicima, ali je ovo učenje pogrešno protumačeno. Njegova je namjera bila da ih zaštiti od preuzima-

Izabrani narod

12

nja neznabožačkih običaja. Međutim, ono je iskorišteno za podizanje zida odvajanja između Izraela i drugih naroda. Hebreji su smatrali Jeruzalem svojim Nebom, i doista su bili ljubomorni što Gospodin pokazuje svoju milost i prema neznabošcima.

Nakon povratka iz Babilona velika se pozornost posvećivala vjer-skom odgoju. Po cijeloj zemlji, posvuda su se gradile sinagoge u kojima su svećenici i književnici tumačili Zakon. Također su osnivane i škole u ko-jima su se zajedno s umjetnošću i znanošću predavala i načela pravde. Ali ove su se ustanove izopačile. Za sužanjstva mnogi su ljudi prihvatili nezna-božačke pojmove i običaje i unijeli ih u svoju vjersku službu. U mnogočem su se prilagodili običajima idolopoklonika.

Budući da su se udaljili od Boga, Hebreji su u velikoj mjeri izgubili iz vida učenje o obrednoj službi. Ovu je službu zasnovao sam Krist. Sva-kim svojim dijelom ona je predstavljala Njega i bila puna životne snage i duhovne ljepote. Međutim, čvrsto se držeći mrtvih formi, Hebreji su izgu-bili duhovni život koji je proistekao iz njihovih obreda. Pouzdali su se u same žrtve i obrede, umjesto da su se oslanjali na Onoga na koga su te žrtve upućivale. Da bi popunili mjesto onoga što su izgubili, svećenici i rabini umnožavali su svoje vlastite zahtjeve, i što su bivali stroži, sve se manje otkrivala Božja ljubav. Svoju svetost mjerili su mnoštvom svojih obreda, dok su njihova srca bila ispunjena gordošću i licemjerjem.

Sa svim njihovim sitničavim i tegobnim propisima Zakon se nije mo-gao držati. Oni koji su željeli služiti Bogu i koji su se trudili poštivati ra-binska pravila, mučili su se pod teškim bremenom. Oni nisu mogli ima-ti mira od optužbi nemirne savjesti. Tako je Sotona obeshrabrivao narod, umanjivao njegovo razumijevanje Božjeg karaktera i izvrgavao prijeziru izraelsku vjeru. On se nadao da će dokazati tvrdnju koju je postavio prili-kom pobune na Nebu — da su Božji zahtjevi nepravični i da se ne mogu ispuniti. “Čak ni Izrael”, izjavio je on, “ne drži Zakon.”

Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su da Mesija dođe kao osvajač, da slomi silu tlači-telja i uzdigne Izrael do svjetskog carstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.

Čežnja vjekova

13

U vrijeme Kristova rođenja narod je bio ugnjetavan vladavinom stra-nih gospodara i razdiran unutarnjim razmiricama. Hebrejima je bilo dopu-šteno da zadrže neki oblik samouprave, no ipak ništa nije moglo prikriti činjenicu da su bili pod rimskim jarmom ili da su se pomirili s ograniča-vanjem svoje moći. Rimljani su polagali pravo imenovati i opozivati ve-likog svećenika, tako se do ove službe često dolazilo prijevarom, potku-pljivanjem, pa čak i ubojstvom. Na taj je način svećenstvo postajalo sve izopačenije. Unatoč tome, svećenici su još uvijek zadržali veliku moć koju su iskorištavali za ostvarenje sebičnih i najamničkih ciljeva. Narod je bio izložen njihovim nemilosrdnim zahtjevima, a i Rimljani su ih teško opore-zivali. Takvo stanje prouzročilo je silno nezadovoljstvo. Narodne su bune bile učestale. Pohlepa i nasilje, nepovjerenje i duhovna ravnodušnost razje-dali su i samo srce naroda.

Mržnja prema Rimljanima te nacionalni i duhovni ponos naveli su Hebreje da se još strože pridržavaju svojih bogoslužbenih formi. Svećenici su nastojali održati ugled svoje svetosti i pretjeranom pozornošću prema vjerskim obredima. Narod u svom mraku i pod teretom, a vladari žedni vlasti, čeznuli su za dolaskom Onoga koji će pobijediti njihove neprija-telje i obnoviti Izraelsko kraljevstvo. Oni su proučavali proročanstva, ali bez duhovnog pronicanja u njihovu bît. Tako su previdjeli dijelove Pisma koji upućuju na Kristovu poniznost tijekom prvog dolaska, a pogrešno pri-mjenjivali one koji govore o slavi Njegovog drugog dolaska. Oholost je zamračila njihovu viziju. Oni su tumačili proročanstvo u skladu sa svojim sebičnim željama.

Izabrani narod

14

“Kada dođe punina vremena”

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina... da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” (Galaćanima 4,4.5)

Spasiteljev je dolazak bio pretkazan u Edenu. Kad su Adam i Eva prvi put čuli obećanje, očekivali su da će se ono brzo ispuniti. Oni su radosno pozdravili rođenje svojega prvenca, nadajući se da će on možda biti Izba-vitelj. Međutim, ispunjenje obećanja se oduljilo. Oni koji su prvi primili ovo obećanje umrli su ne vidjevši njegova ispunjenja. Počevši od Henoko-vih dana, ovo obećanje ponavljali su patrijarsi i proroci, održavajući živom nadu o Njegovom dolasku, ali On još nije dolazio. Danielovo proročanstvo otkrilo je vrijeme Njegova dolaska, ali nisu svi pravilno protumačili vijest. Prolazilo je stoljeće za stoljećem, glasovi proroka su iščezli. Ruka tlačitelja teško je ugnjetavala Izrael, i mnogi su bili spremni uzviknuti: “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” (Ezekiel 12,22)

Međutim, poput zvijezda koje se kreću određenim putanjama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje. Simbolima velike tame i peći koja se dimi Bog je otkrio Abrahamu izrael-sko ropstvo u Egiptu i objavio da će vrijeme njihova boravka iznositi četiri stotine godina. “Konačno će”, rekao je On, “izići s velikim blagom”. (Po-stanak 15,14) Protiv te riječi uzaludno se borila sva sila faraonovog oholog carstva. “Točno onoga dana”, koji je određen u božanskom obećanju, “sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske”. (Izlazak 12,41) Isto je tako na nebeskom Savjetu određen i trenutak Kristova dolaska. Kad je velika ura vremena pokazala taj tren, Isus se rodio u Betlehemu.

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina.” Proviđenje je upravljalo pokretima naroda i plimom ljudskih pobuda i utjecaja, sve

31

32

3

15

dok svijet nije postao zrelim za dolazak Izbavitelja. Narodi su bili sjedinje-ni pod jednom vladavinom. Govorilo se jednim jezikom koji je posvuda bio priznat kao književni jezik. Hebreji, koji su bili rasuti, skupljali su se iz svih zemalja u Jeruzalem na godišnje blagdane. Vraćajući se u svoja mjesta mogli su po cijelom svijetu proširiti vijest o dolasku Mesije.

U to doba neznabožački sustavi su gubili svoju moć nad narodom. Ljudi su bili umorni od vanjskog sjaja i mitova. Čeznuli su za vjerom koja bi mogla ispuniti njihovo biće. Premda je izgledalo da je svjetlost istine na-pustila ljude, bilo je duša koje su tražile svjetlost, i koje su bile ispunjene zbunjenošću i tugom. One su bile žedne znanja o živom Bogu i sigurnosti života nakon groba.

Budući da su se Hebreji udaljili od Boga, njihova je vjera potamnjela i nada je gotovo prestala obasjavati njihovu budućnost. Riječi proroka se nisu razumijevale. Za narodne je mase smrt bila užasna tajna: s onu stranu bila je neizvjesnost i tama. Nije samo naricanje majki iz Betlehema, nego i plač iz velikog srca čovječanstva dopirao do proroka kroz vjekove — glas koji se čuo u Rami “plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neu-tješna što ih nema”. (Matej 2,18) U oblasti “sjena smrtnoga” ljudi su bili neutješeni. S čežnjom u očima oni su očekivali dolazak Izbavitelja, kad će se tama odagnati i tajna budućnosti razjasniti.

Izvan hebrejskog naroda postojali su ljudi koji su predviđali pojavu božanskog Učitelja. Ovi su ljudi tražili istinu i oni su dobili Duh nadah-nuća. Jedan za drugim, kao zvijezde na tamnom nebu, podizali su se takvi ljudi. Njihove proročke riječi rasplamsale su nadu u srcima tisuća u nezna-božačkom svijetu.

Već stotinama godina Biblija je bila prevedena na grčki, koji se tada široko upotrebljavao po cijelom Rimskom Carstvu. Hebreji su bili posvuda rasijani, a u njihovom iščekivanju Mesijina dolaska u određenoj su mjeri su-djelovali i neznabošci. Među onima koje su Hebreji smatrali neznabošcima bilo je i ljudi koji su bolje razumijevali biblijska proročanstva o Mesiji nego učitelji u Izraelu. Bilo je onih koji su se nadali Njegovom dolasku kao oslobo-ditelju od grijeha. Filozofi su pokušavali proniknuti u tajnu hebrejskog načina življenja. Međutim, fanatizam Hebreja priječio je širenje svjetlosti. Usmjere-ni održavanju podvojenosti između sebe i drugih naroda, oni nisu htjeli po-dijeliti znanje koje su još imali u simboličnoj službi. Pravi Tumač mora doći. Onaj koga su svi ovi simboli prikazivali mora objasniti njihovo značenje.

Kada dođe punina vremena

33

34

16

Bog je ovom svijetu govorio preko prirode, simbola i slika, preko pa-trijaraha i proroka. Čovječanstvo je moralo dobiti pouku ljudskim jezikom. Vjesnik Saveza mora govoriti. Njegov se glas mora čuti u Njegovom Hramu. Krist mora doći izgovoriti riječi koje će se jasno i konačno razumjeti. On, Tvorac istine, mora odvojiti istinu od pljeve ljudskih umotvorina koje su je učinile neučinkovitom. Načela Božje vladavine i plan spasenja moraju se ja-sno odrediti. Pouke iz Starog zavjeta moraju se u cijelosti izložiti ljudima.

Među Hebrejima je još bilo nepokolebanih duša, potomaka one svete loze preko koje je sačuvano znanje o Bogu. Oni su još čekali ispunjenje nade u obećanje dano njihovim precima. Oni su jačali svoju vjeru držeći se obećanja danog preko Mojsija: “Gospodin Bog naš podignut će vam izme-đu vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god re-kne!” (Djela 3,22) Oni su ponovno čitali kako će Bog pomazati Jednoga da donese “radosnu vijest ubogima”, da iscijeli “srca slomljena”, da navijesti “zarobljenima slobodu” i “godinu milosti Jahvine”. (Izaija 61,1.2) Oni su čitali kako će “na zemlji uspostaviti pravo”, kako otoci “žude za njegovim naukom”, kako će narodi doći Njegovoj svjetlosti i kraljevi k svjetlosti nje-gova sjaja. (Izaija 42,4; 60,3)

Riječi što ih je Jakov izgovorio na samrti ispunjavale su ih nadom: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udalji-ti neće dok ne dođe onaj kome pripada — kome će se narodi pokoriti.” (Po-stanak 49,10) Opadanje moći Izraela svjedočilo je da je Mesijin dolazak blizu. Danielovo je proročanstvo slikalo slavu Njegove vladavine u impe-riju koji će naslijediti sva zemaljska carstva i prorok kaže: “Samo će stajati dovijeka.” (Daniel 2,44) Bilo je malo onih koji su razumjeli narav Kristo-vog poslanja, ali je zato mnoštvo očekivalo moćnog kneza koji će usposta-viti svoje kraljevstvo u Izraelu i koji će doći kao osloboditelj narodima.

Vrijeme se navršilo. Uniženo vjekovnim prijestupima čovječanstvo je čeznulo za dolaskom Otkupitelja. Sotona je radio na tome da produbi ponor između Zemlje i Neba i učini ga nepremostivim. Svojim je lažima poticao ljude na grijeh. Sotonina je namjera bila da iscrpi Božje strpljenje i uguši Njegovu ljubav prema čovjeku, tako da On prepusti svijet Sotoni-noj vlasti.

Sotona je pokušao sakriti od ljudi znanje o Bogu, skrenuti njihovu pozornost s Božjeg Hrama i uspostaviti svoje carstvo. Njegova je borba

Čežnja vjekova

35

17

za prevlast izgledala gotovo sasvim uspjelom. Zapravo, Bog je u svakom naraštaju imao svoje predstavnike. Čak je i među neznabošcima bilo ljudi preko kojih je Krist radio da bi podigao narod iz grijeha i poniženja. Me-đutim, ovi su ljudi bili prezreni i poraženi. Mnogi su od njih doživjeli na-silnu smrt. Mračna sjenka koju je Sotona bacio na svijet postajala je sve tamnijom i tamnijom.

Sotona je preko neznaboštva vjekovima odvraćao ljude od Boga, ali izopačujući vjeru Izraela izborio je svoju veliku pobjedu. Povodeći se za svojim shvaćanjima i služeći im, neznabošci su izgubili spoznaju o Bogu i postajali sve izopačeniji. Tako je bilo i s Izraelom. Načelo da se čovjek može spasiti svojim djelima počiva u osnovi svake neznabožačke religije; sada je to postalo načelo i hebrejske vjere. Sotona je zasadio ovo načelo. Gdje god se ono usvaja, ljudi nemaju zaštitu od grijeha.

Vijest o spasenju objavljena je ljudima preko ljudskih oruđa. Među-tim, Hebreji su težili da istina o vječnom životu ostane u njihovoj isključi-voj vlasti. Oni su nagomilali živu manu i ona se pokvarila. Vjera koju su pokušali zadržati samo za sebe pretvorila se u sablazan. Oni su lišili Boga Njegove slave i obmanuli svijet krivotvorenim evanđeljem. Oni se nisu htjeli podčiniti Bogu za spasenje svijeta, postavši Sotonini posrednici za njegovo uništenje.

Narod kojega je Bog pozvao da bude stup i temelj istine (1.Timoteju 3,15) postao je Sotonin predstavnik. Obavljao je zadaću koju mu je Sotona povjerio da pogrešnim predočavanjem Božjeg karaktera navede svijet da Ga smatra tiraninom. I sami svećenici koji su služili u Hramu izgubili su iz vida smisao službe koju su vršili. Oni su prestali u simbolima gledati ono što su oni predstavljali. U prinošenju žrtvenih darova ponašali su se kao glumci na sceni.

Obredi što ih je sam Bog uspostavio postali su sredstva za zasljeplji-vanje uma i otvrdnjavanje srca. Ovim kanalima Bog nije mogao više ništa učiniti za čovjeka. Cijeli se sustav morao ukinuti.

Obmana grijeha dosegla je svoj vrhunac. Sva oruđa za izopačenje ljudskih duša bila su pokrenuta. Promatrajući svijet, Božji Sin je gledao patnju i bijedu. Sa sažaljenjem je vidio kako su ljudi postali žrtve Sotonine svireposti. Sa suosjećanjem je promatrao one koji su bili izopačeni, unište-ni i izgubljeni. Oni su izabrali vladara koji ih je kao robove okovao lancima

Kada dođe punina vremena

36

18

za svoja kola. Smeteni i prevareni kretali su se u sumornoj povorci prema vječnoj propasti — k smrti u kojoj nema nade u život, k noći nakon koje nema jutra. Sotonina oruđa udružila su se s ljudima. Tijela ljudskih bića, stvorena da budu prebivalištem samoga Boga, postala su stanište demona. Nadnaravne su sile djelovale na osjetila, živce, nagone i organe ljudi da bi ih potaknule na popuštanje najnižim strastima. Demonski pečat bio je uti-snut u crte ljudskih lica. Ljudska lica su imala izraz zlih demona kojima su ljudi bili opsjednuti. Takav je bio prizor koji je promatrao Otkupitelj svije-ta. Kakav prizor za Neizmjernu Čistoću!

Grijeh je postao znanošću, a porok posvećen kao dio religije. Pobuna je pustila korijene duboko u srcu i čovjekovo je najokrutnije neprijateljstvo bilo usmjereno protiv Neba. Pred cijelim svemirom pokazalo se da se bez Boga čovječanstvo ne može podignuti. Onaj tko je stvorio svijet mora da-rovati novi sastojak života i sile.

S neizmjernim zanimanjem stanovnici svjetova koji nisu pali očeki-vali su da vide Jahvu kako ustaje i uništava stanovnike Zemlje. Da je Bog to učinio, Sotona bi bio spreman sprovesti svoj plan, osiguravajući tako sebi podaničku pokornost nebeskih bića. On je izjavio da načela Božje vla-davine ne omogućuju opraštanje. Da je svijet bio uništen, On bi tvrdio da su se njegove optužbe pokazale istinitima. Bio je spreman baciti krivnju na Boga i svoju pobunu proširiti i na nebeske svjetove. Međutim, umjesto da uništi svijet, Bog je poslao svojega Sina da ga spasi. Premda su se izopa-čenost i prkos mogli vidjeti u svakom dijelu pokorene Zemlje, osiguran je način za njezin oporavak. U trenutku krize, kad je izgledalo da će Sotona pobijediti, Božji Sin je došao kao Poslanik božanske milosti. U sva vreme-na, u svakom trenutku, Božja se ljubav pokazivala palom ljudskom rodu. Unatoč ljudskoj izopačenosti, znaci milosti neprekidno su se pokazivali. A kad se navršilo vrijeme, Božanstvo se proslavilo izlijevanjem obilja iscje-ljujuće milosti na svijet, milosti koja nikada neće biti spriječena ili zaustav-ljena, dok se plan spasenja ne izvrši.

Sotona je likovao što je u ljudskom rodu uspio uniziti Božje obličje. Tada je Isus došao da obnovi u čovjeku Stvoriteljevo obličje. Nitko drugi do Krist nije mogao ponovno oblikovati karakter koji je upropašten grije-hom. On je došao istjerati demone koji su nadzirali ljudsku volju. On nas je došao podignuti iz prašine, kako bi ponovno oblikovao uništeni karakter prema uzoru svojega božanskog karaktera i uljepšao ga svojom slavom.

Čežnja vjekova

37

38

19

“Jer vam se danas rodi Spas”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,1-20.

Kralj slave duboko se ponizio da bi uzeo ljudsku prirodu. Zemalj-ska životna sredina bila Mu je surova i neprivlačna. Njegova je slava bila obavijena velom, kako veličanstvenost Njegove vanjštine ne bi postala predmetom privlačnosti. On je izbjegavao svako vanjsko razmetanje. Bo-gatstva, čast ovoga svijeta i ljudska veličina ne mogu nikada izbaviti dušu od smrti. Isus je odlučio da nikakva primamljivost svjetovne prirode ne treba pozvati ljude na Njegovu stranu. Jedino ljepota nebeske istine treba privući one koji će Ga slijediti. Mesijin je karakter već puno ranije predvi-đen u proroštvu i On je želio da Ga ljudi prihvate na osnovu svjedočanstva Božje Riječi.

Anđeli su bili zadivljeni veličanstvenim planom otkupljenja. Oni su promatrali kako će Božji narod prihvatiti Njegova Sina, odjenutog u ljud-sku odjeću. Došli su u zemlju izabranog naroda. Drugi su se narodi bavili mitovima i obožavanjem lažnih bogova. Anđeli su došli u zemlju u kojoj je bila otkrivena slava samoga Boga i u kojoj je zasjala svjetlost proroštva. Oni su nevidljivo došli u Jeruzalem, onima koji su bili određeni da objaš-njavaju svete spise, slugama Božjeg doma. Već je svećeniku Zahariji, dok je služio pred oltarom, bila objavljena blizina Kristova dolaska. Preteča je već bio rođen, a Njegovo poslanje potvrđeno čudom i proročanstvom. Vi-jest o Njegovu rođenju i veličanstvenom značenju Njegove misije širila se na sve strane. Ipak, Jeruzalem se nije pripremao da pozdravi dobrodošli-com svog Otkupitelja.

43

44

4

20

Nebeski su vjesnici zapanjeno promatrali ravnodušnost tog naroda kojega je Bog pozvao da svijetu otkrije svjetlost svete istine. Hebrejski je narod bio sačuvan kao svjedok da se Krist treba roditi iz Abrahamova po-tomstva i Davidove loze, a ipak nije znao da je Njegov dolazak tako bli-zu. Jutarnja i večernja žrtva svakodnevno su u Hramu upućivale na Božje janje, ali ovdje nije bilo priprema za Njegov doček. Svećenici i učitelji naroda nisu znali da se uskoro treba zbiti najveći događaj svih vremena. Oni su ponavljali svoje besmislene molitve i vršili bogoslužbene obrede da ih ljudi vide, ali u svojoj borbi za bogatstvima i svjetovnom čašću nisu bili spremni za objavu Mesije. Ista ravnodušnost prevladavala je u zemlji Izraela. Radost koja je oduševljenjem ispunjavala cijelo Nebo nije taknula sebična srca obuzeta svjetovnošću. Samo je nekolicina čeznula da vidi Ne-vidljivog. Njima su poslani nebeski vjesnici.

Anđeli su pratili Josipa i Mariju dok su putovali od svog doma u Na-zaretu do Davidova grada. Naredba carskog Rima o popisu svih naroda u njegovoj prostranoj državi obuhvatila je i stanovnike galilejskih brda. Kao što je u davna vremena Kir bio pozvan na prijestolje svjetskog carstva da bi mogao osloboditi Gospodnji narod sužanjstva, tako je i cezar August postao oruđe za ispunjenje Božje nakane da Isusovu majku dovede u Be-tlehem. Ona je od Davidove loze, i Davidov se Sin mora roditi u Davido-vu gradu. Iz Betlehema će, kaže prorok, “izaći koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. (Mihej 5,2) Međutim, u gradu njihove kraljevske loze, Josipa i Mariju ne poznaju niti ih poštuju. Umorni i bez doma, oni prolaze kroz uzanu ulicu, od gradskih vrata sve do istočnog kraja grada, uzaludno tražeći mjesto za noćni počinak. Za njih nema mjesta u pretrpanoj gostionici. U neuglednoj prostoriji koja je služila kao zaklon za stoku napokon su našli utočište, i u njoj je rođen Otkupitelj svijeta.

Ljudi o tome nisu ništa znali, ali je ova vijest ispunila Nebo radošću. Sveta bića iz kraljevstva svjetlosti privučena su Zemlji još dubljim i njež-nijim zanimanjem. Zbog Njegove nazočnosti cijeli je svijet postao svjetliji. Nad betlehemskim brežuljcima skupilo se bezbrojno mnoštvo anđela. Oni čekaju znak da objave Radosnu vijest svijetu. Da su izraelske vođe bile vjerne povjerenoj zadaći, one bi mogle sudjelovati u radosti objavljivanja Isusova rođenja. Sad ih je to mimoišlo.

Čežnja vjekova

47

21

Bog objavljuje: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke.” “Čestitima sviće ko svjetlost u tami.” (Izaija 44,3; Psalam 112,4) Onima koji traže svjetlost i koji je radosno prihvaćaju zasjat će blistave zrake s Božjeg prijestolja.

Na poljima gdje je dječak David nekad vodio svoje stado, pastiri su držali noćnu stražu. Tijekom tih sati tišine razgovarali su o obećanom Spa-sitelju i molili za dolazak Kralja na Davidovo prijestolje. “Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o veli-kom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj — Krist, Gospodin.”

Na ove riječi, viđenje slave ispunilo je duše pastira koji su slušali. Osloboditelj je došao Izraelu! Sila, uzdizanje i pobjeda povezani su s Nje-govim dolaskom. Međutim, anđeo ih je morao pripremiti da prepoznaju svojega Spasitelja u siromaštvu i poniženju. “I neka vam ovo služi kao znak”, rekao je: “Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jasla-ma!”

Nebeski vjesnik stišao je njihova strahovanja. On im je rekao kako će pronaći Isusa. Pun nježnog obzira prema njihovoj ljudskoj slabosti, on im je dao vremena da se priviknu na božanski sjaj. Tada se radost i slava nisu više mogle skrivati. Cijelo je polje bilo obasjano sjajnom svjetlošću Božjih vojski. Zemlja se utišala, a Nebo povilo da sluša pjesmu: “Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima koje ljubi.”

O, kad bi danas ljudski rod mogao prepoznati ovu pjesmu! Obja-va koja je tada dana, melodija koja se tada čula, razlijegat će se do kraja vremena i odjekivati do krajeva zemaljskih. Kad grane Sunce Pravde, sa zdravljem na svojim zrakama, toj će se pjesmi vratiti odjek glasa silnoga mnoštva, kao glas mnogih voda govoreći: “Aleluja! jer se domognu kra-ljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.” (Otkrivenje 19,6)

Kad su anđeli nestali, svjetlost je iščezla, a sjenke noći ponovno su pale na betlehemske brežuljke. Pastiri su dobro upamtili najblistaviji prizor koji su ikada promatrale ljudske oči. “Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vi-dimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin! Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.”

Jer vam se danas rodi Spas

48

22

Odlazeći s velikom radošću, pastiri su objavili ono što su vidjeli i čuli. “Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga.”

Udaljenost između Neba i Zemlje nije danas veća no što je bila kad su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Ljudski je rod isto toliko predmet stara-nja Neba kao u vrijeme kad su obični ljudi skromnih zanimanja usred dana sretali anđele i razgovarali s nebeskim vjesnicima u vinogradima i poljima. Nebo može biti vrlo blizu i nama u našoj svakodnevici. Anđeli iz nebeskih dvorova pratit će korake onih koji dolaze i odlaze po Božjoj zapovijedi.

Priča o Betlehemu je neiscrpna tema i u njoj je skrivena “dubina bo-gatstva i premudrosti znanja Božjega”. (Rimljanima 11,33) Mi se divimo Spasiteljevoj žrtvi kojom je zamijenio nebesko prijestolje jaslama, i prat-nju anđela koji su Ga obožavali životinjama u štalici. Njegova nazoč-nost kori ljudsku gordost i samodovoljnost. Ovo je, ipak, bio samo početak Njegova neusporediva poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi gotovo beskrajno poniženje da je uzeo ljudsku prirodu čak i onda kad je Adam u svojoj ne-vinosti prebivao u Edenu. Međutim, Isus je prihvatio ljudsku prirodu kad je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom. Kao i svako Adamovo dijete, On je primio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa. Kakvi su ovi rezultati bili, pokazano je u povijesti Negovih ze-maljskih predaka. On je došao s takvim naslijeđem dijeliti naše tuge i kuš-nje i pružiti nam primjer bezgrješnog života.

Sotona je na Nebu mrzio Krista zbog Njegova položaja u Božjim dvorovima. Kad je svrgnut s položaja, još Ga je više mrzio. On je mrzio Onoga koji se zavjetovao da će iskupiti grješni ljudski rod. Ipak, Bog je dopustio Sinu da kao bespomoćno dijete, podložno ljudskim slabostima, dođe na svijet koji je Sotona proglasio svojim posjedom. Dopustio Mu je da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora voditi svako ljudsko dijete, izložen opasnosti neuspjeha i vječ-nog gubitka.

Srce zemaljskog oca nježno voli svog sina. On promatra lice svog djeteta i drhti na pomisao o životnoj opasnosti. On čezne da zaštiti svoje drago dijete od Sotonine sile i sačuva ga od kušnji i sukoba. Bog je dao

Čežnja vjekova

49

23

svog jedinorodnog Sina da se nađe u još žešćem sukobu, i mnogo strašnijoj opasnosti, da bi životna staza naše djece bila sigurna. “U ovome se sastoji ljubav.(1.Ivanova 4,10)” Čudite se, nebesa, i divi se Zemljo!

Jer vam se danas rodi Spas

24

Posvećenje


Oko četrdeset dana nakon Kristova rođenja, Josip i Marija su Ga od-nijeli u Jeruzalem da Ga prikažu Gospodinu i prinesu žrtvu. Bilo je to po hebrejskom zakonu, pa mu se Krist kao čovjekova zamjena morao podre-diti u svakoj pojedinosti. On je već bio podvrgnut obredu obrezanja, kao znaku Njegove poslušnosti Zakonu.

Zakon je tražio da majka prinese jednogodišnje janje na žrtvu paljeni-cu i mladog goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh. Međutim, Zakon je pred-viđao da se od siromašnih roditelja, koji nisu mogli donijeti janje, mogu prihvatiti u zamjenu dvije grlice ili dva mlada goluba, jedan za žrtvu palje-nicu, a drugi za žrtvu za grijeh.

Žrtve koje su se prinosile Gospodinu morale su biti bez mane. Ove su žrtve predstavljale Krista i iz njih se vidi da je i sam Isus bio bez ikakve tjelesne mane. On je bio “nevin i bez mane”. (1. Petrova 1,19) Njegov tje-lesni sustav nije oštećen nikakvom manom; Njegovo je tijelo bilo snažno i zdravo. Cijelog je svog života živio u skladu s prirodnim zakonima. I tje-lesno i duhovno bio je primjer onoga što je Bog zamislio da čovječanstvo bude poslušnošću Njegovim zakonima.

Posvećenje prvenaca potječe iz najstarijih vremena. Bog je obećao da će dati nebeskog Prvenca da spasi grješnika. Svako je domaćinstvo trebalo prihvatiti ovaj dar posvećujući svog prvenca. Prvenac je trebao biti posve-ćen svećeničkoj službi, kao Kristov predstavnik među ljudima.

50

51

5

25

Prigodom oslobođenja Izraela iz Egipta, ponovno je izdana zapovijed o posvećenju prvenaca. Dok su Izraelova djeca bila u egipatskom ropstvu, Gospodin je uputio Mojsija faraonu, egipatskom kralju, s porukom: “Ova-ko kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvoro-đenca.” (Izlazak 4,22.23)

Mojsije je predao svoju poruku; ali odgovor gordog kralja je glasio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam — odvrati faraon — i pustim Izrael-ce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.” (Izlazak 5,2) Gospodin je znacima i čudima radio za svoj narod, šaljući strašne sudove na farao-na. Na kraju, anđeo smrti dobio je nalog da ubije svakog prvenca od ljudi i stoke među Egipćanima. Da bi bili pošteđeni, Izraelci su dobili upute da dovratnike namažu krvlju zaklanog janjeta. Svaka je kuća morala biti obi-lježena, da bi anđeo, kad dođe izvršiti svoju smrtonosnu zadaću, mimoišao izraelske domove.

Nakon ove osude nad Egiptom Gospodin je rekao Mojsiju: “Meni posvetite svakoga provorođenca! ... i od ljudi i od životinja, meni pripa-daju!” “Onoga dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorođence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Izlazak 13,2; Brojevi 3,13) Kad je uspostavljena služba u Šatoru, Gospodin je izabrao Levijevo pleme, umjesto prvenaca iz cijelog Izraela, da služi u Svetištu. Međutim, prvenca su još smatrali Gospodnjim vlasništvom i stoga se on trebao otkupiti.

Tako je zakon o posvećenju prvenca postao vrlo značajan. Premda je bio uspomena na Gospodnje čudesno izbavljenje Izraelove djece, on je pri-kazivao još veće oslobođenje koje će izvojevati jedinorodni Božji Sin. Kao što je krv kojom su bili poprskani dovratnici spasila prvence u Izraelu, tako Kristova krv ima moć spasiti svijet.

Kakvo je značenje tada imalo Kristovo posvećenje! Ali svećenik nije vidio kroz zavjesu; on nije čitao tajnu iza nje. Posvećenje djece bio je uo-bičajen prizor. Iz dana u dan svećenik je primao novac za otkup kad su dje-ca posvećivana Gospodinu. Iz dana u dan on je rutinski radio svoj posao, obraćajući malo pozornosti na roditelje ili djecu, osim kad je zamijetio neki nagovještaj bogatstva ili visokog položaja roditelja. Josip i Marija bili su siromašni; kad su došli sa svojim Djetetom, svećenici su vidjeli samo

Posvećenje

52

26

čovjeka i ženu odjevene kao Galilejce, u najskromnijoj odjeći. U njihovom izgledu nije bilo ničega što je privlačilo pozornost i oni su prinijeli dar predviđen za siromašnije slojeve.

Svećenik je započeo sa službenim dijelom obreda. Uzeo je Dijete u naručje i držao Ga pred oltarom. Kad Ga je vratio u majčino naručje, upi-sao je ime “Isus” u svitak prvenaca. Dok je držao Dijete u svom naručju, nije ni slutio da je to Veličanstvo Neba, Kralj slave. Svećenik nije ni po-mislio da je ovo Dijete Onaj o kome je Mojsije pisao: “Gospodin Bog naš podignut će vam između vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god rekne!” (Djela 3,22) On nije mislio da je ovo Dijete Onaj čiju je slavu Mojsije želio vidjeti. Međutim, na svećenikovim ruka-ma leži Onaj koji je veći od Mojsija; i kad je zapisao ime Djeteta, zapisao je ime Onoga koji je bio temelj cjelokupnog hebrejskog načina življenja. Ovo je ime predstavljalo smrtnu presudu u svemu tome jer je sustav žrtava i darova zastario; simbol je gotovo dostigao svoju pravu sliku, sjena svoju stvarnost.

Slava Božje prisutnosti napustila je Svetište, ali u Djetetu iz Betlehe-ma bila je zaklonjena slava pred kojom se anđeli klanjaju. Ovo nesvjesno Dijete bilo je obećani Potomak, na koga je upućivao prvi oltar na vratima Edena. To je bio Mesija, Knez mira. On je bio Onaj koji se objavio Mojsi-ju: JA SAM. To je bio Onaj koji je u stupu od oblaka i ognja bio vođa Izra-elu. To je bio Onaj o kome su već od davnina prorokovali vidioci. On je bio Čežnja svih naroda, Korijen i Mladica Davidova i sjajna Zvijezda Da-nica. Ime ovog bespomoćnog Djeteta, upisanog u izraelski svitak, što ga je proglasilo našim bratom, bilo je nada palog ljudskog roda. Dijete za koje je plaćena otkupnina bilo je Onaj koji će platiti otkup za grijehe cijelog svijeta. On je bio pravi Veliki svećenik “postavljen nad kućom Božjom”, Poglavar koji “ima neprolazno svećeništvo”, Posrednik “s desne strane Ve-ličanstva u nebu”. (Hebrejima 10,21; 7,24; 1,3)

Duhovno treba duhovno razabrati. Božji Sin je posvećen u Hramu za zadaću koju je došao izvršiti. Svećenik Ga je promatrao kao što bi proma-trao svako drugo dijete. Međutim, iako nije vidio niti osjećao nešto neo-bično, Božji je čin u davanju Sina svijetu bio prepoznat. Ovaj događaj nije prošao a da Krista netko ipak nije prepoznao. “Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun. Bio je pravedan i pobožan i očekivao je utjehu

Čežnja vjekova

55

27

Izraelovu. Imao je božansko nadahnuće. Njemu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gospodnjega.” (Luka 2,25.26)

Kad je Šimun ušao u Hram, vidio je jednu obitelj kako prikazuje dije-te pred svećenikom. Njihova je vanjština govorila o siromaštvu; ali Šimun je shvatio upozorenja Duha i bio duboko osvjedočen da je Dijete prikazano pred Gospodinom Utjeha Izraelova, Onaj koga je želio vidjeti. Začuđenom svećeniku Šimun je izgledao kao zanesenjak. Dijete je vraćeno Mariji, a on Ga uzima u naručje da Ga prikaže pred Bogom, dok je radost koju do-tad nikada nije osjetio ispunjavala njegovu dušu. Dok je podizao malog Spasitelja prema Nebu, rekao je: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.” (Luka 2,29.30)

Proročki duh počivao je na ovom Božjem čovjeku, i dok su Josip i Marija stajali tu kraj njega, čudeći se njegovim riječima, on ih je blagoslo-vio i rekao Mariji: “Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti — a tebi će samoj mač probosti dušu — da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” (Luka 2,34.35)

Ušla je također i proročica Ana potvrđujući Šimunovo svjedočanstvo o Kristu. Dok je Šimun govorio, njezino je lice bilo ozareno Božjom sla-vom i ona je izlijevala zahvalnost koju je srce osjećalo što joj je dopušteno da vidi Krista Gospodina.

Ovi ponizni poštovatelji Boga nisu uzalud proučavali proročanstva. Međutim, oni koji su se nalazili na položajima vladara i svećenika u Izrae-lu, iako su pred sobom imali dragocjeno kazivanje proroštva, nisu išli Gos-podnjim putem i njihove oči nisu bile otvorene da vide Svjetlost života.

Tako je to i danas. Vjerske vođe i oni koji služe u Božjem domu često ne razlikuju događaje na koje je usmjerena pozornost cijeloga Neba, i oni nezamijećeno prolaze. Ljudi priznaju Krista u povijesti, ali se okreću od ži-voga Krista. Krist, koji u svojoj Riječi poziva na samopožrtvovnost, preko siromašnih i napaćenih koji traže pomoć i preko pravednih koji su upućeni na siromaštvo, trud i poniznost, nije ništa spremnije prihvaćen danas nego prije osamnaest stoljeća.

Marija je razmišljala o Šimunovom otvorenom i dalekosežnom pro-ročanstvu. Dok je u svom naručju gledala Dijete i sjećala se riječi koje

Posvećenje

56

28

su izgovorili betlehemski pastiri, bila je ispunjena radošću, zahvalnošću i blistavom nadom. Šimunove riječi podsjetile su je na Izaijino proročko kazivanje: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njego-va korijena. Na njemu će duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg... On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove.” “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja... Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 11,1-5; 9,2-6)

Ipak, Marija nije shvatila Kristovu misiju. Šimun je prorokovao o Njemu kao o svjetlosti koja će obasjavati neznabošce, kao o slavi Izraelo-voj. Na taj su način anđeli objavili Spasiteljevo rođenje kao Radosnu vijest svim narodima. Bog je težio da ispravi skučeno hebrejsko shvaćanje o Me-sijinom djelu. On je želio da ljudi u Njemu gledaju ne samo osloboditelja Izraela već i Spasitelja svijeta. Međutim, proći će mnogo godina dok i Isu-sova majka shvati Njegovo poslanje.

Marija je očekivala Mesijinu vladavinu na Davidovom prijestolju, ali nije vidjela krštenje patnjom kojim će ga zadobiti. Šimun je otkrio da Me-sija neće proći kroz ovaj svijet bez prepreka. Riječima upućenim Mariji: “A i tebi će samoj mač probosti dušu”, Bog je u svojoj nježnoj milosti na-govijestio Isusovoj majci veliku bol koju je zbog Njega počela podnositi.

“Gle!” rekao je Šimun, “Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mno-gih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti.” Oni koji se žele ponovno podignuti moraju pasti. Mi moramo pasti na Stijenu i razbiti se prije no što se podignemo u Kristu. Sebičnost se mora oboriti, oholost poniziti ako želimo upoznati slavu duhovnog kraljevstva. Hebreji nisu željeli prihvatiti čast koja je dostignuta u poniznosti. Stoga i nisu mogli primiti svoga Otku-pitelja. On je bio znak protiv koga se govorilo.

“Da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” U svjetlosti Spasiteljeva ži-vota otkrivaju se srca svih, počevši čak od Stvoritelja pa do kneza tame. Sotona je prikazivao Boga kao sebičnog i surovog, kao Onoga koji pola-že pravo na sve, a ništa ne daje; koji traži službu od svih svojih stvorenja za vlastitu slavu, a ne podnosi nikakvu žrtvu za njihovo dobro. Međutim, darovanje Krista otkriva Očevo srce. To svjedoči da su Božji naumi za nas “naumi mira, a ne nesreće”. (Jeremija 29,11) To pokazuje da je, dok

Čežnja vjekova

57

29

je Božja mržnja prema grijehu jaka kao smrt, Njegova ljubav prema gr-ješniku jača i od smrti. Budući da je uzeo na sebe naše spasenje, On neće poštedjeti ništa — ma koliko Mu to bilo drago — što je nužno za izvršenje Njegova djela. Nijedna istina potrebna za naše spasenje nije uskraćena, ni-jedno čudo milosti zanemareno, nijedno božansko sredstvo nije ostalo neu-potrijebljeno. Naklonost dolazi za naklonošću, a dar za darom. Cijela nebe-ska riznica otvorena je onima koje On želi spasiti. Skupivši sva bogatstva svemira i otkrivši sve izvore neizmjerne sile, On ih sve predaje u Kristove ruke i kaže: Sve je ovo za čovjeka; upotrijebi ove darove da ga uvjeriš da ni na Zemlji ni na Nebu nema veće ljubavi od moje. Svoju najveću sreću on će naći u ljubavi prema meni.

Na golgotskom križu sučelile su se ljubav i sebičnost. Njihova je po-java na križu dostigla svoj vrhunac. Krist je živio da tješi i blagoslivlja, a Sotona je usmrtivši Ga pokazao svu opakost svoje mržnje prema Bogu. On je jasno pokazao da je stvarni cilj njegove pobune zbacivanje Boga s prije-stolja i uništenje Onoga preko koga se pokazala Božja ljubav.

Kristovim životom i smrću otkrile su se i misli ljudi. Od jasala do kri-ža Kristov je život bio poziv na podčinjavanje sebe i zajednicu u patnjama. On je skinuo koprenu s ljudskih ciljeva. Isus je došao s nebeskom istinom i svi koji su slušali glas Svetoga Duha bili su privučeni k Njemu. Oni koji su služili sebi samima, pripadali su Sotoninom kraljevstvu. Svojim odnosom prema Kristu svi će pokazati na kojoj se strani nalaze. Na taj način svatko sebi izriče presudu.

Na dan završnog suda svaka izgubljena duša shvatit će narav svog odbacivanja istine. Prikazat će se križ, a njegovo pravo značenje uvidjet će svaki um koji je bio zaslijepljen prijestupom. Pred prizorom Golgote i njezine tajanstvene Žrtve, grješnici će stajati osuđeni. Bit će odbačen svaki lažni izgovor. Ljudsko otpadništvo pojavit će se u svom užasnom karakte-ru. Ljudi će vidjeti što su izabrali. Svako pitanje istine ili zablude u dugoj borbi bit će objašnjeno. Pred sudom svemira Bog će stajati čist od krivnje za postojanje ili trajanje zla. Pokazat će se da božanski propisi nisu pro-uzročili grijeh. U Božjoj vladavini nije bilo mane, nije bilo nikakvog ra-zloga za nezadovoljstvo. Kad se otkriju pomisli svakoga srca, tada će se i vjerni i buntovnici sjediniti u objavljivanju: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda! Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne sla-vi?... jer si pokazao svoja pravedna djela.” (Otkrivenje 15,3.4)

Posvećenje

58

30

“Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 2.

“Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Hero-da, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”

Mudraci s Istoka bili su filozofi. Pripadali su velikom i utjecajnom društvenom sloju koji je obuhvaćao ljude plemenita podrijetla i bio nosi-telj bogatstva i učenosti u svom narodu. Među njima bilo je mnogih koji su varali lakovjeran narod. Drugi su bili čestiti ljudi koji su proučavali znake Proviđenja u prirodi i bili poštovani zbog svoga poštenja i mudrosti. Mu-draci koji su došli Isusu bili su ljudi takva karaktera.

Božja svjetlost uvijek svijetli usred tame neznaboštva. Dok su ovi mudraci proučavali zvjezdano nebo i pokušavali proniknuti u tajnu koju su skrivale njegove sjajne staze, gledali su Stvoriteljevu slavu. Tražeći jasni-ju spoznaju, okrenuli su se hebrejskim svetim spisima. U njihovoj zemlji čuvali su se proročki spisi koji su pretkazivali dolazak božanskog Učite-lja. Bileam je pripadao magima, iako je jedno vrijeme bio Božji prorok; Duhom Svetim on je pretkazao Izraelovo blagostanje i pojavu Mesije; a njegova proročanstva prenosila su se predajom iz stoljeća u stoljeće. Me-đutim, u Starom je zavjetu mnogo jasnije objavljen Spasiteljev dolazak.

60

59

6

31

Mudraci su s radošću utvrdili da je Njegov dolazak blizu i da će se zemlja napuniti spoznje Gospodnje slave.

Mudraci su vidjeli tajanstvenu svjetlost na nebu one noći kad je Bož-ja slava obasjala betlehemske brežuljke. Kad je svjetlost iščezla, pojavila se sjajna zvijezda koja se lagano kretala nebom. To nije bila nikakva zvi-jezda stajaćica ni neki planet, pa je ova prirodna pojava pobudila najživlje zanimanje. Ta je zvijezda bila udaljena skupina sjajnih anđela, ali mudra-ci to nisu znali. Ipak, bili su uvjereni da ova zvijezda ima za njih posebno značenje. Oni su se savjetovali sa svećenicima i filozofima i pretraživali svitke starih zapisa. Bileamovo proročanstvo je objavilo: “Od Jakova zvi-jezda izlazi, od Izraela žezlo se diže.” (Brojevi 24,17) Je li moguće da je ova nepoznata zvijezda bila poslana kao vjesnik Obećanoga? Mudraci su se obradovali svjetlosti istine poslane s Neba; sada se ona izlijevala na njih sjajnijim zrakama. U snu su primili poruku da idu i potraže novorođenog Kralja.

Kao što je Abraham vjerom pošao na Božji poziv “iako nije znao kamo ide” (Hebrejima 11,8), kao što je Izrael u vjeri išao za stupom od oblaka do Obećane zemlje, tako su i ovi neznabošci pošli u potragu za obećanim Spasiteljem. Istočnjačke zemlje bile su bogate dragocjenostima i mudraci nisu krenuli na put praznih ruku. Bio je običaj da se vladarima i ostalim visokim odličnicima daju pokloni kao znak poštovanja, i najskupo-cjeniji darovi koji su se mogli pronaći u zemlji prinijeti su kao poklon Ono-me u kome su trebala biti blagoslovljena sva plemena na Zemlji. Morali su putovati noću da bi mogli pratiti zvijezdu; putnici su prekraćivali sate ponavljanjem starih kazivanja i proročkih izjava o Onome koga su tražili. Prilikom svakog predaha oni su istraživali proročanstva i tako se sve više produbljivalo njihovo uvjerenje da ih Bog vodi. Dok su pred sobom imali zvijezdu kao vidljivi znak, imali su i unutarnje osvjedočenje Svetoga Duha koji je djelovao na njihova srca i nadahnjivao ih nadom. Putovanje, prem-da dugo, bilo je za njih sretno.

Stigli su u izraelsku zemlju silazeći niz Maslinsku goru, gledali su Jeruzalem pred sobom, kad, gle, zvijezda koja ih je vodila cijelim muko-trpnim putem, zastaje nad Hramom i nakon nekoliko trenutaka iščezava iz vidika. Oni dalje hitaju žurnim koracima očekujući sa sigurnošću da je Mesijino rođenje radosni pripjev na svakom jeziku. Međutim, uzaludno

Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda

61

32

su se raspitivali. Ušavši u Sveti grad uputili su se prema Hramu. Na svoje čuđenje nisu našli nikoga tko bi išta znao o novorođenom Kralju. Njihova pitanja nisu izazvala nikakvu radost, već prije iznenađenje i strah pomije-šan s prijezirom.

Svećenici su ponavljali predaju. Oni uzdižu svoju vjeru i svoju po-božnost, dok Grke i Rimljane proglašavaju neznabošcima i grješnicima većim od drugih. Mudraci nisu idolopoklonici i u Božjim očima bolji su od ovih koji su samo po imenu bili u službi Njemu; pa ipak ih Hebreji sma-traju neznabošcima. Čak i među čuvarima svetih spisa, njihovo revnosno raspitivanje nije naišlo ni na kakvo razumijevanje.

Dolazak mudraca brzo se razglasio po cijelom Jeruzalemu. Njiho-va neobična misija izazvala je uznemirenost u narodu, koja se pronijela u palaču kralja Heroda. Lukavi Edomac bio je uznemiren nagovještajem o mogućem suparniku. Bezbrojna ubojstva umrljala su njegovu stazu do pri-jestolja. Budući da je bio tuđinske krvi, narod nad kojim je vladao mrzio ga je. Njegova jedina sigurnost bila je naklonost Rima. Međutim, ovaj novi Princ imao je veću prednost. Bio je rođen da vlada.

Herod je posumnjao da svećenici kuju zavjeru sa strancima kako bi izazvali bunu u narodu i zbacili ga s prijestola. On je prikrivao svoje nepo-vjerenje, odlučan da većim lukavstvom spriječi njihove smišljene planove. Skupivši svećeničke poglavare i književnike raspitivao se za učenje njiho-vih svetih knjiga o mjestu Mesijina rođenja.

Ovo raspitivanje otimača prijestolja, potaknuto zahtjevom stranaca, povrijedilo je ponos hebrejskih učitelja. Ravnodušnost kojom su prišli pro-ročkim svicima razbjesnila je ljubomornog carskog namjesnika. On je mi-slio da žele sakriti svoje poznavanje ovog predmeta. S autoritetom kome se nisu usudili suprotstaviti naredio je da podrobno ispitaju i objave mjesto rođenja njihovog očekivanog Kralja. “U Betlehemu judejskom — odgo-voriše mu — jer je ovako pisao prorok:

Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima, jer će iz tebe izići vođa koji će biti pastir naroda moga — Izraela.”

Čežnja vjekova

62

33

Herod je zatim pozvao mudrace na tajni razgovor. Bura bijesa i stra-ha bjesnjela je u njegovom srcu, ali je sačuvao mirno držanje i ljubazno je primio strance. Raspitivao se o vremenu pojavljivanja zvijezde i pretvarao se da radosno pozdravlja nagovještaj Kristova rođenja. Zamolio je svoje posjetitelje: “Idite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga pronađete, javite mi, da bih i ja došao i poklonio mu se.” Rekavši to otpustio ih je da svojim putem odu u Betlehem.

Svećenici i starješine u Jeruzalemu nisu bili tako neobaviješteni o Kristovom rođenju, kao što su se pretvarali. Vijest o posjetu anđela pastiri-ma doprla je do Jeruzalema, ali rabini su je smatrali nedostojnom njihove pozornosti. Mogli su sami naći Isusa i spremno odvesti mudrace do Nje-govog mjesta rođenja, ali su, umjesto toga, mudraci došli k njima da im skrenu pozornost na rođenje Mesije. “Gdje je novorođeni kralj židovski?” rekli su. “Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”

Oholost i zavist sada su zatvorili vrata svjetlosti. Da je poklonjeno po-vjerenje vijestima pastira i mudraca, oni bi doveli svećenike i rabine u vrlo nezgodan položaj, dokazujući suprotno od njihove tvrdnje da su tumači Božje istine. Ovi obrazovani učitelji nisu se htjeli poniziti da ih poučava-ju oni koje su smatrali neznabošcima. Nemoguće je, govorili su oni, da ih je Bog mimoišao i objavio vijest neukim pastirima i neobrezanim nezna-bošcima. Odlučili su pokazati prijezir prema vijestima koje su uzrujavale kralja Heroda i cijeli Jeruzalem. Nisu čak ni poželjeli otići u Betlehem i vidjeti je li tako. Naveli su ljude da zanimanje za Isusa prihvate kao fana-tično uzbuđenje. Tu su svećenici i rabini započeli odbacivati Krista. Otada je njihova oholost i tvrdoglavost prerasla u duboko usađenu mržnju prema Spasitelju. Dok je Bog otvarao vrata neznabošcima, hebrejske su vođe za-tvarale vrata sebi samima.

Mudraci su sami otišli iz Jeruzalema. Sjenke noći spuštale su se dok su prolazili kroz gradska vrata, ali na svoju veliku radost opet su ugledali zvijezdu koja ih je povela prema Betlehemu. Oni nisu primili nikakav na-govještaj o skromnom Isusovom stanju, kao što su ga dobili pastiri. Nakon dugog puta bili su razočarani ravnodušnošću hebrejskih vođa i napustili su Jeruzalem s manje pouzdanja nego kad su ušli u grad. U Betlehemu nisu našli kraljevsku gardu razmještenu da štiti novorođenog Kralja. Nijedan


63

34

Ga ugledni čovjek nije posjetio. Isus je bio stavljen u jasle kao u kolijevku. Njegovi roditelji, neobrazovani seljaci, bili su Njegovi jedini čuvari. Je li moguće da je to Onaj o kome je pisano da će podići “plemena Jakovljeva” i da će vratiti “Ostatak Izraelov”, i biti “svjetlost narodima” i spasenje “do nakraj zemlje”? (Izaija 49,6)

“Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; pado-še ničice i pokloniše mu se.” U siromašnoj Isusovoj pojavi prepoznali su prisutnost Božanstva. Predali su svoja srca Njemu kao Spasitelju i tada Ga obasuli darovima — zlatom, i tamjanom, i smirnom. Kakvu su vjeru imali! Za mudrace s Istoka moglo bi se reći ono što je kasnije rečeno za rimskog kapetana: “Tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.” (Matej 8,10)

Mudraci nisu proniknuli u Herodove namjere prema Isusu. Kad je cilj njihovog putovanja bio ostvaren, oni su se pripremali za povratak u Jeru-zalem, namjeravajući ga obavijestiti o svom uspjehu. Međutim, u snu su primili božansku obavijest da više ne održavaju nikakvu vezu s njim. Zao-bilazeći Jeruzalem, pošli su u svoju zemlju drugim putem.

Na sličan način je i Josip primio opomenu da bježi u Egipat s Mari-jom i Djetetom. A anđeo reče: “I budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip je poslušao bez oklijevanja i, da bi bio sigurniji, pošao je na put noću.

Preko mudraca Bog je hebrejskom narodu skrenuo pozornost na ro-đenje svog Sina. Njihovo raspitivanje u Jeruzalemu, probuđeno zanimanje naroda, pa čak i Herodova ljubomora koja je privukla pozornost svećenika i rabina, usmjerili su umove na proročanstva o Mesiji i na veliki događaj koji se zbio.

Sotona se zauzeo da zakloni božansku svjetlost svijetu i upotrijebi svu moć svog lukavstva da uništi Spasitelja. Međutim, Onaj koji nikada ne drijema i ne spava čuvao je svog voljenog Sina. Onaj koji je Izraelu poslao manu s neba i hranio Iliju u vrijeme gladi, pobrinuo se za Marijino i Isuso-vo utočište u neznabožačkoj zemlji. Darovima mudraca iz neznabožačke zemlje Gospodin je osigurao sredstva za put u Egipat i za boravak u tuđoj zemlji.

Mudraci su među prvima poželjeli dobrodošlicu Otkupitelju. Oni su prvi položili svoj dar kraj Njegovih nogu. Kakva je prednost bila služiti Mu svojim darom! Bog osobito cijeni dar koji potječe od srca koje ljubi,

Čežnja vjekova

64

65

35

čineći ga najuspješnijim u službi Njemu. Ako smo svoje srce predali Isusu, mi ćemo Mu prinijeti i svoje darove. Svoje zlato i srebro, svoj najdragocje-niji zemaljski imetak, svoje najveće umne i duhovne darove, dobrovoljno ćemo posvetiti Njemu koji nas ljubi i koji je dao sebe za nas.

Herod je u Jeruzalemu nestrpljivo očekivao povratak mudraca. Kako je vrijeme prolazilo, a oni se nisu pojavljivali, njegove su sumnje počele rasti. Nespremnost rabina da otkriju Mesijino mjesto rođenja kao da mu je ukazivalo da su prozreli njegov plan i da su ga mudraci namjerno izbjegli. Ta ga je misao razbjesnila. Obmana nije uspjela, ali je preostalo pribjegava-nje sili. On će im dati pouku s ovim djetetom-kraljem. Ti oholi Hebreji tre-baju vidjeti što mogu očekivati u svojim pokušajima da ustoliče vladara.

Odmah je poslao vojnike u Betlehem s nalogom da ubiju svu djecu od dvije godine i manje. Tihi domovi Davidova grada bili su svjedoci pri-zora užasa, koji su još prije šest stotina godina otkriveni proroku: “Glas u Rami ču se — plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neutješna što ih nema.”

Ovu su nesreću Hebreji sami navukli na sebe. Da su u vjernosti i po-niznosti hodili pred Bogom, On bi na izuzetan način učinio za njih bezo-pasnim kraljev gnjev. Ali, svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i odbacili Svetoga Duha koji je bio njihov jedini štit. Nisu proučavali Pisma sa željom da se usklade s Božjom voljom. Tragali su za proročanstvima koja su se mogla tumačiti tako da se sami uzvise i pokažu kako Bog prezi-re ostale narode. U svojoj oholosti hvalili su se da će Mesija doći kao kralj koji će pobijediti njihove neprijatelje i pogaziti neznabošce u svojoj srdžbi. Na taj način izazvali su mržnju svojih vladara. Njihovim pogrešnim prika-zivanjem Kristove misije, Sotona je namjeravao pripremiti uništenje Spa-sitelja, ali to se vratilo na njihove glave.

Ovo okrutno djelo bilo je jedno od posljednjih što je pomračilo He-rodovu vladavinu. Ubrzo nakon ubijanja nevine dječice, bio je i sam pri-nuđen pokoriti se takvoj sudbini koju nitko nije mogao otkloniti. Umro je strašnom smrću.

Josip, koji je još bio u Egiptu, dobio je nalog od Božjeg anđela da se vrati u izraelsku zemlju. Smatrajući Isusa nasljednikom Davidova prijesto-lja, Josip se želio nastaniti u Betlehemu, ali doznavši da u Judeji umjesto svojega oca vlada Arhelaj, bojao se da bi sin mogao ostvariti očeve plano-


66

36

ve protiv Krista. Od svih Herodovih sinova Arhelaj mu je svojim karakte-rom bio najsličniji. Već je njegovo stupanje na prijestolje bilo obilježeno neredima u Jeruzalemu i pokoljem u kome je rimska garda pobila tisuće Hebreja.

Josip je ponovno usmjeren na sigurno mjesto. Vratio se u Nazaret, u svoj raniji dom, gdje je Isus potom boravio gotovo trideset godina, “da bi se ispunilo što su rekli proroci: Zvat će se Nazarećanin”. Galilejom je upravljao Herodov sin, ali u njoj je bilo mnogo više stranaca nego u Judeji. Na taj je način tamo bilo manje zanimanja za pitanja koja su se isključivo ticala Hebreja i Isusove bi tvrdnje vjerojatno izazvale manju zavist kod vlastodržaca.

Tako je bio dočekan Spasitelj kad je došao na Zemlju. Činilo se da ne postoji mjesto odmora ili sigurnosti za malog Otkupitelja. Bog nije mogao povjeriti svoga Sina ljudima, premda je ostvarivao svoje djelo za njihovo spasenje. On je naložio anđelima da prate Isusa i da Ga štite dok ne završi svoje poslanje na Zemlji i ne umre od ruku onih koje je došao spasiti.

Čežnja vjekova

67

37

Kao dijete

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,39.40.

Djetinjstvo i mladost Isus je proveo u malom planinskom selu. Na Ze-mlji ne postoji nijedno mjesto koje ne bi bilo počašćeno Njegovom nazoč-nošću. Kraljevske palače imale bi prednost primajući Ga kao gosta. Među-tim, On je mimoišao domove bogatih, kraljevske dvorove i slavna središta znanja, da bi se nastanio u zabitom i prezrenom Nazaretu.

Iznimno značenje ima kratak izvještaj o Samuelovu djetinjstvu: “A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred lju-dima.” (1. Samuelova 2,26) I milost je Božja počivala na njemu. Slično i Isus, ozaren naklonošću svog Oca, “napredovaše u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima”. (Luka 2,52) Njegov je um bio živahan i prodoran, a Njegova su razboritost i mudrost nadmašivale Njegove godine. Njegov je karakter bio uravnotežen i skladan. Snage uma i tijela postupno su se ra-zvijale u skladu sa zakonima djetinjstva.

Kao dijete, Isus se odlikovao posebno privlačnom naravi. Njegove uslužne ruke uvijek su bile spremne poslužiti drugima. On je pokazivao nepokolebljivu strpljivist i istinoljubivost koja nikada ne bi žrtvovala česti-tost. U načelu čvrst kao stijena, Njegov je život otkrivao vrlinu nesebične ljubaznosti.

Isusova majka pratila je budnim okom razvitak Njegovih snaga i za-mijetila na Njegovu karakteru pečat savršenstva. S radošću se trudila da bodri taj bistar i prijemčiv um. Posredovanjem Svetoga Duha primila je

68

69

7

38

mudrost za suradnju s nebeskim silama u razvitku ovog Djeteta, koje je moglo svojim Ocem smatrati samo Boga.

Od najranijih vremena vjerni u Izraelu s velikom su pozornošću odga-jali mlade. Gospodin je dao upute da se djeca poučavaju, čak i od najma-njih nogu, o Njegovoj dobroti i veličini, osobito onako kako su se otkrile u njegovom Zakonu i prikazale u povijesti Izraela. Pjesma, molitva i pouke iz Pisma morale su biti prilagođene umu koji se razvija. Očevi i majke tre-bali su poučiti svoju djecu da je Božji Zakon izraz Njegova karaktera i tako primanjem načela Zakona u srce, Božje se obličje utiskivalo u duhovni svi-jet i um. Veći dio poučavanja bio je usmen, ali mladi su također učili čitati hebrejske spise, a pergamentski svici starozavjetnih zapisa bili su otvoreni za njihovo proučavanje.

U Kristovo doba gradovi koji nisu pružali vjersko poučavanje mladih smatrali su se prokletim od Boga. Ipak, to je poučavanje postalo formalistič-no. Predaja je u velikoj mjeri potisnula Sveto pismo. Pravi odgoj vodio bi mlade da “traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli”. (Djela 17,27) Me-đutim, hebrejski učitelji posvetili su pozornost obredima. Um je bio ispu-njen gradivom beskorisnim za učenika, koje neće biti priznato u višoj ško-li nebeskih dvorova. Iskustvo stečeno osobnim prihvaćanjem Božje Riječi nije našlo mjesta u ovom odgojnom sustavu. Zauzeti krugom vanjskih obre-da učenici nisu imali vremena za mirne trenutke koje bi proveli s Bogom. Oni nisu čuli Njegov glas koji govori srcu. U svom traganju za znanjem, oni su se okrenuli od Izvora mudrosti. Zanemarena je bît službe Bogu. Načela Zakona bila su zamagljena. Ono što se smatralo visokim obrazovanjem bilo je najveća prepreka istinskom razvitku. Snage mladeži bile su sputane obu-kom rabina. Njihovi su umovi postali skučeni i ograničeni.

Dijete Isus nije primalo pouke u školama pod okriljem sinagoga. Nje-gova je majka bila Njegov prvi zemaljski učitelj. S njezinih usana i iz proroč-kih svitaka On je naučio nebeske istine. One iste riječi što ih je sam izgovorio Mojsiju za Izraela, sad je usvajao na krilu svoje majke. Kad je prešao iz dje-tinjstva u mladićko doba, nije tražio rabinske škole. Njemu nije bio potreban odgoj koji bi stekao na takvim izvorima, jer Bog je bio Njegov Učitelj.

Pitanje postavljeno za vrijeme Spasiteljeva rada: “Kako ovaj pozna-je Pisma kad ih nije učio?”, ne upućuje na to da Isus nije znao čitati, već samo da nije primio rabinsko obrazovanje. (Ivan 7,15) Budući da je stekao

Čežnja vjekova

70

39

znanje na način koji je dostupan i nama, Njegovo dobro poznavanje Pisma pokazuje koliko je marljivo posvetio svoje rane godine proučavanju Božje Riječi. Uz to, pred Njim je bila otvorena i velika knjižnica stvorenih Božjih djela. On koji je načinio sve, proučavao je pouke što ih je Njegova vlastita ruka napisala na zemlji, moru i nebu. Odvojen od nesvetih svjetovnih puto-va, on je sakupljao znanje iz prirode. Proučavao je život biljaka i životinja i čovjekov život. Od najranijih godina života sav je bio obuzet jednim ci-ljem: da živi na blagoslov drugima. Izvor tog cilja On je nalazio u prirodi; nove ideje o načinu i sredstvima zasjale bi u Njegovu umu dok je prouča-vao život biljaka i životinja. Neprekidno se trudio da iz onoga što je vidio izvuče primjere uz pomoć kojih bi iznosio živu Božju Riječ. Usporedbe kojima je u vrijeme svoje službe rado davao svoje pouke o istini pokazuju kako je njegov duh bio otvoren za utjecaje prirode i kako je prikupljao du-hovne pouke iz svoje svakodnevne životne okoline.

Na taj način Isusu se otkrivalo značenje Božjih riječi i djela, dok je pokušavao razumjeti bît stvari. Nebeska bića bila su Njegovi pratitelji, a On je njegovao svete misli i zajednicu. Od trenutka kad je postao svjestan okoline, On je neprekidno rastao u duhovnoj vrlini i poznavanju istine.

Svako dijete može steći znanje kao što ga je Isus stekao. Dok se poku-šavamo upoznati s našim nebeskim Ocem uz pomoć Njegove Riječi, anđeli će nam se približiti, naš će um ojačati, naš se karakter uzdići i oplemeniti. Postat ćemo sličniji Spasitelju. Dok promatramo lijepo i veličanstveno u prirodi, naši će se osjećaji usmjeriti k Bogu. Dok je duh ispunjen divlje-njem, duša se okrepljuje dodirom s Beskonačnim preko Njegovih djela. Zajednica s Bogom u molitvi razvija umne i moralne sposobnosti, a duhov-na sila jača dok razmišljamo o onome što je duhovno.

Isusov je život bio život u skladu s Bogom. Dok je bio dijete, mislio je i govorio kao dijete, ali ni najmanji trag grijeha nije kvario Božje obličje u Njemu. Ipak, On nije bio oslobođen od kušnji. Zloća stanovnika Nazareta bila je poslovična. Natanaelovim pitanjem iskazano je mišljenje o njiho-vom lošem glasu: “Iz Nazareta može li što dobro izići?” (Ivan 1,46) Isus je postavljen tamo gdje će se Njegov karakter iskušati. Bilo je nužno da stalno bude oprezan kako bi sačuvao svoju čistoću. Bio je podložan svim borbama s kojima se i mi srećemo, kako bi nam mogao biti uzor u djetinj-stvu, mladosti i zreloj dobi.

Kao dijete

71

40

Sotona je bio neumoran u svojim naporima da savlada Dijete iz Naza-reta. Od najranijih godina Isusa su čuvali nebeski anđeli, pa ipak je Njegov život bio duga borba protiv sila tame. Kneza tame je vrijeđalo i zbunjivalo to da na Zemlji postoji život neuprljan zlom. Nije bilo sredstva kojim nije pokušao Isusa uhvatiti u zamku. Nijedno dijete ljudskog roda, kao što je to doživio naš Spasitelj, neće nikada biti pozvano da živi svetim životom usred tako žestoke borbe s kušnjom.

Isusovi su roditelji bili siromašni i ovisili su o svakodnevnom mu-kotrpnom radu. Upoznao je siromaštvo, samoodricanje i oskudicu. Ovo je iskustvo bilo Njegova zaštita. U Njegovom marljivom životu nije bilo trenutaka dokolice da prizovu kušnju. Nije bilo besciljnih sati koji bi otva-rali vrata poročnom druženju. Koliko je god bilo moguće, On je zatvarao vrata kušaču. Ni zarada, ni zadovoljstvo, ni odobravanje ni prijekor nisu Ga mogli navesti da pristane na zlo djelo. Bio je mudar da prepozna zlo, a jak da mu se odupre.

Krist je bio jedino bezgrješno biće koje je živjelo na Zemlji, iako je gotovo trideset godina živio među poročnim stanovnicima Nazareta. Ova je činjenica ukor onima koji misle da neokaljan život ovisi o mjestu, bo-gatstvu ili napretku. Kušnja, siromaštvo, nedaća pravi je sustav obuke po-trebne za razvijanje čistoće i postojanosti.

Isus je živio u seoskom domu i vjerno je i radosno nosio svoj dio te-reta u domaćinstvu. On je bio Zapovjednik Neba i anđeli su radosno ispu-njavali Njegovu riječ; sada je On bio revan sluga, poslušni sin pun ljubavi. Učio je zanat i radio svojim rukama s Josipom u drvodjeljskoj radionici. U priprostoj odjeći običnog radnika prolazio je ulicama malog mjesta idući i vraćajući se sa svog skromnog posla. On nije upotrijebio svoju božansku moć da smanji teret ili olakša svoj mukotrpan rad.

Isusov um i tijelo bili su razvijeni jer je radio u djetinjstvu i mlado-sti. Svoje tjelesne snage nije koristio lakomisleno, već tako da ih sačuva u zdravlju, da bi u svemu mogao obaviti što bolji posao. Čak ni u rukova-nju alatom nije želio biti nesavršen. Bio je savršen kao radnik, kao što je bio savršen u karakteru. Svojim nas je osobnim primjerom učio dužnosti da budemo marljivi, da naš rad mora biti obavljen pravilno i temeljito i da je takav rad dostojan poštovanja. Vježba koja uči ruke da budu korisne i odgaja mlade da nose svoj dio životnog tereta daje tjelesnu snagu i razvija

Čežnja vjekova

72

41

svaku sposobnost. Svi trebaju raditi nešto što će biti blagotvorno za njih i od pomoći drugima. Bog je odredio rad kao blagoslov i jedino marljivi radnik nalazi čast i radost života. Nad djecom i mladeži koja radosno preu-zima svoj dio obveza u domu, dijeleći teret s ocem i majkom, počiva Božje odobravanje s čvrstim obećanjem punim ljubavi. Takva djeca izaći će iz doma da postanu korisni članovi društva.

Tijekom cijelog života na Zemlji, Isus je bio ozbiljan i ustrajan rad-nik. On je očekivao mnogo, stoga je poduzimao mnogo. Kad je otpočeo svoj rad, rekao je: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.” (Ivan 9,4) Isus nije izbjegavao brige i odgovornosti, kao što to čine mnogi koji tvrde da su Njegovi sljedbenici. Upravo stoga što žele izbjeći ovaj oblik odgoja, slabi su i nedjelotvorni. Oni mogu imati dragocjene i poželjne osobine, ali su gotovo nekorisni kad naiđu na poteškoće ili kad treba svladati prepreke. Pozitivnost i energija, temeljitost i čvrstoća karaktera koju je pokazao Krist, trebaju se razviti i u nama, uz pomoć iste discipline kojoj je i On bio podvrgnut. Milost koju je primio primit ćemo i mi.

Dokle god je živio među ljudima naš je Spasitelj dijelio sudbinu si-romašnih. On je iz iskustva poznavao njihove brige i poteškoće, stoga je mogao utješiti i ohrabriti sve skromne radnike. Oni koji pravilno razumi-ju nauk Njegova života nikad neće smatrati da treba praviti razliku među društvenim slojevima, da bogate treba cijeniti više od čestitih siromaha.

Isus je u svoj rad unosio radost i takt. Potrebno je veliko strpljenje i duhovnost da bi se biblijska religija unijela u život doma, u radionicu, da bi se podnijela napetost svjetovnih poslova, a oko usmjerilo na Božju slavu. U ovome je Krist naš pomoćnik. On nikada nije bio toliko obuzet svjetov-nom brigom da nije imao vremena za nebeske vrijednosti ili za razmišlja-nje o njima. Radost svog srca često je izražavao pjevanjem psalama i ne-beskih pjesama. Stanovnici Nazareta često su slušali Njegov glas kako se uzdiže u hvali i zahvaljivanju Bogu. On je pjesmom održavao zajednicu s Nebom i kad su se Njegovi drugovi žalili na umor od rada, bili su obrado-vani ugodnom melodijom s Njegovih usana. Njegov hvalospjev kao da je odgonio zle anđele i kao tamjan ispunjavao prostor mirisom. Misli Njego-vih slušatelja usmjeravale su se s mjesta njihovog zemaljskog izgnanstva na nebeski dom.

Kao dijete

73

42

Isus je bio vrelo iscjeljujuće milosti za ovaj svijet; i tijekom svih tih godina povučenosti u Nazaretu Njegov se život izlijevao u potoke sućuti i nježnosti. Ljudi u godinama, žalosni, opterećeni grijehom, djeca u igri i svojoj nevinoj radosti, mala stvorenja u šumarcima, strpljive tegleće živo-tinje — sve je bilo sretnije u Njegovoj nazočnosti. On, čija je riječ održa-vala svjetove, saginjao bi se da pomogne ranjenoj ptici. Nije bilo ničega što ne bi zamijetio, ničega što nije bilo vrijedno njegove službe.

Tako, dok se razvijao u mudrosti i stasu, Isus je rastao u milosti i kod Boga i kod ljudi. On je stjecao naklonost svih srca pokazujući se spremnim suosjećati sa svima. Ozračje nade i hrabrosti koja Ga je okružavala učini-la Ga je blagoslovom za svaki dom. Često su Ga subotom pozivali da čita pouke iz Proroka u zbornici, i srca bi slušatelja ustreptala od radosti kad je nova svjetlost zasjala s poznatih riječi svetih spisa.

Ipak, Isus je izbjegavao razmetanje. Tijekom svih godina svog borav-ka u Nazaretu, nije pokazivao svoju čudotvornu moć. Nije tražio visoke položaje i nije prisvajao nikakva zvanja. Njegov mirni i jednostavni život, kao i šutnja Pisma o Njegovim ranim godinama, uče nas važnoj pouci. Što je mirniji i jednostavniji život jednog djeteta — što je slobodniji od umjet-nih uzbuđenja a što usklađeniji s prirodom — utoliko je povoljniji za ra-zvoj tjelesne i umne snage i duhovne sile.

Isus je naš uzor. Ima mnogo onih koji se sa zanimanjem bave raz-dobljem Njegove javne službe, dok ne zamjećuju pouke iz Njegova dje-tinjstva. Međutim, upravo Njegov život u domu primjer je za ugled djeci i mladeži. Krist je pristao na siromaštvo, da bi nas u skromnim životnim okolnostima poučio kako blisko možemo hoditi s Bogom. On je živio da bi ugodio, dao čast i proslavio svog Oca u običnim životnim okolnostima. Njegov je rad otpočeo posvećivanjem skromnom pozivu obrtnika koji mu-kotrpno rade za svoj svakodnevni kruh. On je vršio službu Bogu isto toliko dok je radio za drvodjeljskim radnim stolom koliko dok je činio čuda za mnoštvo. Svaki mladić koji slijedi Kristov primjer vjernosti i poslušnosti u svom skromnom domu može položiti pravo na riječi što ih je Otac pre-ko Duha Svetoga izgovorio o Njemu: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.” (Izaija 42,1)

Čežnja vjekova

74

43

Posjet u vrijeme Pashe


Dvanaesta godina bila je kod Hebreja prijelomna godina između dje-tinjstva i mladosti. Navršivši tu godinu hebrejski je dječak prozvan sinom Zakona, a također i Božjim sinom. Pružene su mu naročite mogućnosti za vjersku pouku, a od njega se očekivalo da uzme udjela u svetim blagdani-ma i obredima. U skladu s ovim običajem Isus je u svoje dječačko doba u vrijeme Pashe posjetio Jeruzalem. Josip i Marija, kao i svi vjerni Izraelci, išli su svake godine na Pashu, a kad je Isus navršio potrebne godine, i Nje-ga su poveli sa sobom.

Postojala su tri godišnja blagdana: Pasha, Pedesetnica i Blagdan sje-nica, kad su svi ljudi u Izraelu bili obvezni pojaviti se pred Gospodinom u Jeruzalemu. Od ovih blagdana, na Pashu je dolazilo najviše ljudi. Mnogi su dolazili iz svih zemalja po kojima su Hebreji bili rasijani. Iz svakog dijela Palestine poklonici su dolazili u velikom broju. Putovanje iz Galileje traja-lo je nekoliko dana i putnici su se udruživali u velike skupine radi društva i zaštite. Žene i starije osobe jahali su na volovima ili magarcima strmim i kamenitim putovima. Jači ljudi i mladi putovali su pješice. Vrijeme Pashe odgovaralo je kraju ožujka i početku travnja i cijela je zemlja bila vedra od cvijeća i radosna od ptičje pjesme. Duž cijelog puta bilo je znamenitih mje-sta iz povijesti izraelskog naroda, i očevi i majke pričali su svojoj djeci o ču-dima koja je Bog u davna vremena učinio za svoj narod. Vrijeme putovanja prekraćivali su pjesmom i glazbom i kad su se jeruzalemske kule najposlije pokazale na vidiku, svi su se glasovi udružili u pobjedonosnu pjesmu:

75

76

8

44

“Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme... Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama!” (Psalam 122,2.7)

Praznovanje Pashe počelo je s nastankom hebrejskog naroda. Po-sljednje noći njihovog ropstva u Egiptu, kad je izgledalo da nema nikakvog znaka oslobođenja, Bog im je naredio da se pripreme za brzo oslobođenje. On je spomenuo faraona o konačnom sudu nad Egipćanima, i On je dao upute Hebrejima da svoje obitelji skupe u svojim domovima. Pošto su po-prskali dovratnike krvlju zaklanog janjeta, trebali su pojesti to janje, peče-no, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. “A ovako ga blagujte”, rekao je On, “opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha.” (Izlazak 12,11) U ponoć su ubijeni svi prvenci Egipćana. Tada je kralj poslao poruku Izraelu: “Ustajte i odlazite od moga naroda... Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili.” (Izlazak 12,31) Ot-kako su Hebreji izašli iz Egipta kao nezavisan narod, Gospodin je naredio da se Pasha praznuje svake godine. “Kad vas vaša djeca zapitaju”, kazao je On, “Što vam taj obred označuje? odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.” Tako se iz naraštaja u naraštaj trebala ponavljati povijest o ovom veličanstvenom izbavljenju.

Pashi je slijedio sedmodnevni Blagdan beskvasnih kruhova. Drugog dana blagdana prinosili su se Gospodinu prvi plodovi godišnje žetve, jedan snop ječma. Svi blagdanski obredi bili su slika Kristova djelovanja. Izrae-lovo izbavljenje iz Egipta bilo je očita pouka o otkupljenju, koju je Pasha trebala sačuvati u sjećanju. Zaklano janje, beskvasni kruh, snop prvih ro-dova — predstavljali su Spasitelja.

Većina ljudi Kristovog doba svetkovanje ovog blagdana svela je na formalizam. Ali, kakvo je značenje ovaj blagdan imao za Božjeg Sina!

Po prvi put Dijete Isus promatralo je Hram. Vidio je svećenike odjeve-ne u bijele haljine kako obavljaju svoju svečanu službu. Gledao je žrtvu koja je krvarila kako leži na žrtvenom oltaru. On se nagnuo u molitvi s drugim po-klonicima, dok se oblak tamjana dizao pred Bogom. Bio je svjedok dojmlji-

Čežnja vjekova

77

78

45

vog obreda pashalne službe. Iz dana u dan sve je jasnije sagledavao njihovo značenje. Svaki čin kao da je bio povezan s Njegovim životom. U Njemu su se budili novi pogledi. Tih i utonuo u misli, izgledao je kao da proučava neki veliki problem. Tajna Njegovog poslanja otkrivala se Spasitelju.

Zaokupljen razmišljanjem o ovim prizorima, nije ostao kraj svojih roditelja. Želio je biti sam. Kad su se pashalne službe završile, i dalje se zadržao u predvorju Hrama, pa kad su poklonici napustili Jeruzalem, On je ostao.

Ovom posjetom roditelji su željeli dovesti Isusa u dodir s velikim uči-teljima u Izraelu. Dok je u svakoj pojedinosti bio poslušan Božjoj Riječi, nije se prilagodio rabinskim obredima i običajima. Josip i Marija nadali su se da će On biti pokrenut da pokaže više poštovanja prema učenim rabini-ma i da će mnogo spremnije prihvatiti njihove zahtjeve. Međutim, Bog je u Hramu poučio Isusa. Ono što je primio, odmah je počeo i dijeliti.

U to je doba jedna prostorija povezana s Hramom bila odvojena za svetu školu po ugledu na proročke škole. Tu su se okupljali vodeći rabini sa svojim učenicima i ovdje je došao i Dječak Isus. Zauzevši mjesto kraj nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihove pouke. Kao onaj koji čezne za mudrošću, postavljao je pitanja ovim učiteljima o proročanstvima i događajima koji su se tada zbivali i ukazivali na dolazak Mesije.

Isus se predstavio kao onaj koji je žedan znanja o Bogu. Njegova pi-tanja upućivala su na duboke istine koje su dugo bile zamagljene, a koje su ipak bile od životnog značenja za spasenje duša. Svako pitanje koje im je Isus postavio suočilo ih je s božanskom poukom i otkrivalo novi pogled na istinu, pokazujući kako je uska i površna mudrost ovih mudrih ljudi. Rabi-ni su govorili o čudesnom usponu koji će Mesijin dolazak donijeti hebrej-skom narodu, ali Isus je iznio Izaijino proročanstvo i upitao ih za značenje tih spisa koje upućuju na patnje i smrt Božjeg Janjeta.

Ovi učeni ljudi obratili su Mu se pitanjima i bili zadivljeni Njegovim odgovorima. S dječjom poniznošću ponavljao je riječi iz Pisma, otkrivaju-ći im dubinu značenja koja ovim mudrim ljudima nikada nisu ni došla na um. Da su slijedili ove putokaze istine, što ih je On istaknuo, pokrenuli bi reformaciju u tadašnjoj religiji. Došlo bi do probuđenja dubokog zanima-nja za duhovne istine, i kad bi Isus počeo svoju službu, mnogi bi Ga bili spremni prihvatiti.


79

46

Rabini su znali da Isus nije bio poučavan u njihovim školama, a ipak je Njegovo razumijevanje proročanstava daleko nadmašivalo njihovo zna-nje. Oni su razabirali da ovaj misaoni galilejski Dječak mnogo obećava. Poželjeli su Ga pridobiti za svog učenika, da bi postao učitelj u Izraelu. Željeli su na sebe preuzeti Njegov odgoj, osjećajući da tako osobit um mo-raju osobno oblikovati.

Isusove riječi pokrenule su njihova srca onako kako nikada nisu bila pokrenuta riječima s ljudskih usana. Bog je želio dati svjetlost ovim vođa-ma u Izraelu i On je upotrijebio jedino sredstvo kojim je mogao doprijeti do njih. U svojoj oholosti njima je bilo ispod časti da prime pouke od bilo koga. Da se Isus pojavio i pokušao ih učiti, oni bi oholo odbili slušati. Oni su sami sebi laskali da su Ga poučavali, ili u najmanju ruku provjeravali Njegovo poznavanje Pisma. Isusova mladenačka skromnost i ljupkost ra-stjerala je njihove predrasude. Nesvjesno su se njihovi umovi otvorili Bož-joj Riječi i Sveti Duh je govorio njihovim srcima.

Oni su morali uvidjeti kako njihovo očekivanje Mesije nije podržano proročanstvom; ali se nisu htjeli odreći svojih teorija koje su laskale njiho-vom častoljublju. Nikada ne bi priznali da su pogrješno razumjeli Pisma, smatrajući se njihovim tumačima. Od jednog do drugog kružilo je pitanje: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?” (Ivan 7,15) Svjetlo je svijetli-lo u tami, ali “tama ga ne obuze”. (Ivan 1,5)

U međuvremenu Josip i Marija bili su vrlo zbunjeni i ražalošćeni. Prilikom napuštanja Jeruzalema izgubili su Isusa iz vida i nisu znali da je ostao. Zemlja je tada bila gusto nastanjena i karavane iz Galileje bile su vrlo velike. Kad su napuštali grad, vladao je veliki metež. Zadovoljstvo putovanja s prijateljima i poznanicima obuzelo je njihovu pozornost, pa na putu nisu primijetili Njegov nestanak sve do noći. Kad su zastali da se odmore, nedostajala im je ruka pomoćnica njihovog Djeteta. Pretpostav-ljajući da se nalazi s njihovim društvom, nisu se brinuli. Iako je bio mlad, imali su bezuvjetno povjerenje u Njega, očekujući da će im On, kad bude potrebno, biti spreman pomoći razumijevajući njihove želje, kao što je to uvijek činio. Sada su se njihova strahovanja probudila. Uzalud su Ga tražili u cijelom svom društvu. Protrnuli, sjetili su se kako Ga je Herod pokušao uništiti još dok je bio malo dijete. Mračne su slutnje ispunjavale njihova srca. Gorko su sebe korili.

Čežnja vjekova

80

47

Vrativši se u Jeruzalem, nastavili su traganje. Sljedećeg dana, kad su se umiješali u mnoštvo poklonika u Hramu, njihovu je pozornost privukao jedan poznati glas. Nisu se mogli prevariti, nijedan drugi glas nije bio sli-čan Njegovom, tako ozbiljan i srdačan, a ipak tako milozvučan.

Našli su Isusa u rabinskoj školi. Iako su bili radosni, nisu mogli zabo-raviti svoju žalost i zabrinutost. Kad je ponovno bio s njima, majka je izgo-vorila riječi koje su sadržavale prijekor: “Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.”

“Pa zašto ste me tražili?” odgovorio je Isus. “Zar niste znali da ja mo-ram biti u kući Oca svoga?” A kako je izgledalo da nisu razumjeli Njego-ve riječi, On je pokazao gore. Na Njegovu je licu bila svjetlost kojoj su se čudili. Božanstvo je bljesnulo kroz ljudsku prirodu. Kad su Ga našli u Hra-mu, slušali su što se zbivalo između Njega i rabina i bili iznenađeni Nje-govim pitanjima i odgovorima. Njegove riječi pokrenule su niz misli koje neće nikada biti zaboravljene.

Pitanje koje im je uputio sadrži pouku: “Zar niste znali”, rekao je, “da ja moram biti u kući Oca svoga?” Isus je bio zauzet poslanjem koje je do-šao izvršiti na ovome svijetu, ali Josip i Marija zanemarili su svoju zada-ću. Bog im je ukazao veliku čast povjeravajući im svoga Sina. Sveti anđeli upravljali su tijekom Josipova života da bi sačuvali Isusov život. Međutim, oni su Ga cijeli jedan dan izgubili iz vida, iako Ga ni za trenutak nisu smjeli zaboraviti. Kad je otklonjena njihova briga, nisu okrivili sami sebe, već su krivnju bacili na Njega.

Za Isusove roditelje bilo je prirodno da Isusa smatraju svojim djete-tom. On je svakodnevno bio s njima i Njegov je život uvelike bio sličan životu ostale djece pa im je bilo teško razumjeti da je On Božji Sin. Bili su u opasnosti da ne cijene blagoslov koji im je darovan u nazočnosti Otkupi-telja svijeta. Bol izazvana njihovim odvajanjem od Njega i blagi ukor što su ga sadržavale Njegove riječi bili su određeni da u njihovu dušu utisnu svetost onoga što im je povjereno.

U odgovoru majci Isus je po prvi put pokazao da razumije svoj odnos prema Bogu. Prije Njegova rođenja anđeo je rekao Mariji: “On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega, Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka.” (Luka 1,32.33) Ove riječi Marija je sačuvala u srcu; pa iako je vjerovala da će njezino Di-


81

82

48

jete biti Mesija u Izraelu, ipak nije razumjela Njegovo poslanje. Sada nije shvaćala Njegove riječi, ali je znala da je poricao svoje srodstvo s Josipom i da je proglasio sebe Sinom Božjim.

Isus nije zanemarivao vezu sa svojim zemaljskim roditeljima. On se iz Jeruzalema vratio s njima kući i pomagao im u njihovom životu ispunje-nom teškim radom. Krijući u srcu tajnu svojega poslanja, ponizno je čekao određeni trenutak da otpočne svoj rad. Pošto je prepoznao da je Božji Sin, On je tijekom sljedećih osamnaest godina potvrdio svoju vezu koja Ga je spajala s domom u Nazaretu, izvršujući dužnost sina, brata, prijatelja i gra-đanina.

Kad Mu se u Hramu otkrila misija, Isus se klonio dodira s mnoštvom. Želio je da se u tišini vrati iz Jeruzalema s onima koji su poznavali tajnu Njegova života. Pashalnom službom Bog je želio svoj narod odvojiti od svjetovnih briga i podsjetiti ga na svoje divno djelo izbavljenja iz Egipta. Želio je da u ovom djelu sagledaju obećanje o izbavljenju od grijeha. Kao što je krv zaklanog janjeta štitila domove Izraelaca, tako i Kristova krv treba spasiti njihove duše; oni se mogu spasiti jedino ako vjerom u Krista učine Njegov život svojim životom. Simbolična služba imala je vrijednost samo onda kad je vjernike usmjeravala ka Kristu kao osobnom Spasitelju. Bog ih je želio uvesti u proučavanje puno molitve i razmišljanja o Kristo-vom poslanju. Međutim, dok je mnoštvo napuštalo Jeruzalem, uzbuđenje zbog putovanja i druženja često je zaokupljalo njihovu pozornost i služba u kojoj su sudjelovali bila je zaboravljena. Spasitelja nije privlačilo njiho-vo društvo.

Budući da su se iz Jeruzalema Josip i Marija trebali vraćati sami s Isusom, On se nadao da će njihove misli usmjeriti na proročanstva o Spa-sitelju koji će patiti. Na Golgoti je Isus pokušao olakšati njezinu materin-sku bol. I sada je mislio o njoj. Marija će biti svjedok Njegove posljednje samrtne borbe i Isus je želio da ona razumije Njegovu misiju, kako bi mo-gla izdržati kad joj mač probode dušu. Kao što je Isus bio odvojen od nje i ona Ga ožalošćena tražila tri dana, tako će On ponovno biti izgubljen za nju tri dana kad bude žrtvovan za grijehe svijeta. A kad bude izašao iz gro-ba, njezina će se žalost opet pretvoriti u radost. Koliko bi lakše podnijela veliku tugu Njegove smrti da je shvatila Pisma na koja joj je On sada želio usmjeriti misli! Da su Josip i Marija održali svoj um uzdignut prema Bogu

Čežnja vjekova

83

49

razmišljanjem i molitvom, oni bi razumjeli svetost povjerenja koje im je ukazano i ne bi izgubili Isusa iz vida. Nemarnošću u jednom danu izgubili su Spasitelja, ali bilo im je potrebno tri dana zabrinutog traganja da bi Ga našli. Tako je i s nama; praznim razgovorom, ogovaranjem ili zanemariva-njem molitve, možemo u jednom danu izgubiti Spasiteljevu nazočnost, a bit će nam potrebno mnogo dana bolnoga traganja da bismo Ga našli i po-novno dobili mir koji smo izgubili.

U našem međusobnom druženju moramo paziti da ne zaboravimo Isusa i olako nam ne promakne da On nije s nama. Kad toliko postanemo zaokupljeni svjetovnim da ne mislimo o Onome u koga polažemo svoju nadu u vječni život, odvajamo se od Isusa i nebeskih anđela. Ova sveta bića ne mogu ostati tamo gdje Spasiteljeva prisutnost nije poželjna, a Nje-gova se odsutnost ne primjećuje. To je razlog česte pojave obeshrabrenja među tobožnjim Kristovim sljedbenicima.

Mnogi pohađaju bogoslužja i Božja ih Riječ osvježava i tješi, ali zbog zanemarivanja razmišljanja, budnosti i molitve, gube blagoslov i osjećaju se siromašnijima nego ranije. Često misle da je Bog okrutno postupio pre-ma njima. Ne uviđaju da je to njihova pogreška. Odvojivši se od Isusa, od-vojili su se i od svjetlosti Njegove prisutnosti.

Za nas bi bilo dobro da svakoga dana provedemo jedan sat u razmi-šljanju o Kristovom životu. Trebamo ga proučavati u svakoj pojedinosti, dopustivši svojoj mašti da obuhvati sve prizore, naročito one vezane za kraj Njegova života. Dok se tako bavimo Njegovom velikom žrtvom za nas, naše povjerenje u Njega postat će mnogo postojanije, naša će ljubav oživjeti i dublje će nas prožeti Njegov Duh. Ako na kraju želimo biti spaše-ni, moramo naučiti pouku o pokajanju i poniznosti u podnožju križa.

Dok se međusobno družimo, možemo biti od blagoslova jedan drugo-me. Ako pripadamo Kristu, naše najljepše misli bavit će se Njime. Voljet ćemo govoriti o Njemu i dok govorimo jedan drugome o Njegovoj ljuba-vi, naša će srca omekšati božanski utjecaji. Promatrajući ljepotu Njegova karaktera, mi se “preobražavamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju”. (2. Korinćanima 3,18)


50

Dani borbe

Od svojih najranijih godina hebrejsko je dijete bilo okruženo rabin-skim zahtjevima. Za svako djelo u životu, do najsitnijih pojedinosti, pro-pisana su stroga pravila. Pod vodstvom učitelja iz sinagoge mladi su učili bezbrojna pravila, jer se očekivalo da ih kao pravovjerni Izraelci poštuju. Međutim, Isusa ovo nije zanimalo. Od djetinjstva je djelovao neovisno o rabinskim zakonima. Neprekidno je proučavao spise Staroga zavjeta i rije-či “Tako veli Gospodin” bile su stalno na Njegovim usnama.

Kad je počeo jasnije razumijevati stanje naroda, uvidio je da su za-htjevi društva i Božji zahtjevi bili u stalnom sukobu. Ljudi su se udaljavali od Božje Riječi, a uzdizali teorije koje su sami izmislili. Poštovali su tradi-cionalne obrede koji nisu imali nikakvu vrijednost. Njihova služba bila je samo niz ceremonija; svete istine što ih je ona trebala otkriti bile su skri-vene od vjernika. On je vidio da u njihovoj službi lišenoj vjere ne nalaze mir. Oni nisu poznavali slobodu duha koja bi doprla do njih da su u isti-ni služili Bogu. Isus je došao pružiti pouke o značenju službe Bogu i nije mogao prihvatiti miješanje ljudskih zahtjeva s božanskim propisima. On nije napadao propise ili postupke obrazovanih učitelja; ali kad su Ga kori-li zbog Njegovih jednostavnih navika, On je opravdavao svoje ponašanje iznošenjem Božje Riječi.

Nježno i ponizno Isus je pokušavao odgovoriti zahtjevima onih s ko-jima je dolazio u dodir. Budući da je bio tako ljubazan i nenametljiv, knji-ževnici i starješine pretpostavljali su da će svojim učenjem lako moći utje-cati na Njega. Oni su tražili od Njega da prihvati opća načela i predaju koju su ostavili stari rabini, ali On je tražio njihovu vjerodostojnost u Svetom pismu. On je želio čuti svaku riječ koja je potekla iz Božjih usta, ali nije

84

85

9

51

mogao poslušati ljudske izmišljotine. Činilo se da Isus zna Pisma od po-četka do kraja i On ih je izlagao u njihovom pravom značenju. Rabini su se stidjeli da ih poučava jedno dijete. Tvrdili su da je njihova dužnost objaš-njavati Sveto pismo, a Njegova prihvatiti njihovo tumačenje. Bili su ogor-čeni što se opire njihovoj riječi.

Oni su znali da u Svetom pismu ne mogu naći nikakvu potvrdu za svoju predaju. Shvatili su da je Isus u duhovnom razumijevanju bio daleko ispred njih. Ipak, bili su ljutiti zato što nije slušao njihove naredbe. Ne us-pijevajući Ga uvjeriti, potražili su Josipa i Mariju i s optužbom iznijeli im Njegov stav neprihvaćanja njihovih propisa. Tako je On pretrpio prijekor i osudu.

Još iz najranijih dana Isus je počeo sam oblikovati svoj karakter, a čak ni poštovanje i ljubav prema roditeljima nisu Ga mogli odvratiti od poslušnosti Božjoj Riječi. “Pisano je” bio je Njegov razlog za svako djelo što je odstupalo od obiteljskih običaja. Međutim, utjecaj rabina zagorča-vao Mu je život. Još u svojoj mladosti morao je učiti tešku pouku šutnje i strpljive ustrajnosti.

Njegova braća, kako su se nazivali Josipovi sinovi, bili su na strani rabina. Oni su stalno naglašavali da se predaja mora poštovati, kao da su to Božji zahtjevi. Oni su smatrali ljudske propise mnogo višim od Božje Ri-ječi i u velikoj im je mjeri smetalo Isusovo jasno pronicanje u razlikovanju lažnog i istinitog. Njegovu strogu poslušnost Božjem zakonu osuđivali su kao tvrdoglavost. Bili su iznenađeni znanjem i mudrošću koju je pokazivao u odgovaranju rabinima. Znali su da nije primio nikakvo obrazovanje od mudrih ljudi, ali su ipak uočili da je On njima bio učitelj. Priznali su da je Njegovo obrazovanje uzvišenije od njihovog. Ali nisu razumjeli da je On imao pristupa drvetu života, izvoru znanja kojega oni nisu poznavali.

Krist nije bio isključiv i naročito je uvrijedio farizeje što se u ovom pogledu udaljio od njihovih strogih pravila. On je naišao na područje reli-gije ograđeno visokim zidovima izdvajanja kao previše sveto za svakod-nevni život. On je porušio ove zidove podvojenosti. U svom dodiru s ljudi-ma nije pitao: “Što je vaš kredo? Kojoj crkvi pripadaš?” Koristio je svoju silu na dobro prema svima kojima je bila potrebna pomoć. Umjesto da se odvoji u nekoj isposničkoj samici da bi pokazao svoj nebeski karakter, On je ozbiljno radio za ljudski rod. On je usađivao načelo da se biblijska vjera

Dani borbe

86

52

ne sastoji od mučenja tijela. On je učio da čista i neokaljana vjera nije na-mijenjena samo određenom vremenu i posebnim prilikama. U svako doba i na svakom mjestu pokazivao je zanimanje za ljude s puno ljubavi i širio oko sebe svjetlost radosne pobožnosti. Sve je to bilo ukor farizejima. To je pokazalo da se vjera ne sastoji u sebičnosti i da je njihova mračna preda-nost osobnim interesima daleko od prave pobožnosti. To je izazvalo i nji-hovo neprijateljstvo prema Isusu, tako da su Ga pokušali silom podrediti svojim propisima.

Isus je radio na tome da ublaži svaku patnju koju je vidio. On je imao malo novca za davanje, ali se često lišavao hrane da bi pomogao onima čije su Mu potrebe izgledale veće od Njegovih. Njegova su braća osjećala da Njegov utjecaj seže daleko, nasuprot njihovom. On je imao istančano razu-mijevanje koje nitko od njih nije imao ili želio imati. Kad su grubo govorili sa siromašnim, poniženim bićima, Isus je potražio baš te osobe i govorio im riječi ohrabrenja. Onima kojima je bilo potrebno davao je čašu hladne vode, tiho spustivši svoj obrok u njihove ruke. Pošto je otklonio njihove patnje, istine koje je poučavao bile su povezane s Njegovim djelima milo-srđa i tako urezane u sjećanje.

Sve je to izazvalo nezadovoljstvo kod Njegove braće. Budući da su bili stariji od Isusa, smatrali su da se On treba pokoriti njihovim naredba-ma. Optuživali su Ga da sebe smatra višim od njih i korili Ga da se uzdiže iznad njihovih učitelja, svećenika i narodnih upravljača. Često su Mu pri-jetili i pokušavali Ga zastrašiti, ali On je išao naprijed učinivši Sveto pismo svojim vodičem.

Isus je volio svoju braću i stalno se ljubazno odnosio prema njima, ali oni su bili ljubomorni i pokazali su najodlučnije nevjerstvo i prijezir. Nisu mogli shvatiti Njegovo ponašanje. Velika su im se proturječja otkrila u Isusu. On je bio Božji Sin, a ipak bespomoćno dijete. Stvoritelj svjetova, Zemlja je bila Njegova svojina, pa ipak je siromaštvo obilježavalo Njego-vo životno iskustvo na svakom koraku. Njegovo dostojanstvo i osobitost u cijelosti su se razlikovali od zemaljske oholosti i uobraženosti; On nije te-žio za svjetovnom veličinom i bio je zadovoljan čak i najnižim položajem. To je ljutilo Njegovu braću. Oni nisu mogli objasniti Njegovo trajno spo-kojstvo u kušnji i siromaštvu. Nisu znali da je postao siromašan nas radi, da bismo se mi “njegovim siromaštvom” obogatili. (2. Korinćanima 8,9)

Čežnja vjekova

87

88

53

Tajnu Njegovog poslanja nisu mogli razumjeti više nego Jobovi prijatelji njegovo poniženje i patnje.

Braća nisu razumjela Isusa zato što nije bio sličan njima. Njegovo mjerilo nije bilo i njihovo. Gledajući na ljude okrenuli su se od Boga i Nje-gova sila nije postojala u njihovom životu. Vjerski obredi koje su poštovali nisu mogli preobraziti karakter. Oni su davali “desetinu od metvice, komo-rača i kima”, ali su zanemarili “najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost”. (Matej 23,23) Isusov im je primjer stalno smetao. On je na svi-jetu mrzio samo jedno: grijeh. Nije mogao biti svjedok nekog lošeg djela a da ne doživi bol koja se nije mogla skriti. Postojala je jasna razlika između formalista, čiji je izgled svetosti prikrivao ljubav prema grijehu i karaktera u kome je revnost za Božju slavu uvijek bila najvažnija. Zato što je Isusov život osuđivao zlo, suprotstavljali su Mu se kako u domu tako i izvan nje-ga. O Njegovoj nesebičnosti i čestitosti govorilo se s podsmijehom. Njego-va strpljivost i ljubaznost nazvane su kukavištvom.

Od gorčine koja pada u dio ljudskom rodu Isus nije izbjegavao nije-dan dio. Bilo je i takvih koji su Mu se pokušavali narugati zbog Njegova rođenja, pa se čak i u djetinjstvu morao sresti s njihovim podsmješljivim pogledima i zlim došaptavanjima. Da je odgovorio nestrpljivom riječi ili pogledom, da je popustio svojoj braći jednim pogrešnim postupkom, On više ne bi bio savršeni uzor. Na taj način On bi pretrpio neuspjeh u provo-đenju plana našega otkupljenja. Da je ikada priznao da može biti oprav-danja za grijeh, Sotona bi likovao, a svijet bi bio izgubljen. Zbog toga je kušač radio na tome da što težim učini Njegov život, kako bi Ga naveo na grijeh.

Međutim, na svaku kušnju On je odgovarao: “Pisano je.” On je rijet-ko korio bilo koje loše djelo svoje braće, ali im je iznosio riječ od Boga. Često su Ga optuživali za kukavičluk kad se nije htio udružiti s njima u ne-kom zabranjenom djelu; ali On je odgovarao: “Pisano je: ‘Strah Gospodnji — eto što je mudrost; Zla se kloni — to ti je razumnost’.” (Job 28,28)

Bilo je nekih koji su tražili Njegovo društvo, osjećajući mir u Njego-voj nazočnosti, ali mnogi su Ga izbjegavali zato što ih je ukoravao Njegov besprijekoran život. Mladi su Ga drugovi uporno nagovarali da čini što i oni čine. Bio je vedar i radostan, oni su uživali u Njegovom društvu i po-zdravljali Njegove spremne prijedloge, ali bili su nestrpljivi prema Njego-

Dani borbe

89

54

voj savjesnosti, proglasivši Ga skučenim i uskogrudnim. Isus je odgova-rao: “Pisano je: ‘Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje. ... U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim!’” (Psa-lam 119,9.11)

Često su Ga pitali: “Zašto si toliko uporan u tome da budeš tako pose-ban, tako različit od nas svih?” “Pisano je”, rekao je On, “Blaženi oni ko-jih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim.” (Psalam 119,1-3)

Kad su Ga upitali zašto se ne pridružuje neozbiljnom zabavljanju mladih iz Nazareta, rekao je: “Pisano je: ‘Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o naredbama tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zabora-vit.’” (Psalam 119,14-16)

Isus se nije borio za svoja prava. Njegov je rad često bio nepotreb-no otežan zato što je bio susretljiv i nije se žalio. Ipak, nije sustajao niti se obeshrabrivao. On je živio iznad ovih poteškoća, kao u svjetlosti Božjega lica. Nije se osvećivao kad se s Njim postupalo grubo, već je uvrede str-pljivo podnosio.

Stalno su Ga pitali: “Zašto podnosiš tako zlobno postupanje čak i od svoje braće?” “Pisano je”, govorio je On, “Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke, i tvoje srce neka čuva moje zapovijedi, jer će ti produljiti dane i ži-votne godine i podariti spokojstvo. Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga. Tako ćeš steći ugled i uspjeti pred Božjim i ljudskim očima.” (Izreke 3,1-4)

Od vremena kad su roditelji našli Isusa u Hramu, Njegov je način dje-lovanja za njih bio tajna. On nije želio s njima ulaziti u sukob, ali je ipak Njegov primjer bio stalna pouka. On je sličio na nekoga tko je bio odsu-tan. Svoje trenutke sreće nalazio je kad je bio sam s prirodom i s Bogom. Kad je mogao, ostavljao bi svoj rad i odlazio u polja razmišljati u zelenim dolinama, održavati zajednicu s Bogom na planinskim obroncima ili pod-no šumskoga drveća. Rano Ga je jutro često zaticalo na nekom skrivenom mjestu kako razmišlja, istražuje Sveto pismo ili se moli. S ovih tihih trenu-taka On bi se vraćao svome domu da opet preuzme svoje dužnosti i pruži primjer strpljivog podnošenja mukotrpnog rada.

Čežnja vjekova

90

55

Kristov je život bio obilježen poštovanjem i ljubavlju prema majci. Marija je u svom srcu vjerovala da je njezino rođeno sveto Dijete taj dugo obećavani Mesija, ali nije smjela izraziti svoju vjeru. Tijekom cijelog svog života na Zemlji sudjelovala je u Njegovim patnjama. Sa žalošću je gleda-la kušnje kojima je bio izložen u djetinjstvu i mladosti. Braneći ono što je znala da je pravilno u Njegovom ponašanju i sama je dolazila u kušnje. Od-nose u domu i majčinsku nježnu brigu nad djecom smatrala je životno važ-nom u oblikovanju karaktera. Josipovi su sinovi i kćeri znali to i, koristeći njezinu brigu, pokušavali Isusove postupke uskladiti sa svojim mjerilima.

Marija je često prigovarala Isusu i tražila od Njega da se pokori rabin-skom načinu postupanja. Međutim, Njega nije mogao nitko uvjeriti da pro-mijeni svoje navike razmišljanja o Božjim djelima i pomaganja ljudima, pa čak i nijemim životinjama, da se oslobode patnji. Kad su svećenici i učitelji zatražili Marijinu pomoć da Isusa učine poslušnim, ona se vrlo uznemirila, ali je mir zavladao njezinim srcem dok je On iznosio činjenice iz Svetoga pisma koje su podržavale Njegove postupke.

Ona se ponekad kolebala između Isusa i Njegove braće koja nisu vje-rovala da je On Božji Poslanik, iako su postojali mnogi dokazi da je Nje-gov karakter bio božanski. Ona je vidjela kako se žrtvuje za dobro drugih. Njegova je prisutnost unosila čistije ozračje u dom, a Njegov je život bio kao kvasac koji djeluje u društvu. Nevin i bezazlen hodao je među nepa-žljivim, grubim, neljubaznim, nepravednim carinicima, lakomislenim rasi-pnicima, nepravednim Samarijancima, neznabožačkim vojnicima, grubim seljacima i šarolikim mnoštvom. On je izgovarao riječ sućuti ovdje i riječ ondje kad je vidio ljude umorne ali primorane da nose teške terete. Dijelio je njihov teret i ponavljao im pouke što ih je učio iz prirode, pouke o ljuba-vi, milosti i Božjoj dobroti.

On je učio sve da sebe smatraju darovitim dragocjenim talentima, koji im mogu osigurati vječna blaga samo ako se pravilno upotrijebe. Iskorje-njivao je svaku taštinu iz života, i svojim osobnim primjerom učio da svaki trenutak vremena donosi rezultate za vječnost; da se s njima treba postu-pati kao s blagom kojeg valja koristiti za uzvišene ciljeve. Nijedno ljudsko biće nije držao bezvrijednim, već je svakoj duši pružio spasonosni lijek. U bilo kakvom društvu se našao, iznosio je pouku koja je bila prikladna za to vrijeme i te okolnosti. Težio je da nadahnjuje nadom najsurovije, koji ništa

Dani borbe

91

56

ne obećavaju, uvjeravajući ih da mogu postati besprijekorni i bezazleni, ostvarujući takav karakter koji će ih otkriti kao Božju djecu. Često je su-sretao one koji su se prepustili Sotoninoj vlasti i koji nisu imali snage da se otrgnu iz njegove zamke. Takvom obeshrabrenom, bolesnom, zavedenom i palom čovjeku Isus bi upućivao riječi najnježnije sućuti, riječi koje su bile potrebne i koje su se mogle razumjeti. Susretao je i druge koji su vodili ne-posrednu borbu s neprijateljem duša. Ove je hrabrio da ustraju, uvjeravaju-ći ih da će pobijediti; jer su Božji anđeli bili na njihovoj strani i dat će im pobjedu. Oni kojima je ovako pomogao bili su uvjereni da je ovdje Onaj u koga mogu imati savršeno povjerenje. On neće izdati tajne koje su povje-rili Njegovom suosjećajnom uhu.

Isus je bio iscjelitelj i tijela i duše. On se zanimao za svaku vrstu pat-nje koju je zapažao i svakom nevoljniku donosio olakšanje, a Njegove su ljubazne riječi bile kao melem koji umiruje bol. Nitko nije mogao reći da je On učinio čudo, ali sila — iscjeljujuća sila ljubavi — prelazila je s Njega na bolesne i očajne. Na taj je način On od samog djetinjstva nenametljivo radio za ljude. To je bio razlog što su Ga mnogi, kad je otpočeo svoju služ-bu, rado slušali.

Ipak je Isus prolazio sam kroz djetinjstvo, mladost i zrelu dob. U svo-joj čistoći i vjernosti sam je gazio u kaci, nikoga od ljudi nije bilo da Mu pomogne. Nosio je strašan teret odgovornosti za spasenje ljudi. Znao je da će, ako ne dođe do odlučne izmjene načela i ciljeva ljudskog roda, sve biti izgubljeno. To je bilo breme na Njegovoj duši i nitko nije mogao procije-niti teret koji Ga je pritiskivao. Ispunjen čvrstom odlučnošću, ostvarivao je svoju životnu zadaću da bude svjetlost ljudima.

Čežnja vjekova

92

57

Glas u pustinji

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 1,5-23.57-80;3,1-18; Mateju 3,1-12; Marku1,1-8.

Među vjernima u Izraelu, koji su dugo očekivali Mesijin dolazak, po-javio se Kristov preteča. Ostarjeli svećenik Zaharija i njegova žena Elizabe-ta “oboje bijahu pravedni pred Bogom” i u njihovom tihom i svetom životu svjetlost vjere zasjala je kao zvijezda u tami tih zlih dana. Ovom bogougod-nom bračnom paru dano je obećanje o sinu koji će ići pred licem Gospod-njim i “poravnati mu staze”. Zaharija je živio u “gornjoj Judeji”, ali otišao je u Jeruzalem da tjedan dana služi u Hramu; bila je to dužnost koja se od svih svećenika zahtijevala dvaput godišnje. “Zapade ga ... prema svećeničkom običaju — da uđe u hram Gospodnji i da prinese kâd.” On je stajao ispred zlatnog oltara na svetom mjestu u Svetištu. Oblak tamjana s molitvama Izra-ela uzdizao se pred Bogom. Iznenada je postao svjestan božanske nazočno-sti. Anđeo Gospodnji “stajaše s desne strane kadionog oltara”. Položaj anđe-la označavao je naklonost, ali Zaharija to nije zamijetio. Godinama se molio za dolazak Otkupitelja; sada je Nebo poslalo svog vjesnika s obaviješću da će ove molitve uskoro biti uslišene; Božja mu se milost činila prevelikom da bi mogao povjerovati! Bio je ispunjen strahom i samoosudom.

Međutim, bio je pozdravljen radosnim uvjeravanjem: “Ne boj se, Za-harija, jer je uslišena tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan. Imat ćeš radost i veselje, i mnoge će obrado-vati njegovo rođenje. Dakako, bit će velik pred Gospodinom... neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim... mnoge će sinove Izrae-

97

98

10

58

love vratiti Gospodinu, Bogu njihovu. On će ići pred njim s Ilijinim duhom i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod. Tada Zaharija reče anđelu: Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi.”

Zaharija je dobro znao kako je Abrahamu u starosti poklonjeno dijete, zato što je vjerovao da je vjeran Onaj koji je obećao. Međutim, za trenutak je stari svećenik skrenuo svoju misao na slabost ljudskog roda. On zabo-ravlja da ono što je obećao Bog može ispuniti. Kakva suprotnost između ovog nevjerstva i čiste djetinjske vjere Marije, djevojke iz Nazareta, čiji je odgovor na čudesnu vijest anđela bio: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1,38)

Rođenje Zaharijina sina, kao i rođenje Abrahamova djeteta, i Mari-jina djeteta, trebalo je poučiti o velikoj duhovnoj istini, istini koju sporo učimo i brzo zaboravljamo. Sami smo nesposobni činiti bilo što dobro; ali ono što ne možemo učiniti, učinit će Božja sila u svakoj duši koja se podči-ni i vjeruje. Vjerom je poklonjeno dijete obećanja. Vjerom se rađa duhovni život, a mi se osposobljavamo da činimo djela pravde.

Na Zaharijino pitanje anđeo je rekao: “Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu rado-snu vijest.” Pet stotina godina ranije Gabriel je trebao objaviti Danielu proročko razdoblje koje će trajati sve do Kristova dolaska. Spoznaja da je kraj ovog razdoblja blizu pokrenula je Zahariju da se moli za Mesijin do-lazak. Sada je sâm vjesnik, preko kojega je dano proročanstvo, došao na-javiti njegovo ispunjenje.

Riječi anđela: “Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom”, pokazuju da se on nalazi na položaju s visokim počastima u nebeskim dvorovima. Kad je došao Danielu s viješću, rekao je: “Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio, osim Mihaela [Krista] Kneza vašega.” (Daniel 10,21) O Gabrielu Spasitelj govori u Otkrivenju i kaže: “I on to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu.” (Otkrivenje 1,1) Ivanu an-đeo objavljuje: “Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci.” (Otkrivenje 22,9) Veličanstvena je to misao — anđeo koji stoji u časti do Božjega Sina izabran je da otkrije Božje namjere grješnim ljudima.

Zaharija je izrazio sumnju u riječi anđela. On neće progovoriti sve dok se one ne ispune. “A ti ćeš”, rekao je anđeo, “zanijemjeti... do dana dok

Čežnja vjekova

99

59

se ovo ne zbude; jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ipak ispuniti u svoje vrijeme.” Svećenikova dužnost prilikom ove službe bila je da se moli za oprost javnih i narodnih grijeha i za dolazak Mesije; ali kad je Zaharija pokušao to učiniti, nije mogao izgovoriti nijednu riječ.

Izišavši blagosloviti narod “on im je davao znakove i ostao nijem”. Dugo su čekali i počeli strahovati da ga je pogodio Božji sud. Kad je izišao iz Svetinje, njegovo je lice sjalo od Božje slave “i oni spoznaše da je imao viđenje u hramu”. Zaharija im je objasnio što je vidio i čuo i “kad se svrši vrijeme njegove službe, vrati se kući”.

Uskoro nakon rođenja obećanog djeteta, očev se jezik oslobodio “te je govorio i hvalio Boga. I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohra-njivali su ih u srcu i govorili: Što će biti ovo dijete?” Sve je to trebalo pri-donijeti usmjeravanju pozornosti na Mesijin dolazak, za koji je Ivan trebao pripremiti put. Sveti Duh počinuo je na Zahariji i on je ovim veličanstve-nim riječima prorekao poslanje svoga sina:

“I ti ćeš se, djetešce, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.

“A djetešce kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pusti-nji do onoga dana u koji se jasno očitova Izraelu.” Prije Ivanova rođenja, anđeo je rekao: “Dakako, bit će velik pred Gospodinom. Sigurno neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim.” Bog je pozvao Za-harijina sina na veliku zadaću, najveću zadaću koja je ikada bila povjerena ljudima. Da bi ispunio ovo djelo, Bog je morao raditi s njim. Božji Duh bit će s njim ako bude poštovao uputu anđela.

Ivan je trebao ići kao vjesnik Jahve, nositi Božju svjetlost ljudima. On će dati novi pravac njihovim mislima. On im je dojmljivo morao prenijeti

Glas u pustinji

100

60

svetost Božjih zahtjeva i njihovu potrebu za Božjom savršenom pravdom. Takav vjesnik mora biti svet. On mora biti hram u kome će prebivati Božji Duh. Da bi ispunio svoju zadaću, on mora imati zdrav tjelesni sastav, umnu i duhovnu snagu. Stoga je bilo nužno da vlada svojim željama i strastima. On je morao biti sposoban vladati svojim moćima tako da bi mogao stajati među ljudima nepokrenut okolnostima kao stijene i planine u pustinji.

U doba Ivana Krstitelja bila je vrlo raširena pohlepa za bogatstvom, ljubav prema raskoši i razmetljivosti. Osjetilna zadovoljstva, gozbe i pijan-ke izazvale su bolesti tijela i izopačenost, umrtvljujući duhovno zapažanje i umanjujući osjetljivost prema grijehu. Ivan je trebao stajati kao reforma-tor. Svojim uzdržanim životom i običnim odijelom trebao je ukoriti pretje-rivanja svog doba. Zbog toga upute dane Ivanovim roditeljima predstavlja-ju pouku o umjerenosti koju je dao anđeo s nebeskog prijestolja.

U djetinjstvu i mladosti karakter je najspremniji da prima dojmove. Tada treba steći moć vladanja nad samim sobom. Kraj ognjišta i za obitelj-skim stolom vrši se utjecaj čiji je rezultat kao vječnost. Više od bilo kog prirodnog dara, navike stečene u djetinjstvu odlučuju hoće li neki čovjek biti pobjednik ili pobijeđen u životnoj borbi. U mladosti je vrijeme sjetve. Ona određuje narav žetve za ovaj život i život koji će doći.

Kao prorok, Ivan je trebao “da vrati srca otaca prema djeci, a nepo-korne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod”. U pripre-manju puta za prvi Kristov dolazak, on je bio predstavnik onih koji će pripremiti narod za drugi Kristov dolazak. Svijet se predao ispunjavanju svojih želja. Zablude i laži kipte. Umnažaju se Sotonine zamke za unište-nje duša. Svi koji žele savršenu svetost u strahu Božjem moraju naučiti pouku umjerenosti i samosvladavanja. Više sile uma moraju podčiniti že-lje i strasti. Osnova za stjecanje umne snage i duhovne pronicavosti je ta samodisciplina koja će nam omogućiti da razumijemo i provedemo u život svete istine Božje Riječi. Zbog toga umjerenost nalazi svoje mjesto u djelu pripreme za drugi Kristov dolazak.

Po prirodnom redoslijedu Zaharijin bi sin bio odgojen za svećeničku službu. Međutim, odgoj u rabinskim školama učinio bi ga nespremnim za njegovo djelo. Bog ga nije poslao učiteljima teologije da ga nauče kako tu-mačiti Pisma. Pozvao ga je u pustinju da bi mogao učiti o prirodi i o Bogu te prirode.

Čežnja vjekova

101

61

Našao je svoj dom u osamljenom predjelu, usred neplodnih brežulja-ka, divljih klisura i stjenovitih špilja. Međutim, njegov izbor bio je da se odrekne životnih uživanja i raskoši i prihvati nemilosrdnu stegu pustinje. Ovdje je njegova okolina doprinosila navikama jednostavnosti i samoo-dricanja. Neometan bukom svijeta, mogao je ovdje proučavati pouke iz prirode, objave i providnosti. Riječi što ih je anđeo uputio Zahariji često su Ivanu ponavljali njegovi bogobojazni roditelji. Od djetinjstva oni su mu ukazivali na njegovo poslanje i on je prihvatio sveto povjerenje. Samoća pustinje bila je za njega dobrodošlo utočište od društva u kome su gotovo prevladali sumnja, nevjerstvo i nečistoća. Nije vjerovao u svoju snagu da se odupre kušnji, izbjegavajući stalni dodir s grijehom, da ne bi izgubio osjećaj njegove strašne grješnosti.

Posvećen Bogu od svog rođenja kao nazirej, prihvatio je ovaj zavjet kao svoj zavjet doživotnog posvećenja. Njegova je odjeća bila odjeća sta-rih proroka — haljina od devine dlake, opasana kožnim pojasom. “Hranio se skakavcima i divljim medom” koji je nalazio u pustinji i pio čistu vodu s brežuljaka.

Međutim, Ivan svoj život nije proveo u dokolici, u isposničkoj sumor-nosti i sebičnom izdvajanju. S vremena na vrijeme odlazio je kako bi se sreo s ljudima; uvijek je bio zainteresiran promatrač onoga što se događalo u svijetu. Iz svog tihog utočišta pratio je razvoj događaja. Svojim pogle-dom rasvijetljenim božanskim Duhom, proučavao je karakter ljudi, da bi mogao pronaći način kako doprijeti do njihovog srca s nebeskom viješću. Teret njegove misije počivao je na njemu. U osamljenosti, razmišljanjem i molitvom, trudio se da pripremi svoju dušu za životno djelo koje je bilo pred njim.

Premda u pustinji, nije bio pošteđen kušnji. Koliko je god bilo mo-guće, zatvorio je svaki put kojim bi Sotona mogao djelovati, pa ipak ga je kušač napadao. Njegova duhovna shvaćanja bila su jasna; razvio je snagu i odlučnost karaktera, a uz pomoć Svetoga Duha mogao je primijetiti Soto-nin pristup i oduprijeti se njegovoj sili.

U pustinji Ivan je pronašao svoju školu i svoje svetište. Kao i Mojsije usred midjanskih planina, bio je zaklonjen Božjom prisutnošću i okružen dokazima Njegove moći. Njemu nije palo u dio da kao veliki vođa Izra-ela prebiva usred svečane veličanstvenosti planinske osame; već su pred

Glas u pustinji

102

62

njime ležali vrhovi Moaba, s onu stranu Jordana, govoreći mu o Onome koji učvršćuje bregove (Psalam 65,7) i opasuje ih silom. Sumorni i straš-ni izgled prirode u njegovom pustinjskom domu živo je prikazivao stanje Izraela. Gospodnji rodni vinograd postao je neobrađena pustoš. Međutim, iznad pustinje natkrililo se sjajno i divno nebo. Olujno tamni oblaci koji su se navlačili bili su natkriljeni dugom obećanja. Tako je nad Izraelovim po-niženjem sjala obećana slava Mesijine vladavine. Oblake gnjeva rastjerala je duga Njegove zavjetne milosti.

Sam u tihoj noći čitao je Božje obećanje Abrahamu o potomstvu bez-brojnom kao zvijezde. Svjetlost zore, pozlaćujući moapske planine, govo-rila mu je o Onome koji će biti kao “jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka”. (2. Samuelova 23,4) A u podnevnoj svjetlosti vidio je raskoš Njegova javljanja, kad će se otkriti “Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti”. (Izaija 40,5)

S duhom punim strahopoštovanja, ali i radosti, istraživao je u pro-ročkim svicima objave o dolasku Mesije — obećanog Potomka koji će smrskati glavu zmiji; Šiloh, “Darovatelj mira”, koji se trebao pojaviti prije no što nestane kralja na Davidovu prijestolju. Sada je došlo vrijeme. Rim-ski vladar sjedio je u dvoru na brdu Sion. Na osnovi sigurne Božje Riječi, Krist je već bio rođen.

Izaijini oduševljeni opisi Mesijine slave bili su predmet njegovog da-nonoćnog proučavanja — Mladica iz panja Jišajeva; Kralj koji kraljuje po pravdi, i “sud pravi izriče bijednima na zemlji”; i “utočište od nevremena... kao sjena u žednoj pustari”; Izrael se neće više nazvati “Ostavljenom”, niti njegova zemlja “Opustošenom”, nego će je Gospodin zvati “Moja milina”, a svoju zemlju “Udana”. (Izaija 11,4; 32,2; 62,4) Srce osamljenog progna-nika bilo je ispunjeno slavnim viđenjem. Zaboravljajući na sebe promatrao je Kralja u Njegovoj ljepoti. Gledao je veličanstvenost svetosti, a sebe je smatrao neuspješnim i nedostojnim. Bio je spreman poći kao nebeski vje-snik, ne bojeći se ljudskog, zato što je gledao na Božanstvenog. Mogao je stajati uspravno i neustrašivo u nazočnosti zemaljskih vladara, zato što se duboko klanjao pred Kraljem nad kraljevima.

Ivan nije u cijelosti razumio narav Mesijina kraljevstva. On je očeki-vao da Izrael bude oslobođen od narodnih neprijatelja; ali dolazak Kralja u pravdi i uspostava Izraela kao svetog naroda, bio je veliki cilj njegove

Čežnja vjekova

103

63

nade. Na taj je način vjerovao da će se ispuniti proročanstvo izrečeno pri-likom njegova rođenja:

“Da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, ... da mu bez straha, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.”

Vidio je svoj narod zaveden, samodovoljan i zaspao u svojim grijesi-ma. Čeznuo je da ga probudi za svetiji život. Vijest koju mu je Bog dao da je pronosi bila je određena kako bi ih probudila iz uspavanosti i pokrenula da zadrhte zbog svoje velike zloće. Prije no što sjeme Evanđelja pronađe mjesto, zemljište srca mora se obraditi. Prije no što potraže iscjeljenje od Isusa, morali su postati svjesni opasnosti od rana grijeha.

Bog ne šalje vjesnike da laskaju grješnicima. On ne šalje vijest mira da bi kobnom sigurnošću uljuljkao neposvećene. On opterećuje savjest pri-jestupnika teškim bremenom i probada dušu strijelama osvjedočenja. An-đeli koji služe iznose grješniku strašne Božje sudove da bi produbili osje-ćaj potrebe i potaknuli ga da uzvikne: “Što mi treba činiti da se spasim?” Tada Ruka koja ga je ponizila do praha podiže pokajnika. Glas koji je uko-ravao grijeh i posramio gordost i slavoljublje, pita s najnježnijom sućuti: “Što hoćeš da ti učinim?”

Kad je Ivanova služba otpočela, narod se nalazio u stanju uznemire-nosti i nezadovoljstva, pred samim ustankom. Nakon svrgnuća Arhelaja, Judeja je pala pod neposrednu vlast Rima. Svirepa vladavina i nasilje rim-skih guvernera i njihovi odlučni napori da uvedu neznabožačka znamenja i običaje potpalili su pobunu koja je bila ugušena u krvi tisuća najhrabrijih Izraelaca. Sve ovo pojačalo je mržnju naroda prema Rimu i čežnju da se oslobode rimske sile.

Usred nesloge i svađe čuo se glas iz pustinje, potresan i ozbiljan, a ipak pun nade: “Obratite se ... jer je blizu kraljevstvo nebesko!” On je po-krenuo ljude novom, začudnom silom. Proroci su upućivali na Kristov do-lazak kao na događaj u dalekoj budućnosti; ali ovdje je postojala objava da je On tu. Sam Ivanov izgled podsjećao je umove njegovih slušatelja na stare vidioce. Svojim ponašanjem i odjećom bio je sličan proroku Iliji. Du-

Glas u pustinji

104

64

hom i silom Ilijinom optuživao je iskvarenost naroda i korio ih zbog gri-jehova koji su prevladali. Njegove su riječi bile jednostavne, neposredne i uvjerljive. Mnogi su vjerovali da je on jedan od proroka koji je uskrsnuo iz mrtvih. Sav je narod bio pokrenut. Mnoštvo se sjatilo u pustinju.

Ivan je objavljivao dolazak Mesije i pozivao narod na pokajanje. Kao znak očišćenja od grijeha, krštavao ih je u vodama Jordana. Tako je zna-čajnom, očitom poukom objavio da su oni koji su sebe proglašavali Božjim izabranim narodom bili uprljani grijehom i da bez očišćenja srca i života ne mogu imati dijela u Mesijinom kraljevstvu.

Knezovi i rabini, vojnici, carinici i seljaci dolazili su čuti proroka. Svečana opomena od Boga uznemiravala ih je neko vrijeme. Mnogi su do-vedeni do pokajanja i prihvatili su krštenje. Osobe iz svih društvenih slo-jeva pokorile su se zahtjevima Krstitelja kako bi imali udjela u kraljevstvu što ga je objavljivao.

Mnogi književnici i farizeji dolazili su ispovijedajući svoje grijehe i tražeći krštenje. Oni su sebe uzvisivali kao bolje od ostalih ljudi i navodili narod da ima visoko mišljenje o njihovoj pobožnosti; sad su tajni grijesi njihovog života bili otkriveni. Međutim, Sveti Duh pokazao je Ivanu da mnogi od ovih ljudi nemaju pravo osvjedočenje o grijehu. Bili su prevrt-ljivci. Nadali su se da će kao prorokovi prijatelji naći milost kod Kneza koji će doći. Primajući krštenje iz ruku ovog omiljenog mladog učitelja, smatrali su da će pojačati svoj utjecaj na narod.

Ivan ih je dočekao oštrim pitanjem: “Zmijski porodi! Tko vas naputi da bježite od srdžbe što stiže? Rodite, dakle, plodom koji odgovara obra-ćenju. Ne govorite u sebi: ‘Imamo za oca Abrahama’, jer, kažem vam, Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu.”

Hebreji su pogrešno protumačili Božje obećanje o vječnoj naklonosti prema Izraelu: “Ovako govori Jahve, koji daje da sunce sjaji danju, a mje-sec i zvijezde da svijetle noću, koji burka more da mu valovi buče — ime mu je Jahve nad Vojskama: Ako se ikad ti zakoni poremete preda mnom — riječ je Jahvina — onda će i potomstvo Izraelovo prestati da bude na-rod pred licem mojim zauvijek! Ako se mogu izmjeriti nebesa gore, i dolje istražiti temelji zemlje, onda ću i ja odbaciti potomstvo Izraelovo zbog sve-ga što počiniše — riječ je Jahvina.” (Jeremija 31,35-37) Hebreji su smatra-li da im njihovo prirodno podrijetlo od Abrahama daje pravo na ovo obe-

Čežnja vjekova

105

106

65

ćanje. Međutim, previdjeli su uvjete što ih je Bog odredio. Prije no što je dao obećanje, On je rekao: “Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” (Jeremija 31,33.34)

Njegova milost osigurana je narodu u čijem je srcu zapisan Božji za-kon. Oni su jedno s Njim. Međutim, Hebreji su se sami odvojili od Boga. Zbog svojih grijeha patili su pod Njegovim sudovima. To je bio uzrok nji-hovog ropstva pod neznabožačkim narodom. Njihovi su umovi bili pomra-čeni prijestupom, a kako im je Gospodin u prošlim vremenima ukazivao tako veliku naklonost, opravdavali su svoje grijehe. Laskali su sami sebi da su bolji od drugih ljudi i da im to daje pravo na Njegove blagoslove.

Ovo je “napisano za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima”. (1. Korinćanima 10,11) Kako često pogrešno tu-mačimo Božje blagoslove i laskamo sebi da zbog neke dobrote u nama uživamo naklonost! Bog ne može učiniti za nas ono što želi učiniti. Mi upotrebljavamo Njegove darove da bismo udovoljili svojim željama i da bi naše srce otvrdnulo u nevjerstvu i grijehu.

Ivan je objavio učiteljima u Izraelu da njihova oholost, sebičnost i su-rovost pokazuju da su oni potomci Zmijini, smrtno prokletstvo za narod, a ne djeca pravednog i poslušnog Abrahama. S obzirom na svjetlost koju su primili od Boga, bili su čak gori od neznabožaca od kojih su se osje-ćali mnogo višim. Zaboravili su stijenu od koje su bili isklesani i jamu iz koje su iskopani. Bog nije ovisio o njima u postizanju svog cilja. Kao što je Abrahama pozvao iz neznabožačkog naroda, tako je mogao pozvati i druge u svoju službu. Njihova srca mogu izgledati beživotna kao stijenje u pustinji, ali ih Njegov Duh može pokrenuti da izvrše Njegovu volju i prime ispunjenje Njegova obećanja.

“Već je”, kaže prorok, “položena sjekira na korijen stablima: svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj.” Vrijed-nost drveta ne određuje se njegovim imenom, već njegovim rodom. Ako je drvo beskorisno, ime ga ne može spasiti od uništenja. Ivan je objavio He-brejima da o njihovom položaju pred Bogom odlučuje njihov karakter i ži-vot. Samo ispovijedanje vjere nema nikakve vrijednosti. Ako njihov život i karakter nije u skladu s Božjim zakonom, oni nisu Njegov narod.

Glas u pustinji

107

66

Riječima koje ispituju srce uvjerio je svoje slušatelje. Oni su dolazi-li k njemu s pitanjem: “Što nam je onda činiti?” Odgovorio je: “Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne; tko ima hrane, neka učini tako.” Opominjao je carinike da ne čine nepravdu, a vojnike da ne čine nasilja.

Svi koji budu postali podanici Kristova kraljevstva, rekao je, pružit će dokaze o svojoj vjeri i pokajanju. Ljubaznost, poštenje i vjernost pokazat će se u njihovom životu. Služit će nevoljnima i donosit će svoje prinose Bogu. Oni će štititi nemoćne i pružit će primjer vrline i samilosti. Tako će Kristovi sljedbenici pružati dokaze o preobražavajućoj sili Svetoga Duha. U svakodnevnom životu vidjet će se pravda, milosrđe i Božja ljubav. Ako ne bude tako, oni će biti kao pljeva koja se baca u vatru.

“Ja vas krstim vodom u znak obraćenja”, govorio je Ivan, “ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obu-ću. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” (Matej 3,11) Prorok Izaija izjavljuje da će Gospodin očistiti svoj narod od njihovih grijeha, “dahom suda i dahom koji spaljuje”. Riječ Gospodnja Izraelu je glasila: “Kada na te ruku pružim, da lužinom tvoju trosku očistim, da iz tebe uklonim olo-vo!” (Izaija 4,4; 1,25) Za grijeh ma gdje se našao “Bog je oganj koji prož-dire”. (Hebrejima 12,29) U svima koji se podčine Njegovoj sili Božji će Duh spaliti grijeh. Ali ako se ljudi čvrsto drže grijeha, oni će se poistovje-titi s njim. Tada Božja slava koja uništava grijeh mora uništiti i njih. Jakov je poslije noći borbe s anđelom uzviknuo: “Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh”. (Postanak 32,30) Jakov je bio kriv zbog velikog grijeha koji je učinio u svom ponašanju prema Ezavu, ali se pokajao. Njegov prije-stup je oprošten i grijeh očišćen; stoga je mogao podnijeti otkrivenje Božje nazočnosti. Međutim, kad god su ljudi dolazili pred Boga, a namjerno ga-jili zlo, bili su uništeni. Prilikom drugog Kristovog dolaska zli će biti uni-šteni “dahom usta” Njegovih i iskorijenjeni “svjetlošću dolaska” Njegova. (2. Solunjanima 2,8) Svjetlost Božje slave, koja daje život pravednicima, uništit će grješnike.

U doba Ivana Krstitelja, Krist se upravo trebao pojaviti kao Onaj koji će otkriti Božji karakter. Sama Njegova pojava otkrivat će ljudima njihov grijeh. Jedino ako se budu htjeli očistiti od grijeha moći će ući u zajednicu s Njim. Samo oni koji su čistoga srca mogu prebivati u Njegovoj nazočnosti.

Čežnja vjekova

108

67

Tako je Krstitelj objavljivao Božju vijest Izraelu. Mnogi su pazili na njegove pouke. Mnogi su sve žrtvovali da bi poslušali. Mnoštvo je slijedilo ovog novog učitelja od mjesta do mjesta i nije bilo malo onih koji su gajili nadu da bi on mogao biti Mesija. Kad je Ivan vidio narod kako se okreće k njemu, koristio je svaku priliku da njegovu vjeru upravi prema Onome koji će doći.

Glas u pustinji

68

Krštenje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 3,13-17;Marku 1,9-11; Luki 3,21.22.

Glas proroka iz pustinje i njegova uzvišena vijest raširili su se po cijeloj Galileji. Vijest je doprla do seljaka u najzabačenijim brdskim mje-stima i do ribara kraj mora, i u ovim jednostavnim, ozbiljnim srcima naiš-la na svoj najiskreniji odaziv. U Nazaretu se ona kazivala u drvodjeljskoj radionici koja je pripadala Josipu i Jedan je prepoznao poziv. Njegovo je vrijeme došlo. Okrećući se od svog svakodnevnog napornog rada, opro-stio se od majke i slijedio korake svojih sunarodnjaka koji su se stjecali k Jordanu.

Isus i Ivan Krstitelj bili su rođaci blisko povezani okolnostima svog rođenja; pa ipak nisu osobno poznavali jedan drugoga. Isus je živio u Na-zaretu u Galileji, a Ivan u Judejskoj pustinji. U sasvim različitim uvjetima, živeći povučenim životom, nisu imali vezu jedan s drugim. Promisao je tako odredila. Nikakva prilika nije trebala biti pružena koja bi ih optuživala da su se dogovarali kako poduprijeti tvrdnje jedan drugoga.

Ivan je bio upoznat s događajima koji su obilježili Isusovo rođenje. On je čuo o posjetu Jeruzalemu u Isusovu djetinjstvu i o tome što se dogo-dilo u rabinskoj školi. Znao je o Njegovom bezgrešnom životu i vjerovao je da je On Mesija, ali o tome nije imao pouzdano jamstvo. Činjenica da je Isus toliko godina ostao nepoznat, ne dajući nikakvo posebno svjedo-čanstvo o svojoj zadaći, pružala je povod za sumnju u to je li On uistinu

109

11

69

Obećani. Krstitelj je, međutim, čekao u vjeri, uzdajući se da će Bog u svo-je vrijeme sve objasniti. Njemu je bilo otkriveno da će Mesija zatražiti da Ga krsti svojim rukama i da će se tada dati znak o Njegovom božanskom karakteru. Tako će Ga on moći predstaviti narodu.

Kad je Isus došao krstiti se, Ivan je u Njemu otkrio čistoću karaktera koju nikada ranije nije zamijetio ni u jednom čovjeku. Samo ozračje Nje-gove nazočnosti bilo je sveto i ulijevalo je strahopoštovanje. Među mnoš-tvom koje se okupljalo oko njega na Jordanu, Ivan je slušao mračne priče o zločinima i sreo se s dušama povijenim pod teretom bezbrojih grijeha; ali nikada nije došao u dodir s ljudskim bićem koje je toliko odisalo bo-žanskim utjecajem. Sve je to bilo u skladu s onim što je Ivanu objavljeno o Mesiji. Ipak, ustezao se ispuniti Isusov zahtjev. Kako može on, grješnik, krstiti Bezgrešnoga? I zašto bi se Onaj kome nije potrebno pokajanje pod-vrgnuo obredu koji je predstavljao priznanje krivnje koju treba oprati?

Kad je Isus zatražio krštenje, Ivan se povukao uzviknuvši: “Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!” Odlučnim ali ipak plemenitim autorite-tom Isus je odgovorio: “Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom.” Popustivši, Ivan je poveo Spasitelja do Jordana i uronio Ga u vodu. Isus “odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvo-riše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega.” Isus nije primio krštenje kao priznanje svoje vlastite krivnje. On se poistovjetio s grješnicima, učinivši korak koji mi trebamo učiniti i izvršiv-ši posao koji mi moramo izvršiti. Njegov život patnji i strpljive ustrajnosti nakon krštenja također je uzor nama.

Kad je izišao iz vode, Isus je priklonio glavu u molitvi na obali rijeke. Pred Njim se otvara novo i značajno razdoblje. On je sada na širokoj po-zornici ulazio u svoj životni sukob. Iako je bio Knez mira, Njegov dolazak mora biti kao isukivanje mača. Kraljevstvo što ga je On došao zasnovati bilo je suprotno od onoga što su Hebreji željeli. On, koji je bio temelj izra-elskih obreda i uređenja, smatrat će se kao njihov neprijatelj i rušitelj. On, koji je objavio Zakon na Sinaju, bit će osuđen kao prijestupnik. On, koji je došao slomiti Sotoninu silu, bit će proglašen Belzebulom. Nitko na Ze-mlji nije Ga razumijevao i tijekom službe On je i dalje morao hoditi sâm. Tijekom cijelog Njegovog života Njegova majka i braća nisu shvaćali Nje-govu misiju. Čak Ga ni Njegovi učenici nisu razumijevali. On je prebivao

Krštenje

110

111

70

u vječnoj svjetlosti, kao jedan s Bogom, ali svoj život na Zemlji morao je provesti u osamljenosti.

Kao jedan od nas, morao je nositi teret naše krivnje i nesreće. Bez-grešni je morao osjetiti sramotu grijeha. Onaj koji je volio mir, morao je prebivati s nemirom, istina je morala boraviti s neistinom, čistoća s neči-stoćom. Svaki grijeh, svaka nesuglasica, svaka ponižavajuća požuda koju je prijestup donio bila je mučenje za Njegov duh.

Sam je morao utrti stazu, sam je morao nositi teret. Na Njemu, koji je ostavio svoju slavu i prihvatio slabosti ljudskog roda, mora počivati otku-pljenje svijeta. On je sve to vidio i osjećao, ali je Njegov cilj ostao nepo-ljuljan. O Njegovoj mišici ovisilo je spasenje palog roda i On je ispružio svoju ruku da bi uhvatio ruku Svemoćne ljubavi.

Spasiteljev pogled kao da je prodirao u Nebo dok je izlijevao svoju dušu u molitvi. Dobro je znao kako je grijeh otvrdnuo ljudska srca, i kako će im biti teško prepoznati Njegovu misiju i prihvatiti dar spasenja. On je molio Oca za silu da pobijedi njihovo nevjerstvo, da slomi okove kojima ih je Sotona zarobio i za njihovo dobro pobijedi rušitelja. On je tražio dokaz da Bog prihvaća ljudski rod u osobi svoga Sina.

Nikada ranije anđeli nisu slušali takvu molitvu. Oni su žarko željeli svom voljenom Zapovjedniku donijeti vijest ohrabrenja i utjehe. Ali ne — sam Otac će odgovoriti na molbu svoga Sina. Neposredno s prijestolja izla-zile su zrake Njegove slave. Nebesa su se otvorila i na Spasiteljevu glavu sišla je najčistija svjetlost u obliku goluba — prikladan znak Onoga koji je ponizan i krotak.

Od silnoga mnoštva na Jordanu, malo njih, osim Ivana, raspoznava-lo je ovo nebesko viđenje. Ipak, svečana ozbiljnost božanske Prisutnosti počivala je nad okupljenima. Narod je stajao i u tišini promatrao Krista. Njegova prilika kupala se u svjetlosti koja je vječno okružavala Božje pri-jestolje. Njegovo podignuto lice bilo je proslavljeno, što nikada ranije nisu vidjeli na čovjekovom licu. Iz otvorenih nebesa čuo se glas kako govori: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”

Ove riječi potvrde dane su da bi nadahnule vjerom one koji su bili svjedoci ovog prizora i ojačale Spasitelja za Njegovo poslanje. Iako su gri-jesi svijeta, koji je skrivio, položeni na Krista, iako se ponizio uzimanjem naše pale prirode na sebe, glas s Neba proglasio Ga je Sinom Vječnoga.

Čežnja vjekova

112

71

Ivan je bio duboko dirnut kad je vidio Isusa kao poniznog molitelja koji je sa suzama u očima tražio Očevu potvrdu. Kad Ga je okružila Božja slava i kad se začuo glas s Neba, Ivan je prepoznao znak koji je Bog obe-ćao. On je znao da je Onaj koga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh je počivao na Njemu i s ispruženom je rukom, pokazujući na Isusa, povi-kao: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!”

Nitko od slušatelja, pa čak ni sam govornik, nije razabrao značenje riječi “Jaganjca Božjeg”. Na brdu Moriji Abraham je čuo pitanje svoga sina: “Oče!... gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Otac je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8) U ovnu koga je Bog dao umjesto Izaka, Abraham je vidio simbol Onoga koji će umrijeti za grijehe ljudi. Sveti Duh je preko Izaije, prihvaćajući ovo sli-kovito prikazivanje, prorokovao o Spasitelju: “Ko jagnje na klanje odve-doše ga. ... A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,7.6), ali izraelski narod nije shvatio ovu pouku. Mnogi od njih smatrali su žrtvene darove kao što su neznabošci gledali na svoje žrtve — kao darove s pomo-ću kojih sami mogu umilostiviti Božanstvo. Bog je želio da ih pouči kako iz Njegove ljubavi proistječe dar koji ih miri s Njim.

Riječ koja je upućena Isusu na Jordanu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” — obgrlila je cijeli ljudski rod. Bog je progovorio Isu-su kao našem predstavniku. Unatoč svim našim grijesima i slabostima, ni-smo odbačeni kao bezvrijedni. On “nas dobrostivo obdari u Ljubljenome”. (Efežanima 1,6) Slava koja je počivala na Kristu zalog je Božje ljubavi prema nama. Ona nam govori o sili molitve — kako ljudski glas može do-prijeti do Božjeg uha i naše molbe biti prihvaćene u nebeskim dvorovima. Zbog grijeha Zemlja je odvojena od Neba i otuđena od njegove zajednice; ali Isus ju je opet povezao s područjem slave. Njegova je ljubav okružila čovjeka dosegnuvši do najvišeg Neba. Svjetlost koja je iz otvorenih vrata padala na Spasiteljevu glavu padat će i na nas dok se molimo za pomoć da se odupremo kušnji. Glas koji je govorio Isusu kaže svakoj vjernoj duši: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”

“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očito-valo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2) Naš je Otkupitelj otvorio put, tako da najgrešniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pri-

Krštenje

113

72

stup k Ocu. Svi mogu imati dom u stanovima što ih je Isus otišao pripre-miti. “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima ‘Davidov ključ’; ‘onaj koji otvori — i nitko ne zatvori; ovaj koji zatvori — i nitko ne otvori’ ... Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8)

Čežnja vjekova

73

Kušanje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,1-11;Marku 1,12.13; Luki 4,1-13.

“Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” Markove su riječi još značajnije. On kaže: “Odmah poslije toga Duh ga natjera da ide u pustinju. I ostade u pustinji četrdeset dana, i sotona ga kušaše. Bora-vio je među divljim životinjama...” “Za to vrijeme nije ništa jeo.”

Kad je Isus odveden u pustinju da bude iskušan, Njega je tamo odveo Božji Duh. On nije tražio kušnju. On je otišao u pustinju da bude sâm, da razmišlja o svojoj misiji i radu. Postom i molitvom trebao je ojačati sebe za stazu poprskanu krvlju kojom je morao proći. Međutim, Sotona je znao da je Spasitelj otišao u pustinju i smatrao je da je to najbolje vrijeme da Mu se približi.

Na kocku su stavljena pitanja od velike važnosti za svijet u suko-bu između Kneza svjetlosti i upravitelja kraljevstva tame. Nakon čovjeko-va kušanja kojim ga je naveo na grijeh, Sotona je proglasio da je Zemlja njegova, nazivajući sebe knezom ovoga svijeta. Pošto je praoca i pramaj-ku našeg ljudskog roda prilagodio svojoj naravi, mislio je ovdje zasnova-ti svoje carstvo. Izjavio je da su ga ljudi izabrali za svog vladara. Svojim upravljanjem ljudima održavao je svoju vladavinu nad svijetom. Krist je došao pobiti ovu Sotoninu tvrdnju. Kao Sin Čovječji, Krist će ostati odan Bogu. Tako će se pokazati da Sotona nije zadobio posvemašnju upravu nad ljudskim rodom i da je neosnovano njegovo polaganje prava na svijet. Svi

114

115

12

74

koji su željeli oslobođenje od njegove sile bit će oslobođeni. Područje vla-sti koju je Adam izgubio kroz grijeh vratit će se.

Otkako je u edenskom vrtu rečeno zmiji “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina” (Postanak 3,15), Sotona je znao da ne drži potpunu vlast nad svijetom. U ljudima se vidjela djelotvorna sila koja se odupirala njegovoj vlasti. S vrlo velikim zanima-njem promatrao je žrtve koje su prinosili Adam i njegovi sinovi. U ovim je obredima jasno raspoznavao znamenje veze između Zemlje i Neba. Od-lučio je umiješati se u ovu vezu. Netočno je predstavljao Boga i pogrešno tumačio obrede koji su upućivali na Spasitelja. Ljudi su bili navedeni da se boje Boga kao Onoga koji uživa u njihovom uništenju. Žrtve koje su treba-le ukazati na Božju ljubav prinosile su se samo da bi ublažile Njegov gnjev. Sotona je budio grješne strasti u ljudima, da bi utvrdio svoju vlast nad nji-ma. Kad je dana Božja pisana Riječ, Sotona je proučavao proročanstva o Spasiteljevu dolasku. Iz naraštaja u naraštaj radio je da zaslijepi ljude za ova proročanstva, da bi odbacili Krista u vrijeme Njegova dolaska.

Prigodom Kristova rođenja Sotona je znao da je došao Onaj koji ima božansku zadaću da ospori njegovu vlast. Drhtao je na anđeosku vijest koja je potvrđivala autoritet novorođenog Kralja. Sotona je dobro znao kakav je položaj Krist imao na Nebu kao ljubljeni od Oca. To što Božji Sin treba doći na ovaj svijet kao čovjek ispunjavalo ga je uznemirenošću i zebnjom. On nije mogao dokučiti tajnu ove velike žrtve. Njegova sebična duša nije mogla razumjeti takvu ljubav za prevareni rod. Slavu i mir Neba i radost zajedništva s Bogom ljudi su maglovito shvaćali, ali Luciferu, ke-rubu zaklanjaču, one su bile dobro poznate. Otkako je izgubio Nebo, od-lučio je naći osvetu navodeći druge da podijele njegov pad. To će postići time što će ih navoditi da podcjenjuju nebeska dobra i uprave srca onome što je zemaljsko.

Zapovjednik Neba nije bez prepreka zadobivao duše ljudi za svoje kraljevstvo. Od vremena kad je bio novorođenče u Betlehemu, Zli Ga je stalno napadao. Lik Božji otkrivao se u Kristu, a na Sotoninim savjetima odlučeno je da Ga treba nadvladati. Nijedno ljudsko biće nije došlo na svijet i izbjeglo silu varalice. Sve udružene sile zla vješto su postavljene na Njegovu stazu da bi se uključile u borbu protiv Njega i ako je moguće, nadvladale Ga.

Čežnja vjekova

116

75

Prigodom Spasiteljeva krštenja Sotona se nalazio među svjedocima. On je vidio slavu kojom je Otac osjenio svog Sina. On je čuo glas Jahve kako svjedoči o Isusovu božanstvu. Od Adamova grijeha ljudski je rod izgubio neposrednu zajednicu s Bogom; veza između Neba i Zemlje odr-žavala se kroz Krista; ali sada kad je Isus došao “u obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,3), sam je Otac progovorio. On je ranije održavao vezu s ljudima preko Krista; sada održava vezu s ljudskim rodom u Kristu. Soto-na se nadao da će Božje gnušanje prema zlu donijeti vječno odvajanje iz-među Neba i Zemlje. Međutim, sada se pokazalo da je veza između Boga i čovjeka obnovljena.

Sotona je uvidio da mora ili pobijediti ili biti pobijeđen. Sporna pi-tanja ove borbe bila su previše značajna da bi bila povjerena njegovim udruženim anđelima. On osobno mora voditi ovaj rat. Sve otpadničke sile ponovno su se prestrojile protiv Božjeg Sina. Krist je postao meta svakog paklenog oružja.

Mnogi smatraju da ova borba između Krista i Sotone nema neko po-sebno značenje za njihov život; za njih je ona nevažna. Međutim, u oblasti svakog ljudskog srca ova se borba ponavlja. Nikada čovjek ne napušta re-dove zla da bi služio Bogu a da se ne suoči sa Sotoninim napadima. Kušnje kojima se Krist odupro iste su kao i one za koje smatramo da im se teško odupiremo. One su se nametale Njemu u toliko većem stupnju u kolikom je Njegov karakter nadmoćniji od našeg. Sa strašnim teretom grijeha svije-ta na sebi, Krist se odupro kušnji apetita, ljubavi prema svijetu, kao i ljuba-vi za razmetanjem koja vodi oholosti. To su bile kušnje koje su savladale Adama i Evu i koje tako lako pobjeđuju i nas.

Sotona je upućivao na Adamov grijeh kao na dokaz da je Božji zakon nepravičan i da se ne može poslušati. U našoj ljudskoj prirodi Krist je mo-rao otkupiti Adamov prijestup. Međutim, kad je kušač napao Adama, na njemu se nisu vidjele posljedice grijeha. On je stajao u snazi savršene mu-ževnosti, savršeno krepka uma i tijela. Bio je okružen edenskom slavom i u svakodnevnoj zajednici s nebeskim bićima. Tako nije bilo s Isusom kad je ušao u pustinju da se suoči sa Sotonom. Tijekom četiri tisuće godina ljudski je rod opadao u svojoj tjelesnoj snazi, umnoj moći i moralnoj vrijednosti. Krist je uzeo na sebe nemoći grijehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino na taj način mogao je spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegova poniženja.

Kušanje

117

76

Mnogi tvrde da kušnja nije mogla nadvladati Krista. Međutim, tada On ne bi mogao biti stavljen u Adamov položaj. On ne bi mogao izboriti pobjedu koju je Adam izgubio. Ako bismo u bilo kom smislu imali puno težu borbu nego Krist, On nam onda ne bi mogao pomoći. Međutim, naš je Spasitelj uzeo ljudsku prirodu sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljud-sku prirodu s mogućnošću da popusti u kušnji. Mi ne trebamo ništa nositi što On nije podnio.

Kod Krista, kao i kod svetog para u Edenu, apetit je predstavljao osnovu prve i velike kušnje. Upravo tamo gdje je počeo pad mora otpoče-ti i djelo našeg otkupljenja. Kao što je Adam pao zbog popuštanja apetitu, tako i Krist mora pobijediti odricanjem želji. “Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.’ Isus odvrati: ‘Pi-sano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.’”

Od Adamova pa do Kristova vremena, ugađanje sebi pojačalo je sna-gu želja i strasti, sve dok nisu gotovo neograničeno zavladale. Tako su lju-di postali moralno uniženi i bolesni i sami po sebi nisu mogli pobijediti. Krist je pobijedio umjesto čovjeka izdržavši najtežu kušnju. Radi nas je pokazao samosvladavanje koje je bilo jače od gladi ili smrti. U ovoj prvoj pobjedi bila su obuhvaćena i druga pitanja koja ulaze u sve naše borbe sa silama tame.

Kad je Isus ušao u pustinju, bio je okružen Očevom slavom. Obuzet zajednicom s Bogom, bio je uzdignut iznad ljudskih slabosti. Ali slava Ga je napustila i On je bio ostavljen da se bori s kušnjom. Ona se obrušavala na Njega svakoga trenutka. Njegova ljudska priroda ustuknula je pred bor-bom koja Ga je očekivala. Četrdeset dana postio je i molio se. Slab i izmr-šavio od gladi, iscrpljen i izmučen duševnim očajanjem, “tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka”. (Izaija 52,14) Sada je nastupila Sotonina prilika. Sada je pretpostavljao da može pobijediti Krista.

Kao da je to odgovor na njegove molitve, ovdje je prišao Spasite-lju netko u prilici nebeskog anđela. On je tvrdio da ima nalog od Boga da objavi kraj Kristova posta. Kao što je Bog poslao anđela da zadrži Abraha-movu ruku da ne žrtvuje Izaka, tako — zadovoljan Kristovom spremnošću

Čežnja vjekova

118

77

da pođe stazom poprskanom krvlju — Otac je poslao anđela da Ga izbavi; to je bila vijest koja je stigla Isusu. Isus je bio klonuo od gladi, osjećao je snažnu želju za hranom, kad Mu je Sotona iznenada prišao. Pokazujući ka-menje koje je bilo razbacano po pustinji i koje je imalo izgled kruha, kušač je rekao: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.”

Iako se pojavio kao anđeo svjetlosti, ove su prve riječi odale Soto-nin karakter. “Ako si zaista Sin Božji.” Ovdje je nagovještaj nepovjerenja. Da je Isus učinio ono što je Sotona predlagao, to bi bilo prihvaćanje sum-nje. Kušač namjerava svladati Krista istim sredstvima koja su bila tako uspješna nad ljudskim rodom u početku. Kako se vješto Sotona približio Evi u Edenu! “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Postanak 3,1) Dovde su kušačeve riječi bile istinite, ali u načinu njihova izgovaranja nalazilo se prikriveno omalovažavanje Božjih riječi. Bilo je prikrivenog poricanja, sumnje u božansku istinitost. Sotona je po-kušao uliti u Evin um pomisao da Bog neće učiniti onako kako je rekao, da je uskraćivanje tako prekrasnog ploda u suprotnosti s Njegovom ljubavi i sućuti prema čovjeku. Tako i sada kušač teži da nadahne Krista svojim osobnim osjećajima. “Ako si zaista Sin Božiji.” Ove riječi svojom gorči-nom nanijele su Kristu bol. U tonu njegova glasa nalazi se izraz krajnje nevjerice. Hoće li Bog tako postupati sa svojim Sinom? Hoće li Ga ostavi-ti u pustinji s divljim životinjama, bez hrane, osamljenog, bez utjehe? On nagovješćuje da Bog nikada nije pomišljao da Njegov Sin bude u takvom stanju. “Ako si zaista Sin Božji”, pokaži svoju silu time što ćeš se oslobo-diti gladi koja te mori. Naredi da ovo kamenje postanu kruhovi.

Riječi s Neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Matej 3,17) još su odzvanjale u Sotoninim ušima. Međutim, on je odlučio natjerati Krista da ne vjeruje u ovo svjedočanstvo. Božja je riječ bila dokaz Kristova božanskog poslanja. Došao je živjeti kao čovjek među ljudima, i ta je riječ objavila Njegovu vezu s Nebom. Sotonin cilj bio je da u Njemu izazove sumnju u tu riječ. Ako bi se Kristovo povjerenje u Boga moglo uzdrmati, Sotona je znao da bi pobjeda u cjelokupnoj borbi mogla biti nje-gova. Mogao bi nadvladati Isusa. Nadao se da će Krist pod pritiskom po-tištenosti i prevelike gladi izgubiti vjeru u svoga Oca i da će učiniti čudo u prilog sebi. Ako to bude učinio, plan spasenja bit će skršen.

Kušanje

119

78

Kad su se Sotona i Božji Sin po prvi put sreli u borbi, Krist je bio za-povjednik nebeske vojske, a Sotona vođa pobune na Nebu, odakle je pro-gnan. Sada je njihovo stanje očito obratno i Sotona koristi najviše od svoje prividne prednosti. Jedan od najmoćnijih anđela — kaže on — bio je pro-gnan s Neba. Isusova pojava upućuje na to da je On taj, pali anđeo, zabo-ravljen od Boga, ostavljen od čovjeka. Božansko biće moglo bi potkrijepiti svoje tvrdnje nekim čudom; “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kame-nje postane kruh.” Takav čin stvaralačke moći — govori Mu kušač — bio bi uvjerljiv dokaz božanske naravi. On bi završio borbu.

Isus nije mogao slušati u miru, bez unutarnje borbe, najvećeg varali-cu. Međutim, Božji Sin nije trebao dokazivati svoju božansku prirodu So-toni ili objašnjavati razlog svoga poniženja. Udovoljavanjem zahtjevima pobunjenika ništa se neće postići za dobro čovjeka ili u slavu Boga. Da je Krist pristao na prijedlog neprijatelja, Sotona bi još mogao reći: Pokaži mi znak da Ti mogu povjerovati kako si Božji Sin. Dokaz ne bi mogao slomiti silu pobune u njegovom srcu. Krist nije trebao upotrijebiti svoju božansku silu za osobnu korist. On je došao podnijeti kušnju kao što i mi to moramo činiti, ostavljajući nam primjer vjere i poniznosti. Ni ovdje ni u jednom ka-snijem vremenu u svom zemaljskom životu, On nije učinio čudo u svoju korist. Sva Njegova veličanstvena djela učinjena su za dobro drugih. Iako je Isus prepoznao Sotonu od samog početka, On nije bio izazvan da uđe u borbu s njim. Ojačan sjećanjem na glas s Neba, počinuo je u ljubavi svog Oca. On nije htio pregovarati s kušnjom.

Isus se suočio sa Sotonom riječima iz Pisma. “Pisano je”, rekao je On. U svakoj kušnji oružje Njegove borbe bila je Božja Riječ. Sotona je tražio od Krista neko čudo kao znak Njegove božanske prirode. Međutim, ono što je veće od svih čuda, čvrsto pouzdanje u “Ovako govori Jahve Gospod”(Izaija 7,7) bio je znak koji se nije mogao pobiti. Dokle god je Krist stajao na tom uporištu kušač nije mogao ostvariti prednost.

U vrijeme svoje najveće slabosti Krist je bio izložen najžešćim kuš-njama. Sotona je mislio da će tako nadvladati. Na taj je način izborio po-bjedu nad čovjekom. Kad je snaga posustala i snaga volje oslabila, a vje-ra se prestala oslanjati na Boga, tada su oni koji su dugo i hrabro stajali za pravdu bili pobijeđeni. Mojsije se umorio četrdesetgodišnjim lutanjem Izraela, kad se njegova vjera za trenutak prestala oslanjati na beskonačnu

Čežnja vjekova

120

79

silu. On je posustao na granicama Obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom koji je neustrašivo stajao pred kraljem Ahabom, u sukobu s cijelim izrael-skim narodom na čelu s četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika. Nakon tog strašnog dana na Karmelu, kad su ubijeni lažni proroci i kad je narod objavio svoju odanost Bogu, Ilija je — da bi spasio svoj život, pobjegao pred prijetnjama idolopokloničke Izebele. Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbunjen prilikama, ili ucviljen siro-maštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karaktera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta postojanje takvih okolnosti. Mi smo kušani kako bismo izgubili povjerenje u Boga, posumnjali u Njegovu ljubav. Često nam kušač prilazi kao što je prilazio Kristu, iznoseći pred nas naše slabosti i nedostatke. On se nada da će obeshrabriti dušu i slomiti naš oslonac u Bogu. Tada je siguran u svoju žrtvu. Kad bismo ga dočekali kao Isus, izbjegli bismo mnoge poraze. Pre-govaranjem s neprijateljem mi mu dajemo prednost.

Kad je Krist rekao kušaču: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”, On je ponovio riječi što ih je prije više od četrnaest stoljeća izgovorio Izraelu: “Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina... Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o sve-mu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,2.3) Kad su u pustinji iznevjerila sva sredstva potpore, Bog je svom narodu poslao manu s neba i dao im je u dovoljnoj i stalnoj količini. Ovo ih je staranje trebalo poučiti da ih On, dok se uzdaju u Njega i idu Njegovim putovima, neće zaboraviti. Spasitelj je sada provodio u djelo pouku koju je dao Izraelu. Hebrejskom je narodu pružena potpora Božjom riječju i istom je tom riječju pružena i Isusu. On je očekivao Božje vrijeme koje će Mu donijeti olakšanje. Nala-zio se u pustinji iz poslušnosti prema Bogu, i nije želio doći do hrane pri-hvaćajući Sotonine prijedloge. U prisutnosti svemira koji je svjedočio, On je dokazao da je manja nesreća patiti, bez obzira što nas zadesilo, nego se na bilo koji način udaljiti od Božje volje.

“Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Često Kristov sljedbenik dospijeva tamo gdje ne može služiti

Kušanje

121

80

Bogu i nastaviti sa svojim svjetovnim pothvatima. Možda se čini da će po-slušnost nekom jasnom Božjem zahtjevu lišiti čovjeka osnovnih sredstava. Sotona će ga navoditi da povjeruje kako mora žrtvovati osvjedočenja svo-je savjesti. Međutim, jedino što postoji na ovom svijetu na što se možemo osloniti jest Božja Riječ. “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6,33) Čak i u ovom životu nije za naše dobro odvojiti se od volje našeg nebeskog Oca. Kad usvojimo silu Njegove Riječi, nećemo slijediti Sotonine prijedloge da bismo dobili hranu ili spasili svoje živote. Naše jedino pitanje bit će: Što je Božja zapo-vijed? I koja su Njegova obećanja? Znajući ovo, mi ćemo poslušati prvo i imati povjerenja u drugo.

U posljednjem velikom sukobu i borbi sa Sotonom, oni koji će biti oda-ni Bogu vidjet će da im je uskraćena svaka zemaljska potpora. Zato što odbi-jaju kršiti Njegov Zakon da bi bili poslušni zemaljskim silama, njima će biti zabranjeno kupovati i prodavati. Na kraju će biti izdana naredba za njihovo uništenje. (Vidi: Otkrivenje 13,11-17) Međutim, poslušnima je dano obeća-nje: “On će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” (Izaija 33,16) Božja djeca će živjeti od ovog obećanja. Oni će biti nahranjeni kad Zemlja bude opustoše-na glađu. “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” (Psalam 37,19) Ovo vrijeme nevolje prorok Habakuk gledao je pred sobom i njegove riječi izražavaju vjeru Crkve: “Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (Habakuk 3,17.18)

Od svih pouka što ih trebamo naučiti iz prvog velikog kušanja našeg Gospodina, nijedna nije važnija od one da vršimo nadzor nad željama i strastima. U sva vremena kušnje koje su imale vezu s tjelesnom prirodom imale su najviše uspjeha u izopačavanju i ponižavanju ljudskog roda. Ne-umjerenošću Sotona radi da uništi umne i moralne snage što ih je Bog dao čovjeku kao neprocjenjivi dar. Tako ljudima postaje nemoguće cijeniti ono što ima neprolaznu vrijednost. Kroz popuštanje osjetilnim zadovoljstvima Sotona pokušava iz duše izbrisati svaki trag sličnosti s Bogom.

Neobuzdano popuštanje koje za posljedicu ima bolesti i degradaci-ju, koji su postojali u vrijeme prvog Kristovog dolaska, ponovit će se sa

Čežnja vjekova

122

81

snažnije izraženim zlom prije Njegovog drugog dolaska. Krist objavljuje da će stanje svijeta biti kao u vrijeme prije potopa i kao u Sodomi i Go-mori. Svaka pomisao srca bit će uvijek zla. Sada živimo na samome rubu tog strašnog vremena, stoga bismo trebali prihvatiti pouku iz Spasiteljeva posta. Samo neiskazanim patnjama što ih je Krist podnio možemo ocijeniti zlo neobuzdanog popuštanja. Njegov nam primjer govori da je naša jedi-na nada u vječni život moguća podčinjavanjem naših želja i strasti Božjoj volji.

Mi se ne možemo svojom vlastitom snagom oduprijeti bučnom ne-godovanju naše pale naravi. Ovim će kanalom Sotona dovoditi kušnju na nas. Krist je znao da će neprijatelj doći svakom ljudskom biću, da iskori-sti nasljedne slabosti i svojim lažnim nagovještajima uhvati u zamku sve one čije povjerenje ne počiva u Bogu. Time što je prošao zemljom kojom čovjek mora proći, naš Gospodin nam je pripremio put pobjede. Nije Nje-gova volja da se nađemo u nepovoljnom položaju u sukobu sa Sotonom. On nas ne želi zastrašiti i obeshrabriti napadima zmije. “Ali, ohrabrite se,” govori On, “ja sam pobijedio svijet.” (Ivan 16,33)

Neka onaj koji se bori protiv sile apetita gleda na Spasitelja u pustinji kušanja. Neka Ga promatra u Njegovoj samrtnoj muci na križu kako uzvi-kuje: “Žedan sam!” On je izdržao sve što i mi možemo podnijeti. Njegova je pobjeda naša.

Isus se oslanjao na mudrost i silu svog nebeskog Oca. On objavljuje: “Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti... i znam da se neću posti-djeti... Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi?” Ukazujući na svoj vlastiti primjer, On nam kaže: “Tko god se od vas Jahve boji... Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” (Izaija 50,7-10)

“Jer se približuje knez ovoga svijeta,” kaže Isus, “on protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30) U Njemu nije bilo ničega što bi odgovaralo So-toninom vještom lukavstvu. On nije pristao na grijeh. Čak ni u mislima nije popuštao kušnji. Tako možemo i mi. Kristova je ljudska priroda bila sjedinjena s božanskom; bio je spreman za borbu Svetim Duhom koji je prebivao u Njemu. On je došao da nas učini dionicima božanske naravi.(2. Petrova 1,4) Dokle god smo vjerom sjedinjeni s Njim, grijeh više nema vlasti nad nama. Bog seže za rukom vjere u nama, kako bi je usmjerio da

Kušanje

123

82

se čvrsto uhvati za Kristovo božanstvo, da bismo mogli ostvariti savršen-stvo karaktera.

Krist nam je pokazao kako se to ostvaruje. Kojim sredstvima je po-bijedio u sukobu sa Sotonom? Božjom Riječju. Jedino se Riječju mogao oduprijeti kušnji. “Pisano je”, rekao je On. I mi smo obdareni “skupocje-nim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi”. (2. Petrova 1,4) Svako obećanje u Božjoj Riječi naša je svojina. Trebamo živjeti po “svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Kad navale kušnje, ne-mojmo gledati na prilike ili na osobnu slabost, već na silu Riječi. Sva njezi-na sila pripada vama. Psalmist kaže: “U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim.” (Psalam 119,11) “Po riječima usta tvojih čuvah putove Zakona.” (Psalam 17,4)

Čežnja vjekova

83

Pobjeda

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,5-11;Marku 1,12.13; Luki 4,5-13.

“Zatim ga đavao odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče mu: Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano:

‘Naredit će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen.’”

Sotona sada pretpostavlja da se s Isusom sreo na svom tlu. Lukavi neprijatelj iznosi riječi koje su potekle iz Božjih usta. On se još pojavljuje kao anđeo svjetlosti i ističe da je upoznat sa Svetim pismom i da razumije smisao onoga što je napisano. Kao što je Isus ranije koristio Božju Riječ da bi podržao svoju vjeru, kušač je sada koristi da bi podržao svoju prijevaru. On tvrdi da samo kuša Kristovu vjernost, a sad hvali Njegovu postojanost. Kad je Spasitelj izrazio povjerenje u Boga, Sotona zahtijeva od Njega da pruži još neki drugi dokaz svoje vjere.

Međutim, kušnji ponovno prethodi nagovještaj nepovjerenja: “Ako si zaista Sin Božji.” Krist je kušan da odgovori na “ako”, ali On se uzdržao i od najmanjeg podlijeganja sumnji. On neće dovesti svoj život u opasnost da bi Sotoni pružio dokaz.

Kušač je mislio da će ostvariti prednost zbog Kristove ljudske prirode i navesti Ga na pretpostavku da će Ga Bog sačuvati. Međutim, premda nas

124

125

13

84

Sotona može privlačiti na grijeh, on nas ne može natjerati da ga učinimo. Rekao je Isusu: “Baci se dolje”, znajući da Ga on ne može baciti dolje, jer bi se Bog umiješao da Ga izbavi. Sotona nije mogao primorati Krista da se baci dolje. Sve dok Krist ne bi pristao na kušnju, ne bi mogao biti pobije-đen. Ni sve zemaljske i paklene sile nisu Ga mogle nagnati da se i u najma-njoj mjeri udalji od volje svog Oca.

Kušač nas nikada ne može primorati da činimo zlo. On ne može upravljati umovima ako se ne pokore njegovom nadzoru. Volja mora pri-stati, vjera se mora odreći svog pouzdanja u Krista prije no što Sotona pri-mijeni svoju silu na nama. Međutim, svaka grješna želja koju gajimo pruža mu uporište. Svaka točka u kojoj ne postižemo božansko mjerilo predstav-lja otvorena vrata kroz koja može ući da nas kuša i uništi. Svaki propust ili poraz s naše strane daje mu priliku da prigovara Kristu.

Kad je Sotona navodio obećanje: “Naredit će svojim anđelima za tebe”, izostavio je riječi “da te neprestano čuvaju”, to jest na svim putovi-ma koje Bog izabira. Isus je odbio zaći s puta poslušnosti. Pokazujući sa-vršeno povjerenje u svog Oca, On se nije htio svojevoljno staviti u položaj u kojem bi se Njegov Otac trebao umiješati da bi Ga spasio od smrti. On bi primorao Proviđenje da pritekne u pomoć i tako propustio ljudima ostaviti primjer povjerenja i pokornosti.

Isus je objavio Sotoni: “Također je pisano: ‘Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!’” Ove riječi izgovorio je Mojsije sinovima Izraelovim kad su bili žedni u pustinji i kad su od njega zahtijevali vode, uzvikujući: “Je li Jahve među nama ili nije?” (Izlazak 17,7) Bog je za njih čudesno djelovao, ali su sada u nevolji posumnjali u Njega, tražeći dokaz da je On s njima. U svom su Ga nevjerstvu htjeli staviti na kušnju. Sotona je primoravao Krista da učini to isto. Bog je već posvjedočio da je Isus Njegov Sin; a sada tražiti dokaz da je On Božji Sin bilo bi kušanje Božje Riječi — kušanje Njega sa-moga. Tako bi to bilo kad bi se tražilo ono što Bog nije obećao. To bi jasno pokazalo nepovjerenje i bilo bi stvarno provjeravanje ili kušanje Njega. Mi nećemo iznositi svoje molbe Bogu da bismo provjeravali hoće li ispuniti svoju riječ, već zato što će je ispuniti; ne da bismo provjeravali da nas voli, već zato što nas voli. “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.”(Hebrejima 11,6)

Čežnja vjekova

126

85

Međutim, vjera ni u kom smislu nije sjedinjena s nagađanjem. Samo onaj koji ima pravu vjeru zaštićen je od nagađanja. Jer nagađanje je So-tonino krivotvorenje vjere. Vjera polaže pravo na obećanja i donosi rod u poslušnosti. Pretpostavka također polaže pravo na obećanja, ali ih koristi kao što ih je koristio Sotona, da bi opravdao prijestup. Vjera bi dovela naše praroditelje da steknu povjerenje u Božju ljubav i poslušaju Njegove zapo-vijedi. Pretpostavka ih je dovela do prijestupa Njegova Zakona, vjerujući da će ih Njegova velika ljubav spasiti od posljedica njihovog grijeha. Vjera ne polaže pravo na naklonost Neba bez ispunjavanja uvjeta uz koje se daje milost. Prava vjera ima svoj temelj na obećanjima i svemu onome što nam pružaju Pisma.

Često nas Sotona, kad ne uspije u nama izazvati nepovjerenje, uspi-jeva navesti na nagađanje. Ako nas navede da nepotrebno stanemo na put kušanja, on zna da je pobjeda njegova. Bog će sačuvati sve koji idu stazom poslušnosti, ali odvojiti se od nje znači stupiti na Sotonino tlo. Tu ćemo sigurno pasti. Spasitelj nam je zapovjedio: “Bdijte i molite, da ne padne-te u napast!” (Marko 14,38) Razmišljanje i molitva sačuvat će nas od sa-movoljnog srljanja na put opasnosti i tako ćemo biti sačuvani od mnogih poraza.

Ipak, izloženi napadima kušanja ne bismo smjeli izgubiti hrabrost. Često kad dođemo u neku tešku nepriliku posumnjamo da nas je Božji Duh vodio. Međutim, Duh je vodio i doveo Isusa u pustinju da Ga Soto-na kuša. Kad nas Bog dovodi u kušnju, On hoće ostvariti neku namjeru za naše dobro. Isus nije nagađao o Božjim obećanjima time što je svojevoljno pošao u kušnju, niti je klonuo duhom kad je na Njega naišla kušnja. Ni mi ne bismo trebali to činiti. “Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” (1. Korinćanima 10,13) On kaže: “Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Viš-njemu zavjete svoje! I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” (Psalam 50,14.15)

Isus je bio pobjednik i u drugoj kušnji, i sada Sotona pokazuje svoj pravi karakter. Međutim, on se ne pojavljuje kao strašno čudovište s pan-džama na nogama i krilima kao u slijepog miša. On je moćni anđeo, prem-da je pao. On izjavljuje da je vođa pobunâ i bog ovoga svijeta.

Pobjeda

129

86

Postavivši Isusa na visoku goru, Sotona je učinio da na živopisan na-čin kraljevstva ovoga svijeta, u svoj svojoj slavi, prođu ispred Njega. Sun-čeva je svjetlost počivala na gradovima s hramovima, na mramornim dvo-rovima, plodnim poljima i rodnim vinogradima. Tragovi zla bili su skriveni. Isusove oči, koje su maločas promatrale bijedu i uništenje, sada su počivale na prizoru nenadmašne ljepote i napretka. Tada se čuo kušačev glas: “Dat ću ti svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i da-jem je komu hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš.”

Kristova se zadaća mogla ostvariti samo stradanjem. Pred Njim se nalazio život žalosti, nevolja, borbe i sramne smrti. On je morao podnijeti grijehe cijeloga svijeta. Morao je podnijeti odvajanje od ljubavi svojega Oca. Sada Mu je kušač ponudio prepustiti silu koju je oteo. Krist se mo-gao osloboditi od strašne budućnosti time što bi priznao Sotoninu vrhovnu vlast. Ali, učini li to, značilo bi prepustiti pobjedu u ovoj velikoj borbi. So-tona je zgriješio na Nebu zato što je tražio da se uzdigne iznad Božjeg Sina. U slučaju da on sad nadvlada, bila bi to pobjeda pobune.

Kad je Sotona objavio Kristu da su kraljevstvo i slava ovoga svijeta predani njemu i da će ih on dati onome kome hoće, on je tvrdio nešto što je samo djelomično bilo istina, i to je rekao stoga da posluži njegovom vlasti-tom cilju prijevare. Sotona je svoje carstvo preoteo od Adama, ali Adam je bio Stvoriteljev namjesnik. Njegova vladavina nije bila nezavisna. Zemlja je Božja i On je sve predao svome Sinu. Adam je trebao vladati podčinjen Kristu. Kad je Adam iznevjerio povjerenje i prepustio svoju vlast u ruke Sotoni, Krist je još ostao zakoniti Kralj. Tako je Gospodin rekao kralju Na-bukodonozoru: “Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!” (Daniel 4,14) Sotona može provoditi svoju preotetu vlast samo koliko Bog dopusti.

Kad je kušač ponudio Kristu kraljevstvo i slavu ovoga svijeta, predla-gao je da Krist preda svoj stvarni kraljevski položaj nad svijetom i da vlada podčinjen Sotoni. To je bilo isto kraljevstvo kome su bile usmjerene nade Hebreja. Oni su željeli kraljevstvo ovoga svijeta. Da se Krist suglasio i po-nudio im takvo kraljevstvo, oni bi Ga rado prihvatili. Međutim, prokletstvo grijeha, sa svim patnjama počivalo je na tome kraljevstvu. Krist je izjavio kušaču: “Odstupi, sotono, jer je pisano: ‘Gospodaru, Bogu svojemu, kla-njaj se i njemu jedinom služi!’”

Čežnja vjekova

130

87

Onaj koji se pobunio na Nebu, ponudio je Kristu kraljevstva ovo-ga svijeta da bi kupio Njegovu privolu načelima zla; ali On se nije dao potkupiti; On je došao zasnovati kraljevstvo pravde i nije želio napustiti ovaj cilj. Istom se kušnjom Sotona približava ljudima i kod njih ima bolji uspjeh nego kod Krista. Ljudima nudi kraljevstvo ovoga svijeta uz uvjet da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Zahtijeva da žrtvuju poštenje, opterete savjest i popuste sebičnosti. Krist ih poziva da prvo traže kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, ali Sotona ide kraj njih i kaže: “Što god bila istina glede vječnog života, morate mi služiti da biste postigli uspjeh u ovom svijetu. Ja držim vašu sreću u svojim rukama. Mogu vam dati bogatstva, zado-voljstva, počasti i sreću. Poslušajte moj savjet. Nemojte dopustiti da vas povedu predodžbe neobična razumijevanja poštenja i samopožrtvovnosti. Ja ću vam pripraviti put.” Tako je mnoštvo prevareno. Oni pristaju živjeti služeći sebi i Sotona je zadovoljan. Dok ih mami nadom u svjetovnu vlast, on stječe vlast nad dušom. Međutim, on nudi nešto što nije njegovo i što će se uskoro od njega oduzeti. U zamjenu za to on im prijevarom oduzima njihova prava na nasljedstvo Božjih sinova.

Sotona je doveo u pitanje činjenicu da je Isus Božji Sin. Kad je bio konačno odbijen, imao je dokaz koji nije mogao poreći. Božanska je pri-roda bljesnula kroz napaćenu ljudsku. Sotona nije imao sile da se odupre naredbi. Grčeći se od poniženja i bijesa, morao se povući iz prisutnosti Otkupitelja svijeta. Kristova pobjeda bila je tako potpuna, kao što je bio potpun Adamov pad.

Tako se i mi možemo oduprijeti kušnji i primorati Sotonu da se uda-lji od nas. Isus je izborio pobjedu pokornošću i vjerom u Boga, i On nam preko apostola govori: “Prema tome, pokorite se Bogu! Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas! Približite se k Bogu, pa će se i on približiti k vama!” (Jakov 4,7.8) Mi se sami ne možemo osloboditi kušačeve sile; on je pobije-dio ljudsku narav i kad se u vlastitoj sili pokušamo oduprijeti, postat ćemo plijen njegovih zamki, ali “Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta.” (Izreke 18,10) Sotona drhti i bježi pred najslabi-jom dušom koja nalazi utočište u tom silnom imenu.

Kad se neprijatelj udaljio, Isus je samrtno blijed i iscrpljen pao na ze-mlju. Nebeski su anđeli promatrali sukob, gledajući svog voljenog Zapo-vjednika dok je prolazio kroz neizrecive patnje kako bi za nas prokrčio put

Pobjeda

131

88

spasenja. On je izdržao ispit, veći od bilo kojega na koji ćemo mi ikada biti pozvani da ga izdržimo. Anđeli su sada služili Božjem Sinu dok je ležao kao umirući. Bio je okrijepljen hranom, utješen viješću o Očevoj ljubavi i uvjeravanjem da je cijelo Nebo proslavljalo Njegovu pobjedu. Povrativši se u život, Njegovo je veliko srce suosjećalo s čovjekom i On polazi dovr-šiti djelo što ga je započeo; ne odmarajući se dok neprijatelj ne bude pobi-jeđen a naš pali ljudski rod otkupljen.

Cijena se našeg otkupljenja neće razumjeti sve dok otkupljeni ne budu stajali sa svojim Otkupiteljem pred Božjim prijestoljem. Dok se slava vječ-nog doma bude odvijala pred našim ushićenim osjetilima, sjetit ćemo se da je Isus sve to ostavio zbog nas, da nije postao samo prognanik iz nebeskih dvorova već da se zbog nas izložio opasnosti od neuspjeha i vječnog gu-bitka. Tada ćemo položiti svoje krune pred Njegove noge i zapjevati: “Do-stojno je ‘Janje’ koje je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!” (Otkrivenje 5,12)

Čežnja vjekova

89

“Našli smo Mesiju”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 1,19-51.

Ivan Krstitelj sada je propovijedao i krštavao u Betaniji s onu stranu Jordana. Nedaleko od ovoga mjesta, dok Izrael nije prešao na drugu stranu, Bog je zaustavio rijeku u njezinome tijeku. Malo dalje odavde utvrdu su Jerihon porušile nebeske vojske. U ovom trenutku uspomena na te doga-đaje ponovno je oživjela i potaknula živo zanimanje za Krstiteljevu vijest. Neće li Onaj koji je u prošlim vjekovima tako čudesno djelovao ponovno pokazati svoju silu radi oslobođenja Izraela? To su bile misli koje su pokre-tale srce naroda koji se svakodnevno gomilao na obalama Jordana.

Ivanovo propovijedanje tako je duboko zahvatilo narod da je izazva-lo pozornost vjerskih vlasti. Rimljani su iz bojazni od ustanka sumnjičavo promatrali svako okupljanje naroda, i sve što je upozoravalo na podiza-nje naroda budilo je strah hebrejskih poglavara. Ivan nije priznavao vlast Velikog vijeća tražeći njihovo odobrenje za svoj rad; korio je podjednako poglavare i narod, farizeje i saduceje. Pa ipak, narod ga je revnosno slije-dio. Zanimanje za njegov rad kao da je stalno raslo. Iako se nije priklanjao njemu, Veliko je vijeće držalo da je kao javni učitelj bio pod njegovom nadležnošću.

Ovo tijelo sačinjavali su članovi birani od svećenstva i narodnih uči-telja. Veliki svećenik je obično bio predsjednik. Svi su članovi morali biti ljudi zašli u godine, ali ne stari, ljudi koji nisu trebali poznavati samo he-brejsku vjeru i povijest nego imati i opće znanje. Morali su biti bez tjele-snih mana, oženjeni i očevi, jer se držalo da će tako biti čovječniji i promi-

132

133

14

90

šljeniji. Njihovo mjesto sastajanja bio je prostor povezan s jeruzalemskim Hramom. U vrijeme hebrejske nezavisnosti Veliko vijeće bilo je najviši na-rodni sud sa svjetovnom i crkvenom vlašću. Premda sada podčinjeno rim-skim namjesnicima, još je imalo jak utjecaj na građanske i vjerske prilike.

Veliko vijeće nije moglo odložiti istraživanje Ivanova djelovanja. Po-jedini su se sjećali otkrivenja danog Zahariji u Hramu i očeva proročanstva što je na njegovo dijete upućivalo kao na Mesijina vjesnika. U metežima i promjenama koje su se dogodile tijekom trideset godina, ovo se u velikoj mjeri izgubilo iz vida. Sada je opet oživjelo u sjećanju uslijed uzbuđenja izazvanog Ivanovim radom.

Davno je bilo kad je Izrael imao proroka, davno se nije vidjela takva reforma kakva se sad događala. Zahtjev za ispovijedanje grijeha činio se nov i poticajan. Mnoge vođe nisu željele ići i slušati Ivanove pozive i jav-ne optužbe, jer bi ih to dovelo do otkrivanja tajni iz osobnog života. Ipak njegovo propovijedanje bilo je neposredno objavljivanje Mesije. Bilo je dobro poznato da su sedamdeset tjedana Danielova proročanstva, koji su obuhvaćali i Mesijin dolazak, gotovo pri kraju i svi su bili željni sudjelova-ti u toj velikoj narodnoj slavi koja se tada očekivala. Narodno oduševljenje bilo je tako veliko da je Veliko vijeće bilo prinuđeno prihvatiti ili odbaciti Ivanov rad. Njegova je vlast nad narodom slabila. Postalo je ozbiljno pita-nje kako održati svoj položaj. U nadi da će doći do nekog zaključka, oda-slali su na Jordan poslanstvo svećenika i Levita da porazgovara s novim učiteljem.

Okupljeno mnoštvo slušalo je njegove riječi kad su se poslanici pri-bližili. S izvještačenim autoritetom, sračunatim da ostavi dojam na narod i izazove prorokovo popuštanje, došli su gordi rabini. Mnoštvo im je napra-vilo prolaz, pokretom poštovanja, gotovo straha. Ugledni ljudi, u svojim skupocjenim haljinama, gordi na svoj položaj i moć, stali su pred proro-kom iz pustinje.

“Tko si ti?” upitali su. Znajući kakve su bile njihove misli, Ivan je odgovorio: “Ja nisam Krist.” “Tko si dakle? Jesi li Ilija?” “Nisam.” “Jesi li prorok?”

Čežnja vjekova

134

91

“Nisam.” “Tko si, da možemo kazati onima što su nas poslali: što kažeš za sebe?” “Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji; kako kaza prorok Izaija.” Riječi na koje se pozvao odnosile su se na ono divno Izaijino proro-

čanstvo: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruza-lema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana... Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu na-šemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti.” (Izaija 40,1-5)

U stara vremena, kad je neki kralj putovao kroz zabačenije dijelove svog kraljevstva, skupina bi ljudi bila upućena ispred kraljevskih kočija da poravna strma mjesta i popuni udubljenja, da kralj može putovati sigurno i bez ikakvih prepreka. Ovaj je običaj upotrijebio prorok kako bi slikovito prikazao djelo evanđelja. “Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak.” Božji Duh obara ljudsku gordost, kad svojom čudesnom silom probuđenja dodirne dušu. Svjetovna zadovoljstva, položaj i vlast tada postaju bezvrijedni. Odbacuju se “mudrovanja i svaka oholost koja se diže protiv priznanja Boga”, a svaka se pomisao zarobljuje “da se poko-rava Kristu”. (2. Korinćanima 10,5) Tada se poniznost i samopožrtvovna ljubav, tako malo cijenjene među ljudima, uzdižu kao jedina vrijednost. To je djelo evanđelja čiji je jedan dio bila Ivanova vijest.

Rabini su nastavili sa svojim pitanjima: “Zašto onda krstiš kad doista nisi ni Mesija ni Ilija, ni prorok?” Riječ prorok odnosila se na Mojsija. He-breji su bili skloni vjerovanju da će Mojsije uskrsnuti iz mrtvih i da će biti uzet na Nebo. Nisu znali da je on već uskrsnuo. Kad je Krstitelj započeo svoju službu, mnogi su mislili da je on prorok Mojsije podignut iz mrtvih, jer je bilo očito da temeljito poznaje proročanstva i povijest Izraela.

Također se vjerovalo da će se Ilija osobno pojaviti prije Mesijina do-laska.

Ovo očekivanje Ivan je poricao, ali njegove riječi imale su dublji smi-sao. Isus je kasnije rekao, pozivajući se na Ivana: “On je — ako ćete pra-vo — Ilija koji ima doći.” (Matej 11,14) Ivan je došao u duhu i sili Ilijinoj

Našli smo Mesiju

135

92

izvršiti istu zadaću koju je izvršio Ilija. Da su ga Hebreji primili, ona bi bila izvršena za njih. Međutim, oni nisu primili njegovu vijest. Za njih on nije bio Ilija. On za njih nije mogao ispuniti misiju koju je došao ostvariti.

Mnogi od sakupljenih na Jordanu bili su nazočni prigodom Isusova krštenja, ali znak koji se tada ukazao bio je otkriven samo nekolicini među njima. Tijekom prethodnih mjeseci Krstiteljeve službe mnogi nisu htjeli poslušati poziv na pokajanje. Tako su otvrdnuli svoje srce i zamračili svo-je razumijevanje. Kad je prilikom krštenja Nebo dalo svjedočanstvo Isusu, oni to nisu zamijetili. Oči koje nikada nisu u vjeri upravljene k Njemu koji je nevidljiv, nisu sagledale objavu Božje slave; uši koje nikada nisu slušale Njegov glas, nisu čule riječi svjedočanstva. Tako je i sada. Često se Kri-stova prisutnost i prisutnost anđela koji služe otkriva na skupovima ljudi, a ipak ima mnogo onih koji to ne znaju. Oni nisu primijetili ništa neobično. Međutim, nekima se otkrila Spasiteljeva prisutnost. Mir i radost oživljuju njihova srca. Oni su utješeni, ohrabreni i blagoslovljeni.

Izaslanici iz Jeruzalema upitali su Ivana: “Zašto dakle krštavaš?” Očekivali su odgovor. Iznenada, dok je pogledom prelazio preko mnoštva, njegove su oči zaplamtjele, lice se ozarilo, a cijelo biće pokrenulo dubokim osjećajem. Ispruženih ruku uzviknuo je: “Ja krstim — odgovori mu Ivan — a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi po-slije mene. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.” (Ivan 1,27)

Vijest koju je trebalo odnijeti natrag Velikom vijeću bila je jasna i nedvosmislena. Ivanove se riječi nisu mogle odnositi ni na koga drugoga do na Onoga koji je davno bio obećan. Mesija se nalazio među njima! Izne-nađeni svećenici i glavari gledali su oko sebe u nadi da će otkriti Onoga o kome je Ivan govorio. Međutim, u mnoštvu Ga nisu mogli primijetiti.

Kad je prigodom Isusova krštenja Ivan upućivao na Njega kao na Janje Božje, nova je svjetlost osvijetlila Mesijino djelo. Prorokov je um bio uprav-ljen na Izaijine riječi: “Ko jagnje na klanje odvedoše ga.” (Izaija 53,7) Ivan je u tjednima koji su slijedili s novim zanimanjem proučavao proročanstva i učenje o žrtvenoj službi. On nije jasno razlikovao dva oblika Kristova rada — kao Žrtve koja pati i kao Kralja koji pobjeđuje — ali je vidio da Njegov dolazak ima dublji značaj od onoga koji su mu svećenici ili narod pridavali. Kad je u mnoštvu primijetio Isusa prilikom Njegova povratka iz pustinje, s povjerenjem je očekivao da On da narodu neki znak o svom pravom karak-

Čežnja vjekova

136

137

93

teru. Gotovo je nestrpljivo očekivao da čuje kako Spasitelj objavljuje svoje poslanje; ali On nije izgovorio ni jednu riječ, nije dao ni jedan znak. Isus nije odgovorio na riječi kojima Ga je Krstitelj objavio, već se pomiješao s Ivano-vim učenicima, ne dajući nikakav vanjski dokaz o svom posebnom djelu, ne poduzimajući nikakve mjere da na sebe skrene pozornost.

Sljedećeg dana Ivan vidi Isusa kako dolazi. Obasjan svjetlošću Božje slave koja je počivala na Njemu, prorok pruža ruke i objavljuje: “Evo Ja-ganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga vam rekoh: Poslije mene dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom... Vidio sam Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na njemu. Ja ga nisam poznavao. Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom reče: ‘Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja to vidjeh i svje-dočim da je on Sin Božji.” (Ivan 1,29-34)

Je li to Krist? Sa strahopoštovanjem i čuđenjem narod je promatrao Onoga koji je upravo bio proglašen Božjim Sinom. Oni su bili snažno po-krenuti Ivanovim riječima. Govorio im je u Božje ime. Slušali su ga iz dana u dan dok je korio njihove grijehe, a svakim danom učvršćivalo se njihovo uvjerenje da je on bio poslanik s Neba. Međutim, tko je bio Ovaj koji je veći od Ivana Krstitelja? U Njegovoj odjeći i držanju nije bilo ničega što bi nagovještavalo visok položaj. On je očito bio jednostavna osoba, odjevena kao i oni sami u skromnu odjeću siromašnih. U mnoštvu je bilo i onih koji su prigodom Kristova krštenja promatrali božansku slavu i čuli Božji glas. Ali od tog se doba Spasiteljev izgled znatno izmijenio. Prigodom Njegova krštenja vidjeli su preobražaj Njegova lika u nebeskoj svjetlosti; sada Ga je, blijedog, iscrpljenog i izmršavjelog, prepoznao samo prorok Ivan.

Ali dok Ga je narod promatrao, vidio je lice na kome je božanska mi-lost bila usklađena sa sviješću o moći. Svaki pogled oka, svako obilježje pojave odisalo je poniznošću i izrazom neizrecive ljubavi. Činilo se kao da je okružen ozračjem duhovnog utjecaja. Premda je način Njegova pona-šanja bio plemenit i nenametljiv, vršio je utjecaj na ljude osjećajem moći koja je bila skrivena, a nije se mogla posve potisnuti. Je li bio Onaj koga je Izrael tako dugo čekao?

Isus je došao u siromaštvu i poniznosti da bi nam mogao biti i uzor i Otkupitelj. Da se pojavio u kraljevskom sjaju, kako bi onda mogao pružiti

Našli smo Mesiju

138

94

pouke o poniznosti? Kako bi nam mogao iznositi tako prodorne istine kao na Gori blaženstava? Gdje bi bila nada skromnih u životu da je Isus došao među ljudima prebivati kao kralj?

Međutim, mnoštvu je izgledalo nemogućim da je Onaj, koga je Ivan označio, povezan s njihovim uzvišenim očekivanjima. Stoga su mnogi bili razočarani i vrlo zbunjeni.

Riječi što su ih svećenici i rabini toliko željeli čuti: da će Isus sada obnoviti Izraelsko kraljevstvo, nisu izgovorene. Oni su očekivali i tražili takvoga kralja: takvoga su kralja bili spremni prihvatiti. Ali Onoga, koji je želio zasnovati u njihovim srcima kraljevstvo pravde i mira, nisu željeli primiti.

Sljedećeg dana, dok su dva učenika stajala u blizini, Ivan je opet vidio Isusa u narodu. Opet je slava Nevidljivoga obasjala prorokovo lice kad je uzviknuo: “Evo Jaganjca Božjeg!” Riječi su uznemirile srce učenika. Oni ih nisu posve razumjeli. Što znači ime koje Mu je dao Ivan — Janje Božje? Ni Ivan ih nije objasnio.

Ostavivši Ivana, otišli su potražiti Isusa. Jedan od dvojice bio je An-drija, brat Šimunov, a drugi evanđelist Ivan. To su bili Isusovi prvi učenici. Pokrenuti silom kojoj se nisu mogli oduprijeti, slijedili su Isusa — željni da razgovaraju s Njim, ali ipak puni strahopoštovanja i tihi, izgubljeni u osobitom značenju misli: “Je li to Mesija?”

Isus je znao da učenici idu za Njim. Oni su bili prvi plodovi Njegove službe, a srce božanskog Učitelja obuzela je radost, jer su ove duše odgo-vorile na Njegovu milost. Ipak, okrenuvši se, samo je upitao: “Što vi traži-te?” Htio im je dopustiti da sami odluče hoće li se vratiti ili izraziti svoju želju.

Oni su bili svjesni samo jednog cilja. Samo je Njegova nazočnost ispu-njavala njihove misli. Oni su uzviknuli: “Rabbi, gdje boraviš?” U kratkom razgovoru kraj puta nisu mogli primiti ono za čim su čeznuli. Željeli su biti nasamo s Isusom, sjesti kraj Njegovih nogu i slušati Njegove riječi.

“‘Dođite i vidite’, odvrati im. Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod njega onaj dan.”

Da su Ivan i Andrija posjedovali duh nevjerstva koji su imali svećenici i poglavari, ne bi se kao učenici našli kraj Isusovih nogu. Oni bi došli k Nje-mu kao kritičari, da osude Njegove riječi. Mnogi na taj način zatvaraju vra-

Čežnja vjekova

139

95

ta najdragocjenijim prilikama. Ovi prvi učenici nisu tako učinili. Oni su se odazvali pozivu Svetoga Duha kroz propovijedanje Ivana Krstitelja. Sada su prepoznali glas nebeskog Učitelja. Za njih su Isusove riječi bile pune svježine, istine i ljepote. Božanska svjetlost bila je bačena na učenje Pisma Starog zavjeta. Višestruke teme istine pojavile su se u novoj svjetlosti.

Skrušenost, vjera i ljubav pripremaju um za primanje mudrosti s Neba. Vjera koja kroz ljubav radi ključ je znanja, i tko ljubi, “poznaje Boga”. (1. Ivanova 4,7)

Učenik Ivan bio je čovjek iskrenih i dubokih osjećaja, revnostan ali misaon. On je počeo razlikovati Kristovu slavu — ne svjetovnu raskoš i moć, kao što su ga učili da se nada, već “slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine”. (Ivan 1,14) Bio je obuzet razmišljanjem o ovoj čudesnoj temi.

Andrija je želio podijeliti radost koju je osjećao u svom srcu. Potra-živši svoga brata Šimuna uzviknuo je: “Mi nađosmo Mesiju!” Šimun nije čekao drugi poziv. On je također slušao propovijedanje Ivana Krstitelja, i požurio je Spasitelju. Kristove su se oči zadržale na njemu, čitajući njegov karakter i povijest njegova života. Njegova žustra narav, njegova ljubav, srce koje suosjeća, njegovo kajanje, njegov mukotrpan rad i njegova mu-čenička smrt — sve je to pročitao Spasitelj i rekao: “Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena.”

“Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: Hajde za mnom!” Filip je poslušao nalog i odmah postao Kristov dje-latnik.

Filip je pozvao Natanaela. On je bio u mnoštvu kad je Krstitelj uputio na Isusa kao na Božje Janje. Kad je Natanael pogledao Isusa, razočarao se. Može li ovaj čovjek koji je nosio znake mukotrpnog rada i siromaštva biti Mesija? Ipak, Natanael nije mogao odbaciti Isusa, jer je Ivanova vijest do-nijela njegovom srcu čvrsto uvjerenje.

U vrijeme kad ga je Filip pozvao Natanael se povukao u jedan tihi gaj da razmišlja o Ivanovoj vijesti i proročanstvima o Mesiji. Molio se da mu se otkrije je li Onaj koga je Ivan najavio Osloboditelj, a Duh Sveti je počinuo na njemu dajući mu osvjedočenje da je Bog pohodio svoj narod i podigao za njega rog spasenja. Filip je znao da njegov prijatelj istražuje proročanstva i dok se Natanael molio pod jednom smokvom, on je otkrio

Našli smo Mesiju

140

96

njegovo sklonište. Često su se zajednički molili na ovom osamljenom mje-stu skrivenom u lišću.

Vijest “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!”, učinila se Natanaelu kao neposredni odgovor na molitvu. Filip je još imao kolebljivu vjeru. On je sumnjičavo dodao: “Isus, sin Josipa iz Nazareta.” Ponovo se predrasuda pojavila u Natanaelovom srcu. Uzviknuo je: “Iz Nazareta može li što dobro izići?”

Filip se nije upuštao ni u kakvo raspravljanje. Rekao je: “‘Dođi i vidi!’ Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ‘Evo pra-vog Izraelca, bez lukavstva.’” Natanael je iznenađen uzviknuo: “Odakle me poznaješ? Prije nego te Filip pozvao — odgovori mu Isus — vidio sam te pod smokvom.”

To je bilo dovoljno. Božanski Duh koji je svjedočio Natanaelu u nje-govoj osamljenoj molitvi pod smokvom, sada mu je govorio preko Isuso-vih riječi. Iako sumnjičav i sklon predrasudama, Natanael je došao Kristu s iskrenom željom za istinom, i sad je njegova želja bila ispunjena. Njegova vjera nadmašila je vjeru onoga koji ga je doveo Isusu. On je govorio i re-kao: “Rabbi! ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.”

Da je Natanael imao povjerenja u rabinsko vodstvo, nikada ne bi na-šao Isusa. On je postao učenik zato što je sam promatrao i rasuđivao. Tako je to i danas u životu mnogih koje predrasude zadržavaju da prihvate do-bro. Kako bi različit bio rezultat kad bi “došli, i vidjeli”!

Nitko neće doći do spasonosne spoznaje istine dokle god se povjerava vodstvu ljudskog autoriteta. Kao i Natanaelu, i nama je potrebno da prou-čavamo Božju Riječ za sebe osobno i molimo se za prosvjetljenje Svetim Duhom. Onaj koji je vidio Natanaela pod smokvom, vidjet će i nas na taj-nom mjestu molitve. Anđeli iz svijeta svjetlosti blizu su onih koji u poni-znosti traže božansko vodstvo.

Pozivanjem Ivana, Andrije, Šimuna, Filipa i Natanaela, otpočinje osnutak kršćanske Crkve. Ivan je svoja dva učenika uputio Kristu. Tada je jedan od njih, Andrija, našao svog brata i pozvao ga Spasitelju. Tada je pozvan Filip i on je otišao tražiti Natanaela. Ovi primjeri trebaju nas po-učiti o značenju osobnih napora, o upućivanju neposrednih poziva našim rođacima, prijateljima i susjedima. Postoje takvi koji cijeloga života tvrde da poznaju Krista, ali ipak koji nisu nikada učinili nikakav osobni napor da

Čežnja vjekova

141

97

dovedu makar i jednu dušu Spasitelju. Oni sav rad prepuštaju propovjedni-ku. On može biti dobro osposobljen za svoj poziv, ali ne može učiniti ono što je Bog ostavio kao zadaću vjernicima Crkve.

Postoje mnogi kojima je potrebna služba kršćanskih srca punih lju-bavi. Mnogi su propali, a mogli su biti spašeni da su njihovi susjedi, obič-ni ljudi i žene, uložili osobni napor za njih. Mnogi čekaju da budu osobno oslovljeni. U svakoj obitelji, susjedstvu, gradu, tamo gdje živimo, postoji rad koji trebamo izvršiti kao Kristovi misionari. Ako smo kršćani, ovaj će rad biti za nas radost. Čim se tko obrati, u njemu se rađa želja da i druge upozna kakvog je dragocjenog Prijatelja našao u Isusu. Spasonosna i po-svećujuća istina ne može biti zatvorena u njegovom srcu.

Svi koji su se posvetili Bogu bit će provodnici svjetlosti. Bog će ih na-činiti svojim posrednicima da drugima objave bogatstvo Njegove milosti. Njegovo je obećanje: “Njih i sve oko brda svojega učinit ću blagoslovom, i dat ću im na vrijeme kišu, i bit će to kiša blagoslova.” (Ezekiel 34,26)

Filip je rekao Natanaelu: “Dođi i vidi!” On nije tražio od njega da pri-hvati tuđe svjedočanstvo, već da sam promatra Krista. Otkad je Isus uzašao na Nebo, Njegovi su učenici Njegovi predstavnici među ljudima, i jedan od najdjelotvornijih načina pridobivanja duša za Njega jest primjerom po-kazati Njegov karakter u svom svakodnevnom životu. Naš utjecaj na druge ne ovisi toliko o tome što ćemo reći, koliko o tome tko smo. Ljudi mogu pobijati i odbaciti našu logiku, oni se mogu oduprijeti našim pozivima; ali život nesebične ljubavi dokaz je koji ne mogu poreći. Dosljedan život, obi-lježen Kristovom krotkošću, sila je u ovom svijetu.

Kristovo učenje bilo je izraz dubokog osvjedočenja i iskustva i oni koji se uče od Njega postaju učitelji po božanskom uzoru. Božja Riječ koju iz-govara onaj koji je i sam posvećen njome posjeduje životodavnu silu koja je čini privlačnom za slušatelje i osvjedočuje ih da je ona živa stvarnost. Kad čovjek primi istinu u ljubavi prema njoj, on će je otkriti uvjerljivošću svojega ponašanja i načinom svojega govora. On objavljuje ono što je sam čuo, vidio i opipao o Riječi života, tako da bi i drugi mogli imati zajednicu s njim kroz poznavanje Krista. Njegovo svjedočanstvo, s usana dotaknutih živim žarom s oltara, istina je za prijemčivo srce i ona posvećuje karakter.

Onaj koji teži pružiti svjetlost drugima, i sam će biti blagoslovljen. “Bit će to kiša blagoslova.” “I tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Izre-

Našli smo Mesiju

142

98

ke 11,25) Bog bi mogao postići svoj cilj spašavanja grješnika bez naše po-moći; ali da bismo razvili karakter sličan Kristovom, moramo sudjelovati u Njegovu radu. Da bismo sudjelovali u Njegovoj radosti — radosti da vidi-mo duše otkupljene Njegovom žrtvom — moramo sudjelovati u Njegovim naporima za njihovo otkupljenje.

Prvi izraz Natanaelove vjere, tako snažan, ozbiljan i iskren, zvučao je kao glazba u Isusovim ušima. A On mu uzvrati: “Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga!” Spasitelj je ra-dosno očekivao svoje djelo propovijedanja dobrih vijesti krotkima, zavija-nja ranjenih srca i objavljivanja slobode zarobljenima od Sotone. Držeći na umu dragocjene blagoslove što ih je donio ljudima, Isus je dodao: “Zaista, zaista, kažem vam... vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.”

Ovdje je Krist zapravo rekao: Na obali Jordana Nebo je bilo otvoreno i Duh je sišao na mene kao golub. Taj prizor potvrdio je da sam Božji Sin. Ako me vjerujete kao takvoga, vaša će vjera oživjeti. Vi ćete vidjeti da je Nebo otvoreno i da se nikada neće zatvoriti. Otvorio sam ga za vas. Božji se anđeli penju noseći Ocu molbe nevoljnih i ojađenih, i silaze noseći bla-goslov, nadu, ohrabrenje, pomoć i život sinovima ljudskim.

Božji su anđeli stalno u pokretu između Zemlje i Neba i Neba i Ze-mlje. Kristova čuda za ucviljene i napaćene bila su učinjena Božjom silom kroz službu anđela. Svaki blagoslov od Boga dolazi nam preko Krista služ-bom Njegovih nebeskih vjesnika. Uzevši na sebe ljudsku prirodu, naš je Spasitelj sjedinio svoje interese s interesima palih Adamovih sinova i kće-ri, dok se svojom božanskom prirodom držao Božjega prijestolja. Na taj je način Krist posrednik u vezi ljudi s Bogom i Boga s ljudima.

Čežnja vjekova

143

99

Na svadbenoj svečanosti


Isus nije započeo svoju službu nekim velikim djelom pred Velikim vijećem u Jeruzalemu. On je otkrio svoju moć na obiteljskom skupu u ma-lom galilejskom selu i tako pridonio radosti jedne svadbene svečanosti. Na ovaj je način pokazao svoju naklonost prema ljudima i svoju želju da služi njihovoj sreći. U pustinji kušanja On je sam ispio čašu patnji, a sad je došao pružiti ljudima čašu blagoslova i njom posvetiti veze ljudskoga života.

S Jordana Isus se vratio u Galileju. U Kani, malom naselju nedaleko od Nazareta, trebala se održati svadba; mladenci su bili Josipovi i Marijini rođaci pa je Isus, znajući za ovaj obiteljski skup, došao u Kanu i sa svojim učenicima bio pozvan na svečanost.

Ponovno je sreo svoju majku, od koje je neko vrijeme bio odvojen. Marija je čula o objavi Božje slave na Jordanu prigodom Njegova krštenja. Vijesti su stigle i do Nazareta i u njezinim mislima oživjele prizore koji su toliko godina bili sakriveni u njezinu srcu. Marija, zajedno s cijelim Izrae-lom, bila je snažno pokrenuta radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala proročanstva danog prilikom njegova rođenja. Sada je njegova povezanost s Isusom opet podgrijala njezine nade. Međutim, do nje su također doprle i vijesti o Isusovu tajanstvenu odlasku u pustinju pa su je mučile mračne slutnje.

Od dana kad je u domu u Nazaretu čula objavu anđela, Marija je slagala u srce svaki dokaz da je Isus Mesija. Njegov mio, nesebični život

144

145

15

100

uvjerio ju je da On ne može biti nitko drugi do Poslani od Boga. Ipak, na nju su nailazile sumnje i razočaranja i ona je čeznula za vremenom kad će se otkriti Njegova slava. Smrt ju je rastavila od Josipa koji je s njom dijelio spoznaju o tajni Isusova rođenja. Sad više nije bilo nikoga kome bi mogla povjeriti svoje nade i strahovanja. Dva protekla mjeseca bila su vrlo tužna. Bila je odvojena od Isusa u čijoj je sućuti nalazila utjehu; razmišljala je o Šimunovim riječima: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35); sjetila se trodnevne duboke duševne patnje kad je mislila da je zauvijek iz-gubila dječaka Isusa i kad je brižna srca očekivala Njegov povratak.

Na svadbenoj svečanosti srela je istog nježnog i poslušnog Sina. Ipak, nije bio isti. Njegov se lik izmijenio. Na Njemu su se vidjeli tragovi borbe koju je vodio u pustinji, a novi izraz dostojanstva i sile pružao je dokaz o Njegovom nebeskom poslanju. S Njim je skupina mladih ljudi, čije Ga oči prate s poštovanjem i koji Ga nazivaju Učiteljem. Ovi pratioci pričaju Ma-riji o tome što su vidjeli i čuli prigodom krštenja i na drugim mjestima. Oni zaključuju: “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!” (Ivan 1,45)

Kad su se gosti sakupili, činilo se kao da su mnogi bili zaokupljeni ne-kom vrlo zanimljivom temom. Prigušeno uzbuđenje prožimalo je društvo. U skupinama su se vodili živi ali tihi razgovori, a ispitivački su pogledi povremeno upućivani prema Marijinu Sinu. Kad je Marija čula svjedoče-nje učenika o Isusu, obradovala se da njezine najtajnije nade nisu bile uza-ludne. Ipak, bila bi više no ljudsko biće da se s ovom svetom radosti nije pomiješalo i malo prirodnog ponosa nježne majke. Kad je vidjela mnoge poglede upravljene na Isusa, čeznula je za tim da Ga privoli na to da ovom društvu dokaže kako je doista Poštovani od Boga. Nadala se da će Mu se možda pružiti prigoda da pred njima učini neko čudo.

Običaj onoga vremena bio je da svadbene svečanosti traju nekoliko dana. Ovom prigodom, prije no što se svečanost završila, utvrđeno je da je nestalo vina. Ovo je otkriće izazvalo veliku zbunjenost i žaljenje. Bilo je neobično da prilikom svečanosti ne bude vina, jer bi to upućivalo na nedo-statak gostoljubivosti. Kao rođaka mladenaca, Marija je pomagala u pri-premama za svečanost i stoga je kazala Isusu: “Nemaju vina.” Ovim Mu je riječima ona pokušala nagovijestiti da bi On možda mogao zadovoljiti njihove potrebe. Međutim, Isus je odgovorio: “Što hoćeš ti od mene, ženo? Zar moj čas nije već došao?”

Čežnja vjekova

146

101

Ovaj odgovor, premda se činio oštrim, nije izražavao hladnoću ili ne-ljubaznost. Spasiteljev način obraćanja majci bio je u skladu s istočnjačkim običajima. On se upućivao osobama kojima se željelo ukazati poštovanje. Svako je djelo Kristovog zemaljskog života bilo u skladu s načelom što ga je sam dao: “Poštuj oca svoga i majku svoju.” (Izlazak 20,12) Na križu, u posljednjem djelu nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se obraća na isti način, preporučujući je staranju svog najmilijeg učenika. I na svadbenoj svečanosti i na križu, ljubav — izražena bojom glasa, pogledom i postupa-njem — bila je vjerni tumač Njegovih riječi.

U svoje dječačko doba, za posjeta Hramu, kad se pred Njegovim oči-ma otkrila tajna Njegova životna djela, Krist je rekao Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) Ove su riječi vjer-no označile Njegov cjelokupni život i službu. Sve je bilo podređeno ovom djelu, velikom djelu otkupljenja, što ga je došao ostvariti svojim dolaskom na svijet. Sad je ponovio pouku. Marija je bila u opasnosti da povjeruje kako joj njezin odnos prema Isusu daje posebno pravo nad Njim, da u ne-kojoj mjeri upravlja Njime u Njegovu radu. Trideset godina On je njoj bio sin pun ljubavi i poslušnosti i Njegova se ljubav nije promijenila, ali sada je morao misliti na ono što je Njegova Oca. Kao Sina Najvišega i Spasite-lja svijeta, nikakve Ga zemaljske veze nisu smjele odvratiti od Njegovog poslanja, ili utjecati na Njegovo ponašanje. On je morao biti slobodan da bi činio Božju volju. Ovo je pouka i za nas. Božji su zahtjevi iznad ljudskih veza. Nikakva zemaljska privlačna sila ne smije odvratiti naše noge sa sta-ze na koju nas je On pozvao.

Jedina nada otkupljenja našeg palog ljudskog roda je u Kristu; Marija je mogla naći spasenje samo u Božjem Janjetu. Sama nije imala nikakve zasluge. Njezina je povezanost s Isusom nije postavljala u drukčiju duhov-nu vezu s Njim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To su pokazale Spasite-ljeve riječi. On je načinio jasnu razliku između svoje veze s njom kao Sina Čovječjega i kao Božjega Sina. Njihova je rodbinska veza nije postavljala u ravnopravan položaj s Njim.

Riječi “Zar moj čas nije već došao?” upućuju da je svako djelo u Kristovu životu na Zemlji bilo ispunjenje plana koji je postojao od vječ-nih vremena. Prije no što je došao na Zemlju, Isus je poznavao ovaj plan, savršen u svim pojedinostima. Međutim, dok je hodio među ljudima, bio


147

102

je korak po korak vođen Očevom voljom. Kad je došao određeni trenutak, On nije oklijevao da djeluje. S istom je pokornošću čekao da nastupi to vrijeme.

Time što je rekao Mariji da Njegov čas još nije nastupio, Isus je odgo-vorio na njezinu neizrečenu misao — na iščekivanje što ga je gajila zajed-no sa svojim narodom. Ona se nadala da će se On otkriti kao Mesija i preu-zeti prijestolje u Izraelu. Međutim, vrijeme još nije došlo. Ne kao kralj, već kao “čovjek boli, vičan patnjama” Isus je prihvatio usud ljudskoga roda.

Premda Marija nije imala pravo razumijevanje o Kristovoj zadaći, imala je bezuvjetno povjerenje u Njega. Isus je odgovorio na tu vjeru. Prvo čudo učinio je da bi ukazao čast Marijinom povjerenju i ojačao vjeru svojih učenika. Učenici će se sresti s mnogobrojnim i snažnim kušnjama koje će ih voditi k nevjerstvu. Njima su proročanstva, nedvojbeno, jasno otkrila da je Isus Mesija. Očekivali su da će Ga vjerske vođe primiti s povjerenjem i većim od njihovoga. Objavljivali su narodu Kristova slavna djela i svoje povjerenje u Njegovu zadaću, ali su bili začuđeni i gorko razočarani nevje-rovanjem, duboko ukorijenjenim predrasudama i neprijateljstvom prema Isusu koje su pokazivali svećenici i rabini. Prva Kristova čuda ojačala su učenike da se suprotstave ovom protivljenju.

Nimalo zbunjena Isusovim riječima, Marija je rekla onima koji su služili oko stola: “Što vam god rekne, učinite!” Na taj je način učinila ono što je mogla da bi pripremila put Kristovu djelovanju.

Kraj ulaza u kuću stajalo je šest velikih kamenih posuda za vodu i Isus je zapovjedio slugama da ih napune vodom. Oni su to učinili. Tada, budući da je vino bilo neodložno potrebno, On je rekao: “Sad zahvatite... i odnesite ravnatelju stola!” Umjesto vode kojom su posude bile ispunjene, poteklo je vino. Ni kum ni gosti nisu primijetili da je ponestalo vina. Kad su okusili ovo koje su sluge upravo donijele, kum je tvrdio da je ono bolje od svakog vina što ga je prije pio, a znatno se razlikovalo i od onoga koje se služilo na početku svečanosti. Obrativši se mladencu rekao je: “Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao do-bro vino do sada.”

Kao što ljudi prvo iznose najbolje vino, a zatim ono lošije, tako čini i svijet sa svojim darovima. Ono što on nudi može zadovoljiti oko i opčini-ti osjetila, ali to neće ispuniti čovjekove čežnje. Vino se pretvara u gorčinu,

Čežnja vjekova

148

103

veselje u tugu. Ono što je započelo pjesmom i veseljem, završava se umo-rom i mučninom. Međutim, Isusovi su darovi uvijek svježi i novi. Svečanost koju On sprema za čovjeka uvijek daje zadovoljstvo i radost. Svaki novi dar povećava sposobnost primatelja da cijeni i uživa Gospodnje blagoslove. On daje milost za milost. Izvor blagoslova neće presušiti. Ako ostanete u Njemu, činjenica da danas primate bogati dar osigurava primanje još bogatijeg dara sutra. Isusove riječi upućene Natanaelu izražavaju zakon o Božjem postupa-nju prema djeci vjere. Sa svakim novim otkrivenjem svoje ljubavi, On izjav-ljuje srcu koje prima: “Vidjet ćeš još veće od toga!” (Ivan 1,50)

Kristov dar na svadbenoj svečanosti bio je znamenje. Voda je pred-stavljala krštenje u Njegovu smrt; vino — prolijevanje Njegove krvi za grijehe svijeta. Vodu kojom su napunjene posude donijela je ljudska ruka, ali joj je samo Kristova riječ mogla dati životvornu silu. Tako je i s obredi-ma koji upućuju na Spasiteljevu smrt. Samo Kristovom silom koja djeluje kroz vjeru oni uspješno hrane dušu.

Kristova je riječ osigurala ono što je bilo potrebno za svetkovinu. Tako je obilno osigurana i Njegova milost kojom se brišu sva ljudska be-zakonja i kojom se obnavlja i krijepi duša.

Na prvoj svečanosti na kojoj je bio nazočan sa svojim učenicima, Isus im je pružio čašu koja je predočavala Njegovo djelo za njihovo spasenje. Na posljednjoj večeri On ju je ponovno pružio, zasnivajući sveti obred koji je trebao i dalje upućivati na Njegovu smrt “dok on ne dođe”. (1. Korinća-nima 11,26) Žalost učenika zbog rastanka sa svojim Gospodinom ublažena je obećanjem ponovnog sjedinjenja kad je rekao: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.” (Matej 26,29)

Vino što ga je Krist stvorio za svetkovinu, kao i ono što ga je dao učenicima kao znamenje svoje krvi, bio je čisti grožđani sok. Prorok Izaija misli na ovo kad govori o novome vinu “u grozdu” i kaže: “Ne uništavajte ga, u njemu je blagoslov!” (Izaija 65,8)

Krist je u Starome zavjetu upozorio Izraela: “Vino je podsmjevač, že-stoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Izreke 20,1) On sam nije se pobrinuo za takvu vrst pića. Sotona kuša ljude popuštanjem koje će zamagliti razum i otupjeti duhovna opažanja, dok nas Isus uči da podčinimo nižu prirodu. Njegov cjelokupan život bio je primjer samoodri-


149

104

canja. Da bi slomio moć apetita, On je za nas izdržao najtežu kušnju koju ljudska priroda može izdržati. Krist je naredio da Ivan Krstitelj ne smije piti ni vino ni žestoka pića. On je naložio istu uzdržljivost i Manoahovoj ženi. On je izrekao prokletstvo nad čovjekom koji bi stavljao bocu na usne svoga bližnjega. Krist nije proturječio svom vlastitom nauku. Neprevrelo vino što ga je stvorio u svadbi bio je zdrav i osvježavajući napitak. Njego-vo djelovanje trebalo je uskladiti ukus sa zdravim apetitom.

Kad su gosti na svečanosti uočili kakvoću vina, počeli su se raspiti-vati, što je potaklo sluge da opišu čudo. Društvo je neko vrijeme bilo toli-ko začuđeno kako bi razmislilo o Onome koji je učinio ovo čudesno djelo. Kad su Ga napokon potražili, utvrdili su da se On tako nečujno povukao da to nisu zamijetili ni Njegovi učenici.

Društvo je svoju pozornost sada usmjerilo na učenike. Oni su sada prvi put imali prigodu da iskažu svoju vjeru u Isusa. Oni su ispričali što su vidjeli i čuli na Jordanu, a to je u mnogim srcima rasplamsalo nadu da je Bog podignuo izbavitelja svome narodu. Vijesti o čudu proširile su se po cijelom kraju i stigle do Jeruzalema. Svećenici su i starješine s novim zanimanjem istraživali proročanstva koja su upućivala na Kristov dolazak. Pojavila se žarka želja da se više dozna o poslanju ovog novog učitelja koji se na tako nenametljiv način pojavio u narodu.

Kristova je služba bila u uočljivoj suprotnosti sa službom hebrejskih starješina. Njihovo poštovanje predaja i formalizma uništili su svaku stvar-nu slobodu mišljenja i djelovanja. Živjeli su u stalnom strahu od oskvrnu-ća. Da bi izbjegli dodir s “nečistima” držali su se na odstojanju ne samo od neznabožaca već i od većine iz svog vlastitog naroda, ne želeći im biti od koristi niti zadobiti njihovo prijateljstvo. Baveći se stalno ovim pitanjima, njihov je um zakržljao i njihov se životni vidokrug suzio. Njihov primjer potkrepljivao je samoživost i netrpeljivost između svih narodnih slojeva.

Isus je započeo djelo reformacije svojim prisnim suosjećanjem s ljud-skim rodom. Pokazujući najviše poštovanje prema Božjem zakonu, uko-ravao je licemjernu pobožnost farizeja i pokušavao osloboditi narod od besmislenih pravila koja su ga vezivala. Želio je srušiti ograde koje su raz-dvajale društvene slojeve, da bi ljude mogao okupiti kao djecu jedne obi-telji. Njegova nazočnost na svadbenoj svečanosti bio je osmišljeni korak prema ostvarenju tog cilja.

Čežnja vjekova

150

105

Bog je uputio Ivana Krstitelja da prebiva u pustinji, kako bi ga zašti-tio od utjecaja svećenika i rabina i spremio za posebnu zadaću. Međutim, isposništvo i osamljenost njegova života nisu bili uzor za ljude. Sam Ivan nije usmjeravao svoje slušatelje da napuste svoje negdašnje dužnosti. On im je naložio da svojom vjernošću Bogu pruže dokaze svog pokajanja na mjestu na kome ih je On pozvao.

Isus je korio popuštanje samome sebi u svim njegovim oblicima, ali je po svojoj naravi bio društven. On je prihvaćao gostoljubivost svih druš-tvenih slojeva, posjećujući domove bogatih i siromašnih, i obrazovanih i neobrazovanih, u težnji da uzdigne njihove misli od svakodnevnog na ono što je duhovno i neprolazno. On nije odobravao raspusan život i nikakva sjenka svjetovne lakoumnosti nije padala na Njegovo ponašanje; ipak, On je nalazio zadovoljstvo u prizorima bezazlene radosti i svojom je nazoč-nošću odobravao društvene skupove. Hebrejska svadba bila je dojmljiv događaj i njezina radost nije prouzročila nezadovoljstvo Sina Čovječjega. Svojom nazočnošću na svečanosti Isus je ukazao poštovanje braku kao bo-žanskoj ustanovi.

I u Starom i u Novom zavjetu, bračnom vezom predstavlja se nježna i sveta zajednica koja postoji između Krista i Njegova naroda. Kristovo razu-mijevanje radosti svadbenih svečanosti upućuje na radost onoga Dana kad će On dovesti svoju zaručnicu Očevu domu i otkupljeni s Otkupiteljem sje-sti na večeru svadbe Janjetove. On kaže: “I kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Neće te više zvati Ostavljenom... nego će te zvati Moja milina... jer ti si milje Jahvino.” “On će se radovati tebi pun vese-lja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Izaija 62,5.4; Sefanija 3,17) Kad je Ivan primio viđenje o nebeskim događajima, zapisao je: “Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: Alleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu, jer dođe Janjetova svadba! Njegova se zaručnica opremila. Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19,6.7.9)

U svakoj duši Isus je vidio čovjeka kome treba uputiti poziv za Nje-govo kraljevstvo. Dopirao je do ljudskih srca, krećući se među njima kao Onaj koji im je želio blagostanje. On ih je tražio na gradskim ulicama, u obiteljskim kućama, u čamcima, u sinagogi, na obalama jezera i na svad-


151

106

benoj svečanosti. Sretao ih je na njihovim svakodnevnim dužnostima po-kazujući zanimanje za njihove svjetovne djelatnosti. Unosio je svoje upute u domove i dovodio obitelji u njihovim vlastitim domovima pod utjecaj svoje božanske prisutnosti. Njegova snažna osobna sućut pomogla Mu je da zadobije srca. Često se povlačio u brda da bi se u samoći molio, to je bila priprema za Njegov rad među ljudima u aktivnom životu. Nakon toga vraćao se da pomogne bolesnima, da poučava neuke i raskine okove sa So-toninih zarobljenika.

Isus je poučavao svoje učenike osobnom vezom i druženjem. Sjedeći među njima na padinama planina, ponekad kraj mora ili hodajući s njima putem, poučavao ih je i otkrio im tajne Božjeg kraljevstva. On nije držao pridike kako to ljudi danas čine. Gdje god su srca bila otvorena da prihva-te božansku vijest, On je otkrivao istine o putu spasenja. Nije naređivao svojim učenicima da čine ovo ili ono, već je rekao: “Hajde za mnom!” Na svojim putovanjima kroz sela i gradove vodio ih je sa sobom da bi mogli vidjeti kako poučava ljude. Povezivao je njihove interese sa svojim, i oni su se sjedinili s Njim u radu.

Kristov primjer u povezivanju s interesima čovječanstva trebaju slije-diti svi koji propovijedaju Njegovu Riječ i svi koji su primili evanđelje Nje-gove milosti. Ne trebamo se odreći održavanja društvenih veza. Ne trebamo se ograditi od drugih. Da bismo dospjeli do svih društvenih slojeva, mora-mo ih pronaći tamo gdje se nalaze. Oni će nas rijetko svojevoljno potražiti. Srca ljudi nisu dirnuta božanskom istinom samo s propovjedaonice. Postoji jedno drugo polje rada; možda je ono skromnije, ali je i ono vrlo plodno, a nalazi se u domu običnih, kao i u raskošnim kućama velikih ljudi, za gosto-primljivim stolom i na skupovima za bezazleno društveno uživanje.

Kao Kristovi učenici, ne trebamo se miješati sa svijetom samo iz lju-bavi prema zadovoljstvu, da bismo se u besmislicama sjedinili s njima. Ta-kva druženja mogu donijeti samo štetu. Mi ne smijemo nikada odobravati grijeh svojim riječima ili djelima, svojom šutnjom ili prisutnošću. Kuda god išli, trebamo nositi Isusa u sebi, i otkriti drugima dragocjenost našega Spasitelja. Međutim, oni koji pokušavaju sačuvati vjeru krijući se unutar kamenih zidova gube dragocjene prilike da čine dobro. Društvenim veza-ma kršćanstvo dolazi u dodir sa svijetom. Tko god je primio božansko vi-djelo treba osvjetljavati put onima koji ne poznaju Svjetlost života.

Čežnja vjekova

152

107

Svi trebamo postati Isusovi svjedoci. Moć društva, posvećena Kristo-vom milošću, mora se korisno upotrijebiti u zadobivanju ljudi za Spasite-lja. Dopustimo svijetu da vidi kako nismo sebično obuzeti svojim osobnim interesima, već kako želimo da i drugi dijele naše blagoslove i prednosti. Neka vide da nas naša vjera ne čini nesuosjećajnima ili strogima. Svi koji ispovijedaju da su našli Krista, neka služe kao što je i On služio — na do-brobit ljudima.

Svijetu nikada ne trebamo pružiti lažan dojam da su kršćani turobni, nesretni ljudi. Ako su naše oči usmjerene na Isusa, vidjet ćemo suosjećaj-nog Otkupitelja, i svjetlost će nas Njegove pojave obasjati. Gdje god vla-da Njegov Duh, tu prebiva mir. Tu će biti i radost, jer postoji blago, sveto povjerenje u Boga.

Krist je zadovoljan sa svojim sljedbenicima kad pokazuju, premda su samo ljudska bića, da sudjeluju u božanskoj prirodi. Oni nisu kipovi, nego živi muškarci i žene. Njihova srca, osvježena rosom božanske milo-sti, otvaraju se i šire k Suncu pravde. Svjetlost koja ih obasjava, odzrcaljuje se od njih drugima u djelima koja blistaju Kristovom ljubavlju.


153

108

U svom Hramu


“Poslije toga siđe Isus s majkom svojom, s braćom i učenicima u Ka-farnaum, i tu ostade kratko vrijeme. Bijaše blizu židovska Pasha, te Isus uziđe u Jeruzalem.”

Na ovom se putu Isus pridružio jednoj od najvećih skupina koje su se uputile u glavni grad. On još nije javno objavio svoje poslanje i neprimi-jećen se pomiješao s mnoštvom. U tim prigodama često se razgovaralo o Mesijinom dolasku na koji je Ivanova služba toliko upućivala. O nadi u na-cionalnu veličinu govorilo se s razgorjelim oduševljenjem. Isus je znao da se ova nada neće ostvariti, jer je bila zasnovana na pogrešnom tumačenju Svetoga pisma. S dubokom ozbiljnošću objašnjavao je proročanstva poku-šavajući potaknuti ljude na dublje proučavanje Božje Riječi.

Hebrejske su vođe učile narod da će u Jeruzalemu dobiti pouke o tome kako da služe Bogu. Tu se tijekom pashalnog tjedna okupljao velik broj lju-di, koji su dolazili iz svih dijelova Palestine, pa čak i iz udaljenijih zemalja. Predvorja su Hrama bila ispunjena šarolikim mnoštvom. Mnogi nisu mogli nositi sa sobom žrtve što ih je trebalo prinijeti kao znamenje velike Žrtve. Da bi im se pomoglo, u vanjsko dvorište Hrama dovodili su i prodavali ži-votinje. Ovdje su se sakupljali ljudi iz svih slojeva da kupe svoje darove. Ovdje se mijenjao sav strani novac za kovani hramski novac.

Svaki je Hebrejin trebao plaćati godišnje pola sikla kao “otkup za se”, a novac skupljen na taj način koristio se za održavanje Hrama (Izlazak

154

155

16

109

30,12-16). Osim toga, znatni su prihodi potjecali od dobrovoljnih darova i stavljali se u riznicu Hrama. Zahtijevalo se da se sav strani novac zamijeni za novac nazvan hramskim sikalom koji je prihvaćen za službu u Svetištu. Zamjena novca pružala je prilike za prijevaru i otimanje, tako da je to pre-raslo u sramotnu razmjenu dobara koja je svećenicima bila izvor prihoda.

Trgovci su tražili previsoke cijene za životinje koje su prodavali, a svoju su dobit dijelili sa svećenicima i poglavarima, koji su se tako boga-tili na račun naroda. Vjernike su učili da Božji blagoslov neće počivati na njihovoj djeci i njihovim njivama ako ne prinesu žrtvu. Tako je mogla biti osigurana visoka cijena za životinje, jer se ljudi koji su dolazili iz udalje-nih krajeva nisu htjeli vraćati kućama a da ne izvrše službu zbog koje su došli.

Prodaja u Hramu bila je vrlo isplativa, jer se tijekom Pashe prinosio veliki broj žrtava. Metež koji je nastajao podsjećao je prije na bučni stočni sajam nego na sveti Božji Hram. Ovdje se moglo čuti glasno pogađanje, mukanje stoke, blejanje ovaca, gukanje golubova pomiješano sa zvecka-njem novca i gnjevnim prepiranjem. Zbrka je bila tako velika da je uzne-miravala vjernike, a riječi upućene Višnjemu bile su zaglušene metežom što je natkrilio Hram. Hebreji su bili vrlo ponosni na svoju pobožnost. Oni su se radovali Hramu, a svaku riječ izgovorenu protiv njega držali su bogo-hulnom. Bili su vrlo strogi u izvršavanju obreda u Hramu, ali ljubav prema novcu nadvladala je njihove obzire. Nisu nimalo bili svjesni koliko su da-leko odlutali od prvobitnog cilja službe koju je uspostavio sam Bog.

Kad je Gospodin sišao na goru Sinaj, mjesto je bilo posvećeno Njego-vom nazočnošću. Mojsiju je bilo naloženo da postavi granice oko gore i da je posveti, a riječ Gospodnja čula se u opomeni: “Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni pod-nožja ne dotičete! Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustri-jeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane.” (Izlazak 19,12.13) Tako je pružena pouka da je sveto mjesto ono na kome Bog otkriva svoju prisutnost. Područje se Božjega Hrama trebalo držati posvećenim. Među-tim, u borbi za dobitkom sve je to nestalo iz vidokruga.

Svećenici i poglavari koji su bili pozvani da budu Božji predstavnici u narodu trebali su ispraviti zlorabljenje predvorja Hrama, a narodu pružiti

U svom Hramu

156

110

primjer poštenja i samilosti. Umjesto da misle samo o svome dobitku, tre-bali su razmotriti prilike i potrebe vjernika i spremno pomoći onima koji nisu mogli kupiti potrebne žrtve. Međutim, oni to nisu činili. Pohlepa je otvrdnula njihova srca.

Na ovu svečanost dolazili su nevoljni, siromašni i žalosni. Tu je bilo slijepaca i drugih invalida. Neke su donijeli na nosilima. Dolazili su mnogi tako siromašni da nisu mogli kupiti ni najskromniju žrtvu za Gospodina, čak toliko siromašni da nisu mogli pribaviti ni hranu kojom bi utolili svoju glad. Oni su bili vrlo ožalošćeni tvrdnjama svećenika. Svećenici su se hva-lili svojom pobožnošću; tvrdili su da su zaštitnici naroda, a bili su uistinu bez sućuti i samilosti. Siromašni, bolesni i umirući uzaludno su molili za pomoć. Njihove patnje nisu budile nikakvo sažaljenje u srcima svećenika.

Ušavši u Hram Isus je sagledao cijeli prizor. Vidio je nepoštene rad-nje. Vidio je bijedu siromašnih koji su mislili da bez prolijevanja krvi nema oprosta njihovih grijeha. Vidio je vanjsko predvorje svog Hrama pretvore-no u mjesto nesvete trgovine. Sveto ograđeno zemljište postalo je prostra-na mjenjačnica.

Krist je vidio da se nešto mora učiniti. Mnogi obredi nametnuti su na-rodu bez poučavanja o njihovom značenju. Vjernici su prinosili svoje žr-tve, a nisu razumjeli da su one predstavljale jedinu savršenu Žrtvu. Među njima je stajao, neprepoznat i nepoštovan, Onaj koga je predstavljala sva njihova služba. On je dao upute o žrtvama. On je znao njihovu simboličnu vrijednost, i sada je vidio da su izopačene i pogrešno shvaćene. Duhovno je vršenje službe Bogu brzo iščezavalo. Nikakva veza nije spajala svećeni-ke i poglavare s njihovim Bogom. Kristovo djelo sastojalo se u uspostavi jednog sasvim drukčijeg bogoslužja.

Pronicljivim pogledom Krist je obuhvatio prizor, dok je stajao na stu-bištu hramskog predvorja. Proročkim je okom gledao u budućnost i vidio ne samo godine već i stoljeća i epohe. Vidio je kako će svećenici i pogla-vari lišiti nevoljnike njihovih prava i zabraniti da se evanđelje propovijeda siromašnima. Vidio je kako će se Božja ljubav sakriti od grješnika i kako će ljudi načiniti trgovinu od Njegove milosti. Dok je promatrao taj prizor, Njegovo je lice izražavalo ogorčenje, vlast i silu. Narod je svoju pozornost usmjerio na Njega. Oči onih koji su se bavili nesvetom trgovinom zausta-vile su se na Njegovom licu. Nisu mogli skriti svoj pogled. Osjećali su da

Čežnja vjekova

157

158

111

ovaj Čovjek čita njihove najskrivenije misli i otkriva njihove tajne pobude. Neki su pokušali sakriti svoje lice, kao da su na njima bila ispisana nedjela koja će pročitati ove ispitivačke oči.

Nered se stišao. Glasovi prodaje i cjenkanja su prestali. Tišina je po-stala mučna. Cio skup prožeo je osjećaj strahopoštovanja. Činilo se kao da su dovedeni na Božji sud da daju odgovor za svoja djela. Promatrajući Krista, vidjeli su Božanstvo kako je bljesnulo kroz ljudsku odjeću. Veli-čanstvo Neba stajalo je kao što će Sudac stajati u posljednji dan — sada još neokružen slavom koja će Ga tada pratiti, ali s istom moći da pronikne u dušu. Njegove su oči prelazile preko mnoštva, uočavajući svakog poje-dinca. Njegova se pojava s vladarskim dostojanstvom uzdizala iznad njih, a božanska je svjetlost osvjetljavala Njegovo lice. Progovorio je, a Njegov jasan, zvonak glas — isti onaj koji je na Sinajskoj gori objavio Zakon koji sada prestupaju svećenici i poglavari — odzvanjao je ispod hramskih svo-dova: “Nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!”

Silazeći polako niz stube i podižući bič od uzica koji je uzeo ulazeći unutra, naredio je trgovačkom društvu da napusti područje Hrama. S rev-nošću i strogošću koje nikada ranije nije pokazivao, isprevrtao je stolove mjenjača novca. Metalni novac je padao, resko zvečeći na mramornom podu. Nitko se nije usudio dovesti u pitanje Njegovu vlast. Nitko se nije usudio zastati i pokupiti svoj nepošteni dobitak. Isus ih nije tukao bičem od uzica, ali u Njegovoj je ruci taj jednostavni bič izgledao strašno, kao pla-meni mač. Službenici Hrama, pohlepni svećenici, preprodavači i trgovci stokom sa svojim ovcama i govedima žurili su s ovoga mjesta, s jedinom mišlju da pobjegnu od osude Njegove nazočnosti.

Silan je strah ovladao mnoštvom koje je osjećalo da ga zasjenjuje Njegovo Božanstvo. Uzvici užasa i straha silazili su sa stotina problijedje-lih usana. Čak su i učenici drhtali. Bili su duboko uznemireni Isusovim ri-ječima i načinom postupanja koji se tako razlikovao od Njegova uobičaje-na ponašanja. Sjećali su se da je za Njega napisano: “Jer me izjela revnost za Dom tvoj.” (Psalam 69,9) Bučno se mnoštvo sa svojom robom uskoro našlo daleko od Gospodnjeg Hrama. Predvorja su bila oslobođena nesve-te trgovine i duboki mir i svečana ozbiljnost zamijenili su prizor meteža. Gospodnja prisutnost, koja je u stara vremena posvetila goru, posvetila je sada i Hram podignut Njemu u čast.

U svom Hramu

161

112

Čišćenjem Hrama Isus je objavio narodu svoju mesijansku službu i početak svojega rada. Taj Hram, podignut za prebivanje božanske Prisut-nosti, bio je uobličen kao očita pouka za Izrael i cijeli svijet. Od vječnih je vremena Božja namjera bila da svako stvorenje, od sjajnog i svetog sera-fima do čovjeka, treba postati hram u kome će prebivati Stvoritelj. Djelo-vanjem grijeha ljudski je rod prestao biti Božji hram. Potamnjeno i zlom obeščašćeno ljudsko srce nije više otkrivalo božansku slavu. Međutim, utjelovljenjem Božjeg Sina ispunjen je cilj Neba. Bog prebiva u ljudskom srcu i posredovanjem spasonosne milosti čovjekovo srce ponovno postaje Njegov hram. Bog je odredio da jeruzalemski Hram bude stalno svjedo-čanstvo o uzvišenoj sudbini svakoga čovjeka. Međutim, Hebreji nisu ra-zumijevali značenje građevine koju su gledali s toliko ponosa. Nisu htjeli predati sebe i postati sveti hram Božjega Duha. Predvorja jeruzalemskog Hrama, ispunjena gužvom i nesvetom trgovinom, predstavljala su previše vjernu sliku hrama srca, oskvrnjenog prisutnošću strasti i nesvetih misli. Čišćenjem Hrama od kupaca i prodavača, Isus je objavio svoju misiju či-šćenja srca od prljavštine grijeha — od svjetovnih želja, sebičnih sklono-sti, loših navika koje kvare dušu. “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Jahve nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će op-stati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro.” (Malahija 3,1-3)

“Ne znate li da ste hram Božji, i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1. Korinćanima 3,16.17) Nijedan čovjek ne može sam izagnati zlo mnoštvo što je zaposjelo srce. Jedino Krist može očistiti hram duše. Me-đutim, On ne želi ući nasilno. On ne dolazi u srce kao u Hram u stara vre-mena, već kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim.” (Otkrivenje 3,20) On će doći ne samo na jedan dan, jer kaže: “Stanovat ću među njima i među njima ho-dati... a oni će biti moj narod.” “Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše!” (2. Korinćanima 6,16; Mihej 7,19) Njegova će prisutnost očistiti i posvetiti dušu, da bi mogla postati svetim hramom Gospodnjim i “stan Božji u Duhu”. (Efežanima 2,21.22)

Čežnja vjekova

162

113

Savladani strahom, svećenici i poglavari pobjegli su iz predvorja Hra-ma, od ispitivačkog pogleda koji je čitao njihova srca. U svome bijegu sreli su druge koji su se uputili u Hram, i naredili im da se vrate, pričajući im što su vidjeli i čuli. Krist je gledao ljude koji su bježali s nježnim sažaljenjem prema strahu i neznanju o tome što sačinjava pravo bogoslužje. U ovom prizoru sagledao je simboliku rasijavanja cijelog hebrejskog naroda zbog njihove zloće i okorjelosti.

Zbog čega su svećenici pobjegli iz Hrama? Zašto se nisu usprotivili Isusovoj naredbi? Onaj koji im je zapovjedio da idu bio je drvodjeljin sin, siromašni Galilejac, bez zemaljskog položaja ili moći. Zašto Mu se nisu suprotstavili? Zašto su napustili svoju nepravedno stečenu zaradu i pobje-gli na zapovijed Onoga čiji je izgled bio tako skroman?

Krist je govorio s kraljevim autoritetom i u Njegovoj pojavi i tonu Njegova glasa bilo je nečega čemu se oni nisu mogli suprotstaviti. Na riječ zapovijedi shvatili su kao nikada ranije svoje pravo stanje licemjera i pljač-kaša. Kad je božanstvo zasjalo kroz ljudsku prirodu, ne samo što su vidjeli opravdan gnjev na Kristovom licu već su razumjeli i značenje Njegovih riječi. Oni su se osjećali kao da se nalaze pred prijestoljem vječnog Suca, s presudom izrečenom za sadašnjost i vječnost. Zakratko bili su uvjereni da je Krist prorok, a mnogi su u tom času vjerovali da je On Mesija. Sve-ti Duh podsjetio ih je na izjave proroka o Kristu. Hoće li se prikloniti tom osvjedočenju?

Nisu se htjeli pokajati. Znali su da se pokrenula Kristova sućut prema siromašnima. Znali su da su bili krivi za ucjenjivanje u poslovanju s naro-dom. Mrzili su Krista zato što je znao njihove misli. Njegovo javno karanje značilo je ponižavanje njihove gordosti i zavidjeli su Mu što Njegov utje-caj na narod sve više raste. Odlučili su Ga pitati o sili kojom ih je istjerao i tko Mu je dao tu silu.

Polako i oprezno, ali s mržnjom u srcu, vratili su se u Hram. Međutim, kakva je promjena nastupila za njihove odsutnosti! Kad su pobjegli, siromaš-ni su ostali, i oni su sad promatrali Isusa čije je lice izražavalo ljubav i sućut. Sa suzama u očima govorio je prestrašenim ljudima oko sebe: “Ne boj se, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti! Ja sam zato došao na ovaj svijet.”

Narod se tiskao oko Krista, s hitnim dirljivim pozivima: “Učitelju, blagoslovi me!” Njegovo je uho čulo svaki vapaj. Sažaljenjem koje nadila-

U svom Hramu

163

114

zi sažaljenje nježne majke, On se naginjao nad djecom koja su patila. Svi-ma je posvećivao pozornost. Svatko je bio izliječen bez obzira od koje je bolesti bolovao. Nijemi su u hvali otvarali svoje usne; slijepi su promatrali lice svojega Iscjelitelja. Srca onih koji su patili postala su radosna.

Dok su hramski svećenici i službenici promatrali ovo veliko djelo, kakvo otkrivenje su za njih bili glasovi što su ih slušali! Ljudi su pričali o patnjama što su ih podnosili, o neostvarenim nadama, bolnim danima i neprospavanim noćima. Kad je izgledalo da je i posljednja iskra nade uga-snula, Krist ih je iscijelio. “Teret je bio tako težak,” svjedočio je jedan, “ali našao sam Onoga koji mi je pomogao. To je Krist Božji i ja ću posvetiti svoj život služeći Njemu.” Roditelji su govorili svojoj djeci: “On vam je spasio život, podignite svoje glasove Njemu u slavu!” Glasovi djece i mla-deži, očeva i majki, prijatelja i promatrača stopili su se u zahvalnosti i slav-ljenju. Nada i radost ispunjavale su njihova srca. Mir je zavladao njihovim umom. I duša i tijelo bilo im je izliječeno i oni su se vratili domu objavlju-jući posvuda neusporedivu Isusovu ljubav.

Za Kristova raspeća, oni koji su doživjeli takvo iscjeljenje nisu se pri-družili rulji koja je vikala: “Raspni ga! Raspni ga!” Oni su suosjećali s Isu-som, jer su osjetili Njegovu silnu sućut i čudesnu silu. Znali su da je On njihov Spasitelj, jer im je poklonio zdravlje i tijela i duše. Slušali su propovi-jedanje apostola i Božja riječ koja je ušla u njihova srca podarila im je i razu-mijevanje. Postali su posrednici Božje milosti i oruđa Njegova spasenja.

Mnoštvo što je pobjeglo iz predvorja Hrama vratilo se polako nakon nekog vremena. Djelomično su se oporavili od straha koji ih je obuzeo, ali su im lica još izražavala neodlučnost i bojažljivost. Oni su s divljenjem promatrali Isusova djela uvjereni da su se u Njemu ispunila proročanstva o Mesiji. Grijeh oskvrnuća Hrama u velikoj je mjeri počivao na svećeni-cima. Njihovim je djelovanjem predvorje pretvoreno u tržnicu. U odnosu na njih, narod je bio nevin. Na ljude je Isusov božanski autoritet ostavio dojam, ali utjecaj svećenika i poglavara bio je puno veći. Oni su smatrali Isusovu službu kao novinu i osporavali su Mu pravo da se miješa u ono što je dopušteno crkvenom vlašću. Bili su uvrijeđeni zbog prekida trgovanja i oglušivali su se na uvjeravanja Svetoga Duha.

Svećenici i poglavari, prije svih drugih, trebali su u Isusu prepoznati Gospodnjeg Pomazanika, jer su se u njihovim rukama nalazili sveti svici koji

Čežnja vjekova

164

115

su opisivali Njegovo poslanje i zato što su znali da je očišćenje Hrama bilo izraz sile više od ljudske. Premda su veoma mrzili Isusa, oni se nisu mogli osloboditi pomisli kako postoji mogućnost da je On prorok poslan od Boga da obnovi svetost Hrama. S poštovanjem što je proizašlo iz ovog straha, doš-li su k Njemu s pitanjem: “Budući da to činiš, koji nam znak pokazuješ?”

Isus im je pokazao znak. U svjetlosti koja je zasvijetlila u njihovim srcima i djelima koja je učinio pred njima, a koja je trebao učiniti Mesi-ja, pružio je uvjerljive dokaze o svom karakteru. I sada, dok su oni tražili znak, On im je odgovorio pričom, pokazujući da čita njihovu zlu namjeru i vidi dokle će ih ona odvesti. “Razvalite ovaj hram”, rekao je, “i u tri dana opet ću ga podići!”

Ove su Njegove riječi imale dvojako značenje. On nije govorio samo o razorenju hebrejskog Hrama i bogoslužja već i o svojoj smrti — o ra-zorenju hrama svojega tijela. Hebreji su već kovali tu zavjeru. Kad su se svećenici i poglavari vratili u Hram, predložili su da ubiju Isusa i tako se oslobode Onoga koji im stvara poteškoće. Ipak, kad im je predočio njiho-vu namjeru, nisu Ga razumjeli. Smatrali su da se Njegove riječi odnose samo na Hram u Jeruzalemu, i s negodovanjem su uzviknuli: “Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana?” Osjećali su da je Isus sada opravdao njihovo nevjerstvo, i to ih je uvjerilo u odluci da Ga odbace.

Krist se nije trudio da nevjerni Hebreji razumiju Njegove riječi, pa čak u to vrijeme ni Njegovi učenici. Znao je da će ih Njegovi neprijatelji pogrešno protumačiti i da će ih okrenuti protiv Njega. Na Njegovom su-đenju iznijet će ih kao optužbu, a na Golgoti će ih izgovarati s ciljem da Ga rane. Međutim, objasniti ih sada, značilo bi upoznati učenike sa svojim patnjama i nanijeti im bol koju oni još nisu mogli podnijeti. A i objašnjenje bi prerano otkrilo do čega će Hebreje dovesti njihove predrasude i nevje-rovanje. Već su stupili na stazu kojom će uporno ići sve dok On ne bude poveden kao janje na klanje.

Ove Kristove riječi izgovorene su radi onih koji će povjerovati u Nje-ga. Znao je da će biti ponovljene. Budući da su izgovorene za vrijeme Pas-he, doprijet će do ušiju tisuća koje će ih pronijeti u sve dijelove svijeta. Na-kon Njegova uskrsnuća iz mrtvih njihovo će značenje biti razjašnjeno. One će mnogima postati uvjerljiv dokaz Njegove božanske prirode.

U svom Hramu

165

116

Čak ni Isusovi učenici često nisu razumijevali Njegove pouke zbog svog duhovnog mraka. Međutim, događaji koji su uslijedili razjasnili su im mnoge od ovih pouka. Kad više nije išao s njima, Njegove su riječi postale potpora njihovim srcima.

Spasiteljeve riječi koje su se odnosile na Hram u Jeruzalemu: “Razva-lite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!”, imale su dublji smisao nego što su slušatelji slutili. Krist je bio utemeljitelj hramskog života. Njegove su službe bile slika žrtve Božjeg Sina. Svećeničko je zvanje uspostavljeno da prikaže Kristov posrednički karakter i djelo. Cjelokupan plan žrtvenog bogoslužja bio je predslika Spasiteljeve smrti za otkupljenje svijeta. Ove žrtve neće imati nikakvo značenje kad bude ispunjen veliki događaj na koji su vjekovima upućivale.

Budući da je cjelokupno obredno izlaganje istine simbolično upući-valo na Krista, ono bez Njega nije imalo nikakvu vrijednost. Kad su Hebre-ji zapečatili svoje odbacivanje Krista time što su Ga predali da se pogubi, odbacili su sve ono što je pridavalo značenje Hramu i njegovim službama. Nestalo je njegove svetosti. On je bio osuđen na uništenje. Od toga dana žrtve i služba u vezi s njima postale su beznačajne. Kao i Kajinova žrtva, nisu izražavale vjeru u Spasitelja. Time što su Krista predali na smrt, He-breji su zapravo razorili svoj Hram. Kad je Krist razapet, unutarnja zavjesa u Hramu rascijepala se na dva dijela, od vrha do dna, označavajući da je prinijeta velika završna žrtva i da je cijeli sustav žrtava zauvijek prestao.

“I u tri dana opet ću ga podići!” Sile tame kao da su nadvladale prilikom Spasiteljeve smrti i klicale su od radosti zbog svoje pobjede. Međutim, iz unajmljena Josipova groba Isus je izišao kao pobjednik. “Razoruža Poglavar-stva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobije-đene njime.” (Kološanima 2,15) Posredovanjem svoje smrti i uskrsnuća, On je postao sluga “Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek”. (Hebre-jima 8,2) Ljudi su podigli hebrejski šator sastanka, ljudi su sazidali hebrejski Hram, ali gornje Svetište — po čijoj je slici bilo načinjeno zemaljsko — nije sagradio nijedan zemaljski arhitekt. “Evo čovjeka komu je ime Izdanak... On će sazidati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” (Zaharija 6,12.13)

Služba prinošenja žrtava, koja je upućivala na Krista, prestala je, ali su ljudske oči sada bile usmjerene k pravoj žrtvi za grijehe svijeta. Zemalj-

Čežnja vjekova

166

117

ska je svećenička služba prestala, ali mi gledamo na Isusa, svećenika no-vog zavjeta i na “škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove”. “Još nije otvoren put u Svetinju nad svetinjama dok još postoji prvi dio Šatora... Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom... ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlasti-tom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 12,24; 9,8-12)

“Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) Iako se služ-ba morala premjestiti iz zemaljskog u nebeski Hram; iako će svetište i naš Veliki svećenik biti nevidljiv za ljudske oči, ipak učenici neće trpjeti nika-kav gubitak. Oni neće doživjeti nikakav prekid svoje zajednice niti smanje-nje sile zbog Spasiteljeve odsutnosti. Dok Isus služi u nebeskom Svetištu, On također služi i u Crkvi na Zemlji preko svojega Duha. On je sakriven od naših očiju, ali se Njegovo obećanje dano na rastanku ispunjava: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20) Premda svo-ju silu prenosi svojim slugama, Njegova je prisutnost, koja daje snagu, još u Njegovoj Crkvi.

“Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega... držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, ne-koga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosr-đe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

U svom Hramu

118

Nikodem


Nikodem je zauzimao visok i povjerljiv položaj u hebrejskom narodu. Bio je visoko obrazovan, izrazito obdaren i uvažen član narodnog Savjeta. Kao i drugi, i on je bio pokrenut Isusovim učenjem. Premda bogat, obra-zovan i cijenjen, njega je neobično privlačio skromni Nazarećanin. Pouke koje su dolazile sa Spasiteljevih usana ostavljale su na njega dubok dojam te je zaželio saznati više o ovim veličanstvenim istinama.

Kristov autoritet izražen u čišćenju Hrama izazvao je veliku mržnju svećenika i poglavara. Bojali su se sile ovoga stranca. Takvu hrabrost ne-poznatog Galilejca nisu željeli podnositi. Odlučili su učiniti kraj Njegovu djelovanju. Međutim, nisu se slagali s ovom namjerom. Bilo je nekih koji su se bojali stati nasuprot Onome koga je tako očito pokretao Božji Duh. Sjećali su se kako su proroci bili ubijani jer su osuđivali grijehe izrael-skih vođa. Znali su da je robovanje Hebreja nekom neznabožačkom naro-du rezultat njihove upornosti u odbacivanju Božjih ukora. Bojali su se da će svećenici i poglavari, kujući zavjeru protiv Isusa, slijediti stope svojih otaca i navući nove nesreće na narod. Nikodem je dijelio ove osjećaje. Na jednom savjetovanju Velikog vijeća, kad se razmatralo kakav stav treba za-uzeti prema Isusu, Nikodem se zalagao za obazrivost i umjerenost. Uporno je isticao da bi bilo opasno odbaciti Njegove opomene, ako je Isus doista imao vlast od Boga. Svećenici se nisu usuđivali oglušiti o ovaj savjet i za neko vrijeme nisu ništa poduzimali protiv Spasitelja.

168

167

17

119

Otkako je čuo Isusa, Nikodem je pozorno proučavao proročanstva o Mesiji, i što je više istraživao, utoliko je jače bilo njegovo uvjerenje da je On taj koji treba doći. Zajedno s mnogima u Izraelu, bio je duboko ožalo-šćen oskvrnućem Hrama. Bio je svjedok prizora kad je Isus istjerao kupce i prodavače. Vidio je veličanstveno otkrivenje božanske sile; vidio je Spa-sitelja kako prihvaća siromašne i liječi bolesne; vidio je njihove radosne poglede i čuo njihove riječi hvale; nije sumnjao da je Isus iz Nazareta Po-slani od Boga.

Žarko je želio razgovarati s Isusom, ali Ga iz straha nije htio javno potražiti. Za hebrejskog poglavara bilo bi preveliko poniženje da javno pri-zna svoju naklonost jednom zasad tako malo poznatom učitelju. Ako Veli-ko vijeće dozna za ovaj posjet, navući će na sebe njihov prijezir i prijekor. Odlučio se za tajni razgovor, opravdavajući se time što bi, kad bi javno otišao, drugi možda slijedili njegov primjer. Pošto se podrobno raspitao o Spasiteljevu mjestu počinka na Maslinskoj gori, pričekao je dok grad utone u san, pa Ga je onda potražio.

U Kristovoj je nazočnosti Nikodem osjećao neku čudnu bojažljivost, koju je pokušao prikriti plaštem staložena i dostojanstvena držanja. “Ra-bbi,” rekao je, “znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Govoreći o osobitim daro-vima što ih je Krist imao kao učitelj, i o Njegovoj neobičnoj sili kojom je činio čuda, nadao se da će pripremiti put za ovaj razgovor. Ovim riječima želio je smišljeno izraziti i izazvati povjerenje, ali su one, zapravo, poka-zivale nevjerstvo. On nije priznavao Isusa za Mesiju, već samo za učitelja poslanog od Boga.

Umjesto da prihvati ovakav pozdrav, Isus je upravio svoj pogled na govornika kao da proniče u dubinu njegove duše. U svojoj beskonačnoj mu-drosti On je gledao čovjeka koji traži istinu. Znao je njegov cilj i želeći pro-buditi uvjerenje što je već postojalo u umu njegova slušatelja, neposredno, ali svečano i ljubazno, istaknuo je najvažnije: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3)

Nikodem je došao Gospodinu u želji da s Njim razmijeni gledišta, ali Isus mu je otkrio temeljna načela istine. Rekao je Nikodemu: Ono što ti je potrebno nije teorijsko znanje, već duhovna obnova. Nije ti potrebno da zadovoljiš svoju radoznalost, već da imaš novo srce. Moraš primiti novi

Nikodem

171

120

život odozgo, prije no što postaneš spreman da cijeniš nebeske vrijednosti. Dok ne nastupi ova promjena, koja sve obnavlja, razgovor o mom autorite-tu i mojoj misiji neće za tebe imati spasonosno značenje.

Nikodem je slušao propovijedi Ivana Krstitelja, o pokajanju i kršte-nju, kojima je Ivan upućivao narod na Onoga koji će krštavati Svetim Du-hom. On je i sâm smatrao da Hebrejima nedostaje duhovnosti i da njima u velikoj mjeri upravljaju licemjerje i žudnja za svjetovnom slavom. Nadao se da će prigodom Mesijina dolaska nastati bolje stanje. Ipak, vijest Iva-na Krstitelja koja je pokretala ljude da ispituju svoje srce nije ga uspjela osvjedočiti o vlastitom grijehu. On je bio strogi farizej i ponosio se svojim dobrim djelima. Bio je nadaleko poštovan zbog svoje darežljivosti i veliko-dušnosti u podupiranju službe u Hramu, osjećajući sigurnost u vjerovanju da je zadobio Božju naklonost. Uznemirila ga je misao o kraljevstvu koje je tako čisto da ga on u svom sadašnjem stanju ne može naslijediti.

Isusov slikoviti prikaz novorođenja nije bio sasvim nepoznat Niko-demu. Obraćenici iz neznaboštva koji su prihvatili izralesku vjeru često su uspoređivani s tek rođenom djecom. Morao je shvatiti da Kristove riječi nije trebalo doslovno tumačiti. Međutim, na osnovi svog izraelskog podri-jetla smatrao je da mu je zajamčeno jedno mjesto u Božjem kraljevstvu. Smatrao je da mu nije potrebna nikakva promjena i stoga su ga iznenadile Spasiteljeve riječi. Bio je pogođen njihovom neposrednom primjenom na njega. Farizejska gordost borila se protiv iskrene želje čovjeka koji je tra-žio istinu. Čudio se što Krist razgovara s njim ne poštujući njegov položaj poglavara u Izraelu.

Iznenađen i ne vladajući sobom, odgovorio je Kristu riječima punim ironije: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?” Kao i mnogi dru-gi, kad britka istina dopre do savjesti, i on je otkrio činjenicu da tjelesan čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha. U njemu ne postoji ništa što odgovara duhovnim stvarima, jer se duhovne stvari duhovno razgledaju.

Međutim, Spasitelj nije na dokaz odgovarao dokazom. Podižući svoju ruku u svečanom i tihom dostojanstvu, s još je većom sigurnošću istaknuo istinu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.” Nikodem je znao da Krist govori o kr-štenju vodom i obnovi srca Božjim Duhom. Bio je uvjeren da se nalazi u prisutnosti Onoga koga je Ivan Krstitelj prorekao.

Čežnja vjekova

172

121

Isus je nastavio: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.” Po prirodi srce je zlo i “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nit-ko!” (Job 14,4)

Nikakav ljudski izum ne može pronaći lijek za grješnu dušu. “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zako-nu niti to može.” “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.” (Rimljanima 8,7; Matej 15,19) Izvor u srcu mora biti očišćen, da bi i potok postao čist. Onaj koji pokušava do-segnuti Nebo svojim vlastitim djelima, držanjem Zakona, pokušava nemo-guće. Nema sigurnosti za onoga koji posjeduje samo legalističku religi-ju, obličje pobožnosti. Kršćanski život nije preinačavanje ili poboljšavanje staroga, već preobražaj naravi. To znači umiranje svome “ja” i grijehu i potpuno novi život. Ova se promjena može provesti samo uspješnim dje-lovanjem Svetoga Duha.

Nikodem je još bio zbunjen, pa je Isus upotrijebio sliku vjetra da bi prikazao svoju misao: “Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.”

Vjetar se čuje u granama drveća, izazivajući šuštanje lišća i cvjeto-va; ali ipak nevidljiv je i nitko ne zna otkuda dolazi i kuda ide. Tako je i s radom Svetoga Duha u srcu. Novorođenje se ne može bolje objasniti no što se može objasniti kretanje vjetra. Netko možda ne može točno odrediti vrijeme i mjesto ili utvrditi sve okolnosti svog obraćenja, ali to nije dokaz da je on neobraćen. Silom koja je isto tako nevidljiva kao i vjetar, Krist neprekidno radi na srcu. Malo-pomalo, možda nesvjesno za onoga koji ih prima, nastaju dojmovi koji privlače dušu Kristu. Oni se mogu primiti raz-mišljanjem o Njemu, čitanjem Svetog pisma ili slušanjem riječi živog pro-povjednika. A onda odjednom, kada Duh uputi neposredniji poziv, duša se radosno predaje Isusu. Mnogi ovo nazivaju iznenadnim obraćenjem, ali to je rezultat poziva Božjeg Duha — strpljivog, dugotrajnog procesa.

Premda nevidljivo, djelovanje vjetra vidi se i osjeća. Tako će se rad Duha na duši pokazati u svakom djelu onoga koji je osjetio njegovu spa-sonosnu silu. Kad Božji Duh osvoji srce, On preobražava i život. Grješne misli se odbacuju, zla djela se napuštaju; ljubav, poniznost i mir zauzimaju mjesto srdžbe, zavisti i svađe. Radost zauzima mjesto žalosti i lice odsja-

Nikodem

173

122

juje nebeskom svjetlošću. Nitko ne vidi ruku koja podiže teret ili zamje-ćuje svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov dolazi onda kad se duša vjerom pokorava Bogu. Tada sila nevidljiva za ljudsko oko stvara novo stvorenje po Božjem obličju.

Ograničenim umovima nemoguće je shvatiti djelo otkupljenja. Njego-va tajna nadmašuje ljudsku spoznaju; ipak onaj koji prelazi iz smrti u život razumije da je to božanska stvarnost. Početak otkupljenja ovdje možemo spoznati osobnim iskustvom. Njegov rezultat doseže do vječnih vremena.

Dok je Isus govorio, zrake istine djelomično su obasjale um ovog poglavara. Utjecaj Svetoga Duha koji omekšava i pokorava djelovao je na njegovo srce. Ipak, nije u cijelosti razumio Spasiteljeve riječi. On nije to-liko bio obuzet potrebom za novim rođenjem koliko načinom kako se ono postiže. S čuđenjem je rekao: “Kako to može biti?”

“Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to li ne razumiješ?” upitao je Isus. Svakako, čovjeku kome je povjereno vjersko poučavanje naroda ne bi smjele biti nepoznate tako važne istine. Tim riječima Isus je Nikodemu uputio pouku da bi, umjesto osjećaja povrijeđenosti jednostavnim riječima istine, trebao imati skromno mišljenje o sebi, zbog svog duhovnog nezna-nja. Ipak, Krist je govorio tako svečanim dostojanstvom, a pogled i boja glasa izražavali su tako ozbiljnu ljubav, da se Nikodem nije uvrijedio kad je shvatio svoje ponižavajuće stanje.

Međutim, kad je Isus objasnio da je Njegova zadaća na Zemlji da us-postavi duhovno, a ne privremeno kraljevstvo, Njegov se slušatelj uznemi-rio. Videći to, Isus je dodao: “Ako mi ne vjerujete kad vam rekoh zemalj-ske stvari, kako ćete mi vjerovati ako vam budem govorio nebeske?” Ako Nikodem nije mogao prihvatiti Kristovo učenje koje prikazuje djelo milo-sti na srcu, kako će shvatiti narav Njegovog slavnog nebeskog kraljevstva? Bez razumijevanja naravi Kristova djela na Zemlji, on neće moći razumjeti Njegovo djelo na Nebu.

Hebreji koje je Isus istjerao iz Hrama smatrali su se Abrahamovom djecom, ali su pobjegli od Spasiteljeve nazočnosti jer nisu mogli podnijeti Božju slavu koja se pokazivala u Njemu. Tako su dokazivali da Božjom milošću nisu bili pripremljeni da sudjeluju u svetim službama u Hramu. Revno su održavali izgled svetosti, ali su zanemarili svetost srca. Dok su bili pobornici slova Zakona, neprekidno su kršili njegov duh. Njihova ve-

Čežnja vjekova

174

123

lika potreba bila je ta ista promjena koju je Krist objasnio Nikodemu — novo moralno rođenje, očišćenje od grijeha i obnova znanja i svetosti.

Nije postojalo nikakvo opravdanje za sljepoću Izraela u pogledu obno-ve. Nadahnut Svetim Duhom Izaija je napisao: “Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.” David se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” A preko Ezekiela dano je obećanje: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima...” (Izaija 64,5; Psalam 51,12; Ezekiel 36,26.27)

Nikodem je sa zamagljenim umom čitao ove dijelove Pisma, ali sad je počeo razumijevati njihovo značenje. Uvidio je da najstroža poslušnost samo slovu Zakona, primjenjivanog u izvanjskom životu, nijednom čo-vjeku ne daje pravo na ulazak u nebesko kraljevstvo. Po ljudskoj procjeni, njegov je život bio pravedan i častan, ali u Kristovoj je nazočnosti osjećao da je njegovo srce nečisto a njegov život nesvet.

Krist je privukao Nikodema. Dok mu je Spasitelj objašnjavao novo-rođenje, čeznuo je da se ova promjena izvrši i u njemu. Kojim bi se sred-stvima to moglo postići? Isus je odgovorio na neizgovoreno pitanje: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čo-vječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.”

To je bilo područje koje je Nikodem poznavao. Znamenje podignute zmije objasnilo mu je Spasiteljevu misiju. Kad je izraelski narod umirao od ugriza otrovnih zmija, Bog je naredio Mojsiju da načini zmiju od mjedi i da je postavi visoko usred zbora. Tada je po cijelom logoru oglašeno da će svi koji pogledaju zmiju živjeti. Narod je dobro znao da zmija u sebi nema nikakve sile da im pomogne. Ona je bila simbol Krista. Kao što je kip na-činjen u obliku smrtonosne zmije podignut radi njihova izlječenja, tako je i Onaj “u obličju grešnog tijela” trebao biti njihov Otkupitelj. (Rimljanima 8,3) Mnogi su Izraelci smatrali da ih žrtvena služba može osloboditi grije-ha. Bog ih je želio poučiti da ona nema veću vrijednost od mjedene zmije. Ona je trebala njihove misli usmjeriti ka Spasitelju. Oni nisu mogli učiniti ništa za sebe, ni za izlječenje svojih rana ni za oprost grijeha, već samo po-kazati svoju vjeru u Dar Božji. Njihovo je bilo da gledaju i žive.

Oni koje su zmije ugrizle, mogli su odgoditi svoj pogled na mjedeni simbol. Mogli su zapitati kakva djelotvornost postoji u tom simbolu. Mož-

Nikodem

175

124

da su mogli potražiti znanstveno objašnjenje. Međutim, nije bilo vremena ni za kakvo objašnjenje. Morali su prihvatiti Božju riječ upućenu preko Mojsija. Ne pogledati značilo je poginuti.

Raspravljanjem i razgovorima um se ne prosvjetljuje. Mi moramo gledati i živjeti. Nikodem je primio pouku i prihvatio je. Istraživao je Sveto pismo na nov način, ne radi teorijskih rasprava, već da bi primio život za svoju dušu. Počeo je gledati nebesko kraljevstvo kad se pokorio vodstvu Svetoga Duha.

Danas postoje tisuće koje trebaju upoznati istu istinu koju je Niko-dem naučio iz događaja s podignutom zmijom. Oni se oslanjaju na svoju poslušnost Božjem Zakonu da bi ih ona preporučila Njegovoj naklonosti. Kad su pozvani da gledaju na Isusa i povjeruju da ih On svojom milošću spašava, uzvikuju: “Kako to može biti?”

Kao i Nikodem, i mi moramo biti spremni da uđemo u život na isti način kao i najveći grješnici. Osim Isusa “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se tre-ba spasiti”. (Djela 4,12) Vjerom primamo Božju milost, ali vjera nije naš Spasitelj, njom se ne stječe ništa. Ona je ruka kojom se hvatamo za Krista i prisvajamo Njegove zasluge — lijek za grijeh. Mi se ne možemo čak ni pokajati bez pomoći Božjega Duha. Sveto pismo kaže o Kristu: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja da dadne Izraelu obra-ćenje i oproštenje grijeha.” (Djela 5,31) Pokajanje dolazi od Krista isto tako stvarno kao i oprost.

Kako ćemo se onda spasiti? “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pu-stinji”, tako će se podignuti Sin Čovječji da svaki koji je prevaren ili ugri-zen od zmije može pogledati i živjeti. “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Svjetlost koja svijetli s križa otkriva Božju lju-bav. Njegova nas ljubav privlači k Njemu. Ako se ne odupremo ovom pri-vlačenju, bit ćemo dovedeni do podnožja križa u pokajanju za grijehe koji su raspeli Spasitelja. Tada Božji Duh kroz vjeru stvara novi život u duši. Misli i želje postaju poslušne Kristovoj volji. Srce i um obnavljaju se pre-ma obličju Onoga koji djeluje u nama da bi sve pokorio sebi. Tada je Bož-ji Zakon napisan u umu i srcu i mi s Kristom možemo reći: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju.” (Psalam 40,8)

U razgovoru s Nikodemom, Isus je otkrio plan spasenja i svoju misiju za svijet. Ni u jednom razgovoru On više nije tako cjelovito objasnio, ko-

Čežnja vjekova

176

125

rak po korak, djelo koje se mora ostvariti u srcima svih koji će naslijediti nebesko kraljevstvo. Na samom početku svoje službe otkrio je istinu jed-nom članu Velikog vijeća, umu koji je bio najprijemčiviji i istaknutom uči-telju naroda. Međutim vođe Izraela nisu rado primile ovu svjetlost. Niko-dem je sakrio istinu u svom srcu i za tri godine bilo je malo vidljiva roda.

Isus je dobro poznavao tlo na koje je bacio sjeme. Riječi izgovorene noću na osamljenom brdu jednom slušatelju nisu bile izgubljene. Izvjesno vrijeme Nikodem nije javno priznavao Krista, već je promatrao Njegov ži-vot i razmišljao o Njegovim učenjima. Na savjetima Velikog vijeća u više navrata spriječio je planove svećenika da Ga unište. Kad je Isus najposlije bio podignut na križ, Nikodem se sjetio učenja s Maslinske gore: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” Svjetlost tog tajnog razgo-vora obasjala je križ na Golgoti i Nikodem je u Isusu prepoznao Otkupi-telja svijeta.

Nakon Gospodnjeg uzašašća, kad su se učenici rasijali zbog progon-stva, Nikodem je važno istupio naprijed. Upotrijebio je svoje bogatstvo podupirući mladu Crkvu za koju su Hebreji očekivali da će biti uništena Kristovom smrću. U vrijeme opasnosti on, koji je bio tako obazriv i sum-njičav, bio je čvrst kao stijena, hrabreći vjeru učenika i dajući novčana sredstva za napredak djela evanđelja. Oni koji su ga ranije poštovali, sad su mu se rugali i progonili ga. Postao je siromašan u zemaljskim dobrima, ali se nije pokolebao u vjeri koja se u njemu rodila za noćnog razgovora s Isusom.

Nikodem je prenio Ivanu izvještaj o ovom razgovoru i njegovim pe-rom on je zabilježen za pouku milijunima. Istine koje su tada iznijete i da-nas su isto tako važne kao što su bile one svečane noći na tamnom brdu, kad se hebrejski glavar došao raspitati o putu života kod skromnog Učitelja iz Galileje.

Nikodem

177

126

“On mora rasti”


Neko je vrijeme Krstiteljev utjecaj na narod bio veći od utjecaja po-glavara, svećenika i knezova. Da je sebe proglasio Mesijom i da je podi-gnuo ustanak protiv Rima, svećenici i narod sjatili bi se pod njegov stijeg. Sotona je bio spreman nametnuti Ivanu Krstitelju misli koje potiču často-hleplje svjetovnih osvajača. Međutim, imajući pred sobom dokaz o svojoj moći, on je odlučno odbio ovo privlačno potkupljivanje. Pozornost koja je bila usmjerena na njega on je preusmjerio na Drugoga.

Sad je vidio kako se val omiljenosti u narodu okreće od njega k Spa-sitelju. Iz dana u dan mnoštvo se oko njega smanjivalo. Kad je Isus do-šao iz Jeruzalema u predio oko Jordana, mnoštvo naroda skupilo se da Ga čuje. Broj se Njegovih učenika svakodnevno povećavao. Mnogi su dolazili zbog krštenja; premda Krist nije krštavao, On je svojim učenicima odobrio vršenje ovog obreda. Na taj je način stavio pečat na misiju svoga preteče. Međutim Ivanovi učenici su s ljubomorom promatrali kako raste Isusova popularnost. Bili su spremni kritizirati Njegov rad i nije dugo potrajalo kad su za to našli i priliku. Među njima i Hebrejima pokrenulo se pitanje može li krštenje očistiti dušu od grijeha; tvrdili su da se Isusovo krštenje bitno ra-zlikuje od Ivanovog. Uskoro su počeli raspravljati s Kristovim učenicima o obliku riječi koje treba izgovarati prigodom krštenja i na kraju o pravu ovih potonjih da krštavaju.

Ivanovi su učenici došli k njemu sa svojim tužbama govoreći: “Ra-bbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog

179

178

18

127

svjedočio, krsti, i svi idu k njemu.” Tim je riječima Sotona kušao Ivana. Premda je Ivanova zadaća očito bila pri kraju, on bi još mogao ometati Kristov rad. Da je pokazao samosažaljenje i izrazio žalost ili razočaranje zbog toga što je potisnut, sijao bi sjeme razdora, poticao zavist i ljubomoru i ozbiljno usporavao napredak evanđelja.

Po prirodi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljudski rod, ali dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neu-prljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomo-re. Nije se nimalo slagao s nezadovoljstvom svojih učenika, već je pokazao kako je jasno razumio svoj odnos prema Mesiji i kako je rado pozdravio dobrodošlicom Onoga kojemu je pripremio put.

Rekao je: “Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba. I sami ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim.’ Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu.” Ivan je sebe predstavio kao prijatelja koji je bio vjesnik između zaručnika, pripremajući put za vjenča-nje. Kad je mladenac primio svoju mladenku, zadaća je prijatelja bila ispu-njena. On se raduje sreći onih čije je sjedinjenje potpomogao. Tako je Ivan bio pozvan da usmjeri narod k Isusu, te je i svjedočenje o uspjehu Spasite-ljeva djela bilo njegova radost. Rekao je: “Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati!”

Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoo-dricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdigne njihove misli sve više i više, sve dok one ne budu počinule na Božjem Janjetu. On je bio samo glas, uzvik u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života.

Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti po-časti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu. Nika-kvo suparništvo neće oštetiti dragocjeni cilj evanđelja. Oni će prepoznati svoju zadaću da kao Ivan Krstitelj objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Uzdignut će Isusa, a s Njim će se uzdići i ljudski rod. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s po-tlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)

On mora rasti

180

128

Prorokova duša, oslobođena svoga “ja”, bila je ispunjena božanskom svjetlošću. Dok je bio svjedok Spasiteljeve slave, njegove su riječi bile usklađene s riječima što ih je Krist izgovorio u svom razgovoru s Niko-demom. Ivan je rekao: “Tko dolazi odozgo, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, on je zemaljski i zemaljski govori... Koga Bog posla, taj govori Božje riječi, jer On daje Duha bez mjere.” Krist je mogao reći: “Jer ne tra-žim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Ivan 5,30) O Njemu je rečeno: “Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje, zato te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti mimo tvoje drugove.” (Hebrejima 1,9) Otac Mu “daje Duha bez mjere”.

Tako je i s Kristovim sljedbenicima. Mi možemo primiti nebesku svjetlost jedino ako smo se spremni osloboditi svoga “ja”. Ne možemo raspoznati Božji karakter ili primiti Krista vjerom sve dok ne pristanemo pokoriti svoju svaku misao na poslušnost Kristu. Svima koji to čine Duh Sveti daje se bez mjere. U Kristu “stanuje stvarno sva punina božanstva, po njemu ste i vi ispunjeni”. (Kološanima 2,9.10)

Ivanovi su učenici izjavili da svi ljudi idu ka Kristu, ali Ivan je s jasni-jim pogledom rekao: “Tko je primio njegovo svjedočanstvo,” a tako ih je malo bilo spremno prihvatiti Ga kao Spasitelja od grijeha. Ali “Tko je pri-mio njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit.” (Ivan 3,33) “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni.” Nema potrebe za raspravom da li Kristo-vo ili Ivanovo krštenje čisti od grijeha. Kristova milost daje život duši. Bez Krista i krštenje je, kao i svaka druga služba, beživotna forma. “A tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.”

O uspjehu Kristova djela, koji je Krstitelj primio s takvom radošću, bile su obaviještene i vlasti u Jeruzalemu. Svećenici i rabini ljubomorno su pratili Ivanov utjecaj, kad su vidjeli narod kako napušta sinagoge i odlazi u pustinju, ali tu je sad bio Jedan koji je imao još veću silu da privuče mnoš-tvo. Ove vođe u Izraelu nisu bile spremne da s Ivanom kažu: “On mora rasti, a ja se umanjivati!” Podignuli su se s novom odlukom da učine kraj djelu što je od njih udaljavalo ljude.

Isus je znao da oni neće štedjeti napora da bi prouzročili razdor izme-đu Njegovih i Ivanovih učenika. On je znao da se priprema bura koja će odnijeti jednog od najvećih proroka koji je ikada poklonjen svijetu. Želeći da izbjegne svaku priliku za pogrešno razumijevanje ili razmirice, tiho je

Čežnja vjekova

181

129

prestao sa svojim radom i povukao se u Galileju. Mi također, ostajući vjer-ni istini, moramo nastojati da izbjegnemo sve ono što može dovesti do ne-sloge i nesporazuma. Jer gdje god se ovo pojavi, rezultat je gubitak duša. Kad god se pojave okolnosti koje prijete da prouzroče razdor, trebamo sli-jediti primjer Isusa i Ivana Krstitelja.

Ivan je bio pozvan da bude vođa reforme. Zbog toga, njegovi su uče-nici bili u opasnosti da svoju pozornost usredotoče na njega, smatrajući da uspjeh rada ovisi o njegovu trudu, gubeći iz vida činjenicu da je on bio samo oruđe preko koga je Bog djelovao. Međutim, Ivanov rad nije bio do-statan da postavi temelj kršćanskoj crkvi. Kad je ispunio svoju zadaću, tre-bao je izvršiti drugu koju njegovo svjedočanstvo nije moglo postići. Nje-govi učenici to nisu razumjeli. Kad su vidjeli Krista kako dolazi preuzeti rad, bili su ljubomorni i nezadovoljni.

Još postoje iste opasnosti. Bog poziva nekog čovjeka da izvrši odre-đeni rad; i kad ga je izvršio prema svojim sposobnostima, Gospodin dovo-di druge da ga nastave i unaprijede. Međutim, kao i Ivanovi učenici, mnogi smatraju da uspjeh rada ovisi o prvom djelatniku. Pozornost je usmjerena na ljudsko umjesto na božansko, nastupa ljubomora, i Božjem se djelu na-nosi šteta. Tako nezasluženo poštovan čovjek dolazi u kušnju da gaji sa-mopouzdanje. On ne shvaća svoju ovisnost o Bogu. Ljudi su naučeni da se oslone na čovjekovo vodstvo i na taj način padaju u pogrešku i bivaju odvedeni od Boga.

Božje djelo ne treba nositi ljudski lik i natpis. S vremena na vrijeme Gospodin će uvesti razna oruđa preko kojih se najbolje može izvršiti Nje-gova namjera. Sretni su oni koji se žele poniziti izgovarajući zajedno s Iva-nom Krstiteljem: “On mora rasti, a ja se umanjivati.”

On mora rasti

182

130

Na Jakovljevu zdencu


Na putu u Galileju Isus je prolazio kroz Samariju. Bilo je podne kad je stigao u lijepu sikarsku dolinu. Na ulazu u ovu dolinu nalazio se Jakov-ljev zdenac. Umoran od puta, sjeo je da se odmori, dok su učenici otišli kupiti hranu.

Hebreji i Samarijanci bili su ljuti neprijatelji, stoga su izbjegavali sva-ku vezu jedni s drugima. U slučaju nužne potrebe, rabini su trgovinu sa Sa-marijancima smatrali zakonski dopuštenom, ali su osuđivali sve društvene veze s njima. Hebrejin ne bi pozjamljivao od Samarijanca, niti bi primao od njega bilo kakvu ljubaznost, čak ni zalogaj kruha ili čašu vode. Kupuju-ći hranu, učenici su postupali u skladu s običajima svog naroda. Međutim, više od toga nisu činili. Tražiti kakvu uslugu od Samarijanaca ili im poku-šati bilo kako pomoći, nije padalo na um čak ni Kristovim učenicima.

Iznemogao od gladi i žeđi Isus je sjedio kraj izvora. Putovanje od ranog jutra bilo je dugo, a sad Ga je obasjavalo i žarko podnevno sunce. Njegova se žeđ pojačala mišlju o hladnoj, osvježavajućoj vodi koja je bila tako blizu, ali Njemu ipak nedostupna, jer nije imao ni konopca ni krčaga, a zdenac je bio dubok. Sudbina ljudskog roda bila je i Njegova sudbina, i On je čekao nekoga tko će doći i zahvatiti vodu.

Jedna žena iz Samarije približila se i, praveći se kao da Ga ne vidi, napunila svoj krčag vodom. Kad se okrenula da ode, Isus ju je zamolio da Mu dâ vode. Takvu uslugu ne bi uskratio nijedan istočnjak. Na Istoku su vodu zvali “Božjim darom”. Ponuditi žednog putnika smatralo se tako sve-

183

19

131

tom dužnošću da su Arapi iz pustinje skretali sa svog puta da bi to učinili. Mržnja između Hebreja i Samarijanaca spriječila je ženu da ponudi takvu uslugu Isusu, ali Spasitelj je tražio ključ za ovo srce i istančanim razumije-vanjem proisteklim iz božanske ljubavi On uslugu nije ponudio, već ju je zatražio. Ponuđena je usluga mogla biti odbačena, ali povjerenje rađa po-vjerenje. Kralj Neba prišao je ovoj prezrenoj duši, tražeći uslugu iz njene ruke. On, koji je stvorio ocean, koji ima vlast nad vodama velikih dubina, koji je otvorio izvore i riječna korita na Zemlji, odmarao se kraj Jakovljeva zdenca i ovisio o ljubaznosti jedne strankinje da Mu utoli žeđ.

Žena je vidjela da je Isus Hebrejin. U svom je iznenađenju zaboravila ispuniti Njegovu molbu, već je pokušala upoznati njezin uzrok. “Kako ti”, rekla je ona, “Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke da se napiješ?”

Isus je odgovorio: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” Čudiš se što tražim tako malu uslugu kao što je gutljaj vode iz zdenca kraj naših nogu. Da si tražila od mene, dao bih ti da piješ od vode vječnog života.

Žena nije razumjela Isusove riječi, ali je osjećala njihovo ozbiljno značenje. Njen podsmijeh i lakomisleno ponašanje počeli su se mijenjati. Pretpostavljajući da Isus govori o zdencu koji je bio pred njima, kazala je: “Nemaš čime ni zahvatiti, Gospodine, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Zar si veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega...” Pred sobom je vidjela samo jednog žednog put-nika, umornog i prašnjavog od pješačenja. U svojim Ga je mislima ona us-poredila s poštovanim patrijarhom Jakovom. Gajila je osjećaj, što je bilo toliko prirodno, da se nijedan drugi zdenac ne može usporediti s ovim koji su iskopali njihovi oci. Gledala je unatrag na pretke i unaprijed na dolazak Mesije, dok je Nada predaka, sam Mesija, bio kraj nje, a ona Ga nije pre-poznala. Koliko je danas žednih duša blizu živoga izvora, koji idu daleko tražiti zdence života! “Ne reci u svom srcu: Tko će uzići na nebo? — to jest da dovede Krista; ni: Tko će sići u bezdan? — to jest da izvede Krista od mrtvih! Blizu je tebi riječ: u tvojim ustima i u tvom srcu... Ako ustima priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.” (Rimljanima 10,6-9)

Isus nije odmah odgovorio na pitanje koje se odnosilo na Njega, već je sa svečanom ozbiljnošću rekao: “Tko god pije od te vode, opet će ožed-


184

187

132

njeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što stru-ji u život vječni.”

Onaj koji teži da ugasi svoju žeđ na izvorima ovoga svijeta, pit će i opet će biti žedan. Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni čeznu za nečim što će za-dovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog svijeta, “blago svih naroda”(Agej 2,7), jest Krist. Božanska je milost koju jedino On može dati kao živa voda — ona čisti, osvježava i jača dušu.

Isus nije podrazumijevao da će jedno zahvaćanje vode života biti do-voljno onome koji je traži. Onaj koji je okusio Kristovu ljubav stalno će čeznuti da primi još više, jer on ne teži ni za čim drugim. Bogatstva, časti i zadovoljstva ovoga svijeta ne privlače ga. Stalni vapaj njegova srca je: “Više od Tebe!” On koji otkriva duši njezine potrebe čeka da utoli njezinu glad i žeđ. Sve što čovjek može dati i svako pouzdanje u njega iznevjerit će. Zdenci će se isprazniti, jezera će se isušiti, ali naš Otkupitelj je neiscr-pni izvor. Mi možemo piti i opet piti, i uvijek nalaziti svježu zalihu. Onaj u kome prebiva Krist ima u sebi izvor blagoslova — “izvor one vode što struji u život vječni”. Iz ovog izvora on može crpiti snagu i milost dovoljnu za sve njegove potrebe.

Dok je Isus govorio o živoj vodi, žena Ga je promatrala sa živom pozornošću. On je izazvao njezino zanimanje i probudio želju za darom o kome je govorio. Shvatila je da voda o kojoj je govorio nije voda iz Ja-kovljeva zdenca; jer nju je stalno pila — pila i ponovno žednjela. “Gospo-dine,” rekla je ona, “daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvatati.”

Isus je sada naglo skrenuo razgovor. Prije no što će ova duša moći primiti dar koji joj je On želio dati, mora priznati svoje grijehe i svog Spa-sitelja. “Idi — odgovori joj Isus — zovni svoga muža te se vrati ovamo.” Odgovorila je: “Ja nemam muža.” Nadala se da će na taj način spriječiti sva ispitivanja u tom pravcu. Međutim, Spasitelj je nastavio: “Dobro si re-kla: ‘Nemam muža’ — nastavi Isus — jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.”

Slušateljica je zadrhtala. Tajanstvena ruka okretala je stranice njezine životne povijesti, iznoseći na vidjelo ono za što je mislila da će ostati zau-vijek skriveno. Tko je bio Taj koji je mogao čitati tajne njezina života? Do

Čežnja vjekova

188

133

njezine svijesti doprle su misli o vječnosti, o budućem sudu, kad će sve što je sad sakriveno biti otkriveno. U toj svjetlosti probudila se njezina savjest.

Nije mogla ništa poreći, ali trudila se da izbjegne spomen na tako ne-ugodnu temu. S dubokim poštovanjem rekla je: “Gospodine, vidim da si prorok!” Tada, nadajući se da će ušutkati osvjedočenje, okrenula se spor-nim vjerskim točkama. Ako je to prorok, sigurno će je moći poučiti o ovim temama o kojima se tako dugo raspravljalo.

Strpljivo joj je Isus dopustio da povede razgovor u željenom pravcu. U međuvremenu je čekao priliku da ponovno približi istinu njezinom srcu. “Naši su se očevi klanjali na ovome brdu,” rekla je ona, “a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” Upravo pred njihovim očima na-lazilo se brdo Gerizim. Hram je na njemu bio porušen, ostao je samo oltar. Samarijanci i Hebreji prepirali su se oko mjesta bogoslužja. Neki od preda-ka samarijanskog naroda nekada su pripadali Izraelu; međutim, zbog nji-hovih grijeha, Gospodin je dopustio da ih pobijedi jedan idolopoklonički narod. Tijekom mnogih naraštaja pomiješali su se s idolopoklonicima čija je vjera polako kvarila njihovu vjeru. Oni su, istina, smatrali da ih njihovi idoli samo podsjećaju na živoga Boga, Vladara svemira; ali ipak narod je bio naveden na štovanje rezanih likova.

Kad se u vrijeme Ezre obnavljao Hram u Jeruzalemu, Samarijanci su se željeli pridružiti Hebrejima u njegovu podizanju. Ova im je prednost bila uskraćena, i između ovih dvaju naroda razvilo se ogorčeno neprijatelj-stvo. Samarijanci su na brdu Gerizimu podigli suparnički hram. Ovdje su imali bogoslužja u skladu s Mojsijevim obrednim zakonom, iako se nisu sasvim odrekli idolopoklonstva. Međutim, na njih su navalile nesreće, ne-prijatelji su razrušili njihov hram, i činilo se kao da su pod nekim proklet-stvom, a ipak su se držali svojih predaja i oblika bogoslužja. Hram u Je-ruzalemu nisu priznavali kao dom Božji, niti hebrejsku religiju vrednijom od svoje.

Odgovarajući ženi, Isus je kazao: “Vjeruj mi, ženo — reče joj Isus — dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; a mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje do-lazi od Židova.” Isus je pokazao da je slobodan od hebrejskih predrasuda prema Samarijancima. Sad je pokušao slomiti predrasude ove Samarijanke prema Hebrejima. Dok se pozivao na činjenicu da je vjera Samarijanaca


134

bila iskvarena idolopoklonstvom, objavio je da su velike istine o otkuplje-nju povjerene Hebrejima i da će se između njih pojaviti Mesija. U svetim spisima imali su jasno predočen Božji karakter i načela Njegove vladavi-ne. Isus je svrstao sebe među Hebreje kao one kojima je Bog dao znanje o sebi.

Želio je uzdignuti misli svoje slušateljice iznad razgovora o oblici-ma, obredima i spornim pitanjima. “Ali dolazi čas,” rekao je, “i već je tu — kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.”

Ovdje je obznanjena ista istina koju je Isus otkrio Nikodemu kad je rekao: “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3) Ljudi ne dolaze u zajednicu s Nebom tražeći neko sveto brdo ili hram. Vjera se ne smije ograničiti na vanjske oblike i obrede. Vjera koja dolazi od Boga jedina je vjera koja vodi k Bogu. Da bismo Mu pravilno služili, moramo biti rođeni od božanskog Duha. To će očistiti srce i obno-viti um, omogućavajući nam da bolje upoznamo i više volimo Boga. To će nam dati dragovoljnu poslušnost svim Njegovim zahtjevima. To je pravo bogoslužje. To je plod djelovanja Svetoga Duha. Svaku iskrenu molitvu Duh oblikuje i Bog prima takvu molitvu. Kad god duša čezne za Bogom, pokazuje se djelovanje Duha i Bog će se otkriti takvoj duši. On traži takve poštovatelje. On čeka da ih primi i da ih učini svojim sinovima i kćerima.

Dok je žena razgovarala s Isusom, Njegove su riječi snažno utjecale na nju. Nikada nije čula takvo mišljenje od svećenika svoga naroda ili He-breja. Kad je prošlost njezinog života bila stavljena pred nju, postala je svje-sna svoje velike potrebe. Shvatila je žeđ svoje duše, koju vode sa sikarskog zdenca ne mogu nikada ugasiti. Ništa što je dosad došlo u dodir s njom nije u njoj probudilo uzvišeniju potrebu. Isus ju je osvjedočio da čita tajne njezina života; ipak, osjećala je da joj je On prijatelj, koji je sažalijeva i voli. Premda je sama čistoća Njegove nazočnosti osuđivala njezin grijeh, On nije izgovo-rio nijednu riječ optužbe, već joj je govorio o svojoj milosti koja može ob-noviti dušu. Počela se osvjedočavati o Njegovu karakteru. U njezinim se mi-slima pojavilo pitanje: “Da nije možda ovo dugoočekivani Mesija?” Kazala Mu je: “Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe, sve će nam objaviti.” Isus odgovori: “To sam ja koji govorim s tobom.”

Čežnja vjekova

190

135

Kad je žena čula ove riječi, u njezinom se srcu rodila vjera. Prihvatila je radosnu vijest s usana božanskog Učitelja.

Ova je žena bila prijemčiva uma. Bila je spremna primiti najpleme-nitije otkrivenje, jer se zanimala za svete spise, a Sveti je Duh pripremio njezin um za primanje veće svjetlosti. Proučavala je starozavjetno obeća-nje: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Ponovljeni zakon 18,15) Čeznula je da razumije ovo proročanstvo. Svjetlost je već zasjala u njezinu umu. Voda ži-vota, duhovni život što ga Krist daje svakoj žednoj duši, počela je izvirati u njezinu srcu. Gospodnji je Duh radio u njoj.

Jasna tvrdnja koju je Krist izložio ženi ne bi se mogla iznijeti samo-pravednim Hebrejima. Krist je bio mnogo uzdržaniji kad je govorio s nji-ma. Ono što je bilo uskraćivano Hebrejima, i kasnije učenicima naređeno da drže u tajnosti, njoj je bilo otkriveno. Isus je vidio da će ona svoju spo-znaju korisno upotrijebiti dovodeći druge da sudjeluju u Njegovoj milosti.

Kad su se učenici vratili, iznenadili su se našavši svog Učitelja u razgo-voru sa ženom. On nije popio osvježavajući gutljaj koji je želio, a nije ni za-stao da bi jeo hranu koju su učenici donijeli. Kad je žena otišla, učenici su Ga molili da jede. Zatekli su Ga smirena, utonula u duboko razmišljanje. Njego-vo je lice blistalo i oni su se bojali da prekinu Njegovu zajednicu s Nebom. Međutim, znali su da je slab i umoran i smatrali su svojom dužnošću da Ga podsjete na Njegove tjelesne potrebe. Isus je prepoznao njihovo zanimanje puno ljubavi i rekao: “Ja imam za jelo hranu za koju vi ne znate.”

Učenici su se pitali tko Mu je to mogao donijeti hranu, ali On je obja-snio: “Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo.” (Ivan 4,34) Isus se radovao što je svojim riječima probudio savjest ove žene.

Vidio ju je kako pije vodu života, pa su njegova glad i žeđ bili utolje-ni. Izvršenje misije zbog koje je napustio Nebo jačalo je Spasitelja u Nje-govu radu i uzdizalo Ga iznad ljudskih potreba. Poslužiti duši koja je glad-na i žedna istine bilo je za Njega puno više nego jesti i piti. Za Njega je to bila utjeha i osvježenje. Dobročinstvo je bilo život Njegovoj duši.

Naš Otkupitelj žeđa za tim da Ga upoznamo. On je gladan sućuti i ljubavi onih koje je otkupio svojom krvlju. Neizrecivom željom čezne da pođu k Njemu i imaju život. Kao što majka očekuje osmijeh prepoznavanja


191

136

od svog djeteta, koji kazuje o buđenju razuma, tako i Krist očekuje izraz zahvalne ljubavi koja pokazuje da je u duši otpočeo duhovni život.

Dok je slušala Kristove riječi, žena je bila ispunjena radošću. Veli-čanstveno otkrivenje gotovo ju je savladalo. Ostavljajući krčag, vratila se u grad kako bi odnijela vijest i drugima. Isus je znao zašto je otišla. Ostav-ljanje krčaga nepogrešivo je govorilo o djelovanju Njegovih riječi. U iskre-noj želji svoje duše da dobije vode života, zaboravila je svoje bavljenje kod zdenca, zaboravila je Spasiteljevu žeđ koju je željela ugasiti. Srcem što je kiptjelo od radosti žurila je svojim putom da odnese drugima dragocjenu svjetlost koju je primila.

“Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila!” rekla je lju-dima u gradu. “Da On nije Mesija?” Njezine riječi dirnule su njihovo srce. Njezino je lice imalo nov izraz, a cijela njezina pojava pokazivala je promje-nu. Zanimalo ih je da vide Isusa. “Oni iziđoše iz grada i dođoše k njemu.”

Dok je još sjedio kraj zdenca, Isus je gledao žitna polja koja su se ši-rila pred Njim, čije je nježno zelenilo milovala zlatna sunčana svjetlost. Pokazujući svojim učenicima ovaj prizor, poslužio se njime kao simbolom. “Zar vi ne kažete: ‘Još četiri mjeseca pa će doći žetva?’ Evo, velim vam: podignite svoje oči te promotrite njive kako su dovoljno bijele za žetvu!” Dok je govorio, promatrao je skupine ljudi koje su pristizale na zdenac. Bilo je još četiri mjeseca do žetve, ali ovdje je žetva za žeteoce sazrela.

“Žetelac”, rekao je On, “prima plaću i skuplja rod za život vječni, da se zajedno raduju sijač i žetelac. Ovdje se obistinjuje poslovica: ‘Jedan je sijač, drugi je žetelac.’” Ovdje je Krist istaknuo svetu službu koju su dužni činiti Bogu oni koji prime evanđelje. Oni moraju biti Njegova živa oruđa. On traži njihovu pojedinačnu službu. Bilo da sijemo ili žanjemo, mi radi-mo za Boga. Jedan baca sjeme, drugi skuplja rod; ali sijač i žetelac primaju plaću. Oni se zajednički raduju nagradi za svoj trud.

Isus je rekao učenicima: “Ja vas poslah da žanjete ono oko čega se ni-ste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste ušli u plod njihova truda.” Spasitelj je ovdje unaprijed vidio veliku žetvu na dan Duhova. Učenici to nisu smjeli smatrati kao dostignuće vlastitih napora. Oni su ušli u rad drugih ljudi. Po-čevši od Adamova pada Krist je povjeravao sjeme Riječi svojim izabranim slugama, da bi bilo posijano u ljudska srca. Jedno nevidljivo oruđe, jedna svemoćna sila, radila je tiho ali djelotvorno da stvori žetvu. Rosa, kiša i

Čežnja vjekova

192

137

sunčeva svjetlost Božje milosti dane su da osvježavaju i hrane sjeme istine. Krist će zaliti sjeme svojom krvlju. Njegovi učenici imali su tu prednost da budu Božji suradnici. Oni su bili suradnici s Kristom i svetim ljudima od starine. Izlijevanjem Svetoga Duha na dan Pedesetnice obratit će se tisuće u jednom danu. To je bio uspjeh Kristova sijanja, žetva Njegova rada.

Riječima izgovorenim ženi kraj zdenca, posijano je dobro sjeme, i žetva je vrlo brzo prispjela. Samarijanci su došli, slušali Isusa i uzvjerova-li Ga. Okupivši se oko Njega na zdencu, obasuli su Ga pitanjima i žudno primali Njegova objašnjenja o onome što im je bilo nejasno. Dok su slu-šali, njihova zbunjenost počela je nestajati. Bili su slični narodu u velikom mraku, koji je pošao za iznenadnim zračkom svjetlosti dok nije našao dan. Ali nije im bio dovoljan ovaj kratak razgovor. Željeli su čuti više i pozvati svoje prijatelje da i oni slušaju ovog divnog Učitelja. Pozvali su Ga u svoj grad, i molili Ga da ostane s njima. Dva dana boravio je u Samariji i još ih je više povjerovalo u Njega.

Farizeji su prezirali Isusovu jednostavnost. Prelazili su preko Njego-vih čuda kao da nisu postojala i zahtijevali znak da je On Božji Sin. Među-tim, Samarijanci nisu tražili nikakav znak i Isus nije učinio nijedno čudo među njima, osim što je otkrio tajnu života žene na zdencu. Ipak, mnogi su Ga primili. U svojoj radosti rekli su ženi: “Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.”

Samarijanci su vjerovali da Mesija treba doći kao Otkupitelj ne samo Hebreja već i cijelog svijeta. Sveti Duh je pretkazao preko Mojsija da će On biti prorok poslan od Boga. Preko Jakova objavljeno je da će se Njemu poko-ravati narodi, a preko Abrahama da će u Njemu biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji. Na ovim je tekstovima iz Svetog pisma narod Samarije zasnivao svoju vjeru u Mesiju. Činjenica da su Hebreji pogrešno tumačili kasnije pro-roke, pripisujući prvom Kristovom dolasku slavu drugog dolaska, navelo je Samarijance da odbace sve svete spise, osim onih koji su dani preko Mojsija. Međutim, pošto je Spasitelj odbacio ovo pogrešno tumačenje, mnogi su pri-hvatili kasnija proročanstva i riječi samoga Krista o Božjem kraljevstvu.

Isus je počeo rušiti zid koji je razdvajao Hebreje i neznabošce i propo-vijedati spasenje svijetu. Iako je bio Hebrejin, slobodno se miješao sa Sa-marijancima, zanemarujući farizejske običaje u svom narodu. Unatoč nji-hovim predrasudama, prihvatio je gostoprimstvo ovog prezrenog naroda.


193

138

Spavao je pod njihovim krovovima, jeo je s njima za njihovim stolovima, služio se hranom koju su pripremale i služile njihove ruke, učio je na njiho-vim ulicama i postupao s njima s velikom ljubaznošću i dobrotom.

U jeruzalemskom Hramu nizak zid odvajao je predvorje od svih osta-lih dijelova svetoga zdanja. Na ovom zidu bili su natpisi na raznim jezi-cima, koji su upozoravali da je samo Hebrejima i nikome više dopušteno prijeći ovu granicu. Ako bi se koji neznabožac usudio ući u unutarnjost Hrama, on bi ga oskvrnuo i taj prijestup platio životom. Međutim, Isus, osnivač Hrama i njegove službe, privlačio je neznabošce k sebi vezama ljudske sućuti, dok im je Njegova božanska milost donijela spasenje koje su Hebreji odbacili.

Isusov boravak u Samariji bio je smišljen da bude blagoslov za Njego-ve učenike, koji su još bili pod utjecajem hebrejskog fanatizma. Smatrali su da privrženost vlastitom narodu zahtijeva od njih gajenje neprijateljstva pre-ma Samarijancima. Čudili su se Isusovom ponašanju. Nisu mogli ne slijediti Njegov primjer i za ova dva dana u Samariji vjernost prema Njemu obuzda-vala je njihove predrasude; ali ipak, u srcu se nisu pomirili. Sporo su učili da njihovo omalovažavanje i mržnja moraju ustupiti mjesto samilosti i sućuti. Ali nakon Gospodnjeg uzašašća, Njegove su im se pouke vratile s novim značenjem. Nakon izlijevanja Svetog Duha sjećali su se Spasiteljeva pogle-da, Njegovih riječi, poštovanja i nježnosti u držanju prema ovim prezrenim strancima. Kad je otišao u Samariju da propovijeda, Petar je unosio isti duh u svoj rad. Kad je Ivan pozvan u Efez i Smirnu, sjećao se iskustva kod Sikara i bio zahvalan božanskom Učitelju, koji im je, gledajući unaprijed poteškoće s kojima će se morati sresti, pomogao svojim osobnim primjerom.

Spasitelj nastavlja isti rad kad ženi iz Samarije nudi vodu života. Oni koji se nazivaju Njegovim sljedbenicima možda preziru i izbjegavaju od-bačene, ali nikakve okolnosti povezane s rođenjem ili nacionalnom pripad-nošću, nikakvi uvjeti života, ne mogu od ljudi odvratiti Njegovu ljubav. Svakoj duši, ma koliko bila grješna, Isus kaže: Ako tražiš od mene, ja ću ti dati živu vodu.

Poziv evanđelja ne smije se ograničiti i iznositi samo izabranima, koji će nam, kako smatramo, učiniti čast ako ga prihvate. Vijest treba pružiti svima. Gdje god su srca otvorena da prihvate istinu, Krist ih je spreman poučavati. On im otkriva Oca i službu koju prihvaća Onaj što čita srca.

Čežnja vjekova

194

139

Za takve On ne upotrebljava nikakve poučne priče. Njima, kao i ženi kraj zdenca, kaže: “To sam ja koji govorim s tobom.”

Kad je sjeo da se odmori kod Jakovljeva zdenca, Isus je dolazio iz Ju-deje, u kojoj je Njegov rad imao malo ploda. Odbacili su Ga svećenici i ra-bini, pa čak i ljudi koji su tvrdili da su Njegovi učenici nisu uspjeli shvatiti Njegov božanski karakter. Bio je malaksao i umoran, a ipak nije zanemario priliku da progovori ženi koja je bila tuđinka, odvojena od Izraela i živjela u otvorenom grijehu.

Spasitelj nije čekao da se okupi mnoštvo. Svoje pouke često je ot-počinjao za nekolicinu ljudi okupljenih oko sebe, ali prolaznici, jedan po jedan, zastajali su da čuju dok veliki broj nije s divljenjem i strahopošto-vanjem slušao Božje riječi preko Učitelja poslanog s Neba. Djelatnik za Krista ne treba misliti da ne može istom ozbiljnošću govoriti nekolici slu-šatelja kao i većem skupu. Može biti da je tu prisutan samo jedan koji slu-ša vijest, ali tko može reći koliko će dalekosežan biti njezin utjecaj? Čak i Njegovim učenicima činilo se nevažnim da Spasitelj svoje vrijeme posveti Samarijanki. Međutim, On je ozbiljnije i rječitije razgovarao s njom nego s kraljevima, velikodostojnicima i velikosvećenicima. Pouke što ih je dao ovoj ženi ponavljaju se do najudaljenijih krajeva Zemlje.

Čim je našla Spasitelja, Samarijanka je dovela druge k Njemu. Doka-zala je da je puno uspješniji misionar od Njegovih učenika. Učenici nisu vidjeli u Samariji ništa što bi im pokazalo da je to polje koje obećava. Nji-hove misli bile su usmjerene na veliko djelo koje treba izvršiti u budućno-sti. Nisu vidjeli da se upravo oko njih nalazi žetva koju treba sabrati. Ali preko žene koju su prezirali, sav je grad doveden da sluša Spasitelja. Ona je odmah odnijela svjetlost svojim sunarodnjacima.

Ova žena predstavlja kako djeluje stvarna vjera u Krista. Svaki pra-vi učenik rađa se u Božje kraljevstvo kao misionar. Onaj koji pije vode, postaje izvorom života. Primatelj postaje onaj koji daje. Kristova milost u duši je kao vrelo u pustinji, koje izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti željnim da piju vode života.


195

140

“Ako ne vidite čudesne znakove”


Galilejci koji su se vraćali s Pashe donijeli su izvještaj o Isusovim ču-desnim djelima. Sud koji su nad Njegovim djelima izrekli velikodostojni-ci u Jeruzalemu otvorio Mu je put u Galileju. Mnogi su se ljudi tužili zbog zlouporabe Hrama, gramzivosti i drskosti svećenika. Nadali su se da je ovaj Čovjek koji je poglavare nagnao u bijeg možda očekivani Osloboditelj. Sad su doprle do njih vijesti koje su, čini se, potvrđivale njihova najsvjetlija iščekivanja. Pronosio se glas da je prorok proglasio sebe Mesijom.

Međutim, narod iz Nazareta nije vjerovao u Njega. Zbog toga Isus nije posjetio Nazaret na svom putu u Kanu. Spasitelj je svojim učenicima izjavio da prorok nema časti na svojoj postojbini. Ljudi procjenjuju karak-ter prema onome koliko mogu razumjeti. Uskogrudi i svjetovni ljudi sudili su o Kristu prema Njegovom skromnom podrijetlu, prema Njegovoj skro-mnoj odjeći i svakodnevnom napornom radu. Nisu mogli procijeniti čisto-ću tog duha na kome nije bila nijedna mrlja grijeha.

Vijesti o Kristovom povratku u Kanu ubrzo su se pronijele po cijeloj Galileji, donoseći nadu patnicima i nevoljnicima. U Kafarnaumu su vijesti privukle pozornost jednog hebrejskog plemića koji je bio u kraljevoj služ-bi. Sin ovog dužnosnika bolovao je od bolesti koja je, čini se, bila neizlječi-va. Liječnici su ga ostavili da umre, ali kad je otac doznao za Isusa, odlučio je potražiti pomoć od Njega. Dijete je bilo vrlo iscrpljeno i strahovalo se da neće ostati živo do njegovog povratka; ipak plemić je osjećao da osobno

197

196

20

141

treba obrazložiti slučaj. Nadao se da će očeve molbe probuditi sažaljenje velikog Liječnika.

Stigavši u Kanu, zatekao je Isusa okružena mnoštvom. Sa srcem pu-nim strepnje probio se do Spasitelja. Njegova se vjera pokolebala kad je vidio samo jednostavno odjevena čovjeka, prašnjava i umorna od puta. Po-sumnjao je da ova Osoba može učiniti ono za što ju je došao moliti; ipak zadobivši priliku da razgovara s Isusom rekao Mu je zašto je došao i za-molio Ga da pođe s njim u njegov dom. Međutim, njegova je žalost Isusu već bila poznata. Prije no što je službenik napustio svoj dom, Spasitelj je vidio njegovu nevolju.

Ali On je isto tako znao da je otac u svom umu uvjetovao svoje vje-rovanje u Njega. Ako ne ispuni njegovu molbu, on Ga neće prihvatiti kao Mesiju. Dok je službenik čekao mučen neizvjesnošću, Isus je rekao: “Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.”

I kraj svih dokaza da je Isus bio Krist, molitelj je odlučio svoju vje-ru u Njega uvjetovati ispunjenjem svog zahtjeva. Spasitelj je suprotstavio ovo sumnjičavo nevjerstvo jednostavnoj vjeri Samarijanaca koji nisu tra-žili nikakvo čudo ili znak. Njegova riječ, vječno prisutni dokaz Njegova Božanstva, imala je uvjerljivu moć koja je doprla do njihovih srca. Krista je boljelo što će Njegov narod, kome su povjerena sveta proročanstva, pre-čuti Božji glas koji im govori preko Njegova Sina.

Ipak, plemić je imao određeni stupanj vjere, jer je došao zatražiti ono što mu se činilo najdragocjenijim od svih blagoslova. Ali Isus je za njega imao veći dar. Želio je ne samo iscijeliti dijete, već službenika i njegov dom učiniti sudionicima u blagoslovima spasenja i upaliti svjetlost u Ka-farnaumu, koji je trebao vrlo brzo postati poljem Njegova rada. Međutim, prije no što bi poželio Kristovu milost, plemić mora razumjeti svoju potre-bu. Ovaj dvorski čovjek predstavljao je mnoge u svom narodu. Oni su bili zainteresirani za Isusa iz sebičnih pobuda. Nadali su se da će dobiti neku posebnu korist Njegovom silom i svoju su vjeru vezali za dobivanje ove privremene pomoći, a nisu poznavali svoju duhovnu bolest i nisu vidjeli svoju potrebu za božanskom milošću.

Kao bljesak svjetlosti, Spasiteljeve riječi upućene plemiću razotkrile su njegovo srce. Uvidio je da je iz sebičnih pobuda tražio Isusa. Njegova kolebljiva vjera pojavila se pred njim u svom pravom karakteru. S du-

Ako ne vidite čudesne znakove

198

142

bokom boli shvatio je da bi njegova sumnja mogla njegovog sina stajati života. Znao je da se nalazi u nazočnosti Onoga koji može čitati misli i kome je sve moguće. U dubokoj duševnoj patnji uzviknuo je ponizno mo-leći: “Gospodine... siđi prije nego mi umre dijete!” Njegova vjera čvrsto se uhvatila za Krista, kao što je to učinio i Jakov kad je, boreći se s Anđelom, uzviknuo: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” (Postanak 32,27)

Kao i Jakov, on je nadvladao. Spasitelj se ne može udaljiti od duše koja se iznoseći svoju veliku potrebu čvrsto drži Njega. “Idi,” rekao je On, “ tvoj je sin živ.” Plemić je s mirom i radošću koju nikada prije nije pozna-vao otišao od Spasitelja. Ne samo što je vjerovao da će njegov sin ozdravi-ti, već je s čvrstim povjerenjem uzvjerovao u Krista kao svog Otkupitelja.

Istog časa oni koji su u domu u Kafarnaumu bdjeli kraj djeteta koje je umiralo primijetili su iznenadnu i tajanstvenu promjenu. Sjenka smrti podignuta je s lica patnika. Grozničavost je zamijenilo nježno rumenilo zdravlja koje se vraćalo. Usahle su oči zasjale razboritošću i snaga se opet vratila u slabo, iscrpljeno tijelo. Na djetetu se više nisu zamjećivali nika-kvi znaci bolesti. Njegovo goruće tijelo postalo je opušteno i vlažno i on je utonuo u miran san. Groznica ga je napustila usred najveće vreline dana. Obitelj je bila ushićena i nastala je velika radost.

Kana nije bila tako daleko od Kafarnauma da se dužnosnik nije mogao vratiti kući te večeri nakon svog razgovora s Isusom; ali on se nije žurio na svom putu k domu. Tek je sljedećeg jutra stigao u Kafarnaum. Kakav je to dolazak bio! Kad je pošao tražiti Isusa, njegovo je srce bilo prepuno tuge. Sunčev sjaj činio mu se okrutnim, a pjesme ptica ismjehivanjem. Kako su sasvim drukčiji sad njegovi osjećaji! Cijela priroda kao da ima novi izgled. On gleda novim očima. Dok putuje u tiho i rano jutro, kao da cijela priro-da hvali Boga zajedno s njim. Dok je još na određenoj udaljenosti od svog doma, sluge mu izlaze u susret, u želji da otklone strepnju koju, u to su bili sigurni, on mora osjećati. On nije bio iznenađen vijestima što su mu ih do-nijeli, ali s dubokim zanimanjem koje oni nisu mogli razumjeti upitao je u koji je čas djetetu bilo bolje. Odgovorili su: “Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica.” Istog trenutka kad se očeva vjera uhvatila za sigurno obećanje “Tvoj je sin živ”, božanska je ljubav dotakla dijete što je umiralo.

Otac je požurio pozdraviti svog sina. Prigrlio ga je na svoje srce kao onoga koji je vraćen iz mrtvih i bez prestanka je zahvaljivao Bogu za ovo čudesno ozdravljenje.

Čežnja vjekova

200

199

143

Plemić je čeznuo da dozna više o Kristu. Kad je kasnije čuo Njegovo učenje, on i svi njegovi ukućani postali su Isusovi učenici. Njihova nesre-ća bila je blagoslovljena obraćenjem cijele obitelji. Vijesti o čudu širile su se; i u Kafarnaumu, u kome je Krist učinio toliko moćnih djela, bio Mu je pripremljen put za osobnu službu.

Onaj koji je blagoslovio plemića u Kafarnaumu isto toliko čezne da blagoslovi i nas. Međutim, kao i ucvijeljeni otac, mi često tražimo Isusa u želji za nekim zemaljskim dobrom, i tek nakon uslišenja našeg zahtjeva polažemo povjerenje u Njegovu ljubav. Spasitelj nam želi dati veći blago-slov no što tražimo, odgađajući odgovor na naše traženje da bi nam poka-zao zlo naših srca i našu duboku potrebu za Njegovom milošću. On želi da odbacimo sebičnost, što će nas navesti da Ga potražimo. Priznavanjem svoje bespomoćnosti i prijeke potrebe, trebamo se potpuno povjeriti Nje-govoj ljubavi.

Plemić je želio vidjeti ispunjenje svoje molitve prije no što bi povje-rovao, ali morao je prihvatiti Isusovu riječ da je njegova molba uslišana i da mu je poklonjen blagoslov. Mi također trebamo naučiti ovu pouku. Ne trebamo vjerovati zato što vidimo ili osjećamo da nas Bog čuje. Mi se mo-ramo uzdati u Njegova obećanja. Kad Mu pristupimo u vjeri, svaka molba ulazi u Božje srce. Kad tražimo Njegov blagoslov, trebamo vjerovati da ga primamo i zahvaliti se što smo ga primili. Tada trebamo prihvatiti svoje dužnosti, uvjereni da ćemo blagoslov primiti kad nam bude najpotrebniji. Kad naučimo tako činiti, znat ćemo da su naše molitve uslišane. Bog će “učiniti neograničeno više”, “prema bogatstvu svoje slave” i “djelotvorno-sti silne moći njegove”. (Efežanima 3,20.16; 1,19)

Ako ne vidite čudesne znakove

144

Bethesda i Veliko vijeće

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 5.

“U Jeruzalemu, kod Ovčjih vrata, nalazi se ribnjak koji se hebrejski zove Bethesda. Ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih, sli-jepih, hromih i uzetih: čekali su da izbije voda.”

U određeno bi se vrijeme vode u ovom ribnjaku zamutile, a postojalo je javno vjerovanje da je to bilo djelovanje nadnaravne sile pa će onaj koji uđe u vodu pošto se voda zamuti ozdravit bio bolestan od ma kakve bolesti. Stotine su bolesnika posjećivale ovo mjesto, ali kad se voda zamutila, gu-žva je bila tako velika da je masa žureći naprijed gazila slabije ljude, žene i djecu. Mnogi se nisu mogli ni približiti ribnjaku. Drugi, koji su uspjeli prići bliže umirali su na njegovom rubu. Oko ovog mjesta bili su podignu-ti zakloni koji su štitili bolesnike od pripeke preko dana i hladnoće preko noći. Bilo je i nekih koji su provodili noći pod ovim trijemovima, puzeći do ruba bazena iz dana u dan, uzaludno se nadajući ozdravljenju.

Isus se opet nalazio u Jeruzalemu. Dok je hodao sam, moglo se vidjeti da razmišlja i da se moli. Došao je do ribnjaka. Vidio je nesretne bolesnike kako čekaju ono što im je — kako su smatrali — bila jedina mogućnost za ozdravljenje. Želio je pokazati svoju iscjeliteljsku snagu i svakog bolesni-ka učiniti zdravim. Ali, bio je subotnji dan. Mnoštvo je odlazilo u Hram na bogoslužje, pa je znao da bi takvo djelo ozdravljenja potaknulo predrasude Hebreja i prerano zaustavilo Njegov rad.

Međutim, Spasitelj je ugledao prizor krajnje bijede. Bio je tu čovjek hrom i bespomoćan već trideset i osam godina. Njegova je bolest u velikoj

202

201

21

145

mjeri bila rezultat njegovog grijeha i na nju se gledalo kao na Božju ka-znu. Sam i bez prijatelja, osjećajući se isključenim iz Božje milosti, ovaj bolesnik je proveo duge godine u patnji. U vrijeme kad se očekivalo da će se voda zamutiti, oni koji su se sažalili na njegovu bespomoćnost donijeli bi ga do trijemova. Međutim, u presudnom trenutku nije imao nikoga da mu pomogne. Vidio je uzburkanost vode, ali nikada nije mogao doći bliže od ruba bazena. Drugi, jači, uronili bi prije njega. Nije se mogao uspješno boriti sa sebičnom gomilom koja se jagmila za prvenstvo. Njegovi ustrajni napori prema jedinom cilju, njegova briga i stalno razočaranje brzo su is-crpljivali ostatak njegove snage.

Bolestan čovjek ležao je na svom ležaju i s vremena na vrijeme podi-zao glavu da promotri bazen, kad se jedno nježno lice puno sućuti nagnulo nad njim, a riječi: “Želiš li ozdraviti?” privukle njegovu pozornost. Nada je osvijetlila njegovo srce. Osjećao je da će na neki način dobiti pomoć. Me-đutim, radost ohrabrenja uskoro je iščezla. Sjetio se koliko je puta poku-šavao stići do bazena i kako sad već ima malo nade da će preživjeti dok se voda bude ponovno zamutila. Umorno se okrenuo i rekao: “Gospodine... nemam nikoga da me spusti u ribnjak kad se pokrene voda, a dok ja dođem, drugi siđe prije mene.”

Isus nije tražio od ovog paćenika da pokaže vjeru u Njega. Jednostav-no je kazao: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.” Međutim, vjera ovog čovjeka uhvatila se za tu riječ. Svaki živac i mišić ustreptao je novim živo-tom, a zdravlje je pokrenulo njegove hrome udove. Bez dvojbe je pokrenuo svoju volju da posluša Kristovu naredbu i svi njegovi mišići odgovorili su njegovoj volji. Skočivši na noge, utvrdio je da je postao čovjek pun snage.

Isus mu nije dao nikakvo obećanje o božanskoj pomoći. Čovjek je mo-gao zastati, posumnjati i tako izgubiti svoju jedinu priliku za ozdravljenje. Međutim, vjerovao je Kristovoj riječi i, postupajući po njoj, dobio snagu.

Istom vjerom i mi možemo primiti duhovno iscjeljenje. Zbog grijeha odvojili smo se od života u Bogu. Naše su duše bolesne i oduzete. Sami ne možemo živjeti svetim životom više no što je nemoćan čovjek mogao hodati. Postoje mnogi koji shvaćaju svoju bespomoćnost i čeznu za takvim duhovnim životom koji će ih dovesti u sklad s Bogom; uzalud se trude da ga postignu. U očajanju oni viču: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izba-viti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Neka ovi ljudi bez


203

146

nade koji se bore pogledaju gore! Spasitelj se nadvija nad one koje je isku-pio svojom krvlju, govoreći s neizrecivom nježnošću i sažaljenjem: “Želiš li ozdraviti?” On vas poziva da ustanete zdravi i spokojni. Ne čekajte da osjetite kako ste ozdravili. Vjerujte Njegovoj riječi i ona će se ispuniti! Sta-vite svoju volju na Kristovu stranu! Odlučite Mu služiti, i djelovanjem po Njegovoj riječi primit ćete snagu. Kakva god može biti loša navika i velika strast koja je dugim popuštanjem vezala i dušu i tijelo, Krist je može odri-ješiti. On čezne da to učini. On će dati život duši koja je mrtva “zbog svo-jih prekršaja”. (Efežanima 2,1) On će osloboditi roba kojega drže slabosti, nesreće i lanci grijeha.

Oduzeti se čovjek nakon izlječenja sagnuo da podigne svoj ležaj, za-pravo samo jednu prostirku i pokrivač, a kad se uspravio s osjećajem us-hita, tražio je oko sebe svog Osloboditelja, ali Isus je iščezao u mnoštvu. Čovjek se bojao da Ga neće prepoznati ako Ga bude ponovno vidio. Dok je žurio svojim putem, čvrstim, slobodnim korakom, hvaleći Boga i radujući se svojoj novoj snazi, sreo je neke farizeje i odmah im ispričao o svom iz-lječenju. Bio je iznenađen hladnoćom kojom su slušali njegovo izlaganje.

Namrgođeni, prekinuli su ga pitanjem zašto svoj ležaj nosi u subot-nji dan. Strogo su ga podsjetili da nije po Zakonu nositi terete u Gospod-nji dan. U svojoj radosti čovjek je zaboravio da je bila subota, pa ipak nije osjećao nikakvu osudu, jer je poslušao naredbu Onoga koji je imao takvu silu od Boga. Hrabro je odgovorio: “Onaj koji me ozdravi reče mi: Uzmi svoju postelju i hodaj!” Pitali su ga tko je to učinio, ali on nije mogao odgo-voriti. Ovi poglavari znali su dobro da se samo jedan pokazao sposobnim da učini ovo čudo; ali željeli su pravi dokaz da je to bio Isus, da bi Ga mo-gli optužiti kao prekršitelja subote. Po njihovom rasuđivanju, On ne samo što je prekršio Zakon time što je iscijelio bolesnog čovjeka u subotu već je učinio svetogrđe naloživši mu da ponese svoj ležaj.

Hebreji su tako izopačili Zakon da su od njega načinili ropski jaram. Njihovi besmisleni zahtjevi postali su poslovični među drugim narodima. Naročito je subota bila ograđena svakovrsnim besmislenim ograničenjima. Nije im bila radost, svetinja Gospodinu i slavna. Književnici i farizeji na-činili su od subotnjeg svetkovanja nepodnošljiv teret. Hebrejinu nije bilo dopušteno potpaliti vatru, pa čak ni zapaliti svijeću subotom. Prema tome narod je ovisio o neznabošcima za mnoge usluge koje su njihova pravi-

Čežnja vjekova

204

147

la zabranjivala da ih sami učine. Nisu razmišljali, ako su ta djela grješna, kako su i oni koji zapošljavaju druge da im što urade isto toliko krivi kao da su sami izvršili taj rad. Smatrali su da je spasenje ograničeno na Hebreje i da stanje svih drugih, budući da je već beznadno, ne može biti gore. Me-đutim, Bog nije dao nijednu zapovijed koju ne bi mogli poslušati svi. Nje-govi zakoni ne odobravaju nerazumna ili sebična ograničenja.

U Hramu Isus je sreo čovjeka kojega je izliječio. Došao je prinijeti žrtvu za grijeh a i zahvalnicu za veliku milost koju je primio. Našavši ga među vjernicima Isus mu se otkrio riječima opomene: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!”

Iscijeljeni je čovjek bio presretan kad je sreo svog Osloboditelja. Ne znajući za neprijateljstvo prema Isusu, rekao je farizejima koji su ga ispi-tivali da je to Taj koji ga je iscijelio. “Židovi staviše pred sud Isusa zbog toga što je to učinio u subotu.”

Isus je bio izveden pred Veliko vijeće da odgovara na optužbu zbog kršenja subote. Da su Hebreji u to vrijeme bili nezavisan narod, takva bi optužba poslužila njihovoj nakani da Ga ubiju. To je sprečavala njihova pokorenost Rimljanima. Hebreji nisu imali pravo osuditi na smrtnu kaznu, a optužbe iznijete protiv Krista ne bi imale značenja na rimskom sudu. Me-đutim, bilo je i drugih ciljeva koje su namjeravali postići. Unatoč njihovim naporima da spriječe Njegovo djelo, Krist je stekao, čak i u Jeruzalemu, veći utjecaj u narodu no što su ga oni imali. Mnoštvo koje se nije zanimalo za pridike rabina bilo je privučeno Njegovim učenjem. Mogli su razumje-ti Njegove riječi, i njihova su srca bila zagrijana i utješena. Govorio je o Bogu ne kao o osvetoljubivom sucu, već kao o nježnom Ocu, otkrivajući Božji lik onako kako se ogledao u Njemu samom. Njegove su riječi bile kao melem za ranjenu dušu. Kako svojim riječima tako i svojim djelima milosrđa lomio je surovu moć starih tradicija i ljudskih zapovijedi i iznosio Božju ljubav u njezinoj neiscrpnoj punoći.

U jednom od najranijih proročanstava o Kristu zapisano je: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada — kome će se narodi pokoriti.” (Postanak 49,10) Narod se skupljao oko Krista. Srcem punim naklonosti mnoštvo je radije prihvatilo pouke o ljubavi i dobroj volji nego stroge obrede koje su zahtijevali svećenici. Da se svećenici i rabini nisu suprotstavili, Njegovo


205

148

bi učenje izvršilo takvu reformu kakvu ovaj svijet nikada nije doživio. Ali, da bi održali svoju moć, ove su vođe odlučile slomiti Isusov utjecaj. Nje-govo izvođenje pred Veliko vijeće i javna osuda Njegova učenja pomoći će im da to postignu; jer narod je još gajio veliko poštovanje prema svojim vjerskim vođama. Ako je tko imao smjelosti da osudi rabinske zahtjeve ili pokuša olakšati teret koji su natovarili narodu, smatrali su ga krivim ne samo zbog bogohuljenja već i izdaje. Na ovoj osnovi rabini su se nadali da će izazvati sumnju u Krista. Oni su Ga predstavili kao Onoga koji pokuša-va oboriti utvrđene običaje, i na taj način izazvati podvojenost u narodu i pripremiti put za potpuno podjarmljivanje od strane Rimljana.

Međutim, planovi što su ih rabini tako revno pokušavali provesti u djelo imali su svoje podrijetlo na jednom drugom savjetu, a ne na Velikom vijeću. Budući da Sotona nije uspio savladati Krista u pustinji, ujedinio je svoje snage da bi Mu se odupro u Njegovoj službi i, ako je moguće, spriječio Njegov rad. Ono što nije mogao izvršiti neposrednim osobnim naporom, odlučio je postići lukavstvom. Čim se povukao nakon sukoba u pustinji, odmah je na savjetu sa svojim zavjerenicima anđelima usavr-šio planove za daljnje zasljepljivanje umova hebrejskog naroda tako da ne prepozna svog Otkupitelja. Isplanirao je da u vjerskom svijetu radi preko svojih ljudskih oruđa ispunjavajući ih svojim neprijateljstvom prema Po-borniku istine. On će ih navesti da odbace Krista i što više zagorčaju Nje-gov život, nadajući se da će Ga obeshrabriti u Njegovom poslanju. Vođe u Izraelu postale su Sotonina sredstva u borbi protiv Spasitelja.

Isus je došao da “uveliča i proslavi Zakon svoj”, On nije umanjio nje-govu uzvišenost, već ju je uzdigao. Pismo kaže: “Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.” (Izaija 42,21.4) Došao je osloboditi subotu od teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom.

Iz ovog razloga On je izabrao subotu da izvrši djelo ozdravljenja u Bethesdi. Mogao je izliječiti bolesnog čovjeka i u neki drugi dan tjedna, ili ga je mogao izliječiti a da mu ne naloži da ponese svoj ležaj. Ali, to Mu ne bi dalo priliku koju je želio. U osnovi svakog djela u Kristovom životu na Zemlji nalazila se neka mudra namjera. Sve što je činio bilo je važno samo po sebi i po svojoj poučnosti. Među nesretnicima u ribnjaku izabrao je naj-teži slučaj na kome je iskazao svoju iscjeljujuću silu i naredio čovjeku da ponese svoj ležaj kroz grad i tako objavi veliko djelo učinjeno nad njim.

Čežnja vjekova

206

149

Ovo će pokrenuti pitanje što je zakonito činiti subotom i otvoriti Isusu put da optuži hebrejska ograničenja u pogledu na Gospodnji dan i objavi da je njihova predaja ništavna.

Isus im je objasnio da je djelo izlječenja bolesnih u skladu sa zakonom o suboti. Ono je bilo u skladu s radom Božjih anđela koji neprekidno sila-ze i penju se između Neba i Zemlje služeći čovječanstvu koje pati. “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” Svi su dani Božji, u kojima se trebaju provesti u djelo Njegovi planovi za ljudski rod. Ako je hebrejsko tumače-nje Zakona bilo pravilno, tada griješi i Jahve, čije djelo oživljuje i održava svako biće otkako je postavio temelje Zemlji; tada On, koji je objavio da je Njegovo djelo dobro i koji je ustanovio subotu kao spomen na dovršenje djela, mora završiti svoj rad i zaustaviti neprekidan hod svemira.

Treba li Bog zabraniti Suncu da vrši svoju dužnost subotom, da uskra-ti svoje tople zrake da zagrijavaju Zemlju i hrane biljke koje rastu? Mora li sustav svjetova mirovati tijekom tog svetog dana? Treba li On narediti potocima da ne zalijevaju polja i šume i naložiti morskim valovima da ne stvaraju svoje neprekidne oseke i plime? Mora li pšenica i kukuruz prestati rasti, a zarudjeli grozd zaustaviti rumenilo svoje zrelosti? Mora li drveće i cvijeće prestati pupati i cvasti subotom?

U tom slučaju ljudi ne bi dobili plodove zemlje i blagoslove koji ži-vot čine poželjnim. Priroda mora nastaviti svoj nepromjenjiv tijek. Bog ne može ni za trenutak zadržati svoju ruku, jer bi čovjek klonuo i umro. Tog dana i čovjek mora raditi. Životnim se potrebama mora odgovoriti, bolesni se moraju njegovati, oskudica se siromašnih mora ublažiti. Neće ostati bez krivice onaj tko u subotu zanemari pomoći u nevolji. Božji sveti odmor načinjen je za čovjeka i djela milosrđa su u savršenom skladu s njezinim ciljem. Bog ne želi da Njegova stvorenja ijedan čas podnose bol koja se može otkloniti subotom ili u bilo koji drugi dan.

Iskanja od Boga su čak veća subotom nego ostalih dana. Njegov na-rod u to vrijeme napušta svoj uobičajeni rad i provodi vrijeme u razmišlja-nju i bogoslužju. Oni traže od Njega mnogo više pomoći nego drugih dana. Traže Njegovu posebnu pažnju. Ponizno i uporno traže Njegove posebne blagoslove. Bog ne čeka da subota prođe pa da tek onda ispuni ove molbe. Nebeski rad nikada ne prestaje, te se i ljudi ne trebaju nikada odmarati od dobrih djela. Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada.


207

150

Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad ko-jim zarađujemo za život mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovoljstva ili u našu korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao se u subotu i blagoslovio je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djeli-ma. Kristovo izlječenje bolesnog bilo je u savršenom skladu sa Zakonom. Ono je odalo počast suboti. Krist je istaknuo svoja jednaka prava s Bogom u radu koji je bio isto tako svet i koji je imao isti karakter kao rad Njego-vog Oca na Nebu. Međutim, farizeji su se još više razjarili. Prema njiho-vom razumijevanju, On ne samo što je prekršio Zakon, već je time što je Boga nazvao “Ocem svojim” proglasio sebe jednakim Bogu. (Ivan 5,18)

Sav hebrejski narod nazivao je Boga svojim Ocem, i oni se ne bi tako razgnjevili da je i Krist predstavio sebe kako stoji u istom odnosu prema Bogu. Optužili su Ga zbog bogohuljenja, pokazujući da Ga shvaćaju kao Onoga koji na to polaže pravo u najuzvišenijem smislu.

Ovi Kristovi protivnici nisu imali nikakve dokaze da se suprotstave istinama što ih je On utiskivao u njihovu svijest. Oni su mogli navoditi samo svoje običaje i predaju, a to je izgledalo slabo i beživotno u usporedbi s dokazima što ih je Isus crpio iz Božje Riječi i stalnog tijeka prirode. Da su rabini osjećali ikakvu želju da prime svjetlost, bili bi osvjedočeni da Isus govori istinu. Međutim, izbjegavali su činjenice o kojima je govorio u vezi sa subotom i pokušavali potaknuti srdžbu protiv Njega zato što je tvrdio da je jednak s Bogom. Bijes glavara nije znao za granice. Da se nisu bojali naroda, svećenici i rabini bi tog trenutka ubili Isusa. Ali, narodni osjećaji prema Njemu bili su snažni. Mnogi su u Isusu prepoznali prijatelja koji je izliječio njihove bolesti i utješio njihove tuge, pa su opravdavali Njegovo iscjeljenje bolesnika iz Bethesde. Tako su za neko vrijeme vođe bile primo-rane prigušiti svoju mržnju.

Krist je odbio optužbu o bogohuljenju. Moja je vlast, rekao je, da vr-šim ovo djelo za koje me optužujete, jer sam ja Božji Sin, jedan s Njim po prirodi, volji i cilju. U svim Njegovim djelima stvaranja i proviđenja ja su-rađujem s Bogom: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac.” Svećenici i rabini pozvali su na odgovornost Bož-jeg Sina baš zbog onog djela zbog kojeg je poslan na svijet da ga izvrši.

Čežnja vjekova

208

151

Svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i u svojoj oholosti djelovali su neovisno o Njemu. Bili su sami sebi dovoljni i nisu shvaćali potrebu za uzvišenijom mudrošću koja bi upravljala njihovim djelima. Međutim, Božji Sin, bio je podčinjen Božjoj volji i bio je ovisan o Njegovoj sili. Krist je potpuno bio oslobođen svojega “ja”, tako da nije pravio nikakve planove za sebe. Prihvatio je Božje planove određene za Njega i iz dana u dan Otac Mu je otkrivao svoje planove. I mi trebamo ovisiti o Bogu tako da naš život bude jednostavno ostvarivanje Njegove volje.

Kad se Mojsije pripremao da gradi Šator sastanka kao Božje prebiva-lište, dobio je upute da sve stvari načini prema uzoru koji mu je pokazan na brdu. Mojsije je bio pun revnosti da izvrši Božju naredbu; najdarovitiji, najvještiji ljudi bili su mu pri ruci da provedu njegove prijedloge. Ipak tre-bao je načiniti svako zvonce, svaki šipak, svaku resu, svaki rub, svaku za-vjesu, ili bilo koju posudu u Svetištu potpuno u skladu sa slikom koja mu je pokazana. Bog ga je pozvao na brdo i otkrio mu nebeske stvari. Gospodin ga je pokrio svojom slavom, da bi mogao vidjeti uzorak po kome su nači-njeni svi predmeti. Tako je Izraelu, u kome je želio načiniti svoje prebiva-lište, otkrio svoj slavni ideal karaktera. Uzor im je pokazan na brdu, kad je Zakon dan na Sinaju, i kad je Gospodin prolazeći ispred Mojsija izjavio: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.” (Izlazak 34,6,7)

Izrael je izabrao vlastiti put. On nije zidao prema modelu; ali Krist, pravi hram za Božje prebivanje, oblikovao je svaku pojedinost svog ze-maljskog života u skladu s Božjim idealom. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) Tako se naš karakter treba izgraditi za “stan Božji u Duhu”. (Efežani-ma 2,22) Moramo načiniti “sve prema uzorku” upravo Onoga koji je “trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama”. (Hebrejima 8,5; 1. Petrova 2,21)

Kristove riječi uče nas da sebe smatramo neraskidivo povezanima sa svojim nebeskim Ocem. Ma kakav bio naš položaj, mi ovisimo o Bogu koji sve sudbine drži u svojim rukama. On nam je odredio posao i obdario nas sposobnostima i sredstvima za taj posao. Dokle god se podčinjavamo Božjoj volji, i uzdamo u Njegovu silu i mudrost, bit ćemo vođeni sigurnim


209

152

stazama, da bismo ispunili svoj određeni dio u Njegovom velikom planu. Međutim, čovjek koji se uzda u svoju mudrost i silu, odvaja se od Boga. Umjesto da radi u jedinstvu s Kristom, on ispunjava ciljeve neprijatelja Boga i čovjeka.

Spasitelj je nastavio: “Što ovaj (Otac) čini, to jednako čini i Sin... Jer kao što Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, tako i Sin vraća život komu hoće.” Saduceji su smatrali da neće biti uskrsnuća tijela; ali Isus im je rekao da je jedno od najvećih djela Njegova Oca podizanje mrtvih, i da i On sam ima silu da učini isto djelo. “Dolazi čas i već je tu, kada će mr-tvaci slušati glas Sina Božjega, i koji ga budu poslušali, živjet će.” Farize-ji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Krist izjavljuje da je i sad među njima sila koja daje život mrtvima, i da će je oni vidjeti. Ista sila uskrsnuća daje život dušama koje su “mrtve zbog svojih prekršaja i grijeha”. (Efežanima 2,1) Taj duh života u Isusu Kristu, “sila njegova uskrsnuća”, oslobađa ljude “od zakona grijeha i smrti”. (Filipljanima 3,10; Rimljanima 8,2) Nadmoć zla je srušena i duša se vjerom čuva od grijeha. Onaj koji svoje srce otvara Kristovom duhu postaje dioničar u toj moćnoj sili koja će njegovo tijelo podići iz groba. Ponizni Nazarećanin potvrdio je svoje stvarno uzvišeno podrijetlo. Uzdigao se iznad ljudske prirode, odbacio je grijeh i sramotu i stao otkriven, On kome su anđeli pokazivali poštovanje, Sin Božji, jedan sa Stvoriteljem svemira. Njegovi su slušatelji bili zadivljeni. Nijedan čo-vjek nije nikada izgovarao riječi kao što su bile Njegove, niti se ponašao s takvim kraljevskim dostojanstvom. Njegovo kazivanje jasno je i jedno-stavno i potpuno objavljuje Njegovu zadaću i dužnost svijeta. “Jer otac ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla. Jer kako što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. Dao mu je i vlast da sudi, jer je Sin Čovječji.”

Svećenici i poglavari postavili su se kao suci da osude Kristov rad, ali On je izjavio da je i njihov Sudac i Sudac cijele Zemlje. Svijet je povjeren Kristu i preko Njega je dolazio svaki blagoslov od Boga palom ljudskom rodu. On je bio Otkupitelj prije kao i poslije svog utjelovljenja. U trenutku kad se pojavio grijeh, tu je bio i Spasitelj. Dao je svjetlost i život svima, i prema mjeri darovane svjetlosti svakome će biti suđeno. On koji je dao svjetlost, koji je slijedio dušu najnježnijim pozivima, težeći da je iz grijeha

Čežnja vjekova

210

153

dovede u svetost, istodobno je i Zastupnik i Sudac. Od nastanka velike bor-be na Nebu Sotona je održavao svoje djelo prijevarom, a Krist je radio na tome da objelodani njegove planove i slomi njegovu silu. On je stao nasu-prot varalici i kroz sve je vjekove čeznuo da otrgne zarobljene od njegove vlasti, On je Onaj isti koji će izreći sud svakom biću.

A Bog “dade mu vlast da i sud čini, jer je Sin Čovječji”. Zato što je okusio pravi talog ljudske bijede i iskušenja i zato što shvaća slabosti i grijehe ljudi, zato što se umjesto nas hrabro suprotstavio Sotoninim kuš-njama, i što će postupati pravedno i nježno s dušama koje su spašene Nje-govom prolivenom krvi — zbog svega ovoga Sin Čovječji je određen da sprovede sud.

Međutim, Kristovo djelo nije bilo sud, već spasenje. “Jer Bog nije po-slao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17) Pred Velikim vijećem Isus je izjavio: “... tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.” (Ivan 5,24)

Pozvavši svoje slušatelje da se ne čude, Krist je pred njima još šire ot-krio tajnu budućnosti. “Dolazi, naime, čas”, rekao je On, “kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29)

Ovu sigurnost budućeg života Izrael je tako dugo očekivao, nadaju-ći se da će je dobiti prilikom Mesijina dolaska. Jedina svjetlost koja može obasjati tamu groba sada je zasjala nad njima. Samovolja je slijepa. Isus je povrijedio predaju rabina i nije se obazirao na njihov autoritet i oni nisu htjeli vjerovati.

Vrijeme, mjesto, prilika, snaga osjećaja koja je obuzela skup, sve se ujedinilo da Kristove riječi pred Velikim vijećem učini još utjecajnijim. Najviša vjerska vlast cijelog naroda tražila je život Onoga koji je objavio sebe Obnoviteljem Izraela. Gospodar subote bio je izveden pred zemaljski sud da odgovara za kršenje zakona o suboti. Kad je tako neustrašivo objavio svoje poslanje, Njegovi suci promatrali su Ga sa zapanjenošću i bijesom; međutim, Njegovim se riječima nije moglo odgovoriti. Oni Ga nisu mogli osuditi. Poricao je pravo svećenicima i rabinima da Ga saslušavaju ili se miješaju u Njegov rad. Oni nisu dobili takvu ovlast. Njihove tvrdnje bile su


211

154

zasnovane na njihovoj oholosti i bezobzirnosti. On nije htio priznati krivicu za koju su Ga optuživali, a niti dopustiti da Ga oni poučavaju o vjeri.

Umjesto da se ispriča za djelo zbog kojeg su Ga okrivili ili da objaš-njava razlog svoga postupka, Isus se suprotstavio poglavarima i optuženi je postao tužitelj. Ukorio ih je zbog tvrdoće njihovog srca i nepoznavanja svetih spisa. Izjavio je da su oni odbacili Božju Riječ, budući da su odbaci-li Njega koga je Bog poslao. “Vi istražujte Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” (Ivan 5,39)

Svaka stranica povijesti, propisa, ili proročanstava starozavjetnih spi-sa bila je obasjana slavom Božjeg Sina. Toliko koliko je bio božanska usta-nova, cjelokupni sustav judaizma bio je jedinstveno proročanstvo Radosne vijesti. O Kristu “svjedoče svi proroci”. (Djela 10,43) Od obećanja danog Adamu, preko niza patrijaraha i Mojsijevog Zakona, nebeska veličanstve-na svjetlost učinila je jasnim tragove Otkupiteljevih stopa. Proroci su gle-dali Betlehemsku zvijezdu — Šilo (kome pripada palica vladalačka), koji treba doći, dok su se budući događaji u tajanstvenom tijeku odvijali pred njima. Kristova smrt prikazana je u svakoj žrtvi. U svakom se oblaku kâda uzdizala Njegova pravda. Svaka truba oprosne godine oglašavala je Nje-govo ime. U duboko dojmljivoj tajni Svetinje nad svetinjama nastavala je Njegova slava.

Hebreji su posjedovali svete spise i pretpostavljali da samo formal-nom spoznajom riječi imaju vječni život. Međutim, Isus je rekao: “Ni riječi njegove nemate... u vama.” Odbacujući Krista u Njegovoj Riječi, odbacili su Ga i kao ličnost. “Ali vi nećete da dođete k meni”, rekao je On, “da pri-mite život.”

Hebrejske su vođe proučavale proročka učenja o Mesijinom kraljev-stvu, ali činili su to ne iz iskrene želje da doznaju istinu, već s namjerom da pronađu dokaz koji će podržati njihove slavoljubive nade. Kad je Krist do-šao na način koji je bio suprotan njihovim očekivanjima, nisu Ga primili, a da bi opravdali sebe, pokušali su Ga prikazati kao varalicu. Kad su jednom stupili na tu stazu, Sotoni je bilo lako da jača njihovo protivljenje prema Kristu. Iste riječi koje su trebale biti primljene kao dokaz Njegova Božan-stva, bile su protumačene protiv Njega. Tako su oni Božju istinu pretvorili u laž i što im je Spasitelj neposrednije govorio o svojim djelima milosti, utoliko su bili odlučniji u odbacivanju te svjetlosti.

Čežnja vjekova

212

155

Isus je rekao: “Ja ne uzimam slave od ljudi.” On nije želio utjecaj Velikog vijeća, ni njegovo odobrenje. Od njihovog priznanja nije mogao primiti nikakvu počast. Bio je odjenut čašću i vlašću s Neba. Da je želio, anđeli bi Mu došli odati počast; Otac bi opet posvjedočio Njegovo Božan-stvo. Međutim, zbog njih samih, zbog naroda čije su vođe bili, želio je da hebrejski poglavari prepoznaju Njegov karakter i prime blagoslove koje im je donio.

“Ja sam došao u ime Oca svoga, a ipak me vi ne primate. Ako bi drugi došao u svoje ime, njega biste primili.” Isus je došao po Božjoj punomoći, noseći Njegov lik, ispunjavajući Njegovu Riječ i tražeći Njegovu slavu, a ipak Ga vođe u Izraelu nisu prihvatile; međutim, kad bi drugi došli, pri-svajajući Kristov karakter, a radeći po svojoj volji i tražeći vlastitu slavu, oni bi ih primili. A zašto? Zato što onaj koji traži vlastitu slavu privlači želju za samouzvišenjem kod drugih. Takvim pozivima Hebreji su se mo-gli odazvati. Oni bi prihvatili lažnog učitelja zato što bi laskao njihovoj gordosti odobravajući njihova mišljenja i predaju koju su gajili. Međutim, Kristovo se učenje nije podudaralo s njihovim predodžbama. Ono je bilo duhovno i zahtijevalo je žrtvovanje sebe, i zato Ga nisu primili. Oni nisu poznavali Boga i Njegov glas kroz Krista bio je glas stranca.

Ne ponavlja li se to isto i u naše doba? Zar nema mnogih, čak vjerskih vođa, čija su srca toliko otvrdnula na glas Svetoga Duha da više ne mogu prepoznati Božji glas? Zar oni ne odbacuju Božju Riječ da bi mogli održati vlastitu predaju?

“Jer, kad biste vjerovali Mojsiju”, rekao je Isus, “vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Isus je govorio preko njihovog veli-kog vođe, i oni bi Ga morali prepoznati u Kristovom učenju. Da su vjero-vali Mojsiju, vjerovali bi Njemu o kome je Mojsije pisao.

Isus je znao da su svećenici i rabini odlučili oduzeti Mu život; pa ipak On im je jasno protumačio svoju zajednicu s Ocem i svoj odnos prema svi-jetu. Vidjeli su da njihovo suprotstavljanje nije imalo nikakvog opravda-nja, a ipak nisu ugušili svoju ubilačku mržnju. Obuzeo ih je strah dok su bili svjedoci uvjerljive sile koja je pratila Njegov rad, ali oni su se oglušili na Njegove pozive, sami sebe zatvorivši u tamu.


213

156

Oni su bili potpuno neuspješni u potkopavanju Isusova autoriteta i odvraćanju poštovanja i pažnje ljudi, od kojih su mnogi vjerovali Njego-vim riječima. I sami su poglavari osjećali duboku osudu dok je On osvje-dočavao njihovu savjest o krivici; ipak ih je to još više ogorčilo protiv Nje-ga. Odlučili su Mu oduzeti život. Razaslali su glasnike po cijeloj zemlji da opominju narod protiv Isusa kao varalice. Razaslali su uhode da motre na Njega i izvješćuju o tome što govori i radi. Dragi je Spasitelj sad doista stajao pod sjenkom križa.

Čežnja vjekova

157

Ivanovo utamničenje i smrt

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 11,1-11; 14,1-11; Marku 6,17-28; Luki 7,19-28.

Ivan Krstitelj je prvi objavljivao Kristovo kraljevstvo i bio prvi u stra-danju. Sa slobode koju je imao u pustinji i iz mnoštva koje se oslanjalo na njegove riječi, našao se okružen zidovima tamničke samice. Postao je za-robljenik u Herodovoj tvrđavi. Veći dio svoje službe Ivan je proveo u po-dručju istočno od Jordana, koja je bila pod upravom Herodovom. I sam je Herod slušao Krstiteljevo propovijedanje. Raspusni je kralj drhtao sluša-jući poziv na pokajanje. “A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek... Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.” Ivan je s njim postupao dosljedno, optužujući njegovu grješnu vezu s Herodijadom, ženom njegovog brata. Herod je nemoćno pokušavao raskinuti lanac strasti koji ga je sputavao, ali ga je Herodijada još čvršće uhvatila u svoje zamke, a Krstitelju se osvetila tako što je navela Heroda da ga baci u tamnicu.

Ivanov je život bio ispunjen marljivim radom i stoga su ga sumornost zatvoreničkog života i nerad teško pritiskali. Kako je tjedan za tjednom prolazio ne donoseći nikakve promjene, u njega se polako uvlačila potište-nost i sumnja. Njegovi ga učenici nisu zaboravili. Njima je bio dopušten pristup u zatvor, tako da su mu mogli donositi vijesti o Isusovim djelima i reći kako se narod stječe k Njemu. Ali postavljali su pitanje zašto ovaj novi Učitelj, ako je Mesija, ne čini ništa što bi utjecalo na Ivanovo oslobođenje.

214

215

22

158

Kako može dopustiti da Njegov vjerni vjesnik bude lišen slobode, a mož-da i života?

Ova pitanja nisu bila beznačajna. Navodila su Ivana na sumnje koje se inače nikada ne bi pojavile. Sotona se radovao slušajući riječi ovih uče-nika i videći kako one ranjavaju dušu Gospodnjeg vjesnika. O, kako često oni koji sebe smatraju prijateljima dobrog čovjeka i koji čeznu za tim da mu pokažu svoju vjernost, postaju njegovi najopasniji neprijatelji! Kako ga često njihove riječi obeshrabruju i rastužuju umjesto da jačaju njegovu vjeru!

Kao i Spasiteljevi učenici, Ivan Krstitelj nije shvatio narav Kristova kraljevstva. Očekivao je da će Isus zauzeti Davidovo prijestolje i, kako je vrijeme prolazilo, a Spasitelj nije zahtijevao nikakvu kraljevsku vlast, Ivan je postao zbunjen i uznemiren. On je objavljivao narodu da se Izaijino pro-ročanstvo mora ispuniti da bi se pripremio put pred Gospodinom; planine se i bregovi moraju slegnuti, krivo ispraviti i neravna mjesta poravnati. Tražio je da se obore visoka mjesta ljudske oholosti i moći. Upućivao je na Mesiju kao na Onoga kome je lopata u ruci i koji će temeljito očistiti svoje gumno, koji će skupiti žito u svoje žitnice i spaliti pljevu neugasivim ognjem. Kao i prorok Ilija, u čijem duhu i sili je došao Izraelu, očekivao je da se Gospodin otkrije kao Bog koji odgovara vatrom.

U svojoj zadaći Krstitelj je postojano i neustrašivo korio nepravdu, kako u visokim tako i u niskim slojevima naroda. Usudio se kralja Heroda jasno ukoriti zbog grijeha. Svoj život nije smatrao toliko dragocjenim da ne bi mogao ispuniti određenu zadaću. I sad je iz svoje tamnice očekivao da Lav iz Judina plemena zbaci oholost ugnjetača, oslobodi siromašne i njega koji je vapio. Isus se, čini se, ograničavao na okupljanje učenika, li-ječenje i poučavanje naroda. Jeo je za stolovima carinika. Dok je svakim danom rimski jaram sve teže pritiskivao Izraela, kralj Herod i njegova zla ljubavnica provodili su svoju volju, a vika siromašnih i ojađenih uzdizala se do Neba.

Proroku iz pustinje sve se ovo činilo kao tajna koja nadilazi njegovu moć razumijevanja. Bilo je trenutaka kad su njegov duh mučila šaputanja demona, a sjenka strahovite bojazni nadvijala se nad njim. Je li moguće da se dugoočekivani Osloboditelj još nije pojavio? Što je tada značila vijest koju je osjećao da treba objaviti? Ivan je bio gorko razočaran rezultatom

Čežnja vjekova

216

159

svoje zadaće. Očekivao je da će vijest od Boga imati isti utjecaj kao čitanje Zakona u doba Jošije i Ezre (2. Ljetopisa 34; Nehemija 8,9); da će uslijediti djelo dubokog pokajanja i vraćanja Gospodinu. Za uspjeh te zadaće žrtvo-vao je sav svoj život. Je li to bilo uzalud?

Ivan se uznemirio kad je vidio da su njegovi učenici iz ljubavi prema njemu gajili nevjeru prema Isusu. Je li njegov rad za njih bio besplodan? Je li bio nevjeran svojoj zadaći pa je sada udaljen od posla? Ako se obeća-ni Osloboditelj pojavio, a Ivan pronađen vjernim u svom pozivu, zar Isus neće zbaciti moć ugnjetača i osloboditi svog vjesnika?

Međutim, Ivan se nije odrekao svoje vjere u Krista. Sjećanje na glas s Neba i silazak goluba na neumrljanu Isusovu čistoću, silu Svetoga Duha koja je počinula na njemu kad se približio Spasitelju i svjedočanstvo pro-ročkih spisa — sve je svjedočilo da je Isus iz Nazareta Obećani.

Ivan nije želio razgovarati s prijateljima o svojim brigama i sumnja-ma. Odlučio je poslati poruku Isusu i o tom Ga upitati. To je povjerio dvo-jici svojih učenika, nadajući se da će razgovor sa Spasiteljem utvrditi nji-hovu vjeru i donijeti čvrsto pouzdanje njihovoj braći. A i on je čeznuo za nekom Kristovom riječi, koja će biti upućena neposredno njemu.

Učenici su došli Isusu sa svojom viješću: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?”

Malo je vremena prošlo otkako je Krstitelj uputio na Isusa i izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! ... On je onaj koji dolazi poslije mene.” (Ivan 1,29.27) A sad postavlja pitanje: “Jesi li ti onaj koji ima doći?” To je bilo neobično gorko i obeshrabrujuće za ljudsku prirodu. Ako Ivan, vjerni preteča, nije uspio prepoznati Kristovo poslanje, što se moglo očekivati od samoživog mnoštva?

Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanja učenika. Dok su stajali ču-deći se Njegovoj šutnji, bolesnici i jadnici dolazili su k Njemu da ih izlije-či. Slijepi su pipajući išli putom kroz mnoštvo, bolesni iz svih društvenih slojeva, neki sami krčeći put, neki nošeni od prijatelja, živo su se komešali oko Isusa. Glas moćnog Iscjelitelja prodirao je u gluho uho. Riječ, dodir Njegove ruke, otvarao je slijepe oči da vide svjetlost dana, prizore u prirodi, lica prijatelja i lice Izbavitelja. Isus je ukoravao bolest i izgonio groznicu. Njegov glas dopirao je do uha umirućih i oni su ustajali u zdravlju i snazi. Oduzeti koje su opsjeli zli duhovi poslušali su Njegovu riječ, njihova ih je


217

160

maloumnost napuštala i oni su Ga obožavali. Dok je liječio njihove bolesti, učio je narod. Siromašni seljaci i radnici, koje su rabini izbjegavali kao ne-čiste, skupljali su se oko Njega i On im je izgovarao riječi vječnog života.

Tako je protekao dan i Ivanovi su učenici sve vidjeli i čuli. Najposlije ih je Isus pozvao k sebi i rekao im da idu i kažu Ivanu što su vidjeli, doda-jući: “Blago onomu koji se zbog mene ne pokoleba.” (Luka 7,23) Dokaz o Njegovu Božanstvu vidio se u prilagođavanju potrebama čovječanstva što je patilo. Njegova slava pokazala se u Njegovu sagibanju do našeg poni-ženog položaja.

Učenici su odnijeli vijest i to je bilo dovoljno. Ivan se sjetio proročan-stva o Mesiji: “Jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine.” (Izaija 61,1.2) Kristova djela nisu samo objavljivala da je On Mesija već su poka-zivala na koji će se način uspostaviti Njegovo kraljevstvo. Ivanu je otkri-vena jednaka istina koja je dana Iliji u pustinji kad je došao “silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju”, a poslije ognja Bog je proroku progovorio “šapatom laganog i blagog lahora”. (1. o Kraljevima 19,11.12) Tako je Isus trebao izvršiti svoje djelo, ne zveckanjem oružja i obaranjem prijestolja i kraljevstava, već govoreći ljudskim srcima životom milosrđa i samopožrtvovnosti.

Načelo Krstiteljeva života samoodricanja bilo je načelo Mesijina kra-ljevstva. Ivan je dobro znao koliko je sve ovo bilo strano načelima i na-dama izraelskih vođa. Ono što je bilo za njega uvjerljiv dokaz Kristova Božanstva, neće biti nikakav dokaz za njih. Očekivali su Mesiju koji nije obećan. Ivan je vidio da Spasiteljeva misija kod njih može izazvati samo mržnju i osudu. On, preteča, morao je piti čašu koju će sam Krist morati ispiti do dna. Spasiteljeve riječi: “Blago onomu koji se zbog mene ne po-koleba!” bile su blagi ukor upućen Ivanu. To za njega nije bilo uzalud. Ra-zumijevajući jasnije narav Kristova poslanja, podčinio se Bogu za život ili smrt, onako kako će to najbolje poslužiti dobru djela što ga je volio.

Kad su se vjesnici udaljili, Isus je narodu govorio o Ivanu. Suosje-ćajno Spasiteljevo srce okrenulo se vjernom svjedoku, sada zatočenom u

Čežnja vjekova

218

161

Herodovoj tamnici. On nije želio da narod zaključi kako je Bog Ivana na-pustio ili da je njegova vjera klonula u času kušnje. “Što ste izišli gledati u pustinji?” rekao je On. “Trsku koju vjetar njiše?”

Visoke trske koje su rasle pokraj Jordana, povijajući se na svakom povjetarcu, bile su vjerne slike rabina koji su stajali kao kritičari i suci Kr-stiteljeve zadaće. Njih su i u jednom i u drugom pravcu kolebali vjetrovi omiljenog narodnog mišljenja. Nisu se željeli poniziti i prihvatiti Krstite-ljevu vijest koja ispituje srca, a ipak iz bojazni od naroda nisu se usudi-li otvoreno usprotiviti Njegovom djelovanju. Međutim, Božji vjesnik nije bio tako strašljiva duha. Mnoštvo koje se okupljalo oko Krista bilo je svje-dok Ivanova rada. Čuli su njegovo neustrašivo ukoravanje grijeha. Samo-pravednim farizejima, saducejima, kralju Herodu i njegovom dvoru, kne-zovima i vojnicima, carinicima i seljacima Ivan je govorio s podjednakom otvorenošću. Nije bio trska koja se ljulja, povijajući se na vjetrovima ljud-skog veličanja i predrasuda. U tamnici bio je isti u svojoj vjernosti Bogu i u revnosti za pravdom kao kad je propovijedao Božju vijest u pustinji. U svojoj vjernosti načelu bio je čvrst kao stijena.

Isus je nastavio: “Ili što ste izišli gledati? Čovjeka u meke haljine obučena? Ali ljudi što se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u kraljevskim dvorima.” Ivan je bio pozvan da ukori grijehe i neumjerenost svog vremena i njegova jednostavna odjeća i život pun samoodricanja bili su u skladu s karakterom njegove zadaće. Bogata odjeća i raskoš ovoga života nisu dio Božjih slugu, već onih koji žive u “kraljevskim dvorima”, vladara ovoga svijeta, kojima pripadaju njegova moć i bogatstvo. Isus je želio usmjeriti pozornost na suprotnost između Ivanove odjeće i one koju su nosili svećenici i glavari. Ovi zvaničnici oblačili su se u bogatu odjeću sa skupocjenim ukrasima. Voljeli su razmetanje i nadali se da će zasjeni-ti narod i tako iznuditi veće uvažavanje. Oni su se više brinuli da izazovu divljenje ljudi nego da postignu čistoću srca koja će zadobiti Božje odo-bravanje. Na taj način pokazali su da njihova vjernost nije pripadala Bogu, već carstvu ovoga svijeta.

“Pa što ste izišli gledati?” rekao je Isus. “Proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano:

‘Eto glasnika svoga pred licem ti šaljem da pripravi put pred to-bom.’”


219

162

“Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana; ali najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” U objavljivanju Ivano-va rođenja Zahariji, anđeo je izjavio: “Dakako, bit će velik pred Gospodi-nom.” (Luka 1,15) Po ocjeni Neba, što to čini veličinu? Ne ono što svijet smatra veličinom; ne bogatstvo, ili položaj, ili plemenito podrijetlo ili in-telektualni darovi sami po sebi. Ako je umna veličina, sama po sebi, bez viših vrijednosti dostojna poštovanja, tada naše priznanje treba pripasti i Sotoni, čiju snagu uma nikada nije dosegao nijedan čovjek. Međutim, kad se zlouporabi za udovoljavanje sebi, što je dar veći, to on postaje veće prokletstvo. Moralna vrijednost je ono što Bog cijeni. Ljubav i čistoća su osobine koje On najviše vrednuje. U Gospodnjim očima Ivan je bio velik kad se pred poslanicima Velikog vijeća, pred narodom i svojim učenicima uzdržao od traženja počasti za sebe i uputio na Isusa kao na Obećanoga. Njegova nesebična radost u Kristovoj službi predstavlja najuzvišeniju ple-menitost koja je ikada otkrivena u jednom čovjeku.

Oni koji su čuli njegovo svjedočanstvo o Isusu, posvjedočili su o nje-mu nakon njegove smrti: “Ivan nije učinio ni jednoga čuda, ali sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istinito.” (Ivan 10,41) Ivanu nije bilo dano da prizove oganj s neba ili da podiže mrtve, kao što je Ilija činio, niti da vješto rukuje Mojsijevim moćnim štapom u Božje ime. Bio je poslan da oglasi Spasiteljevu pojavu i pozove narod da se pripremi za Njegov dola-zak. Tako je vjerno ispunio svoju zadaću da je narod, sjećajući se što ih je učio o Isusu, mogao reći: “Sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istini-to.” Takvo svjedočanstvo o Kristu trebao je dati svaki Učiteljev učenik.

Kao Mesijin vjesnik, Ivan je bio “više nego prorok”. Jer dok su proro-ci vidjeli izdaleka Kristov dolazak, Ivanu je dano da ga vidi, da čuje svje-dočanstvo s Neba o njegovom mesijanstvu i da ga predstavi Izraelu kao Poslanoga od Boga. Ipak je Isus rekao: “A najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.”

Prorok Ivan bio je veza između dviju razdoblja. Kao Božji predstav-nik ustao je kako bi pokazao da se Zakon i Proroci odnose na kršćansko razdoblje. Bio je manja svjetlost koju je trebala slijediti veća. Ivanov je um bio rasvijetljen Svetim Duhom da bi mogao rasvijetliti svoj narod, ali ni-jedna druga svjetlost koja je ikada svijetlila ili će ikada zasjati nad palim čovjekom nije bila tako jasna kao ona koja je potekla iz Isusova učenja i

Čežnja vjekova

220

163

primjera. Krist i Njegova misija bili su nejasno shvaćeni pomoću žrtava koje su bile samo sjena. Čak ni Ivan nije potpuno shvatio budućnost, be-smrtni život kroz Spasitelja.

Osim radosti koju je Ivan nalazio u svojoj zadaći, njegov je život bio život boli. Njegov se glas rijetko čuo, osim u pustinji. Dijelio je sudbinu osamljenih. Nije mu bilo dopušteno da vidi rezultat vlastita truda. Nije imao tu prednost da boravi s Kristom i bude svjedok javnog pokazivanja božanske sile praćene još većom svjetlošću. On nije mogao vidjeti kako se slijepima vraća vid, kako bolesni ozdravljaju i mrtvi ustaju u život. Nije vidio svjetlost koja je svijetlila iz svake Kristove riječi, obasjavajući sla-vom obećanja proroštva. Najmanji učenik koji je vidio Kristova silna djela i slušao Njegove riječi bio je u ovom smislu mnogo povlašteniji od Ivana Krstitelja i stoga je rečeno da je veći od njega.

Mnoštvo što je slušalo Ivanovo propovijedanje, pronijelo je glas o njemu po cijeloj zemlji. Za rezultat njegova utamničenja osjećalo se ve-liko zanimanje. Ipak, njegov besprijekoran život i jaka javna naklonost u njegovu korist navodili su na vjerovanje da se protiv njega neće poduzeti nikakve nasilne mjere.

Herod je vjerovao da je Ivan Božji prorok i namjeravao ga je oslobo-diti. Međutim, oklijevao je s ovom namjerom bojeći se Herodijade.

Herodijada je znala da izravnim djelovanjem nikada neće dobiti He-rodovu suglasnost za Ivanovu smrt i stoga je odlučila postići svoj cilj lu-kavstvom. Na kraljev rođendan trebalo je napraviti zabavu državnim duž-nosnicima i dvorskim plemićima. Bit će pirovanja i pijanstva. Herod će tako postati neoprezan i ona će po svojoj volji moći utjecati na njega.

Kad je stigao veliki dan, i kad se kralj sa svojom vlastelom odao jelu i piću, Herodijada je poslala svoju kćerku u svečanu dvoranu da plesom zabavlja goste. Saloma je bila u prvom cvijetu svoje ženstvenosti i njezina je tjelesna ljepota zanijela vlastelu koja je pirovala. Nije bilo uobičajeno da se na takvim svečanostima pojavljuju dvorske dame pa su Herodu upućene laskave pohvale kad je ova kći izraelskih svećenika i knezova plesala da bi zabavila njegove goste.

Kralj je bio omamljen vinom. Strast je zavladala, a razum bio razvla-šten. Vidio je samo dvoranu za zabavu s gostima koji su pirovali, svečanu trpezu, iskričavo vino, blještavu svjetlost i mladu djevojku kako pleše pred


221

164

njim. U trenutku lakomislenosti, želio je učiniti nešto što bi ga uzdiglo pred velikim ljudima njegovog kraljevstva. Pod prisegom je obećao da će He-rodijadinoj kćeri dati što god bude zatražila, čak ako bi to bila i polovica njegova kraljevstva.

Saloma je požurila svojoj majci kako bi saznala što da tražiti. Od-govor je bio spreman — glavu Ivana Krstitelja. Saloma nije znala za žeđ osvete u srcu svoje majke i ustuknula je pred iznošenjem ovog zahtjeva, ali prevladala je Herodijadina odlučnost. Djevojka se vratila sa strašnom molbom: “Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.” (Marko 6,25)

Herod je bio zapanjen i preneražen. Razuzdano je veselje prestalo i zloslutna je tišina zavladala u dvorani pirovanja. Kralj je bio obuzet uža-som na misao da oduzme život Ivanu. Ipak, dao je svoju riječ i nije želio biti nepouzdan ili brzoplet. Čvrsto obećanje dano je u čast njegovih go-stiju i da je samo jedan od njih rekao ijednu riječ protiv ispunjenja ovog obećanja, rado bi poštedio život proroku. Pružio im je priliku da govore u korist ovog sužnja. Prevaljivali su velike razdaljine da slušaju Ivanovo propovijedanje, znali su da je čovjek bez krivnje i Božji sluga. Međutim, iako pogođeni djevojčinim zahtjevom, bili su previše omamljeni pićem da bi mogli uložiti neki prigovor. Nijedan se glas nije podigao da spasi život nebeskog vjesnika. Ovi su ljudi zauzimali visoke, povjerljive položaje u narodu i na njima su počivale velike odgovornosti, pa ipak predali su se pi-rovanju i pijanstvu sve dok im osjetila nisu otupjela. Njihove su glave bile pomućene vrtoglavim prizorom glazbe i plesa, a savjest uspavana. Svojom su šutnjom izrekli smrtnu presudu Božjem proroku da bi udovoljili osveto-ljubivosti jedne razvratne žene.

Herod je uzaludno čekao da bude oslobođen prisege, a tada je preko svoje volje naredio da se izvrši pogubljenje proroka. Uskoro je Ivanova glava donijeta pred kralja i njegove goste. Zauvijek su bile zatvorene usne koje su vjerno opominjale Heroda da se odvrati od grješnog života. Nikada se više neće čuti taj glas koji je pozivao ljude na pokajanje. Pirovanje te jedne noći stajalo je života jednog od najvećih proroka.

O, koliko često je život nevinih žrtvovan zbog neumjerenosti onih koji bi trebali biti čuvari pravde! Onaj tko čašu žestokog pića prinosi usna-ma čini sebe odgovornim za svu nepravdu koju može učiniti pod njezinom

Čežnja vjekova

222

165

omamljujućom silom. Kad osjetila postanu umrtvljena, čovjek ne može trezveno rasuđivati ili jasno zamijetiti što je pravilno a što pogrešno. On otvara vrata Sotoni da kroz njega ugnjetava i uništava nevine. “Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Izreke 20,1) Zbog toga “posrnu istina... a tko izbjegava zlo, bude opljač-kan”. (Izaija 59,14.15) Oni koji imaju pravo suđenja nad životima svojih bližnjih trebaju se smatrati krivim za zločin kad podlegnu neumjereno-sti. Svi koji sprovode zakon trebaju i sami držati zakon. Trebaju biti ljudi koji vladaju sobom. Trebaju potpuno gospodariti svojim tjelesnim, umnim i moralnim silama da bi mogli posjedovati snagu uma i visoki osjećaj za pravdu.

Glava Ivana Krstitelja odnesena je Herodijadi, koja ju je primila sa svirepim zadovoljstvom. Likovala je u svojoj odmazdi i umišljala da se Herodova savjest više neće uznemiravati. Ali iz njezinog grijeha za nju nije proistekla nikakva sreća. Njezino ime postalo je ozloglašeno i omraženo, a Heroda je više mučila grižnja savjesti nego onda kad ga je prorok opo-minjao. Utjecaj Ivanova učenja nije bio ušutkan; on će se protezati na sve naraštaje do kraja svijeta.

Herodu je stalno bio pred očima grijeh što ga je počinio. Neprekidno je tražio oslobođenje od optužbi nemirne savjesti. Njegovo povjerenje u Ivana bilo je nepokolebano. Kad se sjećao njegovog života samoodricanja, njegovih svečanih, ozbiljnih poziva, njegovih zdravih prosudbi u savjeti-ma i načina na koji je umro — Herod nije mogao naći mira. Zauzet držav-ničkim poslovima, primajući počasti od ljudi, pokazivao je nasmijano lice i dostojanstveno držanje, dok je prikrivao nespokojno srce, stalno optere-ćeno strahom da je na njemu prokletstvo.

Ivanove riječi da se od Boga ne može ništa sakriti ostavile su dubok dojam na Heroda. Bio je uvjeren da je Bog prisutan na svakom mjestu, da je bio svjedok pirovanja u dvorani za priredbe, da je čuo naredbu da se Iva-nu odsiječe glava, da je vidio Herodijadino likovanje i vrijeđanje odrublje-ne glave onoga koji ju je karao. I mnogo onoga što je Herod čuo s proroko-vih usana sad je govorilo njegovoj savjesti mnogo razgovjetnije no što su to činile propovijedi u pustinji.

Kad je Herod čuo o Kristovim djelima, vrlo se uznemirio. Mislio je da je Bog podigao Ivana iz mrtvih i poslao ga da s još većom silom osudi gri-


223

166

jeh. Nalazio se u neprestanom strahu da će Ivan osvetiti svoju smrt osuđu-jući njega i njegov dom. Herod je sada požnjeo ono što je Bog rekao da će biti posljedica grijeha — grješnog života — “srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se i danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’ od straha kojim će se strašiti srce tvoje, i od onoga što ćeš gledati očima svojima.” (Ponovljeni zakon 28,65-67) Grješnikove su misli njegovi tužitelji, a ne postoji veće mučenje od žaoka nemirne savjesti koje mu ne daju mira ni danju ni noću.

Za mnoge umove sudbina Ivana Krstitelja obavijena je dubokom taj-nom. Oni postavljaju pitanje zašto je morao propadati i umrijeti u zatvoru. Naš ljudski pogled ne može prodrijeti u tajnu ove mračne providnosti, ali to ne može nikada poljuljati naše povjerenje u Boga kad se sjetimo da je Ivan bio samo sudionik u Kristovim stradanjima. Svi koji slijede Krista no-sit će krunu žrtve. Oni će sigurno naići na nerazumijevanje sebičnih ljudi i postat će meta žestokih Sotoninih napada. Sotonino je carstvo osnovano da uništi ovo načelo samopožrtvovnosti i Sotona će se boriti protiv njega gdje god se ono pokaže.

Ivanovo djetinjstvo, mladost i muževno doba bilo je obilježeno po-stojanošću i moralnom silom. Kad se čuo njegov glas u pustinji kako go-vori: “Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze” (Matej 3,3), Sotona se uplašio za sigurnost svog carstva. Grješnost grijeha otkrivena je na ta-kav način da su ljudi drhtali. Sotonina sila nad mnogima koji su bili pod njegovom vlašću bila je slomljena. Bio je neumoran u svojim nastojanjima da odvuče Krstitelja od života bezuvjetnog pokoravanja Bogu, ali u tome nije uspio. On nije savladao ni Krista. Prilikom kušanja u pustinji Sotona je bio pobijeđen i njegov bijes bio je velik. Sad je odlučio da Krista oža-losti time što će ubiti Ivana. Želio je nanijeti bol Onome koga nije mogao navesti na grijeh.

Isus nije posredovao da oslobodi svog slugu. Znao je da će Ivan izdr-žati kušnju. Spasitelj bi rado došao Ivanu da sumornost tamnice osvijetli svojom nazočnošću. Međutim, On se nije namjeravao staviti u ruke ne-prijateljima i dovesti u opasnost vlastito poslanje. Rado bi oslobodio svog vjernog slugu. Ali, zbog tisuća koje će u budućim godinama morati poći

Čežnja vjekova

224

167

iz tamnice u smrt, Ivan je trebao ispiti čašu mučeničke smrti. Kad Kristovi sljedbenici budu čamili u samicama ili ginuli od mača, sprava za mučenje ili lomača, naizgled napušteni od Boga i ljudi, kakva će potpora njihovim srcima biti pomisao da je Ivan Krstitelj, o čijoj vjernosti je dao svjedočan-stvo i sam Krist, prošao kroz slično iskustvo!

Sotoni je dopušteno da oduzme zemaljski život Božjem vjesniku; ali onaj život koji je “sakriven s Kristom u Bogu”, uništavatelj nije mogao do-segnuti (Kološanima 3,3). Likovao je što je Kristu nanio bol, ali nije uspio pobijediti Ivana. Smrt ga je samo zauvijek postavila izvan domašaja sile kušnje. U ovoj borbi Sotona je pokazao svoj karakter. Pred svemirom kao svjedokom otkrio je svoje neprijateljstvo prema Bogu i čovjeku.

Premda Ivanu nije podareno nikakvo čudesno izbavljenje, on nije bio zaboravljen. Uvijek je imao društvo nebeskih anđela koji su mu otvarali proročanstva o Kristu i dragocjena obećanja Pisma. To mu je bila potpora, kao što će to biti potpora Božjem narodu tijekom vjekova koji će doći. Iva-nu Krstitelju, kao i onima koji će doći nakon njega, pruženo je uvjeravanje: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)

Bog nikada ne vodi svoju djecu drukčije no što bi ona sama izabrala da budu vođena kad bi mogla sagledati kraj od početka i razabrati slavu na-mjere koju ispunjavaju kao njegovi suradnici. Ni Henok koji je odveden na Nebo, ni Ilija koji se uznio ognjenim kolima, nisu bili veći i više poštovani od Ivana Krstitelja koji je umro sam u zatvoru. “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj.” (Filipljanima 1,29) Od svih darova što ih Nebo može dati ljudima, zajedni-ca s Kristom u Njegovim mukama najveće je povjerenje i najviša počast.


225

168

“Blizu je kraljevstvo Božje”

“Dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite

se i vjerujte u Radosnu vijest!” (Marko 1,14.15)

Mesijin dolazak objavljen je najprije u Judeji. U jeruzalemskom Hra-mu prorečeno je Zahariji rođenje Preteče, dok je služio pred oltarom. Na betlehemskim brežuljcima anđeli su objavili Kristovo rođenje. Mudraci su došli u Jeruzalem da Ga potraže. U Hramu su Šimun i Ana svjedočili o Njegovu Božanstvu. “Jeruzalem i sva Judeja” slušali su propovijedanje Ivana Krstitelja, a poslanstvo iz Velikog vijeća, zajedno s mnoštvom, čulo je njegovo svjedočanstvo o Isusu. U Judeji Krist je primio svoje prve uče-nike. Ovdje je proveo veliki dio svoje rane službe. Bljesak Njegova Božan-stva prigodom čišćenja Hrama, Njegova čuda iscjeljenja i pouke božanske istine s Njegovih usana, sve je to objavljivalo ono što je nakon izlječenja u Bethesdi izjavio pred Velikim vijećem — da je On Sin Vječnoga.

Da su vođe u Izraelu primile Krista, On bi im ukazao počast time da postanu Njegovi vjesnici koji će odnijeti Radosnu vijest svijetu. Njima je prvima pružena prilika da postanu vjesnici kraljevstva Božje milosti. Me-đutim, Izrael nije znao vrijeme svog pohođenja. Ljubomora i nepovjerenje hebrejskih vođa sazrijevali su u otvorenu mržnju i srce se naroda odvraća-lo od Isusa.

Veliko vijeće je odbacilo Kristovu vijest pripremajući se da Ga ubije, stoga se Isus udaljio iz Jeruzalema — od svećenika, Hrama, vjerskih vođa,

232

231

23

169

naroda koji je bio poučen Zakonu, i okrenuo se drugoj skupini ljudi da objavi svoju vijest i sakupi one koji će evanđelje odnijeti svim narodima.

Kao što je u Kristovo doba Svjetlost i Život ljudi bio odbačen od du-hovne vlasti, tako je On bio odbačen od svakog sljedećeg naraštaja. Povi-jest o Kristovu povlačenju iz Judeje uvijek se iznova ponavljala. Kad su reformatori propovijedali Božju Riječ, nisu se namjeravali odvojiti od već postojeće Crkve, ali vjerske vođe ne bi trpjele svjetlost, pa su oni koji su je nosili bili prinuđeni potražiti druge skupine ljudi koji su čeznuli za istinom. U našim danima malo je sljedbenika reformatora pokrenutih njihovim du-hom. Malo je onih koji slušaju Božji glas i koji su spremni prihvatiti istinu bez obzira u kakvom se obliku iznosi. Oni koji slijede stope reformatora, često su prisiljeni okrenuti se od crkava koje vole, da bi objavljivali jasno učenje Božje Riječi. Oni koji traže svjetlost mnogo su puta zbog toga pri-morani napustiti Crkvu svojih otaca, da bi mogli biti poslušni svjetlosti.

Rabini iz Jeruzalema prezirali su ljude iz Galileje kao grube i neobra-zovane, a ipak su oni bili mnogo pogodnije polje za Spasiteljev rad. Bili su iskreniji i pošteniji, manje pod vlašću fanatizma; njihov je um bio otvore-niji za prihvaćanje istine. Odlazeći u Galileju Isus nije želio izdvajanje ili povlačenje. Pokrajina je u to vrijeme bila gusto naseljena, višenacionalna, brojila je znatno veći broj stanovnika nego Judeja.

Dok je Isus putovao Galilejom učeći i liječeći, mnoštvo iz gradova i sela stjecalo se k Njemu. Mnogi su dolazili čak iz Judeje i susjednih po-krajina. Često se morao skrivati od naroda. Oduševljenje je toliko raslo da je bilo potrebno poduzeti mjere opreza da se kod rimske vlasti ne pojavi strah od bune. Nikada ranije u svijetu nije postojalo takvo doba. Nebo se približilo ljudima. Gladne i žedne duše koje su dugo očekivale izbavljenje Izraela sad su uživale u milosti blagog Spasitelja.

Bît Kristova propovijedanja bila je: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kra-ljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” Tako je vijest evan-đelja, koju je iznosio sam Spasitelj, bila zasnovana na proročanstvima. “Vrijeme” za koje je On objavio da je izašlo bilo je razdoblje obznanjeno Danielu preko anđela Gabriela. “Sedamdeset je sedmica”, rekao je anđeo, “određeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad

Blizu je kraljevstvo Božje

233

170

svetima. (Daniel 9,24) Jedan dan u proročanstvu predstavlja jednu godinu. (Vidi: Brojevi 14,34; Ezekiel 4,6) Sedamdeset tjedana ili četiri stotine i de-vedeset dana predstavljaju četiri stotine i devedeset godina. Polazna točka za ovo razdoblje je dana: “Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika: sedam sed-mica, a onda šezdeset i dvije sedmice”, šezdeset i devet sedmica ili četiri stotine i osamdeset i tri godine (Daniel 9,25). Zapovijed da se obnovi i sa-gradi Jeruzalem kako ju je objavio Artakserks Longiman (Vidi: Ezra 6,14; 7,1.9) stupila je na snagu u jesen 457. godine prije Krista. Od ovog trenut-ka četiri stotine osamdeset i tri godine protežu se do jeseni 27. godine po-slije Krista. Prema proročanstvu, ovo razdoblje trebalo je stići do Mesije, do Pomazanika. Godine 27.n.e. Isus je prigodom svojega krštenja primio pomazanje Svetoga Duha i uskoro nakon toga otpočeo svoju službu. Tada se objavljivala vijest: “Ispunilo se vrijeme.”

Zatim, anđeo je rekao: “I utvrdit će zavjet s mnogima za sedmicu dana [sedam godina].” Sedam godina nakon što je Spasitelj otpočeo svoj rad, evanđelje je trebao propovijedati sam Krist posebno Hebrejima u tra-janju od tri i pol godine, a nakon Njega apostoli. “... A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9,27) U proljeće 31. godine Krist, prava žrtva, prinesen je na Golgoti. Tada je zavjesa u Hramu bila rascijepljena nadvoje pokazujući da je prošla svetost i značenje prinošenja žrtava. Došlo je vrijeme da prestane zemaljska žrtva i prinos.

Jedan tjedan — sedam godina — završio se 34. godine poslije Krista. Tada su kamenovanjem Stjepana Hebreji konačno zapečatili svoje odba-civanje evanđelja, učenici su se zbog progonstva rasijali po drugim ze-mljama “propovijedajući Evanđelje Riječi” (Djela 8,4), a ubrzo nakon toga progonitelj Savao obratio se i postao Pavao, apostol neznabožaca.

Vrijeme Kristova dolaska, Njegovo pomazanje Svetim Duhom, Nje-gova smrt i iznošenje Radosne vijesti neznabošcima bili su točno istaknu-ti. Razumijevanje ovih proročanstava i prepoznavanje njihova ispunjenja u Isusovom poslanju bila je prednost hebrejskog naroda. Krist je svojim učenicima predočio važnost proučavanja proročanstava. Pozivajući se na proročanstvo dano Danielu o njihovom vremenu, On je rekao: “... tko čita, neka shvati!” (Matej 24,15) Nakon svog uskrsnuća Isus je objasnio učeni-cima “slijedeći sve proroke, ... što se na njega odnosilo u svim Pismima”.

Čežnja vjekova

234

171

(Luka 24,27) Spasitelj je govorio preko svih proroka. “Duh Kristov — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih.” (1. Petrova 1,11)

Gabriel, anđeo koji je po položaju bio odmah do Božjeg Sina, došao je s božanskom viješću Danielu. To je bio Gabriel, Njegov anđeo, koga je Krist poslao da otkrije budućnost voljenom Ivanu, a blagoslov izrečen oni-ma koji čitaju i slušaju riječi proročanstva i koji drže što je u njima zapisa-no (Otkrivenje 1,3).

“Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” Dok “Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”, dotle “objava nama i sinovima našim zauvijek”. (Amos 3,7; Ponovljeni zakon 29,28) Bog nam ih je dao, a Njegov blagoslov pohodit će ponizno proučavanje proročkih spisa praćeno molitvom.

Kao što je vijest o prvom Kristovom dolasku objavljivala kraljevstvo Njegove milosti, tako će i vijest o Njegovom drugom dolasku objavljivati kraljevstvo Njegove slave. A druga vijest, kao i prva, počiva na proročan-stvima. Riječi anđela upućene Danielu o posljednjim danima trebaju se ra-zumjeti u vrijeme posljetka. U to vrijeme “mnogi će tumarati, i bezakonja će rasti”. “A bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazu-mjeti, a umnici će razumjeti.” (Daniel 12,4.10) Sam je Spasitelj dao znake svog dolaska i rekao: “Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje! ... Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzda-nosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan. ... Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” (Luka 21,31. 34.36)

Stigli smo do vremenskog razdoblja pretkazanog u ovim recima Sve-tog pisma. Nastupilo je vrijeme kraja, proročka su viđenja otpečaćena i njihove nas svečane opomene upozoravaju da je blizu dolazak našega Gos-podina u slavi.

Hebreji su pogrešno tumačili i primjenjivali Božju Riječ i nisu prepo-znali vrijeme pohođenja. Godine službe Krista i Njegovih apostola — dra-gocjene posljednje godine milosti izabranom narodu — proveli su u kova-nju zavjera za uništenje Gospodnjih vjesnika. Zemaljska žudnja za slavom tako ih je zaokupila da je uzalud do njih dopirala ponuda duhovnog kra-ljevstva. Tako i danas carstvo ovoga svijeta zaokuplja ljudske misli, pa oni

Blizu je kraljevstvo Božje

235

172

ne primjećuju brzo ispunjavanje proročanstava i dokaze o skorom dolasku Božjeg kraljevstva.

“Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” Premda nismo u mogućnosti da znamo čas Gospodnjeg povratka, mi mo-žemo znati njegovu blizinu. “Prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budimo trijezni!” (1. Solunjanima 5,4-6)

Čežnja vjekova

173

“Nije li ovo sin Josipov?”


Preko svijetlih dana Kristova djelovanja u Galileji pruža se jedna sjenka. Ljudi iz Nazareta su Ga odbacili. “Zar on nije tesarov sin?”(Matej 13,55) govorili su.

Tijekom svog djetinjstva i mladosti, Isus je među svojom braćom u nazaretskoj sinagogi sudjelovao u bogoslužju. Od početka svog rada nije bio s njima, ali su oni znali što se događalo s Njim. Kad se ponovno po-javio među njima, njihovo zanimanje i očekivanje dosegli su vrhunac. Tu su bila poznata lica onih koje je poznavao iz djetinjstva. Ovdje su bili Nje-gova majka, Njegova braća i sestre, i sve su se oči upravile u Njega kad je ušao u sinagogu u subotu i kad je zauzeo svoje mjesto među onima koji su sudjelovali u bogoslužju.

U redovnoj službi za taj dan, starješina je čitao iz proroka i hrabrio na-rod da se još uvijek nada dolasku Onoga koji će uspostaviti slavnu vladavi-nu i slomiti svako nasilje. Pokušao je ohrabriti svoje slušatelje iznošenjem dokaza da je Mesijin dolazak blizu. Opisivao je slavu Njegova dolaska, ističući misao da će se pojaviti na čelu vojske koja će osloboditi Izrael.

Kad je rabin bio prisutan u sinagogi, od njega se očekivalo da drži propovijed, a bilo koji Izraelac mogao je čitati iz proroka. Ove je subote zamoljen da sudjeluje u službi. On “ustade da čita. Pruže mu svitak proro-ka Izaije.” (Luka 4,16.17) Tekst koji je pročitao bio je jedan od onih koji su se, kako se shvaćalo, odnosili na Mesiju:

236

24

174

“Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, Da navijestim oslobođenje zarobljenicima I vraćanje vida slijepcima, Da oslobodim potlačene, Da proglasim godinu milosti Gospodnje.”

“Smota svitak, vrati ga poslužniku... Oči sviju u sinagogi bijahu upr-te u nj... Svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta.” (Luka 4,18-20)

Isus je stajao pred narodom kao živi tumač proročanstava koja su govorila o Njemu. Objašnjavajući riječi što ih je pročitao, govorio je o Mesiji kao pomagaču ugnjetavanih, osloboditelju zarobljenih, iscjelitelju bolesnih, kao o onome koji će vratiti vid slijepima i otkriti svijetu svjetlost istine. Njegovo utjecajno postupanje i čudesno značenje Njegovih riječi proželi su slušatelje takvom silom kakvu nikada ranije nisu osjetili. Plima božanskog utjecaja rušila je svaku prepreku i, kao i Mojsije, promatrali su Nevidljivoga. Budući da su njihova srca bila pokrenuta Svetim Duhom, odgovorili su usrdnim “amen” i hvalama Gospodinu.

Međutim, kad je Isus izjavio: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svo-jim ušima, ispunilo”, iznenada su bili pokrenuti da misle o sebi i tvrdnjama Onoga koji im se obratio. Oni, Izraelci, djeca Abrahamova, bili su prikaza-ni kao da se nalaze u sužanjstvu. Vijest im je bila upućena kao zarobljeni-cima koji se trebaju osloboditi sile zla; kao onima koji su u tami i kojima je potrebna svjetlost istine. Njihova je gordost bila povrijeđena, a strahovanja pokrenuta. Isusove su riječi pokazale da je Njegov rad za njih posve razli-čit od onoga koji su željeli. Njihova se djela mogu podvrgnuti neposred-nom ispitivanju. I unatoč njihovoj točnosti u obavljanju obreda, izbjegavali su ispitivanje tih bistrih, prodornih očiju.

Tko je ovaj Isus? pitali su. On koji tvrdi da polaže pravo na slavu Me-sije bio je drvodjeljin sin i radio je zanat sa svojim ocem Josipom. Viđali su Ga kako naporno radi, penjući se i spuštajući niz brežuljke, poznavali su Njegovu braću i sestre, Njegov život i rad. Vidjeli su Njegov razvitak iz djetinjstva u mladost, i iz mladosti u muževno doba. Premda je Njegov život bio besprijekoran, nisu mogli vjerovati da je On Obećani.

Čežnja vjekova

237

175

Kakva suprotnost između Njegova nauka o novom kraljevstvu i nau-ka što su ga čuli od svog starješine! Isus nije ništa rekao o njihovu oslobo-đenju od Rimljana. Čuli su o Njegovim čudima i nadali se da će svoju silu upotrijebiti u njihovu korist, ali nisu zamijetili nikakav nagovještaj takve namjere.

Kad su otvorili vrata sumnji, srca su im postala tvrđa, jer su se za trenutak bila omekšala. Sotona je odlučio da slijepe oči tog dana ne smiju progledati niti se duše okovane ropstvom osloboditi. Žestokom silom radio je na tome da ih učvrsti u nevjerstvu. Kad su bili pokrenuti uvjerenjem da im se obraća njihov Otkupitelj, nisu obraćali pozornost na znak koji im je već ukazan.

Međutim, Isus im je dao dokaz svog Božanstva otkrivenjem njihovih tajnih misli. “Tada im reče: Sigurno ćete mi navesti uzrečicu: ‘Liječniče, izliječi sam sebe! Sve što si učinio, kako smo čuli, u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju!’ Zaista, kažem vam — nastavi on — nijedan pro-rok nema priznanja u svom zavičaju. Zaista, također vam kažem, bijaše mnogo udovica u Izraelu u vrijeme Ilijino kad nebo osta zatvoreno tri go-dine i šest mjeseci te velika glad zavlada po svoj zemlji. Ali ni jednoj od njih ne bijaše poslan Ilija osim nekoj udovici u Sarepti, u zemlji sidonskoj. Mnogi gubavci bijahu u Izraelu u vrijeme proroka Elizeja, ali ni jedan se od njih ne očisti osim Sirijca Naamana.” (Luka 4,23-27)

Ovim izlaganjem događaja iz života prorokâ, Isus je odgovorio na pi-tanja svojih slušatelja. Slugama što ih je Bog izabrao za posebno djelo nije bilo dopušteno da rade za narod tvrda i nevjerna srca. Međutim, oni koji su imali srca da osjećaju i vjere da povjeruju, doživjeli su naročitu naklonost dokazima Njegove sile kroz proroke. U Ilijino vrijeme Izrael se odvojio od Boga. Čvrsto su se držali svojih grijeha i odbacivali opomene Duha preko Gospodnjih vjesnika. Na taj način sami su se odcijepili od kanala kojim je Božji blagoslov mogao doprijeti do njih. Gospodin je prošao kraj izrael-skih domova i našao utočište za svog slugu u neznabožačkoj zemlji, kod jedne žene koja nije pripadala izabranom narodu. Međutim, ova žena bila je udostojena zato što je slijedila svjetlost koju je primila i njezino je srce bilo otvoreno za veću svjetlost koju joj je Bog poslao preko svog proroka.

Zbog tog istog razloga bili su zaobiđeni u Elizejevo vrijeme gubavci iz Izraela. Ali Naaman, neznabožački plemić, bio je vjeran svom uvjerenju

Nije li ovo sin Josipov?

238

239

176

u ono što je pravo i osjećao je veliku potrebu za pomoći. Nalazio se u sta-nju u kojem je mogao primiti darove Božje milosti. Ne samo da se očistio od gube već je bio i blagoslovljen znanjem o pravom Bogu.

Naš položaj pred Bogom ne ovisi o količini svjetlosti koju smo pri-mili, već o tome kako smo iskoristili ono što imamo. Na taj način čak i neznabošci, koji izaberu ono što je pravo, koliko to mogu razlikovati, u povoljnijem su položaju od onih koji su dobili veliku svjetlost i koji tvrde da služe Bogu, ali na tu svjetlost ne obraćaju pozornost i svojim svakod-nevnim životom pobijaju ono što ispovijedaju.

Isusove riječi slušateljima u sinagogi udarile su u korijen njihove sa-mopravičnosti, čineći ih svjesnim gorke istine da su se udaljili od Boga i izgubili pravo da budu Njegov narod. Svaka riječ sjekla je kao nož kad im je bilo izneseno njihovo stvarno stanje. Sad su prezirali vjeru kojom ih je Isus u početku nadahnuo. Nisu htjeli priznati da je On koji je potekao iz si-romaštva i nižih slojeva bio bilo što drugo do običan čovjek.

Njihovo je nevjerstvo izazvalo zlobu. Sotona je upravljao njima i u bijesu povikali su protiv Spasitelja. Okrenuli su se od Njega čiji je zadatak bio da liječi i obnavlja; sad su pokazali svojstva uništavatelja.

Kad ih je Isus upozorio na blagoslove dane neznabošcima, pokrenula se žestina nacionalnog ponosa Njegovih slušatelja i Njegove je riječi ugušila graja mnoštva. Ovi ljudi bili su ponosni na držanje zakona, ali sad kad su nji-hove predrasude bile povrijeđene, bili su spremni počiniti ubojstvo. Skup se razišao i uhvativši Isusa, izgurali su Ga iz sinagoge i iz grada. Svi su, čini se, željeli Njegovo uništenje. Požurivali su Ga do ruba provalije, namjeravajući Ga strmoglaviti dolje. Zrakom su letjeli uzvici i kletve. Neki su bacali kame-nje na Njega, kad je iznenada iščezao između njih. Nebeski vjesnici koji su bili kraj Njega u sinagogi bili su s Njim usred razbješnjela mnoštva. Oni su Ga zaklonili od Njegovih neprijatelja i odveli Ga na sigurno mjesto.

Tako su anđeli zaštitili i Lota i sigurno ga izveli iz Sodome. Tako su zaštitili Elizeja u malom planinskom gradu. Kad su okolna brda bila puna konja, bojnih kola sirijskog kralja i velike vojske naoružanih ljudi, Elizej je vidio kako su obližnje planinske padine bile prekrivene Božjim vojskama — konjima i vatrenim bojnim kolima posvuda oko Gospodnjeg sluge.

U svim vjekovima anđeli su bili blizu Kristovih vjernih sljedbenika. Silni savez zla svrstan je u borbene redove protiv onih koji će pobijediti,

Čežnja vjekova

240

177

ali Krist želi da vidimo ono što je nevidljivo: nebeske vojske utaborene oko onih koji ljube Boga, da bi ih oslobodile. Nećemo nikada doznati od kojih smo opasnosti, vidljivih i nevidljivih, bili sačuvani posredovanjem anđela, sve dok u svjetlosti vječnog života ne budemo sagledali Božja proviđenja. Tada ćemo znati da je cjelokupna nebeska obitelj pokazala zanimanje za nas ovdje dolje i da su vjesnici s Božjeg prijestolja iz dana u dan pratili naše korake.

Kad je Isus u sinagogi čitao proročanstvo, nije pročitao konačni opis Mesijina rada. Pročitavši riječi: “Da navijestim godinu milosti Jahvine”, izostavio je rečenicu “i dan odmazde Boga našega”. (Izaija 61,2) To je bilo isto toliko istinito kao što je bio prvi dio proročanstva; svojom šutnjom Isus nije porekao istinu. Međutim na ovom posljednjem izrazu Njegovi slušatelji rado su se zadržavali želeći da se ispuni. Objavljivali su sudo-ve protiv neznabožaca ne shvaćajući da je njihova krivnja bila čak veća nego krivnja drugih. Njima je najhitnije bila potrebna milost koju su oni tako spremno uskraćivali neznabošcima. Tog dana u sinagogi, kad je Isus stajao među njima, imali su priliku prihvatiti poziv Neba. On koji “uživa u pomilovanju” (Mihej 7,18) rado bi ih spasio uništenja koje su prizivali njihovi grijesi.

On ih nije mogao napustiti a da im ne uputi još jedan poziv na po-kajanje. Pred kraj svog rada u Galileji, ponovno je posjetio dom svog dje-tinjstva. Od odbacivanja što ga je doživio ovdje, glas o Njegovu propovi-jedanju i čudima ispunio je zemlju. Sada nitko nije mogao poreći da On posjeduje silu veću od ljudske. Ljudi iz Nazareta znali su da je išao čineći dobro i liječeći sve one koje je Sotona ugnjetavao. Oko njih su postojala čitava sela u kojima se ni u jednoj kući nije čuo jauk bolesnih, jer je On prošao kroz njih i izliječio sve njihove bolesnike. Milost koja se otkrivala u svakom pothvatu Njegova života pružala je dokaz o Njegovu božanskom pomazanju.

Dok su slušali Njegove riječi, Nazarećani su opet bili pokrenuti Sve-tim Duhom. Međutim, čak ni sada nisu htjeli priznati da je ovaj čovjek, koji je odrastao među njima, bio drukčiji ili veći od njih. Još ih je peklo gorko sjećanje da je njima, dok je za sebe tvrdio da je Obećani, osporavao mjesto u Izraelu, jer im je pokazao da su manje dostojni Božje naklonosti od jednog neznabošca ili neznaboškinje. Stoga, premda su postavili pita-


241

178

nje: “Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana?”, oni Ga nisu mo-gli primiti kao Božjega Pomazanika. Zbog njihovog nevjerstva Spasitelj nije mogao učiniti među njima mnoga čuda. Samo je nekoliko duša bilo otvoreno za Njegove blagoslove i On se teška srca udaljio, da se nikada više ne vrati.

Nevjerstvo, koje su ranije gajili, zavladalo je ljudima iz Nazareta. Ono je također vladalo i nad Velikim vijećem i narodom. Za svećenike i narod prvo odbijanje očitovanja sile Svetoga Duha bilo je početak kraja. Da bi dokazali kako je njihovo prvo odbijanje bilo pravilno, nastavili su nakon toga sitničarski osuđivati Kristove riječi. Njihovo odbacivanje Duha dostiglo je svoj vrhunac na golgotskom križu, u uništenju njihova grada i u rasijavanju naroda na sve četiri strane svijeta.

O, koliko je Krist čeznuo Izraelu otvoriti dragocjene riznice istine! Me-đutim, njihova je duhovna sljepoća bila takva da im je bilo nemoguće otkriti istine o Njegovu kraljevstvu. Čvrsto su se držali svoga vjerovanja i svojih beskorisnih obreda dok je nebeska istina čekala da je prime. Trošili su svoj novac na ništavne stvari, dok im je kruh života stajao na domašaju. Zašto nisu prišli Božjoj Riječi i marljivo je proučavali da vide jesu li bili u zablu-di? Spisi Staroga zavjeta jasno su iznosili svaku pojedinost Kristove službe, a On je stalno navodio proroke i izjavljivao: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” Da su iskreno istraživali Pismo, podvrgavajući svoje teorije provjeri iz Božje Riječi, Isus ne bi morao plakati nad njihovom okorjelošću. On ne bi mogao izjaviti: “Eto će vam se ostaviti kuća vaša pu-sta.” (Luka 13,35) Mogli bi upoznati dokaz o Njegovu mesijanstvu, i ne-sreća koja je pretvorila njihov ponosni grad u ruševine mogla bi se izbjeći. Međutim, um Hebreja postao je skučen njihovim nerazumnim fanatizmom. Kristove pouke otkrivale su nedostatke njihova karaktera i zahtijevale su pokajanje. Da su prihvatili Njegova učenja, njihov način života morao bi se izmijeniti i morali bi napustiti nade koje su gajili. Da bi ih Nebo poštovalo, moraju žrtvovati poštovanje ljudi. Da bi poslušali riječi ovog novog rabina, moraju poći protiv mišljenja velikih mislilaca i učitelja svog vremena.

Istina nije bila omiljena u Kristovo doba. Ona je neomiljena i u naše vrijeme. Postala je neomiljena otkako je Sotona prvi put u čovjeku izazvao odvratnost prema njoj iznošenjem laži koje su vodile samouzvišenju. Zar se i mi danas ne srećemo s teorijama i doktrinama koje nemaju osnovu u

Čežnja vjekova

242

179

Božjoj Riječi? Ljudi ih se drže tako čvrsto kao što su se Hebreji držali svo-je predaje.

Hebrejske su vođe bile ispunjene duhovnim ponosom. Njihova želja za osobnim proslavljanjem pokazala se čak i u službi u Svetištu. Voljeli su najviša mjesta u sinagogi. Voljeli su pozdrave na trgovima i bili zadovoljni kad su čuli zvuk svojih titula s usana ljudi. Dok je stvarna pobožnost opa-dala, postali su još ljubomorniji na svoje predaje i obrede.

Budući da je njihov razum bio pomračen sebičnim predrasudama, oni nisu mogli uskladiti silu Kristovih uvjerljivih riječi sa skromnošću Njego-va života. Nisu shvatili činjenicu da stvarnoj veličini nije potrebno vanjsko razmetanje. Siromaštvo ovog čovjeka u potpunoj je opreci s Njegovom tvrdnjom da je Mesija. Ako je On ono što tvrdi da jest, pitali su se oni, za-što je tako skroman? Ako je zadovoljan time što je bez oružane sile, što će biti od njihovog naroda? Kako može sila i slava koju su tako dugo očeki-vali dovesti narode da budu hebrejski podanici? Zar svećenici nisu učili da Izrael treba zavladati cijelom Zemljom? Je li moguće da su veliki vjerski učitelji pogriješili?

Međutim, nije samo odsutnost vanjske slave u Isusovu životu bilo to što je navelo Hebreje da Ga odbace. On je bio utjelovljenje čistoće, a oni su bili nečisti. Prebivao je među ljudima kao primjer besprijekorne čestitosti. Njegov život bez mane osvijetlio je njihova srca. Njegova iskrenost otkri-vala je njihovu neiskrenost. Ona je učinila da se pokaže sva prijetvornost njihove licemjerne pobožnosti i otkrila im bezakonje u njihovom nakarad-nom karakteru. Takva je svjetlost bila nepoželjna.

Da je Krist isticao farizeje i da je veličao njihovo znanje i pobožnost, oni bi Ga s radošću pozdravili. Međutim, kad je govorio o nebeskom kra-ljevstvu kao o razdoblju milosti za sve ljude, iznosio je jedan vid religije koji nisu htjeli trpjeti. Njihov osobni primjer i učenje nikada nisu bili takvi da službu Bogu učine poželjnom. Kad su vidjeli Isusa kako ukazuje pažnju onima koje su oni mrzili i odbacili, u njihovim su se gordim srcima pokre-nule najgore strasti. Uslijed svog hvalisanja da će “Lav iz Judina plemena” (Otkrivenje 5,5) uzdići Izrael više svih naroda, oni ne bi mogli podnijeti razočaranje u svoje slavoljubive nade bolje no što su mogli podnijeti Kri-stov prijekor zbog njihovih grijeha i osudu koju su osjećali već i od same nazočnosti Njegove čistoće.


243

180

Poziv na obali mora

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,18-22;Marku 1,16-20; Luki 5,1-11.

Nad Galilejskim se morem rađao dan. Učenici, umorni od bezuspješ-nog noćnog napornog rada, bili su u svojim ribarskim čamcima još uvijek na jezeru. Isus je došao provesti koji miran trenutak na jezerskoj obali. U ranom se jutru nadao da će imati malo odmora od mnoštva što Ga je iz dana u dan pratilo. Međutim narod se ubrzo počeo okupljati oko Njega. Njihov se broj brzo povećavao, tako da su Ga tiskali sa svih strana. U međuvreme-nu učenici su došli na kopno. Da bi izbjegao tiskanje mnoštva, Isus je ušao u Petrov čamac i zamolio ga da se otisne malo dalje od obale. Tu su Isusa svi mogli bolje vidjeti i čuti, te je iz čamca učio mnoštvo na obali.

Kakav je to prizor bio za anđele da razmišljaju o Njemu! Njihov slav-ni Zapovjednik, sjedeći u ribarskom čamcu, ljuljao se tamo-amo na nemir-nim valovima i objavljivao dobre vijesti o spasenju mnoštvu koje Ga je slušalo i koje se tiskalo sve do same vode! On koji je bio Poštovani Neba objavljivao je velike istine o svom kraljevstvu običnom svijetu pod vedrim nebom. Ipak, nije mogao imati pogodnije mjesto za svoj rad. Jezero, plani-ne, prostrana polja, sunčeva svjetlost koja se rasipala po zemlji, sve Mu je to bila građa za slikovito prikazivanje pouka i utiskivanje tih pouka u umo-ve. Nijedna od Isusovih pouka nije ostala bez roda. Svaka poruka s Njego-vih usana dopirala je do neke duše kao riječ vječnog života.

Mnoštvo na obali povećavalo se svakog trenutka. Stari ljudi oslanja-jući se na štapove, snažni seljaci s brda, ribari sa svog mukotrpnog rada na

245

244

25

181

jezeru, trgovci i rabini, bogati i učeni, stari i mladi, donoseći svoje bolesne i one koji su patili, tiskali su se da čuju riječi božanskog Učitelja. Prizore kao što je ovaj proroci su unaprijed vidjeli i zapisali:

“Zemlja Zebulunova i zemlja Neftalijeva, Zemlja uz more i s onu stranu Jordana, Poganska Galileja — Narod što je boravio u tmini Vidje svjetlo veliko; Onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti Zasja svjetlo.” Osim mnoštva na obalama Genezareta, Isus je u svojoj propovijedi

kraj mora držao na umu i druge slušatelje. Gledajući vjekove koji će doći, vidio je svoje vjerne sljedbenike u zatvorima i sudskim dvoranama, u kuš-njama, osamljenosti i patnjama. Pred Njim je jasan svaki prizor radosti, borbe i teškoće. U riječima što ih je izgovorio onima koji su se okupili oko Njega, On je progovorio i drugim dušama te iste riječi, koje će dopirati do njih kao vijest nade u kušnji, utjehe u tuzi i nebeske svjetlosti u tami. Po-sredstvom Svetoga Duha ovaj glas koji je govorio iz ribarskog čamca na Galilejskom moru čut će se kako objavljuje mir ljudskim srcima sve do kraja vremena.

Kad je završio propovijed, Isus se okrenuo Petru i rekao mu da se oti-sne na more i baci svoju mrežu. Međutim, Petar je bio obeshrabren. Cijele noći nije ulovio ništa. Za osamljenosti razmišljao je o sudbini Ivana Krsti-telja, koji je čamio sam u tamnici. Razmišljao je o budućnosti Isusovoj i Njegovih sljedbenika, o neuspjehu Njegova djela u Judeji i o zlobi sveće-nika i rabina. Čak i njegovo zanimanje pretrpjelo je neuspjeh; i dok je pro-matrao prazne mreže, budućnost mu se učinila mračnom, punom obeshra-brenja. “Učitelju,” rekao je, “svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

Noć je bila jedino povoljno vrijeme za lov uz pomoć mreža u bistrim jezerskim vodama. Nakon bezuspješna truda cijele noći, izgledalo je be-znadno baciti mrežu danju, ali Isus je zapovjedio i ljubav prema Učitelju pokrenula je učenike da poslušaju. Šimun i njegov brat zajedno su spustili mrežu. Kad su pokušali izvući, količina ribe bila je tako velika da se mre-ža počela kidati. Bili su primorani pozvati Jakova i Ivana u pomoć. Kad

Poziv na obali mora

246

182

je ulov bio prikupljen, oba su čamca bila tako opterećena da im je prijetila opasnost da potonu.

Međutim, Petar sad nije mislio više na čamce ili tovar. Ovo čudo, više od svakog drugog kome je on bio svjedok, bilo je za njega izraz Božje sile. U Isusu je vidio Onoga koji upravlja cijelom prirodom. Božanska nazoč-nost je otkrila njegovu osobnu grješnost. Ljubav prema Učitelju, stid zbog nevjerstva, zahvalnost zbog Kristove ljubaznosti, a nadasve osjećaj osob-ne nečistoće u nazočnosti beskrajne čistoće, sasvim su ga savladali. Dok su njegovi prijatelji prebirali sadržaj mreže, Petar je pao pred Spasiteljeve noge, uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!”

Bila je to ista nazočnost božanske svjetlosti koja je navela proroka Daniela da padne kao mrtav pred Božjim anđelom. Rekao je: “... lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” Tako je i Izaija kad je vidio Gos-podnju slavu, uzviknuo: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usa-na, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” (Daniel 10,8; Izaija 6,5) Ljudska priroda sa svojom slabošću i grijehom stavljena je nasuprot božanskom savršenstvu, pa se on osjećao potpuno nesavršenim i nesvetim. Isto je bilo sa svima kojima je dano da vide Božju veličinu i veličanstvo.

Petar je uzviknuo: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” ali se ipak čvrsto držao Kristovih nogu, osjećajući da se ne može odvoji-ti od Njega. Spasitelj je odgovorio: “Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!” Nakon što je Izaija vidio Božju svetost i svoju vlastitu nedostojnost, bila mu je povjerena božanska vijest. Pošto je Petar poveden u samoodricanje i ovisnost o božanskoj sili, primio je poziv da radi za Krista.

Do ovog trenutka nijedan od učenika nije se kao suradnik ujedinio s Isusom. Bili su svjedoci mnogih Njegovih čuda i slušali Njegova pouča-vanja, ali nisu posve napustili svoja ranija zanimanja. Utamničenje Ivana Krstitelja bilo je za sve njih jedno gorko razočaranje. Ako je takav morao biti rezultat Ivanova poslanja, mogli su imati malo nade za svog Učitelja, protiv koga su se ujedinile sve vjerske vođe. U ovim okolnostima za njih je bilo olakšanje da se za kratko vrijeme vrate svom ribarenju. Međutim, Isus ih sada poziva da napuste svoj raniji život i da ujedine svoje interese s Nje-govima. Petar je prihvatio poziv. Stigavši na obalu, Isus je pozvao druga tri učenika: “Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni su odmah ostavili sve i pošli za Njim.

Čežnja vjekova

249

183

Prije no što ih je pozvao da napuste svoje mreže i ribarske čamce, Isus ih je uvjerio da će Bog zadovoljiti sve njihove potrebe. Uporaba Pe-trova čamca za djelo evanđelja bogato se isplatila. Onaj koji je “bogat za sve koji ga zazivlju”, rekao je: “Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut.” (Rimljanima 10,12; Luka 6,38) Takvom mjerom On je nagradio i službu učenika. Svaka žrtva koja je učinjena u Njegovoj službi bit će nagrađena prema “izvanrednom bogatstvu svoje milosti”. (Efežanima 3,20; 2,7)

Za vrijeme te žalosne noći na jezeru, kad su bili odvojeni od Krista, učenike je opterećivalo nevjerstvo, a i umor od besplodna truda. Međutim, Njegova nazočnost potakla je njihovu vjeru i donijela im radost i uspjeh. Tako je i s nama; odvojen od Krista, naš rad je besplodan, a lako je nemati povjerenja i gunđati. Ali, kad je On blizu, a mi radimo po Njegovim uputa-ma, radujemo se dokazima Njegove moći. Sotonino je djelo da obeshrabri dušu, a Kristovo — da je nadahne vjerom i nadom.

Još dublja pouka koju je čudo otkrilo učenicima, pouka je i za nas — da Onaj čija riječ može sakupiti ribe iz mora, može utjecati i na ljudska srca privlačeći ih vezama svoje ljubavi, tako da Njegove sluge mogu po-stati “lovci ljudi”.

Ti galilejski ribari bili su skromni i neobrazovani ljudi, ali Krist, svje-tlost svijeta, imao je velike mogućnosti da ih osposobi za položaj za koji ih je izabrao. Spasitelj nije prezirao obrazovanje, jer kad njime upravlja Božja ljubav i kad je posvećeno Njegovoj službi, oplemenjen um je blago-slov. Ali, On je mimoišao mudre ljude svog vremena zato što su bili tako puni samouzvišenja da nisu mogli suosjećati s čovječanstvom koje pati i postati suradnici s Čovjekom iz Nazareta. U svom fanatizmu bilo im je ispod časti da ih Krist uči. Gospodin Isus tražio je suradnju onih koji će postati provodnici Njegove milosti. Prvo što trebaju naučiti svi koji će po-stati Božji suradnici pouka je o nepovjerenju u samoga sebe; tada će biti spremni da dobiju Kristov karakter. To se ne može steći obrazovanjem u najvišim školama. To je plod mudrosti koja se može dobiti samo od božan-skog Učitelja.

Isus je izabrao neobrazovane ribare zato što nisu bili školovani pre-dajama i pogrešnim običajima svog vremena. Oni su bili ljudi prirodno ob-dareni, ponizni i poučljivi, ljudi koje je On mogao odgajati za svoj rad. U

Poziv na obali mora

250

184

svakodnevnom životu ima mnogo ljudi koji strpljivo obavljaju jednolične i mukotrpne poslove, nesvjesni da posjeduju takve moći koje bi ih, ako bi ih razvili, izjednačile s najcjenjenijim ljudima u svijetu. Potreban je dodir vješte ruke koji bi probudio te uspavane sposobnosti. Takve je ljude Isus pozvao da budu Njegovi suradnici i dao im prednost da se druže s Njim. Nikada veliki ljudi u svijetu nisu imali takvog učitelja. Kad su prošli Spa-siteljevu obuku, učenici više nisu bili neznalice i neobrazovani. Postali su Mu slični umom i karakterom; ljudi su znali da su bili s Isusom.

Najuzvišeniji odgojni rad nije samo prijenos znanja, već usađivanje životne snage koja se prima dodirom uma s umom i duše s dušom. Samo život rađa život. Kakvu su prednost imali oni koji su tri godine bili u sva-kodnevnom dodiru s tim božanskim životom iz koga je potekao svaki ži-votodavni poticaj koji je donio blagoslov svijetu! Više od svojih drugova Ivan, ljubljeni učenik, podčinio je sebe sili tog čudesnog života. On kaže: “Da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješću-jemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.” “Ui-stinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (1. Ivanova 1,2; Ivan 1,16)

Apostoli našega Gospodina nisu imali ništa što bi im donijelo slavu. Bilo je očito da uspjeh njihova rada pripada jedino Bogu. Život ovih ljudi, karkater koji su izgradili i silno djelo što ga je Bog učinio preko njih, po-tvrđuju ono što će On učiniti za sve koji su poučljivi i poslušni.

Onaj koji najviše voli Krista učinit će najviše dobra. Nema granica korisnosti onoga koji odričući se sebe omogućava Svetome Duhu da dje-luje na njegovom srcu i živi životom potpuno posvećenim Bogu. Ako ljudi bez žaljenja ili sustajanja na putu budu podnijeli nužnu disciplinu, Bog će ih poučavati iz sata u sat, iz dana u dan. On čezne da otkrije svoju milost. Ako Njegov narod hoće otkloniti prepreke, On će u obilnim tokovima izliti vode spasenja kroz ljudska korita. Kad bi jednostavni ljudi bili ohrabreni da učine sve dobro koje mogu, kad ruke koje sputavaju ne bi bile stavljene na njih da uguše njihovu revnost, tada bi stotinu poslanika za Krista bilo tamo gdje je sada jedan.

Bog uzima ljude takve kakvi su i ako Mu se podčine, odgaja ih za svoju službu. Božji Duh, primljen u dušu, oživjet će sve njezine sposob-nosti. Um koji je potpuno posvećen Bogu, pod vodstvom Svetoga Duha

Čežnja vjekova

251

185

skladno se razvija, ojačan da shvati i ispuni Božje zahtjeve. Slab, kolebljiv karakter mijenja se u čvrst i postojan. Stalno posvećenje uspostavlja tako blizak odnos između Krista i Njegovih učenika da kršćanin postaje sličan Njemu umom i karakterom. Vezom s Kristom on će imati jasnije i šire po-glede. Njegovo razumijevanje bit će prodornije, njegovo rasuđivanje urav-noteženije. Onaj koji čezne da služi Kristu, tako je potaknut životodavnom silom Sunca pravde da će roditi mnogi rod na slavu Bogu.

Ljudi najvišeg obrazovanja u umjetnosti i znanosti naučili su drago-cjene istine iz života jednostavnih kršćana koje je svijet smatrao neukim. Međutim, ovi neznani učenici stekli su svoj odgoj u školi koja je viša od svih drugih. Sjedili su kraj nogu Onoga koji je govorio kao što “čovjek ni-kad nije govorio”.

Poziv na obali mora

186

U Kafarnaumu

U razmacima između svojih putovanja, Krist se stalno vraćao u Ka-farnaum, koji je stoga poznat kao “njegov grad”. Bio je na obalama Gali-lejskog mora i blizu granice lijepe Genezaretske ravnice.

Duboka jezerska udolina davala je ravnici koja je okruživala njegove obale ugodnu južnjačku klimu. Ovdje je u Kristovo doba uspijevala palma i maslina, tu su bili voćnjaci i vinogradi, zelena polja i cvijeće raskošnih boja, zalijevani izvorima žive vode koji su izbijali iz stijena. Na obalama jezera i brdima koja su ga na maloj razdaljini okružavala smjestila su se mnoga sela i gradovi. Jezero je bilo prekriveno ribarskim čamcima. Na sve strane zamjećivala se vreva poslovnog i aktivnog života.

Sam je Kafarnaum bio vrlo prikladno središte Spasiteljeva rada. Bu-dući da se nalazio na glavnom putu od Damaska prema Jeruzalemu i Egip-tu, do Sredozemnog mora, bio je velika prometna arterija. Ljudi iz mnogih zemalja prolazili su kroz grad ili se zadržavali u njemu da se odmore od svojih putovanja. Ovdje se Isus mogao sresti s predstavnicima svih naroda i svim društvenim slojevima, s bogatima i velikanima, kao i sa siromašni-ma i skromnima, a Njegove su se poruke mogle odnijeti u druge zemlje i mnogobrojne domove. Da je istraživanje proročanstava na taj način bilo potaknuto, pažnja bi bila usmjerena na Spasitelja i Njegova misija otkri-vena svijetu.

Premda je Veliko vijeće djelovalo protiv Isusa, narod je željno očekivao razvitak Njegove misije. Cijelo se Nebo pokrenulo. Anđeli su pripremali put za Njegovu službu, djelujući na ljudska srca i privlačeći ih Spasitelju.

Svjedok Kristove sile u Kafarnaumu bio je sin cezareva čovjeka koga je Krist izliječio. Dvorski službenik i njegov dom radosno su svjedočili o

253

252

26

187

svojoj vjeri. Kad se saznalo da je Učitelj osobno među njima, sav je grad uzavreo. Mnoštvo se okupilo oko Njega. U subotu je narod prepunio sina-gogu, tako da se mnoštvo moralo vratiti u nemogućnosti da uđe.

Svi koji su slušali Spasitelja oduševili su se “njegovom naukom, jer mu riječ bijaše puna moći”. “Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici.” (Luka 4,32; Matej 7,29) Učenje je književnika i starješina bilo hladno i kruto, kao lekcija naučena napamet. Za njih Božja Riječ nije imala nikakvu životnu silu. Njezina su učenja zamijenili vlasti-tim pojmovima i predajom. U uobičajenom redoslijedu službe izjavljivali su da objašnjavaju Zakon, ali nikakvo nadahnuće od Boga nije pokretalo njihova srca ili srca njihovih slušatelja.

Isus nije imao ničeg zajedničkog s raznolikim temama o kojima se raspravljalo među Hebrejima. Njegov je cilj bio iznositi istinu. Njegove su riječi bacale silnu svjetlost na učenja patrijaraha i proroka, a sveti spisi izgledali su ljudima kao novo otkrivenje. Nikada ranije Njegovi slušatelji nisu sagledavali takvu dubinu značenja Božje Riječi.

Isus je sretao ljude na njihovom tlu, kao Onaj koji poznaje njihove ne-volje. On je učinio istinu lijepom time što ju je iznosio na najneposredniji i najjednostavniji način. Njegov jezik bio je čist, dostojanstven i jasan kao rijeka koja teče. Njegov glas bio je kao glazba onima koji su slušali mo-notone glasove rabina. Međutim, iako je Njegovo učenje bilo jednostav-no, govorio je kao Onaj koji ima vlast. Ovo obilježje postavilo je Njegovo učenje nasuprot učenjima svih ostalih. Rabini su govorili sa sumnjom i ne-odlučnošću, kao da se Sveto pismo može tumačiti tako da znači jedno ili sasvim suprotno od toga. Slušatelji su svakodnevno bili sve više zbunjeni. Međutim, Isus je izlagao učenje Pisma u skladu s njegovim nepogrešivim autoritetom. O bilo čemu da je govorio On je govorio sa silom, tako da se Njegovim riječima nije moglo suprotstavljati.

Nastupao je ozbiljno, ali ne i ogorčeno. Govorio je kao onaj koji pred sobom ima određeni cilj. Ljudima je prikazivao stvarnosti vječnog svijeta. U svakoj temi otkrivao je Boga. Isus je pokušao razbiti zaslijepljenost koja je držala ljude zaokupljene zemaljskim ciljevima. On je vrijednosti ovo-ga života postavio u pravilan odnos: podređene vječnom interesu; ali nije omalovažavao njihovo značenje. Učio je da su Nebo i Zemlja međusobno povezani. Poznavanje božanske istine priprema ljude da bolje obavljaju

U Kafarnaumu

254

188

dužnosti svakodnevnog života. Govorio je kao Onaj koji je blizak Nebu, svjestan svoje veze s Bogom, a ipak priznajući svoju zajednicu sa svakim članom ljudske zajednice.

Poruke milosti učinio je raznovrsnima da bi odgovarale Njegovim slušateljima. Znao je “riječju krijepiti umorne” (Izaija 50,4); jer je milost tekla s Njegovih usana, da može ljudima na najprivlačniji način prenijeti blaga istine. Imao je takta u sučeljavanju s umovima punim predrasuda, iznenađujući ih slikovitim prikazima koji su privlačili njihovu pozornost. Uz pomoć mašte dopirao je do srca. Njegovi slikoviti prikazi bili su preu-zeti iz svakodnevnog života, pa premda jednostavni, imali su začudnu du-binu smisla. Ptice u zraku, ljiljani u polju, sjeme, pastir i ovce — ovim poj-movima Krist je slikovito prikazao vječne istine; i svaki put kad su nakon toga Njegovi slušatelji vidjeli ove pojave u prirodi, sjećali su se Njegovih riječi. Kristovi slikoviti simboli stalno su ponavljali Njegove poruke.

Krist nikad nije laskao ljudima. Nikad nije govorio o onome što bi potaklo njihove sklonosti, iluzije i obmane, niti ih je hvalio zbog njihovih oštroumnih pronalazaka; ali duboki mislioci bez predrasuda su prihvatili Njegovo učenje i utvrdili da ono okušava njihovu mudrost. Divili su se du-hovnoj istini izraženoj najjednostavnijim jezikom. Najobrazovaniji su bili očarani Njegovim riječima, a neobrazovanima su uvijek bile od koristi. Imao je vijest za neuke; pa čak je i neznabošce uvjerio da On ima vijest za njih.

Iscjeljujućim dodirom Njegova se nježna sućut spuštala na umorna i ojađena srca. Čak i usred neobuzdanosti ljutih neprijatelja bio je okru-žen ozračjem mira. Ljepota Isusove pojave, ljupkost Njegova karaktera, a nadasve ljubav izražena u pogledu i boji glasa, privlačila je k Njemu sve one koji nisu okorjeli u nevjerstvu. Da nije bilo blagog, suosjećajnog duha koji je zračio iz svakog pogleda i riječi, On ne bi uspio privući tako veliko mnoštvo. Oni koji su patili i dolazili k Njemu, osjećali su da je povezao svoj interes s njihovim kao vjerni i nježni prijatelj, pa su željeli saznati više o istinama što ih je učio. Nebo se prignulo Zemlji Čeznuli su da prebivaju u Njegovoj nazočnosti, kako bi utjeha Njegove ljubavi mogla stalno biti uz njih.

Isus je vrlo pomno zamjećivao promjenu u izrazu lica svojih slušate-lja. Radovao se licima koja su izražavala zanimanje i zadovoljstvo. Spasi-

Čežnja vjekova

255

189

telj je bio sretan kad su strijele istine prodrle do duše, lomeći prepreke se-bičnosti, pokrećući pokajanje i na kraju zahvalnost. Kad je očima prelazio preko mnoštva slušatelja i prepoznao lica koja je ranije vidio, Njegovo se lice ozarilo radošću. Vidio je u njima buduće podanike svog kraljevstva. Kad je jasno iskazana istina dotakla neki ljubomorno čuvani idol, zamijetio je promjenu na licu; hladan, neprivlačan pogled koji je govorio da svjetlost nije dobrodošla. Kad je vidio da ljudi odbacuju vijest mira, srce Mu je bilo duboko ranjeno.

U sinagogi je Isus govorio o kraljevstvu što ga je došao zasnovati i o svojoj zadaći da oslobodi Sotonine sužnje. Iznenada je bio prekinut krikom užasa. Jedan je umobolnik istrčao između ljudi uzviknuvši: “Ha, što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas upropastiš? Znam tko si: Svetac Božji.”

Nastala je opća zbrka i uzbuna. Narod je odvratio pozornost od Krista ne prateći Njegove riječi. To je bio Sotonin cilj zbog koga je doveo svo-ju žrtvu u sinagogu. Međutim, Isus je ukorio demona rekavši: “Umukni i iziđi iz njega! Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.”

Sotona je pomračio um ovog nesretnog patnika, ali u Kristovoj je nazočnosti zračak svjetlosti probio mrak. U njemu se probudila čežnja za oslobođenjem od Sotonine vlasti, ali se zli duh opirao Kristovoj sili. Kad se čovjek pokušao obratiti Kristu za pomoć, zli duh je stavio riječi u njegova usta i on je povikao u dubokoj duševnoj patnji i strahu. Opsjednuti od zlog duha djelomično je shvatio da se nalazi u nazočnosti Onoga koji ga može osloboditi, ali kad je pokušao doći nadohvat toj moćnoj ruci, druga volja ga je zadržala i riječi drugoga našle su svoj izraz. Sukob između sotonske sile i njegove osobne čežnje za slobodom bio je strahovit.

Onaj koji je pobijedio Sotonu u pustinji kušanja ponovno se našao licem k licu sa svojim neprijateljem. Zli duh pokazao je svu silu da bi za-držao vlast nad svojom žrtvom. Izgubiti tlo značilo bi prepustiti Isusu po-bjedu. Činilo se kao da mučeni čovjek mora izgubiti svoj život u borbi s neprijateljem koji je uništio njegovo muževno doba. Međutim, Spasitelj je progovorio s autoritetom i oslobodio zarobljenika. Čovjek koji je bio op-sjednut stajao je pred zadivljenim narodom radostan što vlada sobom. Čak je i zao duh posvjedočio o Spasiteljevoj božanskoj sili.

U Kafarnaumu

256

190

Čovjek je slavio Boga zbog svog oslobođenja. Oko koje je donedav-no sijevalo žarom ludila, sad je odsjajivalo razumom i bilo puno suza za-hvalnica. Narod je zadivljen zanijemio. Kad im se vratila moć govora, do-viknuli su jedan drugome: “Što je ovo? Nova i silna nauka! — Samim nečistim duhovima zapovijeda! I slušaju ga!” (Marko 1,27)

Tajni uzrok patnje koja je od ovog čovjeka načinila pojavu zastrašu-juću za prijatelje i teret za samoga sebe bio je u njegovom životu. Bio je opčinjen zadovoljstvima grijeha misleći da život učini velikom zabavom. Nije ni sanjao da će postati strah i trepet svijetu i sramota obitelji. Smatrao je da svoje vrijeme može prepustiti nevinim ludostima. Međutim, kad se jednom našao na nizbrdici, noge su brzo silazile. Neumjerenost i lakomi-slenost izopačile su plemenite osobine njegove naravi i Sotona je njime potpuno zavladao.

Kajanje je stiglo prekasno. Kad je htio žrtvovati bogatstvo i zadovolj-stvo da bi povratio svoje izgubljeno ljudsko dostojanstvo, postao je bespo-moćan u rukama Zloga. Stao je na neprijateljsko tlo i Sotona se dokopao svih njegovih sposobnosti. Kušač ga je namamio mnogim očaravajućim ponudama; ali kad je nesretnik pao pod njegovu moć, neprijatelj je postao nemilosrdan u svojoj svireposti i strašan u žestini svojih napada. Tako će biti sa svima koji popuste zlu; ono što je počelo zanosnim zadovoljstvom, završit će se u tami očajanja i ludilu razorene duše.

Isti zli duh koji je kušao Krista u pustinji i koji je držao u svojoj vlasti duševnog bolesnika iz Kafarnauma, vladao je i nevjernim Hebrejima. Ali kod njih je on uzeo oblik pobožnosti, želeći ih u području njihovih pobuda prevariti za odbacivanje Spasitelja. Njihovo stanje bilo je znatno beznadni-je nego stanje opsjednutog od zlog duha, jer nisu osjećali nikakvu potrebu za Kristom i zato su čvrsto držani pod Sotoninom vlašću.

Vremensko razdoblje Kristove osobne službe među ljudima bilo je vrijeme kad su sile carstva tame najviše djelovale. Vjekovima je Sotona sa svojim zlim anđelima težio da zavlada tijelima i dušama ljudi da bi im donio grijeh i patnje; a tada je za svu ovu bijedu teretio Boga. Isus je lju-dima otkrivao Božji karakter. Slamao je Sotoninu silu i oslobađao njegove robove. Novi život, ljubav i sila s Neba pokrenuli su ljudska srca i knez zla ustao je da se bori za nadmoć svog carstva. Sotona je prikupio sve svoje snage i na svakom se koraku borio protiv Kristova djela.

Čežnja vjekova

257

191

Tako će biti i u posljednjoj velikoj borbi, u sukobu između pravde i grijeha. Dok novi život, svjetlost i sila silaze s Neba na Kristove učenike, dotle novi život izvire odozdo i daje silu Sotoninim posrednicima. Žesti-na vlada svakim zemaljskim elementom. Lukavstvom stečenim tijekom vjekova borbe, knez zla prerušen djeluje. Pojavljuje se obučen kao anđeo svjetlosti i mnoštvo sluša “prijevarne duhove i đavolske nauke”. (1. Timo-teju 4,1)

U Kristovo doba vođe i učitelji Izraela bili su nemoćni da se odupru Sotoninom djelu. Zanemarili su jedino sredstvo kojim su se mogli odupri-jeti zlim duhovima. Božjom Riječi Krist je pobijedio Zloga. Izraelske vođe bili su po imenu tumači Božje Riječi, ali proučavali su je samo da bi podu-prli svoju predaju i nametnuli svoje ljudske običaje. Svojim tumačenjem učinili su da postane izraz mišljenja koje Bog nikada nije dao. Njihovo tajanstveno tumačenje učinilo je nejasnim ono što je Bog učinio jasnim. Raspravljali su o beznačajnim tehničkim pitanjima, a zapravo su poricali najosnovnije istine. Na taj način sijalo se nevjerstvo. Božja Riječ bila je li-šena sile, a zli su duhovi provodili svoju volju.

Povijest se ponavlja. S otvorenom Biblijom pred sobom, izjavljuju-ći da poštuju njezina načela, mnoge vjerske vođe našeg vremena razaraju vjeru u nju kao Božju Riječ. Bave se sitničavim ispitivanjem Riječi, stav-ljajući svoja mišljenja iznad njezinih najjasnijih učenja. U njihovim ruka-ma Božja Riječ gubi silu koja obnavlja. To je razlog što nevjerstvo bjesni, a bezakonje se nezadrživo širi.

Kad je potkopao vjeru u Bibliju, Sotona je usmjerio ljude na druge izvore svjetlosti i sile. Na taj način on neprimjetno prodire. Oni koji se odvraćaju od jasnih učenja Svetog pisma i uvjerljive sile Božjeg Svetog Duha, prizivaju upravu demona. Kriticizam i sračunato tumačenje Svetog pisma otvorili su put spiritizmu i teozofiji — tim osuvremenjenim oblicima starog neznaboštva — da bi stekli uporište čak i u crkvama koje tvrde da pripadaju Gospodinu Isusu Kristu.

Usporedno s propovijedanjem evanđelja, rade i posrednici lažljivih duhova. Mnogi ljudi iz radoznalosti počinju suradnju s njima, ali kad vide dokaze o djelovanju nadljudske sile, sve više su primamljeni, dok ne budu podređeni volji koja je jača od njihove. Oni se ne mogu osloboditi njezine tajanstvene sile.

U Kafarnaumu

258

192

Obrana duše je slomljena. Ona nema nikakvu branu protiv grijeha. Kad se jednom odbace ograničenja Božje Riječi i Njegov Duh, nitko ne zna do kojih dubina poniženja može potonuti. Tajni grijeh ili strast, koja je zavladala njime, može ga držati robom tako bespomoćnim kao što je bio opsjednuti od zlog duha u Kafarnaumu. Pa ipak, njegovo stanje nije be-znadno.

Sredstvo kojim možemo savladati Zloga isto je ono kojim ga je Krist pobijedio — silom Riječi. Bog ne upravlja našim umovima bez našeg pri-stanka; ako želimo saznati i činiti Njegovu volju, Njegova obećanja posta-ju naša: “Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.” “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (Ivan 8,32; 7,17) Vjerom u ova obećanja, svaki čovjek može biti oslobođen zamki zabluda i vlasti grijeha.

Svaki čovjek ima slobodu da izabere silu koja će vladati njime. Nitko nije tako nisko pao, nitko nije tako loš da ne može naći oslobođenje u Kri-stu. Opsjednuti od zlih duhova, umjesto molitve mogao je izgovarati samo Sotonine riječi, pa ipak neizrečena molba srca bila je ispunjena. Nijedan vapaj duše u nevolji, premda i ne mora biti izražen riječima, neće ostati ne-uslišan. Oni koji pristanu stupiti u zavjetni odnos s Bogom Neba nisu pre-pušteni Sotoninoj sili ili slabostima vlastite naravi. Njih Spasitelj poziva: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Duhovi tame borit će se za dušu koja je ranije bila pod njihovom vlašću, ali Božji anđeli borit će se za tu dušu sa silom koja će nadvladati. Gospodin kaže: “Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku? Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izbaviti.” (Izaija 49,24.25)

Dok je skup u sinagogi još uvijek bio obuzet strahopoštovanjem, Isus se povukao u Petrov dom da se malo odmori. Međutim, i tu je pala sjenka. Majka Petrove žene ležala je bolesna, od “groznice”. Isus je zaprijetio bo-lesti, i bolesnica je ustala i služila potrebama Učitelja i Njegovih učenika.

Vijesti o Kristovom djelu brzo su se proširile po cijelom Kafarnaumu. Iz straha od rabina, narod se nije usuđivao doći i potražiti izlječenje dok nije prošla subota, ali čim je Sunce zašlo s obzorja, svi su se pokrenuli. Iz domova, od prodavaonica, tržnica, stanovnici grada slijevali su se prema

Čežnja vjekova

259

193

skromnom prebivalištu u koje se Isus sklonio. Bolesne su nosili na nosili-ma, drugi, oslanjajući se na štake ili na prijatelje, nemoćno su klecali do-lazeći Spasitelju.

Dolazili su i odlazili iz časa u čas, jer nitko nije znao hoće li sutraš-nji dan zateći Iscjelitelja među njima. Nikada ranije Kafarnaum nije bio svjedok takvog dana. Zrak je bio ispunjen glasovima pobjede i poklicima oslobođenja. Spasitelj je bio radostan u radosti koju je pobudio. Dok je bio svjedok patnje onih koji su dolazili k Njemu, Njegovo srce bilo je pokrenu-to suosjećanjem i u svojoj sili radovao se da im povrati zdravlje i sreću.

Isus nije prestao s radom dok i posljednji patnik nije bio izliječen. Noć je već odmakla kad se mnoštvo udaljilo i mir se spustio na Šimunov dom. Dug, uzbudljiv dan je prošao, i Isus je potražio odmor. Međutim, dok je grad još bio u snu, Spasitelj “iziđe i ode na samotno mjesto... na goru da se moli”.

Tako su prolazili dani Isusovog zemaljskog života. Često je otpuštao svoje učenike da posjete svoje domove i otpočinu, da se odmore, ali se s blagošću opirao njihovim naporima da Ga odvoje od rada. Povazdan je na-porno radio, učeći neuke, liječeći bolesne, vraćajući vid slijepima, hraneći mnoštvo, a uvečer ili rano ujutro povlačio se u tišinu gore da razgovara sa svojim Ocem. Često je provodio čitave noći u molitvi i razmišljanju, vra-ćajući se u osvit dana svom djelu među ljudima.

Rano ujutro Petar i njegovi drugovi došli su k Isusu, govoreći Mu da Ga narod iz Kafarnauma već traži. Učenici su bili gorko razočarani prije-mom na koji je Krist dotad nailazio. Vlasti u Jeruzalemu tražile su da Ga ubiju, čak su Mu i Njegovi sugrađani pokušali oduzeti život; ali je u Kafar-naumu dočekan s radosnim oduševljenjem i nade učenika ponovno su se probudile. Možda bi među slobodoljubivim Galilejcima bilo moguće naći pobornike novog kraljevstva. S iznenađenjem su slušali Kristove riječi: “I drugim gradovima moram donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, jer sam za to poslan.”

U uzbuđenju što je tada zavladalo Kafarnaumom postojala je opa-snost da se izgubi iz vida cilj Njegove misije. Isus nije bio zadovoljan samo tim da privuče pozornost na sebe kao na čudotvorca ili iscjelitelja od tjele-snih bolesti. Težio je da privuče ljude k sebi kao Spasitelju. Dok je narod želio dolazak kralja koji će uspostaviti zemaljsku vladavinu, On je želio

U Kafarnaumu

260

194

skrenuti njihove misli sa zemaljskog na duhovno. Samo svjetovni uspjeh bio bi zapreka za Njegovo djelo.

Divljenje bezbrižnog mnoštva opterećivalo je Njegov duh. U Nje-govom životu nije se pojavilo ni najmanje zalaganje za sebe. Sinu Čo-vječjemu bile su strane počasti koje svijet ukazuje položaju, bogatstvu ili nadarenosti. Isus nije upotrebljavao nijedno od sredstava kojima su ljudi pribavljali odanost ili zahtijevali poštovanje. Vjekovima prije Njegova ro-đenja, bilo je prorečeno o Njemu: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne usposta-vi pravo.” (Izaija 42,2-4)

Farizeji su težili da se razlikuju svojim krajnje savjesnim držanjem obreda i razmetljivošću svog bogoslužja i djelima milosrđa. Revnost za vjeru dokazivali su time što su je načinili predmetom rasprave. Rasprave među protivničkim sektama bile su glasne i duge, i nije bilo neobično čuti na ulicama žučne prepirke učenih tumača Zakona.

Isusov život u odnosu na sve to bio je uočljivo suprotan. U tom živo-tu nikada se nije zamijetila nikakva bučna rasprava, nikakvo razmetljivo bogoslužje, nikakvo djelo kojim bi se zadobilo odobravanje. Krist je bio sakriven u Bogu, a Bog se otkrio u karakteru svog Sina. Isus je želio tom otkrivenju usmjeriti umove ljudi i njihovo poštovanje.

Sunce pravde nije obasjalo svijet veličanstvenim sjajem da bi svojom slavom zasjenilo osjetila. O Kristu je napisano: “... ko zora pouzdan mu dolazak.” (Hošea 6,3) Tiho i blago pomalja se dnevna svjetlost na Zemlji, rastjerujući sjenke mraka i budeći svijet u život. Isto tako granulo je Sunce pravde “sa zdravljem u zrakama”. (Malahija 4,2)

Čežnja vjekova

261

195

“Ako hoćeš, možeš me ozdraviti”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,2-4; 9,1-8.32-34; Marku 1,40-45; 2,1-12; Luki 5,12-28.

Od svih bolesti poznatih na Istoku guba je bila najstrašnija. Njezi-na neizlječivost, zaraznost i užasne posljedice na žrtvama ispunjavali su strahom i najhrabrije. Među Hebrejima smatrala se osudom zbog grijeha, i otuda nazvana “bičem”, “prstom Božjim”.(Psalam 39,10;Knjiga Izlaska 8,19) Duboko ukorijenjena, neuništiva, smrtonosna, smatrana je zname-njem grijeha. Obredni je zakon proglašavao gubavca nečistim. Kao već mrtav bio je izdvojen iz ljudskih boravišta. Sve što je dodirnuo bilo je ne-čisto. Zrak je bio okužen njegovim dahom. Onaj na koga se sumnjalo da se razbolio morao se pokazati svećenicima koji su ispitivali i odlučivali o njegovom slučaju. Ako je proglašen gubavcem, bio je izdvojen iz obitelji, odsječen od skupa Izraelova i osuđen na druženje samo s onima koji su bo-lovali od iste bolesti. Zakon je bio strog u svojim zahtjevima. Čak ni kralje-vi i vladari nisu bili izuzetak. Vladar koji se razbolio od ove opake bolesti morao je odložiti žezlo i napustiti društvo.

Daleko od svojih prijatelja i rođaka, gubavac je morao nositi proklet-stvo svoje bolesti. Bio je primoran objavljivati svoju nesreću, razderati svoju odjeću i oglašavati uzbunu, opominjući sve da bježe iz njegove za-razne nazočnosti. Uzvik: “Nečist! Nečist!” koji se javljao plačnim glasom s osamljenih mjesta progonstva, bilo je upozorenje koje se slušalo sa stra-hom i jezom.

262

27

196

U djelokrugu Kristove službe bilo je puno takvih patnika i vijesti o Njegovu radu dopirale su do njih, pobuđujući zračak nade. Međutim, od vremena proroka Elizeja nije bilo poznato tako nešto kao što je očišćenje čovjeka za koga se prilijepila ova bolest. Nisu se usuđivali od Isusa očeki-vati da za njih učini ono što nikada nije učinjeno ni za jednog čovjeka. Ali postojao je jedan u čijem se srcu probudila vjera. A ipak, nije znao kako doći do Isusa. Bez dodira sa svojim bližnjima, kako se može pojaviti pred Iscjeliteljem? Pitao se hoće li ga Krist htjeti iscijeliti. Hoće li se sagnuti da primijeti čovjeka za koga se vjerovalo da pati pod Božjim sudom? Neće li i On, kao farizeji, pa čak i liječnici, izreći prokletstvo nad njim i upozoriti ga da napusti boravište ljudi? Razmišljao je o svemu što mu je bilo reče-no o Isusu. Nijedan koji je tražio Njegovu pomoć nije bio odbijen. Jadnik je odlučio naći Spasitelja. Premda se morao kloniti gradova, možda će Ga moći sresti na nekoj sporednoj stazi duž planinskih putova ili Ga naći izvan gradova kako uči. Poteškoće su izgledale nepremostive, ali to je bila nje-gova jedina nada.

Gubavac je poveden Spasitelju. Isus uči kraj jezera i narod je oku-pljen oko Njega. Stojeći izdaleka, gubavac razabira nekoliko riječi sa Spa-siteljevih usana. Vidi Ga kako polaže svoje ruke na bolesnike. Vidi hrome, slijepe, oduzete i one koji su bili na umoru od različitih bolesti kako ustaju zdravi, hvaleći Boga za svoje oslobođenje. Vjera jača u njegovom srcu. On se sve više približuje okupljenu mnoštvu. Ograničenja koja su mu namet-nuta, sigurnost ljudi i strah s kojim su ga svi promatrali — sve je zaboravio. On misli samo o blaženoj nadi u izlječenje.

Njegova je pojava bila stravična. Bolest je strahovito poodmakla i njegovo tijelo u raspadanju bilo je užasno pogledati. Kad su ga spazili, lju-di su se u strahu povukli unazad. U svojoj želji da izbjegnu dodir s njim, gazili su jedni druge. Neki su ga pokušavali spriječiti da se približi Isusu, ali uzalud. On ih nije ni vidio ni čuo. Njihovi izrazi gađenja ne dopiru do njega. On vidi jedino Božjeg Sina. On čuje samo glas koji daje život onima koji umiru. Probijajući se do Isusa, baca se pred Njegove noge s uzvikom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.”

Isus je odgovorio: “Hoću. Ozdravi!” položivši ruku na njega. (Matej 8,3) Promjena je odmah zahvatila gubavca. Njegovo je tijelo postalo zdra-

vo, njegovi živci osjetljivi, njegovi mišići čvrsti. Gruba ljuskasta površina,

Čežnja vjekova

263

197

svojstvena gubi, iščezla je, a pojavila se meka, rumena koža kao u zdrava djeteta.

Isus je naložio čovjeku da ne objavi učinjeno djelo, već da se sa žr-tvom odmah pokaže u Hramu. Takva žrtva nije mogla biti primljena sve dok svećenici ne pregledaju čovjeka i proglase ga potpuno oslobođenim od bolesti. Koliko god nevoljko vršili ovu dužnost, nisu mogli izbjeći pregled i donošenje odluke u ovom slučaju.

Riječi iz Pisma pokazuju s kakvom je odlučnošću Krist naložio čovje-ku nužnu šutnju i brzo djelovanje. “Isus mu reče: Pazi, nikomu to ne kazuj! Već idi, pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije — njima za svjedočanstvo.” Da su svećenici bili upoznati s činjenicama o izlječenju gubavca, njihova bi ih mržnja prema Kristu mogla navesti da donesu ne-poštenu odluku. Isus je želio da se čovjek pokaže u Hramu prije no što bilo kakvi glasovi o ovom čudu budu doprli do njih. Tako se mogla osigurati pravična odluka i izliječenom gubavcu dopustiti da se vrati svojoj obitelji i prijateljima.

Postojali su i drugi ciljevi što ih je Krist držao u vidu kad je preporu-čio čovjeku da šuti. Spasitelj je znao da su Njegovi neprijatelji stalno želje-li ograničiti Njegov rad i odvratiti narod od Njega. Znao je da bi objavlji-vanje izlječenja gubavog po okolini navelo druge bolesnike od ove strašne bolesti da se okupljaju oko Njega i da bi se podigao glas kako će se ljudi zaraziti dodirom s njima. Mnogi od gubavaca ne bi učinili dar zdravlja bla-goslovom sebi ili drugima. Okupljanjem gubavaca pružao bi priliku za op-tužbu da krši ograničenja obrednog zakona. Na taj bi način Njegovo djelo propovijedanja Radosne vijesti bilo spriječeno.

Događaj je opravdao Kristov predosjećaj. Mnogi ljudi bili su svjedo-ci izlječenja gubavca i željno su očekivali da saznaju za odluku svećeni-ka. Kad se čovjek vratio svojim prijateljima, nastalo je veliko uzbuđenje. Unatoč Isusovom upozorenju, čovjek nije činio nikakav napor da zataji činjenicu o svom izlječenju. Premda bi je doista bilo nemoguće sakriti, gubavac ju je ipak objavljivao posvuda. Smatrajući da mu je samo Isu-sova skromnost stavila ovo ograničenje, išao je okolo objavljivajući moć ovog Velikog Iscjelitelja. Nije shvatio da svako takvo objavljivanje čini svećenike i starješine odlučnijima da unište Isusa. Iscijeljeni je osjetio da je blagodat zdravlja vrlo dragocjena. Radovao se svojoj punoj snazi, svom

Ako hoćeš, možeš me ozdraviti

264

265

198

povratku obitelji i društvu i osjećao da je nemoguće uzdržati se od davanja slave Liječniku koji ga je iscijelio. Međutim, razglašavanje ovog događaja izazvalo je sprečavanje Spasiteljeva djela. To je pokrenulo ljude da se oku-pljaju oko Njega u prevelikom broju, što Ga je primoralo da za stanovito vrijeme prekine rad.

Svaki je čin Kristove službe imao dalekosežni cilj. On je sadržavao više no što je samo djelo pokazivalo. Tako je to bilo i u slučaju s gubavcem. Dok je služio svima koji su dolazili k Njemu, Isus je čeznuo da blagoslo-vi i one koji Mu nisu dolazili. Dok je privlačio carinike, neznabošce i Sa-marijance, čeznuo je da dopre do svećenika i učitelja koji su bili zatvoreni predrasudama i predajom. Pokušao je sve da bi mogao doprijeti do njih. Slanjem izliječena gubavca svećenicima, pružio im je svjedočanstvo, smi-šljeno da razoruža njihove predrasude.

Farizeji su tvrdili da je Kristovo učenje bilo u suprotnosti sa zakonom koji je Bog dao preko Mojsija, ali Njegova uputa dana izliječenom gubav-cu da prinese dar po zakonu opovrgnula je ovu optužbu. To je bilo dovoljno svjedočanstvo za sve koji su bili spremni da budu osvjedočeni.

Vođe u Jeruzalemu poslale su uhode da nađu neki povod kako bi Kri-sta osudili na smrt. Odgovorio je pružanjem dokaza o svojoj ljubavi prema ljudskom rodu, poštovanjem zakona i svojom silom da oslobađa od grijeha i smrti. Na ovaj im je način pružao svjedočanstvo. “Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.” (Psalam 109,5) On koji je na gori dao pra-vilo: “Ljubite svoje neprijatelje” i sam je primjerom potvrdio to načelo ne vraćajući “zlo za zlo, ni uvredu za uvredu”, nego nasuprot blagoslivljao. (Matej 5,44; 1. Petrova 3,9)

Isti svećenici koji su osudili gubavca na progonstvo potvrdili su nje-govo ozdravljenje. Ova odluka, javno izrečena i zabilježena, bila je trajno svjedočanstvo za Krista. A kad se iscijeljeni čovjek ponovno vratio u zbor Izraelov, nakon osobnog uvjerenja svećenika da na njemu nema više ni tra-ga od bolesti, postao je živim svjedokom za svog Dobročinitelja. Radosno je prinio svoju žrtvu i veličao Isusovo ime. Svećenici su bili osvjedočeni u Spasiteljevu božansku silu. Pružena im je prilika da upoznaju istinu i isko-riste svjetlost. Odbačena, ona bi prošla da se nikad ne vrati. Svjetlost je odbačena od mnogih, a ipak nije uzaludno dana. Mnoga srca, koja u odre-đenom razdoblju nisu pokazivala nikakav znak, bila su pokrenuta. Tijekom

Čežnja vjekova

266

199

Spasiteljeva života činilo se da Njegova misija izaziva mali odaziv ljubavi kod svećenika i učitelja, ali nakon Njegova uzašašća “i mnogi su svećenici prihvaćali vjeru”. (Djela 6,7)

Kristovo je djelo očišćenja ovog gubavca od strašne bolesti slika Nje-gova djela očišćenja duše od grijeha. Čovjek koji je došao Isusu bio je “sav gubav”. Njezin smrtonosni otrov prožeo je cijelo njegovo tijelo. Učenici su htjeli spriječiti svog Učitelja da ga dodirne, jer onaj koji se dotakne gu-bavca i sam postaje nečist. Međutim, polaganjem svoje ruke na gubavca, Isus se nije oskvrnuo. Njegov dodir prenio je životodavnu silu. Gubavac se očistio. Tako je i s gubom grijeha — duboko ukorijenjenom, smrtonosnom, koju je nemoguće izliječiti ljudskom silom. “Sva je glava bolna, srce izne-moglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvo-rene rane.” (Izaija 1,5.6) Ali došavši da prebiva u ljudskom rodu, nije se oskvrnuo. Njegova nazočnost ima iscjeljujuću moć za grješnika. Tko god padne pred Njegove noge govoreći s vjerom: “Gospodine, ako hoćeš, mo-žeš me ozdraviti”, čut će odgovor: “Hoću. Ozdravi.” (Matej 8,2.3)

U nekim slučajevima izlječenja Isus nije odmah podario traženi bla-goslov. Međutim, u slučaju gube izrečena molba odmah je ispunjena. Kad se molimo za zemaljske blagoslove, odgovor na našu molitvu može biti odložen ili nam Bog može dati nešto drugo što nismo tražili; ali tako neće biti kad tražimo oslobođenje od grijeha. Njegova je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi da živimo svetim živo-tom. Krist “je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!” (Galaćanima 1,4) “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo... znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1. Ivanova 5,14.15) “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)

Izlječenjem oduzetog u Kafarnaumu Isus je opet dao pouku o istoj istini. Čudo je učinjeno da bi se otkrila Njegova sila da oprašta grijehe. Iscjeljenje oduzetog također slikovito prikazuje i druge dragocjene istine. Ono je puno nade i ohrabrenja, a farizejima koji su bili sitničavi ono je i pouka i opomena.

Ovaj oduzeti je, kao i gubavac, izgubio svaku nadu u ozdravljenje. Njegova bolest bila je posljedica grješna života, a njegove su patnje bile


267

200

zagorčene i grižom savjesti. Odavno se obraćao farizejima i učenim lju-dima u nadi da će ublažiti umne patnje i tjelesnu bol. Međutim, oni su ga hladno proglasili neizlječivim i prepustili Božjoj srdžbi. Farizeji su patnje smatrali dokazom božanskog nezadovoljstva i držali su se podalje od bo-lesnih i nevoljnih. Međutim, često su ovi koji su sebe uzvisivali kao svete bili znatno grješniji od stradalnika koje su osuđivali.

Oduzeti čovjek bio je sasvim bespomoćan i videći da nema izgleda za pomoć s bilo koje strane, zapao je u očajanje. Tada je čuo o Isusovim veli-čanstvenim djelima. Rekli su mu da su drugi koji su bili isto tako grješni i bespomoćni kao on, izliječeni; čak su se i gubavci očistili. Prijatelji koji su mu ovo prenijeli ohrabrili su ga da vjeruje kako i on može biti izliječen ako bude odnesen Isusu. Međutim, njegova je nada klonula kad se sjetio kako je bolest na njega došla. Bojao se da ga bezgrješni Liječnik neće podnijeti u svojoj nazočnosti.

Ipak, nije toliko želio tjelesno ozdravljenje koliko oslobođenje od te-reta grijeha. Ako bi mogao vidjeti Isusa i dobiti čvrsto obećanje o oprostu i pomirenju s Neba, bio bi zadovoljan da živi ili umre, u skladu s Božjom voljom. Uzvik samrtnika bio je: “O kad bih mogao doći pred Njega!” Nije bilo vremena za gubljenje; njegovo već upropašteno tijelo pokazivalo je znake raspadanja. Preklinjao je svoje prijatelje da ga na postelji odnesu Isusu i oni su s radošću prihvatili da to učine. Ali, mnoštvo koje se saku-pilo u kući i oko kuće u kojoj se nalazio Spasitelj bilo je tako zbijeno da je bolesniku i njegovim prijateljima bilo nemoguće doprijeti do Njega, pa čak ni čuti Njegov glas.

Isus je poučavao u Petrovoj kući. Po običaju, Njegovi su učenici sje-dili odmah do Njega i “ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bi-jahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema”. Ovi su došli kao uhode tražeći kakvu optužbu protiv Isusa. Osim ovih uglednika steklo se i šaroliko mnoštvo revnih, poniznih, radoznalih i nevjernih. Zastupljene su bile razne narodnosti i svi društveni slojevi. “A njega je snaga Gospod-nja gonila da ozdravlja.” Duh života nadnio se nad skupom, ali farizeji i učitelji nisu prepoznali njegovu prisutnost. Nisu osjećali nikakvu potrebu, pa izlječenja nije bilo za njih. “Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.” (Luka 1,53)

Čežnja vjekova

268

201

Oni koji su nosili oduzetog pokušavali su prokrčiti put kroz mnoštvo, ali uzalud. Bolesnik je gledao unaokolo s neizrecivom patnjom. Kad je pomoć za kojom je čeznuo bila tako blizu, kako može napustiti nadu? Po njegovom prijedlogu prijatelji su ga odnijeli na krov kuće i, otvorivši krov, spustili ga kraj Isusovih nogu. Izlaganje je prekinuto. Spasitelj je proma-trao bolnu pojavu i vidio oči koje su Ga molećivo promatrale. Razumio je slučaj; privukao je k sebi taj zbunjeni i sumnjičavi duh. Dok je oduzeti bio još u domu, Spasitelj je osvjedočio njegovu savjest. Kad se pokajao zbog svojih grijeha i povjerovao u Isusovu iscjeliteljsku moć, životodavna Spa-siteljeva milost najprije je blagoslovila njegovo srce puno čežnje. Isus je promatrao prvi zračak vjere kako prerasta u čvrsto uvjerenje da je On je-dini pomoćnik grješniku, i vidio kako jača sa svakim naporom da priđe u Njegovu blizinu.

Riječima koje su kao glazba doprle do uha ovog patnika, Spasitelj je rekao: “Sinko, opraštaju ti se grijesi.”

Teret beznađa skinut je s duše bolesnog čovjeka; mir oprosta počiva nad njegovim duhom i osvjetljuje njegovo lice. Nestalo je njegove tjelesne boli i cijelo je njegovo biće preobraženo. Bespomoćni oduzeti bolesnik je ozdravio! Grješniku je oprošteno!

Jednostavnom vjerom primio je Isusove riječi kao sreću novoga živo-ta. Nije postavio nikakav novi zahtjev, već je ležao u blaženoj tišini, pre-sretan da bi to iskazao riječima. Nebeska svjetlost ozarila je njegovo lice, a narod je promatrao ovaj prizor sa strahopoštovanjem.

Rabini su nespokojno očekivali da vide kako će Krist postupiti u ovom slučaju. Prisjećali su se kako im se ovaj čovjek obraćao za pomoć i kako su mu uskratili nadu i sućut. Nezadovoljni, izjavili su da on snosi Božje prokletstvo zbog svojih grijeha. Sve se to osvježilo u njihovom umu kad su pred sobom vidjeli bolesnog čovjeka. Primijetili su zanimanje ko-jim su svi promatrali ovaj prizor i osjećali užasan strah da ne izgube utjecaj nad narodom.

Ovi dostojanstvenici nisu međusobno razmjenjivali riječi, već proma-trajući lice jedan drugoga čitali na njima istu misao da je potrebno nešto učiniti da bi se zaustavila bujica osjećaja. Isus je izjavio da su grijesi odu-zetog čovjeka oprošteni. Farizeji su se uhvatili za te riječi kao za bogohu-ljenje, predstavljajući sebi da to mogu prikazati kao grijeh koji zaslužuje


269

202

smrt. Govorili su u svom srcu: “On vrijeđa Boga! Tko može opraštati gri-jehe osim jedinog Boga?” (Marko 2,7)

Usmjerivši svoj pogled na njih, od koga su se zaklonili i ustuknuli, Isus je rekao: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetomu reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i ho-daj!’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji.” Rekao je, okrenuvši se uzetome: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!”

Tada je onaj koga su donijeli Isusu na nosilima skočio na svoje noge s gipkošću i snagom mladića. Životodavna krv prostrujala je njegovim vena-ma. Svaki organ njegovog tijela počeo je iznenada raditi. Rumenilo zdrav-lja smijenilo je bljedilo smrti koja se približavala. “On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi su se snebivali, slavili Boga i govorili: Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!”

O, čudesna Kristova ljubavi, koja si se nadvila da iscijeliš grješne i ucviljene! Božanstvo koje žali i ublažava nedaće čovječanstva koje trpi! O, čudesna silo koja se tako pokazuješ sinovima čovječjim! Tko može sum-njati u vijest o spasenju? Tko može podcijeniti milosrđe Otkupitelja punog sućuti?

Ništa manje od stvaralačke sile bilo je potrebno da bi se povratilo zdravlje tom tijelu u raspadanju. Isti glas koji je donio život čovjeku nači-njenom od praha zemaljskoga, dao je život i oduzetom na samrti. Ista sila koja je dala život tijelu obnovila je i srce. On koji prilikom stvaranja “reče — i sve postade”, koji “naredi — i sve stvori” (Psalam 33,9) riječju je dao život duši mrtvoj u prijestupima i grijesima. Izlječenje tijela bio je do-kaz sile koja je obnovila srce. Krist je naredio oduzetom da ustane i hoda. “Neka znate”, rekao je On, “da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe”.

Oduzeti je u Kristu našao izlječenje i za duh i za tijelo. Duhovno iz-lječenje bilo je praćeno obnovom tijela. Preko ove pouke ne smije se olako prijeći. Danas postoje tisuće koji pate od bolesti tijela i koji, kao i oduzeti, čeznu za viješću “Oprošteni su ti grijesi.” Teret grijeha sa svojim nemi-rom i nezadovoljenim željama osnova je njihove bolesti. Oni ne mogu naći olakšanje dok ne dođu Iscjelitelju duše. Mir koji samo On može dati pružit će snagu umu i zdravlje tijelu.

Čežnja vjekova

270

203

Isus je došao da “uništi đavolska djela”. “U njoj bijaše Život” i On, Riječ, kaže: “Ja sam došao da ... imaju život i da ga imaju u izobilju.” On je “životvorni duh”. (1. Ivanova 3,8; Ivan 1,4; 10,10; 1. Korinćanima 15,45) On još uvijek ima istu životodavnu silu kao onda kad je na Zemlji liječio bolesne i davao oprost grješnicima. On “ti otpušta sve grijehe”, On “iscje-ljuje sve slabosti tvoje”. (Psalam 103,3)

Izlječenje oduzetog djelovalo je na ljude kao da se Nebo otvorilo i ot-krilo svu slavu boljega svijeta. Dok je čovjek koji je bio izliječen prolazio kroz mnoštvo, blagoslivljajući Boga na svakom koraku i noseći svoj teret koji mu je bio lak kao pero, ljudi su odstupali da bi mu napravili mjesta, s licima koja su odavala strahopoštovanje, i netremice ga gledali, tiho šapu-ćući međusobno: “Danas vidjesmo čudesa!”

Farizeji su bili nijemi od začuđenosti i savladani porazom. Vidjeli su da ne postoji prilika da njihova ljubomora razjari mnoštvo. Veličanstveno djelo učinjeno čovjeku koga su oni predali Božjoj srdžbi ostavilo je takav dojam na narod da su rabini na neko vrijeme bili zaboravljeni. Vidjeli su da Krist posjeduje silu koju su oni pripisivali samo Bogu; ali plemenito dostojanstvo Njegova držanja bilo je u uočljivoj suprotnosti s njihovim nadmenim ponašanjem. Bili su zbunjeni i posramljeni prepoznajući, ali ne priznajući nazočnost uzvišenijeg bića. Što je jači bio dokaz da Isus ima silu na Zemlji opraštati grijehe, to su se čvršće utvrdili u nevjerstvu. Iz Petro-vog doma, u kome su vidjeli oduzetog kako je izliječen Njegovom riječju, otišli su stvarati nove planove za ušutkivanje Božjeg Sina.

Tjelesna bolest, ma koliko zloćudna i duboko ukorijenjena, izliječena je Kristovom silom; ali bolest duha još jače je ovladala onima koji su svo-je oči zatvorili pred svjetlošću. Guba i oduzetost nisu bile tako strašne kao fanatizam i nevjerstvo.

U domu izliječenog oduzetog čovjeka nastala je velika radost kad se vratio svojoj obitelji, noseći s lakoćom ležaj na kome su ga prije kratkog vremena obazrivo iznijeli iz njihove sredine. Okupili su se oko njega sa suzama radosnicama, jedva se usuđujući povjerovati svojim očima. Stajao je pred njima u punoj snazi svoje muževnosti. Ruke koje su izgledale kao beživotne, sad su bile hitre poslušati njegovu volju. Tijelo koje je usahlo i imalo boju olova, sad je bilo svježe i rumeno. Hodao je čvrstim, slobodnim korakom. Radost i nada bili su ispisani na svakoj crti njegovog lica, a izraz


271

204

čistoće i mira zauzeo je mjesto obilježja grijeha i patnji. Radosna zahval-nost uzdizala se iz tog doma i Bog se proslavio u svome Sinu, koji je vratio nadu beznadnom i snagu ranjenom. Ovaj čovjek i njegova obitelj bili su spremni da svoje živote polože za Isusa. Nikakva sumnja nije pomračila njihovu vjeru, nikakvo nevjerstvo nije spriječilo njihovu vjernost prema Onome koji je unio svjetlost u njihov mračni dom.

Čežnja vjekova

205

Levije — Matej


Od rimskih službenika u Palestini carinici su bili najomraženiji. Na-meti uvedeni silom stalno su smetali Hebrejima, podsjećajući ih da su iz-gubili svoju nezavisnost. Ubirači poreza nisu bili samo oruđa rimskog ugnjetavanja već iznuđivači koji su se za svoj račun bogatili na teret naro-da. Hebrejin koji bi prihvatio ovu službu iz ruku Rimljana, smatran je iz-dajnikom časti svog naroda. Preziran je kao otpadnik i svrstavan u najneu-glednije pripadnike društva.

Ovom društvenom sloju pripadao je Levije — Matej koji će biti po-zvan u Kristovu službu nakon četvorice učenika u Genezaretu. Farizeji su procjenjivali Mateja po njegovom zanimanju, ali Isus je u ovom čovjeku vidio srce otvoreno za prihvaćanje istine. Matej je slušao Spasiteljevo uče-nje. Kad mu je Božji Duh otkrio njegovu grješnost, čeznuo je da potraži pomoć od Krista, ali naviknut na rabinsku isključivost, nije mislio da će ga ovaj Veliki Učitelj zamijetiti.

Sjedeći jednog dana u svojoj kućici za ubiranje novca, carinik je vidio Isusa kako se približuje. Neizmjerno iznenađen, čuo je riječi koje su mu upućene: “Hajde za mnom!”

Matej “ostavi sve te ustade i pođe za njim”. Nije bilo oklijevanja, dvoumljenja, razmišljanja o unosnom poslu koji treba zamijeniti siromaš-tvom i nevoljama. Za njega je bilo dovoljno što će biti s Isusom, što će moći slušati Njegove riječi i sjediniti se s Njim u Njegovu radu.

273

272

28

206

Tako je bilo i s učenicima koji su ranije bili pozvani. Kad je Isus za-tražio od Petra i njegovih drugova da Ga slijede, odmah su ostavili svoje čamce i mreže. Neki od ovih učenika imali su ukućane koje su izdržavali, ali kad su primili Spasiteljev poziv, nisu oklijevali ili se pitali: “Kako ću ži-vjeti i izdržavati obitelj?” Bili su poslušni pozivu, pa kad ih je Isus kasnije pitao: “Kad vas poslah bez kese, bez torbe i obuće, je li vam što nedostaja-lo?”, mogli su odgovoriti: “Ništa.” (Luka 22,35)

Matej u svom bogatstvu, a Andrija i Petar u svom siromaštvu stavljeni su pred istu kušnju; svaki od njih posvetio je svoj život istom cilju. U tre-nutku uspjeha, kad su mreže bile pune ribe, a poticaji staroga načina života najjači, Isus je kraj mora zatražio od učenika da napuste sve zbog Radosne vijesti. Tako se svaka duša iskušava je li jača želja za prolaznim dobrima ili želja za druženjem s Kristom.

Načelo uvijek puno traži. Nijedan čovjek ne može uspjeti u službi Bogu ako cijelo njegovo srce nije u njoj i ne drži sve za štetu prema prevaž-nom poznavanju Krista. Nijedan čovjek koji se usteže ne može biti Kristov učenik, a još manje Njegov suradnik. Kad ljudi pravilno shvate veliko spa-senje, samopožrtvovnost koja se ogledala u Kristovom životu pokazat će se i u njihovom. Putem kojim god ih povede radovat će se da Ga slijede.

Pozivanje Mateja da postane jedan od Kristovih učenika izazvalo je veliko negodovanje. Izborom carinika za svog neposrednog pratioca, vjer-ski je Učitelj vrijeđao vjerske, društvene i narodne običaje. Pozivajući se na predrasude naroda, farizeji su se nadali da će struju narodnih osjećaja okrenuti protiv Isusa.

Među carinicima je nastalo široko zanimanje. Božanski Učitelj privu-kao je njihova srca k sebi. U radosti svog novog učeništva, Matej je čeznuo da svoje ranije sudrugove dovede Isusu. U skladu s tim, načinio je gozbu u svojoj kući i sazvao sve svoje rođake i prijatelje. Nisu bili uključeni samo carinici već i mnogi drugi koji su imali sumnjiv ugled i bili odbačeni od svojih susjeda koji su se strogo pridržavali propisa.

Gozba je priređena u Isusovu čast i On nije oklijevao da prihvati lju-baznost. Dobro je znao da će to biti sablazan za farizejsku stranku i da će Ga dovesti u nepriliku u očima naroda. Međutim, nikakvo ljudsko pravilo nije moglo utjecati na Njegovo djelovanje. Vanjska obilježja za Njega nisu

Čežnja vjekova

274

207

imala nikakvo značenje. Ono što je privlačilo Njegovo srce bila je duša žedna vode života.

Isus je sjedio kao uvaženi gost za stolom carinika, pokazujući svojim suosjećanjem i društvenošću da priznaje dostojanstvo ljudskog roda, pa su ljudi čeznuli da postanu vrijedni Njegova povjerenja. Na njihova žedna srca Njegove riječi padale su s blagoslovljenom životodavnom silom. Pro-buđeni su novi poticaji i mogućnost novog života otvorila se ovim ljudima odbačenim iz društva.

Na skupovima kao što je bio ovaj, mnogo ljudi bilo je pod dojmom Spasiteljeva učenja, koji su Ga priznali tek nakon uzašašća. Kad se Sve-ti Duh izlio i tri tisuće obratilo u jednom danu, među njima je bilo mno-go onih koji su prvi put čuli istinu za stolom nekog carinika pa su neki od njih postali pronosioci Radosne vijesti. Za samog Mateja Isusov primjer na gozbi bio je trajna pouka. Prezreni carinik postao je jedan od najodanijih evanđelista, idući u svojoj službi stopama svog Učitelja.

Kad su rabini doznali za Isusovu nazočnost na Matejevoj gozbi, isko-ristili su priliku da Ga optuže. Međutim izabrali su da djeluju preko učeni-ka. Buđenjem njihovih predrasuda nadali su se da će ih odvojiti od njihova Učitelja. Njihov način postupanja bio je da optuže Krista učenicima, a uče-nike Kristu, usmjeravajući strijele tamo gdje će najvjerojatnije raniti. To je način na koji je Sotona radio još od nezadovoljstva na Nebu, a svi koji po-kušavaju izazvati neslogu i otuđenost pokrenuti su njegovim duhom.

“Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?”, upitali su zavid-ljivi rabini.

Isus nije očekivao od svojih učenika da odgovore na optužbu, već je sam odgovorio: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” Farizeji su smatrali sebe duhovno zdravima, i stoga im ne treba liječnik, dok su za carinike i neznabošce tvrdili da umiru od bolesti duše. Zar se tada Njegov rad kao Liječnika nije sastojao u tome da pođe baš onom društvenom sloju kome je potrebna Njegova pomoć?

Međutim, premda su mislili tako visoko o sebi, farizeji su bili u težem stanju od onih koje su prezirali. Carinici su bili manje uskogrudni i manje samouvjereni, pa su tako bili otvoreniji utjecaju istine. Isus je rekao rabi-nima: “Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’” Tako je

Levije — Matej

275

208

pokazao kako, tvrdeći da tumače Božju Riječ, zapravo nimalo ne poznaju njezin duh.

Farizeji su za neko vrijeme bili ušutkani, ali postali su samo odlučniji u svom neprijateljstvu. Zatim su potražili učenike Ivana Krstitelja i poku-šali ih okrenuti protiv Spasitelja. Ovi farizeji nisu prihvatili Krstiteljevu djelatnost. Podrugljivo su ukazivali na njegov trezven život, njegove jed-nostavne navike, njegovu priprostu odjeću i proglasili ga fanatikom. Zato što je objavljivao njihovo licemjerstvo, protivili su se njegovim riječima i pokušali potaknuti narod protiv njega. Božji Duh pokrenuo je srca ovih ru-gača, osvjedočavajući ih o grijehu, ali odbili su Božji savjet i izjavili da je Ivan opsjednut đavlom.

Sad kad je Isus došao, družeći se s narodom, jedući i pijući za njiho-vim stolovima, optužili su Ga da je izjelica i pijanica. Oni koji su optuži-vali, bili su sami krivi. Kao što je Bog pogrešno predstavljen, i kao što Ga je Sotona zaodjenuo vlastitim osobinama, tako su ovi loši ljudi lažno pred-stavili Gospodnje vjesnike.

Farizeji nisu htjeli uzeti u obzir da je Isus jeo s carinicima i grješnici-ma kako bi donio nebesku svjetlost onima koji sjede u mraku. Nisu htjeli vidjeti da je svaka riječ božanskog Učitelja bila živo sjeme koje će iskli-jati i donijeti plod na slavu Bogu. Odlučili su da ne prihvate svjetlost, pa premda su se suprotstavljali Krstiteljevom radu, sad su bili spremni prido-biti prijateljstvo njegovih učenika u nadi da će osigurati njihovu suradnju protiv Isusa. Govorili su da Isus poništava stare predaje i isticali suprotnost ozbiljne Krstiteljeve pobožnosti i Isusovog ponašanja u gošćenju s carini-cima i grješnicima.

Ivanovi učenici su u to vrijeme bili u velikoj žalosti. Bilo je to prije njihova posjeta Isusu s Ivanovom porukom. Njihov voljeni učitelj bio je u zatvoru i oni su provodili svoje dane u tugovanju. Isus nije učinio nikakav napor da oslobodi Ivana, već je izgledalo kao da čak ruši ugled njegovog učenja. Ako je Ivan bio poslan od Boga, zašto su Isus i Njegovi učenici išli putem koji je bio toliko različit od njegovog?

Ivanovi učenici nisu imali jasnu predodžbu o Kristovom radu; mislili su da možda postoji neka osnova za farizejske optužbe. Poštovali su mno-ga pravila koja su propisali rabini, i čak se nadali da će biti opravdani dje-lima Zakona. Hebreji su provodili post kao djelo zasluge, a najrevnosniji

Čežnja vjekova

276

209

među njima postili su dva dana tjedno. Farizeji i Ivanovi učenici postili su kad su ovi posljednji došli Isusu s pitanjem: “Zašto mi i farizeji često po-stimo, a učenici tvoji ne poste?”

Isus im je vrlo blago odgovorio. Nije nastojao ispraviti njihovo po-grešno razumijevanje o postu, već ih samo pravilno uputiti u svoj rad. To je učinio koristeći isti slikoviti izraz koji je i sam Krstitelj upotrijebio u svom svjedočanstvu o Isusu. Ivan je rekao: “Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac.” (Ivan 3,29) Ivanovi uče-nici nisu mogli a ne sjetiti se ovih riječi svog učitelja, kad je Isus, uzimaju-ći istu sliku, rekao: “Zar možete natjerati svatove da poste dok je zaručnik s njima?”

Gospodar Neba nalazio se usred svog naroda. Najveći Božji Dar pre-dan je svijetu. Radost siromašnima, jer je Krist došao da ih učini nasljed-nicima svog kraljevstva; radost bogatima, jer će ih poučavati kako da osi-guraju vječno bogatstvo; radost neukima, On će ih umudriti na spasenje; radost učenima, On će im otvoriti dublje tajne no što su oni ikada dokučili — istine koje su bile skrivene od postanja svijeta Spasiteljevom će se mi-sijom otkriti ljudima.

Ivan Krstitelj radovao se što je promatrao Spasitelja. Kakvu su priliku za radost imali učenici koji su uživali posebno pravo da hodaju i razgova-raju s Veličanstvom Neba! To nije bilo vrijeme njihovog tugovanja i posta. Svoja srca moraju otvoriti i primiti svjetlost Njegove slave, da bi je mogli prosuti na one koji sjede u tami i u sjeni smrtnoj. Bila je to svijetla slika koju su izazivale Kristove riječi, ali preko nje je ležala teška sjenka koju je samo Njegovo oko raspoznavalo. “Doći će vrijeme”, rekao je On, “kad će im ugrabiti zaručnika; tada će oni, u to vrijeme, postiti.” Kad budu vidjeli svoga Gospodina izdanog i raspetog, učenici će tugovati i postiti. Svojim posljednjim riječima koje im je uputio u gornjoj sobi rekao je: “Još malo pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti. Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.” (Ivan 16,19.20)

Kad bude uskrsnuo iz groba, njihova će se žalost pretvoriti u radost. Poslije svog uzašašća On će biti odsutan, ali preko Utješitelja još uvijek će biti s njima i oni svoje vrijeme neće provoditi u tugovanju. To je bilo ono

Levije — Matej

277

210

što je Sotona želio. Želio je da na svijet ostave dojam kako su bili prevareni i razočarani, ali oni su trebali vjerom gledati u gornje Svetište, u kojem je Isus služio za njih; trebali su otvoriti svoja srca Svetome Duhu, Njegovom Zastupniku i radovati se u svjetlosti Njegove prisutnosti. Ipak će doći dani kušnje i probe, kad će se sukobiti s vladarima ovoga svijeta i s upravite-ljima carstva tame; kad Krist ne bude osobno s njima i kad ne budu mogli prepoznati Utješitelja, tada će za njih biti prikladnije vrijeme za post.

Farizeji su se težili uzvisiti strogim poštovanjem formi, dok je njiho-vo srce bilo ispunjeno zavišću i svađom. “Gle,” kaže Pismo, “vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao da-nas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” (Izaija 58,4.5)

Pravi post nije samo vanjska služba. Pismo opisuje post koji je Bog odabrao — “kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove”, “dati... kruha gladnome, nasi-titi... potlačenog”. (Izaija 58,6.10) Ovdje je prikazan pravi duh i karakter Kristova rada. Njegov cjelokupan život bio je žrtvovanje samoga sebe za spasenje svijeta. Posteći u pustinji kušanja ili jedući s carinicima na Mate-jevoj gozbi, On je davao svoj život za otkupljenje izgubljenih. Pravi Duh posvećenja ne pokazuje se u beskorisnom tugovanju, u ponižavanju tijela i mnogobrojnim žrtvama, već u pokoravanju samoga sebe za dragovoljnu službu Bogu i čovjeku.

Nastavljajući svoj odgovor Ivanovim učenicima, Isus je iznio jed-nu prispodobu govoreći: “Nitko ne prišiva zakrpe od neuvaljanog sukna na staru haljinu; inače nova zakrpa razvuče staru haljinu te rupa bude još veća.” Vijest Ivana Krstitelja nije trebala biti prožeta predajom i prazno-vjerjem. Pokušaj da se spoji farizejska prijetvornost s Ivanovim posveće-njem učinio bi očitijom pukotinu između njih.

Kristovo učenje nije se moglo spojiti s farizejskim formama. Krist nije trebao zatvoriti pukotinu koja je načinjena Ivanovim učenjem. On će učiniti izraženijom podvojenost između staroga i novoga. Isus je dalje sli-kovito prikazao ovu činjenicu, govoreći: “Nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove; jer novo vino prodere mjehove te se prolije, a mjehovi pro-padnu.” Mjehovi koji su se upotrebljavali za čuvanje novog vina, nakon

Čežnja vjekova

278

211

određenog vremena postajali su suhi i krti i neprikladni da ponovno poslu-že za istu svrhu. Ovom poznatom slikom Isus je prikazao stanje hebrejskih vođa. Svećenici, književnici i glavari bili su usađeni u kolotečinu obreda i predaja. Njihova srca postala su stegnuta kao osušeni vinski mjehovi s ko-jim ih je usporedio. Dok su ostajali zadovoljni religijom koja se oslanjala na Zakon, nisu mogli postati čuvari žive nebeske istine. Smatrali su da je njihova pravda sasvim dovoljna i nisu željeli da bilo što novo bude unese-no u njihovu religiju. Božju dobru volju prema ljudima nisu prihvaćali kao nešto odvojeno od njih samih. Oni su je povezivali s vlastitim zaslugama za svoja dobra djela. Vjera koja djeluje s ljubavlju i čisti dušu nije mogla naći točku sjedinjenja s farizejskom vjerom sazdanom od obreda i ljudskih naredbi. Napor da se Isusovo učenje sjedini s ustanovljenom religijom bio bi uzaludan. Božja životodavna istina, kao vino koje previre, uništila bi stare, trule mjehove farizejske predaje.

Farizeji su smatrali sebe premudrima da bi im bila potrebna pouka, previše pravednima da bi im bilo potrebno spasenje, previše poštovanima da bi im bilo potrebno poštovanje koje dolazi od Krista. Spasitelj se okre-nuo od njih da bi našao druge koji bi prihvatili nebesku poruku. U neo-brazovanim ribarima, u cariniku na trgu, u ženi Samarijanki, u običnom narodu koji Ga je rado slušao, našao je svoje nove mjehove za novo vino. Oruđa koja će se upotrijebiti u djelu evanđelja jesu ljudi koji rado prihva-ćaju svjetlost poslanu od Boga. To su Njegovi predstavnici za prenošenje poznavanja istine ovom svijetu. Ako Kristovom milošću Njegov narod po-stane nov mijeh, tada će ga On ispuniti novim vinom.

Kristovo učenje, premda predočeno novim vinom, nije bilo novi nauk, već otkrivenje onoga što se učilo od početka. Međutim, za farizeje Božja je istina izgubila svoje prvobitno značenje i ljepotu. Kristovo učenje za njih bilo je novo gotovo u svakom pogledu, a bilo je i neprepoznato i nepotvrđeno.

Isus je istaknuo moć lažnog učenja da razori poštovanje i čežnju za istinom. “Nitko”, rekao je On, “pošto je pio staro vino, neće novoga, jer veli: ‘Staro je bolje.’” Cjelokupna istina koja je bila dana svijetu preko pa-trijaraha i proroka, zasjala je novom ljepotom u Kristovim riječima. Među-tim, književnici i farizeji nisu imali nikakvu želju za dragocjenim, novim vinom. Dok se ne isprazne od starih predaja, običaja i navika, u njihovu

Levije — Matej

279

212

umu i srcu nema mjesta za Kristovo učenje. Čvrsto su se držali mrtvih for-mi okrenuvši se od životodavne istine i Božje sile.

To se pokazalo kao propast za Hebreje i to će se pokazati kao propast za mnoge duše u naše doba. Tisuće čine istu grešku koju su učinili farizeji ukoreni od Krista na gozbi kod Mateja. Mnogi odbijaju istinu koja silazi od Oca svjetlosti, radije nego da odbace neku voljenu zamisao ili se odre-knu nekog idola u svom shvaćanju. Uzdaju se u sebe i oslanjaju se na svoju mudrost ne razumijevajući svoje duhovno siromaštvo. Oni uporno nasto-je biti spašeni na neki način kojim bi mogli ostvariti neko značajno djelo. Kad uvide da ne postoji nikakav način da utkaju sebe u to djelo, odbacuju ponuđeno spasenje.

Zakonska religija nikada ne može dovesti duše Kristu, jer je to vjera bez ljubavi, bez Krista. Post ili molitva pokrenuti duhom samoopravdanja mrski su u Božjim očima. Svečani bogoslužbeni skup, čitav niz vjerskih obreda, vanjska poniznost, iznuđena žrtva, iskazuju da onaj koji sve ovo čini smatra sebe pravednim, predodređenim za Nebo, ali to je sve prijeva-ra. Naša nam vlastita djela nikada ne mogu pribaviti spasenje.

Kao što je bilo u Kristovo doba, tako je i danas; farizeji nisu bili svje-sni svog duhovnog siromaštva. Njima je upućena vijest: “Ti tvrdiš: ‘Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju.” (Otkrivenje 3,17.18) Vjera i ljubav su zlato okušano u ognju. Međutim, kod mnogih ovo zlato je potamnjelo i bogata riznica je izgubljena. Kristova je pravda za njih nenošena haljina, netaknuti izvor. Njima se kaže: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svi-jećnjak s njegova položaja.” (Otkrivenje 2,4.5)

“Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš pre-zreti.” (Psalam 51,19) Čovjek se mora osloboditi samoga sebe da bi u punom smislu riječi mogao biti Isusov vjernik. Kad se odrekne samoga sebe, tada Gospodin od čovjeka može načiniti novo stvorenje. Novi mjehovi mogu drža-ti novo vino. Kristova ljubav nadahnut će vjernika novim životom. U onome koji gleda na Načelnika i Svršitelja naše vjere pokazat će se Kristov karakter.

Čežnja vjekova

280

213

Subota

Subota je proglašena svetom u vrijeme stvaranja. Budući da je us-postavljena za čovjeka, vuče svoje podrijetlo od vremena “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38,7) Mir se širio nad svijetom, jer je Zemlja bila u skladu s Nebom. “I vidje Bog sve što je uči-nio, i bješe veoma dobro” i počinuo je radujući se svom završenom djelu. (Postanak 1,31)

Zato što se odmarao u subotu, “blagoslovi Bog sedmi dan i posveti”, izdvojio ga je za svetu svrhu. On ju je dao Adamu kao dan odmora. Bila je uspomena na djelo stvaranja, a time i znak Božje moći i Njegove ljubavi. Pismo kaže: “Čudesima svojim spomen postavi.” “Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, nje-gova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Postanak 2,3; Psalam 111,4; Rimljanima 1,20)

Sve je stvorio Božji Sin. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1-3) Budući da je subota uspomena na djelo stvaranja, ona je dokaz Kristove moći i ljubavi.

Subota upućuje naše misli na prirodu i dovodi nas u zajednicu s Tvor-cem. U pjesmi ptica, u uzdisanju drveća, u glazbi mora još uvijek možemo čuti Njegov glas, glas Onoga koji je razgovarao s Adamom u Edenu “za dnevnog povjetarca”. Kad promatramo Njegovu silu u prirodi, nalazimo utjehu, jer Riječ koja je sve stvorila daje život duši. Onaj koji je zapovje-dio: “Neka iz tame zasvijetli svjetlo, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” (2. Korinćanima 4,6)

282

281

29

214

Ova misao motivirala je pjesmu: “Obradovao si me djelima svojim, o Jahve, kličem zbog djela ruku tvojih. Kako su silna djela tvoja, o Jahve, i duboki naumi tvoji!”(Psalam 92,5.6) Sveti Duh preko proroka Izaije objavljuje: “S kime ćete prispodobit

Boga? I s kakvim ga likom usporedit?... Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam od iskona otkriveno? Zar niste shvatili tko zasnova zemlju? On sto-luje vrh kruga zemaljskoga kom su stanovnici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo... ‘S kime ćete mene prispo-dobit, tko mi je ravan?’ kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to stvo-rio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti Izraele, govoriš: ‘Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?’ Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječ-ni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje... Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.” “Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.” “Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!” To je poruka ispisana u prirodi, koju subota treba sačuvati u sjećanju. Kad je Gospodin naložio Izraelu da svetkuje Njegove subote, rekao je: “Neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!” (Izaija 40,18-29; 41,10; 45,22; Ezekiel 20,20)

Subota je bila uključena u Zakon sa Sinaja; ali tada nije prvi put objavljena kao dan odmora. Izraelski narod je to znao prije Sinaja. Na putu prema Sinaju subota je svetkovana. Kad su je neki oskvrnuli, Gospodin ih je ukorio govoreći: “Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedi-ma i mojim zakonima?” (Izlazak 16,28)

Subota nije bila samo za Izrael, već za sav svijet. Ona je objavljena čovjeku u Edenu, pa kao i druge zapovijedi Dekaloga, neprolazno obve-zuje. O Zakonu u kome četvrta zapovijed čini jedan dio, Krist izjavljuje: “Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati.” Dokle god Nebo i Zemlja traju, subota će biti zna-kom Stvoriteljeve moći. Kad Eden bude ponovno procvao na Zemlji, Božji

Čežnja vjekova

283

215

sveti dan odmora poštovat će svi pod Suncem. “Od subote do subote” sva-ki stanovnik proslavljene nove Zemlje dolazit će “da se pokloni pred licem mojim — govori Jahve”. (Matej 5,18; Izaija 66,23)

Nijedna druga ustanova koja je povjerena Hebrejima nije tako cjelo-vito odvajala Hebreje od okolnih naroda kao što je to bila subota. Bog je odredio da ih njezino poštovanje imenuje za Njegove poštovatelje. Ona je trebala biti znakom njihova odvajanja od idolopoklonstva i njihove veze s pravim Bogom. Međutim, da bi subotu držali svetom, ljudi i sami moraju biti sveti. Vjerom moraju postati sudionici u Kristovoj pravdi. Kad je izda-na zapovijed Izraelu: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, Gospodin im je također rekao: “Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 20,8; 22,30) Jedino je na taj način subota mogla obilježiti Izraelce kao one koji služe Bogu.

Kad su se Hebreji odvojili od Boga propustivši Kristovu pravdu vje-rom učiniti svojom pravdom, za njih je subota izgubila svoje značenje. So-tona je težio da uzvisi sebe i odvuče ljude od Krista, pa je radio na tome da izopači subotu, zato što je ona znak Kristove moći. Hebrejske su vođe izvršavale Sotoninu volju okružavajući Božji dan odmora tegobnim za-htjevima. U Kristovo je vrijeme subota postala tako izopačena da je njezi-no poštovanje prije odražavalo karakter sebičnih i samovoljnih ljudi nego-li karakter nebeskog Oca punog ljubavi. Rabini su, zapravo, predstavljali Boga kao Onoga koji je dao zakone koje ljudi nisu mogli poštovati. Navo-dili su narod da Boga smatra tiraninom, i misli da svetkovanje subote, kako to On zahtijeva, čini ljude tvrdokornim i surovim. Kristovo djelo bilo je da ukloni ova pogrešna shvaćanja. Premda su Ga rabini pratili nemilosrdnim neprijateljstvom, On se nije prikazao kao onaj koji se priklanja njihovim zahtjevima, već je išao pravo naprijed, držeći subotu u skladu s Božjim Zakonom.

Jednog subotnjeg dana, kad se Spasitelj sa svojim učenicima vraćao s mjesta bogoslužja, prolazili su kroz polje zrelog žita. Isus je nastavio svoj rad do kasno pa su prolazeći kroz polja učenici počeli skupljati klasje i je-sti zrnje, pošto su ih protrljali svojim rukama. Bilo kog drugog dana ovaj čin ne bi izazvao nikakvu primjedbu, jer je čovjek prolazeći kroz žitno po-lje, voćnjak ili vinograd, mogao slobodno ubrati ono što je želio pojesti. (Vidi: Ponovljeni zakon 23,25.26) Međutim, učiniti to subotom smatralo se činom oskvrnuća. Ne samo što je otkidanje klasja bila neka vrsta žetve,

Subota

284

216

već je i trljanje klasja rukama bila vrsta vršidbe. Na taj način, po mišljenju rabina, učinjen je dvostruki grijeh.

Uhode su se odmah požalile Isusu govoreći: “Zašto u subotu čine što nije dopušteno?”

Kad je bio optužen za prekršaj subote u Bethezdi, Isus se obranio po-tvrđujući da je Božji Sin i izjavljujući da radi u skladu s Ocem. Sad kad su učenici napadnuti, On navodi tužiteljima primjere iz Starog zavjeta, djela koja su sluge Božje izvršile subotom.

Hebrejski učitelji ponosili su se svojim poznavanjem Pisma, a Spa-siteljev odgovor sadržavao je prijekor zbog njihova nepoznavanja svetih spisa. “Zar niste čitali”, rekao je On, “što učini David kad skupa sa svojim pratiocima ogladnje, kako uđe u kuću Božju i uze postavljene kruhove, koje je dopušteno jesti jedino svećenicima?” “Tada im nastavi: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” “Ili, zar niste čitali u Zako-nu da subotnim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez kriv-nje? A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!” “Sin je Čovječji uistinu gospodar subote.” (Luka 6,3.4; Marko 2,27.28; Matej 12,5.6.8)

Ako je bilo pravo da David utoli svoju glad jedenjem kruha koji je bio izdvojen za svetu uporabu, tada je bilo u redu da apostoli udovolje svojim potrebama trganjem klasova tijekom svetih subotnjih sati. Štoviše, svećenici u Hramu obavljali su veći rad subotom nego ostalim danima. Isti rad u svje-tovnim poslovima bio bi grješan, ali rad svećenika bio je u službi Bogu. Oni su vršili obrede koji su ukazivali na iskupiteljsku Kristovu moć i njihov rad bio je u skladu sa svrhom subote. Međutim, sada je sam Krist došao. Učeni-ci, radeći Kristovo djelo, bili su zaposleni u Božjoj službi, i ono što je nužno za ostvarenje ovog djela bilo je pravilno činiti u subotnjem danu.

Krist je želio poučiti svoje učenike i svoje neprijatelje da služba Bogu ima neopozivo prvenstvo. Cilj Božjeg djela u ovom svijetu je čovjekovo otkupljenje, stoga ono što je potrebno učiniti subotom radi izvršenja ovog djela u skladu je sa zakonom o suboti. Isus je okrunio svoj dokaz proglaša-vajući da je On “gospodar subote”, On koji je iznad svakog pitanja i iznad svakog zakona. Ovaj bezgranični Sudac oslobodio je svoje učenike kriv-nje, pozivajući se na iste odredbe za koje su bili optuženi da ih krše.

Isus nije dopustio da ovo prođe samo s upućivanjem ukora svojim ne-prijateljima. Izjavio je da su oni u svojoj sljepoći pogrešno razumjeli svr-

Čežnja vjekova

285

217

hu subote. Rekao je: “Da ste shvatili što znači riječ: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu’, ne biste osudili ovih nedužnih.” (Matej 12,7) Mnogi njihovi kruti obredi ne mogu nadoknaditi nedostatak istinske čestitosti i nježne lju-bavi koje će uvijek obilježavati pravog obožavatelja Boga.

Krist je opet ponovio istinu da žrtve same po sebi nemaju nikakvu vri-jednost. One su bile sredstvo, a ne cilj. Njihov je cilj bio da usmjere ljude k Spasitelju, i na taj ih način dovedu u sklad s Bogom. Bog cijeni službu ljubavi. Kad ovo nedostaje, sam niz obreda jest uvreda za Njega. Tako je i sa subotom. Ona je bila određena da dovede ljude u zajednicu s Bogom, ali kad je njihov um bio obuzet zamornim obredima, cilj subote je promašen. Samo vanjsko svetkovanje subote bilo je ruganje.

Jedne druge subote, kad je Isus ušao u sinagogu, vidio je čovjeka sa suhom rukom. Farizeji su Ga promatrali, željni da vide što će učiniti. Spa-sitelj je dobro znao da će zbog liječenja u subotu biti smatran prekršite-ljem, ali nije oklijevao da poruši zid običajnih zahtjeva kojima je subota bila okružena. Isus je naložio bolesnom čovjeku da ustane i tada je zapitao: “Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga upropa-stiti?” Među Hebrejima postojalo je pravilo po kome ne učiniti dobro, kad čovjek ima priliku za to, znači činiti zlo; a propustiti da se spasi život, zna-čilo je ubiti. Na ovaj način Isus se sreo s rabinima na njihovom tlu. “Šutjeli su. Tada ih srdito sve naokolo pogleda te, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, rekne čovjeku: Ispruži ruku! On je ispruži i ruka mu ozdravi.” (Mar-ko 3,4.5)

Kad je upitao: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” Isus je odgovorio: “Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle, slo-bodno je subotom činiti dobro.” (Matej 12,10-12)

Uhode se nisu usuđivale odgovoriti Kristu u prisutnosti mnoštva, iz straha da ne upadnu u poteškoće. Znali su da je On govorio istinu. Radije bi pustili čovjeka da pati nego da krše svoju predaju, dok bi životinju oslo-bodili zbog gubitka koji bi vlasnik pretrpio ako bi ona bila zanemarena. Na taj način za nijemu životinju pokazivali su više staranja nego za čovjeka, koji je stvoren po Božjem obličju. Ovo prikazuje djelovanje svih lažnih religija. One potječu iz čovjekove čežnje da se uzdigne iznad Boga, ali konačni rezultat je spuštanje čovjeka ispod životinje. Svaka religija koja

Subota

286

218

se bori protiv Božje vladavine lišava čovjeka slave koju je imao prilikom stvaranja i koja će mu se u Kristu ponovno vratiti. Svaka lažna religija uči svoje pristaše da se nemarno odnose prema ljudskim potrebama, patnjama i pravima. Evanđelje daje veliku vrijednost ljudskom rodu otkupljenom Kristovom krvlju i uči nježnom uvažavanju čovjekovih želja i patnji. Gos-podin kaže: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog.” (Izaija 13,12)

Kad se Isus okrenuo farizejima s pitanjem treba li u subotnjem danu činiti dobro ili zlo, je li po zakonu spašavati život ili ubijati, sučelio ih je s njihovim zlim namjerama. S ogorčenom mržnjom tražili su Njegov život, dok je On spašavao život i mnoštvu donosio radost. Je li bilo bolje ubijati subotom, kao što su to namjeravali učiniti, nego liječiti bolesne kao što je On to činio? Je li bilo pravednije nositi ubojstvo u srcu tijekom Božjeg sve-tog dana, nego voljeti sve ljude, što se izrazilo u djelima milosrđa?

Izlječenjem suhe ruke Isus je osudio običaj Hebreja, a četvrtu zapovi-jed ostavio da stoji onako kako ju je Bog dao. “Valja u subotu dobro činiti” izjavio je On. Odbacivanjem besmislenih hebrejskih ograničenja Krist je uzdigao subotu, dok su oni koji su se žalili na Njega omalovažavali Božji sveti dan.

Oni koji drže da je Krist ukinuo Zakon, uče da je On kršio subotu i opravdao svoje učenike što to isto čine. Na taj način oni, zapravo, zauzi-maju isti stav kao i Hebreji u svojoj sitničavosti. U ovome oni proturječe svjedočanstvu samoga Krista koji objavljuje: “... kao što sam i ja vršio za-povijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) Ni Spasi-telj, a ni njegovi sljedbenici nisu prekršili zakon o suboti. Krist je bio živi predstavnik Zakona. U Njegovu životu nije postojao nijedan prekršaj nje-govih svetih pravila. Promatrajući ovaj narod svjedoka koji je tražio priliku da Ga osudi, On je neizazvan mogao kazati: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” (Ivan 8,46)

Spasitelj nije došao odbaciti ono što su govorili patrijarsi i proroci; jer je On sam govorio preko ovih predstavnika. Sve istine Božje Riječi potekle su od Njega. Međutim, ovi neprocjenjivi dragulji bili su stavljeni u pogrešne okvire. Njihov dragocjeni sjaj postao je sluga zabludi. Bog je želio da se izvade iz okvira zablude i stave u okvir istine. Ovo djelo mogla je izvršiti samo božanska ruka. Svojom povezanošću sa zabludom, istina

Čežnja vjekova

287

288

219

je služila ciljevima neprijatelja Boga i čovjeka. Krist je došao da je postavi tamo gdje će proslavljati Boga i djelovati za spasenje ljudskog roda. “Su-bota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”, rekao je Isus. Usta-nove koje je Bog uspostavio koriste čovječanstvu. “Uistinu, sve ovo biva radi vas.” “I Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.” (2. Korinćanima 4,15; 1. Korinćanima 3,22.23) Zakon Deset zapovijedi, čiji je dio subota, Bog je kao blagoslov dao svom narodu. “I naredio nam je Jahve”, rekao je Mojsije, “da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo.” (Ponovljeni zakon 6,24) Izraelu je preko psalmista dana poruka: “Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem! Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove. Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!” (Psalam 100,2-4) A za sve koji “poštuju subotu i ne oskvrnjuju je”, Gos-podin izjavljuje, “njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve.” (Izaija 56,6.7)

“Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” Ove riječi pune su pouke i utjehe. Zato što je subota načinjena za čovjeka, ona je Gospodnji dan. Ona pripada Kristu. Jer “sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo”. (Ivan 1,3) Pošto je On sve stvorio, stvorio je i subotu. On ju je odvojio kao uspomenu na djelo stvaranja. Ona upućuje na Njega i kao Stvoritelja i kao na Onoga koji posvećuje. Ona oglašava da je On koji je stvorio sve na Nebu i na Zemlji, i koji sve održava, Glava Crkvi i da smo Njegovom silom pomireni s Bogom. Jer, govoreći o Izraelu, On je rekao: “Dadoh im svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem” — činim ih svetima. (Ezekiel 20,12) Tada je subota znak Kristove sile da nas učini svetima. Ona je dana svima onima koje Krist čini svetima. Kao znak Njegove sile koja posvećuje, subota je dana svima koji kroz Krista postaju dio Božjeg Izraela.

A Gospodin kaže: “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi po-svećen... tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći.” (Izaija 58,13.14) Svima koji prihvate subotu kao znak Kristove stvaralačke i otkupiteljske moći, ona će biti milina. Gledajući Krista u njoj, i sami imaju milinu u Njemu. Su-

Subota

289

220

bota ih upućuje na djela stvaranja kao dokaz Njegove veličanstvene moći u otkupljenju. Dok nas podsjeća na izgubljeni edenski mir, govori o miru obnovljenom kroz Spasitelja. Svako djelo u prirodi ponavlja Njegov po-ziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)

Čežnja vjekova

221

“I on postavi Dvanaestoricu”

Ovo se poglavlje zasniva na Marku 3,13-19; Luki 6,12-16.

“Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovije-daju.”

Na obronku planine ispod drveća što je pružalo zaklon, nedaleko od Galilejskog mora, dvanaestorica su pozvana u apostolsku službu i tu je iz-govoren i Govor na Gori. Polja i brda bili su omiljena mjesta Isusova bo-ravka i znatan dio Njegova učenja iskazan je pod vedrim nebom prije no u Hramu ili sinagogama. Nijedna sinagoga ne bi mogla primiti mnoštvo koje Ga je slijedilo, ali to nije jedini razlog zbog koga je izabrao da poučava u poljima i gajevima. Isus je volio prizore u prirodi. Za Njega je svako tiho mjesto bilo sveti hram.

Pod drvećem u Edenu prvi su stanovnici Zemlje izabrali svoje sve-tište. Tu je Krist održavao vezu s Ocem čovječanstva. Kad su prognani iz raja, naši su praroditelji i dalje održavali bogoslužja na poljima i gajevi-ma, i tu ih je Krist nalazio s evanđeljem svoje milosti. Krist je govorio s Abrahamom pod hrastovima kod Mamre; s Izakom kad je uvečer odlazio u polja da se moli; s Jakovom na padini brežuljka kod Betela; s Mojsijem usred midjanskih planina i s dječakom Davidom dok je čuvao svoja stada. Po Kristovoj uputi hebrejski je narod petnaest stoljeća svake godine napu-štao svoje domove tjedan dana i stanovao u sjenicama načinjenim od zele-na granja “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine”. (Levitski zakonik 23,40)

290

291

30

222

U obučavanju svojih učenika Isus je izabrao da se povuče iz gradske zbrke u tišinu polja i brežuljaka, jer je to bilo više u skladu s poukama o samoodricanju kojima ih je želio poučiti. Tijekom svoje službe volio je okupljati narod oko sebe pod modrim nebom, na nekom travom obraslom obronku ili na obali kraj jezera. Ovdje, okružen djelima svog stvaralaštva, mogao je skrenuti misli svojih slušatelja s umjetnog na prirodno. U rastu i razvitku prirode bila su otkrivena načela Njegova kraljevstva. Podižući svoje oči prema Božjim brežuljcima i promatrajući krasna djela Njego-vih ruku, ljudi mogu naučiti dragocjene pouke o božanskoj istini. Kristo-vo učenje ponavljalo bi im se u svim pojedinostima iz prirode. Tako je to sa svima koji izlaze u polja s Kristom u svojim srcima. Oni će se osjećati okruženi svetim utjecajima. Pojedinosti iz prirode prenose priče našega Gospodina i ponavljaju Njegove savjete. Dodirom s Bogom u prirodi, um se uzdiže, a srce nalazi počinak.

Sad je trebalo učiniti prvi korak u organiziranju Crkve koja će nakon Kristova odlaska biti Njegov predstavnik na Zemlji. Oni nisu imali na ras-polaganju skupocjeni hram, već je Spasitelj svoje učenike poveo na omi-ljeno mjesto boravka, pa su u njihovim umovima sveta iskustva tog dana zauvijek bila povezana s ljepotom brda, doline i mora.

Isus je pozvao svoje učenike kako bi ih mogao poslati kao svoje svje-doke, da objave svijetu što su vidjeli i čuli od Njega. Njihova je služba bila najznačajnija služba na koju su ikada ljudska bića bila pozvana i stajala je odmah iza službe samoga Krista. Oni su trebali postati Božji suradnici u spašavanju svijeta. Kao što su u Starom zavjetu dvanaest patrijaraha sta-jali kao predstavnici Izraela, tako su i dvanaest apostola trebali stajati kao predstavnici evanđeoske Crkve.

Spasitelj je poznavao karakter ljudi koje je izabrao; pred Njim su sve njihove slabosti i pogreške bile otkrivene; znao je i opasnosti kroz koje će morati proći, odgovornosti koje će počivati na njima, pa je Njegovo srce bilo puno nježne ljubavi prema ovim izabranicima. Sam na brdu blizu Ga-lilejskog mora, On je cijelu noć proveo u molitvi za njih, dok su oni spavali u podnožju brda. S prvom svjetlošću zore pozvao ih je da dođu k Njemu, jer im je imao nešto važno iznijeti.

Ovi su učenici neko vrijeme marljivo radili udruženi s Isusom. Ivan i Jakov, Andrija i Petar, s Filipom, Natanaelom i Matejem bili su povezani

Čežnja vjekova

292

223

s Njim prisnije no ostali i bili svjedoci većeg broja Njegovih čuda. Petar, Jakov i Ivan bili su u još bliskijoj vezi s Njim. Bili su gotovo stalno s Njim, prateći Njegova čuda i slušajući njegove riječi. Ivan se progurao najbliže Isusu, tako da se isticao kao onaj koga je Isus volio. Spasitelj ih je sve vo-lio, ali Ivanov duh bio je najprijemčiviji. Bio je mlađi od ostalih i s djeti-njim je povjerenjem otvorio svoje srce Isusu. Tako je stekao veću Kristovu naklonost, pa su preko njega Spasiteljeva najdublja duhovna učenja prene-sena Njegovom narodu.

Na čelu jedne od skupina u koje su apostoli bili podijeljeni, stoji Fi-lipovo ime. On je bio prvi učenik kome je Isus uputio jasan nalog: “Hajde za mnom.” Filip je bio iz Bethezde, Andrijina i Petrova grada. On je slušao učenje Ivana Krstitelja i čuo kad je Ivan proglasio Krista za Božje Janje. Filip je iskreno tražio istinu, ali je bio spora srca za vjerovanje. Premda se i sam pridružio Kristu, ipak njegovo objavljivanje Krista Natanaelu po-kazuje da nije bio posve uvjeren u Kristovo Božanstvo. Premda je glas s neba proglasio Krista Božjim Sinom, za Filipa je On bio “Isus, sin Josipa iz Nazareta”. (Ivan 1,45) Filipov nedostatak vjere pokazao se ponovno kad je nahranjeno pet tisuća ljudi. Isus je želio da ga okuša kad je upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” Filipov odgovor otkrio je njegovo ne-vjerstvo: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo do-bije.” (Ivan 6,5.7) Isus je bio žalostan. Premda je Filip vidio Njegovo djelo i osjetio Njegovu silu, ipak nije imao vjere. Kad su se Grci raspitivali kod Filipa za Isusa, nije iskoristio priliku da ih upozna sa Spasiteljem, nego se obratio Andriji. Opet, u onim posljednjim trenucima prije raspeća, Filipove su riječi obeshrabrivale vjeru. Kad je Toma rekao Isusu: “Gospodine... ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” Spasitelj je odgovo-rio: “Ja sam put, istina i život... Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog.” Filipov odgovor otkrio je nevjerstvo: “Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!” (Ivan 14,5-8) Učenik koji je tri godine bio s Isusom bio je tako spora srca, tako slab u vjeri.

U sretnoj suprotnosti s Filipovim nevjerstvom bilo je Natanaelovo djetinje povjerenje. On je bio čovjek vrlo iskrene naravi, čovjek čija je vje-ra počivala u nevidljivoj stvarnosti. Ipak, Filip je bio učenik u Kristovoj školi i božanski je Učitelj strpljivo podnosio njegovo nevjerstvo i sporo ra-zumijevanje. Kad se Sveti Duh izlio na učenike, Filip je postao učitelj po

I on postavi Dvanaestoricu

293

224

božanskom redu. Znao je o čemu govori i poučavao je sa sigurnošću koja je osvjedočavala slušatelje.

Dok je Isus pripremao učenike za njihovo rukopoloženje, jedan koji nije bio pozvan nastojao im se nametnuti. Bio je to Juda Iskariotski, čo-vjek koji je tvrdio da je Kristov sljedbenik. On je sada istupio, zahtijevaju-ći mjesto u ovom užem krugu učenika. S velikom ozbiljnošću i prividnom iskrenošću izjavio je: “Učitelju, ja ću te slijediti kamo god pođeš.” Isus ga nije ni odbio ni pozdravio dobrodošlicom, već je samo prozborio žalosne riječi: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matej 8,19.20) Juda je vjerovao da je Isus Mesija, i pridružujući se apostolima, nadao se da će osigurati sebi visok položaj u novom kraljevstvu. Ovu nadu Isus je želio srušiti izjavom o svom siro-maštvu.

Učenici su željeli da Juda postane jedan od njih. Imao je izgled koji je ulijevao poštovanje, bio je čovjek oštrouman, djelotvoran, darovit i oni su ga preporučili Isusu kao čovjeka koji će Mu pružiti značajnu pomoć u radu. Bili su iznenađeni kad ga je Isus primio tako ravnodušno.

Učenici su bili vrlo razočarani što Isus nije pokušavao uspostaviti su-radnju s vođama u Izraelu. Smatrali su da je pogrešno što nije ojačao svoje djelo osiguravajući podršku ovih utjecajnih ljudi. Da je odbio Judu, oni bi u svojim umovima postavili pitanje o mudrosti svog Učitelja. Kasniji će im Judin život pokazati koliko je opasno dopustiti bilo kakvom svjetovnom prosuđivanju da djeluje u odlučivanju o podobnosti ljudi za Božje djelo. Suradnja takvih ljudi koje su učenici željeli predala bi djelo u ruke njego-vih najvećih neprijatelja.

Ipak, kad se pridružio učenicima, Juda nije bio neosjetljiv prema lje-poti Kristova karaktera. Osjećao je utjecaj božanske sile koja je privlačila duše Spasitelju. On koji nije došao slomiti napuknutu trsku niti ugasiti “sti-jenj što tinja” neće odbiti ovu dušu dok i jedna želja bude sezala k svjetlo-sti. Spasitelj je čitao Judino srce; On je znao dubinu grijeha kome će Juda podleći ako ga Božja milost ne oslobodi. Povezujući ovog čovjeka sa so-bom, On ga je postavio tamo gdje je, iz dana u dan, mogao biti doveden u dodir s izvorom nesebične ljubavi. Ako bi otvorio svoje srce Kristu, božan-ska milost izagnala bi demona sebičnosti, pa bi čak i Juda mogao postati podanik Božjeg kraljevstva.

Čežnja vjekova

294

225

Bog uzima ljude takve kakvi jesu, s osnovnim crtama u karakteru, i obučava ih za svoju službu, ako žele prihvatiti Njegov red i učiti od Nje-ga. Oni nisu izabrani zato što su savršeni, već unatoč svom nesavršenstvu; kroz poznavanje i provođenje istine, kroz Kristovu milost, mogu biti preo-braženi u Njegovo obličje.

Juda je imao iste prilike kao i drugi učenici. Slušao je iste dragocjene pouke. Međutim, provođenje istine kao što je Krist zahtijevao razmimoila-zilo se s Judinim željama i ciljevima te on nije želio napustiti svoje zamisli da bi primio mudrost s Neba.

Kako je nježno postupio Spasitelj sa svojim budućim izdajnikom! U svom učenju Isus se zadržavao na načelima dobročinstva koja su udarala u sam korijen pohlepnosti. Iznio je Judi gnusni karakter lakomstva i više puta je ovaj učenik razumio da je ocrtan njegov karakter i istaknut njegov grijeh, ali nije želio priznati i napustiti svoju nepravdu. Bio je sam sebi do-voljan i umjesto da se odupre kušnji, nastavio je slijediti svoje nepoštene postupke. Krist je bio pred njim živi primjer onoga što bi on postao da je požnjeo blagodat božanskog posredovanja i službe; ali Juda se oglušio na sve te pouke.

Isus mu nikada nije uputio oštri ukor zbog njegovog lakomstva, već je s božanskim strpljenjem podnosio ovog grješnog čovjeka, čak i dok mu je davao dokaz da čita njegovo srce kao otvorenu knjigu. On mu je izložio najuzvišenije pobude za pravilno postupanje, pa za odbacivanje nebeske svjetlosti Juda nije imao nikakvo opravdanje.

Umjesto da hodi u svjetlosti, Juda je izabrao da sačuva svoje mane. Gajio je zle želje, osvetničke strasti, mračne i turobne misli, sve dok So-tona nije sasvim zagospodario ovim čovjekom. Juda je postao predstavnik Kristovog neprijatelja.

Kad se udružio s Isusom, imao je neke dragocjene crte karaktera, koje su mogle biti blagoslov za Crkvu. Da je htio ponijeti Kristov jaram, mogao je postati jedan od najznačajnijih apostola, ali mu je srce postalo tvrdokor-no kad mu je pozornost bila usmjeravana na mane, a oholost i pobuna po-ticale su njegovu sebičnu slavoljubivost te se na taj način onesposobio za rad koji bi mu Bog povjerio da izvrši.

Svi apostoli imali su ozbiljne mane kad ih je Isus pozvao u svoju službu. Čak i Ivan, koji je došao u najprisniju vezu s poniznim i krotkim


295

226

Spasiteljem, po svojoj naravi nije bio ponizan i popustljiv. On i njegov brat nazvani su “sinovi groma”. Dok su bili s Isusom, svako ponižavanje pokazano prema Njemu probudilo je u njima srdžbu i ratobornost. Plaho-vitost, osvetoljubivost, kritički duh, sve je to bilo u voljenom učeniku. Bio je gord, željan da bude prvi u Božjem kraljevstvu. Međutim, iz dana u dan nasuprot svom nasilničkom duhu, promatrao je Isusovu nježnost i blagost i slušao Njegove pouke o poniznosti i strpljenju. Otvorio je svoje srce bo-žanskom utjecaju i postao ne samo slušatelj već i tvorac Spasiteljevih rije-či. Njegovo ja bilo je sakriveno u Kristu. Naučio je nositi Kristov jaram i ponijeti Njegovo breme.

Isus je ukoravao svoje učenike, On ih je opominjao i upozoravao; ali Ivan i njegova braća nisu Ga napustili; izabrali su Isusa bez obzira na prije-kore. Spasitelj se nije povukao od njih zbog njihovih slabosti i pogrešaka. Oni su nastavili do kraja dijeliti Njegove kušnje i učiti pouke iz Njegova života. Promatranjem Krista preobrazili su svoj karakter.

Apostoli su se znatno razlikovali u navikama i naklonostima. Tu su se nalazili carinik Levije — Matej i vatreni zelot Šimun, odlučni neprijatelj rimske vlasti; velikodušni i nagli Petar i podli Juda; Toma, iskrena srca, ali stidljiv i bojažljiv, Filip, spora srca i naklonjen sumnji, i slavoljubivi, prostodušni Zebedejevi sinovi. Isus ih je doveo u zajednicu s njihovim ra-zličitim manama; svi su imali naslijeđene i stečene sklonosti k zlu, ali u Kristu i kroz Njega trebali su prebivati u Božjoj obitelji, učeći da postanu jedno u vjeri, učenju, duhu. Doživjet će svoje kušnje, svoje žalosti, svoje podvojenosti u mišljenju; ali dokle god je Krist prebivao u srcu, nije moglo biti nikakvih razmirica. Njegova će ih ljubav povesti da imaju ljubav jedan prema drugome; Učiteljeve pouke dovest će do usklađivanja svih razlika, dovodeći apostole u jedinstvo, sve dok ne budu bili jedne misli i jednog rasuđivanja. Krist je veliko središte i oni će se približiti jedan drugome u istoj mjeri u kojoj se približe središtu.

Kad je završio svoje poučavanje učenika, Isus je sakupio malu skupi-nu oko sebe i klečeći usred njih i položivši ruke na njihove glave, izgovo-rio je molitvu, posvećujući ih za Njegovo sveto djelo. Tako su Gospodnji učenici bili rukopoloženi za službu evanđelja.

Kao svoje predstavnike među ljudima, Krist nije izabrao anđele koji nisu nikada pali, već ljudska bića, ljude s istim sklonostima poput onih

Čežnja vjekova

296

227

koje žele spasiti. Krist je uzeo na sebe ljudsku prirodu, da bi se mogao pri-bližiti čovječanstvu. Božanskoj prirodi bila je potrebna ljudska priroda; jer je donošenje spasenja svijetu zahtijevalo i božansko i ljudsko. Božanskoj prirodi bila je potrebna ljudska priroda da bi čovječanstvo moglo imati ka-nal za vezu između Boga i čovjeka. Tako je i sa slugama i vjesnicima Kri-stovim. Čovjeku je potrebna sila koja je izvan njega i iznad njega, da bi ga obnovila po Božjem obličju i pripremila za izvršenje Božjeg djela; ali ovo ne čini ljudsko sudjelovanje nebitnim. Ljudski rod oslanja se na božansku silu, Krist prebiva u srcu vjerom, i suradnjom s božanskim silama čovjeko-ve snage postaju upotrebljive za dobro.

Onaj koji je pozvao galilejske ribare, još poziva ljude u svoju službu. On želi da svoju silu iskaže isto toliko kroz nas kao i kroz svoje prve učeni-ke. Ma koliko bili nesavršeni i grješni, Gospodin nam pruža svoju ponudu da dođemo na božansko poučavanje kako bismo, ujedinivši se s Kristom, mogli činiti Božja djela.

“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanred-na uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” (2. Korinćanima 4,7) Stoga je propovijedanje evanđelja povjereno grješnim ljudima, a ne anđelima. Ovo otkriva da sila koja djeluje kroz slabosti ljudske naravi jest Božja sila, pa smo na taj način ohrabreni u vjerovanju da sila koja može pomoći drugi-ma, koji su isto tako slabi kao i mi, može pomoći i nama. A oni koji i sami “nose na sebi slabost” trebaju “biti blagi prema onima koji iz neznanja griješe”. (Hebrejima 5,2) Pošto su i sami ugroženi, oni poznaju opasnosti i poteškoće puta i stoga su pozvani da dosegnu druge koji se nalaze u slič-noj ugroženosti. Postoje duše zbunjene sumnjom, opterećene slabostima, slabe u vjeri i nespremne da se uhvate za Nevidljivoga; ali prijatelj koga mogu vidjeti, koji dolazi k njima umjesto Krista, može postati alka koja će pričvrstiti njihovu kolebljivu vjeru za Krista.

Zajedno s nebeskim anđelima trebamo postati djelatnici u predstav-ljanju Isusa svijetu. Gotovo s nestrpljivom željom anđeli očekuju našu su-radnju; jer čovjek mora postati kanal za vezu s čovjekom. Kad s posveće-njem cijeloga srca predamo sebe Kristu, anđeli se raduju što mogu otkriti Božju ljubav preko naših glasova.


297

228

Govor na Gori

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 5. 6. i 7.

Krist je rijetko nasamo okupljao svoje učenike da bi primili Njegove riječi. On nije odabirao za svoje slušatelje samo one koji su poznavali put života. Njegov je plan bio da dopre do mnoštva koje se nalazilo u neznanju i zabludi. Iznosio je svoje pouke o istini tamo gdje su mogle doprijeti do pomračena razumijevanja. On je sam bio Istina, stojeći opasanih bedara i ruku uvijek ispruženih da blagoslivlja, a riječima opomene, usrdne molbe i ohrabrenja težio je da podigne svakoga tko bi došao k Njemu.

Govor na Gori, premda posebno namijenjen učenicima, izgovoren je u prisutnosti mnoštva. Nakon rukopoloženja apostola, Isus je zajedno s nji-ma pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranoga jutra. Osim uobičajenih velikih skupina iz galilejskih gradova, bilo je naroda iz Judeje, pa čak i iz samog Jeruzalema; iz Pereje, iz Dekapolisa, iz Idumeje, daleko s juga Judeje; iz Tira i Sidona, feničkih gradova na obalama Sredo-zemnog mora. “Kad se čulo što sve čini,” oni “dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti... jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.” (Marko 3,8; Luka 6,17-19)

Na uzanoj obali nije bilo mjesta ni za stajanje na kojemu bi njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo na padinu brijega. Spustivši se na udolinu koja je bila ugodno mjesto za okupljanje mnoštva, On je sam sjeo na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.

298

31

229

Mjesto učenika bilo je uvijek do Isusa. Narod se neprekidno tiskao oko Njega, ali su učenici shvatili da ne smiju dopustiti da ih itko udalji iz Njegove blizine. Sjeli su sasvim kraj Njega, kako im ne bi promakla nijed-na riječ Njegove pouke. Bili su pažljivi slušači, željni da razumiju istine koje su trebali objaviti svim zemljama i svim naraštajima.

S osjećajem da će čuti nešto nesvakidašnje, oni su se sada primicali oko svog Učitelja. Vjerovali su da će se kraljevstvo uskoro uspostaviti, a iz događaja tog jutra stekli su uvjerenje da će se u vezi s tim objaviti neki proglas. Osjećaj iščekivanja obuzeo je mnoštvo, a živost na licu dokazivala je duboko zanimanje. Dok je narod sjedio na zelenom obronku brežuljka, očekujući riječi božanskog Učitelja, njihov je um bio ispunjen mislima o budućoj slavi. Bilo je književnika i farizeja koji su očekivali dan u koji će zagospodariti nad omrznutim Rimljanima i dokopati se bogatstva i sjaja velikog svjetskog carstva. Siromašni seljaci i ribari nadali su se da će čuti čvrsto obećanje kako će njihove bijedne nastambe, oskudna hrana, život ispunjen tegobnim radom i strah od neimaštine biti zamijenjeni dvorovima izobilja i danima dokolice. Umjesto grube odjeće koja im je danju bila ogr-tač, a preko noći pokrivač, nadali su se da će im Krist dati bogate i skupo-cjene haljine njihovih porobljivača. Sva srca bila su razbuđena ponosnom nadom da će Izrael uskoro biti počašćen pred narodima kao izabran od Gospodina, a Jeruzalem uzdignut kao glava jednog sveopćeg carstva.

Krist je razočarao nadu u svjetovnu veličinu. U Govoru na gori poku-šao je raskopati djelo stvoreno pogrešnim odgojem i svojim slušateljima dati pravi dojam o svom kraljevstvu i svom vlastitom karakteru. Ipak, nije neposredno napao zablude naroda. On je vidio bijedu svijeta zbog grijeha, pa ipak nije pred njih iznosio živu sliku njihove nesreće. Poučavao ih je o nečemu neusporedivo boljem od onoga što su oni poznavali. Ne sprečava-jući njihove zamisli o Božjem kraljevstvu, govorio im je o uvjetima pod kojima mogu ući u njega, dopuštajući im da sami donesu zaključke o nje-govoj naravi. Istine što ih je učio nisu manje značajne za nas no što su bile za mnoštvo koje Ga je slijedilo. Ništa manje nije potrebno nama no što je bilo njima da naučimo osnovna načela Božjega kraljevstva.

Kristove riječi upućene narodu na Gori bile su riječi blagoslova. Sret-ni su oni, rekao je, koji prepoznaju svoje duhovno siromaštvo i osjećaju potrebu za otkupljenjem. Evanđelje treba propovijedati siromašnima. Ono

Govor na Gori

299

300

230

se ne otkriva onima koji su duhovno gordi, onima koji tvrde da su bogati i kojima ništa nije potrebno, nego onima koji su ponizni i skrušeni. Za odrje-šenje od grijeha postoji samo jedan način — biti siromašan duhom.

Gordo srce teži da zasluži spasenje; ali naše pravo na Nebo i naša po-dobnost za njega temelji se na Kristovoj pravednosti. Gospodin ne može učiniti ništa za obnovu jednog čovjeka sve dok se on, osvjedočen u vlasti-tu slabost i oslobođen svake pomisli da je dovoljan sam sebi, ne podčini Božjoj upravi. Tada može primiti dar koji mu Bog želi podariti. Ništa nije uskraćeno duši koja osjeća svoju potrebu. Ona ima neograničeni pristup k Njemu u kome se nalazi sva punina. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom sto-lujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)

“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Ovim riječima Krist ne uči da tugovanje samo po sebi ima moć da otkloni krivicu grijeha. On ne odobrava prijetvornu ili smišljenu poniznost. Tugovanje o kome govori ne sastoji se od potištenosti i jadikovanja. Premda smo žalosni zbog grijeha, trebamo se radovati dragocjenoj prednosti što smo Božja djeca.

Često žalimo zato što nam naša zla djela donose neugodne posljedice; ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog grijeha rezultat je djelovanja Sve-toga Duha. Duh otkriva nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalosti-lo Spasitelja i u skrušenosti nas dovodi podnožju križa. Svakim grijehom iznova ranjavamo Isusa, i kad pogledamo na Njega koga smo proboli, pla-čemo zbog grijeha koji su Mu nanijeli patnje. Takvo plakanje povest će nas k odbacivanju grijeha.

Svjetovni ljudi mogu proglasiti ovu žalost slabošću, ali to je snaga koja pokajnika vezuje za Beskonačnoga sponama koje se ne mogu preki-nuti. Ona pokazuje da Božji anđeli vraćaju duši vrline koje su izgubljene uslijed tvrdoće srca i prijestupa. Suze onoga koji se kaje samo su kišne kapi koje prethode sunčevu sjaju svetosti. Ova žalost oglašava radost koja će postati živi izvor u duši. “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega.” “Ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv — riječ je Jahvina.” (Jeremija 3,13.12) “Ožalošćenima na Sionu” On je od-lučio dati “vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna”. (Izaija 61,3)

Čežnja vjekova

301

231

Za one koji plaču u kušnji i žalosti postoji utjeha. Gorčina žalosti i poniženje bolji su od popuštanja grijehu. Kroz nevolje Bog nam otkriva slaba mjesta u našem karakteru, kako bismo Njegovom milošću pobijedili svoje slabosti. Nepoznata poglavlja u vezi s nama samima otkrivaju nam se i proba dolazi, bez obzira hoćemo li prihvatiti Božji ukor i savjet. Kad na nas dođe kušnja, ne trebamo se gnjeviti i žaliti. Ne trebamo se buniti ili ulagati trud da se izvučemo iz Kristove ruke. Trebamo poniziti dušu pred Bogom. Gospodnji su putovi nejasni onome koji želi sagledati pojedinosti u svjetlosti koja mu godi. Našoj ljudskoj naravi oni izgledaju mračni i tuž-ni. Međutim, Božji su putovi putovi milosti i kraj im je spasenje. Ilija nije znao što čini kad je u pustinji, moleći se da umre, rekao da mu je dosadio život. U svojoj milosti Gospodin ga nije uhvatio za riječ. Ilija je, ipak, tre-bao izvršiti još jedno veliko djelo; i kad je ovo djelo izvršio, on nije trebao umrijeti obeshrabren i osamljen u pustinji. Njega nije očekivalo silaženje u smrtni prah, već uzdizanje u slavi u povorci nebeskih bojnih kola do pri-jestolja na visini.

Božja Riječ onima koji su žalosni glasi: “... I vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi i utješit one što s njime tuguju.” “Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.” (Izaija 57,18; Je-remija 31,13)

“Blago krotkima.” Poteškoće s kojima se srećemo mogu se znatno umanjiti tom krotkošću koja je sakrivena u Kristu. Ako imamo poniznost svog Učitelja, uzdići ćemo se iznad prijezira, predbacivanja i neprilika ko-jima smo svakodnevno izloženi, i oni će prestati sumornošću zasjenjivati naš duh. Najuzvišeniji dokaz o plemenitosti jednog kršćanina je vladanje samim sobom. Onaj koji pred zlostavljanjem ili surovošću ne sačuva blag i postojan duh, lišava Boga prava da u njemu otkrije savršenstvo svog ka-raktera. Poniznost srca sila je koja donosi pobjedu Kristovim sljedbenici-ma; ona je obilježje njihove veze s gornjim dvorovima.

“Zaista, uzvišen je Jahve, ali gleda na ponizna.” (Psalam 138,6) Bog nježno promatra one koji otkrivaju krotak i ponizan Kristov duh. Svijet ih možda promatra s prijezirom, ali u Njegovim očima oni imaju veliku vri-jednost. Propusnicu za nebeski dvor neće dobiti samo mudri, veliki, do-bročinitelji, ne samo vrijedni radnici, puni revnosti i neumorne marljivo-sti. Ne; širom otvoren ulaz imat će siromašni duhom, koji čeznu da Krist

Govor na Gori

302

232

svojom prisutnošću boravi u njima, koji su krotkoga srca, čija je najdublja čežnja da čine Božju volju. Oni će biti u mnoštvu onih koji su oprali i ubi-jelili svoje haljine u Janjetovoj krvi. “Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” (Otkrivenje 7,15)

“Blago žednima i gladnima pravednosti.” Osjećaj nedostojnosti uči-nit će da srce osjeća glad i žeđ za pravdom, i ova čežnja neće biti iznevje-rena. Oni koji u svom srcu budu načinili mjesta za Isusa, razumjet će Nje-govu ljubav. Svi koji čeznu za tim da budu karakterom slični Bogu, ostvarit će svoju čežnju. Sveti Duh nikada neće ostaviti bez pomoći nijednu dušu koja gleda na Isusa. On uzima od onoga što je Kristovo i daje njoj. Ako se naš pogled stalno zadržava na Kristu, djelovanje Duha neće prestati sve dok se naša duša ne preobrazi u Njegovo obličje. Čista će ljubav proširiti dušu, dajući joj sposobnost za uzvišenija dostignuća, za uvećano znanje o nebeskim vrijednostima, tako da joj neće biti uskraćena punina. “Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!”

Milostivi će naći milost, a oni koji su čistoga srca vidjet će Boga. Svaka nečista misao oskvrnjuje dušu, slabi moralni osjećaj i nastoji izbri-sati djelovanje Svetoga Duha. Ona pomračuje duhovni vid, tako da ljudi ne mogu gledati Boga. Gospodin može oprostiti, i oprašta grješniku koji se kaje, ali premda nam je oprošteno, duša je povrijeđena. Tko želi jasno razlikovati duhovne istine, mora izbjegavati svaku nečistoću u govoru ili u mislima.

Međutim, Kristove riječi pokrivaju više no samo slobodu od osjetil-ne nečistoće, više no slobodu od obrednog oskvrnuća koje su Hebreji tako strogo izbjegavali. Sebičnost nas priječi da gledamo Boga. Sebičan duh prosuđuje o Bogu kao o potpuno jednakom sebi. Dok to ne odbacimo, ne možemo razumjeti Njega koji je ljubav. Jedino će nesebično srce, krotak duh pun povjerenja, vidjeti da je “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama”. (Izlazak 34,6)

“Blago mirotvorcima.” Istina rađa Kristov mir. On je u skladu s Bo-gom. Svijet je u neprijateljstvu s Božjim zakonom, grješnici su u nepri-jateljstvu sa svojim Tvorcem; i kao rezultat toga oni su u neprijateljstvu jedan prema drugome. Psalmist izjavljuje: “Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču.” (Psalam 119,165) Ljudi ne mogu

Čežnja vjekova

305

233

stvoriti mir. Ljudski planovi za očišćenje i uzdizanje pojedinca i društva neće ostvariti mir, zato što ne dopiru do srca. Jedina sila koja može stvoriti ili stalno održavati istinski mir jest Kristova milost. Kad je ona usađena u srce, bit će odstranjene zle sklonosti koje izazivaju svađu i nesporazume. “Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati”, a pusti-nja života “neka kliče... nek ljiljan procvjeta”. (Izaija 55,13; 35,1)

Mnoštvo je bilo zadivljeno ovim učenjem koje se toliko razlikovalo od pravila i primjera farizeja. Ljudi su stekli uvjerenje da se sreća sastoji u posjedovanju svjetovnih dobara, da je vrlo poželjna slava i čast od ljudi. Bilo je vrlo ugodno nazvati se “rabinom” i biti veličan kao mudar i pobo-žan, a svoje vrline pokazivati pred svijetom. To se smatralo krunom sreće. Međutim, u prisutnosti ovog mnoštva Isus je izjavio da će zemaljska dobit i čast biti sva nagrada koju će takve osobe pobrati. Govorio je sa sigurno-šću i sila osvjedočenja pratila je Njegove riječi. Narod se utišao, a osjećaj bojazni nadvio se nad njih. Sumnjičavo su gledali jedan drugoga. Tko će od njih biti spašen ako je učenje ovog Čovjeka ispravno? Mnogi su bili uvjereni da je ovaj izuzetni Učitelj pokrenut Božjim Duhom i da su misli koje izgovara božanske.

Pošto je objasnio u čemu se sastoji prava sreća i kako se može postići, Isus je određenije uputio na dužnost svojih učenika, kao učitelja izabranih od Boga, da povedu druge stazom pravde i vječnoga života. Znao je da će oni često patiti zbog razočaranja i obeshrabrenja, da će se sretati s odluč-nim protivljenjem, da će biti napadani i da će se njihovo svjedočanstvo od-bacivati. Dobro je znao da će u izvršavanju svoje misije ovi ponizni ljudi, koji su tako pomno slušali Njegove riječi, morati podnositi klevete, muče-nja, zatvor i smrt, pa je nastavio:

“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo ne-besko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!”

Svijet voli grijeh, a mrzi pravdu, i to je bio razlog njegovog neprijatelj-stva prema Isusu. Svi koji odbace Njegovu bezgraničnu ljubav smatrat će kršćanstvo uznemiravajućim čimbenikom. Kristova svjetlost rastjeruje tamu koja pokriva njihove grijehe, stvarajući potrebu za reformom. Dok oni koji

Govor na Gori

306

234

se pokoravaju utjecaju Svetoga Duha počinju borbu sa samim sobom, dotle se oni koji se čvrsto drže grijeha bore protiv istine i njezinih nositelja.

Na taj način stvara se razdor i Kristove sljedbenike optužuju kao one koji unose nemir u narod. Međutim, prijateljstvo s Bogom donosi im ne-prijateljstvo ovog svijeta. Oni nose Kristovu sramotu. Oni slijede stazu koju su utrli najplemenitiji na Zemlji. Radosno, a ne sa žalošću, trebaju se suočiti s progonstvom. Svaka žestoka kušnja jest Božje sredstvo za njiho-vo oplemenjivanje. Svaka takva proba osposobljuje ih za rad u suradnji s Njim. Svaki sukob ima svoje mjesto u velikoj borbi za pravdu i svaki će pridonijeti radosti njihove završne pobjede. Držeći ovo na umu, proba nji-hove vjere i strpljenja bit će radosno prihvaćena, bez straha i izbjegavanja. Brižni da ispune svoju obvezu prema svijetu, usmjeravajući svoju želju na Božje odobravanje, Njegove sluge moraju ispuniti svaku dužnost, ne obzi-rući se na strah ili naklonost ljudi.

“Vi ste sol zemlji”, rekao je Isus. Nemojte se povlačiti iz svijeta da bi-ste izbjegli progonstvo. Trebate prebivati među ljudima, da okus božanske ljubavi može biti kao sol koja će sačuvati svijet od kvarenja.

Srca koja odgovaraju utjecaju Svetoga Duha kanali su kroz koje pro-tječe Božji blagoslov. Kad bi oni koji služe Bogu bili uklonjeni sa Zemlje, i Njegov Duh se povukao između ljudi, ovaj bi svijet bio prepušten pustoši i uništenju, plodovima Sotonine vladavine. Premda grješnici to ne znaju, oni u ovom svijetu duguju čak i za blagoslove ovog života prisutnosti Bož-jeg naroda koga omalovažavaju i ugnjetavaju. Međutim, ako su kršćani to samo po imenu, oni su kao sol koja je izgubila svoj okus. Oni nemaju ni-kakav utjecaj na dobro u svijetu. Svojim pogrešnim predočavanjem Boga gori su od nevjernika.

“Vi ste svjetlo svijetu.” Hebreji su mislili da dobra spasenja prisvoje samo za svoj narod, ali Krist im je pokazao da je spasenje kao i sunčev sjaj. Ono pripada cijelom svijetu. Religija Biblije ne može se zatvoriti između korica knjige, niti između zidova crkve. Nju ne treba povremeno iznosi-ti samo za osobnu korist, a nakon toga opet pomno odlagati ustranu. Ona treba posvećivati svakodnevni život, pokazivati se u svakom poslovnom sporazumu i u svim našim društvenim odnosima.

Pravi se karakter ne oblikuje izvana i onda odjene; on zrači iznutra. Ako želimo druge uputiti na stazu pravde, načela se pravde kao dragocje-

Čežnja vjekova

307

235

nost moraju čuvati u našim srcima. Naše ispovijedanje vjere može objav-ljivati teoriju religije, ali naša stvarna pobožnost propovijeda riječ istine. Dosljedan život, sveti razgovor, nepokolebljiva čestitost, djelotvoran, dra-govoljan duh, primjer pobožnosti — to su sredstva kojima se svjetlost pre-nosi svijetu.

Isus se nije zadržavao na odredbama Zakona, ali nije ostavio svoje slušatelje u uvjerenju da je došao odbaciti njegove zahtjeve. Znao je da uhode stoje spremne kako bi Ga uhvatile za svaku riječ koja bi se mogla iskriviti da služi njihovom cilju. Znao je za predrasudu koja je postojala u mislima mnogih Njegovih slušatelja, i stoga nije govorio ništa što bi uzdr-malo njihovu vjeru u religiju i ustanove koje su im predane preko Mojsija. Krist je osobno dao i moralni i obredni zakon. Nije došao uništiti povje-renje u vlastite upute. U skladu sa svojim velikim poštovanjem Zakona i Proroka, pokušavao je oboriti zid zahtjeva predaja kojim su Hebreji bili ograđeni. Dok je odbacivao njihovo pogrešno tumačenje Zakona, brižljivo je opominjao svoje učenike da ne odbacuju životne istine koje su povjere-ne Hebrejima.

Farizeji su bili ponosni na svoju poslušnost Zakonu; pa ipak, tako su malo poznavali njegova načela u svakidašnjem životu, da su im Spasite-ljeve riječi zvučale kao hereza. Kad je očistio besmislice kojima je istina bila zatrpana, smatrali su da je odbacio i samu istinu. Došaptavali su jedan drugome da On omalovažava Zakon. Čitao je njihove misli i odgovorio im riječima: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Ovim je Isus pobio optužbe fari-zeja. Njegovo poslanje u svijetu bilo je da obrani svete zahtjeve Zakona za koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji Zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao objasniti odnos Zakona prema čovjeku i slikovito prikazati njegova pravila vlastitim životom poslušnosti.

Bog nam je dao svoje svete propise zato što voli ljudski rod. Da bi nas zaštitio od posljedica prijestupa, otkrio je načela pravde. Zakon je izraz Božje milosti; kad ga prihvaćamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u gri-jeh. Bog želi da budemo sretni i On nam daje pravila Zakona da bismo slu-šajući ih mogli imati radost. Kad su prigodom Kristova rođenja anđeli pje-

Govor na Gori

308

236

vali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14), objavljivali su načela Zakona koji je On došao učiniti velikim i slavnim.

Kad je Zakon objavljen na Sinaju, Bog je objavio ljudima svetost svo-ga karaktera, kako bi isticanjem suprotnosti mogli vidjeti grješnost svoga karaktera. Zakon im je predan da ih osvjedoči o grijehu i otkrije im njiho-vu potrebu za Spasiteljem. On bi to učinio da su njegova načela bila pri-mijenjena na srce s pomoću Svetoga Duha. Ovo se djelo još uvijek mora obavljati. U Kristovom životu zakonska su načela učinjena jasnim; i dok Božji Sveti Duh utječe na srce, dok Kristova svjetlost otkriva ljudima nji-hovu potrebu za Njegovom krvi koja čisti i za Njegovom pravdom koja opravdava, Zakon je još uvijek sredstvo koje nas dovodi Kristu da bismo mogli biti opravdani vjerom. “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,8)

“Dok opstoji nebo i zemlja”, rekao je Isus, “ni jedna jota, ni jedna ko-vrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” Sunce koje sija na nebu, čvrsta zemlja na kojoj prebivate, Božji su svjedoci da je Njegov Zakon nepromjenjiv i vječan. Premda oni mogu proći, božanska će pravila ostati. “Lakše da prođu nebo i zemlja nego da propadne jedna ko-vrčica iz Zakona.” (Luka 16,17) Sustav slika koji je upućivao na Isusa kao na Božje Janje morao se ukinuti prigodom Njegove smrti; ali pravila Deset zapovijedi nepromjenjiva su kao i Božje prijestolje.

Budući da je “savršen Zakon Jahvin”, svako udaljavanje od njega mora biti zlo. Krist osuđuje one koji su neposlušni Božjim zapovijedima i uče i druge da tako čine. Spasiteljev život poslušnosti ispunjavao je sve zahtjeve Zakona; On je dokazao da se u ljudskoj prirodi može držati Zakon i pokazao savršenstvo karaktera koje poslušnost razvija. Svi koji su po-slušni, kao što je i On bio poslušan, isto tako objavljuju da je Zakon “svet i pravedan i dobar”. (Rimljanima 7,12) S druge strane, svi koji krše Bož-je zapovijedi podržavaju Sotoninu tvrdnju da je Zakon nepravičan i da se ne može slušati. Na taj način oni podržavaju prijevare velikog protivnika i obeščašćuju Boga. Oni su djeca Zloga koji je bio prvi pobunjenik protiv Božjeg zakona. Dopustiti im pristup na Nebo značilo bi ponovno unijeti klice nesloge i pobune i ugroziti blagostanje svemira. Nijedan čovjek koji svojom voljom zanemaruje jedno načelo Zakona neće ući u nebesko kra-ljevstvo.

Čežnja vjekova

309

237

Rabini su smatrali svoju pravdu propusnicom za Nebo; ali Isus je izjavio da je nedovoljna i bezvrijedna. Farizejsku su pravdu sačinjavali izvanjski obredi i teorijsko poznavanje istine. Rabini su tvrdili da su sveti u svojim osobnim naporima da održe Zakon; ali njihova djela razdvojila su pravdu od religije. Dok su do sitnica bili točni u poštovanju obreda, dotle je njihov život bio nemoralan i unižen. Sa svojom takozvanom pravdom ne bi mogli nikada ući u nebesko kraljevstvo.

Najveća obmana ljudskog uma u Kristove dane bila je da samo pri-stajanje uz istinu sačinjava pravdu. U cjelokupnom ljudskom iskustvu teo-rijsko znanje istine pokazalo se nedovoljnim za spasenje čovjeka. Ono ne donosi plodove pravde. Revnosno poštovanje onoga što se naziva teologij-skom istinom često je udruženo s mržnjom prema pravoj istini otkrivenoj u životu. Najmračnija poglavlja povijesti opterećena su izvješćima o zloči-nima što su ih počinili vjerski fanatici. Farizeji su tvrdili da su Abrahamo-va djeca, hvaleći se posjedovanjem božanskih proročanstava; ipak ih ove prednosti nisu sačuvale od sebičnosti, zlobe, želje za dobitkom i najnižeg licemjerstva. Smatrali su sebe najpobožnijima na svijetu, ali njihova tako-zvana pravovjernost navela ih je da razapnu Gospodina slave.

Još uvijek postoji ista opasnost. Mnogi primaju za gotovo da su kr-šćani, jednostavno zato što su prihvatili neka osnovna teologijska načela. Međutim, oni nisu unijeli istinu u svakodnevni život. Oni nisu povjerovali u nju i nisu je zavoljeli, pa stoga nisu primili silu i blagodat koja dolazi od posvećenja istinom. Ljudi mogu tvrditi da vjeruju u istinu; ali ako ih to ne čini iskrenima, ljubaznima, strpljivima, trpeljivima, umnima, onda je to prokletstvo za one koji je posjeduju, a preko njihovog utjecaja to je pro-kletstvo i za svijet. Pravda koju je Isus propovijedao predstavlja usklađe-nost srca i života s otkrivenom Božjom voljom. Grješni ljudi mogu postati pravedni samo ako imaju vjeru u Boga i održavaju živu vezu s Njim. Tada će prava pobožnost uzdizati misli i oplemeniti život. Tada će se vanjski oblici religije uskladiti s unutarnjom čistoćom kršćanina. Tada obredi koje zahtijeva služba Bogu nisu beznačajne svečanosti, kao one kod licemjer-nih farizeja.

Isus pojedinačno uzima zapovijedi i objašnjava dubinu i širinu nji-hovih zahtjeva. Umjesto da odbaci ijednu jotu od njihove snage, On poka-zuje koliko su dalekosežnija njihova načela i otkriva sudbonosnu pogreš-

Govor na Gori

310

238

ku Hebreja u njihovom vanjskom iskazivanju poslušnosti. On izjavljuje da se Božji Zakon prestupa zlom mišlju ili požudnim pogledom. Čovjek koji pristaje na najmanju nepravdu, krši Zakon i unižava svoju moralnu narav. Ubojstvo prvo zaživi u mislima. Onaj tko u svom srcu ustupa mjesto mržnji, postavlja svoje noge na stazu ubojice i njegovi su prinosi mrski Bogu.

Hebreji su gajili duh odmazde. U svojoj su mržnji prema Rimljanima izgovarali teške javne optužbe i radovali Zloga pokazujući njegova svoj-stva. Na taj način obučavali su se za strašna djela na koja ih je on navodio. U vjerskom životu farizeja nije postojalo ništa što bi neznabošcima učini-lo pobožnost privlačnom. Isus ih je pozvao da ne varaju sami sebe mišlju da u srcu mogu ustati protiv svojih ugnjetača i gajiti težnju da se osvete za njihova zla.

Istina je da postoji gnjev koji se može opravdati, čak i kod Kristovih sljedbenika. Kad vidimo da se Bog vrijeđa, a Njegova služba ne poštuje, kad vidimo da se nevini ugnjetavaju, tada pravedni gnjev obuzima dušu. Takav gnjev, proizašao iz istančanih moralnih načela, nije grijeh. Među-tim, oni koji prilikom bilo kakvog izazova misle da imaju slobodu popu-štati gnjevu ili mržnji, otvaraju svoje srce Sotoni. Ako želimo biti u skladu s Nebom, iz duše moramo izagnati gorčinu i neprijateljstvo.

Spasitelj ide dalje od ovoga. On kaže: “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” Mnogi su revni u vjerskim službama, dok između njih i njihove bra-će postoje nesretne nesuglasice koje bi mogli riješiti. Bog zahtijeva od njih da učine sve što stoji u njihovoj moći da ponovno uspostave sklad. Sve dok to ne učine, On ne može prihvatiti njihovu službu. Dužnost kršćanina u tom slučaju jasno je istaknuta.

Bog na sve izlijeva svoje blagoslove. “Koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” On je “dobar prema nezahvalnima i zlima”. (Luka 6,35) On nam zapovijeda da budemo slični Njemu. “Ljubite svoje neprijatelje”, kaže Isus, “i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog.” To su načela Zakona i ona su izvori života.

Božji ideal za Njegovu djecu uzvišeniji je od najuzvišenije misli koju ljudski um može dosegnuti. “Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac

Čežnja vjekova

311

239

vaš nebeski!” Ova zapovijed je i obećanje. Plan spasenja podrazumijeva naše cjelovito oslobođenje od sotonske sile. Skrušenu dušu Krist uvijek odvaja od grijeha. On je došao raskopati djela đavolja i postarao se da Sveti Duh bude darovan svakoj duši koja se kaje, da bi je sačuvao od gr-ješnosti.

Sredstvo kojim nas kušač navodi na zlo ne smije se smatrati izgo-vorom za neko zlo djelo. Sotona se raduje kad čuje da oni koji se nazi-vaju Kristovim sljedbenicima opravdavaju izobličenost svog karaktera. Ta opravdanja, zapravo, vode ka grijehu. Za grijeh ne postoji opravdanje. Sveti karakter, život sličan Isusu pristupačan je svakom Božjem djetetu koje se kaje i vjeruje.

Ideal kršćanskog karaktera je sličnost Kristu. Kao što je Sin Čovječji bio savršen u svom životu, tako i Njegovi sljedbenici trebaju biti savršeni u svom životu. Isus je u svemu bio kao Njegova braća. On je postao tijelo, kao što smo i mi. On je bio gladan, žedan i umoran. Svoj život održavao je hranom i osvježavao snom. Dijelio je čovjekovu sudbinu, premda je bio bezgrješni Božji Sin. Bio je Bog u tijelu. Njegov karakter treba postati naš. Gospodin kaže o onima koji Ga vjeruju: “Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.” (2. Korinća-nima 6,16)

Ljestve što ih je Jakov vidio, čiji je donji dio počivao na zemlji a vrh dopirao do nebeskih vrata, do samog praga slave, jesu zapravo Krist. Da te ljestve samo za jednu prečku nisu dospjele dodirnuti zemlju, bili bismo izgubljeni. Međutim, Isus je sišao do nas tamo gdje smo se nalazili. On je uzeo našu prirodu i pobijedio, da bismo i mi, uzimajući Njegovu prirodu, mogli pobijediti. Postavljen “u obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,3) živio je bezgrješnim životom. Sada se svojom božanskom prirodom drži nebeskoga prijestolja, a svojom ljudskom prirodom dopire do nas. On nam nalaže da vjerom u Njega dosegnemo slavu Božjeg karaktera. Stoga mora-mo biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski.

Isus je pokazao u čemu se sastoji pravda i usmjerio nas na Boga kao na njezin izvor. Sada se okrenuo praktičnim dužnostima. U davanju milo-stinje, u molitvi, u postu, govorio je On, ne treba ništa učiniti što bi privu-klo pozornost ili slavljenje vlastite ličnosti. Iskreno dajimo za dobro siro-mašnih koji pate. U molitvi neka duša bude u vezi s Bogom. U postu ne

Govor na Gori

312

240

idimo pognute glave i srcem ispunjenim mislima o sebi. Srce farizeja je pusta i nekorisna zemlja na kojoj nikakvo sjeme božanskog života ne može napredovati. Onaj koji se bezuvjetno podčini Bogu podarit će najprihvatlji-viju službu. Jer druženjem s Bogom ljudi postaju Njegovi suradnici, otkri-vajući u ljudskoj prirodi Njegov karakter.

Služba učinjena u iskrenosti srca ima veliku plaću. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” Karakter se oblikuje životom kojim živimo Kristovom milošću. U duši se počinje obnavljati izvorna ljepota. Osobi-ne Kristova karaktera su podarene i lik Božanskog počinje jasno svijetliti. Lica ljudi i žena koji hodaju i rade s Bogom izražavaju nebeski mir. Okru-ženi su nebeskim ozračjem. Za ove duše počelo je Božje kraljevstvo. Oni imaju Kristovu radost, radost što su blagoslov čovječanstvu. Oni imaju tu čast što su prihvaćeni da služe Učitelju; njima je povjereno da izvršuju Njegovo djelo u Njegovo ime.

“Nitko ne može služiti dvojici gospodara.” Ne možemo služiti Bogu podijeljena srca. Biblijska religija nije jedan utjecaj među mnogim drugim; njezin utjecaj treba biti najveći, prožimajući svaki drugi i vladajući nad svakim drugim. Ona ne treba biti slična platnu po kome je tu i tamo naba-čena boja, već treba prožeti cio život, kao platno utopljeno u boju, sve dok svaka nit tkanja ne poprimi duboku, neizbljedivu boju.

“Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami.” Čistoća i nepokolebljivost cilja uvjeti su primanja svjetlosti od Boga. Onaj koji želi upoznati istinu mora biti voljan prihvatiti sve što ona otkriva. On ne može učiniti nikakvu nagodbu s grijehom. Biti kolebljiv i mlak u pokoravanju istini znači izabra-ti tamu grijeha i sotonsku obmanu.

Svjetovna načela postupanja i nepromjenjiva načela pravde ne mogu neosjetno prelaziti jedno u drugo, kao što to čine dugine boje. Između njih vječni Bog povukao je široku, jasnu crtu. Sličnost Kristu toliko se razlikuje od sličnosti Sotoni kao što je podne suprotno ponoći. Zato su samo oni koji žive Kristovim životom Njegovi suradnici. Ako se u duši gaji ijedan grijeh, ili ako se u životu zadržava ijedna loša navika, cijelo biće je zatrovano. Čo-vjek postaje oruđe nepravde.

Svi koji su izabrali službu Bogu trebaju počinuti u Njegovom stara-nju. Krist je pokazao na ptice koje lete nebom, na cvijeće u polju i naložio

Čežnja vjekova

313

241

svojim slušateljima da razmišljaju o ovim djelima Božjeg stvaranja. “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” rekao je On. (Matej 6,26) Mjera božanske pažnje koja se poklanja svakom djelu u omjeru je s njegovim položajem na ljestvici postojanja. Promisao bdi nad malim, smeđim vrapcima. Polj-sko cvijeće, trava koja kao sag prekriva zemlju, dijele pozornost i staranje nebeskog Oca. Umjetnik nad umjetnicima mislio je na ljiljane, načinivši ih tako prekrasnim da nadmašuju Salomonovu slavu. Koliko se mnogo više brine za čovjeka koji je slika i slava Božja! On čezne da vidi svoju djecu kako otkrivaju karakter sličan Njegovom. Kao što sunčeva zraka daje cvi-jeću raznolike i nježne boje, tako i Bog daje duši ljepotu svog karaktera.

Svi koji odaberu Kristovo kraljevstvo ljubavi, pravde i mira učinivši Njegovo dobro pretežnijim od svega ostalog, povezani su s višim svijetom i dobivaju svaki blagoslov koji je potreban za ovaj život. U knjizi Božje providnosti, u knjizi života, svatko od nas ima svoju stranicu. Ta stranica sadrži sve pojedinosti naše povijesti; čak i vlasi na glavi izbrojene su. Bog uvijek misli na svoju djecu.

“Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan.” (Matej 6,34) Mi tre-bamo slijediti Krista iz dana u dan. Bog ne poklanja pomoć za sutra. On svojoj djeci ne daje odjednom sve upute za njihov životni put, da se ne bi zbunila. On im kazuje samo toliko koliko mogu upamtiti i izvršiti. Snaga i mudrost koja se poklanja jest za sadašnje hitne potrebe. “Ako komu od vas nedostaje mudrosti” za danas “neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” (Jakov 1,5)

“Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” Nemojte smatrati sebe boljim od ostalih ljudi i nemojte postavljati sebe za njihova suca. Budući da ne možete razabrati pobude, ne možete suditi drugome. Kritizirajući ga, na-vlačite osudu na sebe; jer pokazujete da sudjelujete sa Sotonom, klevetni-kom braće. Gospodin kaže: “Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istražite!” To je naš zadatak. “Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani.” (2. Korinćanima 13,4; 1. Korinćanima 11,31)

Dobro drvo rađat će dobre plodove. Ako je rod neukusan i nekoristan, drvo je zlo. Tako i rod koji se donosi u životu pruža dokaz o stanju srca i savršenstvu karaktera. Dobra djela nikada ne mogu kupiti spasenje, ali su dokaz vjere koja djeluje preko ljubavi i čisti dušu. Pa premda se vječna na-

Govor na Gori

314

242

grada ne daje zbog naše zasluge, ipak će ona biti u omjeru s radom obav-ljenim kroz Kristovu milost.

Na taj način Krist je izložio načela svog kraljevstva i ukazao na njih kao na velika životna pravila. Da bi istaknuo pouku, dodao je jedan sliko-viti primjer. Nije dovoljno, rekao je, da samo slušate moje riječi. Poslušno-šću morate ih učiniti temeljem svog karaktera. Ja je samo živi pijesak. Ako zidate na ljudskim teorijama i umotvorinama, vaša će se kuća srušiti. Nju će zbrisati vjetrovi kušnji, oluje probe. Međutim, ova načela koja sam vam ja dao odoljet će. Primite me; zidajte na mojim riječima: “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetro-vi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Matej 7,24.25)

Čežnja vjekova

243

Rimski kapetan

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,5-13; Luki 7,1-17.

Krist je rekao plemiću čijeg je sina iscijelio: “Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” (Ivan 4,48) Bio je ožalošćen što Nje-gov narod traži ove vanjske znakove o Njegovom mesijanstvu. Stalno se čudio njihovom nevjerstvu. Međutim, divio se vjeri rimskog kapetana koji je došao k Njemu. Kapetan nije sumnjao u Kristovu silu. On Ga čak nije ni molio da dođe i osobno učini čudo. “Samo reci riječ”, kazao je, “i ozdravit će sluga moj.”

Kapetanov sluga, postavši oduzet, ležao je na samrti. Kod Rimljana su sluge bili robovi, kupovani i prodavani na tržištu, i prema njima se po-stupalo sa surovošću i zlostavljanjem; ali kapetan je bio naklonjen svom sluzi pa je vrlo želio njegovo ozdravljenje. Vjerovao je da ga Isus može izliječiti. On nije vidio Spasitelja, ali izvještaji što ih je čuo nadahnuli su ga vjerom. Unatoč hebrejskom formalizmu, ovaj Rimljanin bio je osvjedočen da je njihova religija bila nadmoćnija od njegove. Već je probio prepreke nacionalnih predrasuda i mržnje koje su razdvajale osvajače i pokoreni na-rod. Pokazao je poštovanje prema Božjoj službi i ljubaznosti prema Hebre-jima kao Njegovim poštovateljima. U Kristovom učenju, kako mu je bilo izneseno, našao je ono što je ispunjavalo potrebu njegove duše. Sve što je bilo duhovno u njemu prihvatilo je Spasiteljeve riječi. Međutim, osjećajući se nedostojnim da dođe pred Isusa, obratio se hebrejskim starješinama da zamole za izlječenje njegovog sluge. Oni su poznavali Velikog Učitelja, pa će znati, mislio je on, kako Mu prići da bi zadobili Njegovu naklonost.

315

316

32

244

Kad je Isus ušao u Kafarnaum, srelo Ga je poslanstvo starješina, koje Mu je prenijelo kapetanovu želju. Naglasili su: “Zaslužuje da mu to učiniš jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio.”

Isus je odmah krenuo prema kapetanovu domu, ali okružen mnoš-tvom, polako je napredovao. Vijest o Njegovu dolasku stigla je prije Njega i kapetan, u nedostatku samopouzdanja, poslao mu je poruku: “Gospodi-ne, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov.” Međutim, Isus je nastavio svojim putom i kapetan, osmjelivši se, najposlije Mu priđe. Dopunio je poruku govoreći: “Zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi — nego reci riječ i ozdravit će sluga moj! Jer i ja koji sam podlož-nik imam pod sobom vojnike te jednom velim: ‘Idi!’ — i ide; drugome: ‘Dođi!’ — i dođe; i svome sluzi: ‘Učini to!’ — i učini.” Kao što sam ja predstavnik sile Rima i moji vojnici moju vlast priznaju vrhovnom, tako i Ti predstavljaš silu Beskonačnog Boga, pa sve što je stvoreno pokorava se Tvojoj riječi. Ti možeš zapovjediti bolesti da nestane i ona će Te poslušati. Možeš pozvati svoje nebeske vojnike i oni će dati iscjeljujuću silu. Izgovo-ri samo jednu riječ i moj će sluga biti izliječen!

“Kad to ču Isus, zadivi mu se te se okrene mnoštvu koje ga je slije-dilo, i reče: Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.” Kapetanu je rekao: “Idi! Neka ti bude kako si vjerovao! I njegov sluga ozdravi u isti čas.”

Hebrejske starješine koje su preporučivale kapetana Kristu, pokaza-le su koliko su udaljeni od duha evanđelja. Nisu prepoznavali da je naša velika potreba samo oslanjanje na Božju milost. U svojoj pravdi prepo-ručivali su kapetana zbog naklonosti koju je pokazao “našemu narodu”. Međutim kapetan je o sebi rekao: “Nisam dostojan.” Njegovo je srce bilo dirnuto Kristovom milošću. Uvidio je svoju nedostojnost; ali nije se bojao tražiti pomoć. Nije se uzdao u svoju dobrotu; njegov dokaz bila je njegova velika potreba. Kapetanova vjera uhvatila se za Krista kakav On jest. Nije vjerovao u Njega samo kao u čudotvorca, već kao u Prijatelja i Spasitelja ljudskog roda.

Na taj način svaki grješnik može doći Kristu. “Tada nas — ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu — spasi.” (Titu 3,5) Kad ti Sotona govori da si grješnik i da se ne smiješ nadati Božjem blagoslovu, reci mu da je Krist došao na svijet da spasi grješnike. Mi ne-

Čežnja vjekova

317

245

mamo ništa što bi nas preporučilo Bogu; ali razlog koji možemo uvijek iznositi jest naše krajnje bespomoćno stanje, koje Njegovu otkupljujuću silu čini nužnom. Odričući se svakog oslanjanja na sebe, možemo gledati na golgotski križ i kazati:

“Moje su ruke prazne, u Tvoj križ samo uzdam se.” Hebreji su od djetinjstva poučavali o djelu Mesije. Njima su pripadale

nadahnute izjave patrijaraha i proroka i simbolična pouka iz žrtvene službe. Međutim, podcijenili su svjetlost; pa u Isusu sada nisu vidjeli ništa što bi poželjeli. Međutim, kapetan rođen u mnogoboštvu, odgajan u idolopoklon-stvu carskog Rima, obučavan kao vojnik, prividno lišen duhovnog života svojim odgojem i okolinom, još više odvojen licemjerjem Hebreja i prijezi-rom svojih sunarodnjaka prema izraelskom narodu — ovaj čovjek shvatio je istinu za koju su Abrahamova djeca bila slijepa. Nije čekao da vidi hoće li Hebreji primiti Onoga koji je tvrdio da je njihov Mesija. Kad je svjetlo koje “rasvjetljuje svakoga čovjeka došlo na ovaj svijet” (Ivan 1,9) zasjalo nad njim, on je — premda izdaleka — razabrao slavu Božjeg Sina.

Za Isusa je ovo bilo važno djelo koje je evanđelje trebalo izvršiti među neznabošcima. S radošću je unaprijed gledao okupljanje duša iz svih naro-da u Njegovo kraljevstvo. S dubokom žalosti prikazao je Hebrejima rezul-tat njihovog odbacivanja Njegove milosti: “Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.” Ah, koliko je onih koji se još uvijek pripremaju za isto sudbonosno razočaranje! Dok duše u tami neznaboštva prihvaćaju Njegovu milost, koliko je mnogo onih u kršćanskim zemljama nad kojima svjetlost sja samo da bi bila zanemarena!

Više od trideset kilometara od Kafarnauma na jednoj padini koja se uzdizala iznad prostrane, divne jizreelske ravnice, ležalo je selo Nain, pre-ma kome se Isus sada uputio. Mnoštvo, Njegovi učenici i drugi bili su s Njim i cijelim putom ljudi su prilazili, čeznući za Njegovim riječima ljuba-vi i sućuti, noseći svoje bolesnike da ih izliječi i stalno se nadajući da će On koji je posjedovao tako čudesnu silu proglasiti sebe kraljem Izraela. Mnoš-tvo se tiskalo idući za Njegovim stopama i radosna pratnja puna iščekiva-nja išla je za Njim stjenovitom stazom prema vratima planinskog sela.

Rimski kapetan

318

246

Dok su se približavali, ugledali su pogrebnu povorku kako izlazi iz sela. Sporim, tužnim koracima kretala se k mjestu pogreba. Tijelo mrtvaca nošeno je na čelu povorke na otvorenim nosilima, oko kojih su se nalazi-le narikače koje su ispunjavale zrak svojim naricanjem. Činilo se da su se svi ljudi iz ovog mjesta sakupili da izraze svoje poštovanje umrlom i svoju sućut ožalošćenima.

Bio je to prizor koji je izazvao sažaljenje. Umrli je bio jedinac u maj-ke, a ona je bila udovica. Osamljena i uplakana žena pratila je do groba svoju jedinu zemaljsku potporu i utjehu. “Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom.” Dok se kretala zaslijepljena suzama, ne primjećujući Njegovu nazočnost, On joj je prišao i nježno rekao: “Nemoj plakati!” Isus je namje-ravao njezinu žalost pretvoriti u radost, pa ipak se nije mogao uzdržati od ovog izraza nježne sućuti.

“Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se.” Njega čak ni dodir s mrtvacem nije mogao oskvrniti. Nosači su zastali, a plač narikača je prestao. Dvije skupine ljudi okupile su se oko nosila, nadajući se premda nije bilo nade. Bio je nazočan Onaj koji je otklanjao bolest i kome su se pokoravali demo-ni; pokorava li se i smrt Njegovoj moći?

Jasnim, zapovjedničkim glasom izgovorio je riječi: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” Taj glas dopire do ušiju mrtvaca. Mladić otvara svoje oči. Isus ga uzima za ruku i podiže. Njegov pogled pada na onu koja je kraj njega plakala, i majka i sin se sjedinjuju u dugim, čvrstim i radosnim zagr-ljajima. Mnoštvo je promatralo u tišini, kao opčinjeno. “Sve prisutne obuze strah.” U šutnji i sa strahopoštovanjem stajali su neko vrijeme, kao da se nalaze u samoj Božjoj nazočnosti. Tada su “slavili Boga: Velik se prorok — govorili su — pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj”. Pogrebna povorka vratila se u Nain kao pobjednička povorka. “I raširi se to mišljenje o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.”

Onaj koji je stajao kraj ožalošćene majke na vratima Naina, s dubo-kom žalosti promatra svakoga koji plače kraj odra. On je dirnut našom boli. Njegovo srce koje je voljelo i bilo puno sažaljenja, srce je nepromje-njive nježnosti. Njegova riječ, koja je dizala mrtve u život, nije manje dje-lotvorna sada nego onda kad je bila izgovorena mladiću iz Naina. On kaže: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Matej 28,18) Ova sila nije umanjena protjecanjem godina, niti iscrpljena neprekidnim djelovanjem

Čežnja vjekova

319

247

Njegove neizmjerne milosti. Za sve koji Ga vjeruju On je još uvijek živi Spasitelj.

Isus je majčinu veliku žalost pretvorio u radost kad joj je vratio sina; pa ipak ovaj je mladić pozvan samo u ovozemaljski život da podnosi nje-gove žalosti, njegovu muku i njegove opasnosti i opet dođe pod vlast smrti. Međutim, Isus nas tješi u našoj boli za mrtvima porukom beskrajne nade: “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” “Sad, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sâm postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bi-jahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti.” (Otkrivenje 1,18; Hebrejima 2,14.15)

Sotona ne može držati mrtve u svojoj vlasti kad ih Božji Sin pozove u život. On ne može držati u duhovnoj smrti nijednu dušu koja vjerom pri-hvaća Kristovu riječ sile. Bog kaže svima koji su mrtvi u grijehu: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih.” (Efežanima 5,14) Ta Riječ je vječni ži-vot. Kao što nam Božja riječ koja je pozvala prvog čovjeka u život još uvi-jek daje život; kao što je Kristova riječ: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” dala život mladiću iz Naina, tako je i riječ: “Ustani od mrtvih!” život duši koja je prihvaća. Bog “nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina”. (Kološanima 1,13) Sve nam se to nudi u Njegovoj riječi. Ako prihvatimo tu riječ, oslobođeni smo.

“Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” “Jer će sam Gospodin sa zapovjed-ničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospdinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (Rimljanima 8,11; 1. Solunjanima 4,17.18) Ovo su riječi utjehe kojima On nalaže da tješimo jedan drugoga.

Rimski kapetan

320

248

Tko su braća moja?

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 12,22-50; Marku 3,20-35.

Josipovi sinovi ni najmanje nisu bili naklonjeni Isusu u Njegovom radu. Izvještaji koji su dopirali do njih o njegovu životu i djelima ispunja-vali su ih čuđenjem i strahom. Čuli su da je cijele noći posvećivao molitvi, da Ga je preko dana pratilo mnoštvo ljudi i da nema vremena ni jesti. Nje-govi su prijatelji smatrali da se iscrpljuje svojim neprekidnim radom; nisu mogli razumjeti Njegov stav prema farizejima, a bilo je i nekih koji su se bojali da Mu je um poremećen.

Njegova su braća čula ovo, a također i farizejsku optužbu da đavole izgoni Sotoninom silom. Teško su podnosili prijekore koji su stizali na njih zbog srodstva s Isusom. Znali su kakav su metež stvorile Njegove riječi i djela, i ne samo da su bili uznemireni Njegovim smjelim tvrdnjama nego su bili i ljuti zbog Njegovog javnog optuživanja književnika i farizeja. Od-lučili su kako Ga moraju uvjeriti ili primorati da prestane s takvim načinom rada, pa su naveli Mariju da se udruži s njima, smatrajući da će Ga zbog Njegove ljubavi prema njoj moći nagovoriti da bude razboritiji.

Upravo prije toga Isus je po drugi put učinio čudo izliječivši opsjed-nutog, slijepog i nijemog čovjeka i farizeji su ponovili optužbu: “On izgoni zle duhove uz pomoć poglavice zlih duhova.” (Matej 9,34) Krist im je ja-sno rekao da pripisujući djelo Svetoga Duha Sotoni sami sebe odjeljuju od izvora blagoslova. Oni koji su govorili protiv samoga Isusa, ne raspozna-jući Njegov božanski karakter, mogu primiti oprost; jer ih Sveti Duh može dovesti do toga da uvide svoju zabludu i pokaju se. Ma kakav bio grijeh,

322

321

33

249

ako se duša pokaje i povjeruje, krivnja je oprana Kristovom krvlju; ali onaj koji odbaci djelovanje Svetoga Duha, postavlja se tamo gdje ga pokajanje i vjera ne mogu dosegnuti. Svojim Duhom Bog radi na srcu; kad ljudi na-mjerno odbace Duha i izjave da je On od Sotone, presijecaju dovod kojim Bog može održavati vezu s njima. Kad se Duh zauvijek odbaci, onda ne postoji ništa više što bi Bog mogao učiniti za čovjeka.

Farizeji kojima je Isus uputio ovu opomenu ni sami nisu vjerovali u optužbu koju su iznijeli protiv Njega. Nije bilo nijednog od tih dostojan-stvenika koji nisu osjećali privlačnost prema Spasitelju. U svojim su srci-ma čuli glas Duha koji Ga je proglašavao za Pomazanika Izraela, i koji ih je poticao da se i sami priznaju za Njegove učenike. U svjetlosti Njegove nazočnosti, shvatili su svoju neposvećenost i čeznuli za pravdom koju sami nisu mogli ostvariti. Međutim, pošto su Ga odbacili, bilo bi previše poni-žavajuće da Ga prihvate kao Mesiju. Budući da su svoje noge postavili na stazu nevjerstva, bili bi odviše gordi da priznaju svoju zabludu. Da bi izbjegli priznavanje istine, očajničkom su žestinom pokušali osporiti Spa-siteljevo učenje. Dokaz Njegove moći i milosti doveo ih je do očaja. Nisu mogli spriječiti Spasitelja da čini čuda, nisu mogli ušutkati Njegovo uče-nje; ali su činili sve što su mogli da Ga lažno predstave i izopače Njegove riječi. Ipak ih je pratio Božji Duh koji osvjedočuje, pa su morali podignuti mnogobrojne prepreke kako bi se oduprli Njegovoj sili. Najmoćnija pokre-tačka sila koja je mogla pokrenuti ljudsko srce borila se s njima, ali joj se oni nisu željeli pokoriti.

Bog nije taj koji zasljepljuje ljudima oči ili otvrdnjava njihova srca. On im šalje svjetlost da bi ispravio njihove zablude i poveo ih sigurnim stazama; tek odbacivanjem ove svjetlosti oči osljepljuju, a srce otvrdnja-va. Često je ovaj tijek postupan i gotovo neprimjetan. Svjetlost dopire do duše preko Božje Riječi, preko Njegovih slugu ili neposrednim djelova-njem Njegovog Duha; ali kad se ijedan zračak svjetlosti prezre, nastaje dje-lomična umrtvljenost duhovnih osjetila, pa se sljedeće otkrivanje svjetlosti mnogo nejasnije raspoznaje. Tako se tama povećava, sve dok ne nastane noć u duši. Tako je to bilo s ovim hebrejskim vođama. Bili su uvjereni da božanska sila prati Krista, ali da bi se oduprli istini, pripisivali su rad Sve-toga Duha Sotoni. Čineći to oni su svojevoljno izabrali prijevaru; pokorili su se Sotoni i otad su bili pod vlašću te sile.

Tko su braća moja?

323

250

Usko povezana s Kristovom opomenom o grijehu protiv Svetoga Duha i jest opomena protiv praznih i zlih riječi. Riječi su znak onoga što je u srcu. “Ta, usta govore onim čega je srce prepuno!” Ali riječi su više no izraz karaktera; one imaju snagu da utječu na karakter. Ljudi su pod utjeca-jem vlastitih riječi. Često, u jednom trenutku pokrenuti od Sotone, izraža-vaju svoju ljubomoru ili loše pretpostavke, izražavajući ono u što stvarno ne vjeruju; ali riječi izvršuju utjecaj na misli. Prevareni su svojim riječima i počinju vjerovati da je istina ono što su izgovorili Sotoninim poticanjem. Pošto su jednom izrazili neko mišljenje ili odluku, često su previše gordi da je povuku i pokušaju dokazati kako su u pravu, sve dok ne povjeruju da doista i jesu. Opasno je izgovoriti riječ sumnje, opasno je staviti pod znak pitanja i kritizirati božansku svjetlost. Navika nepromišljenog i podcje-njivačkog kritiziranja djeluje na karakter tako što razvija nepoštovanje i nevjerstvo. Mnogi su popuštajući ovoj navici išli sve dotle, nesvjesni opa-snosti, dok nisu postali spremni kritizirati i odbaciti djelo Svetoga Duha. Krist je rekao: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.”

Tada je dodao jednu opomenu onima koji su bili oduševljeni Njego-vim riječima, koji su Ga rado slušali, ali se nisu predali Duhu Svetome da u njima prebiva. Duša ne biva uništena samo uslijed opiranja već i uslijed nemarnosti. “Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka”, rekao je Isus, “luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: ‘Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao.’ Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređe-nu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani.”

U Kristovo doba, kao i danas, ima mnogo onih nad kojima je za neko vrijeme Sotonina vlast izgledala slomljenom; Božjom milošću oslobođeni su od zlih duhova koji su vladali dušom. Radovali su se Božjoj ljubavi; ali kao slušatelji iz priče koji su predstavljeni kamenitim tlom, oni nisu ostali u Njegovoj ljubavi. Nisu se svakodnevno predavali Bogu, da bi Isus mo-gao prebivati u srcu; pa kad se zao duh vratio sa “sedam drugih duhova, gorih od sebe”, njima je potpuno zavladala sila zla.

Kad se duša preda Kristu, nova sila zagospodari novim srcem. Nasta-je promjena koju čovjek nikada ne može sam za sebe izvršiti. To je nadna-

Čežnja vjekova

324

251

ravno djelo, koje uvodi nadnaravni sastojak u čovjekovu narav. Duša koja se podčini Kristu postaje Njegova tvrđava, koju On drži u svijetu pobune i nastoji da nijedan drugi autoritet, osim Njegovog, ne bude u njoj priznat. Duša koju tako drže nebeske sile neosvojiva je za Sotonine napade. Me-đutim, ako se ne podčinimo Kristovoj vlasti, nama će zagospodariti onaj koji je zao. Mi se moramo naći pod vlašću ili jedne ili druge od ove dvije velike sile koje su u sukobu za vrhovnu vlast u svijetu. Ne moramo svoje-voljno izabrati službu carstva tame da bismo pali pod njegovu vlast. Do-voljno je samo da zanemarimo povezati se s kraljevstvom svjetlosti. Ako ne surađujemo s nebeskim silama, Sotona će zauzeti srce i načiniti ga svo-jim prebivalištem. Jedina obrana od zla je Krist koji prebiva u srcu s po-moću vjere u Njegovu pravdu. Sve dok ne postanemo životno povezani s Bogom, nećemo se nikada moći oduprijeti nesvetom utjecaju samoljublja, samozadovoljstva i sklonosti prema grijehu. Mi možemo napustiti mno-ge loše navike, za neko vrijeme možemo raskinuti zajednicu sa Sotonom; ali bez životne veze s Bogom, koja se ostvaruje podčinjavanjem Njemu iz trenutka u trenutak, bit ćemo poraženi. Bez osobnog poznanstva i stalne zajednice s Kristom prepušteni smo na milost i nemilost neprijatelju, i na kraju ćemo provoditi njegove naloge. “Tim bude posljednje stanje onoga čovjeka gore od prvoga. Tako će biti”, kaže Isus, “i ovome pokvarenom na-raštaju.” Nema tvrdokornijih ljudi od onih koji su prezirali poziv milosti i prkosili Duhu blagodati. Najuobičajeniji izraz grijeha protiv Svetoga Duha je uporno omalovažavanje nebeskog poziva na pokajanje. Svaki korak u odbacivanju Krista jedan je korak prema odbacivanju spasenja i prema gri-jehu protiv Svetoga Duha.

Odbacujući Krista hebrejski je narod učinio neoprostiv grijeh; a odbi-janjem poziva milosti i mi možemo učiniti istu grešku. Mi vrijeđamo Kne-za života i izlažemo Ga sramoti pred Sotoninom zbornicom i pred svemi-rom kad odbijamo slušati Njegove opunomoćene vjesnike i umjesto njih slušamo Sotonine posrednike koji žele odvojiti dušu od Krista. Sve dok tko ovo čini, ne može naći nadu ili oprost, i na kraju će izgubiti svaku želju da se pomiri s Bogom.

Dok je Isus još poučavao narod, Njegovi učenici donijeli su vijest da su Njegova majka i braća vani i da Ga žele vidjeti. Znao je što se nalazilo u njihovim srcima, pa “onomu koji mu to javi odgovori: ‘Tko je moja majka,

Tko su braća moja?

325

252

i tko su moja braća?’ I pruži ruku prema svojim učenicima te reče: ‘Evo moje majke i moje braće! Tko god, naime, vrši volju moga nebeskog Oca, on je moj brat, moja sestra i majka.’”

Svi koji su željeli primiti Krista vjerom bili su sjedinjeni s Njim ve-zom koja je prisnija od ljudskih rodbinskih veza. Oni će postati jedno s Njim, kao što je i On bio s Ocem. Njegova majka bila je bliskija i spasono-snije povezana s Njim, kao ona koja je vjerovala i provodila u djelo Nje-gove riječi, nego kroz svoje prirodno srodstvo. Njegova braća ne bi imala nikakvu korist iz svoje veze s Njim, sve dok Ga ne bi prihvatili kao svog osobnog Spasitelja.

Kakvu bi potporu Krist imao od svojih zemaljskih rođaka da su vje-rovali u Njega kao u Onoga koji je došao s Neba i da su surađivali s Njim u izvršavanju Božjeg djela! Njihovo nevjerstvo bacilo je sjenku na Isusov zemaljski život. Ono je predstavljalo dio gorčine čaše boli koju je On ispio za nas.

Božji Sin je duboko osjećao neprijateljstvo raspaljeno u ljudskom srcu protiv evanđelja, i ono je za Njega bilo najbolnije u Njegovom domu, zato što je Njegovo srce bilo puno ljubaznosti i ljubavi i zato što je cijenio nježnu pažljivost u obiteljskim odnosima. Njegova braća željela su da On odobri njihove zamisli, premda bi to bilo u potpunom neskladu s Njego-vom božanskom zadaćom. Gledali su na Njega kao na Onoga kome je po-treban savjet. Sudili su o Njemu sa svoje ljudske točke gledišta i smatrali su da bi, govoreći samo ono što bi bilo prihvatljivo za književnike i farize-je, izbjegao neslogu i sukobe koje su izazvale Njegove riječi. Smatrali su Ga nerazumnim kad je tvrdio da ima božanski autoritet i kad se pred rabi-nima postavljao kao Onaj koji kori njihove grijehe. Znali su da farizeji tra-že priliku da Ga optuže i smatrali su da im je On dao dovoljno povoda.

Svojim slabim mjerilima nisu mogli prozreti poslanje koje je došao ispuniti i stoga nisu mogli suosjećati s Njim u Njegovim kušnjama. Njiho-ve grube, prijezirne riječi pokazivale su da nemaju pravo razumijevanje o Njegovom karakteru i da nisu prepoznali sjedinjenje božanske prirode s ljudskom. Često su Ga viđali obuzetog boli, ali umjesto da Ga utješe, svo-jim duhom i riječima samo su ranjavali Njegovo srce. Njegova je osjetlji-va narav stavljana na muke, Njegove su pobude pogrešno razumijevane, a Njegov je rad bio nepriznat.

Čežnja vjekova

326

253

Njegova su braća često iznosila filozofiju farizeja, koja je bila neza-nimljiva i zastarjela, i usuđivali se misliti kako oni mogu učiti Njega koji je razumio cjelokupnu istinu i poznavao sve tajne. Bez ustručavanja su osuđivali ono što nisu mogli razumjeti. Njihova predbacivanja dirnula su Ga do srži, a Njegova duša bila je umorna i ojađena. Javno su ispovijedali vjeru u Boga i mislili da brane Boga, dok je Bog bio s njima u tijelu, a oni Ga nisu poznavali.

Sve ovo učinilo je trnovitom stazu kojom je hodio. Nerazumijevanje u vlastitom domu toliko je žalostilo Krista da je za Njega bilo olakšanje otići tamo gdje ga nije bilo. Postojao je jedan dom koji je volio posjećivati — dom Lazara, Marije i Marte; jer je u ozračju ljubavi i vjere Njegov duh nalazio odmor. Pa ipak, na Zemlji nije bilo nikoga tko bi mogao spoznati Njegovo božansko poslanje ili razumjeti teret koji je nosio za ljudski rod. Često je mogao naći okrjepu samo u samoći i razgovoru sa svojim nebe-skim Ocem.

Oni koji su pozvani da stradaju za Krista, koji moraju podnositi nera-zumijevanje i sumnjičenje, čak i u vlastitom domu, mogu naći utjehu u po-misli da je Isus podnosio to isto. On suosjeća s njima. Poziva ih da u Njemu nađu zajednicu i potporu tamo gdje je On to nalazio — u zajednici s Ocem. Oni koji prihvate Krista kao svog osobnog Spasitelja nisu ostavljeni kao siročad, da sami snose životne kušnje. On ih prihvaća kao članove nebeske obitelji; On ih poziva da Njegovog Oca nazivaju svojim Ocem.

Oni su Njegova djeca, draga Božjem srcu, povezana s Njim najnjež-nijim i najtrajnijim vezama. On prema njima gaji bezgraničnu nježnost, koja toliko nadilazi ono što su naš otac ili majka osjećali prema nama u našoj bespomoćnosti — koliko je božansko iznad ljudskog.

U zakonima koji su dani Izraelu postoji jedan lijep, slikovit prikaz o Kristovom odnosu prema svom narodu. Kad je uslijed siromaštva Hebre-jin bio primoran napustiti svoje nasljedstvo i sebe prodati kao roba, duž-nost iskupljenja i njega i njegovog nasljedstva pripadala je onome tko je bio njegov najbliži rođak. (Vidi: Levitski zakonik 25,25.47-49; Ruta 2,20) Tako i djelo otkupljenja, nas i našeg nasljedstva, izgubljenog zbog grijeha, pripada Onome koji je “od roda najbliži” nama. Da bi nas izbavio, On je postao naš rođak. Gospodin Spasitelj bliži je od oca, majke, brata, prijate-lja ili voljenog bića. “Ne boj se”, govori On, “jer ja sam te otkupio; ime-

Tko su braća moja?

327

254

nom sam te zazvao: ti si moj!” “Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj.” (Izaija 43,1.4)

Krist voli nebeska bića koja okružuju Njegovo prijestolje; ali kako se može objasniti velika ljubav kojom ljubi nas? Mi je ne možemo razumje-ti, ali svojim iskustvom možemo znati da je ona istinska. Ako održavamo svoju rodbinsku vezu s Njim, s kakvom ćemo se nježnošću odnositi prema onima koji su braća i sestre našega Gospodina! Zar nećemo brzo prepo-znati zahtjeve našeg božanskog srodstva? Prihvaćeni u Božju obitelj, zar nećemo poštovati svoga Oca i svoje srodnike?

Čežnja vjekova

255

Poziv

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 11,28-30.

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Ove riječi utjehe Isus je izgovorio mnoštvu koje Ga je pratilo. Spasitelj je rekao da jedino kroz Njega ljudi mogu primiti spoznaju o Bogu. O svojim učenicima govorio je kao o onima koji su primili znanje nebeskih veličina. Nikoga nije ostavljao da se osjeća izdvojenim od Njegova staranja i ljuba-vi. Svi koji su umorni i natovareni mogu doći k Njemu.

Književnici i rabini, sa svojim iscrpljujućim poštovanjem vjerskih formi, imali su potrebe koju obredi pokajanja nikada nisu mogli ispuniti. Carinici i grješnici mogli su se pretvarati kako su zadovoljni osjetilnim i zemaljskim, ali u njihovim srcima živjelo je nepovjerenje i strah. Isus je promatrao žalosne i one čije je srce bilo opterećeno, one koji su izgubili nadu, i koji su pokušali zemaljskim radostima umiriti dušu ispunjenu če-žnjom, pozivajući sve da u Njemu nađu odmor.

Nježno je pozvao ljude koji su naporno radili: “Uzmite jaram moj na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.

” Tim riječima Krist govori svakom ljudskom biću. Znali to ili ne, svi su umorni i natovareni. Svi su pritisnuti teretima koje samo Krist može ukloniti. Najteži teret koji nosimo jest teret grijeha. Kad bismo bili ostav-ljeni da sami nosimo ovaj teret, on bi nas uništio. Međutim, Bezgrješni je zauzeo naše mjesto. “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,6) On je ponio teret naše kazne. On će uzeti teret s naših umornih pleća.

328

329

34

256

On će nam dati odmor. On će ponijeti i teret briga i žalosti. On nas poziva da bacimo sve svoje brige na Njega; jer nas nosi na srcu.

Stariji Brat našeg ljudskog roda je kraj vječnog prijestolja. On pro-matra svaku dušu koja svoje lice okreće prema Njemu kao Spasitelju. On iskustveno poznaje slabosti ljudskog roda, koje su naše potrebe i gdje po-čiva težina naših kušnji; jer On je bio iskušan u svemu kao i mi, osim gri-jeha. On bdi nad tobom, Božje dijete, koje strepiš. Jesi li u kušnji? On će te osloboditi. Jesi li slab? On će te ojačati. Jesi li u neznanju? On će te prosvijetliti. Jesi li ranjen? On će te izliječiti. Gospodin “određuje broj zvijezda”, pa ipak “liječi one koji su srca skršena, i povija rane njihove”. (Psalam 147,4.3) “Dođite k meni” jest Njegov poziv. Kakva god bila tvo-ja strahovanja i kušnje, iznesi svoj slučaj pred Gospodina. Tvoj duh bit će ojačan da izdrži. Put će biti otvoren pred tobom da se oslobodiš poniženja i poteškoća. Što si svjesniji svoje slabosti i bespomoćnosti, to ćeš jači po-stati u Njegovoj sili. Što je teži tvoj teret, toliko će blaženiji biti odmor kad ga povjeriš Nositelju bremena! Odmor koji Krist nudi ovisi o jasno određe-nim uvjetima. Ove uvjete može svatko ispuniti. On nam jasno govori kako se može pronaći Njegov odmor.

“Uzmite jaram moj na se”, kaže Isus. Jaram je oruđe službe. Stoka se upreže u jaram da bi radila, a jaram je nužan da bi mogla uspješno raditi. Ovim slikovitim prikazom Krist nas uči da smo pozvani u službu dokle god traje naš život. Moramo uzeti na sebe Njegov jaram da bismo mogli postati Njegovim suradnicima.

Jaram koji nas veže za službu jest Božji Zakon. Veliki Zakon ljuba-vi otkriven u Edenu, objavljen na Sinaju, a u Novom zavjetu napisan na srcu, jest ono što vezuje čovjeka koji radi po Božjoj volji. Kad bismo bili ostavljeni da idemo za svojim sklonostima, upravo tamo kamo bi nas vo-dila naša volja, mi bismo stali u Sotonine redove i usvojili njegove osobi-ne. Stoga nas Bog veže za svoju volju koja je uzvišena, plemenita i koja uzdiže. On želi da strpljivo i mudro preuzmemo dužnosti službe. U ljud-skoj je prirodi i sam Krist ponio jaram službe. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8) “Jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” (Ivan 6,38) Ljubav prema Bogu, revnost za Njegovu slavu i ljubav prema palom ljudskom rodu doveli su Isusa na Zemlju da strada i umre. To

Čežnja vjekova

330

257

je bila sila koja je vladala Njegovim životom. On nam nalaže da usvojimo to načelo.

Ima mnogo onih čije srce pati od boli pod teretom briga jer žele do-stići svjetovni ideal. Oni su odabrali službu svijetu, prihvatili njegove po-teškoće, usvojili njegove običaje. Na taj je način njihov karakter narušen, a njihov život malaksao. Da bi udovoljili slavoljublju i svjetovnim željama, povređuju savjest i stavljaju na sebe dodatni teret grizodušja. Neprestana briga iscrpljuje životne sile. Naš Gospodin želi da odbace ovaj ropski ja-ram. On ih poziva da prihvate Njegov jaram i kaže: “Jer jaram je moj sla-dak, a moje breme lako.” On im nalaže da najprije traže Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, i obećava da će im se dodati sve što im je potrebno za ovaj život. Briga je slijepa i ne može raspoznati budućnost; ali Isus od početka vidi kraj. U svakoj poteškoći On ima pripremljen svoj put da nam donese olakšanje. Naš nebeski Otac ima tisuće načina da se skrbi za nas, o kojima mi ništa ne znamo. Oni koji prihvate načelo da službu i proslavljanje Boga stave na prvo mjesto, shvatit će kako poteškoće iščezavaju i kako im je pred nogama staza poravnjena.

“Učite od mene”, kaže Isus, “jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” Trebamo ući u Kristovu školu, da bismo se od Njega naučili poniznosti i krotkosti. Otkupljenje je postupak u kome se duša obučava za Nebo. Ovo obučavanje znači poznavanje Krista. To po-drazumijeva oslobođenje od zamisli, navika i postupaka koji su stečeni u školi kneza tame. Duša se mora osloboditi od svega što se suproti vjernosti Bogu.

U Kristovom srcu u kome je vladao savršeni sklad s Bogom, bio je savršen mir. Nikada se nije uzdizao zbog pohvala, niti se obeshrabrio zbog prijekora ili razočaranja. Usred najvećeg suprotstavljanja i najokrutnijih postupaka uvijek je bio hrabar. Međutim, mnogi koji izjavljuju da su Nje-govi sljedbenici imaju zabrinuto i uznemireno srce, zato što se boje sebe povjeriti Bogu. Oni se ne predaju potpuno Njemu; jer se boje posljedica koje takvo predanje može donijeti. Dok se ne podčine Bogu, ne mogu naći mir.

Ljubav prema sebi donosi nemir. Kad budemo rođeni odozgo, u nama će počivati isti duh koji je počivao u Isusu, duh koji Ga je doveo dotle da se ponizio kako bismo mi mogli biti spašeni. Tada nećemo tražiti najviša

Poziv

331

258

mjesta. Mi ćemo čeznuti da sjedimo kraj Isusovih nogu i učimo od Njega. Razumjet ćemo da se vrijednost našeg rada ne sastoji od vanjskog sjaja i buke u svijetu, ni od toga što smo vrijedni i revni u vlastitoj sili. Vrijednost našeg rada može se mjeriti vrijednošću Svetoga Duha koga smo primili. Povjerenje u Boga donosi svetije osobine umu, tako da u strpljenju može-mo sačuvati svoju dušu.

Jaram se stavlja volovima da bi im pomogao u vuči, i olakšao teret. Tako je isto i s Kristovim jarmom. Kad je naša volja nestala u Božjoj volji i mi upotrebljavamo Njegove darove na blagoslov drugima, uvidjet ćemo da nam je životni teret lak. Onaj koji hodi putem Božjih zapovijedi, hodi u društvu s Isusom i srce nalazi odmor u Njegovoj ljubavi. Kad se Mojsije molio: “Objavi mi svoje putove, da te shvatim”, Gospodin mu je odgovo-rio: “Ja ću osobno s tobom poći... i počinak ti priuštiti.” I preko proroka primili smo vijest: “Ovako govori Jahve: Stanite na negdašnje putove, ras-pitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Izlazak 33,13.14; Jeremija 6,16) I opet govori: “O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi.” (Izaija 48,18)

Oni koji drže Krista za Njegovu riječ i predaju svoje duše Njegovoj zaštiti, svoje živote Njegovom vodstvu, naći će mir i spokojstvo. Ništa na svijetu ne može ih ožalostiti kad ih Isus obraduje svojom prisutnošću. U savršenom pomirenju nalazi se savršen odmor. Gospodin kaže: “Tko se tebe drži, čuvaš ga jednako u miru, jer se u tebe uzda.” (Izaija 26,3 — DK) Naši životi mogu izgledati zamršeni, ali ako se povjerimo mudrom, Ve-likom Graditelju, On će izgraditi uzorak života i karaktera koji će biti na Njegovu slavu. Taj karakter koji izražava slavu — karakter Kristov — bit će primljen u Božji raj. Obnovljeno čovječanstvo hodit će s Njim u bije-lim haljinama, jer je dostojno. Budući da kroz Krista ulazimo u odmor, Nebo počinje ovdje. Mi odgovaramo na Njegov poziv: “Dođite... i učite od mene” i u tom dolaženju započinjemo vječni život. Nebo je neprekid-no približavanje Bogu kroz Krista. Što smo dulje u blaženstvu Neba, to će nam se sve više i više otvarati slava; i što više poznajemo Boga, utoliko će silnija biti naša sreća. Dok hodimo s Isusom u ovom životu, možemo biti ispunjeni Njegovom ljubavlju, zadovoljni Njegovom prisutnošću. Sve što ljudska priroda može podnijeti, možemo ovdje primiti. Ali što je to kad se

Čežnja vjekova

332

259

usporedi s onim što će nastati poslije? “Zato stoje pred prijestoljem Bož-jim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima. I više nigda ‘neće ni ogladnjeti ni ožednjeti’; više ih nigda neće moriti ni ‘sunce’ ni ikakva ‘žega’, jer ‘će ih’ Janje, koje stoji nasred prijestolja, ‘pasti i voditi na izvore žive vode’. ‘I Bog će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju.” (Otkrivenje 7,15-17)

Poziv

260

“Utišaj se, umukni”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,23-34;Marku 4,35-41; 5,1-20; Luki 8,22-39.

Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog mora izgovorio je svoje prve priče, poznatim slikovitim prikazima ponov-no objašnjavajući narodu narav svojega kraljevstva i način na koji ono treba biti zasnovano. Svoj rad povezao je s radom sijača, razvoj svog kra-ljevstva s razvojem gorušičnog sjemena i djelovanjem kvasca u tri mjere brašna. Veliko završno odvajanje pravednih od zlih prikazao je pričama o pšenici i kukolju i o ribarskoj mreži. Neusporediva dragocjenost istina što ih je učio prikazana je sakrivenim blagom i skupocjenim biserom, dok je pričom o domaćinu poučio svoje učenike kako trebaju raditi kao Njegovi predstavnici.

Cijeli dan učio je i liječio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvi-jek bilo oko Njega. Služio im je dan za danom, jedva zastajući da bi uzeo hranu ili se odmorio. Zlobno kritiziranje i pogrešno predočavanje kojim su Ga farizeji stalno proganjali, učinili su Njegov rad znatno težim i mučni-jim; sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor na nekom osamljenom mjestu preko jezera.

Istočna obala Genezareta bila je nenastanjena, jer su se tu i tamo kraj jezera nalazili gradovi; ipak bila je to pusta oblast u usporedbi sa zapad-nom stranom. Stanovništvo je bilo više neznabožačko no hebrejsko i odr-žavalo je slabe veze s Galilejom. Tako je ovaj kraj nudio Isusu samoću koju je tražio, pa je sada naložio svojim učenicima da Ga tamo prate.

333

334

35

261

Kad je otpustio mnoštvo, uzeli su Ga “onako kako tu bijaše” u lađu i brzo otplovili. Ali nisu uspjeli otploviti sami. Tu, nedaleko od obale, bili su i drugi ribarski čamci, i oni su se ubrzo napunili ljudima koji su pratili Isusa, željni da Ga gledaju i slušaju.

Spasitelj se napokon oslobodio pritiska mnoštva i, savladan umorom i glađu, legao na krmu i ubrzo zaspao. Večer je bila blaga i ugodna i mir je počivao nad jezerom; ali se iznenada preko neba navukla tama, vjetar je divlje zapuhao niz planinske klance duljinom istočne obale i jezero je za-hvatila strašna bura.

Sunce je zašlo i noćna se tmina spustila na uzburkano more. Bijesno šibani vjetrovima koji su urlali, valovi su žestoko pljuštali po lađi s uče-nicima i prijetili da je potope. Ovi očvrsnuli ribari proveli su svoj život na tom jezeru i sigurno vodili svoje barke kroz mnoge oluje, ali sad su se nji-hova snaga i umijeće pokazali bezvrijednima. Bili su nemoćni u zagrljaju te divlje oluje i nada ih je napuštala kad su vidjeli da se njihova lađa puni.

Obuzeti naporom da spase sebe, zaboravili su da je u lađi Isus. Sada, videći da je njihov trud uzaludan, a smrt neizbježna, sjetili su se Onoga po či-joj su zapovijedi krenuli preko jezera. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoćnosti i očajanju povikali su: “Učitelju, učitelju!” Međutim, gusti mrak sakrivao Ga je od njihovih pogleda. Glasovi su im nestajali u urli-ku oluje i odgovora nije bilo. Obuzeli su ih sumnja i strah. Je li ih Isus zabo-ravio? Je li On koji je pobijedio bolest i demone, pa čak i smrt, sada nemoćan da pomogne svojim učenicima? Zar ih je zanemarivao u njihovoj nevolji?

Ponovno su zvali, ali odgovora nije bilo, osim zavijanja bijesne oluje. Njihova lađa već tone. Trenutak samo i strašni će ih valovi progutati.

Iznenada, bljesak munje probija tamu i oni vide Isusa kako spava, ne-uznemiren bukom oluje. Začuđeni i očajni povikali su: “Učitelju! tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?” Kako se može tako mirno odmarati dok se oni u opasnosti bore sa smrću?

Njihova vika budi Isusa. Dok bljesak munje osvjetljuje Isusa, oni vide nebeski mir na Njegovu licu. U Njegovu pogledu čitaju nježnu ljubav koja zaboravlja na sebe; i oni, okrećući svoja srca k Njemu, uzvikuju: “Učitelju, učitelju, izgibosmo!”

Nikada duša nije izustila taj uzvik a da je on ostao bez odgovora. Kad su dograbili svoja vesla da učine i posljednji napor, Isus je ustao. Sta-

Utišaj se, umukni

335

262

jao je usred svojih učenika, dok je bura bjesnjela, valovi se razbijali nad njima i munje osvjetljavale njegovo lice. Podigao je svoju ruku, kojom je tako često činio djela milosti, i progovorio razbješnjelom moru: “Utišaj se! Umukni!”

Bura je stala. Silni se valovi smirili. Oblaci se razišli i nestali, a zvi-jezde zasjale. Lađa se smirila na tihome moru. Tada, okrenuvši se svojim učenicima, Isus je žalosno upitao: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” (Marko 4,40)

Učenici su umuknuli. Čak ni Petar nije pokušao izraziti strahopošto-vanje što je ispunjavalo njegovo srce. Čamci koji su krenuli da prate Isusa bili su u istoj opasnosti kao i apostoli. Strah i beznađe obuzeli su i ljude u čamcima; ali Isusova zapovijed unijela je mir u ovaj prizor pometnje. Že-stina oluje približila je čamce jedne drugima i svi u njima vidjeli su čudo. U miru koji je nastao zaboravljen je strah. Ljudi su šaputali jedan drugome: “Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Kad su Ga probudili da se sretne s olujom, Isus je bio savršeno miran. Nije bilo nikakvog straha ni u riječima ni u pogledu, jer nije bilo straha u Njegovom srcu. Međutim, On nije počivao posjedujući svemoćnu silu. Nije počivao u miru kao “Gospodar zemlje i mora i neba”. Tu je silu odlo-žio jer kaže: “Ja sâm od sebe ne mogu ništa činiti.” (Ivan 5,30) On se uzdao u Očevu moć. Isus je počivao u vjeri — vjeri u Božju ljubav i staranje — a sila riječi koja je utišala buru bila je Božja sila.

Kao što je Isus počinuo vjerom u Očevoj brizi, tako i mi trebamo počinuti u brizi našeg Spasitelja. Da su učenici imali povjerenja u Njega, sačuvali bi mir. Njihov strah u vrijeme opasnosti otkrio je njihovo nevjer-stvo. U svojim naporima da se spase, zaboravili su Isusa, i tek kad su se razočarani u svoje oslanjanje na sebe okrenuli k Njemu, On im je mogao pružiti pomoć.

Kako je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kad se navuku oluje kušnje i žestoko sijevaju munje, a valovi nadiru preko nas, sami se borimo s olujom, zaboravljajući da postoji Onaj tko nam može pomoći. Uzdamo se u vlastitu snagu sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo. Tada se sjetimo Isusa i ako Njega prizovemo da nas spasi, naš uzvik neće biti uza-ludan. Premda sa žalošću kori naše nevjerstvo i samopouzdanje, On nikada ne propušta pružiti nam pomoć koja nam je potrebna. Bilo na kopnu ili na

Čežnja vjekova

336

263

moru, ako imamo Spasitelja u srcu, mi nemamo zašto strahovati. Živa vje-ra u Otkupitelja utišat će more života i izbavit će nas od opasnosti na način koji On smatra najboljim.

Postoji još jedna duhovna pouka iz ovog čuda smirivanja bure. Isku-stvo svakog čovjeka svjedoči o istinitosti Pisma: “Ali opaki su poput mora uzburkanog, koje se ne može smiriti... Nema mira grešnicima! govori Bog moj.” (Izaija 57,20.21) Grijeh je razorio naš mir. Dok se “ja” ne pokori, ne možemo naći mir. Nikakva ljudska sila ne može obuzdati strasti koje gospodare srcem. Mi smo ovdje bespomoćni kao i učenici u utišavanju ra-zbješnjele bure. Međutim, Onaj koji je naredio da se umire divovski valovi u Galileji, izgovorio je riječ mira svakoj duši. Ma koliko žestoka bila bura, oni koji se obrate Isusu s uzvikom: “Gospodine, spasi!” dobit će oslobođe-nje. Njegova milost koja miri dušu s Bogom utišava borbu ljudskih strasti i u Njegovoj ljubavi srce ima mir. “Smiri oluju u tih povjetarac, valovi mor-ski umukoše. Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.” (Psalam 107,29.30) “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gos-podinu Isusu Kristu.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti — tra-jan pokoj i uzdanje.” (Rimljanima 5,1; Izaija 32,17)

U rano jutro Spasitelj i Njegova pratnja došli su na obalu i svjetlost sunca koje se rađalo kao da blagoslivlja mirom, dodirivala je more i ze-mlju. Ali tek što su kročili na obalu, njihove oči zamijetile su prizor uža-sniji od strašne bure. Iz nekog skrovišta među grobovima dva poremećena čovjeka ustremila su se na njih da ih rastrgnu. Na ovim ljudima visjeli su dijelovi lanaca koje su raskinuli bježeći s mjesta zatočenja. Tijelo im je bilo u ranama, a posjekotine od oštra kamenja krvarile su. Njihove su oči sijevale ispod duge, neuredne kose. Čini se da su demoni koji su vladali nad njima potpuno izbrisali svaku sličnost s ljudskim bićem, pa su više sli-čili na zvijeri nego na ljude.

Učenici i njihova pratnja pobjegli su užasnuti. Odmah su primijetili da Isus nije bio s njima, pa su se okrenuli da Ga potraže. Stajao je tamo gdje su Ga ostavili. On koji je stišao buru, koji je ranije sreo Sotonu i po-bijedio ga, nije pobjegao pred ovim demonima. Kad su se ovi ljudi, škrgu-ćući zubima i bacajući pjenu iz usta, približili Njemu, Isus je podigao istu ruku koja je smirila valove, i ljudi nisu mogli prići bliže. Stajali su pred Njim bijesni, ali bespomoćni.

Utišaj se, umukni

337

264

S autoritetom je naredio nečistim duhovima da iziđu iz njih. Njego-ve su riječi prodrle do pomračenih umova ovih nesretnih ljudi. Nejasno su shvatili da je blizu Onaj koji ih može spasiti od demona koji su ih mučili. Pali su pred Spasiteljeve noge da Mu se poklone; ali kad su se usne otvo-rile da zamole za Njegovu milost, demoni su divlje vičući progovorili kroz njih: “Što hoćeš od mene, Isuse, Sine najuzvišenijeg Boga? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!”

Isus je zapitao: “Kako se zoveš?” Odgovor je glasio: “Ime mi je legi-ja... jer nas je mnogo.” Koristeći nesretne ljude kao posrednike za prenoše-nje poruke, zamolili su Isusa da ih ne pošalje izvan tog predjela. Nedaleko na padini brijega paslo je veliko krdo svinja. Demoni su molili da im dopu-sti ući u njih, i Isus im je dopustio. Odjednom je bezrazložan strah zahvatio krdo. Ono je bjesomučno pojurilo niz litice i u nemogućnosti da se zaustavi na obali, stropoštalo se u jezero i utopilo.

U međuvremenu kod opsjednutih od demona nastupila je čudesna promjena. Svjetlost je prosvijetlila njihove umove. Njihove su oči zasjale razboritošću. Pojave tako dugo izobličene u sotonski lik postale su iznena-da blage, ruke umrljane krvlju postale su mirne i radosnim glasovima sla-vili su Boga za svoje oslobođenje.

Čuvari svinja vidjeli su s litice sve što se zbilo i požurili su odnijeti vijest svojim poslodavcima i cijelom narodu. U strahu i uznemirenosti cjelokupno stanovništvo skupilo se da sretne Isusa. Ova dva čovjeka opsjednuta demoni-ma bili su strah i trepet za cijelu okolicu. Nitko nije sigurno prolazio kraj mje-sta na kome su se oni nalazili, jer bi se s demonskom jarošću ustremili na sva-kog putnika. Sada su ovi ljudi odjeveni i zdrava razuma sjedili kraj Kristovih nogu, slušali Njegove riječi i slavili ime Onoga koji ih je izliječio. Međutim, narod koji je promatrao ovaj veličanstveni prizor nije se radovao. Gubitak svinja bio im je važniji nego oslobođenje ova dva Sotonina roba.

Ovaj gubitak bio je dopušten u milosti prema vlasnicima svinja. Obu-zeti svjetovnim dobrima nisu marili za neusporedive vrijednosti duhovnog života. Isus je želio raskinuti utjecaj sebične ravnodušnosti, da bi mogli primiti Njegovu milost. Međutim, žalost i srdžba zbog zemaljskog gubitka zaslijepili su njihove oči za Spasiteljevu milost.

Pojava nadnaravne sile probudila je praznovjerje u narodu i potakla njihova strahovanja. Iz boravka ovog Stranca među njima mogu slijediti

Čežnja vjekova

338

339

265

dalje nesreće. Naslućivali su novčanu propast i odlučili se osloboditi Nje-gove nazočnosti. Oni koji su s Isusom prešli jezero pričali su o svemu što se dogodilo prethodne noći, o svom stradanju u oluji i kako su vjetar i more bili umireni. Međutim, njihove riječi nisu ostavile nikakav dojam. U strahu narod se okupljao oko Isusa, preklinjući Ga da ih napusti i On je pristao, ukrcavši se odmah za suprotnu obalu.

Ljudi iz Gerase imali su pred sobom živi dokaz o Kristovoj moći i mi-losti. Vidjeli su ljude kojima je vraćen razum, ali su toliko strepili za svoje zemaljske interese da su Onoga koji je pobijedio kneza tame pred njihovim očima smatrali nezvanim gostom, i Dar Neba bio je udaljen s njihovih vra-ta. Mi se nemamo priliku okrenuti od Kristove ličnosti kao što su to učinili Gerašani, ali još uvijek postoje mnogi koji ne žele poslušati Njegove riječi zato što bi poslušnost obuhvatila i žrtvovanje nekog od svjetovnih dobara. Iz straha da Njegova nazočnost ne izazove novčane gubitke, mnogi odba-cuju Njegovu milost i udaljuju od sebe Njegovog Duha.

Međutim, osjećaj oslobođenih od demona bio je sasvim drukčiji. Oni su željeli nazočnost svog Osloboditelja. U Njegovoj su se blizini osjeća-li zaštićeni od demona koji su mučili njihove živote i upropastili njihovo najbolje životno doba. Kad se Isus spremao da uđe u lađu, prišli su Mu, kleknuli do Njegovih nogu i molili Ga da ostanu kraj Njega kako bi mogli stalno slušati Njegove riječi. Međutim, Isus im je naložio da idu kući i kažu kakve im je velike stvari učinio Gospodin.

To je bila njihova zadaća — otići u neznabožački dom i govoriti o blagoslovu što su ga primili od Isusa. Bilo im je teško biti odvojenima od Spasitelja. Sigurno su ih očekivale velike poteškoće u druženju sa svo-jim neznabožačkim sugrađanima. Njihova odvojenost od društva kao da ih je onesposobljavala za rad koji je On naznačio. Međutim, čim ih je Isus usmjerio na njihovu dužnost, bili su spremni poslušati. Ne samo što su go-vorili svojim ukućanima i susjedima o Isusu, već su išli kroz cijeli Deka-polis, objavljujući posvuda Njegovu moć spašavanja i opisujući kako ih je oslobodio od demona. U ovom radu mogli su primiti veći blagoslov nego da su, samo zbog osobne koristi, ostali u Njegovoj nazočnosti. Spasitelju se približavamo radom na širenju dobrih vijesti o spasenju.

Dva čovjeka izliječena od demona bili su prvi misionari što ih je Isus poslao da propovijedaju Radosnu vijest u području Dekapolisa. Ovi su lju-

Utišaj se, umukni

340

266

di imali prednost slušati Isusovo učenje samo nekoliko trenutaka. Do nji-hovih ušiju nije nikada doprla nijedna propovijed s Njegovih usana. Nisu mogli poučavati narod kao što su to mogli učenici koji su svakodnevno bili s Isusom. Međutim, u svojoj su osobnosti nosili dokaze da je Isus bio Me-sija. Mogli su kazati ono što su znali; ono što su sami vidjeli i čuli i osje-tili od Kristove sile. To je ono što može učiniti svatko čije je srce taknula Božja milost. Ivan, ljubljeni apostol, napisao je: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života... što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama.” (1. Ivanova 1,1-3) Kao Kristovi svjedoci trebamo govoriti ono što znamo, ono što smo sami vidjeli, čuli i osjetili. Ako smo korak za korakom slijedili Isusa, imat ćemo što određeno reći o načinu na koji nas je vodio. Možemo reći kako smo provjerili Njegovo obećanje i utvrdili da je istinito. Možemo posvjedočiti ono što znamo o Kristovoj milosti. To je svjedočan-stvo na koje nas Gospodin poziva, a zbog njegova nedostatka svijet gine.

Premda narod iz Gerase nije primio Isusa, On ih nije prepustio tami koju su izabrali. Kad su Ga zaklinjali da ode od njih, oni nisu čuli Njegove riječi. Oni nisu znali što su odbacili. Stoga je On ponovno poslao svjetlost, i to preko onih koje neće odbiti da slušaju.

Sotonina namjera bila je da uništenjem svinja odvrati narod od Spasi-telja i spriječi propovijedanje evanđelja u tom području. Međutim, upravo ovaj događaj uznemirio je cijelo područje kao ništa drugo, i usmjerio po-zornost na Krista. Premda se Spasitelj osobno udaljio, ljudi koje je izliječio ostali su kao svjedoci Njegove sile. Oni koji su bili posrednici kneza tame postali su donosioci svjetlosti, vjesnici Božjega Sina. Ljudi su se divili dok su slušali čudesne novosti. U cijelom tom području vrata su se otvarala evanđelju. Kad se Isus vratio u Dekapolis, narod se stjecao oko Njega, i tri dana su, ne samo stanovnici jednog grada već tisuće iz cijele okolice, slu-šali vijest o spasenju. Čak i sila zlih duhova podvlaštena je našem Spasite-lju i djelovanje zla okrenulo se na dobro.

Susret s opsjednutima iz Gerase nosio je pouku za učenike. On je pokazivao svu dubinu poniženja u koju Sotona želi uvući sav ljudski rod i Kristovu misiju oslobađanja ljudi od njegove sile. Ova unesrećena bića, nastanjena u grobovima, kojima su vladali demoni, u ropstvu neobuzdanih strasti i gnusnih požuda, pokazuju što bi ljudski rod postao da je prepušten

Čežnja vjekova

341

267

Sotoninoj vlasti. Sotona vrši stalan utjecaj na ljude da umrtvi osjetila, da zavlada umom na zlo i potakne nasilje i zločin. On oslabljuje tijelo, pomra-čuje um i ponižava dušu. Kad god ljudi odbijaju Spasiteljev poziv, podči-njavaju se Sotoni. Danas to mnogi čine u svakom području života: u domu, u radu, pa čak i u crkvi. To je razlog što su se nasilje i zločin raširili po Zemlji i moralna tama, kao koprena smrti, pokriva ljudska naselja. Svojim posebnim kušnjama Sotona vodi ljude u sve veće zlo, dok krajnji rezultat ne bude poročnost i propast. Jedina sigurna zaštita protiv njegove sile na-lazi se u Isusovoj prisutnosti. Pred ljudima i anđelima Sotona se otkrio kao čovjekov neprijatelj i uništavatelj. Krist se pak otkrio kao čovjekov prija-telj i osloboditelj. Njegov Duh razvit će u čovjeku sve ono što će opleme-niti karakter i uzvisiti prirodu. On će u tijelu, duši i duhu izgraditi čovjeka za slavu Bogu. “Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.” (2. Timoteju 1,7) On nas je pozvao “da postignete slavu” — karakter “Gospodina našega Isusa Krista”; pozvao nas je da budemo “jed-naki slici njegova sina”. (2. Solunjanima 2,14; Rimljanima 8,29)

A duše koje su tako nisko pale da su postale Sotonina oruđa, Kristo-vom silom opet su preobražene u vjesnike pravde koje Božji Sin šalje da kažu “što ti je sve učinio Gospodin u svome milosrđu”.

Utišaj se, umukni

268

Dodir vjere


Vraćajući se iz Gerase na zapadnu obalu, Isus je zatekao mnoštvo oku-pljeno da Ga dočeka i ono Ga je pozdravilo s radošću. Ostao je neko vrijeme na obali učeći i liječeći, a zatim je krenuo prema kući Levija-Mateja da bi se na gozbi sreo s carinicima. Tu Ga je pronašao Jair, starješina sinagoge.

Ovaj je hebrejski starješina u velikoj boli došao k Isusu, bacio se pred Njegove noge i uzviknuo: “Evo mi kći umrije. Dođi i stavi svoju ruku na nju pa će oživjeti!”

Isus je odmah krenuo s ovim poglavarem njegovom domu. Premda su učenici vidjeli toliko Njegovih djela milosrđa, bili su iznenađeni Njegovim odgovorom na molbu ovog oholog rabina; ipak pratili su svog Učitelja, a narod ih je slijedio s nestrpljenjem i iščekivanjem.

Kuća starješine nije bila daleko, ali Isus i Njegova pratnja sporo su napredovali, jer Ga je mnoštvo ometalo sa svih strana. Zabrinuti otac bio je nestrpljiv zbog odlaganja; ali Isus, sažalijevajući narod, zastajao je tu i tamo da pomogne nekom patniku ili utješi neko ojađeno srce.

Dok su išli putem, jedan je glasnik krčio sebi put kroz mnoštvo, nose-ći Jairu vijest da je njegova kći mrtva, i da ne zamara dalje Učitelja. Riječ je doprla do Isusova uha: “Ne boj se,” rekao je On. “Samo vjeruj! Ozdra-vit će!”

Jair se pribio uz Spasitelja i zajedno su žurili prema domu ovog po-glavara. Unajmljene narikače i svirači frulaši bili su već tu ispunjavajući

342

343

36

269

zrak svojim naricanjem. Prisutnost mnoštva i jauk dirali su Isusov duh. Po-kušao ih je umiriti govoreći: “Nemojte plakati, jer nije umrla, već spava!” Ljutile su ih ove strančeve riječi. Vidjeli su dijete u zagrljaju smrti i stoga Mu se podsmijevali. Zahtijevajući da svi napuste kuću, Isus je poveo sa so-bom oca i majku ove djevojčice i tri učenika — Petra, Jakova i Ivana — i svi su zajedno ušli u sobu umrle.

Isus se približio postelji i uzevši svojom rukom dječju ruku, nježno, uobičajenim jezikom njezina doma, izgovorio riječi: “Djevojčice, ja ti go-vorim, ustani!”

Drhtaj je odmah prošao kroz beživotno tijelo. Bilo života opet je ku-calo. Usne su se razmaknule u osmijeh. Oči su se široko otvorile kao da se bude iz sna i djevojka je u čudu promatrala skupinu kraj sebe. Ustala je, a njezini su je roditelji zagrlili plačući od radosti.

Na putu prema kući ovog poglavara Isus je u mnoštvu sreo jednu ne-sretnu ženu koju je dvanaest godina mučila bolest i učinila njezin život te-retom. Sva svoja sredstva potrošila je na liječnike i lijekove, da bi na kraju samo bila proglašena neizlječivom. Međutim, njezine su nade oživjele kad je čula o iscjeljenjima što ih je Krist činio. Bila je uvjerena da bi, kad bi samo mogla doći do Njega, bila izliječena. U slabosti i patnjama došla je do obale na kojoj je On učio. Pokušala se progurati kroz mnoštvo, ali uza-lud. Ponovno Ga je slijedila od kuće Levija-Mateja, ali Ga još uvijek nije mogla dostignuti. Počela je očajavati, kad joj se On, krčeći svoj put kroz mnoštvo, približio.

Zlatna prilika se pojavila. Bila je u prisutnosti Velikog Liječnika! Ali usred te zbrke nije mogla govoriti s Njim, niti uhvatiti više od trenutačnog prolaska Njegove pojave. U strahu da ne izgubi jedinu priliku za svoje is-cjeljenje, progurala se naprijed, govoreći u sebi: “Dotaknem li se samo i Njegovih haljina, ozdravit ću!” Dok je prolazio, posegnula je naprijed i uspjela dirnuti samo rub Njegove odjeće. Tog trenutka znala je da je bila iscijeljena. U tom jednom dodiru bila je usredotočena vjera njezinog života i odmah su njezinu bol i slabost zamijenili snaga i savršeno zdravlje.

Sa zahvalnim srcem pokušala se izvući iz mnoštva, ali Isus je izne-nada zastao i narod zajedno s Njim. Okrenuo se i gledajući okolo upitao glasom koji se razgovijetno čuo iznad buke mnoštva: “Tko me se dotače?” Narod je odgovorio na ovo pitanje začuđenim pogledom. Pošto su Ga gu-rali sa svih strana i tu i tamo grubo pritiskivali, to je pitanje bilo čudno.

Dodir vjere

344

270

Petar, uvijek spreman da govori, rekao je: “Vidiš narod što se tiska oko tebe... i pitaš: ‘Tko me se dotače?’” Isus je odgovorio: “Netko me se dotače... jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” Spasitelj je mogao ra-zlikovati dodir vjere od nemarnog dodira neopreznog mnoštva. Takvo po-vjerenje ne smije ostati nezamijećeno. Želio je ovoj poniznoj ženi uputiti riječi utjehe koje će za nju biti izvor radosti — riječi koje će biti blagoslov za Njegove sljedbenike sve do kraja vremena.

Gledajući prema ženi, Isus je nastojao saznati tko Ga je dodirnuo. Uviđajući da je zatajivanje uzaludno, ona je dršćući stupila naprijed i baci-la se pred Njegove noge. Sa suzama zahvalnicama opisala je svoje patnje i kako je našla iscjeljenje. Isus joj je nježno rekao: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila, hajde u miru!” Nije pružio priliku za praznovjerje u kome bi se iscjeljenje smatralo podarenim zbog samog čina dodira Njegove odjeće. Iscjeljenje je ostvareno ne samim dodirom s Njim već vjerom koja se uhva-tila za Njegovu božansku silu.

Začuđeno mnoštvo koje se tiskalo oko Isusa nije prepoznalo nikakvo strujanje životne snage. Međutim, kad je bolesna žena ispružila svoju ruku i dodirnula Ga, vjerujući da će ozdraviti, osjetila je silu ozdravljenja. Tako je i u duhovnom životu. Govoriti površno o vjeri, moliti se bez duševne gladi i žive vjere, nema nikakvu vrijednost. Formalna vjera u Krista koja Ga prihvaća samo kao Spasitelja svijeta ne može nikada donijeti izlječe-nje duši. Vjera koja spašava nije samo pristajanje razumom uz istinu. Onaj koji čeka da stekne cjelovito znanje prije no što će pokazati vjeru, ne može primiti blagoslov od Boga. Nije dovoljno samo vjerovati o Kristu; mi mo-ramo vjerovati u Njega. Jedina vjera koja će nam koristiti jest ona koja Ga prihvaća kao osobnog Spasitelja, koja usvaja Njegove zasluge. Mnogi drže da je vjera određeno mišljenje. Spasonosna vjera jest sporazum po kojem se oni koji prime Krista sami pridružuju zavjetnom odnosu s Bogom. Prava vjera je život. Živa vjera znači povećanje životne sile, potpuno povjerenje uz pomoć kojega duša postaje pobjedonosna sila.

Nakon izlječenja žene, Isus je želio da ona objavi blagoslov koji je primila. Darovi koje nudi Radosna vijest ne smiju se primiti kriomice ili uživati u tajnosti. Tako nas Gospodin poziva da priznamo Njegovu dobro-tu: “Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a ja sam Bog.” (Izaija 43,12)

Naše priznanje Njegove vjernosti izabrano je nebesko sredstvo za ot-krivanje Krista svijetu. Mi trebamo prepoznati Njegovu milost onako kako

Čežnja vjekova

347

271

su je obznanili sveti ljudi iz davnina; ali ono što je najdjelotvornije jest svjedočanstvo našeg osobnog iskustva. Mi smo Božji svjedoci dok u sebi otkrivamo djelovanje božanske sile. Svaki pojedinac ima život koji se iz-dvaja od svih drugih i iskustvo koje se bitno razlikuje od njihovog. Bog želi da se naša hvala uzdiže k Njemu obilježena našom osobitošću. Takva dragocjena objavljivanja na hvalu ljepote Njegove milosti, podržana kr-šćanskim životom, imaju neodoljivu silu koja djeluje za spasenje duša.

Kad je deset gubavaca došlo k Isusu da ih izliječi, naložio im je da idu i pokažu se svećenicima. Usput su se očistili; ali samo jedan od njih vratio se odati Mu slavu. Drugi su otišli svojim putem, zaboravivši Onoga koji ih je izliječio. Koliko je mnogo onih koji još uvijek čine to isto! Gospodin stalno djeluje za dobro ljudskog roda. On uvijek daje svoje darove. On po-diže bolesne iz postelje iznemoglosti, oslobađa ljude od opasnosti koje se ne vide, šalje nebeske anđele da ih sačuvaju od nesreća, zaštite od “kuge što se šulja kroz tmine” i “pošasti što hara o podne” (Psalam 91,6); ali nji-hova srca ostaju nedirnuta. On je dao sva bogatstva Neba da ih otkupi, pa ipak su ravnodušni prema Njegovoj velikoj ljubavi. Svojom nezahvalno-šću zatvaraju svoja srca pred Božjom milosti. Kao vrijes u pustinji ne osje-ćaju kad dođe dobro i njihove duše nastanjuju suha mjesta u pustinji.

Za naše je osobno dobro da u svježem sjećanju sačuvamo svaki Božji dar. Tako se vjera snaži da traži i primi sve više i više. Za nas se veće ohra-brenje nalazi u najmanjem blagoslovu koji smo osobno primili od Boga, nego u svim izvještajima koje možemo čitati o vjeri i iskustvu drugih. Duša koja se odaziva Božjoj milosti bit će slična zalivenom vrtu. Njezino će zdravlje brzo procvasti; njezina će svjetlost zasjati u tami i Gospodnja će se slava vidjeti na njoj. Sjetimo se tada velike naklonosti i ljubavi Gos-podnje i bogatstva Njegove nježne milosti. Kao i izraelski narod, posta-vimo naše kamenje za spomen i upišimo na njemu dragocjenu povijest o tome što nam je Bog učinio. Dok promatramo Njegovo postupanje prema nama u našem putovanju kroz ovaj svijet, izjavimo iz srca omekšanog za-hvalnošću: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.” (Psalam 116,12-14)

Dodir vjere

348

272

Prvi evanđelisti

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 10;Marku 6,7-11; Luki 9,1-6.

Apostoli su bili članovi Isusove obitelji koja Ga je pratila dok je pje-šice putovao kroz Galileju. Dijelili su s Njim napor i poteškoće koje su Ga snalazile. Slušali su Njegova izlaganja, hodali su i razgovarali s Božjim Sinom i iz Njegovih svakodnevnih pouka naučili kako raditi na uzdiza-nju ljudskog roda. Dok je Isus služio nepreglednom mnoštvu okupljenom oko sebe, Njegovi su učenici bili prisutni, željni da izvrše Njegov nalog i olakšaju Njegov rad. Pomagali su u raspoređivanju naroda, u dovođenju bolesnika Spasitelju i stvaranju udobnosti za sve. Pažljivo su tražili zainte-resirane slušatelje, objašnjavali im Pisma i na raznolike načine djelovali za njihovu duhovnu korist. Prenosili su ono što su naučili od Isusa i svakoga dana stjecali bogata iskustva. Međutim, bilo im je potrebno i iskustvo u samostalnom radu. Njima je još trebalo puno pouka, strpljenja i nježnosti. Sada, dok je bio osobno s njima, da ih upozori na njihove pogreške i da ih savjetuje i ispravlja, Spasitelj ih je poslao kao svoje predstavnike.

Dok su bili s Njim, učenici su često bili zbunjeni učenjem svećenika i farizeja, ali bi s tim svojim dvojbama oni dolazili Isusu. On im je, nasuprot predaji, iznosio istine iz Pisma. Na taj je način jačao njihovo povjerenje u Božju Riječ i u velikoj ih mjeri oslobodio straha od rabina i njihovog ro-bovanja običajima. U obučavanju učenika primjer Spasiteljeva života bio je djelotvorniji od bilo kog čistog doktrinarnog učenja. Kad su se odvojili od Njega, sjećali su se svakog pogleda, načina govora i svake riječi. Često,

349

350

37

273

dolazeći u sukob s neprijateljima evanđelja, oni bi ponavljali Njegove rije-či i zapažajući njihov utjecaj na narod, vrlo su se radovali.

Pozvavši dvanaestoricu k sebi, Isus im je zapovjedio da dvojica po dvojica idu u gradove i sela. Nijedan nije poslan sam, već se brat pridružio bratu, prijatelj prijatelju. Tako su mogli pomagati i bodriti jedan drugoga, savjetovati se i moliti zajedno, kako bi snaga jednoga dopunjavala slabosti drugoga. Na taj isti način Isus je kasnije poslao i sedamdesetoricu. Spasi-teljeva namjera bila je da se vjesnici evanđelja udruže na taj način. U naše bi vrijeme evanđeoski rad bio znatno uspješniji da se ovaj primjer dosljed-nije sprovodio.

Vijest učenika bila je ista kao i vijest Ivana Krstitelja i samoga Krista: “Blizu je kraljevstvo nebesko.” Oni nisu smjeli raspravljati s narodom oko toga je li Isus iz Nazareta Mesija; ali su u Njegovo ime trebali činiti ista djela milosti koja je On učinio. On im je zapovjedio: “Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primi-li, badava i dajte!”

Tijekom svog rada Isus je posvetio više vremena liječenju bolesnih nego propovijedanju. Njegova su čuda svjedočila o istinosti Njegovih rije-či, da nije došao uništiti, nego spasiti. Njegova je pravda išla pred Njim, a slava Gospodnja bila je Njegova zalaznica, zadnja straža. Kud god je išao, vijesti o Njegovoj milosti išle su ispred Njega. Tamo gdje je prošao, oni nad kojima je pokazao svoju sućut radovali su se u zdravlju i iskušavali svoju stečenu snagu. Mnoštvo se okupljalo oko njih da s njihovih usana sluša o djelima što ih je Gospodin učinio. Njegov glas bio je prvi zvuk koji su mnogi ikada čuli, Njegovo ime prva riječ koju su ikada izgovorili, Nje-govo lice prvo koje su ikada ugledali. Zašto da ne vole Isusa i pjevaju Mu hvalospjev? Kad je prolazio kroz manja mjesta i gradove, On je bio kao životvorna struja, dijeleći život i šireći radost kud god je išao.

Kristovi sljedbenici trebaju raditi kao i On. Mi trebamo nahraniti gladne, obući neodjevene i utješiti nevoljne i ucviljene. Mi trebamo služi-ti očajnicima i nadahnuti nadom beznadne. Tada će se i na nama ispuniti obećanje: “Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalazni-com.” (Izaija 58,8) Kristova ljubav koja se pokazala u nesebičnoj službi bit će djelotvornija u promjeni grješnika nego mač ili sudska dvorana. Oni su nužni da zadaju strah prekršiteljima zakona, ali misionar pun ljubavi može

Prvi evanđelisti

351

274

biti djelotvorniji. Prijekorom srce često postaje tvrđe; ali omekšat će pod djelovanjem Kristove ljubavi. Misionar ne treba samo otklanjati bolesti ti-jela, on mora povesti grješnika Velikom Liječniku koji može očistiti dušu od gube grijeha. Bog je odredio da bolesni, nesretni, opsjednuti zlim duho-vima, trebaju čuti Njegov glas preko Njegovih slugu. Preko svojih ljudskih posrednika On želi biti Utješitelj kakvoga svijet ne poznaje.

Na svom prvom misionarskom putovanju učenici su trebali poći samo k “izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Da su sad propovijedali evan-đelje neznabošcima i Samarijancima, izgubili bi utjecaj među Hebrejima. Izazivanjem farizejskih predrasuda upleli bi se u sukobe koji bi ih obeshra-brili na početku rada. Čak su i apostoli sporo razumijevali da evanđelje tre-ba odnijeti svim narodima. Sve dok sami nisu mogli razumjeti ovu istinu, nisu bili spremni raditi za neznabošce. Da su Hebreji htjeli primiti evanđe-lje, Gospodin bi ih učinio svojim vjesnicima za neznabošce. Stoga su oni prvi trebali čuti vijest.

Na cijelom području Kristova djelovanja postojale su duše koje su se probudile i shvatile svoju potrebu — koje su bile gladne i žedne istine. Doš-lo je vrijeme da se ovim srcima prožetim čežnjom pošalju vijesti o Njegovoj ljubavi. Učenici su trebali poći k svima takvima kao Njegovi predstavnici. Vjernici bi tako bili povedeni da gledaju na njih kao na učitelje imenovane od Boga. Tako, kad Spasitelj bude uzet od njih, ne bi ostali bez učitelja.

Na ovo prvo putovanje učenici trebaju poći samo tamo gdje je Isus bio prije njih, gdje je već stekao prijatelje. Njihova priprema za put treba biti najjednostavnija. Ništa ne smije skrenuti njihove umove od velikog djela ili na bilo koji način izazvati protivljenje i zatvoriti vrata budućem radu. Ne trebaju prihvatiti odjeću vjerskih učitelja, niti upotrijebiti odjeću kojom bi se njihova pojava razlikovala od skromnih seljaka. Ne trebaju ulaziti u sinagoge i pozivati narod na javna bogoslužja; jer njihovi napori trebaju biti usmjereni radu od kuće do kuće! Ne trebaju gubiti vrijeme na nepotrebno pozdravljanje ili ići iz kuće u kuću radi zabave. Ali u svakom mjestu trebaju prihvatiti gostoprimstvo onih koji su bili dostojni, koji će ih srdačno primati kao da prihvaćaju samoga Krista. U domove trebaju ulaziti s divnim pozdravom: “Mir ovoj kući!” (Luka 10,5) Taj dom bio bi blago-slovljen njihovim molitvama, njihovim pjesmama hvale i otvaranjem Sve-tih pisama u obiteljskom krugu.

Čežnja vjekova

352

275

Ovi učenici trebaju biti vjesnici istine kako bi pripremili put za do-lazak njihovog Učitelja. Vijest koju je trebalo nositi bila je riječ vječnog života; a sudbina ljudi ovisila je o njihovom prihvaćanju ili odbacivanju te vijesti. Da bi njezinom svečanom ozbiljnošću ostavili dojam na ljude, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ako vas gdje ne prime, ili ne poslušaju vaših riječi, iziđite iz te kuće ili grada i otresite prah sa svojih nogu. Zai-sta, kažem vam, na Sudnji dan lakše će biti Sodomi i Gomori nego onom gradu.”

Sada Spasiteljevo oko proniče u budućnost; On gleda šira područja na kojima će učenici, nakon Njegove smrti, morati svjedočiti za Njega. Nje-gov proročki pogled obuhvaća iskustvo Njegovih slugu kroz sve vjekove, sve dok ne bude po drugi put došao. On je upozoravao svoje sljedbenike na borbe koje će morati prihvatiti; otkrio im je prirodu i plan borbe. Otvoreno je iznio pred njih opasnosti s kojima će se sučeliti, samoodricanje koje će biti potrebno. Želio je da izračunaju cijenu kako ih neprijatelj ne bi iznena-dio. Njihov rat nije trebalo voditi protiv tijela i krvi, već “protiv zlih duho-va koji borave u nebeskim prostorima”. (Efežanima 6,12) Oni će se morati boriti s nadnaravnim silama, ali će im na raspolaganju stajati i nadnaravna pomoć. Sva nebeska duhovna bića nalaze se u ovoj vojsci. Viši od anđela nalaze se u ovim redovima. Duh Sveti, zastupnik Zapovjednika Gospod-nje vojske, silazi da bi upravljao borbom. Mi možemo imati puno slabosti, naši grijesi i pogreške mogu biti teški, ali Božja milost pripada svima koji je traže s poniznim srcem. Sila Svemogućega predviđena je za one koji imaju povjerenje u Boga.

“Evo,” kaže Isus, “šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Sam Krist nikada nije pri-krivao nijednu riječ istine, već ju je uvijek s ljubavlju izgovarao. On je pokazivao istančano razumijevanje i brižljivu i ljubaznu pažnju u svom ponašanju s ljudima. Nikada nije bio grub, nikada nije bez potrebe izgo-varao oštru riječ, nikada nije nanosio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. On nije osuđivao ljudske slabosti. Neustrašivo je optuživao licemjerstvo, ne-vjerstvo i nepravdu, ali žalost je bila u Njegovom glasu dok je izgovarao svoje oštre ukore. Plakao je nad Jeruzalemom, gradom koji je volio, koji nije htio primiti Njega — Put, Istinu i Život. Oni su odbacili Njega, Spasi-telja, ali On ih je promatrao s nježnim sažaljenjem i tako dubokom žalošću

Prvi evanđelisti

353

276

koja je slomila Njegovo srce. Svaka je duša bila dragocjena u Njegovim očima. Premda se uvijek božanski dostojanstveno ponašao, s najnježnijim obzirom spuštao se do svakog člana Božje obitelji. U svim ljudima vidio je pale duše koje je svojom službom trebao spasiti.

Kristove sluge ne smiju raditi po nalozima tjelesnog srca. Njima je po-trebna bliska zajednica s Bogom, kako se vlastito “ja” — opterećeno izazo-vima — ne bi podiglo, i oni prosuli bujicu neprikladnih riječi, koje nisu kao rosa ili blage kiše što osvježavaju uvenulo bilje. To je ono što Sotona želi da čine, jer su to njegove metode. Zmaj se rasrdio; sotonski se duh otkriva u srdžbi i optuživanju. Međutim, Božje sluge moraju biti Njegovi predstav-nici. On želi da postupaju samo u skladu s nebeskim načinom, po istini koja nosi Njegov lik i Njegov potpis. Sila kojom trebaju nadvladati zlo je Kri-stova sila. Kristova slava je njihova sila. Oni svoj pogled trebaju usmjeriti na Njegovu ljubaznost. Tada mogu iznositi evanđelje s božanskim taktom i blagošću. A duh koji ostaje blag i kada je izazvan puno će djelotvornije go-voriti u korist istini nego svaki dokaz, ma kako bio snažan.

Oni koji su došli u sukob s neprijateljima istine trebaju se sresti ne samo s ljudima već i sa Sotonom i njegovim predstavnicima. Neka se sjete Spasiteljevih riječi: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove.” (Luka 10,3) Neka počinu u ljubavi Božjoj pa će im duh ostati miran, čak i kad ih osob-no ruže. Gospodin će ih opskrbiti cjelovitim božanskim oružjem. Njegov Sveti Duh utjecat će na razum i srce, tako da njihovi glasovi neće imati obilježje zavijanja vukova.

Nastavljajući svoje pouke učenicima, Isus je rekao: “Čuvajte se lju-di.” Nisu smjeli pokloniti potpuno povjerenje onima koji ne poznaju Boga a pružaju im svoje savjete; jer bi to Sotoninim predstavnicima donijelo pred-nost. Čovjekovi izumi često djeluju nasuprot Božjim planovima. Oni koji zidaju Gospodnji hram trebaju zidati prema uzoru pokazanom na brdu — prema božanskoj slici. Bog se obeščašćuje i evanđelje izdaje kad se Njego-ve sluge uzdaju u savjet ljudi koje ne vodi Sveti Duh. Svjetovna mudrost je ludost pred Bogom. Oni koji se oslanjaju na nju sigurno će pogriješiti.

“Jer će vas predavati sudovima... Izvodit će vas zbog mene pred upra-vitelje i kraljeve da svjedočite pred njima i poganima.” (Matej 10,17,18) Progonstvo će raširiti svjetlost. Kristove će sluge biti dovedene pred ve-like ljude ovoga svijeta koji, da nije toga, nikada ne bi čuli za evanđelje.

Čežnja vjekova

354

277

Istina je pogrešno predočena ovim ljudima. Oni su slušali lažne optužbe protiv vjere Kristovih učenika. Često je jedino sredstvo za upoznavanje s njezinim pravim karakterom svjedočanstvo onih koji su dovedeni pred sud zbog svoje vjere. Za istrage od njih se traži da odgovaraju, a od njihovih sudaca da slušaju svjedočenje što ga oni iznose. Božja će se milost dodije-liti Njegovim slugama da odgovore ovoj iznenadnoj potrebi. “Jer će vam se”, kaže Isus, “onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” Kad Božji Duh bude prosvi-jetlio umove Njegovih slugu, istina će biti iznesena u njezinoj božanskoj sili i dragocjenosti. Oni koji odbace istinu ustat će da optuže i ugnjetavaju učenike. Međutim, u gubicima i patnjama, čak i u smrti, Gospodnja djeca moraju otkriti krotkost svog božanskog Uzora. Na taj način vidjet će se ra-zlika između Sotoninih i Kristovih predstavnika. Spasitelj će biti uzvišen pred vladarima i narodom.

Učenici nisu bili obdareni hrabrošću i postojanošću mučenika, sve dok im takva milost nije bila potrebna. Tada se ispunilo Spasiteljevo obećanje. Kad su Petar i Ivan svjedočili pred savjetom Velikog vijeća, ljudi “počnu se diviti. Prepoznali su u njima Isusove pratioce.” (Djela 4,13) O Stjepanu stoji napisano da “svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepa-na i opaze da mu je lice poput lica anđeoskoga”. “Ljudi ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.” (Djela 6,15.10) Pišući o svom suđenju na cezarevu sudu, Pavao kaže: “Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili... Ali mi je Gospodin pritekao u pomoć i jačao me da se mojim posredstvom propovijedanje potpuno izvrši i da ga čuju svi pogani. I izbavljen sam od lavljih usta.” (2. Timoteju 4,16.17)

Kristove sluge nisu trebale pripremati posebno sastavljene govo-re koje će iznijeti kad ih dovedu na suđenje. Njihova priprema trebala se obavljati iz dana u dan sakupljanjem dragocjenih istina Božje Riječi i jača-njem vjere molitvom. Kad budu izvedeni pred sud, Sveti Duh će ih podsje-ćati na svaku istinu koja će biti potrebna.

Svakodnevna, ozbiljna težnja da se upozna Bog i Isus Krist koga je On poslao, dat će snagu i sposobnost duši. Znanje stečeno marljivim istra-živanjem Pisma bljesnut će kroz sjećanje u pravo vrijeme. Međutim, ako je tko zanemario upoznati se s Kristovim riječima, ako nikada u nevolji nije iskusio silu Njegove milosti, takav ne može očekivati da će ga Sveti Duh

Prvi evanđelisti

355

278

podsjetiti na Njegove riječi. Trebali su služiti Bogu svakodnevno s nepodi-jeljenom ljubavi, i zatim se uzdati u Njega.

Neprijateljstvo prema evanđelju bit će tako žestoko da će se zanema-riti i najnježnije zemaljske veze. Kristove učenike izdat će na smrt poje-dinci iz njihovog doma. “Svi će vas mrziti zbog mene”, dodao je On. “Tko ustraje do konca, taj će se spasiti.” (Marko 13,13) Međutim, rekao im je da se progonstvu ne izlažu nepotrebno. On je često ostavljao jedno polje rada i odlazio u drugo, da bi izbjegao one koji su tražili Njegov život. Kad su Ga odbacili u Nazaretu i kad su Ga Njegovi sugrađani pokušali ubiti, si-šao je u Kafarnaum u kome je narod bio zadivljen Njegovim učenjem “jer mu riječ bijaše puna moći”. (Luka 4,32) Tako se Njegove sluge nisu smje-le obeshrabriti progonstvom, nego potražiti mjesto u kojemu bi još uvijek mogli raditi za spasenje duša.

Nije sluga veći od svoga učitelja. Kad su kneza Neba nazvali Belze-bubom, i Njegove će učenike također pogrešno predstavljati. Međutim, ma kakva bila opasnost, Kristovi sljedbenici moraju javno ispovijedati svoja načela. Oni moraju prezirati prikrivanje. Ne mogu ostati neopredijeljeni, dok se ne uvjere u sigurnost ispovijedanja istine. Oni su postavljeni kao stražari, da opominju ljude na opasnost koja im prijeti. Istina primljena od Krista mora se objaviti slobodno i otvoreno svima. Isus je rekao: “Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima!”

Sam Isus nikada nije otkupljivao mir nagodbom. Njegovo srce preli-jevalo se ljubavlju za sav ljudski rod, ali nikada nije bio popustljiv prema njegovim grijesima. On je bio preveliki Prijatelj da bi šutio kad su oni po-lazili putem koji će upropastiti njihove duše — duše koje je otkupio svo-jom krvlju. Nastojao je da čovjek postane vjeran sebi, i vjeran svom višem i vječnom dobru. Kristove su sluge pozvane na isti rad i trebaju se čuvati da ne žrtvuju istinu u težnji da spriječe neslogu. Oni trebaju “težiti za onim što promiče mir” (Rimljanima 14,19); ali se pravi mir ne može nikada osigu-rati kompromisom. Nijedan čovjek ne može biti vjeran načelu a da ne iza-zove protivljenje. Djeca nepokornosti protivit će se duhovnom kršćanstvu. Međutim, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ne bojte se onih koji ubi-jaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!” Oni koji su vjerni Bogu nemaju razloga da se boje ljudske sile niti Sotonina neprijateljstva. U Kristu je sigurnost

Čežnja vjekova

356

279

njihovog vječnog života. Oni se trebaju bojati samo toga da se ne odreknu istine i na taj način iznevjere povjerenje kojim ih je Bog počastio.

Ispunjavanje ljudskih srca sumnjom Sotonino je djelo. On ih navodi da gledaju na Boga kao na strogog suca. On ih navodi da zgriješe, a zatim da sebe smatraju previše zlima da se približe svom nebeskom Ocu i pokre-nu Njegovu sućut. Gospodin sve to zna. Isus uvjerava svoje učenike u Bož-ju sućut prema njima u njihovim potrebama i slabostima. Nijedan uzdah ne može se oteti iz grudi, nijedna bol osjetiti, nijedna žalost probosti dušu, a da ne zadrhti Očevo srce.

Biblija nam prikazuje Boga na Njegovom uzvišenom i svetom mjestu ne u stanju nerada, ili u tišini i samoći, već okruženog s deset tisuća puta deset tisuća i tisućama tisuća svetih bića, koja čekaju da izvrše Njegovu volju. Kroz tokove koje mi ne možemo prepoznati, On održava živu vezu sa svakim područjem svoje vladavine. Međutim, Njegovo zanimanje i za-nimanje cijeloga Neba usmjereno je na naš sićušni svijet, na duše za čije je spasenje dao svog jedinorodnoga Sina. Bog se saginje sa svog prijesto-lja da čuje zov potlačenih. Na svaku iskrenu molitvu On odgovara: “Evo mene.” On podiže žalosne i prezrene. U svim našim tugama On je tužan. U svakoj kušnji i svakoj napasti anđeo iz Njegove neposredne blizine je tu da izbavi.

Čak ni vrabac ne pada na zemlju bez Očeva znanja. Sotonina mržnja prema Bogu navodi ga da mrzi sve što je predmet Spasiteljeva staranja. On teži da uništi Božje djelo i uživa čak i u uništavanju nijemih stvorenja. Jedino Božja zaštitnička briga čuva ptice da nas uveseljavaju svojim ra-dosnim pjesmama. Međutim, On ne zaboravlja čak ni vrapce. “Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.”

Isus je nastavio: Kao što vi mene priznajete pred ljudima, tako ću ja vas priznati pred svetim anđelima. Vi trebate biti moji svjedoci na Zemlji, korita kroz koja će moći teći moja milost za iscjeljenje svijeta. Na taj način bit ću vaš predstavnik na Nebu. Otac ne gleda vaš grješni karakter, nego vas vidi odjevene u moje savršenstvo. Ja sam posrednik preko koga će nebeski blagoslovi doći k vama. Svatko tko me priznaje uzimajući udjela u mojoj žrtvi za izgubljene, bit će priznat kao dionik u slavi i radosti otkupljenih.

Da bi čovjek priznao Krista, Krist mora živjeti u njemu. On ne može prenijeti ono što nije primio. Učenici mogu tečno govoriti o nauku, mogu

Prvi evanđelisti

357

280

ponavljati riječi samoga Krista; ali ako ne posjeduju krotkost i ljubav sličnu Kristovoj, oni Ga ne priznaju. Duh suprotan Kristovom duhu odriče Ga se, bez obzira kako Ga riječima ispovijedao. Ljudi se mogu odreći Krista go-voreći zlo, besmislenim razgovorima, neistinitim ili neljubaznim riječima. Oni Ga se mogu odreći izbjegavanjem životnih tereta, težnjom za grješnim zadovoljstvom. Oni Ga se mogu odreći prilagođavanjem svijetu, neljuba-znim ponašanjem, ljubavlju prema vlastitim stavovima, samoopravdanjem, njegovanjem sumnje, izazivanjem nevolja i prebivanjem u tami. Na sve te načine govore da Krist nije u njima. “Tko se mene odriče pred ljudima,” kaže On, “i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.”

Spasitelj je upozorio svoje učenike da se ne nadaju da će se neprija-teljstvo svijeta prema evanđelju nadvladati i da će nakon nekog vremena protivljenje prestati. On je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Ovo stvaranje razdora nije posljedica evanđelja, nego rezultat pro-tivljenja njemu. Od svih progonstava najteže je podnositi neslogu u obite-lji, otuđenje najdražih zemaljskih prijatelja. Međutim, Isus kaže: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan.”

Zadaća Kristovih slugu je visoka počast i sveto povjerenje.“Tko vas prima”, kaže On, “mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.” Nijedno djelo ljubaznosti učinjeno njima u Njegovo ime neće ostati nepriznato i nenagrađeno. Istim nježnim priznanjem On obuhvaća najslabije i najniže iz Božje obitelji: “Tko napoji jednog od ovih malenih” — one koji su kao djeca u svojoj vjeri i poznavanju Krista — “samo ča-šom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.”

Tako je Spasitelj završio svoje proučavanje. U Kristovo ime izabrana dvanaestorica otišla su kao što je i On otišao — “da donesem Radosnu vi-jest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospod-nje”. (Luka 4,18.19)

Čežnja vjekova

358

281

“Dođite... te se malo odmorite”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,1.2.12.13;Marku 6,30-32; Luki 9,7-10.

Na povratku sa svog misionarskog putovanja “okupiše se kod Isusa te ga izvijestiše o svemu što su učinili i učili. Tada im reče: Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite! Tu je, naime, tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo.”

Učenici su došli k Isusu i sve Mu ispričali. Njihova prisna veza s Njim ohrabrila ih je da Mu iznesu svoja dobra i nepovoljna iskustva, svoju ra-dost promatrajući rezultat svog truda i svoju žalost zbog svog neuspjeha, svojih pogrešaka i svojih slabosti. Počinili su pogreške u svom prvom radu kao evanđelisti, a pošto su Kristu iskreno govorili o svim iskustvima, On je vidio da ih još treba poučavati. On je također vidio da su se umorili od rada i da im je potreban odmor.

Međutim, tamo gdje su se tada nalazili nisu mogli imati potreban mir jer je “tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo”. Narod je u mnoštvu slijedio Krista, željan da ih iscijeli i da čuje Njegove riječi. Mnogi su osjećali da ih On privlači, jer im se činilo da je On izvor svih blagoslova. Mnogi od onih koji su se tada okupljali oko Kri-sta da prime dragocjeni blagoslov zdravlja, prihvatili su Ga kao svoga Spa-sitelja. Mnogi drugi, tada u strahu od farizeja da Ga priznaju, obratili su se prilikom izlijevanja Svetog Duha i pred srditim svećenicima i poglavarima priznali Ga kao Božjeg Sina.

359

360

38

282

Međutim, sada je Isus čeznuo za mirom, da bi mogao biti sa svojim učenicima, jer im je puno toga imao reći. U svom radu prošli su kroz kušnje sukoba i sretali su se s različitim protivljenjem. Dosad su se u svemu savje-tovali s Kristom; ali su neko vrijeme bili sami, pokatkad mučeni dvojbom što da čine. U svom radu stekli su mnogo ohrabrenja, jer Krist ih nije poslao bez svoga Duha, i vjerom u Njega činili su mnoga čuda; ali sad su imali po-trebu da se nahrane Kruhom života. Bilo im je potrebno da odu na neko mir-no mjesto, na kome bi u zajednici s Kristom dobili upute za budući rad.

“Tada im reče: Dođite vi sami napose... te se malo odmorite.” Krist je pun nježnosti i sućuti prema svima koji su u Njegovoj službi. Želio je pokazati svojim učenicima da Bog ne zahtijeva žrtvu, već milost. Svim sr-cem radili su za narod, a to je iscrpljivalo njihovu tjelesnu i umnu snagu. Njihova je dužnost bila da se odmore.

Videći uspjeh u svom radu, učenici su bili u opasnosti da to pripišu sebi, u opasnosti da gaje duhovni ponos i tako pokleknu pod Sotoninim kuš-njama. Pred njima se nalazila velika zadaća, pa su najprije morali naučiti da njihova sila ne počiva u njima samima, već u Bogu. Kao i Mojsije u Sinaj-skoj pustinji, kao i David među judejskim brežuljcima, ili pak Ilija kod po-toka Kerita, učenicima je bilo potrebno da se odvoje od prizora svoje stalne djelatnosti i budu u zajednici s Kristom, prirodom i svojim srcima.

Dok su učenici bili odsutni zbog svog misionarskog puta, Isus je po-sjećivao druge gradove i sela, propovijedajući Radosnu vijest o kraljev-stvu. Otprilike u to vrijeme primio je vijest o smrti Ivana Krstitelja. Ovaj je događaj oživio pred Njim završnicu ka kojoj su bili usmjereni Njegovi ko-raci. Na Njegovoj su se stazi gomilale tamne sjenke. Svećenici i rabini na-stojali su svim silama izazvati Njegovu smrt, uhode su Ga pratile u stopu, i na sve su se strane umnažale zavjere za Njegovo uništenje. Vijesti o pro-povijedanju apostola po cijeloj Galileji doprle su i do Heroda, skrećući nje-govu pozornost na Isusa i Njegov rad. “To je Ivan Krstitelj!” rekao je on. “Uskrsnuo je od mrtvih.” Izrazio je želju da vidi Isusa. Herod je osjećao stalni strah od pobune koja bi tajno izbila s ciljem da ga zbaci s prijestolja i slomi rimski jaram s hebrejskog naroda, u kojemu je bio rasprostranjen duh nezadovoljstva i pobune. Bilo je očito da Kristov javni rad u Galileji neće moći još dugo trajati. Prizori Njegovih patnji su se približavali i On je čeznuo odvojiti se za neko vrijeme od buke mnoštva.

Čežnja vjekova

361

283

Žalosna srca Ivanovi su učenici prenijeli njegovo unakaženo tijelo i sahranili ga. Tada “odoše i javiše Isusu”. Ovi su učenici bili ljubomorni na Krista kad im se činilo da odvlači narod od Ivana. Stali su na stranu farize-ja, osuđujući Ga kad je sjedio s carinicima na Matejevoj gozbi. Sumnjali su u Njegovo božansko poslanje zato što nije oslobodio Krstitelja. Međutim, sada kad je njihov učitelj bio mrtav, kad su čeznuli za utjehom u svojoj ve-likoj boli i za vodstvom u svom budućem radu, došli su k Isusu i sjedinili svoje interese s Njegovima. Njima je također trebalo neko vrijeme mira za zajednicu sa Spasiteljem.

U blizini Bethezde, na sjevernom dijelu jezera, nalazio se jedan osamlje-ni krajolik, koji je sada, lijep u svom svježem proljetnom zelenilu, bio priklad-no mjesto za odmor Isusu i Njegovim učenicima. Krenuli su čamcem preko vode prema tom mjestu. Tu bi oni bili daleko od prometa na putovima, gradske užurbanosti i nemira. Prizori iz prirode bili su sami po sebi odmor, promjena dobrodošla osjetilima. Tu su mogli pratiti Kristove riječi bez slušanja ljutitih upadica, odgovora i optužbi književnika i farizeja. Tu su mogli uživati kratko vrijeme u dragocjenoj zajednici i druženju sa svojim Gospodinom.

Odmor koji su uzeli Krist i Njegovi učenici nije bio odmor zbog uga-đanja sebi. Vrijeme koje su proveli u povučenosti nije bilo posvećeno tra-ženju zadovoljstva. Razgovarali su zajedno o Božjem djelu i o mogućnosti za njegovo unapređenje. Učenici su bili s Kristom i oni su Ga mogli razu-mjeti; njima nije morao govoriti u pričama. Ispravljao je njihove pogreške i objasnio im kako treba pristupati ljudima. On im je otkrio mnogo potpu-nije dragocjeno blago božanske istine. Bili su oživljeni božanskom silom i nadahnuti nadom i hrabrošću.

Premda je Isus mogao činiti čuda, premda je opunomoćio učenike da čine čuda, ipak je svoje iscrpljene sluge uputio da se izdvoje, odu u prirodu i odmore se. Kad je govorio da je žetva velika i da je poslenika malo, nije svojim učenicima nametnuo potrebu za neprestanim trudom, već je rekao: “Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (Matej 9,38) Bog je svakom čovjeku odredio zadaću prema njegovim sposobno-stima (Efežanima 4,11-13) i On ne želi neke opteretiti odgovornostima a da drugi nemaju nikakvog tereta, nikakvog napora duše.

Kristove su riječi sućuti upućene Njegovim poslenicima danas isto tako pouzdano kao što su bile progovorene Njegovim učenicima. “Dođi-

Dođite... te se malo odmorite

362

284

te vi sami nasamo, i počinite malo.” On govori onima koji su iscrpljeni i umorni. Nije mudro biti stalno pod pritiskom rada i uzbuđenja, čak i u služenju duhovnim potrebama ljudi; jer se tako zanemaruje osobna pobož-nost, a umne, duševne i tjelesne snage preopterećuju. Od Kristovih učeni-ka traži se samoodricanje, a žrtve se moraju podnijeti; ali isto tako mora se voditi briga da zbog njihove pretjerane revnosti, Sotona ne iskoristi slabost ljudske prirode i nanese štetu Božjem djelu.

Po mišljenju rabina biti uvijek užurban i zauzet poslom predstavljalo je vrhunac religije. Da bi pokazali svoju uzvišeniju pobožnost, bili su ovi-sni o nekim vanjskim radnjama. Tako su svoje duše odvajali od Boga i iz-građivali svoju samodovoljnost. Iste opasnosti još uvijek postoje. Kad god se povećava djelatnost i kad ljudi postignu uspjeh u ma kom radu za Boga, postoji opasnost uzdanja u ljudske planove i metode. Tada postoji sklo-nost da se manje moli i ima manje vjere. Kao i učenici, mi se nalazimo u opasnosti da izgubimo iz vida svoju ovisnost o Bogu i pokušamo od svoje djelatnosti načiniti spasitelja. Trebamo stalno gledati na Isusa, shvaćajući da Njegova sila vrši rad. Dok ozbiljno radimo na spašavanju izgubljenih, moramo odvojiti vrijeme i za razmišljanje, molitvu i proučavanje Božje Riječi. Samo će se rad izvršen s mnogo molitava, i posvećen Kristovom zaslugom, na kraju pokazati uspješnim za dobro.

Nijedan drugi život nije bio toliko ispunjen radom i odgovornošću kao što je bio Isusov život; pa ipak koliko često su Ga zatjecali na molitvi! Koliko je postojana bila Njegova zajednica s Bogom! U povijesti Njego-vog zemaljskog života stalno se ponavljaju bilješke kao što su ove: “Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio.” “I veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga čuje i da se liječi od svojih bolesti. A on se povlačio na samotna mjesta da moli.” “U to vrije-me ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga.” (Marko 1,35; Luka 5,15.16; 6,12)

U životu koji je u cijelosti bio posvećen dobru drugih, Spasitelj je smatrao nužnim da se povuče od prometa na putovima i mnoštva koje Ga je iz dana u dan pratilo. On se morao okrenuti od života neprekidnog rada i dodira s ljudskim potrebama, kako bi potražio mir i neraskidivu zajednicu sa svojim Ocem. Kao jedan od nas, kao sudionik u našim potrebama i sla-bostima, bio je posve ovisan o Bogu, i na tajnom mjestu molitve tražio je

Čežnja vjekova

363

285

božansku silu da bi mogao poći osnažen za dužnosti i kušnje. U grješnom svijetu Isus je izdržao borbe i duševne patnje. U zajednici s Bogom mogao je skinuti teret boli koja Ga je pritiskala. Tu je nalazio utjehu i radost.

U Kristu je vapaj ljudskog roda dopro do Oca beskonačne milosti. Kao čovjek upućivao je molitve Božjem prijestolju, dok se Njegova ljud-ska priroda nije ispunila strujom nebeske snage koja treba spajati ljudsko i božansko. Stalnom vezom primao je život od Boga, kako bi mogao pružiti život svijetu. Njegovo iskustvo mora postati i naše.

“Dođite vi sami napose” — poziva nas On. Ako poslušamo njegovu riječ, postat ćemo jači i korisniji. Apostoli su tražili Isusa i ispričali Mu sve; a On ih je hrabrio i poučavao. Kad bismo danas uzeli vremena da ide-mo k Isusu i kažemo Mu sve svoje potrebe, ne bismo bili razočarani; On bi se našao s naše desne strane da nam pomogne. Nama je potrebno više jednostavnosti, više povjerenja i pouzdanja u našeg Spsitelja. On, čije je ime “Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”; On za koga stoji napisano “na plećima mu je vlast” Divni je Savjetnik. Pozvani smo da tražimo mu-drost od Njega. On “... svima daje obilno i bez prigovora”. (Izaija 9,5; Ja-kov 1,5)

Svi oni koje Bog odgaja moraju otkriti život koji nije u skladu sa svi-jetom, njegovim običajima i postupcima; i svatko treba imati osobno isku-stvo u stjecanju znanja o Božjoj volji. Mi Ga moramo osobno čuti kako govori srcu. Kad utihne svaki drugi glas i kad u miru čekamo pred Njim, tišina duše čini Božji glas razgovijetnijim. On nam nalaže: “Prestanite i znajte da sam ja Bog.” (Psalam 46,11) Samo se tu može naći pravi spokoj. To je najuspješnija priprema za sve one koji rade za Boga. Usred užur-banog mnoštva i napora snažnog životnog djelovanja, duša koja se tako osvježila bit će okružena ozračjem svjetlosti i mira. Život će odisati miri-som i otkrivati božansku snagu koja će doprijeti do ljudskih srca.

Dođite... te se malo odmorite

286

“Podajte im vi jesti”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,13-21;Marku 6,32-44; Luki 9,10-17; Ivanu 6,1-13.

Krist se sa svojim učenicima povukao na jedno osamljeno mjesto, ali njihovo dragocjeno vrijeme prepuno mira ubrzo je narušeno. Apostoli su mislili da su se povukli tamo gdje ih nitko neće uznemiravati; ali čim je mnoštvu nedostajao božanski Učitelj, pitali su se: “Gdje je On?” Netko između njih zamijetio je smjer u kojemu su otišli Krist i Njegovi apostoli. Mnogi su kopnom krenuli da ih pronađu, dok su drugi pošli svojim čam-cima preko vode. Pasha se približavala, pa su se iz bliza i daleka skupljale skupine hodočasnika, na svom putu u Jeruzalem, da vide Isusa. Njihovom broju pridruživali su se mnogi drugi, sve dok se nije okupilo pet tisuća lju-di, osim žena i djece. Prije no što je Krist stigao na obalu, mnoštvo Ga je već čekalo. Međutim, On se nezamijećeno udaljio od njih, da malo vreme-na provede nasamo sa svojim učenicima.

S padine brežuljka promatrao je mnoštvo u pokretu i njegovo se srce ispunilo suosjećanjem. Premda mu je ono oduzelo odmor, Isus nije bio nestrpljiv. Dok je promatrao narod kako stalno pristiže, On je vidio veću potrebu, koja je zahtijevala Njegovu pozornost. “I sažali se nad njima, jer su bili ‘kao ovce bez pastira’.” Ostavivši svoje odmorište, našao je jedno prikladno mjesto na kojemu im je mogao služiti. Oni nisu primili nikakvu pomoć od svećenika i poglavara; ali od Krista su potekle iscjeljujuće rijeke života dok je mnoštvo poučavao putu spasenja.

364

365

39

287

Ljudi su slušali riječi milosrđa koje su tako slobodno tekle s usana Božjeg Sina. Slušali su blagotvorne riječi, tako jednostavne a tako jasne da su za njihove duše bile kao balzam iz Gileada. Iscjeljenje Njegovom bo-žanskom rukom donijelo je radost i život onima koji su umirali, i olakšanje i zdravlje onima koji su patili od bolesti. Dan im je izgledao kao Nebo na Zemlji, te uopće nisu bili svjesni koliko dugo nisu ništa okusili.

Prošao je najveći dio dana. Sunce se nagnulo k zapadu, a narod je još uvijek oklijevao. Isus je cijeli dan radio bez hrane i odmora. Bio je blijed od umora i gladi, a učenici su Ga molili da prestane sa svojim napornim radom. Međutim, On se nije mogao rastati od mnoštva koje se stalno po-micalo k Njemu.

Učenici su na kraju došli do Njega požurujući Ga da raspusti narod, jer je to za njegovo dobro. Mnogi su došli izdaleka i od jutra nisu ništa jeli. U okolnim gradovima i selima mogli bi kupiti hranu. Ali, Isus im je rekao: “Podajte im vi jesti”, i tada je, okrenuvši se Filipu, upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” On je ovo rekao da bi okušao vjeru svog učenika. Filip je pogledao ovu množinu ljudi i pomislio kako je nemoguće nabaviti hranu da se ispune potrebe tolikog mnoštva. Odgovorio je da kruh za dvije stotine groša ne bi bio ni izdaleka dovoljan da svakome pripadne po djelić. Isus se raspitivao koliko hrane mogu pronaći među prisutnima. “Ima ovdje jedan dječak,” rekao je Andrija, “sa pet ječmenih kruhova i sa dvije ribe. Ali što je to za tolike ljude?” Isus je zapovjedio da Mu se to do-nese. Zatim je rekao učenicima da narod posjeda na travu u skupinama od pedeset ili sto, da bi se sačuvao red i da bi se svi mogli osvjedočiti o ono-me što će učiniti. Kad je ovo bilo izvršeno, Isus je uzeo hranu, “pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih je davao učenicima da im podijele”. “Svi su jeli i nasitili se. I dignu punih dvanaest košara ulomaka i što je ostalo od riba.”

On koji je poučavao narod kako da osigura mir i sreću, bio je pun obzira prema njegovim tjelesnim potrebama isto toliko kao i prema njego-vim duhovnim težnjama. Narod je bio umoran i malaksao. Bilo je majki s djecom u naručju i djece koja su se držala za njihov skut. Mnogi su satima stajali. Oni su bili tako zaokupljeni Kristovim riječima da ni u jednom tre-nutku nisu pomislili sjesti, a mnoštvo je bilo tako veliko da je prijetila opa-snost da jedni druge pogaze. Isus im je želio pružiti priliku za odmor, pa

Podajte im vi jesti

366

288

ih je pozvao da sjednu. Na tom je mjestu bilo puno trave te su se svi mogli udobno odmoriti.

Krist nikada nije učinio čudo ako ono nije trebalo zadovoljiti neku stvarnu potrebu, a karakter svakog čuda vodio je ljude k drvetu života, čije lišće služi za iscjeljenje narodima. Jednostavna hrana koju su učenici do-davali svojim rukama sadržavala je cijelu riznicu pouka. Podarena je hrana bila skromna; riba i ječmeni kruh bili su svakodnevna hrana ribara iz oko-lice Galilejskog mora. Krist je mogao iznijeti pred narod bogat objed, ali hrana pripremljena samo da zadovolji têk ne bi pružila nikakvu pouku za dobro ovih ljudi. Krist im je ovom poukom pokazao da su prirodni Božji darovi čovjeku bili izobličeni. Nikada ljudi nisu toliko uživali u raskošnim gozbama pripremljenim da zadovolje izopačeni ukus, koliko su ovi ljudi uživali u odmoru i jednostavnoj hrani koju je Isus priredio tako daleko od ljudskih naselja.

Da su ljudi danas skromni u svojim navikama i da žive u skladu sa zakonima prirode, kao što su to činili Adam i Eva u početku, bilo bi izobi-lja hrane za potrebe ljudskog roda. Tada bi bilo manje nestvarnih potreba i više prilika da se radi na Božji način. Međutim, sebičnost i popuštanje ne-prirodnom ukusu donijeli su grijeh i bijedu na svijet, obilje na jednoj strani i oskudicu na drugoj.

Isus nije želio privući ljude k sebi podilazeći njihovoj želji za raskoši. Za to mnoštvo, umorno i gladno nakon dugog i uzbudljivog dana, jedno-stavna hrana bila je potvrda ne samo Njegove sile već i Njegovog nježnog staranja za njih u svakidašnjim životnim potrebama. Svojim sljedbenicima Spasitelj nije obećao raskoš ovoga svijeta; njihova hrana može biti jedno-stavna, pa čak i oskudna, njihova sudbina obilježena siromaštvom, ali je Njegova Riječ zalog da će se njihovim potrebama odgovoriti, jer je obe-ćao ono što je bolje od svjetovna dobra — trajnu utjehu svojom osobnom prisutnošću.

Time što je nahranio pet tisuća ljudi, Isus je podignuo veo sa svijeta prirode i otkrio silu koja stalno djeluje za naše dobro. Bog svakodnevno čini čuda stvarajući zemaljske žetve. Prirodnom pokretačkom snagom vrši se isto djelo koje se pokazalo davanjem hrane mnoštvu. Ljudi pripremaju tlo i siju sjeme, ali život od Boga čini da sjeme proklija. Božja kiša, zrak i sunčeva svjetlost čine da zemlja “donosi rod, najprije stabljiku, zatim klas

Čežnja vjekova

367

289

— potom pun klas zrna”. (Marko 4,28) Sâm Bog svakog dana hrani mili-june sa zemaljskih žetvenih polja. Ljudi su pozvani da surađuju s Bogom u staranju za žito i u pripremi kruha, i zbog toga gube iz vida božansku po-kretačku silu. Oni ne daju Bogu slavu koja pripada Njegovom svetom ime-nu. Djelovanje Njegove sile pripisuje se prirodnim uzrocima ili ljudskom oruđu. Slavi se čovjek umjesto Bog, i Njegovi milostivi darovi kvare se za sebičnu uporabu i postaju prokletstvo umjesto blagoslova. Bog teži da sve to promijeni. On želi oživjeti naša otupjela osjetila da razlikuju Njegovu milostivu dobrotu i proslavljaju Ga zbog djelovanja Njegove sile. On želi da Ga prepoznamo u Njegovim darovima, da bi nam oni, prema Njegovoj namjeri, doista bili na blagoslov. Kristova čuda učinjena su da bi se ostva-rio taj cilj.

Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, preostalo je još dosta hrane. Me-đutim, On koji pod svojom vlašću ima sve izvore beskrajne sile, rekao je: “Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne!” Te riječi znače puno više od stavljanja kruha u košare. Pouka je dvostruka. Ništa se ne smije rasi-pati. Ne smijemo dopustiti da nam izmakne ijedna prednost. Mi ne bismo smjeli zanemariti ništa što služi za dobrobit ljudskog bića. Neka se sve sa-kupi što će smanjiti oskudicu gladnih ljudi na Zemlji. U duhovnom smislu treba pokazati istu brižljivost. Dok su se košare punile ostacima hrane, lju-di su mislili na svoje prijatelje kod kuće. Željeli su da i oni uzmu udjela u kruhu koji je Krist blagoslovio. Sadržaj košara podijeljen je među željnim mnoštvom i odnesen u sve okolne krajeve. Tako su sudionici na gozbi tre-bali drugima prenijeti kruh koji silazi s Neba da utoli glad duše. Trebali su ponoviti ono što su naučili o divnim Božjim djelima. Ništa nije smjelo pro-pasti. Nijedna riječ koja se odnosila na njihovo vječno spasenje nije smjela uzaludno pasti na zemlju.

Čudo s kruhovima pruža pouku ovisnosti o Bogu. Kad je Krist na-hranio pet tisuća ljudi, hrana nije bila nadomak ruke. Očito, On nije imao nikakvih sredstava na raspolaganju. Bio je u divljini s pet tisuća ljudi, osim žena i djece. On nije pozvao to silno mnoštvo da Ga slijedi; došli su bez poziva ili naredbe; ali On je znao da će nakon dugog slušanja Njegovih pouka osjetiti glad i umor; On je bio jedno s njima u njihovoj potrebi za hranom. Bili su daleko od doma i već se spuštala noć. Mnogi od njih nisu imali novca za hranu. On koji je zbog njih postio četrdeset dana u pustinji

Podajte im vi jesti

368

290

nije htio dopustiti da se vrate svojim domovima gladni. Božja providnost postavila je Isusa tamo gdje se nalazio; i On je ovisio o svom nebeskom Ocu za sredstva kojima se trebala ispuniti ova potreba.

Kad se nađemo na tjeskobnim mjestima, moramo se uzdati u Boga. Moramo pokazati mudrost i rasuđivanje u svakom životnom pothvatu, kako ne bismo nepromišljenim postupcima doveli sebe u kušnju. Mi ne smijemo padati u teškoće, zanemarujući sredstva koja nam je Bog osigurao i zloupotrebljavajući sposobnosti koje nam je On dao. Kristovi poslanici moraju izričito slušati Njegove upute. Djelo je Božje, pa ako želimo dru-gima donijeti blagoslov, moramo slijediti Njegove planove. Naše “ja” ne smijemo učiniti središtem; naše “ja” ne može primiti nikakvu čast. Ako sa-činjavamo planove prema vlastitim zamislima, Gospodin će nas prepustiti našim vlastitim pogreškama. Međutim, kad se hodeći po Njegovim upu-tama nađemo na tjeskobnim mjestima, On će nas izbaviti. Mi se ne smije-mo predati obeshrabrenju, već u svakoj neprilici trebamo tražiti pomoć od Njega koji ima vlast nad neiscrpnim izvorima. Često ćemo biti okruženi teškim okolnostima i tada se, u potpunom povjerenju, moramo osloniti na Boga. On će čuvati svaku dušu koja je dospjela u neprilike nastojeći se dr-žati Gospodnjeg puta.

Krist nam je zapovjedio preko proroka “... podijeliti kruh svoj s glad-nima”, i “puštati na slobodu potlačene”; “odjenuti onoga koga vidiš gola” i “uvesti pod krov svoj beskućnike”. (Izaija 58,6-9) On nam je dao nalog: “Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvore-nju!” (Marko 16,15) Ali kako nam često srca klonu i vjera nestaje kad vidi-mo koliko je velika potreba, a kako su mala sredstva u našim rukama. Kao i Andrija, gledajući pet ječmenih kruhova i dvije male ribe, i mi uzvikuje-mo: “Ali što je to za tolike?” Često oklijevamo nespremni dati sve što ima-mo, bojeći se trošiti i potrošiti za druge. Međutim, Isus nam je zapovjedio: “Podajte im vi jesti.” Njegov je nalog i obećanje; a iza njega se nalazi ista sila koja je nahranila mnoštvo kraj mora.

U Kristovom djelu služenja privremenim potrebama gladnog mnoš-tva nalazi se duboka duhovna poruka za sve Njegove poslanike. Krist je primio od Oca; On je podijelio učenicima; oni su podijelili mnoštvu; a lju-di jedni drugima. Tako će svi koji su sjedinjeni s Kristom primiti od Njega kruh života, nebesku hranu, i podijeliti je drugima.

Čežnja vjekova

369

291

U posvemašnjem oslanjanju na Boga, Isus je uzeo malu zalihu kruha; pa premda je to bila mala količina čak i za Njegovu obitelj učenika, nije ih pozvao jesti, već im je počeo dijeliti hranu pozivajući da posluže narod. Hrana se umnažala u Njegovim rukama i ruke učenika, sežući Kristu koji je sam Kruh života, nisu nikada bile prazne. Mala količina bila je dovoljna za sve. Kad je ispunio potrebe naroda, ostaci su bili sakupljeni i Krist i Nje-govi učenici jeli su zajedno tu dragocjenu hranu primljenu s Neba.

Učenici su bili kanali za održavanje veze između Krista i Njegova naroda. To bi trebalo biti veliko ohrabrenje i za Njegove današnje učenike. Krist je veliko središte, izvor svake sile. Njegovi učenici moraju primati od Njega. Najumniji, najduhovniji mogu podariti samo ono što su primili. Sami od sebe ne mogu dati ništa što bi ispunilo potrebe duše. Mi možemo dati samo ono što primamo od Krista; i mi možemo primati samo kad daje-mo drugima. Koliko dajemo, toliko ćemo primati; i ukoliko više dijelimo, utoliko ćemo više i primati. Tako možemo stalno vjerovati, imati povjere-nja, primati i davati.

Djelo izgradnje Kristova kraljevstva napredovat će, premda njegov napredak izgleda spor, a nemogućnosti kao da svjedoče protiv napretka. Djelo je Božje, pa će On osigurati sredstva i poslati prave pomoćnike, rev-ne učenike, čije će ruke također biti pune hrane za mnoštvo koje umire od gladi. Bog nije ravnodušan prema onima koji u ljubavi rade pružajući riječ života dušama koje umiru, koje opet, sa svoje strane, sežu za hranom za druge gladne duše.

U našem radu za Boga vreba opasnost da se previše oslanjamo na ono što svojim darovima i sposobnostima može učiniti čovjek. Na taj na-čin gubimo iz vida Najvećeg Poslanika. Vrlo često onaj koji radi za Krista ne uspijeva shvatiti svoju osobnu odgovornost. On se nalazi u opasnosti da svoj teret prebaci na organizaciju, umjesto da se osloni na Njega koji je izvor svake sile. Velika je pogreška uzdati se u ljudsku mudrost ili brojeve u Božjem djelu. Uspješan rad za Krista ne ovisi toliko o brojevima ili da-rovitosti koliko o čistoći namjere, o iskrenoj jednostavnosti i ozbiljnoj vje-ri koja se oslanja na Boga. Osobne odgovornosti moraju se nositi, osobne dužnosti prihvatiti, osobni se napori moraju ulagati za one koji ne poznaju Krista. Umjesto da prebacite svoje odgovornosti na nekoga koga smatrate znatno darovitijim od sebe, radite prema svojim sposobnostima.

Podajte im vi jesti

370

292

Kad do vašeg srca dopre pitanje: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” neka vaš odgovor ne bude odgovor nevjere. Kad su učenici čuli Spasiteljevu uputu: “Podajte im vi jesti”, u njihovim mislima iskrsnule su sve poteškoće. Oni su postavili pitanje: Trebamo li ići u sela kupiti hranu? Tako i sada, kad narodu nedostaje kruh života, Gospodnja djeca postavlja-ju pitanje: Trebamo li poslati po nekoga da dođe izdaleka i da ga nahrani? Ali što kaže Krist? “Posjedajte ljude”, i On ih je tu nahranio. Tako kad ste i vi okruženi dušama koje su u nevolji, znajte da je Krist tu. Održavajte pri-snu vezu s Njim. Donesite svoje ječmene kruhove Isusu.

Sredstva koja imamo možda nam neće izgledati dostatna za rad; ali ako krenemo naprijed u vjeri, vjerujući u Božju silu koja jest dostatna, pred nama će se otvoriti obilni izvori. Ako je djelo od Boga, On će sam osigu-rati sredstva za njegovo izvršenje. On će nagraditi iskreno, jednostavno pouzdanje u Njega. I ono što je neznatno, ali se mudro i štedljivo koristi u službi nebeskog Gospodina, povećat će se tijekom samog čina davanja. U Kristovoj ruci mala količina hrane ostala je nepotrošenom sve dok se glad-no mnoštvo nije nasitilo. Ako idemo Izvoru svake sile, primiti ispruženim rukama vjere, bit ćemo podržani u svom radu čak i pod najnepovoljnijim okolnostima, osposobljeni da drugima damo kruh života.

Gospodin kaže: “Dajite, pa će vam se davati.” “Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! ... A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim do-voljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo, kao što stoji pisano:

‘Razdijeli, dade siromasima; Njegova dobrotvornost ostaje zauvijek.’” “Onaj koji daje sijaču sjeme, dat će i kruh za hranu. On će umnožiti

vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti; tako ćete postati bogati u svemu za svaku darežljivost koja je takva da po nama daje zahvalu Bogu.” (Luka 6,38; 2. Korinćanima 9,6-11)

Čežnja vjekova

371

293

Noć na jezeru

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,22-33;Marku 6,45-52; Ivanu 6,14-21.

Sjedeći u ravnici obrasloj travom u sumraku proljetne večeri, ljudi su jeli hranu za koju se Krist pobrinuo. Riječi koje su tog dana slušali dolazile su im kao Božji glas. Djela izlječenja kojima su bili svjedoci mogla je uči-niti samo božanska sila. Međutim, čudo s kruhovima ostavilo je dojam na svakoga u tom silnome mnoštvu. Svi su imali koristi od tog čuda. U Moj-sijevo doba Bog je hranio Izrael manom u pustinji; tko je ovaj koji ih je nahranio ovog dana ako ne Onaj o kome je prorokovao Mojsije? Nikakva ljudska sila ne može stvoriti od pet ječmenih kruhova i dvije male ribe do-voljno hrane za tisuće gladnih ljudi. Oni su govorili jedni drugima: “Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet.”

Ovo uvjerenje jačalo je u tijeku cijeloga dana. Ovo krunsko djelo je jamstvo da je dugoočekivani Osloboditelj među njima. Nade naroda sve su se više podizale. To je Onaj koji će od Judeje načiniti zemaljski raj, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. On može ispuniti svaku želju. On može slomiti silu omrznutih Rimljana. On može osloboditi Judu i Jeruzalem. On može iscijeliti vojnike ranjene u borbi. On može opskrbiti cijele vojske hranom. On može osvojiti narode i dati Izraelu dugo željenu nadmoć.

U svom oduševljenju narod Ga je spreman odmah okruniti za kralja. Uviđaju da On ne čini nikakav napor da privuče pozornost na sebe ili da sebi pribavi čast. U ovom se On bitno razlikuje od svećenika i poglavara pa su se bojali da nikada neće zahtijevati svoje pravo na Davidovo prijestolje.

377

378

40

294

Pošto su se zajednički savjetovali, složili su se da Ga silom uzmu i proglase kraljem Izraela. Učenici su se udružili s mnoštvom u izjavi da je Davidovo prijestolje zakonito naslijeđe njihova Učitelja. Skromnost, govorili su oni, pokreće Krista da odbije takvu počast. Neka narod uzdigne svog Oslobo-ditelja. Neka oholi svećenici i poglavari budu primorani štovati Onoga koji dolazi zaodjenut vlašću od Boga.

Revnosno su se pripremali provesti svoju namjeru; ali Isus je sagle-dao kakav je proces pokrenut i razumio je ono što oni nisu mogli razumje-ti — kakav će biti rezultat takvog pokreta. Čak i sad svećenici i poglavari traže Njegov život. Oni Ga optužuju da odvaja narod od njih. Nasilje i po-buna pratit će napore da Ga postave na prijestolje i djelovanje će duhovnog kraljevstva biti ometeno. Pokret se mora zaustaviti bez odlaganja. Pozvav-ši svoje učenike, Isus im zapovjeda da uzmu čamac i da se odmah vrate u Kafarnaum, prepuštajući Njemu da raspusti narod.

Nikada ranije nije im izgledalo tako teško ispuniti Kristov nalog. Učenici su se dugo nadali nekom narodnom pokretu koji će postaviti Isu-sa na prijestolje; oni nisu mogli podnijeti pomisao da će biti uzaludno sve ovo oduševljenje. Mnoštvo koje se okupljalo da proslavi Pashu bilo je želj-no vidjeti novog proroka. Njegovim sljedbenicima ovo se učinilo zlatnom prilikom da svog voljenog Učitelja postave na Izraelovo prijestolje. U žaru ovog novog stremljenja k slavi, teško im je bilo da odu sami i ostave Isusa osamljena na toj pustoj obali. Oni su se bunili protiv takvog dogovora; ali Isus je sada govorio s takvom vlašću kakvu nikada ranije nije pokazivao prema njima. Znali su da bi dalje opiranje s njihove strane bilo beskorisno pa su se u tišini okrenuli prema moru.

Isus je tada naredio mnoštvu da se raziđe; Njegov način postupanja bio je tako odlučan da se nisu usuđivali ne poslušati Ga. Riječi hvale i us-hita zamrle su na njihovim usnama. Njihovi su koraci bili zaustavljeni u samom pokušaju da Ga uhvate, a radostan i revnostan pogled iščezao je s njihovih lica. U tom mnoštvu ima ljudi snažna uma i čvrste odlučnosti; ali Isusovo kraljevsko držanje i nekoliko Njegovih mirnih riječi naredbe, umi-rile su metež i spriječile njihove planove. U Njemu su prepoznali silu koja je iznad svih zemaljskih vlasti i bez ikakva su se pitanja pokorili.

Ostavši sam, Isus “ode... na goru da moli”. Satima je nastavio usrdno razgovarati s Bogom. Te molitve nisu bile za Njega osobno, već za ljude.

Čežnja vjekova

379

295

Molio se za silu da ljudima otkrije božanski karakter svoje misije, da So-tona ne bi pomračio njihovu moć razumijevanja i izopačio njihovo rasu-đivanje. Spasitelj je znao da su Njegovi dani osobne službe na Zemlji bili gotovo na izmaku i da je malo onih koji će Ga prihvatiti kao svoga Spasite-lja. U duševnoj patnji i borbi molio se za svoje učenike. Na njih su trebale doći strahovite kušnje. Njihove dugo njegovane nade, zasnovane na široko proširenim zabludama, bit će iznevjerene na vrlo bolan i ponižavajući na-čin. Umjesto uzdizanja na Davidovo prijestolje, oni će biti svjedoci Nje-gova raspeća. To je doista trebalo biti Njegovo pravo krunjenje. Ali, oni to nisu razumijevali, pa kad na njih dođu velike kušnje, teško će ih razaznati kao kušnje. Bez Svetoga bi Duha, koji će im prosvijetliti razum i proširiti razumijevanje, vjera učenika pala. Isusa je boljelo to što su njihova shva-ćanja o Njegovom kraljevstvu bila u velikoj mjeri ograničena na svjetovno veličanje i čast. Na Njegovom je srcu ležao težak teret zbog njih i On je s teškim duševnim patnjama i suzama izlijevao svoje molitve.

Učenici nisu odmah krenuli s kopna, kako im je Isus zapovjedio. Če-kali su neko vrijeme, u nadi da će im se približiti. Međutim, kad su vidjeli da se mrak brzo spušta, “... uđoše u lađicu. I bili su na putu prema Kafarna-umu”. Napustili su Isusa s nezadovoljstvom u srcima, ljutiti na Njega više no ikada otkako su Ga priznali za svojega Gospodina. Gunđali su zato što im nije bilo dopušteno da Ga proglase kraljem. Okrivljavali su sebe što su se tako lako pokorili Njegovoj zapovijedi. Smatrali su da su većom upor-nošću mogli postići svoj cilj.

Nevjerstvo je obuzelo njihove umove i srca. Častohleplje ih je zaslijepi-lo. Znali su da farizeji mrze Isusa, i žarko su Ga željeli vidjeti na visokom po-ložaju što ga je po njihovom mišljenju zasluživao. Biti sjedinjen s Učiteljem koji može činiti veličanstvena čuda, a ipak biti optužen kao varalica, bila je kušnja koju su oni teško podnosili. Jesu li se uvijek trebali smatrati sljedbe-nicima lažnog proroka? Zar Krist nikada neće preuzeti kraljevsku vlast? Za-što se On koji je posjedovao takvu silu nije otkrio u svom pravom karakteru i učinio njihov put manje bolnim? Zašto nije spasio Ivana Krstitelja od nasilne smrti? Učenici su tako razmišljali sve dok na sebe nisu navukli veliku duhov-nu tamu. Pitali su se je li Isus možda neki varalica, kako su to farizeji tvrdili?

Učenici su tog dana bili svjedoci Kristovih veličanstvenih djela. Či-nilo se kao da je Nebo sišlo na zemlju. Sjećanje na taj veličanstveni, slav-

Noć na jezeru

380

296

ni dan trebalo ih je nadahnuti vjerom i nadom. Da su, bez opterećenja u svojim srcima, razgovarali o ovom danu, ne bi došli u kušnju. Međutim, njihovo razočaranje zaokupilo je njihove misli. Kristove riječi: “Skupi-te pretekle ulomke... da ništa ne propadne!” bile su prepune značenja. To su bili trenuci velikih blagoslova za učenike, ali su ih oni sve zaboravili. Nalazili su se usred uzburkanih voda. Njihove su misli bile uznemirene i nerazborite, a Gospodin im je dao nešto drugo što će potresti njihove duše i zaposliti njihove umove. Bog to često čini kad ljudi sami sebi stvaraju te-rete i nevolje. Učenici nisu imali potrebe stvarati nevolje; opasnost se brzo približavala.

Neprimjetno im se približavala velika bura, a oni za nju nisu bili spre-mni. To je bila iznenadna suprotnost vrlo lijepom danu, i stoga kad ih je oluja zahvatila, oni su se prestrašili. Zaboravili su svoje nezadovoljstvo, svoje nevjerstvo i svoju nestrpljivost. Svi su radili kako bi sačuvali lađu od potonuća. Betsaida nije bila morem daleko od mjesta na kojem su očeki-vali da će sresti Isusa. Po običnom vremenu putovanje je zahtijevalo samo nekoliko sati, ali sada su plovili sve dalje i dalje od mjesta kojemu su težili. Do četvrte noćne straže mučili su se veslajući. Tada su umorni shvatili da su izgubljeni. Čeznuli su za prisutnošću svog Učitelja, jer im je more u buri i mraku pružalo pouku o njihovoj bespomoćnosti.

Isus ih nije zaboravio. Onaj koji je s obale bdio vidio je ove prestraše-ne ljude kako se bore s olujom. Nijednog trenutka nije izgubio iz vida svoje učenike. S dubokom su zabrinutošću Njegove oči pratile čamac s drago-cjenim teretom koji je bura bacala tamo-amo, jer su ovi ljudi trebali posta-ti svjetlost svijetu. Kao što majka u svojoj nježnoj ljubavi bdi nad svojim djetetom, tako je i milostivi Učitelj bdio nad svojim učenicima. Kad su se njihova srca pokorila, kad je njihovo nesveto slavoljublje utihnulo, a oni se u poniznosti molili za pomoć, pomoć im je stigla.

U trenutku kad su mislili da su izgubljeni, zračak svjetlosti otkrio je tajanstvenu priliku koja im se približavala po vodi. Međutim, oni ne shva-ćaju da je to Isus. Onoga koji im je došao u pomoć, smatrali su neprijate-ljem. Obuzeo ih je užas. Ruke koje su čvrsto držale vesla mišićima kao od željeza, sada su ih ispustile. Čamac je prepušten ćudima valova; sve oči usmjerene su na ovu ljudsku priliku koja hoda po velikim, zapjenušanim valovima razbješnjela mora.

Čežnja vjekova

381

297

Misleći da je to priviđenje predznak njihova uništenja, povikali su u strahu. Isus je išao kao da će ih mimoići; ali prepoznali su Ga i povikali preklinjući za Njegovu pomoć. Njihov se voljeni Učitelj okrenuo, Njegov glas utišao je njihov strah: “Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!”

Čim su shvatili ovu čudesnu činjenicu, Petar je bio gotovo izvan sebe od radosti. Kao da je jedva mogao povjerovati, povikao je: “‘Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!’ ‘Dođi!’ reče mu.”

Gledajući u Isusa, Petar je sigurno hodao; ali kad se u samozado-voljstvu okrenuo prema svojim sudrugovima u čamcu, njegove su se oči odvojile od Spasitelja. Vjetar je bio žestok. Valovi su se visoko podizali i prolazili upravo između njega i Učitelja; i on se uplašio. Za trenutak Krist je bio sakriven od njegova pogleda i njegova je vjera klonula. Počeo je tonuti. Međutim, dok su siloviti valovi prijetili smrću, Petar je podignuo svoje oči s bijesnih valova i upravljajući ih na Isusa, uzviknuo: “Spasavaj, Gospodine!” Isus je odmah dohvatio ispruženu ruku rekavši: “Malovjerni, zašto si posumnjao?”

Idući jedan kraj drugoga, dok je Petrova ruka počivala u Učiteljevoj ruci, zajedno su ušli u čamac. Međutim, Petar je sada bio tih i miran. Nije imao razloga da se pred svojom braćom hvali; gotovo je izgubio život zbog nevjerstva i samouzvišenja. Kad je skrenuo svoj pogled s Isusa, izgubio je uporište pod nogama i potonuo je usred valova.

Kako smo često, kad naiđu nevolje na nas, i mi slični Petru! Gledamo valove, umjesto da svoje oči netremice držimo upravljene na Spasitelja. Naši koraci počinju klizati i nabujale vode prelaze preko naših duša. Isus nije pozvao Petra da dođe k Njemu da bi poginuo; On nas ne poziva da Ga slijedimo da bi nas zatim napustio. “Ne boj se,” kaže On, “jer ja sam te ot-kupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorje-ti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.” (Izaija 43,1-3)

Isus je čitao karakter svojih učenika. Znao je kako će se žestoko ku-šati njihova vjera. U ovom slučaju na moru želio je otkriti Petru njegove vlastite slabosti — pokazati mu da je njegova sigurnost u stalnoj ovisnosti o božanskoj sili. Usred bura kušnji moći će sigurno hoditi samo ako se u potpunom nepouzdanju u sebe osloni na Spasitelja. U onoj točki u kojoj je

Noć na jezeru

382

298

mislio da je jak, Petar je bio slab; i sve dok nije shvatio svoju slabost nije mogao razumjeti svoju potrebu ovisnosti o Kristu. Da je naučio pouku koju mu je Isus želio pružiti tim iskustvom na moru, ne bi pretrpio neuspjeh kad ga je sustigla velika kušnja.

Iz dana u dan Bog poučava svoju djecu. Prilikama iz svakodnevnog života priprema ih da odigraju svoju ulogu na širokoj pozornici koju im je Njegova promisao odredila. Rezultat svakodnevnih proba odredit će njiho-vu pobjedu ili poraz u velikoj životnoj krizi.

Oni koji ne uspiju razumjeti svoju stalnu ovisnost o Bogu podleći će kušnji. Mi možemo pretpostavljati da nam noge sada čvrsto stoje i da nikad nećemo biti pomaknuti. Možemo s povjerenjem reći: Znam kome sam vje-rovao; ništa ne može pokolebati moju vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Me-đutim, Sotona pokušava iskoristiti naše naslijeđene i stečene crte karaktera i zaslijepiti nam oči da ne vide naše potrebe i mane. Jedino svjesni svoje slabosti i stalno gledajući na Isusa i mi možemo sigurno hoditi.

Kad je Isus zauzeo svoje mjesto u čamcu, vjetar je prestao “i lađica se odmah nađe na obali kamo su išli”. Nakon noći užasa nastupila je svjetlost svitanja. Učenici i ostali koji su bili u čamcu pali su pred Isusove noge sa zahvalnim srcima govoreći: “Ti si uistinu Sin Božji.”

Čežnja vjekova

299

Prekretnica u Galileji


Kad je spriječio narod da Ga proglasi kraljem, Krist je znao da je u Njegovu životu nastupila prekretnica. Mnoštvo koje Ga je danas željelo uzdignuti na prijestolje, sutra će se od Njega okrenuti. Razočaranje njiho-ve sebične slavoljubivosti preobratit će njihovu ljubav u mržnju i njihovo slavljenje u kletve. Premda je to znao, nije poduzeo ništa da krizu spriječi. Od samog početka nije pružao svojim sljedbenicima nikakvu nadu u ze-maljske nagrade. Jednome koji je došao postati Njegovim učenikom rekao je: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matej 8,20) Da su ljudi mogli imati zajedno svijet i Krista, mnoštvo bi Mu ponudilo svoju odanost; ali takvu službu On nije mogao prihvatiti. Mnogi od onih koji su bili povezani s Njim bili su pri-vučeni nadom u svjetovno kraljevstvo. Ovi ljudi ne smiju ostati u svojoj obmani. Duboka duhovna pouka iz čuda donijet će sobom još neposredni-ju kušnju.

Čudo s kruhom pročulo se i blizu i daleko i sljedećeg se jutra vrlo rano narod okupljao u Betsaidi da vidi Isusa. Dolazili su u velikom broju kopnom i morem. Oni koji su Ga napustili protekle noći vratili su se, oče-kujući da će Ga još uvijek tu naći; jer nije bilo lađe kojom bi mogao prijeći na drugu stranu. Ali njihovo je traganje bilo besplodno i mnogi su se, tra-žeći Ga, uputili u Kafarnaum.

U međuvremenu stigao je u Genezaret nakon izbivanja od samo jed-nog dana. Čim se doznalo da se iskrcao, ljudi “... oblete cio onaj kraj i

383

384

41

300

počnu donositi bolesnike na posteljama tamo gdje su čuli da se nalazi”. (Marko 6,55)

Nakon nekog vremena otišao je u sinagogu i tu su Ga našli oni koji su došli iz Betsaide. Od Njegovih učenika doznali su i kako je prešao pre-ko mora. Jakost oluje i mnogi sati uzaludna veslanja nasuprot nepovoljnim vjetrovima, Kristova pojava koja je hodala po vodi, strah koji se tada po-javio, Njegove umirujuće riječi, Petrov doživljaj i njegov ishod s iznenad-nim utišavanjem bure i iskrcavanjem iz lađe, sve je vjerno ispričano zadiv-ljenom mnoštvu. Još uvijek nezadovoljni, mnogi su se okupljali oko Isusa pitajući: “Učitelju, kad si ovamo došao?” Nadali su se da će s Njegovih usana čuti daljnji opis ovog čuda.

Isus nije potkrijepio njihovu radoznalost. Sa žalošću je rekao: “Ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se.” Nisu Ga tražili s nekim uzvišenijim pobudama; već su se — zato što su bili nahranjeni kruhom — nadali da će primiti i druge zemaljske koristi time što su se povezali s Njim. Spasitelj im je zapovjedio: “Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječ-ni.” Nemojte tražiti samo materijalne koristi. Neka glavni napor ne bude staranje za sadašnji život, već tražite duhovnu hranu, upravo onu mudrost koja će ostati za vječni život. To može dati samo Božji Sin, “jer njega za to ovlasti Bog Otac”.

Za tren se zanimanje slušatelja probudilo. Uzviknuli su: “Što da čini-mo... da radimo djela koja Bog hoće?” Oni su izvršili mnoge naporne pot-hvate da bi se preporučili Bogu, i bili su spremni čuti neko novo pravilo uz pomoć kojeg bi mogli pribaviti veću zaslugu. Njihovo pitanje je značilo: Što trebamo činiti da zaslužimo Nebo? Koja cijena se traži da dobijemo život koji će doći?

“Ovo djelo Bog hoće — odgovori im Isus — da vjerujete u onoga koga je on poslao.” Cijena Neba je Isus. Put u Nebo ide kroz vjeru u “Ja-ganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta”. (Ivan 1,29)

Međutim, narod nije odlučio usvojiti ovo izlaganje božanske istine. Isus je obavljao baš ono poslanje koje je proročanstvo navijestilo da će Me-sija izvršiti; ali oni nisu vidjeli ništa od onoga što su njihove sebične nade naznačile kao Njegovu zadaću. Krist je doista jednom nahranio mnoštvo ječmenim kruhovima; ali u Mojsijevo doba Izrael je bio hranjen manom

Čežnja vjekova

385

301

četrdeset godina, te su stoga puno veće blagoslove očekivali od Mesije. Njihova nezadovoljna srca pitala su se zar Isus ne može, ako već može učiniti toliko čudesnih djela kojima su bili svjedoci, dati zdravlje, snagu i bogatstvo cjelokupnom svom narodu, osloboditi ga od njegovih ugnjeta-ča i uzvisiti do moći i časti? Činjenica da je On tvrdio kako je Poslani od Boga, a ipak nije prihvaćao da bude Izraelov kralj, bila je tajna koju nisu mogli dokučiti. Njegovo odbijanje pogrešno je protumačeno. Mnogi su zaključili da se On nije usuđivao zahtijevati svoje pravo zato što je i sâm sumnjao u božansku narav svojega poslanja. Na taj su način otvorili svoja srca nevjerstvu, i sjeme što ga je Sotona posijao donijelo je rod svoje vrste, u pogrešnom razumijevanju i otpadu.

Sad je jedan rabin podsmješljivo upitao: “Koji znak, dakle, činiš... da ti povjerujemo kad ga vidimo? Koje je tvoje djelo? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kao što stoji pisano: ‘Dade im kruh s neba za jelo.’”

Hebreji su poštovali Mojsija kao onoga koji je dao manu, pripisujući slavu oruđu, a gubeći iz vida Onoga koji je izvršio to djelo. Njihovi očevi gunđali su protiv Mojsija, odricali i sumnjičili njegovu božansku zadaću. Sad u istom duhu potomci odbacuju Onoga koji im je donio vijest od Boga. “Zaista, zaista, kažem vam — odvrati im Isus — nije vam Mojsije dao kruh s neba.” Darovatelj mane stajao je među njima. Sâm Krist je vodio Hebreje kroz pustinju i svakodnevno ih hranio kruhom s Neba. Ta je hrana bila uzor pravog kruha s neba. Životodavni Duh, proistječući iz beskonač-ne Božje punine, prava je mana. Isus je rekao: “Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6,33)

Još uvijek misleći da Isus govori o zemaljskoj hrani, neki od Njego-vih slušatelja uzviknuli su: “Gospodine... daj nam uvijek taj kruh.” Isus je otvoreno rekao: “Ja sam kruh života.”

Slikoviti izraz koji je Krist upotrijebio bio je poznat Hebrejima. Moj-sije, nadahnut Svetim Duhom, rekao je: “... Čovjek ne živi samo o kruhu, nego... o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” A prorok Jeremija je napisao: “Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obrado-vaše srce moje.” (Ponovljeni zakon 8,3; Jeremija 15,16) Sami rabini ima-li su jednu poslovicu o tome da jedenje kruha, u svom duhovnom smislu, znači proučavanje zakona i izvršavanje dobrih djela; često se govorilo da će prilikom Mesijina dolaska sav Izrael biti nahranjen. Učenje proroka ra-


386

302

zjasnilo je duboku duhovnu pouku u čudu s kruhovima. Ovu pouku Krist je pokušao objasniti svojim slušateljima u sinagogi. Da su razumjeli sve-ta Pisma, razumjeli bi Njegove riječi kad je kazao: “Ja sam kruh života.” Samo dan ranije onemoćalo i gladno mnoštvo bilo je nahranjeno kruhom koji je On dao. Kao što su od tog kruha primili tjelesnu snagu i osvježe-nje, tako su od Krista mogli primiti duhovnu snagu za vječni život. “Tko dolazi k meni,” rekao je On, “sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” Međutim, dodao je: “Gledali ste me, i ne vjerujete.”

Oni su vidjeli Krista svjedočenjem Svetoga Duha, u objavi Boga nji-hovim dušama. Živi dokazi Njegove sile iz dana u dan stajali su pred nji-ma, pa ipak su tražili još neki znak. Da im je i on dan, ostali bi isto tako nevjerni kao što su i ranije bili. Ako nisu bili uvjereni onim što su vidjeli i čuli, bilo bi beskorisno pokazivati im još čudesnija djela. Nevjerstvo će uvijek naći opravdanje za sumnju, i razlozima pobiti i najjači dokaz.

Krist je opet uputio poziv tim tvrdokornim srcima. “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” Svi koji Ga vjerom primaju, kazao je On, imat će vječni život. Nitko ne može biti izgubljen. Ne postoji nikakva potreba da farizeji i saduceji raspravljaju o budućem životu. Ljudi više ne moraju tugovati u beznadnoj boli za svojim mrtvima. “A volja onoga koji me posla jest da nikoga od onih koje mi dade ne izgubim, već da ga uskri-sim u posljednji dan.”

Međutim, narodne su vođe bile uvrijeđene: “Zar nije ovo — pitali su — Josipov sin komu poznajemo oca i majku? Kako sad može reći: ‘Ja sam sišao s neba’?” Pokušali su stvoriti predrasudu time što su podsmješljivo spomenuli Isusovo skromno podrijetlo. Pokazivali su s omalovažavanjem na Njegov život kao galilejskog obrtnika i Njegovu siromašnu i skromnu obitelj. Tvrdnje ovog neobrazovanog drvodjelje, govorili su, nisu vrijedne njihove pozornosti. Na račun Njegovog tajanstvenog rođenja podmetali su misao da je sumnjiva podrijetla, prikazujući ljudske okolnosti Njegova ro-đenja kao mrlju u Njegovu životu.

Isus nije pokušao objasniti tajnu svog rođenja. On nije dao nikakav odgovor na pitanje o svom dolasku s Neba, kao što nije dao nikakav odgo-vor na pitanje u vezi sa svojim prijelazom preko mora. Nije skretao pozor-nost na čuda koja su obilježavala Njegov život. Dobrovoljno je sebe nači-

Čežnja vjekova

387

303

nio čovjekom bez ugleda uzevši na sebe obličje sluge. Međutim, Njegove su riječi i djela otkrivali Njegov karakter. Svi čija su srca bila otvorena za božansko prosvjetljenje, u Njemu su prepoznali “Jedinorođenca od Oca” punog “milosti i istine”. (Ivan 1,14)

Predrasuda farizeja bila je puno dublja no što su to otkrivala njihova pitanja: ona je imala svoj korijen u izopačenosti njihovog srca. Svaka Isu-sova riječ i djelo poticali su u njima neprijateljstvo, jer duh koji su gajili nije u Njemu mogao naći nikakav odjek.

“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U Prorocima stoji pisano: ‘Svi će biti učenici Božji.’ Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Kristu neće doći nitko do onih koji odgovore na Očevu ljubav koja privla-či. Međutim, Bog privlači sva srca k sebi, te stoga Kristu neće doći jedino oni koji se hoće oduprijeti toj Njegovoj privlačnoj sili.

U riječima “Svi će biti učenici Božji” Isus se poziva na Izaijino pro-ročanstvo: “Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća dje-ce tvoje.” (Izaija 54,13) Ovaj dio svetih Pisama Hebreji su prisvajali sebi. Hvalisali su se da je Bog njihov učitelj. Međutim, Isus je pokazao kako je beskorisna ova tvrdnja, jer je rekao: “Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Jedino preko Krista moguće je upoznati Oca. Ljud-ska priroda ne može izdržati prizor Njegove slave. Oni koji su saznali o Bogu, slušali su glas Njegova Sina i u Isusu iz Nazareta prepoznat će Ono-ga koji je objavio Oca preko prirode i objave.

“Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život.” Preko ljubljenog Ivana koji je slušao ove riječi, Sveti Duh objavio je crkvama: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život.” (1. Ivanova 5,11.12) A Isus je rekao: “I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Krist je postao jedno tijelo s nama, da bismo mi mogli postati jedan duh s Njim. Posredovanjem ovog jedinstva ustat ćemo iz groba — ne samo kao izraz Kristove sile, nego zato što je Njegov život vje-rom postao našim životom. Oni koji promatraju Krista u Njegovom pravom karakteru i primaju Ga u srce, imaju vječni život. Krist prebiva u nama Du-hom, a Božji Duh, primljen vjerom u srca, začetak je vječnog života.

Narod je usmjeravao Krista na manu koju su njihovi očevi jeli u pu-stinji, kao da je davanje te hrane bilo veće čudo od onoga što ga je Isus


388

304

učinio, no On je pokazao kako je neznatan bio taj dar kad se usporedi s blagoslovima što ih je došao podariti. Mana je mogla održati samo ovo-zemaljski život; ona nije priječila približavanje smrti niti je osigurala be-smrtnost; ali Kruh s Neba hranit će dušu za vječni život. Spasitelj je rekao: “Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.” Ovom slikovitom prikazivanju Krist sada dodaje drugo. On jedino smrću može pokloniti život ljudima i riječima koje slijede pokazuje na svoju smrt kao sredstvo spasenja. On kaže. “Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta.”

Hebreji su bili zauzeti pripremom za svetkovanje Pashe u Jeruzale-mu u znak sjećanja na noć oslobođenja Izraela, kad je anđeo zatirač teško pogodio egipatske domove. Bog je želio da oni u pashalnom janjetu vide Janje Božje i kroz ovo znamenje prihvate Njega koji je dao sebe za život svijeta. Međutim, Hebreji su otišli tako daleko da su znamenje smatrali najvažnijim, dok je njegovo značenje ostalo neprimijećeno. Oni nisu ras-poznali Gospodnje tijelo. Ista ona istina koja je slikovito prikazana u pas-halnoj službi bila je iskazana riječima Kristove pouke. Međutim, ni nju nisu prepoznali.

Sad su rabini ljutito povikali: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Pretvarali su se da Njegove riječi razumiju u istom doslovnom smislu kao i Nikodem kad je upitao: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?” (Ivan 3,4) U određenoj su mjeri oni shvatili značenje Isusovih ri-ječi, ali to nisu željeli priznati. Pogrešno tumačeći Njegove riječi, nadali su se da će u narodu pokrenuti predrasude protiv Njega.

Krist nije ublažio svoje slikovito prikazivanje. On je ponovio istinu još snažnijim riječima: “Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede ti-jelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.”

Jesti Kristovo tijelo i piti Kristovu krv znači primiti Ga kao osobnog Spasitelja, vjerujući da nam On prašta grijehe i da smo u Njemu savršeni. Mi ćemo postati sudionici u Njegovoj prirodi ako promatramo Njegovu

Čežnja vjekova

389

305

ljubav, ako prebivamo u njoj, ako pijemo od nje. Ono što je hrana za tijelo, to Krist mora biti za dušu. Hrana nam ne može koristiti ako je ne jedemo, ako ne postane dio našeg bića. Tako i Krist nema nikakvu vrijednost za nas ako Ga ne upoznamo kao osobnog Spasitelja. Teorijsko znanje neće nam učiniti nikakvo dobro. Moramo se hraniti Njime, moramo Ga primiti u srce tako da Njegov život postane naš. Mi moramo crpsti Njegovu ljubav i Njegovu milost.

Međutim, čak i ovi slikoviti prikazi nisu mogli iskazati prednost po-vezanosti vjernika i Krista. Isus je rekao: “Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” Kao što je Božji Sin živio vjerom u Oca, tako i mi trebamo živjeti vjerom u Krista. On se tako potpuno podčinio Božjoj volji, da se sam Otac otkrio u Njegovom životu. Iako je bio kušan u svemu kao i mi, stajao je pred svijetom neokaljan zlom koje ga je okružavalo. I mi trebamo pobije-diti tako kao što je Krist pobijedio.

Jesi li ti Kristov sljedbenik? Tada je sve što je napisano u vezi s du-hovnim životom napisano za tebe i može se postići tvojim sjedinjenjem s Isusom. Je li tvoja revnost posustala? Je li se tvoja prva ljubav ohladila? Prihvati ponovno ponuđenu Kristovu ljubav! Jedi Njegovo tijelo i pij Nje-govu krv, i postat ćeš jedno s Ocem i Sinom.

Nevjerni Hebreji nisu htjeli vidjeti bilo što drugo osim najdoslovnijeg značenja Spasiteljevih riječi. Obrednim zakonom njima je bilo zabranjeno okusiti krv i sad su Kristove riječi protumačili kao svetogrđe i međusobno su raspravljali o njima. Mnogi su čak i među učenicima govorili: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?”

Spasitelj im je odgovorio: “Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite Sina Čovječjega kako ulazi gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.”

Kristov život koji daje život svijetu nalazi se u Njegovoj riječi. Svo-jom je riječju Isus liječio bolesti i istjerivao zle duhove; svojom je riječju utišao more i podizao mrtve; i narod je svjedočio da je Njegova riječ ima-la silu. On je govorio Božju Riječ, kao što je govorio preko svih proroka i učitelja u Starom zavjetu. Cjelokupna Biblija jest objavljivanje Krista, i Spasitelj je želio usmjeriti vjeru svojih sljedbenika na ovu Riječ. Kad se Njegova vidljiva nazočnost bude povukla, Riječ mora biti njihov izvor sile.


390

306

Kao i njihov Učitelj, oni će morati živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. (Matej 4,4)

Kao što se naš tjelesni život održava hranom, tako se i naš duhovni život održava Božjom Riječju. Svaka duša za sebe treba primiti život iz Božje Riječi. Kao što sami za sebe moramo jesti da bismo primili hranjive sastojke, tako moramo primiti Riječ sami za sebe. Mi je ne bismo smje-li primiti samo posredovanjem tuđeg uma. Moramo pozorno proučavati Bibliju, tražeći od Boga pomoć Svetoga Duha, da bismo mogli razumjeti Njegovu Riječ. Trebali bismo uzeti jedan biblijski redak i usmjeriti um na zadaću otkrivanja misli koju je Bog postavio za nas u njemu. Trebamo raz-mišljati o toj misli sve dok ona ne postane naše vlasništvo i ne spoznamo što “govori Jahve Gospod”.

U svojim obećanjima i opomenama Isus misli na mene. Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenoga Sina da ja, vjerujući u Njega, ne poginem, nego da imam život vječni. Iskustva vezana za Božju Riječ mo-raju biti moja iskustva. Molitva i obećanja, pravila i opomene moji su. “S Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) Kad vjera tako primi i usvoji načela istine, ona će postati dio bića i pokretačka sila života. Božja Riječ, prihvaćena u duši, oblikuje misli i sudjeluje u ra-zvitku karaktera.

Gledajući stalno očima vjere na Isusa, postat ćemo osnaženi. Bog će dati najdragocjenija otkrivenja svom gladnom i žednom narodu. Oni će pronaći da je Krist osobni Spasitelj. Dok se hrane Njegovom Riječi, oni će otkriti da je ona duh i život. Riječ razara ono što je naslijeđeno, zemaljsku narav, i daruje novi život u Kristu Isusu. Sveti Duh dolazi duši kao Utješi-telj. Preobražavajućom silom Njegove milosti u učeniku se ponovno stva-ra Božji lik; i on postaje novo stvorenje. Ljubav preuzima mjesto mržnje i srce poprima sličnost s Bogom. To, zapravo, znači živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. To znači jesti Kruh koji silazi s Neba.

Krist je izgovorio jednu svetu, vječnu istinu o odnosu između sebe i svojih sljedbenika. On je poznavao karakter onih koji su tvrdili da su Nje-govi učenici, i Njegove su riječi okušale njihovu vjeru. Izjavio je da moraju vjerovati i djelovati prema Njegovom nauku. Svi koji su Ga primili bit će

Čežnja vjekova

391

307

dionici u Njegovoj prirodi i u skladu s Njegovim karakterom. Ovo je obu-hvaćalo odricanje od njihovih omiljenih ambicija. To je zahtijevalo pot-puno podčinjavanje Isusu. Pozvani su da postanu samopožrtvovni, krotki i ponizni u srcu. Oni moraju hoditi uskom stazom kojom je išao i čovjek s Golgote, ako žele imati udjela u daru života i slavi Neba.

Kušnja je bila prevelika. Oduševljenje onih koji su Ga željeli silom načiniti kraljem ohladilo se. Ovaj im je govor u sinagogi, izjavili su, otvo-rio oči. Sad su izvedeni iz zablude. U njihovim su umovima Njegove riječi bile neposredno priznanje da On nije Mesija i da neće uslijediti nikakva zemaljska nagrada iz povezanosti s Njim. Njegova sila da čini čuda bila je za njih dobrodošla, željeli su se osloboditi bolesti i patnje, ali nisu voljeli Njegov samopožrtvovni život. Nisu marili za tajanstveno, duhovno kra-ljevstvo o kojemu je govorio. Oni neiskreni i sebični koji su Ga tražili, nisu Ga više željeli. Ako ne uloži svoju silu i utjecaj da bi postigli oslobođenje od Rimljana, oni ne žele imati ništa s Njim.

Isus im je otvoreno rekao: “Ali ima među vama nekih koji ne vjeruju”, i dodao: “Zato sam vam rekao... da nitko ne može doći k meni ako mu Otac nije dao dara.” Želio je da shvate kako će, ako ne budu privučeni k Njemu, to biti stoga što njihova srca nisu bila otvorena Svetom Duhu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) Vjerom duša može promatrati Isusovu slavu. Ova slava sakrivena je sve dok se Svetim Duhom vjera ne rasplamti u duši.

Javnim ukorom njihova nevjerstva ovi su se učenici još više udaljili od Isusa. Bili su vrlo nezadovoljni i, želeći zadati bol Spasitelju i zadovo-ljiti osvetoljubivost farizeja, okrenuli su Mu leđa i napustili Ga s prijezi-rom. Oni su načinili izbor — uzeli su obličje bez duha, ljusku bez jezgre. Njihova odluka nakon toga nikada nije promijenjena, jer više nisu išli za Isusom.

“On drži u ruci lopatu i očistit će svoje gumno; skupit će svoju pše-nicu u žitnicu.” (Matej 3,12) To je bilo jedno od takvih vremena čišćenja. Riječima istine pljeva je bila odvojena od žita. Stoga što su bili previše ta-šti i uvjereni u svoju pravdu da bi primili ukor, previše su voljeli svijet da bi prihvatili život poniznosti, mnogi su se okrenuli od Isusa. Mnogi još to isto čine. Duše se danas kušaju kao što su se kušali učenici u sinagogi u


392

308

Kafarnaumu. Kad se istina uvjerljivo razjasni srcu, ljudi uviđaju da njihovi životi nisu u skladu s Božjom voljom. Oni vide potrebu za cjelovitom pro-mjenom u sebi, ali ne bi htjeli prihvatiti rad pun samoodricanja. Stoga se ljute kad se otkriju njihovi grijesi. Odlaze uvrijeđeni, kao što su i učenici napustili Isusa, mrmljajući: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?”

Hvala i laskanje bili bi ugodni njihovim ušima, ali istina nije dobro-došla; oni je ne mogu slušati. Kad su Ga gomile slijedile, kad je nahranio mnoštvo i kad su se čuli pobjedonosni poklici, njihovi glasovi podizali su se u veličanju, ali kad je ispitivanje Božjeg Duha otkrilo njihov grijeh i na-ložilo im da ga ostave, okrenuli su leđa istini i više nisu išli s Isusom.

Kad su se ovi nevjerni učenici okrenuli od Isusa, njima je ovladao drugi duh. Nisu mogli vidjeti nikakvu privlačnost na Onome koji im se ranije činio tako zanimljivim. Potražili su Njegove neprijatelje, jer su bili u skladu s njihovim duhom i radom. Pogrešno su tumačili Njegove riječi, krivotvorili Njegove izjave i pogrešno prikazivali Njegove pobude. Branili su svoje ponašanje sakupljanjem svake pojedinosti koja bi se mogla okre-nuti protiv Njega; ovim je lažnim glasinama pokrenut takav gnjev da Mu je život bio u opasnosti.

Vijesti da po svom vlastitom priznanju Isus iz Nazareta nije Mesija brzo su se proširile. Na taj način osjećajna struja naroda u Galileji okrenula se protiv Njega, kao što se to godinu dana ranije dogodilo u Judeji. O, Izra-ele! Odbacili su Spasitelja zato što su čeznuli za osvajačem koji bi im dao zemaljsku silu. Željeli su jelo koje prolazi, a ne ono koje traje vječno.

Sa žalosnim srcem Isus je gledao one koji su bili Njegovi učenici kako odlaze od Njega, Života i Svjetlosti ljudi. Svijest da je Njegovo smilovanje podcijenjeno, da je Njegova ljubav neuzvraćena, Njegova milost omalova-žena, Njegovo spasenje odbačeno, ispunjavala Ga je neizrecivom tugom. Takav razvitak događaja načinio Ga je čovjekom boli koji poznaje tugu.

Ne pokušavajući spriječiti one koji su Ga napuštali, Isus se okrenuo dvanaestorici i rekao: “Zar ćete i vi otići?”

Petar je odgovorio pitanjem: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života.” Zatim je dodao: “I mi vjerovasmo i poznasmo da si ti Krist, Sin Boga živoga.”

“Komu ćemo otići?” Učitelji u Izraelu bili su robovi formalizma. Fa-rizeji i saduceji vodili su stalne rasprave. Napustiti Isusa značilo bi zapasti

Čežnja vjekova

393

309

među pobornike obreda i među slavoljubive ljude koji su težili za vlasti-tom slavom. Učenici su našli više mira i radosti otkako su prihvatili Kri-sta nego što su imali tijekom cijelog ranijeg života. Kako se mogu vratiti onima koji su prezirali i proganjali Prijatelja grješnika? Dugo su očekivali Mesiju; sad je došao i oni se ne mogu okrenuti od Njegove nazočnosti oni-ma koji su tražili Njegov život, a njih proganjali zato što su postali Njegovi sljedbenici.

“Komu ćemo otići?” Ne od Kristova učenja, Njegovih pouka o lju-bavi i milosrđu, u tamu nevjerstva, u poročnost svijeta. Dok su Spasitelja napustili mnogi koji su bili svjedoci Njegovih čudesnih djela, Petar je izra-zio vjeru učenika: “Ti si Krist.” Sama pomisao da izgube ovo sidro svojih duša ispunjavala ih je strahom i boli. Ostati bez Spasitelja značilo je biti odnesen strujom na mračno i burno more.

Mnoge Isusove riječi i djela izgledali su tajnovito ograničenim umo-vima, ali svaka riječ i djelo imali su određen cilj u radu na našem otkuplje-nju; sve je bilo isplanirano kako bi ostvarilo svoj cilj. Kad bismo bili spo-sobni razumjeti Njegove ciljeve, sve bi nam izgledalo važno, potpuno i u skladu s Njegovom misijom.

Premda sad ne možemo razumjeti Božja djela i putove, možemo ras-poznati Njegovu veliku ljubav koja počiva u osnovi svih Njegovih postu-paka prema ljudima. Onaj koji živi blizu Isusa imat će razvijeno razumi-jevanje o tajni pobožnosti. On će prepoznati milost koja upravlja ukorom, koja ispituje karakter i iznosi na vidjelo namjere srca.

Iznoseći probnu istinu, koja je učinila da se tako znatan broj Njego-vih učenika vrati natrag, Isus je znao kakav će biti rezultat Njegovih riječi; ali morao je ispuniti cilj milosti. Unaprijed je vidio da će u trenutku kušnje svaki od Njegovih ljubljenih učenika biti žestoko kušan. Njegove samrtne muke u Getsemaniju, izdaja i raspeće bit će za njih najteža kušnja. Da nije došlo do prethodne kušnje, mnogi pokrenuti samo sebičnim pobudama, bili bi povezani s njima. Kad njihov Gospodin bude osuđen u sudnici, kad mnoštvo koje Ga je pozdravljalo kao svog kralja bude vikalo na Njega i ružilo Ga, kad gomila koja se ruga bude vikala: “Raspni ga!”, kad njihova svjetovna htijenja budu iznevjerena, ovi bi sebični ljudi odricanjem svoje vjernosti Isusu nanijeli učenicima gorku i tešku bol, udružujući se s njiho-vom žalosti i razočaranjem zbog rušenja najdražih nada. U tom trenutku


394

310

tame primjer onih koji su otišli od Njega mogao bi odvući i druge. Među-tim, Isus je dopustio ovu krizu da bi svojom osobnom nazočnošću mogao još jačati vjeru svojih pravih sljedbenika.

Otkupitelj pun sažaljenja znajući u cijelosti sudbinu koja Ga je očeki-vala, nježno je poravnao stazu učenicima i pripremao ih za njihovu najveću kušnju i ojačao za završnu probu.

Čežnja vjekova

311

Predaja


Književnici i farizeji, očekujući da će vidjeti Isusa na Pashi, pripremi-li su Mu zamku. Međutim, znajući njihovu namjeru, On je izostao s ovog skupa. “Tada pristupiše k Isusu farizeji i književnici.” Budući da On nije otišao k njima, oni su došli k Njemu. U jednom trenutku činilo se da će narod Galileje prihvatiti Isusa kao Mesiju i da će moć svećenika u tom po-dručju biti slomljena. Misija dvanaestorice, koja je upućivala na razvitak Kristova djelovanja, i dovodila učenike još neposrednije u sukob s rabini-ma, ponovno je izazvala ljubomoru vođa u Jeruzalemu. Uhode koje su na početku Njegove službe poslane u Kafarnaum, i koje su Mu pokušale pri-pisati krivnju zbog kršenja subote, bile su dovedene u zabunu, ali rabini su bili riješeni da sprovedu svoju namjeru. Sad su poslali jedno drugo poslan-stvo da motri Njegovo kretanje i pronađe neku optužbu protiv Njega.

Kao i ranije, motiv za optužbe bilo je Njegovo nepoštivanje odredbi predaja koje su opterećivale Božji Zakon. One su bile neposredno određe-ne da štite držanje Zakona, ali su ih držali svetijim od samog Zakona. Kad su dolazile u sukob sa zapovijedima danim na Sinaju, prednost se davala rabinskim odredbama.

Među propisima najrevnosnije se primjenjivao onaj o obrednom či-šćenju. Zanemarivanje formi što ih je trebalo poštovati prije objeda smatra-lo se strašnim grijehom, koji će biti kažnjen i na ovom i na onom svijetu, pa se stoga i uništenje prijestupnika držalo vrlinom.

395

396

42

312

Bilo je bezbroj pravila o čišćenju. Cijeli čovjekov život bio bi jed-va dovoljan da ih sve nauči. Život onih koji su se pokušavali pridržavati rabinskih zahtjeva bio je duga borba protiv obredne nečistoće i beskrajan niz pranja i čišćenja. Dok su ljudi bili zaokupljeni beznačajnim sitnicama i pravilima koje Bog nije zahtijevao, njihova pozornost bila je skrenuta s velikih načela Njegova Zakona.

Krist i Njegovi učenici nisu poštovali ova obredna pranja, i uhode su ovo zanemarivanje učinile osnovom svoje optužbe. Oni nisu izvršili nepo-sredan napad na Krista, već su došli k Njemu kritizirajući Njegove učeni-ke. U nazočnosti mnoštva rekli su: “Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Ne peru rukû prije jela.”

Kad god vijest istine s posebnom silom dopre do duša, Sotona pokre-će svoje predstavnike da otpočnu rasprave oko nekih beznačajnih pitanja. Tako on pokušava skrenuti pozornost sa stvarnog predmeta. Kad god se započne neko dobro djelo, uvijek postoje sitničari koji su spremni rasprav-ljati o formi ili tehničkim pitanjima, da bi odvojili misli sa žive stvarnosti. Kad se čini da Bog na poseban način radi za svoj narod, neka on ne dopusti da bude uvučen u rasprave koje će samo upropastiti duše. Pitanja koja sa-drže najveće značenje za nas glase: Vjerujem li u Božjeg Sina vjerom koja spašava? Je li moj život u skladu s božanskim Zakonom? “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” “Ako vr-šimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” (Ivan 3,36; 1. Ivanova 2,3)

Isus nije učinio nikakav pokušaj da obrani sebe ili svoje učenike. On se nije pozivao na optužbe protiv sebe, već je i dalje otkrivao duh koji je pokrenuo ove pobornike ljudskih obreda. On im je dao primjer njihovog svakidašnjeg postupanja, onog što su učinili neposredno prije svog dolaska k Njemu. “A zašto vi kršite Božju zapovijed”, rekao je, “zbog svoje pre-daje? Mojsije je, naime, rekao: ‘Ispuni svoje dužnosti prema ocu i majci!’ i ‘Tko prokune oca ili majku, neka se kazni smrću!’ A vi kažete: ‘Tko god rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti mogao pomoći posvetni je dar, taj je sigurno slobodan od dužnosti prema ocu i majci.’ Tako ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje.” Oni su ukinuli petu zapovijed kao da nema zna-čenja, no bili su vrlo točni u provođenju predaja svojih starješina. Učili su narod da je davanje imovine Hramu daleko svetija dužnost čak i od potpo-

Čežnja vjekova

397

313

maganja roditelja; kao da je, ma koliko velika bila potreba, svetogrđe dati ocu ili majci bilo koji dio od onoga što je tako posvećeno. Bilo je dovoljno da nemarni potomak izgovori riječ korban nad svojim imetkom, posvetivši ga tako Bogu, pa ga je mogao tijekom cijelog svog života zadržati za svoje potrebe, a da nakon njegove smrti bude prenesen u službu Hramu. Na taj je način imao slobodu da u životu, pa i u smrti, ne poštuje svoje roditelje i vara ih pod pokrivalom lažne posvećenosti Bogu.

Nikada, riječju ili djelom, Isus nije smanjio čovjekovu obvezu u da-vanju darova i prinosa Bogu. Krist je sâm davao sve upute Zakona o dese-tini i prinosu. Kad je bio na Zemlji, pohvalio je onu siromašnu ženu koja je sve što je imala priložila u hramsku riznicu. Međutim, od prividne revnosti za Boga svećenici i rabini stvorili su izgovor kojim su prikrivali vlastitu že-lju za samoisticanjem. Obmanjivali su narod. Natovarili su mu teške terete koje Bog nije nametnuo. Čak ni Kristovi učenici nisu bili sasvim oslobo-đeni jarma koji im je nametnut naslijeđenim predrasudama i vlašću rabina. Sada, otkrivanjem pravog rabinskog duha, Isus je težio osloboditi robova-nja predaji sve one koji su stvarno željeli služiti Bogu.

“Licemjeri!” rekao je On obraćajući se lukavim uhodama, “lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.’” Kristove riječi bile su optužba protiv cjelokupnog fa-rizejskog sustava. Izjavio je da rabini, postavljanjem svojih zahtjeva iznad božanskih pravila, stavljaju sebe iznad Boga.

Poslanici iz Jeruzalema bili su prepuni bijesa. Nisu mogli optužiti Krista kao prekršitelja Zakona sa Sinaja, jer je govorio kao njegov branitelj protiv njihove predaje. Velika pravila Zakona, koja je On iznosio, bila su u uočljivoj suprotnosti prema sitničarskim pravilima koja su izmislili ljudi.

Isus je objasnio mnoštvu, a nakon toga znatno iscrpnije svojim učeni-cima, da oskrvnuće ne dolazi izvana, već iznutra. Čistoća i nečistoća u vezi su s dušom. Zla djela, zle riječi, zle misli, prekršaj Božjeg Zakona, a ne za-nemarivanje vanjskih obreda koje je stvorio čovjek, pogane čovjeka.

Učenici su zamijetili bijes uhoda kad je razobličeno njihovo lažno učenje. Vidjeli su ljutite poglede i čuli poluglasne riječi nezadovoljstva i osvetoljubivosti. Zaboravljajući koliko je često Isus dokazao da čita srce kao otvorenu knjigu, govorili su Mu o utjecaju Njegovih riječi. Nadajući

Predaja

398

314

se da će On moći odobrovoljiti razbjesnjele zvaničnike, kazali su Isusu: “Znaš li da se sablazniše farizeji kad čuše tu riječ?”

On je odgovorio: “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac.” Običaji i predaja, koje su rabini tako visoko vrednovali, bili su od ovoga svijeta, a ne s Neba. Ma koliko veliki ugled uživali kod naro-da, nisu mogli izdržati Božju kušnju. Svaki ljudski izum koji je zamijenio Božje zapovijedi pokazat će se bezvrijednim onog dana kad “će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud”. (Propovjednik 12,14)

Zamjenjivanje Božjih zapovijedi ljudskim pravilima nije prestalo. Čak i među kršćanima nalaze se odredbe i običaji koji nemaju bolju osno-vu no što je predaja otaca. Takve odredbe, koje počivaju samo na ljudskom autoritetu, istisnule su one što ih je Bog uspostavio. Ljudi se čvrsto drže svoje predaje, poštuju svoje običaje i gaje mržnju prema onima koji ih žele upozoriti na njihovu pogrešku. Danas, kad nam se nalaže da usmjerimo pozornost na Božje zapovijedi i vjeru Isusovu, vidimo isto neprijateljstvo koje se pokazalo i u Kristove dane. O Ostatku Božjeg naroda stoji napisa-no: “Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isuso-vo svjedočanstvo.” (Otkrivenje 12,17)

Znajmo, “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac”. Umjesto vlasti takozvanih crkvenih otaca, Bog nam zapovjeda da prihvatimo riječ vječnog Oca, Gospodara neba i Zemlje. U njoj se jedino nalazi istina koja nije pomiješana sa zabludom. David je rekao: “Umniji sam od svih svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim. Ra-zumniji sam i od staraca, jer tvoje čuvam naredbe.” (Psalam 119,99.100) Neka svi koji prihvaćaju ljudski autoritet, crkvene običaje ili predaju ota-ca, poslušaju opomenu izrečenu Kristovim riječima: “Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.”

Čežnja vjekova

315

Srušene ograde


Nakon sukoba s farizejima Isus se povukao iz Kafarnauma i, prešavši preko Galileje, uputio se u brdovit predio na granicama Fenicije. Gledajući prema zapadu, mogao je vidjeti kako su se u dolini raširili stari gradovi Tir i Sidon, sa svojim mnogobožačkim hramovima, veličanstvenim palačama, trgovačkim centrima i lukama punim brodova. Iza toga rasprostiralo se plavetnilo Sredozemnog mora, preko kojeg će vjesnici evanđelja ponijeti Radosnu vijest središtima velikog svjetskog imperija. Ali, još nije došlo vrijeme tome. Neposredan rad koji je stajao pred Njim bila je priprema učenika za njihovo poslanje. Dolazeći u ovaj kraj nadao se da će naći mir koji nije imao u Betsaidi. Ipak, kad je krenuo na put, to nije bio Njegov jedini cilj.

“Najedanput, žena Kananejka, koja dođe iz toga kraja, povika: Smi-luj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli duh.” (Matej 15,21.22) Narod iz ovoga kraja imao je staro kanaansko podrijetlo. Bili su idolopoklonici i stoga prezreni i omrznuti od Hebreja. Ovom je narodu pri-padala i ova žena koja je sada došla Isusu. Bila je neznaboškinja i stoga su joj bile nedostupne prednosti koje su Hebreji svakodnevno uživali. Među Feničanima je živjelo i puno Hebreja, te su vijesti o Kristovom radu do-spjele i u ovaj kraj. Neki od ovih ljudi slušali su Njegove riječi i bili očevici Njegovih čudesnih djela. Ova žena čula je o proroku koji je, kako se govo-rilo, liječio sve vrste bolesti. Kad je čula o Njegovoj moći, u njezinom se srcu rodila nada. Nadahnuta materinskom ljubavlju, odlučila Mu je iznijeti

399

400

43

316

slučaj svoje kćerke. Čvrsto je odlučila svoju nesreću povjeriti Isusu. On mora izliječiti njezino dijete. Tražila je pomoć od poganskih bogova, ali nije dobila nikakvo olakšanje. Pokatkad je dolazila u kušnju da misli: što taj hebrejski učitelj može učiniti za mene? Međutim, stigla je vijest da On liječi sve vrste bolesti, i to jednako za bogate kao i za siromašne. Odlučila je ne napustiti svoju jedinu nadu.

Krist je poznavao stanje ove žene. Znao je kako Ga ona želi vidjeti i stoga je izašao na njezinu stazu. Služeći joj u njezinoj boli, mogao je pru-žiti živi prikaz pouke koju je želio otkriti. Stoga je poveo svoje učenike u ovo područje. Želio je da upoznaju neznanje koje vlada u gradovima i se-lima u blizini zemlje Izraela. Ljudi kojima je bila pružena svaka prilika da razumiju istinu, nisu ništa znali o potrebama onih koji su živjeli oko njih. Nije učinjen nikakav napor da se pomogne dušama u tami. Zid razdvajanja koji je podigla hebrejska oholost, priječio je čak i učenike da suosjećaju s neznabožačkim svijetom. Međutim, ova se ograda morala srušiti.

Krist nije odmah odgovorio na ženinu molbu. On je prihvatio ovu predstavnicu prezrena roda kao što bi to Hebreji učinili. Ovim je namje-ravao pokazati učenicima kakvom bi se hladnoćom i bezdušnošću Hebreji odnosili u takvom slučaju, što je pokazao svojim dočekom ove žene, kao i sažaljivo postupanje koje On želi pokazati u takvoj nesreći, što je otkrio svojim kasnijim uslišanjem njezine molbe.

Međutim, premda Isus nije odgovorio, žena nije izgubila vjeru. Kad je prošao kao da nije čuo, ona Ga je slijedila, izričući i dalje svoje molbe. Budući da im je dosadila svojom nametljivošću, učenici su zahtijevali od Isusa da je otjera. Vidjeli su da je njihov Učitelj postupao prema njoj rav-nodušno i stoga su mislili da odobrava hebrejske predrasude prema Kana-ancima. Međutim, Spasitelj kojemu je ova žena iznijela svoju molbu, bio je milostiv pa je odgovarajući na zahtjev učenika rekao: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Premda je ovaj odgovor izgledao kao da je u skladu s predrasudama Hebreja, on je nosio ukor učenicima, koji su kasnije razumjeli kao podsjetnik na ono što im je često govorio — da je došao na svijet spasiti sve koji Ga budu prihvatili.

Žena je iznosila svoj slučaj s još većom ozbiljnošću, padajući pred Njegove noge i vičući: “Gospodine, pomozi mi!” Još uvijek očito odba-cujući njezine molbe u skladu s bezosjećajnom hebrejskom predrasudom,

Čežnja vjekova

401

317

Isus je odgovorio: “Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” To je, zapravo, bila izjava da nije pravedno rasipati blagoslove dodijeljene Božjem omiljenom narodu na strance i tuđine u Izraelu. Ovaj bi odgovor potpuno obeshrabrio nekog manje upornog molitelja. Međutim, žena je uvidjela da je došla njezina prilika. Ispod očita Isusova odbacivanja vidjela je samilost koju On nije mogao sakriti. “Jest, Gospodine!”, odgovorila je, “jer i psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara.” Dok djeca u domu jedu za očevim stolom, ni psi ne ostaju nenahranjeni. Oni imaju pravo na mrvice što obilno padaju sa stola. Stoga, zar u mnoštvu blagoslo-va danih Izraelu postoji i jedan blagoslov za nju? Na nju se gledalo kao na psa, pa zar onda ona nema pravo psa na jednu mrvicu od Izraelova obilja?

Isus je tek napustio svoje polje rada jer su književnici i farizeji tražili da Mu oduzmu život. Gunđali su i žalili se. Pokazivali su nevjerstvo i gorčinu i odbili spasenje koje im se tako široko nudilo. Ovdje je Krist sreo jednu ženu iz nesretnog i prezrenog naroda koja nije imala prednost primiti svjetlost Božje Riječi; ipak, ona se odmah podčinila Kristovom utjecaju i pokazala vjeru u Njegovu sposobnost da joj usliši molbu. Ona je molila za mrvice koje padaju s Gospodareva stola. Ako može dobiti pravo jednog psa, voljna je da je smatraju psom. Nije posjedovala narodne i vjerske predrasude ili oholost koja bi utjecala na njezino ponašanje i odmah je priznala Isusa kao Otkupi-telja i kao Onoga koji može učiniti sve što od Njega traži.

Spasitelj je zadovoljan. On je okušao njezinu vjeru u sebe. Svojim je postupanjem prema njoj pokazao da ona koju su smatrali odbačenom od Izraela nije više tuđinka, već dijete Božje obitelji. Kao dijete ima pravo na Očeve darove. Krist sada ispunjava njezin zahtjev i završava pouku učeni-cima. Okrenuvši se k njoj s izrazom sažaljenja i ljubavi, rekao je: “O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!” Od tog je trenutka njezina kći ozdravila. Zli duh je više nije uznemiravao. Žena se udaljila, priznajući svojega Spasitelja, sretna što je uslišana njezina molitva.

To je bilo jedino čudo što ga je Isus učinio dok je bio na ovom putu. Došao je do granica Tira i Sidona da bi izvršio ovo djelo. Želio je pomoći ucviljenoj ženi, istodobno svojim djelom milosti prema pripadniku prezre-nog naroda ostavljajući primjer na dobrobit svojim učenicima kad ne bude više s njima. Želio ih je povesti iz njihove hebrejske isključivosti da bi pri-hvatili rad za druge izvan svog vlastitog naroda.

Srušene ograde

402

318

Isus je čeznuo da otkrije duboke tajne istine koje su bile vjekovima skrivene, kako će neznabošci biti sunasljednici s Hebrejima i “dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću”. (Efežanima 3,6) Ovu istinu učenici su sporo učili i božanski Učitelj im je davao pouku za poukom. Nagrađujući kapetanovu vjeru u Kafarnaumu i propovijedajući evanđelje stanovnicima Sikara, On je već dokazao da ne sudjeluje u netrpeljivosti Hebreja. Međutim, Samarijanci su imali neko znanje o Bogu; a kapetan je pokazao ljubaznost prema Izraelu. Sad je Isus doveo učenike u dodir s jednom neznaboškinjom za koju su smatrali da od bilo kog iz svojega na-roda nema nikakav jači razlog očekivati pomoć od Njega. Želio je pružiti primjer kako treba postupati prema takvoj osobi. Učenici su smatrali da On previše darežljivo dijeli darove svoje milosti. Želio je pokazati da se Nje-gova ljubav ne može ograničiti na rasu ili narod.

Kad je rekao: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izra-elova”, izrekao je istinu, a svojim djelom prema Kanaanki ispunio je svoju zadaću. Ova je žena bila jedna od izgubljenih ovaca koju je Izrael trebao spasiti. To je bila njihova određena zadaća, zadaća koju su zanemarili, a Krist ju je izvršio.

Ovaj je čin otvorio dušu apostola znatno potpunije prema radu koji ih je očekivao među neznabošcima. Vidjeli su široko polje korisna rada izvan Judeje. Vidjeli su duše koje podnose žalosti nepoznate onima koji su sret-niji od njih. Među ovima koje su bili naučeni prezirati bilo je duša koje su iščekivale pomoć moćnog Iscjelitelja, koje su bile gladne svjetlosti istine, koja je tako izobilno bila dana Hebrejima.

Nakon toga, kad su se Hebreji mnogo upornije odvraćali od učenika zato što su izjavili da je Isus Spasitelj svijeta i kad je zid razdvajanja iz-među Hebreja i neznabožaca bio porušen Kristovom smrću, ova pouka i slične njoj koje su pokazivale da je djelo evanđelja nesputano običajima ili nacionalnošću, imale su moćni utjecaj na Kristove predstavnike kao smjer-nice u njihovom radu.

Spasiteljev posjet Feniciji i čudo što ga je ovdje učinio sadržavali su znatno dublju namjeru. Ovo djelo nije učinjeno samo za ojađenu ženu, niti samo za Njegove učenike i one koji će prihvatiti njihov rad, već “da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po nje-mu”. (Ivan 20,31) Iste sile koje su priječile ljude da dođu Kristu prije tisu-

Čežnja vjekova

403

319

ću i osam stotina godina [pisano 1898., prim. prev.] djeluju i danas. Duh koji je podigao zid razdvajanja između Hebreja i neznabožaca još je uvijek aktivan. Gordost i predrasude podigle su jake zidove razdvajanja između različitih skupina u ljudskom društvu. Krist i Njegovo poslanje pogrešno su predočeni i vrlo mnogo ljudi je smatralo da su, zapravo, isključeni iz službe evanđelja. Međutim, neka se ne osjećaju odvojenim od Krista. Ne postoji nikakva prepreka koju čovjek ili Sotona može podignuti a da je vje-ra ne može savladati.

Feničanka se vjerom suprotstavila preprekama koje su bile podignu-te između Hebreja i neznabožaca. Nasuprot obeshrabrenju, ne gledajući na okolnosti koje bi je mogle navesti da posumnja, pouzdala se u Spasiteljevu ljubav. Krist želi da se i mi tako pouzdamo u Njega. Blagoslovi spasenja pripadaju svakoj duši. Ništa drugo, osim vlastitog izbora, ne može spriječiti čovjeka da postane sudionikom u Kristovim obećanjima preko evanđelja.

Društvene razlike su mrske Bogu. On ne priznaje ništa što ima takvo obilježje. U Njegovim očima duše svih ljudi imaju jednaku vrijednost. On je “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj povr-šini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas”. Bez razlike u godinama, društvenom položaju, narodnosti i vjerskoj pripadnosti, svi su pozvani da dođu k Njemu i žive. “Tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.” Jer “nema razlike”; “Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka.” “Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Jahve stvori.” “Isti je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju, jer: Tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se.” (Djela 17,26.27; Galaćanima 3,28; Izreke 22,2; Rimljanima 10,11-13)

Srušene ograde

320

Pravi znak

Ovo poglavlje zasniva se na Mateju 15,29-39; 16,1-12; Marku 7,31-37; 8,1-21.

“Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa.” (Marko 7,31)

Stanovnici Gerase, opsjednuti od zlih duhova, bili su izliječeni u obla-sti Dekapolisa. Ovdje je narod, uzbuđen uništenjem svinja, primorao Isusa da ih napusti. Ali slušali su glasnike koje je ostavio za sobom i sada su Ga željeli vidjeti. Kad je ponovno došao u ovaj kraj, mnogo se ljudi okupilo oko Njega i doveli su Mu gluhonijema čovjeka. Isus nije po svom običa-ju izliječio čovjeka samo riječju. Uzevši ga u stranu iz mnoštva, stavio je svoje prste u njegove uši i dodirnuo njegov jezik; gledajući prema nebu uz-dahnuo je na misao o ušima koje se neće otvoriti istini i jezicima koji nisu htjeli priznati Otkupitelja. Na riječi: “Otvori se!”, čovjeku se povratila moć govora i, zanemarujući nalog da nikome ne govori, objavljivao je posvuda o svom izlječenju.

Isus je otišao na jedno brdo i tu se oko Njega okupilo mnoštvo, do-noseći i polažući svoje bolesne i hrome pred Njegove noge. On ih je sve iscijelio; a narod, premda mnogobožački, slavio je Boga Izraelova. Tri su se dana nastavili okupljati oko Spasitelja, spavajući noću na otvorenom, a preko dana tiskajući se puni čežnje da čuju Kristove riječi i vide Njegova djela. Na kraju ova tri dana nestalo im je hrane. Isus ih nije želio otpustiti gladne, tražio je od učenika da im daju hrane. Učenici su ponovno otkrili svoje nevjerstvo. U Betsaidi su vidjeli kako je s Kristovim blagoslovom

405

404

44

321

njihova mala zaliha bila dovoljna da nahrani mnoštvo; ipak sada nisu izni-jeli sve što su imali, uzdajući se u Njegovu silu da to umnoži za gladno mnoštvo. Štoviše, oni koje je nahranio u Betsaidi bili su Hebreji; a ovi su bili neznabošci i mnogobošci. Hebrejske predrasude bile su u srcima učenika još uvijek jake, pa su odgovorili Isusu: “Otkud bi ih netko mo-gao ovdje u pustinji nasititi kruhom?” Međutim, poslušni Njegovoj riječi, donijeli su Mu ono što su imali — sedam kruhova i dvije ribe. Mnoštvo je bilo nahranjeno, i preostalo je sedam velikih košara. Četiri tisuće ljudi, osim žena i djece, bilo je tako okrijepljeno i Isus ih je otpustio radosnih i zahvalnih srca.

Tada je uzeo lađu i sa svojim učenicima otplovio jezerom do Magda-le, na južnom dijelu Genezaretske nizine. Na granici Tira i Sidona Njegov se duh osvježio dubokim povjerenjem Sirofeničanke. Neznabožački Ga je narod iz Dekapolisa radosno primio. Sad kad se još jednom iskrcao u Gali-leji, u kojoj se Njegova sila najdojmljivije otkrila, u kojoj je učinio najviše djela milosti i iznosio svoje učenje, bio je dočekan s oholim nevjerstvom.

Jednom poslanstvu farizeja pridružili su se predstavnici bogatih i do-stojanstvenih saduceja — jedne stranke svećenika — sumnjičavaca i na-rodnih plemića. Ove dvije sljedbe bile su u ljutom neprijateljstvu. Saduceji su se dodvoravali vladajućoj sili da bi sačuvali svoj položaj i ugled. S dru-ge strane, farizeji su poticali narodnu mržnju prema Rimljanima, čeznuvši za danom kad će zbaciti jaram osvajača. Međutim, farizeji i saduceji sad su se ujedinili protiv Krista. Sličan teži sličnome; pa se zlo, gdje god ono postoji, udružuje sa zlom da bi se uništilo dobro.

Sad su farizeji i saduceji došli Kristu tražeći znak s Neba. Kad je u vrijeme Jošue Izrael izašao u boj s Kanaancima kod Bet-Horona, Sunce je stalo na zapovijed vođe sve dok nije izvojevana pobjeda; mnoga su se slič-na čuda pokazala u njihovoj povijesti. Takav su neki znak tražili od Isusa. Međutim, ono što je bilo potrebno Hebrejima nisu bili takvi znakovi. Samo vanjski dokaz ne bi im mogao koristiti. Ono što je njima bilo potrebno nije bilo umno prosvjetljenje, već duhovna obnova.

“Tako vi znate”, rekao je Isus, “protumačiti izgled neba” — prouča-vanjem neba mogli su unaprijed odrediti vrijeme — “a znake vremena ne znate!” Kristove riječi, izgovorene u sili Svetoga Duha, koje su ih osvjedo-čile o grijehu, bile su znak koji je Bog dao za njihovo spasenje. Dani su i

Pravi znak

406

322

znakovi izravno s Neba da bi se potvrdilo Kristovo poslanje. Pjesma anđe-la pastirima, zvijezda koja je vodila mudrace, golub i glas s Neba prigodom Njegova krštenja, bili su svjedoci za Njega.

“On uzdahnu iz dna duše te reče: Čemu ovaj naraštaj traži znak?” “Ali mu se neće dati drugi znak, osim znaka — Jone.” Kao što je Jona bio tri dana i tri noći u kitovom trbuhu, Krist će biti isto toliko vremena “u krilu zemlje”. Kao što je Jonino propovijedanje bilo znak Ninivljanima, tako je i Kristovo propovijedanje bilo znak Njegovu naraštaju. Međutim, kakva su-protnost u prihvaćanju riječi! Narod velikog neznabožačkog grada zadrh-tao je kad je čuo Božju opomenu. Kraljevi i plemići su se ponizili; uzvišeni i niski zajedno su plakali pred nebeskim Bogom i On im je podario milost. “Ninivljani će na sudu ustati s ovim naraštajem”, rekao je Krist, “i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone!” (Matej 12,40.41)

Svako čudo što ga je Krist učinio bilo je znak Njegova božanstva. On je vršio upravo onaj rad koji je naviješten kao Mesijin; ali su za farizeje ova djela milosrđa bila izričita sablazan. Hebrejske su vođe gledale s bez-dušnom ravnodušnošću na ljudske patnje. U mnogim slučajevima njihova sebičnost i ugnjetavanje prouzročile su patnje što ih je Krist otklonio. Tako su Njegova čuda bila za njih prijekor.

Ono što je navelo Hebreje da odbace Spasiteljev rad bilo je najuzviše-niji dokaz Njegova božanskog karaktera. Najveće značenje Isusovih čuda očituje se u činjenici što su bila na blagoslov ljudskom rodu. Isusov je život otkrivao Božji karakter, i to je najveći dokaz da je došao od Boga. Činio je Božja djela i govorio Božje riječi. Takav je život najveće od svih čuda.

Kad se u naše vrijeme iznosi vijest istine, ima mnogih koji, kao i He-breji, viču: “Pokaži nam znak. Učini neko čudo.” Krist nije učinio nijedno čudo na zahtjev farizeja. On nije učinio nijedno čudo u pustinji kao odgo-vor na Sotonino podmetanje. On nam ne daje silu da se obranimo ili da za-dovoljimo zahtjevima nevjerstva i oholosti. Međutim, evanđelje ne ostaje bez znaka svog božanskog podrijetla. Zar nije čudo što se možemo otrgnuti iz Sotonina ropstva? Neprijateljstvo prema Sotoni nije prirodno ljudskom srcu; ono je usađeno Božjom milošću. Kad se onaj koji je bio podvlašćen upornoj, kolebljivoj volji, oslobodi i cijelim srcem podčini Božjoj privlač-noj sili, ostvareno je čudo; isto je tako i kad čovjek koji je bio u velikoj

Čežnja vjekova

407

323

zabludi shvati moralnu istinu. Svaki put kad se neka duša obrati i nauči lju-biti Boga i držati Njegove zapovijedi, ispunjava se Božje obećanje: “I dat ću vam novo srce, i nov duh udahnut ću u vas.” (Ezekiel 36,26) Promjena ljudskog srca, preobražaj ljudskog karaktera čudo je što otkriva Spasitelja koji uvijek živi i radi na spašavanju duša. Dosljedan je život u Kristu ve-liko čudo. U propovijedanju Božje riječi, znak koji će se pokazati sada i uvijek jest prisutnost Svetoga Duha, koji pretvara riječ u obnavljajuću silu za one koji je slušaju. To je Božji svjedok pred svijetom o božanskom po-slanju Njegova Sina.

Oni koji su željeli znak od Isusa nevjerstvom su tako otvrdnuli svoje srce da u Njegovom karakteru nisu prepoznali Božji lik. Nisu htjeli vidjeti kako je Njegovo poslanje bilo ispunjenje Pisma. U priči o bogatašu i Laza-ru Isus je rekao farizejima: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16,31) Nikakav znak koji bi im se mogao dati na nebu ili zemlji ne bi im bio od koristi.

Isus je “uzdahnuo iz dna duše” i okrenuvši se od skupine sitničara, ponovno ušao u lađu sa svojim učenicima. U mučnoj tišini opet su prešli preko jezera. Nisu se vratili na mjesto koje su napustili, već su se usmjeri-li prema Betsaidi u čijoj je blizini bilo nahranjeno pet tisuća ljudi. Kad su stigli na drugu stranu, Isus je rekao: “Čuvajte se kvasca farizejskog i sadu-cejskog.” Hebreji su još od Mojsijeva vremena imali običaj ukloniti kvasac iz svojih domova za vrijeme praznika Pashe, jer su bili naučeni smatrati ga znamenjem grijeha. Ipak učenici nisu razumjeli Isusa. Prilikom svog izne-nadnog odlaska iz Magdale, zaboravili su ponijeti kruh, pa su sa sobom imali samo jedan komad. Razumjeli su da se Krist poziva na ovu okolnost upozoravajući ih da ne kupuju kruh od farizeja ili saduceja. Njihov nedo-statak vjere i duhovnog pronicanja često ih je dovodio do sličnih pogrešnih razumijevanja Njegovih riječi. Sad ih je Isus prekorio što su mislili da se On, koji je nahranio tisuće s malo riba i ječmenih kruhova, u ovoj svečanoj opomeni pozvao samo na zemaljsku hranu. Prijetila je opasnost da lukavo rasuđivanje farizeja i saduceja prožme Njegove učenike nevjerstvom kao kvascem, navodeći ih da olako razmišljaju o Kristovim djelima.

Učenici su bili skloni misliti da je njihov Učitelj trebao ispuniti za-htjev za znakom na nebu. Vjerovali su da je On imao potpunu mogućnost to učiniti i da bi takav znak ušutkao Njegove neprijatelje. Nisu razabrali licemjerstvo ovih sitničara.

Pravi znak

408

324

Mjesecima nakon toga, “kad se skupilo golemo mnoštvo naroda, tako da su jedni drugima gazili noge”, Isus je ponovio isto učenje. “Isus poče govoriti najprije svojim učenicima: Čuvajte se farizejskog kvasca, to jest licemjerja!” (Luka 12,1)

Kvasac stavljen u tijesto djeluje neosjetno, mijenjajući čitavu količi-nu u skladu sa svojom prirodom. Ako se tako dopusti licemjerju da živi u srcu, ono prožima karakter i život. Jedan uočljiv primjer farizejskog lice-mjerja Krist je već ukorio optužujući primjenu korbana kojim se prikriva-lo zanemarivanje dužnosti djece takozvanom darežljivošću prema Hramu. Književnici i farizeji neprimjetno su podmetali prijevarna načela. Prikriva-li su stvarnu namjeru svojih doktrina i koristili svaku priliku da ih vješto utisnu u misli svojih slušatelja. Ova lažna načela, kad se jednom prihvate, djeluju kao kvasac u tijestu, prožimajući i mijenjajući karakter. Ovo prije-varno učenje učinilo je da narod tako teško prihvati Kristove riječi.

Isti utjecaji djeluju i danas preko onih koji pokušavaju Božji Zakon objasniti usklađujući ga sa svojim postupcima. Ova vrsta ljudi ne napada Zakon otvoreno, već uvodi spekulativne teorije koje potkopavaju njegova načela. Oni ga objašnjavaju tako da uništavaju njegovu snagu.

Licemjerstvo farizeja bilo je proizvod sebičnosti. Proslavljanje sebe samih bilo je cilj njihova života. To ih je dovelo do toga da izvrću i pogreš-no primjenjuju Pismo i zaslijepilo ih u odnosu na cilj Kristove misije. Čak su se i Kristovi apostoli nalazili u opasnosti da gaje ovo podmuklo zlo. Oni koji su se ubrajali u Isusove sljedbenike, ali nisu napustili sve da bi postali Njegovi učenici, u velikoj mjeri podlegli su utjecaju farizejskog rasuđi-vanja. Oni su se često kolebali između vjere i nevjerstva i nisu prepoznali bogatstva mudrosti skrivene u Kristu. Čak i učenici, premda su naoko na-pustili sve zbog Isusa, u srcu nisu prestali tražiti za sebe velike stvari. Ovaj duh potaknuo je svađu oko toga tko će biti najveći. On se postavio između njih i Krista, čineći ih tako malo suosjećajnima s Njegovim poslanjem sa-mopožrtvovnosti, i tako sporima da razumiju tajnu otkupljenja. Kao što će kvasac, ako se ostavi da dovrši svoj rad, izazvati pokvarenost i raspadanje, tako će i samoživ duh, ako se gaji, izazvati oskvrnuće i uništenje duše.

Koliko je među Kristovim sljedbenicima danas, kao i u stara vreme-na, raširen ovaj podmukli, varljivi grijeh! Kako je često naša služba Kristu i naša zajednica jednog s drugim narušena tajnom željom za uzdizanjem

Čežnja vjekova

409

325

svoga ja! Kako spremno dolazi misao da sami sebi čestitamo, i želja za ljudskim odobravanjem! Samoljublje, želja za lakšim putom od onoga koji je Bog odredio vodi k zamjeni božanskih pravila ljudskim teorijama i pre-dajom. Riječi Kristove opomene izgovorene su Njegovim učenicima: “Ču-vajte se kvasca farizejskoga.”

Kristova je vjera čista iskrenost. Revnost za Božju slavu je pobuda usađena Svetim Duhom i samo uspješno djelovanje Duha može usaditi ovu pobudu. Jedino Božja sila može otkloniti samoživost i licemjerstvo. Ova je promjena znak Njegova djelovanja. Kad vjera koju prihvaćamo razori sebičnost i prijetvornost, kad nas vodi da tražimo Božju slavu a ne svoju, možemo biti sigurni da je to pravi put. “Oče, proslavi ime svoje!” (Ivan 12,28) bilo je osnovno pravilo Kristova života i, ako Ga slijedimo, ono će biti osnovno pravilo i našeg života. On nam zapovijeda da živimo “kako je on živio”, i “ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznaje-mo”. (1. Ivanova 2,6.3)

Pravi znak

326

U sjenci križa


Kristov se rad na Zemlji brzo primicao kraju. Pred Njim su se u ži-vom prikazu otkrivali prizori ka kojima su vodili Njegovi koraci. Čak i pri-je no što je na sebe uzeo ljudsku prirodu, vidio je cijelu duljinu staze kojom je morao proći da bi spasio ono što je izgubljeno. Svaku bol koja je kidala Njegovo srce, svaku tešku uvredu koja se sručila na Njegovu glavu, sva-ku oskudicu koju je morao podnijeti, jasno je vidio prije no što je odložio svoju krunu i kraljevsku odjeću i sišao s prijestolja da bi svoje Božanstvo zaodjenuo ljudskom prirodom. Pred Njegovim se očima pružala cijela sta-za od jasala do Golgote. Poznavao je patnju koja će doći na Njega. Sve je to On znao, a ipak je rekao: “Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8.9)

Pred očima je stalno držao ishod svojega poslanja. Njegov zemaljski život, prepun napornog rada i samopožrtvovnosti, bio je ispunjen radošću u nadi da sav trud neće biti uzaludan. Dajući svoj život za život ljudi, On će vratiti svijet odanosti Bogu. Premda je prvo morao primiti krštenje krvlju, premda su grijesi svijeta teško pritiskivali Njegovu nevinu dušu, premda je na Njemu ležala sjenka neizrecive boli, On je, ipak, zbog radosti koja Mu je izložena, izabrao križ i sramotu.

Prizori koji su se nalazili pred Njim bili su još skriveni od izabranih suradnika u Njegovoj službi, ali vrijeme kada će morati promatrati Njego-

410

45

327

ve samrtne muke bilo je blizu. Morat će gledati Njega, koga su voljeli i u koga su imali povjerenja, kako će biti predan neprijateljima i prikovan na golgotskom križu. Uskoro će ih morati ostaviti da se bez utjehe Njegove nazočnosti suoče sa svijetom. Znao je da će ih proganjati žestoka mržnja i nevjerstvo i želio ih je pripremiti za te kušnje.

Isus i Njegovi učenici stigli su sada u jedan od gradića oko Cezareje Filipove. Bili su izvan granica Galileje, u području u kojem je prevladava-lo idolopoklonstvo. Ovdje su učenici bili odvojeni od judaističkog utjecaja i dovedeni u bliži dodir s poganskim bogoštovljem. Oko njih su bili zastu-pljeni oblici praznovjerja koji su postojali u svim dijelovima svijeta. Isus je želio da upoznavanje s ovim probudi njihovu odgovornost prema nezna-bošcima. Za svog boravka u ovom kraju nastojao je manje poučavati narod a potpunije se posvetiti svojim učenicima.

Namjeravao im je govoriti o patnjama koje Ga očekuju. Međutim, prvo je otišao nasamo i molio se da njihova srca budu spremna primiti Njegove riječi. Kad im se pridružio, nije odmah izrekao ono što im je želio reći. Prije no što će ovo učiniti pružio im je priliku da pokažu svoju vjeru u Njega kako bi se osnažili za kušnju koja će doći. Upitao je: “Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?”

Učenici su sa žalošću morali priznati da Izrael nije u Njemu prepo-znao Mesiju. Neki su Ga, istina, proglasili Davidovim sinom kad su vidjeli Njegova čuda. Mnoštvo što je bilo nahranjeno kod Betsaide željelo Ga je proglasiti kraljem Izraelovim. Mnogi su Ga bili spremni prihvatiti kao pro-roka; ali nisu vjerovali da je Mesija.

Isus je sada postavio drugo pitanje, koje se odnosilo samo na učeni-ke: “A za koga me vi držite?” Petar je odgovorio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!”

Petar je od početka vjerovao da je Isus Mesija. Mnogi drugi, koji su bili osvjedočeni propovijedanjem Ivana Krstitelja i prihvatili Krista, poče-li su sumnjati u Ivanovo poslanje kad je bačen u tamnicu i ubijen; oni su sada sumnjali da je Isus Mesija kojega su tako dugo očekivali. Mnogi od učenika koji su oduševljeno očekivali da Isus zauzme svoje mjesto na Da-vidovom prijestolju napustili su Ga kad su prozreli da nema takvu namjeru. Međutim, Petar i njegovi sudrugovi nisu se pokolebali u svojoj odanosti Njemu. Nepostojanost onih koji su Ga jučer slavili a danas osuđivali nije

U sjenci križa

411

412

328

uništila vjeru pravih Spasiteljevih sljedbenika. Petar je izjavio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” On nije očekivao da kraljevske počasti okrune njegovog Gospodina, već Ga je prihvatio u Njegovu poniženju.

Petar je iskazao vjeru dvanaestorice. Pa ipak, učenici su još uvijek bili daleko od razumijevanja Kristove misije. Protivljenje svećenika i poglava-ra i njihovo netočno predočavanje nisu ih mogli odvojiti od Krista, ali su ih još uvijek vrlo zbunjivali. Oni nisu jasno vidjeli svoj put. Utjecaj njihovog ranog odgoja, učenje rabina i moć predaje još uvijek su zaklanjali pogled na istinu. S vremena na vrijeme obasjavale su ih dragocjene zrake svjetlo-sti od Isusa, no ipak, često su bili kao ljudi koji posrću u tami. Međutim, ovog dana, prije no što su se suočili s velikom kušnjom svoje vjere, Sveti Duh je u sili počinuo na njima. Za neko su se vrijeme njihove oči odvojile od onoga što je “vidljivo” da bi gledale “na nevidljivo”. (2. Korinćanima 4,18) Pod ljudskim obličjem prepoznali su slavu Božjeg Sina.

Isus je odgovorio Petru: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!”

Istina koju je Petar priznao jest temelj vjere kršćanina. To je ono što sâm Krist objavljuje da je vječni život. Međutim, posjedovanje ove spo-znaje nije bio razlog za samouzvišenje. Ovo nije otkriveno Petru ni njego-vom mudrošću ni njegovom dobrotom. Ljudski rod sam od sebe nikada ne može dostići poznavanje božanskog. “Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?” (Job 11,8) Jedino duh posinaštva može nam otkriti duboka Božja djela — “ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo”. “A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.” (1. Korinćanima 2,9.10) “Prisan je Jahve s onima koji ga se boje”, a Petrovo prepoznavanje Kristo-ve slave dokaz je da je bio “učenik Božji”. (Psalam 25,14; Ivan 6,45) Do-ista, “Blago tebi Šimune Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski”.

Isus je nastavio: “A ja tebi kažem: ti si Petar — Stijena, i na toj sti-jeni sagradit ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati.” Riječ Petar znači kamen — kamen koji se kotrlja. Petar nije bio stijena na kojoj je ute-meljena Crkva. Vrata paklena nadvladala su ga kad se s kletvom odrekao svoga Gospodina. Crkva je sazidana na Onome koga ne mogu nadvladati paklena vrata.

Čežnja vjekova

413

329

Vjekovima prije Spasiteljeva dolaska Mojsije je pokazao na Stijenu Izraelova spasenja. Psalmist je pjevao o “utvrdi”. Izaija je napisao: “Stog ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.” (Ponovljeni zakon 32,4; Psalam 62,7; Izaija 28,16) Sam Petar nadahnuto pišući, primjenjuje ovo proročanstvo na Isusa. On kaže: “... ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog ka-menja sagradi duhovna kuća.” (1. Petrova 2,3-5)

“Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1. Korinćanima 3,11) “Na toj stije-ni”, rekao je Isus, “sagradit ću Crkvu svoju.” U prisutnosti svih nebeskih duhovnih bića, u prisutnosti nevidljive paklene vojske, Krist je osnovao svoju Crkvu na živoj Stijeni. Ta Stijena je On sâm — Njegovo tijelo za nas slomljeno i ranjeno. Crkvu koja je sazidana na ovom temelju vrata paklena neće nadvladati.

Kako je slaba izgledala Crkva kad je Krist izgovorio ove riječi! Po-stojala je samo šačica vjernika, protiv kojih će biti usmjerena sva sila zlih duhova i zlih ljudi, ali se ipak Kristovi sljedbenici nisu trebali bojati. Sazi-dani na Stijeni njihove snage, oni ne mogu biti srušeni.

Šest tisuća godina vjera je zidana na Kristu. Šest tisuća godina vihori i bure sotonskog bijesa udaraju o Stijenu našeg spasenja; ali ona nepomič-no stoji.

Petar je izrazio istinu koja je sâm temelj vjere Crkve, i Isus ga je poča-stio kao predstavnika cijeloga tijela sastavljenog od vjernika. On je rekao: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razrije-šeno i na nebesima.”

“Ključeve kraljevstva nebeskog” Kristove su riječi. Sve riječi Sveto-ga pisma Njegove su i ovim su obuhvaćene. Ove riječi imaju silu da otvore i zatvore Nebo. One objavljuju uvjete uz koje se ljudi primaju ili odbacuju. Tako je djelo onih koji propovijedaju Božju Riječ miris životni za život ili miris smrtni za smrt. Njihovo se poslanje mjeri vječnim učincima.

Spasitelj nije povjerio djelo evanđelja samo osobno Petru. Kasnije, ponavljajući riječi koje su izgovorene Petru, primjenjuje ih neposredno na

U sjenci križa

414

330

Crkvu. U biti to isto bilo je izgovoreno i dvanaestorici kao predstavnicima vjerničkog tijela. Da je Isus dao neki poseban autoritet jednom od učeni-ka nad ostalima, ne bismo tako često nalazili kako se prepiru oko toga tko je najveći. Oni bi se podčinili želji svog Učitelja i poštovali onoga koga je On izabrao.

Umjesto da je imenovao jednoga koji će biti njihov vođa, Krist je rekao učenicima: “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi”; “Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (Matej 23,8.10)

“... Krist glava svakome čovjeku.” Bog koji je sve položio pod Spasi-teljeve noge, “a njega dade za glavu nad svima Crkvi, koja je njegovo tijelo — punina Onoga koji ispunjava sve u svima”. (1. Korinćanima 11,3: Efe-žanima 1,22.23) Crkva je sazidana na Kristu kao svom temelju i ona sluša Krista kao svoju Glavu. Ona ne smije ovisiti o čovjeku, ili da njom čovjek vlada. Mnogi tvrde da im položaj povjerenja u Crkvi daje vlast da naređuju što drugi trebaju vjerovati i činiti. Bog ne odobrava takvo pravo. Spasitelj izjavljuje: “Ta vi ste braća.” Svi su izloženi kušnji i podložni pogreškama. Ni na jedno se smrtno biće ne možemo osloniti da nas vodi. Stijena vjere je živa prisutnost Krista u Crkvi. Na nju se može osloniti i najslabiji, a oni koji sebe smatraju najjačima pokazat će se najslabijima ako Krista ne učine svojom silom. “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom.” Gospodin je stijena i “djelo mu je savršeno”. “Blago svima koji se njemu utječu!” (Jeremija 17,5; Ponovljeni zakon 32,4: Psalam 2,12)

Nakon Petrova priznanja Isus je naložio učenicima da nikome ne kažu da je On Krist. Ovaj nalog On im je dao zbog odlučna otpora knji-ževnika i farizeja. A i više od toga, narod — pa čak i apostoli — imali su tako pogrešnu predodžbu o Mesiji da pravi pojam o Njegovom karakteru ili djelu ne bi stekli ni kad bi Ga javno proglasili njime. Međutim, iz dana u dan On im se otkrivao kao Spasitelj, želeći tako pružiti pravi pojam o sebi kao Mesiji.

Učenici su još uvijek očekivali da Krist zavlada kao zemaljski vladar. Premda je tako dugo krio svoje namjere, vjerovali su da On neće uvijek ostati u siromaštvu i povučenosti; da je blizu vrijeme kad će zasnovati svo-je kraljevstvo. Da mržnja svećenika i rabina neće nikada biti pobijeđena, da će Krist biti odbačen od svog naroda, da će biti osuđen kao varalica i razapet kao zločinac — takvu misao apostoli nikada nisu gajili. Međutim,

Čežnja vjekova

415

331

približavao se čas sila tame, pa je Isus morao svojim učenicima otkriti su-kob koji je pred njima. Bio je žalostan jer je unaprijed vidio kušnju. Do ovog trenutka uzdržao se da im objavi bilo što o svom stradanju i smrti. U svom razgovoru s Nikodemom rekao je: “Kao što je Mojsije podigao zmi-ju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Međutim, učenici to nisu čuli, a i da su čuli, ne bi razumjeli. Međutim, sad su bili s Isusom, slušajući Njegove riječi, promatrajući Njegova djela, dok se, bez obzira na skromnost Njego-vih okolnosti i protivljenja svećenika i naroda, mogu pridružiti Petrovom svjedočanstvu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Sada je došlo vrijeme da se skine koprena koja je skrivala budućnost. “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.”

Učenici su slušali nijemi od tuge i čuđenja. Krist je prihvatio Petrovu izjavu kojom Ga je priznao kao Božjeg Sina; pa su im sada Njegove riječi kojima je navijestio svoje patnje i smrt bile neshvatljive. Petar nije mogao šutjeti. Zgrabio je svoga Učitelja, kao da Ga je želio udaljiti od zle kobi koja se ispriječila, i uzviknuo: “Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!”

Petar je volio svoga Gospodina, ali Isus ga nije pohvalio što je poka-zao želju da Ga zaštiti od patnje. Takve Petrove riječi nisu mogle biti po-moć i okrjepa Isusu u velikoj kušnji koja Ga je očekivala. One nisu bile u skladu s Božjim ciljem milosti izgubljenom svijetu, ni s poukom o samo-požrtvovnosti koju je Krist došao pružiti svojim osobnim primjerom. Petar nije želio vidjeti križ u Kristovom radu. Dojam koji su izazvale Petrove riječi bio je u potpunoj suprotnosti s onim koji je Krist želio ostaviti na um svojih sljedbenika, pa je Spasitelj bio pokrenut da izgovori jedan od najoz-biljnijih prijekora koji je ikada prešao preko Njegovih usana: “Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske.”

Sotona je pokušavao obeshrabriti Isusa i odvratiti Ga od Njegove mi-sije, a Petar je u svojoj slijepoj ljubavi dao glas kušnji. Knez zla bio je za-četnik ove misli. Njegovo je poticanje bilo iza ovog prenagljenog uzvika. Sotona je u pustinji ponudio Kristu vladavinu svijetom uz uvjet da se odre-kne staze poniženja i žrtve. Sad je iznio istu kušnju Kristovom učeniku.

U sjenci križa

416

332

Želio je da Petrov pogled zadrži na zemaljskoj slavi kako ne bi mogao vi-djeti križ ka kojemu je Krist želio usmjeriti njegove oči. Preko Petra Soto-na je opet sručio kušnju na Isusa. Međutim, On se na to nije osvrtao; On je mislio na svog učenika. Sotona se postavio između Petra i njegovog Uči-telja da učenikovo srce ne bi bilo dirnuto prizorom Kristova poniženja za njega. Kristove riječi nisu izgovorene Petru, već onome koji ga je pokušao odvojiti od njegovog Otkupitelja. “Sotono, idi mi s očiju! Nemoj se više postavljati između mene i mog zabludjelog sluge. Dopusti mi da budem s Petrom licem k licu, da bih mu mogao otkriti tajnu svoje ljubavi.”

Za Petra je to bila gorka pouka, koju je on sporo učio, da Kristova sta-za na Zemlji vodi kroz duboke duševne patnje i poniženja. Učenik je ustu-knuo od sudjelovanja u patnji sa svojim Gospodinom. Međutim, u ognju peći za prečišćavanja morao je upoznati njezin blagoslov. Mnogo kasnije, kad je njegova živahna pojava već bila povijena pod teretom godina i tru-da, pisao je: “Prestanite se čuditi, ljubljeni — kao da vam se što neobično događa — požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!” (1. Petrova 4,12.13)

Isus je sad objasnio svojim učenicima da je Njegov život samoodrica-nja primjer kakav treba biti njihov život. Pozivajući oko sebe s učenicima i narod koji se našao u blizini, On je rekao: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” Križ je bio povezan sa silom Rima. On je bio sredstvo najsvirepijeg i najuvredljivi-jeg oblika smrti. Od najgorih zločinaca zahtijevalo se da nose križ do mjesta izvršenja smrtne kazne, i često, kad su ga postavljali na njihova pleća, oni su se očajničkom snagom opirali sve dok nisu bili svladani, a oruđe za muče-nje privezano za njih. Međutim, Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio da uzmu križ i da ga nose idući za Njim. Njegove riječi, premda nejasno shva-ćene, ukazivale su učenicima na njihovo prihvaćanje najtežeg poniženja do same smrti radi Krista. Spasiteljeve riječi nisu mogle opisati potpunije samo-predanje. Međutim, On je sve to prihvatio zbog njih. Isus nije smatrao Nebo mjestom koje bi poželio, a da mi budemo izgubljeni. On je napustio nebeske dvorove za život poruge, uvreda i ponižavajuće smrti. On, koji je imao ne-procjenjivo blago Neba, postao je siromašnim, da se Njegovim siromaštvom mi obogatimo. Mi trebamo ići stazom kojom je On išao.

Čežnja vjekova

417

333

Ljubav prema dušama za koje je Krist umro predstavlja raspinjanje svoga ja. Svako Božje dijete treba odsad sebe smatrati karikom u lancu spuštenom da se spasi svijet, ujedinjenim s Kristom u Njegovom planu mi-losti, i ići s Njim da traži i spasi izgubljene. Kršćanin treba stalno držati na umu svoje posvećenje Bogu i obvezu da karakterom otkrije Krista svijetu. Samopožrtvovnost, sućut, ljubav iskazana u Kristovom životu trebaju se ponovno pokazati u životu onih koji rade za Boga.

“Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” Sebičnost je smrt. Nijedan organ u tijelu ne bi mo-gao živjeti ako bi ograničio svoj rad samo za sebe. Srce, zanemarujući da šalje životvornu krv ruci ili glavi, brzo bi izgubilo svoju snagu. Kao naša životvorna krv, tako se i Kristova ljubav širi u svaki dio Njegovog duhov-nog tijela. Mi smo udovi jedan drugome i duša koja ne daje umrijet će. “Što koristi čovjeku”, rekao je Isus, “ako dobije sav svijet a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?”

Iza siromaštva i poniženja u kojemu se nalazio, On je ukazao učenici-ma na svoj dolazak u slavi, ne u sjaju nekog zemaljskog prijestolja, već u slavi Boga i nebeske vojske. “Te će tada”, rekao je, “platiti svakomu prema djelima njegovim.” Za njihovo je ohrabrenje izrekao ovo obećanje: “Zaista vam kažem, ima nekih koji neće umrijeti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojom kraljevskom vlasti.” Ali, učenici nisu razumjeli Njegove riječi. Slava im je izgledala daleko. Njihove su oči bile prikovane za ono što su bliže vidjeli, za zemaljski život neimaštine, poniženja i patnje. Mo-raju li napustiti žarko očekivanje Mesijina kraljevstva? Zar svojega Gos-podina neće vidjeti kako se podiže na Davidovo prijestolje? Zar je moguće da je Krist trebao živjeti životom poniznog lutalice bez doma, biti prezren, odbačen i pogubljen? Žalost je tištala njihova srca, jer su voljeli svojega Gospodina. Sumnja je, također, mučila njihove duše, jer nisu mogli razu-mjeti da će Božji Sin biti podvrgnut tako okrutnom poniženju. Pitali su se zašto treba dobrovoljno poći u Jeruzalem i doživjeti takvo postupanje ka-kvo im je rekao da će tamo podnijeti. Kako se može pokoriti takvoj sudbini i ostaviti ih u većoj tami od one u kojoj su tražili put prije no što im se On sam otkrio?

U području Cezareje Filipove Krist je bio izvan Herodova i Kaifina domašaja, razmišljali su učenici. Nije se morao bojati hebrejske mržnje ili

U sjenci križa

418

334

rimske sile. Zašto da ne radi ovdje daleko od farizeja? Zašto se treba pre-dati na smrt? Ako treba umrijeti, kako će onda osnovati svoje kraljevstvo, tako čvrsto da ga ni vrata pakla neće moći nadvladati? Za učenike je to do-ista bila tajna.

Oni su sad upravo putovali obalama Galilejskog mora, prema gradu u kojem će se ugasiti sve njihove nade. Nisu se usuđivali išta progovori-ti s Kristom, već su tihim i žalosnim glasom razgovarali o tome kakva će biti budućnost. Unatoč svojim pitanjima, prionuli su za misao da će neka nepredviđena okolnost možda otkloniti nesreću koja je, čini se, očekivala njihovog Gospodina. Tako su šest dugih, tužnih dana žalili i dvojili, nadali se i strahovali.

Čežnja vjekova

335

Isusovo preobraženje


Približavala se večer kad je Isus pozvao k sebi svoja tri učenika — Petra, Jakova i Ivana — i poveo ih preko polja, daleko uz krševitu stazu do jedne osamljene planinske padine. Spasitelj i Njegovi učenici proveli su dan u putovanju i poučavanju, pa ih je uspon na planinu još više zamo-rio. Krist je skinuo terete s duše i tijela mnogobrojnim nevoljnicima i On je podario treptaj života njihovim oslabljenim tijelima. Međutim, bio je odjeven ljudskom prirodom, te se zajedno sa svojim učenicima umorio od uspinjanja.

Svjetlost zalazećeg sunca još je počivala na ovom planinskom vrhu i svojom slavom, koja je polako iščezavala, pozlaćivala stazu kojom su išli. Međutim, naskoro je svjetlost napustila brdo i dolinu i sunce iščezlo na za-padnom obzorju, pa su se osamljeni putnici našli obgrljeni noćnom tamom. Tama u njihovoj okolici kao da je bila odjek njihovih duša punih tuge, oko kojih su se počeli gomilati i zgušnjavati oblaci.

Učenici se nisu usuđivali zapitati Krista kamo ide i s kakvom namje-rom. U planini je često provodio cijele noći na molitvi. On, čija je ruka obli-kovala planine i doline, poznavao je prirodu i uživao u njezinoj tišini. Uče-nici su išli za Kristom; ipak su se pitali zašto ih njihov Učitelj vodi ovom napornom strminom kad su umorni i kad je i Njemu potreban odmor.

Napokon im je Krist rekao da ne trebaju ići dalje. Otišavši nekoliko koraka od njih, Čovjek boli izlijevao je svoja moljenja s velikom vikom

419

420

46

336

i suzama. Molio se za snagu da izdrži kušnju za dobro ljudskog roda. On sam iznova mora se uhvatiti za Svemogućega, jer je jedino na taj način mogao razmišljati o budućnosti. Izlijevao je sve želje svog srca za svoje učenike da u likovanju sila mraka njihova vjera ne klone. Gusta rosa pre-krila je Njegovu pognutu pojavu, ali On se nije obazirao na to. Noćne su se sjenke zgušnjavale oko Njega, ali On nije gledao na njihovu tamu. Tako su sati sporo prolazili. U početku su učenici s iskrenom odanošću sjedinjavali svoje molitve s Njegovima, ali nakon nekog vremena zaspali su svladani umorom, iako su se trudili sačuvati svoje zanimanje za ovaj prizor. Isus im je govorio o svojim patnjama. On ih je poveo sa sobom da bi se mogli sjediniti s Njim u molitvi. Sad se čak molio za njih. Spasitelj je primijetio utučenost svojih učenika, želio im je olakšati bol uvjeravanjem da njihova vjera nije bila uzalud. Čak ni svi među dvanaestoricom nisu mogli primiti otkrivenje koje im je želio dati. Samo trojica koji trebaju biti svjedoci Nje-gove velike boli u Getsemaniju bili su izabrani da budu s Njim na brdu. Breme što ga je iznio u svojoj molitvi bilo je da im se otkrije slava koju je imao s Ocem prije postanka svijeta, da se Njegovo kraljevstvo otkrije ljud-skim očima i da Njegovi učenici budu osnaženi dok to promatraju. Usrdno se molio da budu svjedoci otkrivenja Njegova Božanstva, što će ih tješiti u trenutku Njegovih najvećih patnji spoznajom da je On doista Božji Sin, a Njegova ponižavajuća smrt dio plana otkupljenja.

Njegova je molitva uslišana. Dok je u poniznosti klečao na kameni-tom tlu, nebo se iznenada rastvorilo, zlatna vrata Božjega Grada široko otvorila, a svete zrake obasjale brdo i prekrile Spasiteljevu priliku. Božan-ska priroda iz Njegove unutrašnjosti bljesnula je kroz ljudsku prirodu i sre-la se sa slavom koja je dolazila odozgo. Krist, koji je dosad ležao ničice, ustao je i uspravio se u svom božanskom veličanstvu. Bol duše je iščeznu-la. Njegovo je lice sjalo “kao sunce”, dok su Njegove haljine bile “bijele kao svjetlo”.

Rasanjeni učenici promatrali su izlijevanje slave koja je obasjala brdo. Sa strahom i čuđenjem gledali su sjajni lik svojega Učitelja. Kad su mogli podnijeti ovu čudesnu svjetlost, vidjeli su da Isus nije sam. Kraj Njega su bila dva nebeska bića, u bliskom razgovoru s Njim. To su bili Mojsije, koji je razgovarao s Bogom na Sinaju, i Ilija, koji je dobio uzvišenu prednost, danu još samo jednom Adamovom sinu, da nikada ne dođe pod vlast smrti.

Čežnja vjekova

421

337

Na vrhu Pisge, prije petnaest stoljeća, Mojsije je stajao i promatrao Obećanu zemlju. Ali zbog grijeha kod Meribe, nije mogao ući u nju. Nje-mu nije pripadala radost da uvede sinove Izraelove u nasljedstvo njihovih predaka. Njegova usrdna molba: “Dopusti mi da odem onamo i pogledam onu blaženu zemlju preko Jordana, onaj krasni gorski kraj i Libanon!” (Po-novljeni zakon 3,25), bila je odbijena. Sad je morao napustiti nadu koja mu je četrdeset godina rasvjetljavala tamu pustinjskih lutanja. Grob u pu-stinji bio je krajnji domet svih onih godina velikog napora i briga koje su pritiskivale dušu. Međutim, Onaj koji “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” (Efežanima 3,20) odgovorio je ovako na molitvu svojega sluge. Mojsije je prešao u carstvo smrti, ali nije trebao ostati u grobu. Sam Krist pozvao ga je natrag u život. Kušač Sotona sma-trao je da polaže pravo na Mojsijevo tijelo zbog njegova grijeha, ali ga je Spasitelj Krist pozvao da iziđe iz groba (Juda 9).

Mojsije na Gori preobraženja bio je svjedok Kristove pobjede nad grijehom i smrću. On je predstavljao one koji će ustati iz groba prilikom uskrsnuća pravednih. Ilija, koji je bio uzet na Nebo ne vidjevši smrti, pred-stavlja one koji će živjeti na Zemlji prilikom Kristovog drugog dolaska i koji će “se preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube” kad se “ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću”. (1. Korinćanima 15,51-53) Isus je bio obučen u nebesku svjetlost, kao što će biti kad se po drugi put pojavi “bez odno-sa prema grijehu... da im dadne potpuno spasenje”, jer će On doći “u slavi svoga Oca sa svetim anđelima”. (Hebrejima 9,28; Marko 8,38) Spasitelje-vo se obećanje učenicima sada ispunilo. Na brdu je u malom predstavlje-no buduće kraljevstvo slave — Krist kralj, Mojsije predstavnik uskrsnulih svetih, a Ilija preobraženih.

Učenici još nisu shvatili prizor; ali radovali su se što je strpljivi Uči-telj, Krotki i Ponizni, koji je prolazio zemljom kao bespomoćni stranac, poštovan od izabranika Neba. Vjerovali su da je Ilija došao objaviti Mesi-jinu vladavinu i da će se uskoro na Zemlji uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Sjećanje na strah i razočaranje zauvijek će odbaciti. Čeznuli su za životom ovdje gdje se otkrila Božja slava. Petar je uzviknuo: “Gospodine, dobro je da ostanemo ovdje. Napravit ću ovdje, ako ti je po volji, tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Učenici su bili uvjereni da su Mojsije i Ili-


422

338

ja bili poslani da zaštite njihovog Učitelja i uspostave Njegovu kraljevsku vlast.

Međutim, prije krune mora doći križ. Predmet njihovog razgovora s Isusom nije bio Kristovo proglašavanje za kralja, već smrt koja će se zbiti u Jeruzalemu. Noseći slabosti ljudske prirode, opterećen boli i grijehom, Isus je sam koračao među ljudima. Dok Ga je pritiskivala tama predstojeće kuš-nje, On je bio osamljen u duhu, u svijetu koji Ga nije poznavao. Čak i Njego-vi voljeni učenici, obuzeti svojim osobnim sumnjama, žalostima i slavoljubi-vim nadama, nisu shvatili tajnu Njegova poslanja. Prebivao je usred ljubavi i prijateljstva na Nebu, ali je bio osamljen u svijetu koji je sam stvorio. Sad je Nebo poslalo svoje vjesnike Isusu; ne anđele, već ljude koji su izdržali patnje i žalosti, i koji su mogli suosjećati sa Spasiteljem u kušnji Njegovog zemalj-skog života. Mojsije i Ilija bili su suradnici s Kristom. Oni su sudjelovali u Njegovoj čežnji da spasi ljude. Mojsije se usrdno molio za Izrael: “Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si na-pisao.” (Izlazak 32,32) Ilija je poznavao osamljenost duha, jer je za tri i pol godine nosio teret mržnje i kletve naroda. Stajao je za Boga sam na Karmel-skoj gori. Sam je utekao u pustinju razočaran i očajan. Ovi ljudi, izabrani i počašćeni mimo svakog anđela oko prijestolja, došli su razgovarati s Isusom o Njegovom stradanju i utješiti Ga uvjeravanjem u sućut Neba. Nada svijeta, spasenje svakog ljudskog bića, bilo je predmet njihova razgovora.

Svladani snom, učenici su malo čuli od onoga što se događalo između Krista i nebeskih vjesnika. Propustivši da bdiju i da se mole, nisu primili ono što im je Bog želio dati — spoznaju o Kristovim stradanjima i slavi koja će doći nakon njih. Izgubili su blagoslov koji su mogli dobiti da su su-djelovali u Njegovom samopožrtvovanju. Spora srca za vjerovanje ovi su učenici malo cijenili blago kojim ih je Nebo željelo obogatiti.

Ipak, primili su veliku svjetlost. Bili su uvjereni da cijelo Nebo zna za grijeh koji su Hebreji učinili odbacivši Krista. Dobili su jasniji uvid u djelo Otkupitelja. Vidjeli su svojim očima i slušali svojim ušima ono što je nadilazilo ljudsko razumijevanje. Oni su “bili očevici njegova (božanskog) veličanstva” (2. Petrova 1,16) i shvatili da je Isus doista Mesija za koga su patrijarsi i proroci svjedočili i koga kao takvog svemir i Nebo priznaju.

Dok su oni još netremice promatrali prizor na brdu, “prekrije ih svije-tao oblak, i začu se glas iz oblaka: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam

Čežnja vjekova

425

339

odabrao! Njega slušajte!” Dok su promatrali oblak slave, sjajniji od onoga koji je išao ispred Izraelovih plemena u pustinji, dok su slušali Božji glas koji je govorio uzvišenom veličanstvenošću koja je potresla brda, učenici su popadali po zemlji. Ostali su ničice, sakrivenih lica, sve dok im se Isus nije približio i dodirnuo ih, rastjeravši njihov strah svojim dobro poznatim glasom: “Ustanite i nemojte se bojati!” Usudivši se podignuti svoje oči, vidjeli su da je nebeska slava prošla, a Mojsije i Ilija iščezli. Stajali su na brdu sami s Isusom.


340

Služba


Isus i Njegovi učenici cijelu su noć proveli na brdu, a kad se sunce rodilo, sišli su u dolinu. Duboko zamišljeni i šutljivi, učenici su bili ispu-njeni strahopoštovanjem. Čak ni Petar nije imao što reći. Rado bi ostali na tom svetom mjestu taknutom nebeskom svjetlošću na kojemu je Božji Sin otkrio svoju slavu, ali su trebali izvršiti zadaću za narod koji je na sve stra-ne već tražio Isusa.

U podnožju brda okupilo se veliko mnoštvo predvođeno ostalim uče-nicima, koji su znali kamo je Isus otišao. Dolazeći, Spasitelj je zapovjedio trojici koji su Ga pratili da ništa ne govore o onome čemu su bili svjedoci: “Nikom ne govorite o ovom viđenju dok Sin Čovječji ne uskrsne od mr-tvih!” O otkrivenju koje su dobili učenici su trebali razmišljati u svojim srcima, ne objavljujući ga javno. Prenoseći ga mnoštvu izazvali bi samo podsmijeh ili praznu znatiželju. Čak i devetorica apostola neće razumjeti prizor sve do Kristova uskrsnuća iz mrtvih. Kako su sporo shvaćala čak i ova trojica omiljenih učenika, vidi se iz činjenice što su se, bez obzira na ono o čemu je Krist govorio da Ga očekuje, međusobno pitali što bi trebalo značiti uskrsnuće iz mrtvih. Ipak, nisu tražili nikakvo objašnjenje od Isusa. Njegove riječi o budućnosti ispunjavale su ih žalošću; nisu tražili nikakvu daljnju objavu o onome što su smatrali da se možda nikada neće dogoditi.

Kad su ljudi u ravnici ugledali Isusa, potrčali su Mu u susret, pozdrav-ljajući Ga s poštovanjem i radošću. Ipak, Njegovo je pronicavo oko zami-

426

427

47

341

jetilo da su vrlo zbunjeni. Učenici su izgledali smeteni. Upravo se dogodilo nešto što im je nanijelo poniženje i gorko razočaranje.

Dok su čekali u podnožju brda, jedan im je otac doveo svog sina da ga oslobode nijemog duha koji ga je mučio. Kad je Isus poslao dvanaestoricu da propovijedaju po Galileji, apostoli su dobili vlast nad nečistim duhovi-ma da ih izgone. Dok su išli jaki u vjeri, zli su se duhovi pokoravali njiho-voj riječi. Sada su u Kristovo ime naredili duhu koji je mučio svoju žrtvu da je napusti; ali zli im se duh samo podsmjehivao, razmećući se iznova svojom moći. Nespremni da objasne svoj neuspjeh, učenici su osjetili da nanose sramotu sebi i svom Učitelju. U mnoštvu je bilo književnika koji su dobro iskoristili ovu priliku da ih ponize. Gurajući se oko učenika, oba-sipali su ih pitanjima, želeći dokazati kako su oni i njihov Učitelj varalice. Rabini su pobjedonosno objavili da je ovdje zao duh koga ni učenici a ni sam Krist ne mogu savladati. Narod je bio sklon pristati uz književnike, i mnoštvom je ovladao osjećaj prijezira i poruge.

Međutim, optužbe su iznenada prestale. Videći da se Isus i tri učeni-ka približavaju, narod je brzo promijenio raspoloženje i okrenuo se da ih sretne. Noć zajednice s nebeskom slavom ostavila je traga na Spasitelju i Njegovoj pratnji. Na njihovoj je pojavi počivala svjetlost koja je strahopo-štovanjem ispunjavala one koji su ih gledali. Književnici su u strahu uzma-knuli, dok je narod dobrodošlicom pozdravio Isusa.

Kao da je bio očevidac svega što se dogodilo, Spasitelj je došao do mjesta sukoba i upravljajući svoj pogled na književnike, upitao je: “O čemu se prepirete s njima?”

Glasovi koji su prije toga bili tako samopouzdani i izazovni, sad su utihnuli. Cijelim je mnoštvom zavladao muk. Sad je ojađeni otac prokrčio put kroz mnoštvo i bacivši se pred Isusove noge, izlio svoju nevolju i ra-zočaranje.

“Učitelju,” rekao je, “dovedoh k tebi sina koga je opsjeo nijemi duh. Gdje ga god uhvati, omlaćuje njime... Rekoh tvojim učenicima da ga istje-raju, ali nisu mogli.”

Isus je pogledao oko sebe na zanijemjelo mnoštvo, svadljive knji-ževnike, zbunjene učenike. Čitao je nevjerstvo u svakom srcu i glasom je punim žalosti uzviknuo: “O nevjerni naraštaju... dokle ću još morati ostati kod vas? Dokle li vas podnositi?” Tada je naložio nesretnom ocu: “Dove-dite ga k meni!”

Služba

428

342

Doveli su dječaka i kad se Spasiteljev pogled spustio na njega, zao ga je duh bacio na zemlju u grčevima agonije. Ležao je valjajući se i bacajući pjenu, parajući zrak svojim neljudskim kricima.

Ponovno su se Knez života i knez sila tame sreli na bojnom polju — Krist u ispunjavanju svojega poslanja — “oslobođenje zarobljenicima... da oslobodim potlačene” (Luka 4,18), a Sotona u želji da svoju žrtvu zadrži pod svojom vlašću. Anđeli svjetlosti i čete zlih anđela, nevidljivi za ljudske oči, došli su blizu promatrati sukob. Isus je za trenutak dopustio zlom duhu da pokaže svoju silu, da bi oni koji su to gledali mogli razumjeti oslobođe-nje koje će se ostvariti.

Mnoštvo je promatralo zaustavljenog daha, a otac u borbi između nade i straha. Isus je zapitao: “Koliko ima vremena da mu se ovo događa?” Otac je opisao duge godine patnji, i tada je povikao kao da više ne može izdržati: “Ako što možeš, pomozi nam — smiluj nam se!” “Ako što mo-žeš...!” Čak i sada otac je sumnjao u Kristovu moć.

Isus je odgovorio: “Ako možeš... Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Kristu nije nedostajala sila; ozdravljenje sina ovisilo je o očevoj vjeri. Sa suzama koje su nahrupile, razumijevajući vlastitu slabost, otac se prepustio Kristovoj milosti, uzviknuvši: “Vjerujem! — pomozi moju nevjeru!”

Isus se okrenuo dječaku koji je patio i rekao: “Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i više se ne vraćaj u nj.” Začuo se krik i nasta-la je samrtna borba. Zli duh, izlazeći, kao da je odnosio i život svoje žrtve. Dječak je ostao ležeći nepomično i očito bez života. Mnoštvo je šaputalo: “Umro je.” Međutim, Isus ga je uzeo za ruku, podigao ga, i predao u savr-šenom zdravlju uma i tijela njegovom ocu. Otac i sin slavili su ime svojega Izbavitelja. Mnogi “ostanu zaprepašteni pred veličanstvenošću Božjom”, dok su se književnici, pobijeđeni i pognute glave zlovoljno udaljili.

“... Ako što možeš, pomozi nam — smiluj nam se.” Koliko je mnogo grijehom opterećenih duša izgovaralo ovu molitvu. Svima odgovor Spasi-telja punog sažaljenja glasi: “Ako možeš... Sve je moguće onomu koji vje-ruje!” Vjera nas povezuje s Nebom i daje nam snagu da se uspješno borimo sa silama tame.

U Kristu Bog nam je dao sredstvo za pobjeđivanje svake grješne oso-bine i odupiranje svakoj kušnji, bez obzira na njezinu jačinu. Međutim, mnogi osjećaju da im nedostaje vjera i stoga ostaju odvojeni od Krista.

Čežnja vjekova

429

343

Neka se ove duše u svojoj bespomoćnoj nedostojnosti oslone na milost svog suosjećajnog Spasitelja. Ne gledaj na sebe, već na Krista! On, koji je liječio bolesne i izgonio zle duhove dok je hodao među ljudima, i danas je isti moćni Otkupitelj. Vjera dolazi iz Božje Riječi. Tada se uhvati za Nje-govo obećanje: “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Baci se pred njegove noge s uzvikom: “Vjerujem! — pomozi moju nevjeru.” Ne možeš nikada propasti dokle god to činiš — nikada.

U kratkom vremenskom razmaku omiljeni su učenici promatrali vr-hunac slave i poniženja. Vidjeli su ljudsku prirodu preobraženu u Božje obličje i, s druge strane, uniženu do sličnosti Sotoni. S brda na kome je razgovarao s nebeskim vjesnicima, i gdje Ga je glas iz sjajne slave pro-glasio Božjim Sinom, vidjeli su Isusa kako silazi da se sretne s najpotre-snijim i najneprihvatljivijim prizorom, s umobolnim dječakom, iskrivljena lica, koji je škrgutao zubima u grčevima boli koju nijedna ljudska sila nije mogla otkloniti. Ovaj moćni Otkupitelj, koji je samo prije nekoliko sati stajao ovjenčan slavom pred svojim zadivljenim učenicima, spustio se da podigne Sotoninu žrtvu sa zemlje po kojoj se valjala te je obnovljena uma i zdravog tijela vrati ocu i njezinom domu.

To je bila zorna pouka o otkupljenju — Božanstvo iz Očeve slave spušta se da spasi izgubljene. To je predstavljalo i misiju učenika. Život Kristovih slugu ne treba prolaziti samo na vrhu brda s Isusom u trenucima duhovnog prosvjetljenja. Njihov djelokrug je dolje u ravnici. Duše koje je Sotona učinio robovima očekuju riječ vjere i molitve da ih oslobodi.

Devet učenika sad je duboko razmišljalo o gorkoj činjenici svog neu-spjeha, pa kad je Isus opet ostao nasamo s njima, postavili su Mu pitanje: “Zašto ga mi ne mogosmo istjerati?” Isus im je odgovorio: “Zbog vaše nevjere... Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušično zrno te reknete ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo’, prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće. Ova se vrsta može istjerati samo molitvom.” Njihovo ne-vjerstvo, koje ih je odvojilo od dublje sućuti s Kristom, i nemar kojim su promatrali povjereno im sveto djelo, prouzročili su njihov neuspjeh u su-kobu sa silama tame.

Kristove riječi koje su upućivale na Njegovu smrt donijele su im ža-lost i sumnju. Izbor trojice učenika da prate Isusa na brdo izazvao je ljubo-moru devetorice. Umjesto da jačaju svoju vjeru molitvom i razmišljanjem

Služba

430

431

344

o Kristovim riječima, bavili su se svojim obeshrabrenjima i osobnim uvre-dama. U takvom su mračnom stanju otpočeli sukob sa Sotonom.

Da bi uspjeli u takvom sukobu, morali su pristupiti radu u drukčijem duhu. Njihova se vjera morala osnažiti usrdnom molitvom, postom i po-niznošću srca. Morali su biti oslobođeni sebičnosti i ispunjeni Duhom i Božjom silom. Ozbiljna ustrajna moljenja Bogu u vjeri — vjeri koja vodi do potpune ovisnosti o Bogu i posvećenja Njegovom djelu bez ustezanja — mogu jedino pomoći ljudima da dobiju potporu Svetoga Duha u borbi s poglavarima i vlastima, s upraviteljima tame ovoga svijeta, s duhovima pakosti ispod neba.

“Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušično zrno”, re-kao je Isus, “te reknete ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo’, prijeći će.” Premda je gorušično sjeme tako malo, ono sadrži isto tajanstveno načelo života koje pokreće rast i najvećeg drveta. Kad se zrno gorušično baci u zemlju, mala klica koristi svaki sastojak koji je Bog predvidio za njezinu prehranu i brzo uspostavlja stalan rast. Ako imate takvu vjeru, držat ćete se Božje Riječi i svih korisnih sredstava što ih je On odredio. Tako će jačati vaša vjera i privesti vam u pomoć silu s Neba. Prepreke što ih je Sotona postavio na vašoj stazi, premda izgledaju nepremostive kao vječni bregovi, nestat će pred zahtjevom vjere. “Ništa vam neće biti nemoguće.”

Čežnja vjekova

345

Tko je najveći?

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 17,22-27; 18,1-20;Marku 9,30-50; Luki 9,46-48.

Vrativši se u Kafarnaum, Isus nije otišao na dobro poznata mjesta na kojima je učio narod, već je sa svojim učenicima tiho potražio kuću koja je trebala biti Njegov privremeni dom. Za svog preostalog boravka u Galileji Njegova je namjera bila poučavati učenike, a ne mnoštvo.

Na putu kroz Galileju Krist je opet pokušao pripremiti misli svojih učenika za prizore koji su Ga očekivali. Rekao im je kako treba ići u Jeru-zalem, biti ubijen i uskrsnuti. Dodao je neobičnu i svečanu izjavu da će biti predan u ruke svojih neprijatelja. Čak ni sada učenici nisu shvatili Njegove riječi. Premda je sjenka velike boli pala na njih, duh suparništva našao je mjesta u njihovim srcima. Raspravljali su međusobno koga bi trebalo dr-žati najvećim u kraljevstvu. Namjeravali su sakriti ovu prepirku od Isusa i stoga se nisu kao obično primicali k Njemu, već su zaostajali, tako da je On bio ispred njih kad su ušli u Kafarnaum. Isus je čitao njihove misli. On je čeznuo da ih posavjetuje i pouči. Međutim, čekao je miran trenutak kad će njihova srca biti otvorena za Njegove riječi.

Uskoro, kad su stigli u grad, skupljač crkvenih prihoda prišao je Pe-tru s pitanjem:“Zar vaš učitelj ne plaća hramskoga poreza?” Ovaj porez nije bila građanska obveza, već vjerski pridonos što ga je godišnje svaki Hebrejin morao platiti za potpomaganje Hrama. Neplaćanje ovog poreza smatralo se nevjernošću Hramu i — po mišljenju rabina — najtežim grije-

432

433

48

346

hom. Spasiteljev stav prema rabinskim zakonima i Njegovi jasni ukori bra-niteljima predaja, pružali su izgovor za optužbu da On želi srušiti službu u Hramu. Sad su Njegovi neprijatelji vidjeli priliku da unište Njegov ugled. U skupljaču poreza našli su prikladnog saveznika.

U skupljačevu pitanju Petar je vidio nagovještaj koji je napadao Kri-stovu odanost Hramu. Revan za čast svojega Učitelja, žurno je odgovorio, ne savjetujući se s Njim, da će Isus platiti porez.

Međutim, Petar je samo djelomično razumio namjeru ovog čovjeka koji mu je postavio pitanje. Postojali su neki slojevi za koje se smatralo da su oslobođeni plaćanja poreza. U Mojsijevo vrijeme leviti, kad su bili izdvojeni za službu u Svetištu, nisu dobili nikakvo nasljedstvo među na-rodom. Gospodin je rekao: “Stoga Levi nema udjela ni baštine sa svojom braćom: Jahve je njegova baština.” (Ponovljeni zakon 10,9) U Kristovo su se vrijeme svećenici i leviti još uvijek smatrali posebno posvećenima Hra-mu i od njih se nije zahtijevalo da daju godišnji prinos za njegovo održava-nje. Proroci su također bili oslobođeni ovog plaćanja. Zahtijevajući porez od Isusa, rabini su odbacili Njegovu tvrdnju da je prorok ili učitelj, postu-pajući prema Njemu kao prema bilo kojoj običnoj osobi. Njegovo odbija-nje plaćanja poreza značilo bi nepoštovanje Hrama, dok bi se, s druge stra-ne, plaćanje uzelo kao opravdanje za to što su Ga odbacili kao proroka.

Samo malo prije toga Petar je priznao Isusa kao Božjeg Sina, ali sad je propustio priliku da otkrije karakter svojega Učitelja. Svojim odgovo-rom skupljaču da će Isus platiti porez on je, zapravo, potvrdio pogrešnu predodžbu o Njemu, koju su svećenici i poglavari pokušali razglasiti.

Kad je Petar ušao u kuću, Spasitelj se nije pozvao na ono što se dogo-dilo, već je upitao: “Što ti se čini, Šimune, od koga zemaljski kraljevi po-biraju carine ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?” Petar je odgovorio: “Od tuđih!” Onda je Isus rekao: “Dakle su sinovi oslobođeni.” Dok se na-rod neke zemlje oporezuje za izdržavanje svojega kralja, djeca vladareva su toga oslobođena. Tako je i Izrael, po vlastitoj izjavi Božji narod, bio po-zvan da održava Njegovu službu, ali Isus, Božji Sin, nije imao takvu obve-zu. Ako su leviti bili oslobođeni zbog svoje povezanosti s Hramom, koliko je to više trebao biti On kojemu je Hram bio dom Njegova Oca!

Da je Isus platio porez bez protivljenja, On bi zapravo podržao oprav-danost zahtjeva i tako se odrekao svoje božanske prirode. Ali dok je sma-

Čežnja vjekova

434

347

trao za dobro ispuniti zahtjev, porekao je tvrdnju na kojoj je on bio zasno-van. U načinu kako je osigurao plaćanje poreza pružio je dokaz o svom božanskom karakteru. Jasno je pokazao da je On jedno s Bogom i zbog toga nije podložan porezu kao običan podanik kraljevstva.

“Hajde na more,” naložio je Petru, “baci udicu i prvu ribu koju uhva-tiš uzmi te joj otvori usta pa ćeš naći stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se!”

Premda je svoju božansku prirodu zaodjenuo u ljudsku, ovim je čudom otkrio svoju slavu. Bilo je očito da je to Onaj koji je preko Davida objavio: “Ta moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima. Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja.” (Psalam 50,10-12)

Premda je razjasnio da ne podliježe nikakvoj obvezi plaćanja poreza, Isus nije stupio ni u kakvu raspravu s Hebrejima o ovom predmetu, jer bi oni pogrešno protumačili Njegove riječi i okrenuli ih protiv Njega. Da ih ne bi sablaznio odbijanjem davanja poreza, On je učinio ono što se s pra-vom od Njega nije moglo zahtijevati. Ova pouka imat će veliku vrijednost za Njegove učenike. Uskoro su se trebale dogoditi značajne promjene u njihovom odnosu prema službi u Hramu i Krist ih je poučio da se nepo-trebno ne suprotstavljaju uspostavljenom poretku. Koliko je god moguće, trebaju izbjeći pružanje povoda za pogrešno tumačenje svoje vjere. Kršća-ni ne smiju žrtvovati nijedno načelo istine, no kad god je to moguće oni trebaju izbjeći rasprave.

Dok su Krist i učenici bili sami u kući, a Petar otišao na more, Isus je pozvao druge k sebi i upitao: “O čemu ste putem raspravljali?” Isusova nazočnost i Njegovo pitanje cijeli su predmet postavili pod sasvim drukčije svjetlo od onoga u kome im se pojavljivao dok su se usput prepirali. Nisu progovorili zbog sramote i samoosuđivanja. Isus im je rekao da će umrije-ti za njih, pa se njihovo sebično vlastoljublje našlo u bolnoj suprotnosti s Njegovom nesebičnom ljubavlju.

Kad im je rekao da će biti ubijen i da će ponovno ustati, Isus ih je po-kušao uvesti u razgovor o velikoj kušnji njihove vjere. Da su bili spremni prihvatiti ono što im je On želio objaviti, bili bi pošteđeni gorkih patnji i očajanja. Njegove riječi donijele bi utjehu u trenutku žalosti i razočara-nja. Međutim, premda je tako otvoreno govorio o onome što Ga očekuje,

Tko je najveći?

435

348

Njegovo spominjanje činjenice da uskoro treba ići u Jeruzalem ponovno je rasplamsalo njihovu nadu da će kraljevstvo uskoro biti uspostavljeno. Ovo je potaklo pitanja o tome tko će zauzeti najviša mjesta. Nakon Petrova povratka s mora učenici su mu prenijeli Spasiteljevo pitanje i na kraju se jedan ohrabrio upitati Isusa: “Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?”

Spasitelj je okupio svoje učenike oko sebe i rekao im: “Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!” U ovim riječima bilo je oz-biljnosti i utjecajnosti koje učenici uopće nisu mogli razumjeti. Ono što je Krist raspoznavao, oni nisu mogli vidjeti. Nisu razumjeli narav Kristovog kraljevstva i ovo nepoznavanje bilo je očit uzrok njihove prepirke. Među-tim, stvarni je uzrok ležao mnogo dublje. Objašnjavajući narav svojega kra-ljevstva, Krist je mogao privremeno ugušiti njihovu raspravu, ali to ne bi dotaklo uzrok koji se nalazio mnogo dublje. Čak i kad su dobili najcjeloviti-ju spoznaju, svako je pitanje prvenstva moglo obnoviti nevolju. Na taj način na Crkvu bi se navuklo zlo nakon Kristova odlaska. Rasprava oko najvišeg mjesta predstavljala je djelovanje istog duha koji se javio u početku velike borbe u gornjim svjetovima i koja je dovela Krista s Neba da umre. Pred njim se podiglo viđenje o Luciferu, sinu zore, koji je slavom nadmašivao sve anđele oko prijestolja i koji je bio povezan s Božjim Sinom najčvršćim vezama. Lucifer je rekao: “... Bit ću jednak Višnjemu” (Izaija 14,12.14), pa je želja za samouzdizanjem unijela svađu u nebeske prostore i protjerala mnoštvo Božjih anđela. Da je Lucifer stvarno želio biti sličan Svevišnjem, nikada ne bi napustio svoje određeno mjesto na Nebu; jer se duh Sveviš-njega jasno pokazuje u nesebičnoj službi. Lucifer je želio Božju moć, ali ne Njegov karakter. Želio je za sebe najviše mjesto, i svako stvorenje pokreta-no njegovim duhom učinit će to isto. Na taj način neizbježno nastaju otu-đenost, svađe i nesloga. Vlast postaje nagrada najjačih. Sotonino carstvo je carstvo prinude; svaki pojedinac smatra drugoga preprekom na svom putu napretka ili pak stepenicama po kojima će se popeti na više mjesto.

Dok je Lucifer smatrao da je ono što treba dostići — jednakost s Bo-gom; Krist, Uzvišeni, “ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu”. (Filipljanima 2,7.8) Sad se križ nalazio upravo pred Njim, a Njegovi su učenici bili toliko ispunjeni samoživošću — pravim načelom Sotoninog carstva — da nisu mogli suosjećati sa svojim Gospodinom niti Ga čak razumjeti dok je govorio o svom poniženju za njih.

Čežnja vjekova

436

349

Vrlo nježno, ali sa svečanim naglaskom, Isus je pokušao ispraviti zlo. On je pokazao koje načelo vlada u nebeskom kraljevstvu i u čemu se sa-stoji prava veličina ocijenjena mjerilima nebeskih dvorova. Oni koje su pokretali ponos i ljubav prema isticanju, mislili su o sebi i nagradi koju će dobiti, a ne o tome kako će vratiti Bogu darove koje su primili. Oni neće imati nikakvog mjesta u nebeskom kraljevstvu, jer su se uvrstili u Sotoni-ne redove.

Prije časti ide poniznost. Da popuni visoko mjesto pred ljudima, Nebo bira djelatnika koji, kao Ivan Krstitelj, pred Bogom zauzima nisko mjesto. Učenik koji najviše sliči djetetu najuspješniji je u radu za Boga. Nebeska bića mogu surađivati s onim koji ne želi uzvisiti sebe, već spasiti ljude. Onaj koji najdublje osjeća svoju potrebu za božanskom pomoći, molit će se za nju, pa će mu Sveti Duh darovati dio Isusove svjetlosti, što će ojačati i uzdići dušu. Nakon susreta s Kristom poći će raditi za one koji umiru u svojim grijesima. On je pomazan za svoju službu i imat će uspjeha tamo gdje bi mnogi učeni i umni pretrpjeli neuspjeh.

Ali, kad se ljudi uzvise, smatrajući da su nezamjenjivi za uspjeh Bož-jeg velikog plana, Gospodin će učiniti da ostanu postrani. Tako će se jasno pokazati da Gospodin ne ovisi o njima. Rad neće stati zato što su uklonjeni iz njega, nego će ići naprijed s većom silom.

Isusovim učenicima nije bilo dovoljno da samo budu poučeni o nara-vi Njegova kraljevstva. Bila im je potrebna promjena srca koja bi ih dovela u sklad s Njegovim načelima. Pozvavši dijete k sebi, Isus ga je doveo među njih, uzeo nježno u svoje naručje i rekao: “... Ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Jednostavnost, za-boravljanje na sebe i dječja ljubav ispunjena povjerenjem — osobine su koje Nebo cijeni. To su osobine prave veličine.

Isus je ponovno objasnio učenicima da se Njegovo kraljevstvo ne od-likuje zemaljskim dostojanstvom i razmetljivošću. Kod Isusovih nogu za-boravljaju se sva ova posebna obilježja. Bogati i siromašni, učeni i neobra-zovani susreću se ne pomišljajući na društveni sloj, ili svjetovno prvenstvo. Svi se susreću kao duše otkupljene Kristovom krvlju, podjednako ovisni o Onome koji ih je otkupio Bogu.

Iskrena, skrušena duša dragocjena je u Božjim očima. On stavlja svoj pečat na ljude ne prema društvenom sloju, ne prema njihovu bogatstvu, ne

Tko je najveći?

437

350

prema njihovoj umnoj veličini, već prema njihovom jedinstvu s Kristom. Gospodin slave zadovoljan je onima koji su krotka i ponizna srca. “Daješ mi”, rekao je David, “štit svoj koji spasava... tvoja me brižljivost” — kao bitni sastojak ljudskog karaktera — “uzvisi.” (Psalam 18,36)

“Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo,” rekao je Isus, “mene prima. A tko mene primi, ne prima toliko mene, nego više onoga koji je mene poslao.” “Ovako govori Jahve: Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Izaija 66,1.2)

Spasiteljeve su riječi probudile u učenicima osjećaj nepovjerenja pre-ma sebi. Odgovor nije ni na kog posebno aludirao, ali Ivan je bio potaknut da upita je li u jednom slučaju njegov postupak bio pravilan. U djetinjem duhu izložio je taj predmet Isusu. “Učitelju,” rekao je on, “vidjesmo jed-noga koji izgoni zle duhove u tvoje ime, i htjedosmo mu zabraniti jer te ne slijedi s nama.”

Sprečavajući ovog čovjeka Jakov i Ivan smatrali su da brane čast svog Gospodina, ali su počeli uviđati da su bili ljubomorni radi sebe samih. Pri-znali su svoju pogrešku i prihvatili Kristov ukor: “Nemojte mu braniti! — Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti.” Nije se smjelo odbaciti nikoga tko je na bilo koji način poka-zao prijateljstvo prema Kristu. Bilo je mnogo onih koji su duboko pokre-nuti Kristovim karakterom i djelima otvarali u vjeri svoja srca Njemu, pa su učenici, koji nisu mogli čitati pobude, morali biti pažljivi da ne obeshra-bre ove duše. Kad Isus ne bude više u tijelu među njima, i djelo bude pre-pušteno njihovim rukama, ne smiju se odati sebičnom i isključivom duhu, već otkriti istu dalekosežnu sućut koju su vidjeli kod svoga Učitelja.

Činjenica da se tko u svemu ne usklađuje s našim osobnim zamislima i shvaćanjima nije opravdanje za to što mu zabranjujemo raditi za Boga. Krist je veliki Učitelj; mi ne trebamo suditi ni zapovijedati, već svi u poniznosti sjediti kraj Isusovih nogu i učiti se od Njega. Svaka duša koju je Bog učinio revnom predstavlja kanal preko kojeg će Krist otkriti svoju ljubav koja pra-šta. Kako bismo trebali biti pažljivi da ne obeshrabrimo nekog od nositelja Božje svjetlosti i tako presiječemo zrake kojima bi On obasjao svijet!

Grubost ili hladnoća što ih neki od učenika pokazuju prema osobi koju Krist privlači — takav čin kao onaj Ivanov, kad je zabranio čovjeku

Čežnja vjekova

438

351

da čini čuda u Kristovo ime — može skrenuti stope na neprijateljsku sta-zu i prouzročiti gubitak jedne duše. Za takvoga koji to čini Isus je rekao: “Bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga bace u more.” Zatim je dodao: “Ako te na grijeh navodi ruka tvo-ja, odsijeci je! Bolje ti je kljastu ući u život nego s dvjema rukama otići u pakao — u neugasivi oganj. Ako te na grijeh navodi noga tvoja, odsijeci je! Bolje ti je hromu ući u život nego da budeš s dvjema nogama bačen u pakao.” (Marko 9,43-45)

Čemu ovaj ozbiljan govor, od koga nijedan drugi ne može biti stro-ži? Zato što je “Sin Čovječji došao... da traži i spasi što je izgubljeno”. Zar će onda Njegovi učenici pokazivati manje obzira prema dušama svojih bližnjih od obzira što ga je pokazivalo Veličanstvo Neba? Za svaku dušu plaćena je beskrajna cijena i stoga je strašan grijeh odvratiti jednu dušu od Krista tako da su za nju uzaludni Spasiteljeva ljubav, poniženje i samrtne muke.

“Jao svijetu zbog sablazni! Istina, sablazni moraju doći.” (Matej 18,7) Svijet, potaknut od Sotone, sigurno će se suprotstavljati Kristovim sljed-benicima i pokušavati uništiti njihovu vjeru, ali teško onome koji je uzeo Kristovo ime a nađe se da obavlja ovaj posao. Našeg Spasitelja ponižavaju oni koji tvrde da Mu služe, ali koji pogrešno predstavljaju Njegov karakter, a time su mnogi prevareni i povedeni na pogrešne staze.

Svaku naviku ili običaj koji bi vodio u grijeh nanijevši sramotu Kri-stu, bez obzira na žrtve, bolje je odbaciti. Ono što obeščašćuje Boga ne može koristiti duši. Nebeski blagoslov ne može pratiti nijednog čovjeka koji krši vječna načela pravde. Samo jedan grijeh kojemu se ugađa dovo-ljan je da unizi karakter i zavede druge. Kad bismo odsjekli nogu ili ruku, ili kad bismo čak i oko izvadili da bismo spasili tijelo od smrti, koliko bi-smo trebali biti odlučniji odbaciti grijeh koji donosi smrt duši!

U određenoj se službi svakoj žrtvi dodavala sol. Ovo, kao i žrtvovanje tamjana, označavalo je da jedino Kristova pravda može tu službu učiniti prihvatljivom Bogu. Pozivajući se na ovaj postupak, Isus je rekao: “Svat-ko će, naime, biti vatrom zasoljen.” “Imajte u sebi sol i tako ćete imati mir među sobom.” Svi koji žele prinijeti sebe “kao žrtvu živu, svetu i ugod-nu Bogu” (Rimljanima 12,1) moraju primiti spasonosnu sol, pravdu našeg Spasitelja. Tada oni postaju “sol zemlji”, i kao što sol čuva od raspadanja,

Tko je najveći?

439

352

tako oni sprečavaju zlo među ljudima. (Matej 5,13) Međutim, ako je sol izgubila svoj okus, ako pobožnost postoji samo po imenu bez Kristove lju-bavi, tada tu nema nikakve sile za dobro. Taj život ne može izvršiti nika-kav spasonosni utjecaj na svijet. Vaša snaga i djelotvornost u izgrađivanju mojega kraljevstva, kaže Isus, ovisi o vašem primanju mojega Duha. Mo-rate postati dionici u mojoj milosti, da biste postali miris života na život. Tada neće biti nikakvog suparništva, nikakve sebičnosti, nikakve želje za najvišim položajem. Imat ćete takvu ljubav koja ne traži svoje, već dobro drugih.

Neka grješnik koji se kaje upravi svoje oči na “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) i gledanjem doživi promjenu. Njegovo će se strahovanje pretvoriti u radost, njegove sumnje u nadu. Izniknut će zahvalnost. Kameno je srce razbijeno! Bujica ljubavi izlijeva se u srce. Krist je u njemu izvor vode koja teče u vječni život. Kad gledamo Isu-sa, čovjeka boli, upoznatog s tugom, kako radi na spašavanju izgubljenih, kako Ga ponižavaju, preziru, ismjehuju, gone iz grada u grad, dok nije is-punio svoju misiju; kad Ga gledamo u Getsemaniju, s krupnim kapima kr-vavog znoja i kako na križu umire u samrtnim mukama — kad ovo vidimo, naše ja neće više bučno zahtijevati da bude cijenjeno. Gledajući na Isusa postidjet ćemo se svoje hladnoće, svoje neosjetljivosti, svoje sebičnosti. Bit ćemo spremni biti nešto ili ništa, tako da od srca možemo služiti Uči-telju. Radovat ćemo se ako nosimo križ za Isusom, trpimo kušnju, sramotu ili progonstvo za Onoga koga volimo.

“Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sebi ugađati.” (Ri-mljanima 15,1) Nijedna duša koja vjeruje u Krista, premda joj vjera može biti slaba a koraci nesigurni kao u maloga djeteta, ne smije se prezirati. Svim onim što smo kao prednost dobili nad drugima — bilo to obrazovanje ili uglađenost, plemenitost karaktera, kršćanski odgoj, vjersko iskustvo — dužni smo onima koji imaju manje mogućnosti, i koliko god to leži u našoj moći, trebamo im služiti. Ako smo jaki, moramo poduprijeti ruke slabijih. Anđeli slave koji stalno gledaju lice nebeskog Oca raduju se službi ovim najmanjima. Oni se posebno brinu za duše koje su prestrašene, koje imaju mnoge neugodne crte karaktera. Anđeli su uvijek prisutni tamo gdje su naj-potrebniji, kraj onih koji imaju najžešće borbe sa sobom i čije su okolnosti vrlo obeshrabrujuće. U ovoj će službi surađivati Kristovi pravi sljedbenici.

Čežnja vjekova

440

353

Ako bi tko od ovih malih bio pobijeđen i učinio neko zlo protiv vas, tada je vaša zadaća da ga pokušate vratiti dobru. Nemojte očekivati od njega da prvi učini napor za pomirenje. “Što mislite?”, rekao je Isus, “Zar neće čovjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet u gori te poći tražiti zalutalu? I uspije li mu da je nađe, zaista, kažem vam, više se raduje zbog nje nego zbog devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako neće ni Otac vaš nebeski da se izgubi ni jedan od ovih malenih.”

U duhu blagosti “pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan” (Ga-laćanima 6,1), idi onome koji griješi “te ga ukori nasamo”. Nemoj ga osramotiti, iznoseći njegovu krivnju drugima, niti nanositi sramotu Kri-stu objavljujući grijeh ili pogrešku onoga koji nosi njegovo ime. Često se onome koji griješi mora jasno iznijeti istina; on se mora dovesti dotle da uvidi svoju pogrešku, da bi se mogao popraviti. Međutim, ti ne trebaš su-diti ili osuđivati. Nemoj učiniti nikakav pokušaj da bi opravdao samoga sebe. Neka sav tvoj trud bude za njegovu obnovu. U postupanju s ranama duše potreban je najnježniji dodir, najtananija osjetljivost. Jedino ljubav koja istječe iz Čovjeka s Golgote ovdje može biti od koristi. Sa sažaljivom nježnošću neka brat postupa s bratom, pa ako uspije, on će “spasiti njegovu dušu od smrti” i “postići oproštenje mnogih grijeha”. (Jakov 5,20)

Međutim, čak i ovaj napor može biti nedovoljan. Tada, rekao je Isus: “Dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom.” Moguće je da će njihov združe-ni utjecaj prevladati tamo gdje je utjecaj prvoga ostao neuspješan. Budući da nisu bili sudionici u toj poteškoći, oni će najvjerojatnije djelovati nepri-strano, pa će ta činjenica njihovom savjetu dati veće značenje kod onoga koji griješi.

Ako ih ni tada ne posluša, onda, a nikako prije toga, to pitanje treba iznijeti pred cijeli skup vjernika. Neka se vjernici, kao Kristovi predstav-nici, ujedine u molitvi i usrdnoj molbi s ljubavlju da bi se prijestupnik po-pravio. Sveti Duh će govoriti preko svojih slugu, moleći zabludjelog da se vrati Bogu. Apostol Pavao nadahnut kaže: “Kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2. Korinćanima 5,20) Onaj koji odbaci ovaj zajednički prijedlog prekinuo je vezu koja ga spaja s Kristom, i tako se sam odvojio od zajednice vjernih. Nakon toga, kaže Isus, “smatraj ga poganinom ili carinikom”. Međutim, on se ne smije smatrati

Tko je najveći?

441

354

odvojenim od Božje milosti. Neka ne bude prezren ili zanemaren od svoje ranije braće, već njegovan s nježnošću i suosjećanjem, kao jedna od izgu-bljenih ovaca koju Krist još uvijek želi dovesti u svoj tor.

Kristova uputa o postupku prema zabludjelom ponavlja u znatno određenijem obliku učenje dano Izraelu preko Mojsija: “Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pa-sti u grijeh zbog njega.” (Levitski zakonik 19,17) To znači da onaj, tko za-nemari dužnost koju je Krist odredio, da pokuša vratiti one koji su u zablu-di i grijehu, postaje sudionikom u grijehu. Za zla koja smo mogli zaustaviti isto smo toliko odgovorni kao da smo sami krivi za ta djela.

Međutim, onome koji čini zlo trebamo usmjeriti pozornost na zlo. To ne smijemo načiniti predmetom svojih međusobnih komentara i kritiziranja; čak ni nakon kazivanja crkvi nemamo pravo to ponoviti drugima. Spoznaja o pogreškama kršćana bit će samo uzrok spoticanja za svijet koji ne vjeruje; a razmišljanjem o ovome možemo imati samo štetu, jer se promatranjem i mi mijenjamo. U težnji da ispravimo pogreške nekog brata, Kristov Duh će nas voditi da ga štitimo koliko je god to moguće od kritiziranja čak i njegove bra-će i još mnogo više od prijekora nevjernog svijeta. I sami griješimo i trebaju nam Kristova milost i praštanje; pa upravo onako kako želimo da On postupa s nama, On nam nalaže da i mi postupamo jedan prema drugome.

“Što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.” Vi djelujete kao po-slanici Neba i vaše je djelo za vječnost.

Međutim, sami ne moramo nositi ovu veliku odgovornost. Gdje god se iskrenim srcem sluša Njegova riječ, tu prebiva i Krist. On nije prisutan samo na skupovima u crkvi, već će biti i tamo gdje god se učenici, ma koli-ko ih malo bilo, sastaju u Njegovo ime. Tako On kaže: “Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski.”

Izjavom “Otac moj nebeski” Isus kao da podsjeća svoje učenike da On, dok je svojom ljudskom prirodom povezan s njima, sudjeluje u njiho-vim kušnjama i suosjeća s njima u njihovim patnjama. On je svojom bo-žanskom prirodom povezan s prijestoljem Beskonačnoga. Kakve li sigur-nosti! Nebeska se sveta bića sjedinjuju s ljudima suosjećajući i radeći na spašavanju onih koji su izgubljeni. Sva sila Neba sjedinjuje se s ljudskom sposobnošću da duše privuče Kristu.

Čežnja vjekova

442

355

Na Blagdan sjenica

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 7,1-15.37-39.

Triput godišnje zahtijevalo se od Hebreja da se iz vjerskih razloga okupe u Jeruzalemu. Skriven u stupu od oblaka Izraelov nevidljivi Vođa dao je upute o ovim skupovima. Za ropstva Hebreja oni se nisu mogli po-štovati, ali kad se narod vratio u svoju zemlju, svetkovanje ovih spomen-običaja još jednom je započelo. Prema Božjoj zamisli, ove su obljetnice trebale podsjećati narod na Njega. Ali, s malo iznimaka, svećenici i narod-ne vođe izgubili su iz vida ovaj cilj. Onaj koji je osnovao ove narodne sku-pove i koji je shvaćao njihovo značenje gledao je njihove izopačenosti.

Blagdan sjenica bio je posljednji godišnji skup. Bog je želio da u ovo vrijeme narod razmišlja o Njegovoj dobroti i milosti. Cijela je zemlja bila pod Njegovim vodstvom, primajući Njegov blagoslov. Danju i noću Nje-govo staranje nije prestajalo. Sunce i kiša učinili su da zemlja daje svoj rod. Ljetina je sakupljena u palestinskim dolinama i ravnicama. Masline su bile obrane, a dragocjeno ulje uskladišteno. Palma je donijela svoje obilje. Rumeni grozdovi bili su izmuljani u vinarskim prešama.

Blagdan je trajao sedam dana i za njegovu svetkovinu stanovnici Pa-lestine, zajedno s mnogima iz drugih zemalja, ostavljali su svoje domove i dolazili u Jeruzalem. Narod je dolazio iz bliza i daleka noseći u rukama znakove svoje radosti. Stari i mladi, bogati i siromašni, svi su nosili neki dar kao prilog zahvalnosti Onome koji je okrunio godinu svojom dobrotom i učinio da Mu plodnost niče za stopama.(Psalam 65,12) Sve što je moglo

447

448

49

356

zadovoljiti oko i uveličati svenarodnu radost doneseno je iz gora, pa je grad izgledao kao krasna šuma.

Ovaj blagdan nije bio samo izraz zahvalnosti za žetvu već i sjećanje na Božju zaštitničku brigu o Izraelu u pustinji. Postavljajući uspomenu na život pod šatorima, Izraelci su tijekom ovog blagdana stanovali u kolibama ili sjenicama od zelenog granja. Njih su podizali na ulicama, u predvorju Hrama ili na krovovima kuća. Brežuljci i doline oko Jeruzalema bili su ta-kođer prošarani ovim prebivalištima od lišća, oživjevši od naroda.

Vjernici su proslavljali ovu posebnu prigodu svetim pjesmama i za-hvalnošću. Ovom je blagdanu prethodio Dan očišćenja, kad je nakon is-povijedanja svojih grijeha narod bio proglašen pomirenim s Nebom. Na taj način pripremljen je put za radost ove svetkovine. “Hvalite Jahvu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!” (Psalam 106,1) Ove su se riječi pobjedonosno uzdizale, dok je raznovrsna glazba izmiješana s povicima “Hosana!” pratila zajedničko pjevanje. Hram je bio središte sveopće ra-dosti. Tu se vidio sjaj žrtvenih obreda. Tu je, stojeći s obje strane bijelih mramornih stuba svete građevine, zbor levita predvodio službu pjevanja. Mnoštvo vjernika, mašući palminim i mirtinim grančicama, prihvaćalo je pjevanje, i pripjev bi odjekivao, da bi zatim pjesmu prihvaćali i pronosili glasovi koji su bili blizu i daleko, sve dok okolni brežuljci nisu uzvratili jekom hvalospjeva.

Hram i njegova predvorja bili su noću osvijetljeni umjetnom svjetlo-šću. Glazba, mahanje palminim granama, radosni uzvici “Hosana!”, veli-ko mnoštvo naroda, nad kojim se rasipala svjetlost obješenih svjetiljaka, svećeničke odore i veličanstvenost obreda, spojili su se u prizor koji je ostavljao dubok dojam na promatrače. Međutim, najdojmljiviji obred svet-kovine, onaj koji je izazvao najveću radost, bio je obred koji je obnavljao uspomenu na jedan događaj iz pustinje.

U osvit dana svećenici su dugim i prodornim zvukom zatrubili svo-jim srebrnim trubama, a trube koje su odgovarale i radosni uzvici naroda iz njihovih sjenica odjekivali su brdima i dolinama, pozdravljajući blagdan-ski dan. Zatim je svećenik iz tekuće vode Kidrona zahvaćao krčag vode i podižući ga visoko, uz zvuk truba, penjao se širokim stepenicama Hrama, laganim i odmjerenim korakom prateći takt glazbe i pjevajući: “Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.” (Psalam 122,2)

Čežnja vjekova

449

357

Donosio je krčag do oltara koji je bio smješten usred predvorja za svećenike. Tu su se nalazile dvije srebrne posude, a kraj svake je stajao po jedan svećenik. Krčag vode ispražnjen je u jednu posudu, a krčag vina u drugu; sadržaj obiju posuda otjecao je u jednu cijev koja je bila povezana s Kidronom i tako odvođen do Mrtvog mora. Ovo otjecanje posvećene vode predstavljalo je izvor koji je na Božju zapovijed potekao iz stijene da bi ugasio žeđ djeci Izraelovoj. Tada bi se zaorila radosna pjesma: “Jer je Ja-hve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja.” (Izaija 12,2.3)

Dok su se Josipovi sinovi pripremali za Blagdan sjenica, primijetili su da Krist ne čini nijedan pokret koji bi označavao Njegovu namjeru da na njemu sudjeluje. Promatrali su Ga sa zabrinutošću. Od izlječenja u Betsa-idi, On nije pohađao narodne skupove. Da bi izbjegao beskorisne sukobe s vođama u Jeruzalemu, ograničio je svoj rad na Galileju. Njegovo očito zanemarivanje velikih vjerskih skupova i neprijateljstvo koje su svećenici i rabini pokazivali prema Njemu, zbunjivalo je narod oko Njega, čak i Nje-gove učenike i Njegovu rodbinu. U svojim poukama isticao je blagoslove iz poslušnosti Božjem Zakonu, a sam je izgledao ravnodušan prema služ-bi koju je Bog uspostavio. Njegovo druženje s carinicima i drugima koji su bili na lošem glasu, Njegovo nepoštovanje rabinskih propisa i sloboda kojom je odbacio običajne zahtjeve u vezi sa subotom, sve kao da Ga je postavljalo nasuprot vjerskim službenicima, uzrokujući mnogobrojna pita-nja. Njegova su braća smatrala da griješi što se otuđuje od velikih i učenih ljudi iz naroda. Osjećali su da su ovi ljudi u pravu i da Isus griješi što se stavlja nasuprot njima. Međutim, bili su svjedoci Njegova besprijekorna života, pa premda se nisu ubrajali u Njegove učenike, bili su duboko dir-nuti Njegovim djelima. Njegova omiljenost u Galileji godila je njihovom slavoljublju. Još su se nadali da će dati očit dokaz svoje moći, što bi farize-je navelo da uvide kako On jest ono što je tvrdio da jest. Što ako bi On bio Mesija, kralj Izraelov! Gajili su ovu misao s gordim zadovoljstvom.

Oni su toliko to željeli da su poticali Krista da ide u Jeruzalem. “Oti-đi odavde”, govorili su, “te idi u Judeju, da i tvoji učenici ondje vide tvoja djela što ih činiš, jer nitko tko želi javno biti poznat ne djeluje sakriveno. Ako već činiš takva djela, pokaži se svijetu!” Riječ ako izražavala je sum-nju i nevjerstvo. Oni su Mu pripisivali kukavičluk i slabost. Ako zna da je

Na Blagdan sjenica

450

358

Mesija, čemu onda ta čudna uzdržljivost i nedjelotvornost? Ako stvarno posjeduje takvu silu, zašto onda hrabro ne pođe u Jeruzalem i ne obrani svoje pravo? Zašto da ne izvrši u Jeruzalemu ona veličanstvena djela o kojima se govori da ih je činio u Galileji? Nemoj se skrivati po zabačenim krajevima, govorili su oni, i činiti ta silna djela u korist neukih seljaka i ri-bara. Pojavi se u glavnom gradu, pridobij potporu svećenika i poglavara i ujedini narod u uspostavi novoga kraljevstva.

Ova Isusova braća prosuđivala su iz sebičnih pobuda, koje se tako često nalaze u srcima onih koji su željni isticanja. Ovaj duh vladao je svi-jetom. Bili su uvrijeđeni zato što je Krist proglasio sebe Kruhom života, umjesto da traži zemaljsko prijestolje. Bili su duboko razočarani kad Ga je napustilo toliko puno Njegovih učenika. Okrenuli su se od Njega da bi izbjegli križ priznanja onoga što su otkrivala Njegova djela — da je On Poslani od Boga.

“Tada im reče Isus: Moje vrijeme još nije došlo. Za vas je uvijek zgodno vrijeme. Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla. Vi uziđite na ovaj blagdan. Ja ne uzlazim na ovaj blagdan, jer se još nije ispunilo moje vrijeme. To reče i ostade u Galileji.” Njegova braća su Mu govorila zapovjedničkim glasom, određujući Mu put kojim treba ići. Vratio im je njihov prijekor, svrstavajući ih ne sa svojim učenicima punim samoodricanja, već sa svijetom. “Vas svijet ne može mr-ziti”, rekao je On, “a mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla.” Svijet ne mrzi one koji su mu slični po duhu; on ih voli kao svoje.

Svijet za Krista nije bio mjesto spokojstva i samouzdizanja. Krist nije čekao priliku da prigrli njegovu moć i slavu. Svijet za Njega nije imao ta-kvu nagradu. Bio je mjesto na koje Ga je poslao Otac. On je bio darovan za život svijeta kako bi ostvario veliki plan otkupljenja palog ljudskog roda. Međutim, nije smio biti nepromišljen, niti žuriti u opasnost, niti ubrzavati krizu. Svaki događaj u Njegovu radu imao je svoj određeni trenutak. On je morao strpljivo čekati. Znao je da treba primiti mržnju svijeta, znao je da će Njegov rad okruniti smrt; ali prerano se izložiti ovome ne bi bila volja Njegova Oca.

Iz Jeruzalema se glas o Kristovim čudima raširio posvuda gdje su He-breji bili rasijani, pa premda mnogo mjeseci nije pohađao svetkovine, zani-manje za Njega nije se smanjilo. Mnogi su došli iz raznih dijelova svijeta na

Čežnja vjekova

451

359

Blagdan sjenica u nadi da će Ga vidjeti. Na početku svetkovine mnogi su se raspitivali za Njega. Farizeji i poglavari očekivali su Ga da dođe, u nadi da će Ga moći osuditi. Oni su se zabrinuto raspitivali gdje je On, ali nitko nije znao. U svim je umovima najvažnija misao bila misao o Njemu. Iz bojazni od svećenika i poglavara nitko se nije usuđivao priznati Ga za Mesiju, ali po-svuda su se vodili tihi ozbiljni razgovori o Njemu. Mnogi su Ga branili kao Onoga koga je Bog poslao, dok su Ga drugi proglasili za varalicu puka.

U međuvremenu Isus je tiho stigao u Jeruzalem. Izabrao je jednu osa-mljenu stazu kojom će ići, da bi izbjegao putnike koji su se sa svih strana uputili prema gradu. Da se pridružio bilo kojoj karavani koja je putovala na svetkovinu, pozornost svih za ulaska u grad bila bi usmjerena Njemu i narodno bi iskazivanje raspoloženja prema Njemu pokrenulo vlasti protiv Njega. To je trebalo izbjeći, te je stoga odlučio putovati sâm.

Usred svetkovine, kad je uznemirenost zbog Njega dostigla svoj vr-hunac, On je u nazočnosti mnoštva ušao u predvorje Hrama. Zbog Njegove odsutnosti s blagdana postojale su tvrdnje da se ne usuđuje doći pod vlast svećenika i poglavara. Svi su bili iznenađeni Njegovim dolaskom. Umu-knuo je svaki glas. Svi su se divili dostojanstvu i hrabrosti Njegova držanja usred moćnih neprijatelja, koji su jedva čekali da Mu oduzmu život.

Stojeći tako, u središtu pozornosti silnoga mnoštva, Isus im se obratio kao što to čovjek nikada nije učinio. Njegove riječi otkrivale su poznavanje zakona i Izraelovih ustanova, žrtvene službe i učenja proroka, uvelike pre-mašujući znanje svećenika i rabina. On je prokrčio put kroz prepreke for-malizma i predaja. Prizori budućeg života kao da su se razvili pred Njim. Kao onaj koji vidi Nevidljivog, govorio je o zemaljskom i nebeskom, o ljudskom i božanskom s potpunom sigurnošću. Njegove riječi bile su jasne i uvjerljive, i opet — kao u Kafarnaumu — narod je bio zadivljen Njego-vim učenjem: “... jer mu riječ bijaše puna moći.” (Luka 4,32) Raznolikim opisima upozorio je svoje slušatelje na nesreću koja će stići sve, jer svje-sno odbijaju blagoslove koje im je On došao donijeti. On im je pružio svaki mogući dokaz da je došao od Boga, i učinio svaki napor koji ih je mogao privesti do pokajanja. On ne bi bio odbačen i ubijen u svojemu narodu da ga je mogao spasiti od krivnje za takvo djelo.

Svi su se divili Njegovom poznavanju Zakona i Proroka, a pitanje je išlo od jednog do drugog: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?”

Na Blagdan sjenica

452

453

360

Tko god nije učio u rabinskim školama, smatralo se da nije spreman biti vjerski učitelj, te su i Isusa, kao i Ivana Krstitelja, proglasili neukim jer nije dobio takvo obrazovanje. Oni koji su slušali Krstitelja i Isusa bili su iznenađeni njihovim poznavanjem Pisma, jer nijedan od njih “nije učio”. Istina, svoje poznavanje Pisma nisu stekli od ljudi, ali Bog na Nebu bio je njihov Učitelj i od Njega su primili najuzvišeniju vrstu mudrosti.

Dok je Isus govorio u predvorju Hrama, ljudi su slušali gotovo bez daha. Oni isti ljudi koji su bili Njegovi najžešći protivnici osjećali su se ne-moćnima da Mu učine neko zlo. Za trenutak su zaboravili na sve drugo.

Dan za danom On je učio narod sve do “u posljednji dan, glavni dan blagdana”. Jutro ovog dana zateklo je ljude izmorene od dugog prazno-vanja. Iznenada je Isus podigao svoj glas, koji je zvonko odjekivao kroz predvorje Hrama:

“Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” Stanje naroda učinilo je ovaj poziv vrlo snažnim. Oni su bili zauzeti stalnim pri-zorima raskoši i svetkovine, njihove su oči bile zaslijepljene svjetlošću i bojama, a njihove uši očarane najraskošnijom glazbom, ali u cjelokupnom nizu obreda nije bilo ničega što bi ispunilo potrebe duha, ništa što bi uga-silo žeđ duše za onim što ne propada. Isus ih je pozvao da dođu i piju sa izvora života, koji će u njima biti izvor vode koja teče u vječni život.

Svećenik je tog jutra obavljao obred koji je obnavljao uspomenu na udaranje stijene u pustinji. Ta je stijena bila znamen Njega, koji će svo-jom smrću učiniti da poteku žive rijeke spasenja svima žednima. Kristove riječi bile su voda života. Tamo u nazočnosti okupljenog mnoštva, On je posvetio sebe da bude udaren, da bi voda života mogla poteći svijetu. Uda-ranjem Krista Sotona je namjeravao uništiti Kneza života; ali iz udarene Stijene potekla je živa voda. Dok je Isus tako govorio narodu, njihova su srca ustreptala nekim neobičnim strahopoštovanjem i mnogi su bili spre-mni uzviknuti, zajedno sa ženom Samarijankom: “Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim!” (Ivan 4,15)

Isus je poznavao potrebe duše. Sjaj, bogatstvo i časti ne mogu ispuniti srce. “Ako je tko žedan, neka dođe k meni.” Bogati i siromašni, uzvišeni i poniženi podjednako su dobrodošli. On obećava da će rasteretiti dušu, utje-šiti žalosne i podariti nadu klonulima duhom. Mnogi od onih koji su slušali

Čežnja vjekova

454

361

Isusa bili su žalosni zbog neispunjenih nada, mnogi su tajno trpjeli, mnogi su čeznuli da zadovolje svoje neumorne želje za stvarima ovoga svijeta i hvalom ljudi; ali kad su sve zadobili, utvrdili su da su se trudili samo da bi stigli do provaljena studenca na kojem nisu mogli ugasiti svoju žeđ. Usred blistavih, radosnih prizora stajali su nezadovoljni i žalosni. Tada ih je izne-nadni uzvik “ako je tko žedan” trgnuo iz njihovog žalosnog razmišljanja, i slušajući riječi koje su uslijedile, u njihovim se dušama zapalila nova nada. Sveti Duh iznosio je pred njih ovo znamenje sve dok u Njemu nisu vidjeli ponudu neprocjenjiva dara spasenja.

Kristov poziv žednoj duši još se i danas razliježe, dopirući do nas s još većom silom od one u kojoj se čuo u Hramu posljednjeg dana blagdana. Izvor je otvoren za sve. Umornim i iscrpljenim dušama nudi se osvježava-juća voda vječnog života. Isus još uvijek poziva: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije.” “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Otkrivenje 22,17; Ivan 4,14)

Na Blagdan sjenica

362

Među zamkama

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 7,16-36,40-53; 8,1-11.

Sve vrijeme dok je bio u Jeruzalemu tijekom blagdana, Isusa su pra-tile uhode. Iz dana u dan pokušavali su Ga ušutkati. Svećenici i poglavari motrili su da Ga uhvate u zamku. Namjeravali su Ga spriječiti silom. Me-đutim, to nije bilo sve. Željeli su poniziti ovog galilejskog Učitelja pred narodom.

Prvog dana Njegove nazočnosti na svetkovini, poglavari su došli k Njemu pitajući Ga kojom vlasti uči. Željeli su odvratiti pozornost s Nje-ga na pitanje o Njegovom pravu da uči, a time i na svoju vlastitu važnost i vlast.

“Moja nauka nije od mene,” rekao je Isus, “nego od onoga koji me je poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,16.17) Na pitanje ovih sitničara Krist nije odgovorio sitničarenjem, već otkrivanjem istine koja ima život-no značenje za spasenje duše. Razumijevanje i uvažavanje istine, rekao je On, ovisi manje o umu no o srcu. Istina se mora primiti u dušu, ona zahti-jeva podčinjavanje volje. Kad bi se istina mogla podvrgnuti samo razumu, gordost ne bi činila prepreku na putu za njezino primanje. Međutim, ona se mora prihvatiti djelovanjem milosti na srce, pa njezino primanje ovisi o odbacivanju svakog grijeha koji Božji Duh otkriva. Čovjekove predno-sti za stjecanje znanja o istini, ma kako bile velike, neće mu biti ni od ka-kve koristi sve dok srce ne bude otvoreno za primanje istine i dok svjesno ne bude svladana svaka navika i običaj koji se suprote njezinim načeli-

455

456

50

363

ma. Onima koji se tako pokoravaju Bogu, s poštenom željom da upoznaju Njegovu volju i izvršavaju je, istina se otkriva kao Božja sila za njihovo spasenje. Oni će moći načiniti razliku između onoga koji govori za Boga i onoga koji govori sam od sebe. Farizeji nisu stavili svoju volju na stranu Božje volje. Nisu težili saznati istinu, već naći neki izgovor da je izbjegnu, a Krist je pokazao da je upravo to razlog zbog kojega nisu razumijevali Njegovo učenje.

On je sad otkrio ispit uz pomoć kojega se pravi učitelj može razliko-vati od varalice: “Tko govori sam od sebe, taj traži svoju vlastitu slavu. A tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit; u njemu nema nepra-vednosti.” (Ivan 7,18) Onaj tko traži svoju osobnu slavu govori sam od sebe. Duh sebičnosti odaje svoje podrijetlo. Ali Krist je tražio Božju slavu. On je govorio Božje riječi. To je bio dokaz da je bio ovlašten za učitelja istine.

Isus je rabinima pružio dokaz o svom Božanstvu time što je pokazao da im čita srca. Od izlječenja u Betsaidi stalno su kovali zavjere za Njego-vu smrt. Na taj su način sami kršili Zakon za koji su se izdavali da ga bra-ne. “Nije li vam Mojsije dao Zakon?”, rekao je On. “I nitko od vas ne vrši toga Zakona. Zašto hoćete da me ubijete?”

Kao bljesak munje ove su riječi otkrile rabinima provaliju propasti u koju će se strovaliti. Za trenutak su bili ispunjeni strahom. Uvidjeli su da su u sukobu s beskonačnom Snagom. Ali, nisu željeli primiti opomenu. Da bi sačuvali svoj utjecaj u narodu, morali su prikriti svoje zločinačke namjere. Izbjegavajući Isusovo pitanje, uzviknuli su: “Zli duh opsjeo te... Tko hoće da te ubije?” Vješto su navodili na misao da su Isusova veličanstvena djela bila potaknuta zlim duhom.

Isus nije obraćao pozornost na ovo podmetanje. On je nastavio u že-lji da pokaže kako je Njegovo djelo iscjeljenja u Betsaidi bilo u skladu sa zakonom o suboti i da je ono opravdano tumačenjem koje su sami Hebreji dali tom zakonu. Rekao je: “Vama Mojsije dade obrezanje... i vi u subo-tu obrezujete čovjeka.” Po zakonu svako dijete moralo je biti obrezano osmog dana. Ako ovo određeno vrijeme pada u subotu, obred se morao tada izvršiti. Koliko više mora biti u skladu s duhom Zakona “što sam u subotu ozdravio svega čovjeka”. On ih je upozorio: “Prestanite suditi po vanjštini, već izrecite pravedan sud!”

Među zamkama

457

364

Poglavari su morali zašutjeti i mnogi su u narodu uzviknuli: “Zar nije ovo onaj koga hoće da ubiju? A evo, on posve slobodno govori i ništa mu ne vele! Da nisu članovi Velikog vijeća zbilja upoznali da je on Mesija?”

Mnogi između Kristovih slušatelja koji su bili stanovnici Jeruzalema i kojima nisu bile nepoznate zavjere poglavara protiv Njega, osjećali su se privučeni k Njemu neodoljivom silom. Pratilo ih je snažno osvjedočenje da je On Božji Sin. Međutim, Sotona ih je bio spreman navesti na sum-nju, za to već pripremljenim putem njihovih pogrešnih pojmova o Mesiji i Njegovu dolasku. Bilo je široko rašireno vjerovanje da će se Krist roditi u Betlehemu, ali da će nakon određenog vremena iščeznuti, a prilikom druge pojave nitko neće znati odakle je došao. Nije ih bilo malo koji su smatrali da Mesija neće imati nikakve prirodne veze s ljudskim rodom. Pa kako se narodno razumijevanje o Mesijinoj slavi nije poklapalo s Isusom iz Naza-reta, mnogi su bili spremni prihvatiti misao: “Ali, za ovoga znamo odakle je, a Mesija kada dođe, nitko neće znati odakle je!”

Dok su se kolebali između sumnje i vjere, Isus je razumio njihove mi-sli i odgovorio im: “Mene poznajete i znate odakle sam: nisam došao sam od sebe, nego postoji Istiniti koji me posla, a vi ga ipak ne poznajete.” Oni su tvrdili da posjeduju znanje o Kristovom podrijetlu, ali Ga uopće nisu poznavali. Da su živjeli u suglasju s Božjom voljom, prepoznali bi Njego-va Sina kad im se otkrio.

Slušatelji nisu mogli pogrešno razumjeti Kristove riječi. One su jasno ponavljale onu tvrdnju koju je iskazao pred Velikim vijećem mjesecima prije ovoga, kad je sebe proglasio Sinom Božjim. Kao što su Ga poglavari tada pokušali ubiti, tako su sada tražili da Ga uhvate, ali su bili spriječeni nevidljivom silom koja je postavila međe njihovom bijesu govoreći im — dovde ćeš dolaziti, a dalje nećeš.(Job 38,11)

Između naroda mnogi su Mu povjerovali govoreći: “Kad dođe Mesi-ja, hoće li činiti više čudesa nego ih je ovaj učinio?” Vođe farizeja, koji su puni zebnje pratili tijek događaja, zamijetili su izraze naklonosti mnoštva. Požurili su svećeničkim poglavarima i izložili svoje planove da Ga uhite. Pripremali su se da Ga uhvate kad bude sam; jer se nisu usuđivali to učini-ti u nazočnosti naroda. Isus je opet pokazao da čita njihove namjere: “Još sam malo vremena s vama”, rekao je, “pa odlazim k onomu koji me po-sla. Tražit ćete me, a nećete me naći. Gdje budem ja, vi ne možete doći.”

Čežnja vjekova

458

365

Uskoro će naći utočište izvan domašaja njihova ruganja i mržnje, On će se uznijeti Ocu, da bi opet bio Obožavani od anđela i tamo Njegove ubojice neće moći nikada doći.

Rabini su rugajući se rekli: “Budući da ga nećemo naći, kamo ovaj kani ići? Zar kani poći k (Židovima) razasutim među Grcima i učiti Grke?” Ovi sitničari nisu ni sanjali da je njihovim podrugljivim riječima opisana Kristova misija! Cijeli dan pružao je svoje ruke k narodu koji ne dopušta da mu se kaže i koji odgovara nasuprot, ipak naći će Ga oni koji Ga nisu tražili i pokazat će se onima koji za Njega ne pitaju. (Rimljanima 10,20.21)

Mnogi koji su bili osvjedočeni da je Isus Božji Sin zavedeni su po-grešnim rasuđivanjem svećenika i rabina. Ovi su učitelji vrlo utjecajno po-navljali proročanstva koja se odnose na Mesiju da će “kraljevati Jahve nad Vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu, i Slava će mu sjati pred starješi-nama”, i da će vladati “od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta”. (Izaija 24,23; Psalam 72,8) Zatim su povlačili omalovažavajuće usporedbe između slave koja je ovdje opisana i skromnog Isusova izgleda. Same rije-či proročanstva tako su bile iskrivljene da potkrijepe zabludu. Da je narod u iskrenosti sâm proučavao Riječ, ne bi bio zaveden. Šezdeset prvo Izaiji-no poglavlje svjedoči da je Krist trebao raditi baš taj rad koji je radio. Pede-set treće poglavlje iznosi Njegovo odbacivanje i patnje u svijetu, a pedeset deveto opisuje karakter svećenika i rabina.

Bog ne prisiljava ljude da se odreknu svog nevjerstva. Pred njima se nalazi svjetlost i tama, istina i zabluda. Njihovo je da odluče što će prihva-titi. Ljudski je um obdaren silom da razlikuje između dobra i zla. Bog je odredio da ljudi ne odlučuju prema trenutačnom osjećaju, već na osnovi valjanosti dokaza, na osnovi brižljivo međusobno uspoređenih dijelova Pi-sma. Da su Hebreji odbacili svoje predrasude i da su uspoređivali pisano proročanstvo s činjenicama koje su obilježavale Isusov život, primijetili bi divan sklad između proročanstava i njihovog ispunjenja u životu i službi poniznog Galilejca.

I danas su mnogi prevareni na isti način na koji su bili prevareni i Hebreji. Vjerski učitelji čitaju Bibliju u svjetlosti vlastitog razumijevanja i predaja, narod ne istražuje Pisma za sebe i ne prosuđuje sam za sebe što je istina, već se prepušta njihovim sudovima i povjerava svoje duše svojim vođama. Propovijedanje i učenje Njegove Riječi jest jedno od sredstava

Među zamkama

459

366

što ih je Bog posvetio za pronošenje svjetlosti; ali učenje svakog čovjeka moramo provjeriti uz pomoć Svetoga pisma. Tko god s molitvom proučava Bibliju, s čežnjom da spozna istinu da bi je mogao poslušati, primit će bo-žansko prosvjetljenje. On će razumjeti Pisma. “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će...” (Ivan 7,17)

Posljednjeg dana blagdana, sluge koje su poslali svećenici i poglavari da uhite Isusa, vratile su se bez Njega. Ljutito su ih upitali: “Zašto ga niste doveli?” Svečanim izrazom lica odgovorili su: “Nikada čovjek nije govo-rio kao ovaj čovjek!”

Njegove riječi omekšale su njihova tvrda srca. Dok je govorio u pred-vorju Hrama, oni su boravili u blizini, da bi uhvatili nešto što bi se moglo okrenuti protiv Njega. Međutim, dok su slušali, zaboravili su cilj zbog ko-jega su bili poslani. Stajali su kao zaneseni. Krist je otkrio sebe njihovoj duši. Vidjeli su ono što svećenici i poglavari nisu željeli vidjeti — ljudsku prirodu preplavljenu slavom božanske prirode. Oni su se vratili tako ispu-njeni ovom mišlju, tako ganuti Njegovim riječima da su na pitanje: “Zašto ga niste doveli?” mogli samo odgovoriti: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!”

Svećenici i poglavari ostali su u istom uvjerenju nakon svog prvog dodira s Kristom. Njihova su srca bila duboko pokrenuta i nametala im se misao: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” Međutim, ugušili su osvjedočenje Svetog Duha. Sada su, ljutiti što su čak i oruđa zakona pala pod utjecaj omrznuta Galilejca, povikali: “Zar ste i vi zavedeni? Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u njega? A ova svje-tina koja ne pozna Zakona, ona je prokleta.”

Oni kojima se iznosi vijest istine rijetko pitaju: “Je li to istina?”, već pitaju: “Tko ustaje u njenu obranu?” Mnoštvo je cijeni brojem onih koji je prihvaćaju, pa se još uvijek postavlja pitanje: “Je li tko od učenih ljudi ili vjerskih vođa povjerovao?” Danas ljudi nisu naklonjeniji pravoj pobožno-sti no što su bili u Kristovo doba. Oni toliko teže zemaljskim dobrima da zanemaruju vječna blaga, pa nije nikakav dokaz protiv istine to što je ve-liki broj ljudi nije spreman prihvatiti ili što je ne prihvaćaju veliki ljudi u svijetu pa čak ni vjerske vođe.

Ponovno su svećenici i poglavari nastavili smišljati način kako da uhvate Isusa. Isticalo se da će, ako bude i dalje ostavljen na slobodi, odvu-

Čežnja vjekova

460

367

ći narod od postavljenih vođa i da je jedini siguran pravac ušutkati Ga bez odlaganja. U punom jeku raspravljanja, iznenada su bili zaustavljeni. Ni-kodem je upitao: “Osuđuje li naš Zakon nekoga ako se prije ne sasluša i ne dozna što je učinio?” Tišina je prekrila skup. Nikodemove su riječi doprle do njihove savjesti. Nisu mogli osuditi čovjeka bez saslušanja. Međutim, oholi poglavari nisu ušutjeli samo zbog ovog razloga, netremice gledajući onoga koji se usudio govoriti u korist pravde. Bili su začuđeni i razočarani što je jedan iz njihova broja bio toliko pod dojmom Isusovog karaktera da je prozborio u Njegovu obranu. Povrativši se od iznenađenja, s oštrom su se zajedljivošću obratili Nikodemu: “Zar si i ti iz Galileje? Ispitaj pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje nikakav prorok!”

Ipak je prosvjed obustavio postupak Vijeća. Poglavari nisu mogli pro-vesti svoju namjeru i bez saslušanja osuditi Isusa. Poraženi za neko vrije-me, “tada se vratiše svaki svojoj kući. Isus ode na Maslinsku goru.”

Od uzbuđenja i gradskog meteža, od hirovita mnoštva, od podmuklih rabina, Isus se okrenuo tišini maslinjaka, gdje je mogao biti sam s Bogom. Međutim, u rano jutro vratio se u Hram i kad se narod okupio oko Njega, sjeo je i poučavao ga.

Ubrzo je bio prekinut. Skupina farizeja i književnika približavala Mu se vukući sa sobom jednu prestrašenu ženu koju su grubim, srditim glasom optuživali da je prekršila sedmu zapovijed. Gurnuvši je pred Isusa, rekli su Mu s licemjernim poštovanjem: “Mojsije nam je u Zakonu naredio da ta-kve žene kamenujemo. A ti što veliš?”

Njihovo prijetvorno uvažavanje skrivalo je brižljivo skovanu zavjeru za Njegovo uništenje. Ugrabili su ovu priliku da osiguraju optužbu protiv Njega, smatrajući da će bez obzira na odluku koju bude donio, pronaći po-vod da Ga optuže. Ako oslobodi ženu, mogli bi Ga okriviti da prezire Moj-sijev zakon. Ako izjavi da je zaslužila smrt, mogli bi Ga optužiti Rimljani-ma da prisvaja vlast koja pripada samo njima.

Isus je za trenutak promatrao ovaj prizor — žrtvu koja je postiđena drhtala, dostojanstvene prilike surova lica, lišene čak i ljudskog sažalje-nja. Njegov duh besprijekorne čistoće zgrozio se od ovog prizora. Dobro je znao s kojim Mu se ciljem iznosi ovaj slučaj. Čitao je srce, poznavao karakter i tijek života svakoga koji se nalazio pred Njim. Ovi lažni čuva-ri pravde sami su naveli svoju žrtvu na grijeh da bi mogli postaviti zamku

Među zamkama

461

368

Isusu. Ne pokazujući nijednim znakom da je čuo njihovo pitanje, sagnuo se i, gledajući u zemlju, počeo pisati po prašini.

Nestrpljivi zbog Njegova odlaganja i očite ravnodušnosti, tužitelji su prišli bliže, skrećući Njegovu pozornost na ovaj predmet. Međutim, kad su njihove oči, slijedeći Isusove, pogledale na pločnik kraj Njegovih nogu, lica su im se promijenila. Tu, ispisani pred njima, bili su svi tajni grijesi njihovog života. Ljudi koji su to promatrali vidjeli su iznenadnu promjenu izraza lica i gurali se naprijed da otkriju što oni promatraju s takvom zapa-njenošću i stidom.

Sa svim svojim neiskrenim izjavama o poštovanju Zakona, ovi rabini, iznoseći optužbu protiv žene, oglušili su se o njegove odredbe. Da poduz-me postupak protiv nje bila je dužnost njezina muža, a i krivca je trebalo podjednako kazniti. Postupak tužitelja bio je potpuno nezakonit. Isus ih je sreo na njihovom tlu. Zakon je nalagao da u slučaju kažnjavanja kameno-vanjem svjedoci prvi bace kamen. Dižući se i upravljajući svoj pogled na starješine koje su skovale ovu zavjeru, Isus je rekao: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” I sagnuvši se, nastavio je pisati po zemlji.

Nije odbacio Zakon koji je dan preko Mojsija niti je pogazio vlast Rima. Tužitelji su bili pobijeđeni. Sada, s razderanim haljinama lažne po-božnosti, stajali su krivi i osuđeni u nazočnosti Beskrajne Čistoće. Strepili su da se skrivena nepravda njihovog života otkrije mnoštvu, pa su se jedan po jedan iskrali, sagnutih glava i oborenih očiju, ostavljajući svoju žrtvu s milostivim Spasiteljem.

Isus je ustao i pogledavši ženu rekao: “Ženo, gdje su? Nitko te ne osu-di? Nitko, Gospodine, odgovori ona. Ni ja te — reče Isus — ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”

Žena je stajala pred Isusom dršćući od straha. Njegove riječi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” doprle su do nje kao smrtna presuda. Nije se usuđivala pogledati u Spasiteljevo lice, već je tiho čekala svoju sudbinu. Zapanjena, vidjela je kako njezini tužitelji bez riječi odlaze postiđeni, a onda su u njezinim ušima zazvonile riječi nade: “Ni ja te... ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.” Njezino je srce bilo ganuto i ona se bacila pred Isusove noge, iskazujući jecajima svoju zahvalnost i ispovijedajući u gorkim suzama svoje grijehe.

Čežnja vjekova

462

369

To je za nju bio početak novoga života, života čistoće i mira, posve-ćenog službi Bogu. Podizanjem ove posrnule duše Isus je učinio veće čudo nego izlječenjem najteže tjelesne bolesti; On je izliječio duhovnu bolest koja vodi u vječnu smrt. Ova žena koja se pokajala postala je jedna od Nje-govih nepokolebljivih sljedbenica. Samopožrtvovnom ljubavlju i odano-šću uzvratila je Njegovoj milosti koja prašta.

U činu opraštanja ovoj ženi i ohrabrenju da živi boljim životom, Isu-sov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Premda ne prikriva gri-jeh, niti smanjuje osjećaj krivnje, On ipak ne želi osuditi, već spasiti. Svijet je za ovu zabludjelu ženu imao samo podsmijeh i prijezir, ali Isus je izgo-vorio riječi utjehe i nade. Bezgrješni je imao sućuti prema slabostima ove grješnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni farizeji optuživali, Isus joj je zapovjedio: “Idi i odsada ne griješi više.”

Kristov sljedbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od za-bludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grješniji od njih. Ljudi mrze grješnika, ali vole grijeh. Krist mrzi grijeh, ali voli grješnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Kršćanska ljubav je spora da osudi i brza da primijeti pokajanje; spremna je oprostiti, ohrabriti, postaviti onoga tko luta na stazu svetosti i održati njegove stope na njoj.

Među zamkama

370

“Svjetlo svijeta”

Ovo poglavlje zasniva se na Ivanu 8,12-59; 9.

“Isus im ponovno progovori: Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.”

Kad je izgovorio ove riječi, Isus je u predvorju Hrama bio naročito povezan sa službama za Blagdan sjenica. U središtu ovog predvorja uzdi-zala su se dva visoka stupa s velikim podnožjima za svjetiljke. Nakon ve-černje žrtve, sve su se svjetiljke palile i širile svoju svjetlost nad Jeruzale-mom. Ovaj je obred bio sjećanje na ognjeni stup koji je Izraela vodio kroz pustinju, a uz to smatralo se da podsjeća i na Mesijin dolazak. Uvečer, kad su se svjetiljke upalile, predvorje je odavalo prizor velike radosti. Sijedi ljudi, svećenici u Hramu i narodni poglavari, ujedinili su se u blagdanskim plesovima uz zvuke glazbala i pjesme levita.

Rasvjetljavanjem Jeruzalema narod je izražavao svoju nadu da će Mesijin dolazak osvijetliti Izrael. Međutim, za Isusa je ovaj prizor imao šire značenje. Kao što su sjajne svjetiljke u Hramu osvjetljavale sve oko sebe, tako i Krist, izvor duhovne svjetlosti, rasvjetljuje tamu svijeta. Ipak, ovaj je simbol bio nesavršen. Veliko svjetlo što ga je On svojom rukom po-stavio na nebu bilo je istinitija predodžba slave Njegove misije.

Bilo je jutro; sunce se upravo rađalo iznad Maslinske gore i njego-ve su se zrake zasljepljujućim sjajem rasipale po mramornim palačama, osvjetljujući zlato na zidovima Hrama, pa je Isus, pokazujući na njega re-kao: “Ja sam svjetlo svijeta.”

464

463

51

371

Onome koji je slušao ove riječi, dugo nakon toga vraćale su se kao odjek u ovom uzvišenom biblijskom tekstu: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” “Svje-tlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” (Ivan 1,4.5.9) Petar se, također, dugo nakon Isusova uzašašća na Nebo, pišući prosvijetljen božanskim Duhom, sjećao znamenja što ga je Krist upotrije-bio: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.” (2. Petrova 1,19)

U Božjem javljanju Njegovom narodu, svjetlost je uvijek bila sim-bol Njegove prisutnosti. Na stvaralačku riječ u početku svjetlost je zasjala iz tame. Svjetlost je bila skrivena u stupu od oblaka danju, a u ognjenom stupu noću i vodila je silnu Izraelovu vojsku. Svjetlost je sijala strašnom veličanstvenošću oko Gospodina na brdu Sinaju. Svjetlost je počivala nad prijestoljem milosti u Šatoru od sastanka. Svjetlost je ispunila Salomonov Hram prigodom njegova posvećenja. Svjetlost je zasjala nad betlehemskim brežuljcima kad su anđeli vijest o otkupljenju donijeli pastirima koji su budno bdjeli.

Bog je svjetlost; i u riječima “Ja sam svjetlo svijeta” Krist je objavio da je jedno s Bogom i svoju vezu s cijelim ljudskim rodom. On je na početku učinio da “iz tame zasvijetli svjetlo”. (2. Korinćanima 4,6) On je svjetlost Sunca, Mjeseca i zvijezda. On je bio duhovna svjetlost koja je u znamenu, slici i proročanstvu zasjala nad Izraelom. Međutim, ova svjetlost nije dana samo hebrejskom narodu. Kao što sunčeve zrake dopiru do najudaljenijih zakutaka Zemlje, tako i svjetlost Sunca Pravde obasjava svaku dušu.

“Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svi-jet.” Svijet je imao svoje velike učitelje, ljude divovskog uma i zadivlju-jućih istraživačkih pothvata, ljude čije su izjave poticale misao i otvarale pogled u beskrajna prostranstva znanja; ovi su ljudi poštovani kao vođe i dobročinitelji ljudskog roda. Međutim, postoji Jedan koji je uzvišeniji od njih. “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.” “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac — Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” (Ivan 1,12.18) Možemo pronaći cijeli niz najvećih svjetskih učitelja sve dokle se pružaju izvješća o ljudskom rodu, ali Svjetlost je bila prije njih. Kao što Mjesec i zvijezde iz Sunčeva sustava sjaje svjetlošću

Svjetlo svijeta

465

372

koja dolazi od Sunca, tako — ukoliko je njihovo učenje istinito — svjet-ski veliki mislioci odsjajuju zrakama Sunca Pravde. Svaka blistava misao, svaki bljesak uma, potječe od Svjetla svijeta. U današnje doba mnogo slu-šamo o “višem obrazovanju”. Pravo je “više obrazovanje” ono koje On daje, “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti”. “U njoj bijaše Ži-vot i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Kološanima 2,3; Ivan 1,4) “Tko mene slijedi,” rekao je Isus, “sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.”

U riječima “Ja sam svjetlo svijeta”, Isus je objavio sebe kao Mesiju. Stari Šimun, u Hramu u kojem je Krist sad učio, govorio je o Njemu da je “svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela”. (Luka 2,32) Ovim riječima primijenio je na Njega proročanstvo poznato cijelom Izra-elu. Sveti Duh je preko proroka Izaije objavio: “Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.” (Izaija 49,6) Opće je shvaćanje bilo da ovo proročanstvo govori o Mesiji, pa kad je Isus rekao: “Ja sam svjetlo svijeta”, narod nije mogao ne prepo-znati Njegovu tvrdnju da je On Obećani.

Farizejima i poglavarima ova je izjava izgledala kao drska tvrdnja. Nisu mogli podnijeti da čovjek koji je kao i oni postavi sebe u takav polo-žaj. Naoko ne osvrćući se na Njegove riječi, upitali su: “Tko si ti?” Namje-ravali su Ga primorati da sebe objavi kao Krista. Njegov izgled i Njegov rad bili su u takvoj suprotnosti s očekivanjima naroda, da bi — kako su Njegovi lukavi neprijatelji vjerovali — Njegovo neposredno objavljivanje da je Mesija učinilo da bude odbačen kao varalica.

Međutim, na njihovo pitanje “Tko si onda ti?” Isus je odgovorio: “Prije svega, ono što vam i govorim.” (Ivan 8,25) Ono što je bilo objavlje-no u Njegovim riječima, otkriveno je i u Njegovom karakteru. On je bio oličenje istina što ih je učio. “Ništa od sebe ne činim”, nastavio je, “već... govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” On nije pokušao dokazati svoju tvrdnju da je Mesija, već je pokazao svoje jedinstvo s Bo-gom. Da je njihov um bio otvoren za Božju ljubav, primili bi Isusa.

Među Njegovim slušateljima mnogi su u vjeri bili privučeni k Njemu, pa im je rekao: “Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upo-znat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.”

Čežnja vjekova

466

373

Ove su riječi uvrijedile farizeje. Ne obazirući se na dugu narodnu podčinjenost tuđem jarmu, ljutito su uzviknuli: “Mi smo potomci Abra-hamovi... i nikada nikom nismo robovali. Kako ti možeš reći: ‘Postat ćete slobodni’?” Isus je pogledao ove ljude, robove pakosti, čije su misli bile okrenute osveti i žalosno odgovorio: “Zaista, zaista, kažem vam, tko god čini grijeh, rob je grijeha.” Oni su se nalazili u najtežem obliku ropstva — podčinjeni zlom duhu.

Tko god se ne želi predati Bogu, nalazi se pod vlašću druge sile. On nije svoj gospodar. On može govoriti o slobodi, ali se nalazi u najcrnjem ropstvu. Nije mu dopušteno da sagleda ljepotu istine, jer je njegov um pod vlašću Sotone. Dok sâm sebi laska da slijedi naloge vlastita razuma, on sluša volju kneza tame. Krist je došao da s duše raskine okove ropstva grijehu. “Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” “Jer zakon duha života u Kri-stu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti.” (Rimljanima 8,2)

U djelu otkupljenja nema prinude. Ne primjenjuje se nikakva izvanj-ska sila. Pod utjecajem Božjeg Duha, čovjek je slobodan da izabere kome želi služiti. U promjeni koja nastaje kad se duša podčini Kristu nalazi se najuzvišeniji smisao slobode. Istjerivanje grijeha je djelo same duše. Isti-na, mi nemamo sile da se sami oslobodimo Sotonine vlasti, ali kad se želi-mo osloboditi grijeha, i u svojoj velikoj potrebi zavapimo za silom koja je izvan i iznad nas, snage duše povezuju se s božanskom silom Svetog Duha te se sad pokoravaju nalozima volje u ispunjavanju Božje nakane.

Jedini uvjet koji omogućuje čovjekovu slobodu postoji u jedinstvu s Kristom. “Istina će vas osloboditi”, a Krist je istina. Grijeh može pobijediti samo ako oslabi um i uništi slobodu duše. Podčinjavanje Bogu znači obno-vu čovjekove osobnosti — prave slave i čovjekova dostojanstva. Božanski zakon kome se pokoravamo jest “zakon slobode”. (Jakov 2,12)

Farizeji su tvrdili da su Abrahamova djeca, a Isus im je rekao da ta-kvu tvrdnju mogu dokazati samo ako čine Abrahamova djela. Prava Abra-hamova djeca živjet će kao što je on živio, životom poslušnosti Bogu. Ona ne bi pokušavala ubiti Onoga koji je govorio istinu poslanu od Boga. U kovanju zavjere protiv Krista rabini nisu činili Abrahamova djela. Bilo je bezvrijedno to što su bili samo tjelesno Abrahamovi potomci. Bez duhov-ne veze s njim, koja bi se otkrila u posredovanju istog duha i vršenju istih djela, oni nisu bili njegova djeca.

Svjetlo svijeta

467

374

Ovo načelo ima isto značenje i za pitanje koje je dugo potresalo kr-šćanski svijet — pitanje naslijeđa apostolskog reda. Podrijetlo od Abraha-ma ne dokazuje se imenom ili rodoslovljem, već srodnošću karaktera. Tako i apostolsko naslijeđe ne počiva na prenošenju crkvenog autoriteta, već na duhovnom odnosu. Život pokrenut apostolskim duhom, vjerom i učenjem istine koju su oni iznosili, pravi je dokaz apostolskog naslijeđa. To je ono što ljude čini nasljednicima prvih učitelja evanđelja.

Isus je poricao da su Hebreji Abrahamova djeca. On je rekao: “Tako činite i vi što ste čuli od svog oca.” Rugajući se, odgovorili su: “Mi nismo rođeni od preljuba. Mi imamo samo Boga za oca.” Ove riječi, kao aluzija na okolnosti Njegova rođenja, imale su cilj zadati udarac Kristu u nazočno-sti onih koji su počeli vjerovati u Njega. Isus se nije osvrnuo na ovaj podli nagovještaj, već je rekao: “Kad bi Bog bio vaš otac, mene biste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao.”

Njihova djela svjedočila su o njihovoj vezi s onim koji je bio lažac i ubojica. “Vi imate đavla za oca”, rekao je Isus, “i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine... Meni ne vjerujete, jer vam objavljujem istinu.” (Ivan 8,44.45) Činjenica da je Isus govorio istinu, i to sa sigurnošću, bio je ra-zlog što ga hebrejske vođe nisu prihvatile. Istina je vrijeđala ove licemjer-ne ljude. Istina je otkrila svu pogrešnost zablude; ona je osuđivala njihovo učenje i život, pa je stoga bila nepoželjna. Oni bi radije zatvorili svoje oči pred istinom negoli se ponizili i priznali da su bili u zabludi. Nisu voljeli istinu. Nisu je željeli, premda je bila istina.

“Tko će mi od vas dokazati neki grijeh? Ako vam objavljujem istinu, zašto mi ne vjerujete?” Tri godine iz dana u dan neprijatelji su pratili Krista, pokušavajući naći mrlju na Njegovu karakteru. Sotona i čitav savez zla želje-li su Ga svladati; ali na Njemu nisu mogli naći ništa što bi im dalo prednost. Čak su i đavoli bili primorani priznati: “Znam tko si: Svetac Božji!” (Marko 1,24) Isus je pred očima Neba, pred očima bezgrješnih svjetova i pred oči-ma grješnih ljudi živio po Zakonu. Pred anđelima, ljudima i demonima On je izgovorio riječi kojima se nitko nije mogao suprotstaviti, koje bi s drugih usana bile bogohuljenje: “... Ja uvijek činim što je njemu ugodno.”

Činjenica da Hebreji nisu primili Krista, premda nisu mogli naći ni-kakav grijeh na Njemu, dokazuje da nisu imali vezu s Bogom. Oni nisu

Čežnja vjekova

468

375

prepoznali Njegov glas u vijesti Njegova Sina. Smatrali su da izriču presu-du Kristu; ali odbacujući Ga izrekli su osudu sebi. “Tko je od Boga,” rekao je Isus, “prihvaća riječi Božje. Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga.”

Poruka je istinita za sva vremena. Mnogi ljudi koji nalaze zadovolj-stvo u podsmijehu i kritiziranju, traženju nešto što se može staviti pod znak pitanja u Božjoj Riječi, misle da time dokazuju svoju slobodu mišljenja i oštroumnost. Oni zamišljaju da sude Bibliji, dok, zapravo, osuđuju same sebe. Oni tako pokazuju svoju nesposobnost da procijene istine koje ima-ju nebesko podrijetlo i obuhvaćaju vječnost. Pred velikom gorom Bož-je pravde, njihov duh nije ispunjen strahopoštovanjem. Oni se zabavljaju beznačajnim pojedinostima i time odaju svoju skučenu, zemaljsku narav, srce koje brzo gubi svoju sposobnost da poštuje Boga. Onaj čije je srce odgovorilo na božanski dodir težit će za onim što će povećati njegovo po-znavanje Boga i što će oplemeniti i uzdići karakter. Kao što se cvijet okre-će suncu, da ga sjajne zrake mogu dodirnuti i obojiti ljepotom, tako će se i duša okrenuti k Suncu Pravde kako bi nebeska svjetlost mogla uljepšati karakter Kristovim vrlinama.

Isus je nastavio, povlačeći oštru razliku između stava Hebreja i stava Abrahamova: “Abraham, otac vaš, treštio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.”

Abraham je žudio da vidi obećana Spasitelja. On se žarko molio da prije svoje smrti vidi Mesiju. I vidio je Krista. Bila mu je dana nadnarav-na svjetlost i on je prepoznao Kristov božanski karakter. Vidio je Njegov dan i radovao se. Njemu je dano da vidi božansku žrtvu za grijeh. U svom je vlastitom iskustvu imao slikoviti prikaz ove žrtve. Dobio je zapovijed: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš... pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu.” (Postanak 22,2) Na žrtveni oltar položio je sina obe-ćanja, sina na kojega su bile usmjerene sve njegove nade. Tada, dok je če-kao kraj oltara s nožem podignutim da posluša Boga, čuo je glas s Neba kako govori: “Ne spuštaj ruku na dječaka — reče — niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” (Postanak 22,12) Ova strašna kušnja došla je Abrahamu da bi mogao vidje-ti Kristov dan i razumjeti veliku Božju ljubav prema svijetu, tako veliku da je svoga jedinorođenoga Sina predao najsramnijoj smrti kako bi podigao uniženi svijet.

Svjetlo svijeta

469

376

Abraham je od Boga naučio najveću pouku koja je ikada dana smrtni-ku. Njegova je molitva da vidi Krista prije svoje smrti uslišana. On je vidio Krista; on je vidio sve što jedan smrtnik može vidjeti i ostati živ. Svojim potpunim predanjem mogao je razumjeti viđenje o Kristu koje mu je dano. Njemu je pokazano da je, davanjem svog jedinorođenog Sina za spasenje grješnika od vječne propasti, Bog učinio veću i veličanstveniju žrtvu od one koju bi čovjek mogao ikada učiniti.

Abrahamovo je iskustvo dalo odgovor na pitanje: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći pre-da nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvo-rođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam poči-nio?” (Mihej 6,6.7) U Abrahamovim riječima “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” i u Božjem staranju za žrtvu umjesto Izaka, bilo je objavljeno da nijedan čovjek ne može iskupiti samoga sebe. Bog uopće nije mogao prihvatiti poganski sustav žrtava. Nijedan otac nije smio prinijeti svog sina ili kćerku kao žrtvu za grijeh. Jedino Božji Sin može no-siti grijehe svijeta.

Kroz vlastitu patnju Abraham je bio osposobljen vidjeti Spasiteljevu misiju žrtve. Međutim, Izrael nije želio razumjeti ono što je bilo tako ne-prihvatljivo za njegovo oholo srce. Kristove riječi koje su se odnosile na Abrahama nisu ostavile dublji dojam na njegove slušatelje. Farizeji su u njima vidjeli samo nov povod za sitničarenje. Odvratili su podsmijehom, kao da su željeli dokazati da je Isus neuravnotežen: “Nije ti ni pedeset go-dina, a vidio si Abrahama!”

S ozbiljnom dostojanstvenošću Isus je odgovorio: “Zaista, zaista, ka-žem vam: prije nego je Abraham bio, JA JESAM.”

Veliki se skup utišao. Ovaj galilejski Učitelj tvrdio je da je Božje ime, dano Mojsiju da izrazi pojam vječne prisutnosti, Njegovo ime. On se proglasio Onim koji vječno postoji, koji je bio obećan Izraelu, “njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. (Mihej 5,2)

Ponovno su svećenici i rabini povikali na Isusa kao bogohulnika. Nje-gova izjava da je jedno s Bogom ranije ih je poticala da Mu oduzmu život, a nekoliko su mjeseci kasnije jasno izjavili: “Zbog dobrog te djela ne ka-menujemo... nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek.”

Čežnja vjekova

470

377

(Ivan 10,33) Zato što je bio, i što je otvoreno izjavljivao da je Božji Sin, na-mislili su Ga uništiti. Sad su mnogi iz naroda, pristajući uz svećenike i ra-bine, uzeli kamenje da bace na Njega. “Ali Isus se sakri i iziđe iz hrama.”

Svjetlo je zasjalo u tami; ali “tama ga ne obuze”. (Ivan 1,5) “Prolazeći putem opazi nekog slijepca od rođenja. I upitaše ga uče-

nici njegovi: ‘Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?’ ‘Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi — odgovori Isus — već (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela’... Kada to reče, pljunu na zemlju i pljuvačkom načini blato, kojim premaza slijepcu oči pa mu reče: Idi, umij se u ribnjaku Siloe! — što znači ‘Poslan’. Slijepac ode, umije se i vrati se gledajući.”

Među Hebrejima je postojalo vjerovanje da se grijeh kažnjava u ovom životu. Svaka nesreća smatrala se kaznom za neko zlo djelo, bilo od strane onoga koji je patio ili njegovih roditelja. Istina je da sve patnje proistječu iz prijestupa Božjeg Zakona, ali se ova istina izopačila. Sotona, začetnik grijeha i svih njegovih posljedica, navodio je ljude da misle kako bolest i smrt dolaze od Boga, kao kazna proizvoljno nametnuta zbog grijeha. Stoga je čovjek na kojeg je naišla neka velika nevolja ili nesreća nosio i dodatni teret, jer ga se držalo velikim grješnikom.

Tako je pripremljen put da Hebreji odbace Isusa. Njega koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo” Hebreji su smatrali “da ga Bog bije i ponižava”, i stoga su od Njega zaklanjali svoje lice. (Izaija 53,4.3)

Bog je dao jednu pouku s namjerom da to spriječi. Jobova povijest pokazala je da patnje dolaze od Sotone, a Bog ih preinačuje da bi ostvario ciljeve milosti. Međutim, Izrael nije razumio pouku. Istu pogrešku zbog koje je Bog ukorio Jobove prijatelje, Hebreji su ponavljali u svom odbaci-vanju Krista.

Vjerovanje Hebreja o odnosu između grijeha i patnji gajili su i Kri-stovi učenici. Ispravljajući njihovu zabludu, Isus nije objasnio uzrok čovje-kove patnje, već im je rekao kakav će biti rezultat. Zbog Njega će se javiti Božja djela. “Dok sam na svijetu”, rekao je On, “svjetlo sam — svijeta.” Tada pomazavši oči slijepome čovjeku, poslao ga je u Siloamski ribnjak da se umije, i čovjekov se vid povratio. Tako je Isus na djelotvoran način od-govorio na pitanje učenika, kao što je obično odgovorio na pitanja koja su Mu postavljana iz znatiželje. Učenici nisu bili pozvani raspravljati o pita-

Svjetlo svijeta

471

378

nju tko je griješio ili nije griješio, već shvatiti silu Božje milosti u davanju vida slijepome. Bilo je očito da iscjeljujuće moći nije bilo ni u blatu ni u ribnjaku u koji je slijepi čovjek bio upućen da se umije, već da je ta čudo-tvorna moć bila u Kristu.

Farizeji su morali biti začuđeni ovim izlječenjem. Ipak, bili su više no ikada ispunjeni mržnjom, jer je čudo učinjeno subotom.

Susjedi ovog mladog čovjeka i oni koji su ga ranije kao slijepog po-znavali, govorili su: “Nije li ovo onaj što je sjedio i prosio?” Promatrali su ga sa sumnjom, jer kad su njegove oči progledale, njegovo se lice promi-jenilo i razvedrilo, pa je izgledao kao drugi čovjek. Pitanje je prelazilo od jednog do drugog. Neki su govorili: “Jest on”, drugi: “Nikako, samo mu je sličan.” Međutim, on koji je primio ovaj veliki blagoslov, riješio je ovo pitanje rekavši: “Ja sam.” Tada im je govorio o Isusu i o sredstvima kojima ga je iscijelio, a oni su pitali: “Gdje je on? ... Ne znam, odgovori im.”

Zatim su ga oni doveli pred Savjet farizeja. Ponovno su čovjeka upi-tali kako mu se vratio vid. “On im odgovori: Stavio mi je blato na oči, ja se umio, i vidim. Nato neki farizeji rekoše: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote.” Farizeji su se nadali da će Isusa prikazati kao grješnika, a kao takav ne može biti Mesija. Nisu znali da je On Onaj koji je načinio subotu i poznavao sve njezine obveze, Onaj koji je izliječio slijepa čovje-ka. Činili su se izuzetno revnima u svetkovanju subote, a ipak su tog istog dana smišljali ubojstvo. Međutim, mnogi su bili silno pokrenuti kad su čuli o ovom čudu, i bili osvjedočeni da je Onaj tko je otvorio oči slijepome bio više no običan čovjek. Odgovarajući na optužbe da je Isus grješnik jer ne svetkuje subotu, rekli su: “Kako jedan grešnik može činiti ovakve znako-ve?” Ponovno su se rabini obratili slijepom čovjeku: “Što ti držiš o onomu koji ti otvori oči? Prorok je, odgovori.” Farizeji su tada pokušali istaknuti da on nije rođen slijep i da mu se vid vratio. Pozvali su njegove roditelje i upitali ih: “Je li ovo vaš sin za koga tvrdite da se slijep rodio?”

Tu se nalazio i sâm čovjek, izjavljujući da je bio slijep i da mu je vra-ćen vid, ali farizeji bi lakše porekli dokaze primljene vlastitim osjetilima nego priznali da su bili u zabludi. Toliko je bila silna predrasuda, tako izo-pačena farizejska pravda.

Farizejima je ostala još jedna nada: zastrašiti roditelje ovog čovjeka. Prividno iskreni upitali su: “Kako sad može vidjeti?” Roditelji su se boja-

Čežnja vjekova

472

379

li neprilika, jer bilo je objavljeno “da se ima izopćiti iz sinagoge” tko god prizna Isusa za Krista, a to je značilo da će biti isključeni iz sinagoge tride-set dana. Za to vrijeme u domu prijestupnika nijedno dijete nije moglo biti obrezano, nijedan pokojnik oplakan. Takva presuda smatrala se velikom nesrećom, i ako ne bi navela na pokajanje, uslijedila bi mnogo teža kazna. Veliko djelo učinjeno njihovom sinu osvjedočilo je roditelje, no ipak su od-govorili: “Znamo da je ovo naš sin... i da se slijep rodio. A kako sad može vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! Odrastao je, on će vam o sebi kazati.” Na taj način prebacili su svu odgo-vornost sa sebe na svog sina, jer se nisu usuđivali priznati Krista.

Dvojba u koju su zapali farizeji, njihova sumnja i predrasuda, njiho-vo nevjerovanje činjenicama ovog slučaja, otvorili su oči mnoštvu, oso-bito običnom narodu. Isus je često svoja čuda činio na ulici, a Njegovo je djelovanje uvijek otklanjalo patnje. Pitanje koje se nametnulo mnogim umovima bilo je: Bi li Bog učinio takva moćna djela preko nekog varalice, kao što su farizeji nastojali prikazati Isusa? Na objema stranama sukob je postao vrlo ozbiljan.

Farizeji su uvidjeli da javno objavljuju rad koji je Isus obavljao. Nisu mogli osporiti čudo. Slijepi je čovjek bio ispunjen radošću i zahvalnošću; promatrao je divna djela prirode i ushićivao se gledajući ljepotu Zemlje i neba. Slobodno je iznosio svoje iskustvo, a oni su ga opet pokušavali ušut-kati govoreći: “Priznaj Bogu slavu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.” To znači: Nemoj ponovno reći da ti je ovaj čovjek vratio vid; Bog je taj koji je to učinio.

Slijepi čovjek je odgovorio: “Je li grešnik... ja ne znam. Jedno znam: da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti!”

Tada su ponovno zapitali: “Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?” Pokušali su ga zbuniti mnogim riječima, tako da bi se mogao smatrati ob-manutim. Sotona i njegovi zli anđeli nalazili su se na strani farizeja, ujedi-njavajući svoje snage i lukavstvo s ljudskim rasuđivanjem da bi djelovali protiv Kristova utjecaja. Oni su otupili osvjedočenja koja su se produblji-vala u mnogim umovima. Božji anđeli također su bili prisutni da ojačaju čovjeka kojemu je vraćen vid.

Farizeji nisu razumjeli da imaju posla s nekim drugim, a ne s neobra-zovanim čovjekom koji je bio slijep od rođenja, i nisu poznavali Onoga s

Svjetlo svijeta

473

474

380

kojim su bili u sukobu. Božanska svjetlost obasjala je dušu slijepog čovje-ka. Dok su ga ovi licemjeri pokušali navesti na nevjerstvo, Bog mu je po-mogao da snagom i odlučnošću svojih odgovora pokaže kako ne želi biti zaveden. Odgovorio je: “Već sam vam rekao... ali niste marili. Zašto želi-te opet čuti? Zar hoćete i vi postati njegovim učenicima? Tada ga počeše vrijeđati: Ti si učenik njegov... Mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju Bog govorio, a odakle je ovaj, ne znamo.”

Gospodin Isus je znao za tešku kušnju kroz koju prolazi ovaj čovjek, stoga mu je dao milost i moć govora, tako da je postao svjedokom za Kri-sta. On je farizejima odgovarao riječima koje su bile oštar ukor onima koji su mu postavljali pitanja. Tvrdili su da su tumači Pisma, vjerske vođe na-roda, a ipak tu je bio Onaj koji je činio čuda, premda očito nisu znali za izvor Njegove moći, Njegov karakter i Njegova prava. “To i jest čudnova-to”, rekao je čovjek, “što vi ne znate odakle je, a meni je ipak otvorio oči! Znamo da Bog ne uslišava grešnike, nego da uslišava onoga koji poštuje Boga. Nikada se nije čulo da je tko otvorio oči slijepcu od rođenja! Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa učiniti.”

Čovjek se sreo sa svojim ispitivačima na njihovom tlu. Njegovo rasu-đivanje nije se moglo pobiti. Farizeji su bili zapanjeni i uzdržani, opčinjeni njegovim oštrim, odlučnim riječima. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Tada su namrgođeni svećenici i rabini stegli svoje haljine oko sebe, kao da se boje zaraze iz dodira s njim; otresli su prah sa svojih nogu i dobacili mu uvredu: “Ti, koji si sami grijeh od rođenja, ti da nas učiš!” I isključili ga.

Isus je čuo što se dogodilo i našavši ga ubrzo nakon toga, rekao mu: “Vjeruješ li u Sina Čovječjega?”

Po prvi put je slijepi čovjek gledao u lice svog Iscjelitelja. Pred Savje-tom je vidio svoje roditelje ojađene i zbunjene, promatrao je namrštena lica rabina; sad su njegove oči počivale na ljubaznom, blagom Isusovom licu. On je već ranije skupo platio to što Ga je priznao kao poslanika božanske sile; sad mu je poklonjeno uzvišenije otkrivenje.

Na Spasiteljevo pitanje: “Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” slijepi čo-vjek odgovorio je pitanjem: “Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u nje-ga?” Isus mu je rekao: “Već si ga vidio... To je onaj koji s tobom govori.” Čovjek se s obožavanjem bacio pred Kristove noge. Ne samo da mu je vra-ćen prirodni vid već su se otvorile i oči njegove moći razumijevanja. Krist se otkrio ovoj duši i ona Ga je primila kao Božjeg Poslanika.

Čežnja vjekova

475

381

Nedaleko se okupila skupina farizeja, pa je, vidjevši ih, Isusu došla na um suprotnost koja se uvijek pokazivala pri djelovanju Njegovih riječi i postupaka. On je rekao: “Ja sam došao na ovaj svijet da ispunim odred-bu: da vide koji ne vide, da oslijepe koji vide!” Krist je došao otvoriti sli-jepe oči, dati svjetlost onima koji sjede u tami. Objavio je sebe kao Svjetlo svijetu, a čudo što ga je upravo učinio potvrdilo je Njegovu misiju. Ljudi koji su gledali Spasitelja prigodom Njegova dolaska bili su počašćeni pot-punijom objavom božanske prisutnosti od one koju je svijet ikada ranije doživio. Znanje o Bogu otkriveno je mnogo savršenije. Međutim, baš ovim otkrivenjem na ljude je pala osuda. Njihov je karakter okušan, njihova sud-bina odlučena.

Otkrivenje božanske sile, koja je slijepom čovjeku dala i prirodni i duhovni vid, ostavilo je farizeje u još većoj tami. Neki su od Njegovih slu-šatelja, smatrajući da se Kristove riječi odnose na njih, upitali: “Zar smo i mi slijepi?” Isus je odgovorio: “Kad biste bili slijepi, ne biste imali gri-jeha.” Da vam je Bog onemogućio da vidite istinu, vaše neznanje ne bi sa sobom povlačilo nikakvu krivnju. “Ali sad vi velite: ‘Vidimo.’” Vjerujete da možete vidjeti, a odbacujete sredstvo uz pomoć kojega jedino možete dobiti vid. Svima koji uviđaju svoju potrebu, Krist dolazi s neizmjernom pomoći. Međutim, farizeji nisu željeli priznati nikakvu potrebu, nisu htjeli doći Kristu i stoga su bili ostavljeni u sljepoći — sljepoći za koju su sami bili krivi. Isus je rekao: “Tako vaš grijeh ostaje.”

Svjetlo svijeta

382

Božanski Pastir


“Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce.” “Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce.”

Slikama iz svakidašnjeg života Isus je ponovno našao pristup umu svojih slušatelja. Utjecaj Duha povezao je s hladnom, osvježavajućom vo-dom. Sebe je prikazao kao svjetlost, izvor života i radost za prirodu i čo-vjeka. Sad je krasnom pastirskom slikom prikazao svoju vezu s onima koji Ga vjeruju. Nijedna slika nije bila poznatija Njegovim slušateljima od ove i Kristove su je riječi zauvijek povezale s Njim. Učenici više nisu mogli gledati pastire kako se brinu za svoja stada a ne sjetiti se Spasiteljeve pou-ke. Oni će vidjeti Krista u svakom vjernom pastiru, a sebe u svakom bes-pomoćnom i ovisnom stadu.

Ovu je sliku prorok Izaija primijenio opisujući utješnim riječima Mesi-jino djelo: “Glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasni-če radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovi-ma: Evo Boga vašega! ... Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju.” (Izaija 40,9-11) David je pjevao: “Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.” (Psalam 23,1) A Sveti je Duh preko Eze-kiela objavio: “Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti.” “Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu.” “I sklopit ću s njima Savez mira.” “I neće više biti plijenom narodima... nego će mirno živjeti, i nitko ih neće plašiti.” (Ezekiel 34,23.16.25.28)

476

477

52

383

Krist je primijenio ova proročanstva na sebe i pokazao suprotnost iz-među svog karaktera i karaktera izraelskih vođa. Farizeji su upravo otjerali jednoga iz tora jer se usudio svjedočiti o Kristovoj moći. Oni su otjerali jednu dušu koju je pravi Pastir privlačio k sebi. Ovim su pokazali kako ne poznaju zadaću što im je povjerena te kako su nedostojni povjerenja da se nazivaju pastiri stadu. Isus je sada razlučio njih i dobrog Pastira i pokazao na sebe kao na stvarnog čuvara Gospodnjeg stada. Pa ipak, prije no što je to učinio, govorio je o sebi primjenjujući drugu sliku.

On je rekao: “... Tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjestu, on je lopov i razbojnik. Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca.” Farizeji nisu razabrali da su ove riječi izgovorene protiv njih. Po-što su o njihovu značenju prosuđivali u svojim srcima, Isus im je otvoreno rekao: “Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.”

Krist je vrata Božjeg tora. Kroz ova vrata sva Njegova djeca, od naj-ranijih vremena, nalazila su ulaz. U Kristu, kao što je to prikazano u slika-ma, kao što je naviješteno u simbolima, kao što je jasno prikazano u pro-ročkim objavama, kao što je otkriveno u poukama Njegovim učenicima i u čudima što ih je činio za sinove ljudske, gledali su “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29) i kroz Njega su dovedeni u tor Njegove milosti. Mnogi su dolazili ističući druge ciljeve za vjeru svijeta; ustanov-ljavali su se obredi i sustavi uz pomoć kojih su se ljudi nadali da će primiti opravdanje i pomirenje s Bogom, i tako naći pristup u Njegov tor. Među-tim, Krist predstavlja jedina vrata i svi koji su uspostavili nešto da zauzme Kristovo mjesto, svi koji su pokušali ući u tor nekim drugim putem, jesu lupeži i hajduci.

Farizeji nisu ušli na ta vrata. Oni su se uvukli u tor nekim drugim pu-tem, osim Krista, i nisu izvršavali djelo pravog pastira. Svećenici i pogla-vari, književnici i farizeji uništili su životne pašnjake i zagadili izvore vode života. Nadahnute riječi vjerno opisuju te lažne pastire: “Nemoćnih ne kri-jepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite.” (Ezekiel 34,4)

Kroz sve vjekove filozofi i učitelji davali su ovom svijetu teorije ko-jima su željeli ispuniti potrebe duše. Svaki mnogobožački narod imao je

Božanski Pastir

478

384

svoje velike učitelje i vjerske sustave, koji su nudili neko drugo sredstvo spasenja a ne Krista, skrećući oči ljudi s Očeva lica i puneći njihova srca strahom od Onoga koji im je davao samo blagoslov. Težnja njihovog dje-lovanja bila je da uskrate Bogu ono što je Njegovo i po stvaranju i po ot-kupljenju. Ovi lažni učitelji isto tako uskraćuju i čovjeka. Milijuni ljudskih bića robuju lažnim religijama u okovima ropskog straha, tupe ravnodušno-sti, mučeći se kao tegleće životinje, lišeni nade, radosti i istinskog prava, ostajući samo s nejasnim strahom od budućnosti. Jedino Radosna vijest o Božjoj milosti može uzdignuti dušu. Razmišljanje o Božjoj ljubavi objav-ljenoj u Njegovom Sinu pokrenut će srce i kao ništa drugo uzdići duševne sile. Krist je došao kako bi obnovio Božji lik u čovjeku; i onaj tko odvraća ljude od Krista, odvraća ih od izvora pravog razvitka; takav ih prijevarom lišava svake nade, cilja i slave života. On je lupež i hajduk.

“Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca.” Krist je vrata i pastir. On ula-zi kroz samoga sebe. Svojom žrtvom On je postao pastir ovcama. “Njemu vratar otvara, a ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van. Kad god izvede sve ovce, krene pred njima i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas.”

Od svih stvorenja ovca je jedna od najbojažljivijih i najbespomoćni-jih pa je na Istoku pastirovo staranje za stado neumorno i neprekidno. U stara vremena izvan utvrđenih gradova bilo je malo sigurnosti. Pljačkaši iz skitačkih pograničnih plemena ili grabljive zvijeri iz svojih skrovišta u stijenama čekali su u zasjedi da oplijene stada. Pastir je budno motrio na ono što mu je povjereno, znajući da tako izlaže svoj život opasnosti. Jakov koji je čuvao Labanova stada na haranskim pašnjacima, rekao je opisujući svoj neumoran, mukotrpan rad: “Često sam danju skapavao od žeđi, a ob-noć od studeni. San je bježao od mojih očiju.” (Postanak 31,40) Zbog toga se i David, čuvajući stado svog oca, goloruk sukobio s lavom i medvjedom spasivši iz njihovih čeljusti ukradeno janje.

Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i divlje uvale, na travna skrovišta kraj rijeke, dok ga čuva u planinama tije-kom osamljenih noći, štiteći ga od pljačkaša, nježno se starajući za bolesne i slabe u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privr-ženost sjedinjuje ga sa stvorenjima za koja se stara. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku ovcu. Svaka ima svoje ime i odaziva se prema svom imenu na pastirov zov.

Čežnja vjekova

479

385

Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski pastir poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelom svijetu. “Vi, ovce moje, vi ste stado paše moje, a ja sam Bog vaš — riječ je Jahve Gospoda.” Isus kaže: “Imenom sam te zazvao; ti si moj!” “Gle, u dlanove sam te svoje ure-zao.” (Ezekiel 34,31; Izaija 43,1; 49,16)

Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On nas zna sve po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog njezinog stanovnika. On je ponekad davao upute svojim slugama da pođu u određenu ulicu u određenom gradu, u tu i tu kuću i pronađu jednu od Njegovih ovaca.

Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju je Spasitelj umro. Bol svake duše dira Njegovo srce. Svako preklinjanje za pomoć dopire do Njegova uha. On je došao privući sve ljude k sebi. On im nalaže: “Hajdete za mnom!”, a Njegov Duh djeluje na njihova srca kako bi ih privukao da dođu k Njemu. Mnogi odbacuju mogućnost da budu pri-vučeni. Isus zna tko su oni. On također zna one koji rado čuju Njegov zov i spremni su doći radi Njegovog pastirskog staranja. On kaže: “Poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene.” On se brine za svaku od njih kao da ne postoji nijedna druga na licu zemaljskom.

“On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van... i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas.” Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce. On se ne oslanja na silu ili strah, već idući ispred njih on ih zove. Tako čini i Spasitelj-Pastir sa svojim ovcama. Pismo kaže: “Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.” Preko proroka Isus objavljuje: “Ljubavlju vječnom lju-bim te, zato ti sačuvah milost.” On nikoga ne primorava da ide za Njim. “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi”, kaže On. (Psalam 77,21; Jeremija 31,3; Hošea 11,4)

Strah od kazne ili ljubav prema vječnoj nagradi nije ono što navodi Kristove učenike da Ga slijede. Oni promatraju Spasiteljevu neusporedivu ljubav, otkrivenu kroz Njegov boravak na Zemlji, od jasala u Betlehemu do križa na Golgoti, a Njegova pojava privlači, omekšava i pokorava dušu. Lju-bav se budi u srcu onih koji promatraju. Oni čuju Njegov glas i slijede Ga.

Kao što pastir ide ispred svojih ovaca, susrećući se prvi s opasnostima na putu, tako čini i Krist sa svojim narodom. “Kad god izvede sve ovce, krene pred njima.” Put prema Nebu osvećen je Spasiteljevim stopama. Sta-

Božanski Pastir

480

386

za može biti strma i neravna, ali Isus je već njome prošao; Njegova su sto-pala ugazila oštro trnje, da bi učinio naš put lakšim. Svaki teret koji smo pozvani ponijeti i On je sâm nosio.

Premda se uznio na Nebo u Božju nazočnost dijeleći prijestolje sve-mira, Isus nije ništa izgubio od svoje suosjećajne naravi. Danas je isto njež-no, suosjećajno srce otvoreno za sve patnje čovječanstva. Ruka koja je bila probodena, danas je ispružena da mnogo obilnije blagoslovi Njegov narod koji je na svijetu. “One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke.” Duša koja se predala Kristu, u Njegovim je očima dragocjeni-ja od cijeloga svijeta. Spasitelj bi prošao kroz samrtne muke na Golgoti da bi jedan čovjek mogao biti spašen za Njegovo kraljevstvo. On nikada neće napustiti čovjeka za koga je umro. Ako Ga njegovi sljedbenici ne odluče napustiti, On će ih čvrsto držati.

U svim našim kušnjama imamo sigurnog Pomoćnika. On nas neće osta-viti same da se borimo s kušnjama, da se borimo sa zlom i na kraju budemo slomljeni teretom i tugom. Premda je sada sakriven od očiju smrtnika, uho vjere može čuti Njegov glas kako govori: “Ne boj se, jer ja sam s tobom.” “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova.” (Otkrive-nje 1,18) Ja sam podnio vaše žalosti, iskusio vaše borbe, sretao se s vašim kušnjama. Ja poznajem vaše suze, jer sam i sam plakao. Poznajem boli koje su tako duboke da se ne mogu povjeriti nijednom ljudskom uhu. Ne mislite da ste napušteni i ostavljeni. Premda vaša bol nije taknula nijednu osjetljivu strunu nekog srca na Zemlji, pogledajte u mene i živite. “Nek se pokrenu pla-nine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokole-bati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)

Koliko god pastir može voljeti svoje ovce, On još više voli svoje sinove i kćeri. Isus nije samo naš Pastir, On je “Otac vječni”. On kaže: “Poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca.” (Ivan 10,14.15) Kakva je to izjava — jedinorođeni Sin, On koji je u Očevom naručju, On koga je Bog objavio kao “čovjeka, moga srod-nika” (Zaharija 13,7) u bliskoj je zajednici s nama; zajednica između Njega i vječnog Boga prikazuje zajednicu između Krista i Njegove djece na Zemlji.

Isus nas voli zato što smo dar Njegova Oca i nagrada za Njegov rad. On nas voli kao svoju djecu. Čitatelju, On te voli. Sámo Nebo ne može po-dariti ništa veće, ništa bolje. Stoga imaj povjerenja!

Čežnja vjekova

483

387

Isus je mislio na ljude po cijelom svijetu koje su zaveli lažni pastiri. Oni koje je On čeznuo sabrati kao ovce svoje paše, rasijani su među vuko-ve i On je rekao: “Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.” (Ivan 10,16)

“Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem.” To znači, moj Otac toliko vas je volio da mene još više voli zato što sam svoj život dao da vas spasim. Ja sam omilio svome Ocu time što sam postao vaša zamjena i sigurnost, što polažući svoj život uzimam vaše obveze, vaše prijestupe.

“Ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može odu-zeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Vlast imam dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” Dok je kao član ljudske zajednice bio smrtnik, On je kao Bog bio izvor života za svijet. On se mogao oduprijeti nadiranju smrti i nije se morao podčiniti njezinoj vlasti, ali On je dobrovoljno položio svoj život, da bi iznio na vidjelo život i besmrtnost. On je ponio grijeh svijeta, podnio njegovo prokletstvo, položio svoj život kao žrtvu, da ljudi ne moraju zau-vijek umirati. “A on je bolesti naše ponio, naše je boli na se uzeo... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,4-6)

Božanski Pastir

484

388

Posljednje putovanje iz Galileje

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 9,51-56; 10,1-24.

Što se više približavao kraj Njegove službe, to se u Kristovom načinu rada uočavala veća promjena. Ranije je želio izbjeći uzbuđenje i pozor-nost javnosti. Nije prihvaćao poštovanje naroda, brzo prelazeći iz mjesta u mjesto kad je izgledalo da se oduševljenje za Njega u mnoštvu neobuz-dano rasplamsava. Mnogo puta morao je zapovjediti da Ga ne oglašavaju Pomazanikom.

U vrijeme Blagdana sjenica Njegovo je putovanje u Jeruzalem bilo brzo i tajno. Kad su Njegova braća zahtijevala da se javno prikaže kao Mesija, Njegov je odgovor bio: “ Moje vrijeme još nije došlo.” (Ivan 7,6) Doputovao je u Jeruzalem neopaženo i ušao u grad neprimijećen i nepro-slavljen od mnoštva. Međutim, nije tako bilo na Njegovom posljednjem putovanju. Napustio je Jeruzalem za neko vrijeme zbog zle namjere sve-ćenika i rabina. Ali sad je krenuo natrag, putujući najprometnijim, zaobila-znim putem, čemu je prethodilo takvo objavljivanje Njegova dolaska ka-kvo se nikada ranije nije zbilo. Išao je ususret prizorima svoje velike žrtve i na njih je morala biti usmjerena pozornost naroda.

“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji.” (Ivan 3,14) Kao što su oči cijelog Izraela bile uprte u podi-gnutu zmiju, simbol određen za njihovo izlječenje, tako sve oči moraju biti upravljene ka Kristu, Žrtvi koja donosi spasenje izgubljenom svijetu.

Pogrešna predodžba o Mesijinu djelovanju i nedostatak povjerenja u Isusov božanski karakter naveli su Njegovu braću da Ga nagovaraju na

485

486

53

389

javno prikazivanje narodu o Blagdanu sjenica. Sada, sa sličnim porivom, učenici su Ga željeli spriječiti da putuje u Jeruzalem. Sjetili su se Njegovih riječi o onome što će Mu se tamo dogoditi, i poznavajući strašno neprija-teljstvo vjerskih vođa, bili su skloni svog Učitelja odvraćati od tog puta.

Nastaviti svoj put unatoč strahovanju, razočaranju i nevjerstvu svojih voljenih učenika, za Kristovo je srce bila teška zadaća. Bilo je mukotrpno voditi ih u susret boli i razočaranju što su ih očekivali u Jeruzalemu. So-tona je bio spreman kušati Sina Čovječjeg. Stoga treba li ići u Jeruzalem u sigurnu smrt? Posvuda oko Njega bile su duše gladne kruha života. Na svakom su koraku bili patnici koji su čekali Njegovu riječ iscjeljenja. Djelo što ga je trebalo izvršiti evanđeljem Njegove milosti tek što je otpočelo. A On je bio u punoj snazi muževnog doba. Zašto da ne krene u široka polja ovog svijeta riječima svoje milosti, dodirom svoje iscjeljujuće moći? Za-što se sam ne bi radovao pružanjem svjetlosti i radosti milijunima onih koji su bili u tami i tuzi? Zašto prepustiti sakupljanje žetve svojim učenicima, tako slabima u vjeri, koji tako teško razumijevaju, koji su tako spori u dje-lovanju? Zašto se sada sučeliti sa smrću i ostaviti djelo u njegovu povoju? Neprijatelj koji se u pustinji suočio s Kristom sad Ga je napadao žestokim i lukavim kušnjama. Da je Isus popustio samo za trenutak, da je promijenio svoje ponašanje u najmanjoj pojedinosti u želji da spasi sebe, sotonske bi sile slavile pobjedu, a svijet bi bio izgubljen.

Međutim, Isus “odlučno krenu u Jeruzalem”. Očeva volja bila je jedi-ni zakon Njegova života. Još u svom djetinjstvu, za posjeta Hramu rekao je Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) U Kani, kad je Marija željela da On otkrije svoju čudotvornu silu, Njegov je odgovor bio: “Zar moj čas nije već došao?” Istim riječima odgovorio je svojoj braći kad su Ga nagovarala da ide na Blagdan sjenica. Međutim, u Božjem je velikom planu bio određen čas Njegova žrtvovanja za grijehe ljudi i taj je čas uskoro trebao nastupiti. On neće pokleknuti niti se poko-lebati. Njegovi koraci usmjereni su prema Jeruzalemu, u kome su Njegovi neprijatelji dugo kovali zavjeru da Mu oduzmu život; sada Ga on želi polo-žiti. Nepokolebljivo je odlučio svoje korake upraviti k mučenju, odricanju, odbacivanju, osudi i smrti.

Pa On “posla pred sobom glasnike. Oni odu i dođu u jedno samarijan-sko selo da mu priprave prenoćište”. Ali, narod Ga nije htio primiti zato što


487

390

je putovao u Jeruzalem. Ovo su oni protumačili kao da Isus više voli He-breje, koje su oni ogorčeno mrzili. Da je došao obnoviti hram i bogoslužje na gori Gerizimu, oni bi Ga rado prihvatili; ali On je išao u Jeruzalem i sto-ga Mu nisu željeli ukazati nikakvu gostoljubivost. Oni nisu shvatili da su sa svojih vrata otjerali najbolji dar Neba. Isus je pozivao ljude da Ga prime, On je tražio usluge iz njihovih ruku da bi im se mogao približiti i obasuti ih najbogatijim blagoslovima. Za svaku ljubaznost koja Mu je pokazana, uzvraćao je mnogo dragocjenijom milošću. Međutim, Samarijanci su sve to izgubili zbog svojih predrasuda i vjerske uskogrudnosti.

Jakov i Ivan, Kristovi vjesnici, bili su vrlo ljutiti zbog uvrede nane-sene njihovom Gospodinu. Bili su ispunjeni opravdanim gnjevom jer su Samarijanci tako grubo postupali prema Njemu koji im je ukazao počast svojom prisutnošću. Oni su nedavno bili s Njim na Gori preobraženja i vi-djeli Ga proslavljena od Boga i poštovana od Mojsija i Ilije. Takvo izraža-vanje nepoštovanja kakvo su pokazali Samarijanci ne smije — kako su oni mislili — proći bez izrazite kazne.

Došavši Isusu, prenijeli su Mu riječi naroda, govoreći da su Mu uskra-tili čak i prenoćište. Smatrali su da Mu je učinjeno veliko zlo i gledajući u daljini goru Karmel, na kojoj je Ilija pobio lažne proroke, kazali su: “Gos-podine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Bili su iznenađeni kad su vidjeli da su Isusa njihove riječi zaboljele, i još više iznenađeni Njegovim ukorom koji je stigao do njihovih ušiju: “Ne znate kakvoga ste vi duha; jer Sin Čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.” (DK) Otišao je u drugo selo.

Ni u jednom dijelu svoje misije Krist nije prisiljavao ljude da Ga pri-me. Sotona i ljudi potaknuti njegovim duhom teže da izvrše nasilje nad sa-vješću. Ljudi koji su u savezu sa zlim anđelima lažnom revnošću za prav-dom nanose patnje svojim bližnjima, da bi ih preobratili na svoje vjerske zamisli; ali Krist uvijek pokazuje milost, uvijek teži pridobiti očitovanjem svoje ljubavi. On ne može dopustiti pristup duši nijednom suparniku, niti može prihvatiti djelomičnu službu; On želi samo dragovoljnu službu, volj-no predanje srca potaknuta ljubavlju. Ne postoji očitiji dokaz da imamo Sotonin duh od sklonosti da povrijedimo i uništimo one koji ne cijene naš rad ili koji djeluju suprotno našim zamislima.

Svako ljudsko biće — tijelom, dušom i duhom — Božja je svojina. Krist je umro da otkupi sve. Ništa ne može biti uvredljivije za Boga nego

Čežnja vjekova

488

391

kad ljudi u vjerskom zanesenjaštvu nanose patnje onima koji su otkupljeni Spasiteljevom krvlju.

“Isus ode odande i dođe u judejski kraj, s onu stranu Jordana. Mnogo se naroda opet slegne k njemu, te ih je ponovo, prema svom običaju, učio.” (Marko 10,1)

Znatan dio posljednjih mjeseci svoje službe Krist je proveo u Pereji, pokrajini “preko Jordana” u odnosu na Judeju. Mnoštvo Ga je i ovdje prati-lo u stopu, kao na početku Njegove službe u Galileji, a On im je ponavljao veći dio svog ranijeg učenja.

Kao što je poslao dvanaestoricu, tako je izabrao još “sedamdesetori-cu te ih posla po dvojicu pred sobom u svaki grad i mjesto kamo je kanio doći”. (Luka 10,1) Ovi su učenici bili neko vrijeme s Njim pripremajući se za svoj rad. Kad su dvanaestorica bila poslana na svoju prvu samostalnu zadaću, drugi su učenici pratili Isusa na putu kroz Galileju. Na taj su se na-čin imali prednost prisno družiti s Njim i neposredno primiti upute. Sada je ovaj veći broj također trebao poći na posebnu zadaću.

Upute sedamdesetorici bile su slične onima koje su dane dvanaesto-rici; ali zapovijed dvanaestorici da ne ulaze u neki mnogobožački ili sa-marijanski grad nije dana sedamdesetorici. Premda su Samarijanci upravo odbacili Isusa, Njegova je ljubav prema njima ostala nepromijenjena. Kad su sedamdesetorica pošla u Njegovo ime, najprije su posjetili samarijanske gradove.

Spasiteljev osobni posjet Samariji i kasnije pohvala milostivog Sama-rijanca, te zahvalna radost gubavca Samarijanca koji se jedini od deseto-rice vratio zahvaliti Kristu, imali su veliko značenje za učenike. Pouka se duboko urezala u njihova srca. U nalogu koji im je dao upravo prije svog uzašašća, Isus je spomenuo Samariju, a i Jeruzalem i Judeju, kao mjesta u kojima trebaju najprije propovijedati Radosnu vijest. Njegovo poučavanje pripremilo ih je za izvršenje ovog naloga. Kad su došli u Samariju u ime svog Učitelja, našli su narod spreman da ih primi. Samarijanci su čuli o Kristovim riječima pohvale i o Njegovim djelima milosrđa prema ljudima iz njihova naroda. Uvidjeli su da je On unatoč njihovim grubim postup-cima prema Njemu gajio samo misli pune ljubavi za njih, i to je zadobilo njihova srca. Nakon Njegova uzašašća dobrodošlicom su pozdravili Spasi-teljeve vjesnike i učenici su sakupili dragocjenu žetvu među onima koji su


392

nekada bili njihovi najogorčeniji neprijatelji. “On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu.” “U njegovo ime uzdat će se narodi.” (Izaija 42,3; Matej 12,21)

Poslavši sedamdesetoricu, Isus im je zapovjedio, kao što je zapovje-dio i dvanaestorici, da se svojom nazočnošću ne nameću gdje nisu dobro-došli. “U koji god grad uđete i ne prime vas, iziđite na njegove ulice i re-cite: ‘Čak i prah iz vašega grada, što nam se uhvatio za noge, otresamo sa sebe i ostavljamo vama. Ali ovo znajte: blizu je kraljevstvo Božje.’” To ne trebaju činiti pokrenuti ozlojeđenošću, ili povrijeđenom čašću, već da bi pokazali kako je žalosno odbaciti Gospodnju vijest ili Njegove vjesnike. Odbaciti Gospodnje sluge znači odbaciti samoga Krista.

“Kažem vam”, dodao je Isus, “da će Sodomi biti lakše u onaj Dan nego tome gradu.” Tada su se Njegove misli vratile galilejskim gradovima u kojima je proveo znatan dio svoje službe. Uzviknuo je žalosnim glasom: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila ču-desa što su se u vama dogodila, već bi se odavno, obučeni u kostrijet i sje-deći u pepelu, obratili. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama! A ti, Kafarnaume, zar ćeš se do neba dići? Do pakla ćeš biti oboren!”

Tim prometnim gradovima oko Galilejskog mora bili su obilno pru-ženi najbogatiji nebeski blagoslovi. Dan za danom Knez života dolazio je u njih i iz njih odlazio. Božja slava, koju su čeznuli vidjeti proroci i kraljevi, zasjala je nad mnoštvom koje je u stopu pratilo Spasitelja. Ipak su odbacili nebeski Dar.

Sa željom da prikažu svoju veliku razboritost rabini su upozoravali narod da ne prihvaća nov nauk koji uči ovaj novi učitelj, jer da su Njegove teorije i postupci u suprotnosti s učenjima otaca. Narod je imao povjerenja u ono što su svećenici i farizeji učili, umjesto da teži sam razumjeti Božju Riječ. Poštovali su svećenike i poglavare, umjesto da poštuju Boga i odba-civali istinu da bi mogli održati svoje predaje. Mnogi su bili oduševljeni i gotovo uvjereni, ali nisu djelovali po svom osvjedočenju i nisu se ubrajali u Kristove pristaše. Sotona je napadao svojim kušnjama sve dok svjetlost nije izgledala kao tama. Na taj su način mnogi odbacili istinu koja bi ih spasila.

Vjerni Svjedok kaže: “Evo stojim na vratima i kucam.” (Otkrivenje 3,19) Svaka opomena, ukor i usrdna molba u Božjoj Riječi ili preko Njego-

Čežnja vjekova

489

393

vih vjesnika predstavlja kucanje na vrata srca. To je Isusov glas, a On traži da uđe. Sa svakim kucanjem na koje se ne odgovara, sklonost da se otvori postaje slabija. Ako se danas zanemari djelovanje Svetoga Duha, ono sutra neće biti tako snažno. Srce postaje manje prijemljivo i zapada u pogubnu nesvjesnost o kratkoći života i neprolaznoj vječnosti iza toga. Naša osuda na sudu neće proizići iz činjenice da smo bili u zabludi, već iz činjenice da smo zanemarili prilike što ih je Nebo slalo da naučimo što je istina.

Kao i apostoli, sedamdesetorica su primila nadnaravne darove kao obilježje svoje službe. Kad je njihov rad bio okončan, vratili su se radosno govoreći: “Gospodine! čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.” Isus je odgovorio: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!”

Isusovom duhu prikazani su prizori iz prošlosti i budućnosti. Vidio je prvo Lucifera kako je bio zbačen s Neba. Promatrao je unaprijed prizore svojih samrtnih muka, kad će pred svim svjetovima biti otkriven karakter varalice. Čuo je uzvik “Svrši se!” (Ivan 19,30) kojim se objavljuje da je otkup izgubljenog ljudskog roda zauvijek osiguran, da je Nebo zauvijek obranjeno od optužbi, prijevara i laži koje Sotona potiče.

Preko križa na Golgoti, s njegovim samrtnim mukama i sramotom, Isus je unaprijed vidio veliki posljednji dan u koji će knez sila tame doži-vjeti svoje uništenje na Zemlji, tako dugo unazađivanoj njegovom pobu-nom. Isus je gledao zauvijek svršeno djelo zla i Božji mir koji ispunjava Nebo i Zemlju.

Stoga ubuduće Kristovi sljedbenici trebaju gledati Sotonu kao pobi-jeđena neprijatelja. Na križu je Isus trebao za njih izvojevati pobjedu; želio je da je prihvate kao svoju vlastitu pobjedu. “Eto”, rekao je, “dao sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijatelj-skom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.”

Svemoćna sila Svetoga Duha predstavlja obranu svake ponizne duše. Nijednom koji u kajanju i vjeri potraži Njegovu zaštitu Krist neće dopustiti da padne pod utjecaj neprijateljeve sile. Spasitelj je kraj onih koji su u kušnji i u poteškoćama. S Njim ne postoji neuspjeh, gubitak, nemogućnost ili poraz; mi možemo sve kroz Njega koji nam daje snagu. Kad dođu kušnje i nedaće, ne čekajte da svladate sve poteškoće, već gledajte na Isusa, svog pomoćnika.

Postoje kršćani koji previše razmišljaju i govore o Sotoninoj sili. Oni razmišljaju o svom neprijatelju, mole se o njemu, govore o njemu i u nji-


490

493

394

hovoj mašti on postaje sve veći i veći. Istina je da je Sotona moćno biće; ali, hvala Bogu, mi imamo silnog Spasitelja koji je s Neba zbacio zloga! Sotona je zadovoljan kad veličamo njegovu silu. Zašto ne govoriti o Isusu? Zašto ne veličati Njegovu moć i Njegovu ljubav?

Dúga obećanja koja okružuje prijestolje na visini vječno je svjedo-čanstvo o tome da “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan 3,16) To svjedoči svemiru da Bog neće nikada napustiti svoj narod u nje-govoj borbi sa zlom. To nam je čvrsto obećanje o snazi i zaštiti dokle god bude trajalo samo prijestolje.

Isus je dodao: “Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vaša imena zapisana na nebesima!” Nemojte se radovati posjedova-nju sile, da ne smetnete s uma svoju ovisnost o Bogu. Čuvajte se da vas ne zahvati pretjerano samopouzdanje i da ne radite u svojoj sili, a ne u duhu i sili svog Učitelja. “Ja” je uvijek spremno sebi pripisati zasluge i za najmanji uspjeh koji se postiže u radu. “Ja” prima laskanja i uzdiže se, te tako zane-marujemo drugima pokazati da je Bog sve i u svemu. Apostol Pavao kaže: “Jer kad god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,10) Kad shvaća-mo svoju slabost, učimo se ovisiti o sili koja nije naša. Ništa ne može tako silno izvršiti ujecaj na srce kao stalni osjećaj odgovornosti prema Bogu. Ni-šta ne dopire tako potpuno do najdubljih pobuda naših postupaka kao svi-jest o Kristovoj ljubavi koja prašta. Mi trebamo uspostaviti vezu s Bogom jer ćemo se tada ispuniti Svetim Duhom koji će nas osposobiti da dođemo u dodir s našim bližnjima. Tada se radujte što ste kroz Krista postali povezani s Bogom, što ste postali članovi nebeske obitelji. Dok budete gledali iznad sebe, stalno ćete imati osjećaj slabosti ljudske prirode. Ukoliko manje uga-đate svome “ja”, jasnije ćete i potpunije shvatiti savršenstvo svog Spasitelja. Ukoliko se ćvršće povežete s izvorom svjetlosti i sile, utoliko će vas obasja-ti veća svjetlost i utoliko ćete dobiti veću silu da radite za Boga. Radujte se što ste jedno s Bogom, jedno s Kristom i cijelom nebeskom obitelji.

Dok su sedamdesetorica slušala Kristove riječi, Sveti Duh je u njihov um utiskivao živu stvarnost i zapisivao istinu na pločama duše. Premda ih je okruživalo mnoštvo, osjećali su se kao da su sami s Bogom.

Znajući da su primili nadahnuće tog trenutka, “zatitra od veselja u Duhu Svetom te reče: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo

Čežnja vjekova

494

395

sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti.’”

Uvaženi ljudi u svijetu, takozvani veliki i mudri, sa svom svojom hva-ljenom mudrošću ne mogu shvatiti Kristov karakter. Oni su sudili o Nje-mu po Njegovom vanjskom izgledu, po poniženju koje je palo na Njega kao na ljudsko biće. Međutim, rabinima i carinicima bilo je dano da vide Nevidljivoga. Čak ni učenici nisu mogli razumjeti sve što im je Isus želio otkriti, ali s vremenom, kako su se podčinjavali sili Svetoga Duha, njiho-vi su umovi postali prosvijetljeni. Shvatili su da je moćni Bog, odjeven u ljudsko obličje, prebivao među njima. Isus se radovao što je ova spoznaja, koju nisu posjedovali mudri i razboriti, otkrivena ovim skromnim ljudima. Dok je iznosio učenja starozavjetnih spisa i primjenjivao ih na sebe i svo-je djelo pomirenja, često su bili probuđeni Njegovim Duhom i podignuti u nebesko ozračje. O duhovnim istinama o kojima su govorili proroci oni su imali jasnije razumijevanje nego sami pisci izvornog djela. Kasnije će čitati spise Starog zavjeta, ne kao nauk književnika i farizeja, ne kao ka-zivanje mudraca koji su umrli, već kao novu objavu od Boga. Gledali su Onoga “kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Ivan 14,17)

Kristov Duh čini naše srce nježnim i pokornim, i to je jedini način na koji možemo steći savršenije razumijevanje istine. Duša mora biti očišćena od taštine i oholosti i oslobođena svega što ju je obuzimalo i Krist se mora ustoličiti u njoj. Ljudski nauk previše je ograničen da bi shvatio otkuplje-nje. Plan otkupljenja je tako dalekosežan da ga filozofija ne može objasniti. On će uvijek ostati tajnom koju ni najdublje razmišljanje ne može dokuči-ti. Nauk o spasenju ne može se objasniti, on se može upoznati samo isku-stvom. Jedino onaj koji uočava svoju vlastitu grješnost može prepoznati kako je Spasitelj dragocjen.

Pouke što ih je Krist iznosio dok je polako išao putem iz Galileje prema Jeruzalemu sadržavale su mnoge upute. Narod je s čežnjom slušao Njegove riječi. U Pereji, kao i u Galileji, narod je bio manje pod vlašću hebrejskog fanatizma nego u Judeji, pa je Njegovo učenje našlo odjeka u njihovim srcima.

Tijekom ovih posljednjih mjeseci svoje službe, Krist je ispričao mno-ge od svojih priča. Svećenici i rabini sve žešće su Ga progonili, pa je svoje


495

396

opomene upućene njima zaklonio simbolima. Nisu mogli pogriješiti u po-kušaju da proniknu u njihovo značenje, ali ipak u Njegovim riječima nisu mogli naći ništa na čemu bi zasnovali bilo kakvu optužbu protiv Njega. U priči o farizeju i cariniku, samouvjerena molitva: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi”, stoji u oštroj suprotnosti s pokajnikovom moli-tvom: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,11.13) Na taj način Krist je ukorio licemjerstvo Hebreja. Slikovitim prikazom o nerodnoj smokvi i o velikoj večeri pretkazao je nesreću koja će uskoro zadesiti nepokajani na-rod. Oni koji su prezrivo odbili poziv na evanđeosku gozbu čuli su Njego-ve riječi upozorenja: “Kažem vam da ni jedan od onih koji bijahu pozvani neće okusiti moje večere.” (Luka 14,24)

Uputa dana učenicima bila je vrlo dragocjena. Priča o nametljivoj udovici i o prijatelju koji je tražio kruh u ponoć dala je novu snagu Njego-vim riječima: “Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Ku-cajte, i otvorit će vam se!” (Luka 11,9) Često je njihova kolebljiva vjera bila ojačana sjećanjem na Kristove riječi: “Pa da Bog zbilja ne obrani svo-je izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Luka 18,7.8)

Krist je ponovio onu divnu priču o izgubljenoj ovci. U svojoj pouci išao je još dalje dok je govorio o izgubljenom denaru i izgubljenom sinu. Učenici tada nisu mogli u cijelosti procijeniti snagu ovih pouka, ali nakon izlijevanja Svetoga Duha, kad su vidjeli sabiranje neznabožaca i zavidljivu srdžbu Hebreja, bolje su shvatili pouku o izgubljenom sinu i mogli bolje proniknuti u radost Kristovih riječi: “Ali se ipak trebalo veseliti i radova-ti”, “jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.” (Luka 15,32.24) Kad su krenuli u ime svog Učitelja, suočavajući se s predbaciva-njima, siromaštvom i progonstvom, često su snažili svoja srca ponavljajući Njegov nalog izgovoren za ovog posljednjeg putovanja: “Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo! Prodajte svoje imanje i to dajte kao milostinju! Nabavite sebi torbe što ne stare: nepro-lazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize! Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.” (Luka 12,32-34)

Čežnja vjekova

397

Milostivi Samarijanac


U priči o milostivom Samarijancu Krist je prikazao narav prave vje-re. Pokazao je da se ona ne sastoji od sustava, vjerskih simbola ili obreda, već u vršenju djela ljubavi, u donošenju najvećeg dobra drugima, u pravoj dobroti.

Dok je Krist učio narod, “ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?” S pozornošću od koje zastaje dah veliki je skup iščekivao odgovor. Svećenici i rabini mislili su uhvatiti Krista u zamku pitanjem koje će postaviti ovaj zakonik. Međutim, Spasitelj se nije upuštao u raspravu. Potražio je odgo-vor od onoga koji je postavio pitanje. “Što stoji... pisano u Zakonu?” pitao je On, “Što tamo čitaš?” Hebreji su još optuživali Isusa da se olako odnosi prema Zakonu danom na Sinaju, ali On je pitanje spasenja usmjerio na dr-žanje Božjih zapovijedi.

Zakonik je kazao: “Ljubi Gospodina Boga svoga... svim srcem svo-jim, svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” Isus mu reče: “Pravo si odgovorio! To vrši pa ćeš živjeti!”

Zakonik nije bio zadovoljan gledištem i djelima farizeja. On je prouča-vao Pisma s čežnjom da spozna njihovo stvarno značenje. Bio je životno za-interesiran za ovo i iskreno je upitao: “Što moram činiti?” U svom odgovoru u vezi sa zahtjevima Zakona, on je mimoišao čitavo mnoštvo obrednih pro-

497

498

54

398

pisa. Ovima nije pridavao nikakvu važnost, već je iznio dva velika načela na kojima su počivali sav Zakon i Proroci. Ovaj odgovor, budući da ga je Krist pohvalio, postavio je Spasitelja u povoljan položaj prema rabinima. Nisu Ga mogli osuditi, jer je odobrio ono što je isticao jedan tumač Zakona.

“To vrši pa ćeš živjeti!” rekao je Isus. Prikazao je Zakon kao božan-sku cjelinu i ovom poukom istaknuo da nije moguće držati jednu zapovi-jed a kršiti drugu, jer ih sve prožima isto načelo. Čovjekova sudbina bit će određena njegovom poslušnošću prema cjelokupnom Zakonu. Vrhunska ljubav prema Bogu i nepristrana ljubav prema čovjeku načela su koja treba ostvariti u životu.

Zakonik je uvidio da je i sâm prijestupnik Zakona. Bio je osvjedočen Kristovim ispitivačkim riječima. Pravdu Zakona, za koju je tvrdio da razu-mije, nije provodio u život. Nije izražavao ljubav prema svojim bližnjima. Od njega se tražilo pokajanje, no umjesto da se pokaje, on je pokušao sebe opravdati. Umjesto da prizna istinu, želio je pokazati kako je teško ispuniti zapovijed. Na taj se način nadao da će moći odbaciti osvjedočenje i da će se opravdati u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pi-tanje bilo nepotrebno, budući da je i sam mogao odgovoriti na njega. Ipak, zakonik je postavio još jedno pitanje rekavši: “Tko je onda moj bližnji?”

Ovo je pitanje izazivalo među Hebrejima beskrajne rasprave. Nije bilo sumnje što se tiče neznabožaca i Samarijanaca — oni su bili stranci i neprijatelji. Ali, gdje bi trebalo praviti razliku između ljudi iz vlastitog naroda i između različitih društvenih slojeva? Koga treba svećenik, rabin, starješina smatrati bližnjim? Svoj su život provodili u cijelom nizu obre-da da bi bili čisti. Držali su da bi ih dodir s neukim i nehajnim mnoštvom oskvrnuo, što bi zahtijevalo mučne napore da se nečistoća otkloni. Treba li “nečiste” smatrati bližnjima?

Isus ponovno nije dopustio da bude uvučen u raspravu. Nije osudio vjerski fanatizam onih koji su vrebali da Ga osude. Međutim, jednostav-nom pričom uzdigao je pred svojim slušateljima takvu sliku izlijevanja ljubavi koja potječe s Neba, da su sva srca bila dirnuta, dok je zakonik pri-znao istinu.

Omogućiti da prodre svjetlost najbolji je put za uklanjanje tame. Naj-bolji način da se spriječi zabluda jest iznošenje istine. Pojava Božje ljubavi otkriva izopačenost i grijeh srca okrenutog sebi.

Čežnja vjekova

399

“Neki čovjek”, rekao je Isus, “silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapa-de među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobi-đe ga i prođe. A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe.” (Luka 10,30-32) To nije bio neki izmišljeni prizor, već stvarni do-gađaj, koji je bio vjerodostojno predočen. Svećenik i levit koji su prošli na drugu stranu nalazili su se u društvu onih koji su slušali Kristove riječi.

Putujući iz Jeruzalema u Jerihon, putnik je morao proći kroz jedan dio Judejske pustinje. Put je vodio niz jednu divlju, stjenovitu uvalu kojom su harali razbojnici i koja je često bila poprište nasilja. Na ovom mjestu putnik je bio napadnut, oteto mu je sve što je bilo vrijedno, pa je ranjen i pretučen ostavljen polumrtav kraj puta. Dok je tako ležao, tim je putom naišao svećenik, ali je samo pogledao prema ranjeniku. Tada se pojavio le-vit. Radoznao da vidi što se dogodilo, zastao je i pogledao patnika. Uvidio je što bi trebalo učiniti, ali to nije bila ugodna dužnost. Najviše bi volio da nije tim putem ni pošao, te tako ne bi morao vidjeti tog ranjenog čovjeka. Uvjeravao je sebe da ga se taj slučaj ne tiče.

Oba su čovjeka bila u svetoj službi, držeći sebe tumačima svetih spi-sa. Pripadali su onom sloju posebno odabranom da bude Božji predstavnik pred narodom. Morali su “biti blagi prema onima koji iz neznanja griješe” (Hebrejima 5,2) da bi mogli voditi ljude u razumijevanju Božje velike lju-bavi prema ljudskom rodu. Djelo na koje su bili pozvani bilo je ono isto što ga je Isus opisao kao svoje kad je rekao: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da na-vijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobo-dim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Luka 4,18)

Nebeski anđeli promatraju nevolje Božje obitelji na Zemlji i spremni su na suradnju s ljudima u otklanjanju tlačenja i patnji. Bog je u svojoj pro-vidnosti doveo svećenika i levita na put na kome je ranjeni patnik ležao, da bi mogli vidjeti kako mu je potrebna milost i pomoć. Cijelo Nebo pazilo je da vidi hoće li srca ovih ljudi biti taknuta sažaljenjem za ljudsku nesreću. Spasitelj je bio Onaj koji je poučavao Hebreje u pustinji. Iz stupa od obla-ka i ognja pružao im je pouku koja se vrlo razlikovala od ove koju je narod sada primao od svojih svećenika i učitelja. Milostive odredbe Zakona obu-hvaćale su čak i životinje, koje svoje potrebe i patnje ne mogu izraziti rije-


499

500

400

čima. Mojsiju su o ovome dane upute za djecu Izraelovu: “Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne.” (Izlazak 23,4.5) Međutim, u čovjeku koga su ranili razbojnici, Isus je iznio slučaj jednog brata u nevolji. Koliko je više sažaljenjem treba-lo biti pokrenuto njihovo srce prema njemu nego prema teglećoj životinji! Preko Mojsija su primili vijest da je njihov Gospodin Bog “Bog velik, jak i strašan” i da “daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu.” U skladu s tim zapovjedio je: “Ljubite i vi pridošlicu.” “Ljubi ga kao sebe samoga.” (Po-novljeni zakon 10,17-19; Levitski zakonik 19,34)

Job je rekao: “Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.” A kad su dva anđela u ljudskom obliku došla u Sodomu, Lot se poklonio licem do zemlje i rekao: “Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete.” (Job 31,32; Postanak 19,2) Svećeniku i le-vitu bile su bliske ove pouke, ali ih nisu sprovodili u svakodnevni život. Obrazovani u školi narodnog vjerskog fanatizma, postali su sebični, sku-čeni i isključivi. Kad su pogledali ranjena čovjeka, nisu mogli reći pripa-da li njihovoj narodnosti. Pomislili su da bi on mogao biti Samarijanac i udaljili se.

U njihovom činu, kako ga je Isus opisao, zakonik nije vidio ništa što bi se suprotilo onome čemu je bio poučavan o zahtjevima Zakona. Među-tim, sad je prikazan drugi prizor.

Neki Samarijanac naišao je na svom putu na nevoljnika i, kad ga je vidio, sažalio se na njega. Nije pitao je li ovaj stranac Hebrejin ili mnogo-božac. Ako je Hebrejin, Samarijanac je dobro znao da bi njemu u sličnoj prilici taj čovjek pljunuo u lice i s prijezirom prošao kraj njega. Međutim, nije oklijevao zbog toga. Nije se obazirao što je i sâm možda u opasnosti od nasilja jer se zadržava na tom mjestu. Bilo je dovoljno da se tu, pred njim, nalazilo ljudsko biće u nevolji i patnji. Skinuo je svoju odjeću da bi ga pokrio. Ulje i vino što ih je pripremio za svoje putovanje upotrijebio je za izlječenje i okrjepu ranjenika. Podignuo ga je na svoje magare i krenuo lagano, ravnomjernim korakom, tako da se nevoljnik ne bi potresao i stoga podnosio veće bolove. Doveo ga je u jednu gostionicu i bdijući nježno se brinuo za njega tijekom noći. Ujutro, kad je bolesniku bilo bolje, Samari-

Čežnja vjekova

503

401

janac se usudio nastaviti svoj put. Međutim, prije no što je to učinio, pre-dao ga je gostioničaru da se stara o njemu, platio troškove, ostavio novčani ulog u njegovu korist, a nezadovoljan čak i ovim, pobrinuo se za svaku daljnju potrebu, rekavši gostioničaru: “Brini se za nj... pa ako što više po-trošiš, ja ću ti na povratku platiti.”

Završivši priču, Isus je upravio svoj pogled na zakonika, i kao da nji-me čita njegovu dušu, rekao: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice po-kazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” (Luka 10,36)

Zakonik čak ni sada nije htio izgovoriti ime Samarijanac, nego je odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Isus je rekao: “Idi pa i ti čini tako!”

Tako je na pitanje “Tko je onda moj bližnji?” za sva vremena pri-mljen odgovor. Krist je pokazao da naš bližnji nije samo onaj koji pripada našoj crkvi i vjeri. To nema nikakve veze s rasom, bojom ili društvenom razlikom. Naš je bližnji svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš je bližnji svaka duša koju je ranio i izmučio neprijatelj. Naš je bližnji svatko tko je Božja svojina.

U priči o milostivom Samarijancu Isus je prikazao sebe i svoju misiju. Sotona je prevario, izmučio, opljačkao, upropastio čovjeka i ostavio ga da pogine, ali se Spasitelj sažalio na naše bespomoćno stanje. On je napustio svoju slavu da bi nas došao izbaviti. On nas je našao na umoru i prihvatio naš slučaj. Iscijelio je naše rane. Pokrio nas je svojom haljinom pravde. Otvorio nam je sigurno utočište i pobrinuo se za nas snoseći sve troškove. On je umro da bi nas spasio. Ukazujući na vlastiti primjer, rekao je svojim sljedbenicima: “Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga!” “Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 15,17; 13,34)

Zakonikovo pitanje Isusu je glasilo: “Što moram činiti?” A Isus, dr-žeći ljubav prema Bogu i čovjeku najvišim izrazom pravde, rekao je: “To vrši pa ćeš živjeti.” Samarijanac je poslušao nalog srca koje je bilo milo-stivo i puno ljubavi i time dokazao da je izvršitelj Zakona. Krist je naložio zakoniku: “Idi pa i ti čini tako!” Od Božje se djece očekuje da tvore, a ne samo govore. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,6)

Danas je ova pouka isto tako potrebna svijetu kao što je bila u vrijeme kad je potekla s Isusovih usana. Sebičnost i hladni formalizam gotovo su


504

402

ugasili plamen ljubavi i izgnali vrline koje karakter trebaju učiniti miomiri-som. Mnogi koji ispovijedaju Njegovo ime izgubili su iz vida činjenicu da kršćani trebaju predstavljati Krista. Ako ne postoji stvarno samopožrtvova-nje za dobro drugih u obiteljskom krugu, u susjedstvu, u crkvi i gdje god se nalazimo, tada bez obzira na to što tvrdili o sebi, nismo kršćani.

Krist je svoje dobro sjedinio s dobrom ljudskog roda i pozvao nas da se ujedinimo s Njim na spašavanju čovječanstva. “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Grijeh je najveće od svih zala, i naše je da imamo sažaljenja i pomognemo grješniku. Postoje mnogi koji griješe i koji osjećaju svoju sramotu i svoje bezumlje. Oni čeznu za riječima ohrabre-nja. Promatraju svoje pogreške i zablude dok skoro ne zapadnu u očajanje. Ove duše ne treba zanemariti. Ako smo kršćani, nećemo proći kraj njih na drugu stranu, držeći se što je dalje moguće od onih kojima je naša pomoć najpotrebnija. Kad ugledamo ljudska bića u nevolji, bilo zbog ucvijeljeno-sti ili grijeha, nikada ne smijemo kazati: “To me se ne tiče.”

“Takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!” (Galaćanima 6,1) Vjerom i molitvom odagnajte silu neprijatelja. Govorite riječi vjere i ohra-brenja koje će biti kao ljekoviti melem pretučenom i ranjenom čovjeku. Mnogi, mnogi su klonuli i obeshrabrili se u velikoj borbi života, dok bi ih jedna riječ ljubaznog ohrabrenja ojačala da pobijede. Nikada ne bismo smjeli proći kraj neke duše koja pati ne pokušavajući joj pružiti od utjehe kojom je Bog utješio nas.

Sve je to samo ispunjenje načela Zakona — načela koje je prikazano u priči o milostivom Samarijancu, a pokazalo se u Isusovom životu. Nje-gov karakter otkriva pravo određenje Zakona i pokazuje milosrđe, ljuba-znost i ljubav prema svim ljudima koji svjedoče o karakteru nebeskih za-kona. Oni svjedoče o činjenici: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,8) I tko god propusti otkriti ovu ljubav krši Zakon za koji tvrdi da ga poštuje, jer duh koji izražavamo prema svojoj braći otkriva kakav je naš duh prema Bogu. Božja ljubav, u srcu jedini je izvor ljubavi prema na-šem bližnjem. “Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.” Ljubljeni, “ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je lju-bav u nama savršena”. (1. Ivanova 4,20.12)

Čežnja vjekova

505

403

Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo


Neki su farizeji došli k Isusu s pitanjem: “Kad će doći kraljevstvo Božje?” Prošlo je više od tri godine kako je Ivan Krstitelj objavio vijest koja je kao trubni glas odjekivala cijelom zemljom: “Jer je blizu kraljev-stvo nebesko.” (Matej 3,2) Ovi farizeji dotada nisu vidjeli nikakav znak o uspostavi kraljevstva. Mnogi od onih koji su odbacili Ivana i na svakom se koraku suprotstavljali Isusu nagovještavali su da je Njegova misija pretr-pjela neuspjeh.

Isus je odgovorio: “Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje’ ili ‘eno ga ondje’, jer kraljev-stvo je Božje među vama.” Božje kraljevstvo počinje u srcu. Ne tražite ov-dje ili ondje pojavljivanje zemaljske sile da obilježi Njegov dolazak.

“Doći će vrijeme”, rekao je obraćajući se svojim učenicima, “kad ćete čeznuti da vidite samo jedan dan od dana Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti.” Budući da je ne prati svjetovna raskoš, nalazite se u opasnosti da ne raspoznate slavu moje misije. Vi ne razumijete koliko je velika vaša sa-dašnja prednost što među sobom imate, premda odjevena u ljudsko obličje, Onoga koji je život i svjetlost ljudima. Doći će dani kad ćete se s čežnjom sjećati prilika koje sada uživate hodajući i razgovarajući s Božjim Sinom.

Zbog svoje sebičnosti i zemaljskih težnji čak ni Isusovi učenici nisu mogli razumjeti duhovnu slavu koju im je želio otkriti. Tek nakon Kristo-

506

507

55

404

va uzašašća svome Ocu i izlijevanja Svetoga Duha na vjernike, učenici su u potpunosti cijenili Spasiteljev karakter i misiju. Pošto su primili krštenje Du-hom, počeli su shvaćati da su bili u neposrednoj nazočnosti Gospodina slave. Kad su se podsjećali na Kristova kazivanja, njihov se um otvorio za razumi-jevanje proročanstava, za shvaćanje čuda što ih je On činio. Čuda iz Njegova života prolazila su ispred njih i oni su bili kao ljudi probuđeni iz sna. Shvatili su da je “Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca.” (Ivan 1,14) Krist je, zapravo, došao od Boga na grješan svijet da spasi Adamove pale sinove i kćeri. Pošto su shvatili ovo, učenici su sada sami sebi izgledali manje važni. Nikada im nije dosadilo ponavljanje Njegovih riječi i djela. Njegove pouke, koje su samo nejasno razumijevali, sada su dopirale do njih kao svježe otkri-venje. Sveto pismo postalo je za njih novom knjigom.

Kad god su istraživali proročanstva koja su svjedočila o Kristu, uče-nici su se sjedinjavali s Božanstvom, i učili od Onoga koji se uznio na Nebo da završi djelo što ga je započeo na Zemlji. Uvidjeli su činjenicu da u Njemu prebiva spoznaja koju nijedno ljudsko biće, ako nije potpomo-gnuto božanskim posrednikom, ne može razumjeti. Njima je bila potreb-na pomoć od Onoga koga su najavili kraljevi, proroci i pravedni ljudi. S dubokim su divljenjem čitali i ponovno čitali proročke opise o Njegovu karakteru i radu. Kako su nejasno razumijevali proročke spise! Kako su sporo prihvaćali velike istine koje su svjedočile o Kristu! Promatrajući Ga u Njegovu poniženju, dok je išao kao čovjek među ljudima, nisu shvaćali tajnu Njegova utjelovljenja, dvojaki karakter Njegove prirode. Njihove su oči bile zatvorene, tako da nisu shvatili božansku prirodu u ljudskoj. Ali, pošto su bili prosvijetljeni Svetim Duhom, kako li su samo čeznuli da Ga opet vide i zauzmu mjesto kraj Njegovih nogu! Koliko su željeli da mogu doći k Njemu kako bi im On objasnio sveta Pisma koja nisu mogli razu-mjeti! Kako bi pozorno slušali Njegove riječi! Što je Krist držao na umu kad je rekao: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi”? (Ivan 16,12) Koliko su željeli sve to znati! Bili su žalosni što je njihova vjera bila tako slaba, što su njihove zamisli bile toliko udaljene od željena cilja, što su tako pogrešno razumijevali stvarnost.

Bog je poslao glasnika da objavi Kristov dolazak i usmjeri pozornost hebrejskog naroda i svijeta na Njegovu misiju, kako bi se ljudi mogli pri-

Čežnja vjekova

508

405

premiti da Ga prime. Izuzetna ličnost koju je Ivan najavio bila je među nji-ma više od trideset godina i oni Ga nisu upoznali kao Poslanog od Boga. Učenici su osjećali grižnju savjesti zato što su dopustili da nevjerstvo koje je prevladavalo prožme njihovo mišljenje i zamagli njihovo razumijeva-nje. Svjetlost ovog mračnog svijeta sjala je usred njegove tame, a oni nisu shvatili odakle potječu te zrake. Pitali su sami sebe zašto su se tako pona-šali da ih je Krist morao ukoravati. Često su ponavljali Njegove razgovore i kazali: Zašto smo dopuštali da nas zbune zemaljski obziri i suprotstav-ljanje svećenika i rabina, tako da nismo shvatili da je među nama prebivao Onaj koji je veći od Mojsija, i da nas je učio mudriji od Salomona? Kako su neosjetljive bile naše uši! Kako je slabo bilo naše shvaćanje!

Toma nije želio vjerovati sve dok ne stavi svoj prst u ranu koju su načinili rimski vojnici. U Isusovoj poniženosti i odbačenosti, Petar Ga se odrekao. Ova jasno obilježena bolna sjećanja izlazila su pred njih. Bili su s Njim, ali Ga nisu poznavali niti su Ga pravilno razumjeli. Ali kako je sve ovo potresalo njihova srca kad su prepoznali svoje nevjerstvo!

Kad su se svećenici i poglavari ujedinili protiv njih, kad su dovedeni pred savjete i bačeni u zatvor, Kristovi su sljedbenici bili radosni “što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo”. (Djela 5,41) Radovali su se što pred ljudima i anđelima mogu dokazati kako shvaćaju Kristovu slavu i kako su Ga odlučili slijediti po svaku cijenu.

Danas je isto tako točno, kao što je bilo i u apostolsko doba, da bez prosvjetljenja božanskim Duhom čovječanstvo ne može raspoznati Kristovu slavu. Istinu i Božje djelo ne mogu cijeniti oni koji vole svijet i kršćanstvo koje čini ustupke. Učiteljevi sljedbenici ne nalaze se na putu obilja, zemalj-ske časti i prilagođenosti svijetu. Oni prednjače na putovima truda, poniže-nja i poruge, u prvim redovima borbe “protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima”. (Efežanima 6,12) I danas ih, kao i u Kristovo doba, svećenici i farizeji njihovog doba pogrešno shvaćaju, preziru i ugnjetavaju.

Kraljevstvo Božje neće doći da se vidi. Evanđelje Božje milosti, sa svojim duhom samoodricanja, nikada ne može biti u skladu s duhom ovoga svijeta. Ova su dva načela u sukobu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14)


509

406

Međutim, danas u vjerskom svijetu postoji mnoštvo onih koji po svom vjerovanju rade na uspostavi Kristova kraljevstva kao zemaljske, svjetov-ne vladavine. Oni žele našega Gospodina učiniti vladarem kraljevstva ovo-ga svijeta, vladarem u njegovim sudovima, nad njegovim vojskama, nje-govim zakonodavnim dvoranama, njegovim palačama i trgovima. Oni od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. Budući da se Krist osobno ne nalazi ovdje, oni će sami poduzeti da djeluju umjesto Njega, da provode zakone Njegova kraljevstva. Uspostava takvog kraljevstva je ono što su željeli Hebreji Kristovog doba. Oni bi prihvatili Krista da je htio uspostaviti svjetovno kraljevstvo, nametnuti ono što su oni smatrali Božjim Zakonom i učiniti ih tumačima svoje volje i predstavnici-ma svoje vlasti. Međutim, On je rekao: “Moje kraljevstvo ne pripada ovo-mu svijetu.” (Ivan 18,36) On nije želio prihvatiti zemaljsko prijestolje.

Vlast pod kojom je Isus živio bila je izopačena i surova; na svakom koraku čulo se o zlouporabama — otimačini, netrpeljivosti i tlačiteljskoj okrutnosti. Ipak, Spasitelj nije pokušao izvršiti nikakve društvene reforme. On nije napadao nikakve nacionalne zlouporabe, niti osuđivao neprijatelj-ske nacije. Nije se miješao u vlast ili administraciju onih koji su bili na vla-sti. Onaj koji je bio naš primjer držao se daleko od zemaljskih vlasti. Ne zato što je bio ravnodušan prema ljudskim nevoljama, nego zato što se li-jek nije nalazio samo u ljudskim i vanjskim mjerama. Da bi bilo djelotvor-no, liječenje mora obuhvatiti svakog pojedinca i mora obnoviti srce.

Kristovo kraljevstvo nije uspostavljeno odlukama sudova, savjeta, zakonodavnih skupština ni pokroviteljstvom velikih ljudi ovoga svijeta, već usađivanjem Kristove prirode u ljudsku djelovanjem Svetoga Duha. “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego — od Boga.” (Ivan 1,12.13) Evo jedine sile koja može uzdignuti ljudski rod! Ljudsko oruđe za izvršenje ovog djela pred-stavlja propovijedanje Božje Riječi i njezino provođenje u život.

Kad je apostol Pavao otpočeo svoje rad u Korintu, tom mnogoljud-nom, bogatom i zlom gradu, ukaljanom bezbrojnim porocima mnogoboš-tva, rekao je: “Jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga.” (1. Korinćanima 2,2) Pišući kasnije nekima koji su bili izopačeni najodvratnijim grijesima, mogao je kazati: “Ali se opraste, i

Čežnja vjekova

510

407

posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.” “Neprestano zahvaljujem svome Bogu za vas na milosti Božjoj koja vam je dana u Kristu Isusu.” (1. Korinćanima 6,11; 1,4)

Danas, kao i u Kristovo doba, djelo Božjega kraljevstva ne oslanja se na one koji traže priznanje i potporu svjetovnih vladara i ljudskih zakona, već na one koji u Njegovo ime objavljuju narodu one duhovne istine koje će, kod onih koji ih prihvate, ostvariti Pavlovo iskustvo: “... s Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Galaća-nima 2,19.20) Tada će i oni kao Pavao raditi za dobro ljudi. On je rekao: “Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista — kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2. Ko-rinćanima 5,20)


408

Blagoslivljanje djece


Isus je uvijek volio djecu. Prihvaćao je njihove izraze naklonosti i nji-hovu iskrenu, neusiljenu ljubav. Zahvalno veličanje s njihovih čistih usana bilo je glazba za Njegove uši i osvježenje za Njegov duh, kad je bio izmu-čen dodirom s lukavim i licemjernim ljudima. Kud god je Spasitelj išao, dobroćudnost Njegova lica i Njegovo nježno, ljubazno držanje zadobivalo je ljubav i povjerenje djece.

Među Hebrejima je bilo uobičajeno da majke donose svoju djecu ra-binu kako bi ih blagoslovio stavljajući ruku na njih, ali Spasiteljevi učenici smatrali su da je Njegov rad previše važan da bi se prekidao na taj način. Kad su majke sa svojim mališanima dolazile k Njemu, učenici su ih s ne-godovanjem promatrali. Smatrali su tu djecu previše malom da bi mogla imati neke koristi od posjeta Isusu i zaključili da će On biti nezadovoljan zbog njihove nazočnosti. Međutim, učenici su bili razlog Njegova nezado-voljstva. Spasitelj je razumio brigu i teret majki koje su težile da odgoje svoju djecu u skladu s Božjom Riječi. On je čuo njihove molitve. On ih je sam privukao k sebi.

Jedna majka sa svojim djetetom napustila je svoj dom da nađe Isusa. Usput je o svojoj namjeri pričala svojoj susjedi, te je i ona zaželjela da joj Isus blagoslovi djecu. Tako se sakupila skupina majki sa svojim mališani-ma. Neka od ove djece izišla su iz doba ranog djetinjstva i stupila u doba mladosti. Dok su majke izražavale svoju želju, Isus je blagonaklono slu-

511

512

56

409

šao njihov stidljiv zahtjev praćen suzama. Ali pričekao je da vidi kako će učenici postupiti prema njima. Kad je vidio da vraćaju majke, misleći da Mu čine uslugu, otkrio im je njihovu pogrešku, rekavši: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni; jer takvima pripada kraljevstvo Bož-je.” Uzeo je djecu u naručje, položio ruke na njih i dao im blagoslov po koji su došli.

Majke su se utješile. Vratile su se svojim domovima osnažene i bla-goslovljene Kristovim riječima. Bile su ohrabrene da s novom radošću po-nesu svoj teret i s puno nade podižu svoju djecu. Današnje majke trebaju prihvatiti Njegove riječi s istom vjerom. Krist je i danas isto tako naš osob-ni Spasitelj kao što je bio dok je kao čovjek živio među ljudima. On je isto tako pomoćnik majkama danas, kao što je bio dok je u svoje naručje uzi-mao mališane u Judeji. Djeca naših obitelji isto su tako otkupljena Njego-vom krvlju, kao što su to bila djeca iz onih vremena.

Isus poznaje teret koji leži na srcu svake majke. On, čija se majka bo-rila s neimaštinom i oskudicom, suosjeća sa svakom majkom u njezinom mukotrpnom radu. On, koji je krenuo na dugi put da bi oslobodio brižno srce žene Kanaanke, učinit će isto toliko i za današnje majke. Njega, koji je vratio jedinca udovici iz Naina, i koji se u svojim samrtnim mukama na križu sjetio svoje majke, i danas dira majčinska žalost. U svakoj žalosti, u svakoj potrebi, On će pružiti utjehu i pomoć.

Neka majke dođu k Isusu sa svojim teškoćama. One će naći milost koja će biti dovoljna da im pomogne u podizanju njihove djece. Vrata su otvorena svakoj majci koja želi položiti svoj teret kraj Spasiteljevih nogu. On koji kaže: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni”, još uvijek poziva majke da dovedu svoje mališane kako bi ih blagoslovio. Čak i novorođenče u naručju svoje majke može prebivati u zaklonu Višnjega vjerom majke koja se moli. Ivan Krstitelj je bio ispunjen Svetim Duhom od svojega rođenja. Ako želimo živjeti u zajednici s Bogom, mi također mo-žemo očekivati da naše malene, već od njihovih najranijih dana, oblikuje božanski Duh.

U djeci koja su došla u dodir s Njim Isus je vidio ljude i žene koji će postati nasljednici Njegove milosti i podanici Njegova kraljevstva, a neki od njih mučenici za Njega. On je znao da će Ga ova djeca slušati i prihvati-ti kao svojega Otkupitelja mnogo spremnije nego odrasli ljudi, od kojih su


515

410

mnogi imali svjetovnu mudrost i tvrdo srce. U svojem poučavanju On se spustio na razinu njihova razumijevanja. On, Veličanstvo Neba, nije s pri-jezirom odgovarao na njihova pitanja i pojednostavio je svoje važne pouke da bi odgovarale njihovom dječjem razumijevanju. On je u njihove umove posijao sjeme istine, koje će u godinama što dolaze izniknuti i donijeti rod za vječni život.

Još uvijek je točno da su djeca najspremnija prihvatiti pouke iz Evan-đelja; njihova srca otvorena su božanskom utjecaju, snažna da zadrže pri-mljene pouke. Mala djeca mogu biti kršćani s iskustvom koje je u skladu s njihovim godinama. Trebaju se odgajati u duhovnosti i roditelji im trebaju pružiti svaku prednost kako bi mogli oblikovati karakter po uzoru na Kri-stov.

Očevi i majke trebaju svoju djecu smatrati mlađim članovima Gos-podnje obitelji, koja su im povjerena da ih odgajaju za Nebo. Pouke koje sami učimo od Krista trebamo prenijeti svojoj djeci onako kako ih mladi umovi mogu prihvatiti, otkrivajući im malo-pomalo ljepotu nebeskih na-čela. Na taj način kršćanski dom postaje školom u kojoj roditelji služe kao pomoćni učitelji, dok je sam Krist glavni Učitelj.

U radu za obraćenje naše djece ne bismo smjeli očekivati snažne osje-ćaje kao osnovni dokaz osvjedočenja o grijehu. Nije nužno znati ni točno vrijeme njihova obraćenja. Trebamo ih poučiti da svoje grijehe donesu Isu-su i potraže od Njega oprost, vjerujući da On prašta i da ih prihvaća kao što je prihvaćao djecu kad je osobno bio na Zemlji.

Kad majka uči svoju djecu da je slušaju zato što je vole, ona im daje i prve pouke iz kršćanskog života. Majčina ljubav predstavlja za dijete Kri-stovu ljubav, i mališani koji imaju povjerenja u majku i slušaju je, uče se imati povjerenja i biti poslušni Spasitelju.

Isus je bio uzor djeci i primjer očevima. On je govorio kao čovjek koji ima vlast i Njegove su riječi imale silu; pa ipak u svim svojim postupcima prema grubim i neobuzdanim ljudima nije upotrijebio nijedan neljubazan ili neuljudan izraz. Kristova milost u srcu usadit će nebesko dostojanstvo i osjećaj za ono što odgovara trenutku. On će ublažiti sve što je grubo i pokoriti sve što je oporo i neljubazno. To će povesti i očeve i majke da sa svojom djecom postupaju kao s razumnim bićima, onako kako bi željeli da se postupa s njima.

Čežnja vjekova

411

Roditelji, u odgajanju svoje djece proučavajte pouke što ih je Bog dao u prirodi. Kad biste gajili neki karanfil, ili ružu, ili ljiljan — kako bi-ste to činili? Pitajte vrtlara kako postiže da svaka grana i svaki list tako divno buja i razvija se u savršenom skladu i ljepoti. On će vam reći da to nije postigao grubim dodirom niti silovitim naporima, jer bi to samo po-lomilo nježne izdanke. To su bile male pažnje koje su se često ponavljale. On je zalijevao tlo, biljke koje su se razvijale štitio je od snažnih vjetrova i žarkog sunca, a Bog je učinio da bujaju i cvatu u ljepoti. U postupanju sa svojom djecom slijedite metodu vrtlara. Nježnim dodirom, pokazivanjem ljubazne pomoći trudite se oblikovati njihove karaktere po ugledu na Kri-stov karakter.

Ohrabrite izraz ljubavi prema Bogu i jedan prema drugome. Razlog zašto u svijetu ima tako puno ljudi i žena tvrdoga srca jest što se prava lju-bav smatrala slabošću, što se obeshrabrivala i potiskivala. Bolja priroda ovih ljudi bila je gušena u djetinjstvu i sve dok svjetlost božanske ljubavi ne otopi njihovu hladnu sebičnost, njihova će sreća zauvijek biti uništena. Ako želimo da naša djeca imaju nježni Isusov duh i naklonost koju anđeli pokazuju prema nama, moramo ohrabrivati pobude plemenitosti i ljubavi koje nosi djetinjstvo.

Učite djecu da vide Krista u prirodi. Izvedite ih van, pod veličan-stveno drveće, u vrt i učite ih da u svim veličanstvenim djelima stvaranja vide izraz Njegove ljubavi. Poučavajte ih da je On uspostavio zakone koji upravljaju svim bićima, da je On postavio zakone i za nas i da su ti zakoni za našu sreću i radost. Nemojte ih zamarati dugim molitvama i dosadnim opomenama, već ih očitim poukama iz prirode naučite poslušnosti Božjem Zakonu.

Kad ih pridobijete da imaju povjerenja u vas kao Kristove sljedbeni-ke, lako ćete ih učiti o velikoj ljubavi kojom nas je On ljubio. Kad pokušate objasniti istine o spasenju i ukazujete djeci na Krista kao osobnog Spasite-lja, anđeli će biti kraj vas. Gospodin će očevima i majkama dati milost da svoje mališane zainteresiraju uzvišenim izvješćem o Djetetu iz Betlehema, koje je doista nada svijeta.

Kad je Isus kazao svojim učenicima da ne brane djeci dolaziti k Nje-mu, govorio je svojim sljedbenicima svih vjekova — službenicima Cr-kve, propovjednicima, pomoćnicima i svim kršćanima. Isus privlači djecu


516

517

412

k sebi i On nam nalaže: “Nemojte im priječiti da dođu k meni”; kao da kaže — ona će doći ako ih ne spriječite.

Nemojte dopustiti da vaš karakter koji nije sličan Kristu pogrešno pri-kaže Isusa. Nemojte udaljiti mališane od Njega svojom hladnoćom i gru-bošću. Nemojte postati uzrokom njihovom osjećaju da im Nebo neće biti ugodno mjesto ako vi budete tamo. Ne govorite o vjeri kao o nečemu što djeca ne mogu razumjeti i ne postupajte tako kao da se od njih ne očekuje da u djetinjstvu prihvate Krista. Nemojte im prenijeti pogrešan dojam da je Kristova vjera sumorna i da se dolaženjem Spasitelju moraju odreći svega što život čini radosnim.

Kad Sveti Duh potakne srca djece, surađujte u Njegovu radu. Učite ih da ih Spasitelj poziva i da Mu ništa ne pričinjava veću radost nego kad Mu se predaju u cvijetu i svježini svojih godina.

Beskrajnom nježnošću Spasitelj promatra duše koje je otkupio svo-jom krvlju. One su Njegove zahvaljujući Njegovoj ljubavi. On ih promatra s neizrecivom čežnjom. Njegovo srce široko je otvoreno ne samo za djecu najboljeg ponašanja, već i za onu koja su naslijedila loše crte karaktera. Mnogi roditelji ne razumiju koliko su odgovorni za ove nedostatke svoje djece. Oni su ih učinili takvima. Sa zabludjelima ne postupaju nježno i mu-dro. Ali Isus sa sažaljenjem promatra ovu djecu. On vidi sve — od uzroka do posljedice.

Kršćanski djelatnik može postati Kristovo oruđe u dovođenju ove dje-ce Spasitelju. Mudrošću i istančanim razumijevanjem on ih može privezati za svoje srce, može im pružiti ohrabrenje i nadu i Kristovom ih milošću vidjeti preobražena karaktera, tako da se za njih može reći: “Jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.”

Čežnja vjekova

413

“Jedno ti nedostaje”


“Dok je izlazio na put, pritrča neki čovjek, pade preda nj na koljena i upita ga: Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?”

Mladić koji je postavio ovo pitanje bio je narodni poglavar. Imao je veliko imanje i zauzimao odgovoran položaj. Vidio je ljubav koju je Krist pokazao prema djeci koju su doveli k Njemu; vidio je kako ih je nježno primio i uzimao u svoje naručje i u njegovom srcu rasplamsala se ljubav prema Spasitelju. Zaželio je postati Njegov učenik. Bio je tako duboko po-krenut da je, dok je Isus išao svojim putem, potrčao za Njim, kleknuo kraj Njegovih nogu i iskreno i ozbiljno postavio pitanje, koje je bilo tako važno za njegovu dušu, ali i za dušu svakog ljudskog bića: “Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?”

“Zašto me zoveš dobrim?” rekao je Isus, “Samo je jedan Dobri, Bog.” Isus je želio iskušati poglavarevu iskrenost i pokrenuti ga da kaže na koji Ga način smatra dobrim. Shvaća li da je Ovaj kome govori Božji Sin? Koji je bio pravi osjećaj njegova srca?

Ovaj je poglavar imao visoko mišljenje o svojoj pravednosti. On nije ni pretpostavljao da mu bilo što nedostaje, pa ipak nije bio sasvim zadovo-ljan. Osjećao je potrebu za nečim što nije imao. Zar ga Isus ne bi mogao blagosloviti kao što je blagoslovio djecu i ispuniti potrebu njegove duše?

Odgovarajući na njegovo pitanje Isus mu je rekao da je poslušnost Božjim zakonima nužna ako želi dobiti vječni život i naveo neke od zapo-

518

57

414

vijedi koje pokazuju čovjekovu dužnost prema njegovim bližnjima. Pogla-varov je odgovor bio potvrdan: “To sam sve držao... što mi još treba?”

Krist je promatrao lice ovog mladog čovjeka kao da čita njegov život i ispituje njegov karakter. Zavolio ga je i čeznuo mu je podariti mir, milost i radost koji bi sasvim izmijenili njegov karakter. “Još ti jedno nedostaje”, rekao je On, “prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebesima! Onda dođi i slijedi me!”

Krista je privlačio ovaj mladić. On je znao da je bio iskren kad je ka-zao: “To sam sve držao od svoje mladosti.” Otkupitelj je čeznuo da u nje-mu stvori takvo razumijevanje koje bi ga osposobilo da uvidi potrebu za posvećenjem srca i kršćanskom dobrotom. Čeznuo je da u njemu vidi po-nizno i skrušeno srce svjesno uzvišene ljubavi koju treba pokloniti Bogu, srce koje će svoj nedostatak pokriti Kristovim savršenstvom.

Isus je u ovom poglavaru vidio pomoćnika koji bi Mu bio potreban, da Mu je mladić postao suradnik u djelu spasenja. Da se podčinio Kristo-vom vodstvu, on bi postao sila za dobro. Poglavar je mogao postati zapa-ženi Kristov predstavnik, jer je imao takve osobine koje bi ga, kad bi se sjedinio sa Spasiteljem, osposobile da postane božanska sila među ljudima. Krist ga je, promotrivši njegov karakter, zavolio. U poglavarevu srcu budi-la se ljubav prema Kristu, jer ljubav rađa ljubav. Isus je čeznuo da ga vidi kao svog suradnika. Čeznuo je da ga načini sličnim sebi, zrcalom u kojem bi odsjajivala sličnost Bogu. Čeznuo je da razvije i usavrši njegov karakter i da ga posveti Gospodnjoj službi. Da se poglavar tada predao Kristu, na-predovao bi u ozračju Njegove nazočnosti. Da je učinio ovaj izbor, koliko bi drukčija bila njegova budućnost!

“Još ti jedno nedostaje”, rekao je Isus. “Ako želiš biti savršen, haj-de prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” Krist je čitao srce ovog poglavara. Nedostajalo mu je samo jedno, to je bilo načelo od životne važnosti. U duši mu je bila po-trebna Božja ljubav. Ova potreba, ako se ne ispuni, pokazat će se za njega sudbonosnom; cijela će njegova narav postati izopačenom. Popuštanjem bi ojačala sebičnost. Da bi mogao primiti Božju ljubav, morao se odreći veli-ke ljubavi prema samome sebi.

Krist je ovoga čovjeka stavio na kušnju. Pozvao ga je da bira izme-đu nebeskog blaga i svjetovne veličine. Da je pristao slijediti Krista, bilo

Čežnja vjekova

519

415

bi mu osigurano nebesko blago. Ali, morao je pokoriti svoje “ja”; njegova se volja morala podčiniti Kristovoj vlasti. Mladom je poglavaru ponuđena prava Božja svetost. Imao je prednost postati Božjim sinom i s Kristom su-nasljednikom nebeskog blaga. Međutim, morao je uzeti križ i poći za Spa-siteljem putem samoodricanja.

Kristove su riječi za poglavara doista bile poziv. “Onda danas iza-berite kome ćete služiti.” (Jošua 24,15) Izbor je prepušten njemu. Isus je čeznuo za njegovim obraćenjem. On mu je ukazao na slabu točku u njego-vu karakteru; i s kakvim je samo dubokim zanimanjem očekivao odluku dok je mladić procjenjivao Njegovo pitanje! Ako odluči poći za Kristom, mora u svemu poslušati Njegove riječi. On mora napustiti svoje častolju-bive namjere. S kakvom je ozbiljnom, brižnom čežnjom, s kakvom gladi u duši Spasitelj promatrao mladića, nadajući se da će prihvatiti poziv Božjeg Duha!

Krist je odredio uvjete koji bi jedino mogli pomoći poglavaru da usa-vrši kršćanski karakter. Njegove riječi bile su riječi mudrosti, premda su izgledale stroge i prezahtjevne. Jedina nada spasenja za ovog poglavara bila je da ih prihvati i posluša. Njegov visoki položaj i njegov imetak ne-osjetno su unosili zlo u njegov karakter. Ako ih bude gajio, oni će zamije-niti Boga u njegovim osjećajima. Uskratiti Bogu malo ili puno značilo je zadržati ono što umanjuje njegovu moralnu snagu i djelotvornost; ako se brižljivo njeguje ono što je svjetovno, ma koliko nesigurno ili bezvrijedno, ono će prevladati.

Poglavar je brzo razabrao sve što su Kristove riječi obuhvatile i postao žalostan. Da je shvatio vrijednost ponuđenog dara, brzo bi se kao sljedbe-nik priključio Kristu. Bio je jedan od članova uvaženog Savjeta Hebreja i Sotona ga je kušao laskavim izgledima za budućnost. Želio je nebesko bla-go, ali je želio i prolazne prednosti koje će mu donijeti njegovo bogatstvo. Žao mu je bilo što su postojali takvi uvjeti; želio je vječni život, ali nije htio podnijeti žrtvu. Cijena vječnog života činila mu se previsokom, pa je otišao žalostan, “jer je imao veliki imetak”.

Njegova tvrdnja da je držao Božji Zakon bila je obmana. Pokazao je da mu je bogatstvo bilo idol. Nije mogao držati Božje zapovijedi, dok je svijet zauzimao prvo mjesto u njegovim osjećajima. Više je volio Božje da-rove nego Darovatelja. Krist je ponudio mladiću svoje prijateljstvo. “Dođi,

Jedno ti nedostaje

520

416

slijedi me”, rekao je On. Međutim, Spasitelj za njega nije značio toliko koliko ime među ljudima ili imetak. Da se odrekne svog zemaljskog blaga koje je vidljivo, radi nebeskog blaga koje je nevidljivo — bio je prevelik rizik. Odbio je ponudu vječnog života i otišao u stalnu službu svijetu.

Tisuće prolaze kroz ovu kušnju birajući između Krista i svijeta; i mnogi biraju svijet. Kao i mladi poglavar, oni se okreću od Krista, govore-ći u svojim srcima: Ne želim ovog čovjeka za svog vođu.

Kristovo postupanje s mladićem prikazano nam je kao zorna pouka. Bog nam je dao pravila ponašanja, koja svaki od Njegovih slugu mora sli-jediti. To je poslušnost Njegovom Zakonu, ne samo formalna poslušnost, već poslušnost koja prodire u život i otkriva se u karakteru. Bog je uspo-stavio svoje mjerilo karaktera za sve koji žele postati podanicima Njegova kraljevstva. Samo oni koji žele postati suradnici s Kristom, samo oni koji će reći: “Gospodine, sve što imam i što jesam pripada Tebi” — bit će pri-znati za Božje sinove i kćeri. Svi trebaju razmotriti što znači željeti Nebo, a ipak mu okrenuti leđa zbog postavljenih uvjeta. Razmislite o tome što znači reći Kristu: “Ne.” Poglavar je rekao: Ne, ja Ti ne mogu dati sve. Go-vorimo li i mi isto? Spasitelj nam nudi da s nama dijeli rad koji nam je Bog dao da izvršimo. On nudi sredstva da bismo unaprijedili Njegovo djelo na svijetu. Jedino nas na ovaj način On može spasiti.

Imanje je povjereno poglavaru da bi se pokazao kao vjerni povjere-nik; ova dobra trebao je podijeliti na blagoslov onima koji su bili u oskudi-ci. Bog i danas povjerava ljudima sredstva, darove i prilike da mogu postati Njegovim posrednicima u pomaganju siromašnima i onima koji pate. Onaj koji koristi povjerene darove kako je Bog odredio, postaje Spasiteljevim suradnikom. On pridobiva duše za Krista, jer je predstavnik Njegova ka-raktera.

Onima koji se, kao i mladi poglavar, nalaze na visokim, povjerljivim položajima i imaju veliko imanje, može izgledati kao prevelika žrtva odri-canje od svega da bi slijedili Krista. Ali to je pravilo koje važi za sve koji žele postati Njegovim učenicima. Poslušnost se mora pokazati u svemu što se prihvati. Samoodricanje je bît Kristova nauka. Često se iznosi i poučava jezikom koji izgleda vrlo zapovjednički — zato što ne postoji drugi način za čovjekovo spasenje, osim odlučnog odbacivanja svega onog što će, ako se gaji, slomiti cijelo biće.

Čežnja vjekova

523

417

Kad Kristovi sljedbenici vrate Gospodinu ono što je Njegovo, tada skupljaju blago koje će im biti predano kad budu čuli riječi: “Dobro, valja-ni i vjerni slugo!... Uđi u veselje gospodara svoga!” “Koji namjesto odre-đene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te ‘otada sjedi s desnu’ Božjeg prijestolja!” (Matej 25,23; Hebrejima 12,2) Radost što vide otku-pljene duše, spašene za vječnost, nagrada je svima koji idu stopama Onoga koji je rekao: “Dođi i slijedi me!”

Jedno ti nedostaje

418

“Lazare, iziđi!”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 10,38-42; Ivanu 11,1-44.

Lazar iz Betanije bio je među najpostojanijim Kristovim učenicima. Od njihovog prvog susreta njegova vjera u Krista bila je snažna, njegova ljubav prema Njemu duboka, a i on je Spasitelju bio vrlo mio. Za Lazara je Krist učinio svoje najveće čudo. Spasitelj je blagoslivljao sve koji su tražili Njegovu pomoć; On voli cijeli ljudski rod, ali s nekima je povezan osobito nježnim vezama. Njegovo je srce bilo povezano čvrstim vezama ljubavi prema obitelji u Betaniji, pa je za jednog njezinog člana učinio svo-je najdivnije djelo.

U Lazarevu je domu Isus često nalazio odmor. Spasitelj nije imao svog doma i ovisio je o gostoprimstvu svojih prijatelja i učenika, pa Mu je često, kad je bio umoran i željan ljudskog prijateljstva, bilo drago naći utočište u ovom mirnom domu, daleko od sumnjičenja i ljubomore srditih farizeja. Ovdje je nalazio iskrenu dobrodošlicu i čisto, sveto prijateljstvo. Ovdje je mogao govoriti jednostavno i sasvim slobodno, znajući da će se Njegove riječi shvatiti i cijeniti.

Naš Spasitelj je cijenio tihi dom i pažljive slušatelje. On je čeznuo za ljudskom nježnošću, ljubaznošću i toplinom. Oni koji su prihvaćali nebe-sku poduku, koju je On uvijek bio spreman dati, bili su vrlo blagoslovlje-ni. Dok je mnoštvo išlo za Kristom preko otvorenih polja, otkrivao im je ljepote svijeta prirode. Težio je da otvori oči njihova razuma da bi mogli vidjeti kako Božja ruka održava svijet. Da bi pokrenuo uvažavanje Božje dobrote i dobročinstva, pozornost svojih slušatelja usmjerio je na rosu koja

524

525

58

419

nježno pada, na blage pljuskove kiše i na sjajno sunce, podjednako poklo-njeno i dobrima i zlima. Želio je da ljudi potpunije shvate pažnju koju Bog poklanja ljudskim oruđima koja je stvorio. Međutim, mnoštvo nije bilo spremno slušati, pa je u domu u Betaniji Krist nalazio odmor od iscrpljuju-ćeg sukoba u javnom životu. Tu je zahvalnim slušateljima otvarao knjigu Providnosti. U ovom prisnom razgovoru svojim slušateljima otkrivao je ono što nije pokušavao kazati tom raznolikom mnoštvu. Nije imao potrebe svojim prijateljima govoriti u pričama.

Dok je Krist iznosio svoje divne pouke, Marija je sjedila kraj Nje-govih nogu, kao predana slušateljica puna poštovanja. Jednom prigodom Marta, zauzeta brigom oko pripreme objeda, došla je Kristu govoreći: “Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” To je bilo u vrijeme Kristova prvog posjeta Betaniji. Spasitelj i Njegovi učenici upravo su stigli sa svog zamornog pješačenja iz Jerihona. Marta se brinula da im osigura udobnost i u svojoj brižljivosti zaboravila je ljubaznost koju duguje svom gostu. Isus joj je odgovorio blagim i strpljivim riječima: “Marta, Marta! ... brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.” Marija je u svoj um slagala dragocjene riječi koje su silazile sa Spasiteljevih usana, riječi koje su joj bile dragocjenije od najskupocjenijih zemaljskih dragulja.

To “jedno” što je bilo potrebno Marti bio je blagi duh odanosti, du-blje staranje za znanje o budućem besmrtnom životu i vrlinama nužnim za duhovno napredovanje. Trebala se manje starati za prolazno, a više za ono što će trajati vječno. Isus želi poučiti svoju djecu da iskoriste svaku priliku kako bi stekli ovo znanje koje će ih učiniti mudrima za spasenje. Kristo-vom djelu potrebni su promišljeni, energični djelatnici. Postoji široko polje za Marte s revnošću za djelotvorni vjerski rad. Međutim, neka one najprije sjednu zajedno s Marijom kraj Isusovih nogu. Neka marljivost, točnost i snaga budu posvećeni Kristovom milošću, pa će tada život biti nepobjedi-va sila na dobro.

Tuga je ušla u mirni dom u kome se Isus često odmarao. Lazara je pogodila iznenadna bolest i njegove su sestre poručile Spasitelju: “Gospo-dine, bolestan je onaj koga ljubiš.” Vidjele su snagu bolesti koja je zahva-tila njihovog brata, ali znale su da je Isus mogao liječiti sve vrste bolesti.

Lazare, iziđi!

420

Vjerovale su da će suosjećati s njima u njihovoj žalosti i stoga nisu uputile hitan zahtjev da odmah dođe, već su poslale samo povjerljivu vijest: “Gos-podine, bolestan je onaj koga ljubiš.” Mislile su da će On odmah odgovori-ti na njihovu poruku i biti s njima čim bude mogao stići u Betaniju.

Nespokojno su očekivale poruku od Njega. Dokle god je iskra života gorjela u njihovom bratu, molile su i čekale da Isus dođe. Međutim, vje-snik se vratio bez Njega. Ipak, donio je vijest: “Ova bolest nije smrtono-sna”, a to im je ulilo nadu za koju su se uhvatile da će Lazar živjeti. Nježno su pokušavale govoriti riječi nade i ohrabrenja gotovo besvjesnom patni-ku. Kad je Lazar umro, bile su gorko razočarane; ali su osjećale Kristovu milost koja ih je podupirala i to ih je sačuvalo da ni za što ne okrivljuju Spasitelja.

Kad je Krist čuo vijest, učenicima se učinilo da ju je hladno primio. Nije izrazio žalost koju su očekivali da će pokazati. Pogledavši ih, rekao je: “Ova bolest nije smrtonosna... već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega.” Dva dana ostao je u mjestu u kome je bio. Ovo je odgađanje bilo tajna za učenike. Kakva bi utjeha bila Njegova nazočnost ovom oža-lošćenom domu, mislili su oni. Njegova snažna ljubav prema obitelji u Be-taniji bila je dobro poznata učenicima i bili su iznenađeni što toj žalosnoj vijesti ne pridaje važnost. “Bolestan je onaj koga ljubiš.”

Tijekom ta dva dana činilo se kao da je Isus ovu vijest odstranio iz svog uma, jer nije spominjao Lazara. Učenici su razmišljali o Ivanu Kr-stitelju, Isusovom preteči. Pitali su se zašto je Isus i pored sile da učini veličanstvena čuda, dopustio da Ivan propada u tamnici i umre nasilnom smrću. Pošto je imao takvu silu, zašto Krist nije spasio Ivanov život? Ovo pitanje su često postavljali farizeji koji su to iznosili kao nepobitan dokaz protiv Kristove tvrdnje da je Sin Božji. Spasitelj je upozorio svoje učenike na nedaće, gubitke i progonstva. Hoće li ih zaboraviti u nedaćama? Neki su se pitali nisu li pogrešno razumjeli Njegovo poslanje. Svi su bili duboko ožalošćeni.

Nakon dva dana čekanja Isus je rekao svojim učenicima: “Hajdemo opet u Judeju!” Učenici su se pitali zašto je Isus, ako je namjeravao poći u Judeju, čekao dva dana. Međutim, bojazan za Krista i njih osobno sa-svim je obuzela njihove misli. Nisu mogli vidjeti ništa drugo do opasnosti na putu kojim je namjeravao poći. “Rabbi,” rekli su, “pa sad su te Židovi

Čežnja vjekova

526

527

421

htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo! Zar dan nema dvanaest sati? — odgovori Isus.” Moj me Otac vodi i sve dok činim Njegovu volju, moj je život siguran. Dvanaest sati mog dana još nije isteklo. Ušao sam u ostatak svog dana, ali dokle god preostaje i najmanji dio, ja sam siguran.

“Tko hodi po danu,” nastavio je, “ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga svijeta.” Onaj koji čini Božju volju, koji ide stazom koju je Bog označio, ne može se spotaknuti i pasti. Svjetlost Božjeg Duha koji ga vodi daje mu jasnu predodžbu o njegovoj dužnosti i vodi ga pravo do završetka njegova djela. “A tko ide po noći, spotiče se, jer nema u sebi svjetla.” Onaj koji ide stazom koju je sam izabrao, na koju ga Bog nije pozvao, spotaknut će se. Za njega se dan pretvara u noć i ma gdje se nalazio, nije siguran.

“To reče i potom im nastavi: ‘Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim.’” “Naš prijatelj Lazar zaspa.” Kako dirljive riječi! Kako pune sućuti! Misleći na opasnost kojoj će se njihov Učitelj izložiti odla-skom u Jeruzalem, učenici su gotovo zaboravili ožalošćenu obitelj u Be-taniji. Međutim, ne i Krist. Učenici su se osjećali ukorenima. Bili su razo-čarani što Krist nije puno brže odgovorio na vijest. Došli su u kušnju da pomisle kako On nema nježne ljubavi prema Lazaru i njegovim sestrama kao što su to mislili, jer bi inače požurio natrag s glasnikom. Ali riječi: “La-zar, naš prijatelj, zaspa” probudile su u njima prave osjećaje. Uvjerili su se da Krist nije zaboravio svoje prijatelje koji pate.

“Učenici mu na to rekoše: Ako spava, Gospodine, bit će zdrav. Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spava-nju.” Svojoj vjernoj djeci Krist predstavlja smrt kao san. Njihov je život sakriven s Kristom u Bogu i dok ne zatrubi posljednja truba, oni koji umiru spavat će u Njemu.

“Tada im istom reče otvoreno: Lazar je umro. I ja sam veseo radi vas što nisam bio ondje, da porastete u vjeri. Ali, hajdemo k njemu!” Toma nije mogao vidjeti ništa drugo osim smrti koja čeka njegovog Učitelja ako pođe u Judeju, ali zapregnuo je svoj duh i rekao drugim učenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Poznavao je mržnju Hebreja prema Kristu. Njihova je namjera bila da Ga ubiju, ali ona nije uspjela, zato što Mu je ostalo još malo od određena vremena. Tijekom ovog vremena Isusa su čuvali nebeski anđeli. Nikakvo Mu se zlo nije moglo dogoditi. Čak i u predjelima Judeje, u kojoj su rabini kovali zavjeru kako da Ga uhvate i ubiju.

Lazare, iziđi!

528

422

Učenici su se začudili Kristovim riječima kad je rekao: “Lazar je umro. I ja sam veseo... što nisam bio ondje.” Je li Spasitelj svojim osobnim izbo-rom izbjegao dom svojih prijatelja koji su patili? Naoko, Marija i Marta i Lazar na umoru bili su prepušteni sebi samima. Ali nisu bili sami. Krist je gledao cijeli prizor i nakon Lazareve smrti. Njegova milost pružala je pot-poru ožalošćenim sestrama. Isus je vidio žalost koja je raspinjala njihova srca, dok se njihov brat borio s moćnim neprijateljem — smrću. On je osje-ćao svu težinu boli kad je rekao svojim učenicima: “Lazar je umro.” Među-tim, Krist nije morao misliti samo na voljene iz Betanije, On je morao misli-ti i na poučavanje svojih učenika. Oni trebaju postati Njegovi predstavnici u svijetu, da bi Očev blagoslov mogao obgrliti sve. Radi njih je dopustio da Lazar umre. Da ga je povratio iz bolesti u zdravlje, ne bi bilo učinjeno čudo koje je najodređeniji dokaz Njegovog božanskog karaktera.

Da se Krist nalazio u bolesničkoj sobi, Lazar ne bi umro, jer Sotona ne bi imao vlast nad njim. Smrt ne bi mogla uperiti svoju strijelu na La-zara u nazočnosti Darovatelja života. Stoga je Krist ostao po strani. On je pustio neprijatelju da upotrijebi svoju moć, da bi ga mogao odstraniti kao pobijeđenog neprijatelja. On je dopustio da Lazar padne pod vlast smrti, a žalosne su sestre vidjele svojega brata položena u grobu. Krist je znao da će, dok budu gledale mrtvo lice svojega brata, njihova vjera u Otkupitelja biti okrutno kušana. Ali znao je da će iz borbe kroz koju su sada prolazile, njihova vjera zasjati još većom snagom. On je podnosio svaki udar boli koji su one izdržale. Nije ih manje volio zato što je čekao, ali je znao da će izvojevati pobjedu za njih, za Lazara, za sebe osobno i za svoje učenike.

“Radi vas... da porastete u vjeri.” Svima koji žele osjetiti vodstvo Bož-je ruke, trenutak najvećeg obeshrabrenja je vrijeme kad je božanska pomoć najbliža. Oni će se sa zahvalnošću osvrnuti na najmračniji dio svog puta. “Gospodin može izbaviti prave štovatelje.” (2. Petrova 2,9) Iz svake kušnje, iz svake nevolje On će ih izvesti s jačom vjerom i bogatijim iskustvom.

Odugovlačeći s dolaskom Lazaru, Krist je imao namjeru pokazati mi-lost onima koji Ga nisu primili. Odugovlačio je kako bi uskrsnućem Lazara iz mrtvih mogao dati svom tvrdokornom, nevjernom narodu još jedan do-kaz da je On doista “uskrsnuće i život”. Nije se želio odreći sveopće nade naroda, sirotih, zabludjelih ovaca doma Izraelova. Njegovo se srce kidalo zbog njihove okorjelosti. U svojoj im je milosti namjeravao dati još jedan

Čežnja vjekova

529

423

dokaz više da je On Obnovitelj, Jedini koji može iznijeti na vidjelo život i besmrtnost. To je trebao biti dokaz koji svećenici neće moći pogrešno protumačiti. To je bio razlog Njegova oklijevanja da dođe u Betaniju. Ovo čudo — podizanje Lazara iz mrtvih — trebalo je kao kruna svega staviti Božji pečat na Njegov rad i na Njegovu tvrdnju o Njegovom božanstvu.

Na svom putu do Betanije Isus je, po svom običaju, služio bolesnima i nevoljnima. Pošto je stigao u grad, poslao je glasnika sestrama s viješću o svom dolasku. Krist nije odmah ušao u kuću, već je ostao na jednom tihom mjestu kraj puta.

Nametljivi prizori što su ih priređivali Hebreji prigodom smrti prijate-lja ili rođaka nisu bili u skladu s Kristovim duhom. On je čuo odjekivanje plača unajmljenih narikača i nije se želio sresti sa sestrama u takvoj zbrci. Među ožalošćenim prijateljima nalazili su se i rođaci ove obitelji, od ko-jih su se neki nalazili na visokim, odgovornim položajima u Jeruzalemu. Među njima su bili neki od najogorčenijih Kristovih neprijatelja. Krist je znao njihove namjere i stoga se nije odmah pojavio.

Vijest je tako tiho prenesena Marti da je drugi u prostoriji nisu čuli. Ophrvana tugom, Marija nije čula te riječi. Marta je odmah ustala i izašla da sretne svog Gospodina, a Marija, misleći da je Marta pošla na mjesto na kome je Lazar sahranjen, sjedila je tiho i nijema od boli.

Marta je požurila ususret Isusu, njezino srce lomila je bujica suprot-nih osjećaja. Na Njegovu je izražajnu licu čitala istu nježnost i ljubav koja je tu uvijek postojala. Njezino povjerenje u Njega bilo je nepokolebano, ali mislila je na svog dragog brata koga je i Isus volio. Sa žalošću koja je uskolebala njezino srce zato što Krist nije došao ranije, a ipak s nadom da će čak i sad učiniti nešto da ih utješi, rekla je: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.” Usred pometnje koju su podizale narikače sestre su stalno ponavljale ove riječi.

S ljudskim i božanskim sažaljenjem Isus je promatrao njezino žalo-sno i brigom izborano lice. Marta nije imala sklonosti pričati o onome što je prošlo; sve je izrekla dirljivim riječima: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.” Ali gledajući u lice puno ljubavi, dodala je: “Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.”

Isus je ohrabrio njezinu vjeru riječima: “Uskrsnut će brat tvoj.” Nje-gov odgovor nije imao cilj oživjeti nadu u trenutačnu promjenu. On je

Lazare, iziđi!

530

424

Martine misli poveo preko sadašnjeg oživljavanja njezinog brata i usmje-rio ih na uskrsnuće pravednika. On je ovo učinio da bi u Lazarevu uskrsnu-ću mogla vidjeti jamstvo uskrsnuća svih mrtvih pravednika i sigurnost da će to biti ostvareno Spasiteljevom silom.

Marta je odgovorila: “Znam da će uskrsnuti... o uskrsnuću, u posljed-nji dan.” Želeći njezinu vjeru još pravilnije usmjeriti, Isus je izjavio: “Ja sam uskrsnuće i život.” U Kristu je iskonski, nepozajmljeni, nestečeni ži-vot. “Tko ima Sina, ima život.” (1. Ivanova 5,12) Kristovo Božanstvo je vjernikovo čvrsto obećanje o vječnom životu. “Tko vjeruje u mene,” rekao je Isus, “ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?” Krist ovdje unaprijed gleda u vrijeme svojega drugog dolaska. Tada će umrli pravednici ustati u neraspadljivosti, a živi pravednici uzet će se na Nebo ne vidjevši smrti. Čudo koje će Krist upravo učiniti, uskrsnuće Lazara iz mrtvih, predstavljat će uskrsnuće svih umrlih pravednika. Svojom riječi i svojim djelima On je proglasio sebe Za-četnikom uskrsnuća. On, koji će i sam uskoro umrijeti na križu, stajao je s ključevima smrti, kao pobjednik nad grobom, pokazujući svoje pravo i silu darovati vječni život.

Na Spasiteljeve riječi: “Vjeruješ li ovo?”, Marta je odgovorila: “Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.” Nije shvatila riječi što ih je Krist izgovorio u njihovom cjelovitom značenju, ali priznala je svoju vjeru u Njegovo Božanstvo i svoje povjere-nje da On može izvršiti sve što želi.

“Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: Učitelj je ovdje — reče joj tiho — i zove te.” Vijest je izrekla što je tiše mogla, jer su svećenici i po-glavari bili spremni Isusa uhititi kad im se pruži prilika. Vika narikača spri-ječila je da se čuju njezine riječi.

Čuvši vijest, Marija je hitro ustala i s izrazom iščekivanja na licu na-pustila prostoriju. Misleći da je pošla na grob plakati, ožalošćeni su je pra-tili. Kad je stigla na mjesto na kome je Isus čekao, kleknula je kraj Njego-vih nogu i drhtavim usnama rekla: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.” Teško je podnosila uzvike narikača, jer je čeznula da nasamo razmijeni s Isusom nekoliko mirnih riječi. Međutim, znala je za zlobu i lju-bomoru koju su u svojim srcima gajili prema Isusu neki od nazočnih, pa se uzdržala od potpunog izražavanja svoje boli.

Čežnja vjekova

533

425

“Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši.” On je čitao srca svih okupljenih. Vidio je da je kod mnogih pokazivanje žalosti samo pretvaranje. Znao je da će neki iz ovog skupa, koji sad pokazuju licemjernu žalost, uskoro planirati smrt ne samo za moćnog Čudotvorca već i za onog koji će biti podignut iz mrtvih. Krist je mogao strgnuti s njih odjeću lažne žalosti. Ali, zadržao je svoj pravedni gnjev. Riječi što ih je mogao izgovoriti kao izraz potpune istine nije izgo-vorio, zbog drage osobe koja je u boli klečala kraj Njegovih nogu i koja je istinski vjerovala u Njega.

“Gdje ste ga položili?” upitao je. “Gospodine — rekoše mu — dođi pa ćeš vidjeti!” Zajedno su krenuli ka grobu. Bio je to žalostan prizor. La-zar je bio vrlo omiljen i njegove sestre su slomljena srca plakale za njim, a njegovi se prijatelji pridružili boli i suzama ožalošćenih sestara. Pred tom ljudskom bijedom i činjenicom da nesretni prijatelji mogu oplakivati mr-tvoga dok Spasitelj svijeta stoji kraj njih — “Isus proplaka”. Premda je bio Božji Sin, ipak je uzeo ljudsku prirodu na sebe i bio pokrenut ljudskom žalošću. Njegovo nježno, sažaljivo srce uvijek je pokrenuto suosjećajno-šću prema onima koji pate. On plače s onima koji plaču i raduje se s onima koji se raduju.

Međutim, Isus nije plakao samo zbog ljudske sućuti prema Mariji i Marti. Njegove su suze iskazivale bol koja je bila visoko iznad ljudske boli kao što je nebo više od Zemlje. Krist nije plakao za Lazarom, jer ga je namjeravao pozvati iz groba. On je plakao zato što će mnogi koji su sad plakali za Lazarom uskoro planirati Njegovo ubojstvo, smrt Onoga koji je uskrsnuće i život. Međutim, kako su nespremni bili nevjerni Hebreji pra-vilno protumačiti Njegove suze! Neki, koji kao uzrok Njegove boli nisu mogli vidjeti ništa do samo vanjske okolnosti pred Njim, nježno su kazali: “Gledaj kako ga je ljubio.” Drugi, želeći posijati sjeme nevjerstva u srca nazočnih, podsmješljivo su rekli: “Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?” Ako je u Kristovoj moći bilo da Lazara spasi, zašto je dopustio da umre?

Proročkim je okom Krist vidio neprijateljstvo farizeja i saduceja. Znao je da oni unaprijed smišljaju Njegovu smrt. Znao je da će neki od ovih koji su naoko tako suosjećajni uskoro sami sebi zatvoriti vrata nade i vrata Božjega grada. Uskoro se treba dogoditi Njegovo poniženje i ras-

Lazare, iziđi!

534

426

peće, što će imati za posljedicu razorenje Jeruzalema, a u to vrijeme nitko neće oplakivati mrtve. Odmazda koja treba doći na Jeruzalem jasno Mu je pokazana. Vidio je kako Jeruzalem opsjedaju rimske legije. Znao je da će mnogi koji sad plaču za Lazarom umrijeti tijekom opsade grada i da u nji-hovoj smrti neće biti nikakve nade.

Krist nije plakao samo radi prizora koji je bio pred Njim. Teret vje-kovne boli ležao je na Njemu. Vidio je strašne posljedice prijestupa Božjeg Zakona. Vidio je da u povijesti svijeta, počevši s Abelovom smrti, borba između dobra i zla nije prestala. Gledajući u buduće godine, vidio je pat-nju i žalost, suze i smrt, koji će biti ljudska sudbina. Njegovo je srce bilo probodeno boli ljudskog roda svih vjekova i svih zemalja. Patnje grješnog ljudskog roda teško su pritiskale Njegovu dušu, a izvor Njegovih suza po-tekao je kad je zaželio otkloniti sve njihove nevolje.

“Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob.” Lazara su položili u jednu špilju u stijeni i jedan golem kamen bio je stavljen na ulaz. “Dignite kamen!” rekao je Krist. Misleći da samo želi pogledati umrlog, Marta je prigovorila rekavši da je tijelo već četiri dana sahranjeno i raspadanje je već započelo. Ova tvrdnja, izrečena prije Lazareva uskrsnuća nije dala ni-kakve mogućnosti da Kristovi neprijatelji kažu kako je učinjena prijevara. U prošlosti su farizeji širili lažne tvrdnje o najveličanstvenijim izrazima Božje sile. Kad je Krist podigao u život Jairovu kćer, rekao je: “Dijete nije umrlo, već spava.” (Marko 5,39) Pošto je bila bolesna samo kratko vri-jeme, a uskrsnuće se zbilo neposredno nakon smrti, farizeji su izjavili da dijete nije ni bilo mrtvo; da je sâm Krist rekao da ono spava. Nastojali su prikazati kao da Krist ne može izliječiti bolest i da su Njegova čuda bila obmana. Međutim, u ovom slučaju nitko nije mogao poreći da je Lazar bio mrtav.

Kad Gospodin namjerava učiniti neko djelo, Sotona utječe na neko-ga da se usprotivi. “Dignite kamen!” rekao je Krist. Koliko je god moguće pripremite put za moje djelo. Međutim, pokazala se Martina samopouzda-na i častoljubiva narav. Nije bila voljna da se tijelo u raspadanju iznese na vidjelo. Ljudsko srce sporo razumijeva Kristove riječi i Martina vjera nije shvatila pravo značenje Njegova obećanja.

Krist je ukorio Martu, ali su Njegove riječi izgovorene vrlo blago. “Ne rekoh li ti... da ćeš vidjeti slavu Božju?” Zašto sumnjaš u moju silu?

Čežnja vjekova

535

427

Zašto rasuđuješ suprotno mojim zahtjevima? Imaš moju riječ. Ako vjeru-ješ, vidjet ćeš Božju slavu. Prirodne nemogućnosti ne mogu spriječiti djelo Svemogućega. Sumnja i nevjerstvo nisu poniznost. Bezuvjetno vjerovanje u Kristovu riječ prava je poniznost, pravo predanje samoga sebe.

“Dignite kamen!” Krist je mogao zapovjediti stijeni da se skloni i ona bi poslušala Njegov glas. On je mogao zapovjediti anđelima, koji su bili u Njegovoj neposrednoj blizini, da to učine. Na njegovu zapovijed nevidljive ruke uklonile bi stijenu. Međutim, nju trebaju ukloniti ljudske ruke. Na taj način Krist je želio pokazati da ljudsko treba surađivati s božanskim. Ono što ljudska sila može učiniti, božanska sila nije pozvana učiniti. Bog ne od-bacuje ljudsku pomoć. On jača čovjeka, surađuje s njim kad on koristi sile i sposobnosti koje su mu poklonjene.

Poslušali su Isusovu zapovijed i uklonili kamen. Sve je učinjeno jav-no i s ciljem. Svima je pružena prilika da vide kako se ne čini nikakva ob-mana. U grobu i stijeni ležalo je Lazarevo tijelo, hladno i mirno u smrti. Uzvici narikača umuknuli su. Iznenađena i puna iščekivanja, gomila je sta-jala oko groba, čekajući da vidi što će uslijediti.

Krist je spokojno stajao ispred groba. Svečana ozbiljnost počivala je na nazočnima. Krist se primaknuo grobu. Podižući svoje oči k Nebu, rekao je: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.” Malo prije Kristovi neprijatelji optuživali su Ga za hulu na Boga i uzimali kamenje da bace na Njega zato što je tvrdio da je Božji Sin. Optuživali su Ga da čini čuda Sotoninom si-lom. Međutim, ovdje Krist tvrdi da je Bog njegov Otac i sa savršenim po-vjerenjem izjavljuje da je On Božji Sin.

U svemu što je činio Krist je surađivao sa svojim Ocem. Uvijek je pa-žljivo pokazivao da ne radi neovisno o Njemu; a svoja čuda činio je vjerom i molitvom. Krist je želio da svi znaju o Njegovu odnosu prema Njegovu Ocu. “Oče,” rekao je On, “zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.” Ovdje je učenicima i narodu trebao biti dan najuvjer-ljiviji dokaz o odnosu koji postoji između Krista i Boga. Njima je trebalo pokazati da Kristova tvrdnja nije bila obmana.

“Rekavši to, viknu jakim glasom: Lazare, iziđi!” Njegov glas, raz-govijetan i moćan, dopro je do ušiju umrloga. Dok je govorio, božansko je prosijavalo kroz Njegovu ljudsku prirodu. Na Njegovu licu, ozarenom

Lazare, iziđi!

536

428

Božjom slavom, narod je mogao vidjeti pouzdanost Njegove sile. Svako je oko bilo prikovano za ulaz u špilju. Svako je uho bilo spremno primiti i najmanji zvuk. S velikim i brižnim zanimanjem svi su iščekivali ispit Kri-stova Božanstva, dokaz koji treba potvrditi Njegovu izjavu da je Božji Sin, ili ugušiti nadu za vječna vremena.

U tihom grobu nešto se pokrenulo i onaj koji je bio mrtav stajao je na ulazu groba. Njegove pokrete sputavali su mrtvački povoji kojima je bio obavijen, pa je Krist rekao zapanjenim gledateljima: “Razvežite ga i pusti-te ga da ide!” Ponovno je pokazano da čovjek treba surađivati s Bogom. Ljudi trebaju raditi za ljude. Lazara su oslobodili, i on je stajao pred mnoš-tvom; ne kao čovjek ispijen bolešću, sa slabim, klecavim udovima, već kao čovjek u najboljim godinama, u snazi plemenite muževnosti. Njegove su oči sjale razumom i ljubavlju prema svom Spasitelju. U dubokoj odanosti bacio se pred Isusove noge.

Očevici su u početku stajali nijemi od čuđenja. Zatim je uslijedio ne-opisiv prizor radosti i zahvalnosti. Sestre su kao dar Božji primile povra-tak svog brata u život i prekidane suzama radosnicama izrazile su svoju zahvalnost Spasitelju. Ali, dok su se brat, sestre i prijatelji radovali ovom ponovnom susretu, Isus se povukao s mjesta događaja. Kad su potražili Darovatelja života, nisu Ga mogli naći.

Čežnja vjekova

429

Zavjera svećenika


Betanija je bila tako blizu Jeruzalema da su vijesti o uskrslom Lazaru uskoro stigle u grad. Preko uhoda koji su bili očevici ovog čuda, hebrejski su poglavari brzo u svojim rukama imali činjenice. Odmah je sazvan sasta-nak Velikog vijeća da se odluči što treba činiti. Krist je sad pokazao svo-ju vlast nad smrću i grobom. Ovo veliko čudo bilo je vrhunski dokaz što ga je Bog pružio ljudima da je On poslao svog Sina na svijet radi njihova spasenja. To je bio izraz božanske sile dostatan da uvjeri svaki um koji je pod vlašću zdravog rasuđivanja i prosvijetljene savjesti. Mnogi koji su bili očevici Lazarova uskrsnuća povjerovali su u Isusa. Međutim, pojačala se mržnja svećenika prema Njemu. Odbacili su sve manje dokaze o Njegovoj božanskoj prirodi, i ovo ih je novo čudo samo razjarilo. Umrli je uskrsnuo usred bijela dana i pred gomilom svjedoka. Nikakvo lukavstvo ne bi moglo oboriti takav dokaz. Iz tog je razloga neprijateljstvo svećenika postalo još kobnije. Više no ikad odlučili su učiniti kraj Kristovu djelovanju.

Saduceji, premda nisu bili naklonjeni Kristu, nisu bili tako puni zlobe prema Njemu kao farizeji. Njihova mržnja nije bila tako žestoka. Međutim, sad su bili vrlo uznemireni. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Stvara-jući o tome čitav nauk, zaključili su kako je nemoguće da mrtvo tijelo oživi. Ali s nekoliko Kristovih riječi njihova je teorija bila oborena. Pokazao im je da ne znaju ni Pisma ni sile Božje. Nisu mogli vidjeti nikakvu mogućnost za brisanje dojma što ga je čudo ostavilo na narod. Kako se ljudi mogu okrenuti od Njega koji je uspio oteti grobu njegovog mrtvaca? Širili su lažne izvje-

538

537

59

430

štaje, ali se čudo nije moglo poreći, pa nisu znali kako bi spriječili Njegovo djelovanje. Dotle saduceji nisu potpomagali plan o Kristovom ubojstvu. Me-đutim, nakon Lazarova uskrsnuća, zaključili su da jedino Njegovom smrću mogu zaustaviti Njegove neustrašive optužbe protiv njih.

Farizeji su vjerovali u uskrsnuće i morali su uvidjeti da je ovo čudo dokaz Mesijine nazočnosti među njima. Ali su se uvijek suprotili Kristo-vom radu. Od samog početka mrzili su Ga zato što je otkrivao njihove licemjerne zahtjeve. On je strgnuo plašt strogih obreda ispod kojega se skrivala njihova moralna izopačenost. Čista vjera koju je On propovijedao osudila je njihovo prazno ispovijedanje pobožnosti. Bili su žedni odmazde zbog Njegovih oštrih ukora. Pokušali su Ga izazvati da kaže ili učini nešto što bi im dalo priliku da Ga osude. Nekoliko puta pokušali su Ga kameno-vati, ali se On tiho povukao i oni su Ga izgubili iz vida.

Čuda što ih je činio subotom bila su za olakšanje bolesnima, ali su Ga farizeji pokušali osuditi kao prijestupnika subote. Pokušali su pokrenuti herodovce protiv Njega. Predstavljali su Ga kao da teži uspostavi suparnič-ko kraljevstvo i savjetovali su se s njima kako da Ga unište. Da bi izazvali Rimljane protiv Njega, prikazali su Ga kao da pokušava potkopati njiho-vu vlast. Pokušali su Ga na razne načine spriječiti da utječe na narod. Ali sve dotada njihovi su pokušaji bili osujećeni. Mnoštvo koje je svjedočilo o Njegovim djelima milosrđa i slušalo Njegova čista i sveta učenja znalo je da to nisu djela i riječi kršitelja subote ili bogohulnika. Čak i sluge koje su poslali farizeji bile su tako pod utjecajem Njegovih riječi da Ga nisu mogle uhvatiti. U očajanju Hebreji su najposlije izdali naredbu da svakog čovjeka koji ispovijeda vjeru u Krista treba isključiti iz sinagoge.

Svećenici, poglavari i starješine okupljeni na savjetovanju, čvrsto su odlučili ušutkati Njega koji je učinio tako veličanstvena djela kojima su se divili svi ljudi. Farizeji i saduceji bili su jedinstveniji no ikad ranije. Dotad podijeljeni, sad su postali jedno u svom protivljenju Kristu. Nikodem i Jo-sip su prigodom ranijih savjetovanja spriječili da Isus bude osuđen i zbog toga nisu bili pozvani. Na ovo su savjetovanje bili pozvani drugi utjecajni ljudi koji su vjerovali u Isusa, ali njihov utjecaj nije nadjačao utjecaj zlob-nih farizeja.

Ipak, svi članovi ovog Savjeta nisu bili složni. Veliko vijeće u to doba nije bilo zakonita skupština. Ono je postojalo samo zato što su ga trpjeli.

Čežnja vjekova

539

431

Izvjestan broj njegovih članova postavljao je pitanje je li mudro osuditi Krista na smrt. Bojali su se da će to izazvati pobunu u narodu, što će nagna-ti Rimljane da uskrate daljnju blagonaklonost svećenstvu i oduzmu moć koju je još imalo. Saduceji su bili jedinstveni u svojoj mržnji prema Kristu, pa ipak su bili skloni obazrivosti u svojim postupcima, bojeći se da će ih Rimljani lišiti njihovog visokog položaja.

Na ovom Vijeću, okupljenom da pripremi Kristovu smrt, bio je pri-sutan i Svjedok koji je čuo Nabukodonozorove hvalisave riječi, vidio Bal-tazarove idolopokloničke gozbe i bio prisutan kad je Krist u Nazaretu proglasio sebe Pomazanikom. Ovaj Svjedok napominjao je poglavarima kakvo djelo čine. Događaji iz Kristova života podizali su se pred njima s jasnoćom koja ih je zastrašivala. Sjetili su se prizora u Hramu, kad je Isus, tada dječak od dvanaest godina, stajao pred obrazovanim učiteljima Zako-na postavljajući im pitanja koja su ih zadivljavala. Čudo što ga je upravo učinio svjedočilo je da je Isus nitko drugi do Božji Sin. Spisi Staroga za-vjeta koji se odnose na Krista zasjali su u njihovom umu u svom pravom značenju. Smeteni i uznemireni, poglavari su pitali: “Što ćemo činiti?” U Vijeću je došlo do podvojenosti. Pod djelovanjem Svetoga Duha svećenici i poglavari nisu mogli odagnati uvjerenje da se bore protiv Boga.

Kad je Vijeće bilo na vrhuncu svoje zbunjenosti, veliki je svećenik Kaifa ustao. Kaifa je bio ohol i surov čovjek, vlastoljubiv i netrpeljiv. Među njegovim rođacima bilo je saduceja, oholih, drskih, bezobzirnih, punih slavoljublja i svireposti koju su skrivali plaštom lažne pravičnosti. Kaifa je proučavao proročanstva i, premda nije poznavao njihovo pravo značenje, govorio je vrlo utjecajno i pouzdano: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” Čak ako bi Isus bio nevin, tvrdio je veliki svećenik, On se mora ukloniti s puta. On stvara poteškoće privlačeći ljude k sebi i uma-njujući ugled poglavara. On je bio samo jedan, pa je bolje da On umre nego da bude oslabljen autoritet poglavara. Ako ljudi izgube povjerenje u svoje poglavare, bit će uništena snaga naroda. Kaifa je snažno dokazivao da će nakon ovog čuda Isusovi sljedbenici najvjerojatnije podići bunu. Rimljani će doći, govorio je, zatvorit će nam Hram, ukinuti naše zakone i uništiti nas kao narod. Koliko vrijedi život ovog Galilejca u usporedbi sa životom na-roda? Ako On stoji na putu Izraelovoj dobrobiti, zar nije služba Bogu uklo-niti Ga? Bolje je da jedan čovjek pogine, nego da propadne sav narod.

Zavjera svećenika

540

432

Izjavljujući da jedan čovjek mora umrijeti za narod, Kaifa je pokazao da ima neko poznavanje proročanstava, premda je ono bilo vrlo ograniče-no. Međutim, Ivan u svom prikazivanju događaja razmatra proročanstvo i pokazuje njegovo široko i duboko značenje. On kaže: “I ne samo mjesto naroda nego da i razasutu djecu Božju skupi u jedinstvo.” Kako je bez raz-mišljanja gordi Kaifa priznao Spasiteljevu misiju!

Na Kaifinim usnama ova tako dragocjena istina pretvorena je u laž. Životno načelo što ga je on zastupao zasnovano je na načelu pozajmljenom iz neznaboštva. Nejasna spoznaja da jedan mora umrijeti za ljudski rod dovela je među neznabošcima do prinošenja ljudskih žrtava. Zato je Kaifa predložio da se žrtvovanjem Isusa spasi sav grješni narod, ne od prijestupa već u prijestupu, da bi i dalje nastavio griješiti. Takvim rasuđivanjem na-mjeravao je ušutkati prigovore onih koji bi se mogli usuditi reći da do tog trenutka na Isusu nije pronađeno ništa što bi zasluživalo smrt.

U ovom Vijeću Kristovi su neprijatelji bili duboko osvjedočeni. Sveti Duh je utjecao na njihov um. Ali Sotona se trudio zagospodariti nad njima, skrenuvši njihovu pozornost na štetu koju su pretrpjeli zbog Krista. Kako je Sotona malo cijenio njihovu pravičnost! Isus je otkrivao mnogo veću pravičnost, koju moraju imati svi koji žele biti Božja djeca. Ne obraćajući pozornost na njihove forme i obrede, poticao je grješnike da neposredno pođu k Bogu kao milostivom Ocu i iskažu Mu svoje potrebe. Na taj na-čin, po njihovom mišljenju, On je odbacio svećenstvo. Nije htio priznati teologiju rabinskih škola. Razotkrivajući zle postupke svećenika nanio je nepopravljivu štetu njihovom utjecaju. On je nanio štetu utjecaju njihovih mudrih izreka i predaja, izjavljujući da su strogim nametanjem obrednog zakona ukinuli Božji Zakon. Sad ih je Sotona na sve ovo podsjećao.

Sotona im je govorio da moraju ubiti Isusa ako žele sačuvati ugled. Poslušali su ovaj savjet. Činjenica da mogu izgubiti moć koju su sada imali bila je, kako su smatrali, dovoljan razlog da se donese neka odluka. Izu-zimajući nekolicinu koja se nije usudila iskazati svoj sud, Veliko je vijeće prihvatilo Kaifine riječi kao Božje riječi. U Vijeću je nastupilo olakšanje; nesloga je prestala. Odlučili su ubiti Krista u prvoj prikladnoj prilici. Od-bacujući dokaz Isusova Božanstva, ovi svećenici i poglavari zaključali su se u neprobojnoj tami. Potpuno su pali pod Sotoninu vlast, a on ih je žurno gonio preko ruba vječne propasti. Usprkos tome, njihova je prijevara bila

Čežnja vjekova

541

433

takva da su bili vrlo zadovoljni sami sobom. Smatrali su sebe domoljubima koji traže spasenje naroda.

Veliko vijeće se, međutim, bojalo protiv Isusa poduzeti nesmotrene mjere, da se narod ne bi naljutio i da nasilje usmjereno na Njega ne bi palo na njih same. Zbog toga je Savjet oklijevao s izvršenjem presude koju je izrekao. Spasitelj je razumio zavjeru svećenika. On je znao da Ga žarko žele ukloniti i da će se njihova namjera uskoro ispuniti. Međutim, Njego-va dužnost nije bila da krizu ubrzava i On se povukao iz tog kraja, uzevši svoje učenike sa sobom. Tako je Isus svojim primjerom ponovno potvrdio uputu koju je dao učenicima: “Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi!” (Matej 10,23) Postojalo je široko polje u kome je trebalo raditi na spašavanju duša; sve dok odanost Njemu to ne zahtijeva, Gospod-nje sluge ne trebaju izlagati opasnosti svoje živote.

Isus je do ovog trenutka posvetio svijetu tri godine javnog rada. Nje-gov primjer samoodricanja i nesebičnog dobročinstva nalazio se pred nji-ma. Njegov život čistoće, patnje i posvećenja bio je poznat svima. Ipak, ovo kratko razdoblje od tri godine bilo je toliko dugo koliko je ovaj svijet mogao podnijeti nazočnost svojega Otkupitelja.

Njegov je život bio život progonstva i uvrede. Protjeran iz Betlehema od ljubomorna kralja, odbačen od svog naroda iz Nazareta, osuđen na smrt bez krivnje u Jeruzalemu, s nekolicinom svojih vjernih sljedbenika, Isus je našao svoje privremeno pribježište u jednom stranom gradu. On, koga su uvijek dirale ljudske nedaće, koji je liječio bolesne, vraćao vid slijepima, sluh gluhima, govor nijemima, koji je hranio gladne i tješio žalosne, pro-gnan je od ljudi za čije se spasenje trudio. On koji je išao po uzburkanim valovima i jednom riječi umirio njihovo bijesno urlanje, koji je istjerivao đavole koji su Ga, izlazeći, priznavali za Božjeg Sina, koji je prekidao san mrtvih, koji je tisuće držao kao očarane svojim riječima mudrosti, nije mo-gao doprijeti do srca onih koji su bili zaslijepljeni predrasudom i mržnjom i tvrdokorno odbijali svjetlost.

Zavjera svećenika

542

434

Zakon novoga kraljevstva


Približavalo se vrijeme Pashe i Isus je ponovno pošao prema Jeruza-lemu. U Njegovom je srcu postojao mir savršena sklada s Očevom voljom i čvrstim je koracima hitao prema mjestu žrtve. Na učenike se sručio osje-ćaj tajanstvenosti, sumnje i straha. Spasitelj je “išao pred njima. Bili su za-prepašteni, ali su ga slijedili i bojali se.”

Ponovno je sazvao dvanaestoricu k sebi i određenije no ikad otkrio im izdaju i svoje stradanje. “Evo,” rekao je, “uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su Proroci pisali o Sinu Čovječjemu. Bit će predan po-ganima, bit će izrugivan, zlostavljen i popljuvan. Bičevat će ga i ubiti. Ali će on treći dan uskrsnuti. Oni od toga ništa ne razumješe. Ta im riječ bijaše tajna; nisu shvatili što im reče.”

Zar nisu oni malo prije ovoga posvuda objavljivali: “Blizu je kraljev-stvo Božje”? Zar nije i sam Krist obećao da će mnogi sjesti s Abrahamom i Izakom i Jakovom u Božjem kraljevstvu? Zar nije obećao svima koji su ostavili sve radi Njega stostruko više u ovom životu i udio u Njegovom kraljevstvu? Zar nije dao dvanaestorici posebno obećanje o počasnim po-ložajima u Njegovom kraljevstvu — da sjede na prijestoljima i sude nad dvanaest plemena Izraelovih? Čak i sad je rekao da će se sve što je za Nje-ga napisano u prorocima ispuniti. Zar proroci nisu najavili slavu Mesiji-ne vladavine? U svjetlosti ovih misli Njegove riječi o izdaji, progonstvu i smrti izgledale su nejasne i mračne. Ma kakve poteškoće nastupile, vjero-vali su da će se kraljevstvo uskoro uspostaviti.

547

548

60

435

Ivan, sin Zebedejev, bio je jedan od prva dva učenika koji su pošli za Isusom. On i njegov brat Jakov bili su u onoj prvoj skupini koja je napusti-la sve radi Njegove službe. Rado su napustili dom i prijatelje da bi mogli biti s Njim; išli su i razgovarali s Njim; bili su s Njim u tišini doma i na javnim skupovima. On je utišao njihova strahovanja, izbavio ih od opasno-sti, otklonio njihove patnje, tješio ih u njihovoj žalosti i poučavao sa str-pljivošću i nježnošću, sve dok se nije činilo da su se njihova srca povezala s Njegovim u ljubavi koja je plamsala i čežnji da budu što bliže Njemu u Njegovu kraljevstvu. U svakoj prigodi Ivan je zauzimao mjesto do Spasi-telja, a Jakov je želio biti počašćen što bliskijom vezom s Njim.

Njihova je majka bila Kristov sljedbenik i svojim Mu je imetkom dra-govoljno služila. S majčinskom ljubavlju i častoljubljem za svoju djecu, željela je za njih najpočasnija mjesta u novom kraljevstvu. Zbog toga ih je poticala da postave svoj zahtjev. Majka i njezini sinovi došli su k Isusu tra-žeći da im ispuni jednu molbu ka kojoj su bila usmjerena njihova srca.

“Što biste željeli... da vam učinim?” upitao je On. Majka je odgovorila: “Naredi da ova moja dva sina sjednu u tvom

kraljevstvu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve strane!” Isus se nježno ponašao prema njima, ne ukoravajući njihovu sebič-

nost u traženju prvenstva nad svojom braćom. On je čitao njihova srca, znao je dubinu njihove privrženosti Njemu. Njihova ljubav nije samo ljud-ski osjećaj, premda obesvećena zemaljskom naravi svog ljudskog toka, ona izvire iz izvora Njegove otkupiteljske ljubavi. On nije želio ukoriti, već produbiti i očistiti. Rekao je: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?” Sjetili su se Njegovih zagonetnih riječi koje su naviještale suđenje i patnje, ali su ipak samouvjereno odgovorili: “Možemo.” Držali su za najveću čast da dokažu svoju privrženost time što će uzeti udjela u onome što treba zadesiti njihova Gospodina.

“Pit ćete kalež koji ću ja piti; primit ćete krštenje koje ću ja primiti”, rekao je On; pred Njim je bio križ umjesto prijestolja, dva razbojnika Nje-gova pratnja s desne i lijeve strane. Ivan i Jakov trebali su sa svojim Uči-teljem sudjelovati u patnjama. Jedan će, prvi od braće, poginuti od mača, a drugi, najdulje od svih, izdržati muke, sramotu i progonstvo.

“Ali nije u mojoj vlasti”, nastavio je On, “da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.” U Božjem


549

436

kraljevstvu položaj se ne zadobiva naklonošću. On se ne zaslužuje niti pri-ma proizvoljnim davanjem. On je rezultat vrijednosti karaktera. Kruna i prijestolje dokaz su da je ispunjen uvjet; pobjeda nad samim sobom kroz Gospodina našega Isusa Krista.

Puno kasnije, kad je ovaj učenik doveden da sudjeluje s Kristom u zajednici Njegovih muka, Gospodin je otkrio Ivanu što je uvjet blizine u Njegovom kraljevstvu. “Pobjedniku ću”, rekao je Krist, “dati da sjed-ne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svo-jim Ocem na njegovu prijestolju.” “Pobjednika ću učiniti stupom u hramu moga Boga odakle sigurno više neće izići. Na njemu ću napisati ime moga Boga... i moje ‘novo ime’.” (Otkrivenje 3,21.12) Isto tako apostol Pavao piše: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pri-pravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac.” (2. Timoteju 4,6-8)

Najbliže Kristu stajat će onaj koji je na Zemlji najdublje zahvatio i pio od duha Njegove samopožrtvovne ljubavi — ljubavi koja se “ne hvasta... ne oholi se... ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo” (1. Korin-ćanima 13,4.5) — ljubavi koja pokreće učenike, kao što je pokretala našeg Gospodina da daruje sve, da živi i mukotrpno radi, da se žrtvuje do same smrti kako bi spasio čovječanstvo. Ovaj duh pokazao se i u Pavlovu životu. On je rekao: “Za me je uistinu život Krist”, jer je njegov život otkrivao Krista lju-dima; “a smrt dobitak” — dobitak za Krista; sama smrt će učiniti da se izrazi sila Njegove milosti i prikupe ljudi za Njega. Jer “proslavit će se Krist u mom tijelu”, kaže on, “bilo da živim, bilo da umrem”. (Filipljanima 1,21.20)

Kad su desetorica čula o Jakovljevom i Ivanovom zahtjevu, postali su vrlo nezadovoljni. Najviše mjesto u kraljevstvu bilo je upravo ono što je svaki od njih želio za sebe i stoga su bili ljuti što su ova dva učenika stekla prividnu prednost nad njima.

Činilo se kao da će se opet obnoviti svađa oko toga tko će biti najveći, kad je Isus, pozvavši ih sebi, rekao srditim učenicima: “Znate li da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću pro-tiv njih. Neka ne bude tako među vama!”

U kraljevstvima ovoga svijeta položaj je značio samouzdizanje. Sma-tralo se da narod postoji za korist vladajućim staležima. Utjecaj, bogatstvo,

Čežnja vjekova

550

437

obrazovanje bila su značajna sredstva za stjecanje vlasti nad narodnim ma-sama u korist narodnih vođa. Viši staleži trebaju misliti, odlučivati, uživati i vladati; niži slojevi trebaju slušati i služiti. Religija, kao i sve ostalo, bila je predmet vlasti. Od naroda se očekivalo da vjeruje i čini ono što su na-ređivali pretpostavljeni. Pravo čovjeka kao čovjeka da sâm za sebe misli i djeluje bilo je potpuno nepriznato.

Krist je uspostavio kraljevstvo na drukčijim načelima. On je pozivao ljude ne da vladaju, već da služe, jaki da nose nemoći slabih. Onaj koji ima moć, položaj, darove, obrazovanje, ima veću obvezu da služi svojim bli-žnjima. Čak i najskromnijim Kristovim učenicima rečeno je: “Uistinu, sve ovo biva radi vas.” (2. Korinćanima 4,15)

“Po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” Među svojim učeni-cima Krist je u svakom smislu bio Onaj koji je vodio brigu i nosio teret. On je dijelio njihovo siromaštvo, za njih pokazivao samoodricanje, išao pred njima da poravna teška mjesta i uskoro će završiti svoje djelo na Zemlji polaganjem svog života. Načelo po kome je Krist djelovao treba pokrenuti članove Crkve, koja je Njegovo Tijelo. Ljubav je plan i osnova spasenja. U Kristovom kraljevstvu najveći su oni koji slijede primjer koji je On dao i djeluju kao pastiri Njegova stada.

Pavlove riječi otkrivaju pravo dostojanstvo i čast kršćanskog života: “Uistinu, iako sam slobodan s obzirom na sve, pretvorio sam se u roba svi-ma”, “i ne tražim svoje osobne koristi, nego korist mnogih da se spase.” (1. Korinćanima 9,19; 10,33)

U pitanjima savjesti biće mora ostati slobodno. Nitko ne smije vla-dati tuđim umom, donositi prosudbe umjesto drugoga ili mu propisivati dužnost. Bog svakoj duši daje slobodu mišljenja i slobodu da slijedi svoja uvjerenja. “Prema tome, svaki će od nas dati Bogu račun sam za se.” Nit-ko nema pravo utopiti svoju osobnost u osobnosti drugoga. U svemu što je povezano s načelom treba svatko biti “posve uvjeren u svoje mišljenje”. (Rimljanima 14,12.5) U Kristovom kraljevstvu ne postoji nikakvo ugnjeta-vanje od gospodara, nikakve prinude na određeno ponašanje. Nebeski an-đeli ne dolaze na Zemlju vladati i zahtijevati odavanje poštovanja, već kao vjesnici milosti surađivati s ljudima na uzdizanju čovječanstva.

Načela i same riječi Spasiteljeva poučavanja u svojoj božanskoj lje-poti prebivale su u sjećanju voljena učenika. Do posljednjih Ivanovih dana


438

težište njegova svjedočanstva crkvama bilo je: “Jer je ovo poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!” “Po tomu smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću.” (1. Ivanova 3,11.16)

To je bio duh koji je prožimao prvu Crkvu. Nakon izlijevanja Svetoga Duha “mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.” “Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao.” “Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa i velika je milost bila nad njima svima.” (Djela 4,32.34.33)

Čežnja vjekova

439

Zakej


Na putu u Jeruzalem Isus “uđe u Jerihon i pođe kroz grad”. Na nekoli-ko kilometara od Jordana, na zapadnom rubu doline koja se ovdje proširila u ravnicu, ležao je grad usred tropskog zelenila i raskošne ljepote. Sa svo-jim palmama i bogatim vrtovima koje su zalijevali živi izvori, presijavao se kao smaragd okružen vapnenačkim brdima i pustim uvalama koje su se smjestile između Jeruzalema i grada u ravnici.

Mnoge karavane putujući na blagdanske svetkovine prolazile su kroz Jerihon. Njihov je dolazak predstavljao uvijek vrijeme radosti, ali sad je na-rod uzbuđivalo dublje zanimanje. Bilo je poznato da se u mnoštvu nalazio i galilejski Učitelj koji je nedavno povratio u život Lazara pa, premda su kru-žili glasovi o zavjeri svećenika, mnoštvo Mu je željelo odati poštovanje.

Jerihon je jedan od gradova koji je u stara vremena bio odvojen za svećenike, a i u ovo doba velik broj svećenika imao je u njemu svoja pre-bivališta. Međutim, grad je imao vrlo raznoliko stanovništvo. On je bio ve-liko prometno središte i u njemu su živjeli mnogobrojni rimski službenici i vojnici, zajedno sa strancima iz raznih krajeva, a ubiranje carine činilo ga je domom mnogih carinika.

“Starješina carinički” Zakej bio je Hebrejin, koga su njegovi suna-rodnjaci mrzili. Njegov položaj i bogatstvo bili su nagrada za poziv kojeg su se gnušali i smatrali ga simbolom nepravde i iznuđivanja. Ipak, bogati carinski službenik, premda je to tako izgledalo, nije bio potpuno okorjeli svjetovni čovjek. Ispod pojave svjetovnosti i oholosti nalazilo se srce spre-

552

553

61

440

mno za božanski utjecaj. Zakej je slušao o Isusu. Izvještaj o Onome koji se ljubazno i pažljivo odnosio prema prezrenim društvenim slojevima pro-širio se na sve strane. U starješini carinika probudila se čežnja za boljim životom. Samo nekoliko kilometara od Jerihona, Ivan Krstitelj propovije-dao je na Jordanu i Zakej je čuo poziv na pokajanje. Uputa carinicima: “Ne tražite... ništa više nego što vam je određeno!” (Luka 3,13), premda ju je naoko zanemarivao, ostavila je dubok dojam na njegov um. Poznavao je Pisma i bio osvjedočen da je ono što radi pogrešno. Sada, čuvši riječi za koje se govorilo da potječu od Velikog Učitelja, osjećao je da je grješnik u Božjim očima. Ipak, ono što je čuo o Isusu rasplamsalo je nadu u njego-vom srcu. Pokajanje i obnova života mogli su se ostvariti čak i u njegovu životu; zar nije jedan od najpovjerljivijih učenika novoga Učitelja carinik? Zakej je odmah počeo slijediti uvjerenje koje je ovladalo njime, nadokna-đujući štetu onima kojima je nanio nepravdu.

Već je počeo ispravljati svoje prošle korake, kad su Jerihonom pro-strujale vijesti da Isus ulazi u grad. Zakej Ga je odlučio vidjeti. Počeo je razumijevati gorčinu plodova grijeha i svu težinu staze onoga koji se poku-šava vratiti sa zlog puta. Teško je bilo podnositi nerazumijevanje, susrete sa sumnjičavošću i nepovjerenjem u naporima da ispravi svoje pogreške. Starješina carinika čeznuo je pogledati u lice Onoga čije su riječi donijele nadu u njegovo srce.

Ulice su bile zakrčene pa Zakej, koji je bio malog rasta, nije mogao ništa vidjeti preko glava drugih ljudi. Nitko ga nije želio propustiti, pa se tako trčeći malo ispred mnoštva do jedne razgranate divlje smokve koja se nadvila nad putom, bogati ubirač poreza popeo i sjeo između grana, oda-kle je mogao promatrati povorku koja je ispod smokve prolazila. Gomila se približila i prolazila, a Zakej je željnim pogledom tražio da prepozna lik Onoga za kim je čeznuo.

Pored bučnog negodovanja svećenika i rabina i uzvika dobrodošlice mnoštva, ova je neizgovorena želja starješine carinika progovorila Isuso-vom srcu. Iznenada, upravo ispod smokve, skupina je zastala. Oni koji su išli prvi i oni koji su išli posljednji zaustavili su se, a pogled Onoga koji čita um podigao se gore. Gotovo sumnjajući u svoja osjetila, čovjek na drvetu čuo je riječi: “Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.”

Čežnja vjekova

554

441

Mnoštvo je načinilo prolaz, i Zakej, hodajući kao u snu, krenuo je k svom domu. Međutim, rabini su to promatrali namrštenih lica i gunđali od nezadovoljstva, i rugali se što je “svratio... u kuću jednog grešnika”.

Zakej je bio zaprepašten, zapanjen i zanijemio zbog Kristove ljubavi i ljubaznosti u kojoj se spustio do njega tako nedostojnog. Sad su ljubav i vjernost prema novopronađenom Učitelju otpečatile njegove usne. On će javno izreći svoje priznanje i kajanje.

U nazočnosti mnoštva “Zakej stade te reče Gospodinu: Evo, polovicu svog imanja, Gospodine, dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu preva-rio, vratit ću četverostruko.”

“Reče mu nato Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin.”

Kad je bogati mladi poglavar otišao od Isusa, učenici su se čudili go-voru svoga Učitelja: “Kako je mučno ući bogatašu u kraljevstvo Božje!” Uzviknuli su jedni drugima: “Tko se onda može spasiti?” Sad su imali pri-kaz istinitosti Kristovih riječi “Što je u ljudi nemoguće, to je Bogu mogu-će”. (Marko 10,24.26; Luka 18,27) Vidjeli su kako jedan bogataš Božjom milošću može ući u kraljevstvo.

Prije no što je pogledao u Kristovo lice Zakej je otpočeo djelo kojim se otkrio kao pravi pokajnik. Prije no što ga je itko optužio, priznao je svoj grijeh. Podčinio se osvjedočenju Svetoga Duha i počeo provoditi pouku iz riječi napisanih za stari Izrael jednako kao i za nas. Gospodin je rekao davno prije toga: “Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! Ne uzaimlji mu novac na kamate niti mu lihvarski daji svoju hra-nu.” “Neka nitko od vas ne nanosi štete svome sunarodnjaku, nego se boj Boga svoga!” (Levitski zakonik 25,35-37.17) Ove riječi izgovorio je sam Krist kad je bio skriven u stupu od oblaka i upravo prvi odgovor Zakeja na Kristovu ljubav sastojao se u pokazivanju sućuti prema siromašnima i onima koji pate.

Među carinicima je postojao savez, tako da su mogli ugnjetavati na-rod i podupirati jedni druge u svojim nepoštenim djelima. U svom otima-nju sprovodili su ono što je gotovo postao sveopći običaj. Čak i svećenici i rabini koji su ih prezirali nosili su krivnju bogaćenja nepoštenim postupci-

Zakej

555

442

ma pod plaštom svog svetog poziva. Međutim, čim se Zakej podčinio utje-caju Svetoga Duha, odbacio je svaki postupak suprotan čestitosti.

Nijedno pokajanje nije pravo ako ne izazove promjenu života. Kristo-va pravda nije ogrtač kojim će se pokrivati nepriznati i neostavljeni grije-si; to je životno načelo koje preobražava karakter i upravlja ponašanjem. Svetost je potpuna pripadnost Bogu; to je potpuno predanje srca i života nebeskim načelima.

Kršćanin u svom poslovnom životu treba predstaviti svijetu način na koji bi naš Gospodin vodio poslovne pothvate. U svakom poslu on treba pokazati da je Bog njegov Učitelj. “Svetinja Gospodinu”, treba biti napisa-no na trgovačkim dnevnicima i na glavnoj knjizi, na ugovorima, priznani-cama i vrijednosnim papirima. Oni koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, a posluju na nepošten način, lažni su svjedoci o karakteru svetog, pravičnog i milostivog Boga. Svaka obraćena duša, kao i Zakej, objavit će ulazak Krista u svoje srce time što će napustiti nepravične postupke koji su obilje-žavali njezin život. Kao i starješina carinički, takav će pružiti dokaz svoje iskrenosti time što će nadoknaditi nanesenu štetu. Gospodin kaže: “... [tko] vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći beza-konja... I svi grijesi njegovi što ih bijaše počinio bit će mu zaboravljeni... živjet će.” (Ezekiel 33,15.16)

Ako smo drugima učinili nepravdu nekim nepravičnim poslovnim postupkom, ako smo prevarili u trgovini ili ako smo obmanuli nekog čo-vjeka, čak ako je to bilo i u okvirima zakona, trebamo priznati svoje djelo i nadoknaditi štetu, koliko je god to u našoj moći. Pravo je da ne nadokna-dimo samo ono što smo uzeli, već i sve ono što bi se s vremenom prikupilo pravilnom i mudrom uporabom dok su ta sredstva bila u našoj svojini.

Spasitelj je rekao Zakeju: “Danas je došlo spasenje ovoj kući.” Ne samo što je Zakej bio blagoslovljen, nego s njim i sav njegov dom. Krist je došao u njegov dom da mu daruje pouke o istini i pouči njegove ukućane o nebeskom kraljevstvu. Oni su bili isključeni iz sinagoga zbog prijezira rabina i vjernika; ali sada, najpočasniji dom u cijelom Jerihonu okupio se oko božanskog Učitelja da u svojoj kući sluša riječi života.

Kad Krista primamo kao osobnog Spasitelja, dolazi spasenje duši. Zakej je primio Isusa, ne samo kao prolaznog gosta u svom domu, već kao Onoga koji će prebivati u hramu bića. Književnici i farizeji optuživali su

Čežnja vjekova

556

443

ga kao grješnika, gunđajući protiv Krista zato što je postao njegov gost, ali Gospodin ga je prepoznao kao Abrahamova sina. Jer “sinovi su Abrahamo-vi oni koji vjeruju”. (Galaćanima 3,7)

Zakej

444

Gozba u Šimunovoj kući

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,6-13; Marku 14,3-11; Luki 7,36-50; Ivanu 11,55-57; 12,1-11.

Šimun iz Betanije smatrao se Isusovim učenikom. Bio je jedan od nekolicine farizeja koji su se otvoreno pridružili Kristovim sljedbenicima. On je priznao Isusa kao učitelja i nadao se da bi On mogao biti Mesija, ali Ga nije prihvatio kao Spasitelja. Njegov karakter nije bio preobražen, nje-gova su načela bila nepromijenjena.

Šimun je bio iscijeljen od gube i to ga je privuklo Isusu. Želio je po-kazati svoju zahvalnost i prigodom Kristova posljednjeg posjeta Betaniji priredio je gozbu Spasitelju i Njegovim učenicima. Ova je gozba okupila mnoge Hebreje. U Jeruzalemu je u to vrijeme vladalo veliko uzbuđenje. Krist i Njegovo poslanje privlačili su veću pozornost no ikada ranije. Oni koji su došli na gozbu budno su pratili Njegovo kretanje, a neki od njih či-nili su to neprijateljskim pogledom.

Spasitelj je stigao u Betaniju samo šest dana prije Pashe, i po običaju potražio je odmor u Lazarevu domu. Mnogi putnici koji su stizali u grad proširili su vijest da je i On na svom putu u Jeruzalem i da će se tijekom subote odmarati u Betaniji. Među ljudima je vladalo veliko oduševljenje. Mnoštvo se okupilo u Betaniji, neki iz naklonosti prema Isusu, a drugi iz radoznalosti da vide čovjeka koji je uskrsnuo iz mrtvih.

Mnogi su očekivali da od Lazara čuju čudesan izvještaj o prizorima kojima je bio svjedok nakon smrti. Bili su iznenađeni što im ništa nije re-kao. Nije im imao reći ništa od toga. Nadahnuće objavljuje: “... a mrtvi ne

557

558

62

445

znaju ništa... Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.” (Propo-vjednik 9,5.6) Međutim, Lazar im je iznosio divno svjedočanstvo o Kristo-vom radu. On je doživio uskrsnuće iz mrtvih s tim ciljem. Sa sigurnošću i silom izjavio je da je Isus Božji Sin.

Izvještaj koji su posjetitelji Betanije odnijeli u Jeruzalem povećali su uzbuđenje. Ljudi su bili željni vidjeti i čuti Isusa. Sveopće pitanje bilo je hoće li Ga Lazar pratiti u Jeruzalem i hoće li prorok biti na Pashi okrunjen za kralja. Svećenici i poglavari vidjeli su da njihova moć nad narodom stalno slabi, pa je njihova mržnja prema Isusu postala još žešća. Jedva su čekali priliku da Ga zauvijek uklone sa svog puta. Kako je vrijeme odmi-calo, počeli su strahovati da On nakon svega možda neće doći u Jeruzalem. Prisjećali su se kako je često osujećivao njihove ubilačke namjere, pa su se bojali da ih je On i sad prozreo u njihovim neprijateljskim namislima, i da će ostati daleko. Nisu mogli skriti svoju zabrinutost, pa su se međusobno pitali: “Što vam se čini? Zar sigurno neće doći na svetkovinu?”

Sazvan je Savjet svećenika i farizeja. Od Lazareva uskrsnuća naklo-nost naroda prema Kristu bila je tako snažna da bi bilo opasno javno Ga uhititi. Tako su Ga vlasti odlučile uhititi tajno i što tiše Ga izvesti na sud. Nadali su se da će se, kad njegova osuda postane poznata, nestalna plima javnog mišljenja smiriti u njihovu korist.

Na taj su način namjeravali uništiti Isusa. Ali dokle god je Lazar živio, svećenici i rabini su znali da nisu sigurni. Samo postojanje čovjeka koji je bio četiri dana u grobu i koji je vraćen u život Isusovom riječju, izazvat će ranije ili kasnije otpor. Narod bi se osvetio svojim vođama zbog oduzima-nja života Onome koji je mogao izvršiti takvo čudo. Veliko je vijeće stoga odlučilo da i Lazar mora umrijeti. Zavist i predrasuda doveli su dotle svoje robove. Mržnja i nevjerstvo hebrejskih vođa stalno su se povećavali da bi oduzeli život čak i onome koga je beskonačna sila izbavila iz groba.

Dok je u Jeruzalemu napredovala zavjera, Isus i Njegovi prijatelji bili su pozvani na Šimunovu gozbu. Za stolom je Spasitelj sjedio sa Šimunom kojega je iscijelio od stravične bolesti, s jedne strane, i s Lazarom koga je podigao iz mrtvih, s druge strane. Marta je posluživala kod stola, dok je Marija željno slušala svaku riječ s Isusovih usana. U svom milosrđu Isus joj je oprostio grijehe, pozvao njezinog voljenog brata da izađe iz groba, pa je Marijino srce bilo prepuno zahvalnosti. Čula je kako Isus govori o svo-


559

446

joj smrti koja se približava, i u svojoj dubokoj ljubavi i žalosti čeznula je iskazati Mu poštovanje. Po cijenu velike osobne žrtve, kupila je jednu ala-bastrenu bočicu “prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti” da Mu pomaže tijelo. Ali sad su mnogi izjavljivali da će On uskoro biti okrunjeni kralj. Njezina se bol pretvorila u radost pa je čeznula da bude prva koja će odati poštovanje svom Gospodinu. Uzevši litru mirisne pomasti, izlila je njezin sadržaj na Isusovu glavu i noge; zatim je klekla i u plaču kvasila Isu-sove noge svojim suzama, otirući ih svojom dugom bujnom kosom.

Nije željela da je itko primijeti i njezini pokreti mogli su ostati neza-paženi, ali je miris ispunio prostoriju i objavio njezin čin svim nazočnima. Juda je promatrao ovaj čin s velikim nezadovoljstvom. Umjesto da pričeka i čuje što će Krist o tome reći, počeo je onima u svojoj blizini šapatom pre-nositi svoje zamjerke predbacujući Kristu što trpi takvo rasipanje. Lukavo je navodio na misao koja će vjerojatno izazvati nezadovoljstvo.

Juda je bio blagajnik učenika, pa je od njihove neznatne zalihe potaj-no uzimao za sebe, umanjujući tako još više njihova skromna sredstva. Že-lio je staviti u kovčežić sve što je mogao dobiti. Novac iz kovčežića često se uzimao da bi se pomoglo siromasima, i kad je kupljeno nešto što Juda nije smatrao važnim, rekao bi: “Čemu to rasipanje? Zašto se ta vrijednost nije stavila u kovčežić koji nosim za siromašne?” Marijino je djelo sad bilo u tako uočljivoj suprotnosti s njegovom sebičnošću da se postidio, i po svom običaju ovoj vrijednoj pobudi i daru pokušao naći prigovor. Okre-nuvši se učenicima upitao je: “Zašto se ova pomast nije prodala za trista denara te to dalo siromasima? To ne reče što bi mu bilo stalo do siromaha, već jer bijaše lopov koji je držao kesu i krao što se u nju stavljalo.” Juda nije imao srca za siromašne. Da se Marijin miris i prodao i da je novac do-šao pod njegovu upravu, siromašni ne bi imali nikakve koristi.

Juda je imao visoko mišljenje o svojoj poslovnoj sposobnosti. Kao financijski stručnjak smatrao je sebe puno višim od ostalih učenika i navo-dio ih da ga promatraju u istom svjetlu. Stekao je njihovo povjerenje i vršio jak utjecaj na njih. Njegova lažna sućut prema siromašnima obmanula ih je i njegov lukavi nagovještaj učinio je da s nepovjerenjem gledaju na Mari-jinu odanost. Šaputanje je kružilo oko stola: “Čemu ovo rasipanje? Moglo se to skupo prodati pa dati siromasima!”

Marija je čula riječi kritike. Srce joj je zadrhtalo. Bojala se da će je sestra prekoriti za rasipnost. Učitelj bi također mogao pomisliti da je lako-

Čežnja vjekova

560

447

mislena. Bez ikakva opravdanja ili isprike namjeravala se povući, kad se začuo glas njezinog Gospodina: “Pustite je! Zašto joj dosađujete?” Vidio je da je bila ponižena i zbunjena. Znao je da je ovim činom službe izrazila svoju zahvalnost za oprost grijeha, pa je donio olakšanje njezinom umu. Podižući svoj glas iznad kritičkog žamora, rekao je: “Ona je izvršila djelo ljubavi na meni. Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom, i moći ćete im dobro činiti kad god htjednete; a mene nećete imati uvijek. Ona je učinila što je mogla: pomazala je tijelo moje unaprijed za ukop.”

Mirisni dar koji je Marija naumila izdašno utrošiti na Spasiteljevo mrtvo tijelo, izlila je na Njegovo živo tijelo. Prilikom pogreba taj bi miris ispunio grob, a sad je obradovao Njegovo srce jamstvom njezine vjere i ljubavi. Josip iz Arimateje i Nikodem nisu ponudili svoj dar ljubavi Isusu za Njegova života. S gorkim suzama donosili su svoje skupocjene mirise za Njegovo hladno, besvjesno tijelo. Žene koje su donijele svoje skupocje-ne mirise na grob uzaludno su se trudile, jer je On uskrsnuo. Ali izlijevajući svoju ljubav na Spasitelja dok je bio svjestan njezine odanosti, Marija Ga je pomazala za ukop. A kad je krenuo u tamu svoje velike kušnje, ponio je sobom i sjećanje na to djelo, na zalog ljubavi koja će Mu vječno pripadati od onih koje otkupi.

Postoje mnogi koji donose dragocjene darove mrtvima. Dok stoje oko hladnog, nepomičnog tijela, slobodno izgovaraju riječi ljubavi. Nježnost, poštovanje, odanost neograničeno se iskazuju onome koji ne vidi i ne čuje. Da su ove riječi bile izgovorene kad su umornom duhu bile toliko potreb-ne, kad ih je uho moglo čuti a srce osjetiti, kako bi dragocjen bio njihov miris!

Marija nije razumjela cjelovito značenje svojega djela ljubavi. Ona nije mogla odgovoriti svojim tužiteljima. Nije mogla objasniti zašto je iza-brala tu prigodu da pomaže Isusa. Sveti Duh je pripremio priliku za nju i ona je poslušala Njegove poticaje. Nadahnuće silazi ne dajući objašnjenje. Nevidljiva prisutnost govori umu i osjećajima i pokreće srce da djeluje. Ono je opravdanje samo sebi.

Krist je objasnio Mariji značenje njezinog djela i time joj je dao više no što je primio. “Jer što je izlila ovu pomast na tijelo moje”, rekao je On, “učinila je to da me pripremi za ukop.” Kao što se alabastrena posuda raz-bila i ispunila cijelu kuću svojim mirisom, tako je i Krist trebao umrijeti,


563

448

Njegovo se tijelo trebalo slomiti, ali On će ustati iz groba i miris Njegova života treba ispuniti Zemlju. Krist je “vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu — Bogu na ugodan miris”. (Efežanima 5,2)

“Zaista, kažem vam,” izjavio je Krist, “gdje se god bude — na svem svijetu — propovijedala Radosna vijest, kazat će se, njoj na uspomenu, i ono što ona učini.” Gledajući u budućnost, Spasitelj je s pouzdanjem go-vorio o svom evanđelju. Ono se trebalo propovijedati po cijelome svijetu. I dokle god se evanđelje bude širilo, Marijin dar širit će svoj miris i srca će biti blagoslovljena njezinim nesvakidašnjim djelom. Kraljevstva će se dizati i padati, imena vladara i zavojevača bit će zaboravljena, ali djelo ove žene ostat će besmrtno na stranicama svete povijesti. Sve do kraja vremena ta razbijena alabasterna posuda kazivat će priču o neizmjernoj Božjoj lju-bavi za pali ljudski rod.

Marijino je djelo bilo u izrazitoj suprotnosti s djelom što ga je Juda namjeravao učiniti. Kakav oštar ukor bi Krist mogao dati njemu koji je po-sijao sjeme kritike i zlih misli u umove učenika! Kako bi opravdano tužitelj mogao biti optužen! On koji čita pobude svakog srca i razumije svako dje-lo mogao je otvoriti pred nazočnima na gozbi mračna poglavlja iz Judinog iskustva. Prazna prijetvornost na kojoj je izdajnik zasnovao svoje riječi mogla je biti objelodanjena, jer umjesto da je suosjećao sa siromašnima, pljačkao je novac koji je bio namijenjen za njihovu potporu. Opravdani bi se gnjev mogao podići protiv njega zbog ugnjetavanja udovica, siročadi i nadničara. Međutim, da je Krist razotkrio Judu, to bi se moglo navoditi kao razlog za izdaju. Premda je bio optužen kao lopov, Juda bi stekao naklo-nost, čak i među učenicima. Spasitelj ga nije ukorio i na taj je način izbje-gao pružiti mu izgovor za izdaju.

Međutim, pogled koji je Isus uputio Judi, uvjerio ga je da je Spasitelj prozreo njegovu dvoličnost i pročitao njegov nizak i podli karakter. Po-hvaljujući Marijino djelo, koje je tako oštro osuđeno, Krist je ukorio Judu. Prije ovoga, Spasitelj ga nije nikada neposredno ukorio. Sad je ukor uzne-mirio njegovo srce. Odlučio se na odmazdu. S večere je otišao ravno u pa-laču velikog svećenika, u kojoj je zatekao Savjet na zasjedanju i ponudio im izdati i predati Isusa u ruke.

Svećenici su se vrlo obradovali. Ovim je izraelskim vođama pruže-na prednost da prihvate Krista kao svog Spasitelja bez ikakvog novca ili

Čežnja vjekova

564

449

cijene. Ali oni nisu htjeli primiti taj dragocjeni dar koji im je ponuđen u najnježnijem duhu ljubavi koja privlači k sebi. Nisu htjeli prihvatiti to spa-senje koje vrijedi više od zlata i kupili su svog Gospodina za trideset sre-brnika.

Juda je popuštao pohlepi sve dok ona nije ugušila svaku dobru crtu njegova karaktera. Zavidio je na daru donesenom Isusu. Njegovo srce gor-jelo je od zavisti što je Spasitelj primio dar dostojan zemaljskih vladara. Za iznos koji je bio znatno manji od cijene posude s mirisnom pomasti izdao je svog Gospodina.

Učenici nisu bili kao Juda. Voljeli su Spasitelja. Ali nisu pravilno pro-cijenili Njegov uzvišeni karakter. Da su shvatili što je učinio za njih, osje-ćali bi da ništa što Mu je poklonjeno nije uzalud potrošeno. Mudraci s Istoka, koji su tako malo znali o Isusu, pokazivali su potpunije uvažavanje časti koja Mu pripada. Donijeli su dragocjene poklone Spasitelju i sa stra-hopoštovanjem Mu se poklonili, premda je bio novorođenče u jaslama.

Krist cijeni djela ljubaznosti proizašla iz srca. Kad Mu je tko učinio neko djelo ljubavi, On je u svojoj nebeskoj plemenitosti blagoslovio onoga koji je to učinio. Nije odbacivao ni najjednostavniji cvijet ubran dječjom rukom, koji Mu je ponuđen u ljubavi. On je prihvaćao darove od djece i blagoslivljao darivatelje, upisujući njihova imena u Knjigu života. Mari-jino pomazanje što ga je učinila nad Isusom spominje se u Svetom pismu da bi se načinila razlika između nje i drugih Marija. Djela ljubavi i dubo-kog poštovanja prema Isusu dokaz su vjere u Njega kao Božjeg Sina. Sveti Duh spominje dokaze vjernosti žene prema Kristu: “... ako je prala noge svetima, ako je pomagala nevoljnima, ako se posvetila svakoj vrsti dobrih djela.” (1. Timoteju 5,10)

Krist se radovao zbog ozbiljne Marijine želje da izvrši volju svojega Gospodina. Prihvatio je bogatstvo čistih osjećaja koje njegovi učenici nisu i ne bi razumjeli. Ova želja kojom je Marija morala učiniti ovu službu za svog Gospodina imala je veću važnost za Krista od svih skupocjenih ulja na svijetu, zato što je izražavala njezino uvažavanje Spasitelja svijeta. Kri-stova ljubav ju je nagonila. Neusporedivo savršenstvo Kristova karaktera ispunjavalo je njezinu dušu. Ta mirisna pomast bila je simbol njezina srca. To je bio vanjski izraz ljubavi napajane nebeskim potocima sve dok se nije izlila.


450

Marijino djelo bilo je upravo ona pouka koja je učenicima trebala po-kazati da bi Kristu bio ugodan izraz njihove ljubavi. On je njima bio sve i oni nisu razumjeli da će im uskoro biti uskraćena Njegova nazočnost, da Mu uskoro neće moći pokloniti nijedan dar svoje zahvalnosti za Njegovu veliku ljubav. Kristovu osamljenost, Njegovu odvojenost od nebeskih dvo-rova, to što je živio životom ljudi, učenici nisu nikada shvaćali ili cijenili kao što bi trebalo. Često je bio žalostan zato što Mu učenici nisu pružali ono što je trebao primiti od njih. Znao je da bi i oni razumjeli, kad bi bili pod utjecajem nebeskih anđela koji su Ga pratili, da nikakva žrtva ne bi mogla biti toliko vrijedna koliko je vrijedno obznaniti duhovne osjećaje srca.

Njihova naknadna spoznaja pružila im je pravi uvid o tome što su sve mogli učiniti za Isusa izražavajući ljubav i zahvalnost svojih srca, dok su bili kraj Njega. Kad Isus više nije bio s njima i kad su se doista osjećali kao ovce bez pastira, počeli su uviđati kako su Mu mogli pokazati pažnju koja bi donijela radost Njegovom srcu. Nisu više okrivljavali Mariju, već sebe. O kad bi mogli povući svoje prigovore, svoje spominjanje siromašnih kao vrednijih da prime dar nego Krist! Osjećali su žestok samoprijekor dok su ranjeno tijelo svojega Gospodina skidali s križa.

Ista potreba vidi se danas i u našem svijetu. Samo malo ljudi pravilno cijeni što je sve Krist za njih. Kad bi to činili, izrazili bi veliku ljubav poput Marijine i bilo bi obilje mirisnih pomazanja. Skupocjena mirisna pomast ne bi se smatrala propalom. Ništa se ne bi smatralo previše dragocjenim da se pokloni Kristu, nikakvo samoodricanje i samopožrtvovnost previše velikima da se podnesu zbog Njega.

Riječi izgovorene u srdžbi: “Čemu to rasipanje?” živo su predočile Kristovu najveću žrtvu koja je ikada učinjena — dar samoga sebe na žrtvu pomirnicu za izgubljeni svijet. Gospodin je bio tako darežljiv prema svojoj ljudskoj obitelji da se za Njega ne može reći kako je mogao učiniti više. Darujući Isusa, Bog je dao cijelo Nebo. S ljudske točke gledišta, takva je žrtva predstavljala nemilosrdno rasipanje. Po ljudskom razumijevanju, cje-lokupan plan spasenja predstavlja rasipanje blagodati i sredstava. Posvuda se srećemo sa samoodricanjem i svesrdnom žrtvom. Nebeska vojska doista može sa čuđenjem promatrati ljudski rod koji ne želi biti uzdignut i oboga-ćen neograničenom ljubavlju izraženom u Kristu. Oni stvarno mogu uzvi-knuti: Čemu ovo veliko rasipništvo?

Čežnja vjekova

565

451

Međutim, otkupljenje za izgubljeni svijet trebalo je biti puno, obilno i cjelovito. Kristov dar bio je tako obilan da je stigao do svake duše koju je Bog stvorio. On se nije mogao tako ograničiti da ne prekorači broj onih koji će prihvatiti veliki Dar. Svi ljudi nisu spašeni, a ipak plan spasenja nije rasipništvo zato što on ne postiže sve što je njime velikodušno osigurano. Mora biti dovoljno, a i da pretekne.

Domaćin Šimun bio je pod utjecajem Judina prigovaranja zbog Ma-rijinog dara, i bio je iznenađen Isusovim ponašanjem. Njegov je farizejski ponos bio povrijeđen. Znao je da mnogi od njegovih gostiju gledaju na Krista s nepovjerenjem i nezadovoljstvom. Šimun je rekao u svom srcu: “Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.”

Izliječivši Šimuna od gube, Krist ga je spasio od života jednakog smr-ti. Ali Šimun se sad pitao je li Spasitelj prorok. Šimun je pao u kušnju da misli kako Krist nije prorok zato što je dopustio ovoj ženi da Mu se pribli-ži, zato što je nije srdito i prezrivo odgurnuo kao onu čiji su grijesi preveli-ki da bi bili oprošteni, i zato što nije pokazivao kako shvaća da je posrnula. Isus ništa ne zna o ovoj ženi koja je tako slobodna u svom ponašanju, po-mislio je on, inače joj ne bi dopustio da Ga se dotakne.

Međutim, Šimunovo nepoznavanje Boga i Krista navelo ga je da misli onako kako je mislio. Nije shvatio da Božji Sin mora djelovati na božanski način, sa sažaljenjem, nježnošću i milosrđem. Šimunov način ogledao se u tome što nije pridavao nikakvu pozornost Marijinoj pokajničkoj službi. Njezino djelo ljubljenja i pomazanja Kristovih nogu mirisom razdražilo je njegovu bezdušnost. Pomislio je da bi Krist, kad bi bio prorok, prepoznao grješnike i ukorio ih.

Na ovu neizrečenu misao Spasitelj je odgovorio: “Šimune, imam ti nešto reći... Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obo-jici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi? Šimun odgovori: ‘Držim, onaj kome je više oprostio.’ ‘Pravo si sudio’ — reče mu Isus.”

Kao što je Natan učinio s Davidom, tako je i Krist svoju pouku u domu sakrio velom ove priče. Bacio je na svog domaćina teret izricanja presude samome sebi. Šimun je naveo na grijeh ovu ženu koju je sada pre-zirao. Ona je doživjela veliku nepravdu od njega. Šimun i ova žena pred-


566

452

stavljeni su dvojicom dužnika iz priče. Isus nije namjeravao pružiti pouku o tome da ove dvije osobe trebaju osjećati različit stupanj obveze, jer je svaka od njih imala dug zahvalnosti koji se nikada ne može vratiti. Među-tim, Šimun je smatrao sebe pravednijim od Marije, pa je Isus želio da uvidi kolika je, zapravo, bila velika njegova krivnja. Želio mu je pokazati da je njegov grijeh bio veći od njezinog, toliko veći koliko je dug od pet stotina denara bio veći od duga od pedeset denara.

Šimun je sada počeo promatrati sebe u novoj svjetlosti. Vidio je kako je Mariju promatrao Onaj koji je bio više nego prorok. On je uvidio da Krist svojim oštrim proročkim okom čita njezino srce prepuno ljubavi i odanosti. Obuzeo ga je stid i shvatio je da se nalazi u nazočnosti Onoga koji je uzvišeniji od njega.

“Dođoh u tvoju kuću”, nastavio je Krist, “ti mi nisi vodom polio noge”, a Marija suzama pokajanja, pokrenutog ljubavlju, oprala mi je noge i obrisala ih svojom kosom. “Ti mi ne dade poljupca, a ona”, koju ti pre-zireš, “otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge.” Krist je nabrajao prilike koje je Šimun imao da pokaže svoju ljubav prema svojemu Gospodinu i svoje priznanje za ono što je za njega učinio. Otvoreno, ali s nježnom lju-baznošću, Spasitelj je uvjeravao svoje učenike da je Njegovo srce žalosno kad Mu Njegova djeca zanemare iskazati svoju zahvalnost riječima i dje-lima ljubavi.

Onaj koji ispituje srca čitao je pobude koje su pokrenule Marijino djelo, a On je vidio i duh koji je potaknuo Šimunove riječi. “Vidiš li ovu ženu?” pitao ga je On. Ona je grješnica. “Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.”

Šimunova hladnoća i nemarnost prema Spasitelju pokazale su kako je malo cijenio milost koju je primio. On je mislio da je počastio Isusa poziva-jući Ga u svoj dom. Ali sad je vidio sebe kakav je doista bio. Dok je mislio da čita svog Gosta, njegov Gost je čitao njega. Uvidio je svu točnost Kristove prosudbe o njemu. Njegova je vjera bila haljina farizejstva. On je prezirao Isusovo sažaljenje. Nije Ga prepoznao kao predstavnika Boga. Dok je Mari-ja bila grješnica kojoj je oprošteno, on je bio grješnik koji nije dobio oprost. Strogo pravilo pravde što ga je želio usmjeriti protiv nje, osudilo je njega.

Šimun je bio dirnut Kristovom ljubaznošću, budući da ga nije javno ukorio pred gostima. S njim se nije postupalo onako kako je on želio da

Čežnja vjekova

567

453

se postupi prema Mariji. Vidio je da Isus ne želi izložiti njegovu krivnju pred druge, već je želio istinitim prosuđivanjem o ovom slučaju osvjedoči-ti njegov um i ljubaznošću punom sažaljenja pokoriti njegovo srce. Strogo žigosanje učinilo bi da Šimun otvrdne prema pokajanju, dok ga je strpljiva opomena uvjerila u njegovu krivnju. Uvidio je veličinu svog duga prema Gospodinu. Njegova gordost je ponižena, on se pokajao i gordi farizej po-stao je ponizni, samopožrtvovni učenik.

Mariju su smatrali velikom grješnicom, ali Krist je poznavao okolno-sti koje su oblikovale njezin život. On je mogao ugasiti svaku iskru nade u njezinoj duši, ali to nije učinio. Isus ju je podignuo iz očaja i propasti. Se-dam puta čula je kako je ukorio zle duhove koji su vladali njezinim srcem i umom. Čula je Njegovu snažnu viku Ocu za nju. Znala je koliko je grijeh odvratan Njegovoj neumrljanoj čistoći i u Njegovoj je sili pobijedila.

Kad je u ljudskim očima njezin slučaj izgledao beznadan, Krist je u Mariji vidio mogućnosti da čini dobro. On je vidio bolje osobine njezina karaktera. Plan otkupljenja podario je ljudskom rodu velike mogućnosti, a u Mariji su se one trebale ostvariti. Njegovom milošću postala je sudioni-com u božanskoj naravi. Ona koja je pala i čiji je um bio prebivalište zlih duhova, bila je u zajednici i službi dovedena vrlo blizu Spasitelja. Bila je to Marija koja je sjedila kraj Njegovih nogu i učila se od Njega. Bila je to Marija koja je izlila skupocjeni miris pomasti na Njegovu glavu i prala Njegove noge svojim suzama. Marija je stajala kraj križa i ona Ga je pratila do groba. Marija je bila prva koja je objavila uskrslog Spasitelja.

Isus poznaje stanje svake duše. Možeš reći: Ja sam grješan, vrlo grje-šan. Možda i jesi; ali što si gori, utoliko ti je više potreban Isus. On ne od-bacuje nikoga koji plače i koji se kaje. Nikome ne kazuje sve što bi mogao otkriti, već svakoj ustreptaloj duši nalaže da se ohrabri. Iskreno će oprostiti svima koji dođu k Njemu tražeći oprost i obnovu.

Krist bi mogao izdati nalog nebeskim anđelima da izliju čaše Njegova gnjeva na naš svijet, da unište one koje ispunjava mržnja prema Bogu. On bi mogao izbrisati ovu tamnu mrlju iz svojega svemira. Ali On to ne čini. On danas stoji kraj kadionog oltara, iznoseći pred Boga molitve onih koji žele Njegovu pomoć.

Ljude koji Mu se obraćaju tražeći utočište Isus uzdiže iznad optužbi i razmirica. Nijedan čovjek ni zli anđeo ne može optužiti ove duše. Krist


568

454

ih sjedinjuje sa svojom božansko-ljudskom prirodom. One stoje pred veli-kim Nositeljem grijeha u svjetlosti koja izlazi od Božjeg prijestolja. “Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?” (Rimljanima 8,33.34)

Čežnja vjekova

455

“Blagoslovljen koji dolazi — Kralj”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 21,1-11; Marku 11,1-10;Luki 19,29-44; Ivanu 12,12-19.

“Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalem-ska. Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9)

Pet stotina godina prije Kristova rođenja, prorok Zaharija je tako pret-kazao dolazak Kralja u Izraelu. Ovo proročanstvo se sad treba ispuniti. On koji je tako dugo odbijao kraljevske počasti, sad dolazi u Jeruzalem kao obećani nasljednik Davidova prijestolja.

Prvog dana tjedna Krist je pobjedonosno ušao u Jeruzalem. Mnoštvo koje se sjatilo da Ga vidi u Betaniji, sad Ga je pratilo željno da vidi kako će biti primljen. Mnogo naroda uputilo se u grad da svetkuje Pashu, pa su se i oni pridružili mnoštvu što je pratilo Isusa. Izgledalo je kao da se cijela priroda raduje. Drveće je bilo zaodjenuto u zelenilo, a njihov je cvijet pro-žimao zrak nježnim mirisom. Novi život i radost oživljavali su ljude. Nada u novo kraljevstvo opet se budila.

U namjeri da jašući uđe u Jeruzalem, Isus je poslao dvojicu svojih učenika da Mu dovedu jednu magaricu i njezino magare. Prigodom svog rođenja Spasitelj je ovisio o gostoljubivosti stranaca. Jasle u kojima je le-žao bile su pozajmljeno mjesto za odmor. Sad, premda je na tisuće stoke po brežuljcima Njegovo vlasništvo, ovisio je o ljubaznosti stranca za jed-

569

63

456

nu životinju na kojoj će ući kao Kralj u Jeruzalem. Međutim, u iscrpnim uputama što ih je dao svojim učenicima za ovaj posebni zadatak, opet se otkrilo Njegovo božanstvo. Kao što je i prorekao, molba “Gospodinu tre-baju” odmah je ispunjena. Isus je izabrao da se posluži magaretom na koje još nijedan čovjek nije sjeo. S radosnim oduševljenjem učenici su stavili svoju odjeću na životinju i posjeli svog Učitelja na nju. Dotada je Isus uvi-jek putovao pješice i učenici su se u početku čudili što je ovog puta izabrao da jaše. Međutim, nada je razvedrila njihova srca radosnom misli da će On uskoro ući u glavni grad, proglasiti se kraljem i uspostaviti svoju kraljev-sku vlast. Dok su izvršavali povjereni zadatak, izražavali su svoja žarka nadanja Isusovim prijateljima i uzbuđenje se nadaleko proširilo, tako da je iščekivanje u narodu doseglo vrhunac.

Krist se za kraljevski ulazak pridržavao hebrejskog običaja. Životinja na kojoj je jahao bila je životinja koju su jahali izraelski kraljevi, i pro-ročanstvo je najavilo da će Mesija tako doći u svoje kraljevstvo. Čim su Ga postavili na magare, odjeknuo je glasan pobjedonosni poklik. Mnoštvo Ga je pozdravljalo kao Mesiju, kao svojega Kralja. Isus je sada prihvatio odavanje počasti, što nikada ranije nije dopuštao, i učenici su to primili kao dokaz da će se njihove radosne nade uskoro ostvariti u tome što će Ga gledati uzdignutog na prijestolju. Mnoštvo je bilo uvjereno da je kuc-nuo čas njihova oslobođenja. U mašti su gledali rimske vojske protjerane iz Jeruzalema, a Izrael još jednom kao neovisan narod. Svi su bili sretni i uzbuđeni, ljudi su se međusobno natjecali u ukazivanju poštovanja. Nisu Mu mogli odati počast vanjskom raskoši i sjajem, već su Mu prinijeli na dar zahvalnost sretnih srca. Nisu Ga mogli darivati skupocjenim darovima, već su po Njegovom putu širili svoje gornje haljine kao sag, zasipajući put olistalim maslinovim i palminim granama. Nisu mogli povesti pobjedono-snu povorku nikakvim kraljevskim zastavama, već su sjekli široke palmine grane, simbol pobjede same prirode, i njima mahali visoko, glasno kličući i pjevajući slavopoje.

Kako su odmicali, broj se u pratnji stalno povećavao onima koji su čuli o Isusovom dolasku i žurili se pridružiti povorci. Promatrači su se stal-no miješali s mnoštvom pitajući: Tko je taj? Što znači ovo slavlje? Svi su oni čuli o Isusu i očekivali da pođe u Jeruzalem; ali znali su da je On dosad sprečavao sve napore da Ga postave na prijestolje, pa su bili vrlo iznenađe-

Čežnja vjekova

570

457

ni kad su doznali da je to On. Pitali su se što je izazvalo ovu promjenu kod Onoga koji je objavio da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Njihova su pitanja ušutkana pobjedničkim klicanjem. Revnosno mno-štvo ga je stalno ponavljalo, a udaljen narod ga je prihvatio tako da su odje-kivali okolni brežuljci i doline. Sad se povorci pridružilo mnoštvo iz Jeru-zalema. Od mnoštva koje se okupilo da prisustvuje Pashi, tisuće njih pošlo je dobrodošlicom pozdraviti Isusa. Pozdravljali su Ga mašući palmovim granama i pjevanjem svetih pjesama. Svećenici u Hramu oglasili su se tru-bama za večernju službu, ali malo ljudi se odazvalo pa su nespokojni po-glavari govorili jedni drugima: “Svijet je pošao za Njim.”

Nikada ranije u svom zemaljskom životu Isus nije dopustio mnoštvu takvo javno pokazivanje raspoloženja. On je jasno predvidio rezultat. To će Ga odvesti na križ. Međutim, Njegova namjera bila je da se tako javno predstavi kao Otkupitelj. Želio je usmjeriti pozornost na žrtvu koja treba okruniti Njegovo poslanje za pali svijet. Dok se narod okupljao u Jeruza-lemu da svetkuje Pashu, On — pravo pashalno Janje — dobrovoljnim je činom posvetio sebe za Žrtvu. Njegova Crkva u svim budućim vjekovima morat će učiniti od Njegove smrti za grijehe svijeta predmet svog najdu-bljeg razmišljanja i proučavanja. Svaka činjenica povezana s ovim mora biti tako dokazana da isključi svaku sumnju. Sad je bilo nužno da se oči cijelog naroda uprave na Njega, a događaji koji će prethoditi Njegovoj ve-likoj žrtvi moraju biti takvi da usmjere pozornost na samu žrtvu. Nakon takvog javnog iskazivanja raspoloženja, kao što je bilo ovo koje Ga je pra-tilo prilikom Njegova ulaska u Jeruzalem, sve će oči pratiti Njegovo brzo napredovanje k posljednjem prizoru. Događaji povezani s ovim pobjedo-nosnim ulaskom postat će predmet razgovora svih i navest će sve da razmi-šljaju o Isusu. Nakon Njegovog raspeća mnogi će se sjećati ovih događaja povezanih s Njegovim suđenjem i smrću. Oni će biti pokrenuti da istražuju proročanstva i bit će osvjedočeni da je Isus Mesija, a broj onih koji su pri-hvatili vjeru umnožit će se u svim zemljama.

U ovom jedinstvenom pobjedonosnom prizoru svog zemaljskog živo-ta, Spasitelj se mogao pojaviti u pratnji nebeskih anđela najavljen Božjom trubom, ali takvo predstavljanje bilo bi u suprotnosti s ciljem Njegova po-slanja, suprotno zakonu koji je vladao Njegovim životom. Ostao je vjeran skromnom položaju koji je prihvatio. On je morao nositi teret čovječanstva sve dok svoj život nije dao za život svijeta.

Blagoslovljen koji dolazi — Kralj

571

458

Ovaj dan, koji je učenicima izgledao kao najljepši dan u njihovom životu, bio bi pomračen turobnim oblacima da su znali kako je ovaj pri-zor radosti bio samo uvod u patnje i smrt njihovog Učitelja. Premda im je često govorio o svojoj neizbježnoj žrtvi, ipak u sadašnjoj radosnoj, pobje-donosnoj povorci zaboravili su Njegove žalosne riječi i očekivali Njegovu sretnu vladavinu na Davidovom prijestolju.

Povorka se stalno povećavala i, s nekoliko iznimaka, svi koji su joj se pridružili bili su ponijeti nadahnućem tog trenutka, doprinijevši da se uzdi-gnu slavopoji koji su odjekivali i ponovno odjekivali brežuljcima i dolina-ma. Klicanje se stalno oglašavalo: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na nebu!”

Nikada ranije svijet nije vidio takvu pobjedonosnu povorku. Ona nije bila slična povorkama čuvenih zemaljskih osvajača. U ovoj povorci nije bilo tužnih zarobljenika, kao trofeja kraljevskog junaštva. Ali oko Spasite-lja bili su slavni trofeji Njegova djela ljubavi za grješnog čovjeka. Bili su to robovi koje je On izbavio od sotonske sile, koji su slavili Boga za svoje oslobođenje. Povorku su vodili slijepi kojima je povratio vid. Nijemi koji-ma je razriješio jezik klicali su najglasnije hosana. Hromi koje je izliječio poskakivali su radosni i bili najmarljiviji u kidanju palmovih grana i ma-hanju njima pred Spasiteljem. Udovice i siročad uzvisivali su Isusovo ime zbog Njegovih djela milosrđa prema njima. Gubavci koje je On očistio širili su svoju čistu odjeću na Njegovom putu i pozdravljali Ga kao Kra-lja slave. Oni koje je Njegov glas probudio iz smrtnog sna nalazili su se u ovom mnoštvu. Lazar, čije se tijelo već počelo raspadati u grobu, ali koji se sad radovao u snazi i slavnoj muževnosti, vodio je životinju na kojoj je Spasitelj jahao.

Mnogi farizeji bili su svjedoci ovog prizora i, goreći zlobom i pa-košću, pokušavali su okrenuti struju osjećaja naroda. Svim svojim auto-ritetom pokušali su ušutkati narod, ali njihovi pozivi i prijetnje samo su povećali oduševljenje. Uplašili su se da će ovo mnoštvo, snagom svoje mnogobrojnosti, učiniti Isusa kraljem. U posljednjem pokušaju progurali su se kroz mnoštvo do Spasitelja, i obratili Mu se prijekornim i prijetećim riječima: “Učitelju, zabrani to svojim učenicima!” Izjavili su da je takvo bučno izražavanje osjećaja protuzakonito i da to vlasti neće dopustiti. Me-đutim, bili su ušutkani Kristovim odgovorom: “Kažem vam, ako oni ušute,

Čežnja vjekova

572

459

kamenje će vikati.” Taj prizor pobjedničke povorke odredio je sam Bog. Nju je prorekao prorok, i čovjek je bio nemoćan promijeniti Božju na-mjeru. Da ljudi nisu izvršili Njegov plan, On bi podario glas beživotnom kamenju i ono bi pozdravljalo Njegova Sina kličući Mu hvalu. Kad su se ušutkani farizeji povukli, na stotine glasova prihvatilo je Zaharijine riječi: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska. Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.”

Kad je povorka stigla na vrh brežuljka i počela se spuštati u grad, Isus je zastao i s Njim cijelo mnoštvo. Pred njima je ležao Jeruzalem u svoj svojoj slavi, okupan sjajem zalazećeg sunca. Hram je privlačio sve oči. U sjajnoj veličanstvenosti uzdizao se iznad sveg ostalog i izgledao je kao da pokazuje prema Nebu, kao da upućuje narod prema jedinom pravom i ži-vom Bogu. Hram je dugo bio ponos i slava hebrejskog naroda. Rimljani su također bili ponosni na njegovu veličanstvenost. Kralj kojega su Rimljani imenovali udružio se s Hebrejima da bi ga ponovno izgradio i ukrasio, a car iz Rima obogatio ga je svojim darovima. Njegova moć, bogatstvo i ve-ličanstvenost učinili su ga jednim od svjetskih čuda.

Dok se zalazeće sunce prelijevalo i pozlaćivalo nebo, njegov blista-vi sjaj obasjavao je čisti bijeli mramor zidova Hrama i iskrio s njegovih stupova obloženih zlatom. S vrha brežuljka, na kojemu su Isus i Njego-vi sljedbenici stajali, imao je izgled čvrste građevine od snijega ukrašene zlatnim tornjevima. Na ulazu u Hram nalazila se vinova loza od zlata i sre-bra sa zelenim lišćem i krupnim grozdovima koje su izradili najdarovitiji umjetnici. Ovo umjetničko djelo predstavljalo je Izrael kao rodnu lozu. Zlato, srebro i prirodno zelenilo bili su istančanom izradom vrlo ukusno postavljeni, dok se ovo djelo ljupko uvijalo oko bijelih i svjetlucavih stu-pova, držeći se svojim sjajnim uvojcima za zlatne ukrase, rasplamsavajući sjaj zalazećeg sunca i sijajući veličanstvenošću koja kao da je bila s Neba.

Isus je netremice gledao ovaj prizor, a uzvici velikog mnoštva, opči-njenog iznenadnim prizorom ljepote, utihnuli su. Sve su oči bile upravlje-ne Spasitelju, očekujući da na Njegovom licu vide divljenje koje su sami osjećali. Ali umjesto divljenja vidjeli su oblak tuge. Bili su iznenađeni i razočarani kad su ugledali Njegove oči pune suza i Njegovo tijelo koje se ljuljalo kao drvo pred naletom oluje, dok se jauk boli oteo s Njegovih drh-


575

460

tavih usana kao iz dubine slomljena srca. Kakav je to bio prizor za anđele! Njihov voljeni Zapovjednik u suzama duboke duševne patnje! Kakav je to bio prizor za radosno mnoštvo koje Ga je pobjedonosnim poklicima i ma-hanjem palminim granama pratilo do slavnog grada u kojemu su žarko že-ljeli otpočeti svoju vladavinu. Isus je plakao na Lazarevom grobu, ali je to bila božanska bol sućuti s ljudskom nesrećom. Ova iznenadna žalost bila je kao naricanje u velikom pobjedonosnom zboru. Usred prizora radosti u kome su Mu svi odavali počasti, Izraelov je Kralj bio u suzama, ne u tihim suzama radosnicama, već u suzama i jecajima nezadržive, duboke dušev-ne patnje. Mnoštvo je zahvatila iznenadna tuga. Njihovi su uzvici utihnuli. Mnogi su plakali iz sućuti prema boli koju nisu mogli razumjeti.

Isus nije plakao zbog patnji koje su Ga čekale. Upravo pred njima nalazio se Getsemani, gdje će Ga uskoro natkriliti užas tame. Na vidiku su također bila i ovčja vrata kroz koja su vjekovima vodili životinje za žr-tvu. Uskoro će se pred Njim kao pred pravim Janjetom otvoriti ova vrata, na čiju su žrtvu za grijehe svijeta ukazivale sve ove žrtve. U blizini je bila Golgota, mjesto Njegovih samrtnih muka koje su se približavale. Ipak, Ot-kupitelj nije plakao i jecao u duševnoj boli zbog svega onoga što Ga je pod-sjećalo na Njegovu surovu smrt. Njegova bol nije bila sebična. Pomisao na vlastitu agoniju nije izazivala strah u ovoj plemenitoj, samopožrtvovnoj duši. Pogled na Jeruzalem razdirao je Isusovo srce — na Jeruzalem koji je odbacio Božjeg Sina i izvrgao ruglu Njegovu ljubav, koji nije htio biti osvjedočen Njegovim moćnim čudima i koji Mu se spremao oduzeti život. Vidio je što je bio zato što je odbacio svog Otkupitelja i vidio je što je mo-gao biti da je prihvatio Njega koji je jedini mogao iscijeliti njegove rane. On ga je došao izbaviti, pa kako Ga se mogao odreći?

Izrael je bio omiljeni narod. Bog je njegov Hram načinio svojim pre-bivalištem i on je bio kao “brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj”. (Psa-lam 48,2) Tu se nalazi izvještaj o preko tisuću godina zaštitničkog stara-nja i nježne ljubavi koju gaji otac prema svom jedincu sinu. U tom Hramu proroci su iskazivali svoje svečane opomene. Tu su se njihale zapaljene kadionice, dok se tamjan, pomiješan s molitvama vjernika, uzdizao prema Bogu. Tu je tekla krv životinja, koja je bila predslika Kristove krvi. Tu je Jahve iznad prijestolja milosti pokazivao svoju slavu. Tu su svećenici vr-šili službu i tu se vjekovima odvijala velebnost simbola i obredne službe. Međutim, sve ovo moralo je doći svome kraju.

Čežnja vjekova

576

461

Isus je podigao ruku — tu ruku koja je tako često blagoslivljala bole-sne i one koji pate — i mahnuvši njome u pravcu osuđena grada, uzviknuo glasom isprekidanim boli: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” Ovdje je Spasitelj zastao i nije izgovorio kakav bi mogao biti položaj Jeruzalema da je prihvatio pomoć koju mu je Bog želio pružiti — daruju-ći mu svog ljubljenog Sina. Da je Jeruzalem znao ono što je bila njegova prednost znati i da je pazio na svjetlost koju mu je Nebo poslalo, mogao je stajati u ponosu blagostanja, kao car svim carstvima, slobodan u sili koju mu je dao Bog. Ne bi bilo naoružanih vojnika da stoje na njegovim vra-tima, niti bi se vijorili rimski stjegovi s njegovih zidina. Slavna sudbina koja bi donijela blagoslov Jeruzalemu da je prihvatio Iskupitelja, uzdizala se pred Božjim Sinom. Vidio je da je kroz Njega mogao biti iscijeljen od svoje strašne bolesti, oslobođen ropstva i utvrđen kao moćna svjetska pri-jestolnica. S njegovih zidina poletio bi golub mira svim narodima. On bi bio slavna kruna svijeta.

Ispred Spasiteljeva pogleda iščezavala je slika onoga što bi Jeruzalem mogao biti. Gledao ga je pod rimskim jarmom, s pečatom Božjeg neodo-bravanja, osuđenog da podnosi Njegovu osvetničku presudu. Nastavio je prekinutu nit svoje tužbalice: “Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i priti-jesniti sa svih strana. Sravnat će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi!”

Krist je došao spasiti Jeruzalem i njegovu djecu, ali farizejska oho-lost, licemjerstvo, ljubomora i zloba spriječile su Ga da ostvari svoju na-mjeru. Isusu je bila poznata strašna odmazda koja će doći na osuđeni grad. Vidio je Jeruzalem opkoljen vojskom, opsjednute stanovnike kako umiru od gladi, majke koje jedu leševe svoje djece, roditelje i djecu kako otimaju posljednji zalogaj hrane jedni od drugih, prirodne osjećaje uništene razara-jućim mukama gladi. Vidio je da će tvrdokornost koju su očitovali odbaci-vanjem Njegova spasenja navesti Hebreje da odbiju pokornost osvajačkoj vojsci. Promatrao je Golgotu na kojoj će bit podignut, tako gusto pokrive-nu križevima kao šuma drvećem. Vidio je jadne stanovnike kako trpe na napravama za mučenje i razapeti na križu, divne palače razorene, Hram u ruševinama, od čijih masivnih zidina nije ostao ni kamen na kamenu, a


577

462

grad preoran kao polje. Spasitelj je doista morao ridati u duševnim muka-ma gledajući taj strašni prizor,

Jeruzalem je bio dijete Njegova staranja, i kao što nježni otac tuguje zbog zabludjela sina, tako je i Isus plakao nad voljenim gradom. Kako te mogu dati? Kako te mogu gledati predanog propasti? Moram li te pustiti da napuniš čašu svog bezakonja? Jedna duša ima toliku vrijednost da u uspo-redbi s njom svjetovi postaju beznačajni; ali ovdje je trebao biti izgubljen cijeli jedan narod. Kad se sunce koje je brzo zalazilo izgubi s vidika, zavr-šit će se dan milosti za Jeruzalem. Dok se povorka zadržavala na Maslin-skoj gori, za Jeruzalem još nije bilo prekasno da se pokaje. Anđeo milosti tada je savio svoja krila i sišao sa zlatnog prijestolja da bi ustupio mjesto pravdi i osudi koja brzo dolazi. Međutim, Kristovo veliko srce ljubavi još se uvijek molilo za Jeruzalem koji je prezirao Njegovu milost, omalovaža-vao Njegove opomene i upravo se spremao natopiti svoje ruke Njegovom krvlju. Kad bi se samo Jeruzalem želio pokajati, još uvijek ne bi bilo pre-kasno. Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca počivale na Hramu, kuli i vitkom tornju, neće li ga neki dobri anđeo povesti k Spasiteljevoj ljubavi i spriječiti njegovu propast? Prekrasni, ali grješni grade, koji si kamenovao proroke, koji si odbacio Božjeg Sina, koji si svojom okorjelošću sam sebe sputao okovima ropstva — tvoj dan milosti je skoro na izmaku!

Ipak, Božji Duh ponovno je progovorio Jeruzalemu. Prije no što je prošao dan, još se jedno svjedočanstvo zbilo za Krista. Podigao se glas svjedoka, odgovarajući na poziv iz proročke prošlosti. Ako Jeruzalem čuje poziv, ako prihvati Spasitelja koji ulazi kroz njegova vrata, još uvijek može biti spašen.

Do poglavara je stigla vijest da se Isus, praćen velikim mnoštvom, približava gradu. Ali za Božjeg Sina oni nisu imali dobrodošlicu. U stra-hu, izašli su Mu u susret, nadajući se rastjerati mnoštvo. Kad je povorka počela silaziti s Maslinske gore, poglavari su joj presjekli put. Raspitivali su se za uzrok tako bučne radosti. Kad su upitali: “Tko je to?”, učenici su, nadahnuti Duhom, dali odgovor na pitanje. Uvjerljivim tonom ponavljali su proročanstva koja su se odnosila na Krista:

Adam će vam reći: To je ženin Potomak koji će stati na glavu zmiji. Pitajte Abrahama pa će vam reći: On je “Melkisedek, kralj Šalema”,

Kralj mira. (Postanak 14,18)

Čežnja vjekova

578

463

Jakov će vam reći: To je Onaj kome pripada “palica vladalačka”, “od koljena Judinog”.

Izaija će vam reći: “Emanuel”, “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječ-ni, Knez mironosni”. (Izaija 7,14;9,5)

Jeremija će vam reći: Izdanak Davidov, “Jahve, Pravda naša”. (Jere-mija 23,6)

Daniel će vam reći: On je Pomazanik — Mesija. Hošea će vam reći: On je “Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime

njegovo”. (Hošea 12,6) Ivan Krstitelj će vam reći: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh

svijeta”. (Ivan 1,29) Veliki Jahve objavio je sa svog prijestolja: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni

moj.” (Matej 3,17) Mi, njegovi učenici, izjavljujemo: Ovo je Isus, Mesija, Knez života,

Otkupitelj svijeta. A i knez sila tame priznaje Ga govoreći: “Znam tko si: Svetac Božji!”

(Marko 1,24)


464

Osuđeni narod

Ovo se poglavlje zasniva na Marku 11,11-14.20.21; Mateju 21,17-19.

Kristov pobjedonosni ulazak u Jeruzalem bio je blijeda predslika Nje-gova dolaska na nebeskim oblacima sa silom i slavom usred pobjedničkog slavlja anđela i radosti svetih. Tada će se ispuniti Kristove riječi upućene svećenicima i farizejima: “Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: ‘Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’” (Matej 23,39) U proročkom viđenju Zahariji prikazan je dan konačne pobjede, a on je ta-kođer vidio i sudbinu onih koji su odbacili Krista tijekom Njegovog prvog dolaska: “I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.” (Zaharija 12,10) Krist je una-prijed vidio ovaj prizor kad je promatrao grad i plakao nad njim. U bliskom razorenju Jeruzalema vidio je konačno uništenje naroda koji je bio kriv za krv Božjeg Sina.

Učenici su vidjeli mržnju Hebreja prema Kristu, ali još nisu vidjeli čemu to vodi. Još nisu razumjeli pravo stanje Izraela, niti shvatili osvetu koja će pasti na Jeruzalem. Krist im je otkrio ovo značajnom i očitom poukom.

Posljednji poziv Jeruzalemu bio je uzaludan. Svećenici i poglavari čuli su proročki glas iz prošlosti ponovljen odjekom mnoštva u odgovoru na pitanje: “Tko je to?”, ali oni ga nisu prihvatili kao glas Nadahnuća. U ljutitosti i čuđenju pokušali su utišati narod. U mnoštvu je bilo i rimskih časnika, kojima su neprijatelji potkazali Krista kao vođu pobune. Izjavili su da će On zauzeti Hram i u Jeruzalemu zavladati kao kralj.

580

581

64

465

Međutim, umirujući Isusov glas utišao je za trenutak bučno mnoštvo, kad je ponovno objavio da nije došao uspostaviti zemaljsku vlast, da će uskoro otići svome Ocu i da Ga Njegovi tužitelji više neće vidjeti sve dok ne bude ponovno došao u slavi. Tada, prekasno za njihovo spasenje, oni će Ga priznati. Ove riječi Isus je izgovorio s tugom i velikom silom. Rimski su časnici bili ušutkani i svladani. Njihova srca, premda su bila tuđa za bo-žanski utjecaj, bila su potaknuta kao nikada ranije. Na blagom, ozbiljnom Isusovom licu čitali su ljubav, dobrotu i tiho dostojanstvo. Bili su pokre-nuti izrazom naklonosti koji nisu mogli razumjeti. Umjesto da uhite Isusa, oni su Mu bili skloni izraziti svoje poštovanje. Okrenuvši se svećenicima i poglavarima optuživali su ih da stvaraju nemir. Ove vođe, razočarane i poražene, okrenule su se narodu sa svojim žalbama i ljutito se međusobno raspravljali.

U međuvremenu Isus je neprimjetno stigao do Hrama. Ovdje je sve bilo tiho, jer je prizor na Maslinskoj gori privukao narod. Kratko vrijeme Isus je ostao u Hramu, promatrajući ga žalosnim pogledom. Tada se povu-kao sa svojim učenicima i vratio u Betaniju. Kad Ga je narod tražio da Ga postavi na prijestolje, nije Ga mogao naći.

Cijelu je noć Isus proveo na molitvi, a ujutro je opet došao u Hram. Na svom putu prošao je kraj jednog voćnjaka sa smokvama. Bio je gladan. “Izdaleka spazi lisnatu smokvu kraj puta. Pođe k njoj ne bi li što našao na njoj. Ali kada dođe, ne nađe ništa osim lišća, jer još ne bijaše vrijeme smo-kvama.”

Još nije bilo vrijeme zrelim smokvama, osim u određenim mjestima, a za planinski kraj oko Jeruzalema moglo se doista kazati “jer još ne bijaše vrijeme smokava”. Ali u voćnjaku, u koji je Isus došao, jedno je drvo izgle-dalo naprednije od ostalih. Ono je već bilo pokriveno lišćem. Za smokvu je prirodno da se prvo pojavi plod pa tek onda list. Stoga je ovo drvo koje je potpuno olistalo obećavalo i dobro razvijen plod. Ali njegov je izgled obmanjivao. Pošto je pretražio njegove grane, od najniže do najviše, Isus na njoj “ne nađe ništa osim lišća”. Ona je bila samo mnoštvo lišća koje je varalo, i ništa više.

Krist je nad njom izrekao kletvu da usahne. “Nikada nitko više s tebe roda ne jeo!” rekao je On. Sljedećeg jutra, kad su se Spasitelj i Njegovi učenici opet nalazili na putu prema gradu, sasušene su grane i opušteno

Osuđeni narod

582

466

lišće privukli njihovu pozornost. “Rabbi, pogledaj!”, rekao je Petar, “Osu-šila se smokva što si je prokleo.”

Kristovo izricanje prokletstva nad smokvinim drvetom iznenadilo je učenike. To im se činilo nespojivo s Njegovim putovima i djelima. Često su čuli kako izjavljuje da nije došao osuditi svijet, već da se svijet može spasiti kroz Njega. Sjetili su se Njegovih riječi: “Jer sin čovječji nije do-šao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.” (Luka 9,56 — DK) Njegova divna djela učinjena su da obnove, a nikada da unište. Učenici su Ga po-znavali samo kao Obnovitelja, Iscjelitelja. Ovaj čin bio je usamljen. “Koja je njegova svrha?” pitali su se oni.

Bog “uživa u pomilovanju”. “Života mi moga — riječ je Jahve Gos-poda — nije meni do smrti bezbožnikove.” (Mihej 7,18; Ezekiel 33,11) Za Njega je djelo uništenja i izricanja osude “djelo čudnovato”. (Izaija 28,21) Međutim, u svojoj milosti i ljubavi On podiže veo s budućnosti i otkriva ljudima rezultat grješnog življenja.

Prokletstvo nad smokvinim drvetom bilo je živa pouka. Nerodno drvo, lepršajući ponosno svojim lišćem pred Kristovim licem, bilo je sim-bol hebrejskog naroda. Spasitelj je želio objasniti svojim učenicima uzrok i neizbježnost sudbine Izraela. Za ovu svrhu On je drvo obdario moralnim osobinama i načinio ga tumačem božanske istine. Hebreji su se držali po-dalje od ostalih naroda, tvrdeći da se pokoravaju Bogu. Uživali su Njego-vu osobitu naklonost i tvrdili da su pravedniji od svakog drugog naroda. Međutim, bili su izopačeni ljubavlju prema svijetu i pohlepnošću za dobiti. Hvalisali su se svojim znanjem, ali nisu poznavali Božje zahtjeve i bili su puni licemjerstva. Kao i nerodno drvo, hvalisavo su širili svoje ponosne grane, naizgled raskošne, naoko divne, ali nisu imali nikakav rod “osim lišća”. Hebrejska vjera sa svojim veličanstvenim Hramom, sa svojim sve-tim oltarima, svojim svećenicima u odorama i dojmljivim obredima, bila je stvarno lijepa po vanjskom izgledu, ali joj je nedostajala poniznost, ljubav i čovjekoljublje.

Sva stabla u voćnjaku sa smokvama nisu imala plodova, ali drveće bez lišća nije budilo nikakvo očekivanje i nije izazvalo nikakvo razočara-nje. Ovo drveće predstavljalo je neznabošce. Bili su lišeni pobožnosti kao i Hebreji, ali nisu tvrdili da služe Bogu. Nisu se hvalisavo ponosili svojom pobožnošću. Bili su slijepi za Božja djela i putove. Kod njih još nije pri-

Čežnja vjekova

583

467

spjelo vrijeme smokvama. Još uvijek su očekivali dan koji će im donijeti svjetlost i nadu. Hebreji, koji su primili veće blagoslove od Boga, smatrali su se odgovornima za zloporabu ovih darova. Prednosti kojima su se hva-lili samo su povećavale njihovu krivnju.

Isus je gladan prišao smokvinom drvetu da nađe hranu. Tako je On došao Izraelu, žudeći da u njima nađe rodove pravde. Izdašno im je davao svoje darove, da bi mogli donijeti rodove na blagoslov svijetu. Podarena im je svaka prilika i prednost, a u zamjenu zahtijevala se njihova sućut i suradnja u Njegovu djelu milosti. Čeznuo je da u njima vidi samopožr-tvovnost i samilost, revnost za Boga i duboku želju za spasenjem njihovih bližnjih. Da su držali Božji Zakon, izvršili bi isto nesebično djelo što ga je izvršio Krist. Međutim, ljubav prema Bogu i čovjeku bila je pomrače-na gordošću i samopouzdanjem. Navukli su na sebe propast time što nisu htjeli služiti drugima. Riznicu istine koju im je Bog povjerio nisu dali svi-jetu. U nerodnom drvetu mogli su sagledati i svoj grijeh i njegovu kaznu. Uvela zbog Spasiteljeva prokletstva, stojeći sasušena i spržena, suha do korijena, smokva je upućivala na to što će hebrejski narod postati kad se Božja milost bude povukla od njega. Odbijajući s drugima podijeliti bla-goslov, on ga više neće ni primiti. Gospodin kaže: “Uništit ću te, Izraele.” (Hošea 13,9)

Ova opomena stoji za sva vremena. Kristov čin proklinjanja drveta, što ga je On svojom moći načinio, stoji kao opomena svim crkvama i svim kršćanima. Nitko ne može živjeti po Božjem Zakonu ako ne služi drugima. Međutim, ima mnogo onih koji ne žive milosrdnim, nesebičnim Kristovim životom. Neki koji sebe smatraju odličnim kršćanima ne razumiju u čemu se sastoji služba Bogu. Oni smišljaju i proučavaju kako ugoditi sebi. Djelu-ju samo da ugode sebi. Vrijeme ima vrijednost za njih samo ako mogu sa-birati za sebe. U svim životnim zbivanjima ovo je njihov cilj. Oni ne služe drugima, već samo sebi. Bog ih je stvorio da žive u svijetu u kome se mora pokazati nesebična služba. On je odredio da svojim bližnjima pomažu na svaki mogući način. Međutim, njihovo “ja” je tako veliko da ne mogu vi-djeti ništa drugo. Nisu u vezi s čovječanstvom. Oni koji tako žive samo za sebe slični su smokvi koja je imala lijep vanjski izgled, ali bila je bez roda. Oni se drže obličja pobožnosti, ali nemaju pokajanje ili vjeru. Riječima poštuju Božji Zakon, ali nedostaje im poslušnosti. Govore, ali ne čine. U

Osuđeni narod

584

468

prokletstvu izrečenom nad smokvinim drvetom, Krist je pokazao kako je u Njegovim očima mrsko ovo uzaludno pretvaranje. On izjavljuje da je onaj koji javno griješi manje kriv od onoga koji po imenu služi Bogu, a ne rađa nikakav rod u Njegovu slavu.

Priča o smokvi, izrečena prije Kristova posjeta Jeruzalemu, ima ne-posrednu vezu s poukom danom izricanjem prokletstva nad nerodnim dr-vetom. Vrtlar je molio za nerodno drvo u priči: Ostavi je za ovu godinu dok okopam oko nje i obaspem je gnojivom; pa ako rodi, dobro; a ako ne, posjeći ćeš je kasnije. Nerodnom drvetu trebalo je pružiti veću skrb. Ono je trebalo imati svaku prednost. Međutim, ako ostane bez roda, ništa ga neće spasiti od uništenja. U priči nije prorečen rezultat vrtlareva rada. On je ovisio o tom narodu kojemu su bile upućene Kristove riječi. Oni su bili predstavljeni nerodnim drvetom i na njima je bilo da odluče o svojoj vla-stitoj sudbini. Svaka prednost koju je Nebo moglo podariti bila im je dana, ali nisu iskoristili svoje povećane blagoslove. Konačni rezultat pokazan je Kristovim činom izricanja prokletstva nad nerodnom smokvom. Odredili su svoje vlastito uništenje.

Više od tisuću godina hebrejski je narod zlorabio Božju milost, izazi-vajući Njegove sudove. Odbacivao je Njegove opomene i ubijao Njegove proroke. Narod Kristova doba bio je odgovoran za ove grijehe zato što je išao istim putem. Krivnja tog naraštaja leži u odbacivanju pružene milosti i opomena. Okove što ih je ovaj narod vjekovima kovao ljudi Kristovih dana pričvršćivali su na sebe.

U svakom razdoblju ljudima je poklonjen njihov dan svjetlosti i pred-nosti, jedno vrijeme probe, u kojemu se mogu pomiriti s Bogom. Ali ova milost ima granice. Milost može godinama pozivati, biti omalovažavana i odbacivana, ali onda dolazi vrijeme kad milost upućuje svoj posljednji poziv. Srce postaje toliko tvrdo da se prestaje odazivati Božjem Duhu. Tada blagi glas koji zadobiva grješnika više ne preklinje, a ukori i opomene prestaju.

Taj je dan došao Jeruzalemu. Isus je plakao u tuzi nad osuđenim gra-dom, ali ga nije mogao spasiti. Iscrpio je sve izvore. Odbacivanjem opo-mena Božjeg Duha, Izrael je odbacio jedino sredstvo pomoći. Nije posto-jala nikakva druga sila kojom bi mogao biti spašen.

Hebrejski narod bio je simbol naroda iz svih vjekova koji su prezirali preklinjanja Beskonačne Ljubavi. Kristove suze, dok je plakao nad Jeruza-

Čežnja vjekova

587

469

lemom, bile su suze za grijehe svih vremena. U sudovima izgovorenim nad Izraelom, oni koji odbacuju ukore i opomene Božjeg Svetog Duha, mogu čitati vlastitu osudu.

U našem naraštaju postoje mnogi koji idu istim tlom kojim su išli i nevjerni Hebreji. Oni su bili očevici javljanja Božje sile, Sveti Duh je go-vorio njihovom srcu, ali čvrsto su prionuli za svoje nevjerstvo i protivlje-nje. Bog im upućuje opomene i ukore, ali oni ne žele priznati svoje grijehe te odbacuju Njegovu vijest i Njegovog vjesnika. Isto ono sredstvo koje On koristi za njihovo ozdravljenje, postaje im stijena sablazni.

Otpali Izrael mrzio je Božje proroke zato što su iznosili na vidjelo njegove skrivene grijehe. Ahab je smatrao Iliju svojim neprijateljem, zato što je prorok vjerno ukoravao kraljeva tajna bezakonja. Tako i danas Kri-stov sluga koji ukorava grijeh nailazi na podsmijeh i odbacivanje. Biblijska istina, Kristova vjera, bori se protiv jake struje moralne nečistoće. U srci-ma ljudi predrasuda je danas jača nego u Kristovo doba. Krist nije ispunja-vao svjetovna očekivanja ljudi. Njegov je život bio ukor za njihove grijehe, i oni su Ga odbacili. Istina Božje Riječi i danas se ne slaže s postupcima ljudi i njihovim prirodnim sklonostima, pa tisuće odbacuju njezinu svje-tlost. Ljudi potaknuti od Sotone bacaju sumnju na Božju Riječ i odlučuju se za primjenu svoje neovisne prosudbe. Oni biraju tamu prije no svjetlost, ali to čine na pogibao svojih duša. Oni koji su izvrtali Kristove riječi, stal-no su nalazili sve više razloga za izvrtanje, sve dok se nisu odvratili od Isti-ne i Života. Tako je i danas. Bog ne namjerava otkloniti svaku primjedbu koju tjelesno srce može iznijeti protiv Njegove istine. Onima koji odbija-ju dragocjene zrake svjetlosti, koje bi rasvijetlile tamu, tajne Božje Riječi ostat će tajnama zauvijek. Istina je od njih skrivena. Oni idu naslijepo i ne poznaju propast koja je pred njima.

Krist je promatrao svijet i sve vjekove s vrha Maslinske gore i Nje-gove se riječi odnose na svaku dušu koja omalovažava pozive božanske milosti. Tebi koji prezireš Njegovu ljubav, On se danas obraća. Ti, upravo ti trebaš znati ono što je potrebno za tvoj mir. Krist prolijeva gorke suze za tebe koji nemaš suza za sebe. Već se ta zlokobna okorjelost srca, koja je uništila farizeje, otkriva i u tebi. A svaki dokaz Božje milosti, svaka zraka božanske svjetlosti, ili rastapa i pokorava dušu ili je utvrđuje u njezinom beznadnom nepokajanju.

Osuđeni narod

588

470

Krist je unaprijed vidio da će Jeruzalem ostati tvrdokoran i da se neće pokajati, a sva krivnja, sve posljedice odbačene milosti ležale su na njego-vim vratima. Tako će biti i sa svakom dušom koja ide istim putom. Gospo-din izjavljuje: “Uništit ću te, Izraele.” “Čuj, zemljo! Gle, dovodim zlo na ovaj narod, plod njihove pobune, jer oni ne slušahu riječi moje, Zakon moj odbaciše.” (Hošea 13,9; Jeremija 6,19)

Čežnja vjekova

471

Ponovno očišćenje Hrama

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 21,12-16.23-46;Marku 11,15-19.27-33; 12,1-12; Luki 19,45-48; 20,1-19.

Na početku svoje službe Krist je istjerao iz Hrama one koji su ga oskvrnuli svojom nesvetom trgovinom i Njegovo božansko držanje ulilo je strah u srca smutljivih trgovaca. Na kraju svoje misije On je ponovno do-šao u Hram i našao ga oskvrnjenog kao i ranije. Stanje je čak bilo teže no prije. Vanjsko predvorje Hrama sličilo je na golem stočni tor. S oglašava-njem životinja i oštrim zvečanjem kovanog novca miješalo se ljutito prepi-ranje trgovaca, a među njima čuli su se glasovi ljudi u svetoj službi. Sami dostojanstvenici Hrama bavili su se kupnjom i prodajom i razmjenom nov-ca. Pohlepa za zaradom tako je potpuno ovladala njima da u Božjim očima nisu bili bolji od lupeža.

Svećenici i poglavari malo su shvaćali i svečanost zadatka koji su trebali izvršiti. Za svake Pashe i Blagdana sjenica svećenici su zaklali na tisuće životinja, a njihovu krv skupljali su i izlijevali na oltar. Hebreji su bili upoznati sa žrtvovanjem krvi i gotovo su izgubili iz vida činjenicu da je grijeh učinio nužnim sve to prolijevanje životinjske krvi. Nisu u tome raspoznavali da je ona predstavljala krv Božjeg ljubljenog Sina, koja se trebala proliti za život svijeta, i da su prinošenjem žrtava ljudi trebali biti upućeni raspetom Otkupitelju.

Isus je promatrao nevine žrtve i vidio kako su Hebreji od ovih ve-likih skupova načinili prizore krvoprolića i grubosti. Umjesto poniznog pokajanja zbog grijeha, umnažali su žrtvovanja životinja, kao da se Bog

589

590

65

472

može poštovati službom bez srca. Srca svećenika i poglavara otvrdnula su u sebičnosti i lakomstvu. Od pravih simbola koji su upućivali na Božje Janje načinili su sredstva za stjecanje dobiti. Na taj način u očima naroda svetost službe prinošenja žrtava bila je u velikoj mjeri razorena. U Isusu je pokrenut opravdani gnjev. Znao je da će svećenici i starješine isto tako malo cijeniti Njegovu krv koju će uskoro proliti za grijehe svijeta kao što cijene krv životinja koju su stalno prolijevali. Krist je preko proroka govo-rio protiv takvih postupaka. Samuel je rekao: “Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline.” Izaija, gledajući u proročkom viđenju otpad Hebreja, obraća im se kao poglavarima Sodome i Gomore: “Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga na-šega, narode gomorski! Što će mi mnoštvo žrtava vaših? — govori Jahve. — Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da ga-zite mojim predvorjima?” “... Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjete-nom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (1. Samuelova 15,22; Izaija 1,10-12.16.17)

On koji je osobno dao ova proročanstva, sad je posljednji put ponovio opomene. Narod je proglasio Isusa za izraelskog kralja, ispunjavajući tako proročanstvo. On je primio njihovo odavanje počasti i prihvatio kraljevsko zvanje. Morao je djelovati kao ličnost u takvom položaju. Znao je da će Njegovi napori da popravi iskvareno svećenstvo biti uzaludni, ipak Njego-vo se djelo moralo izvršiti i ovom nevjernom narodu morao je biti pružen dokaz Njegove božanske misije.

Ponovno je prodorni Isusov pogled prešao preko oskvrnuta predvorja Hrama. Sve su oči bile okrenute prema Njemu. Svećenik i poglavar, fari-zej i mnogobožac zadivljeno su promatrali Njega koji je stajao pred njima u veličanstvu nebeskog kralja. Božanska je priroda bljesnula kroz ljudsku, zaodjenuvši Krista dostojanstvom i slavom koju nikada ranije nije poka-zao. Oni koji su stajali najbliže Njemu povukli su se toliko koliko im je mnoštvo dopuštalo. Osim nekolicine Njegovih učenika, Spasitelj je stajao sâm. Utihnuo je svaki zvuk. Duboka tišina činila se nepodnošljivom. Krist je progovorio silom koja je potresla narod kao moćna oluja: “Stoji pisano:

Čežnja vjekova

591

473

‘Kuća moja neka bude kuća molitve’, a vi je pretvarate u špilju razbojnič-ku.” Njegov je glas odzvanjao kroz Hram kao truba. Negodovanje koje se ogledalo na Njegovu licu izgledalo je kao oganj koji proždire. S autorite-tom je zapovjedio: “Nosite to odavde.” (Ivan 2,16)

Tri godine ranije poglavari Hrama bili su posramljeni zbog svog bi-jega pred Isusovom zapovijedi. Otada su se čudili svom strahu i svojoj bezuvjetnoj poslušnosti ovom skromnom Čovjeku. Smatrali su kako je ne-moguće da se ponovi takva nedostojanstvena predaja. Ipak, sad su bili pre-strašeniji nego ranije i u većoj su žurbi poslušali Njegovu zapovijed. Nije bilo nikoga tko bi se usudio osporiti Njegovu vlast. Svećenici i trgovci pobjegli su od Njega, goneći svoju stoku pred sobom. Na putu iz Hrama susreli su mnoštvo koje je dolazilo sa svojim bolesnicima raspitujući se za Velikog Iscjelitelja. Neki od ovih su se vratili kad su čuli izvještaj onih koji su bježali. Bojali su se susreta s Onim koji je tako moćan da je samo po-gledom otjerao svećenike i poglavare iz svoje nazočnosti. Međutim, veći broj se probijao kroz užurbano mnoštvo u želji da dopru do Njega, koji je bio njihova jedina nada. Kad je mnoštvo pobjeglo iz Hrama, mnogi su ipak ostali. Njima su se sada pridružile pridošlice. Ponovno je predvorje Hrama bilo puno bolesnika i umirućih i Isus im je još jednom poslužio.

Nakon nekog vremena svećenici i poglavari usudili su se vratiti u Hram. Kad je strah iščezao, bili su zahvaćeni jakom željom da saznaju što će biti Isusov sljedeći pothvat. Očekivali su da će On zauzeti Davido-vo prijestolje. Vrativši se tiho u Hram, čuli su glasove ljudi, žena i djece kako hvale Boga. Nakon ulaska, stajali su zapanjeni pred tim prelijepim prizorom. Vidjeli su iscijeljene bolesnike, slijepe s vraćenim vidom, gluhe s vraćenim sluhom i hrome kako skaču od radosti. Djeca su prednjačila u radovanju. Isus je iscijelio njihove bolesti, prigrlio ih je u svoje naručje, primao njihove zahvalne poljupce, a neka od njih su i zaspala na Njego-vim grudima dok je učio narod. Radosnim glasovima djeca su Ga slavila. Ponavljala su uzvike “Hosana!” od prethodnog dana i pred Spasiteljem po-bjedonosno mahala palminim granama. Hram je odzvanjao od njihova kli-canja: “Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!” “Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan.” (Psalam 118,26; Zaharija 9,9) “Hosana Sinu Davidovu!”

Zvuk ovih sretnih, neusiljenih glasova bio je uvreda za crkvene po-glavare. Počeli su zaustavljati takvo izražavanje osjećaja. Govorili su ljudi-


592

474

ma da je Božji dom oskvrnut dječjim stopama i radosnim uzvicima. Pošto su se uvjerili da njihove riječi ne utječu na ljude, poglavari su se obratili Kristu: “Čuješ li što ovi govore? Da — odvrati Isus. — A zar niste nig-dje čitali: ‘Ustima djece i nejačadi pribavio si sebi hvalu’?” Proročanstvo je najavilo da će Krist biti proglašen kraljem i ta se riječ morala ispuniti. Izraelovi svećenici i poglavari nisu htjeli objaviti Njegovu slavu, pa je Bog pokrenuo djecu da postanu Njegovi svjedoci. Da su dječji glasovi zašutjeli, sami bi stupovi Hrama oglasili slavu Spasitelju.

Farizeji su bili vrlo zbunjeni i uznemireni. Onaj koga nisu mogli za-strašiti, sada gospodari. Isus je zauzeo svoj položaj čuvara Hrama. Nikada ranije nije uzimao takvu kraljevsku vlast. Nikada ranije Njegove riječi i dje-la nisu imali tako veliku silu. Činio je čudesna djela po cijelom Jeruzalemu, ali nikada ranije na tako svečan i dojmljiv način. U nazočnosti naroda, koji je bio svjedok Njegovih divnih djela, svećenici i poglavari nisu se usuđivali pokazati svoje otvoreno neprijateljstvo prema Njemu. Premda razljućeni i zbunjeni Njegovim odgovorom, tog dana nisu mogli učiniti ništa.

Sljedećeg je jutra Veliko vijeće opet razmatralo način postupanja pre-ma Isusu. Prije tri godine zahtijevali su neki znak Njegova mesijanstva. Od tog vremena On je učinio silna djela po cijeloj zemlji. Liječio je bolesne, čudesno nahranio tisuće ljudi, išao po valovima i umirio uzburkano more. U više navrata čitao je ljudska srca kao otvorenu knjigu, izgonio zle duho-ve i dizao mrtve. Poglavari su pred sobom imali dokaze Njegova mesijan-stva. Sad su odlučili ne tražiti nikakav znak Njegove vlasti, već izvući neko priznanje ili izjavu na osnovi koje bi mogao biti osuđen.

Uputivši se prema Hramu u kome je poučavao, nastavili su Mu postav-ljati pitanja: “Kakvom vlasti to činiš? Tko ti je dao tu vlast?” Očekivali su kako će On tvrditi da je Njegova vlast od Boga. Takvu su tvrdnju namjerava-li pobiti. Međutim, Isus ih je dočekao pitanjem koje je očito zadiralo u drugi predmet i svoj odgovor njima uvjetovao njihovim odgovorom na ovo pita-nje: “Odakle je bilo Ivanovo krštenje?” rekao je On, “S neba ili od ljudi?”

Svećenici su vidjeli da se nalaze u dvojbi iz koje ih nikakva domi-šljatost ne bi mogla izvući. Ako kažu da je Ivanovo krštenje bilo s Neba, njihova će nedosljednost postati očita. Krist bi mogao reći: Zašto mu tada niste vjerovali? Ivan je svjedočio o Kristu: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzi-ma grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Ako svećenici vjeruju u Ivanovo svjedočan-

Čežnja vjekova

593

594

475

stvo, kako mogu poricati Kristovo mesijanstvo? Ako objave svoje stvarno vjerovanje, da je Ivanova služba bila od ljudi, onda bi na sebe navukli buru negodovanja, jer je narod vjerovao da je Ivan prorok.

S velikim je zanimanjem mnoštvo očekivalo odluku. Ljudi su znali da su svećenici tvrdili kako prihvaćaju Ivanovu službu, pa su očekivali da bez ikakve sumnje priznaju da je on poslan od Boga. Ali nakon zajedničkog, tajnog vijećanja, svećenici su odlučili da se ne izlažu neprilici. Licemjer-no priznajući neznanje, rekli su: “Ne znamo.” “Ni ja vama neću kazati ka-kvom vlašću ovo činim”, rekao je Krist.

Književnici, svećenici i poglavari bili su ušutkani. Zbunjeni i razoča-rani, stajali su namrgođeni, ne usuđujući se dalje postavljati pitanja Kristu. Svojim su kukavištvom i neodlučnošću u velikoj mjeri izgubili poštovanje naroda, koji je sad stajao kraj njih, zabavljen promatranjem poraza ovih oholih i samopravičnih ljudi.

Sva su ova Kristova kazivanja i djela bila važna i njihov se utjecaj tre-bao osjetiti u znatno većoj mjeri nakon Njegova raspeća i uzašašća. Mno-gi od ovih koji su brižno očekivali rezultat Isusova ispitivanja trebali su najposlije postati Njegovi učenici, privučeni k Njemu prvo Njegovim ri-ječima tog dana ispunjenog događajima. Prizor u predvorju Hrama nikada nije trebao iščeznuti iz njihova uma. U razgovoru između Isusa i velikog svećenika otkrila se među njima uočljiva suprotnost. Oholi crkveni veliko-dostojnik bio je odjeven u bogatu i skupocjenu odjeću. Na glavi je imao sjajnu tijaru. Držanje mu je bilo dostojanstveno, kosa i duga kovrčava bra-da bile su posrebrene starošću. Njegov izgled ulijevao je strahopoštovanje promatračima. Pred ovom dostojanstvenom osobom stajalo je Veličanstvo Neba bez ukrašavanja ili razmetanja. Njegove su haljine bile isprljane na putovanju, lice Mu je bilo blijedo i izražavalo je strpljivo podnošenu tugu; pa ipak na Njemu se ogledalo dostojanstvo i dobrodušnost koja je čudno odudarala od gordog, samouvjerenog i ljutitog izraza velikog svećenika. Mnogi od onih koji su bili svjedoci Isusovih riječi i djela u Hramu od tog trenutka prihvatili su Ga u svoje srce kao Božjeg proroka. Međutim, dok su se osjećaji naroda okretali u Njegovu korist, mržnja svećenika prema Isusu je rasla. Mudrost kojom je izbjegavao zamke postavljene Njegovim nogama bila je nov dokaz Njegove božanske prirode i dolila je ulje na va-tru njihovog bijesa.


476

U raspravi s rabinima Kristov cilj nije bio da ponizi svoje protivnike. Nije se radovao što ih vidi u teškom položaju. Htio im je pružiti važnu po-uku. Isus je ponizio svoje neprijatelje time što je dopustio da se zapletu u mrežu koju su Njemu postavili. Njihovo priznanje da ne poznaju prirodu Ivanova krštenja dalo Mu je priliku da govori, i On ju je iskoristio tako što im je iznio njihovo pravo stanje, dodajući još jednu opomenu pored mno-gih koje je već dao.

“Što vam se čini?” rekao je. “Neki je čovjek imao dva sina i pristupi prvom pa mu reče: ‘Sinko, hajde i radi danas u vinogradu!’ On mu odgo-vori: ‘Idem, gospodaru’, ali ne ode. Tada pristupi drugom pa mu isto tako reče. On mu odgovori: ‘Neću.’ Kasnije promijeni odluku i ode. Koji je od ove dvojice izvršio očevu volju?”

Ovo iznenadno pitanje učinilo je Njegove slušatelje neopreznima. Pa-žljivo su pratili ovu priču i odmah odgovorili: “Posljednji.” Upravivši svoj ozbiljan pogled prema njima, Isus je odgovorio ozbiljnim i svečanim gla-som: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pred vama su na putu u kra-ljvstvo nebesko. Dođe, naime, Ivan k vama putem pravednosti: vi mu ne vjerovaste, a vjerovahu mu carinici i bludnice. A vi, videći to, niste se po-slije pokajali, tako da bi mu vjerovali.”

Svećenici i poglavari mogli su dati samo pravilan odgovor na Kristo-vo pitanje, pa je tako On dobio njihovo mišljenje koje je išlo u prilog dru-gom sinu. Ovaj je sin predstavljao carinike, one koje su farizeji prezirali i mrzili. Carinici su bili vrlo nepošteni. Doista su bili prijestupnici Božjeg Zakona, pokazujući u svom životu potpuno opiranje njegovim zahtjevima. Bili su nezahvalni i nesveti. Kad im je bilo rečeno da idu i rade u Gospod-njem vinogradu, odbili su to s prijezirom. Međutim, kad je Ivan došao, propovijedajući pokajanje i krštenje, carinici su prihvatili njegovu vijest i krstili se.

Drugi sin predstavljao je vodeće ljude u hebrejskom narodu. Neki od farizeja pokajali su se i primili Ivanovo krštenje, ali vođe nisu htjele pri-znati da je on došao od Boga. Njegove opomene i optužbe nisu ih dovele do obnove. Oni “... ne pristajući da ih on krsti, osujetiše Božju nakanu koju je imao s njima”. (Luka 7,30) Odnosili su se prema njegovoj vijesti s prije-zirom, i kao i prvi sin koji je odgovarajući na poziv rekao: “Idem, Gospo-daru”, ali nije otišao, svećenici i poglavari izjavljivali su da su poslušni, ali

Čežnja vjekova

595

477

su djelom pokazivali neposlušnost. Razmetali su se izjavama o pobožnosti, tvrdili da poštuju Božji Zakon, ali su pokazivali samo lažnu poslušnost. Carinici su bili optuživani i proklinjani od farizeja kao nevjernici, ali oni su svojom vjerom i djelima pokazivali da idu u nebesko kraljevstvo prije ovih licemjernih ljudi koji su dobili veliku svjetlost, ali čija djela ne odgovaraju njihovim izjavama o pobožnosti.

Svećenici i poglavari nisu htjeli podnositi ove snažne istine; ostali su, međutim, mirni, nadajući se da će Isus reći nešto što će moći okrenuti pro-tiv Njega; ali morali su podnijeti još nešto.

“Poslušajte drugu usporedbu!” rekao je Krist. “Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa ode iz toga kraja. Kad se približi vrijeme berbe, posla sluge svoje vinogradarima da uzmu plodove. Vino-gradari uhvatiše sluge: nekog izmlatiše, nekog ubiše, nekog kamenova-še. Tad ponovo posla druge sluge, brojnije od prvih, ali i s ovima jednako postupiše. Napokon, posla k njima svoga sina. ‘Imat će obzira — govorio je — prema mome sinu.’ Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!’ Zgrabiše ga, izbaciše izvan vinograda i tu ga ubiše. Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?”

Isus se obratio svim prisutnim ljudima, ali odgovor su dali svećenici i poglavari. “Te će zločince pogubiti za zločine,” rekli su, “a vinograd će dati u zakup drugim vinogradarima, takvima koji će mu predati plodove u njihovo vrijeme.” Ovi govornici ispočetka nisu prozreli primjenu ove pri-če, ali sad su uvidjeli da su sami izrekli sebi osudu. U priči domaćin pred-stavlja Boga, vinograd hebrejski narod, a ograda Božji Zakon koji je bio njihova zaštita. Kula je bila znamenje Hrama. Gospodar vinograda učinio je sve što je bilo potrebno za njegovo napredovanje. “Što još mogoh uči-niti za svoj vinograd”, kaže On, “pa da nisam učinio?” (Izaija 5,4) Tako je prikazana Božja neumorna briga za Izrael. Kao što su vinogradari bili dužni vratiti Gospodaru određeni dio plodova od vinograda, tako Ga je Božji narod trebao poštovati životom koji bi odgovarao njihovim svetim prednostima. Ali kao što su vinogradari ubili sluge koje je Gospodar slao k njima po rod, tako su Hebreji ubijali proroke koje je Bog slao k njima da ih pozove na pokajanje. Vjesnik za vjesnikom bio je ubijan. Dovde se


596

478

nije moglo sumnjati u primjenu priče, a i ono što je slijedilo nije bilo ma-nje očevidno. U voljenom Sinu, koga je Gospodar vinograda na kraju po-slao svojim neposlušnim slugama i koga su oni uhvatili i ubili, svećenici i poglavari vidjeli su jasnu sliku Isusa i Njegovu buduću sudbinu. Već su namjeravali ubiti Onoga koga im je Otac poslao kao posljednji poziv. U odmazdi dosuđenoj nezahvalnim vinogradarima prikazana je sudbina onih koji će ubiti Krista.

Promatrajući ih sa sažaljenjem, Spasitelj je nastavio: “Zar niste nigda čitali u Pismima: ‘Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kame-nom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima.’ Tako će vam se — velim — oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njego-vim rodom.”

Ovo su proročanstvo Hebreji često ponavljali u sinagogama, primje-njujući ga na Mesiju koji će doći. Krist je bio ugaoni kamen hebrejskog vjerskog sustava i cjelokupnog plana spasenja. Ovaj ugaoni kamen hebrej-ski graditelji, svećenici i poglavari u Izraelu sada odbacuju. Spasitelj je skrenuo njihovu pozornost na proročanstva koja ih upozoravaju na opa-snost što im prijeti. Svim sredstvima koja su bila u Njegovoj moći težio im je objasniti narav djela koje su naumili učiniti.

Njegove su riječi imale i drugi cilj. Postavljajući pitanje: “Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?” — Krist je htio da farizeji odgovore onako kako su odgovorili. Htio je da osude sami sebe. Njegove opomene, koje ih nisu pokrenule na pokajanje, zapečatit će njihovu sudbinu, pa je želio da uvide kako su sami navukli propast na sebe. Htio im je pokazati Božju pravdu povlačenjem njihovih prednosti kao na-roda, što je već otpočelo i što će se završiti ne samo uništenjem njihova Hrama i grada, već i rasijavanjem naroda.

Slušatelji su shvatili opomenu. Ali unatoč osudi koju su sami sebi izrekli, svećenici i poglavari bili su spremni upotpuniti sliku rekavši: “Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga.” “Zato su gledali da ga uhvate, ali su se bo-jali naroda”, jer su narodni osjećaji bili na Kristovoj strani.

Navodeći proročanstvo o odbačenom kamenu, Krist se osvrnuo na je-dan stvarni događaj iz povijesti Izraela. Događaj je bio u vezi sa zidanjem prvoga Hrama. Premda je imao posebnu primjenu u vrijeme prvog Kristo-vog dolaska, i s posebnom snagom trebao utjecati na Hebreje, on sadrži po-

Čežnja vjekova

597

479

uku i za nas. Kad se podizao Salomonov hram, golemo kamenje za zidove i temelj bilo je u kamenolomu potpuno pripremljeno. Nakon dopremanja na gradilište na njemu se nije smjelo upotrijebiti nijedno oruđe; radnici su ga postavljali na određeno mjesto. Za potrebe temelja dopremljen je jedan kamen neuobičajene veličine i naročitog oblika, ali radnici nisu mogli naći mjesto za njega, pa ga nisu prihvatili. Bio im je stalna smetnja dok im je neupotrijebljen ležao na putu. Dugo je ostao odbačen kamen. Međutim, kad su graditelji došli do postavljanja ugla, dugo su tražili ne bi li našli kamen dovoljno velik i jak i odgovarajućeg oblika da zauzme to posebno mjesto i ponese veliki teret koji bi počivao na njemu. Ako načine nepra-vilan izbor za ovo važno mjesto, sigurnost cijele zgrade bit će ugrožena. Oni moraju naći kamen koji će moći odoljeti utjecaju sunca, mraza i bure. Nekoliko kamenova bilo je odabrano u različito vrijeme, ali pod pritiskom golemog tereta oni su se razlomili na djeliće. Drugi nisu mogli izdržati is-pit naglih vremenskih promjena. Na kraju je pozornost privukao kamen koji je tako dugo bio odbačen. Bio je izložen zraku, suncu i oluji ne poka-zujući ni najmanju pukotinu. Graditelji su ispitali ovaj kamen. Izdržao je sva ispitivanja osim jednog. Odlučili su ga prihvatiti za ugaoni kamen ako može podnijeti probu velikog pritiska. Ispit je izvršen. Kamen je prihvaćen i ugrađen na određeno mjesto, na kojemu se pokazalo da savršeno odgova-ra. U proročkom viđenju Izaiji je pokazano da je ovaj kamen bio znamenje Krista. On kaže:

“Jahve nad Vojskama — on jedini nek vam svet bude; jedino se nje-ga bojte, strah od njega nek vas prožme. On će vam biti zamka i kamen spoticanja, i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalemcima. Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti.” Poveden u proročkom viđenju do prvog dolaska, prorok je vidio da će Krist podnositi ispite i kušnje, koji su simbolično predstavljeni po-stupkom s glavnim ugaonim kamenom u Salomonovu hramu. “Stog ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, drago-cjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” (Izaija 8,13-15; 28,16)

U beskonačnoj mudrosti, Bog bira Kamen temeljac i sam Ga postav-lja. On ga naziva “kamen ugaoni, temeljac”. Cijeli svijet može staviti na Njega svoje terete i tuge, On može sve izdržati. Na Njemu se može potpu-


598

480

no sigurno zidati. Krist je “kamen odabrani”. One koji se uzdaju u Njega On neće nikada razočarati. Podnio je svaku kušnju. On je izdržao pritisak Adamove krivnje i krivnju njegova potomstva i izišao više no pobjednik nad silama zla. On je ponio terete koje je bacio na Njega svaki grješnik koji se kaje. Grješno je srce našlo olakšanje u Kristu. On je siguran Temelj. Svi kojima je Krist pouzdanje počivaju u savršenoj sigurnosti.

U Izaijinom proročanstvu Krist je proglašen sigurnim temeljem i ka-menom spoticanja. Apostol Pavao pišući po nadahnuću Svetoga Duha ja-sno pokazuje kome je Krist kamen temeljac a kome stijena sablazni: “... ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi du-hovna kuća sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu! Jer stoji na jednom mjestu Pisma: Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti posti-đen. Prema tome, kamen koji su odbacili graditelji — upravo taj — postao je ugaonim kamenom, za vas koji vjerujete dragocjen, a za one koji ne vje-ruju kamen spoticanja, stijena sablazni. O nj se spotiču jer ne vjeruju Rije-či: to je njihova sudbina.” (1. Petrova 2,3-8)

Onima koji vjeruju Krist je siguran Temelj. To su oni koji padaju na Stijenu i razbijaju se. Ovdje je prikazano podčinjavanje Kristu i vjera u Njega. Pasti na Stijenu i razbiti se znači odreći se svoje samopravičnosti i dječjom poniznošću doći Kristu, pokajati se zbog svojih prijestupa i vjero-vati u Njegovu ljubav koja prašta. Isto tako vjerom i poslušnošću zidamo na Kristu kao svom Temelju.

Na ovom Živom Kamenu mogu zidati podjednako i Hebreji i nezna-bošci. On je dovoljno prostran za sve i dovoljno jak da podnese težinu i teret cijeloga svijeta. Vezom s Kristom, Živim Kamenom, svi koji zidaju na ovom Temelju postaju živo kamenje. Mnogi su ljudi svojim osobnim nastojanjima istesani, uglačani i uljepšani, ali ne mogu postati “živo kame-nje” zato što nisu povezani s Kristom. Bez ove veze nijedan se čovjek ne može spasiti. Bez Kristovog života u nama ne možemo se oduprijeti bu-rama kušnji. Naša vječna sigurnost ovisi o našem zidanju na sigurnom te-melju. Mnogi danas zidaju na temeljima koji nisu ispitani. Kad padne kiša, razbjesni se oluja i bujice nadođu, njihova će kuća pasti zato što nije ute-

Čežnja vjekova

599

600

481

meljena na Vječnoj Stijeni, glavnom ugaonom Kamenu — Isusu Kristu. Onima koji “ne vjeruju Riječi”, Krist je stijena spoticanja. Ali “kamen

koji su odbacili graditelji — upravo taj — postao je ugaonim kamenom”. Kao i odbačeni kamen, Krist je u svojoj zemaljskoj misiji bio zanemari-van i zlostavljan. On “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama... prezren bješe, odvrgnut”. (Izaija 53,3) Ali približilo se vrijeme Njegova proslavljanja. Uskrsnućem iz mrtvih On će biti proglašen “Sin Božji, sa svom vlašću”. (Rimljanima 1,4) Prigodom svog drugog dolaska On će se otkriti kao Gospodar Neba i Zemlje. Oni koji su se sada priprema-li da Ga razapnu priznat će Njegovu veličinu. Pred svemirom će odbačeni kamen postati Temeljac.

“A na koga god on padne, satrt će ga.” Ljudi koji su odbacili Krista uskoro će vidjeti uništenje svoga grada i svog naroda. Njihova će slava propasti i bit će rasijana kao prašina na vjetru. A što je to što je uništilo Hebreje? To je bila Stijena koja bi, da su gradili na njoj, bila njihova si-gurnost. Božja dobrota je bila prezrena, pravda odbačena, milost podcje-njivana. Ljudi su se postavili nasuprot Bogu i sve što je bilo na njihovo spasenje, okrenulo se na njihovo uništenje. Sve što je Bog odredio da bude za život, njima je bilo za smrt. U tome što su Hebreji razapeli Krista na-lazi se i razorenje Jeruzalema. Krv prolivena na Golgoti bila je teret koji ih je doveo do propasti na ovome svijetu i u svijetu koji će doći. Tako će to biti i u veliki posljednji Dan, kad će osuda biti izrečena svima koji su odbacili Božju milost. Krist, njihova stijena sablazni, tada će im se učiniti kao brdo osvete. Slava Njegove pojave koja je za pravednike život, bit će za zle oganj koji spaljuje. Grješnik će biti uništen zbog odbačene ljubavi, zbog prezrene milosti.

Mnogim slikovitim prikazima i opomenama, koje je stalno ponavljao, Isus je pokazao što će doživjeti Hebreji zbog odbacivanja Božjeg Sina. Ovim riječima On se obraća svima u svim vjekovima koji Ga ne žele pri-miti kao svog Otkupitelja. Svaka opomena važi za njih. Oskvrnuti Hram, neposlušni sin, nevjerni vinogradari, prezrivi zidari — slika su iskustva svakog grješnika. Ako se ne pokaje, sudbina koju oni nagovješćuju bit će njegova.


482

Sukob


Svećenici i poglavari slušali su u tišini Kristove odlučne prijekore. Nisu mogli osporiti Njegove optužbe. Postali su samo odlučniji da Ga uhva-te u zamku, pa su s ovim ciljem poslali uhode k Njemu. “Ovi se pravili iskrenima, da ga uhvate u riječi pa da ga mogu predati vlasti i oblasti upra-vitelja.” Nisu poslali stare farizeje koje je Isus često sretao, već mlade ljude, koji su bili puni žara i revnosti i koje, kako su smatrali, Krist ne poznaje. Njih su pratili neki herodovci, koji su trebali čuti Kristove riječi da bi protiv Njega mogli posvjedočiti na suđenju. Farizeji i herodovci bili su ogorčeni neprijatelji, ali sada su se ujedinili u svom neprijateljstvu prema Kristu.

Farizeji su se stalno žestili zbog iznuđivanja poreza od strane Rimlja-na. Smatrali su da je plaćanje poreza u suprotnosti s Božjim zakonom. Sad su vidjeli priliku da Isusu postave zamku. Uhode su došle k Njemu i s prividnom iskrenošću, kao da žele znati što je njihova dužnost, upitali su: “Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš. Ne gledaš tko je tko, nego prema istini učiš putu Božjemu. Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?”

Da su bile iskrene, riječi “znamo da pravo govoriš i učiš” bile bi oso-bito priznanje. Međutim, premda su izgovorene da prevare, njihovo je svje-dočanstvo ipak bilo istinito. Farizeji su znali da Krist govori i uči pravo, pa će biti osuđeni prema vlastitom svjedočanstvu.

Oni koji su postavili pitanje Isusu, mislili su da su dovoljno prikrili svoju namjeru, ali Isus je kao otvorenu knjigu čitao njihova srca i objavio

601

602

66

483

njihovo licemjerstvo. “Zašto me kušate?” rekao je On, dajući im na taj na-čin znak koji nisu tražili, pokazujući im da čita njihovu skrivenu namjeru. Još više ih je zbunio kad je dodao: “Donesite mi denar da ga vidim!” Doni-jeli su ga, a On ih je upitao: “Čija je ovo slika i natpis? ... Careva, odgovo-re mu.” Pokazujući natpis na kovanom novcu, Isus je rekao: “Podajte caru carevo... a Bogu Božje!”

Uhode su očekivale da će Isus na jedan ili drugi način neposredno od-govoriti na njihovo pitanje. Da je rekao: Nije po Zakonu davati porez ceza-ru, tužili bi Ga rimskim vlastima i oni bi Ga zatvorili za podizanje bune. A u slučaju da je izjavio da je po Zakonu davanje poreza, namjeravali su Ga optužiti narodu kao onog koji se protivi Božjem Zakonu. Sad su se osje-ćali osujećenima i poraženima. Njihovi su planovi bili poremećeni. Nakon ovako uvjerljiva odgovora na njihovo pitanje, oni nisu mogli više bilo što kazati. Kristov odgovor nije bio izbjegavanje, već pravičan odgovor na pi-tanje. Držeći u svojoj ruci rimski kovani novac na kome je bilo utisnuto ime i lik cezarov, izjavio je da pošto žive pod zaštitom rimske sile, trebaju joj dati potporu koju zahtijeva sve dok se to ne sukobi s uzvišenijom ob-vezom. Međutim, dok se miroljubivo pokoravaju zemaljskim zakonima, u sva se vremena trebaju prvo pokoravati Bogu.

Spasiteljeve riječi: “Podajte... Bogu Božje!” bile su oštar ukor luka-vim Hebrejima. Da su vjerno ispunjavali svoje obveze prema Bogu, ne bi postali siromašan narod podčinjen stranoj sili. Nijedan rimski stijeg ne bi se zavijorio nad Jeruzalemom, nijedna rimska straža ne bi stajala na njego-vim vratima, nijedan rimski namjesnik ne bi vladao unutar njegovih zidina. Hebrejski je narod sad plaćao kaznu za svoj otpad od Boga.

Kad su farizeji čuli Kristov odgovor, “oni mu se zadive”. On je ukorio njihovo licemjerstvo i uobraženost i čineći to, uspostavio je veliko nače-lo, načelo koje jasno određuje granice čovjekovih obveza prema građan-skim vlastima i njegovu dužnost prema Bogu. U dušama mnogih riješeno je jedno sporno pitanje. Nakon toga uvijek su se držali pravog načela. Pa premda su mnogi otišli nezadovoljni, vidjeli su da je načelo koje počiva u osnovi ovog pitanja jasno izloženo i čudili se Kristovoj dalekosežnoj oš-troumnosti.

Čim su ušutkani farizeji, istupili su saduceji sa svojim lukavim pitanji-ma. Ove dvije stranke bile su u ogorčenom neprijateljstvu. Farizeji su bili

Sukob

603

484

strogo privrženi predaji. Bili su točni u vanjskim obredima, marljivi u pra-nju, postu i dugim molitvama i razmetljivi u davanju milostinje. Međutim, Krist je izjavio da su oni ukidali Božji Zakon, učeći zapovijedima ljudskim umjesto pravog nauka. Kao društveni sloj bili su vjerski zanesenjaci i lice-mjeri, pa ipak među njima je bilo istinski pobožnih ljudi koji su prihvatili Kristovo učenje i postali Njegovi učenici. Saduceji su odbacili predaju fari-zeja. Tvrdili su da vjeruju u veći dio Svetog pisma i da ga smatraju pravilom svog ponašanja, ali su zapravo bili sumnjičavci i materijalisti.

Saduceji su poricali postojanje anđela, uskrsnuće mrtvih i nauk o bu-dućem životu s njegovim nagradama i kaznama. U svim ovim točkama razilazili su se s farizejima. Uskrsnuće je bio naročiti predmet rasprava između ovih dviju stranaka. Farizeji su čvrsto vjerovali u uskrsnuće, ali su u ovim raspravama njihovi pogledi o budućem stanju postajali nejasni. Smrt je za njih postala neobjašnjiva tajna. Njihova nesposobnost da odgo-vore na dokaze saduceja izazivala je stalnu razdraženost. Rasprave između dviju stranaka obično su imale za posljedicu gnjevne svađe, koje su ih još više razdvajale.

Broj saduceja je znatno opao ispod broja njihovih suparnika, pa nisu imali tako jak oslonac u običnom narodu, ali mnogi od njih bili su bogati, i imali utjecaj koji donosi bogatstvo. Njihovim je redovima pripadala veći-na svećenika, i prvosvećenik se obično birao između njih. Ovo se činilo uz izričit uvjet da se ne ističu njihovi sumnjičavi stavovi. Uzimajući u obzir broj i omiljenost farizeja, bilo je nužno da saduceji, dok su u svećeničkoj službi, makar naoko pristanu uz njihova učenja, a sama činjenica da su mo-gli biti birani u takvu službu dala je utjecaj njihovim zabludama.

Saduceji su odbacili Isusovo učenje. On je bio pokrenut duhom za koga nisu željeli priznati da se tako pokazuje; a Njegovo učenje o Bogu i budućem životu bilo je u suprotnosti s njihovim teorijama. Vjerovali su u Boga kao u jedino biće koje je nadmoćnije od čovjeka, ali dokazivali su da bi Providnost koja svime vlada i božansko predznanje lišilo čovjeka slobodnog moralnog odlučivanja i unizilo ga do položaja roba. Vjerovali su da je Bog prepustio čovjeka, pošto ga je stvorio, samome sebi da bude neovisan o bilo kakvom uzvišenijem utjecaju. Smatrali su da je čovjek slo-bodan upravljati svojim životom i oblikovati događaje u svijetu; da je nje-gova sudbina u njegovim vlastitim rukama. Poricali su da Božji Duh radi

Čežnja vjekova

604

485

preko ljudskih napora ili prirodnih sredstava. Ipak, držali su da pravilnom porabom svojih prirodnih sila čovjek može postati uzvišen i prosvijetljen, da se strogim i trezvenim zahtjevima njegov život može očistiti.

Njihovi pojmovi o Bogu oblikovali su njihov karakter. Budući da po njihovom saducejskom gledištu On nije imao nikakvo zanimanje za čovje-ka, i oni su imali malo obzira jedan prema drugome; među njima bilo je malo jedinstva. Kako nisu htjeli priznati utjecaj Svetoga Duha na ljudsko djelovanje, u životu im je nedostajala Njegova sila. Kao i ostali Hebreji, hvalisali su se svojim pravom po rođenju koje su imali kao Abrahamova djeca i svojim strogim poštovanjem zakonskih zahtjeva, ali su bili bez pra-vog duha Zakona, Abrahamove vjere i dobrote. Njihova je prirodna sućut bila svedena u uske okvire. Vjerovali su da svi ljudi mogu osigurati ugod-nosti i blagodati života pa njihova srca nisu bila dirnuta potrebama i pat-njama drugih. Živjeli su za sebe.

Svojim riječima i djelima Krist je svjedočio o božanskoj sili koja daje nadnaravne rezultate, o budućem životu nakon sadašnjeg, o Bogu kao o Ocu svih ljudi, koji uvijek pažljivo prati njihove prave potrebe. On je ot-krio djelovanje božanske sile u dobročinstvu i sućuti koja je ukoravala se-bičnu saducejsku isključivost. Učio je da Bog svojim Svetim Duhom radi na srcu za čovjekovo ovozemaljsko i vječno dobro. Upozoravao je na po-grešku uzdanja u ljudsku silu za promjenu karaktera, koja se može ostvariti samo Božjim Duhom.

Saduceji su odlučili uništiti povjerenje u ovo učenje. Tražeći raspra-vu s Isusom, bili su uvjereni da će Ga dovesti dotle da izgubi ugled, čak i ako ne budu mogli osigurati Njegovu osudu. Uskrsnuće je bilo predmet o kojemu su Ga izabrali pitati. Ako se bude složio s njima, On će nanijeti još veću uvredu farizejima. U slučaju da se ne složi s njima, odlučili su Njego-vo učenje izložiti podsmijehu.

Saduceji su zaključivali da ako je tijelo sastavljeno od istih tvarnih djelića u svom besmrtnom kao i smrtnom stanju, i kad uskrsne iz mrtvih, ono će morati imati tkivo i krv i u vječnom će svijetu nastaviti život koji je prekinut na Zemlji. U tom slučaju, zaključivali su, zemaljski će se odnosi nastaviti, muž i žena ponovno će se sjediniti, brakovi održati i sve će usli-jediti onako kako je bilo prije smrti, a slabosti i strasti ovog života produljit će se u vječnom životu.

Sukob

605

486

Odgovarajući na njihova pitanja Isus je podigao koprenu s budućeg života. “O uskrsnuću”, rekao je On, “niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao nebeski anđeli.” Pokazao je da saduceji griješe u svom vjerovanju. Njihovi su stavovi bili pogrešni. “U zabludi ste”, dodao je, “jer ne poznaje-te ni Pisma ni moći Božje.” Nije ih optuživao kao što je optuživao farizeje za licemjerstvo, već za pogrešno vjerovanje.

Saduceji su laskali sebi samima da se od svih ljudi najstrože pridr-žavaju Svetog pisma. Međutim, Isus je pokazao da ne poznaju njegovo pravo značenje. Ta spoznaja mora doprijeti do srca prosvjetljenjem Sveto-ga Duha. Izjavio je da je njihovo nepoznavanje Svetog pisma i Božje sile uzrok njihove zbrke u vjeri i pomračenosti uma. Pokušali su Božje tajne svesti u okvire svog ograničenog rasuđivanja. Krist ih je pozvao da svoje umove otvore svetim istinama koje će proširiti i ojačati njihovo razumije-vanje. Tisuće postaju nevjernici zato što njihovi ograničeni umovi ne mogu razumjeti Božje tajne. Oni ne mogu objasniti čudesno očitovanje božanske sile u Providnosti, pa stoga odbacuju dokaze takve sile, pripisujući ih pri-rodnim silama koje mogu još manje razumjeti. Jedini ključ za rješenje tajni koje nas okružuju jest priznavanje Božje prisutnosti i sile u njima. Ljudi trebaju priznati Boga kao Stvoritelja svemira, kao Onoga koji zapovjeda svim i izvršuje sve. Trebaju imati šire razumijevanje o Njegovu karakteru, kao i o tajni Njegove sile.

Krist je svojim slušateljima izjavio da, kad ne bi bilo uskrsnuća mr-tvih, Sveto pismo u koje tvrde da vjeruju ne bi bilo ni od kakve koristi. Re-kao je: “A što se tiče uskrsnuća mrtvih, niste li čitali što vam je Bog rekao: ‘Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev’? A Bog nije Bog mr-tvih, nego živih!” Bog drži ono što ne postoji kao da postoji. On vidi kraj od početka i promatra rezultat svojega rada kao da je sada izvršen. Dragocjeni mrtvi, od Adama sve do posljednjeg posvećenog čovjeka koji umre, čut će glas Božjeg Sina i izići iz groba u besmrtni život. Bog će biti njihov Bog a oni će biti Njegov narod. Između Boga i uskrslih pravednika postojat će bliska i nježna veza. Ovo stanje koje je unaprijed obuhvaćeno Njegovom namjerom On promatra kao da već postoji. Mrtvi su za Njega živi.

Saduceji su bili ušutkani Kristovim riječima. Nisu Mu mogli odgovo-riti. On nije izgovorio nijednu riječ koja bi pružila i najmanju mogućnost da Ga osude. Njegovi neprijatelji nisu dobili ništa osim prijezira naroda.

Čežnja vjekova

606

487

Farizeji, međutim, nisu izgubili nadu kako će Ga nagnati da govo-ri ono što će moći iskoristiti protiv Njega. Nagovorili su jednog učenog književnika da pita Isusa koja od deset zapovijedi u Zakonu ima najveću važnost.

Farizeji su uzdizali prve četiri zapovijedi koje upućuju na dužnost čovjeka prema Stvoritelju, kao da imaju daleko veću važnost nego ostalih šest koje određuju čovjekovu dužnost prema svom bližnjem. Kao rezul-tat toga, njima je izrazito nedostajala pobožnost na djelu. Isus je pokazao narodu njihov veliki nedostatak i poučavao ih potrebi za dobrim djelima, izjavljujući da se drvo poznaje po svojim rodovima. Stoga su Ga optuživali da posljednjih šest zapovijedi uzdiže iznad prvih četiriju.

Zakonik je prišao Isusu s neposrednim pitanjem: “Koja je prva od svih zapovijedi?” Kristov odgovor je neposredan i uvjerljiv: “Prva glasi: ‘Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom sna-gom svojom!’” Druga je kao i prva, rekao je Krist, jer ova proistječe iz nje: “‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ Druge zapovijedi veće od ovih nema.” “O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.”

Prve četiri od Deset zapovijedi sažete su u jednu veliku zapovijed: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim.” Posljednjih se šest sa-drže u drugoj: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Obje ove zapovi-jedi predstavljaju izraz načela ljubavi. Prva se ne može držati a da se druga krši, niti se druga može držati dok se prva krši. Kad Bog ima svoje pravo mjesto na prijestolju srca, pravo mjesto dobit će i naš bližnji. Mi ćemo ga voljeti kao sebe same. I samo ako ljubimo Boga iznad svega, moguće je nepristrano voljeti i svoga bližnjeg.

Budući da su sve zapovijedi sažete u ljubavi prema Bogu i čovjeku, to znači da se nijedna zapovijed ne može prekršiti bez kršenja ovog načela. Tako je Krist učio svoje slušatelje da Božji Zakon nije sastavljen od mnogih po-sebnih zapovijedi, od kojih neke imaju veće značenje a druge manju važnost pa se mogu omalovažavati bez kažnjavanja. Naš Gospodin predstavlja prve četiri i posljednjih šest zapovijedi kao božansku cjelinu i uči da će se ljubav prema Bogu pokazati u poslušnosti prema svim Njegovim zapovijedima.

Književnik koji je postavio pitanje Isusu dobro je poznavao Zakon i bio je zadivljen Njegovim riječima. Nije očekivao da će On pokazati tako

Sukob

607

488

duboko i temeljito poznavanje Pisma. Stekao je šire razumijevanje načela koja se nalaze u osnovi ovih svetih zapovijedi. Pred skupljenim svećenici-ma i poglavarima časno je priznao da je Krist dao pravo tumačenje Zakona govoreći:

“Dobro, učitelju, rekao si prema istini — dočeka književnik. — On je jedini i nema drugoga osim njega. Njega ljubiti svim srcem, svim razu-mom i svom snagom, a bližnjega ljubiti kao samoga sebe, to više vrijedi nego sve paljenice i druge žrtve.”

Mudrost Kristova odgovora osvjedočila je književnika. On je znao da se hebrejska vjera sastojala od vanjskih obreda, a ne od unutarnje po-božnosti. Imao je određeni osjećaj bezvrijednosti samo obrednih žrtava i prolijevanja krvi za otkupljenje grijeha koje se obavljalo bez vjere. Ljubav i poslušnost prema Bogu i nesebičan obzir prema čovjeku izgledali su mu vredniji od svih ovih obreda. Spremnost ovog čovjeka da prizna pravilnost Kristovog rasuđivanja i njegov odlučan i brz odgovor pred narodom, izra-zio je duh koji je bio sasvim drukčiji od duha svećenika i poglavara. Isus je u svome srcu osjećao sažaljenje prema ovom iskrenom književniku koji se usudio sučeliti s neodobravanjem svećenika i prijetnjama poglavara i pro-govorio o uvjerenju svog srca. “Videći da pametno govori, reče mu Isus: Nisi daleko od kraljevstva Božjeg.”

Književnik je bio blizu Božjega kraljevstva zato što je priznao da su pravedna djela prihvatljivija za Boga od žrtava paljenica i drugih priloga. Međutim, trebao je prepoznati Kristov božanski karakter i vjerom u Njega primiti silu da čini djela pravde. Obredna služba nije imala nikakvu vrijed-nost ako nije živom vjerom povezana s Kristom. Čak i moralni Zakon ne ispunjava svoju svrhu dok se ne shvati u svojoj povezanosti sa Spasiteljem. Krist je u više navrata pokazao da Zakon Njegova Oca ima dublji sadržaj od samih autoritativnih naredbi. U Zakonu je utjelovljeno isto načelo koje je otkriveno u Evanđelju. Zakon upućuje na čovjekovu dužnost i pokazuje mu njegovu krivnju. On od Krista mora tražiti oprost i silu da čini ono što Zakon nalaže.

Farizeji su se okupili oko Isusa dok je odgovarao na književnikovo pitanje. Sad je On njima opet postavio pitanje: “Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?” Ovo je pitanje bilo smišljeno da ispita njihovo vjerovanje u vezi s Mesijom — da pokaže smatraju li Ga samo čovjekom ili Božjim Sinom.

Čežnja vjekova

608

489

Zbor glasova odgovorio je: “Davidov.” To je bilo ime koje je proročan-stvo dalo Mesiji. Kad je Isus otkrio svoju božansku prirodu svojim moć-nim čudima, kad je liječio bolesne i podizao mrtve, narod se među sobom pitao: “Čiji je on sin? Davidov?” Sirofeničanka, slijepi Bartimej i mnogi drugi vikali su Njemu za pomoć: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davi-dov!” (Matej 15,22) Dok je jašući ulazio u Jeruzalem, bio je pozdravljen radosnim klicanjem: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Ovaj radosni poklik orio se u Hramu iz grla male djece. Međutim, mnogi koji su Isusa nazivali Sinom Davidovim nisu priznavali Njegovo božanstvo. Oni nisu razumjeli da je Davidov Sin i Božji Sin.

Odgovarajući na izjavu da je Krist Davidov Sin, Isus je rekao: “Kako ga onda David, potaknut od Duha [Duha nadahnuća od Boga], naziva Gos-podinom, kad kaže: ‘Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedi mi s desne strane dok ne položim tvoje neprijatelje pod noge tvoje’? Pa ako ga David zbilja naziva Gospodinom, kako mu može biti sin? Na to mu nitko nije mo-gao odgovoriti ni riječi, niti ga se tko od toga dana usudi više pitati.”

Sukob

609

490

Isus kori farizeje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 23;Marku 12,41-44; Luki 20,45-47; 21,1-4.

Bio je to posljednji dan Kristova učenja u Hramu. Veliko je mnoštvo bilo okupljeno u Jeruzalemu i svi su usmjerili svoju pozornost na Njega; narod je zakrčio predvorje Hrama, promatrajući raspravu koja je bila u ti-jeku i željno hvatao svaku riječ koja je dolazila s Njegovih usana. Nikada se ranije nije vidio ovakav prizor. Mladi je Galilejac stajao ne oslanjajući se na zemaljske počasti ili kraljevske oznake. Okruživali su Ga svećenici u svojoj skupocjenoj odjeći, poglavari čije su haljine i vanjske oznake po-kazivale njihov visoki položaj i književnici sa svicima u rukama na koje su se često pozivali. Isus je s kraljevskim dostojanstvom stajao mirno pred njima. Kao Onaj koji je bio zaodjenut vlašću s Neba, On je odlučno proma-trao svoje protivnike koji su odbacili i prezreli Njegov nauk i tražili Njegov život. Mnogi su se podizali protiv Njega, ali njihovi planovi da Ga uhvate u zamku i osude bili su uzaludni. Odbijao je izazov za izazovom, iznoseći čistu, jasnu istinu nasuprot tami i zabludama svećenika i farizeja. Otkrio je ovim vođama njihovo pravo stanje i kaznu koja će sigurno uslijediti zbog upornosti u njihovim zlim djelima. Opomenu je vjerno predao. Ipak, Kristu je ostalo još jedno djelo da ga izvrši. Trebao se postići još jedan cilj.

Zanimanje naroda za Krista i Njegovo djelo stalno se povećavalo. Bili su očarani Njegovim učenjem, ali su također bili i vrlo zbunjeni. Po-štovali su svećenike i rabine zbog njihove razboritosti i vanjske pobožno-sti. U svim vjerskim pitanjima uvijek su bili bezuvjetno poslušni njihovom

610

611

67

491

autoritetu. Sad su gledali ove ljude kako pokušavaju porušiti Isusov ugled, ugled Učitelja čije su vrline i znanje jasnije zasjali nakon svakog napada. Promatrali su namrštena lica svećenika i starješina i na njima vidjeli po-raz i zbunjenost. Čudili su se što poglavari ne žele vjerovati u Isusa, kad je Njegovo učenje tako jasno i jednostavno. Sami nisu znali kojim putem poći. S velikim su nespokojstvom promatrali pokrete onih čije su savjete uvijek slijedili.

U pričama što ih je iznosio, Krist je nastojao opomenuti poglavare i poučiti ljude koji su htjeli učiti. Ali je bilo potrebno govoriti još jasnije. Ljudi su bili zarobljeni svojim poštovanjem predaje i slijepom vjerom u izopačeno svećenstvo. Krist je morao slomiti ove okove. Karakter svećeni-ka, poglavara i farizeja morao se još potpunije razobličiti.

“Na Mojsijevu stolicu”, rekao je On, “zasjeli su književnici i farizeji. Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne vrše!” Književnici i farizeji tvrdili su da im je podarena božanska vlast slična Mojsijevoj vlasti. Razmetali su se da su zauzeli nje-govo mjesto kao tumači Zakona i suci u narodu. Kao takvi zahtijevali su od naroda krajnje poštovanje i poslušnost. Isus je zapovjedio svojim slušate-ljima da čine ono što rabini uče po Zakonu, ali da ne slijede njihov primjer. Oni sami ne provode u djelo svoje učenje.

Puno toga što su tražili bilo je u opreci s Pismom. Isus je rekao: “Oni vežu teška bremena koja se jedva mogu nostiti, te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti.” Farizeji su preporučivali mnoš-tvo propisa koji su imali svoju osnovu u predaji i bezrazložno ograničavali osobnu slobodu. Čak su i neke dijelove Zakona tako objašnjavali da su na narod navalili takve propise koje su tajno zanemarivali, i od kojih su, kad je to služilo njihovim ciljevima, tvrdili da su oslobođeni.

Njihov je stalni cilj bio razmetanje svojom pobožnošću. Ništa nisu smatrali presvetim što ne bi moglo poslužiti ovom cilju. Bog je o svojim Zapovijedima rekao Mojsiju: “Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima!” (Ponovljeni zakon 6,8) Ove riječi imaju du-boko značenje. Kad se o Božjoj riječi razmišlja i kad se provodi u djelo, sav se čovjek oplemenjuje. U pravednim i milostivim postupcima na ru-kama će se pokazati kao pečat načela Božjeg Zakona. One će biti čiste od mita i od svega što je izopačeno i prijevarno. One će biti vrijedne u djelima

Isus kori farizeje

612

492

ljubavi i sućuti. Oči, usmjerene plemenitom cilju, postat će vedre i istinite. Izražajna pojava, oko koje govori, svjedočit će o besprijekornom karakteru onoga koji voli i poštuje Božju Riječ. Ali Hebreji Kristovog doba nisu za-mjećivali ništa od ovoga. Naredba dana Mojsiju protumačena je kao uputa da pravila Pisma treba nositi na sebi. U skladu s tim ona su bila ispisana na vrpcama od pergamenata i na vidljiv način privezana oko glave i zglobo-va na rukama. Ali to nije pridonijelo da Božji Zakon snažnije prožme um i srce. Ovi pergamenti nošeni su samo kao oznake koje su privlačile znatiže-lju. Smatralo se da onome koji ih nosi daju izgled pobožnosti, koji je izazi-vao poštovanje naroda. Isus je zadao udarac ovoj ispraznoj prijetvornosti.

“Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagoga-ma, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ‘rabbi’. Ne dopu-stite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” Ovakvim jasnim riječima Spasitelj je otkrio sebično častoljublje koje stalno teži k položaju i moći, pokazujući lažnu poniznost, dok je njihovo srce bilo ispunjeno pohlepom i zavišću. Kad su ljudi bili pozvani na neku gozbu, gostima su određivana mjesta prema nji-hovu položaju, pa su oni koji su dobili najpočasnije mjesto uživali najveću pažnju i posebnu čast. Farizeji su uvijek nastojali osigurati za sebe ove po-časti. Isus je osudio takvo ponašanje.

On je, također, osudio taštinu izraženu u žudnji za titulom rabina ili učitelja. On je izjavio da takva titula ne pripada ljudima, već Kristu. Sveće-nici, književnici i poglavari, tumači i izvršitelji Zakona su svi braća, djeca jednog Oca. Isus je dojmljivo upozorio ljude da nijednom čovjeku ne tre-baju dati počasnu titulu koja otkriva da on ima vlast nad njihovom savješću ili vjerom.

Da je Krist danas na Zemlji, okružen onima koji nose naziv “časni” ili “presvijetli”, zar ne bi ponovio svoj iskaz: “Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” Sveto pismo izjavljuje o Bogu da “sveto je i časno ime njegovo”. (Psalam 111,9) Kojem ljudskom biću pristaje takvo ime? Koliko malo čovjek otkriva od mudrosti i pravde o kojoj ono govori! Koliko je mnogo onih koji prihvaćaju ovakvu

Čežnja vjekova

613

493

titulu i koji pogrešno predstavljaju Božje ime i karakter! Ah, kako su često svjetovno slavoljublje, tiranija i najniži grijesi bili skriveni izvezenim odo-rama visoke i svete službe! Spasitelj je nastavio:

“Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.” Krist je često učio da se prava veličina karaktera sastoji u življenju za dobro naših bližnjih, u djelima lju-bavi i milosrđa. Krist, kralj slave, bio je sluga grješnom čovjeku.

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni”, rekao je Isus, “koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!” Izopačujući Pisma sve-ćenici i zakonici zaslijepili su razum onih koji bi inače primili spoznaju o Kristovom kraljevstvu i onom unutarnjem, božanskom životu, koji je osnova prave pobožnosti.

“Oni izjedaju dobra udovička dok tobože mole duge molitve. Oni će biti strože suđeni!” Farizeji su imali veliki utjecaj na narod i iskorištavali su ga za svoje interese. Pridobivali su povjerenje pobožnih udovica i pred-stavljali im kao dužnost da svoja imanja posvete u vjerske svrhe. Osigu-ravajući upravu nad njihovim novcem, ovi podli smutljivci su ga koristili za svoje dobro. Da bi prikrili svoje nepoštenje, izgovarali su duge javne molitve i izvodili veliku priredbu pobožnosti. Krist je izjavio da će ovo li-cemjerstvo navući na njih veću osudu. Isti ukor upućen je mnogima koji se i u naše vrijeme hvale svojom pobožnošću. Njihovi životi umrljani su se-bičnošću i pohlepom, ali oni sve to pokrivaju odjećom prividne čistoće i na taj način za neko vrijeme obmanjuju svoje bližnje. Međutim, oni ne mogu prevariti Boga. On čita svaku namjeru srca i sudit će svakom čovjeku pre-ma njegovim djelima.

Krist je bez milosti osuđivao zlouporabe, ali je bio pažljiv da ne sma-nji obveze. Ukoravao je sebičnost koja je iznuđivala i zloupotrebljavala darove udovica. Istodobno je pohvalio udovicu koja je donijela svoj dar u Božju riznicu. Ljudska zlouporaba dara ne može odvratiti Božji blagoslov od darovatelja.

Isus je bio u predvorju u kome su se nalazila spremišta za darove i po-zorno je promatrao one koji su dolazili priložiti svoje darove. Mnogi boga-taši donosili su velike iznose novca i razmetljivo ga prilagali. Isus ih je sa žalošću promatrao, ali ništa nije govorio o njihovim velikodušnim darovi-

Isus kori farizeje

614

494

ma. Ubrzo se Njegovo lice razvedrilo kad je vidio siromašnu udovicu kako se tiho približava, kao da se boji biti primijećena. Dok su bogati i oholi prilazili položiti svoje darove, ona se ponizno povukla i ostala postrani. Pa ipak, čeznula je da učini nešto za djelo koje je voljela ma kako to neznatno bilo. Gledala je dar u svojoj ruci. Bio je vrlo malen u usporedbi s darovima onih koji su bili oko nje, ali to je bilo sve što je imala. Čim je dobila priliku, brzo je ubacila svoje dvije lepte i žurno se okrenula da ode. Međutim, dok je ovo činila, zamijetila je Isusa koji ju je pozorno promatrao.

Spasitelj je pozvao svoje učenike i usmjerio im pozornost na udovi-čino siromaštvo. Tada su riječi Njegove pohvale doprle do njezinog uha: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi dru-gi.” Suze radosnice ispunile su njezine oči kad je osjetila da je njezin čin prihvaćen i cijenjen. Mnogi bi joj savjetovali da svoj mali poklon zadrži za svoje potrebe jer bi se u rukama dobro uhranjenih svećenika posvema izgubio među mnogim velikim darovima donesenim u riznicu. Ali Isus je razumio njezinu pobudu. Vjerovala je da je Bog odredio službu u Hramu i željela je učiniti najviše što može da bi je poduprla. Učinila je što je mo-gla i njezino djelo trebalo je postati spomenikom koji će očuvati sjećanje na nju kroz sva vremena i biti njezina radost u vječnosti. Njezino je srce išlo s njezinim darom; njegova vrijednost procijenjena je ne vrijednošću novčića, već ljubavlju prema Bogu i zanimanjem za Njegovo djelo koje je potaklo ovaj čin.

O siromašnoj udovici Isus je rekao da je “ubacila više nego svi dru-gi”. Bogati su poklonili od svog obilja, a mnogi od njih da bi ih ljudi vidje-li i poštovali. Njihovi veliki darovi nisu ih lišili udobnosti ili čak raskoši; nisu zahtijevali nikakvu žrtvu i stoga se po vrijednosti nisu mogli uspore-diti s udovičinom leptom.

Pobude daju karakter našim djelima, stavljajući na njih pečat sramote ili visoke moralne vrijednosti. Bog ne uračunava u najvrednije velika djela koja svako oko vidi i svaki jezik hvali. Male dužnosti obavljene s radošću, mali darovi kojima se ne razmeće i koji za ljudske oči izgledaju bezvrijed-ni često su najveći u Njegovim očima. Srce puno vjere i ljubavi milije je Bogu od najskupocjenijeg dara. Siromašna udovica dala je ono što joj je bilo potrebno za život da bi učinila ono malo što je učinila. Lišila se hrane dajući te dvije lepte za djelo što ga je voljela. Učinila je to u vjeri, s puno

Čežnja vjekova

615

495

povjerenja da njezin nebeski Otac neće previdjeti njezinu potrebu. Njezin nesebični duh i djetinja vjera zadobili su Spasiteljevu pohvalu.

Među siromašnima ima mnogo onih koji čeznu da pokažu svoju za-hvalnost Bogu za Njegovu milost i istinu. Oni žarko žele podjednako su-djelovati u podupiranju Njegova djela zajedno sa svojom imućnijom bra-ćom. Njih ne treba obeshrabrivati. Neka i oni prilože svoje lepte u nebesku riznicu. Ako su darovane iz srca ispunjenog ljubavlju prema Bogu, ove će naoko sitnice postati posvećeni darovi, neprocjenjive žrtve kojima se Bog raduje i daje blagoslov.

Kad je rekao o udovici da je “ubacila više nego svi drugi”, Isusove su riječi bile istinite, ne samo u odnosu na pobudu već i na rezultate nje-zina dara. Dar od “dvije lepte, to jest jednu četvrtinu asa” donio je Božjoj riznici iznos novca koji je mnogo veći od pridonosa svih bogatih Hebreja. Utjecaj tog malog dara bio je kao rijeka, mala na svom početku, ali koja se širi i produbljuje dok teče kroz vjekove. Na tisuću načina pridonosio je potpori siromašnih i širenju Radosne vijesti. Njezin primjer samopožrtvov-nosti djelovao je stalno na tisuće srca u svakoj zemlji i u svakom narašta-ju. On se obraćao i bogatima i siromašnima, pa su njihovi darovi povećali vrijednost njezinog dara. Božji blagoslov nad udovičinim leptama učinio ih je izvorom velikih uspjeha. To se isto događa sa svakim darom koji se poklanja i svakim djelom koje se učini s iskrenom željom da bude na slavu Bogu. On je povezan s ciljevima Svemogućega. Njegov utjecaj na dobro ne može izmjeriti nijedan čovjek.

Spasitelj je nastavio sa svojom javnom optužbom književnika i fari-zeja: “Jao vama, slijepe vođe, koji tvrdite: ‘Ako se tko zakune hramom, to ništa ne vrijedi; ako li se zakune hramskim zlatom, onda je obavezan!’ Lu-đaci i slijepci! Što je više: zlato ili hram koji posvećuje zlato? I opet: ‘Ako se tko zakune žrtvenikom, to ništa ne vrijedi, a zakune li se žrtvenim darom koji je na njemu, onda je obavezan.’ Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žr-tvenik koji posvećuje žrtveni dar?” Svećenici su tumačili Božje zahtjeve svojim lažnim i skučenim mjerilima. Zamišljali su kako pravilno razlikuju veličinu krivnje različitih grijeha, olako su prelazili preko nekih, a druge, premda su imali manje posljedice, smatrali su neoprostivim. Uz novčanu naknadu oslobađali su ljude njihovih zavjeta. Ponekad su za velike iznose novca prelazili preko strašnih zločina. Istodobno su u drugim slučajevima ovi svećenici i poglavari izricali oštre presude za beznačajne prekršaje.

Isus kori farizeje

616

496

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete deseti-nu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!” Ovim riječima Krist ponovno osuđuje zlouporabu svete obve-ze. On ne odbacuje samu obvezu. Bog je uspostavio sustav desetine i on je poštovan od najranijih vremena. Abraham, otac vjernih, dao je desetinu od svega što je posjedovao. Hebrejski poglavari priznavali su obvezu davanja desetine, i to je bilo u redu, ali nisu dopustili narodu da po svom osvjedoče-nju izvrši svoju dužnost. Za svaki slučaj samovoljno su postavljali pravila. Zahtjevi su postali tako složeni da ih je bilo nemoguće ispuniti. Nitko nije znao kad je izvršio svoje obveze. Sustav, kako ga je Bog dao, bio je pravi-čan i razuman, ali svećenici i rabini su ga načinili mučnim teretom.

Sve što Bog zapovijeda ima svoju važnost. Krist priznaje davanje de-setine kao dužnost, ali pokazao je da ono ne može opravdavati zanemari-vanje ostalih obveza. Farizeji su bili vrlo točni u davanju desetina od vrtnih biljaka kao što su metvica, kim i rutvica; to ih je malo stajalo, a donosilo im je ugled zbog točnosti i svetosti. Istodobno, njihova beskorisna ograniče-nja ugnjetavala su narod i uništavala poštovanje prema sustavu koji je sam Bog propisao. Zaokupljali su umove ljudi beznačajnim razlikama i skretali njihovu pozornost s osnovnih istina. Ono što je bilo pretežnije u Zakonu — pravda, milost i istina — bilo je zanemareno. “Ovo je zadnje,” rekao je Krist, “trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!”

Druge su zakone rabini izopačili na sličan način. Uputama koje su dane preko Mojsija bilo je zabranjeno jesti sve što je nečisto. Uporaba svinjskog mesa, kao i mesa nekih drugih životinja, bila je zabranjena, jer unosi u krv nečiste tvari i skraćuje život. Međutim, farizeji nisu ostavili ova ograničenja onakvima kakvima ih je Bog dao. Odlazili su u neoprav-dane krajnosti. Između ostalog od naroda se zahtijevalo da procjeđuje svu vodu da se u njoj ne bi našao i najmanji kukac, koji bi se mogao svrstati u nečiste životinje. Uspoređujući ove sitničarske zahtjeve s veličinom nji-hovih stvarnih grijeha, Isus je rekao farizejima: “Slijepe vođe! Vi cijedite komarca, a devu proždirete.”

“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okre-čenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža!” Kao što je okrečen i lijepo ukrašen grob skrivao

Čežnja vjekova

617

497

ostatke koji se raspadaju, tako je i vanjska svetost svećenika i poglavara skrivala bezakonje. Isus je nastavio: “Jao vama, književnici i farizeji, li-cemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke.” Da bi pokazali svoje poštovanje prema umr-lim prorocima, Hebreji su bili vrlo revni u uljepšavanju njihovih grobova, ali nisu iskoristili njihova učenja niti su uvažavali njihove ukore.

U Kristovo doba ljudi su praznovjerno poštovali mjesta počivanja mr-tvih i trošili velike iznose novca za njihovo ukrašavanje. U Božjim očima to je bilo idolopoklonstvo. U svom neprikladnom poštovanju mrtvih ljudi su pokazivali da ne vole Boga iznad svega, niti svoje bližnje kao sami sebe. Isto idolopoklonstvo u velikoj se mjeri gaji i danas. Mnogi su krivi zato što zanemaruju udovice i siročad, bolesne i siromašne, da bi podigli skupocje-ne spomenike mrtvima. Vrijeme, novac i rad neštedimice se troše za ovaj cilj, dok dužnosti prema živima — dužnosti što ih je Krist jasno zapovje-dio, ostaju neizvršene.

Farizeji su izgrađivali grobove proroka i ukrašavali njihove grobnice i govorili jedan drugome: Da smo živjeli u vrijeme svojih očeva, ne bismo se udružili s njima u prolijevanju krvi Božjih slugu. Istodobno su planirali oduzeti život Njegovom Sinu. To treba biti pouka i za nas. To treba otvori-ti naše oči za sotonsku silu kojom obmanjuje um i okreće ga od svjetlosti istine. Mnogi idu farizejskim tragom: odaju poštovanje onima koji su umrli za svoju vjeru i čude se sljepoći Hebreja koju su pokazali odbacujući Kri-sta. Da smo živjeli u Njegovo vrijeme, izjavljuju oni, rado bismo prihvatili Njegov nauk, ne bismo nikada bili sudionici u grijehu onih koji su odbacili Spasitelja. Međutim, kad poslušnost prema Bogu zahtijeva samoodricanje i poniznost, te iste osobe guše svoja osvjedočenja i odbijaju poslušnost. Tako izražavaju isti duh kao i farizeji koje je Krist osudio.

Hebreji su jedva shvatili golemu odgovornost povezanu s odbaciva-njem Krista. Od vremena kad je prolivena prva nevina krv, kad je praved-ni Abel pao od Kajinove ruke, ponavlja se ista povijest s krivnjom koja postaje sve veća. U sva vremena proroci su podizali svoje glasove protiv grijeha kraljeva, vladara i naroda, govoreći ono što im je Bog zapovjedio, slušajući Njegovu volju po cijenu svog života. Iz naraštaja u naraštaj gomi-

Isus kori farizeje

618

498

lala se strašna kazna za one koji su odbacivali svjetlost i istinu. To su sada na svoju glavu navlačili Kristovi neprijatelji. Grijeh svećenika i poglavara bio je veći od grijeha bilo kog prethodnog naraštaja. Svojim odbacivanjem Spasitelja sami su postali odgovorni za krv svih pravednika ubijenih od Abela do Krista. Uskoro će se do prelijevanja ispuniti čaša njihovog beza-konja. Uskoro će se ona izliti na njihove glave kao osveta pravde. Isus ih je na to opomenuo:

“Da padne na vas sva nedužna krv što je prolijevana na zemlji od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, sina Barahijina, koga ubiste među hra-mom i žrtvenikom. Zaista, kažem vam, sve će to pasti na ovaj naraštaj.”

Književnici i farizeji koji su slušali Isusa poznavali su istinitost Nje-govih riječi. Znali su kako je ubijen prorok Zaharija. Još dok su riječi bo-žanske opomene bile na njegovim usnama, sotonski bijes je zahvatio otpa-la kralja i po njegovoj je zapovijedi prorok ubijen. Njegova krv obilježila je kamenje u predvorju Hrama i nije se mogla ukloniti; ostala je kao svje-dočanstvo protiv otpadničkog Izraela. Dokle god Hram bude stajao ostat će i mrlja od pravedne krvi koja traži od Boga da bude osvećena. Dok je Isus podsjećao na ove strašne grijehe, strah je prostrujao mnoštvom.

Gledajući unaprijed Isus je izjavio da će okorjelost Hebreja i njihova netrpeljivost prema Božjim slugama biti istovjetna s onom u prošlosti:

“Ja zato šaljem među vas proroke, mudrace i književnike, od kojih ćete jedne pobiti i razapeti, a druge bičevati u svojim sinagogama i pro-goniti ih iz grada u grad.” Proroci i mudraci, puni vjere i Svetoga Duha — Stjepan, Jakov i mnogi drugi — bit će osuđeni i ubijeni. Rukom podi-gnutom prema nebu i božanskom svjetlošću koja je okružavala Njegovu ličnost, Krist je govorio kao sudac onima koji su stajali pred Njim. Njegov glas, koji je tako često nježno pozivao, sad je korio i osuđivao. Slušatelji su zadrhtali. Dojam koji su ostavile Njegove riječi i Njegov pogled nikada se nije mogao izbrisati.

Kristov je gnjev bio usmjeren protiv licemjerstva, velikih grijeha, kojima su ljudi razarali svoje duše, varali narod i obeščašćivali Boga. U vrlo prijevarnom rasuđivanju svećenika i poglavara prepoznao je djelova-nje Sotoninih oruđa. Njegova osuda grijeha bila je oštra i pokretala je na preispitivanje, ali nije izgovorio nijednu osvetničku riječ. Bio je ispunjen svetim gnjevom prema knezu tame, ali nije izrazio nikakvo razdražljivo

Čežnja vjekova

619

499

raspoloženje. Tako će i kršćanin koji živi u skladu s Bogom i odlikuje se dragocjenim osobinama ljubavi i milosti, biti ispunjen pravednim gnjevom prema grijehu, ali neće biti pokrenut strašću da ruži one koji ga ruže. On će u Kristu sačuvati mir i vlast nad sobom, čak i onda kad se sretne s onima koji pokretani silama odozdo brane neistinu.

Božansko sažaljenje ogledalo se na licu Božjeg Sina dok je laganim pogledom obuhvaćao Hram i svoje slušatelje. Glasom prigušenim dubokom boli i gorkim suzama, uzviknuo je: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš pro-roke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” To je bila borba odvajanja. U Kristovom plaču izlijevalo se samo Božje srce. Bilo je to na rastanku tajanstveno “zbogom” Božje ljubavi koja dugo trpi.

I farizeji i saduceji bili su ušutkani. Isus je sabrao svoje učenike i pri-premio se da napusti Hram, ne kao pobijeđen koga su neprijatelji primorali da ih napusti, već kao Onaj čije je djelo završeno. Izašao je iz borbe kao pobjednik.

Dragocjene istine, koje su tog značajnog dana potekle s Kristovih usana, sačuvane su u mnogim srcima. Nove misli i nove težnje probudile su se u njihovu životu, i nova je povijest otpočela. Nakon Kristova raspeća i uskrsnuća učenici su odlučno istupili i ispunili božanski nalog mudrošću i revnošću koje su bile usklađene s veličinom djela. Nosili su vijest koja se obraćala ljudskim srcima, pokoravajući stare predrasude koje su dugo sputavale tisuće ljudi. Pred njihovim su svjedočanstvom ljudske teorije i filozofije postale kao prazne priče. Silni su bili rezultati proistekli iz Spasi-teljevih riječi upućenih zadivljenom i strahopoštovanjem obuzetom mnoš-tvu u jeruzalemskom Hramu.

Međutim, Izrael kao narod ostavio je svog Boga. Odlomile su se pri-rodne maslinove grane. Promatrajući posljednji put unutrašnjost Hrama, Isus je s dubokom boli rekao: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta! Jer vam kažem: Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: ‘Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’” Dosad je Hram nazivao domom svoga Oca; ali sada kad Božji Sin izađe izvan tih zido-va, Božja će se slava zauvijek povući iz Hrama sazidanog Njemu u slavu. Odsad hramski obredi neće imati nikakvog značenja, a njegove će službe postati uzaludne.

Isus kori farizeje

620

500

U predvorju


“Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu.”

U to se vrijeme činilo da je Kristovo djelo žestoko poraženo. On je bio pobjednik u raspravi sa svećenicima i farizejima, ali bilo je očito da Ga oni nikada neće prihvatiti za Mesiju. Došlo je do konačnog odvajanja. Njegovim je učenicima slučaj izgledao beznadan. Ali Krist se približavao ostvarenju svog djela. Uskoro će se odigrati veliki događaj, koji se ne tiče samo hebrejskog naroda već i cijelog svijeta. Kad je Isus čuo žarku želju “htjeli bismo vidjeti Isusa”, u kojoj je odjekivao vapaj cijeloga svijeta, Nje-govo se lice ozarilo i On je rekao: “Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji.” U molbi Grka vidio je predznak rezultata svoje velike žrtve.

Ovi su ljudi došli sa Zapada da nađu Spasitelja na kraju Njegova živo-ta, kao što su mudraci u početku došli s Istoka. U vrijeme Kristova rođenja hebrejski je narod bio toliko zaokupljen svojim častoljubivim planovima da nije ni znao za Njegov dolazak. Mudraci iz neznabožačke zemlje došli su sa svojim darovima do jasala da se poklone Spasitelju. Tako su i Grci, predstavnici naroda, plemena i svjetskih ljudi došli vidjeti Isusa. Spasite-ljev križ tako će privući ljude iz svih zemalja i svih vjekova. Tako će “mno-gi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskome”. (Matej 8,11)

621

622

68

501

Grci su čuli o Kristovom pobjedonosnom ulasku u Jeruzalem. Neki su pretpostavljali i širili vijesti da je istjerao svećenike i poglavare iz Hra-ma, da se sprema zauzeti Davidovo prijestolje i zavladati kao kralj u Izrae-lu. Grci su čeznuli doznati istinu o Njegovom poslanju. “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa”, kazali su oni. Njihova je želja bila ispunjena. Kad je bio obaviješten o njihovoj želji, Isus se nalazio u onom dijelu Hrama iz ko-jeg su bili isključeni svi osim Hebreja, ali pošao je Grcima u vanjsko pred-vorje i osobno razgovarao s njima.

Trenutak Kristova proslavljanja je došao. Stajao je u sjenci križa i ras-pitivanje Grka pokazalo Mu je da će žrtva koju će uskoro prinijeti dovesti Bogu mnoge sinove i kćeri. On je znao da će Ga ovi Grci uskoro vidjeti u položaju o kome nisu imali nikakvu predodžbu. Vidjet će Ga postavljena kraj Barabe, razbojnika i ubojice, koga će radije osloboditi nego Božjeg Sina. Slušat će narod, potaknut od svećenika i poglavara, kako se odluču-je. A na pitanje: “Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?” odgovor će biti: “Neka se razapne!” (Matej 27,22) Prinošenjem ove žrtve za grijeh ljudi, Krist je znao da će se Njegovo kraljevstvo upotpuniti i proširiti po cijelom svijetu. On će djelovati kao Obnovitelj i Njegov će Duh nadvlada-ti. Za trenutak je pogledao u budućnost i čuo glasove kako u svim dijelo-vima Zemlje objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) U ovim strancima vidio je zalog velike žetve, kad će zid koji je rastavljao Hebreje i neznabošce biti porušen i kad će svi narodi, jezici i plemena čuti vijest spasenja. Očekivanje ovoga, ispunjenje svojih nada, izrazio je riječima: “Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji.” Ali način na koji se ovo proslavljanje mora zbiti nikada nije izlazilo iz Kri-stovih misli. Sakupljanje neznabožaca trebalo se dogoditi nakon Njegove smrti koja se približavala. Svijet se može spasiti jedino Njegovom smrću. Kao i pšenično zrno, Sin Čovječji treba biti bačen u zemlju, umrijeti i biti skriven od pogleda; ali će ponovno oživjeti.

Krist je govorio o svojoj budućnosti služeći se slikama iz prirode, da bi Njegovi učenici mogli razumjeti. Njegovom se smrću trebala ostvariti prava svrha Njegove misije: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod.” Kad pšenično zrno padne na tlo i umre, ono nikne i donosi rod. Tako će i Kri-stova smrt donijeti rod za Božje kraljevstvo. U skladu sa zakonom biljnoga carstva, život treba biti rezultat njegove smrti.

U predvorju

623

502

Oni koji obrađuju zemlju imaju ovu sliku uvijek pred sobom. Iz godi-ne u godinu čovjek čuva svoju zalihu pšenice time što prividno baca najo-dabraniji dio. Neko vrijeme ono mora ostati skriveno pod brazdom, da ga Gospodin nadgleda. Tada se pojavljuje vlat, zatim klas, a onda zrno u kla-su. Ali se ovaj razvitak ne može ostvariti sve dok se zrno ne zakopa i skrije od pogleda, i naoko bude izgubljeno.

Sjeme pohranjeno u zemlji donosi plod, a ovaj se opet sije. Na taj se način žetva umnožava. Tako će i Kristova smrt na križu Golgote donijeti rod za vječni život. Duboko razmišljanje o ovoj žrtvi bit će slava onima koji će, kao njezin plod, živjeti kroz svu vječnost.

Pšenično zrno koje čuva svoj život ne može donijeti nikakav rod. Ono ostaje samo. Krist je mogao, da je to izabrao, spasiti sebe od smrti. Ali, da je to učinio, morao bi ostati sam. Ne bi mogao dovesti Bogu sinove i kće-ri. Jedino odricanjem od svog života mogao je dati život ljudskom rodu. Samo padom na zemlju i umiranjem mogao je postati sjeme za tu veliku žetvu velikog mnoštva iz svakog plemena, naraštaja, jezika i naroda koji su otkupljeni Bogu.

S ovom istinom Krist povezuje pouku o samopožrtvovnosti koju svi trebamo naučiti: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Svi koji će donijeti rod kao suradnici s Kristom moraju najprije pasti u zemlju i umrijeti. Život se mora baciti u brazdu potreba ovoga svijeta. Samoljublje i samoživost moraju umrijeti. Zakon samopožrtvovnosti je zakon samoodržanja. Ratar čuva svoju pšenicu time što je baca. Tako je i u ljudskom životu. Davati znači živjeti. Život koji se želi sačuvati jest život koji se dragovoljno daje u službu Bogu i čovjeku. Oni koji u ovom svijetu radi Krista žrtvuju svoj život, sačuvat će ga za vječnost.

Život služenja samome sebi je kao i zrno koje se pojede. Ono iščezne, ali se ne umnožava. Čovjek može skupiti za sebe sve što mu je dostupno, može živjeti, razmišljati i planirati za sebe, ali njegov život prolazi, a on ostaje bez ičega. Zakon služenja sebi je zakon samouništenja.

“Ako mi tko hoće služiti”, rekao je Isus, “neka me slijedi! Gdje bu-dem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.” Svi koji su s Isusom nosili križ žrtve bit će s Njim sudionici u Njegovoj slavi. U svom poniženju i boli Krist se radovao što će Njegovi učenici biti

Čežnja vjekova

624

503

proslavljeni s Njim. Oni su plod Njegove samopožrtvovnosti. Njegova na-grada i Njegova radost kroz vječnost bit će Njegov karakter i duh ostvaren u njima. Ova radost koju dijele s Njim, kao plod svog rada i žrtve, vidi se u srcu i životu drugih. Oni su Kristovi suradnici i Otac će ih poštovati kao što poštuje svog Sina.

Vijest o Grcima, koja je najavljivala sakupljanje neznabožaca, pod-sjetila je Isusa na Njegovu cjelokupnu misiju. Djelo otkupljenja izašlo Mu je pred oči, od vremena kad je na Nebu načinjen nacrt, do smrti koja je sada bila tako bliska. Tajanstveni oblak kao da je obavio Božjeg Sina. Njego-vu tamu osjetili su oni koji su Mu bili blizu. Sjedio je duboko zamišljen. Tišinu je naposljetku prekinuo Njegov žalostan glas: “Sad mi je duša du-boko potresena. I što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa?” Već je unaprijed Krist ispijao čašu gorčine. Njegova ljudska priroda ustuknula je pred časom u kome će biti napušten, kad će Ga prividno ostaviti čak i sam Bog, kad će Ga svi gledati ranjena, nijema, ostavljena od Boga i mučena. Zadrhtao je od izlaganja javnosti, od toga što će se s Njim postupati kao s najgorim prijestupnikom, od sramne i nečasne smrti. Naslućivanje suko-ba sa silama tame, svijest o strahovitom teretu ljudskih prijestupa i Očeva gnjeva zbog grijeha, učinili su da Isusu klone duh i da Mu se samrtno blje-dilo razlije po licu.

Zatim je nastupilo božansko pokoravanje Očevoj volji. “Ali sam”, re-kao je On, “radi ovoga i došao u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Samo Kristovom smrću moći će se uništiti Sotonino carstvo. Jedino na taj način čovjek može biti otkupljen, a Bog proslavljen. Isus je pristao na samrtne muke, On je prihvatio žrtvu. Veličanstvo Neba pristalo je da pati kao No-sitelj grijeha. “Oče, proslavi ime svoje!” rekao je. Kad je Krist izgovorio ove riječi, iz oblaka koji je lebdio nad Njegovom glavom, čuo se odgovor: “Već sam ga proslavio i opet ću ga proslaviti!” Cijeli Kristov život, od ja-sala do trenutka kad su ove riječi izgovorene proslavljao je Boga, i u kuš-njama koje će doći, Njegove božansko-ljudske patnje doista će proslaviti ime Njegova Oca.

Kad se začuo glas, svjetlost se probila kroz oblak i okružila Krista, kao da su se ruke Beskonačne Snage, slično plamenom zidu, obavile oko Njega. Ljudi su promatrali ovaj prizor sa strahom i čuđenjem. Nitko se nije usuđivao progovoriti. Nijemih usana i uzdržana daha svi su stajali očiju

U predvorju

625

504

uprtih u Isusa. Kad je Otac dao ovo svjedočanstvo, oblak se podigao i razi-šao po nebu. Tada se vidljiva veza između Oca i Sina prekinula.

“Kad je to čuo prisutni narod... kazaše: Anđeo mu je govorio.” Među-tim, Grci koji su se raspitivali, vidjeli su oblak, čuli glas, shvatili njegovo značenje i doista prepoznali Krista; On im se otkrio kao Poslani od Boga.

Božji glas čuo se prigodom Isusova krštenja na početku Njegove služ-be i ponovno prigodom Njegova preobraženja na Gori. Sad se čuo po treći put na kraju Njegove službe, u nazočnosti velikog broja ljudi i u posebnim okolnostima. Isus je upravo izrekao najozbiljniju istinu o stanju Hebreja. Uputio je svoj posljednji poziv i objavio njihovu sudbinu. Sad je Bog po-novno stavio svoj pečat na poslanje svojega Sina. Priznao je Onoga koga je Izrael odbacio. “Ovaj glas nije došao radi mene”, rekao je Isus, “nego radi vas”. To je bio vrhunski dokaz o Njegovu mesijanstvu, znak od Oca da je Isus govorio istinu i da je bio Božji Sin.

“Sad je sud ovome svijetu!” nastavio je Krist, “Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.” Ovo je kriza svijeta. Ako postanem žrtva za grijehe ljudi, svijet će se prosvijetliti. So-tonina vlast nad ljudskim dušama bit će slomljena. Izbrisani Božji lik ob-novit će se u ljudskom rodu i obitelj svete i vjerne Božje djece na kraju će naslijediti nebeski dom. To će biti plod Kristove smrti. Spasitelj je u duhu promatrao prizor pobjede koji se pojavio pred Njim. Vidio je križ, surovi, sramni križ, sa svim pratećim strahotama, kako blista slavom.

Međutim, djelo spasenja ljudi nije sve što je ostvareno križem. Bož-ja se ljubav otkrila svemiru. Knez ovoga svijeta je “istjeran”. Optužbe što ih je Sotona iznosio protiv Boga su opovrgnute. Prijekori koji su upućeni Nebu zauvijek su odbačeni. Anđeli, kao i ljudi, privučeni su Otkupitelju. “A ja, kad budem podignut sa zemlje,” rekao je On, “sve ću ljude privući k sebi.”

Mnogi ljudi bili su oko Krista dok je izgovarao ove riječi i jedan je rekao: “Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječ-ji? Tada im reče Isus: Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!”

Čežnja vjekova

626

505

“Iako je tako velika čudesa pred njima činio, nisu mu vjerovali.” Jed-nom su upitali Spasitelja: “Koji znak, dakle, činiš... da ti povjerujemo kad ga vidimo?” (Ivan 6,30) Oni su primili bezbrojne znake, ali su zatvorili svoje oči i otvrdnuli svoja srca. Sad kad je sâm Otac progovorio, i kad više nisu mogli tražiti neki drugi znak, opet nisu htjeli vjerovati.

“Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali u njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopćeni iz sinagoge.” Više su voljeli ljudsku hvalu nego Božje odobravanje. Da bi se spasili od prijekora i sramote, odrekli su se Krista i odbacili ponudu vječnog živo-ta. A kako je mnogo onih koji su kroz sve vjekove isto postupili! Na sve se njih odnose Spasiteljeve riječi opomene: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.” “Tko mene prezire”, rekao je Isus, “i ne prima mojih riječi, imat će svog suca. — Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan.” (Ivan 12,48)

Teško onima koji ne znaju vrijeme svoga pohođenja! Polako i žalosna srca Krist je zauvijek napustio predvorje Hrama.

U predvorju

506

Na Maslinskoj gori

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 24; Marku 13; Luki 21,5-38.

Kristove riječi svećenicima i poglavarima: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38) probudile su strah u njihovom srcu. Činili su se ravnodušnima, ali stalno su razmišljali o značenju ovih riječi. Činilo se kao da im prijeti neka nevidljiva opasnost. Je li moguće da će ovaj veličanstveni Hram, koji je bio ponos cijelog naroda, uskoro posta-ti gomilom ruševina? I učenici su predosjećali zlo i nespokojno su očekiva-li mnogo određeniji Isusov iskaz. Dok su s Njim izlazili iz Hrama, skrenuli su Isusovu pozornost na Njegovu postojanost i ljepotu. Kamenje Hrama bilo je od najčistijeg mramora, savršene bjeline, a neko od njih izuzetne veličine. Dio zida odolio je opsadi Nabukodonozorove vojske. Savršeno izgrađen izgledao je kao jedinstven kamen, sav izvađen iz kamenoloma. Učenici nisu mogli razumjeti kako ti moćni zidovi mogu biti porušeni.

Što je mogao misliti Odbačeni dok je Njegova pozornost bila usmje-ravana na veličanstvenost Hrama? Prizor pred Njim doista je bio izniman, ali On je s tugom rekao da sve to vidi. Zgrade su doista veličanstvene. Vi pokazujete na ove zidove kao da su potpuno neuništivi, ali čujte moje rije-či: doći će dan kad “ovdje sigurno neće ostati ni kamen na kamenu. Svaki će se srušiti.”

Kristove riječi izgovorene su pred velikim brojem slušatelja, ali kad je ostao sam i sjeo na Maslinskoj gori, prišli su Mu Petar, Ivan, Jakov i An-drija i rekli: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka

627

628

69

507

svijeta?” Isus svojim učenicima nije odgovorio odvajajući razorenje Jeru-zalema od velikog Dana svog dolaska. Združio je opise ovih dvaju događa-ja. Da je svojim učenicima otkrio buduće događaje onako kao što ih je sam vidio, oni ne bi mogli podnijeti taj prizor. U svojoj milosti prema njima združio je opise ovih dviju velikih kriza, prepuštajući učenicima da sami odrede značenje. Kad je govorio o razorenju Jeruzalema, Njegove proroč-ke riječi dosezale su daleko iza ovoga događaja do konačnog uništenja u onaj dan kad će Gospodin ustati sa svog mjesta da kazni svijet za njegovo bezakonje, kad će zemlja otkriti svoje krvi i neće više pokrivati svoje po-bijene. Sve ovo izlaganje upućeno je ne samo učenicima, već i onima koji će živjeti u posljednjim prizorima povijesti ove Zemlje.

Obraćajući se učenicima, Krist je rekao: “Pazite da vas tko ne zave-de... jer će mnogi doći pod mojim imenom i reći: ‘Ja sam Mesija’ i mnoge će zavesti.” Pojavit će se mnoge lažne mesije, tvrdeći da čine čuda i izjav-ljujući da je došlo vrijeme oslobođenja hebrejskog naroda. Oni će prevariti mnoge. Kristove su se riječi ispunile. Između Njegove smrti i opsade Jeru-zalema pojavile su se mnoge lažne mesije. Međutim, ova opomena dana je i onima koji žive u ovom vijeku. Iste prijevare koje su se činile prije razo-renja Jeruzalema, činile su se tijekom vjekova i opet će se činiti.

“Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemiru-jete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak.” Prije razorenja Jeruza-lema ljudi su se borili za vrhovnu vlast. Kraljevi su ubijani. Oni, za koje se pretpostavljalo da su najbliži prijestolju, bili su ubijani. Bilo je ratova i glasova o ratovima. “Mora to biti,” rekao je Krist, ali za hebrejski narod kao narod “još nije svršetak. Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će potresa zemlje u raznim mjestima; bit će gladi. To je početak strašnih bolova.” Krist je rekao da će rabini, kad vide ove znakove, proglasiti ih za Božji sud nad narodima zbog toga što Njegov iza-brani narod drže u ropstvu. Oni će izjaviti da su ovi znakovi obilježja Me-sijina dolaska. Nemojte dopustiti da vas prevare; oni su početak Njegovih sudova. Ljudi su gledali samo na sebe. Nisu se pokajali i obratili da bih ih ja iscijelio. Znakovi koje oni tumače kao obilježja oslobođenja iz ropstva znakovi su njihova uništenja.

“Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas, i sav svijet zamrzit će vas zbog mene. I mnogi će tada posrnuti u vjeri; izdavat će jedni druge i mrzit

Na Maslinskoj gori

629

508

će se međusobno.” Kršćani su sve ovo pretrpjeli. Očevi i majke izdavali su svoju djecu. Djeca su izdavala svoje roditelje. Prijatelji su izručivali svoje prijatelje Velikom vijeću. Progonitelji su ostvarivali svoju namjeru uboj-stvom Stjepana, Jakova i drugih kršćana.

Preko svojih slugu Bog je pružio hebrejskom narodu posljednju pri-liku za pokajanje. Otkrivao se preko svojih svjedoka u njihovom uhićenju, suđenju i zatvoru. Ipak, njihovi su im suci izricali smrtne presude. To su bili ljudi kojih svijet ne bješe dostojan i time što su ih ubijali, Hebreji su iznova raspinjali Božjega Sina. Tako će to opet biti. Vlast će donositi za-kone koji će ograničavati vjersku slobodu. Prisvojit će pravo koje pripada samo Bogu. Smatrat će da mogu vršiti pritisak na savjest, nad kojom samo Bog ima pravo. Upravo sada oni počinju; nastavit će provoditi ovo djelo sve dok ne stignu do granice preko koje ne mogu prijeći. Bog će posredo-vati za svoj vjerni narod koji drži Zapovijedi.

U svakoj prigodi kad nastupi progonstvo, oni koji su očevici donose odluke ili za Krista ili protiv Njega. Oni koji pokažu sućut prema onima koji su nepravedno osuđeni, pokazuju svoju privrženost Kristu. Drugi su pogo-đeni zato što se načela istine neposredno kose s njihovim postupcima. Mno-gi se spotiču i padaju, odričući se vjere koju su nekada zastupali. Oni koji otpadnu u vrijeme kušnje, da bi sačuvali svoju sigurnost, lažno će svjedočiti i izdavat će svoju braću. Krist je upozorio na ovo da ne bismo bili iznenađe-ni neshvatljivim, surovim postupkom onih koji odbacuju svjetlost.

Krist je svojim učenicima dao znak o uništenju koje će doći na Jeru-zalem i poučio ih kako da se spase: “A kad vidite Jeruzalem opkoljen voj-skom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad! Jer bit će u to vrijeme kazne, kada će se is-puniti sve što je pisano!” Ova opomena je dana da bude prihvaćena nakon četrdeset godina, prigodom razorenja Jeruzalema. Kršćani su poslušali ovu opomenu i nijedan nije poginuo prigodom zauzimanja grada.

“Molite da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu”, rekao je Krist. On koji je načinio subotu nije je ukinuo, prikovavši je na križ. Subota nije ukinuta niti poništena Njegovom smrću. Četrdeset godina nakon Njegova raspeća ona je i dalje trebala biti poštovana kao sveta. Četrdeset godina učenici su trebali moliti da njihovo bježanje ne bude u dan subotnji.

Čežnja vjekova

630

509

Od razorenja Jeruzalema, Krist je brzo prešao na jedan veći događaj, na posljednju kariku u lancu povijesti ove Zemlje, na dolazak Božjeg Sina u veličanstvu i slavi. Između ovih dvaju događaja, pred Kristovim očima jasno se vide dugi vjekovi tame, vjekovi u kojima će Njegova Crkva biti obilježena krvlju, suzama i samrtnim mukama. Njegovi učenici sada nisu mogli podnijeti promatranje takvih prizora i Isus ih je samo ukratko spo-menuo. “Jer će tada biti tolika nevolja”, rekao je, “kakve nije bilo od po-stanka svijeta do sada, niti će je biti. I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali radi izabranika ti će se dani skratiti.” Tijekom više od tisuću godina na Kristove sljedbenike dolazit će takvo progonstvo kakvo svijetu nije nikada ranije bilo poznato. Milijuni Njegovih vjernih svjedoka bit će ubijeni. Da se Božja ruka nije ispružila da sačuva svoj narod, svi bi izginuli. “Ali radi izabranika”, rekao je, “ti će se dani skratiti.”

Riječima koje se ne mogu pogrešno razumjeti naš Gospodin sad go-vori o svom drugom dolasku i upozorava na opasnosti koje će prijetiti uoči Njegova dolaska na Zemlju. “Ako vam tko tada rekne: ‘Slušaj! Mesija je ovdje’ ili ‘ondje’ — ne vjerujte, jer će se pojaviti lažne mesije i lažni pro-roci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće i same izabranike. Eto, kazah vam unaprijed! Zato, reknu li vam: ‘Eno ga u pustinji!’ — nemojte izlaziti! ‘Eno ga u tajnim odajama!’ — nemojte vje-rovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na isto-ku i rasvijetli sve do zapada.” Kao jedan od znakova razorenja Jeruzalema Krist je spomenuo: “Jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci” “i mno-ge će zavesti”. Izišli su lažni proroci koji su prevarili narod i mnoge odveli u pustinju. Opsjenari i vračari, tvrdeći da imaju čudesnu silu, odvlačili su za sobom narod u samoću planina. Međutim, ovo proročanstvo izgovore-no je i za posljednje dane. Ovo je znak i drugog dolaska. Čak i danas lažni kristi i lažni proroci pokazuju i čuda kako bi zaveli Njegove učenike. Zar ne čujemo uzvik: “Evo ga u pustinji”? Zar nisu tisuće izišle u pustinju na-dajući se da će naći Krista? A zar se i danas s tisuća skupova na kojima ljudi tvrde da održavaju vezu s duhovima umrlih, ne čuje uzvik: “Eno ga u tajnim odajama!” To je upravo tvrdnja koju spiritizam ističe. Ali što Krist kaže? “Nemojte vjerovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.”

Spasitelj daje znakove svojega dolaska, a i više od toga. On utvrđuje vrijeme kad će se pojaviti prvi od ovih znakova: “Odmah poslije nevolje

Na Maslinskoj gori

631

510

tih dana sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak — Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čo-vječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.”

Na kraju velikog papinskog progonstva, izjavio je Krist, Sunce će po-mrčati i Mjesec neće davati svoju svjetlost. Nakon toga, zvijezde će padati s neba. A On kaže: “Razumijte ovu usporedbu na primjeru smokve! Čim joj granje postane nježno i potjera lišće, znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kad vi-dite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” (Matej 24,32.33)

Krist je dao znakove svojega dolaska. On izjavljuje da mi možemo znati kad je blizu, čak pred vratima. On govori o onima koji vide ove zna-kove: “Ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.” Ovi znakovi su se pokazali. Sada sigurno znamo da je Gospodnji dolazak blizu. “Nebo će i zemlja proći”, kaže On, “ali riječi moje neće proći.”

Krist će doći s oblacima i velikom slavom. Mnoštvo sjajnih anđela će Ga pratiti. On će doći uskrisiti mrtve i preobraziti žive svete ljude iz slave u slavu. On će doći prihvatiti one koji su Ga voljeli i koji su držali Njego-ve Zapovijedi i uzeti ih k sebi. Nije zaboravio na njih ni na svoje obećanje. Karike obiteljskog lanca opet će se spojiti. Dok gledamo svoje preminule, možemo razmišljati o jutru kad će odjeknuti Božja truba, “i mrtvi će uskr-snuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti”. (1. Korinćanima 15,51) Još malo pa ćemo vidjeti Kralja u Njegovoj krasoti. Još malo i On će otrti sve suze s naših očiju. Još malo i On će nas “postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom”. (Juda 24) Zbog toga je, dajući znake svojega do-laska, rekao: “Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.”

Međutim, dan i čas svog dolaska Krist nije otkrio. On je jasno kazao svojim učenicima da sam ne može objaviti dan i čas svog drugog pojavlji-vanja. Da je imao slobodu ovo im otkriti, zašto bi ih trebao bodriti da oču-vaju stanje stalnog iščekivanja? Ima onih koji tvrde da znaju točan dan i čas Gospodnjeg dolaska. Oni su vrlo ozbiljni u raspoređivanju događaja u budućnosti. Ali, Gospodin ih je opomenuo da napuste tlo koje zauzimaju. Točno vrijeme drugog dolaska Sina Čovječjega Božja je tajna.

Čežnja vjekova

632

633

511

Krist nastavlja opisujući stanje svijeta prigodom Njegova dolaska: “Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo po-topu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” Krist ovdje ne iznosi zemaljski milenij, tisuću godina, tijekom kojih se svi trebaju pripremiti za vječnost. On nam govori da će, kad Sin Čovječji po-novno dođe, biti kao što je bilo u Noino vrijeme.

Kako je bilo u Noino vrijeme! “Vidje Jahve kako je čovjekova pokva-renost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.” (Postanak 6,5) Stanovnici pretpotopnog svijeta odvratili su se od Jahve, ne želeći vršiti Njegovu svetu volju. Slijedili su svoju grješnu maštu i izopačene zamisli. Uništeni su zbog svojega bezakonja, a i danas svijet ide istim putom. On ne pokazuje nikakve laskave znakove tisućugo-dišnje slave. Prijestupnici Božjeg Zakona ispunjavaju Zemlju zlom. Njiho-ve kladionice, njihove konjske trke, njihovo kockanje, njihova raspusnost, njihov razvratan život, njihove neukrotive strasti... brzo ispunjavaju svijet nasiljem.

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Krist je rekao: “Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca, bit će spašen. Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po sve-mu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo.” Ovo će se proročanstvo po-novno ispuniti. Veliko bezakonje onog doba potpuno odgovara bezakonju u ovom naraštaju. Tako je to i s proročanstvom o propovijedanju evanđe-lja. Prije pada Jeruzalema, Pavao, nadahnut Svetim Duhom, objavljuje da je Radosna vijest “propovijedana svakom stvorenju pod nebom”. (Kolo-šanima 1,23) Tako i sada, prije dolaska Sina Čovječjega, vječno evanđelje treba propovijedati “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. (Otkrive-nje 14,6.14) Bog “je odredio dan kada će pravedno suditi svemu svijetu”. (Djela 17,31) Krist nam govori kad će taj dan doći. On ne kaže da će se sav svijet obratiti, već da će se propovijedati “... ova Radosna vijest po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak.” U našoj je moći da objavljivanjem Radosne vijesti svijetu ubrzamo Gospodnji do-lazak. Mi ne trebamo samo čekati, već i ubrzati dolazak Božjeg dana (2. Petrova 3,12). Da je Kristova Crkva izvršila svoj određeni rad kako joj je

Na Maslinskoj gori

634

512

to Gospodin zapovjedio, cijeli bi svijet dosad bio opomenut i Gospodin Isus bi u sili i velikoj slavi došao na našu Zemlju.

Kad je opisao znakove svojega dolaska, Krist je rekao: “Tako i vi kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” “Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme!” Bog je uvijek opominjao lju-de o sudovima koji će doći. Oni koji su vjerovali Njegovoj vijesti za svoje vrijeme i koji su se vladali po svojoj vjeri, poslušni Njegovim zapovijedi-ma, izbjegli su osude koje su stigle neposlušne i nevjerne. Riječ je došla Noi: “Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini pre-da mnom pravedan u ovom vremenu.” Noa je poslušao i bio spašen. Vi-jest je došla Lotu: “Na noge! Odlazite iz ovog mjesta, jer će Jahve uništiti grad!” (Postanak 7,1; 19,14) Lot se stavio pod zaštitu nebeskih vjesnika i bio spašen. Tako su i Kristovi učenici dobili opomenu o razorenju Jeruza-lema. Oni koji su pazili na znak o nastupanju uništenja i sklonili se iz gra-da, izbjegli su uništenje. Tako je i nama sada dana opomena o Kristovom drugom dolasku i o uništenju koje će doći na svijet. Oni koji poslušaju upozorenje bit će spašeni.

Zato što ne znamo točno vrijeme Njegova dolaska, dobili smo na-log da bdijemo. “Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdi-ju!” (Luka 12,37) Oni koji paze na Gospodnji dolazak ne čekaju uzalud. Očekivanje Kristova dolaska treba pokrenuti ljude da se boje Gospodina i Njegove osude nad prijestupom. Ono ih treba probuditi da znaju koliko je veliki grijeh odbiti Njegovu ponudu milosti. Oni koji očekuju Gospodi-na čiste svoje duše poslušnošću istini. Oni ujedinjuju bdjenje s ozbiljnim radom. Zato što znaju da je Gospodin na vratima, njihova revnost postaje djelotvorna u suradnji s božanskim silama u radu na spašavanju duša. To su vjerne i mudre sluge koje Gospodnjem domu “u pravo vrijeme daju hra-nu”. (Luka 12,42) Oni objavljuju istinu koju je posebno moguće primijeni-ti na sadašnje vrijeme. Kao što su Henok, Noa, Abraham i Mojsije objav-ljivali istinu za svoje vrijeme, tako će sada Kristove sluge uputiti posebnu opomenu svojemu naraštaju.

Međutim, Krist opisuje i drugu skupinu. “Ali ako zli sluga u srcu svo-me kaže: ‘Moj Gospodar neće doći zadugo’ i počne tući sudrugove te jesti i piti s pijanicama, doći će Gospodar njegov u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne poznaje.”

Čežnja vjekova

513

Zli sluga govori u svom srcu: “Moj Gospodar neće doći zadugo.” On ne kaže da Krist neće doći. On se ne ruga misli o Njegovom drugom do-lasku. Međutim, u svom srcu, svojim postupcima i riječima objavljuje da Gospodnji dolazak kasni. On iz umova drugih potiskuje osvjedočenje da Gospodin dolazi brzo. Njegov utjecaj vodi ljude k lažnom, bezbrižnom odlaganju. Oni su ohrabreni u svojoj svjetovnosti i neosjetljivosti. Umom vladaju zemaljske strasti, izopačene misli. Zli sluga jede i pije s pijanica-ma, sjedinjuje se sa svijetom u traženju zadovoljstva. On tuče svoje sudru-gove-sluge, optužujući i osuđujući one koji su vjerni svome Gospodaru. Miješa se sa svijetom. Sličan se izjednačuje sa sličnima u prijestupu. To je strašno izjednačavanje. Sa svijetom on je uhvaćen u zamku. “Doći će gos-podar toga sluge u dan kad ga ne očekuje i u čas u koji i ne sluti te će ga strogo kazniti i dodijeliti mu sudbinu među nevjernicima.”

“Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” (Otkrivenje 3,3) Kristov dolazak iznenadit će lažne uči-telje. Oni govore: “Mir i sigurnost.” Kao i svećenici i učitelji prije pada Je-ruzalema, brinu se da crkva uživa zemaljsko blagostanje i slavu. Znakove vremena tumače proizvoljno. Ali što kaže riječ Nadahnuća: “Baš tada će se iznenada na njih oboriti propast.” (1. Solunjanima 5,3) Dan Gospodnji doći će kao zamka na sve koji žive na Zemlji, na sve koji od ovog svijeta čine svoj dom. On će doći za njih kao lupež koji se prikrada.

Svijet, pun pobuna, pun bezbožnog zadovoljstva, spava, spava u tje-lesnoj sigurnosti. Ljudi odlažu Gospodnji dolazak. Smiju se opomenama. Gordo se hvališu: “I dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.” “I sutra će biti kao danas, izobilje veliko, preveliko!” (2. Petrova 3,4; Izaija 56,12) Još više ćemo uroniti u ljubav prema zadovoljstvu. Ali, Krist kaže: “Pazite! Dolazim kao lopov.” (Otkrivenje 16,15) Upravo u vrijeme kad se svijet s podsmijehom pita: “Gdje je njegov obećavani dolazak?” znakovi se ispunjavaju. Dok viču: “Mir i sigurnost”, dolazi iznenadno uništenje. Kad se rugač i onaj koji odbacuje istinu uzohole; kad se način poslovanja i stjecanja novca u raznim djelatnostima sprovodi bez poštovanja načela; kad učenik žudno teži za znanjem svega drugog samo ne Biblije, Krist do-lazi kao lupež.

Na ovom svijetu sve je u pokretu. Znakovi vremena su zloslutni. Do-gađaji koji dolaze već bacaju svoje sjenke. Božji Duh se povlači sa Zemlje

Na Maslinskoj gori

635

636

514

i nesreća slijedi nesreću na moru i kopnu. Podižu se vihori, potresi, požari, poplave i ubojstva na svakom koraku. Tko može čitati budućnost? Gdje je sigurnost? Nema sigurnosti ni u čemu što je ljudsko ili zemaljsko. Ljudi se brzo svrstavaju pod zastavu koju su izabrali. Uzbuđeno čekaju i promatraju pokrete svojih vođa. Ima i takvih koji čekaju, bdiju i rade za dolazak našeg Gospodina. Druga skupina stupa u redove kojima upravlja veliki otpadnik. Malo njih srcem i dušom vjeruje da moramo izbjeći grob i zadobiti Nebo.

Kriza nam se postupno prikrada. Sunce sja na nebu, putujući svojom uobičajenom putanjom, a nebesa još uvijek kazuju slavu Božju. Ljudi još uvijek jedu i piju, sade i zidaju, žene se i udaju. Trgovci još uvijek kupuju i prodaju. Ljudi se međusobno sukobljavaju u borbi za najviša mjesta. Po-klonici zadovoljstava još uvijek se tiskaju po kazalištima, na konjskim tr-kama i u kockarnicama. Posvuda prevladava najveće ushićenje, a čas kuš-nje brzo se završava i svaki slučaj ubrzo će biti odlučen za vječnost. Sotona vidi da je njegovo vrijeme kratko. On je pokrenuo sve svoje snage kako bi ljude prevario, zaveo, zadržao u svojoj službi i zanio, dok se dan probe ne završi i vrata milosti zauvijek ne zatvore.

Riječi opomene našega Gospodina s Maslinske gore svečano dopiru kroz sve vjekove do nas danas: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrd-nu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka.” “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječ-jim.”

Čežnja vjekova

515

“Jednomu od ove moje najmanje braće”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 25,31-46.

“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih.” Ovako je Krist na Maslinskoj gori svojim učenicima opisao prizor velikog Sudnjeg dana. Istaknuo je da će se odluka ovog suda donijeti na osnovi jedne pojedinosti. Kad se narodi budu okupili pred Njim, postojat će samo dvije skupine ljudi, a njihova vječna sudbina bit će određena onim što su učinili ili zanemarili učiniti za Njega u osobi siromašnih i napaćenih.

Toga dana Krist neće prikazati ljudima veliko djelo što ga je On uči-nio za njih dajući svoj život za njihovo otkupljenje. Prikazat će djelo koje su oni vjerno obavili za Njega. Onima koje je postavio sebi s desne strane reći će: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gô, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.” Međutim, oni koje Isus pohvaljuje ne znaju da su služili Njemu. Na njihova pitanja puna dvojbe On ovako odgovara: “Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”

Isus je rekao svojim učenicima da će na njih omrznuti svi ljudi, da će biti progonjeni i mučeni. Mnogi će biti istjerani iz svojih domova i prepu-

637

70

516

šteni siromaštvu. Mnogi će biti ucviljeni bolešću i oskudicom. Mnogi će biti bačeni u zatvor. Svima koji napuštaju prijatelje ili svoj dom radi Njega, On je obećao stostruko više u ovom životu. Sad je obećao poseban blago-slov svima koji će služiti svojoj braći. U svima koji pate zbog mog imena, kaže Isus, trebate prepoznati mene. Kao što biste poslužili meni, tako tre-bate poslužiti njima. To je dokaz da ste moji učenici.

Svi koji su rođeni u nebeskoj obitelji, u osobitom su smislu braća na-šega Gospodina. Kristova ljubav povezuje u zajednicu članove Njegove obitelji, i gdje god se ona pokaže, otkriva se božansko srodstvo. “Tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” (1. Ivanova 4,7)

Oni koje Krist pohvaljuje na sudu možda su malo poznavali teologiju, ali su gajili Njegova načela. Pod utjecajem božanskog Duha bili su blago-slov ljudima oko sebe. Čak i među neznabošcima ima onih koji su gajili duh ljubaznosti; prije no što su riječi života doprle do njih, prijateljski su primili misionare i služili im čak po cijenu svog života. Među neznaboš-cima ima onih koji ne znajući obožavaju Boga, onih koje svjetlost nikada nije dosegla preko ljudskih oruđa. Oni neće propasti. Premda ne poznaju Božji pisani Zakon, čuli su Njegov glas kako im govori u prirodi i činili ono što Zakon zahtijeva. Njihova djela potvrđuju da je Sveti Duh dirnuo njihova srca i Bog ih je prepoznao kao svoju djecu.

Koliko će se iznenaditi i radovati najmanji među narodima i među neznabošcima kad sa Spasiteljevih usana čuju: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” Kako će radosno biti Srce Beskonačne Ljubavi kad na Njegove riječi odobravanja Njegovi sljedbeni-ci s iznenađenjem i radošću podignu svoj pogled.

Međutim, Kristova ljubav ne obuhvaća samo neku određenu skupinu ljudi. On se poistovjećuje sa svakim djetetom ljudskoga roda. Da bismo mogli postati članovi nebeske obitelji, On je postao članom zemaljske. On je Sin Čovječji i stoga brat svakom Adamovom sinu i kćeri. Njegovi se sljedbenici ne trebaju isključiti iz svijeta koji propada oko njih. Oni su dio velikog mozaika ljudskog roda, i Nebo na njih gleda kao na braću grješni-cima, a isto tako i svetim ljudima. Kristova ljubav privija k sebi pale, za-bludjele i grješne i svako djelo ljubaznosti učinjeno da se podigne neka po-srnula duša, svako djelo milosrđa, prihvaća se kao da je učinjeno Njemu.

Nebeski anđeli poslani su da služe onima koji će naslijediti spasenje. Sad još ne znamo tko su oni, još nije pokazano tko će pobijediti i sudje-

Čežnja vjekova

638

639

517

lovati u nasljedstvu svetih u svjetlosti, ali nebeski anđeli prolaze svuda, dužinom i širinom Zemlje, tražeći da utješe žalosne, zaštite one koji su u opasnosti, i pridobiju ljudska srca za Krista. Oni nikoga ne zanemaruju niti mimoilaze. Bog ne gleda tko je tko, već se podjednako skrbi za sve duše koje je stvorio.

Kad otvorite vrata Kristovim predstavnicima koji su u nevolji i koji pate, primate dobrodošlicom nevidljive anđele. Pozivate društvo nebeskih bića. Oni donose svijetu ozračje radosti i mira. Oni dolaze s hvalom na svojim usnama, a na Nebu se čuje pjesma koja joj odgovara. Svako djelo milosrđa stvara glazbu na Nebu. Otac na svom prijestolju ubraja nesebične djelatnike u svoje najdragocjenije blago.

Oni s lijeve strane Kristu, oni koji su Ga zanemarili u osobama siro-mašnih i onih koji pate, nisu bili svjesni svoje krivnje. Sotona ih je zaslije-pio; nisu shvatili što duguju svojoj braći. Bili su zaokupljeni sami sobom i nisu se brinuli za potrebe drugih.

Bogatima je Bog dao bogatstvo da otklone i ublaže patnje Njegove djece, ali su oni vrlo često ravnodušni prema potrebama drugih. Osjećaju se višim od svoje siromašne braće. Oni se ne postavljaju u položaj siromaš-noga. Ne shvaćaju kušnje i borbe siromašnih i čak se u raskošnim crkvama odvajaju od siromašnih. Novac koji je Bog dao da bi blagoslovio nevoljne, troši se za pothranjivanje ponosa i sebičnosti. Siromašnima se svakodnev-no uskraćuje spoznaja koju bi trebali imati o nježnoj Božjoj milosti, jer je On dao obilne darove da bi oni mogli biti podržani u svojim životnim po-trebama. Prinuđeni su osjetiti siromaštvo koje sužava život, pa često dola-ze u kušnju da postanu zavidljivi, ljubomorni i puni loših nagađanja. Oni koji nisu trpjeli pritisak oskudice vrlo često postupaju prema siromašnima s omalovažavanjem i čine da se ovi osjećaju još jadnije.

Međutim, Krist sve to promatra i kaže da je bio gladan i žedan, da je bio stranac, da je bio bolestan, da je bio u tamnici. Dok ste se vi gostili za svojim prepunim stolom, ja sam gladovao u kolibi ili na pustoj ulici. Dok ste uživali u svom raskošnom domu, ja nisam imao gdje glave zakloniti. Dok ste svoje ormare punili skupocjenom odjećom, ja sam bio u siromaš-tvu. Dok ste išli za svojim zadovoljstvima, ja sam propadao u tamnici.

Kad ste udijelili malo kruha gladnim siromasima, kad ste dali neku iznošenu odjeću da ih zaštiti od ljute zime, jeste li se sjetili da dajete Gos-

Jednomu od ove moje najmanje braće

640

518

podinu slave? Svakog dana u vašem životu bio sam blizu vas u osobi ovih jadnika, ali me niste tražili. Niste željeli moje društvo. Ja vas ne poznajem.

Mnogi smatraju velikom prednošću posjet mjestima iz Kristovog ži-vota na Zemlji, hodanje stazama kojima je On prošao, promatranje jezera kraj kojeg je volio poučavati, kao i brda i dolina na kojima je često počivao Njegov pogled. Ali mi ne moramo poći u Nazaret, Kafarnaum ili Betaniju, da bismo išli Isusovim stopama. Njegove stope naći ćemo kraj bolesničke postelje, u bijednim straćarama, na prepunim ulicama velikoga grada i na svakom mjestu na kome se nalaze ljudska srca gladna utjehe. Ići ćemo Nje-govim stopama ako činimo ono što je On činio dok je bio na Zemlji.

Svi mogu nešto učiniti. “Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom” (Ivan 12,8), rekao je Isus, i nitko ne bi trebao misliti da ne postoji mjesto na kojemu ne može raditi za Njega. Milijuni ljudskih duša, koji sputani okovima nezna-nja i grijeha, nisu nikada čuli o Kristovoj ljubavi prema njima, stoje na rubu propasti. Da smo mi na njihovom mjestu, što bismo željeli da oni učine za nas? Imamo najsvečaniju obvezu da učinimo za njih sve što je u našoj moći. Kristovo pravilo života, prema kome će svatko od nas stajati ili pasti na sudu, glasi: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12)

Spasitelj je dao svoj dragocjeni život da bi osnovao Crkvu koja će biti sposobna voditi brigu o žalosnim dušama koje su u kušnji. Zajednica vjer-nih može biti siromašna, neobrazovana i nepoznata, ali u Kristu oni mogu obavljati rad u domu, u susjedstvu, u crkvi, pa čak i u “drugim krajevima”, čiji će rezultat biti tako dalekosežan kao vječnost.

Zato što se ovaj rad zanemaruje, mnoštvo mladih učenika nikada ne napreduje dalje od puke abecede kršćanskog iskustva. Svjetlost koja je plamtjela u njihovom srcu dok im je Isus govorio — Opraštaju ti se gri-jesi tvoji! — mogli su sačuvati pomažući onima koji su se nalazili u ne-volji. Neumorna snaga, koja je tako često izvor opasnosti za mlade, može se usmjeriti kanalima kroz koje bi potekla u rijeci blagoslova. “Ja” bi bilo zaboravljeno u ozbiljnom radu za dobro drugih.

Veliki Pastir služit će onima koji služe drugima. Oni će piti od rijeke života i ugasit će žeđ. Neće težiti za uzbudljivim zabavama ili nekom pro-mjenom u svom životu. Najvažniji predmet njihova zanimanja bit će kako da spase duše koje se nalaze pred propašću. Njihovi odnosi s društvom bit će korisni. Otkupiteljeva ljubav privući će i ujediniti srca.

Čežnja vjekova

641

519

Kad shvatimo da smo Božji suradnici, Njegova obećanja nećemo objavljivati ravnodušno. Ona će gorjeti u našim srcima i raspaliti se na našim usnama. Kad ga je pozvao da služi neukom, nediscipliniranom i buntovnom narodu, Bog je Mojsiju dao obećanje: “Ja ću osobno s tobom poći... i počinak ti priuštiti.” Rekao je i: “Ja ću biti s tobom.” (Izlazak 33,14; 3,12) Ovo je obećanje svima koji umjesto Krista rade za siromašne i napaćene ljude.

Ljubav prema čovjeku je zemaljski izraz ljubavi prema Bogu. Kralj slave postao je jedno s nama da bi nam usadio ovu ljubav, da bi nas učinio djecom jedne obitelji. Kad se ispune Njegove oproštajne riječi — “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!” (Ivan 15,12) — kad budemo vo-ljeli ovaj svijet kao što ga je On volio, tada je ostvarena Njegova misija za nas. Pripremljeni smo za Nebo — jer imamo Nebo u svom srcu.

“Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stra-tište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?” (Izreke 24,11.12) U veliki dan suda, one koji nisu radili za Krista, koji su išli kroz život misleći na sebe, brinući se za sebe, Sudac cijele Zemlje postavit će zajedno s onima koji čine zlo. Njima će se izreći ista osuda.

Svakoj duši nešto je povjereno. Od svakoga će Veliki Pastir zahtije-vati: “Gdje je stado što ti je predano, stado slave tvoje?” i “Što ćeš reći kad te pohodi?” (Jeremija 13,20.21)

Jednomu od ove moje najmanje braće

520

Sluga slugama

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 22,7-18.24; Ivanu 13,1-17.

U gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu Krist je sa svojim učenicima sjedio za stolom. Sakupili su se kako bi praznovali Pashu. Spasitelj je želio s dvanaestoricom proslaviti ovaj blagdan. Znao je da je došao Njegov čas; On sam bio je pravo pashalno Janje i na dan kad se jela pasha trebao je biti žrtvovan. Uskoro je trebao ispiti čašu srdžbe, primiti posljednje krštenje patnjama. Međutim, preostalo Mu je još nekoliko mirnih sati, i njih je tre-balo provesti za dobrobit svojih voljenih učenika.

Cjelokupan Kristov život bio je život nesebične službe. Ne “da mu služe, nego da on služi” (Matej 20,28) bila je pouka svakog Njegovog dje-la. Ali učenici još nisu naučili ovu pouku. Na ovoj posljednjoj pashalnoj večeri Isus je ponovio svoje učenje slikovitim prikazom koji ga je zauvijek utisnuo u njihove umove i srca.

Razgovori između Isusa i Njegovih učenika obično su bili vrijeme tihe radosti koje su svi oni vrlo cijenili. Pashalne večeri bile su prizori oso-bite vrijednosti; ali je ovaj put Isus bio potišten. Njegovo srce pritiskivao je teret i sjenka je počivala na Njegovu licu. Kad se sastao s učenicima u gornjoj sobi, primijetili su da nešto teško pritiska Njegovu dušu, pa premda nisu znali razlog, suosjećali su u Njegovoj boli.

Kad su se okupili oko stola, tužnim glasom je rekao: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjemu. Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer

642

643

71

521

od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kra-ljevstvo Božje!’”

Krist je znao kako je došlo vrijeme da prijeđe iz ovog svijeta k Ocu. Kako je volio svoje koji su bili na svijetu, volio ih je do kraja. Sad se nala-zio u sjenci križa i bol je tištala Njegovo srce. Znao je da će biti napušten u trenutku izdaje. Znao je da će biti ubijen u najvećem poniženju, onako kako se ubijaju zločinci. Znao je za nezahvalnost i surovost onih koje je došao spasiti. Znao je veličinu žrtve koju mora podnijeti i kako će za mno-ge biti uzaludna. Znajući sve što Mu predstoji, prirodno je mogao biti sa-vladan mišlju o svom poniženju i patnji. Ali promatrao je dvanaestoricu, koji su bili s Njim kao Njegovi najrođeniji i koji će nakon Njegova poni-žavanja, žalosti i bolnog iskustva biti ostavljeni da se sami bore u svijetu. Njegove misli o osobnim patnjama bile su uvijek povezane s Njegovim učenicima. Nije mislio na sebe. U Njegovim je mislima briga za njih bila najvažnija.

Isus je imao puno toga reći ove posljednje večeri koju je provodio sa svojim učenicima. Da su bili spremni primiti ono što im je On želio dati, bili bi sačuvani od boli koja je razdirala srce, od razočaranja i nevjerstva. Međutim, Isus je vidio da oni ne mogu podnijeti ono što im je trebao kaza-ti. Dok je promatrao njihova lica, riječi opomene i utjehe zadržale su se na Njegovim usnama. Trenuci su prolazili u tišini. Činilo se kao da Isus nešto očekuje. Učenicima je bilo neugodno. Sućut i nježnost pokrenuti Kristo-vom boli kao da su iščezli. Njegove riječi pune tuge, koje su otkrivale Nje-gove patnje, ostale su nezamijećene. Pogledi koje su upućivali jedni drugi-ma otkrivali su ljubomoru i borbu za prvenstvo.

“Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći.” Ovo prepiranje, nastavljeno i u Kristovoj nazočnosti, ožalostilo Ga je i ra-nilo. Učenici su se držali svoje omiljene zamisli da će Isus uspostaviti svo-ju vlast i zauzeti položaj na Davidovom prijestolju. Svaki od njih još uvijek je u svom srcu čeznuo za najvišim mjestom u tom kraljevstvu. Procjenji-vali su sebe i druge i, umjesto da svoju braću smatraju dostojnijom, sebe su stavljali na prvo mjesto. Jakovljev i Ivanov zahtjev da sjednu s desne i lijeve strane Kristova prijestolja kod ostalih je potaknuo srdžbu. To što su se ova dva brata usudila tražiti najviši položaj toliko je uzbudilo ostalu de-setoricu da im je zaprijetio rascjep. Osjećali su da se o njima pogrešno ra-

Sluga slugama

644

522

suđivalo, da se njihova vjernost i darovi nisu dovoljno cijenili. Juda je bio najoštriji prema Jakovu i Ivanu.

Kad su učenici ušli u dvoranu za večeru, njihova su srca bila ispu-njena osjećajem uvrijeđenosti. Juda se progurao do Krista s lijeve strane, a Ivan je sjedio s desne. Ako je postojalo neko više mjesto, Juda ga je bio spreman zauzeti, a smatralo se da je to mjesto kraj Krista. A Juda je bio izdajnik.

Pojavio se još jedan razlog za raspravu. Na svetkovinama je bilo uo-bičajeno da sluga opere noge gostima, pa su i ovaj put za to bile izvršene pripreme. Krčag, umivaonik i ubrus bili su spremni za pranje nogu; kako nije bilo sluge, učenicima je palo u dio da to učine. Međutim, svaki učenik, popuštajući povrijeđenom ponosu, odlučio je ne izvršiti dužnost sluge. Svi su izrazili hladnokrvni nemar, naoko nesvjesni da bilo što moraju učiniti. Svojom su šutnjom odbacili mogućnost da se ponize.

Kako da Krist povede ove jadne duše tamo gdje Sotona nad njima neće izvojevati odlučujuću pobjedu? Kako im pokazati da ih sámo zva-nje učenika ne čini učenicima ili osigurava mjesto u Njegovu kraljevstvu? Kako im pokazati da se stvarna veličina ogleda u službi ljubavi i pravoj po-niznosti? Kako zapaliti ljubav u njihovim srcima i pripremiti ih da shvate ono što im je želio kazati?

Učenici nisu učinili nikakav pokret da posluže jedan drugome. Isus je čekao neko vrijeme da vidi što će oni učiniti. Tada je On, božanski Učitelj, ustao od stola. Odlažući gornju haljinu koja bi Mu smetala, uzeo je ubrus i zapregao se. Iznenađeni učenici promatrali su sve to i u tišini čekali da vide što će uslijediti. “Zatim ulije vode u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” Ovaj postupak otvorio je oči učenicima. Gorki stid i poniženje ispunili su im srce. Razumjeli su neizgovoreni ukor i sebe sagledali u sasvim novom svjetlu.

Tako je Krist izrazio svoju ljubav prema svojim učenicima. Njihov sebičan duh nanosio Mu je bol, ali nije se upustio ni u kakvu raspravu s nji-ma o ovoj njihovoj teškoći. Umjesto toga dao im je primjer koji oni nikada neće zaboraviti. Njegova se ljubav prema njima nije lako mogla pomutiti ili ugasiti. Znao je da Mu je Otac sve predao u ruke i da dolazi od Boga i ide k Bogu. Bio je u cijelosti svjestan svoje božanske prirode, ali je ostavio svoju kraljevsku krunu i vladarsku odjeću i uzeo obličje sluge. Jedno od

Čežnja vjekova

645

523

posljednjih djela Njegova života na Zemlji bilo je da se zapregne kao sluga i izvrši dužnost sluge.

Prije Pashe Juda se po drugi put sastao sa svećenicima i književnici-ma i zaključio sporazum da im preda Isusa u ruke. Ipak se pomiješao nakon toga s učenicima kao da je sasvim nevin i zainteresiran oko pripreme za blagdan. Učenici nisu ništa znali o Judinoj namjeri. Jedino je Isus mogao pročitati njegovu tajnu. Ipak ga nije razotkrio. Isus je čeznuo za Judinom dušom. Za njim je osjećao isti teret kao i za Jeruzalemom kad je plakao nad ovim gradom osuđenim na uništenje. Njegovo je srce vapilo: “Kako da te dam?” Silu te ljubavi osjetio je i Juda. Dok su Spasiteljeve ruke prale te prljave noge i dok ih je otirao ubrusom, Judino je srce bilo prožeto po-ticanjem da sada prizna svoj grijeh. Ali on se nije želio poniziti. Njegovo je srce otvrdnulo za pokajanje i stare pobude, otklonjene za trenutak, po-novno su zagospodarile njime. Juda se sada vrijeđao zbog Kristova čina pranja nogu učenicima. Ako se Isus može tako poniziti, mislio je, onda On ne može bit kralj Izraelov. Sve nade u svjetovne počasti u zemaljskom kra-ljevstvu bile su uništene. Juda je bio uvjeren da ne može ništa dobiti ako slijedi Krista. Budući da je vidio kako, po njegovu mišljenju, Isus sam sebe podcjenjuje, bio je odlučan u svojoj namjeri da Ga se odrekne i prizna da je prevaren. Opsjednut zlim duhom odlučio je izvršiti djelo koje je prihvatio — izdaju svoga Gospodina.

Birajući položaj za stolom, Juda je pokušao zauzeti prvo mjesto, pa je Krist kao sluga prvo uslužio njega. Ivan, prema kome je Juda osjećao tako puno gorčine, bio je ostavljen da bude posljednji. Ali, Ivan to nije smatrao ni ukorom ni ponižavanjem. Učenici su bili vrlo dirnuti dok su promatrali Kristovo djelo. Kad je došao red na Petra, začuđeno je uzviknuo: “Gospo-dine, ti da meni pereš noge?” Kristova mu je poniznost slomila srce. Obu-zeo ga je stid na misao što ovu službu ne obavlja tko od učenika. “Što ja činim”, rekao je Krist, “ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije.” Petar nije mogao podnijeti da vidi samoga Gospodina, za koga je vjerovao da je Božji Sin, kako obavlja dužnost sluge. Svom dušom pobunio se pro-tiv takvog ponižavanja. Nije shvatio da je Krist zato došao na svijet. Od-lučno je uzviknuo: “Ne, nikada mi ti nećeš prati noge.”

Krist je ozbiljno odgovorio Petru: “Ako te ne operem... nećeš ima-ti dijela sa mnom.” Čin koji je Petar odbio bio je vrsta uzvišenijeg čišće-

Sluga slugama

646

524

nja. Krist je došao oprati srce od mrlje grijeha. Time što nije htio dopustiti Kristu da opere njegove noge, Petar je odbacio uzvišenije očišćenje koje je bilo obuhvaćeno nižim. On je, zapravo, odbacio svoga Gospodina. Za Učitelja nije poniženje ako Mu dopustimo da nas očisti. Prava poniznost znači sa zahvalnim srcem primiti sve što se čini za nas i ozbiljno raditi za Krista.

Na riječi: “Ako te ne operem... nećeš imati dijela sa mnom”, Petar se odrekao svoje gordosti i samovolje. Nije mogao podnijeti pomisao o odva-janju od Krista; to bi za njega značilo smrt. “Ne peri mi samo noge”, rekao je, “nego i ruke i glavu. Isus mu reče: Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist.”

Ove riječi znače više od tjelesne čistoće. Krist još uvijek govori o uzvišenijem očišćenju, što je slikovito prikazano nižim. Onaj koji dolazi s kupanja čist je, ali se noge u sandalama brzo zapraše, pa ih je potrebno ponovno oprati. Tako su Petar i njegova braća bili oprani u velikom izvoru otvorenom za grijeh i nečistoću. Krist ih je priznavao za svoje. Međutim, kušnja ih je navela na zlo i njima je još uvijek bila potrebna Njegova mi-lost koja očišćuje. Kad se Isus zapregao ubrusom kako bi oprao prašinu s njihovih nogu, On je tim istim činom iz njihovih srca želio oprati neslogu, ljubomoru i gordost. To je nosilo puno dublje značenje nego samo pranje njihovih prašnjavih nogu. S duhom koji su tada posjedovali nijedan od njih nije bio spreman za zajednicu s Kristom. Dokle god nisu dovedeni u sta-nje poniznosti i ljubavi nisu bili spremni sudjelovati u pashalnoj večeri ili uzeti udjela u službi za spomen koju je Isus upravo namjeravao uspostaviti. Njihova se srca moraju očistiti. Gordost i samoljublje stvaraju razmirice i mržnju; ali Isus je sve to oprao perući im noge. Došlo je do promjene osje-ćaja. Promatrajući ih Isus je mogao kazati: “I vi ste čisti.” Sad je postojalo jedinstvo srca i međusobna ljubav. Postali su krotki i spremni za prihvaća-nje pouka. Osim Jude, svi su bili spremni ustupiti drugome najviše mjesto. Sad su s pokornim i zahvalnim srcem mogli primiti Kristove riječi.

Kao Petar i njegova braća, i mi smo oprani u Kristovoj krvi, pa ipak često u dodiru sa zlom čisto se srce uprlja. Mi moramo doći Kristu i primiti Njegovu milost koja čisti. Petar se ustezao da svoje prašnjave noge prepu-sti dodiru ruku svog Gospodina i Učitelja; koliko često mi dovodimo svoja grješna, prljava srca u dodir s Kristovim srcem! Koliko Ga žaloste naše zle

Čežnja vjekova

649

525

ćudi, naša taština i naša gordost! Pa ipak, moramo Mu donijeti sve naše slabosti i nečistoću. On jedini može oprati i očistiti. Mi nismo spremni za zajednicu s Njim ako nismo očišćeni Njegovim uspješnim djelovanjem.

Isus je rekao svojim učenicima: “I vi ste čisti, ali ne svi.” On je oprao Judine noge, ali Mu se srce nije pokorilo. Ono nije bilo očišćeno. Juda se nije podčinio Kristu.

Kad je oprao noge učenicima, Krist je uzeo svoju haljinu, ponovno sjeo i rekao im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.”

Krist je želio da Njegovi učenici razumiju kako to što im je oprao noge nije nimalo umanjilo Njegovo dostojanstvo. “Vi mene zovete Uči-teljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam.” Zato što je bio tako be-skrajno uzvišen, ovoj je službi dao čast i značaj. Nitko nije bio tako uz-dignut kao Krist, pa se ipak spustio do najponiznije dužnosti. Da Njegov narod ne bi bio zaveden sebičnošću koja prebiva u tjelesnom srcu i koja se jača udovoljavanjem samome sebi, sam Krist je dao primjer poniznosti. Ovu važnu pouku nije želio prepustiti čovjekovu staranju. Pridavao joj je tako velik značaj da je On osobno, On koji je jednak Bogu, postupao kao sluga prema svojim učenicima. Dok su se raspravljali oko najvišeg mjesta, On pred kim se treba saviti svako koljeno, On kome anđeli slave služe i to smatraju za čast, sagnuo se da opere noge onima koji su Ga zvali Gospodi-nom. On je prao noge svom izdajniku.

U svom životu i poukama Krist je dao savršeni primjer nesebične službe koja ima svoje podrijetlo u Bogu. Bog ne živi za sebe. Stvaranjem svijeta i održavanjem onoga što je stvorio, On stalno služi drugima. On “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada praved-nima i nepravednima.” (Matej 5,45) Ovaj ideal služenja Bog je povjerio svom Sinu. Isusu je bilo dano da stoji na čelu ljudskog roda, da bi svojim primjerom mogao poučiti što znači služiti. Njegov cjelokupan život bio je podčinjen zakonu službe. On je služio svima, pomagao svima. Tako je ži-votom ostvario Božji Zakon i svojim primjerom pokazao kako da Ga po-slušamo.

Sluga slugama

526

Isus se stalno trudio uspostaviti ovo načelo među svojim učenicima. Kad su Jakov i Ivan zatražili prvenstvo, rekao je: “Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik!” (Matej 20,26) U mom kra-ljevstvu načelo prvenstva i premoći nema mjesta. Poniznost je jedina prava veličina. Jedina razlika ogleda se u posvećenosti službi drugima.

Sada, pošto je oprao noge učenicima, rekao je: “Dao sam vam pri-mjer, da i vi činite kako ja učinih vama.” Ovim riječima Krist nije naložio samo pokazivanje gostoljubivosti. To je značilo znatno više od samog pra-nja nogu gostima koji su se uprljali prašinom na putovanju. Krist je ovdje uspostavio jednu vjersku službu. Djelom našeg Gospodina ovaj svečani čin poniznosti učinjen je posvećenim obredom. Učenici ga trebaju poštovati, da bi uvijek mogli držati na umu Njegove pouke o poniznosti i službi.

Ovaj obred je priprema koju je Krist odredio za službu Svete veče-re. Dokle god se gaji gordost, neprijateljstvo i borba za prvenstvo, srce ne može stupiti u zajednicu s Kristom. Nismo spremni imati udjela u Njego-vom tijelu i Njegovoj krvi. Stoga je Krist odredio da se prvo poštuje uspo-mena na Njegovu poniznost.

Dok pristupaju ovom obredu, Božja djeca se trebaju sjećati riječi Gospodina života i slave: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista, ka-žem vam, nije sluga veći od svoga gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kad to znate, blago vama ako to i činite!” U čovjeku postoji sklonost da sebe cijeni više od svog brata, da radi za sebe, da traži najvi-še mjesto; ovo često rađa predrasude i gorčinu duha. Obred koji prethodi Gospodnjoj večeri treba ukloniti ove nesporazume, osloboditi čovjeka nje-gove sebičnosti, skinuti ga sa štula njegovog samouzvišenja, do poniznosti srca koja će ga povesti da služi svome bratu.

Sveti Promatrač s Neba prisutan je na ovoj svečanosti i čini je trenut-kom za ispitivanje duše, za osvjedočenje o grijehu i za blaženu sigurnost da su grijesi oprošteni. Krist se tu nalazi u punini svoje milosti da izmijeni tijek misli koje su tekle sebičnim kanalima. Sveti Duh oživljuje osjetlji-vost onih koji slijede primjer svoga Gospodina. Kad se sjećamo Spasite-ljeve poniznosti, misao se nastavlja na misao: javlja se cijeli niz uspome-na, uspomene na Božju veliku dobrotu i ljubav i na nježnost zemaljskih

Čežnja vjekova

650

651

527

prijatelja. U misli nam dolaze zaboravljeni blagoslovi, zloupotrijebljena milost, omalovažene ljubaznosti. Otkrivaju se korijeni gorčine koji su ugu-šili dragocjenu biljku ljubavi. Sjećamo se mana karaktera, zapostavljanja dužnosti, nezahvalnosti prema Bogu, hladnoće prema braći. Grijeh se vidi u svjetlosti u kojoj ga Bog promatra. Naše misli nisu misli samodopadanja, već oštre samoosude i poniznosti. Um je osnažen da poruši svaku prepreku koja je izazvala razdvajanje. Odagnane su zle misli i loš govor. Grijesi se priznaju, oprošteni su. Kristova milost koja pokorava ulazi u dušu, a Kri-stova ljubav spaja srca u blagoslovljeno jedinstvo.

Kad se ovako uči pouka o službi pripreme, budi se želja za uzvišeni-jim duhovnim životom. Božanski Svjedok odgovorit će na ovu želju. Duša će biti uzdignuta. Mi možemo sudjelovati u Svetoj večeri sa sviješću da su nam grijesi oprošteni. Sunce Kristove pravde ispunit će sve odaje uma i hrama duše. Promatrat ćemo “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29)

Onima koji prihvaćaju duh ove službe ona nikada ne može postati samo svečanim obredom. Njezina stalna pouka bit će: “Ljubavlju služite jedan drugomu.” (Galaćanima 5,13) Time što je oprao noge svojim učenicima Krist je pokazao da bi izvršio svaku službu, ma koliko bila skromna, koja bi ih učinila Njegovim subaštinicima u vječnom bogatstvu nebeskog blaga. Njegovi se učenici, vršeći isti obred, svečano zavjetuju da na isti način služe svojoj braći. Kad god se ovaj obred pravilno ispunjava, Božja djeca dolaze u svetu vezu, da bi pomogli i blagoslovili jedni druge. Zavjetuju se da će život posvetiti nesebičnoj službi, ali ne samo jedan za drugoga. Njihovo polje rada je isto tako prostrano kao što je bilo i polje rada njihovog Učitelja. Svijet je pun onih kojima je potrebna naša služba. Siromašni, bespomoćni, nenaučeni nalaze se na svakom koraku. Oni koji su imali zajednicu s Kristom u gornjoj sobi, krenut će služiti kao što je i On služio.

Isus, kome su svi služili, došao je biti sluga svima. Pošto je služio svima, Njemu će opet svi služiti i svi će Ga slaviti. Oni koji će uzeti udjela u Njegovim božanskim osobinama, a i s Njim dijeliti radost što vide isku-pljene duše, moraju slijediti Njegov primjer nesebične službe.

Sve ovo sadržavale su Isusove riječi: “Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.” To je bio cilj službe koju je zasnovao. Rekao je: “Kad to znate”, ako znate svrhu ovih pouka, “blago vama ako to i či-nite.”

Sluga slugama

528

“Na moju uspomenu”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,20-29;Marku 14,17-25; Luki 22,14-23; Ivanu 13,18-30.

“Gospodin Isus one noći u koju bijaše izdan uze kruh te zahvali, ra-zlomi ga i reče: ‘Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju us-pomenu!’ Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: ‘Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu! Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.’” (1. Korinćanima 11,23-26)

Krist je stajao na prijelazu između dviju era i njihova dva velika blag-dana. On, Božje Janje bez mane, uskoro je trebao sebe prinijeti kao žrtvu za grijeh, da bi tako učinio kraj sustavu simbola i obreda koji su četiri tisu-će godina najavljivali Njegovu smrt. Dok je jeo Pashu sa svojim učenici-ma, utvrdio je umjesto nje obred koji je trebao postati uspomenom na Nje-govu veliku žrtvu. Hebrejski je narodni blagdan trebao zauvijek izgubiti važnost. Obred koji je Krist zasnovao Njegovi sljedbenici trebaju svetko-vati u svim zemljama i kroz sve vjekove.

Pasha je uspostavljena kao sjećanje na oslobođenje Izraela iz egipat-skog ropstva. Bog je zapovjedio da se povijest iz godine u godinu ponavlja, da bi djeca pitala o značenju ove ustanove. Tako se veličanstveno oslobo-đenje trebalo očuvati svježim u njihovim mislima. Ustanova Gospodnje ve-čere dana je kao sjećanje na veliko oslobođenje izvršeno Kristovom smrću. Ovu ustanovu treba svetkovati sve dok On ne dođe drugi put, u sili i slavi. Ovo nam sredstvo pomaže da se uvijek sjećamo ovog velikog djela.

652

653

72

529

U vrijeme svog oslobođenja iz Egipta, djeca su Izraelova jela pashal-nu večeru stojeći, opasanih bedara i sa štapom u ruci, spremni za put. Na-čin na koji su svetkovali ovu ustanovu bio je u skladu s njihovim stanjem; upravo su se pripremali za svoj izlazak iz Egipta, stojeći pred mučnim i teškim putovanjem kroz pustinju. Ali u Kristovo doba stanje se izmijenilo. Sad nisu morali izaći iz neke strane zemlje, već su nastanjivali svoju ze-mlju. U skladu s odmorom koji im je dan, narod je u poluležećem položaju sudjelovao u pashalnoj večeri. Prostirke su bile postavljene oko stola i go-sti su se smještali na njima, oslanjajući se na lijevu ruku, dok im je desna ruka bila slobodna da služi pri jelu. U tom položaju gost je mogao nasloniti svoju glavu na grudi onoga koji je bio do njega. A noge, koje su se nalazile na vanjskoj strani ležaja, mogao je prati čovjek koji je išao izvan kruga.

Krist je još uvijek za stolom na kome je postavljena pashalna večera. Pred Njime se nalaze beskvasni kruhovi. Na stolu stoji i pashalno nepre-vrelo vino. Ovim znamenjem Krist prikazuje svoju čistu žrtvu. Ništa što je iskvareno vrenjem, simbolom grijeha i smrti, ne može predstavljati “nevi-na i bez mane Janjeta”. (1. Petrova 1,19)

“Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.’ Zatim uze ka-lež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno više neću piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.’”

Izdajnik Juda sudjelovao je u obredu Svete večere. On je primio od Isusa znamenje Njegova slomljena tijela i Njegove prolivene krvi. Čuo je riječi: “Ovo činite na moju uspomenu!” Sjedeći u samoj nazočnosti Bož-jeg Janjeta izdajnik je premišljao o svojim mračnim ciljevima i gajio svoje zlokobne i osvetoljubive misli.

Prilikom pranja nogu Krist je uvjerljivo dokazao da poznaje Judin karakter. “Svi niste čisti” (Ivan 13,11), rekao je On. Ove riječi uvjerile su lažnog učenika da je Krist prozreo njegovu tajnu namjeru. Sad je Krist go-vorio mnogo otvorenije. Dok su sjedili za stolom, rekao je, promatrajući svoje učenike: “Ne govorim o vama svima. Ja znam koje sam sebi iza-brao. Nego, neka se ispuni Pismo: ‘Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me!’”

Na moju uspomenu

654

530

Čak i sada učenici nisu posumnjali na Judu. Međutim, zamijetili su Kristovu duboku žalost. Oblak se nadvio nad sve, kao predosjećaj straš-ne nesreće čiju narav nisu razumijevali. Dok su u tišini jeli, Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.” Ove riječi izazvale su zaprepaštenost i užas. Nisu mogli shvatiti da bilo tko između njih može izdajnički postupiti prema božanskom Učitelju: Zbog čega bi Ga mogli iz-dati? I kome? U čijem srcu bi se mogao roditi takav plan? Svakako, nitko između omiljene dvanaestorice koji su slušajući Njegove pouke uživali prednost nad svim ostalima, koji su dijelili Njegovu veličanstvenu ljubav i prema kojima je pokazivao toliko puno obzira time što ih je doveo u tako blisku zajednicu sa sobom!

Kad su shvatili značenje Njegovih riječi i sjetili se kako su istinite bile Njegove izjave, obuzeo ih je strah i nepovjerenje prema sebi samima. Po-čeli su ispitivati svoja srca da vide ne čuva li se u njima neka misao protiv Učitelja. S boli su jedan za drugim pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Ali Juda je sjedio šuteći. Vrlo uznemiren, Ivan je na kraju upitao: “Gospodine, tko je taj?” Isus je odgovorio: “Tko umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati! Bez sumnje, Sin Čovječji odlazi kako je pisano o njemu; ali jao onomu koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!” Učenici su pomno ispitivali lice jedan drugome dok su pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Judina je šutljivost sad privukla sve poglede. U zabuni izazvanoj pitanjima i izrazima čuđenja, Juda nije čuo odgovor na Ivanovo pitanje. Međutim, da bi izbjegao ispitivačke poglede učenika, upitao je kao i oni: “Da nisam ja, rabbi?” Isus je ozbiljno odgovorio: “Sam si kazao.”

Iznenađen i zbunjen zato što je otkrivena njegova namjera, Juda je ustao i brzo napustio prostoriju. “Nato mu reče Isus: Što misliš činiti, čini brzo!... Juda, čim uze zalogaj, odmah iziđe. A bila je noć.” Za izdajnika je bila noć kad se okrenuo od Krista i zaputio u tamu.

Sve do ovog koraka Juda nije prešao granicu mogućnosti pokajanja. Ali kad je napustio svojega Gospodina i svoje prijatelje učenike, pala je konačna odluka. Juda je prešao graničnu crtu.

Čudesno je bilo Isusovo strpljenje u postupanju prema ovoj duši koja se nalazila u kušnji. Nije propustio učiniti sve što se moglo učiniti za Judi-no spasenje. Premda je već dvaput obećao izdati svoga Gospodina, Isus mu je još uvijek pružao priliku za pokajanje. Čitajući tajne namjere izdajniko-

Čežnja vjekova

655

531

va srca, Krist je pružio Judi konačan, uvjerljiv dokaz o svom Božanstvu. To je lažnom učeniku bio posljednji poziv na pokajanje. Nijedan poziv koji je božansko-ljudsko Kristovo srce moglo uputiti nije uskraćen. Valovi milosti, koji su se odbijali o tvrdokornu oholost, vraćali su se kao snažnija plima ljubavi koja pobjeđuje. Premda iznenađen i uplašen otkrićem svoje krivnje, Juda je postao još odlučniji. Sa Svete večere izašao je izvršiti svo-je djelo izdaje.

Izgovarajući prokletstvo nad Judom, Krist je pokazao ljubav prema svojim učenicima. Na taj im je način pružio vrhunski dokaz svog mesi-janstva. “To vam velim sada prije nego se dogodi”, rekao je, “da vjerujete kada se dogodi, da Ja Jesam.” Da je Isus šutio i pokazivao da ne zna ono što će na Njega doći, učenici bi mogli pomisliti da njihov Učitelj ne posje-duje božansko predznanje, da je bio iznenađen i tako predan u ruke ubilač-ki raspoloženoj svjetini. Godinu dana ranije Isus je rekao učenicima da je izabrao dvanaestoricu, ali da je jedan đavao. Sad su Njegove riječi upućene Judi pokazale da je Njegova izdaja potpuno poznata Učitelju, a imale su cilj ojačati vjeru Kristovih pravih sljedbenika u vrijeme Njegova poniže-nja. Kad Juda bude doživio svoj strašni kraj, oni će se sjetiti prokletstva što ga je Isus izrekao nad izdajnikom.

Spasitelj je imao još jedan cilj. Svoju službu nije uskratio onome za koga je znao da je izdajnik. Učenici nisu mogli razumjeti Njegove riječi što ih je izgovorio prilikom pranja nogu: “Svi niste čisti”, čak ni onda kad je za stolom izjavio: “Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me!” (Ivan 13,11.18) Ali, kasnije, kad je značenje postalo jasno, imali su razlog da raz-mišljaju o Božjem strpljenju i milosti prema najvećem grješniku.

Premda je od početka znao za Judu, Isus mu je ipak oprao noge. I iz-dajnik je imao prednost da se sjedini s Kristom sudjelujući u Svetoj večeri. Strpljivi je Spasitelj poticao grješnika da Ga primi, pokaje se i bude opran od prljavštine grijeha. To je primjer i za nas. Kad pretpostavimo da je netko u zabludi ili grijehu, ne smijemo se odvojiti od njega. Nikakvim bezbriž-nim odvajanjem ne smijemo ga prepustiti kao plijen kušnji ili ga gurnuti na Sotonino bojno polje. To nije Kristova metoda. On je učenicima oprao noge zato što su bili u zabludi i grješni i svi su osim jednoga od dvanaesto-rice tako dovedeni do pokajanja.

Kristov primjer zabranjuje isključivanje iz Gospodnje večere. Javni grijeh, istina, isključuje krivca. To Sveti Duh jasno uči (1. Korinćanima

Na moju uspomenu

656

532

5,11). Ali osim ovoga nitko ne smije izricati sud. Bog nije prepustio ljudi-ma da odluče tko će sudjelovati u ovakvim prigodama. Jer tko može čitati srca? Tko može razlučiti kukolj od žita? “Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža.” Jer “tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju”. “Jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo.” (1. Korinćanima 11,28.27.29)

Kad se vjernici okupe kako bi održali ovaj obred, prisutni su vjesnici nevidljivi ljudskim očima. Moguće je da se na skupu nađe i neki Juda, pa ako je tako, tu su i izaslanici kneza tame, jer oni prate sve koji ne prihva-ćaju vodstvo Svetoga Duha. Nebeski su anđeli također prisutni. Ovi nevid-ljivi posjetitelji prisutni su u svakoj takvoj prigodi. U zajednicu mogu doći osobe koje u srcu ne služe istini i svetosti, ali koje možda žele sudjelovati u obredu. Njima to ne treba zabraniti. To su svjedoci koji su bili prisutni kad je Isus oprao noge učenicima i Judi. Ovaj prizor ne promatraju samo ljudske oči.

Krist je Svetim Duhom prisutan da stavi pečat na svoj obred. On je tu da osvjedoči i omekša srca. Nijedan pogled, nijedna skrušena misao ne može promaknuti Njegovoj pozornosti. On čeka onoga koji se kaje i koji je slomljena srca. Sve je spremno za prihvaćanje takve duše. On koji je oprao noge Judi čezne da opere svako srce od mrlja grijeha.

Nitko ne smije isključiti sebe od Svete večere zato što su možda na-zočni oni koji nisu dostojni. Svaki učenik je pozvan da javno uzme udjela i na taj način posvjedoči da prihvaća Krista kao osobnog Spasitelja.

Na ovim sastancima, što ih je sam uspostavio, Krist se sastaje sa svo-jim narodom i osnažuje ga svojom prisutnošću. U ovom obredu mogu slu-žiti nedostojna srca i ruke, ali Krist je tu da služi svojoj djeci. Svi oni koji dolaze vjerom usredotočenom na Njega dobit će velik blagoslov. Svi koji zanemaruju ovo vrijeme božanske prednosti pretrpjet će gubitak. Za njih bi bile prikladne riječi: “Svi niste čisti.”

Uzimajući sa svojim učenicima udjela u kruhu i čaši, Krist se obve-zao da će im biti Otkupitelj. Povjerio im je novi savez kojim svi oni koji Ga prime postaju Božja djeca i sunasljednici s Kristom. Ovim savezom svaki blagoslov koji Nebo može pokloniti za ovaj život i život koji će doći pripadao je njima. Djelo ovog saveza moralo je biti potvrđeno Kristovom

Čežnja vjekova

659

533

krvlju. Obred Večere Gospodnje trebao je stalno podsjećati učenike na be-skonačnu žrtvu koja je prinesena za svakoga od njih pojedinačno kao člana palog ljudskog roda.

Služba Gospodnje večere ne treba biti vrijeme tuge. To nije njezin cilj. Kad se Gospodnji učenici okupe oko Njegova stola, ne trebaju se sje-ćati i oplakivati svoje nedostatke. Oni se ne trebaju zadržavati na svom prošlom vjerskom iskustvu, bez obzira je li ono bilo ohrabrujuće ili nije. Isto se tako ne trebaju sjećati svojih međusobnih nesuglasica. Pripremna služba otklonila je sve ovo. Samoispitivanje, ispovijedanje grijeha, izmi-renje nesuglasica, sve je to ostvareno. Sada se dolaze sresti s Kristom. Oni ne trebaju stajati u sjenci križa, već u njegovoj spasonosnoj svjetlosti. Oni trebaju otvoriti dušu sjajnim zrakama Sunca pravde. Sa srcima očišće-nim Kristovom dragocjenom krvlju, potpuno svjesni Njegove prisutnosti, premda nevidljive, trebaju čuti Njegove riječi: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje.” (Ivan 14,27)

Naš Gospodin kaže: Osvjedočeni u svoj grijeh, opomenite se da sam umro za vas. Kad ste ugnjetavani, progonjeni i ožalošćeni zbog mene i evanđelja, sjetite se moje ljubavi, koja je tako velika da sam za vas dao svoj život. Kad vam se dužnosti čine neumoljivima i okrutnima, a vaši tereti preteški, opomenite se da sam za vas podnio križ, ne mareći za sramotu. Kad vam se srce steže od teške kušnje, sjetite se da vaš Otkupitelj živi da bi posredovao za vas.

Služba Gospodnje večere upućuje na Kristov drugi dolazak. Ona je određena da ovu nadu sačuva živom u mislima učenika. Kad god se budu sakupljali da ožive uspomenu na Njegovu smrt, sjećat će se kako “uze ka-lež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.’” U svojim stradanjima nalazili su utjehu, nadajući se ponovnom dolasku svoga Gospodina. Neizrecivo draga misao bila im je: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.” (1. Korinćanima 11,26)

To nikada ne smijemo zaboraviti. Isusova ljubav koja nas pokreće svojom silom, treba se očuvati u nama svježom. Krist je zasnovao ovu službu da bi našim osjećajima govorila o Božjoj ljubavi koja se pokazala

Na moju uspomenu

660

534

prema nama. Između naših duša i Boga ne može postojati zajednica osim kroz Krista. Zajednica i ljubav između brata i brata mora biti utvrđena i trajna uz pomoć Kristove ljubavi. Samo Kristova smrt mogla je Njegovu ljubav za nas učiniti djelotvornom. Jedino zahvaljujući Njegovoj smrti ra-dosno možemo očekivati Njegov drugi dolazak. Njegova žrtva je središte naše nade. Na njoj moramo učvrstiti svoju vjeru.

Obredi koji podsjećaju na poniženje i patnje našega Gospodina često se prihvaćaju samo kao formalnost. Oni su zasnovani s određenim ciljem. Potrebno je da naši osjećaji ožive da bismo shvatili tajnu pobožnosti. Pred-nost je svih da shvate, mnogo više no što sad shvaćaju — Kristove patnje koje donose otkup. “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako se isto treba podignuti i Sin Čovječji, “da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Moramo pogledati na golgotski križ, na kome je Spasitelj umro. Naše vječno dobro zahtijeva da pokažemo vjeru u Krista.

Naš Gospodin je rekao: “... Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi... Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće.” (Ivan 6,53.55) To je istina o našoj tjelesnoj prirodi. Kristovoj smrti dugujemo čak i svoj ovozemaljski život. Kruh koji jedemo otkupljen je Njegovim slomljenim tijelom. Voda koju pijemo kupljena je prolivenom krvlju. Nikada nitko, svet ili grješan, ne uzima svoju svakod-nevnu hranu, već se hrani Kristovim tijelom i krvlju. U svaki kruh utisnut je golgotski križ. On se ogleda u svakom izvoru vode. Krist je istaknuo sve ovo uspostavljajući simbol svoje velike žrtve. Svjetlost koja blista iz služ-be Svete večere u gornjoj sobi posvećuje hranu za naš svakodnevni život. Obiteljski stol postaje Gospodnjim stolom, a svaki objed obredom.

Koliko su istinitije Kristove riječi o našoj duhovnoj naravi! On izjav-ljuje: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” Mi možemo živjeti životom svetosti ako prihvatimo život koji je za nas žrtvovan na gol-gotskom križu. Taj život primamo prihvaćanjem Njegove riječi, izvršava-njem onoga što je On zapovjedio. Tako postajemo jedno s Njim. “Tko jede tijelo moje”, kaže On, “i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” (Ivan 6,54.57) Ovi se ulomci u posebnom smislu odnose na Gospodnju večeru. Kad se vjera udubljuje u veliku žrtvu našega Gospodina, duša prima Kristov duhovni život. Takva će duša na

Čežnja vjekova

661

535

svakoj Gospodnjoj večeri primiti duhovnu snagu. Ova služba uspostavlja živu vezu kojom je vjernik povezan s Kristom pa tako i s Ocem. U poseb-nom smislu ona uspostavlja vezu između ovisnih ljudskih bića i Boga.

Dok primamo kruh i vino koji predstavljaju Kristovo slomljeno tijelo i prolivenu krv, pridružujemo se u mislima prizoru Svete večere u gornjoj sobi. Čini nam se kao da prolazimo vrtom koji je posvećen samrtnim mu-kama Onoga koji je ponio grijehe svijeta. Postajemo očevici borbe koja nam je donijela pomirenje s Bogom. Razapeti Krist uzdiže se među nama.

Gledajući raspetog Otkupitelja, bolje shvaćamo veličinu i značenje žrtve koju je Veličanstvo Neba podnijelo za nas. Plan spasenja proslavlja se pred nama, a pomisao na Golgotu budi u našem srcu žive i svete osje-ćaje. Hvala Bogu i Janjetu bit će u našem srcu i na našim usnama; gordost i služenje svome ja ne može napredovati u duši koja se živo sjeća prizora s Golgote.

Onaj tko promatra Spasiteljevu neusporedivu ljubav, uzdići će se u mislima, očistiti srce i preobraziti karakter. Izaći će da bude svjetlost svi-jetu, da iz njega djelomično odsjajuje ova čudesna ljubav. Ukoliko više promatramo Kristov križ, utoliko ćemo potpunije usvojiti jezik apostola koji je rekao: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svije-tu!” (Galaćanima 6,14)

Na moju uspomenu

536

“Neka se ne uznemiruje vaše srce”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 13,31-38; 14. do 17. poglavlja.

Gledajući svoje učenike s božanskom ljubavi i najnježnijom sućuti, Krist je rekao: “Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen u nje-mu.” Juda je napustio gornju sobu, pa je Krist ostao sam s jedanaestoricom. Prije no što je počeo govoriti o svom bliskom rastanku s njima, govorio je o velikom cilju svoje misije. Taj je cilj stalno imao pred sobom. Radovao se što će proslaviti Očevo ime svim svojim poniženjem i stradanjima. Na ovo je On najprije upravio misli svojih učenika.

Zatim je nastavio, nježno im se obraćajući izrazom “sinci”: “Još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima rekoh, i vama sada ka-žem: Kamo ja idem, vi ne možete doći.”

Učenici se nisu mogli radovati kad su ovo čuli. Obuzeo ih je strah. Primicali su se oko Spasitelja. Njihov vođa i Gospodin, njihov voljeni Uči-telj i Prijatelj, bio im je draži od samoga života. U svim svojim poteškoća-ma, tugama i razočaranjima očekivali su pomoć i utjehu od Njega. Sad ih je trebao ostaviti same u njihovoj osamljenosti i ovisnosti. Mračne su bile slutnje koje su ispunjavale njihovo srce.

Ali Spasitelj im je uputio riječi pune nade. Znao je da će ih neprijatelj napadati, a Sotonino umijeće najuspješnije je kod onih koji su pritisnuti poteškoćama. Stoga ih je odvratio od onoga što je “vidljivo” na “nevidlji-

662

73

537

vo”. (2. Korinćanima 4,18) Skrenuo je njihove misli sa zemaljskog izgnan-stva na nebeski dom.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce!”, rekao je. “Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi da i vi budete gdje sam ja. Tamo kamo ja idem već znate put.” Zbog vas sam došao na ovaj svijet. Ja radim za vas. Kad odem, još ću uvijek ustrajno raditi za vas. Došao sam na ovaj svijet da vam otkrijem sebe, da biste mogli vjerovati. Idem k Ocu da bih s Njim surađivao za vas. Cilj Kristova odlaska bio je suprotan onome čega su se učenici bojali. On nije značio konačni rastanak. Otišao je kako bi im pripremio mjesto, da bi mogao ponovno doći i uzeti ih k sebi. Dok im bude pripremao stanove, oni trebaju izgraditi karakter prema božanskom uzoru.

Učenici su još uvijek bili zbunjeni. Toma, uvijek mučen sumnjama, rekao je: “Gospodine... ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put? Ja sam put, istina i život — reče mu Isus. — Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!”

Nema mnogo putova koji vode u Nebo. Ne može svatko odabrati svoj put. Krist kaže: “Ja sam put... Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Od prve evanđeoske propovijedi, kad je u Edenu objavljeno da će ženin Po-tomak stati na glavu zmiji, Krist je bio uzdignut kao put, istina i život. On je bio put kad je Adam živio, kad je Abel prinio Bogu krv zaklana janjeta koja je predstavljala krv Otkupitelja. Krist je bio put spasenja patrijarsima i prorocima. On je jedini put kojim možemo doći Bogu.

“Kad biste mene poznavali,” rekao je Krist, “poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!” Ali učenici još nisu razu-mjeli. “Gospodine, pokaži nam Oca”, uzviknuo je Filip, “i dosta nam je!”

Začuđen njegovim slabim razumijevanjem, Krist je s bolnom izne-nađenošću upitao: “Toliko sam vremena s vama... i ti me, Filipe, nisi upo-znao?” Zar je moguće da ne vidiš Oca u djelima koja čini preko mene? Zar ne vjeruješ da sam došao svjedočiti za Oca? “Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’” “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Krist nije prestao biti Bogom kad je postao čovjekom. Premda se ponizio uzevši ljudsku prirodu, božan-stvo Mu je još uvijek pripadalo. Samo Krist može ljudskom rodu predsta-

Neka se ne uznemiruje vaše srce

663

664

538

viti Oca, a učenici su imali tu prednost da ovo predstavljanje promatraju više od tri godine.

“Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.” Njihova je vjera mogla sigurno počivati na dokazima pruženim u Kristovim djelima, djelima koja nijedan čovjek sam od sebe nikada nije učinio niti će ikada moći učiniti. Kristovo djelo svjedočilo je o Njegovom Božanstvu. Kroz Njega se otkrio Otac.

Da su učenici vjerovali u ovu živu vezu između Oca i Sina, njihova vjera ne bi klonula kad su vidjeli Kristove patnje i smrt za spasenje svijeta koji je ginuo. Krist ih je želio povesti iz njihove slabe vjere u iskustvo koje bi stekli da su doista shvatili ono što je On bio — Bog u ljudskom tijelu. Želio je da uvide kako ih njihova vjera mora dovesti do Boga i tu ih usidri-ti. S koliko ozbiljnosti i ustrajnosti je naš suosjećajni Spasitelj želio pripre-miti svoje učenike za buru kušnje koja će se uskoro sručiti na njih! Želio je da s Njim budu sakriveni u Bogu.

Dok je izgovarao ove riječi, s Kristova lica blistala je Božja slava i svi prisutni osjećali su sveto strahopoštovanje dok su budno slušali Njegove riječi. Njihova su srca bila još snažnije privučena Njemu, a kad su u većoj ljubavi bili privučeni Kristu, bili su privučeni i jedni drugima. Osjećali su da je Nebo vrlo blizu i da su im riječi koje su slušali bile poruka njihovog nebeskog Oca.

“Zaista, zaista, kažem vam,” nastavio je Krist, “tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim.” Spasitelj je duboko želio da Njegovi učenici shva-te razlog zbog kojeg je svoju božansku prirodu ujedinio s ljudskom. Došao je na svijet pokazati Božju slavu, da bi se čovjek njezinom silom koja obnavlja mogao uzdignuti. Bog se otkrio u Njemu da bi se On mogao otkriti u njima. Isus nije otkrio nikakve osobine, niti pokazao silu koju ljudi ne bi mogli do-segnuti vjerom u Njega. Svi Njegovi sljedbenici mogu imati Njegovu savr-šenu ljudsku prirodu ako se pokore Bogu kao što je i On to učinio.

“Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu.” Krist ovim nije htio kaza-ti da će rad učenika biti uzvišenijeg karaktera od Njegovog, već da će biti raširen na većem prostranstvu. Nije govorio samo o činjenju čuda, već o svemu što će se događati djelovanjem Svetoga Duha.

Nakon Gospodnjeg uzašašća učenici su shvatili ispunjenje Njegova obećanja. Prizori Kristova raspeća, uskrsnuća i uzašašća bili su za njih živa

Čežnja vjekova

667

539

stvarnost. Vidjeli su da su se proročanstva doslovno ispunila. Istraživali su Pismo i vjerom i sigurnošću koje ranije nisu poznavali pratili su njegovo učenje. Znali su da je božanski Učitelj bio sve ono što je tvrdio da jest. Dok su pričali svoje iskustvo i veličali Božju ljubav, ljudska su srca bila omek-šana i savladana, i mnogi su povjerovali u Isusa.

Spasiteljevo obećanje učenicima obećanje je Njegovoj Crkvi do kra-ja vremena. Bog nije zamislio da Njegov veličanstveni nacrt o otkupljenju ljudi postigne samo neznatne rezultate. Svi koji će se posvetiti radu, ne uz-dajući se u ono što sami mogu učiniti, već u ono što Bog može učiniti za njih i preko njih, sigurno će shvatiti ispunjenje Njegova obećanja. “Činit će i veća od ovih”, izjavljuje On, “jer ja idem k Ocu.”

Do tada učenici nisu poznavali Spasiteljeve neograničene izvore po-moći i sile. Rekao im je: “Do sada niste ništa u moje ime molili.” (Ivan 16,24) Objasnio je da je tajna njihova uspjeha u traženju sile i blagodati u Njegovo ime. On će biti prisutan pred Ocem da se moli za njih. Moli-tvu poniznog molitelja On predstavlja kao svoju osobnu želju za tu dušu. Svaka iskrena molitva čuje se na Nebu. Možda neće biti izražena tečno; ali ako je od srca, uzdići će se do Svetišta u kojemu Isus služi, i On će je prinijeti Ocu savršenim riječima, divnu i mirisnu od kâda Njegova osobna savršenstva.

Staza iskrenosti i čestitosti nije staza bez prepreka, ali zato u svakoj poteškoći trebamo vidjeti poziv na molitvu. Ne postoji nijedno biće koje ima neku moć a da je nije primilo od Boga, i da izvor iz koga ona potje-če nije dostupan i najslabijem ljudskom biću. “I što god zamolite u moje ime,” kaže Isus, “učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.”

Krist je nalogom — “u moje ime” — pokazao svojim učenicima kako moliti. U Kristovo ime Njegovi sljedbenici trebaju stajati pred Bogom. U Gospodnjim očima oni imaju vrijednost kroz vrijednost žrtve koja je uči-njena za njih. Oni su dragocjeni zbog Kristove pravde koja im je uračuna-ta. Krista radi Gospodin prašta onima koji Ga se boje. On u njima ne gle-da zloću grješnika. U njima prepoznaje sličnost sa svojim Sinom u koga vjeruju.

Gospodin je razočaran kad se Njegova djeca malo cijene. On želi da Njegovo izabrano nasljedstvo cijeni sebe prema cijeni kojom ih je On pro-


668

540

cijenio. Bog ih je želio, inače ne bi poslao svoga Sina da ih iskupi u tako skupom pothvatu. On ima određenu zadaću za njih i vrlo je zadovoljan kad od Njega traže najviše prednosti u želji da proslave Njegovo ime. Oni mogu očekivati puno ako imaju vjeru u njegova obećanja.

Međutim, moliti se u Kristovo ime znači mnogo. To znači da moramo usvojiti Njegov karakter, pokazati Njegov duh i činiti Njegova djela. Spa-siteljevo obećanje je dano uvjetno. “Ako me ljubite,” kaže On, “vršit ćete moje zapovijedi.” On spašava ljude ne u grijehu, nego od grijeha, a oni koji Ga vole, pokazat će poslušnošću svoju ljubav.

Svaka prava poslušnost dolazi iz srca. To znači cijelim srcem raditi s Kristom. Ako želimo, On će se tako izjednačiti s našim mislima i cilje-vima, tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom voljom da ćemo slušajući Njega, zapravo, postupati po svojim prirodnim poticajima. Volja, očišćena i posvećena, naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu. Kad upoznamo Boga, onako kako Ga imamo prednost upoznati, živjet ćemo životom stalne poslušnosti. Poštovanjem Kristova karaktera i zajednicom s Bogom, grijeh će nam postati mrzak.

Kao što je Krist živio po zakonu u svojoj ljudskoj prirodi, tako to mo-žemo i mi učiniti ako se uhvatimo za Silnoga i potražimo silu. Ne smijemo prenijeti odgovornost na druge i čekati od njih da nam kažu što bismo tre-bali činiti. Ne smijemo ovisiti o ljudskim savjetima. Gospodin će nas pou-čiti našim dužnostima isto tako spremno kao što bi poučio nekog drugog. Ako Mu dođemo u vjeri, On će nam osobno povjeriti svoje tajne. Naše će srce često gorjeti u nama, kad se bude približio da razgovara s nama kao što je to činio s Henokom. Oni koji odluče ne činiti ništa što bi na bilo koji način vrijeđalo Boga znat će, kad Mu iznesu svoj slučaj, kojim putem tre-baju ići. Oni ne samo što će primiti mudrost, već i silu. Sila za poslušnost i za službu bit će im podarena onako kako je Krist obećao. Sve što je dano Kristu — “sve” što je potrebno da se udovolji potrebama palih ljudi — dano je Njemu kao Poglavaru i Predstavniku ljudskog roda. “I što god ga zamolimo, primamo od njega, jer vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno.” (1. Ivanova 3,22)

Prije no što je sebe prinio kao žrtvu, Krist je želio svojim sljedbenici-ma podariti najvažniji i najpotpuniji dar, dar koji će im približiti neiscrpne izvore milosti. “Ja ću moliti Oca”, rekao je On, “i dat će vam drugog Bra-

Čežnja vjekova

669

541

nitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama. Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” (Ivan 14,16-18)

Prije ovoga Duh je bio na svijetu; od samog početka djela otkupljenja djelovao je na ljudska srca. Ali, dok je Krist bio na Zemlji, učenici nisu že-ljeli nikakvog drugog pomoćnika. Tek kad budu bez Njega osjetit će potre-bu za Duhom, i tada će On doći.

Sveti Duh je Kristov predstavnik, ali ne u ljudskom obličju, pa je i od tog obličja neovisan. Budući da je nosio ljudsku prirodu, Krist nije mogao biti osobno na svakom mjestu. Stoga je za njih bilo bolje da ode k Ocu i pošalje Duha da bude Njegov nasljednik na Zemlji. Tada nitko neće imati nikakvu prednost koju mu donosi prebivalište ili osobni dodir s Kristom. Posredovanjem Duha svi će moći pristupiti Spasitelju. U ovom smislu On će im biti bliži nego da se nije uznio na Nebo.

“A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objavi-ti mu samo sebe.” Isus je čitao budućnost svojih učenika. Jednog je vidio dovedena na gubilište, jednog na križu, jednog u izgnanstvu među osa-mljenim morskim stijenama, druge u progonstvu i smrti. Ohrabrio ih je obećanjem da će u svakoj kušnji biti s njima. Ovo obećanje nije izgubilo ništa od svoje sile. Gospodin sve zna o svojim vjernim slugama koji su zbog Njega u zatvorima ili prognani na osamljene otoke. On ih tješi svo-jom prisutnošću. Kad vjernik zbog istine sjeda na optuženičku klupu ne-pravednih sudova, Krist stoji kraj njega. Sve optužbe koje padaju na njega padaju na Krista. Krist se još jednom osuđuje u ličnosti svog učenika. Kad je netko zarobljen između zatvorskih zidina, Krist ispunjava njegovo srce svojom ljubavlju. Ako tko pretrpi smrt zbog Njega, Krist kaže: “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otkrivenje 1,18) Život koji je žrtvovan za mene sačuvan je za vječnu slavu.

U sva vremena i na svakom mjestu, u svim tugama i svim nevolja-ma, kad su izgledi mračni a budućnost neizvjesna, kad se osjećamo bespo-moćni i osamljeni, Utješitelj će biti poslan kao odgovor na molitvu vjere. Okolnosti nas mogu odvojiti od svakog zemaljskog prijatelja, ali nikakva prilika, nikakva udaljenost ne može nas odvojiti od nebeskog Utješitelja.


670

542

Gdje god se nalazili, kuda god išli, On nam je uvijek s desne strane da nas podupre, podigne, pomogne i obodri.

Učenici još nisu uspijevali u duhovnom smislu shvatiti Kristove rije-či pa im je On ponovno objasnio njihovo značenje. Rekao je da će im se otkriti preko Duha. “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve.” Više nećete reći: “Ja ne mogu razumjeti.” Više nećete vidjeti kao kroz staklo, nejasno; moći ćete shvatiti “zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju”. (Efežanima 3,18.19)

Učenici su trebali posvjedočiti o Kristovom životu i radu. On će nji-hovim riječima govoriti svim ljudima na licu Zemlje. Ali Kristovo poniža-vanje i smrt donijet će im veliku kušnju i razočaranje. Da bi nakon ovog iskustva njihova riječ mogla biti istinita, Isus je obećao da će ih Utješitelj sjetiti “svega što vam rekoh”.

“Imao bih vam još mnogo reći,” nastavio je, “ali sada ne možete no-siti. A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” Isus je pred svojim učenicima otvorio široko područje istine. Ali za njih je bilo vrlo teš-ko da Njegove pouke odvoje od predanja i književničkih i farizejskih pra-vila ponašanja. Bili su odgojeni da učenje rabina prihvate kao Božji glas i to je još uvijek vladalo njihovim umovima i oblikovalo njihova mišlje-nja. Svjetovne su ideje i prolaznost još uvijek zauzimali značajno mjesto u njihovim mislima. Oni nisu shvaćali duhovnu narav Kristova kraljevstva, koju im je tako često objašnjavao. Nastala je zbrka u njihovim umovima. Nisu shvaćali vrijednost Pisma koje im je Krist otkrivao. Činilo se kao da mnoge od Njegovih pouka gotovo i ne dopiru do njih. Isus je vidio da ne shvaćaju pravo značenje Njegovih riječi. Milostivo je obećao da će im Sve-ti Duh napomenuti sve što im je govorio. On nije rekao mnoge pojedinosti, jer ih učenici ne bi mogli razumjeti. Sveti Duh će im i njih otkriti. Duh tre-ba oživjeti njihovo razumijevanje, tako da mogu cijeniti nebeske istine. “A kad dođe on, Duh Istine,” rekao je Isus, “uvest će vas u svu istinu.”

Utješitelj je nazvan “Duhom istine”. Njegova zadaća je definirati i održati istinu. On se najprije nastanjuje u srcu kao Duh istine i tako posta-je Utješiteljem. Utjeha i mir nalaze se u istini, jer se pravi mir i utjeha ne

Čežnja vjekova

543

mogu naći u zabludi. Lažnim teorijama i predajama Sotona porobljava um. Usmjeravajući ljude lažnim mjerilima, on kvari karakter. Sveti Duh govori umu preko Svetoga pisma i urezuje istinu u srce. Tako On otkriva zabludu i izgoni je iz duše. Duhom istine koji djeluje preko Božje riječi, Krist za-dobiva svoj izabrani narod.

Opisujući svojim učenicima službu Svetoga Duha, Isus ih je želio na-dahnuti radošću i nadom koja je nadahnjivala i Njegovo srce. Radovao se za tu obilnu pomoć koju je osigurao svojoj Crkvi. Sveti Duh bio je najve-ći od svih darova što ih je mogao izmoliti od svog Oca za uzdizanje svog naroda. Sveti Duh treba im biti podaren kao sila koja preporađa, jer bi bez nje Kristova žrtva bila beskorisna. Sila zla vjekovima je jačala i ljudi su se začuđujućom pokornošću podčinjavali sotonskom ropstvu. Čovjek se može oduprijeti i pobijediti grijeh jedino moćnim djelovanjem Treće Oso-be Božanstva, koja će doći neizmijenjenom silom u punini božanske moći. Duh čini djelotvornim ono što je izvojevao Otkupitelj svijeta. Sveti Duh čisti srce. Posredovanjem Duha vjernik postaje sudionikom u božanskoj naravi. Krist je podario svog Duha kao božansku silu u svladavanju svih naslijeđenih i stečenih sklonosti k zlu i stoga da Crkva primi pečat Njego-va karaktera.

Krist je rekao o Duhu: “On će mene proslaviti.” Kao što je Spasitelj došao proslaviti Oca otkrivanjem Njegove ljubavi, tako je i Duh trebao proslaviti Krista otkrivanjem Njegove milosti svijetu. U čovječanstvu se treba obnoviti Božji lik. Božja čast i Kristova čast povezane su sa savršen-stvom karaktera Njegova naroda.

“On će [Duh Istine], kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.” Propovijedanje riječi bilo bi beskorisno bez stalne prisutnosti i pomoći Svetoga Duha. To je jedini uspješni učitelj božan-ske istine. Jedino kad Duh prati istinu do srca, ona će probuditi savjest ili pre-obraziti život. Čovjek može biti spreman iznijeti slovo Božje Riječi, on može biti upoznat sa svim njezinim zapovijedima i obećanjima, ali ako Sveti Duh ne usadi istinu, nijedna duša neće pasti na Stijenu i razbiti se. Nikakvo obra-zovanje, nikakve prednosti, ma kako velike, ne mogu bez suradnje Božjeg Duha učiniti čovjeka provodnikom svjetlosti. Sijanje evanđeoskog sjemena neće biti uspješno ako nebeska rosa ne pokrene život u sjemenu. Prije no što je ijedna knjiga Novoga zavjeta bila napisana, prije no što je ijedna propo-


672

544

vijed izrečena nakon Kristova uzašašća, Sveti Duh se izlio na apostole koji su se molili. Tada je svjedočanstvo njihovih neprijatelja bilo: “A vi ste, evo, napunili Jeruzalem svojom naukom.” (Djela 5,28)

Krist je svojoj Crkvi obećao dar Svetoga Duha i to obećanje pripada i nama koliko i prvim učenicima. Ali kao i svako drugo obećanje i ovo je dano uz određene uvjete. Ima mnogo onih koji vjeruju i tvrde da polažu pravo na Gospodnje obećanje; oni govore o Kristu i o Svetome Duhu, ali od toga nema nikakve koristi. Oni ne pokoravaju svoju dušu božanskim si-lama da je vode i upravljaju njome. Mi ne možemo upotrebljavati Svetoga Duha. Duh treba upotrijebiti nas. Bog svojim Duhom djeluje na svoj narod da hoće i učini “da mu se možete svidjeti”. (Filipljanima 2,13) Ali mnogi se ne žele podčiniti ovome. Oni žele upravljati sami sobom. To je razlog što ne primaju ovaj nebeski dar. Duh se daje samo onima koji ponizno če-kaju Boga, koji očekuju Njegovo vodstvo i milost. Božja sila očekuje nji-hov zahtjev i prihvaćanje. Ovaj obećani blagoslov, koji tražimo vjerom, donosi sobom sve druge blagoslove. On se daje prema bogatstvu Kristove milosti, i On Ga je spreman dati svakome prema mjeri u kojoj Ga može primiti.

U svom govoru učenicima Isus nije izrekao nikakav tužni nagovještaj o svojim patnjama i smrti. Posljednje zavještanje za njih bilo je zavještanje mira. Rekao je: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!”

Prije no što je napustio gornju sobu, Spasitelj je svoje učenike poveo u pjesmi hvale. Njegov glas nije bio začinjen tugovanjem, već radosnim tonovima pashalna slavopoja:

“Hvalite Jahvu, svi puci, slavite ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Jahvina ostaje dovijeka!” (Psalam 117)

Nakon himne izašli su. Probijali su se kroz zakrčene ulice, i prošavši kroz gradska vrata, uputili se prema Maslinskoj gori. Išli su lagano, svaki obuzet svojim mislima. Kad su se počeli spuštati prema brdu, Isus je re-

Čežnja vjekova

673

545

kao glasom punim duboke boli: “Udarit će pastira, i stado će se razbjeći.” (Matej 26,31) Učenici su slušali s bolom i čuđenjem. Sjetili su se kako su se u Kafarnaumu u sinagogi mnogi sablaznili i okrenuli od Isusa, kad je govorio o sebi kao kruhu života. Međutim, ova dvanaestorica nisu se po-kazali nevjernima. Petar je tada, govoreći u ime svoje braće, izrazio svoju odanost Kristu. Tada je Spasitelj rekao: “Ne izabrah li ja sebi vas Dvanae-storicu? Pa ipak jedan je od vas đavao.” (Ivan 6,70) U gornjoj sobi Isus je rekao da će Ga jedan od dvanaestorice izdati, a Petar Ga se odreći. Ali sad su se Njegove riječi odnosile na sve.

Čuo je Petra kako se ogorčeno protivi: “Ako se doista i svi pokoleba-ju... ja ipak neću.” U gornjoj sobi izjavio je: “Svoj ću život dati za te.” Isus ga je opomenuo da će se te iste noći odreći svog Spasitelja. Sada Krist po-navlja opomenu: “Zaista, kažem ti... upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti.” Ali Petar ga je uvjeravao: “Kad bih morao s Tobom umrijeti... sigurno te ne bih zatajio!” Tako su govorili i svi ostali. (Marko 14,29.31) U svom samopouzdanju opovrgli su ponovljenu tvrdnju Onoga koji je znao. Bili su nespremni za kušnju; kad ih ona bude svladala, shvatit će vlastitu slabost.

Kad je Petar rekao da će slijediti svoga Gospodina i u tamnici i u smr-ti, on je to mislio svakom riječi koju je izrekao; ali nije poznavao sebe. U njegovom srcu bili su sakriveni elementi zla koje će okolnosti probuditi u život. Ako ne bude shvatio opasnost, to će se pokazati kao njegova vječna propast. Spasitelj je u njemu vidio samoljublje i samopouzdanje koje će nadvladati čak i njegovu ljubav prema Kristu. U njegovom iskustvu otkri-lo se mnogo slabosti, nesvladana grijeha, bezbrižnosti duha, neposvećene naravi, nesmotrena ulaženja u kušnje. Kristova svečana opomena bila je poziv na preispitivanje srca. Bilo je nužno da Petar manje vjeruje u sebe, a pokaže dublju vjeru u Krista. Da je u poniznosti prihvatio upozorenje, on bi zamolio Pastira stada da čuva svoje ovce. Kad je na Galilejskom jezeru gotovo potonuo, povikao je: “Gospodine, pomagaj!” (Matej 14,30) Tada je Krist ispružio svoju ruku da uhvati njegovu. Da je i sada povikao Isusu: “Spasi me od mene samoga!”, bio bi sačuvan. Međutim, Petar je osjećao da mu se ne vjeruje, pomislivši kako je to vrlo okrutno. Već je bio uvrije-đen, pa je postao još uporniji u svom samopouzdanju.

Isus je sa suosjećanjem promatrao svoje učenike. On ih nije mogao spasiti od kušnji, ali ih nije ostavio bez utjehe. Uvjeravao ih je da će ra-


674

546

skovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati. “Ali kad uskrsnem,” rekao je, “ići ću pred vama u Galileju.” (Matej 26,32) Prije odricanja dobili su uvjeravanje o oprostu. Nakon Njegove smrti i uskrsnu-ća znali su da im je oprošteno i da su dragi Kristovom srcu.

Isus i učenici nalazili su se na putu prema Getsemaniju, u podnožju Maslinske gore, prema jednom osamljenom mjestu za razmišljanje i moli-tvu što ga je On često posjećivao. Spasitelj je svojim učenicima objašnja-vao svoje poslanje za svijet i duhovnu vezu koju moraju održavati s Njim. Sad je slikovito prikazivao ovu pouku. Mjesec je jasno svijetlio i otkrivao Mu rodni trs. Skrećući pozornost svojih učenika na njega, On ga je pred-stavio kao simbol.

“Ja sam pravi trs”, rekao je. Umjesto vitke palme, veličanstvena cedra ili snažnog hrasta, Isus je odabrao razgranati trs da predstavi sebe. Palma, cedar i hrast stoje sami. Njima nije potreban nikakav oslonac. Ali se trs obavija oko kolja i tako penje prema nebu. Tako je i Krist u svojoj ljudskoj prirodi ovisio o božanskoj sili. “Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti”, izja-vio je. (Ivan 5,30)

“Ja sam pravi trs.” Hebreji su uvijek smatrali vinovu lozu najplemeni-tijom biljkom, slikom svega što je moćno, uzvišeno i plodno. Izrael je bio predstavljen trsom koji je Bog zasadio u Obećanoj zemlji. Hebreji su za-snovali svoju nadu u spasenje na činjenici što su povezani s Izraelom. Ali Isus kaže: “Ja sam pravi trs.” Ne smatrajte da ćete vezom s Izraelom moći postati sudionicima u životu od Boga i nasljednicima Njegovih obećanja. Samo kroz mene možete primiti duhovni život.

“Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar.” Na brežuljcima Palestine naš nebeski Otac zasadio je ovaj plemeniti Trs, a On sam bio je Vinogradar. Mnoge je privlačila ljepota ovog trsa i stoga su objavljivali njegovo ne-besko podrijetlo. Ali vođama u Izraelu On je izgledao kao korijen iz suhe zemlje. Izvadili su mladicu, odbacili je i zgazili svojim nesvetim nogama. Mislili su je zauvijek uništiti. Međutim, nebeski Vinogradar nikada nije iz-gubio iz vida svoju sadnicu. Kako su ljudi mislili da su je uništili, On ju je uzeo i s druge strane zida ponovno zasadio. Trs više nije trebao biti vidljiv. Bio je sakriven od grubih nasrtaja ljudi. Ali, loze ovog Trsa izrasle su preko zida. Trebale su predstavljati Trs. Preko njih mladice su se još uvijek mogle sjediniti s Trsom. Donosile su rod. Taj rod brali su prolaznici.

Čežnja vjekova

675

547

“Ja sam trs, vi ste mladice”, rekao je Krist svojim učenicima. Premda se uskoro trebao uzeti od njih, njihovo duhovno jedinstvo s Njim trebalo je ostati nepromijenjeno. Veza između loze i čokota, rekao je, predstavlja vezu koju trebate održavati sa mnom. Cijep se pricjepljuje na živu lozu i vlakno po vlakno, žila po žila urasta u trs. Život trsa postaje život loze. Tako i duša mrtva u prijestupima i grijesima dobiva život preko veze s Kristom. Ta veza uspostavlja se vjerom u Njega kao osobnog Spasitelja. Grješnik sjedinjuje svoju slabost s Kristovom snagom, svoju prazninu s Kristovom puninom, svoju nepostojanost s Kristovom postojanom moći. Tada on ima Kristov um. Kristova ljudska priroda je ucijepljena u božan-sku prirodu. Tako silom Svetoga Duha čovjek postaje sudionikom u božan-skoj naravi. On je prihvaćen u Ljubljenom.

Jednom uspostavljena zajednica s Kristom mora se održavati. Krist kaže: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostane-te u meni.” To nije nikakav slučajni dodir, nikakva povremena veza. Loza postaje dio živog trsa. Prenošenje života, snage i rodnosti s trsa na loze ne-ometano je i stalno. Loza ne može živjeti odvojena od trsa. Tako i vi, kaže Isus, ne možete živjeti bez mene. Život koji ste primili od mene može se sačuvati samo stalnom zajednicom. Bez mene ne možete savladati nijedan grijeh niti se oduprijeti ijednoj kušnji.

“Ostanite u meni i ja ću ostati u vama!” Biti u Kristu znači stalno pri-manje Njegovog Duha, znači život potpuna predanja Njegovoj službi. Kana-li koji povezuju čovjeka i Njegova Boga moraju biti stalno otvoreni. Kao što loza stalno crpi sok sa životodavna trsa, tako se i mi trebamo čvrsto držati Isusa i vjerom primiti od Njega silu i savršenstvo Njegovog karaktera.

Korijen šalje hranu preko loze do najudaljenije grančice. Tako i Krist prenosi rijeke duhovne sile do svakog vjernika. Dok je duša sjedinjena s Kristom, ne postoji opasnost da uvene ili propadne.

Život će se trsa pokazati u divnom plodu na lozama. “Tko ostaje u meni,” rekao je Isus, “i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne mo-žete ništa učiniti.” Ako živimo vjerom u Božjeg Sina, u našem će se životu pokazati rodovi Duha i nijedan neće nedostajati.

“Moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda.” Dok je mladica samo izvana povezana s lozom, ne može po-


676

548

stojati životna veza. U tom slučaju nema rasta niti plodnosti. Tako može postojati samo prividna veza s Kristom, bez stvarne zajednice s Njim kroz vjeru. Ispovijedanje vjere dovodi ljude u crkvu, ali karakter i ponašanje pokazuju jesu li oni u vezi s Kristom. Ako ne donose nikakav rod, oni su nerodne loze. Njihovo odvajanje od Krista podrazumijeva njihovu potpunu propast, koja je prikazana osušenom lozom. “Ako tko u meni ne ostane,” kaže Krist, “bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore.”

“A pročišćava svaku koja rađa rod, da rodi više roda.” Od izabrane dvanaestorice koji su pratili Isusa, jednog kao osušenu lozu uskoro je tre-balo odstraniti, a ostali će morati proći ispod orezivačka noža gorkih kuš-nji. Sa svečanom nježnošću Isus je objasnio namjeru vinogradara. Oreziva-nje će izazvati bol, ali Otac rukuje nožem. On ne radi nemilostivom rukom ili ravnodušnim srcem. Postoje loze koje se vuku po tlu i stoga ih treba od-vojiti od zemaljske potpore za koju su se uhvatile svojim viticama. One se trebaju upraviti prema nebu da pronađu svoju potporu u Bogu. Suvišno li-šće, koje izvlači životni sok iz ploda, mora se odstraniti. Bujno izrasli dije-lovi biljke moraju se odsjeći da bi omogućili prodor zrakama Sunca prav-de. Vinogradar odsijeca štetne izdanke da bi plod bio bogatiji i obilniji.

“Otac moj proslavit će se time”, rekao je Krist, “što ćete roditi mno-go roda.” Bog želi da preko vas pokaže svetost, dobrotu i milostivost svog karaktera. Ipak, Spasitelj ne nalaže apostolima da naporno rade kako bi donijeli rod. Poziva ih da ostanu u Njemu i kaže: “Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam.” Krist prebiva u svojim sljedbenicima preko svoje Riječi. Ovo je ista životna za-jednica koja je prikazana jedenjem Njegova tijela i pijenjem Njegove krvi. Kristove su riječi duh i život. Prihvaćajući ih, primate život Trsa. Vi živi-te “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. (Matej 4,4) Kristov život u vama donosi isti rod kao u Njemu. Ako živite u Kristu, ako ste privrženi Kristu, ako vas Krist podupre, ako crpite hranu od Krista, rodit ćete plod sličan Kristovom.

Na posljednjem sastanku sa svojim učenicima, Krist je izrazio svoju veliku želju da ljube jedan drugoga kao što ih je On ljubio. Često je govo-rio o ovome. “Ovo vam zapovijedam”, ponovno je rekao, “da ljubite jedan drugoga!” Prvi nalog koji im je uputio u gornjoj sobi, dok su bili sami, gla-

Čežnja vjekova

677

549

sio je: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” Učenicima je ova zapovijed bila nova, jer se međusobno nisu voljeli kao što ih je Krist volio. Vidio je da među njima moraju zavladati nove misli i pobude, da u život treba spro-vesti nova načela; kroz Njegov život i smrt trebali su primiti nov pojam o ljubavi. U svjetlosti Njegovog samopožrtvovanja zapovijed da ljube jedan drugoga dobila je novo značenje. Cjelokupno djelo milosti je stalna služba ljubavi, samoodricanja i samopožrtvovnosti. U svakom trenutku Kristova boravka na Zemlji od Njega se kao nezadrživa rijeka izlijevala Božja lju-bav. Svi koji su ispunjeni Njegovim Duhom, voljet će onako kako je On volio. Istim načelom koje je pokretalo Krista, bit će i oni nadahnuti u svim svojim međusobnim odnosima.

Ova ljubav je dokaz njihovog učeništva. “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome,” rekao je Isus, “po tom će svi upoznati da ste moji uče-nici.” Kad su ljudi međusobno povezani, ne silom ili osobnim interesima, nego ljubavlju, pokazuju djelovanje osobitog utjecaja koji je uzvišeniji od svakog ljudskog utjecaja. Tamo gdje postoji to jedinstvo, dokaz je da je Božji lik obnovljen u ljudskom rodu i da im je usađeno novo životno na-čelo. To pokazuje da u božanskoj prirodi postoji sila koja se može suprot-staviti nadnaravnim silama zla i da Božja milost pokorava sebičnost svoj-stvenu naravi ljudskog srca.

Ova ljubav, izražena u Crkvi, sigurno će izazvati Sotonin bijes. Krist nije označio laku stazu svojim učenicima. “Ako vas svijet mrzi,” rekao je, “znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta — zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali, i vašu će držati. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog ime-na, jer ne poznaju onoga koji me poslao.” Evanđelje treba nezadrživo na-predovati usred protivljenja, opasnosti, gubitaka i patnji. Međutim, oni koji obavljaju ovaj rad samo slijede stope svoga Učitelja.

Kao Otkupitelj svijeta, Krist je stalno bio suočen s prividnim neuspje-hom. On, vjesnik milosti našem svijetu, kao da je izvršio malo od djela koje je čeznuo izvršiti podižući i spašavajući. Sotonski utjecaji stalno su djelo-vali stvarajući zapreke na Njegovu putu. Ali On se nije obeshrabrivao. Kroz


678

550

Izaijino proročanstvo On objavljuje: “Zaludu sam se mučio, nizašto napre-zao snagu. Ipak, kod Jahve je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja... Da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Ja-hvinim, Bog moj bijaše mi snaga.” Kristu je dano obećanje: “Ovako govo-ri Jahve, otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju narodi, sluzi silničkome... Ovako govori Jahve... U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i postavio za Savez na-rodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da ka-žeš zasužnjenima: Iziđite! a onima koji su u tami: Dođite na svjetlo!... Neće više gladovat i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode.” (Izaija 49,4.5.7-10)

Krist se oslanjao na ovu riječ i nije ustuknuo pred Sotonom. Prije po-sljednjih trenutaka Kristova poniženja, kad je najdublja tuga obuzimala Njegovu dušu, rekao je učenicima: “Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” “Osuđen [je] knez ovoga svijeta.” “Sad će on biti bačen van.” (Ivan 14,30; 16,11; 12,31). Proročkim okom Krist je prelazio preko prizora koji će se dogoditi u Njegovom posljednjem veli-kom sukobu. Znao je da će cijelo Nebo slaviti pobjedu kad bude uzviknuo: “Svrši se!” Do Njegova uha dopirala je glazba i pobjednički uzvici iz ne-beskih dvorova. Znao je da će se tada oglasiti posmrtno zvono sotonskom carstvu, a Kristovo ime objaviti kroz sav svemir od svijeta do svijeta.

Krist se radovao što za svoje sljedbenike može učiniti više no što mogu tražiti ili zamisliti. Govorio je s čvrstim pouzdanjem, znajući da je veličanstvena odluka donesena prije no što je svijet stvoren. Znao je da će istina, naoružana svemoćnom silom Svetoga Duha, pobijediti u borbi sa zlom i da će se krvlju umrljana zastava pobjedonosno zalepršati iznad Nje-govih sljedbenika. Znao je da će život Njegovih vjernih učenika biti sličan Njegovom, nizu stalnih pobjeda, do kojih se ovdje nije držalo, ali koje će se prepoznati u velikoj budućnosti.

“Ovo vam rekoh”, rekao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se; ja sam pobijedio svijet!” Krist nije pretrpio neu-spjeh niti je bio obeshrabren, pa Njegovi sljedbenici trebaju pokazati vje-ru iste ustrajne naravi. Oni trebaju živjeti kao što je On živio i raditi kao što je i On radio, jer oni ovise o Njemu kao velikom Predstojniku. Moraju posjedovati hrabrost, snagu i ustrajnost. Premda očite nemogućnosti prije-če njihov put, Njegovom milošću moraju ići naprijed. Umjesto da se žale

Čežnja vjekova

679

551

na poteškoće, pozvani su ih savladati. Ne trebaju ni zbog čega očajavati, a nadati se svemu. Zlatnim lancem svoje neusporedive ljubavi Krist ih je povezao s Božjim prijestoljem. Njegova je namjera da imaju najviši utjecaj u svemiru koji proistječe iz izvora svake sile. Oni trebaju imati silu da se odupru zlu, silu koju neće savladati ni zemlja, ni smrt, ni pakao, silu koja će ih pripremiti da pobijede kao što je i Krist pobijedio.

Kristova je namjera da se u Njegovoj Crkvi na Zemlji pokažu nebe-ski red, nebeska zamisao upravljanja, nebeski božanski sklad. Tako će se On proslaviti u svom narodu. Preko njih će Sunce pravde zasjati nepomu-ćenim sjajem ovom svijetu. Krist je svojoj Crkvi dao izobilne darove, da bi mogao primiti veliki dobitak slave od svog izbavljenog, otkupljenog vlasništva. On je svom narodu podario mogućnosti i blagoslove da bi mo-gao predstaviti Onoga koji sve ima u punini. Crkva obdarena Kristovom pravdom Njegova je riznica u kojoj se u punini i konačnom prikazu trebaju pojaviti plodovi Njegove milosti, Njegove blagodati i Njegove ljubavi. U čistoći i savršenstvu svog naroda Krist vidi nagradu za svoje poniženje i dodatak svojoj slavi — Krist, veliko Središte, iz kojeg zrači sva slava.

Svoje upute Spasitelj je završio snažnim riječima punim nade. Zatim je u molitvi za svoje učenike izlio teret svoje duše. Podižući svoje oči pre-ma Nebu rekao je: “Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao. A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao Isusa Krista.”

Krist je završio djelo koje Mu je bilo povjereno. On je proslavio Boga na Zemlji. Obznanio je Očevo ime. Sakupio je one koji će nastaviti Njego-vo djelo među ljudima. Rekao je: “Ja se u njima proslavih. Ja više ne osta-jem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!” “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno... ja u njima, a ti u meni — da postanu potpuno jedno, da svijet upo-zna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.”

Tako je jezikom Čovjeka koji ima božanski autoritet, Krist svoju iza-branu Crkvu stavio u Očevo naručje. Kao posvećeni Veliki svećenik On posreduje za svoj narod. Kao vjerni pastir On okuplja svoje stado u sjenu Svemogućega, u čvrsto i sigurno pribježište. Njemu sad predstoji konačna bitka sa Sotonom i On je odlazi prihvatiti.


680

552

Getsemani

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,36-56; Marku 14,32-50; Luki 22,39-53; Ivanu 18,1-12.

U društvu sa svojim učenicima Spasitelj je polako išao prema Get-semanskom vrtu. U vrijeme Pashe pun Mjesec sjao je s neba bez ijednog oblaka. Grad hodočasničkih šatora utonuo je u tišinu.

Isus je ozbiljno razgovarao sa svojim učenicima i poučavao ih, ali kad se približio Getsemaniju, postao je neobično šutljiv. Često je posjećivao ovo mjesto da razmišlja i moli se, ali nikada sa srcem tako punim boli kao ove noći Njegove samrtne borbe. Tijekom cijelog svog života na zemlji hodao je u svjetlosti Božje prisutnosti. Kad je došao i sukobio se s ljudima obuzetim pravim sotonskim duhom, mogao je reći: “Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugod-no.” (Ivan 8,29) Ali činilo se kao da Ga više ne podržava božanska svje-tlost. Sad se i On našao među prijestupnicima. Morao je ponijeti krivnju palog čovječanstva. Na Njega koji nije znao za grijeh moralo se staviti be-zakonje svih nas. Grijeh Mu je izgledao tako strašan, a težina krivnje koju je morao ponijeti tako velika, te je došao u kušnju da se boji kako će Ga to zauvijek odvojiti od Očeve ljubavi. Znajući kako je strašan Božji gnjev prema prijestupu, uzviknuo je: “Žalosna je duša moja do smrti.”

Dok su se približavali vrtu, učenici su zamijetili promjenu na svom Učitelju. Nikada ranije nisu Ga vidjeli tako duboko ožalošćenog i šutlji-vog. Što je dalje išao, ova neobična tuga bivala je sve dublja, ali se nisu usuđivali upitati Ga za uzrok. Postao je kao da će se srušiti na zemlju. Sti-

685

686

74

553

gavši u vrt, učenici su brižno tražili Njegovo uobičajeno mjesto za odmor, da bi njihov Učitelj mogao otpočinuti. Svaki korak činio je s mučnim na-porom. Glasno je ječao kao da pati pod pritiskom strašnog tereta. Da Ga Njegovi pratioci nisu dvaput pridržali, pao bi na zemlju.

Isus je blizu ulaza u vrt ostavio sve svoje učenike, osim trojice, nala-žući im da se mole za sebe i za Njega. S Petrom, Jakovom i Ivanom došao je na zaklonjeno mjesto u vrtu. Ova tri učenika bili su Kristovi najbliži pra-tioci. Promatrali su Njegovu slavu na gori preobraženja, vidjeli su Mojsija i Iliju kako razgovaraju s Njim, čuli su glas s Neba. A sada je Krist želio da u Njegovoj velikoj borbi budu uz Njega. Na ovom povučenom mjestu često su provodili noći zajedno s Njim. U tim prilikama, nakon bdijenja i molitava, oni bi mirno spavali u blizini svog Učitelja, dok ih On ujutro ne bi probudio da ponovno krenu na rad. Ali sad je želio da u molitvi prove-du noć s Njim. Ipak, nije mogao podnijeti da budu svjedoci samrtne borbe koju je trebao podnijeti.

“Ostanite ovdje”, rekao je, “i bdijte sa mnom!” Otišao je malo dalje od njih, ne tako daleko da Ga ne bi mogli vidjeti

i čuti i pao je ničice na tlo. Osjećao je da Ga je grijeh odvojio od Njegovog Oca. Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uz-drhtao pred njim. Nije smio upotrijebiti svoju božansku silu da bi izbjegao ovu veliku duševnu patnju. Kao čovjek morao je podnijeti posljedice čovje-kova grijeha. Kao čovjek morao je izdržati Očev gnjev zbog prijestupa.

Krist je sada bio u položaju u kojem se nikada ranije nije nalazio. Nje-gova patnja najbolje se može opisati riječima proroka: “Probudi se, maču, protiv mog pastira, protiv čovjeka, moga srodnika — riječ je Jahve nad Vojskama.” (Zaharija 13,7) Kao zamjena i jamac za grešnog čovjeka, Krist je patio pod božanskom pravdom. Uvidio je što je značila pravda. Dotad je bio posrednik za druge; sada je čeznuo da i sâm ima posrednika.

Budući da je osjećao da je Njegova zajednica s Ocem prekinuta, Krist se bojao da Njegova ljudska priroda neće izdržati u nastupajućem sukobu sa silama tame. U pustinji kušanja odlučivala se sudbina ljudskog roda. Krist je tada bio pobjednik.

Sad je kušač stupio u posljednji strašan okršaj. Za ovo se pripremao tijekom Kristove trogodišnje službe. Sad je u to uložio sve. Ako ovdje pre-trpi neuspjeh, njegova nada da bude gospodar bit će izgubljena; zemaljska

Getsemani

687

554

kraljevstva će na kraju postati Kristova: a on sâm bit će zbačen i prognan. Međutim, kad bi Krist mogao biti pobijeđen, Zemlja bi postala Sotonino carstvo, a ljudski rod zauvijek ostao pod njegovom vlašću. Znajući bît su-koba koji Ga je očekivao, Kristova je duša bila ispunjena strašnom prijet-njom odvajanja od Boga. Sotona Mu je rekao da će odvajanje biti vječno ako postane Jamac za grešni svijet. Poistovjetit će se sa Sotoninim car-stvom i nikada više neće biti jedno s Bogom.

Što će se dobiti ovom žrtvom? Kako je beznadno izgledala krivnja i nezahvalnost ljudi! Najsurovije prikazanim prilikama Sotona je optereći-vao Otkupitelja: odbacio Te je narod koji tvrdi da je iznad svih drugih u zemaljskim i duhovnim prednostima, On želi uništiti Tebe, temelj, središte i pečat obećanja koja su dana kao osobitom narodu. Jedan od Tvojih učeni-ka koji je slušao Tvoje pouke i bio među prvima u crkvenim djelatnostima, izdat će Te. Odreći će Te se jedan od Tvojih najrevnijih sljedbenika. Svi će Te napustiti... Cijelo Kristovo biće uzdrhtalo je od užasa na tu pomisao. Probolo Mu je dušu to što će se oni koje je nastojao spasiti, oni koje je tako silno volio, sjediniti u zavjeri sa Sotonom. Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivnjom Njegova naroda, Njegovih tužitelja i izdajnika, kriv-njom svijeta koji je ležao u zlu. Ljudski su grijesi teško pritiskivali Krista, a osjećaj Božjega gnjeva na grijeh razarao je Njegov život.

Promatrajte Ga kako razmišlja o cijeni koju treba platiti za ljudsku dušu. U svojoj dubokoj duševnoj borbi bacio se na hladno tlo, kao da će time spriječiti da ne bude još više udaljen od Boga. Hladna noćna rosa pa-dala je na Njegovo tijelo dok je ležao ničice, ali On na to nije obraćao po-zornost. S Njegovih se blijedih usana oteo bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!” Ipak i sad je dodao: “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”

Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svog bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji. Onaj koji je uvijek imao riječi sućuti za njih, podnosio je nadčovječanske duševne patnje i čeznuo da zna mole li se za Njega i sebe. Kako je bila mračna zloćudnost grijeha! Bio je u strašnoj kušnji da ljudski rod prepusti posljedicama vlasti-te krivnje, a On ostane nevin pred Bogom. On bi bio osnažen kad bi samo mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene.

Čežnja vjekova

688

555

Ustajući s bolnim naporom, posrtao je do mjesta na kome je ostavio svoje pratioce. Ali, “nađe ih gdje spavaju”. Da ih je našao kako se mole, osjetio bi olakšanje. Da su tražili utočište u Bogu, da sotonske sile ne ovla-daju njima, bio bi utješen njihovom postojanom vjerom. Međutim, oni nisu obratili pozornost na Njegovu ponovljenu opomenu: “Bdijte i molite.” U početku su bili vrlo zabrinuti kad su vidjeli svog Učitelja, koji je obično bio tako miran i dostojanstven, kako se bori s tugom koja je nadilazila moć razumijevanja. Molili su se kad su čuli snažne uzvike Patnika. Nisu namje-ravali napustiti svoga Gospodina, ali su izgledali paralizirani pospanošću koju su mogli odagnati da su se nastavili moliti Bogu. Nisu shvatili potrebu straženja i ozbiljne molitve da bi se oduprli kušnji.

Prije no što se uputio prema vrtu, Isus je rekao svojim učenicima: “Svi ćete se vi još noćas zbog mene pokolebati.” S uvjerenjem dali su Mu najčvršće obećanje da bi s Njim išli i u zatvor i u smrt. A jadni, samouvje-reni Petar dodao je: “Ako se doista i svi pokolebaju... ja ipak neću.” (Mar-ko 14,27.29) Učenici su imali povjerenja u sebe. Nisu podignuli pogled k moćnom Pomoćniku, kako im je to Krist savjetovao. Tako, kad je Spasitelj imao najveću potrebu za njihovim suosjećanjem i molitvama, našao ih je kako spavaju. Čak je i Petar spavao.

I Ivan, ljubljeni učenik koji je ležao na Kristovim grudima, spavao je. Svakako, ljubav prema Učitelju trebala je Ivana držati budnim. Njegove ozbiljne molitve trebale su se sjediniti s molitvama voljenog Spasitelja u trenutku Njegove najveće boli. Otkupitelj je provodio čitave noći moleći se za svoje učenike da njihova vjera ne prestane. Da je sad Isus postavio Jako-vu i Ivanu pitanje koje im je već jednom postavio: “Možete li piti kalež koji ću ja piti?”, oni se ne bi usudili odgovoriti: “Možemo.” (Matej 20,22)

Učenici su se probudili na Isusov glas, ali jedva da su Ga prepoznali jer je bol potpuno izmijenila Njegovo lice. Obraćajući se Petru, Isus je re-kao: “Šimune, ti spavaš! Nisi mogao bdjeti ni jedan sat! Bdijte i molite, da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Slabost učenika probudila je u Isusu sažaljenje. Bojao se da neće moći izdržati kušnju koja će doći na njih zbog Njegove izdaje i smrti. Nije ih ukorio, već je rekao: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” Čak i u svojoj velikoj duševnoj boli tražio je da opravda njihovu slabost. “Duh je spreman,” rekao je, “ali je tijelo slabo.”

Getsemani

689

556

Ponovno je Božjeg Sina obuzela nadčovječanska patnja i, malaksao i iscrpljen, posrćući vratio se na mjesto svoje ranije borbe. Njegova je patnja postala čak i veća. Kad Ga je obuzela velika bol duše, “znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju”. Čempresi i palme bili su nije-mi svjedoci Njegove velike duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapa-la je krupna rosa na Njegovo iscrpljeno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Stvoriteljem koji se borio sa silama tame.

Samo malo prije toga Isus je stajao kao moćni cedar, odupirući se oluji protivljenja koja je bjesnila nad Njim. Uporna volja i srca ispunjena zlobom i lukavstvom uzalud su se trudili da Ga zbune i svladaju. Stajao je nepokolebljivo u božanskom veličanstvu kao Božji Sin. Sad je bio sličan trsci koju šiba i povija bijesna oluja. Zadobivajući na svakom koraku po-bjedu nad silama tame, pobjednički se približavao kraju svoga djela. Kao Onaj koji je već proslavljen, polagao je pravo da bude jedno s Bogom. Odlučnim je glasom izrazio svoje hvalospjeve. Ohrabrujućim i nježnim riječima govorio je svojim učenicima. Sad je nastupio čas sile tame. Sad u tihoj večeri Njegov glas nije zvučao pobjedonosno, već je bio ispunjen ljudskom boli. Do ušiju pospanih učenika dopirale su Spasiteljeve riječi: “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”

Učenici su najprije željeli poći s Njim, ali On im je zapovjedio da ostanu i bdiju u molitvi. Kad je došao k njima, Isus ih je našao kako još uvijek spavaju. Opet je osjetio potrebu za društvom svojih učenika, da čuje njihove riječi koje bi Mu donijele olakšanje i odagnale tamu koja Ga je pri-tiskivala. Ali njihove su oči otežale i “nisu znali što bi mu odgovorili”. Nje-gova ih je nazočnost probudila. Vidjeli su Njegovo lice obilježeno krvavim znojem duševne muke i to ih je ispunilo strahom. Nisu mogli razumjeti Njegovu veliku duševnu bol. “Tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.” (Izaija 52,14)

Okrenuvši se Isus je opet potražio svoje tiho mjesto i pao ničice svla-dan užasom duboke tame. Ljudska priroda Božjeg Sina zadrhtala je u tom času kušnje. Sad se nije molio za svoje učenike da njihova vjera ne klone, već za svoju dušu koja je bila u kušnji i velikoj patnji. Strašan trenutak je prispio — trenutak odluke o sudbini svijeta. Sudbina čovječanstva podrh-tavala je na vagi. Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu greš-

Čežnja vjekova

690

557

nom čovjeku. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svog čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju. Mogao je kazati: Neka prijestupnik primi kaznu za svoj grijeh, a ja se vraćam svom Ocu. Hoće li Božji Sin ispiti gorku čašu poniženja i agonije? Hoće li Nevini snositi po-sljedice prokletstva grijeha da spasi krivca? Blijede Isusove usne drhtavim su glasom izgovorile riječi: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!”

Triput je izustio ovu molitvu. Triput je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Ali sada se pred Otkupiteljem svijeta poja-vila povijest ljudskoga roda. Vidio je da će prekršitelji Zakona morati pogi-nuti ako budu prepušteni sami sebi. Vidio je čovjekovu bespomoćnost. Vi-dio je silu grijeha. Pred Njim su se pojavljivale nesreće i žalosti osuđenog svijeta. Gledao je sudbinu koja očekuje čovjeka i donio je odluku: spasit će ga po svaku cijenu. Prihvatio je svoje krštenje krvlju, da bi kroz Njega milijuni onih koji su osuđeni na smrt mogli dobiti vječni život. Napustio je nebeske dvorove, u kojima je sve čisto, sretno i slavno, da bi spasio jednu izgubljenu ovcu, jedan svijet koji je pao zbog prijestupa. On neće napustiti svoju misiju. Postat će žrtva pomirenja za ljudski rod koji je odlučio zgri-ješiti. Njegova molitva sada odiše poslušnošću: “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”

Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo s koga se djelomično podignuo. Gdje su sada bili Njegovi učenici da nježno pridrže glavu svog klonulog Učitelja i umiju to čelo koje je doista bilo nagrđeno više od ikoga među sinovima ljudskim? Spasitelj je sâm gazio u kaci, i nijedan čovjek nije bio s Njim.

Ali Bog je patio sa svojim Sinom. Anđeli su promatrali Spasiteljeve samrtne muke. Vidjeli su svoga Gospodina okružena legijama sotonskih sila, Njegovu prirodu opterećenu užasnom, tajanstvenom tjeskobom. Na Nebu je vladala tišina. Nije taknuta nijedna harfa. Kad bi smrtnici mogli vidjeti čuđenje anđeoskih vojski koje u tihoj boli promatraju kako Otac uskraćuje zrake svjetlosti, ljubavi i slave svom ljubljenom Sinu, bolje bi shvatili koliko je grijeh odvratan u Njegovim očima.

Bezgrešni svjetovi i nebeski anđeli s velikim su zanimanjem proma-trali završetak ovog sukoba. Sotona i njegov savez zla, pripadnici legija otpalih, pozorno su promatrali ovu veliku krizu u djelu otkupljenja. Sile

Getsemani

693

558

dobra i zla čekale su da vide kakav će odgovor doći na triput ponovljenu Kristovu molitvu. Anđeli su čeznuli da olakšaju patnje božanskom Biću koje strada, ali to nije bilo moguće. Nije pronađen nikakav put izbavljenja za Božjeg Sina. U ovoj strahovitoj krizi, kad je sve stajalo pred odlukom, kad je tajanstvena čaša podrhtavala u ruci Čovjeka boli, otvorilo se Nebo, svjetlost je zasjala usred olujne tame ovog kritičnog trenutka i silni anđeo, koji stoji u Božjoj nazočnosti, na položaju s koga je Sotona pao, došao je i stao kraj Krista. Anđeo je došao ne uzeti čašu iz Kristove ruke, već Ga oja-čati da je ispije, uvjeravajući Ga u Očevu ljubav. Došao je podariti silu bo-žansko-ljudskom Molitelju. Pokazao Mu je otvoreno Nebo, govoreći Mu o dušama koje će biti spašene Njegovim patnjama. Uvjeravao Ga je da je Njegov Otac veći i silniji od Sotone, da će Njegova smrt nanijeti potpuni poraz Sotoni i da će carstvo ovog svijeta biti predano svecima Višnjega. Rekao Mu je da će vidjeti trud svoje duše i biti zadovoljan, jer će vidjeti mnoštvo pripadnika ljudskog roda spašenih za svu vječnost.

Kristove velike duševne patnje nisu prestale, ali su Ga napustili poti-štenost i obeshrabrenje. Bura se nije stišavala. Ali je On na koga se obru-šila bio ojačan da se suprotstavi njezinoj žestini. Izašao je tih i miran. Na Njegovom licu umrljanom krvlju počivao je nebeski mir. Podnio je ono što nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti, jer je za svakog čovjeka okusio samrtne patnje.

Zaspale je učenike iznenada probudila svjetlost koja je okružavala Spasitelja. Vidjeli su anđela nagnutog nad Učiteljem koji je bio na zemlji. Vidjeli su ga kako podiže Spasiteljevu glavu na svoje grudi i pokazuje pre-ma Nebu. Čuli su njegov glas, kao najslađu glazbu, kako izgovara riječi utjehe i nade. Učenici su se sjetili prizora s gore preobraženja. Sjetili su se slave koja je okružavala Isusa u Hramu i Božjeg glasa koji je govorio iz oblaka. Sad se ponovno otkrila ista slava i više se nisu bojali za svog Učitelja. On je bio pod Božjom skrbi; silni anđeo poslan je da Ga zaštiti. Učenici su ponovno u svom umoru podlegli neobičnoj pospanosti koja ih je svladavala. Isus ih je opet našao kako spavaju.

Promatrajući ih s tugom, rekao je: “Još spavate i počivate?! Evo se približi čas u koji se Sin Čovječji predaje u ruke grešnika.”

Još dok je izgovarao ove riječi, začuo je korake svjetine koja Ga je tražila pa je nastavio: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.”

Čežnja vjekova

694

559

Kad je istupio kako bi dočekao svog izdajnika, na Isusu se nisu vidjeli tragovi Njegove nedavne velike duševne borbe. Stojeći ispred svojih uče-nika, rekao je: “Koga tražite?” Odgovorili su: “Isusa Nazarećanina.” Isus je odgovorio: “Ja sam.” Kad je izgovorio ove riječi, anđeo koji je doskora služio Isusu, stao je između Njega i svjetine. Božanska svjetlost obasjala je Spasiteljevo lice i prilika u obliku goluba osjenila je Njegovo lice. U pri-sutnosti ove božanske slave, zločinački nastrojena svjetina nije mogla sta-jati ni trenutka. Ustuknuli su. Svećenici, starješine, vojnici, pa čak i Juda, pali su kao mrtvi na zemlju.

Anđeo se povukao i svjetlost je iščezla. Isus je mogao pobjeći, ali je ostao miran i priseban. Kao Proslavljeni, stajao je usred te okorjele gomile koja je sada bespomoćno ležala kraj Njegovih nogu. Učenici su promatrali nijemi od čuđenja i straha.

Međutim, prizor se brzo promijenio. Svjetina se prenula. Rimski voj-nici, svećenici i Juda okupili su se oko Krista. Izgledali su postiđeni svo-jom slabošću i uplašeni da im Isus ne pobjegne. Otkupitelj je opet postavio pitanje: “Koga tražite?” Imali su dokaze da je Onaj koji je stajao pred nji-ma Božji Sin, ali nisu prihvatili osvjedočenje. Na pitanje “Koga tražite?” opet su odgovorili: “Isusa Nazarećanina.” Spasitelj je tada rekao pokazu-jući na učenike: “Rekoh vam da sam ja... Dakle, ako mene tražite, pustite ove da odu!” Znao je da im je vjera bila slaba, pa ih je nastojao zaštititi od kušnje i nevolje. Bio je spreman žrtvovati se za njih.

Izdajnik Juda nije zaboravio ulogu koju je trebao odigrati. Kad je go-mila ušla u vrt, on joj je bio vodič, kojeg je neposredno pratio veliki sveće-nik. Isusovim progoniteljima dao je znak rekavši: “Koga ja poljubim... taj je, njega držite!” (Matej 26,48) Sad se ponašao kao da nema nikakve veze s njima. Prišavši Isusu, uzeo Ga je za ruku kao bliskog prijatelja. Oslovivši Ga: “Zdravo, Rabbi!” poljubio je Isusa više puta i kao da je plakao, sažali-jevajući Ga zbog opasnosti u kojoj se nalazi.

Isus mu je rekao: “Prijatelju, zašto si došao?” Njegov glas drhtao je od žalosti kad je dodao: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” Ovaj poziv trebao je probuditi savjest izdajnika i dirnuti njegovo okorjelo srce; ali su ga čast, vjernost i ljudska nježnost napustili. Stajao je drsko i izazi-vački, ne pokazujući nikakvu spremnost da popusti. Predao se Sotoni i više mu se nije imao sile oduprijeti. Isus nije odbio izdajnikov poljubac.

Getsemani

695

696

560

Gomila se ohrabrila kad je vidjela da Juda dodiruje osobu koja je samo prije nekoliko trenutaka bila proslavljena pred njihovim očima. Uhvatili su Isusa i počeli vezivati te plemenite ruke koje su uvijek činile samo dobro.

Učenici su mislili da njihov Učitelj neće dopustiti da Ga uhvate. Ista sila koja je učinila da ovi ljudi popadaju kao mrtvi mogla ih je i dalje držati nemoćnima, sve dok Isus i oni kao Njegovi pratioci ne pobjegnu. Bili su razočarani i ozlojeđeni kad su vidjeli uzice kojima su počeli vezivati ruke Onoga kojeg su voljeli. Razljućeni Petar naglo je potegao mač i pokušao obraniti svog Učitelja, ali odsjekao je samo uho sluzi velikog svećenika. Kad je Isus vidio što se dogodilo, oslobodio je svoje ruke, premda su ih rimski vojnici čvrsto držali, i rekao: “Pustite! Dosta!” Zatim je dodirnuo ranjeno uho i ono je odmah ozdravilo. A onda je rekao Petru: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu. Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela?” Umjesto svakog učenika — jedna legija! O, zašto, mislili su uče-nici, ne spašava sebe i nas? Odgovarajući na njihovu neizrečenu misao, On je dodao: “Ali, ovo se sve dogodi da se ispune proročka Pisma.” “Zar mož-da da ne pijem kalež koji mi pruži Otac?”

Dostojanstvo zvanja hebrejskih vođa nije ih sprečavalo da se pridru-že Isusovim goniteljima. Njegovo hvatanje bilo je previše važno da bi ga povjerili podčinjenima. Lukavi svećenici i starješine pridružili su se čuva-rima reda u Hramu i gomili koja je pratila Judu do Getsemanija. Kakvo je to bilo društvo za te dostojanstvenike sjedinjene s gomilom koja je čeznula za uzbuđenjima i bila naoružana svakovrsnim oružjem, kao da goni divlju zvijer!

Okrenuvši se svećenicima i starješinama, Krist ih je gledao prodor-nim pogledom. Riječi što ih je izgovorio pamtit će dokle god su živi. Bile su kao oštre strijele Svemogućega. Dostojanstveno je rekao: “Kao na raz-bojnika izišli ste s mačevima i toljagama! Dok sam iz dana u dan bio u hra-mu s vama, ne digoste ruku na me. Ali ovo je vaš čas i vlast tame.”

Učenici su se uplašili kad su vidjeli kako Isus dopušta da Ga uhvate i vežu. Bili su uvrijeđeni što je morao podnijeti ovo svoje i njihovo poniža-vanje. Nisu mogli razumjeti Njegovo ponašanje i oni su Ga okrivljavali što se pokorio svjetini. U svojoj ozlojeđenosti i strahu, Petar je predložio da se sami spašavaju. Poslušavši ovaj prijedlog, “tada ga svi njegovi učenici

Čežnja vjekova

697

561

ostave i pobjegnu”. Ali Krist je pretkazao ovo napuštanje. “Evo”, rekao je, “dolazi čas, i već je došao, kad ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. Ali ja nisam sam, jer je Otac sa mnom.” (Ivan 16,32)

Getsemani

562

Pred Anom i Kaifom

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,57-75; 27,1; Marku 14,53-72; 15,1; Luki 22,54-71; Ivanu 18,13-27.

Požurivali su Isusa preko potoka Kedrona, kraj vrtova i maslinjaka i kroz utihnule ulice usnula grada. Ponoć je prošla i povici bučne svjetine koja Ga je pratila resko su se prolamali kroz noćni mir. Spasitelj je bio ve-zan i dobro čuvan, a svaki Mu je pokret nanosio bol. Oni koji su Ga uhva-tili s nestrpljenjem i žurbom odmicali su s Njim prema dvoru Ane, bivšeg velikog svećenika.

Ana je bio glava obitelji koja je vršila svećeničku službu, a narod ga je, poštujući njegovu starost, priznavao za velikog svećenika. Tražili su njegov savjet i prihvaćali ga kao Božji glas. On je prvi morao vidjeti Isu-sa kao zarobljenika svećeničke moći. Morao je biti nazočan prigodom is-pitivanja zatvorenika, iz bojazni da manje iskusni Kaifa ne ostvari cilj na kome su radili. Ovom prigodom, po svaku cijenu, Krista treba osuditi i sto-ga su nužni njegovo umijeće, lukavstvo i oštroumnost.

Kristu se trebalo suditi pred Velikim vijećem; ali pred Anom je bio podvrgnut uvodnom ispitivanju. Po rimskom zakonu Veliko vijeće nije moglo izreći smrtnu presudu. Oni su mogli samo ispitivati zatvorenika i donijeti presudu koju su proglašavale pravosnažnom rimske vlasti. Stoga je bilo potrebno da se protiv Krista podignu takve optužbe koje će i Rimlja-ni smatrati najtežim. Također je trebalo pronaći optužbu koja će Ga učiniti krivim u očima Hebreja. Među svećenicima i poglavarima nije bilo malo onih koji su bili uvjereni Kristovim učenjem, i samo strah od isključenja

698

699

75

563

priječio ih je da Ga priznaju. Svećenici su dobro upamtili Nikodemovo pi-tanje: “Osuđuje li naš Zakon nekoga ako se prije ne sasluša i ne dozna što je učinio?” (Ivan 7,51) Ovo pitanje je za neko vrijeme razjedinilo Savjet i osujetilo njihove namjere. Josip iz Arimateje i Nikodem sada nisu bili po-zvani, ali bilo je drugih koji bi se možda usudili govoriti u korist pravde. Istraga se morala tako voditi da sve članove Velikog vijeća ujedini protiv Krista. Postojale su dvije optužbe koje su svećenici željeli utvrditi. Ako bi se za Krista moglo dokazati da je hulio na Boga, Njega bi osudili Hebreji. Ako bi Ga proglasili krivim za bunu, osigurali bi osudu od strane Rimljana. Ana je pokušao najprije učvrstiti drugu optužbu. Ispitivao je Isusa o Njego-vim učenicima i Njegovoj nauci, nadajući se da će zatvorenik reći nešto što će mu dati činjenice koje bi dalje koristio. Nastojao je izvući neku tvrdnju koja bi dokazala kako je On težio da zasnuje tajno društvo s ciljem da us-postavi novo carstvo. Tada bi Ga svećenici mogli predati Rimljanima kao onoga koji narušava mir i izaziva pobunu.

Kao u otvorenoj knjizi Krist je čitao svećenikovu nakanu. Kao da čita najskriveniji dio duše svog isljednika, porekao je da između Njega i Nje-govih sljedbenika postoji ikakav tajni savez, ili da ih je okupljao tajno i u mraku skrivajući tako svoje namjere. On nije skrivao svoje ciljeve ni nauk. “Ja sam javno govorio svijetu,” odgovorio je. “Ja sam uvijek učio u sinago-gi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno.”

Spasitelj je svoj način rada postavio nasuprot metodama svojih tuži-telja. Mjesecima su Ga gonili, nastojeći Ga uhvatiti u zamku i dovesti pred tajni sud, na kome bi lažnim svjedočenjem mogli ostvariti ono što je bilo nemoguće časnim sredstvima. Sad su ostvarivali svoje namjere. Ponoćno uhićenje, ismijavanje i vrijeđanje od svjetine prije osude, ili čak i optuž-be, bio je njihov način rada, a ne Njegov. Njihovo djelo predstavljalo je kršenje zakona. Prema njihovim propisima sa svakim je čovjekom trebalo postupati kao s nevinim sve dok se ne dokaže da je kriv. Svećenici su bili osuđeni vlastitim propisima.

Okrenuvši se svom sucu, Isus je rekao: “Zašto mene pitaš?” Zar sve-ćenici i poglavari nisu slali uhode da motre na Njegovo kretanje i izvješta-vaju o svakoj Njegovoj riječi? Zar ovi nisu bili nazočni na svakom oku-pljanju naroda i svećenicima donosili obavijesti o svim Njegovim riječima i djelima? “Pitaj one koji su čuli što sam govorio,” odgovorio je Isus, “oni znaju što sam ja govorio.”

Pred Anom i Kaifom

700

564

Ana je bio ušutkan odlučnim odgovorom. Bojeći se da Krist ne kaže nešto o njegovom načinu rada koji je on pomno čuvao u tajnosti, ovog Mu puta ništa više nije rekao. Jedan od njegovih službenika razgnjevio se kad je vidio da je Ana bio ušutkan i udario je Isusa po obrazu govoreći: “Tako odgovaraš velikom svećeniku!”

Krist je blago odgovorio: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?” Nije izgovorio oštre osvetničke riječi. Njegov blagi odgovor proizašao je iz bezgrešnog, strpljivog i njež-nog srca koje nije moglo biti izazvano.

Uvrede i ruganje nanosili su Kristu veliku patnju. Iz ruku bića koja je stvorio i za koja podnosi beskrajnu žrtvu primio je svaku sramotu. Patio je u srazmjeru sa savršenstvom svoje svetosti i mržnje prema grijehu. Sudi-li su Mu ljudi koji su djelovali kao zlotvori, i to je za Njega predstavljalo stalnu žrtvu. Za Njega je bilo strašno naći se okružen ljudskim bićima pod vlašću Sotone. Znao je da bi u jednom trenutku, samo bljeskom svoje bo-žanske sile, mogao položiti svoje svirepe mučitelje u prah. To Mu je pod-nošenje istrage činilo još težim.

Hebreji su očekivali Mesiju koji će se otkriti vanjskim sjajem. Oče-kivali su da će jednim bljeskom svemoguće volje izmijeniti tijek ljudskih misli i primorati ih da priznaju Njegovu vrhovnu vlast. Vjerovali su da će tako osigurati svoje uzdizanje i zadovoljiti slavoljubive nade. Dok su s Kri-stom postupali s prijezirom, bio je u velikoj kušnji da otkrije svoj božanski karakter. Jednom je riječju, jednim pogledom, mogao svoje progonitelje prisiliti da priznaju kako je On Gospodin iznad kraljeva i poglavara, sve-ćenika i Hrama. Bio je težak zadatak zadržati položaj koji je izabrao kad se izjednačio s ljudskim rodom.

Nebeski anđeli bili su svjedoci svakog djela učinjenog protiv njiho-vog voljenog Zapovjednika. Žarko su željeli osloboditi Krista. Pod Bož-jom upravom anđeli su svemoćni. Slušajući Kristovu zapovijed, uništili su jedne noći asirsku vojsku od sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Kakvom bi lakoćom anđeli, promatrajući sramne prizore s Kristova suđenja, mogli po-svjedočiti o svom negodovanju uništavanjem Božjih neprijatelja! Ali nije im zapovjeđeno da tako učine. Onaj koji bi mogao osuditi svoje neprija-telje na smrt, podnosio je njihovu okrutnost. Njegova ljubav prema Ocu i Njegovo svečano obećanje dano od stvaranja svijeta, da će postati Nositelj

Čežnja vjekova

703

565

grijeha, poveli su Ga da bez žaljenja podnese surovi postupak onih koje je došao spasiti. Dio njegovog poslanja bio je da u svojoj ljudskoj prirodi podnese ruganje i zlostavljanje kojima su Ga ljudi mogli obasuti. Jedina nada ljudskog roda nalazila se u ovom Kristovom pokoravanju svemu što bi morao podnijeti od ljudskih ruku i srca.

Krist nije rekao ništa što bi moglo dati neku prednost Njegovim tuži-teljima, ali ipak je bio vezan da bi se pokazalo kako Ga smatraju krivim. Svakako je morao postojati prividni izgled pravde. Bilo je nužno da postoji forma zakonita suđenja. Vlasti su odlučile to ubrzati. Znali su kako narod cijeni Isusa, pa su se bojali da Ga tko ne pokuša osloboditi, ako se razgla-si vijest o uhićenju. Isto tako, ako se presuda i njezino izvršenje odmah ne ostvare, došlo bi do odlaganja od tjedan dana zbog praznovanja Pashe. To bi moglo spriječiti njihove namjere. Da bi isposlovali presudu Isusu, u velikoj su mjeri ovisili o vici mnoštva koje je većim dijelom sačinjavala rulja iz Jeruzalema. Ako bi nastupilo odlaganje od tjedan dana, uzbuđenje bi oslabilo, a to bi vjerojatno izazvalo protivljenje. Bolji dio naroda bio bi pokrenut da stane na Kristovu stranu; mnogi bi istupili svjedočeći u Nje-govu obranu, iznoseći na vidjelo slavna djela koja je učinio. To bi potaknu-lo narodni gnjev protiv Velikog vijeća. Njihovi postupci bili bi osuđeni, a Isus oslobođen da primi novo poštovanje od mnoštva. Stoga su svećenici i poglavari odlučili da prije no što se sazna za njihovu namjeru Isus bude predan u ruke Rimljanima.

Ali prije svega mora se pronaći optužba. Dosad nisu ništa pronašli. Ana je naredio da se Isus odvede Kaifi. Kaifa je pripadao saducejima, od kojih su neki bili Isusovi najljući neprijatelji. On sâm, premda slaba ka-raktera, bio je isto tako okrutan, bezdušan i bezobziran kao i Ana. On neće birati sredstva da uništi Isusa. Sad je već bilo rano jutro i vrlo mračno; uz svjetlost buktinja i svjetiljki naoružana gomila sa svojim zarobljenikom kretala se k dvoru velikog svećenika. Ovdje, dok su se sakupljali članovi Velikog vijeća, Ana i Kaifa su ponovno ispitivali Isusa, ali bez uspjeha.

Kad se Savjet okupio u sudnici, Kaifa je zauzeo svoje mjesto pred-sjedatelja. I s jedne i s druge strane bili su suci i oni koji su se posebno za-nimali za suđenje. Rimski vojnici stajali su na podiju ispod prijestolja. U podnožju prijestolja stajao je Isus. Pogledi cijeloga mnoštva bili su usmje-reni u Njega. Svi su bili vrlo uznemireni. Od čitavog ovog mnoštva jedino

Pred Anom i Kaifom

704

566

je On bio miran i pribran. Samo ozračje koje Ga je okružavalo kao da je bilo ispunjeno svetim utjecajem.

Kaifa je u Isusu vidio svog suparnika. Spremnost naroda da sluša Spasitelja i vidljiva gotovost da prihvati Njegova učenja potakli su gorku zavist velikog svećenika. Dok je promatrao zatvorenika, Kaifa se divio Njegovom plemenitom i dostojanstvenom držanju. Proželo ga je osvjedo-čenje da je ovaj čovjek doista sličan Bogu. U sljedećem trenutku prezrivo je odagnao tu misao. Podrugljivim i oholim glasom zahtijevao je od Isusa da odmah pred njima učini neko od svojih moćnih čuda. Međutim, njegove riječi kao da nisu doprle do Spasiteljevih ušiju. Prisutni su uspoređivali uz-buđeno i zlobno držanje Ane i Kaife s blagim i dostojanstvenim Isusovim ponašanjem. Čak i u mislima ovog okorjelog mnoštva iskrslo je pitanje: Zar će ovaj čovjek božanske pojave biti osuđen kao zločinac?

Kaifa, zapazivši utjecaj koji je prevladao, požurivao je suđenje. Isu-sovi su neprijatelji bili u velikoj pometnji. Odlučili su izboriti Njegovu presudu, ali nisu znali kako to postići. Članovi Savjeta bili su podijeljeni na farizeje i saduceje. Među njima je vladala žestoka mržnja i sukob; nisu se usuđivali približiti nekim spornim točkama iz straha da se ne posvađaju. S nekoliko riječi Isus je mogao potaknuti njihove međusobne predrasude i tako odvratiti njihov gnjev od sebe. Kaifa je to znao, pa je želio izbjeći poticanje sukoba. Postojalo je mnoštvo svjedoka koji su mogli potvrditi da je Krist optuživao svećenike i književnike, da ih je nazvao licemjerima i ubojicama; ali ovakvo svjedočantvo nije bilo pogodno za iznošenje. Istim jezikom služili su se saduceji u svojim žustrim raspravama s farizejima. Takvo svjedočanstvo za Rimljane ne bi imalo nikakvu vrijednost, jer su i sami osjećali odvratnost prema pretvaranju farizeja. Postojalo je mnoštvo dokaza da se Isus nije obazirao na hebrejsku predaju i da je s nepoštova-njem govorio o mnogim njihovim uredbama, ali u pogledu na predaju fa-rizeji i saduceji bili su u oštrom neprijateljstvu, pa i ovaj dokaz ne bi imao nikakvu vrijednost za Rimljane. Kristovi se neprijatelji nisu usuđivali op-tužiti Ga za kršenje subote, jer bi istraga otkrila značaj Njegovog djela. Ako bi se govorilo o Njegovim čudima iscjeljivanja, pravi bi cilj svećenika bio osujećen.

Potkupljeni su lažni svjedoci da optuže Isusa za poticanje pobune i želje za uspostavom nezavisne vladavine. Međutim, njihovo se svjedoče-

Čežnja vjekova

705

567

nje pokazalo nepouzdanim i proturječnim. Tijekom istrage pobijali su svo-je vlastite tvrdnje.

Krist je na početku svoje službe rekao: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” Slikovitim proročkim jezikom On je tako pret-kazao svoju vlastitu smrt i uskrsnuće. “Ali je on govorio o hramu svoga tijela.” (Ivan 2,19.21) Ove riječi su Hebreji shvatili u doslovnom smislu, kao da se odnose na Hram u Jeruzalemu. Od svega što je Krist govorio, svećenici nisu mogli pronaći ništa što bi kao ovo mogli iskoristiti protiv Njega. Lažnim tumačenjem ovih riječi nadali su se da će steći neku pred-nost. Rimljani su se uključili u ponovnu izgradnju i uljepšavanje Hrama, pa su se time vrlo ponosili; svaki prijezir prema njemu sigurno će izazvati i njihovo negodovanje. Ovdje su se mogli složiti Rimljani i Hebreji, farizeji i saduceji, jer su svi vrlo poštovali Hram. Za ovo su pronašli dva svjedoka čije svjedočanstvo nije bilo tako proturječno kao što je bilo svjedočenje drugih. Jedan od njih, koga su potkupili da optuži Isusa, izjavio je: “Ovaj je rekao: Mogu razvaliti hram Božji i opet ga za tri dana sagraditi.” Na taj su način Kristove riječi pogrešno prikazane. Da su bile prikazane točno onako kao što ih je izgovorio, one ne bi mogle učiniti da bude osuđen čak ni od Velikog vijeća. Da je Isus bio samo čovjek, kao što su Hebreji tvrdili, Njegova bi izjava označila samo nerazuman, hvalisavi duh, ali ne bi mogla biti pretvorena u bogohuljenje. Premda su lažni svjedoci potpuno pogrešno prikazali Njegove riječi, one nisu sadržavale ništa što bi Rimljani smatrali zločinom koji zaslužuje smrt.

Isus je strpljivo slušao proturječna svjedočenja. Nije izustio nijednu riječ u svoju obranu. Napokon su Njegovi tužitelji stali zbunjeni, posra-mljeni i razjareni. Suđenje nije nikako napredovalo; činilo se da će njiho-va zavjera doživjeti neuspjeh. Kaifa je bio očajan. Ostala mu je posljednja mogućnost; Krista treba primorati da sâm sebe osudi. Veliki je svećenik ustao sa svoje sudačke stolice lica izobličena srdžbom, dok su mu glas i ponašanje pokazivali da bi uništio zatvorenika koji je stajao pred njim, kad bi to bilo u njegovoj moći. “Ništa ne odgovaraš”, uzviknuo je, “na ono što ovi svjedoče protiv tebe?”

Isus je sačuvao svoj mir. “Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Izaija 53,7)

Pred Anom i Kaifom

706

568

Na kraju, podižući svoju desnicu prema nebu, Kaifa se u obliku sve-čane zakletve obratio Isusu: “Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?”

Na ovaj zahtjev Isus nije mogao odšutjeti. Bilo je vrijeme kad je tre-bao šutjeti, a i vrijeme kad je trebao govoriti. Dok Mu nije neposredno postavljeno pitanje, On nije govorio. Znao je da će ako sad odgovori, nje-gova smrt biti sigurna. Međutim, poziv je uputio najpriznatiji predstavnik narodne vlasti i u ime Svevišnjega. Krist se nije želio pokazati nepokornim prema zakonu. Još više od toga, pokrenuto je pitanje Njegova odnosa s Ocem. On jasno mora objaviti svoj karakter i poslanje. Isus je rekao svojim učenicima: “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.” (Matej 10,32) Svojim osobnim primjerom sad je ponovio ovu pouku.

Svako je uho bilo spremno slušati i svako je oko netremice promatra-lo Njegovo lice kad je odgovorio: “Ti kaza.” Kao da je nebeska svjetlost obasjala Njegovo blijedo lice kad je dodao: “Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti ‘Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega’ i ‘gdje dolazi na oblacima nebeskim’.”

Za trenutak je Kristovo božanstvo bljesnulo kroz Njegovu ljudsku prirodu. Prvosvećenik je drhtao pred Spasiteljevim prodornim pogledom. Taj pogled kao da je čitao njegove skrivene misli i kao da je palio njegovo srce. Nikada u svom kasnijem životu nije zaboravio taj prodoran pogled progonjenog Božjeg Sina.

“Ali će poslije ovoga”, rekao je Isus, “Sin Čovječji sjediti s desne strane Boga svemogućeg.” Ovim je riječima Krist prikazao suprotan pri-zor onome koji se odigravao. On, Gospodar života i slave, sjedit će Bogu s desne strane. On će biti sudac cijeloj Zemlji, a protiv Njegove odluke neće biti žalbe. Tada će svaka tajna biti rasvijetljena Božjom pojavom i svakome će biti presuđeno prema njegovim djelima.

Kristove riječi uplašile su velikog svećenika. Pomisao da će mrtvi uskrsnuti i da će stati pred Bogom da prime nagradu prema svojim djelima, prožela je Kaifu užasom. Nije želio vjerovati da će u budućnosti primiti osudu prema svojim djelima. Kao u nekoj panorami prolazili su kroz nje-gove misli prizori posljednjeg suda. Za trenutak je ugledao strašan prizor kako grobovi vraćaju svoje mrtvace s tajnama za koje su smatrali da će biti

Čežnja vjekova

707

708

569

vječno skrivene. Za trenutak se osjećao kao da stoji pred vječnim Sucem, čije oči sve vide, čitaju njegovu dušu i iznose na vidjelo tajne koje je sma-trao skrivenim zajedno s mrtvima.

Prizor je iščezao ispred svećenikovih očiju. Njega kao saduceja Kri-stove su riječi oštro kosnule. Kaifa je poricao nauk o uskrsnuću, sudu i budućem životu. Sad ga je obuzeo sotonski gnjev. Zar da ovaj čovjek, za-tvorenik, pred njim napada njegove najomiljenije teorije? Razderavši svoje haljine, da bi narod vidio njegovo lažno zgražanje, zahtijevao je da se bez daljnjih ispitivanja zatvorenik osudi zbog huljenja na Boga. “Čemu nam trebaju više svjedoci?”, rekao je. “U ovaj isti čas čuli ste pogrdu. Što vam se čini?” I svi su Ga osudili.

Uvjerenje pomiješano s gnjevom navelo je Kaifu da učini to što je učinio. Bio je ljut na samoga sebe što je povjerovao Kristovim riječima, pa je umjesto da razdere svoje srce u dubokom doživljavanju istine, i pri-znanju da je Isus Mesija, razderao svoje svećeničke haljine u odlučnom protivljenju. Ovaj čin imao je duboko značenje. Kaifa nije nazirao njegovo značenje. U ovom činu, izvršenom da bi se utjecalo na suce i da bi se izbo-rila Kristova presuda, veliki svećenik je presudio samome sebi. Po Božjem zakonu bio je isključen iz svećeničke službe. Sam je sebi izrekao smrtnu presudu.

Veliki svećenik nije smio razderati svoje haljine. Levitski je zakon za-branjivao to pod prijetnjom smrtne kazne. Ni u kakvim uvjetima, ni u kojoj prilici, svećenik nije smio razderati svoje haljine. Među Hebrejima je po-stojao običaj da prilikom smrti prijatelja razderu svoju odjeću, ali svećenici se nisu smjeli povoditi za ovim običajem. Krist je o ovome izdao Mojsiju izričitu zapovijed (Levitski zakonik 10,6).

Sve što su svećenici nosili moralo je biti cijelo i bez ikakve mane. Tim sjajnim službenim haljinama prikazan je karakter velikog Uzora, Isusa Krista. Bog nije mogao prihvatiti ništa drugo osim savršenstva u odijeva-nju i stavu, u riječima i duhu. On je svet i Njegova slava i savršenstvo mo-raju biti predstavljeni u zemaljskoj službi. Ništa osim savršenstva ne može pravilno predočiti svetost nebeske službe. Smrtni čovjek može razderati svoje srce pokazujući skrušen i ponizan duh. Bog to prihvaća. Ali na sveće-ničkim haljinama nije se smjela načiniti nikakva poderotina, jer bi to naru-šilo prikazivanje nebeskih vrijednosti. Na velikog svećenika koji bi se usu-

Pred Anom i Kaifom

709

570

dio s razderanim haljinama pojaviti u svetoj službi i sudjelovati u službi u Svetištu, gledalo se kao na onoga koji se sam odvojio od Boga. Razderavši svoje haljine, sam je sebi oduzimao karakter predstavnika. Bog ga više nije prihvaćao kao svećenika koji može obavljati službu. Način postupanja koji je Kaifa otkrio pokazao je ljudsku strast, ljudsko nesavršenstvo.

Razdirući svoje haljine, Kaifa je pogazio Božji zakon da bi slijedio ljudsku predaju. Po zakonu koji su ljudi postavili bilo je moguće da u slu-čaju hule na Boga svećenik razdere svoje haljine zgražajući se nad grije-hom i da zbog toga ne bude kriv. Tako je ljudskim zakonima ukinut Božji zakon.

Narod je sa zanimanjem pratio svaki postupak velikog svećenika i Kaifa je mislio da će izražavanjem svoje pobožnosti ostaviti dubok dojam. Međutim, ovim djelom uobličenim u optužbu protiv Krista, ružio je Ono-ga o kome je Bog rekao: “Ta moje je ime u njemu.” (Izlazak 23,21) On je sam hulio na Boga. Izrekao je presudu Kristu kao bogohulniku, a sam je bio pod Božjom osudom.

Dok je Kaifa razdirao svoje haljine, njegov čin obilježio je mjesto koje će hebrejski narod nakon toga zauzimati u odnosu prema Bogu. Ne-kada voljen Božji narod odvojio se od Njega i brzo je postajao narod koga Jahve više nije priznavao svojim. Kad je Krist uzviknuo na križu: “Svrše-no je” (Ivan 19,30) i zavjesa u Hramu se razderala nadvoje, Sveti Čuvar je proglasio da je hebrejski narod odbacio Njega koji je bio Predslika svih njegovih simbola, bit svih njegovih slika. Izrael se odvojio od Boga. Kaifa je sad mogao razderati svoje svećeničke haljine, koje su označavale nje-govo polaganje prava da bude predstavnikom velikog Svećenika, jer ni za njega, ni za narod one nisu imale više nikakva značaja. Veliki je svećenik mogao razderati svoje haljine zgražajući se nad sobom i narodom.

Veliko je vijeće proglasilo da Isus zaslužuje smrt, međutim, ispitivati zatvorenika noću bilo je suprotno hebrejskom zakonu. Zvanična presuda mogla se donijeti samo u dnevnoj svjetlosti i punom zasjedanju Savjeta. Unatoč tome, prema Spasitelju su postupili kao prema osuđenom zločincu i prepustili Ga zlostavljanju najnižih i najgorih između ljudi. Dvor velikog svećenika bio je okružen otvorenim dvorištem u kome su se okupili vojnici i mnoštvo. Kroz ovo dvorište vodili su Isusa do prostorije za stražare, dok su Mu se sa svih strana podsmjehivali zbog izjave da je Božji Sin. Rugaju-

Čežnja vjekova

710

571

ći se ponavljali su Njegove riječi da će sjediti “s desnu Svemogućega” i da “dolazi na oblacima nebeskim”. Dok je bio u prostoriji za stražare, očeku-jući sudsku istragu, nije bio zaštićen. Neuka svjetina zamijetila je svirepost s kojom se na Savjetu postupalo prema Njemu, pa su zbog toga dopustili sebi pravo da pokažu sve sotonske osobine svoje naravi. Kristova istinska plemenitost i božansko držanje potakli su njihov bijes. Njegova krotkost, Njegova nevinost, Njegovo veličanstveno strpljenje, ispunjavalo ih je so-tonskom mržnjom. Pogažene su milost i pravda. Ni s jednim zločincem ni-kada se nije postupalo tako neljudski kao s Božjim Sinom.

Međutim, mnogo dublja bol cijepala je Isusovo srce; udarac koji je izazvao najdublju bol nije mogla zadati neprijateljeva ruka. Dok je bio podvrgnut ruganju i ispitivanju pred Kaifom, Krista se odrekao jedan od njegovih učenika.

Pošto su napustili svoga Gospodina u vrtu, dva učenika usudila su se s određene udaljenosti pratiti svjetinu koja je vodila Isusa. Petar i Ivan bili su ti učenici. Svećenici su prepoznali Ivana kao znanog Isusovog učenika i dopustili mu pristup u sudnicu, nadajući se da će, kad bude vidio ponižava-nje svog Vođe, prezreti pomisao da je takvo biće Božji Sin, a Ivan je tražio i dobio dopuštenje za Petra da i on uđe.

U dvorištu su naložili vatru, jer je to bilo najhladnije doba noći, ne-posredno prije svitanja. Oko vatre se okupilo društvo i Petar je samouvje-reno zauzeo mjesto među njima. Nije želio da ga prepoznaju kao Isusovog učenika. Pomiješavši se nehatno s mnoštvom, nadao se da će ga smatrati jednim od onih koji su doveli Isusa u sudnicu.

Međutim, kad je svjetlost obasjala Petrovo lice, žena koja je bila na vratima ispitivački ga je pogledala. Zamijetila je da je došao s Ivanom, za-pazila je izraz obeshrabrenosti na njegovu licu i pomislila da bi i on mo-gao biti Isusov učenik. Bila je jedna od znatiželjnih sluškinja u Kaifinom domu. Rekla je Petru: “Zar nisi i ti od učenika ovoga čovjeka?” Petar je bio uplašen i zbunjen; pogledi ljudi iz ovog skupa odmah su se prikovali za njega. Pretvarao se da je ne razumije, ali bila je uporna i nastavila go-voriti onima oko sebe da je ovaj čovjek bio s Isusom. Petar je osjećao da joj mora odgovoriti pa je ljutito rekao: “Ženo, ne poznajem ga!” To je bilo prvo odricanje i pijetao je odmah zapjevao. O, Petre, zar si se tako brzo po-stidio svog Učitelja! Zar si se tako brzo odrekao svoga Gospodina!

Pred Anom i Kaifom

711

572

Ulazeći u sudsku dvoranu, apostol Ivan nije pokušavao prikriti da je Isusov sljedbenik. Nije se pomiješao sa strašnom gomilom koja je ružila njegovog Učitelja. Njemu nisu postavljali pitanja jer se nije lažno pred-stavljao i tako učinio sebe sumnjivim. Potražio je skroviti kut u kome ga gomila ne bi mogla zamijetiti, ali da bude što bliže Isusu. Ovdje je mogao vidjeti i čuti sve što se zbivalo na suđenju njegovom Gospodinu.

Petar nije želio da ga prepoznaju. Čineći se ravnodušnim, stupio je na neprijateljsko tlo i postao lakim plijenom kušnje. Da je bio pozvan da se bori za svog Učitelja, on bi bio hrabar vojnik; ali kad je prst prijezira uperen na njega, pokazao se kao kukavica. Mnogi koji ne ustuknu u aktivnoj borbi za svoga Gospodina, odriču se svoje vjere kad su izloženi podsmijehu. Dru-ženjem s onima koje bi trebalo izbjegavati, stupaju na stazu kušnji. Poziva-ju neprijatelja da ih kuša pa su navedeni da kažu i učine ono što u drugim okolnostima nikada ne bi učinili. Kristov učenik koji u naše vrijeme prikri-va svoju vjeru iz straha od stradanja ili sramote, odriče se svoga Gospodina isto tako stvarno kao što je to Petar učinio u sudskom predvorju.

Petar se trudio da ne pokaže nikakvo zanimanje za suđenje svom Uči-telju, ali njegovo srce grčilo se u boli kad je čuo surovo podrugivanje, i zlostavljanje koje je On podnosio. Više od toga, bio je iznenađen i ljutit što je Isus, podnoseći takvo postupanje, ponižavao sebe i svoje sljedbenike. Da bi prikrio svoje prave osjećaje, nastojao se pridružiti Isusovim progoni-teljima u njihovim neprikladnim dosjetkama. Ali njegova pojava nije bila prirodna. Lažno se predstavljao, pa premda je pokušavao razgovarati kao da ga se to ništa ne tiče, nije mogao obuzdati gnjev zbog zlostavljanja ko-jim je obasut njegov Učitelj.

Pozornost je i po drugi put skrenuta na njega i ponovno su ga osum-njičili da je Isusov sljedbenik. Sad je s kletvom izjavio: “Ne znam toga čovjeka.” Pružena mu je još jedna prilika. Nakon jednog sata, sluga veli-kog svećenika, rođak čovjeka kojem je Petar odsjekao uho, upitao ga je: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njim?” “Zbilja, ti si njihov; ta, i Galilejac si!” Na ovo se Petar razljutio. Isusovi učenici bili su zapaženi po čistoći svo-ga govora, pa se Petar, da bi potpuno obmanuo one koji su ga ispitivali i opravdao svoju ulogu koju je preuzeo, s kletvom i zaklinjanjem sada odre-kao svoga Učitelja. Pijetao je opet zapjevao. Petar ga je tada čuo i sjetio se Kristovih riječi: “Upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti.” (Marko 14,30)

Čežnja vjekova

712

573

Dok su ponižavajuće zakletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u svog jadnog učenika. Istodobno je Petar usmjerio svoj pogled prema svom Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.

Izgled tog bijednog, napaćenog lica, tih drhtavih usana, taj pogled pun sažaljenja i praštanja probo je njegovo srce kao strijela. Savjest se probudila. Pamćenje je živnulo. Petar se sjetio kako je samo prije nekoliko sati obećao da će sa svojim Gospodinom poći u zatvor i smrt. Sjetio se svoje žalosti kad mu je u gornjoj sobi Spasitelj rekao da će Ga se odreći tri puta te iste noći. Petar je upravo izjavljivao da ne poznaje Isusa, ali je sada, duboko ožalo-šćen, shvatio koliko ga je njegov Gospodin dobro poznavao i kako je pravil-no čitao njegovo srce, čiju prijevarnost ni sâm nije poznavao.

Plima uspomena obrušila se na njega. Spasiteljeva nježna milostivost, Njegova ljubaznost i dugo trpljenje, Njegova nježnost i strpljenje prema zabludjelim učenicima — sjetio se svega toga. Sjetio se opomene: “Ši-mune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,31.32) Razmišljao je s užasom o svojoj nezahvalnosti, svojoj dvoličnosti, svom krivokletstvu. Još jednom je pogledao svoga Učitelja i vidio jednu zloči-načku ruku podignutu da Ga udari po licu. Nesposoban da dalje podnosi taj prizor, skrhana je srca izjurio iz sudnice.

Hitao je u samoću i tamu, ne znajući i ne brinući se kamo. Najposlije se našao u Getsemaniju. Prizor od prije nekoliko sati oživio je u njegovim mislima. Napaćeno lice njegovog Gospodina, umrljano krvavim znojem i zgrčeno od boli, pojavilo se pred njim. S gorkim kajanjem sjetio se da je Isus plakao i bio na molitvi sâm u velikoj duševnoj patnji, dok su oni, koji su se trebali ujediniti s Njim u tom času kušnje, spavali. Sjetio se Njegove svečane opomene: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!” (Matej 26,41) Opet je postao očevidac prizora u sudskoj dvorani. Za njegovo ranjeno srce pravo je mučenje bila spoznaja da je dodao najteže breme Spasiteljevom ponižavanju i boli. Na istom mjestu na kojem je svome Ocu Isus izlijevao svoju dušu u samrtnoj borbi, Petar je pao na svoje lice i poželio umrijeti.

Spavajući kad mu je Isus naložio da straži i moli se, Petar je pripremio put za svoj veliki grijeh. Svi učenici pretrpjeli su veliki gubitak zato što su

Pred Anom i Kaifom

713

574

spavali u tom kritičnom času. Krist je znao teške kušnje kroz koje su trebali proći. Znao je koliko će Sotona raditi da umrtvi njihove osjećaje da bi osta-li nespremni za kušnju. Zato ih je opomenuo. Da su ti trenuci u vrtu pro-vedeni u straženju i molitvi, Petar se ne bi prepustio uzdanju u svoju slabu snagu. Ne bi se odrekao svoga Gospodina. Da su učenici stražili s Kristom u Njegovoj samrtnoj borbi, bili bi pripremljeni da budu očevici Njegova stradanja na križu. Razumjeli bi donekle narav Njegove neusporedive pat-nje. Mogli bi se sjetiti Njegovih riječi koje su pretkazivale Njegove patnje, Njegovu smrt i Njegovo uskrsnuće. Usred mračnog trenutka najveće kuš-nje, neke zrake nade rasvijetlile bi tamu i poduprle njihovu vjeru.

Čim je svanuo dan, Veliko vijeće se opet sastalo i Krist je ponovno uveden u vijećnicu. On je proglasio sebe Božjim Sinom, pa su ove Njegove riječi upotrijebili kao optužbu protiv Njega. Ali Ga nisu mogli osuditi zbog toga, jer mnogi od njih nisu bili nazočni na noćnom zasjedanju i nisu čuli Njegove riječi. Znali su da rimski sud u njima neće naći ništa što bi zaslu-živalo smrt. Međutim, kad bi svi mogli ponovno čuti s Njegovih usana te riječi, postigli bi svoj cilj. Njegovu tvrdnju o mesijanstvu mogli bi protu-mačiti kao buntovnu političku izjavu.

“Ako si ti zbilja Mesija,” govorili su, “reci nam!” Ali Krist je šutio. Nastavili su Ga obasipati pitanjima. Na kraju je svečanim glasom punim tuge odgovorio: “Ako vam to reknem... sigurno mi nećete vjerovati. Ako vas budem pitao, sigurno mi nećete odgovoriti.” Ali da ne bi imali nika-kvog izgovora, dao je svečanu opomenu: “Ali će poslije ovoga Sin Čovječ-ji sjediti s desne strane Boga.”

“Dakle: ti si Sin Božji?”, jednoglasno su Ga upitali. Rekao im je: “Vi pravo velite, jesam.” Povikali su: “Čemu nam još treba svjedočanstvo?... Ta, sami smo čuli iz njegovih usta.”

Tako, po treći put osuđen od hebrejskih vlasti, Isus je trebao umrije-ti. Sve što je sad bilo potrebno, mislili su, bilo je da Rimljani potvrde ovu presudu i da Ga izruče u njihove ruke.

Tada je nastupio treći prizor zlostavljanja i ruganja, puno gori od ono-ga koji je doživio od neuke svjetine. To se odigravalo u nazočnosti i uz suglasnost svećenika i poglavara. Iz njihova je srca iščezao svaki osjećaj sažaljenja i čovječnosti. Ako su njihovi dokazi bili slabi, i nisu uspjeli ušut-kati Njegov glas, imali su i druga oružja, takva kakva su u svim vjekovima upotrebljavana da se ušutkaju heretici — patnje, nasilje i smrt.

Čežnja vjekova

714

715

575

Kad su suci izrekli presudu Isusu, sotonski bijes zahvatio je narod. Vikali su kao divlje zvijeri. Gomila je pojurila prema Isusu, vičući: “On je kriv, ubijte ga!” Da nije bilo rimskih vojnika, Isus ne bi doživio da na Gol-goti bude prikovan na križ. Pred svojim bi sucima bio rastrgnut na komade, da se rimske vlasti silom oružja nisu suprotstavile nasilju svjetine.

Neznabošci su bili razljućeni svirepim postupanjem prema Onome protiv koga ništa nije dokazano. Rimski su časnici izjavili da su Hebreji, donošenjem presude Isusu, prekršili pravo rimske vlasti i da je čak u su-protnosti i s hebrejskim zakonom osuditi čovjeka na smrt na osnovi njego-vog osobnog iskaza. Ovaj postupak doveo je do trenutačnog zastoja u pro-cesu, ali hebrejske su vođe bile kao mrtve i za sažaljenje i za sramotu.

Ružeći Božjeg Sina sramnim izrazima, svećenici i poglavari zabora-vili su dostojanstvo svog poziva. Rugali su se Njegovu podrijetlu. Izjavili su da to što sebe lažno proglašava Mesijom zaslužuje najsramniju smrt. Najneobuzdaniji ljudi udružili su se u sramnom zlostavljanju Spasitelja. Mučitelji su Mu prebacili preko glave staru haljinu i udarali Ga po licu go-voreći: “Reci nam, Mesija, tko te je udario?” Kad je haljina skinuta, jedan Mu je bijednik pljunuo u lice.

Božji su anđeli vjerno bilježili svaki uvredljiv pogled, riječ i djelo učinjeno protiv njihovog voljenog Zapovjednika. Jednoga dana ti nečasni ljudi, koji su ismijavali i pljuvali u Kristovo blago, blijedo lice, vidjet će to lice u slavi kako sja blistavije od sunca.

Pred Anom i Kaifom

576

Juda

Judina povijest prikazuje žalostan kraj jednog života, koji je mogao biti pun časti pred Bogom. Da je Juda umro prije svog posljednjeg puta u Jeruza-lem, smatrali bi ga čovjekom dostojnim mjesta među dvanaestoricom i onim koji bi im puno nedostajao. Odvratnost s kojom su ljudi vjekovima gledali na njega ne bi postojala da nije bilo osobina koje su se otkrile na kraju njegova života. Postoji razlog zašto je njegov karakter otkriven cijelom svijetu. To je trebala biti opomena svima koji bi kao i on iznevjerili sveto povjerenje.

Neposredno prije Pashe Juda je obnovio svoj ugovor sa svećenicima da im preda Isusa u ruke. Tada je bilo dogovoreno da Spasitelj bude uhva-ćen na jednom od mjesta na koje se sklanjao razmišljati i moliti. Od gozbe u Šimunovoj kući Juda je mogao razmišljati o djelu za koje se obvezao da će ga izvršiti, ali nije promijenio svoju namjeru. Za trideset srebrnika — za cijenu jednog roba — prodao je Gospodina slave na sramotu i smrt.

Juda je po naravi volio novac; ali nije oduvijek bio tako poročan da učini takvo djelo kao što je ovo. Gajio je zli duh škrtosti, sve dok on nije po-stao vladajuća pobuda u njegovom životu. Ljubav prema bogatstvu kome je ropski služio nadvladala je njegovu ljubav prema Kristu. Postajući rob jednom poroku predao se Sotoni da ga potpuno uvuče u grijeh.

Juda se pridružio učenicima dok je mnoštvo pratilo Krista. Spasitelje-vo učenje pokrenulo je njihova srca dok su zadivljeno slušali Njegove rije-či što ih je izgovorio u sinagogi, kraj morske obale ili na gori. Juda je vidio bolesne, hrome, slijepe kako se iz svih gradova i sela stječu ka Kristu. Vi-dio je umiruće položene kraj Njegovih nogu. Bio je svjedokom Spasitelje-vih veličanstvenih djela u iscjeljivanju bolesnih, istjerivanju đavola i podi-zanju mrtvih. Osobno je osjetio dokaz Kristove sile. Prepoznao je Kristovo učenje kao uzvišenije od svih što ga je ikada čuo. Volio je Velikog Učitelja

716

717

76

577

i želio biti s Njim. Čeznuo je da promijeni karakter i život i nadao se da će to iskusiti svojim povezivanjem s Isusom. Spasitelj nije odbio Judu. Dao mu je mjesto među dvanaestoricom. Povjerio mu je djelo evanđelista. Ob-dario ga je silom da liječi bolesne i istjeruje đavole. Ali Juda nije došao do točke potpunog podčinjavanja Kristu. Nije se odrekao svoga svjetovnog častoljublja ili svoje ljubavi prema novcu. Premda je prihvatio položaj Kri-stovog sluge, nije dopustio da ga preobrazi božanska sila. Smatrao je da može zadržati vlastite sudove i mišljenja, održavajući duh kritike i osude.

Uživao je veliki ugled među učenicima i imao snažan utjecaj na njih. Imao je visoko mišljenje o svojim sposobnostima, a na svoju braću gledao je kao na niže od sebe u rasuđivanju i sposobnostima. Oni ne vide svoje prilike, mislio je, i ne koriste okolnosti. Crkva neće nikada napredovati ako ima za vođe tako kratkovidne ljude. Petar je bio žustar i djelovao bi bez premišljanja. Ivana, koji je kao dragocjenost čuvao istine koje su silazile s Kristovih usana, Juda je smatrao slabim poslovnim čovjekom. Mateja, odgojena da bude točan u svemu i osobito brižljiva glede poštenja, koji je stalno razmišljao o Kristovim riječima i bio obuzet njima, Juda je smatrao nesposobnim za bilo kakav oštrouman i dalekosežan rad. Tako je Juda brzo procijenio sve učenike i laskao samom sebi da bi, lišena njegove sposobno-sti vještog upravljanja, Crkva često dospjela u poteškoće i poniženja. Juda je smatrao sebe sposobnim čovjekom, kojeg nitko ne može nadmašiti. Po vlastitom mišljenju bio je čast za djelo i uvijek se kao takav prikazivao.

Juda je bio slijep prema svojim karakternim slabostima i Krist ga je postavio tamo gdje će imati prilike da ih uvidi i ispravi. Kao blagajnik uče-nicima bio je pozvan da se skrbi za potrebe ove male skupine i za potrebe siromašnih. Kad mu je na Pashu u gornjoj sobi Isus rekao: “Šta misliš či-niti, čini brzo!” (Ivan 13,27), učenici su mislili da mu je naložio kupiti ono što je bilo potrebno za blagdan ili što za siromašne. Služeći drugima Juda je mogao razviti duh nesebičnosti. Međutim, dok je iz dana u dan slušao Kristove pouke i bio očevidac Njegova nesebična života, Juda je popu-štao svojoj pohlepnoj naravi. Mali iznosi koji su dospjeli u Njegove ruke predstavljali su stalnu kušnju. Kad bi učinio neku malu uslugu Kristu, ili posvetio vrijeme vjerskim ciljevima, često je isplaćivao sebe iz te oskudne zalihe. Za njega su ovo bili izgovori kojima je pravdao takav postupak, ali u Božjim je očima bio lupež.

Juda

718

578

Kristova često ponavljana tvrdnja da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta sablažnjavala je Judu. Označio je smjernicu i očekivao da će Krist raditi po njoj. Načinio je plan da se Ivan Krstitelj mora osloboditi tamnice. Ali, iznenada, Ivan je posječen. Umjesto da potvrdi svoje kraljev-sko pravo i osveti Ivanovu smrt, Isus se sa svojim učenicima povukao u jedno mjesto u unutrašnjosti. Juda je želio znatno oštrije okršaje. Smatrao je da bi djelo bilo mnogo uspješnije kad Isus ne bi sprečavao učenike u pro-vođenju njihovih zamisli. Zamijetio je povećano neprijateljstvo hebrejskih vođa i također da Krist nije odgovorio na njihov izazov kad su tražili znak s Neba. Njegovo je srce bilo otvoreno za nevjerstvo pa je neprijatelj ulijevao u njega misli sumnje i pobune. Zašto se Isus tako dugo zadržava na onome što obeshrabruje? Zašto sebi i svojim učenicima pretkazuje kušnju i pro-gonstvo? Izgledi da dobije neko visoko mjesto u novom kraljevstvu naveli su Judu da pristane uz Kristovo djelo. Zar će njegove nade biti iznevjere-ne? Premda još nije porekao da je Isus Božji Sin, Juda je počeo sumnjati, želeći naći neko objašnjenje za Njegova silna djela.

Usprkos Spasiteljevu učenju, Juda je stalno isticao misao da će Krist vladati kao kralj u Jeruzalemu. Kad je Krist nahranio pet tisuća ljudi, poku-šao je to ostvariti. Ovom prigodom Juda je pomagao u dijeljenju hrane glad-nom mnoštvu. Mogao je vidjeti kakav se blagoslov krije u moći da daje dru-gima. Osjećao je zadovoljstvo koje se uvijek javlja u službi Bogu. Pomagao je bolesnima i napaćenima iz mnoštva da dođu Kristu. Vidio je kakvo olak-šanje, kakva radost i kakva sreća nastaje u ljudskim srcima kroz životodavnu silu božanskog Iscjelitelja. Mogao je razumjeti Kristov način rada, ali bio je zaslijepljen svojim sebičnim željama. Juda je bio prvi koji je iskoristio odu-ševljenje izazvano čudom s kruhovima. On je potakao zamisao da se Krist silom proglasi za kralja. Nade su mu bile velike. Razočaranje je bilo gorko.

Kristov je javni govor u sinagogi o kruhu života predstavljao prekret-nicu u povijesti Judina života. Čuo je riječi: “Ako ne jedete tijela Sina Čo-vječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.” (Ivan 6,53) Vidio je da Krist nudi duhovna, a ne svjetovna dobra. Smatrao se daleko-vidnim i sposobnim proniknuti u to da Isus neće imati nikakve časti i da ne može pokloniti visoke položaje svojim sljedbenicima. Odlučio je ne zdru-žiti se tako blisko s Kristom da se ne bi mogao povući. Odlučio je proma-trati izdaleka. I promatrao je.

Čežnja vjekova

719

579

Od tog vremena izražavao je sumnje koje su zbunjivale učenike. Po-kretao je rasprave i neugodne osjećaje, ponavljajući dokaze koje su protiv Kristovih tvrdnji navodili književnici i farizeji. Sve male i velike poteško-će, i nevolje, nezgode i očite prepreke u napredovanju evanđelja, Juda je tumačio kao dokaze da ono nije istinito. Iznosio je takve tekstove iz Pisma koji nisu imali nikakve veze s istinama što ih je Krist objavljivao. Ovi tek-stovi, izdvojeni iz cjeline, zbunjivali su učenike i povećavali obeshrabrenje koje ih je stalno tištalo. Ipak, Juda je sve ovo činio tako kao da je naoko vrlo savjestan. I dok su učenici tražili dokaze da potvrde riječi Velikog Uči-telja, Juda bi ih gotovo neosjetno poveo na drugu stazu. Tako je na privid-no pobožan i mudar način prikazivao istine u različitoj svjetlosti od one u kojoj ih je Krist iznosio i Njegovim riječima pripisivao značenje koje im On nije davao. Misli koje im je nametao poticale su slavoljubive želje za zemaljskim počastima, i tako je skretao učenike od onoga što je važno, a čime su se trebali baviti. Prepirke o tome koji je među njima najveći obič-no je započinjao Juda.

Kad je Isus bogatom mladiću prikazao uvjete uz koje može postati Njegovim učenikom, Juda je bio nezadovoljan. Smatrao je da je načinjena pogreška. Kad bi takvi ljudi kao ovaj poglavar mogli biti povezani s vjer-nicima, pomogli bi u podupiranju Kristova djela. Kad bi samo on, Juda, bio prihvaćen za savjetnika, mislio je, mogao bi predložiti mnoge planove za unapređenje ove male crkve. Njegova načela i metode razlikovali bi se nešto od Kristovih, ali u tome je sebe držao mudrijim od Krista.

U svemu što je Krist rekao svojim učenicima bilo je nečega s čime se Juda u svom srcu nije slagao. Pod njegovim utjecajem kvasac nezadovolj-stva brzo je djelovao. Učenici u svemu tome nisu vidjeli pokretača, ali Isus je vidio da Sotona svoja svojstva prenosi Judi i tako otvara prolaz kroz koji može utjecati na druge učenike. Godinu dana prije izdaje Krist je objavio: “Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu?... Pa ipak jedan je od vas đavao.” (Ivan 6,70)

Ipak, Juda se nije otvoreno protivio, niti je izgledalo da sumnja u Spa-siteljeve pouke. Nije otvoreno gunđao sve do trenutka gozbe u Šimunovoj kući. Kad je Marija pomazala Spasiteljeve noge, Juda je pokazao svoju pohlepnu narav. Isusov ukor duboko ga je ogorčio. Povrijeđeni ponos i že-lja za osvetom srušili su brane, i pohlepnost kojoj je tako dugo popuštao

Juda

720

580

zavladala je njime. To će postati iskustvo svakoga koji ustraje u igri s gri-jehom. Osnovni oblici urođenih sklonosti prema grijehu kojima se ne opi-remo i koje ne pobjeđujemo podliježu Sotoninoj kušnji i on po svojoj volji porobljuje dušu.

Ali Juda još nije imao sasvim okorjelo srce. Premda je čak dvaput obećao da će izdati Spasitelja, postojala je prilika za pokajanje. Na pashal-noj večeri Isus je pružio dokaz o svom božanstvu time što je otkrio izdajni-kovu namjeru. Nježno je uvrstio i Judu u službu koju je izvršio za učenike. Ali posljednji poziv ljubavi ostao je bez odgovora. Tada je zapečaćen Judin slučaj i noge koje je Isus oprao otišle su izvršiti izdajničko djelo.

Ako Isus treba biti raspet, razmišljao je Juda, to se mora zbiti. Njegov čin izdaje Spasitelja neće promijeniti konačni rezultat. Ako Isus ne treba umrijeti, to bi Ga samo prisililo da se oslobodi. Iz svih događaja Juda bi izdajom stekao neku korist. Računao je da je izdajom svoga Gospodina za-ključio odličan posao.

Ipak, Juda nije vjerovao kako će Krist dopustiti da bude uhvaćen. Namjeravao je svojom izdajom dati Isusu pouku. Smjerao je igrati ulogu koja će primorati Spasitelja da ubuduće postupa prema njemu s dužnim poštovanjem. Ali Juda nije znao da Krista predaje na smrt. Koliko puta su književnici i farizeji, dok je Isus iznosio svoje pouke u pričama, bili uzbu-đeni Njegovim neočekivanim slikovitim prikazima! Koliko puta su izricali presudu sebi samima! Često, kad je istina osvjedočila njihova srca, oni su razbješnjeni uzimali kamenje da Ga bace na Njega; ali On im je svaki put izmaknuo. Kad je izbjegao toliko zamki, mislio je Juda, svakako neće do-pustiti da Ga uhvate.

Juda je odlučio sve to provjeriti. Ako je Isus doista Mesija, narod ko-jemu je učinio toliko puno dobra okupit će se oko Njega i proglasiti Ga kra-ljem. To će zauvijek opredijeliti one koji su dosad bili neodlučni. Judi bi se pripisivale zasluge što je doveo kralja na Davidovo prijestolje. Ovo bi mu djelo osiguralo prvo mjesto u novom kraljevstvu, odmah do Krista.

Lažni učenik odigrao je svoju ulogu u izdaji Isusa. U vrtu, kad je vođama gomile rekao: “Koga ja poljubim... taj je, njega držite!” (Matej 26,48), bio je potpuno uvjeren da će se Krist izbaviti iz njihovih ruku. Tada, ako ga oni budu korili, mogao bi reći: “Zar vam nisam rekao da Ga čvrsto držite?”

Čežnja vjekova

721

581

Juda je promatrao one koji su uhvatili Krista kako Ga, postupajući prema njegovim riječima, čvrsto vezuju. Zapanjen, vidio je da Spasitelj dopušta da Ga odvedu. Zabrinuto Ga je slijedio od vrta sve do suđenja pred hebrejskim poglavarima. Prilikom svakog Njegovog pokreta očekivao je da će iznenaditi svoje neprijatelje time što će se pred njima pojaviti kao Božji Sin i uništiti sve njihove zavjere i silu. Ali kako je sat za satom pro-lazio a Isus podnosio sva zlostavljanja koja su činili nad Njim, izdajnika je obuzeo užasan strah da je svog Učitelja prodao na smrt.

Kako se suđenje bližilo svom kraju, Juda je sve manje mogao izdrža-ti mučenje svoje nemirne savjesti. Iznenada je dvoranom odjeknuo jedan promukao glas ispunjavajući užasom sva srca: “On je nevin; poštedi Ga, o Kaifa!”

Ugledali su visoku Judinu priliku kako se probija kroz začuđeno mnoštvo. Njegovo je lice bilo blijedo i unezvjereno, a njegovo čelo oroše-no krupnim kapljama znoja. Dotrčavši do sudskog prijestolja bacio je pred velikog svećenika srebrnike koji su bili cijena za izdaju njegovog Gospo-dina. Čvrsto uhvativši Kaifu za haljinu, preklinjao ga je da oslobodi Isusa, izjavljujući da nije učinio ništa što zaslužuje smrt. Kaifa ga je ljutito odgur-nuo, ali je ostao zbunjen ne znajući što bi rekao. Otkrilo se lukavstvo sve-ćenika. Bilo je očevidno da su potkupili učenika da izda svoga Učitelja.

“Sagriješih”, ponovno je povikao Juda, “jer izdadoh nevinu krv.” Pri-bravši se, veliki svećenik je prezrivo odgovorio: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.” (Matej 27,4) Svećenici su bili voljni načiniti od Jude svoje oruđe, ali su prezirali njegovu niskost. Kad im se obratio s priznanjem, od-bili su ga s ponižavanjem.

Juda se sada bacio pred Isusove noge, priznajući Ga za Božjeg Sina i preklinjući Ga da se oslobodi. Spasitelj nije korio svog izdajnika. Znao je da se Juda ne kaje; njegovo priznanje iz duše opterećene krivnjom, bilo je pokrenuto snagom strašnog osjećaja prokletstva i očekivanjem suda, ni-kako osjećajem duboke boli koja razdire srce zato što je izdao prečistog Božjeg Sina i odrekao se Sveca Izraelova. Ipak, Isus nije izgovorio nijed-nu riječ osude. Sa žalošću je pogledao Judu i rekao: “Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas!” Žamor iznenađenja prošao je kroz skup. S čuđenjem su promatrali Kristovu blagost prema svom izdajniku. Ponovno ih je proželo osvjedočenje da je ovaj Čovjek više od običnog smrtnika. Međutim, ako

Juda

722

582

je Božji Sin, pitali su se, zašto se ne oslobodi svojih okova i pobijedi svoje tužitelje?

Juda je vidio da je njegovo preklinjanje uzaludno, pa je istrčao iz dvo-rane uzvikujući: “Prekasno je; prekasno!” Osjećao je kako ne može izdrža-ti da vidi Isusa raspeta, pa je u očajanju otišao i objesio se.

Kasnije, tog istog dana, na putu od Pilatove sudnice do Golgote, utih-nuli su povici i ruganja poročnog mnoštva koje je vodilo Isusa na mjesto raspeća. Dok su prolazili kraj jednog skrovitog mjesta, pod jednim su su-him drvetom vidjeli Judino tijelo. Bio je to užasan prizor. Težina tijela pre-kinula je uže kojim se objesio o drvo. Prilikom pada, njegovo tijelo bilo je strašno unakaženo i sad su ga rastrzavali psi. Njegovi ostaci smjesta su sahranjeni i sklonjeni od pogleda; ali mnoštvo se manje rugalo, a bljedilo na mnogim licima otkrivalo je unutarnje misli. Činilo se da one koji su bili krivi za Isusovu krv već stiže kazna.

Čežnja vjekova

583

U Pilatovoj sudnici

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,2.11-31; Marku 15,1-20; Luki 23,1-25; Ivanu 18,28-40; 19,1-16.

Krist je stajao vezan kao zatvorenik u sudskoj dvorani Pilata, rim-skog namjesnika. Bio je okružen stražom, a sudska se dvorana brzo punila promatračima. Vani, odmah do ulaza, nalazili su se suci iz Velikog vijeća, svećenici, poglavari, starješine i svjetina.

Pošto je osudilo Isusa, Veliko se vijeće obratilo Pilatu da traži potvr-du presude i njezino izvršenje. Ali ovi hebrejski zvaničnici nisu željeli ući u rimsku sudnicu. Prema njihovom obrednom zakonu time bi se oskvrnuli i tako bili spriječeni u praznovanju Pashe. U svojoj sljepoći nisu vidjeli tu ubilačku mržnju kao oskvrnuće svoga srca. Nisu vidjeli da je Krist pravo pashalno Janje i da je zbog toga što su Ga odbacili veliki blagdan izgubio za njih svoj značaj.

Kad su Spasitelja uveli u sudsku dvoranu, Pilat Ga nije promatrao prijateljskim pogledom. Rimskog su namjesnika hitno pozvali iz spavaće sobe i stoga je odlučio što prije završiti ovaj posao. Bio je spreman strogo postupiti prema zatvoreniku. S najstrožim izrazom na licu okrenuo se da vidi kakvog to čovjeka treba ispitati zbog kojeg je tako rano morao preki-nuti svoj odmor. Znao je da to mora biti netko tko po želji hebrejskih star-ješina mora biti hitno saslušan i kažnjen.

Pilat je pogledao ljude koji su teretili Isusa i tada se njegov ispitivač-ki pogled zadržao na Isusu. Imao je posla s različitim zločincima, ali ni-

724

723

77

584

kada pred njega nije izveden čovjek koji je nosio obilježje takve dobrote i plemenitosti. Na Njegovom licu nije bilo ni traga krivnje, nikakvog izraza straha, nikakve drskosti ili prkosa. Vidio je čovjeka blaga i dostojanstvena držanja, čije lice nije nosilo obilježje zločinca, već obilježje Neba.

Kristov izgled povoljno je utjecao na Pilata. Probudilo se ono što je bilo najbolje u njemu. Čuo je o Isusu i Njegovim djelima. Njegova žena pričala mu je nešto o veličanstvenim djelima galilejskog proroka, koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sad je ovo u Pilatovom umu ponovno oži-vjelo kao san. Prisjećao se glasova što ih je čuo s raznih strana. Odlučio je od Hebreja potražiti obrazloženje o krivnji ovog zatvorenika.

“Tko je ovaj Čovjek i zašto ste Ga doveli?” upitao je. “Kakvu op-tužbu iznosite protiv Njega?” Znajući da ne mogu dokazati svoje optužbe protiv Krista, Hebreji nisu željeli javno saslušanje. Odgovorili su da je On varalica zvani Isus iz Nazareta.

Pilat je ponovno upitao: “Kakvu krivicu iznosite na ovoga čovjeka?” Svećenici nisu odgovorili na njegovo pitanje, već su riječima koje su po-kazivale njihovo nezadovoljstvo kazali: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bi-smo ga predali tebi.” Kad ti članovi Velikog vijeća, narodni prvaci, dovode čovjeka za koga smatraju da je zaslužio smrt, zar je potrebno da pitaš za optužbe protiv Njega? Nadali su se da će ostaviti dojam na Pilata sviješću o svojoj važnosti i tako ga navesti da se suglasi s njihovim zahtjevom bez provođenja prethodnih saslušanja. Žarko su željeli da se njihova presuda potvrdi, jer su znali da bi narod kao svjedok Kristovih čudesnih djela mo-gao ispričati nešto sasvim drukčije od izmišljotine koju su sada ponovno iznosili.

Svećenici su smatrali da uz pomoć slabog i kolebljivog Pilata bez ikakvih poteškoća mogu sprovesti svoje namjere. Prije ovoga on je u žurbi potpisivao smrtne presude osuđujući ljude za koje su znali da ne zaslužuju smrt. Prema njegovoj procjeni život sužnja malo je vrijedio; njegova nevi-nost ili krivnja nisu imali neko posebno značenje. Svećenici su se nadali da će Pilat bez saslušanja presuditi Isusu smrtnu kaznu. To su tražili kao izraz naklonosti za svoj veliki narodni blagdan.

Međutim, u ovom sužnju postojalo je nešto što je zadržavalo Pilata da tako postupi. Nije se usuđivao to učiniti. Prozreo je namjere svećenika. Prisjetio se kako je Isus nedavno podigao Lazara iz mrtvih, čovjeka koji je

Čežnja vjekova

725

585

bio mrtav četiri dana, pa je odlučio da prije no što potpiše presudu, sazna koje su optužbe protiv Njega i mogu li se one dokazati.

“Ako je vaš sud dovoljan,” rekao je, “zašto ste zatvorenika doveli k meni? Uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu.” Ovako primorani, svećenici su priznali da su Ga već osudili, ali da moraju imati i Pilatovu presudu da bi njihova postala pravosnažnom. “Kakva je vaša presuda?” upitao je Pilat. “Smrtna kazna,” odgovorili su, “ali po zakonu ne smijemo nijednog čovjeka pogubiti”. Tražili su od Pilata da se osloni na njihovu ri-ječ o Kristovoj krivnji i da odobri i njihovu presudu. Oni će preuzeti odgo-vornosti za kraj.

Pilat nije bio pravedan ili savjestan sudac; ali ma koliko bio moralno slab, nije htio udovoljiti njihovom zahtjevu. On neće osuditi Isusa dok se ne iznese optužba protiv Njega. Svećenici su postali zbunjeni. Vidjeli su da svoje licemjerstvo moraju još vještije sakriti. Ne smiju dopustiti da izgleda kako je Krist uhićen iz vjerskih razloga. Da se ovo iznijelo kao razlog, nji-hove optužbe kod Pilata ne bi imale nikakvu važnost. Moraju sve prikazati tako da izgleda da je Isus radio protiv općih zakona; tada može biti kažnjen kao politički krivac. Među Hebrejima stalno su izbijali neredi i bune protiv rimske vlasti. Ugušujući takve pobune Rimljani su postupali vrlo strogo i bili stalno spremni suzbiti sve što bi moglo dovesti do pobune.

Samo nekoliko dana prije ovoga farizeji su pokušali uhvatiti Krista u zamku pitanjem: “Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?” Ali Krist je razotkrio njihovo licemjerstvo. Prisutni Rimljani vidjeli su potpuni pro-mašaj ovih zavjerenika i njihov poraz kad im je odgovorio: “Dakle... dajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Luka 20,22-25)

Sad su svećenici smatrali da trebaju prikazati kako je tom prilikom Krist učio ono što su se nadali da će učiti. U svojoj bezobzirnosti pozvali su u pomoć lažne svjedoke govoreći: “Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj.” Tri optužbe i svaka od njih bez osnove. Svećenici su to znali, ali su bili spremni poslu-žiti se krivokletstvom, samo da bi osigurali ostvarenje svog cilja.

Pilat je prozreo njihove namjere. Nije vjerovao da je zatvorenik kovao zavjeru protiv vlasti. Njegova blaga i skromna pojava bila je u potpunom neskladu s optužbom. Pilat je bio uvjeren da je skovana duboka zavjera da se uništi jedan nevini čovjek koji je stao na put hebrejskim dostojanstveni-

U Pilatovoj sudnici

726

586

cima. Okrenuvši se Isusu upitao je: “Jesi li ti kralj židovski?” Spasitelj je odgovorio: “Ti kažeš.” I dok je govorio, Njegovo je lice zasvijetlilo kao da Ga je obasjao snop sunčeve svjetlosti.

Kad su čuli Njegov odgovor, Kaifa i njegova pratnja pozvali su Pilata da posvjedoči kako je Isus priznao zločin za koji je optužen. Bučnim po-vicima svećenici, književnici i poglavari zahtijevali su da On bude osuđen na smrt. Povike je prihvatila svjetina i nastala je zaglušujuća buka. Pilat je bio zbunjen. Videći da Isus ne odgovara svojim tužiteljima, Pilat Mu je rekao: “‘Ništa ne odgovaraš? Gledaj koliko te optužuju!’ Ali Isus ne odgo-vori ništa više.”

Stojeći iza Pilata, na vidiku svima u sudnici, Krist je čuo ruženje; ali na sve lažne optužbe nije odgovorio ni jednom riječju. Njegovo držanje jasno je pokazivalo da je nevin. Postojano je stajao pred žestinom valova koji su udarali oko Njega. Izgledalo je kao da se silni valovi gnjeva dižu sve više i više, kao valovi burnog oceana i razbijaju oko Njega, ali Ga ne dodiruju. Stajao je u šutnji, ali je Njegova šutnja bila rječita. Bila je kao svjetlost koja sja iz čovjekove nutrine i obasjava svu osobu.

Pilat je bio iznenađen Njegovim držanjem. Je li ovaj Čovjek ne obra-ća pozornost na sudski postupak zato što Mu nije stalo da spasi svoj život? — pitao je samog sebe. Dok je promatrao Isusa kako bez uzvraćanja pod-nosi uvrede i ismijavanja, osjetio je da Isus ne može biti tako nepravedan i nepošten kao što su to bili bučni svećenici. Nadajući se da će od Njega saznati istinu i da bi izbjegao metež gomile, Pilat je Isusa poveo ustranu i ponovno Ga zapitao: “Jesi li ti kralj židovski?”

Isus nije neposredno odgovorio na ovo pitanje. Znao je da se Sveti Duh bori s Pilatom, pa mu je dao priliku da izrazi svoje uvjerenje. “Kažeš li to sam od sebe”, upitao je, “ili su ti to drugi za me rekli?” To znači, jesu li ovo Pilato-vo pitanje pokrenule optužbe svećenika, ili želja da primi svjetlost od Krista? Pilat je razumio Kristov nagovještaj, ali se u njegovom srcu pojavila gordost. Nije želio priznati osvjedočenje koje ga je opterećivalo. “Zar sam ja Židov?” rekao je. “Tvoj narod i glavari svećenički meni su te predali. Što si učinio?”

Pilatova je zlatna prilika prošla. Pa ipak, Isus ga nije ostavio bez još veće svjetlosti. Premda nije neposredno odgovorio na Pilatovo pitanje, ja-sno je izložio svoju zadaću. Jasno je rekao Pilatu da On ne želi zemaljsko prijestolje.

Čežnja vjekova

727

587

“Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu,” rekao je. “Kad bi moje kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.” “Dakle, ti si kralj?” reče mu Pilat. “Dobro veliš — odgovori mu Isus — ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je pri-jatelj istine sluša moj glas.”

Krist je potvrdio da je Njegova riječ sama po sebi ključ koji će otvori-ti tajnu onima koji su je spremni prihvatiti. Ona u sebi ima silu i to je tajna širenja Njegovog kraljevstva istine. Želio je da Pilat shvati kako se samo primanjem i usvajanjem istine njegova upropaštena narav može obnoviti.

Pilat je želio saznati istinu. U njegovom je umu vladala pometnja. Žudno je prihvaćao Spasiteljeve riječi i njegovo je srce bilo pokrenuto ve-likom čežnjom da sazna što je istina i kako je može dokučiti. “Što je isti-na?” upitao je, ali nije pričekao odgovor. Gnjevni glasovi koji su se već čuli izvana podsjetili su ga na obveze u tom trenutku, jer su svećenici buč-no zahtijevali brzo djelovanje. Izašavši pred Hebreje, odlučno je objavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.”

Ove riječi neznabožačkog suca bile su oštar ukor lukavstvu i lice-mjerju izraelskih poglavara koji su optuživali Spasitelja. Kad su to sveće-nici i starješine čuli od Pilata, njihovom razočaranju i bijesu nije bilo kra-ja. Odavno su kovali zavjeru i čekali ovu priliku. Kad su vidjeli da bi Isus mogao biti oslobođen, bili su Ga spremni raskinuti na komade. Glasno su optuživali Pilata i prijetili da će ga tužiti rimskoj vladi. Optuživali su ga da neće osuditi Isusa, koji se, po njihovoj tvrdnji, digao protiv cezara. Ljutiti glasovi govorili su da je Isusov buntovnički utjecaj dobro poznat u cijeloj zemlji. Svećenici su izjavljivali: “On buni narod, učeći po svoj Judeji, po-čev od Galileje pa dovde.”

U tom trenutku Pilat nije pomišljao osuditi Isusa. Znao je da su Ga Hebreji optužili iz mržnje i predrasuda. Znao je što mu je dužnost. Prav-da je zahtijevala da se Krist odmah oslobodi. Ali Pilat se bojao zlovolje naroda. Ne bude li im predao Isusa u ruke, podići će se buna, a on se bo-jao s njom suočiti. Kad je čuo da je Krist iz Galileje, odlučio je poslati Ga Herodu, upravitelju te pokrajine, koji se tada nalazio u Jeruzalemu. Ovim postupkom Pilat je mislio prebaciti odgovornost za suđenje sa sebe na He-roda. Ovo je također smatrao dobrom prilikom da izgladi jednu svađu s

U Pilatovoj sudnici

728

588

Herodom. Tako se i dogodilo. Dva namjesnika sprijateljila su se preko su-đenja Spasitelju.

Pilat je ponovno predao Isusa vojnicima koji su Ga uz ruganje i vri-jeđanje svjetine hitno odveli u Herodovu sudsku dvoranu. “Herod se vrlo obradova kad opazi Isusa; odavna je želio da ga vidi.” Nikada ranije nije sreo Spasitelja, ali “je odavno želio da ga vidi, jer je mnogo slušao za nje-ga, i nadaše se da će vidjeti od njega kakvo čudo.” To je bio onaj Herod čije su ruke bile umrljane krvlju Ivana Krstitelja. Kad je Herod prvi put čuo o Isusu, obuzet užasom rekao je: “Onaj komu sam ja odrubio glavu, Ivan uskrsnuo je!” “i stoga čudesne moći djeluju u njemu”. (Marko 6,16; Matej 14,2) Ali ipak, Herod je želio vidjeti Isusa. Sad se kralju ukazala prilika da ovom proroku spasi život, pa se nadao da će zauvijek iz svojih misli izgnati sjećanje na onu krvavu glavu koja je na pladnju iznesena pred njega. Tako-đer je želio ugoditi svojoj znatiželji pa je mislio da bi Krist učinio sve što se traži od Njega ako Mu se ponudi ikakva prilika za oslobođenje.

Velika skupina svećenika i starješina pratila je Krista do Heroda. Kad je Spasitelj uveden, svi dostojanstvenici govoreći uzbuđeno iznosili su svoje optužbe protiv Njega. Međutim, Herod se nije obazirao na njihove optužbe. Zapovjedio je da se Kristu skinu okovi, istodobno optužujući Nje-gove neprijatelje što su grubo postupali s Njim. Promatrajući suosjećajno mirno lice Spasitelja svijeta, čitao je na njemu samo mudrost i čistoću. On je, kao i Pilat, bio zadovoljan što je Krist optužen iz zlobe i zavisti.

Kristu je Herod postavio mnoga pitanja, ali Spasitelj je za sve to sa-čuvao duboki mir. Na kraljevu zapovijed uvedeni su nemoćni i bolesni i Kristu je zapovjeđeno da svoje tvrdnje dokaže time što će izvesti čudo. He-rod je rekao: Ljudi govore da Ti možeš izliječiti bolesne. Želim provjeriti da nisu preuveličali Tvoju slavu. Isus nije odgovorio, pa je Herod i dalje uporno navaljivao: Ako možeš činiti čuda za druge, učini ih sada za sebe pa će ti biti doista dobro. Ponovno je zapovjedio: Pokaži nam jedan znak da imaš silu koju Ti glasine pripisuju. Međutim, Krist je bio sličan onome koji ništa ne čuje i ne vidi. Božji Sin uzeo je na sebe čovjekovu prirodu. On mora djelovati onako kao što se čovjek mora ponašati u takvim okolnosti-ma. Stoga nije želio učiniti nikakvo čudo da bi se izbavio od boli i poniže-nja koje čovjek mora podnijeti kad se nađe u sličnom položaju.

Herod je obećao Kristu da će biti oslobođen ako pred njim učini neko čudo. Kristovi tužitelji vidjeli su vlastitim očima čudesna djela učinjena

Čežnja vjekova

729

589

Njegovom silom. Čuli su Ga kako zapovijeda grobu da vrati svoga mrtva-ca. Vidjeli su mrtvaca kako izlazi pokoravajući se Njegovom glasu. Obu-zeo ih je strah da i sad ne učini kakvo čudo. Najviše od svega bojali su se očitovanja Njegove sile. Takav dokaz zadao bi smrtni udarac njihovim pla-novima i možda ih stajao života. Ponovno su zabrinuti svećenici i pogla-vari podignuli buru optužbi protiv Njega. Povišavajući svoje glasove, go-vorili su: On je izdajica, bogohulnik! On čini svoja čuda silom Belzebuba, kneza đavolskog. Sudskom dvoranom zavladala je zbrka, jedni su vikali jedno, drugi drugo.

Herodova je savjest bila sada mnogo neosjetljivija nego kad je s uža-som slušao Herodijadin zahtjev za glavom Ivana Krstitelja. Neko vrijeme osjećao je žalac grižnje savjesti zbog svog strašnog djela; ali zbog raspu-sna života njegova je moralna svijest postajala sve uniženija. Njegovo srce tako je okorjelo da se sad čak hvalio kaznom na koju je osudio Ivana zbog toga što se usudio ukoriti ga. Sad je prijetio Isusu, ponavljajući da ima vlast da Ga oslobodi ili osudi. Međutim, nijednim znakom Isus nije pokazao da je čuo ijednu riječ.

Heroda je gnjevila ova šutnja. Izgledalo je da ona znači potpunu rav-nodušnost prema njegovom autoritetu. Taštom i razmetljivom kralju otvo-reni ukor bio bi manje uvredljiv nego takvo neuvažavanje njegove osob-nosti. Ponovno je ljutito zaprijetio Isusu, koji je još stajao nepomičan i šutljiv.

Zadovoljiti beskorisnu znatiželju nije bila Kristova zadaća na ovom svijetu. On je došao iscijeliti ranjene u srcu. On ne bi šutio da je mogao izgovoriti ijednu riječ kojom bi izliječio rane dušama bolesnim od grijeha. Ali nije imao nijednu riječ za one koji bi pogazili istinu svojim nesvetim nogama.

Krist je mogao kazati Herodu takve riječi koje bi probile uši ovom okorjelom kralju. Mogao ga je ispuniti strahom i drhtanjem prikazujući mu sva bezakonja njegovog života i strahotu kazne koja mu se približavala. Ali svojom šutnjom Krist mu je uputio najstrožiji ukor. Herod je odbacio istinu koju mu je izložio najveći među prorocima i stoga nije zavrijedio nikakvu drugu vijest. Veličanstvo Neba nije za njega imalo nijednu riječ. To uho koje je uvijek bilo spremno slušati ljudske nevolje, nije slušalo Herodove naredbe. Te oči koje su uvijek s ljubavlju punom sažaljenja i praštanja po-

U Pilatovoj sudnici

730

590

čivale na grješniku koji se kaje, nijednim se pogledom nisu zaustavile na Herodu. Te usne koje su izgovarale najdojmljivije istine, koje su se glasom najnježnijeg preklinjanja zauzimale za najgrešnije i najodbačenije, bile su zatvorene za oholog kralja koji nije osjećao potrebu za Spasiteljem.

Herodovo je lice potamnjelo od srdžbe. Obrativši se mnoštvu, ljutito je proglasio Isusa varalicom. Zatim je rekao Kristu: Ako ne budeš dokazao da si ono što tvrdiš, predat ću te vojnicima i narodu. Oni će te možda uspje-ti natjerati da govoriš. Ako si varalica, smrt iz njihovih ruku jedino je što zaslužuješ; ako si Božji Sin, oslobodi se tako što ćeš učiniti neko čudo.

Tek što je izgovorio ove riječi, svjetina je navalila na Krista. Kao div-lje zvijeri bacili su se na plijen. Isusa su vukli na sve strane, a Herod se pridružio gomili želeći poniziti Božjeg Sina. Da rimski vojnici nisu posre-dovali i odbili gnjevnu svjetinu, Spasitelja bi raskinuli na komade.

“Herod ga prezre i naruga mu se zajedno sa svojom stražom. Zatim ga obuče u bijelu haljinu.” Rimski su se vojnici pridružili ovom zlostavljanju. Sve što su ovi zli, iskvareni vojnici, potpomognuti Herodom i hebrejskim dostojanstvenicima, mogli smisliti učinili su Spasitelju. Ali Njegovo bo-žansko strpljenje nije malaksalo.

Kristovi su gonitelji pokušali procijeniti Njegov karakter prema svom vlastitom; prikazivali su Ga tako zlim kao što su sami. Ali iza onog što se moglo vidjeti pojavljivao se drugi prizor — prizor koji će oni vidjeti jed-nog dana u svoj njegovoj slavi. Bilo je nekih koji su drhtali u Kristovoj na-zočnosti. Dok se surova svjetina klanjala pred Njim ismijavajući Ga, neki koji su došli s istim ciljem vraćali su se prestrašeni i ušutkani. Herod je bio osvjedočen. Posljednje zrake milosti obasjavale su njegovo srce otvrdnu-to grijehom. Osjećao je da to nije običan čovjek; jer je božanska priroda zasjala kroz ljudsku. U trenutku dok je Krist bio okružen rugačima, pre-ljubočincima i ubojicama, Herod je osjećao da promatra Boga na Njegovu prijestolju.

Okorjeli, kakav je bio, nije se usudio potvrditi Kristovu presudu. Že-lio se osloboditi strašne odgovornosti i stoga je poslao Isusa natrag u rim-sku sudnicu.

Pilat je bio razočaran i vrlo nezadovoljan. Kad su se Hebreji vratili sa svojim zatvorenikom, nestrpljivo ih je upitao što žele od njega. Podsjetio ih je da je već saslušao Isusa i da nije našao nikakve krivnje na Njemu; re-

Čežnja vjekova

731

591

kao im je da su iznijeli optužbe protiv Njega, ali da nisu mogli dokazati ni jednu jedinu. Poslao je Isusa Herodu, tetrarhu Galileje, jednome koji je bio pripadnik njihovog naroda, ali on nije našao na Njemu ništa što zaslužuje smrt. “Dakle: išibat ću ga”, rekao je Pilat, “i pustiti.”

Ovdje je Pilat pokazao svoju slabost. Izjavio je da je Isus nevin, ali Ga je ipak bio voljan išibati kako bi umirio Njegove tužitelje. Bio je spreman žrtvovati pravdu i načelo da bi se nagodio sa svjetinom. To ga je dovelo u nepovoljan položaj. Gomila se oslonila na njegovu neodlučnost i još upor-nije tražila život zarobljenika. Da je Pilat odmah odlučno stao, odbijajući osuditi čovjeka za koga je utvrdio da je nevin, prekinuo bi sudbonosni la-nac koji će ga držati okovanog u grižnji savjesti i krivnji dokle god bude živ. Da je sproveo u djelo ono što je smatrao da je pravo, Hebreji se ne bi usuđivali nalagati mu što da čini. Krista bi ubili, ali krivnja ne bi počinula na Pilatu. Međutim, Pilat se sve više oglušavao o glas svoje savjesti. Na-šao je izgovor da ne sudi po pravdi i pravičnosti, pa se sad našao gotovo bespomoćan u rukama svećenika i poglavara. Ovo kolebanje i neodlučnost potvrdili su njegovu propast.

Čak i sad Pilat nije ostavljen da djeluje slijepo. Božanska vijest od-vraćala ga je da ne učini djelo na koje se spremao. Kao odgovor na Kri-stovu molitvu, Pilatovoj se ženi javio anđeo s Neba i ona je u snu vidjela Spasitelja i razgovarala s Njim. Pilatova žena nije bila Hebrejka, ali dok je u svom snu promatrala Isusa, nije nimalo posumnjala u Njegov karakter ili poslanje. Znala je da je On nebeski Knez. Vidjela Ga je na suđenju u sud-skoj dvorani. Vidjela Mu je ruke čvrsto vezane poput ruku nekog zločin-ca. Vidjela je Heroda i njegove vojnike kako obavljaju svoje strašno djelo. Čula je svećenike i poglavare, ispunjene zavišću i zlobom, kako bijesno optužuju. Čula je riječi: “Mi imamo Zakon i po Zakonu našemu valja da umre.” Vidjela je Pilata kako predaje Isusa da Ga šibaju, premda je izjavio: “Nikakve krivnje ne nalazim na ovome čovjeku.” Čula je presudu koju je izrekao Pilat i vidjela ga je kako predaje Krista Njegovim ubojicama. Vi-djela je križ podignut na Golgoti. Vidjela je zemlju obavijenu tamom i čula tajanstveni uzvik: “Svrši se!” Njezinom pogledu nametnuo se još jedan prizor. Vidjela je Krista kako sjedi na velikom bijelom oblaku, dok se Ze-mlja ljulja u prostoru, i njegove ubojice kako bježe od Njegove slave. Pro-budila se s uzvikom užasa i odmah napisala Pilatu riječi opomene.

U Pilatovoj sudnici

732

592

Dok se Pilat kolebao što učiniti, glasonoša se progurao kroz gomilu i predao mu u ruke pismo njegove žene koje je glasilo:

“Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega!”

Pilat je problijedio. Bio je zbunjen svojim proturječnim osjećajima. U njegovoj neodlučnosti svećenici i poglavari još su više raspaljivali na-rod. Pilat je bio primoran na djelovanje. Sad se sjetio jednog običaja koji bi mogao poslužiti Kristovu oslobođenju. Bio je običaj da se na ovaj blag-dan oslobodi jedan zatvorenik koga narod izabere. Običaj je bio neznabo-žačkog podrijetla; u njemu nije bilo ni trunke pravičnosti, ali Hebreji su ga vrlo cijenili. U to vrijeme rimske vlasti držale su jednog zatvorenika osuđenog na smrt koji se zvao Baraba. Ovaj se čovjek izdavao za Mesiju. Tvrdio je da ima vlast na svijetu uspostaviti nov poredak, da ga usmjeri u dobrom pravcu. Pod sotonskom je obmanom tvrdio da mu pripada sve što može zadobiti krađom i pljačkom. Činio je čudesna djela sotonskom si-lom, stekao u narodu mnogo pristaša i izazvao pobune protiv rimske vlasti. Pod plaštem vjerskog oduševljenja bio je okorjeli i opaki zlikovac, sklon pobuni i nasilju. Dajući narodu da izabere između ovog čovjeka i nevina Spasitelja, Pilat se nadao da će potaknuti osjećaj za pravdu. Nadao se da će zadobiti njihovu naklonost prema Kristu nasuprot svećenicima i poglava-rima. Stoga je, okrećući se mnoštvu, vrlo ozbiljno rekao: “Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesiju?”

Odgovor svjetine odjeknuo je kao rika divljih zvijeri: “Pusti nam Ba-rabu!” Uzvik “Barabu! Barabu!” postajao je sve glasniji i glasniji. Misle-ći da narod nije razumio njegovo pitanje, Pilat je upitao: “Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?” Međutim, oni su ponovno povikali: “Ovo-ga smakni, a pusti nam Barabu!” “Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?” upitao je Pilat. Ponovno je uskomešano mnoštvo zaurlalo nalik zlim duhovima. Pravi demoni u ljudskom obliku bili su u mnoštvu, i što se drugo moglo očekivati do odgovor: “Neka se razapne!”

Pilat je bio uznemiren. Nije ni pomislio da će doći do ovoga. Ustuknuo je od izručenja nevina čovjeka na najsramniju i najsvirepiju smrt koja se može dosuditi. Kad je urlanje prestalo, okrenuo se narodu i rekao: “A kakvo je zlo učinio?” Ali slučaj je otišao predaleko da bi se uvažili dokazi. Ono što su željeli nije bio dokaz o Kristovoj nevinosti, već Njegova osuda.

Čežnja vjekova

733

593

Još Ga je uvijek Pilat nastojao spasiti. “On im treći put reče: Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Dakle: išibat ću ga i pustiti.” Već sam nagovještaj Njegova oslobođenja desetero-struko je pojačao gnjev naroda. “Raspni ga, raspni!” vikali su. Bura, iza-zvana Pilatovom neodlučnošću, bivala je sve jača i jača.

Isusa, iscrpljena umorom i pokrivena ranama, javno su bičevali. “Voj-nici ga odvedoše u nutrinu palače, u takozvani pretorij, te sazvaše cijelu četu. Ogrnuše ga skrletnom kabanicom, pa opletoše trnovu krunu i njom ga okruniše. Tada ga počeše pozdravljati: Zdravo, kralju židovski! I udara-hu ga trskom po glavi, pljuvahu ga, pregibahu koljena i klanjahu mu se.” Povremeno neka zla ruka zgrabila bi trsku koja Mu je stavljena u ruku i udarala Ga njome po trnovoj kruni, zabadajući tako trnje u Njegove sljepo-očnice, dok su se kapi krvi slijevale niz Njegovo lice i bradu.

Čudite se, Nebesa! I zapanji se, Zemljo! Gledajte mučitelja i muče-nog! Pomahnitala svjetina opkolila je Spasitelja svijeta. Ruganje i ismjehi-vanje miješaju se s nepristojnim psovkama i huljenjem. Neosjetljiva svje-tina podsmjehuje se Njegovu skromnu podrijetlu i jednostavnom životu. Rugaju se Njegovoj tvrdnji da je Božji Sin, a prostačke šale i uvredljivo podrugivanje prelaze s usana na usne.

Sotona predvodi svirepu svjetinu u njezinu zlostavljanju Spasitelja. Namjeravao Ga je, ako je moguće, navesti na osvetu ili Ga natjera da se čudom oslobodi i tako sruši plan spasenja. Samo jedna mrlja u Njego-vom ljudskom životu, jedan neuspješan pokušaj Njegove ljudske prirode da podnese tu strašnu kušnju, i Božje Janje bi bilo nesavršena žrtva, a čo-vjekovo otkupljenje promašaj. Međutim, On koji je mogao zapovjediti da Mu dođu u pomoć nebeske vojske — On koji je mogao otjerati i zastrašiti svjetinu otkrivanjem sjaja svog božanskog veličanstva — u savršenom se miru podčinio najsurovijim uvredama i ruženju.

Kristovi su neprijatelji tražili čudo kao dokaz Njegova božanstva. Imali su neusporedivo veći dokaz od ijednog koji su tražili. Kao što je svi-repost unizila Njegove mučitelje ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih sličnim Sotoni, tako su krotkost i strpljivost uzdigli Isusa iznad ljudskog i dokazali Njegovo srodstvo s Bogom. Njegovo poniženje bilo je jamstvo Njegova uzdizanja. Kapi krvi koje su u samrtnim mukama tekle s Njegovih ranjenih sljepoočnica niz lice i bradu bile su jamstvo Njegova pomazanja “uljem radosti” (Hebrejima 1,9) kao našeg Velikog svećenika.

U Pilatovoj sudnici

734

594

Sotonin bijes bio je velik kad je vidio da sva zlostavljanja nanesena Spasitelju nisu iznudila ni najmanje gunđanje s Njegovih usana. Premda je na sebe uzeo ljudsku prirodu, bio je ojačan božanskom snagom i nije se udaljio ni u čemu od volje svojega Oca.

Kad je Pilat predao Isusa da bude bičevan i naružen, mislio je da će izazvati sažaljenje mnoštva. Nadao se da će narod to smatrati dovoljnom kaznom. Smatrao je da će čak i zloba svećenika biti zadovoljena. Ali, u kažnjavanju čovjeka koji je bio proglašen nevinim, pronicljivi Hebreji za-mijetili su slabost. Znali su da je Pilat pokušavao spasiti život zatvoreniku, pa su odlučili da Isus nipošto ne bude oslobođen. “Da bi nam ugodio i za-dovoljio nas, Pilat Ga je išibao,” mislili su, “pa ako budemo vršili pritisak do odlučujućeg trenutka, sigurno ćemo postići svoj cilj.”

Pilat je sad poslao da Barabu dovedu u sudnicu. Zatim je jednog kraj drugog izveo pred narod oba zatvorenika i pokazujući na Spasitelja, rekao svečanim glasom: “Evo čovjeka!” “Evo ga izvodim k vama van, da vidite da na njemu ne nalazim nikakve krivice.”

Tu je stajao Božji Sin, noseći haljinu poruge i trnov vijenac. Obna-žen do pojasa, Njegova leđa bila su u dugim, strašnim modricama iz ko-jih je neprekidno tekla krv. Iscrpljenost i bol ogledali su se na okrvavljenu licu; Njegov izgled nikada nije bio ljepši nego tada. Spasiteljevo lice nije bilo izmijenjeno pred Njegovim neprijateljima. Svakom crtom izražavao je blagost, spokojstvo i najnježniju samilost prema svojim surovim nepri-jateljima. U Njegovom ponašanju nije bilo kukavičke slabosti, već snage i dostojanstva dugog trpljenja. Zatvorenik je kraj Njega bio dojmljiva su-protnost. Svaka crta Barabinog lica odavala je okorjelog razbojnika kakav je doista i bio. Suprotnost je govorila svakom promatraču. Neki od nazoč-nih su plakali. Dok su gledali Isusa, njihova su srca bila ispunjena suosje-ćanjem. Čak su i svećenici i poglavari bili osvjedočeni da je doista ono što je za sebe tvrdio.

Rimski vojnici koji su okružavali Krista nisu svi bili tako tvrdokorni, neki su ozbiljno promatrali Njegovo lice tražeći dokaz je li doista zločinac ili opasni krivac. S vremena na vrijeme okrenuli bi se i bacili prezrivi po-gled na Barabu. Nije bio potreban neki veliki promatrački dar da bi ga pot-puno prozreli. Ponovno su se okrenuli Onome koji se nalazio na sudu. Gle-dali su božanskog Patnika s osjećajem dubokog sažaljenja. Kristova tiha

Čežnja vjekova

735

595

pokornost utisnula je u njihove misli prizor koji se nikada neće izbrisati dok Ga ne priznaju kao Krista ili odbace i tako odluče o svojoj sudbini.

Pilat je bio zadivljen Spasiteljevim strpljenjem bez jauka. Nije sum-njao da će izgled ovog Čovjeka, nasuprot Barabi, u Hebrejima probudi-ti sućut. Međutim, nije shvatio fanatičnu mržnju svećenika prema Njemu koji je, kao svjetlost svijetu, učinio da se pokaže njihovo mračnjaštvo i zabluda. Razjarili su svjetinu pa su svećenici, poglavari i narod ponovno podignuli svoj glas s onim strašnim uzvikom: “Raspni ga, raspni!” Napo-kon, izgubivši svako strpljenje, zbog njihove nerazumne svireposti, Pilat je očajnički povikao: “Uzmite ga vi... i razapnite! Ja na njemu ne nalazim krivnje.”

Rimski namjesnik, premda naviknut na svirepe prizore, osjećao je sućut prema napaćenom zatvoreniku, koji se iako osuđen i bičevan, krva-va čela i ranjenih leđa, još uvijek držao kao kralj na prijestolju. Međutim, svećenici su izjavili: “Mi imamo Zakon... i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim.”

Pilat je bio zaprepašten. Nije imao pravu predodžbu o Kristu i Njego-voj misiji, ali je imao nejasnu vjeru u Boga i bića uzvišenija od ljudskog roda. Misao koja je ranije prošla kroz njegov um sad je dobila određeniji oblik. Pitao se ne stoji li pred njim možda božansko biće, obučeno u pur-purnu haljinu poruge i okrunjeno vijencem od trnja.

Ponovno je otišao u sudsku dvoranu i rekao Isusu: “Odakle si ti?” Ali Isus mu nije odgovorio. Spasitelj je slobodno govorio Pilatu, objašnjava-jući mu svoju zadaću koju je imao kao svjedok za istinu. Pilat je prezreo svjetlost. Zlouporabio je visoki sudački položaj podređujući svoja načela i vlast zahtjevima svjetine. Isus za njega nije više imao svjetlosti. Ozlojeđen njegovom šutnjom, Pilat je gordo rekao:

“Meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?”

Isus je odgovorio: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti... kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.”

Tako je milostivi Spasitelj, usred najvećih patnji i boli, opravdao koli-ko je to bilo moguće, djelo rimskog namjesnika koji Ga je predao da bude raspet. Kakav je to prizor koji svijet treba naslijediti za sva vremena! Kako on osvjetljuje karakter Onoga koji je Sudac cijele zemlje!

U Pilatovoj sudnici

736

596

“Zato je onomu”, rekao je Isus, “koji me tebi predade veći grijeh.” Ovim je Krist mislio na Kaifu, koji je, kao veliki svećenik, predstavljao hebrejski narod. Oni su znali načela prema kojima se upravlja rimska vlast. Imali su svjetlost u proročanstvima koja su svjedočila o Kristu i Njegovu nauku i ču-dima. Hebrejski su suci dobili nepogrešive dokaze o božanstvu Onoga koga su osudili na smrt. Njima će biti suđeno prema svjetlosti koju su dobili.

Najveća krivnja i najteža odgovornost pripada onima koji su zauzi-mali najviša mjesta u narodu, čuvarima svetih vrijednosti koje su sad tako nečasno izdavali. Pilat, Herod i rimski vojnici uglavnom su malo znali o Isusu. Mislili su da ugađaju svećenicima i poglavarima time što Ga zlo-stavljaju. Nisu imali svjetlost koju je hebrejski narod tako obilno primio. Da je svjetlost dana vojnicima, oni ne bi tako surovo postupali s Kristom.

Pilat je opet predložio da oslobodi Spasitelja. “A Židovi su vikali: Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” Na taj način ovi licemjeri pre-tvarali su se da su zabrinuti za cezarevu vlast. Od svih protivnika rimske vladavine, Hebreji su bili najogorčeniji. Kad su bili sigurni, najokrutnije su provodili svoje narodne i vjerske zahtjeve; ali kad su željeli ostvariti neku surovu namjeru, uzdizali su cezarevu moć. Da bi postigli Kristovo unište-nje, pokazivali su se lojalnim tuđinskoj vladavini koju su mrzili.

“Svaki koji se pravi kraljem”, nastavili su, “protivi se caru.” To je dirnulo Pilatovo najosjetljivije mjesto. Rimska vlast sumnjala je u Pilata, i znao je da bi takav izvještaj prouzročio njegovu propast. Znao je da bi se gnjev Hebreja okrenuo protiv njega ako im se suprotstavi. Oni će učiniti sve što mogu dok ne izvrše svoju odmazdu. Pred sobom je imao primjer upornosti kojom su tražili život Onoga koga su bezrazložno mrzili.

Pilat je tada zauzeo svoje mjesto na sudačkoj stolici i ponovno pred-stavio Isusa narodu govoreći: “Evo vam kralja!” Ponovno se čuo bijesni uzvik: “Uzmi, uzmi, raspni ga!” Glasom koji se nadaleko čuo Pilat je upi-tao: “Vašega kralja da razapnem?” Ali nečiste i bogohulne usne izrekle su riječi: “Mi nemamo drugoga kralja osim cara.”

Izborom neznabožačkog vladara, hebrejski se narod udaljio od Božje vladavine. Odbacili su Boga kao svog Cara. Odsad pa nadalje nemaju više osloboditelja. Nemaju cara osim cezara. Svećenici i učitelji naveli su narod na ovo. Oni su bili odgovorni za ovo i sve strašne posljedice koje su uslije-dile. Vjerske su vođe bile krive za grijeh i propast naroda.

Čežnja vjekova

737

738

597

“Kako Pilat vidje da tim ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!’” U strahu i samoosudi Pilat je promatrao Isu-sa. U prostranom moru podignutih lica, Isusovo je lice jedino bilo mirno. Oko Njegove glave kao da je blistala blaga svjetlost. Pilat je u svom srcu rekao: On je Bog. Okrenuvši se mnoštvu izjavio je: “Ja sam čist od njego-ve krvi. Uzmite Ga vi i raspnite. Ali znajte, svećenici i poglavari, progla-šavam Ga pravednim čovjekom. Neka Onaj za koga On tvrdi da je njegov Otac sudi vama a ne meni za današnje djelo.” Tada je rekao Isusu: “Oprosti mi za ovo; ja Te ne mogu spasiti.” Pošto je ponovo dao išibati Isusa, predao Ga je da se razapne.

Pilat je želio osloboditi Isusa. Međutim, uvidio je da to ne može učiniti i sačuvati svoj položaj i čast. Radije je izabrao žrtvovati jedan nevini život nego izgubiti svoju svjetovnu moć. Koliko je mnogo onih koji, da bi izbjegli štetu ili patnje, na sličan način žrtvuju načelo. Savjest i dužnost pokazuju na jedan put, a osobna korist na drugi. Način razmišljanja snažno kreće u po-grešnom pravcu, i onaj koji pravi sporazume sa zlom biva odnesen u gustu tamu krivnje. Pilat je popustio zahtjevima svjetine. Radije je predao Isusa da bude raspet nego se izložio opasnosti da izgubi svoj položaj. Ali unatoč njegovom oprezu, upravo ono čega se bojao kasnije ga je snašlo. Oduzete su mu počasti, bio je zbačen s visokog položaja i, mučen grižnjom savjesti i povrijeđenom gordošću, ubrzo nakon raspeća okončao je svoj život. Tako će svi koji čine ustupke grijehu dobiti samo žalost i propast. “Neki se put čini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izreke 14,12)

Kad je Pilat izjavio da je nevin u Kristovoj krvi, Kaifa je prkosno odgovorio: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” Ove strašne riječi prihvatili su svećenici i poglavari i one su u mnoštvu odjekivale kao neljudska rika. Sve mnoštvo odgovorilo je govoreći: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.”

Izraelski je narod izvršio svoj izbor. Pokazujući na Isusa govorili su: “Ne ovoga, nego Barabu.” Baraba, razbojnik i ubojica, bio je Sotonin pred-stavnik. Krist je bio Božji predstavnik. Krist je bio odbačen; Baraba iza-bran. Barabu će i dobiti. Izvršivši taj izbor, prihvatili su onoga koji je od početka bio lažljivac i ubojica. Sotona je bio njihov vođa. Kao narod radit će po njegovom naputku. Činit će njegova djela. Morat će podnositi nje-

U Pilatovoj sudnici

739

598

govu vladavinu. Taj narod koji je izabrao Barabu umjesto Krista osjećat će Barabinu svirepost dokle god bude trajalo vrijeme.

Promatrajući izbijeno Božje Janje, Hebreji su vikali: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” Taj strašan uzvik uzdignuo se do Bož-jeg prijestolja. Ta presuda, koju su sami sebi izrekli, bila je zapisana na Nebu. Ta je molitva uslišana. Krv Božjeg Sina ležala je na njihovoj djeci, na djeci njihove djece, kao stalna kletva.

Strašno se obistinila u razorenju Jeruzalema. Strašno se iskazala u stanju hebrejskog naroda tijekom tisuću i osam stotina godina — u grani odvojenoj od trsa, u izumrloj nerodnoj lozi koju treba skupiti i spaliti. Iz zemlje u zemlju po cijelome svijetu, iz stoljeća u stoljeće, mrtvi, mrtvi u prijestupima i grijesima!

Ta će molitva biti na sličan način ispunjena u veliki dan Suda. Kad Krist bude ponovno došao na Zemlju, ljudi Ga neće vidjeti kao zatvorenika okružena svjetinom. Tada će Ga vidjeti kao nebeskog Kralja. Krist će doći u svojoj slavi, u slavi svog Oca i u slavi svetih anđela. Deset tisuća puta deset tisuća i tisuće tisuća anđela, divnih i pobjedničkih Božjih sinova, u nenadmašnoj ljepoti i slavi, pratit će Ga na ovom putu. Tada će On sjediti na prijestolju svoje slave, a pred Njim će biti okupljeni svi narodi. Tada će Ga vidjeti svako oko, pa i oni koji su Ga proboli. Umjesto trnova vijenca, nosit će krunu slave — krunu u kruni. Umjesto one stare purpurne kra-ljevske haljine, bit će obučen u najsjajnije bijele haljine, “kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji”. (Marko 9,3) Na Njegovoj odjeći i na Njegovu stegnu bit će ispisano ime: “Kralj kraljeva i Gospodar gospoda-ra.” (Otkrivenje 19,16) Tu će biti i oni koji su Ga ismijavali i udarali. Sve-ćenici i poglavari ponovno će vidjeti prizor u sudskoj dvorani. Pred njima će se pojaviti svaka pojedinost kao da je ispisana plamenim slovima. Tada će oni koji su tražili: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” primiti odgovor na svoje traženje. Tada će sav svijet saznati i razumjeti. Oni će shvatiti protiv koga i čega su se borili — oni, jadna, slaba i smrtna bića. U strašnoj duševnoj patnji i užasu povikat će planinama i stijenama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Ja-njetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! ‘Tko može opstati?’” (Otkrivenje 6,16.17)

Čežnja vjekova

740

599

Golgota

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,31-53; Marku 15,20-38; Luki 23,26-46; Ivanu 19,16-30.

“Uziđe na mjesto zvano Lubanja, hebrejski Golgota. Tu razapnu njega.” “Da posveti narod svojom krvi”, Krist je “trpio izvan vrata”. (Hebre-

jima 13,12) Zbog prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva morali su izaći iz Edena. Krist, naša Zamjena, trebao je patiti izvan Jeruzalema. On je umro izvan gradskih vrata, na mjestu na kome su pogubljivali zločince i ubojice. Sljedeće riječi imaju puno značenje: “Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet.” (Galaćanima 3,13)

Veliko je mnoštvo pratilo Isusa od sudnice do Golgote. Vijest o Nje-govoj presudi proširila se po cijelom Jeruzalemu, i ljudi iz svih društvenih slojeva i položaja u gomilama su se stjecali prema mjestu raspeća. Sve-ćenici i poglavari obvezali su se obećanjem da neće zlostavljati Kristove sljedbenike ako im On bude predan, pa su se učenici i vjerni iz grada i oko-lice pridružili mnoštvu što je slijedilo Spasitelja.

Kad je Isus prošao kroz vrata Pilatova dvora, križ koji je bio pripre-mljen za Barabu položen je na Njegova ranjena i krvava pleća. Dva Bara-bina sudruga trebala su biti pogubljena zajedno s Isusom, pa su i na njih položeni križevi. Za slabog i napaćenog Spasitelja ovaj je teret bio prete-žak. Od pashalne večere sa svojim učenicima nije ništa jeo ni pio. Bio je u samrtnim mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsemanskom vrtu. Podnio je bol izdaje i vidio svoje učenike kako Ga napuštaju i bježe. Bio je vođen Ani, zatim Kaifi i onda Pilatu. Od Pilata bio je poslan Herodu, a

742

741

78

600

onda vraćen Pilatu. Podnosio je pogrdu za pogrdom, ismijavanje za ismi-javanjem; dva puta bio je išiban — cijele te noći nizali su se prizori koji su do krajnjih granica iskušavali čovjekovu dušu. Krist nije popustio. Nije izgovorio nijednu riječ koja ne bi bila na slavu Bogu. Tijekom cjelokupne sramne sudske farse držao se odlučno i dostojanstveno. Ali kad je nakon drugog šibanja na Njega položen križ, ljudska priroda više nije mogla pod-nijeti. Onesviješten je pao pod teretom.

Gomila koja je pratila Spasitelja vidjela je Njegove slabe i posrćuće korake, ali nije pokazala sućut. Ružili su Ga i grdili zato što nije mogao nositi taj teški križ. Ponovno je teret stavljen na Njega i ponovno je pao onesviješten na tlo. Njegovi mučitelji shvatili su da neće moći dalje nositi svoj teret. Bili su zabrinuti tražeći nekoga tko bi ponio ponižavajuće bre-me. Hebreji tu nisu mogli pomoći, zato što bi ih oskvrnuće spriječilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svjetine koja Ga je pratila nitko se nije želio sa-gnuti i ponijeti križ.

U to vrijeme neki stranac, Šimun iz Cirene, vraćajući se iz polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i prostačke uvrede iz gomile; čuo je ponavljanje prezrivih riječi: Napravite prolaz za Kralja hebrejskog! Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto je izrazio sućut, zgrabili su ga i stavili križ na nje-gova pleća.

Šimun je slušao o Isusu. Njegovi sinovi povjerovali su u Spasitelja, ali on sâm nije bio učenik. Nošenje križa do Golgote bio je blagoslov za Šimuna i on je uvijek nakon toga bio zahvalan za ovu providnost. To ga je povelo da dragovoljno izabere Kristov križ i uvijek radosno stoji pod nje-govim teretom.

Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu što je pratilo Onoga koji nije zaslužio surovu smrt. Njihova je pažnja bila usredotočena na Krista. Neke od njih vidjele su Ga ranije. Neke su dovodile k Njemu svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile izliječene. Prepričavale su prizore koji su se zbivali. Čudile su se mržnji mnoštva prema Njemu za kojim su njihova srca bila ganuta i slomljena. Unatoč ponašanju razjarene svjetine i ljutitim riječima svećenika i poglavara, ove žene izrazile su svoju sućut. Kad je Krist onesviješten pao pod križem, one su počele tužno naricati.

Ovo je jedino privuklo Isusovu pozornost. Premda napaćen teretom grijeha svijeta, nije bio ravnodušan prema izrazu boli. S nježnom sućuti

Čežnja vjekova

743

601

pogledao je ove žene. One nisu vjerovale u Njega; znao je da Ga ne opla-kuju kao Poslanoga od Boga, već to čine pokrenute osjećajem ljudske sa-milosti. Nije prezreo njihovu sućut, već je to u Njegovom srcu probudilo još dublje sažaljenje prema njima. “Kćeri jeruzalemske,” rekao je On, “ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom!” Od sadašnjeg prizora, Krist je gledao u budućnost u vrijeme razorenja Jeru-zalema. U tom strašnom prizoru, mnoge od onih koje sad plaču nad Njim poginut će zajedno sa svojom djecom.

Od propasti Jeruzalema Isusove su se misli usmjerile jednom još zna-čajnijem sudu. U uništenju nepokajana grada vidio je znamenje konačnog uništenja koje će doći na svijet. Rekao je: “Tada će se dovikivati gorama: ‘Padnite na nas!’ a brežuljcima: ‘Pokrijte nas!’ Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” Živim, zelenim drvetom Isus je prikazao sebe, nevinog Otkupitelja. Bog je dopustio da Njegov gnjev zbog prijestupa padne na Njegovog ljubljenog Sina. Isus je zbog ljudskih grijeha trebao biti raspet. Kakve će tada patnje snositi grješnik koji i dalje nastavi griješiti? Svi nepokajani i nevjerni iskusit će takvu žalost i bijedu kakvu jezik ne može izraziti.

Mnogi iz mnoštva što je pratilo Spasitelja do Golgote, dočekali su Ga radosnim hvalospjevima i mahanjem palminim grančicama kad je svečano ujahao u Jeruzalem. Ali s mnogih usana koje su tada oduševljeno klica-le Njemu u slavu, jer su to svi činili, sad se razlijegao uzvik: “Raspni ga, raspni!” Kad je Isus ujahao u Jeruzalem, nade učenika bile su na vrhuncu. Okupljali su se oko svog Učitelja, smatrajući velikom čašću povezanost s Njim. Sada, u Njegovu poniženju, izdaleka su Ga pratili. Bili su shrvani bolom i skršeni u svojim iznevjerenim nadama. Kako su se obistinile Isu-sove riječi: “Svi ćete se vi još noćas zbog mene pokolebati, jer je pisano: ‘Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći.’” (Matej 26,31)

Stigavši na gubilište, zarobljenike su vezali uz oruđa za mučenje. Dva razbojnika su se otimala iz ruku onih koji su ih polagali na križ; ali Isus se nije opirao. Isusova majka oslanjajući se na Ivana, ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je do Golgote. Vidjela Ga je kako se onesvijestio pod težinom križa i čeznula da pridrži Njegovu ranjenu glavu i obriše to čelo koje se nekad oslanjalo na njezine grudi. Ali joj ova tužna prednost nije bila pružena. Zajedno s učenicima još je uvijek gajila nadu da će Isus

Golgota

744

602

pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih neprijatelja. Klonula srca sje-ćala se Njegovih riječi kojima je proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali. Gledajući razbojnike koje su vezivali za križ, u dubokoj se boli pitala: Zar će Onaj koji je mrtvima davao život dopustiti da Ga raspnu? Zar će Božji Sin dopustiti da bude tako surovo ubijen? Mora li napustiti svoju vjeru da je Isus Mesija? Mora li gledati Njegovu sramotu i bol, nemajući čak ni mogućnost da Mu pomogne u Njegovoj muci? Vidjela je Njegove ruke pružene po križu; donijeli su čekić i klinove, i dok su oštri vrhovi pro-bijali nježno tijelo, ojađeni učenici poveli su gotovo onesviještenu Isusovu majku dalje od ovog svirepog prizora.

Spasitelju se nije oteo nijedan uzdah. Njegovo lice ostalo je mirno i pribrano, ali Mu je čelo bilo orošeno krupnim kapljama znoja. Nije bilo milostive ruke da obriše samrtni znoj s Njegova lica, niti riječi sućuti i ne-pokolebljive odanosti koja bi stala uz Njegovo ljudsko srce. Dok su vojnici obavljali svoj strašni posao, Isus se molio za svoje neprijatelje: “Oče, opro-sti im, jer ne znaju što čine!” Njegove misli prelazile su s vlastitih patnji na grijeh Njegovih mučitelja i strašnu osvetu koja će ih stići. Nikakvu kletvu nije uputio vojnicima koji su s Njim postupali grubo. Nikakvu osvetu nije prizivao na svećenike i poglavare koji su se naslađivali ostvarenjem svoje namjere. Krist ih je sažalijevao zbog njihova neznanja i krivice. Blago je prošaputao samo molitvu da im se oprosti “jer ne znaju što čine”.

Da su znali kako muče Onoga koji je došao spasiti grješni ljudski rod od vječne propasti, obuzela bi ih grižnja savjesti i užas. Međutim, njihovo neznanje nije uklonilo njihovu krivnju, jer su imali prednost upoznati i pri-hvatiti Isusa kao svojega Spasitelja. Neki od njih jednog dana uvidjet će svoj grijeh, pokajati se i obratiti. Neki su svojom okorjelošću onemogućili usli-šanje Kristove molitve za njih. Ipak, uza sve to, Božji plan je dostizao svoje ispunjenje. Isus je stekao pravo da postane zastupnikom pred Božjim licem.

Kristova molitva za neprijatelje obujmila je ovaj svijet. Ona prima svakog grješnika koji je živio ili koji će živjeti od početka svijeta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivnja za raspeće Božjega Sina. Svima se besplatno nudi oprost. Tko god hoće može imati mir s Bogom i naslije-diti vječni život.

Kad su Isusa prikovali, snažni su ljudi podignuli križ i s velikom ga si-linom usadili na za to ranije pripremljeno mjesto. To je Božjem Sinu izazva-

Čežnja vjekova

745

603

lo neiskazane bolove. Pilat je tada na križ iznad Isusove glave stavio natpis na hebrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” Ovaj je natpis razljutio Hebreje. U Pilatovoj su sudnici vikali: “Razapni ga!” “Mi nemamo drugoga kralja osim cara.” (Ivan 19,15) Izjavi-li su da je izdajnik tko god nekog drugog priznaje za kralja. Pilat je napisao osjećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prijestup, osim da je Isus hebrejski kralj. Natpis je, zapravo, bio priznavanje podaničke pokornosti He-breja rimskoj sili. On je proglašavao da će oni osuditi na smrt svakoga tko bi se usudio nazvati kraljem Izraela. Svećenici su se prevarili. Kad su kovali za-vjeru kako da ubiju Krista, Kaifa je izjavio da je dobro da jedan čovjek umre kako bi se spasio narod. Sad je otkriveno njihovo licemjerstvo. Da bi uništili Krista, bili su spremni žrtvovati čak i opstanak svog naroda.

Svećenici su uvidjeli što su učinili, pa su zamolili Pilata da promijeni natpis. Kazali su: “Neka ne ostane napisano ‘kralj židovski’, nego: ‘Ovaj je tvrdio: kralj sam židovski.’” Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i lukave svećeničke vođe. Hladno je odgovorio: “Što sam napisao, ostaje napisano!”

Jedna sila viša od Pilata ili Hebreja upravljala je postavljanjem ovog natpisa ponad Isusove glave. Po Božjoj providnosti Natpis je trebao pota-knuti ljude na razmišljanje i istraživanje Svetoga pisma. Mjesto na kojem je Isus bio raspet bilo je blizu grada. U to vrijeme tisuće ljudi iz svih zema-lja nalazile su se u Jeruzalemu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta pro-glašen za Mesiju privlačio njihovu pozornost. To je bila živa istina ispisana rukom koju je vodio Bog.

U Kristovim stradanjima na križu ispunilo se proročanstvo. Vjekovi-ma prije raspeća Spasitelj je prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao je: “Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” (Psalam 22,16-19) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odjeću ispunilo se bez savjeta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njegove su ha-ljine dane vojnicima koji su Ga položili na križ. Krist je čuo prepirku lju-di dok su između sebe dijelili odjeću. Njegova je košulja bila istkana bez ijednog šava i stoga su kazali: “Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti!”

Golgota

746

604

U drugom proročanstvu Spasitelj je izjavio: “Ruganje mi slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh. U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.” (Psalam 69,21.22) Onima koji su umirali na križu davali su neko opojno sredstvo da bi se umrtvio osjećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad je okusio, On je to odbio. Nije želio prihvatiti ništa što bi moglo po-tamniti Njegov um. Njegova se vjera mora dalje čvrsto oslanjati na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova osjetila značilo bi dati prednost Sotoni.

Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnjev na Njemu dok je visio na križu. Svećenici, poglavari i književnici pridružili su se svjetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i preobraženja čuo se glas ko-jim je Bog objavio da je Krist Njegov Sin. Ponovno, neposredno prije Kri-stove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada je glas s Neba šutio. Nije se čulo nijedno svjedočanstvo u Kristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih ljudi.

“Ako si Sin Božji,” govorili su oni, “siđi s križa!” “Neka spasi sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija — Izabranik!” U pustinji kušanja Sotona je izjavio: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” “Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje” s vrha Hrama. (Matej 4,3.6) Sotona sa svojim anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj križa. Sotona sa svojim vojskama surađivao je sa svećenicima i poglavarima. Učitelji naroda poticali su neuku svjetinu da izriče sud Onome koga mnogi od njih nikada nisu vidjeli, sve dok nisu bili nagovoreni da svjedoče protiv Njega. Svećenici, poglavari, farizeji i okorjela svjetina ujedinili su se u sotonskoj izbezumljenosti. Vjerski poglavari sjedinili su se sa Sotonom i njegovim anđelima. Izvršavali su njegove naloge.

Isus, koji je patio i umirao, čuo je svaku riječ koju su izgovorili sveće-nici: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega!” Krist je mogao sići s križa. Ali zato što nije želio spasiti sebe, grješnik ima nadu u oprost pred Bogom.

Podsmjehujući se Spasitelju, ljudi koji su se smatrali tumačima pro-ročanstava ponavljali su baš one riječi za koje je Nadahnuće proreklo da će ovom prilikom izgovarati. Ipak u svojoj sljepoći nisu vidjeli da ispunjavaju proročanstvo. Oni koji su u podsmijehu izgovarali riječi: “On se uzdao u

Čežnja vjekova

749

605

Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta, sam je rekao: ‘Sin sam Božji!’”, nisu ni pretpostavljali da će njihovo svjedočanstvo odje-knuti kroz vjekove. Međutim, premda podsmješljivo izgovorene, ove riječi navele su ljude da tako istražuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su čuli, istraživali, razmišljali i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira sve dok uspoređujući tekstove Pisma nisu spoznali značenje Kristove mi-sije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo znanje o Isusu kao u trenutku kad je visio na križu. U srcima mnogih koji su promatrali prizor raspeća i čuli Kristove riječi zasjala je svjetlost istine.

U Njegovoj agoniji na križu, Isusu je došao zračak utjehe. To je bila molba razbojnika koji se kajao. Oba čovjeka raspeta s Isusom u početku su Ga ružili, a jedan je u svojim patnjama postajao još očajniji i prkosniji. Ali je njegov sudrug bio drukčiji. Ovaj čovjek nije bio okorjeli zlikovac; našao se na stranputici zaveden lošim društvom; bio je manje kriv od mnogih koji su stajali kraj križa i ružili Spasitelja. Vidio je i čuo Isusa i bio osvjedo-čen Njegovim učenjem, ali su ga svećenici i poglavari odvratili od Njega. Želeći ugušiti osvjedočenje, tonuo je sve dublje i dublje u grijeh, dok nije uhvaćen, optužen kao zločinac i osuđen da umre na križu. U sudnici i na putu prema Golgoti bio je u Isusovoj blizini. Čuo je kako je Pilat objavio: “Na njemu ne nalazim nikakve krivnje!” (Ivan 19,4) Primijetio je Njegovo božansko držanje i Njegovo milostivo praštanje svojim mučiteljima. S kri-ža je vidio mnoge koji su se gradili pobožnima, a rugali su se i ismijavali Gospodina Isusa. Vidio je kako prezrivo mašu glavama. Čuo je kako nje-gov sudrug u krivnji prihvaća riječi osude: “Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!” Čuo je kako mnogi između prolaznika brane Isusa. Čuo ih je kako ponavljaju Njegove riječi i govore o Njegovim djelima. U njemu se ponov-no pojavilo osvjedočenje da je ovo Krist. Okrenuvši se drugom zločincu rekao je: “Zar se ti ne bojiš Boga, kad si sam osuđen tako?” Zločinci na sa-mrti nisu se više morali bojati ljudi. Ali jednog od njih je prožimalo osvje-dočenje da postoji Bog koga se treba bojati, budućnost koja ga je natjerala da strepi. A sad, njegova životna povijest, sva umrljana grijehom, tek što se nije završila. “Mi smo ovdje po pravdi”, uzdisao je on, “jer primamo zaslu-ženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.”

Sad više nema pitanja. Nema sumnji, ni prijekora. Kad je osuđen za svoj zločin, ovaj prijestupnik je pao u očajanje i beznađe; ali sad su se

Golgota

750

606

probudile neobične, plemenite misli. Sjećao se svega što je čuo o Isusu — kako je iscjeljivao bolesne i opraštao grijehe. Slušao je riječi onih koji su vjerovali u Isusa i koji su Ga plačući slijedili. Vidio je i pročitao natpis iznad Spasiteljeve glave. Čuo je kako ga prolaznici ponavljaju, neki u ža-losti drhtavim usnama, a drugi u šali i podsmijehu. Sveti Duh rasvijetlio je njegov razum i malopomalo dokazi su se spojili. U ranjenom, ismijavanom i raspetom Isusu vidio je Božje Janje koje je uzelo grijehe svijeta. U nje-govu je glasu bila pomiješana nada s boli, kad se ova bespomoćna, umiru-ća duša predala Spasitelju koji je umirao. “Isuse, sjeti me se”, povikao je, “kada dođeš u svoje kraljevstvo!”

Odgovor je brzo stigao. Glas je bio blag i milozvučan, a riječi pune ljubavi, sažaljenja i sile: “Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju.”

Tijekom dugih sati samrtnih muka do Isusovih su ušiju dolazili po-ruga i ismijavanje. Dok je visio na križu, do Njega su još uvijek dopirali glasovi puni poruga i psovki. S čežnjom u srcu očekivao je neki izraz vjere svojih učenika. Čuo je samo žalosne riječi: “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.” Kako je Spasitelj bio zahvalan za izraz vje-re i ljubavi ovog razbojnika koji je umirao! Dok su Ga se vodeći Hebreji odricali, pa čak i učenici sumnjali u Njegovo božanstvo, jadni razbojnik na rubu vječnosti nazvao je Isusa Gospodinom. Mnogi su bili spremni nazvati Isusa Gospodinom dok je činio čuda i kad je ustao iz groba, ali Ga nitko, osim razbojnika koji se pokajao i bio spašen u jedanaesti sat, nije prizna-vao dok je visio i umirao na križu.

Promatrači su čuli kad je razbojnik nazvao Isusa Gospodinom. Boja glasa čovjeka koji se kajao privukla je njihovu pozornost. Oni koji su se u podnožju križa svađali oko Kristove odjeće i koji su bacali kocku za Nje-gov ogrtač, zastali su kako bi čuli. Utihnuli su njihovi ljutiti glasovi. Zau-stavljena daha gledali su Krista i očekivali odgovor s tih umirućih usana.

Dok je izgovarao riječi obećanja, kroz tamni oblak koji je obavio križ probila se sjajna i nezadrživa svjetlost. Razbojnik koji se kajao doživio je savršeni mir i sigurnost da ga je Bog prihvatio. U svom poniženju Krist je bio proslavljen. On, koji je u očima svih izgledao kao da je pobijeđen, bio je Pobjednik. Bio je priznat kao Onaj koji je ponio grijehe. Ljudi mogu mu-čiti Njegovo ljudsko tijelo. Oni mogu raniti Njegove sljepoočnice trnovim vijencem. Mogu Mu skinuti haljine i prepirati se oko njih. Ali Mu ne mogu

Čežnja vjekova

751

607

oduzeti silu da oprašta grijehe. Umiranjem je pružio svjedočanstvo o svo-joj božanskoj naravi i Očevoj slavi. Njegovo uho nije otvrdlo da ne može čuti, niti je Jahvina ruka prekratka da ne može spasiti. Njegovo kraljevsko pravo jest da do posljednjeg spasi sve koji kroz Njega dolaze Bogu.

“Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju.” Krist nije obećao da će tog dana razbojnik biti s Njim u raju. On sâm toga dana nije otišao u raj. Spavao je u grobu i u jutro uskrsnuća rekao: “Jer još nisam uzišao k Ocu.” (Ivan 20,17) Međutim, na dan raspeća, na dan prividnog poraza i tame, izrečeno je obećanje. Danas, dok umire na križu kao zločinac, Krist uvjerava jadnog grješnika: “Bit ćeš sa mnom u raju!”

Razbojnici koji su raspeti s Isusom postavljeni su “jedan s desne stra-ne a drugi s lijeve”, a Isus u sredini. To je učinjeno prema uputi svećenika i poglavara. Kristov položaj između razbojnika trebao je pokazati da je On najveći zločinac između ove trojice. Tako se ispunilo pismo: “I među zlikovce bio ubrojen.” (Izaija 53,12) Međutim, potpuni smisao ovog djela svećenici nisu vidjeli. Kao što je Isus, raspet s razbojnicima, stavljen “u sredinu”, tako je i Njegov križ postavljen usred svijeta koji leži u grijehu. Riječi oprosta upućene razbojniku koji se kajao zapalile su svjetlost koja će svijetliti do najudaljenijih granica Zemlje.

Anđeli su s divljenjem promatrali beskrajnu Isusovu ljubav, koji je, podnoseći najveće samrtne muke uma i tijela, mislio samo na druge i uzdi-zao vjeru duši koja se kaje. U svom poniženju kao prorok obratio se kćeri-ma jeruzalemskim; kao svećenik i zastupnik molio je Oca da oprosti Nje-govim ubojicama, kao Spasitelj pun ljubavi oprostio je grijehe razbojniku koji se kajao.

Dok je gledao mnoštvo koje Ga je okružavalo, jedna je prilika pri-vukla Isusovu pozornost. U podnožju križa stajala je Njegova majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od svog Sina i Ivan, znajući da se približava kraj, ponovno ju je priveo Kristu. U samrtnom trenutku Isus se sjetio svoje majke. Gledajući njezino lice izmu-čeno bolom, a onda Ivana, rekao joj je: “Ženo, evo ti sina!”, a zatim Ivanu: “Eto ti majke!” Ivan je razumio Kristove riječi i prihvatio povjerenu za-daću. Odmah je poveo Mariju svom domu i od toga časa nježno se starao o njoj. Milostivi Spasitelj pun ljubavi, usred svih svojih tjelesnih bolova i duševnih patnji, brižljivo se starao o svojoj majci! Nije imao novca ko-

Golgota

752

608

jim bi je osigurao, ali Ivan Ga je kao dragocjenost čuvao u srcu, i zato Mu je predao majku kao dragocjeni zalog. Tako se pobrinuo za ono što joj je najviše bilo potrebno — nježno suosjećanje čovjeka koji ju je volio zato što je ona voljela Isusa. Primajući je kao sveti zavještaj, Ivan je primio ve-liki blagoslov. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja. Savršeni primjer Kristove sinovske ljubavi blista nesmanjenim sjajem kroz maglu vjekova. Gotovo trideset godina Isus je svakodnevnim trudom pomagao u nošenju tereta doma. A sad, čak i u svojim posljednjim samrtnim mukama sjetio se potreba svoje majke, ucvijeljene udovice. Isti duh vidjet će se u svakom učeniku našega Gospodina. Oni koji slijede Krista, smatrat će da je dio njihove vjere poštovanje i staranje za roditelje. Iz srca u kome se gaji Njegova ljubav, otac i majka neće nikada prestati primati brižno staranje i nježnu sućut.

Gospodin slave sad umire kao otkup za ljudski rod. Položivši svoj skupocjeni život, Krist nije dobio potporu pobjedonosnom radošću. Sve je pritiskivala teška tama. Nije Ga opterećivao strah pred smrću. Bol i sramo-ta križa nisu izazvali Njegovu neizrecivu duševnu patnju. Krist je bio knez onih koji stradaju, i Njegova patnja proizlazila je iz svijesti o opakosti gri-jeha, spoznaje da je čovjek svojom prisnom vezom sa zlom postao slijep za njegovu strahotu. Krist je vidio kako je čvrsto uporište grijeha u ljudskom srcu i koliko je malo onih koji su voljni odvojiti se od njegove sile. Znao je da bez Božje pomoći ljudski rod mora poginuti, i vidio mnoštvo kako gine i pored izobilne pomoći.

Na Krista kao našu Zamjenu i jamstvo položeno je bezakonje svih nas. On se ubrojio u prijestupnike, da bi nas otkupio od osude Zakona! Krivnja svakog Adamovog potomka opterećivala je Njegovo srce. Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegova nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom dušu Njegova Sina. Cijelog svog života Krist je pa-lom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grješnike. Ali sad, sa strašnim tere-tom krivnje koji je nosio, nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povla-čenje božanskog lica od Spasitelja u ovom trenutku najveće patnje probolo je Njegovo srce takvom boli koju čovjek nikada ne može u cijelosti razu-mjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove.

Čežnja vjekova

753

609

Žestokim je kušnjama Sotona navaljivao na Isusovo srce. Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada Mu nije pokazivala da će izići iz gro-ba kao pobjednik niti govorila o tome da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno. Krist je osjećao patnju koju će osjećati grješnik kad se milost ne bude više zauzimala za grešni ljudski rod. Osjećaj grijeha koji je privukao Očev gnjev na Njega kao na čovjekovu zamjenu, zagorčao je čašu koju je pio i slomio srce Božjeg Sina.

Začuđeni anđeli bili su očevici Spasiteljeve užasne agonije. Nebe-ske vojske zaklonile su svoje lice od strahovita prizora. Beživotna priroda izrazila je svoju sućut prema vrijeđanom i umirućem Stvoritelju. Sunce je zaklonilo svoj pogled na ovaj strašan prizor. Njegove sjajne zrake obasja-vale su Zemlju u podne, a onda odjednom kao da su iščezle. Potpuna tama, kao mrtvački pokrov, obavila je križ. “Od šestoga do devetog sata nastade tama po svoj zemlji.” Nije bilo nikakve pomrčine ili nekog drugog uzroka ovoj tami, tako dubokoj kao u ponoć kad nema Mjeseca i zvijezda. To je bilo nadnaravno svjedočanstvo koje je dao Bog da bi utvrdio vjeru poto-njih naraštaja.

Božja je prisutnost bila skrivena u tom gustom mraku. Od mraka je načinio sebi zaklon i sakrio svoju slavu od ljudskih očiju. Bog i Njegovi sveti anđeli bili su kraj križa. Otac je bio sa svojim Sinom. Ipak, Njego-va prisutnost nije bila otkrivena. Kad bi Njegova slava zasjala iz oblaka, uništila bi svakog promatrača. U tom trenutku Krist nije mogao biti utje-šen Očevom prisutnošću. Sam je gazio u kaci i nikog od ljudi nije bilo uz Njega.

Ovim gustim mrakom Bog je zaklonio posljednju ljudsku samrtnu muku svog Sina. Svi koji su vidjeli Kristove patnje bili su osvjedočeni u Njegovo božanstvo. Kad su ljudi jednom vidjeli to lice, nikada Ga nisu mogli zaboraviti. Kao što je Kajinovo lice nosilo trag zločina, tako je Kri-stovo lice otkrivalo nevinost, mirnoću i dobrotu — Božji lik. Ali Njegovi se tužitelji nisu osvrtali na ovaj nebeski pečat. Podrugljivo mnoštvo pro-matralo je Krista tijekom dugih sati samrtne borbe. Sad je bio milostivo sakriven Božjim plaštem.

Činilo se kao da se grobna tišina spustila na Golgotu. Neiskazani strah obuzeo je mnoštvo okupljeno oko križa. Riječi hule i ruženja zamrle su na

Golgota

754

610

usnama. Ljudi, žene i djeca popadali su na zemlju. Oštre munje povreme-no bi bljesnule iz oblaka otkrivajući križ i raspetog Iskupitelja. Svećenici, poglavari, književnici, krvnici i svjetina, svi su mislili da je došao trenutak osvete. Nakon nekog vremena neki su prošaputali da će Krist sići s križa. Neki su pipajući pokušali potražiti put prema gradu, udarajući se u prsa i jecajući od straha.

U deveti sat tama više nije obavijala narod, ali je još uvijek ostala oko Spasitelja. To je bilo znamenje samrtnih muka i užasa koji je pritiskivao Njegovo srce. Nijedno oko nije se moglo probiti kroz tamu koja je obavija-la križ i nitko nije mogao prodrijeti kroz još dublju tamu koja je pokrivala patnje Kristove duše. Oštre munje kao da su bile usmjerene prema Njemu dok je visio na križu. Tada “Oko devetog sata povika Isus jakim glasom: Eli, Eli! Lema sabakthani.” “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” Kad se najdublji mrak zgusnuo oko Spasitelja, mnogi su povikali: Osve-ta Neba je na Njemu. Gromovi Božjeg gnjeva sručili su se na Njega, zato što je tvrdio da je Božji Sin. Mnogi koji su vjerovali u Njega čuli su Nje-gov očajnički uzvik. Nada ih je napustila. Ako je Bog napustio Isusa, u što mogu imati povjerenja Njegovi sljedbenici?

Kad se tama podigla s Kristova potištena duha, ponovno su oživjele tjelesne patnje i stoga je rekao: “Žedan sam.” Jedan od rimskih vojnika, pokrenut suosjećanjem dok je gledao suhe usne stavio je spužvu na isopo-vu trsku, potopio je u jednu posudicu s octom i ponudio Isusu. Svećenici su se rugali Njegovim samrtnim mukama. Dok je mrak pokrivao Zemlju, obuzimao ih je užasan strah; sad, kad je on popustio, povratila se boja-zan da bi im Isus mogao pobjeći. Pogrešno su protumačili Njegove rije-či: “Eli, Eli! Lema sabakthani.” S prijezirom i podsmijehom govorili su: “Ovaj zove Iliju.” Nisu iskoristili posljednju priliku da Mu olakšaju patnje. “Stanite”, rekli su, “da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine!”

Bezgrješni Božji Sin visio je na križu. Njegovo je tijelo bilo izmrcva-reno bičevanjem; te ruke koje su tako često bile ispružene da blagoslove, prikovane su za drvenu gredu; te noge tako neumorne u službi ljubavi, pri-bijene su za drvo; kraljevska glava ranjena je krunom od trnja; s drhtavih usana otimao se uzvik boli. Sve što je pretrpio — kapi krvi koje su tekle s Njegove glave, Njegovih ruku, Njegovih nogu, samrtne muke koje su lomi-le Njegovo tijelo i neiskazana bol koja je ispunjavala Njegovu dušu zato što

Čežnja vjekova

755

611

je Otac skrio svoje lice — jasno govori objavljujući svakom djetetu ljudske obitelji: Za tebe je Božji Sin pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe je ra-skopao carstvo smrti i otvorio vrata raja. On koji je utišao uzburkane valove i hodao po zapjenušanim valovima, koji je učinio da đavoli dršću a bolest bježi, koji je otvarao oči slijepima i pozivao umrle u život — prinio je sebe kao žrtvu na križu, a sve to iz ljubavi prema tebi. On, koji je ponio grijehe, izdržao gnjev božanske pravde, tebe radi učinjen je grijehom.

Utihnuli promatrači iščekivali su kraj ovog užasnog prizora. Sunce je ponovno zasjalo, ali križ je još uvijek bio obavijen tamom. Svećenici i poglavari pogledali su put Jeruzalema, i gle, gust oblak spustio se na grad i ravnice Judeje. Sunce Pravde, Svjetlost svijeta, uskratilo je svoje zrake nekad omiljenom gradu Jeruzalemu. Žestoke munje Božjeg gnjeva bile su upravljene na osuđeni grad.

Iznenada, tama se podigla s križa i jasnim glasom, nalik na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus je povikao: “Svršeno je!” “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” Svjetlost je okružila križ, a Spasite-ljevo je lice kao Sunce zasjalo slavom. Priklonio je glavu na grudi i umro.

Usred užasnog mraka, prividno napušten od Boga, Krist je ispio do dna čašu ljudskog jada. U tim užasnim trenucima oslanjao se na dokaze o Očevom prihvaćanju koji su Mu dotada dani. Poznavao je karakter svog Oca; razumio je Njegovu pravdu, Njegovu milost i Njegovu veliku ljubav. Vjerom se oslanjao na Onoga koga je uvijek s radošću slušao. A kad se u potpunoj pokornosti predao Bogu, povukao se osjećaj gubitka Očeve na-klonosti. Krist je vjerom izvojevao pobjedu.

Nikada ranije Zemlja nije bila svjedok takvog prizora. Skamenjeno je mnoštvo uzdržana daha promatralo Spasitelja. Tama se ponovno spu-stila na Zemlju i začula se potmula tutnjava, kao teška grmljavina. Osjetio se snažan potres. Od potresa ljudi su popadali jedni na druge. Nastala je strašna zbrka i zaprepaštenost. S okolnih brda razbijene stijene uz straho-vitu lomljavu sručivale su se u doline. Grobnice su se otvorile i mrtvi su ustajali iz svojih grobova. Činilo se kao da će se cijeli svijet razbiti u ato-me. Svećenici, poglavari, vojnici, krvnici i narod, nijemi od užasa, ležali su po zemlji.

Kad je glasni uzvik “Svršeno je!” sišao s Kristovih usana, svećenici su vršili službu u Hramu. To je bilo vrijeme večernje žrtve. Janje koje je

Golgota

756

612

predstavljalo Krista dovedeno je da bude zaklano. Obučen u svoju simbo-ličnu i lijepu odjeću, svećenik je stajao s podignutim nožem, kao i Abra-ham kad se spremao da žrtvuje svog sina. Narod je pozorno promatrao. Ali se zemlja tresla i podrhtavala zato što se približavao sam Gospodin. Uz zvuk cijepanja nevidljiva ruka razderala je od vrha do dna unutarnju zavjesu Hrama, otkrivajući pogledu mnoštva mjesto koje je nekad bilo is-punjeno Božjom prisutnošću. Na ovom mjestu nalazila se šekina. Ovdje je Bog otkrivao svoju slavu iznad prijestolja milosti. Nitko osim velikog sve-ćenika nikada nije podignuo zavjesu koja je ovaj odjel odvajala od ostatka Hrama. On je ovamo ulazio jednom godišnje da izvrši očišćenje narodnih grijeha. Ali gle, ova zavjesa je razderana nadvoje. Najsvetije mjesto ze-maljskog svetišta izgubilo je svoju svetost.

Zavladali su strah i zbrka. Svećenik se pripremao da zakolje žrtvu, ali nož je ispao iz njegove onemoćale ruke i janje je pobjeglo. Predslika je našla svoje ispunjenje u smrti Božjeg Sina. Prinesena je velika žrtva. Put u Svetinju nad svetinjama bio je otvoren. Za sve je pripremljen nov i životo-davan put, Grješni, ojađeni ljudski rod nije više morao čekati dolazak veli-kog svećenika. Odsad će Spasitelj obavljati službu svećenika i zastupnika u Nebu nad nebesima. Činilo se kao da je živi glas progovorio vjernima: Sad je došao kraj svim žrtvama za grijeh. Božji Sin je došao po svojoj rije-či: “Evo, dolazim — o meni je, naime, u svitku, to jest knjizi, pisano — da činim, Bože, volju tvoju.” “Ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad sve-tinjama... vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 10,7; 9,12)

Čežnja vjekova

757

613

“Svršeno je!”

Krist nije predao svoj život dok nije završio djelo što ga je došao iz-vršiti, i dahom koji Ga je napuštao uzviknuo je: “Svršeno je!” (Ivan 19,30) Bitka je izvojevana. Njegova Mu je desnica i sveta ruka donijela pobjedu. Kao Pobjednik, On je postavio svoju zastavu na vječnim visinama. Zar među anđelima nije bilo radosti? Cijelo Nebo proslavljalo je Spasiteljevu pobjedu. Sotona je bio pobijeđen i znao je da je njegovo carstvo propalo.

Za anđele i bezgrešne svjetove uzvik “Svrši se!” imao je duboko zna-čenje. Za njih, kao i za nas, izvršeno je to veliko djelo otkupljenja. Oni s nama dijele plodove Kristove pobjede.

Sve do Kristove smrti anđelima i bezgrješnim svjetovima nije jasno otkriven Sotonin karakter. Praotpadnik se toliko zaodjenuo prijevarom da čak ni sveta bića nisu shvatila njegova načela. Nisu jasno razvidjeli narav njegove pobune.

Protiv Boga pobunilo se biće izuzetne moći i slave. Gospod je kazao o Luciferu: “Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep!” (Ezekiel 28,12) Lucifer je kerubim zaklanjač. Stajao je u svjetlosti Božje nazočnosti. Bio je najuzvišeniji od svih stvorenih bića i najistaknutiji u ot-krivanju Božjih namjera svemiru. Pošto je sagriješio, njegova sila da pre-vari bila je još veća, a razotkrivanje njegova karaktera znatno teže, zbog uzvišena položaja koji je zauzimao pred Ocem.

Bog je mogao uništiti Sotonu i njegove istomišljenike isto tako lako kao što čovjek baca kamenčić na zemlju, ali On to nije učinio. Pobunu nije trebalo savladati prisilom. Prisila postoji samo pod Sotoninom vlašću. Gospodnja načela ne pripadaju takvom poretku. Njegova vlast počiva na dobroti, milosti i ljubavi, a njihovo primjenjivanje je sredstvo kojim se ko-risti.

758

759

79

614

Božja je vladavina moralna, a istina i ljubav trebaju biti sile koje pre-vladavaju.

Božja je namjera bila da sve postavi na vječni temelj sigurnosti, pa je na nebeskim savjetima odlučeno da se Sotoni mora dati vrijeme kako bi razvio načela koja predstavljaju osnovu njegova sustava vladavine. Tvrdio je da su ona uzvišenija od Božjih načela. Da bi ih svemir mogao promotriti, Sotoninim je načelima dano vrijeme za djelovanje.

Sotona je naveo ljude na grijeh, pa je plan spasenja postao djelotvo-ran. Četiri tisuće godina Krist je radio na čovjekovu uzdizanju, a Sotona na njegovom upropaštavanju i unižavanju. Sve je to pratio cijeli svemir.

Kad je Isus došao na svijet, sotonska je sila bila usmjerena protiv Nje-ga. Od vremena kad se pojavio kao novorođenče u Betlehemu, uzurpator je radio na tome da prouzroči Njegovo uništenje. Svim je silama pokušavao spriječiti Isusa u razvijanju savršena djetinjstva, bezgrješne zrelosti, svete službe i žrtve bez mane. Ali doživio je poraz. Nije uspio Isusa navesti na grijeh. Nije Ga mogao obeshrabriti ili odvojiti od djela što ga je došao oba-viti na Zemlji. Od pustinje do Golgote šibala Ga je bura Sotonina bijesa, ali što je ona bivala nemilosrdnija to se Božji Sin čvršće držao ruke svog Oca i hitao stazom poprskanom krvlju. Svi su Sotonini napori da Ga savlada i pobijedi otkrivali Njegov besprijekoran karakter u sjajnijem svjetlu.

Cijelo Nebo i svjetovi koji nisu pali bili su svjedoci ove borbe. S ve-likim su zanimanjem pratili završne prizore ovog sukoba. Promatrali su Spasitelja kako ulazi u Getsemanski vrt, Njegovu dušu pritisnutu užasom velike tame. Čuli su Njegov bolni uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!” (Matej 26,39) Kad se Otac povukao iz Njegove blizine, vidjeli su Ga žalosnog u gorčini boli koja je nadilazila ovu iz po-sljednje velike borbe sa smrću. Krvavi znoj izbijao je iz Njegovih pora i kapao na zemlju. S Njegovih se usana triput otela molitva za oslobođenje. Nebo nije moglo više podnijeti ovaj prizor i Božjem je Sinu poslan vjesnik utjehe.

Nebo je promatralo Žrtvu predanu u ruke ubilačkoj svjetini i požuri-vanje od jednog do drugog suda uz ismijavanje i nasilje. Čulo je kad su se Njegovi progonitelji rugali Njegovom skromnom podrijetlu. Čulo je odri-canje s kletvom i zaklinjanjem jednoga od Njegovih najvoljenijih učenika. Vidjelo je gnjevno djelo Sotone i njegovu moć nad ljudskim srcima. Ka-

Čežnja vjekova

760

615

kvog li strašnog prizora! Spasitelj uhvaćen u ponoć u Getsemaniju, vučen tamoamo od palače do sudnice, izvođen dvaput pred svećenike, dvaput pred Veliko vijeće, dvaput pred Pilata i jedanput pred Heroda, ismijavan, šiban, osuđen i izveden da bude raspet, noseći teški teret križa usred nari-canja jeruzalemskih kćeri i podrugivanja svjetine.

Nebo je s boli i divljenjem promatralo Krista kako visi na križu, kako krv teče iz Njegovih izranjavanih sljepoočnica i kako se znoj obojen krvlju graška na Njegovu čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene klinovima jer je težina Njegova tijela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo je Nebo bilo ispunjeno divljenjem kad je Krist usred straho-vite patnje iskazao svoju molitvu: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Pa ipak, tu su stajali ljudi, stvoreni po Božjem obličju, koji su se udružili da unište život Njegovog jedinorođenog Sina. Kakav prizor za svemir!

Upravitelji i vlasti tame bili su okupljeni oko križa, bacajući paklenu sjenku nevjerstva u srca ljudi. Kad je Gospod stvorio ova bića da stoje pred Njegovim prijestoljem, bila su prekrasna i slavna. Njihova ljepota i sve-tost bile su u skladu s njihovim uzvišenim položajem. Bila su obogaćena Božjom mudrošću i opremljena svim nebeskim oružjem. Oni su bili sluge Boga živoga. Ali tko je mogao prepoznati među palim anđelima slavnog serafina koji je nekad služio u nebeskim dvorovima?

Sotonske sile ujedinile su se sa zlim ljudima potičući narod da povje-ruje kako je Krist najveći grješnik i da Ga stoga treba prezirati. Oni koji su ismijavali Krista dok se nalazio na križu bili su ispunjeni duhom prvog velikog buntovnika. On ih je ispunio zlim i odvratnim riječima. On je na-dahnjivao njihovo ruženje. Ali svim ovim nije postigao ništa.

Da se ijedan grijeh našao na Kristu, da je u bilo kojoj pojedinosti pod-legao Sotoni u želji da izbjegne strašno mučenje, Božji i čovjekov nepri-jatelj slavio bi pobjedu. Krist je priklonio svoju glavu i umro, ali čvrsto se držao svoje vjere poslušnosti Bogu. “Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast nje-gova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom.” (Otkrivenje 12,10)

Svršeno je!

761

616

Sotona je uvidio da je njegova laž razobličena. Njegova je vladavina otkrivena pred bezgrešnim anđelima i svemirom. Otkrio je sebe kao ubo-jicu. Prolivši krv Božjeg Sina, izgubio je svaku naklonost nebeskih bića. Odsad je njegovo djelovanje ograničeno. Bez obzira na držanje koje bi po-kazao, više nije mogao dočekivati anđele dok dolaze iz nebeskih dvorova i pred njima optuživati Kristovu braću kao one koji su obučeni u haljine prljave i oskvrnute grijehom. Tako se prekinula posljednja karika izraza naklonosti između Sotone i nebeskog društva.

Pa ipak, Sotona tada nije uništen. Ni tada anđeli nisu shvatili što je sve obuhvaćeno ovom velikom borbom. Načela koja su bila u pitanju tre-balo je otkriti puno jasnije. Čovjeka radi Sotonino se postojanje moralo produljiti. Čovjek, kao i anđeli, mora uočiti razliku između Kneza svjetla i kneza tame. On mora izabrati kome će služiti.

Na početku ove velike borbe Sotona je izjavio da se Božji zakon ne može držati, da pravda nije u skladu s milošću i da grješnik u slučaju da prekrši Zakon, neće moći dobiti oprost. Svaki grijeh mora dobiti svoju kaznu, isticao je Sotona, pa ako Bog oprašta kaznu zbog grijeha, On nije Bog istine i pravde. Dok su ljudi kršili Božji zakon i oskvrnjivali Njego-vu volju, Sotona se radovao. Izjavio je kako je dokazano da se Zakon ne može poštovati i da se čovjeku ne može oprostiti. Stoga što je nakon svoje pobune prognan s Neba, Sotona je tvrdio da ljudskom rodu zauvijek mora biti uskraćena Božja naklonost. Tvrdio je da Bog ne može pokazati milost grješniku i biti pravedan.

Premda je bio grješnik, čovjek se nalazio u drukčijem položaju od Sotoninog. Lucifer je zgriješio na Nebu, u svjetlosti Božje slave. Njemu je kao nijednom drugom stvorenom biću bilo dano otkrivenje Božje ljubavi. Razumijevajući Božji karakter i poznavajući Njegovu dobrotu, Sotona se opredijelio da pođe za svojom sebičnom, neovisnom voljom. Ovaj je izbor bio konačan. Nije postojalo ništa više što bi Bog mogao učiniti da ga spasi. Međutim, čovjek je obmanut, a njegov um pomračen sotonskim lukavstvi-ma. Nije imao mogućnosti upoznati visinu i dubinu Božje ljubavi. Jedino je u poznavanju Božje ljubavi za njega bilo nade. Bogu bi se mogao vratiti promatranjem Njegova karaktera.

Božja se ljubav obznanila ljudima preko Isusa; ali milost nije ukinula pravdu. Zakon otkriva osobine Božjeg karaktera i nijedan znak ili kovrči-

Čežnja vjekova

762

617

ca iz njega ne može se promijeniti da bi se prilagodio čovjeku u njegovu palom stanju. Bog nije promijenio svoj Zakon, već je radi čovjekova otku-pljenja sebe žrtvovao u Kristu. “Bog biješe onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2. Korinćanima 5,19)

Zakon traži pravdu — pravedan život, savršen karakter, a ovo čo-vjek ne može ispuniti. On ne može odgovoriti zahtjevima Božjeg svetog Zakona. Ali Krist, došavši na Zemlju kao čovjek, živio je svetim životom i razvio savršeni karakter. On ovo kao besplatan dar nudi svima koji Ga žele prihvatiti. Njegov je život zamjena za ljudski život. Ljudi tako Božjim trpljenjem dobivaju oprost prošlih grijeha. Više od toga, Krist ispunjava ljude Božjim osobinama. On izgrađuje ljudski karakter prema uzoru na božanski karakter, usklađujući duhovnu snagu i ljepotu. Tako se u onome koji vjeruje u Krista ispunjava pravda Zakona. Bog može biti “pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa”. (Rimljanima 3,26)

Božja ljubav izražava se u Njegovoj pravdi isto toliko koliko i u Nje-govoj milosti. Pravda je osnova Njegova prijestolja i rod Njegove ljubavi. Sotona je želio da odvoji milost od istine i pravde. Želio je dokazati da je pra-vičnost Božjeg zakona neprijatelj miru. Međutim, Krist je pokazao da su one u Božjem planu nerazdvojno povezane i da jedna ne može postojati bez dru-ge. “Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.” (Psalam 85,11)

Svojim životom i smrću Krist je dokazao da Božja pravda ne ukida Njegovu milost, da se grijeh može oprostiti, da je Zakon pravičan i da se u cijelosti može držati. Tako su bile odbačene sotonske optužbe. Bog je dao čovjeku nepobitan dokaz svoje ljubavi.

Počela se širiti jedna druga prijevara. Sotona je izjavio da je milost uništila pravdu, da je Kristova smrt ukinula Očev Zakon. Da je bilo mo-guće promijeniti ili ukinuti Zakon, Krist ne bi morao umrijeti. Međutim, ukidanje Zakona značilo bi ovjekovječiti prijestup, a svijet prepustiti So-toninoj vlasti. Krist je bio podignut na križu samo zato što je Zakon ne-promjenjiv, zato što se čovjek može spasiti samo poslušnošću njegovim odredbama. Ta sredstva pomoću kojih je Krist uspostavio Zakon, Sotona je prikazao kao ona koja ga poništavaju. Na tom području vodit će se po-sljednja velika borba između Krista i Sotone.

Sotona sad ističe tvrdnju da je Zakon koji je Bog objavio svojim gla-som pogrešan, a neke odredbe ukinute. To je posljednja velika prijevara

Svršeno je!

763

618

koja će doći na svijet. Nije potrebno da napadne sav Zakon; on je postigao svoj cilj ako navede ljude da ne poštuju jedno načelo. Jer “tko vrši sav Za-kon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve”. (Jakov 2,10) Ljudi padaju pod Sotoninu vlast pristajući da prestupe jednu zapovijed. Zamje-njivanjem Božjeg Zakona ljudskim, Sotona će pokušati zavladati svijetom. Ovo je djelo pretkazano u proročanstvu. Za veliku otpadničku silu koja je Sotonin predstavnik, kaže se: “On će huliti na Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke...” (Daniel 7,25)

Ljudi će sigurno uspostaviti svoje zakone da djeluju nasuprot Božjem zakonu. Oni će pribjegavati nasilju nad savješću drugih i u svojoj revnosti da nametnu ove zakone ugnjetavat će svoje bližnje.

Borba protiv Božjeg zakona koja je otpočela na Nebu, nastavit će se do kraja vremena. Svaki će čovjek biti okušan. Poslušnost i neposlušnost su pitanje o kome treba odlučiti cijeli svijet. Svi će biti pozvani da izaberu između Božjeg zakona i ljudskih zakona. Tu će biti povučena crta razdva-janja. Postojat će samo dvije vrste. Svaki karakter bit će potpuno razvijen i svi će pokazati jesu li se opredijelili za poslušnost ili pobunu.

Tada će doći kraj. Bog će obraniti svoj Zakon i osloboditi svoj narod. Sotona i svi koji su mu se pridružili u pobuni bit će uništeni. Grijeh i grješ-nici nestat će, korijen i grane (Malahija 4,1) — Sotona korijen, a njegovi sljedbenici grane. Ispunit će se riječi za kneza zla: “Jer svoje srce s Božjim izjednači... Istrgoh te, kerube zaštitniče, isred ognjenoga kamenja... Jer ti strašilo posta, nestade zauvijek.” Zatim, “nestat će bezbožnika: mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema”. “I bit će ko da ih nigda bilo nije.” (Eze-kiel 28,6-19; Psalam 37,10; Obadija 16)

To nije čin Božje samovolje. Oni koji su odbacivali Njegovu milost, žanju ono što su posijali. Bog je izvor života i kad čovjek odabere službu grijehu, odvaja se od Boga i tako se sam lišava života. On je udaljen “od Božjeg života”. Krist kaže: “Svi koji mene mrze ljube smrt.” (Efežanima 4,18; Izreke 8,36) Bog im za neko vrijeme daje život da bi mogli razviti svoj karakter i otkriti svoja načela. Kad se ovo dovrši, primit će plodove vlastita izbora. Životom pobune Sotona i svi koji se sjedinjuju s njim po-stavljaju sebe u takav nesklad s Bogom da je već i Njegova prisutnost za njih vatra koja sažiže. Slava Onoga koji je ljubav uništit će ih.

Čežnja vjekova

764

619

Na početku velike borbe anđeli ovo nisu razumjeli. Da je Sotoni i nje-govoj vojsci prepušteno da požnju plodove svoga grijeha, oni bi poginuli, ali nebeskim bićima ne bi izgledalo da je to neizbježna posljedica grijeha. Sumnja u Božju dobrotu ostala bi u njihovu umu kao sjeme zla koje bi do-nijelo svoj smrtonosni plod grijeha i prokletstva.

Međutim, to neće biti tako kad se završi velika borba. Tada, budući da je dovršen plan spasenja, Božji će se karakter otkriti svim razumnim bićima. Odredbe Njegova Zakona bit će smatrane savršenim i nepromje-njivim. Tada će grijeh pokazati svoju narav, a Sotona svoj karakter. Tada će iskorjenjivanje grijeha opravdati Božju ljubav i uzdignuti Njegovu čast pred svim bićima u svemiru koja s radošću slušaju Njegovu volju i u čijem se srcu nalazi Njegov Zakon.

U takvim prilikama anđeli su se mogli radovati promatrajući Spa-siteljev križ; jer premda tada nisu sve razumijevali, znali su da je unište-nje grijeha i Sotone zauvijek postalo sigurno, da je čovjekovo otkupljenje bilo osigurano, a svemir postao vječno zaštićenim. Sam je Krist u cijelosti shvaćao rezultat te žrtve koja je prinesena na Golgoti. Sve je ovo gledao pred sobom kad je na križu uzviknuo: “Svršeno je!”

Svršeno je!

620

U Josipovom grobu

Najposlije je Isus otpočinuo. Dugi dan sramote i mučenja završen je. Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca objavljivale nastupanje subote, Božji je Sin mirno počivao u Josipovom grobu. Dovršena djela i ruku sklo-pljenih u miru, odmarao se u svetim satima subotnjeg dana.

U početku, nakon svog djela stvaranja, Otac i Sin su se odmarali u subotu. Kad se “dovrši nebo i zemlja sa svom svojom vojskom” (Postanak 2,1), Stvoritelj i sva nebeska bića radovali su se promatrajući slavni prizor. Tada, “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38,7) Sad se Isus odmarao od djela otkupljenja, pa premda je vladala ža-lost među onima koji su Ga voljeli na Zemlji, na Nebu je bila radost. Slav-no je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, koji je pobijedio grijeh i nikada više ne može pasti — to su vidjeli Bog i anđeli kao plod Kristova dovršena djela. S ovim prizorom zauvijek je povezan dan Isusova odmora. Jer Njegovo “djelo je... savršeno” i “znam da sve što Bog čini, čini za stalno”. (Ponovljeni zakon 32,4; Propovjednik 3,14) “Onoga koga nebo treba da pridrži do vremena sveopće obnove koju je Bog nagovijestio odavno preko svojih svetih pro-roka.” (Djela 3,21) Subota stvaranja, dan kad je Isus ležao i odmarao se u Josipovom grobu, bit će još uvijek dan odmora i radosti. Nebo i Zemlja sjedinit će se u slavljenju “od subote do subote” (Izaija 66,23) a mnoštvo spašenih u radosnom obožavanju klanjat će se Bogu i Janjetu.

U završnim događajima dana raspeća dan je novi dokaz o ispunjenju proročanstva, novo svjedočanstvo o Kristovu božanstvu. Kad se mrak po-dignuo s križa i Spasitelju oteo samrtni uzvik, odmah se začuo drugi glas kako govori: “Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!” (Matej 27,54) Ove riječi nisu bile izgovorene šapatom. Svi su se okrenuli da vide odakle one dolaze.

769

770

80

621

Tko ih je izgovorio? To je bio stotnik, rimski vojnik. Spasiteljevo božansko strpljenje, i Njegova iznenadna smrt s uzvikom pobjede na usnama, osta-vili su dubok dojam na ovog neznabošca. U ranjenom, slomljenom tijelu koje je visilo na križu, stotnik je prepoznao lik Božjeg Sina. Nije se mogao uzdržati da ne prizna svoju vjeru. Tako je ponovno potvrđeno da će naš Ot-kupitelj vidjeti trud svoje duše. Na sam dan Njegove smrti tri međusobno različita čovjeka izrazila su svoju vjeru: zapovjednik rimske straže, čovjek koji je nosio Spasiteljev križ i onaj koji je umirao na križu pokraj Njega.

Dok se večer približavala, nad Golgotom je lebdjela nadnaravna tiši-na. Mnoštvo se razilazilo i mnogi su se vratili u Jeruzalem znatno izmije-njena duha od onog koji su pokazali tog jutra. Mnogi su došli promatrati raspeće iz radoznalosti, a ne iz mržnje prema Kristu. Još su uvijek vjerovali optužbama svećenika, a Krista gledali kao zločinca. Rugali su Mu se za-hvaćeni neprirodnim uzbuđenjem i sjedinjeni sa svjetinom. Ali kad se Ze-mlja zaogrnula tamom, zastali su optuženi vlastitom savješću, osjećajući se krivim za veliko zlo. Usred te užasne tame nije se čula nikakva šala ili podsmijeh, a kad se podigla, u svečanoj su tišini pošli svojim kućama. Bili su uvjereni da su optužbe svećenika bile lažne, da Isus nije bio varalica, a nekoliko tjedana kasnije, kad je Petar propovijedao na dan Pedesetnice, nalazili su se među onim tisućama koje su se obratile Kristu.

Međutim, hebrejske su vođe ostale nepromijenjene događanjima koji-ma su bili svjedoci. Njihova mržnja prema Isusu nije oslabila. Tama koja je obavila Zemlju prigodom raspeća nije bila gušća od one koja je još uvijek obuzimala umove svećenika i poglavara. Kad se rodio, zvijezda je prepo-znala Krista i povela mudrace do jasala u kojima je ležao. Nebeske vojske su Ga poznavale i pjevale Mu hvalospjeve nad betlehemskim ravnicama. More je znalo Njegov glas i pokorilo se Njegovoj zapovijedi. Bolest i smrt prepoznale su Njegovu vlast i vratile su Mu svoj plijen. Sunce Ga je po-znavalo i, vidjevši Njegove samrtne muke, sakrilo je svoje svijetlo lice. Stijenje Ga je poznavalo i razlamalo se na Njegov uzvik. Beživotna priroda poznavala je Krista i svjedočila o Njegovoj božanskoj prirodi. Međutim, svećenici i poglavari u Izraelu nisu prepoznali Božjeg Sina.

Ipak, svećenici i poglavari nisu imali mira. Ostvarili su svoj cilj time što su ubili Krista, ali oni nisu doživjeli osjećaj pobjede koji su očekivali. Čak i u trenutku njihove očite pobjede, mučila ih je neizvjesnost što će se

U Josipovom grobu

771

622

nakon toga dogoditi. Čuli su uzvik: “Svršeno je!” “Oče, u ruke tvoje pre-dajem duh svoj.” (Ivan 19,30; Luka 23,46) Nespokojni i zabrinuti, vidjeli su kako se razbija stijenje i osjetili snažan potres.

Dok je bio živ, zavidjeli su Kristu na utjecaju koji je imao u narodu; zavidjeli su Mu čak i u smrti. Više su se bojali mrtvog Krista, puno više no što su se ikada bojali živoga. Bojali su se da su pozornost naroda previše usmjerili na događaje koji su pratili Kristovo raspeće. Bojali su se posljedi-ca onoga što su učinili tog dana. Ni po koju cijenu nisu željeli da Njegovo tijelo ostane na križu tijekom subote. Subota se približavala, a tijela koja su visjela na križu povređivala bi njezinu svetost. Tako, koristeći ovo kao izgovor, vodeći Hebreji zahtijevali su od Pilata da se ubrza smrt ovih žrta-va i da se njihova tijela skinu prije zalaska sunca.

Pilat nije bio htio, kao ni oni, da Isusovo tijelo ostane na križu. Kad su dobili njegovu suglasnost, vojnici su prebili noge dvojici razbojnika da bi ubrzali njihovu smrt, ali kako su utvrdili, Isus je već bio mrtav. Surovi voj-nici bili su ganuti onim što su čuli i vidjeli od Krista i stoga su se uzdržali od lomljenja Njegovih udova. Tako se u žrtvovanju Božjeg Janjeta ispunio Pashalni zakon: “Neka ni jedne kosti na njoj ne lome. Neka je slave prema propisima Pashe.” (Brojevi 9,12)

Svećenici i poglavari su se iznenadili kad su utvrdili da je Krist mr-tav. Umiranje je na križu trajalo dugo; teško je bilo odrediti kad je život prestao. Nikada se nije čulo da čovjek umre šest sati nakon raspeća. Sve-ćenici su željeli biti sigurni da je Isus umro i po njihovom je savjetu jedan vojnik probo kopljem Kristova rebra. Iz ovako načinjene rane potekla su dva obilna i različita mlaza, jedan od krvi, a drugi od vode. To su zapazili svi promatrači i Ivan vrlo pouzdano opisuje ovaj događaj. On kaže: “Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči — njegovo je svjedočanstvo istinito, i on zna da go-vori pravo — da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: ‘Ni jedna mu se kost neće prelomiti.’ A na drugome mjestu Pismo veli: ‘Gledat će na onoga koga su proboli.’” (Ivan 19,34-37)

Nakon usksnuća svećenici i poglavari pronosili su glas da Krist nije umro na križu, da se samo onesvijestio i nakon toga oživio. Druga vijest tvrdila je da tijelo koje je položeno u grob nije bilo stvarno tijelo od mesa i kostiju, već samo nešto nalik na tijelo. Postupak rimskih vojnika pobija

Čežnja vjekova

772

623

ove neistine. Oni nisu slomili Njegove noge, zato što je već bio mrtav. Da bi udovoljili svećenicima, proboli su Mu rebra. Da se život već nije ugasio, ova bi rana izazvala trenutačnu smrt.

Isusovu smrt nije izazvao ni probod kopljem ni muke na križu. Taj uzvik izgovoren “jakim glasom” (Matej 27,50; Luka 23,46) u trenutku smrti, mlaz krvi i vode koji je potekao s Njegova boka, pokazuje da je umro zato što Mu je prepuklo srce. Njegovo je srce prepuklo od duševne boli. Ubio Ga je grijeh ovoga svijeta.

Kristovom su se smrću ugasile nade Njegovih učenika. S neopisivom boli promatrali su Njegove zatvorene oči i klonulu glavu, Njegovu kosu ulijepljenu krvlju, Njegove probodene ruke i noge. Do posljednjeg časa nisu vjerovali da će umrijeti, i stoga su jedva mogli povjerovati da je doi-sta mrtav. Ophrvani tugom, nisu se sjećali Njegovih riječi koje su pretka-zale baš ovaj prizor. Ništa što je govorio nije ih sad moglo utješiti. Vidjeli su samo križ i Žrtvu kako krvari na njemu. Budućnost je izgledala tamna i beznadna. Njihova vjera u Isusa je iščezla, ali nikada kao sada nisu toliko voljeli svoga Gospodina. Nikada ranije nisu toliko osjećali Njegovu vrijed-nost i svoju potrebu za Njegovom nazočnošću.

Čak je i u smrti Kristovo tijelo bilo vrlo dragocjeno Njegovim uče-nicima. Čeznuli su da Ga dostojanstveno sahrane, ali nisu znali kako bi to ostvarili. Isus je bio osuđen kao pobunjenik protiv rimske vlasti, a ljudi pogubljeni zbog takva prekršaja bili su pokapani na groblju posebno odre-đenom za takve zločince. Učenik Ivan sa ženama iz Galileje ostao je kraj križa. Nisu mogli ostaviti tijelo svoga Gospodina bezosjećajnim vojnicima da ga pogrebu na tako sramnom groblju. Ipak, to nisu mogli spriječiti. Nisu mogli dobiti nikakvo odobrenje od hebrejskih vlasti, a na Pilata nisu imali nikakav utjecaj.

U ovoj neprilici učenicima su pritekli u pomoć Josip iz Arimateje i Nikodem. Obojica su poznavali Pilata i bili članovi Velikog vijeća. Obo-jica su bili bogati i utjecajni ljudi. Oni su odlučili da Kristovo tijelo treba sahraniti s počastima.

Josip je smjelo otišao Pilatu i zamolio ga za Isusovo tijelo. Pilat je tek sad prvi put čuo da je Isus već mrtav. Do njega su doprle proturječne vije-sti o događajima koji su pratili raspeće, ali spoznaja o Kristovoj smrti na-mjerno je skrivan od njega. Svećenici i poglavari upozorili su Pilata da bi

U Josipovom grobu

773

624

Kristovi učenici mogli izvesti prijevaru s Njegovim tijelom. Čuvši Josipov zahtjev, pozvao je kapetana koji je bio na dužnosti kod križa i doznao da je Isus doista umro. Potrudio se da dobije izvještaj od njega o prizorima na Golgoti, koji je potvrdio Josipovo svjedočanstvo.

Josipov je zahtjev odobren. Dok je Ivan čekao uznemiren zbog po-greba svog Učitelja, Josip se vratio s Pilatovim nalogom za Kristovo tije-lo; Nikodem je stigao donoseći oko sto litara pomiješane smirne i aloja za Njegovo pomazanje. Najpoštovanijem u cijelom Jeruzalemu ne bi se mo-glo ukazati veće poštovanje u smrti. Učenici su bili vrlo iznenađeni kad su vidjeli ove bogate poglavare koji su isto toliko bili zainteresirani za pogreb svojega Gospodina, kao i oni sami.

Ni Josip ni Nikodem nisu otvoreno prihvatili Spasitelja dok je bio živ. Znali su da bi ih takav korak isključio iz Velikog vijeća, a nadali su se da će Ga svojim utjecajem zaštititi na njegovim zasjedanjima. Izgledalo je da su za neko vrijeme uspijevali, ali lukavi svećenici, zapažajući njihovu naklo-nost prema Kristu, osujetili su njihove planove. U njihovoj odsutnosti Isus je bio osuđen i predan da se raspne. Sad kad je bio mrtav, nisu više skrivali koliko su Mu privrženi. Dok su se učenici bojali javno pokazati kao Nje-govi sljedbenici, Josip i Nikodem hrabro su im priskočili u pomoć. Pomoć ovih bogatih i poštovanih ljudi bila je u ovom trenutku vrlo potrebna. Oni su za svog mrtvog Učitelja mogli učiniti ono što je bilo nemoguće siromaš-nim učenicima; njihovo bogatstvo i utjecaj štitili su ih u velikoj mjeri od zlobe svećenika i poglavara.

Nježno i s poštovanjem svojim su rukama skinuli Isusovo tijelo s kri-ža. Suze sućuti kapale su im iz očiju dok su gledali Njegovo izranjeno i izmučeno tijelo. Josip je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote, sad ga je pripremio za Isusa. Zajedno s mirisima što ih je donio Nikodem, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Spasitelj je prenesen do groba. Tu su ova tri učenika ispravila ozlijeđene udove i savila izranjene ruke na nepomične grudi. Žene Galilej-ke došle su vidjeti je li učinjeno sve što se moglo učiniti za beživotno tijelo njihovog voljenog Učitelja. Vidjele su teški kamen koji je navaljen na ulaz u grob u koji je Spasitelj položen da počiva. Žene su bile posljednje kod križa i posljednje na Kristovom grobu. Dok su se spuštale večernje sjenke, Marija Magdalena i druge Marije zadržale su se oko mjesta počivanja nji-

Čežnja vjekova

774

625

hovog Gospodina, lijući suze žalosti nad sudbinom Onoga koga su volje-le. “Potom se vratiše... U subotu se nisu micale prema propisu [Zakona].” (Luka 23,56)

To je bila subota koju ožalošćeni učenici neće nikada zaboraviti, a isto tako i svećenici, poglavari, književnici i narod. Prilikom sunčeva zalaska, u smiraj dana pripreme, trube su se oglasile označavajući da je subota po-čela. Pasha je svetkovana onako kako se to činilo stoljećima, dok je On na koga je ona usmjeravala, ležao u Josipovom grobu ubijen rukama zlikova-ca. Predvorja Hrama bila su u subotu ispunjena vjernicima. Veliki svećenik s Golgote bio je tu, odjeven u sjajne svećeničke haljine. Svećenici s bijelim kapama, sasvim zaokupljeni, obavljali su svoje dužnosti. Međutim, neki od nazočnih nisu bili mirni dok se za grijeh prinosila krv junaca i jaraca. Nisu bili svjesni da je znamenje našlo svoje ostvarenje, da je beskonačna Žrtva prinesena za grijehe svijeta. Nisu znali da vršenje obredne službe nije ima-lo više nikakvu važnost. Ali, nikada ranije tu službu nisu pratili s tako pro-turječnim osjećajima. Trube, glazbala i glasovi pjevača bili su glasni i jasni kao i obično. Međutim, svi su osjećali da se zbiva nešto neobično. Jedan za drugim raspitivali su se o nesvakidašnjem događaju koji se odigrao. Dota-da je Svetinja nad svetinjama strogo čuvana od svih koji u nju nisu smjeli ući. Međutim, sad je bila otvorena za sve oči. Teška izvezena zavjesa, na-činjena od čistog lana i bogato ukrašena zlatom, skerletom i purpurom bila je razdrta od vrha do dna. Mjesto na kojem se Gospodin sastajao s velikim svećenikom da objavi svoju slavu, mjesto koje je bilo sveta Božja dvorana za prijam, bilo je otvoreno svakom oku — mjesto koje Gospodin više nije priznavao. Smrknuti svećenici služili su pred oltarom. Otkrivenost Sveti-nje nad svetinjama ispunjavala ih je užasom nastupajuće nesreće.

Mnogi umovi bili su obuzeti mislima izazvanim prizorima na Gol-goti. Od raspeća sve do uskrsnuća mnoge budne oči stalno su istraživale proročanstva, neki da bi razumjeli cjelovito značenje blagdana koji su pro-slavljali, neki da nađu dokaze da Isus nije bio ono što je tvrdio da jest, a drugi su bolnim srcem tragali za dokazima da je On uistinu pravi Mesija. Premda su istraživali s različitim ciljevima, svi su bili osvjedočeni u istu istinu: da se proročanstvo ispunilo u događajima nekoliko proteklih dana i da je Raspeti — Otkupitelj svijeta. Mnogi koji su tada sudjelovali u službi, nikada više nisu sudjelovali u pashalnim obredima. Čak su i mnogi sveće-

U Josipovom grobu

775

626

nici bili osvjedočeni u pravi Isusov karakter. Njihovo istraživanje proro-čanstava nije bilo uzaludno, jer su Ga nakon Njegova uskrsnuća priznali za Božjeg Sina.

Kad je vidio Isusa podignuta na križu, Nikodem se sjetio Njegovih riječi izgovorenih u noći na Maslinskoj gori: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vje-ruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Te subote dok je Krist ležao u grobu, Nikodem je imao priliku za razmišljanje. Sada je njegov um oba-sjavala jasnija svjetlost pa mu riječi što ih je Isus izgovorio više nisu bile tajanstvene. Osjećao je da je mnogo izgubio što se nije povezao sa Spasite-ljem tijekom Njegova života. Sad se prisjećao događaja s Golgote. Kristo-va molitva za one koji su Ga raspeli i Njegov odgovor na molbu razbojnika koji je umirao govorili su srcu ovog učenog savjetnika. Ponovno je proma-trao Spasitelja u Njegovoj agoniji i opet čuo taj posljednji uzvik “Svršeno je!”, izgovoren kao uzvik pobjednika. Ponovno je promatrao Zemlju kako se ljulja, zamračeno nebo, razdrtu zavjesu, razlomljene stijene i njegova se vjera zauvijek utvrdila. Isti događaj koji je uništio nade učenika, osvjedo-čio je Josipa i Nikodema u Isusovo božanstvo. Njihova strahovanja savla-dala je hrabrost čvrste i nepokolebljive vjere.

Nikada Krist nije privukao toliku pozornost mnoštva kao sada kad je položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevolj-ne u predvorje Hrama, raspitujući se: Tko nam može nešto reći o Isusu iz Nazareta? Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i uskrisivao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: “Tražimo Krista Iscjeli-telja!” Svećenici su ovom prilikom pregledali one za koje se mislilo da pokazuju znake gube. Mnogi su morali čuti da su njihovi muževi, žene ili djeca proglašeni gubavima i osuđeni napustiti sigurnost svog doma i naklonost svojih prijatelja, da bi izdaleka opominjali prolaznike bolnim uzvikom: “Nečist, nečist!” Prijateljske ruke Isusa iz Nazareta, koje nikada nisu odbijale dodirom iscjeljivati odvratnu gubu, sad su bile prekrižene na Njegovim grudima. Usne koje su na bolesnikovu molbu odgovarale utješ-nim riječima: “Hoću. Ozdravi!” (Matej 8,3), sad su bile nijeme. Mnogi su se uzalud obraćali svećeničkim vođama i poglavarima za sućut i olakšanje. Bilo je očito da su odlučno željeli imati živog Krista ponovno u svojoj sre-dini. Uporno su se i revno raspitivali za Njega. Nisu željeli otići. Međutim,

Čežnja vjekova

776

627

istjerali su ih iz predvorja Hrama i na vrata postavili vojnike da vraćaju mnoštvo što je htjelo ući sa svojim bolesnim i umirućima.

Nevoljnici koji su došli da ih Spasitelj izliječi klonuli su pod teretom razočaranja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Bolesni su umirali u nedo-statku iscjeljujućeg Isusovog dodira. Uzalud su tražili savjet liječnika; nit-ko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u Josipovom grobu.

Tužni uzvici stradalnika uvjerljivo su svjedočili tisućama da je velika svjetlost nestala s ovoga svijeta. Bez Krista, Zemlja je postala mrak i tama. Mnogi čiji su se glasovi stopili u uzviku: “Razapni ga! Razapni!” sad su shvatili nesreću koja se sručila na njih, pa bi, da je On još živ, isto tako rev-no vikali: “Pusti nam Isusa!”

Kad su ljudi doznali da su svećenici pogubili Isusa, raspitivali su se o Njegovoj smrti. Pojedinosti o Njegovom suđenju držane su u najdubljoj taj-nosti, ali dok se nalazio u grobu, Njegovo ime nije silazilo s tisuća usana, a izvješća o Njegovom sramnom suđenju i nečovječnosti svećenika i pogla-vara kružila su posvuda. Razumni ljudi pozvali su ove svećenike i poglava-re da objasne proročanstva Staroga zavjeta o Mesiji, i dok su oni pokušavali uobličiti neku laž, kao odgovor, postali su smeteni. Nisu mogli objasniti proročanstva koja su naviještala Kristove patnje i smrt, pa su se mnogi od onih koji su se raspitivali osvjedočili da su se sveti spisi ispunili.

Osveta za koju su svećenici mislili da će biti slatka, postala im je vrlo gorka. Znali su da su se sučelili s oštrim narodnim neodobravanjem; znali su da su baš oni, koje su potaknuli protiv Isusa, sad bili užasnuti njihovim sramnim djelom. Ovi svećenici pokušavali su vjerovati da je Isus varali-ca, ali bilo je uzalud. Neki od njih stajali su kraj Lazareva groba i vidjeli kako se mrtvac vraća u život. Drhtali su od straha da će se Krist sam di-gnuti iz mrtvih i da će se ponovno pojaviti pred njima. Oni su Ga čuli kako izjavljuje da ima vlast položiti svoj život i ponovno ga uzeti. Sjetili su se i da je rekao: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” (Ivan 2,19) Juda im je govorio o riječima što ih je Isus uputio svojim učenicima za posljednjeg putovanja u Jeruzalem: “Evo ulazimo u Jeruzalem, gdje će Sin Čovječji biti predan glavarima svećeničkim i književnicima, i oni će ga na smrt osuditi i predati poganima da mu se izruguju, i bičuju ga i raza-pnu. Ali će on uskrsnuti treći dan.” (Matej 20,18.19) Kad su čuli ove riječi, podsmjehivali su se i rugali. Ali sad su se sjetili da su se dosad ispunila sva

U Josipovom grobu

777

628

Kristova pretkazanja. Rekao je da će trećeg dana ponovno ustati, i tko bi mogao reći da se i ovo neće ispuniti. Pokušali su se osloboditi ovih misli, ali nisu nikako mogli. Kao i njihov otac, đavao, vjerovali su i drhtali.

Sad kad je uzbuđenje prestalo, Kristov lik nametnuo se njihovim umo-vima. Gledali su Ga kako stoji miran i dostojanstven pred svojim neprija-teljima, podnoseći bez ikakva gunđanja njihova ruganja i zlostavljanja. Svi događaji s Njegova suđenja i raspeća ponovno su se vraćali s neodoljivim osvjedočenjem da je On Božji Sin. Osjećali su da bi se u svako doba mo-gao pojaviti pred njima kao Optuženi koji je postao Tužitelj, Osuđeni Su-dac, Ubijeni kao onaj koji traži pravdu u smrti svojih ubojica.

U subotu su imali malo odmora. Premda nikada ne bi prestupili prag neznabožaca iz straha od oskvrnuća, ipak su održali savjetovanje o Kristo-vom tijelu. Smrt i grob moraju zadržati onoga koga su oni raspeli. “Slije-dećeg dana — to bî dan poslije Priprave — skupiše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: Gospodaru, sjetili smo se da je onaj va-ralica još za života rekao: ‘Poslije tri dana uskrsnut ću.’ Zato naredi da mu se čuva grob do trećeg dana, da ne bi došli njegovi učenici, ukrali ga te rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih’, pa bi posljednja prijevara bila gora od prve. Eno vam straže — odgovori Pilat — idite i čuvajte kako znate!” (Matej 27,62-65)

Svećenici su dali upute za osiguranje grobnice. Veliki kamen postav-ljen je ispred otvora. Preko ovog kamena postavili su uže, pričvršćujući krajeve za stijenu i zapečaćujući ih rimskim pečatom. Kamen se nije mo-gao pomaknuti a da se ne slomi pečat. Straža od stotinu vojnika, postavlje-na oko groba, lako je mogla spriječiti svakog nepozvanog da se oko njega bavi. Svećenici su učinili sve što su mogli da bi zadržali Kristovo tijelo tamo gdje je bilo položeno. Isus je bio tako sigurno zapečaćen u svom gro-bu, kao da je trebao tu ostati za sva vremena.

Tako su se savjetovali i planirali slabi ljudi. Ove ubojice nisu uopće shvatile beskorisnost svojih napora. Ali Bog se proslavio njihovim djelo-vanjem. Upravo ovi napori uloženi da se spriječi Kristovo uskrsnuće naj-uvjerljiviji su dokazi koji ga potvrđuju. Ukoliko je veći bio broj vojnika postavljenih oko groba, utoliko će moćnije biti svjedočanstvo da je On uskrsnuo. Stotinama godina prije Kristove smrti Sveti Duh je objavio pre-ko psalmista: “Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kra-

Čežnja vjekova

778

629

ljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova... Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.” (Psalam 2,1-4) Rim-ski stražari i rimsko oružje bili su nemoćni da Gospodara života zadrže u grobu. Približio se trenutak Njegova oslobođenja.

U Josipovom grobu

630

“Uskrsnuo je kako je rekao”

Ovo poglavlje zasniva se na Mateju 28,2-4.11-15.

Noć prvog dana tjedna polako je protjecala. Nastupio je najmračniji trenutak koji prethodi svitanju. Krist je još bio zarobljenik u svom uzanom grobu. Veliki je kamen bio na svom mjestu, rimski pečat nepolomljen, rim-ski čuvari držali su svoju stražu. Tu su se nalazili i nevidljivi stražari. Voj-ske zlih anđela bile su okupljene oko ovog mjesta. Da je bilo moguće, knez tame sa svojom otpalom vojskom zauvijek bi sačuvao zapečaćen grob koji je čuvao Božjeg Sina. Međutim, nebeska je vojska okružila grobnicu. An-đeli, “silni krjepošću”, čuvali su grob i čekali da dobrodošlicom pozdrave Kneza života.

“Najedanput se zemlja silno potrese: anđeo Gospodnji siđe s neba.” Obučen u sve Božje oružje, ovaj anđeo izašao je iz nebeskih dvorova. Sjaj-ne zrake Božje slave išle su pred njim i osvjetljavale mu put. “Lice mu je sjalo kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.”

A sada, svećenici i poglavari, gdje je sila vaših stražara? Hrabri voj-nici koji se nisu nikada bojali ljudske sile, sad su bili zarobljeni bez mača i koplja. Lice koje su sada gledali nije lice nekog smrtnog ratnika, već lice najmoćnijeg u Gospodnjoj vojsci. Ovaj vjesnik zauzima položaj s koga je Sotona pao. On je taj koji je objavio Kristovo rođenje na betlehem-skim brežuljcima. Zemlja podrhtava prilikom njegova približavanja, voj-ske tame bježe i dok on odvaljuje kamen; čini se kao da je Nebo sišlo na Zemlju. Vojnici ga gledaju kako uklanja kamen kao neki oblutak i čuju ga

779

780

81

631

kako uzvikuje: “Sine Božji, izađi; Otac Te zove.” Vide Isusa kako izlazi iz groba i čuju Njegovu objavu nad razvaljenim grobom: “Ja sam uskrsnuće i život.” Dok izlazi u veličanstvu i slavi, anđeoske vojske duboko se klanja-ju pred Otkupiteljem i pozdravljaju Ga dobrodošlicom i pjesmama hvale.

Jedan potres označio je trenutak kad je Krist položio svoj život, a dru-gi je posvjedočio trenutak kad Ga je pobjednički ponovno uzeo. On, koji je pobijedio smrt i grob, pobjedničkim je korakom izišao iz groba usred potresa, sijevanja munja i pucanja gromova. Kad bude ponovno došao na Zemlju, On će potresti “ne samo zemlju nego i nebo”. “Zemlja će zatetu-rati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe.” “Nebesa se sviše kao knjiga”, “počéla će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” “Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.” (Hebrejima 12,26; Izaija 24,20; 34,4; 2. Petrova 3,10; Joel 4,16)

Prigodom Isusove smrti vojnici su usred dana vidjeli Zemlju obavije-nu tamom, prigodom uskrsnuća vidjeli su sjaj anđela kako osvjetljuje noć i čuli kako nebeski stanovnici s velikom radošću pobjedonosno pjevaju: “Ti si pobijedio Sotonu i sile tame; ti si pobjedom nadvladao smrt!”

Krist je proslavljen izišao iz groba, dok su Ga promatrali rimski stra-žari. Njihove su oči bile prikovane za lice Onoga koga su nedavno ismija-vali i kome su se rugali. U ovom proslavljenom Biću promatrali su zaro-bljenika koga su vidjeli u sudskoj dvorani, kome su ispleli trnov vijenac. To je bio Onaj koji je bez opiranja stajao pred Pilatom i Herodom, Onaj čije je tijelo bilo izmučeno svirepim šibanjem. To je bio Onaj koji je priko-van za križ i prema kome su svećenici i poglavari zadovoljno odmahivali glavom govoreći: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti.” (Matej 27,42) To je bio Onaj koji je položen u Josipov novi grob. Odlukom s Neba Sužanj je oslobođen. Da su gore i planine bile navaljene na Njegov grob, ne bi mogle spriječiti Njegov izlazak.

Kad su se anđeo i proslavljeni Spasitelj pojavili, rimski su stražari klonuli i ostali kao mrtvi. Kad je nebeska pratnja iščezla iz njihova pogle-da, ustali su i brzo, koliko su ih klecavi udovi mogli nositi, pošli prema vra-tima vrta. Posrćući kao pijanci, požurili su dalje u grad, objavljujući divnu novost onima koje su sretali. Uputili su se Pilatu, ali je njihov izvještaj sti-gao hebrejskim vlastima, pa su svećeničke vođe i poglavari poslali da ih najprije dovedu njima. Ovi su vojnici izgledali čudno. Dršćući od straha,

Uskrsnuo je kako je rekao

781

632

blijeda lica posvjedočili su o Kristovu uskrsnuću. Vojnici su sve ispriča-li, upravo onako kao što su vidjeli; nisu imali vremena misliti ili ispričati išta osim istine. S bolnim izrazom kazali su: “Onaj koji je raspet na križu bio je Božji Sin. Čuli smo anđela koji Ga je proglasio Veličanstvom Neba, Kraljem slave.”

Lica svećenika bila su kao lica mrtvaca. Kaifa je pokušao govoriti. Njegove su se usne micale, ali nisu izustile nijednu riječ. Vojnici su se spre-mali napustiti vijećnicu, kad ih je jedan glas zaustavio. Kaifa je najposlije uspio progovoriti. “Čekajte, čekajte!” — rekao je. “Nemojte nikome govo-riti o onome što ste vidjeli.”

Tada je vojnicima predloženo da šire lažan izvještaj. “Kažite,” go-vorili su svećenici, “učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga kad smo mi spavali.” Ovdje su se svećenici prevarili. Kako vojnici mogu reći da su učenici ukrali tijelo dok su oni spavali? Da su spavali, kako su mogli to znati? A ako bi se dokazala krađa Kristova tijela, zar ne bi svećenici bili prvi koji bi ih osudili? Ili ako je straža spavala kraj groba, zar ne bi sveće-nici bili prvi koji bi ih tužili Pilatu?

Vojnici su se užasavali pomisli da na sebe navuku optužbu kako su spavali na dužnosti. To je bio prekršaj koji se kažnjavao smrću. Hoće li laž-no svjedočiti, obmanjujući narod i dovodeći svoje živote u opasnost? Zar nisu budno držali svoju zamornu stražu? Kako mogu podnijeti sud i lažno se zakleti čak i iz ljubavi prema novcu?

Da bi ušutkali svjedočanstvo koga su se bojali, svećenici su obećali stražarima da će ih zaštititi, ističući da ni Pilat, kao ni oni ne bi željeli da takav izvještaj kruži. Rimski vojnici prodali su za novac svoje poštenje He-brejima. Došli su pred svećenike donoseći najpotresniju vijest istine; otišli su natovareni novcem i s lažnim izvještajem na usnama koji su za njih iz-mislili svećenici.

U međuvremenu je izvještaj o Kristovu uskrsnuću stigao do Pilata. Iako je Pilat bio odgovoran što je Krista predao na smrt, bio je uglavnom ravnodušan. Premda je osudio Spasitelja protiv svoje volje i s osjećajem sažaljenja, do tog trenutka nije osjećao stvarnu grižnju savjesti. U strahu, sad se zatvorio u svoju kuću odlučivši da više nikoga ne vidi. Međutim, svećenici su prokrčili put do njega, ispričali priču koju su sami smislili i uporno ga molili da stražarima oprosti zanemarivanje dužnosti. Prije no što

Čežnja vjekova

782

633

je pristao na to, osobno je za sebe ispitao stražare. Bojeći se za svoju si-gurnost, nisu se usuđivali bilo što sakriti i Pilat je od njih saznao sve što se dogodilo. Nije se više raspitivao o tome, ali otada više nije imao mira.

Kad je Isus položen u grob, Sotona je likovao. Usudio se ponadati da Spasitelj neće ponovno uzeti svoj život. Tvrdio je da polaže pravo na Gos-podnje tijelo i postavio svoju stražu oko groba, želeći zadržati Krista kao zarobljenika. Bio je vrlo razljućen kad su njegovi anđeli pobjegli pred nebe-skim vjesnikom. Kad je vidio Krista kako izlazi kao pobjednik, znao je da će njegovo carstvo doživjeti krah i da će najposlije i sâm morati umrijeti.

Time što su ubili Krista, svećenici su učinili sebe Sotoninim oruđem. Sad su bili sasvim u njegovoj vlasti. Zapleteni u zamku, nisu vidjeli nika-kvo oslobođenje do samo borbu protiv Krista. Kad su čuli izvještaj o Nje-govu uskrsnuću, pobojali su se gnjeva naroda. Osjećali su da su im životi u opasnosti. Njihova jedina nada bila je da pokažu kako je Krist varalica, time što će poricati da je uskrsnuo. Potkupili su vojnike i osigurali Pila-tovu šutnju. Posvuda su širili svoje lažne izvještaje. Ali bilo je svjedoka koje nisu mogli ušutkati. Mnogi su čuli svjedočanstvo vojnika o Kristo-vu uskrsnuću. A neki od umrlih uskrsnuli su s Kristom i pojavili se pred mnogima, izjavljujući da je On ustao. Osobe koje su vidjele ove uskrsle i čule njihovo svjedočanstvo odnijele su izvještaje svećenicima. Svećenici i poglavari živjeli su u stalnom strahu da se idući ulicama ili u svom domu nađu licem u lice s Kristom. Osjećali su da za njih nema nikakve sigurno-sti. Reze i zasuni bili su slaba zaštita od Božjeg Sina. Danju i noću pojav-ljivao se pred njihovim očima onaj strašni prizor iz sudnice kad su vikali: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” (Matej 27,25) Nikada iz njihova sjećanja neće izblijedjeti taj prizor. Nikada više miran san neće doći na njihova uzglavlja. Kad se glas moćnog anđela čuo kraj Kristovog groba kako govori: “Tvoj Otac Te zove!”, Spasitelj je izašao iz groba živo-tom koji se nalazio u Njemu samome. Sad je dokazana istinitost Njegovih riječi: “Ja dajem život svoj, da ga opet uzmem... Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” Sad se ispunilo proročanstvo koje je izrekao svećeni-cima i poglavarima: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” (Ivan 10,17.18; 2,19)

Nad razvaljenom Josipovom grobnicom Krist je pobjedonosno ob-znanio: “Ja sam uskrsnuće i život.” Ove riječi moglo je izgovoriti samo


785

634

Božanstvo. Sva stvorena bića žive Božjom voljom i silom. Ona su ovisni primatelji života od Boga. Od najuzvišenijeg serafina do najskromnijeg ži-vog bića, svi iznova primaju silu s Izvora života. Samo Onaj koji je jedno s Bogom može reći za život: “Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” U svojoj božanskoj prirodi Krist je posjedovao silu da slomi okove smrti.

Krist je ustao iz mrtvih kao prvina onih koji spavaju. Na Njega je upu-ćivao obrtani snop i Njegovo se uskrsnuće zbilo baš onog dana kad je pred Gospodina trebalo prinijeti obrtani snop. Više od tisuću godina vršio se ovaj simbolični obred. S njiva su prikupljani prvi klasovi zrelog žita i kad je narod odlazio u Jeruzalem na Pashu, snop prvina obrtao se kao zahvalna žrtva pred Gospodinom. Sve dok ovo nije bilo izvršeno, srp nije počinjao žeti i žito se skupljati u snopove. Snop posvećen Bogu predstavljao je že-tvu. Tako je Krist, Prvina, predstavljao veliku duhovnu žetvu koja će se sa-kupiti za Božje kraljevstvo. Njegovo je uskrsnuće slika i zalog uskrsnuća svih pravednika koji su umrli. “Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskr-snuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim.” (1. Solunjanima 4,14)

Kad je ustao, Krist je iz groba izveo mnoge zarobljenike. Potres pri-godom Njegove smrti otvorio je njihove grobove i kad je On ustao, i oni su izišli s Njim. To su bili Božji suradnici koji su i po cijenu svoga života svjedočili za istinu. Sad su trebali biti svjedoci za Onoga koji ih je podi-gnuo iz mrtvih. Za vrijeme svoje službe Isus je dizao mrtve u život. On je uskrisio sina udovice iz Naina, kćerku poglavara i Lazara. Ali oni nisu bili obučeni u besmrtnost. Premda su uskrsnuli, bili su još uvijek podložni smrti. Ali oni koji su izišli iz grobova prigodom Kristova uskrsnuća, ustali su u vječni život. Oni su se uznijeli s Njim kao znak Njegove pobjede nad smrću i grobom. Ovi, rekao je Krist, nisu više Sotonini zarobljenici; Ja sam ih otkupio. Ja sam ih izveo iz groba kao prvinu svoje sile, da budu sa mnom gdje sam i ja, da nikad više ne vide smrt ili iskuse bol.

Ovi su otišli u grad i pokazali se mnogima objavljujući: “Krist je uskr-snuo iz mrtvih i mi smo uskrsnuli s Njim.” Tako je ovjekovječena sveta istina o uskrsnuću. Uskrsnuli sveti svjedočili su o istinitosti riječi: “Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.” Njihovo uskrsnuće bilo je slikoviti prikaz ispunjenja proročanstva: “Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja — rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” (Izaija 26,19)

Čežnja vjekova

786

635

Krist je za vjernika uskrsnuće i život. U našem Spasitelju je obnovljen život koji je izgubljen uslijed grijeha; On u sebi ima život da oživi ono-ga koga hoće. Njemu je podareno pravo da daruje besmrtnost. Život koji je u ljudskoj prirodi položio, On ponovno uzima i daje ga ljudskom rodu. “Ja sam došao”, rekao je On, da “imaju život i da ga imaju u izobilju.” “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Ivan 10,10; 4,14; 6,54)

Za vjernika smrt ne znači puno. Krist govori o njoj kao da ima malu važnost. “Ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti”, “neće nigda okusiti smrti”. Za kršćanina smrt je samo san, trenutak tišine i tame. Život je sakriven s Kristom u Bogu i “kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom”. (Ivan 8,51.52; Kološanima 3,4)

Glas koji je uzviknuo s križa: “Svrši se!”, čuo se među mrtvima. On je prodro kroz zidove grobnica i pozvao usnule da ustanu. Tako će biti kad se s Neba bude začuo Kristov glas. Taj glas prodrijet će u grobnice i otvo-riti humke, i mrtvi u Kristu uskrsnut će. Prigodom Spasiteljeva uskrsnuća otvorilo se nekoliko grobova, ali prigodom Njegovog drugog dolaska svi dragocjeni mrtvi čut će Njegov glas i izići u slavni besmrtni život. Ista sila koja je podigla Krista iz mrtvih podignut će Njegovu Crkvu i proslaviti je s Njim, iznad svih poglavarstava, iznad svih sila, iznad svakog imena koje se spominje, ne samo na ovom svijetu već i na svijetu koji će doći.


787

636

“Zašto plačeš?”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 28,1.5-8;Marku 16,1-8; Luki 24,1-12; Ivanu 20,1-18.

Žene koje su stajale kraj Kristova križa budno su bdjele i čekale da subota prođe. Prvog dana tjedna, vrlo rano, krenule su na grob, noseći dra-gocjene mirise i pomasti za Spasiteljevo tijelo. Nisu pomišljale na Njegovo uskrsnuće iz mrtvih. Sunce njihova nadanja zašlo je, i noć se nastanila u njihovim srcima. Dok su odmicale putom, pričale su o Kristovim djelima milosrđa i Njegovim riječima utjehe. Međutim, nisu se sjetile Njegovih ri-ječi: “Ali ću vas opet vidjeti.” (Ivan 16,22)

Ne znajući što se upravo zbiva, približavale su se vrtu govoreći: “Tko će nam odmaknuti kamen s vrata na grobu?” Znale su da ne mogu ukloniti kamen, pa ipak su nastavile svojim putom. I gle, nebo se iznenada zasvije-tlilo slavom koja nije dolazila od sunca koje se rađalo. Zemlja je podrhta-vala. Vidjele su da je veliki kamen uklonjen. Grob je bio prazan.

Sve žene nisu došle iz istog pravca na grob. Marija Magdalena je prva stigla na mjesto; videći da je kamen sklonjen, požurila je to javiti učenici-ma. U međuvremenu prispjele su i druge žene. Oko groba je sjala svjetlost, ali u njemu nije bilo Kristova tijela. Dok su se žene zadržavale oko ovog mjesta, iznenada su primijetile da nisu same. Mladić obučen u sjajne halji-ne sjedio je kraj groba. To je bio anđeo koji je uklonio kamen. On je uzeo ljudsko obličje da ne bi prestrašio Isusove prijatelje. Ipak, oko njega je još uvijek sjala svjetlost nebeske slave i žene su se uplašile. Okrenule su se da pobjegnu, ali riječi anđela zaustavile su njihove korake. “Ne bojte se!”, re-

788

789

82

637

kao je, “znam da tražite razapetog Isusa. On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao! Dođite i vidite mjesto gdje je bio položen, zatim krenite žurno i recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od mrtvih.” Ponovno su pogleda-le u grob i ponovno čule tu divnu vijest. Tu se nalazio jedan drugi anđeo u ljudskom obliku koji je rekao: “Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je! Sjetite se kako vam je govorio dok još bijaše u Ga-lileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika i da bude razapet te da uskrsne treći dan!’”

On je ustao! On je ustao! Žene su stalno ponavljale ove riječi. Mirisi za pomazanje nisu više potrebni. Spasitelj je živ, a ne mrtav. Sad su se sje-tile da je govoreći o svojoj smrti rekao da će ponovno ustati. Kako je ovo bio divan dan za svijet! Žene su se brzo udaljile od grobnice i “sa strahom i radosti velikom potekoše da jave učenicima njegovim”.

Marija nije čula dobru vijest. Otišla je k Petru i Ivanu sa žalosnom viješću: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.” Učenici su požurili na grob i našli ga kao što je Marija rekla. Vidjeli su po-krov i ubrus, ali nisu našli svoga Gospodina. Ipak, čak se i ovdje nalazilo svjedočanstvo da je ustao. Mrtvačke haljine nisu odbačene nemarno, već pažljivo složene i svaka na svome mjestu. Ivan “vidje i vjerova”. On još nije razumio riječi Pisma da Krist mora ustati iz mrtvih, ali se sada prisjetio Spasiteljevih riječi kojima je pretkazao svoje uskrsnuće.

Krist je sam, tako brižljivo, ostavio tu mrtvačku odjeću. Kad je silni anđeo sišao na grob, Njemu se pridružio i drugi koji je zajedno s ostalima stražio nad Gospodnjim tijelom. Kad je anđeo s Neba uklonio kamen, dru-gi anđeo je ušao u grob i razriješio ovoje s Isusova tijela. Međutim, Spasi-teljeva ruka savila je svaki od njih i stavila ga na određeno mjesto. U oči-ma Onoga koji upravlja i zvijezdom i atomom nema ničeg nevažnog. Red i savršenstvo vide se u svim Njegovim djelima.

Marija je slijedila Ivana i Petra do groba, a kad su se vratili u Jeruzalem, ona je ostala. Dok je gledala u prazan grob, žalost je ispunila njezino srce. Po-gledavši unutra, vidjela je dva anđela, jednog kraj glave, a drugog kraj nogu na mjestu na kome je Isus ležao. “Ženo, zašto plačeš?” upitali su je. Zato što “uzeše moga Gospodina”, odgovorila je, “i ne znam kamo ga staviše.”

Tada se udaljila čak i od anđela, misleći da mora naći nekoga tko bi joj mogao reći što je učinjeno s Isusovim tijelom. Jedan drugi glas obratio joj

Zašto plačeš?

790

638

se: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?” Očima zamagljenim od suza, Marija je vidjela lik nekog čovjeka i misleći da je to vrtlar, kazala je: “Gospodine... ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio da idem po nj.” Ako je grobnica ovog bogataša previše počasno mjesto za Isusov ukop, ona će se sama po-brinuti da pronađe mjesto za Njega. Postojao je grob koji je Krist ispraznio svojim glasom, grob u kojem je ležao Lazar. Zar tamo ne bi mogla pronaći mjesto za pogreb svoga Gospodina? Osjećala je da bi joj u njezinoj boli bri-ga za Njegovo dragocjeno, raspeto tijelo donijela veliku utjehu.

Međutim, sad joj je Isus svojim dobro poznatim glasom rekao: “Ma-rijo!” Sad je znala da Onaj koji ju je oslovio nije bio stranac i okrenuvši se ugledala je pred sobom živoga Krista. U svojoj radosti zaboravila je da je bio raspet. Potrčavši prema Njemu, kao da Mu želi obgrliti noge, rekla je: “Rabbuni!” Ali Krist je podigao svoju ruku, rekavši: Ne zadržavaj me; “jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: ‘Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.’” I Marija je otišla učeni-cima s radosnom vijesti.

Isus je odbio primiti poštovanje svog naroda dok ne dobije jamstvo da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. On se uznio u nebeske dvorove i od samoga Boga dobio uvjeravanje da je Njegova žrtva pomirenja za grijehe ljudi dovoljna, da kroz Njegovu krv svi mogu dobiti vječni život. Otac je potvrdio zavjet koji je učinio s Kristom, da će prihvatiti ljude koji se kaju i koji su poslušni, i da će ih voljeti onako kao što voli svoga Sina. Krist je trebao završiti svoje djelo i ispuniti svoje obećanje: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog”. (Izaija 13,12) Sva vlast na Nebu i na Zemlji dana je Knezu života, a On se vratio svojim sljedbeni-cima u svijet grijeha da bi im mogao podariti svoju silu i slavu.

Dok je Spasitelj bio u Božjoj nazočnosti, primajući darove za svoju Crkvu, učenici su razmišljali o Njegovu praznom grobu, tugovali i plakali. Dan koji je za cijelo Nebo bio dan radosti, za učenike je bio dan neizvje-snosti, pometnje i zbunjenosti. Njihovo nevjerovanje svjedočanstvu žena pokazuje kako je nisko pala njihova vjera. Vijesti o Kristovu uskrsnuću toliko su se razlikovale od onoga što su očekivali da u to nisu mogli vjero-vati. Bile su previše dobre da bi bile istinite, mislili su oni. Slušali su toliko puno iz nauka i takozvanih znanstvenih teorija saduceja, da je dojam koji su primili o uskrsnuću bio maglovit. Jedva da su znali što bi moglo značiti uskrsnuće iz mrtvih. Bili su nesposobni da shvate ovu veliku istinu.

Čežnja vjekova

793

639

“Idite”, rekli su anđeli ženama, “i recite njegovim učenicima, poseb-no Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti, kako vam je re-kao.” Ovi anđeli bili su s Kristom kao anđeli čuvari tijekom Njegova živo-ta na Zemlji. Bili su svjedoci Njegova suđenja i raspeća. Čuli su Njegove riječi upućene učenicima. To se pokazalo u njihovoj vijesti učenicima i to ih je trebalo osvjedočiti u njezinu istinitost. Takve riječi mogle su poteći samo od vjesnika njihovog uskrsnulog Gospodina.

“Recite njegovim učenicima, posebno Petru”, rekli su anđeli. Od Kri-stove smrti Petar je bio pritisnut grižnjom savjesti. Njegovo sramno odri-canje i Spasiteljev pogled ljubavi i boli stalno su bili pred njim. Od svih učenika najviše je patio. Sad mu je pruženo uvjeravanje da je njegovo po-kajanje prihvaćeno, a njegov grijeh oprošten: bio je spomenut po imenu.

“Recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galile-ju; ondje ćete ga vidjeti.” Svi učenici su napustili Isusa, i poziv da se po-novno sretnu s Njim obuhvatio je sve. On ih nije odbacio. Kad im je Marija Magdalena kazala da je vidjela Gospodina, ponovila je poziv na sastanak u Galileji. I treći im je put poslana ova vijest. Nakon pojavljivanja pred Ocem, Isus se javio drugim ženama, govoreći: “Zdravo! One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti.”

Kristova prva zadaća na Zemlji nakon uskrsnuća bila je da osvjedoči svoje učenike u svoju neumanjenu ljubav i nježno staranje za njih. Da bi ih uvjerio kako je On njihov živi Spasitelj, da je slomio okove groba i da ga neprijatelj — smrt — nije mogla dulje zadržati; kako bi im otkrio da ima isto srce ljubavi kao kad je bio s njima u ulozi njihova ljubljena Učitelja, često im se javljao. Želio je da ih još više stegne svezama ljubavi. “Idite i javite mojoj braći”, rekao je On, “da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti.”

Kad su čuli o ovom sastanku, tako pouzdano zakazanom, učenici su počeli razmišljati o Kristovim riječima kojima je pretkazao svoje uskrsnu-će. Ali još se uvijek nisu radovali. Nisu mogli odagnati svoje sumnje i zbu-njenost. Čak i kad su žene izjavile da su vidjele Gospodina, učenici nisu htjeli povjerovati. Smatrali su da su obmanute.

Nevolja kao da se gomilala jedna za drugom. Šestog dana tjedna vi-djeli su kako je njihov Učitelj umro; prvog dana slijedećeg tjedna bili su bez Njegova tijela, optuženi da su ga ukrali kako bi prevarili narod. Izgubi-

Zašto plačeš?

794

640

li su nadu da će ikada ispraviti loše dojmove koji su se sve više učvršćivali protiv njih. Bojali su se neprijateljstva svećenika i gnjeva naroda. Čeznuli su za Isusovom nazočnošću; On im je pomagao u svakoj nevolji.

Često su ponavljali riječi: “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.” Osamljeni i tužna srca sjećali su se Njegovih riječi: “Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” (Luka 24,21; 23,31) Sastali su se u gornjoj sobi, zatvorili i osigurali vrata, svje-sni da sudbina njihovog ljubljenog Učitelja u svako doba može postati i njihova.

A sve ovo vrijeme mogli su se radovati spoznaji da je Spasitelj uskr-snuo. Marija je stajala u vrtu i plakala dok je Isus bio upravo kraj nje. Oči su joj bile toliko zamagljene suzama da Ga nije mogla prepoznati. A i srca učenika bila su tako puna boli da nisu vjerovali vijesti anđela ili riječima samoga Krista.

Koliko je mnogo danas onih koji još uvijek postupaju onako kao što su postupali učenici! Koliko je mnogo onih koji kao Marija očajnički uzvi-kuju: “Uzeše moga Gospodina... i ne znam kamo ga staviše!” Kolikima bi mogle biti upućene Spasiteljeve riječi: “Zašto plačeš? Koga tražiš?” On je kraj njih, ali njihove oči zamagljene suzama Ga ne raspoznaju. On im go-vori, ali oni ne razumiju.

O, kad bi se pognuta glava mogla podignuti, kad bi se oči mogle otvo-riti da Ga promatraju, kad bi uši mogle slušati Njegov glas! “Krenite žurno i recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od mrtvih.” Naložite im da ne gledaju Josipov novi grob koji je bio zatvoren velikim kamenom i zapeča-ćen rimskim pečatom. Krist nije tamo. Neka ne gledaju prazan grob. Neka ne tuguju kao oni koji su bez nade i pomoći. Isus živi, i budući da On živi, i mi ćemo živjeti. Iz zahvalnih srca, s usana dodirnutih svetom vatrom, neka odjekne radosna pjesma: Krist je uskrsnuo! On živi da posreduje za nas. Uhvati se za ovu nadu i ona će držati dušu kao sigurno, iskušano sidro. Vjeruj, i vidjet ćeš slavu Božju!

Čežnja vjekova

641

Put u Emaus


Kasno poslijepodne na dan uskrsnuća dva su učenika putovala putom prema Emausu, malom gradu udaljenom oko trinaest kilometara od Jeru-zalema. Ovi učenici nisu imali istaknuto mjesto u Kristovu djelu, ali oni su istinski vjerovali u Njega. Došli su u grad proslaviti Pashu i bili vrlo zbu-njeni događajima koji su se nedavno zbili. Čuli su vijesti tog jutra o ukla-njanju Kristova tijela iz groba, kao i izvješće žena koje su vidjele anđele i srele Isusa. Sad su se vraćali svojim domovima da razmišljaju i da se mole. Te večeri žalosno su koračali svojim putom, obnavljajući u razgovoru pri-zore sa suđenja i raspeća. Nikada ranije nisu bili tako duboko razočarani. Bez nade i vjere, hodali su u sjenci križa.

Na svom putu nisu daleko odmaknuli, kad im se pridružio neki stra-nac, ali bili su toliko utonuli u svoju tugu i razočaranje da ga nisu bolje zagledali. Nastavili su svoj razgovor, izražavajući misli svog srca. Razmi-šljali su o poukama što ih je Krist davao, koje oni kao da nisu bili sposobni shvatiti. Dok su razgovarali o događajima koji su se zbili, Isus je čeznuo utješiti ih. Vidio je njihovu tugu; razumio je te proturječne, zbunjujuće za-misli koje su u njihove umove uvodile misao: Može li taj čovjek koji je dopustio da Ga tako ponize biti Krist? Plakali su, jer nisu mogli savladati svoju bol. Isus je znao da su njihova srca ljubavlju povezana s Njim, pa je čeznuo da obriše njihove suze i ispuni ih radošću i veseljem. Ali najprije im mora dati pouke koje neće nikada zaboraviti.

795

796

83

642

“I on ih zapita: Kakav je to razgovor što ga među sobom vodite na putu? Oni se zaustaviše, ožalošćeni, te mu jedan od njih imenom Kleofa reče: ‘Ti si jedini stranac u Jeruzalemu koji ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana!’” Ispričali su Mu o svom razočaranju zbog svog Učitelja “koji bijaše silan prorok riječju i djelom pred Bogom i pred cijelim narodom”, ali “ga naši glavari svećenički i članovi Velikog vijeća”, govorili su oni, “predadoše da bude osuđen na smrt te ga razapeše”. Sa srcem stegnutim od razočaranja i drhtavim usnama dodali su: “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela. Ali — osim svega toga — već je treći dan kako se to dogodilo.”

Neobično je da se učenici nisu sjetili Kristovih riječi i shvatili da je On pretkazao događaje koji će se zbiti. Nisu shvatili da će se posljednji dio Njegove objave isto tako stvarno ispuniti kao i njegov prvi dio, da će trećeg dana ustati. To je bio dio koji nisu smjeli zaboraviti. Svećenici i poglavari to nisu zaboravili. “Slijedećeg dana — to bi dan poslije Priprave — skupi-še se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: Gospodaru, sje-tili smo se da je onaj varalica još za života rekao: ‘Poslije tri dana uskrsnut ću.’” (Matej 27,62.63) Ali učenici se nisu sjećali ovih riječi.

“Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjero-vanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’” Učenici su se pitali tko bi mogao biti ovaj stranac, koji je prodro u samu njihovu dušu i koji govori s takvom ozbiljnošću, nježno-šću, suosjećanjem i s tako puno nade. Prvi put otkako je Krist izdan, počeli su se krijepiti nadom. Često su ozbiljno pogledali svog suputnika i pomi-slili da su Njegove riječi baš one riječi koje bi Krist izgovorio. Bili su ispu-njeni divljenjem i njihova srca počela su kucati u radosnom očekivanju.

Počevši od Mojsija, pravog početka biblijske povijesti, Krist je iz ci-jelog Pisma izlagao ono što se odnosilo na Njega. Da im se odmah otkrio, njihova srca bila bi zadovoljna. U punini svoje radosti ni za čim više ne bi težili. Međutim, bilo je nužno da shvate sve ono što se odnosilo na Njega u slikama i svjedočanstvima Starog zavjeta. Na tome treba biti zasnovana njihova vjera. Krist nije učinio nikakvo čudo da bi ih osvjedočio, jer je nje-gov prvi posao bio da objasni Pismo. Njegovu smrt smatrali su uništenjem svih svojih nada. Sad im je iz Prorokâ pokazao da je to upravo najjači do-kaz za njihovu vjeru.

Čežnja vjekova

799

643

Poučavajući ove učenike, Isus je pokazao važnost Starog zavjeta kao svjedočanstva o Njegovom poslanju. Mnogi koji sebe danas nazivaju kr-šćanima odbacuju Stari zavjet, tvrdeći da on više nema nikakve vrijedno-sti. Ali to nije Kristovo učenje. On je toliko cijenio njegovu vrijednost da je jednom prilikom rekao: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16,31)

Od Adamovih dana sve do završnih prizora ovog vremena Kristov glas govori preko patrijaraha i proroka. Spasitelj je otkriven u Starom isto tako jasno kao i u Novom zavjetu. Svjetlost iz proročke prošlosti ističe Kri-stov život i učenje Novog zavjeta s velikom jasnoćom i ljepotom. Kristova čuda dokaz su Njegova božanstva, ali jači dokaz da je On Otkupitelj svijeta nalazi se u usporedbi proročanstava Staroga s poviješću Novoga zavjeta.

Obrazlažući proročanstva, Krist je svojim učenicima dao pravu spo-znaju o tome zašto je došao među ljude. Njihova očekivanja Mesije koji treba zauzeti prijestolje i kraljevsku vlast, u skladu s ljudskim željama, bila su pogrešna. To se ne bi uskladilo s pravilnim shvaćanjem njihova spušta-nja s najvišeg na najniži položaj koji se može zauzeti. Krist je želio da poj-movi njegovih učenika u svakoj pojedinosti budu čisti i istiniti. Oni u ci-jelosti moraju shvatiti čašu patnje koja Mu je bila dodijeljena. Pokazao im je da je strašan sukob, koji sad još nisu mogli razumjeti, bio ispunjenje za-vjeta učinjenog prije no što su položeni temelji svijetu. Krist mora umrijeti kao što mora umrijeti svaki prijestupnik Zakona ako nastavi griješiti. Sve se ovo mora zbiti, ali se ne treba završiti porazom, već slavnom, vječnom pobjedom. Isus im je rekao da je nužno uložiti svaki napor da bi se svijet spasio od grijeha. Njegovi sljedbenici moraju živjeti kao što je On živio i ustrajnim naporima raditi kao što je radio On.

Krist je ovako razgovarao sa svojim učenicima, otvarajući im um za razumijevanje Pisma. Učenici su bili umorni, ali razgovor nije jenjavao. Sa Spasiteljevih usana silazile su riječi života i sigurnosti. Ali oči su im još uvijek bile zatvorene. Dok im je govorio o razorenju Jeruzalema, proma-trali su osuđeni grad sa suzama. Međutim, još uvijek nisu ni nagađali tko je ovaj njihov Suputnik. Nisu ni pomišljali da najvažnija Osoba njihova razgovora korača kraj njih, jer je Krist govorio o sebi kao o drugoj osobi. Mislili su da je On jedan od onih hodočasnika koji je došao za veliki blag-dan i koji se sad vraća svome domu. Hodao je isto tako pažljivo kao i oni

Put u Emaus

800

644

preko grubog stijenja, zastajući povremeno zajedno s njima da se malo od-mori. Tako su napredovali planinskom stazom, dok je Onaj, koji će uskoro zauzeti položaj s desne strane Bogu, i koji je mogao reći: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska,” hodao kraj njih. (Matej 28,18)

Dok su tako putovali, sunce je počelo zalaziti i prije no što su putnici stigli do svog mjesta počinka, težaci na poljima napuštali su svoj posao. Kad su učenici htjeli ući u svoj dom, činilo se kao da stranac želi nastaviti svoj put. Međutim, učenici su osjećali da ih On privlači. Njihove duše če-znule su da čuju od Njega još više. “Ostani s nama,” rekli su. Izgledalo je kao da nije prihvatio poziv, ali navaljivali su na Njega, uporno Ga moleći: “Jer je večer; dan je već na izmaku!” Krist je popustio njihovom preklinja-nju “i uđe da ostane s njima”.

Da učenici nisu bili uporni u svom pozivu, ne bi znali da je njihov suputnik bio uskrsli Gospodin. Krist nikada nikome ne nameće svoje druš-tvo. On se zanima za one kojima je potreban. Rado će ući u najskromni-ji dom i razveseliti najponiznije srce. Ali ako su ljudi previše ravnodušni prema nebeskom Gostu, ili Ga ne traže da ostane s njima, On će produžiti dalje. Tako se mnogi suočavaju s velikim gubitkom. Oni Krista neće upo-znati ništa više nego učenici dok su s Njim išli putom.

Uskoro je bio pripremljen jednostavni večernji objed od kruha. Stav-ljen je pred gosta koji je zauzeo mjesto u pročelju stola. Ispružio je svo-je ruke da blagoslovi hranu. Učenici su ustuknuli od iznenađenja. Njihov suputnik pruža ruke na sasvim isti način kao što je to činio njihov Učitelj. Ponovno su pogledali, i gle, zapažaju na Njegovim rukama tragove od kli-nova. Obojica su odjednom uzviknula: “To je Gospodin Isus! On je uskr-snuo od mrtvih!”

Ustali su da Mu se bace pred noge i da Mu služe, ali On je iščezao i nestao s njihova vidika. Pogledali su na mjesto koje je zauzimao Onaj čije je tijelo nedavno položeno u grob i rekli jedan drugome: “Zar nije srce gor-jelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!?”

S ovom velikom viješću koju su trebali objaviti nisu mogli sjediti i pričati. Umora i gladi je nestalo. Ostavljajući netaknutim svoj objed, puni radosti odmah su opet krenuli putem kojim su došli, žureći da radosne vi-jesti prenesu učenicima u gradu. Na nekim dijelovima put nije bio siguran, ali penjali su se uz strma mjesta, klizeći preko glatkog stijenja. Nisu vidje-

Čežnja vjekova

801

645

li, nisu znali da imaju zaštitu Onoga koji je ovim putom koračao s njima. Sa svojim putničkim štapom u ruci išli su žurno, želeći ići brže no što su mogli. Izgubili su stazu i ponovno je našli. Ponekad su trčali, ponekad se spoticali, išli su naprijed, sa svojim nevidljivim Suputnikom koji ih je pra-tio cijelim putem.

Noć je mračna, ali obasjavalo ih je Sunce pravde. Srca su im htjela iskočiti od radosti. Činilo im se kao da su u novom svijetu. Krist je živi Spasitelj. Oni za Njim više ne tuguju kao za mrtvim. “Krist je ustao!” — stalno su ponavljali. To je vijest koju su nosili žalosnima. Morali su im ispričati divan događaj s puta u Emaus. Morali su ispričati tko im se usput pridružio. Oni su nosili najveću vijest koja je ikada dana svijetu, radosnu vijest na koju se oslanjaju nade ljudskog roda za vrijeme i za vječnost.

Put u Emaus

646

“Mir vama!”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 24,33-48; Ivanu 20,19-29.

Stigavši do Jeruzalema, dva učenika prošla su kroz istočna vrata koja su tijekom blagdana bila noću otvorena. Kuće su utonule u mrak i tišinu, ali putnici su išli uzanim ulicama osvijetljenim svjetlošću izlazećeg mjese-ca. Pošli su u gornju sobu u kojoj je Isus proveo trenutke posljednje večeri prije svoje smrti. Znali su da će ovdje pronaći svoju braću. Premda je bilo kasno, znali su da učenici neće zaspati dok pouzdano ne doznaju što se do-godilo s tijelom njihova Gospodina. Vrata sobe bila su čvrsto zaključana. Zakucali su da ih puste, ali nije bilo odgovora. Sve je bilo mirno. Tada su rekli svoja imena. Vrata su pažljivo otključana, ušli su, a s njima je ušao još Jedan, nevidljivi. Zatim su vrata ponovno zaključana da ne bi ušle uhode.

Putnici su zatekli sve nazočne iznenađene i uzbuđene. Glasovi onih u prostoriji naglo su se slili u zahvalnost i slavljenje, govoreći: “Zaista je Gospodin uskrsnuo: ukazao se Šimunu!” Tada su dva putnika, zadihani od žurbe kojom su putovali, izrekli zadivljujući izvještaj o tome kako im se Isus otkrio. Upravo su završili, a neki su rekli da ne mogu povjerovati u to jer je previše dobro da bi bilo istinito, kad, gle, jedna druga Osoba stade pred njih. Svako oko bilo je prikovano za Stranca. Nitko nije zakucao da uđe. Nisu se čuli nikakvi koraci. Učenici su bili iznenađeni i pitali se što to znači. Tad su čuli glas koji je mogao biti samo glas njihova Učitelja. Jasno i razgovijetno s Njegovih su usana sišle riječi: “ Mir vama!”

“Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha. A on im reče: Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogle-

802

803

84

647

dajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom! Opipajte me i ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam. Kada to reče, po-kaza im ruke i noge.”

Promatrali su ruke i noge ozlijeđene grubim klinovima. Prepoznali su Njegov glas koji nije bio sličan nijednom drugom koji su ikada čuli. “Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upita ih: Imate li ovdje što za jelo? Pružiše mu komad pečene ribe. On je uze i po-jede pred njima.” “I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.” Vjera i radost zauzele su mjesto nevjerstva i tako dubokim osjećajima koje riječi ne mogu izraziti priznavali su svojega uskrsnulog Spasitelja.

Prigodom Isusova rođenja anđeo je objavio: “Na Zemlji mir ljudima koje ljubi.” A sad prigodom Njegove prve pojave među učenicima nakon uskrsnuća, Spasitelj im se obratio riječima blagoslovla: “Mir vama!” Isus je uvijek spreman nazvati mir dušama koje su opterećene sumnjama i stra-hovima. On čeka da Mu otvorimo vrata srca i kažemo: “Ostani s nama!” On kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20)

Isusovo uskrsnuće bila je slika konačnog uskrsnuća svih koji su poči-nuli u Njemu. Lik uskrsnulog Spasitelja, Njegovo ponašanje, Njegov go-vor, sve je to bilo učenicima poznato. Kao što je Isus ustao iz mrtvih, tako će i oni koji spavaju u Njemu ponovno ustati. Mi ćemo poznavati svoje prijatelje onako kao što su učenici poznavali Isusa. Oni mogu biti izobli-čeni, bolesni ili unakaženi u ovozemaljskom životu, ali ustat će u savršenu zdravlju i ljepoti; ipak će se u proslavljenom tijelu savršeno sačuvati oso-bitost njihove ličnosti. Tada ćemo Ga poznati kao što smo i mi poznati. (1. Korinćanima 13,12) U licima koja će se blistati svjetlošću što zrači s Isu-sova lica prepoznat ćemo crte lica onih koje volimo.

Kad se sreo sa svojim učenicima, Isus ih je podsjetio na riječi koje im je govorio prije svoje smrti, da se sve što je pisano o Njemu u Mojsijevu Zakonu i Prorocima te Psalmima mora ispuniti. “Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma, te im reče: ‘Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propo-vijedati obraćenje i oprost grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga.’”

Učenici su počeli shvaćati narav i obujam svojega djela. Trebaju objaviti svijetu divne istine koje im je Krist povjerio. Događaji iz Njego-

Mir vama!

804

805

648

va života, Njegova smrt i uskrsnuće, proročanstva koja su usmjeravala na ove događaje, svetost Božjeg zakona, tajne plana spasenja, Isusova moć da oprašta grijehe — svemu ovome bili su svjedoci, pa su to trebali objaviti svijetu. Trebali su objaviti evanđelje mira i spasenje koje se dobiva poka-janjem i Spasiteljevom silom.

“Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: ‘Primite Duha Svetoga! Ko-jima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.’” Sveti Duh se još nije potpuno pokazao, jer Krist još nije bio proslavljen. Obilnije davanje Duha uslijedilo je tek nakon Kristova uzašašća. Sve dok ovo nisu primili, učenici nisu mogli ispuniti nalog i propovijedati Radosnu vijest svijetu. Sad su primili Duha s naročitim ciljem. Učenici nisu mogli ispunjavati povjerene dužnosti u Crkvi sve dok ih Krist nije nadahnuo svo-jim Duhom. Povjerio im je najsvetiji zavještaj i želio da uvide činjenicu kako se ovo djelo bez Svetoga Duha ne može izvršiti.

Sveti Duh je dah duhovnog života u duši. Davanje Duha je davanje Kristova života. On ispunjava primatelja Kristovim osobinama. Samo oni koji su tako poučeni od Boga, u kojima djeluje Sveti Duh i u čijem se ži-votu pokazuje Kristov život trebaju stajati kao predstavnici ljudi i služiti za dobrobit Crkve.

“Kojima oprostite grijehe”, rekao je Krist, “oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.” Krist ovdje ne daje nikakvu slobodu nijednom čovjeku da izriče sud nad drugima. U govoru na Gori On je to zabranio. To pravo pripada samo Bogu. Međutim, organiziranoj Crkvi On daje od-govornost za svakog vjernika. Prema onima koji padnu u grijeh Crkva ima dužnost da ih opominje, poučava i, ako je moguće, obnavlja. “Kori, prije-ti, opominji”, kaže Gospod, “u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.” (2. Timoteju 4,2) Postupaj vjerno s onima koji griješe. Opominji svaku dušu koja je u opasnosti. Ne ostavljaj nikoga da vara sebe samoga. Nazovi gri-jeh njegovim pravim imenom. Objavi što je Bog rekao o laganju, kršenju subote, krađi, idolopoklonstvu i svakom drugom zlu. “Oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega.” (Galaćanima 5,21) Ako uporno ostanu u grijehu, Nebo će proglasiti nad njima osudu koju ste im iznije-li iz Božje Riječi. Opredjeljujući se za grijeh oni se odriču Krista; Crkva mora pokazati da ne odobrava njihova djela ili će i sama obeščastiti svoga Gospodina. Ona o grijehu mora kazati što Bog govori o njemu. Ona mora

Čežnja vjekova

806

649

postupiti s njim po Božjoj uputi i njezino će djelovanje biti potvrđeno na Nebu. Onaj koji prezire autoritet Crkve, prezire i autoritet samoga Krista.

Međutim, postoji i svjetlija strana slike. “Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im.” Neka nam ova misao uvijek bude na umu. U radu za za-bludjele neka svako oko bude upravljeno na Krista. Neka se pastiri nježno staraju za stado Gospodnje paše. Neka onima koji griješe govore o Spa-siteljevoj milosti koja prašta. Neka bodre grješnika da se pokaje i vjeruju u Onoga koji može oprostiti. Neka na temelju Božje Riječi izjave: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9) Svi koji se pokaju imaju čvrsto obećanje: “Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opači-ne, baci na dno mora sve grijehe naše!” (Mihej 7,19)

Neka Crkva sa zahvalnim srcem prihvati pokajanje grješnika. Neka se onaj koji se kaje izvede iz mraka nevjerstva u svjetlost vjere i pravde. Neka se njegova drhtava ruka stavi u ruku Isusove ljubavi. Takvo praštanje potvrđuje Nebo.

Jedino u ovom smislu Crkva ima vlast opraštati grješniku. Oprost gri-jeha može se dobiti samo Kristovim zaslugama. Nijednom čovjeku, nijed-nom skupu ljudi, nije dana vlast da oslobodi dušu krivnje. Krist je zadužio učenike da propovijedaju oprost od grijeha u Njegovo ime svim narodima, ali oni sami nisu bili ovlašteni da uklone nijednu mrlju grijeha. Isusovo je ime “... pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spa-siti”. (Djela 4,12)

Kad se Isus prvi put sastao s učenicima u gornjoj sobi, Toma nije bio s njima. On je čuo vijest od drugih i dobio mnoštvo dokaza da je Isus ustao, ali njegovo je srce bilo ispunjeno utučenošću i nevjerom. Kad je čuo kako učenici govore o zadivljujućem javljanju uskrsnulog Spasitelja, to ga je samo bacilo u još dublje očajanje. Ako je Isus doista ustao iz mrtvih, tada više ne može biti nade u stvarno zemaljsko kraljevstvo. A i pomisao da se njegov Učitelj javio svim učenicima osim njemu, vrijeđala je njegovu ta-štinu. Odlučio je ne vjerovati i cijelog ga je tjedna mučila potištenost koja se činila sve mračnijom nasuprot nadi i vjeri njegove braće.

Tijekom ovog vremena stalno je izjavljivao: “Dok ne vidim na ruka-ma njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.” Nije želio gledati očima

Mir vama!

807

650

svoje braće ili pokazati vjeru koja bi ovisila o njihovom svjedočanstvu. Usrdno je volio svojega Gospodina, ali je dopustio da ljubomora i nevjer-stvo ovladaju njegovim umom i srcem.

Nekoliko učenika je od poznate gornje sobe načinilo svoj privremeni dom i uvečer su se svi, osim Tome, tu okupljali. Jedne večeri Toma se od-lučio sastati s ostalima. I uz svoju nevjeru, imao je neodređenu nadu da su te dobre vijesti istinite. Dok su večerali, učenici su pričali o dokazima koje im je Krist iznio iz proročanstva. “Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ‘Mir vama!’”

Okrenuvši se Tomi kazao je: “Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!” Ove riječi pokazuju da je On poznavao Tomine misli i riječi. Sumnjičavi učenik je znao da nijedan od njegovih drugova nije vidio Isusa tjedan dana. Nisu mogli ispričati Učitelju o njegovom nevjerovanju. U Onome koji je stajao pred njim prepoznao je svojega Gospodina. Nije želio nikakve dalj-nje dokaze. Srce mu je htjelo iskočiti od radosti pa se bacio pred Isusove noge s uzvikom: “Gospodin moj i Bog moj!”

Isus je prihvatio njegovo priznanje, ali je nježno ukorio njegovo ne-vjerstvo: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!” Tomina vjera bila bi Kristu puno milija da je htio povjerovati svje-dočenju svoje braće. Kad bi sav svijet slijedio Tomin primjer, nitko ne bi vjerovao u spasenje, jer svi koji prime Krista moraju to učiniti na temelju svjedočanstva drugih.

Mnogi koji sumnjaju pravdaju se ističući da bi vjerovali kad bi ima-li takav dokaz kakav je Toma imao od svojih sudrugova. Oni ne shvaća-ju da imaju puno više od takvog dokaza. Mnogi koji kao Toma čekaju da se otklone svi uzroci sumnje, neće nikada ostvariti svoju želju. Postupno se učvršćuju u nevjeri. Oni koji se odgajaju da promatraju mračnu stranu, gunđaju i žale se ne znaju što čine. Oni siju sjeme sumnje i morat će žeti žetvu sumnje. U vrijeme kad će vjera i povjerenje biti najnužniji, mnogi će se naći nemoćni da se nadaju i vjeruju.

U svom postupanju s Tomom, Isus je pružio pouku svojim sljedbe-nicima. Njegov primjer pokazuje kako trebamo postupati s onima čija je vjera slaba i koji ističu svoje sumnje. Isus nije zasipao Tomu prijekorima niti je stupio s njim u raspravu. Sâm se otkrio njemu koji je sumnjao. Toma

Čežnja vjekova

808

651

je bio vrlo nerazuman u određivanju uvjeta svoje vjere, ali je Isus, svojom velikodušnom ljubavlju i obzirom, porušio sve prepreke. Nevjerstvo se ri-jetko pobjeđuje prepirkom. Tada ono prelazi u samoobranu, nalazeći nove razloge i opravdanja u svoju korist. Ali neka se Isus u svoj svojoj ljubavi i milosti otkrije kao raspeti Spasitelj, pa će se s mnogih usana, koje su se protivile, čuti Tomino priznanje: “Gospodin moj i Bog moj!”

Mir vama!

652

Još jednom kraj mora


Isus je odredio da se sa svojim učenicima sretne u Galileji, i ubrzo nakon pashalnog tjedna oni su tamo usmjerili svoje korake. Njihova odsut-nost iz Jeruzalema u vrijeme blagdana tumačila bi se kao nevjera i hereza, stoga su ostali do njegovog kraja; ali čim je blagdan prošao, radosno su se vratili u zavičaj da se po Spasiteljevoj uputi sretnu s Njim.

U društvu je bilo sedam učenika. Bili su obučeni u skromnu ribarsku odjeću; siromašni u svjetovnim dobrima, bili su bogati u poznavanju i pri-mjenjivanju istine, što im je u očima Neba davalo najviši položaj kao učite-lja. Oni nisu bili učenici u proročkim školama, ali ih je tri godine poučavao najveći Odgajatelj za kojega je svijet ikada znao. Njegovim su poukama postali plemeniti, razboriti i uzvišeni tako da su ljudi preko njih mogli biti dovedeni u spoznaju istine.

Krist je mnogo vremena svoje službe provodio kraj Galilejskog mora. Kad su se učenici okupili na mjestu na kojem vjerojatno neće biti uzne-miravani, shvatili su da ih okružuju uspomene na Isusa i Njegova moćna djela. Na ovom je moru Isus hodao po golemim valovima da ih spasi, kad su njihova srca bila ispunjena strahom, a žestoka ih bura prijetila uništiti. Ovdje je oluja utišana Njegovom riječju. Pred očima im se pružala obala na kojoj je nahranjeno više od deset tisuća osoba s nekoliko malih kruhova i riba. Nedaleko je bio Kafarnaum, mjesto nebrojenih čuda. Dok su učenici gledali ovaj prizor, njihovi su se umovi ispunjavali Spasiteljevim riječima i djelima.

809

810

85

653

Večer je bila ugodna, a Petar koji je još uvijek volio čamce i ribolov, predložio je da se otisnu na more i bace mreže. Svi su se bili spremni pri-kloniti ovoj zamisli. Nedostajala im je hrana i odjeća, pa bi im u tome po-mogao uspješni noćni ribolov. Otisnuli su se u svom čamcu, ali ništa nisu ulovili. Cijele su noći teško radili, ali bez uspjeha. Tijekom tih zamornih sati razgovarali su o svom odsutnom Gospodinu i sjećali se divnih doga-đaja iz Njegove službe kraj mora kojima su bili svjedoci. Raspravljali su o svojoj budućnosti i ožalostili se zbog izgleda koji su bili pred njima.

Sve vrijeme jedan osamljeni promatrač na obali pratio ih je svojim pogledom, dok je sam ostao nevidljiv. Najposlije je zarudjela zora. Čamac je bio malo udaljen od obale i učenici su na njoj vidjeli nekog stranca koji im se obratio pitanjem: “Djeco, zar nemate malo ribe?” Kad su odgovorili da nemaju, “‘Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!’ reče im. Ba-ciše je, dakle, i već je nisu mogli izvući zbog mnoštva riba.”

Ivan je prepoznao stranca i doviknuo Petru: “Gospodin je.” Petar je bio toliko ushićen i tako radostan da se u svojoj revnosti bacio u vodu i uskoro je stajao kraj svojega Učitelja. Drugi su učenici došli čamcem, vu-kući mrežu s ribom. “Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žera-vu i na njoj ribu.”

Bili su previše iznenađeni da bi upitali odakle potječe vatra i hrana. “Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!’” Petar je požurio do mreže koju je bacio i pomogao svojoj braći da je izvuku na obalu. Po-što su završili posao i izvršili pripremu, Isus je pozvao učenike da dođu i objeduju. Dok im je lomio i dijelio hranu, sva su Ga sedmorica prepoznala i priznala. Čudo kad je na obronku brijega nahranio pet tisuća ljudi sad se obnovilo u njihovu umu; ali obuzelo ih je strahopoštovanje, pa su u tišini, netremice gledali svog uskrsnulog Spasitelja.

Živo su se sjećali prizora kraj mora kad ih je Isus pozvao da Ga slije-de. Sjećali su se kako su se na Njegovu zapovijed otisnuli na dubinu i tada bacili svoju mrežu, pa je ulov bio toliko bogat da se mreža čak i pokidala. Tada ih je Isus pozvao da napuste svoje ribarske čamce i obećao da će ih učiniti lovcima ljudi. Opet je učinio čudo da bi ovaj prizor osvježio u nji-hovu umu i produbio njegovo značenje. Njegov je postupak bio obnova naloga učenicima. Pokazao im je da Učiteljeva smrt nije umanjila obvezu obavljanja zadaće koju im je odredio. Premda su bili lišeni Njegova osob-


811

654

na društva i sredstava za život od ranijeg zanimanja, uskrsli Spasitelj će još uvijek voditi brigu o njima. Dok rade Njegov posao, On će zadovoljavati njihove potrebe. Isus je imao cilj kad im je naložio da svoju mrežu bace s desne strane lađe. S te strane On je stajao na obali. To je bila strana vjere. Ako rade u zajednici s Njim, sjedinjujući svoje ljudske napore s Njegovom božanskom silom, uspjeh ne može izostati.

Krist je morao pružiti još jednu pouku koja se odnosila posebno na Petra. To što se Petar odrekao svojega Gospodina bilo je u sramnoj suprot-nosti s njegovim ranijim izjavama o odanosti. Osramotio je Krista i iza-zvao nepovjerenje svoje braće. Smatrali su kako mu neće biti dopušteno da među njima opet zauzme raniji položaj, a i on je sâm osjećao da je proigrao ukazano povjerenje. Prije no što će biti pozvan da ponovno preuzme svoju apostolsku službu, on će pred svima morati pokazati svoje pokajanje. Bez ovoga bi njegov grijeh, premda se zbog njega pokajao, mogao uništiti nje-gov utjecaj kao Kristovog sluge. Spasitelj mu je pružio priliku da ponov-no stekne povjerenje svoje braće i, koliko je god moguće, otkloni sramotu koju je nanio evanđelju.

Ova je pouka upućena svim Kristovim sljedbenicima. Evanđelje ne pravi nagodbu s grijehom. Ono ne može opravdati grijeh. Tajni se grijesi u tajnosti trebaju ispovijedati Bogu; ali za javni grijeh zahtijeva se javno priznanje. Sramota zbog grijeha koji je učinio učenik predbacuje se Kristu. Grijeh izaziva likovanje Sotone i spoticanje kolebljivih duša. Davanjem dokaza o pokajanju učenik — koliko to leži u njegovoj moći — treba ot-kloniti ovu sramotu.

Dok su Krist i Njegovi učenici zajedno jeli kraj obale, Spasitelj je re-kao Petru, pokazujući na njegovu braću: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Petar je jednom izjavio: “Ako se doista i svi pokolebaju zbog tebe, ja se neću nikada pokolebati.” (Matej 26,33) Međutim, sad je dao vjerniju ocjenu o sebi. “Da, Gospodine,” rekao je, “ti znaš da te lju-bim.” Nije vatreno uvjeravao da je njegova ljubav veća od ljubavi njegove braće. Nije izražavao svoje mišljenje o svojoj odanosti. On poziva Onoga koji može čitati sve pobude da prosudi njegovu iskrenost: “Ti znaš da te ljubim.” Isus mu nalaže: “Pasi jaganjce moje!”

Opet je Isus kušao Petra ponavljajući svoje ranije riječi: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?” Ovog puta nije upitao Petra da li Ga voli više od

Čežnja vjekova

812

655

svoje braće. Drugi odgovor bio je kao i prvi, oslobođen pretjerana uvjera-vanja: “Da, Gospodine... ti znaš da te ljubim.” Isus mu je rekao: “Pasi ovce moje!” Još jedanput Isus postavlja to bolno pitanje: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?” Petar se ožalostio, pomišljajući da Isus sumnja u njegovu lju-bav. Znao je da njegov Gospodin ima razloga da mu ne vjeruje, pa je s boli u srcu odgovorio: “Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” Isus mu je opet rekao: “Pasi ovce moje!”

Triput se Petar javno odrekao svoga Gospodina, i triput je Isus dobio od njega čvrsto uvjeravanje o njegovoj ljubavi i privrženosti, upućujući to oštro pitanje kao oštru strijelu njegovu ranjenu srcu. Pred okupljenim uče-nicima Isus je otkrio Petrovo duboko pokajanje i pokazao kako se nekad hvalisavi učenik korjenito ponizio.

Petar je po svojoj prirodi bio žustar i nagao, pa je Sotona iskoristio ove osobine da ga obori. Neposredno prije Petrova pada Isus mu je rekao: “Ši-mune, Šimune, pazi, Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!” (Luka 22,31.32) To je vrijeme sad došlo i Petrov je preobražaj bio očit. Gospodnja neposredna pitanja nisu izazvala nijedan žustar, samouvjeren odgovor, pa je zbog svoje poniznosti i pokajanja Petar bio bolje no ikad pripremljen da djeluje kao pastir stada.

Prvi posao koji je Krist povjerio Petru, vraćajući ga u tu službu, bio je da pase jaganjce. To je bio posao za koji je Petar imao malo iskustva. On će zahtijevati veliko staranje i nježnost, mnogo strpljivosti i ustrajnosti. Bio je pozvan služiti onima koji su bili mladi u vjeri, poučavati neuke, otvarati im Sveta pisma i odgajati ih da budu korisni u Kristovoj službi. Dotad Petar nije bio prikladan da to čini pa čak i da shvati njezinu važnost. Međutim, sad ga je Isus pozvao na tu zadaću. Njegovo ga je osobno iskustvo patnje i pokajanja pripremalo za ovo djelo.

Prije svog pada Petar je uvijek govorio nepromišljeno, prema trenu-tačnoj pobudi. Uvijek je bio spreman ispravljati druge i izraziti svoje mi-šljenje prije no što je jasno shvatio sebe ili ono što treba reći. Međutim, obraćeni je Petar bio sasvim drukčiji. On je sačuvao svoj raniji žar, ali Kri-stova je blagodat podešavala njegovu revnost. Više nije bio silovit, samo-pouzdan i uobražen, već blag, pribran i voljan učiti. Sada je mogao pasti jaganjce, kao i ovce Kristova stada.


815

656

Spasiteljev način postupanja s Petrom sadržavao je pouku za njega i njegovu braću. On ih je poučavao da s prijestupnikom postupaju strplji-vo, suosjećajno i u ljubavi koja prašta. Premda se Petar odrekao svojega Gospodina, ljubav s kojom se Isus odnosio prema Njemu nikada se nije pokolebala. Upravo takvu ljubav treba i potpastir osjećati prema ovcama i jaganjcima koji su povjereni njegovoj skrbi. Sjećajući se svoje slabosti i pada, Petar je trebao sa svojim stadom postupati isto tako nježno kao što je Krist postupao s njim.

Pitanje što ga je Krist postavio Petru bilo je značajno. Rekao je: “Lju-biš li me?”, i to spomenuo kao jedini uvjet za učeništvo i službu. To je naj-osnovniji uvjet. Premda je Petar mogao posjedovati sve drugo, ipak bez Kristove ljubavi ne bi mogao biti vjerni pastir nad Gospodnjim stadom. Znanje, dragovoljnost, rječitost, zahvalnost i revnost — sve to može biti znatna pomoć u radu, ali bez Isusove ljubavi u srcu rad kršćanskog propo-vjednika je promašaj.

Isus je išao sam s Petrom, jer je postojalo nešto što je želio reći samo njemu. Prije svoje smrti Isus mu je rekao: “Kamo ja idem, ti me sad ne mo-žeš slijediti, ali ćeš me poslije slijediti.” Na ovo je Petar odgovorio: “Gos-podine... zašto te sada ne mogu slijediti? Svoj ću život dati za te.” (Ivan 13,36.37) Kad je ovo rekao, nije znao do kakvih će visina i dubina ovaj put povesti Kristove noge. Petar je pao kad je došla kušnja, ali je opet dobio priliku da dokaže svoju ljubav prema Kristu. Da bi ga ojačao za posljednji ispit vjere, Spasitelj mu je otkrio njegovu budućnost. Rekao mu je da će nakon korisnog življenja, kad godine života budu iscrpile njegovu snagu, doista slijediti svojega Gospodina. Isus je rekao: “Kad si bio mlađi, opa-sivao si se sam i hodio kud si htio. Ali kad ostariš, raširit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasivati i voditi kamo ti ne bi htio. To je rekao da označi ka-kvom će smrću Petar proslaviti Boga.”

Isus je tako upoznao Petra s načinom na koji će umrijeti; pretkazao je čak i širenje njegovih ruku na križu. Ponovno je naložio svom učeniku: “Slijedi me!” Petar se nije obeshrabrio ovim otkrivanjem. Osjećao se volj-nim pretrpjeti bilo kakvu smrt za svojega Gospodina.

Dotad je Petar znao Krista po tijelu, kao što Ga mnogi danas znaju; ali nije trebao biti i dalje tako ograničen. On Ga je volio kao čovjeka, kao Učitelja poslana s Neba; sad Ga je volio kao Boga. Učio je pouku da je

Čežnja vjekova

816

657

Krist za njega sve u svemu. Sad je bio pripremljen da sa svojim Gospodi-nom sudjeluje u Njegovoj službi žrtve. Kad je na kraju doveden do križa, na svoj zahtjev, raspet je glavom nadolje. Smatrao je previše velikom čašću da strada na isti način kao i njegov Učitelj.

Riječi “Hajde za mnom!” za Petra su bile pune pouke. Pouka se odno-sila ne samo na njegovu smrt, već i na svaki korak u njegovu životu. Do-tad je Petar bio sklon djelovati nezavisno. Pokušavao je graditi planove za Božje djelo, umjesto da čeka i slijedi Božji plan. Međutim, time što je žurio ispred Gospodina nije dobio ništa. Isus mu je naložio: “Hajde za mnom!” Nemoj trčati ispred mene. Tada se nećeš morati sam sukobiti sa Sotoninom vojskom. Dopusti mi da idem ispred tebe i neprijatelj te neće pobijediti.

Dok je Petar išao kraj Isusa, vidio je Ivana kako ih slijedi. Obuzela ga je želja da dozna njegovu budućnost i “... reče Isusu: ‘Gospodine, a što će biti s ovim?’ Isus mu odgovori: ‘Ako hoću da on ostane dok opet ne do-đem, što se tebe to tiče? Ti me slijedi!’” Petar je trebao držati na umu da će mu njegov Gospodin otkriti sve što bi za njega bilo najbolje da zna. Svatko ima dužnost slijediti Krista i ne brinuti o poslu koji je određen drugima. Govoreći o Ivanu, “ako hoću da on ostane dok ja ne dođem”, Isus nije dao nikakvo čvrsto obećanje da će ovaj učenik živjeti sve do Gospodnjeg dru-gog dolaska. On je samo potvrdio svoju vrhovnu vlast, i kad bi On stvarno želio da bude tako, to uopće ne bi utjecalo na Petrov rad. Budućnost i Ivana i Petra bila je u rukama njihova Gospodina. Poslušnost u hodanju za Njim bila je dužnost koju je imao svatko od njih.

Koliko je danas ljudi sličnih Petru! Oni se zanimaju za poslove dru-gih i željni su upoznati njihovu dužnost, dok su sami u opasnosti zane-mariti svoju. Naša je zadaća da gledamo na Krista i da Ga slijedimo. Mi ćemo vidjeti pogreške u životu drugih i mane njihova karaktera. Ljudski je rod podložan slabostima. Ali u Kristu ćemo naći savršenstvo. Promatrajući Njega, bit ćemo preobraženi.

Ivan je doživio duboku starost. Bio je svjedok razorenja Jeruzalema i uništenja velebna Hrama — predslike konačnog uništenja svijeta. Do svo-jih poznih dana Ivan je slijedio svojega Gospodina. Bît njegova svjedo-čanstva crkvama bila je: “Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga”; “tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.” (1. Ivanova 4,7.16)

Petar je vraćen u apostolstvo, ali čast i vlast koju je primio od Krista nije mu dala pravo gospodarenja nad svojom braćom. Krist je to objasnio


817

658

kad je odgovorio na Petrovo pitanje: “A što će biti s ovim?” Rekao mu je: “Što se tebe to tiče? Ti me slijedi!” Petru nije dana čast da bude glava Cr-kvi. Naklonost koju je Krist pokazao prema Petru opraštajući mu odricanje i povjerivši mu da pase stado, i njegova osobna vjernost u hodu za Kri-stom, zadobili su povjerenje njegove braće. Imao je veliki utjecaj u Crkvi. Međutim, pouku koju mu je Krist pružio kraj Galilejskog mora Petar je po-nio za cijeli život. Pišući crkvama vođen Svetim Duhom, rekao je:

“Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kristovih muka i sudionik slave koja će se uskoro očitovati: Pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševlje-nja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu! I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neu-veli vijenac — slavu.” (1. Petrova 5,1-4)

Čežnja vjekova

659

“Idite i učinite sve narode učenicima mojim”

Ovo poglavlje zasniva se na Mateju 28,16-20.

Stojeći udaljen samo jedan korak od svog nebeskog prijestolja, Krist je dao nalog svojim učenicima: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemalj-ska.” “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!” “Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Marko 16,15) Ove su se riječi često ponavljale da bi učenici mogli razumjeti njihovo značenje. Nebeska svjetlost trebala je zasjati jasnim i jakim zrakama nad svim stanovnicima Zemlje — nad uzvišenima i poniženima, nad bogatima i siromašnima. Učenici su trebali surađivati sa svojim Otkupiteljem u djelu spašavanja svijeta.

Nalog je dan učenicima kad se Krist sastao s njima u gornjoj sobi, ali ga sad treba prenijeti jednom većem broju. Svi vjernici koji su mogli biti pozvani sastali su se na jednom brdu u Galileji. Sam je Krist prije svoje smrti odredio vrijeme i mjesto ovog sastanka. Anđeo na grobu podsjetio je učenike na Njegovo obećanje da će se sastati s njima u Galileji. Obećanje je ponovljeno vjernicima koji su se sakupili u Jeruzalemu tijekom pashal-nog tjedna, a preko njih dospjelo je do mnogih osamljenih pojedinaca koji su oplakivali smrt svojega Gospodina. S velikim zanimanjem svi su se unaprijed radovali ovom razgovoru. Zaobilaznim putovima, da ne bi iza-zvali sumnju nepovjerljivih Hebreja, stizali su iz svih pravaca na mjesto

818

86

660

sastanka. Došli su začuđena srca, revnosno razgovarajući o novostima koje su o Kristu doprle do njih.

U određeno vrijeme oko pet stotina vjernika sakupilo se u malim sku-pinama na kosini brda, sa željom da doznaju sve što se moglo doznati od onih koji su vidjeli Krista nakon Njegova uskrsnuća. Učenici su išli od skupine do skupine pričajući sve što su vidjeli i čuli o Isusu, obrazlažući iz Pisma sve ono što im je On objašnjavao. Toma je ponovno pričao povijest svog nevjerovanja i govorio im kako su uklonjene njihove sumnje. Iznena-da, Isus je stao među njih. Nitko nije mogao reći odakle je i kako je došao. Mnogi koji su bili nazočni nikada Ga ranije nisu vidjeli, ali promatrali su ožiljke od raspeća na Njegovim rukama i nogama; Njegovo je lice bilo kao Božje lice i kad su Ga vidjeli, poklonili su Mu se s dubokim poštovanjem.

Ali su neki sumnjali. Tako će uvijek biti. Ima takvih koji smatraju da je teško pokazati vjeru i postavljaju se na stranu sumnje. Oni su u velikom gubitku zbog svog nevjerstva.

To je bio jedini razgovor koji je Isus imao s mnoštvom vjernika nakon svog uskrsnuća. Došao je i rekao im govoreći: “Dana mi je sva vlast, nebe-ska i zemaljska.” Učenici su Mu se poklonili prije no što je progovorio, ali Njegove riječi, silazeći s usana koje su u vrijeme smrti bile zatvorene, prožele su ih posebnom silom. On je sada bio uskrsnuli Spasitelj. Mnogi među njima vidjeli su Ga kako pokazuje svoju silu liječeći bolesne i pokoravajući Sotoni-na oruđa. Vjerovali su da ima silu uspostaviti svoje kraljevstvo u Jeruzalemu, silu da slomi svaki otpor, moć nad silama prirode. On je umirio razbješnjelo more; hodao po zapjenušanim valovima; podizao mrtve u život. Sad je izjavio da Mu je dana “svaka vlast”. Njegove riječi uzdizale su misli Njegovih slu-šatelja iznad zemaljskog i prolaznog k onome što je nebesko i vječno. Bili su uzdignuti do najvišeg poimanja Njegova dostojanstva i slave.

Kristove riječi izgovorene na obronku planine proglasile su Njegovu žrtvu za čovjeka potpunom i savršenom. Uvjeti pomirenja bili su ispunjeni, djelo za koje je došao na ovaj svijet izvršeno. Bio je na putu prema Božjem prijestolju, da Ga slave anđeli, poglavarstva i sile. Započeo je svoje po-sredničko djelo. Odjenut bezgraničnim autoritetom, dao je svoj nalog uče-nicima: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!”, “Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovje-dio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,19.20)

Čežnja vjekova

819

661

Hebrejski je narod postao čuvarem svete istine, ali ga je farizejski nauk načinio najisključivijim i vjerski najzanesenijim narodom u ljudsko-me rodu. Sve što se odnosilo na svećenike i poglavare — njihova odjeća, običaji, obredi, predaja — učinilo ih je nepodobnima da budu svjetlost svi-jetu. Hebrejski je narod gledao na sebe kao da su oni sav svijet. Međutim, Krist je zapovjedio svojim učenicima da objave vjeru i službu Bogu koja neće imati u sebi ništa što je vezano za društvene slojeve ili zemlju; vjeru koja će biti prilagođena svim narodima, svim plemenima, svim društvenim slojevima.

Prije no što je ostavio svoje učenike Krist je jasno prikazao narav svojega kraljevstva. Podsjetio ih je na ono što im je ranije govorio o nje-mu. Izjavio je da Njegova namjera nije bila da na ovom svijetu uspostavi zemaljsko, već duhovno kraljevstvo. On nije trebao vladati kao zemaljski kralj na Davidovu prijestolju. Opet im je otvorio Sveta pisma, pokazujući da je sve ono kroz što je prošao bilo određeno na nebeskom Savjetu izme-đu Oca i Njega samoga. Sve su to prorekli ljudi nadahnuti Svetim Duhom. Rekao je: Vidite da se zbilo sve što sam vam otkrio da će me odbaciti kao Mesiju. Obistinilo se sve što sam rekao o poniženju koje sam morao pretr-pjeti i smrti kojom ću umrijeti. Trećeg dana ponovno sam ustao. Istražujte Pisma puno marljivije pa ćete uvidjeti da se u svemu ispunilo ono što su proročanstva otkrivala o meni.

Krist je zapovjedio svojim učenicima da počevši od Jeruzalema iz-vrše posao koji im je prepustio. Jeruzalem je bio pozornica na kojoj se odigralo Njegovo začuđujuće poniženje za ljudski rod. Tu je On patio, bio odbačen i osuđen. Judeja je bila Isusov rodni kraj. Tu je, odjeven u ljudsku prirodu, hodao među ljudima, a malo je bilo onih koji su primjećivali ko-liko je Nebo bilo blizu Zemlje dok je Isus bio među njima. Djelo apostola moralo je otpočeti u Jeruzalemu.

S obzirom na sve što je Krist u njemu pretrpio i na rad koji je izvršio, a koji nije bio cijenjen, učenici su mogli tražiti polje koje više obećava; ali oni to nisu tražili. Trebali su obrađivati isto zemljište kojemu je On posijao sjeme istine, a to će sjeme izniknuti i donijeti obilnu žetvu. U svom radu učenici će se sresti s progonstvima pokrenutim ljubomorom i mržnjom Hebreja, ali to je podnosio i njihov Učitelj, pa ni oni nisu trebali bježati od toga. Milost se prvo mora ponuditi Spasiteljevim ubojicama.

Idite i učinite sve narode učenicima mojim

820

662

U Jeruzalemu je isto tako bilo mnogo onih koji su tajno povjerovali u Isusa i mnogo onih koje su zaveli svećenici i poglavari. Ovima je također trebalo propovijedati Radosnu vijest. Trebalo je i njih pozvati na pokaja-nje. Trebalo je jasno iznijeti divnu istinu da se samo kroz Krista može dobi-ti oprost grijeha. Zato što je cijeli Jeruzalem bio pokrenut uzbudljivim do-gađajima iz nekoliko prošlih tjedana, propovijedanje Radosne vijesti učinit će najdublji dojam.

Međutim, djelo se tu nije trebalo zaustaviti. Ono se trebalo proširiti do najudaljenijih granica Zemlje. Krist je rekao svojim učenicima: Vi ste bili svjedoci mog samoprijegornog života za ovaj svijet. Vi ste svjedoci mog napornog rada za Izrael. Premda nisu željeli doći k meni da bi imali život, premda su svećenici i poglavari učinili sa mnom ono što su htjeli, premda su me odbacili kao što je Pismo proreklo, još uvijek imaju priliku prihvatiti Božjeg Sina. Vidjeli ste da bezuvjetno primam sve koji su, pri-znajući svoje grijehe, došli k meni. Onoga koji dođe k meni neću izgnati van. Svi koji žele mogu se pomiriti s Bogom i dobiti vječni život. Vama, svojim učenicima, povjeravam ovu vijest milosti. Ona se treba odnijeti prvo Izraelu, a zatim svim plemenima, jezicima, narodima. Ona se treba iznijeti Hebrejima i neznabošcima. Svi koji vjeruju trebaju biti okupljeni u jednoj Crkvi.

Darom Svetoga Duha učenici će primiti posebnu silu. Njihovo svje-dočanstvo trebalo je biti potvrđeno znacima i čudima. Čuda će činiti ne samo apostoli već i oni koji prihvate njihovu vijest. Isus je rekao: “Pomo-ću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!” (Marko 16,17.18)

Trovanje se u to vrijeme često primjenjivalo. Nesavjesni ljudi nisu oklijevali na ovaj način ukloniti one koji su stajali na putu njihovom vla-stoljublju. Isus je znao da će time biti ugrožen život Njegovih učenika. Mnogi će smatrati da Bogu čine službu ako ubiju Njegove svjedoke. On im je stoga obećao zaštitu od ove opasnosti.

Učenici će imati istu silu koju je i Isus imao da liječe “svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu”. Liječenjem bolesti tijela u Njegovo ime svje-dočit će o Njegovoj sili da liječi dušu. (Matej 4,23; 9,6) Sad im je obećan jedan novi dar. Trebali su propovijedati među drugim narodima, te će sto-

Čežnja vjekova

821

663

ga primiti silu da govore druge jezike. Apostoli i njihovi pomoćnici bili su neobrazovani ljudi, ali izlijevanjem Duha na dan Pedesetnice njihov govor, bilo materinski ili strani, postao je čist, jednostavan i pravilan u izrazu i u izgovoru.

Krist je tako svojim učenicima dao nalog. On je izvršio potpunu pripremu za nastavljanje djela i osobno preuzeo odgovornost za njegov uspjeh. Sve dotle dok slušaju Njegovu Riječ i rade povezani s Njim, oni ne mogu doživjeti neuspjeh. Idite svim narodima, zapovjedio im je. Idite do najudaljenijih krajeva Zemlje, ali znajte da ću ja biti s vama. Radite s vje-rom i povjerenjem i znajte da nikada nećete biti ostavljeni.

Spasiteljev nalog obuhvaća sve vjernike. On do kraja vremena obu-hvaća sve koji vjeruju u Krista. Sudbonosna je pogreška misliti da djelo spašavanja duša ovisi samo o rukopoloženom propovjedniku. Evanđelje je povjereno svima koji dobiju nadahnuće s Neba. Svi koji primaju Kristov život određeni su da rade na spašavanju svojih bližnjih. Crkva je osnovana za takav rad i svi koji preuzimaju na sebe sveti zavjet obvezuju se da po-stanu Kristovi suradnici.

“Duh i zaručnica vele: ‘Dođi!’ Tko čuje, neka rekne: ‘Dođi!’” (Otkri-venje 22,17) Tko god čuje, treba ponavljati ovaj poziv. Kakav god da je čovjekov poziv u životu, njegova prva zadaća treba biti zadobivanje duša za Krista. On možda neće biti sposoban govoriti na skupovima, ali može raditi za pojedince. Njima može prenositi pouke što ih je primio od svojega Gospodina. Propovjednička služba ne sastoji se samo od propovijedanja. Tu službu vrše i oni koji olakšavaju patnje bolesnih i nevoljnih, pomažući ojađenima, govoreći riječi utjehe potištenima i malovjernima. Blizu i dale-ko nalaze se duše opterećene osjećajem krivnje. Ljudski rod ne ponižavaju nevolje, mukotrpan rad i siromaštvo. Ponižava ga krivnja i činjenje zla. To donosi nemir i nezadovoljstvo. Krist želi da njegove sluge služe dušama koje su oboljele od grijeha.

Učenici su bili pozvani da otpočnu svoje djelo tamo gdje su se nalazi-li. Nisu smjeli zaobići najtvrđe polje, kao i ono koje je najmanje obećavalo. Isto tako i svaki od Kristovih djelatnika treba otpočeti s radom tamo gdje se nalazi. U našim se vlastitim obiteljima možda nalaze duše koje žude za suosjećanjem, umirući od gladi u nedostatku kruha života. Možda posto-je djeca koju treba odgajati za Krista. Postoje neznabošci kraj samih naših


822

664

vrata. Obavljajmo vjerno rad koji nam je najbliži. Zatim neka se naši napo-ri prošire sve dotle dokle nas vodi Božja ruka. Rad mnogih može izgledati ograničen okolnostima; ali bez obzira gdje se obavlja, ako se obavlja vje-rom i marljivošću, osjetit će se do najudaljenijih dijelova svijeta. Kristovo djelo na Zemlji izgledalo je kao da je bilo ograničeno na jedno usko po-dručje, ali mnoštvo iz svih zemalja čulo je Njegovu vijest. Bog često upo-trebljava najjednostavnija sredstva da postigne najveće rezultate. Njegov je plan da svaki dio Njegova rada ovisi o svakom drugom dijelu, kao ko-tač u kotaču koji skladno djeluje. Najponizniji djelatnik pokrenut Svetim Duhom dotaknut će nevidljive strune čiji će treptaji odjekivati do krajeva Zemlje i sliti se u pjesmu kroz vječna vremena.

Ali nalog: “Idite po svem svijetu” ne smije se izgubiti iz vida. Pozva-ni smo da podignemo svoj pogled prema predjelima s druge strane. Krist je porušio zid razdvajanja, predrasudu o podvojenosti među narodima, i pou-čio o ljubavi prema cijelom ljudskom rodu. On podiže ljude iz uskog kruga koji određuje njihova sebičnost; On ukida sve ograde i umjetne razlike u društvu. On ne pravi nikakve razlike između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. On nas uči da svaku nevoljnu dušu smatramo svojim bratom, a svijet svojim poljem rada.

Kad je Spasitelj rekao: “Idite... učite ih”, također je rekao: “Ova će čudesa pratiti one koji budu vjrovali; pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popi-ju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!” Obećanje je bilo isto tako dalekosežno kao i nalog. Ne daju se svi darovi svakom vjerniku. Duh razdjeljuje “svakomu kako hoće”. (1. Korinćanima 12,11) Ali darovi Duha obećani su svakom vjerniku prema njegovoj potrebi u Gospodnjem djelu. Obećanje je isto tako čvrsto i pouz-dano danas kao što je bilo u vrijeme apostola. “Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali.” To je prednost Božje djece i ona se trebaju učvrstiti u svemu što je moguće primiti vjerom.

“Na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati.” Ovaj je svijet prostrana bolnica, ali Krist je došao liječiti bolesne, objaviti oslobođenje Sotoninim robovima. U Njemu su bili zdravlje i snaga. On je davao svoj život bolesnima, nevoljnima, onima kojima su vladali zli duhovi. Nije vra-tio nijednog koji je došao primiti Njegovu iscjeljujuću silu. Znao je da su

Čežnja vjekova

823

665

oni koji su Ga molili za pomoć sami na sebe navukli bolest; pa ipak nije ih odbio iscijeliti. A kad je čudotvorna moć ušla u ove jadne duše, one su postale osvjedočene o grijehu i mnoge su bile izliječene od svoje duhovne, kao i od tjelesnih bolesti. Evanđelje još uvijek posjeduje istu silu, pa zašto i danas nismo svjedoci istih rezultata?

Krist osjeća jad svakog nevoljnika. Krist osjeća prokletstvo kad zli duhovi razdiru neko ljudsko tijelo. On osjeća samrtne muke kad groznica iscrpljuje životnu snagu. On je i danas isto tako spreman iscijeliti bolesnog kao kad je bio osobno na Zemlji. Kristove su sluge Njegovi predstavnici, kanali za Njegovo djelo. On želi preko njih upotrijebiti svoju iscjeljujuću silu.

U Spasiteljevu načinu iscjeljivanja nalazila se pouka za Njegove uče-nike. Jednom prigodom namazao je blatom oči slijepom čovjeku i naložio mu: “Idi umij se u ribnjaku Siloe! ... Slijepac ode, umije se i vrati se gle-dajući.” (Ivan 9,7) Izlječenje se moglo izvršiti samo silom Velikog Iscje-litelja, ali je Krist ipak koristio jednostavna sredstva iz prirode. Premda nije pružao potporu liječenju lijekovima, odobrio je uporabu jednostavnih i prirodnih pripravaka.

Mnogim bolesnicima koji su dobili iscjeljenje, Krist je rekao: “Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!” (Ivan 5,14) Na taj način pružio je pouku da je bolest posljedica kršenja Božjeg zakona, kako prirodnog tako i duhovnog. Da su ljudi živjeli u skladu sa Stvoriteljevim planom, velika bijeda u svijetu ne bi postojala.

Krist je bio Vođa i Učitelj starom Izraelu i On ga je poučavao da je zdravlje nagrada za poslušnost Božjim zakonima. Veliki Liječnik koji je iscijelio bolesne u Palestini, govorio je svome narodu iz stupa od oblaka, govoreći mu što mora učiniti i što Bog želi učiniti za njih. “Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nika-kvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.” (Izlazak 15,26) Krist je dao Izraelu podrobne upute o njegovom svakodnevnom životu i svečano im obećao: “Jahve će od tebe maknuti svaku bolest.” (Ponovljeni zakon 7,15) Kad su ispunili uvjete, obećanje im je potvrđeno: “U plemenima njinim bolesnih ne bje-še.” (Psalam 105,37)


824

666

Ove se pouke odnose i na nas. Postoje uvjeti koje trebaju ispuniti svi koji žele sačuvati zdravlje. Svi trebaju upoznati te uvjete. Gospodin nije zadovoljan nepoznavanjem Njegovih zakona, bilo prirodnih ili duhovnih. U zajednici s Bogom trebamo raditi na obnovi zdravlja tijela i duše.

Mi trebamo poučavati druge kako da sačuvaju ili povrate zdravlje. Za bolesne trebamo upotrebljavati lijekove što ih je Bog osigurao u prirodi, te ih upravljati Onome koji jedini može izliječiti. Naša je zadaća da u naručju svoje vjere predamo bolesne i koji pate Kristu. Mi ih trebamo poučiti da vjeruju u Velikog Iscjelitelja. Trebamo se osloniti na Njegova obećanja i moliti za očitovanje Njegove sile. Obnova je prava bît evanđelja i Spasitelj želi da bolesnima, beznadnima i nesretnima kažemo da se drže Njegove sile.

U cjelokupnom Kristovom djelu iscjeljenja otkrila se sila ljubavi i sami ćemo, ako vjerom sudjelujemo u toj ljubavi, biti oruđa za Njegovo djelo. Ako se zanemarimo povezati s Kristom božanskom vezom, struja ži-votodavne sile ne može obilno teći od nas k svijetu. Bilo je mjesta u kojima i sâm Spasitelj, zbog nevjerstva puka, nije mogao učiniti mnoga i silna dje-la. Tako i danas nevjerstvo odvaja Crkvu od njezinog božanskog Pomoćni-ka. Ona se slabo drži vječne stvarnosti. Zbog njezina nedostatka vjere Bog je razočaran i neproslavljen.

Samo ako obavlja Kristovo djelo, Crkva ima obećanje o Njegovoj prisutnosti. “Idite i naučite sve narode”, rekao je On. “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” Jedan od prvih uvjeta za primanje Njegove sile jest uzimanje Njegova jarma. Sam život Crkve ovisi o njezinoj vjerno-sti u ispunjavanju Gospodnjeg naloga. Zapostavljanje ovog rada znači pre-pustiti se duhovnoj slabosti i propadanju. Tamo gdje nema aktivnog rada za druge, ljubav iščezava, a vjera tamni.

Krist želi da Njegovi propovjednici budu odgajatelji Crkve u djelu evanđelja. Oni trebaju poučavati ljude kako da traže i spase izgubljene. No, je li to djelo koje oni rade? O, koliko je malo onih koji se trude rasplamsati iskru života u Crkvi koja je pred umiranjem! Za koliko se crkava, kao za bolesne jaganjce, staraju oni koji bi trebali tražiti izgubljene ovce! A isto-dobno milijuni i milijuni ginu bez Krista.

Božanska ljubav pokrenula se do svojih nedokučivih dubina zbog lju-di, i anđeli se čude promatrajući površnu zahvalnost onih koji primaju tako

Čežnja vjekova

825

667

veliku ljubav. Anđeli se čude čovjekovom slabom poštovanju te Božje lju-bavi. Nebo negoduje zbog nemara koji se pokazuje prema ljudskim du-šama. Želimo li saznati kako Krist gleda na to? Kako bi se osjećali otac i majka kad bi znali da su njihovo dijete, izgubljeno na mrazu i snijegu, zao-bišli i ostavili ga da umre oni koji su ga mogli spasiti? Zar ne bi bili dubo-ko ožalošćeni i vrlo ojađeni? Zar ne bi optuživali te ubojice gnjevom tako vrelim kao što su njihove suze, silnim kao što je njihova ljubav? Patnje svakog čovjeka patnje su Božjeg djeteta, i oni koji ne pružaju ruku pomoći svom bližnjem koji gine, izazivaju Njegov pravičan gnjev. To je Janjetov gnjev. Onima koji tvrde da imaju zajednicu s Kristom, a ipak su ravnodušni prema potrebama svojih bližnjih, On će izjaviti na veliki sudnji dan: “Ne znam odakle ste. Odstupite od mene svi zlotvori!” (Luka 13,27)

U nalogu koji je dao učenicima Krist nije samo opisao djelo koje će oni obavljati, nego im je predao i vijest koju će propovijedati. “Učite ih”, rekao je, “da vrše sve što sam vam zapovjedio!”(Matej 28,20) Učenici su dobili za-daću da uče ljude onome što je On osobno govorio i učio. U tome je sadrža-no i sve ono što je rekao preko proroka i učitelja Staroga zavjeta. Ljudski je nauk isključen. Ovdje nema mjesta predajama, ljudskim teorijama i zaključ-cima ili crkvenom zakonodavstvu. U ovom nalogu nije sadržan nijedan od zakona koji su izdale crkvene vlasti. Kristove sluge ne trebaju propovijedati ništa od ovoga. Zakon i Proroci, u kojima su zapisani Njegova Riječ i Njego-va djela, čine riznicu iz koje Njegovi učenici trebaju crpsti nauk koji će dati svijetu. Kristovo ime je njihovo geslo, njihov znak raspoznavanja, njihova veza jedinstva, ovlast za njihov način djelovanja i izvor njihova uspjeha. Ni-šta što ne nosi Njegov natpis ne može se priznati u Njegovu kraljevstvu.

Evanđelje ne treba iznositi kao neku beživotnu teoriju, već kao živu silu koja mijenja život. Bog želi da oni koji primaju Njegovu milost budu svjedoci njezine moći. On rado prihvaća one čiji Ga je život najviše vrije-đao; kad se pokaju, daje im božanskog Duha, postavlja ih na najpovjerlji-vije položaje i šalje ih nevjernima da objave Njegovu bezgraničnu milost. On želi da Njegove sluge pruže svjedočanstvo o činjenici da Božjom mi-lošću ljudi mogu posjedovati karakter sličan Kristovom i radovati se čvr-stom obećanju Njegove velike ljubavi. On želi da svjedočimo o tome kako On ne može biti zadovoljan sve dok ljudskom rodu ne budu vraćene svete prednosti Njegovih sinova i kćeri.


826

668

U Kristu se nalazi nježnost pastira, ljubav roditelja i neusporediva mi-lost Spasitelja punog sućuti. Svoje blagoslove daje pod najprihvatljivijim uvjetima. Nije zadovoljan da samo objavi ove blagoslove; On ih iznosi na najprivlačniji način kako bi probudio želju da ih posjedujemo. Tako Nje-gove sluge trebaju iznositi bogatstvo slave tog neiskazanog Dara. Kristo-va divna ljubav omekšat će i podčiniti srca, dok se samim ponavljanjem učenja ne može postići ništa. “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.” “Glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče rado-sne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: Evo Boga vašega! ... Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju.” (Izaija 40,1.9-11)

Govorite narodu o Onome koji se “ističe... među tisućama” i Onome koji je “sav... od ljupkosti”. (Pjesma nad pjesmama 5,10.16) Same riječi to ne mogu izraziti. Neka se to odrazi u karakteru i pokaže u životu. Krist želi da se Njegov lik naslika u svakom učeniku. Svakoga je Bog predodredio da bude jednak “slici njegova Sina”. (Rimljanima 8,29) U svakome od njih treba se jasno pokazati svijetu Kristova ljubav koja dugo trpi, Njegova sve-tost, krotkost, milost i istina.

Prvi su učenici krenuli propovijedati Riječ. Otkrivali su Krista u svom životu. A i Gospodin je radio s njima “i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila”. (Marko 16,20) Ovi su se učenici pripremali za svoj rad. Prije dana Pedesetnice sastali su se i otklonili sve nesporazume. Bili su jednodušni. Vjerovali su u Kristovo obećanje da će dobiti blagoslov, pa su se molili u vjeri. Nisu tražili blagoslov samo za sebe; njih je pritiskivao teret spašava-nja duša. Evanđelje je trebalo odnijeti do najudaljenijih krajeva Zemlje i stoga su tražili dar sile koji je Krist obećao. Tada se izlio Sveti Duh i tisuće je njih obraćeno u jednom danu.

Tako isto može biti i danas. Umjesto ljudskih razmišljanja, neka se propovijeda Božja Riječ. Neka kršćani odbace svoje razmirice i neka se predaju Bogu radi spašavanja izgubljenih. Neka u vjeri traže i On će doći. Izlijevanje Duha u apostolsko vrijeme bila je “rana kiša” i slavan je bio uspjeh. Ali će “kasna kiša” biti znatno obilnija. (Joel 2,23)

Svi koji posvete dušu, tijelo i duh Bogu, stalno će dobivati nove da-rove tjelesne i umne sile. Neiscrpni izvori Neba stoje im na raspolaganju. Krist im daje dah svojega Duha, život svojega života. Sveti Duh daje svoje

Čežnja vjekova

827

669

najbolje snage da rade u srcu i umu. Božja milost proširuje i umnaža njiho-ve sposobnosti i sve savršenstvo božanske prirode pridružuje im se u djelu spašavanja ljudskih bića. Suradnjom s Kristom savršeni su u Njemu i ospo-sobljeni da u svojoj ljudskoj slabosti čine djela Svemogućega.

Spasitelj čezne otkriti svoju milost svijetu i prožeti ga svojim karak-terom. On je Njegovo otkupljeno vlasništvo i želi ljude učiniti slobodni-ma, čistima i svetima. Premda Sotona radi da spriječi ovu namjeru, krvlju prolivenom za svijet ipak će se izvojevati mnoge pobjede koje će donijeti slavu Bogu i Janjetu. Krist neće biti zadovoljen sve dok pobjeda ne bude potpuna i ne vidi “svjetlost i nasiti se spoznajom njezinom”. (Izaija 53,11) Svi narodi na Zemlji trebaju čuti evanđelje o Njegovoj milosti. Neće svi primiti Njegovu milost; ali “Njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat sljedećem koljenu”. (Psalam 22,31.32) “A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnje-ga”, jer “zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora”. “Sa zapada vidjet će ime Jahvino, i Slavu njegovu s istoka sunča-nog.” (Daniel 7,27; Izaija 11,9; 59,19)

“Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: Bog tvoj kraljuje! ... Raduj-te se, kličite, razvaline..., jer je Jahve utješio narod svoj... Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.” (Izaija 52,7-10)


828

670

“Svome Ocu i vašemu Ocu”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 24,50-53; Djelima 1,9-12.

Došlo je vrijeme da Krist uzađe do Očeva prijestolja. Kao božanski po-bjednik, spremao se na povratak u nebeske dvorove sa znacima svoje pobje-de. Prije svoje smrti izjavio je svome Ocu: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Nakon svog uskrsnuća neko je vrijeme ostao na Zemlji da bi se Njegovi učenici mogli upoznati s Njim u Njegovu uskrsnulom i proslavljenom tijelu. Sad je bio spreman za rastanak. Dokazao je vjerodostojnost činjenice da je On živi Spasitelj. Nje-govi učenici nemaju više potrebe da Ga dovode u vezu s grobom. Oni mogu misliti o Njemu kao o proslavljenom pred cijelim svemirom.

Kao mjesto svog uzašašća Isus je izabrao mjesto koje je često bilo po-svećeno Njegovom nazočnošću dok je prebivao među ljudima. Time nije trebalo biti počašćeno brdo Sion, mjesto Davidova grada, niti brdo Mori-ja, na kome se nalazio Hram. Ovdje su Krista ismijavali i odbacili. Ovdje su se valovi milosti, vraćajući se u puno jačoj plimi ljubavi, odbijali o srca koja su bila tvrda kao stijena. Odatle je Isus, umoran i teška srca, otišao dalje tražiti odmor na Maslinskoj gori. Sveta šekina odvajajući se od prvog Hrama stajala je na istočnom brdu kao da je oklijevala napustiti izabrani grad; tako je i Krist stajao na Maslinskoj gori s čežnjom u srcu i promatrao Jeruzalem. Šumarci i rasjeline na ovoj gori bili su posvećeni Njegovim molitvama i suzama. Njegove su padine odjekivale pobjedonosnim uzvi-cima mnoštva koje Ga je proglasilo kraljem. Na njegovim kosim padina-ma našao je dom kod Lazara u Betaniji. U Getsemanskom vrtu i njegovu

829

830

87

671

podnožju sâm se molio i patio. S ove je gore trebao uzaći na Nebo. Njegov vrh dotaknut će Njegova noga kad se bude ponovno vratio. Ne kao čovjek boli, već kao slavan i pobjednički kralj stajat će na Maslinskoj gori, dok će se hebrejski uzvici “Aleluja!” miješati s neznabožačkim “Hosana”, i gla-sovi spašenih kao moćne vojske sliti u klicanju: “Okrunite Ga, Gospodara nad Gospodarima!”

Isus je s jedanaest učenika krenuo prema gori. Dok su prolazili kroz jeruzalemska vrata, mnogi začuđeni pogledi promatrali su društvo, pred-vođeno Onim koga su prije nekoliko tjedana poglavari osudili i raspeli. Učenici nisu znali da je to bio njihov posljednji susret s Učiteljem. Isus je provodio vrijeme u razgovoru s njima, ponavljajući svoje ranije upute. Kad su se približili Getsemaniju, zaustavio se da bi se mogli sjetiti pouka koje im je dao u noći svoje samrtne borbe. Ponovno je pogledao trs i lozu uz pomoć kojih je tada prikazao jedinstvo svoje Crkve sa sobom i svojim Ocem; opet je ponovio istine koje im je tada iznosio. Svuda oko Njega na-lazili su se dokazi koji su podsjećali na Njegovu neuzvraćenu ljubav. Čak su Ga i učenici, koji su bili tako dragi Njegovu srcu, u trenutku Njegova ponižavanja osramotili i napustili.

Krist je boravio na ovom svijetu trideset i tri godine. On je pretrpio njegovo preziranje, vrijeđanje i podsmijeh; bio je odbačen i razapet. Sada, kad se spremao uzaći na svoje prijestolje slave — razmatrajući nezahval-nost naroda što ga je došao spasiti — hoće li povući od njih svoju sućut i ljubav? Hoće li se Njegova ljubav usredotočiti na ono kraljevstvo u kojem Ga cijene i u kojem bezgrešni anđeli čekaju da izvrše Njegov nalog? Ne, Njegovo obećanje onima koje voli i koje ostavlja na Zemlji glasi: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)

Pošto su stigli na Maslinsku goru, Isus je pošao putem preko njezina vrha prema Betaniji. Ovdje je zastao, a učenici su se okupili oko Njega. Zrake svjetlosti kao da su sjale s Njegova lica dok ih je s ljubavlju proma-trao. Nije ih osuđivao za njihove pogreške i promašaje, već su riječi najdu-blje nježnosti bile posljednje koje su potekle s usana njihova Gospodina do njihovih ušiju. S rukama ispruženim da ih blagoslovi, i kao da ih uvjerava u svoju zaštitničku brigu, polako se uzdizao između njih, privučen prema Nebu silom jačom od bilo koje zemaljske sile. Dok se uzdizao učenici su gledali, obuzeti strahopoštovanjem, naprežući oči da uhvate posljednji pri-

Svome Ocu i vašemu Ocu

831

672

zor Gospodina koji uzlazi. Oblak slave Ga je zaklonio od njihova pogle-da, a do njih su dopirale riječi, dok su Ga prihvaćala anđeoska kola poput oblaka: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka.” Istodobno je do njih dopirala najumilnija i najradosnija glazba anđeoskog zbora.

Dok su učenici još uvijek začuđeno gledali gore, obratili su im se gla-sovi koji su zvučali kao najraskošnija glazba. Okrenuli su se i vidjeli dva anđela u ljudskom obliku koji su im progovorili: “Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas, opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.”

Ovi anđeli pripadali su društvu što je u sjajnom oblaku čekalo da isprati Isusa do Njegova nebeskog doma. Najuzvišenija u anđeoskom mnoštvu bila su ova dva anđela koji su došli na grob prilikom Kristova uskrsnuća i bili s Njim tijekom Njegovog cjelokupnog života na Zemlji. Sa žarkom željom cijelo Nebo je očekivalo kraj Njegova zadržavanja na svijetu uniženom prokletstvom grijeha. Prispjelo je vrijeme da svemir sada primi svog Kralja. Zar ova dva anđela nisu čeznula da se pridruže mnoštvu što je pozdravljalo Isusa dobrodošlicom? Ali u svojoj sućuti i ljubavi pre-ma onima koje je On ostavio, pričekali su kako bi im pružili utjehu. “Zar nisu svi (anđeli) službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje?” (Hebrejima 1,14)

Krist je uzašao na Nebo u ljudskom obliku. Učenici su vidjeli oblak koji Ga je prihvatio. Isti Isus koji je hodao, govorio i molio se s njima, koji je lomio kruh s njima, koji je bio s njima u njihovim čamcima na jezeru i koji se tog istog dana s njima naporno penjao sve do Maslinske gore — taj isti Isus je sada otišao dijeliti prijestolje svog Oca. Anđeli su ih uvjerava-li da će isti Onaj koga su vidjeli kako ide na Nebo, doći ponovo isto tako kako je uzašao. On će doći “u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko”. “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.” “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave.” (Otkrivenje 1,7; 1. Solunjanima 4,16; Matej 25,31) Tako će se ispuniti i Gospodnje obećanje što ga je dao svojim učenicima: “Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Učenici su se doista mogli radovati u nadi da će se njihov Gospodin ponovno vratiti.

Čežnja vjekova

832

673

Kad su se učenici vratili u Jeruzalem, ljudi su ih promatrali s čuđe-njem. Smatralo se da će oni nakon Kristova suđenja i raspeća izgledati utučeni i posramljeni. Njihovi su neprijatelji očekivali da će na njihovom licu vidjeti izraz žalosti i poraza. Umjesto toga vidjela se radost i pobjeda. Njihova su lica bila ozarena srećom koja nije bila zemaljskog podrijetla. Nisu tugovali nad neostvarenim nadama, već su bili ispunjeni slavljenjem i zahvaljivanjem Bogu. S radošću su pričali o veličanstvenom događaju, o Kristovom uskrsnuću i Njegovu uzašašću na Nebo, a njihovo su svjedo-čanstvo mnogi prihvatili.

Učenici nisu više s nepovjerenjem gledali u budućnost. Znali su da je Isus na Nebu i da je Njegova naklonost upravljena njima. Znali su da imaju Prijatelja kod Božjeg prijestolja i žarko su željeli svoje molitve Ocu iznije-ti u Isusovo ime. U svečanom strahopoštovanju poklonili su se u molitvi, ponavljajući čvrsto obećanje: “Ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16,23.24) Pružali su ruku vjere sve više i više s čvrstim uvjerenjem: “Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskr-snuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas...” (Rimljanima 8,34) Pedesetnica im je donijela puninu radosti u pojavi Utješitelja, upravo onako kako je Krist obećao.

Cijelo Nebo čekalo je kako bi pozdravilo Spasitelja dobrodošlicom u nebeskim dvorovima. Dok je uzlazio išao je naprijed, a za Njim mnoštvo zarobljenika oslobođenih prigodom Njegova uskrsnuća. Nebeska vojska pratila je radosnu povorku klicanjem, uzvicima slavljenja i nebeskim pje-smama.

Kad su se približili Božjem gradu, anđeli su iz pratnje uputili poziv:

“Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne da uniđe Kralj slave!”

Radosno je odgovorila straža koja je čekala:

“Tko je taj Kralj slave?”


833

674

Ovo su govorili ne zato što nisu znali tko je On, već zato što su željeli čuti odgovor uzvišene hvale:

“Javhe silan i junačan, Jahve silan u boju. Podignite, vrata, nadvratnike svoje da uniđe Kralj slave.”

Ponovno se čuo poziv: “Tko je taj kralj slave?” — jer anđeli se nika-da ne umaraju slušajući uzvisivanje Njegova imena. Anđeli iz pratnje od-govorili su:

“Jahve nad vojskama; on je Kralj slave.” (Psalam 24,7-10)

Tada su se širom otvorila vrata Božjega grada i anđeosko mnoštvo prošlo je kroz njih, praćeno zvukovima veličanstvene glazbe.

Tu je prijestolje a oko njega duga obećanja. Tu su kerubini i serafini. Zapovjednici nebeske vojske, Božji sinovi, predstavnici bezgrešnih svje-tova, svi su na okupu. Nebeski Savjet pred kojim je Lucifer optužio Boga i Njegova Sina, predstavnici onih bezgrešnih kraljevstava nad kojima je So-tona pomišljao zasnovati svoju vladavinu — svi se nalaze ovdje da dobro-došlicom pozdrave Otkupitelja. Oni su željni proslaviti Njegovu pobjedu i uzdignuti Ga kao svojega Kralja.

Ali zadržao ih je mahanjem ruke. Još ne, On sad ne može primiti vi-jenac slave i kraljevske haljine. On izlazi pred svoga Oca. Pokazuje svoju ranjenu glavu, probodena rebra, ranjene noge; podiže svoje ruke na kojima se nalaze ožiljci od klinova. On pokazuje dokaze svoje pobjede. Predstav-lja Bogu obrtani snop, one koji su uskrsnuli s Njim kao predstavnici ve-likog mnoštva koje će izići iz grobova prilikom Njegova drugog dolaska. Prilazi Ocu koji se raduje kad se neki grješnik pokaje; koji se za jednog raduje s pjevanjem. Prije no što su postavljeni temelji Zemlji, Otac i Sin sjedinili su se u zavjetu da otkupe čovjeka ako ga Sotona bude pobijedio. Stegli su svoje ruke u svečanom zavjetu da će Krist postati jamac za ljud-

Čežnja vjekova

834

675

ski rod. Krist je ispunio ovo svečano obećanje. Kad je na križu uzviknuo: “Svrši se!”, obratio se Ocu. Sporazum je u cijelosti izvršen. Sad je izjavio: Oče, svršeno je. Ispunio sam Tvoju volju, Bože moj! Izvršio sam djelo ot-kupljenja. Ako je Tvoja pravda zadovoljena, “Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom.” (Ivan 19,30; 17,24)

Začuo se Božji glas kako objavljuje da je pravda zadovoljena. So-tona je pobijeđen. Kristovi sljedbenici koji su se mučili i borili na Zemlji prihvaćeni su u “Ljubljenome”. (Efežanima 1,6) Pred nebeskim anđelima i predstavnicima bezgrešnih svjetova, proglašeni su opravdanima. Tamo gdje je On, bit će i Njegova Crkva. “Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.” (Psalam 85,10) Očeve ruke obavile su se oko Sina i riječ je izašla: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji.” (Hebrejima 1,6)

S neizrecivom radošću knezovi, i poglavari, i sile priznali su vrhov-nu vladavinu Kneza života. Nebeske vojske pale su ničice pred Njim, dok su radosni poklici odjeknuli nebeskim dvorovima: “Dostojno je Janje koje je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu.” (Otkrivenje 5,12)

Pobjedničke pjesme pridružile su se glazbi s anđeoskih harfi, sve dok nije izgledalo da je Nebo preplavljeno radošću i hvalom. Ljubav je pobije-dila. Izgubljeni je nađen. Nebo odzvanja od glasova u uzvišenim pjesma-ma koje javljaju: “Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 5,13)

Od ovog prizora nebeske radosti, nama se na Zemlji vraćaju kao odjek veličanstvene riječi samoga Krista: “Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.” (Ivan 20,17) Nebeska i zemaljska obi-telj jedno su. Za nas je naš Gospodin uzašao i za nas On živi. “Odatle slije-di da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25)


835

676

Kazalo

Predgovor .................................................................................................11. “Bog je s nama” ..................................................................................32. Izabrani narod ....................................................................................103. “Kada dođe punina vremena” ............................................................144. “Jer vam se danas rodi Spas” ............................................................195. Posvećenje .........................................................................................246. “Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda” ...........................................307. Kao dijete ..........................................................................................378. Posjet u vrijeme Pashe ......................................................................439. Dani borbe .........................................................................................5010. Glas u pustinji .................................................................................5711. Krštenje ...........................................................................................6812. Kušanje ...........................................................................................7313. Pobjeda ............................................................................................8314. “Našli smo Mesiju” .........................................................................8915. Na svadbenoj svečanosti .................................................................9916. U svom Hramu ..............................................................................10817. Nikodem ........................................................................................ 11818. “On mora rasti” .............................................................................12619. Na Jakovljevu zdencu ...................................................................13020. “Ako ne vidite čudesne znakove” .................................................14021. Bethesda i Veliko vijeće ................................................................14422. Ivanovo utamničenje i smrt ...........................................................157

677

23. “Blizu je kraljevstvo Božje” ..........................................................16824. “Nije li ovo sin Josipov?” .............................................................17325. Poziv na obali mora ......................................................................18026. U Kafarnaumu ...............................................................................18627. “Ako hoćeš, možeš me ozdraviti” .................................................19528. Levije — Matej ..............................................................................20529. Subota ...........................................................................................21330. “I on postavi Dvanaestoricu” ........................................................22131. Govor na Gori ...............................................................................22832. Rimski kapetan ..............................................................................24333. Tko su braća moja? .......................................................................24834. Poziv .............................................................................................25535. “Utišaj se, umukni” .......................................................................26036. Dodir vjere ....................................................................................26837. Prvi evanđelisti ..............................................................................27238. “Dođite... te se malo odmorite” ....................................................28139. “Podajte im vi jesti” ......................................................................28640. Noć na jezeru ................................................................................29341. Prekretnica u Galileji ....................................................................29942. Predaja ........................................................................................... 31143. Srušene ograde ..............................................................................31544. Pravi znak ......................................................................................32045. U sjenci križa ................................................................................32646. Isusovo preobraženje ....................................................................33547. Služba ............................................................................................34048. Tko je najveći? ..............................................................................34549. Na Blagdan sjenica .......................................................................35550. Među zamkama .............................................................................36251. “Svjetlo svijeta” ............................................................................37052. Božanski Pastir ..............................................................................38253. Posljednje putovanje iz Galileje ....................................................38854. Milostivi Samarijanac ...................................................................39755. Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo ..............................................403

678

56. Blagoslivljanje djece .....................................................................40857. “Jedno ti nedostaje” ......................................................................41358. “Lazare, iziđi!” ..............................................................................41859. Zavjera svećenika ..........................................................................42960. Zakon novoga kraljevstva .............................................................43461. Zakej .............................................................................................43962. Gozba u Šimunovoj kući ...............................................................44463. “Blagoslovljen koji dolazi —Kralj” ...............................................45564. Osuđeni narod ...............................................................................46465. Ponovno očišćenje Hrama .............................................................47166. Sukob ............................................................................................48267. Isus kori farizeje ............................................................................49068. U predvorju ...................................................................................50069. Na Maslinskoj gori ........................................................................50670. “Jednomu od ove moje najmanje braće” .......................................51571. Sluga slugama ...............................................................................52072. “Na moju uspomenu” ....................................................................52873. “Neka se ne uznemiruje vaše srce” ................................................53674. Getsemani .....................................................................................55275. Pred Anom i Kaifom .....................................................................56276. Juda ...............................................................................................57677. U Pilatovoj sudnici ........................................................................58378. Golgota ..........................................................................................59979. “Svršeno je!” .................................................................................61380. U Josipovom grobu .......................................................................62081. “Uskrsnuo je kako je rekao” .........................................................63082. “Zašto plačeš?” .............................................................................63683. Put u Emaus ..................................................................................64184. “Mir vama!” ..................................................................................64685. Još jednom kraj mora ....................................................................65286. “Idite i učinite sve narode učenicima mojim” ................................65987. “Svome Ocu i vašemu Ocu” .........................................................670

Documents

Čežnja vjekova