Božja i ljudska žeđod 5. kolovoza do 1. rujna 2018.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN82018Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN8

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXV. (2018.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Bog žedan naše žeđi

naša tema: Božja i ljudska žeđ 2 Božja žeđ za čovjekom, A. Crnčević

Žeđanje u liturgijskoj molitvi, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijsko-teološka razmišljanja:

D. Runje, I. Šaško, S. Slišković, A. Vučković, I. Raguž

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Molitva Bl. Dj. Mariji na nebo uznesenoj

trenutak 40 Plava boja liturgijskoga ruha

8 • 2018 

Slika na naslovnici:

»Kad bi znala dar Božji…«Đuro Seder:

Susret na Jakovljevu zdencu, 2003.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   8–2018.

živo vrelo 1

UBog žedan naše žeđi

U dijelu liturgijske godine ciklusa ‘B’ u nekoliko nedjelja kroz godinu (od sedamnaeste do dvadeset i prve) Crkva naviješta odlomke iz Evanđelja po Ivanu (Iv 6, 1-69), koji donose izvješće

o Isusovu čudesnome nahranjenju mnoštva te njegov Govor o kruhu života. Nahranivši mnoštvo, željno čudotvorca koji bi im uvijek davao kruha, Isus poučava mnoštvo o istinskoj gladi koja je u čovjeku te o Kruhu koji daje sitost života. Time se u slici kruha i blagovanja uvijek iznova otvara široka biblijska i teološka tema o vjeri i zajedništvu s Bo-gom. Nepoznavanje Boga i otpor pred njegovim spasenjskim pozivom prisličuju se iskustvu gladi, koja duboko pogađa čovjeka u njegovoj eg-zistenciji. Tako se vjera tiče temeljnoga čovjekova ‘biti’.

Na stranicama ovoga broja Živoga vrela, koji prati nedjelje u kojima se naviještaju spomenuti evanđeoski odlomci, svjesno smo za prve stra-nice odabrali razmišljanja o jednoj drugoj temi. Govorimo o žeđi. Žeđ se doživljava snažnije nego glad; ona iscrpljuje čovjeka, oduzima mu životnu snagu, svježinu… Tko žeđa, taj sahne, postaje suh, beživotan. Čovjeku je lakše gladovati, nego žeđati. Glad može biti kontrolirana, svjesno odabrana, čak i njegovana, primjerice kao post, kako bi se živje-lo odmaknuće od svijeta i od tjelesnih potreba. Sa žeđi nije tako. Voda je egzistencijalno neophodna. Čak i kad se posti, ne odriče se pijenja. Unatoč tomu voda je nedostupnija od hrane. Često je skrivena u dubi-nama zemlje ili nedohvatljiva u visinama oblaka. I kad imamo priliku zahvatiti ju, izmiče na m iz ruku. Ne da se posjedovati. Time tema žeđi na još dublji način dotiče našu egzistenciju. Sav je život otkan od žeđi, od čežnje za onim što sami ne možemo dosegnuti i posjedovati. Najdu-blje čežnje ne tiču se onoga što možemo dohvatiti ili sami steći, nego onoga što nam biva darovano. Žeđ, želja i čežnja bliska su iskustva. Naj-snažnija čeznuća doživljavamo kao žeđ.

Čežnja za Bogom, za vječnošću, za životom koji ne prestaje, postaje najdublja čovjekova žeđ. Neugasiva žeđ. Molitva »Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim« ispovijeda snagu te čežnje, ali i istinu da je samo u Bogu istinski život. Izvan njega sve umire. Žeđati za njim, znači žeđati za Životom. Bog je čudesno utažio našu žeđ – sâm žeđajući za nama. Kristov spasenjski silazak u žedno čovještvo milosni je plod Božje žeđi za čovjekom. U liturgiji Crkve čudesno se susreću Božja i ljudska žeđ. Tu slavimo čudesno otajstvo Božje žeđi. On žeđa za nama. Žeđa da ga budemo žedni. Deus sitit sitiri. U liturgiji se napajamo tom žeđu.

Urednik

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

2

ŽŽedan sam. Svatko je nebrojeno puta izgovorio tu rečenicu, pro-življavao njezinu snagu i osjetio ugodu taženja žeđi. Glad i žeđ tiču se tijela, tjelesnoga života i uvijek iznova uspostavljaju naš

odnos prema tijelu. Ništa na tako izravan način ne zahtijeva brigu za tijelo i za život kao što to čine glad i žeđ. Ta dva snažna osjećaja čuvaju nas od zaborava tijela i života. No, osjećaj žeđi daleko je inten-zivniji, snažniji, kao što se i taženje žeđi doživljava neposrednije od uzimanja hrane. Hrana može pružati više užitka, ali u pijenju nakon žeđi osjećamo svu darovanost vode i njezinu obnoviteljsku snagu. Žeđ se taži brže nego glad. Voda, naime, brzo proteče našim tijelom i vrati mu životnu snagu. Jelo, pa i kada utaži glad, umara tijelo, na neki ga način umrtvljuje da bi ga ponovno ‘oživjelo’. Taženje žeđi ne-posredno vraća životnu snagu.

Tko je iskusio vrućinu žeđi, otežalost jezika koji traži svježinu, su-hoću usana koje žude za kapljom vode, taj znade što je istinska žud-nja. Žeđ vraća čovjeka k spoznaji vlastite nedostatnosti, k spoznaji da smo u bitnome određeni našom čežnjom, željom. Punina i radost života povjerena je putu čežnje, duhovne žeđi. Iskustvo žeđi može biti prikladan okvir u koji ćemo smjestiti sliku naših čežnja i žeđi, kao i čudesnu zbilju Božje žeđi za čovjekom. U tim promišljanjima oslanja-mo se dijelom na tekstove koje je José Tolentino Mendonça izlagao na duhovnim vježbama pred papom Franjom i članovima Rimske kurije u prvome korizmenome tjednu ove godine (Elogio della sete, Milano 2018).

Žeđ je trajna čežnjaIstinske želje skrivene su u dubini srca, u najintimnijim predjelima duše, kao što je i voda, ona najbistrija, skrivena u dubinama zemlje. Hrana je u prirodi dohvatljiva, dostupna, dok je pitka voda često ne-dostupna. Čudesno je da je naš planet u najvećemu dijelu prekriven vodom, a samo je mali dio vode prikladan za piće. Nerijetko je potre-ban izniman trud da bi se doprlo do izvora pitke vode. Ghislain La-font, uspoređujući krutu i tekuću hranu kojom hranimo tijelo i održa-vamo život, zamjećuje: »Zemlja je mjesto ishrane; zemlja je oslonac našim nogama i našemu tijelu; ona je među našim rukama, ona je materija našega rada i, konačno, ona je izvor i tvar naše ishrane. Jer je kruta, zemlju se može uzeti i koristiti na isti način. Voda je primar-na tvar; ona bježi iz naših ruku jer je živa i tečna. Voda je i skrivena

Božja žeđ za čovjekomAnte Crnčević

»Žedan sam.« Rečenica tako bliska i sunaravna svakomu čovjeku. No,

kad tu rečenicu izgovori Krist, utjelovljeni Bog,

njome biva izrečeno puno više od same tjelesne

žeđi. Ona otkriva istinu o Bogu koji je u potpu-nosti prihvatio ljudsku

ranjivu narav. Na zdencu u Sikemu, pred ženom

Samarijankom, Isus objavljuje sav Božji naum

spasenja. Tu, u samo jednoj rečenici – »Daj mi piti« – Krist otkriva žeđ za našom žeđi. Isus traži piti i obećava da će on sâm,

žedan, svojom žeđi utažiti našu žeđ.

2živo vrelo 3

Žeđ je slika ljudske čežnje. Ne da se ni uhvatiti niti posjedovati. Uvijek ju treba doživjeti kao dar. Baš poput onoga za čim čeznemo.Gianluca Ranieri: Vode života.

tvar: struji u dubinama zemlje i ne zna se kamo ide; voda je viša od neba; ne zna se gdje će pronaći svoj uvir. Jer bježi iz naših ruku i jer je u stanju pre-plaviti nas, voda nam se opire.« Ta nedostupnost vode i muka oko njezina očuvanja i zadržavanja za dane kada je nema dovoljno, još više produbljuju strah od žeđi i otvaraju prostor širokom simbolizmu žeđanja, čežnje i želje.

Voda se uvijek prepoznaje kao dragocjen dar. Ona je to sve više. Tko »raspolaže« izvorima vode, smatra se bogatim, štoviše, gospodarom svijeta. Sve više se pokazuje da je bogatstvo svijeta baš u vodi. Ne načinjući ovdje pi-tanja o nepravdama i neodgovornosti u postupanjima s vodom, razmišljanje o vodi i žeđi otkriva nam da je i žeđ dar koji je milosno ucijepljen u ljudsko biće. Žeđanje je jednako dragocjeno kao i voda, ili pak kao samo utaženje žeđi. Koliko god ju osjećali neugodnom, žeđ je dar. U žeđi smo u potpunosti ljudi, svjesni svoje stvorenosti, upućenosti na druge. Zato pjesnik Kišević u sonetu Voda je moja mati piše: »Voda – kažem – i već žeđ bivam i žega. / Ova voda bistra oku tako godi. / Dovoljna je voda, pa da imaš svega. / A što god se rađa, s vodom se i rodi.«

Žeđ je trajan podsjetnik čovjeku, opomena da na svijetu nije sam, da je potreban drugih stvorenja, da je potreban odgovornosti za vodu bez koje ne može. Žeđanje nas vraća spoznaji vlastite stvorenosti, nedostatnosti, po-trebe za drugim. Svatko je potrebit drugih stvorenja, drugih ljudi, bližnjih. Možda ne možemo uvijek sami »zahvatiti vodu«. Postoje trenutci kad je potreban drugi koji će nam ju zahvatiti i pružiti. I pijenje je često čin za-jedništva. Pije se u zajedništvu, da bi se osjećalo i čuvalo zajedništvo. Pijući zajedno, ljudi se napajaju zajedništvom.

Tom nas »zajedništvu čaše« vraća i grčki pojam symposion, u suvreme-nome govoru prisutan u značenju znanstvenoga okupljanja i raspravljanja, ali mu izvorno značenje otkrivamo u izrazu syn pínein, »zajedno piti«. Grci, naime, nisu običavali piti sami, nego se vino pilo u trenutcima zajedništva, osobito kod (ili nakon) gozbâ, u susretima na kojima su se okupljale osobe koje su dijelile iste misli i mogle ravnopravno razgovarati. Iz tih rasprava ra-đale su se misli, nastajala djela, filozofska i književna, pa je iskustvo dijaloga u kružoku, nakon jela i uz zajedništvo čaše, dalo književni oblik i naslov zna-

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

4

Svi vi koji ste žedni, dođite…

menitim filozofskim dje-lima Platona i Ksenofonta (Symposion). U Platonovu ‘simpoziju’ raspravlja se o ljubavi, a u Ksenofontovu simpoziju, premda imagi-narnom, traži se odgovor na pitanje čime se tko u ži-votu ponosi. »Kultura pije-nja« u tradicijama pojedi-nih naroda, s izgrađenim i pomno čuvanim običajima i ‘kodovima’ ponašanja – nebitno je li riječ o čaju, kavi, vinu ili pivu – uvijek se tiče zajedništva, zajed-

ničkoga identiteta i pripadnosti. Vrste i oblik čaše, način lijevanja i posluži-vanja pića, redoslijed pijenja, običaji vezani uz način nazdravljanja i uz način pijenja produbljuju vez zajedništva i radost dijeljenja važnih trenutaka. Ne pije se s bilo kime. Pije se s onim s kim se dijeli zajedništvo misli, iskustava, događaja, s kim se dijeli pripadnost i s kim je već na neki način uspostavljen odnos zajedništva. Ne odmjeravaju li se početci nekoga zajedništva upravo zajedničkim »odlaskom na piće«, kada piće ne taži tjelesnu žeđ, nego želju za upoznavanjem, predstavljanjem, otkrivanjem nepoznatoga?

Žeđ je dragocjena. Kada bi bilo moguće u čovjeku utoliti žeđ, napiti se jednom za cio život, čovjek bi bio sve manje sposoban za zajedništvo i sve više u iskušenju osjećati se sebi dostatnim u svijetu. Bivao bi sve više sa-mac, lišen željâ, čežnje, potrebe za traganjem, za susretima. Možda bi tada ostao žedan žeđi. Pa i kad smo napojeni najsvježijom vodom, u nama osta-je neka žeđca, neka neispunjenost, želja, čežnja za susretom, za pijenjem zajedništva, susreta, svijeta koji nam je darovan. Poučna je pripovijest A. de Saint-Exupéryja u kojoj Mali princ susreće nekog trgovca ‘pilulama za gašenje žeđi’. Bilo je dostatno uzeti jednu tjedno i ne osjećati više potrebu za pićem. Smisao te pilule bio je ušteda vremena: tjedno bi se uštedjelo pedeset i tri minute. Mali princ, začuđen tom trgovčevom brigom i računicom oko uštede vremena, odgovori: »Kad bih imao pedeset i tri minute slobodnoga vremena, uputio bih se sasvim polako prema nekom izvoru.«

Kad u čovjeku nestane ‘žeđi,’ kad u čovjeku ponestane želje, čežnje, sam život gasne, nestaje. Kad se dogode trenutci da ugasne svaka želja, kad se ne čezne ni za čim, gubi se iz vida sam razlog življenja. Život živi od čežnje, od žeđi. Ne samo od utaženja žeđi. Potrebno je otkriti i njegovati žeđ koja je u nas čudesno usađena.

Što li sve ne stane u našu žeđ, u put k izvoru, u zajedništvo taženja žeđi?! U razmišljanju o našemu zajedništvu pijenja otkrivamo čega smo zapravo žedni. Trenutci zajedništva izraženi pijenjem ne otkrivaju tek naše potrebe (za vodom, pićem), nego naše najdublje želje. Potrebu je lako zadovoljiti. Želja, pak, ostaje trajna, jer živi od radosti čežnje, od iskustva koje nikada

4živo vrelo 5

nije u potpunosti ispunjeno, od čežnje za novim trenutkom. Istinska se želja ispunja željenjem, podržavanjem želje. »Beskonačnost želje jest želja za be-skonačnošću.« (J. Tolentino Mendonça). S tim mislima dolazimo do želje za Bogom, želje življene kao najsnažnija žeđ.

Žeđati za BogomLjudska čežnja za Bogom i vjerna Božja ljubav prema čovjeku u biblijskoj su mudrosti izrečene slikom žeđi. U književnim metaforama, kao i u svakodnev-nome govoru, riječ žeđ postala je načinom izražavanja želje, čežnje. Žeđati za čim znači željeti. Govori se o žarkoj želji, kao što se govori o žeđi od koje nam »gori u ustima«, pa se žeđ ‘gasi’ kao što se utišava plamen željâ. U Svetome pismu želja za Bogom izrečena je slikama izraslima iz iskustva žeđi. Dostatno je spomenuti samo nekoliko ispovijesti starozavjetnih molitelja: »Kao što ko-šuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42, 2-3). »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63, 2); »Ruke svoje za tobom pružam, duša moja k’o suha zemlja za tobom žeđa.« (Ps 143, 6)

Duša i žeđ. Može li duša žeđati? U psalamskim pjesničkim slikama vjere riječ duša značenjski je i simbolički vezana uz riječ grlo. Duša i grlo, zapra-vo, dva su značenja iste hebrejske riječi nefeš (gr. psyhe, lat. anima). Duša ‘osjeća grlom’: ona uzdiše, vapi, doziva, ostaje bez daha, guši se u jecajima, u suzama, otvorenih usta gleda prema visinama… Zato je duši vlastito žeđati, žudjeti, tražiti da bude utažena, ispunjena, osvježena… Oni koji u sebi nose želju, čežnju, osjećaju ‘žeđ’, potrebu da bude utažena. Slične su i slike koje govore o hranjenju duše: »Gladnu dušu (nefeš) on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima.« (Ps 107, 9).

Vojnici koji u taboru čekahu svoje suborce na povratku s bojnoga po-lja bijahu nazivani desiderantes (»oni koji žele«). U njihovim osjećajima isprepleteni su iščekivanje i bojazan, nada i strah, pogled u nebo i pogled u daljinu prema bojnome polju… To je žeđ za susretom, za povratkom. Željeti susret znači već osjećati poglede koji raduju, zagrljaje koji ohrabruju. Nadati se znači već kušati ono čemu se nada. Žeđati znači već u grlu osjećati svježi-nu koja oplahuje suhoću i vraća životnost. Da, žeđ je uvijek pogled u nebo. Riječi desiderium, želja, u svome osnovnome značenju nosi čežnju za ne-bom. Riječ, naime, dolazi od riječi sidera (množina od sidus), zvijezde, gdje prefiks de – ovdje u značenju nijekanja – govori o nemogućnosti dohvaća-nja zvijezda, odnosno neba, odnosno o njihovoj ‘odsutnosti’, nevidljivosti. Malenost pred nebom, pred zvijezdama, i udaljenost od neba otvaraju neiz-mjeran prostor koji ispunja i premošćuje čežnja, želja. Kršćanska duhovnost tu želju rado prisličuje iskustvu žeđi.

Sve plemenite čežnje imaju zajedničku poveznicu u želji da se bude vo-ljen, željen, zamijećen, prepoznat, prihvaćen, da vlastitost bića bude prepo-znata i prihvaćena. Želje za imanjem, posjedovanjem, daleko su od pronala-ska ispunjenja najintimnije želje. Istinski nas poznaje samo Stvoritelj. On ne vidi samo lice. On gleda srce, nutrinu, dušu, naše čežnje, strahove, pitanja, sumnje… Psalmist pjeva pjesmu udivljenja pred Sveznajućim: »Gospodine,

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

6

proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već znadeš. Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini ze-mlje.« (Ps 139, 1-4.13-15).

Pred Poznavateljem srca i duše iskren stav jest izručenost, otvorenost, želja da ništa ne ostane izvan njegova svjetla, izvan njegova nauma. To je sva želja, sva čežnja. »Žeđ za beskonačnim prisutna je u čovjeku na nei-skorjenjiv način.« (Benedikt XVI.) Žeđati za Bogom, znači izručiti mu se u potpunosti, htjeti da nijedna čežnja ne bude pretpostavljena čežnji za njim. Želja za Bogom, prisličena snazi žeđi, postaje neprekinutom molitvom, koju ne izriču usne, nego duša, srce, nutrina, koja ne dopušta zaboraviti tu iskon-sku žeđ našega bića.

Možda smo danas, u užurbanosti svijeta i u razdijeljenosti srca mnogim ‘prohtjevima’, vjernici samo po »dolasku k Bogu« – kad to hoćemo ili kad osjetimo da smo ga potrebiti. Umjesto čežnjom, srce nam je ispunjeno proh-tjevima, očekivanjima, poticanjem i hranjenjem potrebâ… Čežnja umije du-go živjeti, prohtjev ne. Kad se želje svedu na zadovoljenje potreba i proh-tjeva, nestaje čežnje koja raduje i koja život nosi naprijed. Ugasne li čežnja, život će izgubiti svoj obzor, postati ograničen na ono što je nužno, na ono što zadovoljava potrebe opstanka na zemlji. Životu je potrebna čežnja, kako se ne bi izgubio smisao, i kako ne bi izostalo usmjerenje i ispravno vrjed-novanje želja i potreba. Kršćani su ljudi čežnje (J. Tolentino Mendonça). Čežnja nas određuje u našemu temeljnom opredjeljenju, u zaljubljenosti u Boga, u zauzetosti za vječno – za ono što ostaje uvijek čežnja, sve dok jesmo, sve dok ne postanemo, u punini, dionici vječnosti. Duhovnost žeđi trajno nam objavljuje našu ‘narav stvorenja’ koje svoje puno ostvarenje pronalazi u konačnome zajedništvu sa Stvoriteljem. To je žeđ koja u našemu ja otva-ra mjesto za Drugoga, za beskonačnost, za vječnost. Sv. Terezija iz Kalkute svoj trud u otkrivanju Božjega svjetla i brigu za vjernost na putu svetosti još 1956. godine prerekla je u riječi najintimnije ispovijedi: »Čeznem bolnom čežnjom biti sva za Boga, biti sveta tako da bi Isus u meni mogao živjeti svoj život u potpunosti. […] Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te – gasit ću Tvoju žeđ za dušama.« Kršćanin na putu svetosti ne teži da u sebi potisne i zatre sve želje. Ljepota kršćanstva prepoznaje se u čežnji, tako snažnoj da rasvjet-ljuje i oplemenjuje sve želje i htijenja i sva postupanja. Kršćanska je čežnja neutaživa u ovome životu jer je usmjerena na vječnost. Upravo ta čežnja, ta »nostalgija za vječnošću«, u kojoj smo ljubljeni još prije nego postojasmo, daje ljepotu i smisao životu u vremenu. Ona daje smisao i ljepotu svemu vremenitomu. Ne dokida ga nego mu daruje ljepotu, smisao i pravu mjeru. »Što bi koristilo živjeti dobro, ako nam nije dano živjeti zauvijek?« (Sv. Au-gustin, Homilije na Ivanovo evanđelje, 45, 2). Živjeti dobro, istinski živjeti, znači čeznuti i iz čeznuća oblikovati dane života.

Važno je na svakome putu vjere uvijek iznova pitati se koliko u nama živi čežnja i koliko ona usmjeruje naš život. Snaga vjere jest u čežnji. »Tražite

6živo vrelo 7

najprije Kraljevstvo i pravednost nje-govu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra.« (Mt 6, 33). Želje se tiču današnjega i sutrašnje-ga dana. Čežnja pak gleda onkraj vreme-na, proniče u vječnost, te svu današnjost spoznaje u svjetlu vječnosti. To je želja koja svako jutro ispunja molitvom vjer-ničke žeđi: »Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim.«

Božja žeđ za čovjekomŽedan sam. Rečenica tako bliska i su-naravna svakomu čovjeku. No, kad tu rečenicu izgovori Krist, utjelovljeni Bog, njome biva izrečeno puno više od same tjelesne žeđi. Ona otkriva istinu o Bogu koji je u potpunosti prihvatio ljudsku ra-njivu narav. Utjelovljenjem je prihvatio i iskustvo naše ljudske nemoći, nedo-statnosti, ovisnosti o drugome, iskustvo umora, tjeskobe, straha, boli, smrti… Prihvatio je naše iskustvo žeđi. Kristova žeđ otkriva potpunost njegova čo-vještva. Bog je u Kristu htio iskusiti ljudsku nemoć, žeđ. Stvorio nas je svo-jom božanskom snagom, a u svojoj ‘slabosti’ došao je nas izgubljene tražiti i spasiti (sv. Augustin). Zato Isusova rečenica, izgovorena na zdencu u Sike-mu, pred ženom Samarijankom, objavljuje sav Božji naum spasenja. Tu, u samo jednoj rečenici – »Daj mi piti« – Bog otkriva božansku »slabost« koja nosi snagu spasenja. Otkriva žeđ za našom žeđi: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« (Iv 4, 10) Isus traži piti i obećava da će on sâm, žedan, svojom žeđi utažiti našu žeđ. U ženi Samarijanki koja, došavši na zdenac zahvatiti vode (Iv 4, 7), susreće Isusa i u njemu prepoznaje Mesiju, zrcali se slika Crkve, koja je još uvijek u »neznanju«, ali već na putu opravdanja i spasenja (sv. Augustin).

Kod zdenca Isus susreće našu žeđ, našu ranjenost i želju, našu pustinju. Nad zdencem punim vode, Isus pokazuje žeđ koja se ne taži posizanjem za vodom iz dubine zdenca, nego zahvaćanjem u dubinu ljudskoga srca.

Srce je poput zdenca. Njegova dubina nadmašuje njegovu veličinu. U srcu može toliko toga biti, toliko se toga skriti, ali istodobno u njemu može vladati prostranstvo praznine, neispunjenosti, nedostižna dubina želje i če-žnje… Kad je čovjek sretan, reći će da mu je srce puno, ispunjeno; kad pak kuša iskustvo beznađa i besmisla, reći će da je prazno. Isus žeđa za »vodom« iz zdenca našega srca, iz dubine našega bića, kako bismo spoznali da smo od Boga ljubljeni i da njegova žeđ probuđuje u nama milosnu žeđ za njim, žeđ koja ispunja srce. Velika duhovna iskustva svjedoče da nije naša želja ta koja dospijeva do Boga; ako ostanemo u žeđi i čeznuću za njim, on sam silazi u našu ljudskost da bi ispunio naše čeznuće i utolio našu žeđ (Simone Weil).

I s radošću ćete crpsti vodu s izvora spasenja…Detalj mozaika u bazilici San Vitale, Ravenna, 6. st.

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

8

»Kad bi znala dar Božji…« Kad bismo uistinu spoznali veličinu Božje žeđi za nama, prestali bismo žeđati za onim što nam biće ostavlja neispunjenim, praznim, uvijek žednim. Žena Samarijanka, napojena Isusovom blizinom, njegovim pronicanjem u dubinu njezina srca, otkriva pravu žeđ svoga bića. Zato ostavlja krčag na zdencu i žurno odlazi, trči u grad posvjedočiti ljudima milost susreta koji ju je preobrazio. Krčag je ostao prazan, a srce ispunjeno. No, i Isus nakon utaženja žeđi te žene, osta ispunjena srca. Nakon ženina odlaska učenici ga nuđaše jelom, a on ne uzevši ništa, odgovori: »Hraniti mi se jelom koje vi ne poznajete. Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.« (Iv 4, 32.34) On je nahranjen i napojen žeđu koja je probuđena u onoj ženi.

Spoznaja Boga i otkriće Bož-je ljubavi daju nam otkriti Bož-ju žeđ za nama. Tom spoznajom otkriva se njegovo čovjekolju-blje, istina da nikada nismo od-bačeni, prezreni, nego uvijek od Boga željeni, iščekivani, žuđeni. Njegova žeđ za nama nadvisu-je našu žeđ za njim. On nas je želio prije nego ga spoznasmo. »Postavši čovjekom, Bog je pre-uzeo našu vlastitu žeđ, ne samo za vodom, već prije svega žeđ za životom u punini, za životom bez ropstva zla i smrti. U isto vrijeme, svojim utjelovljenjem Bog je utisnuo svoju žeđ – jer i Bog je žedan – u srce jednoga čovjeka: Isusa iz Nazareta. Bog je žedan nas, naših srdaca, na-še ljubavi, i pohranio je tu žeđ u Isusovo srce. U Kristovu se srcu susreću ljudska žeđ i Božja žeđ.« (papa Franjo, Nagovor uz molitvu Anđeoskog pozdrav-ljenja, 21. siječnja 2015.)

Susret Samarijanke s Isu-som zbiva se kod zdenca. U biblijskoj su predaji zdenac i izvor simbol samoga Boga i njegove mudrosti. Još od doba patrijarha zdenac se spominje kao mjesto susreta zaručnikâ te i ovdje govori o Božjoj zaruč-ničkoj ljubavi prema Crkvi. Sa-marijanka utjelovljuje Crkvu,

»Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti

bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.«

Ivan Meštrović: Susret Isusa i žene Samarijanke; Muzeji

I. Meštrovića – Kaštilac, Split.

8živo vrelo 9

ljubljenu Zaručnicu Kristovu, koja se napaja darom njegove ljubavi. Vrijeme susreta je »oko šeste ure«, oko podneva, što izražava silinu Isusove žeđi za vjerom žene koja je čeznula za istinom i za istinskom ljubavlju. Trenutak u kojemu su sjaj i toplina sunca najsnažniji objavljuje sjaj njegove istine i žar njegove ljubavi.

Božja žeđ za našom žeđi otvara prostor odnosu slobode. On nas ne prisi-ljava, nego milosno poziva i budi u nama čežnju za njim. Snaga Duha i mu-drosti Riječi katkada se kušaju kao hrana, kao piće, kao utjeha, kao rasvjet-ljenje koje donosi mir. No, često ih doživljavamo kao probuđenu čežnju koja ne da mira, žeđ koja žudi za većom spoznajom i poniranjem u dubine božan-skoga života. »Evo, dani dolaze kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje.« (Am 8, 11) U tome slušanju riječ je katkada »slatka našemu nepcu«, katkada je »tvrd govor«, a katkada je tek milosni put poniranja u otajstvo Božje ljubavi, u dubinu božanskoga života. Bog ne utišava uvijek našu žeđ. Često ju probuđuje, daje da ju osjetimo svim žarom bića. Sv. Grgur Nazijanski nas poučava da Bog »žeđa da žeđamo za njim«, a ta je misao u latinskome prijevodu njegovih djela pronašla sažetu rečenicu čuvanu u njedrima kršćanske duhovnosti: Deus sitit sitiri. Bog že-đa da ga budemo žedni.

Otkriti istinsku žeđ u sebi, put je k spoznaji Boga. Možda smo zasićeni ispunjenjem mnogih želja i prohtjeva, pa u sebi više i ne osjećamo žeđi. U apokrifnome Tominu evanđelju nalazimo rečenicu koju taj spis pripisuje Isusu: »Došao sam među ljude i pronađoh samo opijene, nikoga žednog.« Opijenost svijetom i ispunjenim željama lak o potisne u nama istinsku žeđ. Bog žeđa za našom žeđi.

Liturgija napaja žeđ CrkveU slavlju Kristova otajstva, u liturgiji, Crkva se napaja Kristom po njego-voj riječi i po svetim sakramentima. U krštenju bivamo uronjeni u vodu, u Božju žeđ za čovjekom. U otajstvu euharistije daruje nam se u potpunoj predanosti: daje se blagovati i piti. Komadić kruha i gutljaj vina ne mogu utažiti glad i žeđ tijela, ali u otajstvu Kristova dara to »malo kruha« i »malo vina« pokazuje koliko je malo potrebno otvorenosti našega srca da bismo utažili žeđ za Bogom. Iza toga »malo« stoji neizmjernost Kristove ljubavi, očitovane u otajstvu križa.

Kršćanska je ikonografija cjelokupno Kristovo otajstvo spasenja prika-zivala kao »napajanje na izvoru spasenja«. Znakovit je mozaik u bazilici sv. Klementa u Rimu, gdje ispod otajstva Križa, prikazana kao Drvo života, proistječu četiri rijeke na kojima se napajaju oni koji po otajstvu krštenja pristupaju životu vjere. Krštenici su prikazani u liku mladih jelena koji piju iz izvora spasenja. Tu, na izvoru života, krštenik – »jelen koji žudi za izvor vodom«, napaja se božanskim životom koji je potekao iz stijene Krista, iz otajstva njegove muke i uskrsnuća. U liturgiji uvijek odzvanja Kristova reče-nica »O kad biste znali dar«. Krist je zdenac života. U njega bivamo uronjeni i iz njega zahvaćamo vodu od koje se ne žeđa, voda koja struji u život vječni.

Čudesnost otajstva euharistije baš je u tome da nas Isus hrani glađu i napaja žeđu. Tko istinski ponire u otajstvo euharistije, taj pravo osjeća žeđ

10

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

10

za Bogom. Vjera ne taži našu žeđ za Bogom, nego ju produbljuje, kako bi baš u toj dubini rasla i otvarala prostor za ljude, za bližnje, za služenje, za svakodnevno predanje.

Teškoća našega puta vjere jest u tome što više ne osjećamo žeđ za Bo-gom. Što li sve nije stalo u onaj Isusov »Žedan sam«, izgovoren na križu prije nego je ispustio duh. U tome Isusovu vapaju prepoznajemo i njegovu žeđ za našom žeđi. I zadnja riječ koju u Novome zavjetu izgovara proslav-ljeni Krist, riječ iz Ivanova viđenja u Knjizi Otkrivenja, puna je Božje žeđi za čovjekom: »Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!« (Otk 22, 17). Zato smijemo moliti:

Probudi u nama žeđ za tobom, Gospodine. I kad u nama ponestane žeđi, kad budemo opijeni svijetom, ljudima ili samima sobom,ti iznova probudi žeđ koja vodi k tebi.Iskopaj u nama zdenac želje za tobomkako bismo uvijek žeđali za vječnošćukoja napaja život i daje mu radost. Amen.

Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

Detalj apsidalnoga mozaika iz bazilike sv. Klementa,

Rim, 13. st.

10živo vrelo 11 10

KK ada se u Bibliji spominje žeđ, treba misliti da su ti tekstovi na-stali u sušnome, a ne u kišovitome kraju, tamo gdje je žeđ po-vezana s preživljavanjem. Možda se ta razlika može uočiti i u

činjenici da se u našemu jeziku nalazi izraz za glad koja prelazi granice redovite gladi (ogladnjeti) idući onkraj izdržljivoga – pregladnjeti, dok je za to ozračje puno bliži osjećaj potrebe koji bi mogao opisati glagol prežednjeti. Zato je u Svetome pismu taj snažan osjećaj potrebe, u ko-jemu je u središtu preživljavanje, korišten u prenesenome smislu za čežnju čovjeka za Bogom za duhovno preživljavanje.

Oslanjajući se na činjenicu da je žeđ, baš kao i glad, sveopća tjelesna potreba bića, koja je i simbol najdubljih duhovnih potreba, susrećemo psalamske izričaje koji su snažno ušli u liturgijsku duhovnost i često su prisutni u slavljima: »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako du-ša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42, 2-3); »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63, 2). U predivnim dojmljivim psalamskim redcima progovara čežnja čovjeka za Bogom, teško uspo-rediva bilo s kojim drugim osjećajem, osim sa žeđu.

Ipak, nju treba promatrati i razumijevati i s druge strane, sa strane pouzdanja u Boga. U čovjeku se nalazi sigurnost da samo Bog može utažiti tu žeđ, jer je on Stvoritelj koji je stvorio čovjeka (na svoju sliku) i u njemu ostavio čežnju, trag po kojemu se dolazi do izvora života. Zato je iznimno snažna riječ duhovnih otaca (često navodeći sv. Grgura Na-zijanskoga kao izvor), prelijepo zvučna na latinskome: Deus sitit sitiri – Bog žeđa da bude žeđan; Bog žeđa da ga budemo žedni.

Življena i povjerena žeđMeđu velikim tematskim cjelinama i naglascima u Evanđelju po Ivanu nalazimo i odnos prema vodi i žeđi. Štoviše, to je okvir za razumijevanje Radosne vijesti. Isus na početku svoga javnog života susreće Samarijan-ku na Jakovljevu zdencu i govori joj: »Daj mi piti.« (Iv 4, 7). I na kraju života također izražava žeđ, kada na križu, prije samoga dovršenja djela spasenja, izriče čežnju, moli nas da ju ispunimo: »Žedan sam.« Bog do-lazi k nama kao žedna osoba koja nas moli da joj pomognemo napojiti se na zdencu ljubavi, bez obzira na količinu i kakvoću te ljubavi.

Žeđanje u liturgijskoj molitvi, provreloj Božjom riječju

Ivan Šaško

Gledano u svjetlu evanđeoske istine, u

žeđi prežednjelog Isu-sa, koji prinosi žrtvu za spasenje svijeta,

radi se o otajstvu žeđi za Bogom. Nema

jačega izražaja žeđi za nas vjernike od

Isusove riječi na križu. Ona je šapat-krik, ona

je umiranje riječi za život Riječi. I u njoj je

sadržaj ljudske žeđi za Bogom, žeđi nutarnje

napuštenosti u odnosu prema Bogu, kako je to Isus izrekao: Bože moj, Bože moj, zašto

si me ostavio?

12

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

12

No, gledano u svjetlu evanđeoske istine, čak i u žeđi prežednjelog Isusa, koji prinosi žrtvu za spasenje svijeta, radi se o otajstvu žeđi za Bogom. Prilič-no je lako pokazati da se kod žeđi u Bibliji treba misliti na suho, vodom škrto i životu prijeteće ozračje. Nadalje: da se žeđanje preneseno koristi kao slika i osjećaj ljudske čežnje za Bogom.

I nema jačega izražaja žeđi za nas vjernike od Isusove riječi na križu. Ona je šapat-krik, ona je umiranje riječi za život Riječi. I u njoj je sadržaj ljudske žeđi za Bogom, žeđi nutarnje napuštenosti u odnosu prema Bogu, kako je to Isus izrekao: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27, 46; Mk 15, 34).

Kao što to ističe Benedikt Schwank, vrijedno je vidjeti poveznice izme-đu Staroga i Novoga zavjeta, počevši od središta, od pashalnoga iskustva u Knjizi Izlaska (poglavlje 17.), gdje susrećemo žeđ koja prijeti životu, te se iz te žeđi rađa prosvjedovanje i mrmljanje protiv Mojsija s optužbom koja počinje pitanjem: Zašto si nas izveo da pomremo od žeđi?

Na tu se tjelesnu žeđ nadovezalo tumačenje u prenesenome značenju. Prorok Amos piše o žeđi koju je moguće utažiti samo duhovno: »Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodinove.« (Am 8, 11). Nakon progonstva, nastaju predivni tekstovi proroka Izaije: »Ne će više gladovati i žeđati, ne će ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode.« (Iz 49, 10). »Ne boj se, Jakove, slugo moja, Ješurune, kog sam izabrao. Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke. Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo i blagoslov na tvoja pokoljenja. Rast će kao trava pokraj izvora, kao vrbe uz vode tekućice.« (Iz 44, 2-4).

Osim tih tekstova, poznat nam je onaj koji se odnosi na krsnu liturgiju Vazmenoga bdjenja: »O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.« (Iz 55, 1-3). Očito je da nije riječ samo o tjelesnoj žeđi i gladi.

U Psaltiru se, u sažetome obliku, nalaze rasprostrte misli o sušnome tlu koje tjednima i mjesecima čeka kapi kiše, a zatim se u nekoliko dana sve za-zeleni, postajući slikom vapijućega: »Ruke svoje za tobom pružam, duša moja k’o suha zemlja za tobom žeđa.« (Ps 143, 6). I životinje trpe u nedostatku vode, što je postalo slikom raznih borba: »Kao što košuta/jelen žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42, 2-3) U tome je gorljivom traženju i čovjek koji sebe opisuje riječima: »Žeđa duša moja za Bogom živim.«

U tim se izražajima ne krije redovita, ‘lijepa’ žeđ koju osjećamo svakoga dana, nego je to žeđ koja upućuje na odnos života i smrti. U Bibliji je žeđ uvi-jek u vezi s ‘prežednjelošću’. Puno je toga što je potrebno vrjednovati u kul-turološkome smislu. Zamislimo samo odnos sunca i hladovine, za koju neki jezici nemaju različitu riječ od onoga što obilježuje ‘sjena’. Sjena pak ima dvojako značenje; štoviše, često povlači za sobom negativna obilježja skriva-nja, sumnjičenja, zatvorenosti, što bi trebalo staviti, iznijeti na sunce, dok je drugdje izloženost suncu velika opasnost. Tako da postoje životodajna sje-

12živo vrelo 13 12

Duh je Božji lebdio nad vodama, da svatko, žeđajući i pijući, osjeti čeznuće za Bogom.

Ivo Dulčić: Stvaranje, skica za vitraj.

novita mjesta. Tako u Bibliji nositi žeđ, biti žedan znači nešto bolno, teško izdrživo.

Teologizirana žeđLiturgijski tekstovi odražavaju ponajprije teolo-giju žeđi iz ivanovskih spisa, dok je u drugim tek-stovima manje zastupljena i brojnost i sustavnost takvoga sadržaja. Sveti Pavao dvaput spominje muku svoje žeđi na putovanjima (usp. 1Kor 4, 11; 2Kor 11, 27) i jedanput govori o odnosu prema neprijateljima koje treba napojiti, ako su žedni. U Evanđeljima se žeđ spominje kod Mateja na dva iznimno lijepa i značajna mjesta: a) u prispodobi o Sudu, kada se cijeni učinjeno najmanjima (usp. Mt 25), a pritom i žednima; b) u Blaženstvima u kojima su spomenuti »gladni i žedni pravedno-sti« (usp. Mt 5, 6). Tumačenje toga retka zacijelo se ne odnosi ni na kažnjavanje ili na eshatološki konačni sud, niti na društveni poredak. Praved-nik je u Bibliji čovjek koji živi u suglasju s Božjom voljom i žeđa za Božjom dobrotom i ljubavlju. On čezne za Božjom milošću i za življenjem njenom snagom, spreman biti progonjen zbog pravedno-sti. Dakle, nije riječ samo o milosti Božjoj koja čini pravednim i opravdava, nego o čovjeku koji čezne za tom milošću i tim darom djeluje. Sveti Jeronim o tome blaženstvu i žeđi piše: »Ut sub hoc exemplo numquam nos satis iustos, sed sem-per esurire iustitiae opera intelligamus« – Da se po tome primjeru nikada ne bismo smatrali do-voljno pravednim nego uvijek kao oni koji žeđa-ju za djelima pravednosti. Budući da je to jedino mjesto izvan Ivanovskih spisa, na kojemu se spo-minje žeđanje u prenesenome, nematerijalnome smislu, ono dobiva i posebnu težinu.

U Otkrivenju svetoga Ivana nailazimo na tek-stove koji su povezani s Izaijom (usp. Otk 7, 16 i Iz 49, 10; Otk 22, 17 i Iz 55, 1). U zadnjemu po-glavlju upadljivo je da se više ne spominje glad, vjerojatno zbog toga što je žeđanje puno jače i što ima snagu konačnoga. Čežnja Zaručnice za Janjetom, nebeskim Zaručnikom, stavljena je u sliku žeđi, s čime se lako povezuje Ivanovo Evan-đelje, u kojemu se na četiri mjesta nalazi govor o žeđi: a) Susret sa Samarijankom; b) Poziv na pijenje žive vode; c) Govor u sinagogi u Kafarna-umu; d) Isusova riječ na križu.

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

14

Isus je uskliknuo, povikao: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.« (Iv 7, 37-39). Kontekst je molitva za kišu ujesen prigodom blagdana sjenica, kada se nosi voda u Hram, zbog čega je taj poziv snažan i blizak slušateljima. Smisao se nalazi u čežnji čovjeka za mudrošću koju daje Božji Duh. Krist onima koji žeđaju pruža vodu u takvome obilju da ona, živa voda, kasnije izvire iz čovjeka kojemu je darovana.

Ta se misao pojavljuje i u razgovoru sa Samarijankom kojoj Isus kaže: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« (Iv 4, 10). Dar očito u novozavjetnoj termi-nologiji označuje poglavito Duha Svetoga. Isus naviješta Duha kojega će on darovati, izliti nakon uzdignuća na križ. Po njemu, po snazi Duha, vjernici će sami moći biti izvorom duhovnoga života za druge. Vidi se da je žeđanje uvijek ljudsko, a ova žena ne želi trajno, gonjena snagom žeđi, dolaziti na zdenac. Premda je Isus umoran od hoda, on ne kaže: Žedan sam, nego: Daj mi piti. Drugim riječima, žeđanje je za pisca Evanđelja puniji glagol koji ne koristi u doslovnome tjelesnom smislu.

Takvim se pristupom dublje razumije ono što Isus kaže u Kafarnaumu, nakon umnažanja kruha, u takozvanome ‘euharistijskom govoru’: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; tko vjeruje u mene, ne će ožednjeti nikada.« (Iv 6, 35). Zanimljivo je da govoreći o kruhu, u dodatnom tumačenju spominje žeđ kao pojačavanje čežnje. A značenje je jasno: Čovjek koji vjeruje u Krista iznutra će uvijek biti živ; on nikada dušom ne će biti u pogibeljnoj potrebi nesavladive žeđi.

Posebno je zanimljiv zadnji Isusov izrijek u Evanđelju, gdje je njegova žeđ stavljena u kontekst dovršenja, ispunjenja: »Kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.’ A ondje je stajala po-suda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je!’ I pri-gnuvši glavu, preda duh.« (Iv 19, 28-30).

Teško je ulaziti i obuhvatiti medicinske vidike tijeka Isusova umiranja, ali je svakako neobično da Raspeti umire odmah nakon što mu je dana octena i prilično neukusna tekućina. Ona je ponekad viđena kao dodatna poruga i mučenje, ali je to piće, poput ublaženoga kiseloga vina, bilo ujedno piće siro-maha i vojnika. Za očekivati bi bilo barem kratkotrajno osvježenje prežednje-loga. Naime, premda tamo nije spomenuta Isusova žeđ, u sinoptičkim Evan-đeljima kao da se upravo to i događa, te Isus izgovara riječi za koje se mislilo da su pućene Iliji. Kao da je ta tekućina produžila životnost, ali i mučenje.

Kod Ivana je ipak u pitanju cjelovitost pristupa (teološkomu) značenju žeđi. Do raspeća su uvijek bili drugi ljudi koji su žeđali, a Isus im je davao piti. U tome Evanđelju prvi se dio (poglavlja 1-12) može vidjeti kao borba svjetla i tame, dok se u drugome dijelu ta sukobljenost više ne spominje, nego se tiče Isusove proslave. U izboru materijala koji je nošen predajom, ovaj Evanđelist izabire tako da ne uvrštava Getsemansku muku te naglašava Isusovo prihvaćanje kaleža trpljenja (usp. Iv 18, 11). Nadalje, nije spomenut ni Judin poljubac, nego se Isus sâm predstavlja onima koji su ga naoružani

14živo vrelo 15

došli uhititi, da bi ga, goto-vo procesijski, odveli Ve-likom svećeniku. Ivan ne spominje Šimuna, pomoć-nika na križnome putu, a oni koji su s njime razapeti nalik su pobočnicima u tome prizoru u kojemu je Isus u središtu.

Evanđelist Ivan osvje-tljava isti događaj i dogo-đeno s drugim naglascima. Poput urednika ili redate-lja, novim svjetlima stva-ra nove dojmove, tako da Isusova smrt dobiva zna-čenje stvarnoga sadržaja – proslave. To je vidljivo u tako izravnom i jednostav-nom primjeru: čovjek koji je obješen, koji visi, u Evanđelju po Ivanu je onaj koji je uzdignut! S tom osjetljivošću čitamo i Isusovu riječ – prvi i jedini put spomenutu – da on žeđa.

Ta je riječ u osobitome odnosu prema otajstvu napuštenosti i pouzda-nja u Boga, za što je potrebno iznova prizvati spomenute starozavjetne slike žedne, ispucale zemlje, pustoši i suhoće. Isus u takvome raspoloženju duše moli molitvu čežnje i žeđi. Za Ivana je to Psalam 63, 2 koji na hebrejskome počinje riječima: Elohim, Eli ata… (tebe žeđa duša moja) Isus žeđa tjele-sno, ali Evanđelist naglašava poglavito njegovu duhovnu žeđ. Jer, gledano tjelesno bilo bi za očekivati da će, nakon što je okusio tekućinu, moći lakše govoriti i malo se oporaviti, ali on zaključuje svoju bol riječju o dovršenosti. Za Ivana je važno i to da bude spomenuto da se spužva nalazila na izopu (premda neprikladna biljka za tu svrhu), a ne na običnoj trski, prizivajući Psalam 51.: Poškropi me izopom da se očistim.

Tumači zadnjih Isusovih riječi oduvijek su primjećivali povezanost: žeđ i dovršenje. U Isusovu je tijelu žeđ bila ono što je u duši bila napuštenost. Evanđelistu kao da je manje važan sam događaj Isusove smrti, koji je svima bio vidljiv, a više značenje toga događaja za njegove učenike.

Tako gledamo i usku povezanost Isusove žeđi i svrhe radi koje je došao na svijet i podnio muku. Dovršenje nije jednostavno kraj, završetak, nego je u dnu svrha, svrhovitost, svršenost. On je pošao i ušao u muku da bi dovršio djelo koje je trebao izvršiti, »jer je ljubio svoje koji bijahu na svijetu, ljubio ih je do kraja (do izvršenja, do cilja)«. U žeđi se vidi ispunjavanje Očeve vo-lje, spasenja čovjeka i svijeta, a cilj se dosiže kada Isus sudjeluje u najvećoj duševnoj potrebi. U životima svetih najgora je bila žeđ, trenutci čežnje za Bogom koji se naizgled udaljio. Tako jedna Isusova riječ (gr. dipso; lat. sitio; hr. žeđam) otvara neizrecivu Isusovu ljubav učenicima, nama, osobito kada se nađemo u isušenosti, suhoći duše.

Voda u trajnome uzajamnom darivanju neba i zemlje.Michael Arndt: Kiša.

NAŠA TEMA Božja i ljudska žeđ

16

Moljena i slavljena žeđTi su sadržaji preneseni u euhološke, molitvene liturgijske tekstove, te ih pred-lažem čitati u skladu s iznesenim sadr-žajima. U Predslovlju treće korizmene nedjelje, kada se naviješta Evanđelje o su-sretu Isusa i Samarijanke, molimo: »On od Samarijanke zaiska vode, a za uzvrat je obdari darom vjere: više je žudio za njezinom vjerom nego za vodom, jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje.« Da bi se jasnije vidjeli naglasci, ali i odstupa-nje hrvatskoga prijevoda, koji je na tragu sadržaja, ali i široko tumačenje, vrijedno je pročitati i tekst na latinskome: »Qui

(Christus), dum aqua sibi petiit potum a Samaritana praeberi, iam in ea fidei donum ipse creaverat, et ita eius fidem sitire dignatus est, ut ignem in illa divini amoris accenderet.« U latinskome je u središtu stvaranje dara vjere u Samarijanki i čežnja, žeđ za njezinom vjerom koja rađa plodom ljubavi. Upravo je to na tragu odnosa u Ivanovu Evanđelju između žeđi i dovršenja.

Na Veliki petak u Prijekorima pjevamo riječi koje naglašavaju gorčinu i izlaganje mukama: »Ja eto zasadih tebe kao izabrani prekrasni vinograd svoj, a ti meni postade odviše gorak, jer žeđ moju napoji octom (tu facta es mihi nimis amara: aceto namque sitim meam potasti) i kopljem probode bok svome Spasitelju.«

U Obredu škropljenja na početku mise, u blagoslovu vode u vazmenome vremenu u molitvi se kaže: »Vodu si učinio i službenicom svoga milosrđa: po njoj si svoj narod od ropstva oslobodio, i žeđ mu u pustinji utažio.« (Aquam etiam tua ministram misericordia condidisti: nam per ipsam solvisti tui po-puli servitutem illiusque sitim in deserto sedasti.) Voda je tu povezana s: plodnošću, čistoćom, oproštenjem, Savezom, obnovom i novim rođenjem, radošću krštenja, dok je istaknuta žeđ u pustinji.

U srijedu Četvrtoga vazmenoga tjedna, u zbornoj molitvi nalazimo pre-divan sadržaj: »Bože, ti si vjernima život, skromnima slava, pravednima sreća. Dobrostivo primi našu molitvu: svima koji su žedni obećanih dobara, otvori izvore žive vode.« (Deus, vita fidelium, gloria humilium, beatitudo iustorum, ad preces spplicum benignus intende, ut, qui promissa tua sitiunt largitatis, de tua semper abundantia repleantur.«) Ta je molitva više na tra-gu Blaženstava, ali se osjete odjeci iz Ivanova Evanđelja.

Znakovito je da se na spomendan sv. Augustina u zbornoj molitvi čuje upravo glagol ‘žeđati’ i osjeti čežnja za snagom duha kojim se dolazi do vrela mudrosti: »Obnovi, Gospodine, u svojoj Crkvi duh kojim si prožeo svetoga biskupa Augustina. Njime i nas ispuni da žeđamo za tobom, vrelom prave mudrosti i tražimo tebe, počelo višnje ljubavi.« (Innova, quaesumus, Domi-ne, in Ecclesia tua spiritum, quo beatum Augustinum episcopum imbuisti, ut, eodem nos repleti, te solum vera fontem sapientia sitiamus, et superni amoris quaramus auctorem.)

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

U liturgiji Crkve voda je objaviteljica Duha

i njegova života.

16živo vrelo 17

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR KOLOVOZ

5 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, blagdan

vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili: 2Pt 1,16-19); Ps 97,1-2.5-6.9; Mk 9,2-10

7 U Svagdan; ili: Sv. Siksto; Sv. Kajetan: Jr 30,1-2.12-15.18-22; Ps 102,16-21.29.22-23; Mt 14,22-36

8 S Sv. Dominik, prezbiter, spomendan od dana: Jr 31,1-7; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Mt 15,21-28

9 Č SV. TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA (Edith Stein), blagdan Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17; Mt 25,1-13

10 P SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

11 S Sv. Klara, djevica, spomendan od dana: Hab 1,12 – 2,4; Ps 9,8-13; Mt 17,14-20

12 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa i Hipolit, prezbiter; mučenici

Ez 1,2-5.24-28c; Ps 148,1-2.11-14; Mt 17,22-27 14 U Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezb. i muč., spomendan:

od dana: Ez 2,8 – 3,4; Ps 119, 14.24.72.103.111.131; Mt 18,1-5.10.12-14

15 S UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 16 Č Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok

Ez 12,1-12; Ps 78,56-59.61-62; Mt 18,21–19,1 17 P Svagdan: Ez 16,1-15.60.63; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4b-6;

Mt 19,3-12 18 S Svagdan: Ez 18,1-10.13b.30-32; Ps 51,12-15.18-19;

Mt 19,13-15

19 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Ez 24,15-24; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 19,16-22 21 U Sv. Pijo X., papa, spomendan

od dana: Ez 28,1-10; Otpj. pj.: Pnz 32,26-28.30.35c-36ab; Mt 19,23-30

22 S Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan od dana: Ez 34,1-11; Ps 23,1-6; Mt 20,1-16a

23 Č Svagdan; ili: Bl. Miroslav Bulešić, prezbiter i mučenik; ili: Sv. Ruža Limska, djevicaEz 36,23-28; Ps 51,12-15.18-19; Mt 22,1-14

24 P SV. BARTOL, apostol, blagdan vl.: Otk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51

25 S Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski Ez 43,1-7a; Ps 85,9-14; Mt 23,1-12

26 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Sv. Monika, spomendan

od dana: 2Sol 1,1-5.11b-12; Ps 96,1-5; Mt 23,13-22 28 U Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 2Sol 2,1-3a.14-17; Ps 96,10-13; Mt 23,23-26 29 S Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, spomendan

vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 Č Svagdan: 1Kor 1,1-9; Ps 145,2-7; Mt 24,42-51 31 P Svagdan: 1Kor 1,17-25; Ps 33,1-2.4-5.10-11; Mt 25,1-13

RUJAN 1 S Svagdan: 1Kor 1,26-31; Ps 33,12-13.18-21; Mt 25,14-30

U Misi za oproštenje grijeha (obrazac B koji nije preveden na hrvatski) u zbornoj se moli: »Svemogući i blagi Bože, ti si učinio da tvome narodu koji je žeđao iz stijene provre vrelo vode žive. Daj da iz srdaca provru suze okajnice zbog naše tvrdoće, da bismo mogli oplakati svoje grijehe, te od tebe milosrd-noga zavrijedili primiti njihovo oproštenje.« (Omnipotens et mitissime De-us, qui sitienti populo tuo fontem viventis aqua de petra produxisti: educ de cordis nostri duritia lacrimas compunctionis; ut peccata nostra plangere valeamus, remissionemque eorum, te miserante, mereamur accipere.)

Ta prekrasna slika, koja povezuje Izlazak i Božje milosrđe, suhoću kuš-nja i nezahvalnosti, gubitka pouzdanja i spoznaje grijeha, svaki vjernik živi susrećući Kristov križ, proslavu života koji je naizgled presušio i zgusnuo se u Isusovu riječ: žeđam, da bi ponovno pokazao nove kapi, novu snagu u zadnjoj zemaljskoj riječi koja ima svježinu neba: Dovršeno je!

OTAJSTVO I ZBILJA

18

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Nahrani ih Gospodin (ŽV 7-2009)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 199-200 O Kruše živi, milosni ili: 135 Tko jede moje tijeloZavršna: 762 Zdravo, Djevo

5. kolovoza 2018.

Osamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaO Bože, spasi me,Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

Ps 70, 2.6

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 16, 2-4.12-15Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.«»Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: ‘Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš!« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obil-na rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevla-ka rose digla, površinom pusti nje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Iz raelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78,3.4bc.23-25.54Pripjev: Nahrani ih Gospodin

kruhom nebeskim.Ono što čusmo i saznasmo,što nam kazivahu oci,predat ćemo budućem koljenu:slavu Gospodnju i silu njegovu.

Odozgo naredi oblacimai otvori brane nebeske,ko kišu prosu na njih mânu da jedui nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh jakih;on im dade hrane do sitosti.U svetu zemlju svoju on ih dovede,na bregove što mu ih osvoji desnica.

Drugo čitanje Ef 4, 17.20-24Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. Tâ vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom. Po Kristu.

18živo vrelo 19

Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.Mozak u samostanu sv. Spasitelja, Chora, Istanbul, 13. st.

Rasvijetljeni Božjom riječju i otvoreni snazi njegova spasenjskoga poziva, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:

1. Za Crkvu u svijetu: daj da se neprestano hrani tvojom riječju te uvijek ostane vjerna svome poslanju i brizi za spasenje svijeta, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da u mudrosti koja od tebe dolazi vode tvoj narod putem spasenja te proročkom hrabrošću budu čuvari tvoje istine u svim protivljenjima svijeta, molimo te.

3. Za sve krštenike: da hodeći putem obraćenja zdušno vrše djela svetosti i tako rade za hranu koja ostaje za život vječni, molimo te.

4. Za sve koji gladuju za istinom: prosvijetli ih svojim Duhom da spoznaju da jedino ti možeš utažiti glad njihova srca, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: daj da se uvijek hranimo kruhom koji nam daješ te tako i sami budemo kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

6. Za pokojnu braću i sestre: nagradi ih za dobra koja su za života činili i uvedi ih u zajedništvo svoje ljubavi, molimo te.

Bože, utočište nemoćnih, usliši nam smjerne prošnje i daj da, okrijepljeni tvojim Duhom, živimo tvoj dar spasenja u svim iskušenjima života. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije Evanđelja Mt 4, 4bNe živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Iv 6, 24-35Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da on-dje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađi ce i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgo vori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste zname-nja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propad-ljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer nje-ga Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu da-kle: »Što nam je činiti da bismo radili dje-la Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvo-je djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pu-stinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s ne-ba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj ko-ji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vje-ruje u mene, neće ožednjeti nikada.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nasstalnom ljubavlju i učini dostojnima vječnog otkupljenja. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

E vanđelje po Ivanu poučava nas da sva znamenja koja je Isus učinio imaju isti cilj: »Isus je pred svojim učenicima uči-

nio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisa-na u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjeruje-te: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.« (Iv 20, 30-31).

Nahranjeni da vjerujuTaj cilj imao je i onaj događaj u kojem je Isus s pet kruhova i dvije ribe nahranio oko pet ti-suća muškaraca. Nakon te gozbe nahranjeno mnoštvo nazvalo je Isusa prorokom i htjelo ga zakraljiti (Iv 6, 15). Očito su gladni pa nasiće-ni ljudi u njemu prepoznali osobu koja može i hoće izvršiti jednu od glavnih kraljevih dužno-sti: prehraniti narod. Ali Isus im je pobjegao. Nije htio da ga zakralje onako kako su namje-ravali i time im je pokazao da nisu dobro shva-tili znamenje koje je učinio. On nije onaj koji samo daje hranu. On je i hranitelj i hrana i ono zbog čega se hranimo. On je život. Da bi ljudi to spoznali, pouka se trebala nastaviti »s dru-ge strane mora«.

To je bilo moguće zato jer je nahranjeno mnoštvo, koje je znalo da će opet ogladnjeti, tražilo pobjegloga Isusa. Sutradan, nakon još jednog čudesnoga događaja – hodanja po mo-ru (Iv 6, 16-21) – našli su ga s druge strane Ga-lilejskoga mora, u Kafarnaumu. Isus im je tada svečanim tonom uputio dobronamjerni prigo-vor: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.« (Iv 6, 26).

Prema tome, njihova motivacija traženja Isusa nije bila potpuno ispravna. Nisu ga tra-žili zato što su povjerovali da je on Krist, Sin Božji i da bi u njegovu imenu imali život. Čini se da ga nisu tražili ni za to da mu zahvale što ih je nasitio. Tražili su ga vjerojatno zato što su očekivali da će, kad god zatreba, Isus ponoviti

svoje čudo. No, on ih ne tjera od sebe zbog to-ga što je njihova motivacija manjkava. On ne obezvrjeđuje činjenicu da ga ljudi ipak traže. To mu je dovoljno da bi mogao nastaviti s po-ukom: »Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji, jer njega Otac – Bog – opečati.« (Iv 6, 28).

Nakon što ga sugovornici na to upitaju: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« (Iv 6, 28) i Isus im odgovori da je djelo Božje vjerovati u njega, razvija se dijalog koji prelazi u Isusov govor o sebi kao kruhu života. U to-me govoru otkriva se tajna znamenja koje je Isus učinio nahranivši mnoštvo. Polazeći od propadljive hrane, Isus upućuje na onu nepro-padljivu. Ono što se dogodilo na jednoj strani mora, protumačeno je na drugoj.

Da bismo živjeli trebamo jesti i piti. Tko ne jede i ne pije, umire. Tko je mrtav, ne jede i ne pije. Te jednostavne činjenice koje govo-re o nužnoj povezanosti (propadljive) hrane i (prolaznoga zemaljskoga) života, pomažu nam da lakše razumijemo zašto Isus, kada govori o

Kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.Hermann Gottfried: Umnoženje kruha, crkva sv. Ivana

Krstitelja, Oberhausen, 1988.-1989.

20živo vrelo 21

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

vječnome životu, govori i o hrani koja je za taj život potrebna. Vječni život ne predstavlja se kao vječni post, nego kao vječna gozba. Kako je propadljiva hrana neophodna za prolazni život, tako postoji i hrana neophodna za vječni. U sva-kom slučaju, život je bez hrane nezamisliv.

Glad za zajedništvomU evanđelju imamo mnogo primjera u kojima se vidi Isusov pozitivan odnos prema hrani. On je, doduše, znao i postiti, ali čini se da je općenito ostavljao dojam čovjeka koji uživa u jelu i piću. Neki su mu to i zamjerali nazivajući ga vinopijom i izjelicom (Lk 7, 34). Osobito su mu prigovarali to što je jeo i družio se s grješ-nicima. Ali, baš jedući i pijući s njima, Isus je tim nesretnim ljudima vraćao život. Blago-vanje ima nezamjenjivu ulogu u življenju za-jedništva. Dijeliti hranu s drugim znači imati dioništvo u istome životu.

Hrana kao znak života pojavljuje se i u zgo-di kada Isus, nakon što je oživio dvanaesto-godišnju Jairovu kćer, zapovijeda da joj daju jesti (Mk 5, 43). On sâm poslije svoga uskrsnuća blaguje sa svojim učenicima upravo zato da im pokaže kako je doista živ u uskrslome tijelu (usp. Lk 24, 41-43; Iv 21, 5-13; Dj 1, 3-4). A prije toga, kada je na posljednjoj večeri uzeo čašu,

rekao je: »Zaista, kažem vam, ne, ne ću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«(Mk 14, 25).

Blagovanje povezuje ovu i onu stranu mora. Kada je mnoštvo nahranio kruhom, Isus je rije-šio trenutno pitanje gladi dotičnih ljudi. Ali po-uka toga događaja nije u tome da će se problem gladi uvijek i svugdje rješavati čudesnim inter-vencijama. Problem gladi rješava se radom i pravednim dijeljenjem kruha. To je Isus poka-zao već time što mnoštvo nije nahranio hranom stvorenom ni iz čega, nego podijelivši ono što je bilo na raspolaganju. Ali pouka znamenja nasi-ćenja mnoštva ne iscrpljuje se u tome.

Naravna povezanost tjelesne hrane i života poslužila je Isusu da pouči ljude kako je on već sada hrana za vječni život. On je onaj koji sila-zi s neba i daje život svijetu. Svijet koji to ne vjeruje, trudi se pokazati kako može postojati i bez zajedništva s Isusom Kristom. Ali taj svi-jet zaboravlja da se ne može svaki oblik egzi-stencije nazvati životom. Pogotovo ne vječnim životom. Isus kaže da onaj tko dolazi k njemu, ne će ogladnjeti, i da tko u njega vjeruje, ne će nikada ožednjeti. To ne znači da će oni koji u njega vjeruju samo na tren okusiti piće i kruh koji će on dati, nego da će se njime neprestano hraniti i živjeti punim životom.

Domagoj Runje

Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? – Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on po-

slao.« To, takle, znači blagovati – »ne jelo koje propada, nego ono koje ostaje za život vječni«. Vjeruj i blagovat ćeš. Vjera se razlikuje od djela, kako kaže Apostol: »Čovjek biva opravdan vjerom, bez djela Zakona.« (Rim 3, 28-29). Postoje djela koja su lišena vjere u Krista, djela koja su samo naizgled dobra, ali za-pravo ona to nisu jer nisu usmjerena k cilju koji ih može učiniti dobrima: »dovršetak je Zakona Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje« (Rim 10, 4). Gospodin nije htio razlikovati vjeru od djela, nego je samu vjeru nazvao djelom. Vjera je naime, ta koja djeluje po ljubavi (usp. Gal 5, 6). I nije rekao: »Ovo je djelo vaše«, nego: »Ovo je djelo Božje: vjerovati u onoga koji je njega poslao: da onaj tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali (1Kor 1, 31).

SV. AUGUSTIN, Homilije na Ivanovo evanđelje, 25, 12.

»Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti.« Čime nas Isus hrani? Ne pruža nam kruh, jelo kojim bismo utažili tjelesnu glad. Pruža nam sebe, svoj božanski život. Dostatno je »dolaziti k njemu«, vraćati mu se, živjeti u njegovoj blizi-ni. Hrani nas svojom blizinom. Time nam ne oduzima potrebu za kruhom niti nas oslobađa truda oko kruha; ne oduzima nam ni radost koju pro-nalazimo u životu. On se služi slikom gladi i poučava da u njegovoj blizini, u zajedništvu s njim, sve zadobiva novi okus, pa i tjelesna glad. »Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti.«

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Ulazna: 219 Gospode Bože ili: 224 Oče naš dobriOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite Prinosna: 224.3 Oče naš dobriPričesna: 242 O sveta gozbo Završna: 610 O Marijo mila

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

12. kolovoza 2018.

Devetnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Ps 74, 20.19.22.23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja. Po Kristu.

Prvo čitanje 1Kr 19, 4-8Okrijepljen tom hranom, išao je sve do gore Božje.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaže-lje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Go-spodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-9Pripjev: Kušajte i vidite

kako je dobar Gospodin!Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Anđeo Gospodnji tabor podižeoko njegovih štovalaca da ih spasi.Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:blago čovjeku koji se njemu utječe!

Drugo čitanje Ef 4, 30–5, 2Hodite u ljubavi kao i Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.Riječ Gospodnja.

22živo vrelo 23

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao kruh života. Zazovimo ga riječima:

Usliši nam molitvu, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da se u brizi za

dobro svijeta uvijek hrani kruhom s neba te, svjedočeći tvoju ljubav, bude kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: rasvijetli ih mudrošću svoje riječi da umiju uvijek prepoznavati put koji vodi k tebi te svjedočanstvom života budu dostojni službe koju si im povjerio, molimo te.

3. Za sve kršćane: obnovi u njima sve što je ranjeno grijehom i navezanošću na svijet; razbudi u njima spremnost za radosno prihvaćanje tvoje spasenjske riječi, molimo te.

4. Za našu domovinu i sve ljude u njoj: nek tvoja mudrost prodahne sve odgovorne u politici i javnome životu da promiču pravednost i opće dobro, a svi građani da se nesebično zalažu u izgradnji zajedništva, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: da Krist, koji nam se daruje u otajstvu euharistije, bude snaga našemu putu vjere i našoj zauzetosti za gladne i sve potrebite, molimo te.

6. Za našu pokojnu braću i sestre: iskaži im svoju dobrotu i milosrđe i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Bože, ti nas ne ostavljaš same na putu života, nego nas trajno hraniš kruhom nebeskim. Daj nam živjeti dostojno toga dara te zavrijedimo biti dionici nebeske gozbe. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaKruh koji ću ja datitijelo je moje,za život svijeta,govori Gospodin.

Iv 6, 52

Popričesna molitvaGospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao,govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke.

Evanđelje Iv 6, 41-51Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam:tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Riječ Gospodnja.

»Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.« Đuro Seder: Posljednja večera, dio triptiha.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Pred očima nam je prorok Ilija, snažan i ujedno slab čovjek. U njemu se spajaju one duhovne sastavnice koje nam po-

mažu bolje vidjeti odnos vjere i ustrajnosti, bez obzira na: pustinju, kušnje, pogrješke i padove.

Evanđelje naviješta da je Gospodin blizu čovjeku koji ide kroz život u znaku kruha i koji živi od snage euharistije. Vjera u Božju prisut-nost naša je istinska potpora; euharistijska hrana naše je svakodnevno ‘uskrsnuće’.

U Poslanici Efežanima sveti Pavao jasno poziva da jedni drugima postanemo euharisti-jom, da sami budemo dar; poziva nas da hodi-mo, da živimo u ljubavi, kao što je Krist ljubio nas. Tako pred pustinjama i poteškoćama kao kršćani imamo siguran i radostan put, put lju-bavi koja nas oslobađa od sebičnosti.

Proročka muka i potraga za smislomIlija je prvi prorok u povijesti izabranoga na-roda, a Sveto pismo najčešće ga opisuje kao čovjeka koji je izgarao za Boga, revan, beskom-promisan i besprijekoran. Govorio je i borio se u ime Gospodnje, kako bi se narod vratio živje-ti po Božjoj riječi, oslonjen na vjeru u Boga koji ga je izveo iz ropstva i obećao svoju blizinu.

Ilija se sukobio s propovjednicima vrlo raši -renoga štovanja Baala, božanstva uz koje je bilo lako vezati stanovništvo koje se bavilo zemljo-radnjom i stočarstvom. Kao i u drugim sluča-jevima, ljudi su prihvaćali božanstva kojima su žrtvovali da bi ostvarili dobar urod, imali plodnu stoku, oslobodili se suša ili osjetili neku drugu zemaljsku blagodat. Takva su božanstva djelovala bliska ljudima koji su nastojali osigu-rati kruh svojoj obitelji ili plemenu.

Izraelov Bog nije djelovao tako blizak. Što-više, djelovao je zahtjevno. On nije Bog koji bi odmah riješio poteškoće, od prirodnih ne-pogoda do osobnih problema; od kojega bi se naručivalo ispunjenje želja, nego Bog koji daje snagu da čovjek nauči odgovoriti na životne izazove, da otajstvo života razumije dublje i da otkriva Boga u događanjima povijesti i u osob-nome iskustvu.

Nakon što je pokazao neistinu, porazivši Baalove svećenike, Ilija je prisiljen bježati da-leko od osvete kralja Ahaba, a osobito kraljice Izabele. On, koji je djelovao kao Božji čovjek, snažan i neustrašiv, osjeća nemoć, strah i promašenost. U pustinji se suočava sa svojim istinskim licem. U tome susretu Ilije sa samim sobom ima puno nadahnjujućih i lijepih slika, ali se danas zadržavamo na slici kruha i vode koji mu pomažu nastaviti hod do brda Hore-ba, brda vjere i saveza s Bogom.

Ta nas biblijska stranica dodiruje; tiče se naših života i naše vjere. Znamo da postoje trenutci u kojima treba ponovno započeti, jer nestaju naše lažne sigurnosti, lažna utočišta, i jer zamjene za Boga pokazuju svoju ispra-znost. U tim trenutcima dozrijeva naša vjera. Ilija odlazi u pustinju i upućuje se prema Ho-rebu, mjestu na kojemu je ostao živjeti spo-men na zavjet koji je Bog sklopio sa svojim narodom. Tamo se nalazi smisao, do kojega dolazimo uz pomoć Božje hrane.

Okus Kruha onkraj smrtnostiEvanđelje nastavlja, produžuje i produbljuje upravo govor o kruhu. Isus za sebe kaže da je on kruh koji je sišao s neba, da je kruh života. Govoreći o euharistiji, o svojoj prisutnosti, Isus izgovara rečenicu punu nade i sigurnosti: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Bla-govanje toga kruha ne dopušta da čovjek umre, a prihvatiti tu istinu zahtijeva vjeru.

Mi i danas vidimo da kršćani žive tu istinu, da su na toj istini gradili kršćansku kulturu ljubavi, solidarnosti, životne ljepote koja traje i vidljiva je na svim područjima života. Hrane-ći se euharistijskim darom, u nama započinje uskrsnuće i živi snaga koja je jača od svake prijetnje i od svake pustinje. Po tome kruhu čovjek više ne izražava – poput Ilije – želju da ga nema, da umre, nego prihvaća živjeti sve svoje životne trenutke, pa i činjenicu smrti, u svjetlu otajstva koje je u Božjemu kruhu.

No, redovito je tako da nas daleki događaji iz prošlosti zaokupe i privuku na tren, ali se

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Ljubav je kruh našega uskrsnuća

24 25

brzo okrećemo brigama koje su zalijepljene na nas i čini nam se da ni biblijske stranice ne-maju snagu za našu svakodnevicu. Istina je da danas nema izravne prisutnosti Baala, ali vidi-mo da postoje drugi oblici lažne sigurnosti ko-je suvremeni čovjek prihvaća, želeći jamstva, uspjeh, zdravlje, ugled, utjecaj i moć; postoje ciljevi koji nas udaljavaju od Boga i koji stva-raju privid života.

Takve zamjene za istinu svu svoju slabost pokazuju pred činjenicom ljudske smrtnosti. Kao kršćani pozvani smo živjeti radost, uvijek, jer u sebi nosimo dar vjere da je Isus Krist po-bijedio smrt i darovao nam vječni život. To je sažetak koji govori da naš život ima smisao u nesebičnosti, u ljubavi. Taj sažetak je i danas govorljiv, jer pita svakoga od nas, pita svaki svjetonazor i svaku ideologiju: što je za tebe život i što je za tebe smrt.

To valja provjeriti kod onih koji nude svo-ja životna rješenja. No, ta se pitanja najčešće preskaču, zanemaruju, banaliziraju. Nažalost, nisam našao u političkim, gospodarskim i kul-turalnim programima odgovor na ta pitanja na koja svaki čovjek mora odgovoriti, izravno ili neizravno. Bilo bi lijepo znati što o tome mi-sli netko tko kaže da nudi »bolji život i ljepšu budućnost«. Jer, čemu se truditi oko razvoja, boljitka; čemu muka i neizvjesnosti? I ako postavimo to pitanje, lako ćemo uvidjeti po-

lazi li se u nuđenju odgovora od ljubavi ili od sebičnosti. Za sebičnost znamo da završava u sukobima, u podjelama, u svađama i mržnji. S druge strane, ljubav izgleda kao da ne donosi brze rezultate, ali je sigurno da traži našu ma-štovitost, da je neiscrpna i da raduje.

Možda i mi, poput Isusovih sunarodnjaka, mrmljamo. Oni nisu bili uvjereni niti su mo-gli prihvatiti da je netko njima tako poznat poslan od Boga kao Spasitelj. Kao potvrdu, trebao je učiniti čuda, barem onakva kakva je učinio Mojsije, dajući hranu gladnima, rje-šavajući njihov problem. Istina je da je i Isus umnožio kruh za gladno mnoštvo, ali je upo-zorio da griješi svatko tko bi radi toga išao za njim i htio biti njegov učenik.

Od Isusova dolaska je jasno da Bog nema takvu društvenu ulogu za kakvu su se zalagali Mojsije i Ilija. Isus govori o našoj odgovornosti koja polazi od oslonjenosti na Boga, od pouz-danja u njegovu blizinu, kako bismo Božjom snagom i Božjim darovima izgrađivali svijet.

Isus nas ne poučava i ne privlači čudima kakva je učinio Mojsije, nego predivnim otaj-stvom kruha. To je jednostavan i ponizan način koji poštuje ljudsku slabost i objavljuje istinu o veličini čovjeka koju mu daruje Bog. To nam danas kaže i sveti Pavao: Mi smrt pobjeđujemo ljubavlju. Ljubav je kruh našega uskrsnuća.

Ivan Šaško

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Ako je istina da sakramenti pripadaju Crkvi koja hodočasti u vremenu prema punom očitovanju pobjede uskrsloga Krista,

ipak je istina i to da nam je, nadasve u euharistijskoj liturgiji, dan predokus eshatološkog dovršenja. Na putu prema tom dovršenju nalazi se svaki čovjek i svekoliko stvorenje (usp. Rim 8, 19). Čovjek je stvoren za istinsku i vječnu sreću, koju može pružiti samo Božja ljubav. No, naša bi se ranjena sloboda izgubila da već sada nije mo-guće iskusiti nešto od budućega dovršenja. Uostalom, da bi čovjek mogao hoditi u ispravnome smjeru, potrebno je uputiti ga prema konačnome cilju. To krajnje određenje zapravo je sâm Krist Gospo-din, pobjednik nad grijehom i smrću, koji se na osobit način upri-sutnjuje u euharistijskome slavlju. Na taj način, premda »pridošlice i putnici« (1Pt 2, 11) na ovome svijetu, u vjeri smo već dionici punine uskrsloga života. Euharistijska gozba, objavljujući svoju izrazito eshatološku dimenziju, dolazi u pomoć našoj slobodi u hodu.PAPA BENEDIKT XVI., Apostolska pobudnica ‘Sacramentum caritatis’, 30.

Mrmljanje i nerazumijevanje Isuso-vih slušatelja na njegov govor o kru-hu života proizlazi iz istine da »kruh s neba« nije plod ljudskoga postignu-ća ili zasluge, nego dar. Netko je kadar prihvatiti ga, drugi pak ne – jer odbi-ja biti obdaren, jer želi sam postizati, i na taj način gospodariti. Isus, utjelov-ljeni Bog, predstavlja se kao »kruh ko-ji je s neba sišao«. Prihvatiti ga, zna-či hraniti se njegovom riječju, slijedi-ti ga i na taj način »blagovati« njegov božanski život. To je Kruh koji se ne zavrjeđuje, nego milosno prima. Nitko ga nije vrijedan. Prihvaćajući taj dar, postajemo »vrjedniji«, »novi« – baš zato što smo dionici njegova života.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

15. kolovoza 2018.

Uznesenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodje-nuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otk 12, 1

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože!Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abČitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kov-čeg saveza njegova u hramu njegovu. I zna-menje veliko pokaza se na nebu: žena zaodje-nuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna vi-če u poro đajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset ro-gova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pri-pravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45, 10b-12b.16

Pripjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći.

Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-27aČitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijeplje-na Smrt jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija u nebo; raduje se vojska anđelâ.

Evanđelje Lk 1, 39-56Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i po-zdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Mari-jin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napu ni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među žena ma i bla-goslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gle-daj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se is-puniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine, naš odani prinos! Po zagovo-ru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

26živo vrelo 27

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

MOLITVA VJERNIKA

Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi,Silvestro de Gherarducci: Marijino uznesenje na nebo, oko 1365.; Pinacoteca vaticana.

Slaveći svetkovinu blažene Djevice na nebo uznesene, utecimo se molitvom nebeskomu Ocu da naš život vjere uvijek nosi odsjaj vječnosti koju si nam pripravio. Molimo zajedno:

Rasvijetli nas svojom slavom, Gospodine.1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, prodahni vedrinom

svoga Duha da naviještanjem tvoje riječi i svjedočanstvom života pruži svim ljudima ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve čuvaj u svojoj istini; okrijepi ih proročkom hrabrošću da se nesebično zalažu u izgradnji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su neizvjesnošću za budućnost i brigom za vremenito i prolazno: vrati u njih radost molitvenoga zajedništva i pouzdanja u tebe kako bi mogle prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Danas se tvoji vjernici po zagovoru nebeske Majke Marije utječu tvojoj dobroti: rasvijetli im živote svojom blizinom, usmjeri im korake k tvojoj vječnosti i obdari ih onim što se i ne usuđuju moliti, molimo te.

5. U ovo zajedništvo vjere uključujemo i naše pokojne: primi ih u svoj očinski zagrljaj i obraduj ih slavom nebesnikâ, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina dao si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Okrijepi nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu.

Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: Zrakama sunca (ŽV 8-2006) ili: 230 Darove prinesitePričesna: 160 ili 161 VeličaZavršna: 768 O divna Djevice

Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospo-dina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasite-lju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do kolje-na dobrota je njegova nad onima što se nje-ga boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spo-menuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi naraštaji zvat će me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Lk 1, 48-49

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te,na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Slavlje Velike Gospe zasigurno je najvaž-niji hodočasnički dan u našem narodu, ali i diljem svijeta. Marijina svetišta pu-

na su onih koji su na razne načine došli moliti njezin zagovor, zahvaliti za pomoć i učvrstiti svoju vjeru u zajedništvu Crkve. U vjerničkom se mnoštvu osjeća radost roditeljskog doma i zajedništva s onom koju rado nazivamo Maj-kom. U svim su krajevima vjernici željeli imati znak Marijine n azočnosti, počevši od najma-njih slika i kipova, preko skromnih kapela, skladnih crkava do velebnih bazilika. Oni su svjedoci kršćanskoga povjerenja u Gospu, a s druge strane kao da potvrđuju njezinu blizi-nu svakomu čovjeku, bez obzira na kojem se mjestu nalazio. Djevica Marija je bliska svakoj osobi. U mnogim je zemljama, osim crkveno-ga, danas i državni blagdan. To nas podsjeća kako se naš odgovor Bogu uvijek događa u konkretnoj zemlji i narodu te da smo tu po-zvani staviti se u službi Riječi Božje i svakod-nevno je utjelovljavati.

Put prema nebuUnatoč diskreciji evanđelja prvi kršćani ni-su dugo vremena dvojili o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja. Vrlo su brzo počeli slaviti njezine zadnje dane na zemlji, slično kao što su to činili za mučenike i druge svjedoke vjere. Obično bi proslavljali obljetnice njihove smrti, i to po mogućnosti na njihovu grobu, budući da su dan smrti doživljavali kao trenutak ro-đenja za nebo. Tako je nastalo čašćenje svetih i kalendarski su ustaljeni određeni blagdani. U tom kontekstu možemo gledati i slavlje Marijina rođenja za nebo. Zbog jedinstvene naravi njezine suradnje s Bogom proširilo se vjerovanje o njezinome ‘usnuću’, odnosno o duševnom i tjelesnom uznesenju u nebesku slavu. Čak ni jedno mjesto nikada nije pre-tendiralo na posjedovanje njezinih zemnih ostataka, dok su se relikvije mučenika brižno čuvale. Usto, nekad je blagdanom Marijina rođenja u mjesecu rujnu na svojevrstan na-

čin počinjala liturgijska godina, a završavala njezinim uzlaskom na nebo u kolovozu. Tako je cijela godina, osim Isusa pratila i Marijin hod zemljom te bila pod njezinom zaštitom. No, njezino se uznesenje razlikuje od Kristo-va uzašašća. Krist je kao Bog uzašao na nebo svojom vlastitom snagom, dok je Marija, kao stvorenje, bila uznesena na nebo Božjom mo-ći. Isus je uzašao, a Marija je uznesena. Tako je pokazala kako put prema nebu, put koji je Isusovim uzašašćem otvoren čovječanstvu, doista postoji i da je prohodan. U njoj se obi-stinila vjera u uskrsnuće.

Marija ide pred nama kako bi nas pozvala da puni nade i povjerenja kročimo tim putem. Zato danas ne slavimo samo ono što je Bog uči-nio Mariji, nego potvrđujemo vjeru da će to isto učiniti i s nama. Marija je uznesena na nebo i postala znak da smo i mi pozvani dušom i tije-lom ući u rajsku slavu. Ona je ostvarila cilj radi kojega je Bog spasio čovjeka te tako biva vodi-ljom i potporom vjernicima koji su još uvijek na putu prema nebeskoj domovini. Ona nam poručuje da ćemo na kraju vremena i mi, po-put nje, prijeći u zajedništvo s Bogom. Ponavlja nam da smo stvoreni za život. On ne završava fizičkom smrću, nego u punini zajedništva s Bogom. Pozvani smo ući u novi svijet u kojemu će Bog »otrti svaku suzu s očiju te smrti više ne će biti, ni tuge, ni jauka, ni boli« (Otk 21, 4).

Zajedništvo s BogomDanašnja svetkovina pokazuje kako jedno »da« Bogu, samo jedan potvrdan odgovor na njegov poziv, može dovesti do trajnoga zajedništva s njime. Pavao govori da su u Adamu svi umrli, a u Kristu će svi uskrsnuti, ali svatko u svome re-du (1Kor 15, 22-23). Marija je dušom i tijelom uzeta na nebo kao prva od ljudi. Razumijemo da je Krist najprije svomu uskrsnuću želio pri-družiti svoju majku. No, ovaj sinovski odnos ni-je povlastica u smislu da je ona bila oslobođena životnih tegoba. Važno je sjetiti se toga! Dok ju slavimo kao »Kraljicu neba«, možemo zabora-

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Dan kršćanske nade

28živo vrelo 29

viti kako je Marija prošla križnim putem prije nego što je postala dionicom pobjede nad smr-ću u uskrslome Isusu. Ona nije božanstvo izvan vremena, nego kći Evina koja se suočavala sa svim nedaćama bivovanja na zemlji. Snagu je nalazila u Božjem obećanju danu »Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka«. Vjerovala je kako Bog vidi i uzvisuje neznatne i hrani glad-ne, a raspršuje silne, ohole i umišljene. Marija je primjer vjernika koji se bori između grijeha i milosti, nasilja ljudskoga i nenadmašive lju-bavi Božje. Ona je najdublje osjetila tu ljubav. Prihvatila ju je i dopustila joj da ju oblikuje. Ljubav Božja ju je utvrdila u povjerenju, nutar-njem miru, radosti, nadi i hrabrosti da se od-važno drži i nadvlada sve životne kušnje. Tako je postala svjedok spasenja ljudske slabosti ot-kupljene ljubavlju Božjom.

Dok nam pokazuje cilj života – zajedništvo s Bogom, Marija nam također označava put kojim trebamo koračati do tog cilja, a to je pri-hvaćanje Božje ljubavi i potpuno povjerenje u Boga čija je dobrota »od koljena do kolje-na nad onima koji ga se boje«. Vječnost nije samo život koji nam je obećan nakon smrti, nego kvaliteta života koja nam je dana da ju već sada živimo. Ona se događa kad se Božja ljubav očituje u svakoj našoj riječi, djelu, su-sretu, nadi i egzistencijalnoj teškoći. Sve što je u nama, treba živjeti i svjedočiti Božju nazoč-

nost. To je način da poput Marije prijeđemo iz ovozemaljskoga života u život u kojemu će i naše tijelo i naša duša biti proslavljeni.

Veliča Marijin »Veliča« danas doživljava ispunjenje. Njezina radost postaje još većom jer prelazi iz zemaljske u nebesku. Istinska radost do-lazi iz vjere u Božju veličinu, u njegovu moć i milosrđe, koji mogu proslaviti cijelo naše biće, naše duše i tijela. Potvrđuju se Marijine riječi da će ju »odsada svi naraštaji zvati bla-ženom«. Mladu Izraelku, poniznu službenicu, cijeli svijet osobito danas naziva blaženom. Nakon što je dovršila svoj zemaljski život, ona je puna milosti dušom i tijelom od Gospodina bila uzdignuta u nebesku slavu. Istina, Mariji-no uznesenje nije prvo na ljestvici istina naše vjere, jer je Kristovo uskrsnuće temelj vjere, ali njezino uznesenje više nego bilo što drugo budi kršćansku nadu. Smješta se u svjetlo Kri-stova uskrsnuća i svojevrsna je potvrda naša vjere u uskrsnuće tijela. Ono što je učinio svo-me Sinu, Bog je obećao cijelomu čovječanstvu.

U Marijinu uznesenju mi vidimo ostvaren dar koji je svima obećan. Iz spomena na Mari-jinu prošlost mi hranimo svoju buduću nadu. Na kraju zemaljskoga puta našu dušu i tijelo čeka nebeska slava.

Slavko Slišković

MU

DR

OST

CR

KV

E U današnjoj svetkovini Crkva obnavlja Marijin hvalospjev: to čini kao Božji narod te od svako-ga vjernika traži da se ujedini u zbor hvale Gospodinu. Na to je, već od prvih stoljeća, pozivao

sv. Ambrozije: »Neka u svakome bude Marijina duša koja veliča Gospodina; nek je u svakome Marijin duh koji kliče Bogu.« Riječi hvalospjeva Veliča su poput duhovne oporuke Djevice Marije. Stoga su one, s punim pravom, baština svih koji, priznajući se njezinom djecom, odlučuju prihvatiti ju u svoju kući, kako to učini Ivan, prihvativši ju pod križem – izravno od Isusa – za Majku. »Zna-menje veliko pokaza se na nebu.« Taj odlomak iz Knjige Otkrivenja, predstavljajući »znamenje veliko« »žene zaogrnute suncem«, posvjedočuje nam kako ona »trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja«. (…) Obadva Marijina lika, onaj opisan u Evanđelju i ovaj iz Otkrivenja, simbo-liziraju Crkvu. (…) Kao što uskrsli i u nebo uzdignuti Krist na svome proslavljenome tijelu nosi rane otkupiteljske smrti, tako i njegova Majka unosi u vječnost »porođajne boli i muke rađanja«. I kao što Sin svojom smrću ne prestaje spašavati sve koji su od Boga rođeni kao posinjena djeca, tako i Nova Eva, iz naraštaja u naraštaj, ne prestaje ‘rađati’ novoga čovjeka, stvorena »po Božju, u sveto-sti i pravednosti«. Riječ je o eshatološkome materinstvu Crkve, prisutne i djelatne u Djevici Mariji.

PAPA IVAN PAVAO II., Homilija na svetkovinu Uznesenja Bl. Dj. Marije, Castel Gandolfo, 15. kolovoza 1999.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Kušajte i vidite (ŽV 8-2009)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 242 O sveta gozboili: Kruše životaZavršna: 767 Lijepa si lijepa

Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, štite naš, Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih.

Ps 84, 10-11

Zborna molitvaBože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra.Daj nam smisao za pravu ljubav,da tebe u svemu i nadasve volimote postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izr 9, 1-6Jedite od mojega kruha i pijte vinakoja sam pomiješala!

Čitanje Knjige mudrih izrekaMudrost je sazidala sebi kuću i otesala sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol. Poslala je svoje djevojke da objave svrh gradskih visina: »Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!« A nerazumnome govori: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala. Ostavite djetinjarije, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-3.10-15

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi:ne trpe oskudice koji ga se boje.Osiromašiše mogućnici i gladuju,a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Dođite, djeco, i poslušajte me,učit ću vas strahu Gospodnjem.O čovječe, ljubiš li život?Želiš li se dana naužiti sretnih?

Jezik svoj oda zla susprežii usne od riječi prijevarnih!Zla se kloni, a čini dobro,traži mir i za njim idi!

Drugo čitanje Ef 5, 15-20Shvatite što je volja Gospodnja!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Razmotrite pomno kako živite!Ne kao ludi, nego kao mudri!Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!Zato ne budite nerazumni,nego shvatite što je volja Gospodnja!I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstve-na razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom daru podaj sama sebe. Po Kristu.

19. kolovoza 2018.

30živo vrelo 31

MOLITVA VJERNIKASvemogućemu Bogu, koji nas u zajednici vjernika hrani svojom riječju i tijelom svoga Sina, iznesimo svoje ponizne molitve. Molimo zajedno:

Budi nam, Gospodine, kruh života!1. Za Crkvu, hodočasnicu na putu kroz svijet:

daj da se uvijek hrani tvojom riječju i euha-ristijskim otajstvom te i sama bude dar – – tebi na slavu, a braći ljudima za njihovo posvećenje, molimo te.

2. Za sve služitelje presvetoga otajstva euharistije – – biskupe i svećenike: da žive dostojno svoje svete službe i uzvišenoga dara koji nam po njima daješ, molimo te.

3. Za braću i sestre koji se udaljiše od zajednice vjernika: privuci ih k sebi primjerom vjernika i otkrij im radost zajedničkoga ispovijedanja vjere, molimo te.

4. Za one koju oskudijevaju u životnim potrebama i za sve koji su gladni blizine svojih najbližih: vrati im pouzdanje u tebe, a u svojim vjernicima probudi ljubav koja umije prepoznati sve potrebite i osamljene, molimo te.

5. Za ovdje okupljenu zajednicu: nek nas ovo zajedništvo za stolom Riječi i stolom euharistije preobrazi u tvojoj novosti te primljenu radost unosimo u svoje živote i u susrete s ljudima, molimo te.

Svemogući Bože, naš zemaljski život ti krijepiš nebeskom hranom. Daj da okrijepljeni kruhom života budemo istinski svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Iv 6, 56

Tko jede moje tijelo i pije moju krv,u meni ostaje i ja u njemu, govori Gospodin.

Evanđelje Iv 6, 51-58

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.Đuro Seder: Posljednja večera.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Isus je propovijedao, oslobađao i liječio. To je bio razlog zašto je za njim hrlilo mnoš-tvo. Slušali su ga sa svom pozornošću. Go-

vorio je drukčije od pismoznanaca. Govorio je s vlašću. Gledali su kako njegova riječ i njegova blizina oslobađa zarobljene i neslobodne ljude; vidjeli su kako bolesnici u trenu ozdravljaju. Bili su poneseni onim što su čuli i vidjeli. Bili su zadivljeni vlašću kojom je bio iznad demon-skih sila, iznad bolesti i nad prirodnim silama. Išli su za njim i zaboravili na hranu.

Isus, kada ugleda mnoštvo, najprije razgo-vara sa svojim učenicima. Ovo mu je prigoda da im otvori uvid u Kraljevstvo nebesko. Po-učava ih da ne gledaju što nemaju, nego da otvore oči za ono što već imaju. Imaju malo. Tek pet kruhova i dvije ribice. No, kada to sta-ve u njegove ruke, bit će više nego dovoljno. On će se pomoliti, razdijeliti pet kruhova i dvi-je ribice i nasititi mnoštvo. Mnoštvo će biti to-liko poneseno da će ga htjeti zakraljiti. No, on će se povući u goru posve sâm.

U noći će njegovi učenici lađom krenuti na drugu stranu jezera. Dići će se nevrijeme i Isus će im doći hodeći po vodi. Oni će se prestrašiti, ali će se, dočim Isus uđe u lađu, naći na obali kamo su se bili zap utili. Sutradan će ih ponovo pronaći mnoštvo koje je ostalo s druge strane jezera. I Isus će im tada govoriti o onom što su kušali dok su jeli umnoženi kruh i ribe.

»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« (Iv 6, 51). Za razliku od mane kojom je Otac ne-beski hranio Židove u pustinji, Isus je kruh koji silazi s neba i daje život svijetu. Kruh je hrana za život. Isus je kruh s neba i on je hrana za ži-vot vječni. Svijet živi zato što se hrani kruhom s neba. Ljudski život nije dostatan samome sebi. Ovisi o svijetu. Čovjek živi od onoga što nalazi u svijetu. Ljudski je život konačan. Ne dolazi iz samoga sebe. Nije samom sebi temelj. Ljudski je život neprestano obilježen potrebama. Uvijek traži, žudi, pati. Za razliku od ljudskoga života,

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Kruh za život vječni

»Onaj koji mene blaguje, živjet će po meni.«Freska u Kalistovim katakombama, Rim, 3. st.

Božji je život beskonačan. Bog ne živi od neče-ga izvan sebe samoga. U njemu su život i temelj života isto. Isus je mnoštvo nahranio običnim kruhom. Od njega su se svi nasitili, ali su rela-tivno brzo opet postali gladni. Tako je sa sva-kom hranom. No, umnoženi kruh znak je koji ljudima pomaže da otkriju drugi kruh. Isus je vrlo jasan. Drugi je kruh drukčiji. On je za vječni život. Taj kruh je on sâm. Isus svojim slušate-ljima otvara Pisma koja govore o kruhu kojim je Otac nebeski hranio Izraelce na njihovu putu prema slobodi, ali im nadasve otvara oči da ot-kriju njega samoga. On ih hrani kruhom, ali mu je puno važnije da otkriju kako je on sam kruh koji je s neba sišao i kako od njega živi svijet. Isus im obećaje da će im dati svoje tijelo za hra-nu. Sada ih je nahranio kruhom, ali dolazi vri-jeme kada će ih hraniti sobom, svojim tijelom.

Židovi su dobro razumjeli što im govori. Upravo zato u njima i među njima se rađa buna i prepirka. Kako je to moguće? Kako Isus može dati svoje tijelo za hranu?

Isus neće ostati samo na govoru o svom tijelu kao hrani. Njegovo govor postaje sve detaljniji. Tko ne jede njegovo tijelo i ne pi-je njegovu krv, nema života u sebi. On je još uvijek živo biće, ali u njemu nema božansko-ga, vječnoga života. Isus razlikuje smrtni život

32živo vrelo 33

od vječnog života. I razlikuje hranu kojom se hrani smrtni život od hrane kojom se hrani vječni život. Kada je nahranio mnoštvo, onda je umnožio kruh i ribice. To je hrana kojom se hrani smrtni život. No, to postaje slika za hra-nu kojom se hrani vječni život. Kao što je s ma-lo kruha i riba nahranio smrtne živote Židova koji su došli za njim, tako će i njegovo tijelo koje će na križu biti izmučeno i ubijeno postati hranom za mnoge kroz vjekove. Njegovo tijelo i njegova krv postat će hranom za život vječni svima koji žele imati život vječni. Hrana kojom će Isus hraniti svijet put je prema uskrsnuću. Njegovo izmučeno i ubijeno tijelo ne će ostati u grobu. Uskrsnut će. To Isus obećava onima koji se za života budu hranili njegovim tijelom i njegovom krvlju. Uz Isusovo se tijelo tako ve-že život vječni, istina i uskrsnuće.

I još nešto se događa s onima koji se hrane njegovim tijelom i krvlju: ostaju u Isusu i on ostaje u njima. Kada čovjek uzima hranu u svo-je tijelo, onda životna energija koja je sadržana u hrani postaje njegovom energijom. Hrane nestane, a čovjek živi, radi, osjeća, misli, dje-luje, stvara snagom energije koju je dobio od hrane. Kada se čovjek hrani Isusovim tijelom i krvlju, onda u njemu djeluje vječni život koji

je sišao s neba. Hrana koju čovjek pojede nije vidljiva. Vidljivo je što on čini njezinom sna-gom. Nebeska hrana kojom se vjernik hrani također nije vidljiva. Vidljiva su djela koja on čini njezinom snagom.

Isus živi po Ocu. Vjernik će živjeti po Isusu. Otac je hranio Izraelce manom u pustinji i oni su pomrli. To je bila hrana za njihov smrtni ži-vot. Isus je umnožio kruh i ribe te njima hranio Židove koji su ga tražili. I to je bila smrtna hra-na za smrtni život. Svi koji su od nje jeli umr-li su. U oba je slučaja bilo riječi o čudesnome umnoženju hrane za smrtni život gladnih lju-di. Isus sada svojim slušateljima otvara oči za hranu koja hrani vječni život. Ljudska je glad dublja od tjelesne gladi. Čovjeku treba više od hrane. On žudi za vječnim životom. Onima koji su iz njegove ruke kušali umnoženi kruh Isus otvara oči za najdublju čežnju u njihovim srcima, čežnju za vječnim životom i poziva ih da u njemu prepoznaju hranu od koje taj život može živjeti.

Kada se vjernici nedjeljom saberu oko Ri-ječi i stola, tada sasvim svjesno pristupaju sto-lu s kojega se hrane Isusovim tijelom i krvlju i tako u sebi hrane vječni život.

Ante Vučković

MU

DR

OST

CR

KV

E Isus otkriva smisao znamenja, to jest da se vrijeme obećanja ispunilo: Bog Otac, koji je manom hranio Izraelce u pustinji, sada je poslao njega, Sina, kao pravi Kruh života i taj je kruh njegovo

tijelo, njegov život, prinesen u žrtvi za nas. Mi ga dakle trebamo prihvatiti vjerom, ne sablažnja-vajući se zbog njegova čovještva; i trebamo »blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv« (usp. Iv 6, 54) kako bismo imali u samima sebi puninu života. Očito je da taj govor nije izrečen zato da naiđe na odobravanja. Isus to zna i izriče ga namjerno; to je naime bio kritični trenutak, zaokret u njego-vu javnome djelovanju. Narod, pa i sami učenici, bili su oduševljeni njime kada je činio čudesna znamenja; i samo umnažanje kruha i ribe bila je bjelodana objava da je on Mesija, tako da je narod neposredno potom htio Isusa trijumfalno ponijeti na rukama i proglasiti ga izraelskim kraljem. No to nije bila Isusova volja. Tim dugim govorom postiže to da kod ljudi oduševljenje splašnjava i pobuđuje mnoga neslaganja. On, naime, objašnjavajući sliku kruha, kaže da je poslan prinijeti vlastiti život i onaj koji ga želi slijediti mora mu se pridružiti na osoban i dubok način, sudjelujući u njegovoj žrtvi ljubavi. Stoga će Isus na Posljednjoj večeri ustanoviti sakrament euharistije: kako bi njegovi učenici mogli imati u sebi njegovu ljubav – to je presudno – i, kao jedno tijelo sjedinjeno s njim, nastaviti u svijetu njegovo otajstvo spasenja.

PAPA BENEDIKT XVI., Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 19. kolovoza 2012.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

26. kolovoza 2018.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPrigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

Ps 86, 1-3

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže. Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jš 24, 1-2a.15-17.18bSlužit ćemo Gospodinu jer on je Bog naš.

Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Jošua sabra sva plemena Izra-elova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni sta-doše pred Bogom. Tada reče Jošua svemu narodu: »Ako vam se ne sviđa služiti Gospo-dinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.« Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. Gospodin, Bog naš, izveo je nasi naše oce iz Egipta, iz doma robovanja,i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. I mi ćemo služiti Gospodinujer on je Bog naš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-3.16-23

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Oči Gospodnje gledaju pravedne,uši mu slušaju vapaje njihove.Lice se Gospodnje okreće protiv zločinacada im spomen zatre na zemlji.

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir.Po Kristu.

Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje,izbavlja ih iz svih tjeskoba.Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,a klonule duše spasava.

Mnoge nevolje ima pravednik,ali ga Gospodin iz svih izbavlja.On čuva sve kosti njegove:ni jedna mu se neće slomiti.

Drugo čitanje Ef 5, 21-32Otajstvo je to veliko – Krista i Crkve.Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Go spo-dinu! Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, se-be ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doi-sta, mi smo udovi njegova tijela! Stoga će čo-vjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Iv 6, 63c.68c

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!

34živo vrelo 35

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu da nam u svojoj darežljivosti obnovi vjeru i povjerenje u njegovu riječ. Molimo zazivajući:

Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Za Crkvu, koja je ranjena svojom nesavršenošću

i neshvaćena u svome poslanju: obnovi ju duhom svetosti da, unatoč protivljenju svijeta, bude postojana u življenju evanđelja i u naviještanju tvoje istine, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da u potpunosti izručenja tebi, budu svim vjernicima živi primjer vjere i evanđeoske zauzetosti za rast tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Za kršćane koji su ranjeni sumnjom i malodušnošću vjere: vrati im radost evanđelja i ohrabri ih da ti se približe novom odlučnošću životnoga predanja, molimo te.

4. Za naše obitelji: budi im bliz u svim iskušenjima i nedaćama; nadahni ih da dar vjere hrane obiteljskom molitvom i nesebičnom ljubavlju, molimo te.

5. Za ovdje sabranu zajednicu tvojih vjernika: čuvaj u nama duh poučljivosti i poniznosti pred svakim tvojim darom; otvori nam oči srca da te uvijek umijemo prepoznati u tvojoj riječi te uvijek ostanemo tvoji vjerni učenici, molimo te.

Bože, tvorče svakoga dobra, obnovi nam pouzdanje u tebe i daj nam spoznati da si ti izvor i uvir našega života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 238 Dan Gospodnji Otpj. ps.: Kušajte i vidite (ŽV 8-2009)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 189 O Oče skrajnje blagostiili: 259 Krist nas je sobom hranio

Evanđelje Iv 6, 60-69

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo. Po Kristu.

»Da možda i vi ne kanite otići?«Đuro Seder: Isus poučava učenike.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

T vrda je to besjeda! Tko je može slušati? – Treba imati na umu da ove riječi ne kazuju Isusovi neprijatelji, nego njego-

vi prijatelji, učenici. Uistinu je tvrda Kristova besjeda, tvrda je besjeda kršćanstva. Ona je tvrda našemu razumu i našoj volji, jer je naš razum tvrd, naša volja tvrda.

Tvrd razum, tvrda voljaNaš tvrdi razum želi uz nešto pristajati samo ako je to sam domislio, ako to može smatrati svojim »vlasništvom« (Eckhart). Ljudi ne vje-ruju u Isusa Krista, ne prihvaćaju kršćanstvo i Crkvu ne zato, kako se to obično misli, što bi im se vjera činila iracionalnom, nerazumnom, nego zato što ona u svojoj razumnosti nije plod njihova razuma i njihova zaključivanja. Ljudi ne žele »vjerovati«, ne žele prihvaćati ono što nije u njihovoj vlasti razuma, što bi iziskivalo posebnu poslušnost. Da, čovjek ne želi živjeti s poslušnim razumom, odnosno s pobožnim ra-zumom, jer pobožnost nije moguća tamo gdje nema poslušnoga razuma.

Sveti pisac jasno zapisuje da je Božja mu-drost »veoma opora nepokornima, i nerazborit ne ustraje u njoj« (Sir 6, 20). To isto vrijedi i za volju. Naša tvrda volja uvijek radije hoće ono što joj godi, što od nje ne iziskuje napor, jer joj je stalo isključivo da sebi »daje oduška« (Izr 18, 2). Volji nije drag nikakav otpor, ona se nesmetano želi kretati prema svojem cilju, želi svoj mir, neovisnost. Volja se razbjesni kad se pred nju stavi zahtjevnost, ona se izbezumi kad je spram nje nešto što od nje traži napor, što od nje traži žrtvu, a posebice ona počinje žestoko mrziti i odbacivati ono što ju stavlja u pitanje, što ju pokazuje slabom, ograničenom i grješ-nom. Ili se to može i ovako reći: volja osobito ne može podnijeti da je netko od nje bolji i veći, da postoji netko koji bi ju u bilo čemu nadilazio.

Kršćani, gunđalaPonavljam, a tomu nas podučava evanđeoski ulomak, ovdje se ne radi o Isusovim neprijate-

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

»I ostade s malo njih«ljima, nego o njegovim učeni-cima! Tako se i danas događa da je i za same kršćane, za nas, Kristova poruka tvrda besje-da, tvrda za nas i za našu volju. Evanđelist Ivan primjećuje da su učenici počeli mrmljati. E da, i danas je Crkva prepuna kršćana koji stalno nešto mr-mljaju i gunđaju. Mrmljanje izriče krajnje nezadovoljstvo kršćana koji su prihvatili Isu-sa Krista, kršćanstvo, Crkvu, ali samo onako ka-ko to njima odgovara, kako to odgovara njihovu razumu i njihovoj volji. Mrmljanje je opasno, jer mrmljajuće osobe naizgled ostaju s Kristom, u Crkvi, s određenim osobama, a zapravo su protiv Krista, protiv Crkve i protiv određenih osoba. Mrmljanje je znak da te osobe nikad nisu uz nešto pravo pristale, da u svemu traže neka-kvu nesavršenost, sve nastoje relativizirati, do-vesti u pitanje, kako uz to razumom i voljom ne bi morale pristati. Za mrmljala i gunđala ništa nije tako uzvišeno, dostojno i veliko da bi bilo dovoljno za predanost njihova razuma i njihove volje. Zato vječita gunđala ostaju osobe prosječ-ne, površne, onesposobljene za veliko poslanje i za veliku predanost. I Judu nam Novi zavjet predstavlja kao mrmljavca, kao gunđalo. Zani-mljivo je primijetiti da, za razliku od ostalih koji će dalje u tekstu odustati od Isusa, Juda ostaje uz njega, ali ostaje upravo kao gunđalo.

Isus i tim neodlučnim, mrmljajućim učeni-cima izlazi u susret. Budući da im je bila tvrda besjeda o božanskome kruhu, o Bogu koji je on sâm, Krist ih pokušava podučiti. Ponovno uspoređuje sebe s Bogom, s Bogom koji je po-stao čovjekom, Sinom Čovječjim, a koji će po-novno doći odakle je i došao, a to je od Boga. Krist se tako učenicima predstavlja kao Bog i kao čovjek. Pojašnjava im da se radi o božan-skim, uzvišenim stvarnostima koje se ne mogu prihvatiti »tjelesnim« razumom i voljom, tije-lom koje »ne koristi ništa«: »Duh je onaj koji

36živo vrelo 37

oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.« Krist nije ovdje protiv tijela kao takvoga. Tijelo se ovdje shva-ća kao ono »tvrdo«, egoistično u čovjeku, ono što traži samo svoje, kao »svoje« razuma ko-ji ne želi biti poslušan, kao »svoje« volje koja traži samo načine kako sebi »davati oduška«. Kristove se riječi ne mogu razumjeti tamo gdje nema duha i života, gdje vlada tvrda logika tijela, logika samoočuvanja. Njegove su rije-či duh i život; jer su duh i život, kako ih Krist shvaća, njegove riječi traže drugo, drugoga, a to je Bog. Zato ti učenici, ta gunđala, ne mogu vjerovati u Isusa Krista. Oni ne traže Drugoga, Boga, oni traže isključivo sebe i svoje, i zato u njima nema ni duhovnoga, ni životnoga.

Utjeha u navještajuNo, i nakon objašnjenja, nakon što im je Isus sve pojasnio, učenici su toliko tvrdi, tvrdogla-vi, da im ni to nije dovoljno, te ga napuštaju. I ne treba nas to čuditi: nije besjeda »tvrda«, već oni! Važno je to upozorenje svim kršćani-ma, svima koji misle da je ljudima dovoljno sve objasniti, da će oni prihvatiti određenu istinu kršćanske vjere ili općenito neku istinu samo ako im je dobro objašnjeno. Kristov nam primjer kazuje koliko je pokvareno ljudsko sr-ce, srce koje pred samom istinom i dalje ostaje »tvrdo«, zatvoreno unutar svojega razuma i svoje volje. Možemo se ponekad, poput Isusa, potruditi i sve objasniti, a opet to ne će ništa

koristiti, jer ljudima smeta sama istina! Važno je to spomenuti i zbog toga da i mi, vjernici, postanemo svjesni kako se Isusa Krista, istine vjere i Crkve, ne odbacuje samo zato što su one nejasne i nedovoljno objašnjene, nego zbog njih samih. Ne smijemo pasti u napast da isti-ne vjere razvodnjavamo i suobličujemo duhu ovoga svijeta, misleći naivno da ih ovaj svijet ne prihvaća jer nisu objašnjene, još gore, jer nisu prilagođene duhu ovoga svijeta. Zato je ovaj evanđeoski ulomak jako važan za navje-štaj Kristove poruke.

Malo, ali malenoNo, vratimo se još svetomu tekstu. Nakon Kri-stovih riječi dogodilo se to da »mnogi učenici odstupiše«, izvještava nas lapidarno sveti Ivan. Sv. Augustin tužno zaključuje: »On to kaza, iz-gubi mnoge i ostade s malo njih.« Ne događa li se to uvijek iznova u povijesti kršćanstva? Nije li to sudbina svih onih koji vjeruju u Isusa Kri-sta u svijetu? Zar ih nije malo? A nije li malo i onih koji i u Crkvi Krista nastoje izbliza na-sljedovati? Ne moraju li i oni računati na to da će nešto »kazati«, a potom »izgubiti mnoge« i »ostati s malo njih«? Velika je to utjeha za nas, kršćane u svijetu i u Crkvi, da se ne bojimo biti manjina, da ne strahujemo od odbacivanja jer, ako je našemu Učitelju bilo, tako jest i tako će biti i nama!

Naposljetku, Krist upozorava i nas vjernike da se možda ne uzoholimo što smo manjina, da ne počnemo vjeru sebi pripisivati, kako se ne bismo počeli hvaliti sobom: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.« I opet ne možemo zaobi-ći našega velikog Augustina: »Dano nam je to što vjerujemo: zato je velika stvar. Ako je vjera velika stvar, raduj se što si povjerovao. No, ne-moj se napuhivati: što imaš, a da nisi primio?« Eto, ne budimo tjelesni, već duhovni, vjerujmo Isusu Kristu, našemu Učitelju. Malo nas je, ali tako treba biti. Neka nas bude i dalje malo, ali ostanimo samo maleni i ponizni, s Isusom Kri-stom koji je bio malen i ponizan, njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

»Ja sam kruh živi…«Đuro Seder: Posljednja večera, 1996.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

O Bezgrješna Djevice, Majko Boga i Majko ljudi.

1. Sa svim žarom vjere vjerujemo da si dušom i tijelom slavno uznesena u nebo,gdje si proglašena Kraljicom svih korova anđelai svega mnoštva svetih.

I mi se s njima ujedinjujemo u hvaljenju i blagoslivljanju Gospodina,koji te je uzdigao nad sva stvorenja,i izručujemo ti svoju odanost i svoju ljubav.

2. Znademo da tvoj pogled,koji je nekoć na zemlji majčinskom nježnošću bdio nad poniznim i trpećim Isusovim čovještvom,sada u nebu uživa u gledanju proslavljenoga čovještva nestvorene Mudrosti,i da veselje tvoje duše, zbog gledanja preslavnoga Trojstva licem u lice,igra u tvome srcu blaženom nježnošću.

A mi, bijedni grješnici, kojima tijelo još otežava let duše,ponizno molimo da očistiš naše osjećajekako bismo umjeli, već ovdje na zemlji, prepoznati Boga, Boga samoga,u čudesnoj ljepoti njegovih stvorenja.

3. Uzdamo se da ćeš svrnuti svoje blage oči na nasi da vidiš našu bijedu i naše tjeskobe,naše muke i naše slabosti,da se tvoje usne smiješe našim radostima i našim uspjesimai da čuješ Isusov glas kako govori za svakoga od nas, kao ono nekoć za ljubljenoga učenika: »Evo ti sina.«

A mi, koji te nazivamo svojom Majkom,uzimamo te, kao nekoć učenik Ivan, da nam budeš prethodnica, snaga i utjeha na našemu smrtnome putu.

Molitva Blaženoj Djevici Marijina nebo uznesenoj

38živo vrelo 39

4. Ispunja nas sigurnost da tvoje oči,koje su plakale nad zemljom natopljenom Isusovom krvlju,vide ovaj svijet, zasužnjen ratovima, progonima, ugnjetavanjima pravednih i nemoćnih.

I mi, koji smo u tami ove suzne doline, iščekujemo od tvoga nebeskoga svjetla i od tvoje blage miline,okrjepu u bolima našega srca i u kušnjama koje pogađaju Crkvu i našu Domovinu.

5. Vjerujemo da si – u slavi u kojoj kraljuješ, zaodjevena suncem i okrunjena zvijezdama –nakon Isusa najveća radost i veselje svih anđela i svih svetih.

A mi, s ove zemlje kojom još uvijek hodočastimo, okrijepljeni vjerom u buduće uskrsnuće, upiremo pogled u tebe, koja si naš život, naša slast i naša nada;privuci nas blagošću svoga glasa i pokaži nam, jednoga dana, nakon ovoga progona, Isusa – blagoslovljeni plod utrobe tvoje,o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Papa Pio XII., 1. studenoga 1950., na dan proglašenja dogme o Uznesenju Bl. Dj. Marije u nebo.

Puccio di Simone: Krunjenje Blažene Djevice Marije,

1360.; Lindenau Museum, Altenburg, Njemačka.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Plava boja liturgijskoga ruha

Boja liturgijskoga ruha u kršćanskoj je tradiciji postala elementom koji nosi značenje slavlja, njegova stupnja ili tematskoga usmjere-nja, odnosno sadržaja. No, to je plod tek kasnije razrade i ustaljenosti, razvijane kroz kulturalna razdoblja. Crkva je u prvim stoljećima poznava-la raznolikost boja liturgijskoga ruha, ali bez su-stavnih i jasnih određenja s obzirom na stupanj i sadržaj slavlja. Pomnije odredbe glede razliko-vanja stupnja i naravi slavlja bojom liturgijskoga ruha nastaju pred kraj prvoga tisućljeća, a kroz povijest susrećemo znatno širi spektar boja nego što ga donose današnje opće liturgijske norme. U visokome srednjem vijeku ustalilo se pet boja: bijela, crvena, zelena, crna i ljubičasta. Kasnije je pridodana i ružičasta boja ruha (pridržana, ali neobvezatna, za treću nedjelju došašća i za če-tvrtu nedjelju korizme). U pojedinim krajevima Crkve opstale su i vlastite krajevne tradicije, pa tako i glede plave boje liturgijskoga ruha, koja se povezivala sa slavljima Blažene Djevice Marije.

»Raznolikost boja bogoslužnoga ruha ide za tim da tijekom liturgijske godine snažnije i na izvanjski način dođe do izražaja s jedne strane vlastitost otajstava vjere koja se slave, a s druge strane smisao za rast u kršćansko-me životu.« (OURM 345). Liturgijske odredbe predviđaju da se u svečanijim slavljima može uzeti »blagdansko ili časnije liturgijsko ruho« (sacrae vestes festivae seu nobiliores), prem-da nije u boji toga dana, a uputa Redemptionis sacramentum iz 2004. godine pobliže pojaš-njava da na blagdanske dane ruho zlatne ili srebrne boje (vestes coloris aurei vel argentei) može zamijeniti ruho drugih boja, ali ne i ono ljubičaste ili crne boje (br. 127).

Kada je riječ o plavoj boji liturgijskoga ru-ha valja istaknuti da o tome ne postoje opće liturgijske norme, nego samo one koje se tiču

pojedinih krajevnih ili mjesnih Crkava, ili po-jedinih svetišta, ali uvijek kao posebna povla-stica. Plava boja liturgijskoga ruha nastaje kao krajevna vlastitost na području Španjolske u 13. i 14. stoljeću, navlastito unutar nerimskih obrednih tradicija (primjerice mozarapske). S vremenom će na tim područjima biti prihvaće-na i unutar rimskoga obreda, a običaj se širio poglavito na krajeve koji su bili pod snažnim španjolskim kulturološkim utjecajem, osobito na području Latinske Amerike. Posebnom po-vlasticom Kongregacije za obrede 1864. godine tim je crkvenim pokrajinama dana mogućnost rabiti liturgijsko ruho plave boje, i to u slavljima na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Bl. Dj. Ma-rije te u osmini svetkovine. No, praksa je tu po-vlasticu ‘proširila’ i na ostala marijanska slavlja.

Premda opće liturgijske odredbe ne govo-re izrijekom o liturgijskome ruhu plave boje, danas zamjećujemo da se takvo ruho prihvaća i polagano uvodi u liturgijsku praksu na mari-janske blagdane i svetkovine, odnosno u mari-janskim slavljima. Uočava se i veća osjetljivost za uporabu nebesko-plave boje u oblikovanju i urešavanju bijeloga ruha za marijanska slav-lja. Pod plavom bojom liturgijskoga ruha (co-lor caeruleus ili coeruleus) najčešće se misli na nebesko plavu boju (caeruleus je izvedenica od caelum, nebo, preko umanjenice caeluleus), ili pak na znatno svjetliju plavu boju.

U svim tim raspravama ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je, uz brigu za boju ruha, vlastitu pojedinim slavljima, nužno izgrađivati veću osjetljivost za kakvoću i obradu tkanine te za umjetničku vrijednost ruha, razlikujući i pod tim vidom stupanj svečanosti slavlja, kako bi se u vjernicima (i svećenicima) njego-vao i razvijao odnos dostojan slavljeničkog a udioništva u uzvišenim otajstvima vjere.

Primijetila sam da svećenici ponegdje na blagdane i svetkovine Blažene Dje-vice Marije odijevaju liturgijsko ruho plave boje, što do sada nisam imala pri-like vidjeti. Je li riječ o nekoj liturgijskoj novosti i postoje li liturgijske odred-be o plavoj boji liturgijskoga ruha?

s. Karmela

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Oto

n Gl

iha:

Krčk

i kra

jolik

»Ex

voto

«, za

vjet

ne p

loči

ce;

crkv

a Ro

đenj

a Bl

. Dj.

Mar

ije, S

krad

in.

© F

oto:

123

RF

Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim…

Đur

o Se

der