Čiča GoriotHonoré de Balzac

Bilješke o piscuHonoré de Balzac (1799.- 1850.) bio je jedan od prvih profesionalnih pisaca u francuskoj književnosti. Tjeran ne samo nezasitnom ambicijom i golemom stvaralačkom energijom nego i nuždom da bar djelomično namiri dugove, on umire u pedeset i prvoj godini od iscrpljenosti, ostavljajući iza sebe između petnaest i dvadeset tisuća stranica mukotrpnog rada. Prvo vrijedno djelo mu izlazi 1830. godine, kada s Louisom- Philippeom počinje “vladavina bankara”, da bi praktički prestao pisati 1848., nakon što je u srpnju buknula prva proleterska revolucija u Parizu.Nakon što je napustio studij prava, mladi Balzac poduzima sve da ostane u Parizu i da živi od pisanja. Balzac je imao samo jedan uzor- “najvećeg francuskog realistu” Molièrea.

Mjesto radnje: Pariz

Vrijeme radnje: 1819.

Opis likova

Eugène Rastignac“Eugène de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”Rastignac se pokušao uklopiti u društvo “preko veze”. Htio je postati jedan od onih bogataša u Parizu. Iako je silno želio uklopiti se bilo je granica. Nije poslušao Vautrinov bizarni prijedlog da nekoga ubije.“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpane čizme.” Bio je siromašan i bez obzira na to našao je novaca da bi platio Goriotu za pogreb. On je bio veza između Goriota i njegovih kćeri kad je Goriot bio bolestan. Pomagao mu je već samim time što mu je donosio vijesti o njegovim kćerima.

Čiča Goriota“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina... ”Goriot je bio kao, što i citat kaže, star čovjek. Bio je čovjek veoma velikog srca, nadasve prema svojim kćerima. Dao bi sve samo da njegovim kćerima bude dobro. Bilo mu je dosta da ćuje kako su njegove kćeri sretne i on bi odmah postao najsretniji čovjek na svijetu. Čak i kada je bio bolestan bilo mu je dovoljno do čuje glas svojih kćeri. Nije se uopće ljutio kada ne bi došle nego bi samo molio Boga da ipak što prije dođu. Pred samu smrt zamolio je Rastignaca da ode do njegovih kćeri i zatraži da ga dođu posjetiti. Nikada nije išao silom, samo milom. Bio je čovjek s malo potreba, ali beskonačko mnogo lijepih želja kada bi bile u pitanju njegove kćeri.“Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”

Vautrin“...u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”Vautrin je imao najčudniji pristup svijetu. Bio je suprotan Goriotu. Po njegovom život je težak, nepošten... Po njegovoj teoriji sve je išlo silom, a ne milom. Njega si zamišljam kao jednog od

onih ljudi iz filmova što su visoki dva metra i teški dvjesto kilograma i uvijek spremni se obraniti i uzvratiti udarac. Bio je i u zatvoru što me još više uvjerava u onu sliku koju sam zamislio. Bio je okrutan prema svjetu jer je vjerovao da je svijet okrutan prema njemu bez obzira što on učini.“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna.”

Delphine i AnastasieObje su se veoma loše ponjele prema svome ocu. Umjesto da uzvrate barem desetinu ljubavi koji im njihov otac pruža one jednostavno nastave sa svojim uobičajenim životom kao da se ništa nije niti desilo. Još je Delphine došla u posjet ocu, ali je bilo prekasno. I ona i Anastasie su trebale davno prije iskoristiti priliku i pomoći ocu na bilo koji način. Ne samo da mu je trebao novac jer ga je potrošio na njih dvije nego je više od svega žudio za pažnjom. Neka su i bile škrte prema njemu, ali mogle su barem doći svako malo i pozdraviti ga. Njemu bi barem psihički mnogo olakšale život. Pa nije mi to bilo teško. I ovako nisu imale šta raditi po cijele dane, a imale su i kočije. Ne bi ih ubilo da su odvojile barem jedan sat dnevno on slobodnog vremena kojeg su imale u izobilju i došle posjetiti svog oca. SadržajU Pariz je došao Eugène de Rastignac i želio je studirati pravo. Doselio se u pension gđe Vauquer. U pensionu još žive i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot, bivši trgovac Vautrin, sluga Cristophe i još neki ljudi. Isprva svi su se divili Goriotu na njegovoj odjeći, na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena se preselio iz skuplje sobe u jeftiniju jer je davao novce svojim kćerima. Goriot je imao dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, no bez obzira što su bile bogato udate one su još uvijek tražile da im Goriot daje novac. Mladi student Eugène de Rastignac doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausèant i od nje traži pomoć kako bi se uklopio među bogataše Pariza. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie de Restaud. Grofica Anastasie je imala ljubavnika Maxa. Jednom prilikom, kad je bio kod nje, iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac upita Anastasie zašto je s Goriotom, i od tada Rastignaca Anastasie više nije htjela pustiti u svoj dom. Kad je Rastignac ispričao svojoj rođakinji kako se gđa. de Restaud ponašala prema njemu, ona odluči da će ga upoznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti da svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu. Trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije niti na trenutak pomislio da to učini. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine. Već pri prvom pogledu mu se veoma dopala. Od tog dana Rastignac je često bio kod Delphine i razgovarali su o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je otišao Goriotu i rekao mu šta je Delphine rekla o njemu. Goriot je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile. Njemu nije bilo važno što su mu one uzele sav novac, a nisu ga niti trebale, nego je bio presretan ako su i njegove kćerke bile presretne. Njegove kćeri uopće bilo briga što on jedva preživljava dok one uživaju u bogatstvu. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim gledanjem na svijet i rekao mu je:“Svijet je pokvaren i ako ti njega ne uništiš on će tebe”. Rastignac je tražio i od majke i od sestri da mu posude novac da uspije u tom visokom društvu i one su mu poslale te mu zaželile sreću. Nakon tog doznalo se da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga. Zbog toga je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Iako je Rastignac bio dobar s Delphine, ona nikad nije dolazila vidjeti oca, sve dok nije bio pred smrt. Pred smrt je još uz Rastignaca bio i Cristophe. Goriot je cijelo vrijeme mislio na svoje kćeri, kako se zabavljaju. Bio je sretan jer mu je za sreću bila dovoljna njihova sreća i nikad nije rekao ništa protiv njih, iako su one samo otišle i uzimale mu novac. Rastignac je jedva uspio nagovoriti Delphine, a Anastasie uopće nije uspio nagovoriti. Iako ju je uspio nagovoriti Delphine je došla prekasno. Na pogreb čiče Goriota su došle samo prazne kočije njegovih kćeri koje su vozili njihove sluge, Rastignac i Cristophe. Rastignac je platio pogreb iako nije imao puno i nakon što su ostali otišli on je prekrižio ruke i gledao u oblake. Kasnije je kao prvi čin svojeg izazova društvu otišao na večeru kod Delphine de Nucingen.

Osobni dojamOvo djelo mi se dojmilo jer isto ima djelova koji te potiču na razmišljanje poput većine drugih djela. Posebno mi se dopalo što se to pitanje jasno izražava, a nije “skriveno” u nekoj metafori. Najviše mi se po glavi mota pitanje o odnosu roditelja i njihove djece. Da li djeca uopće shvaćaju što sve roditelji čine za njih? Da li ja shvaćam što sve moji roditelji rade za mene? Naravno da niti jedno djete nije savršeno, ali može se težiti prema savršenstvu i to je ono što je važno. Svi ljudi nose svoj životni križ. Naši roditelji nam uvijek ponesu po putu i pomažu nam putem, no mi se moramo potruditi i sami ga nositi što dulje to možemo. Nikako si nesmijemo dozvoliti da se “pretvorimo” u Anastasie i Delphine. Nikada ne smijeno slučajno niti namjerno zaboraviti na svoj križ i ostaviti da na leđima roditelja jer i oni već imaju vlastiti. Najgore bi bilo kada bi ga jednostavno odbili nositi i ostavili ga na svojim roditeljima. Tako su to učinile kćeri Goriota. Uzele su mu sav novac i ostavile ga da “trune” u onom pansionu. Već kad bi netko pomislio da je to sve one ga nisu uopće posjećivale dok nije bilo prekasno, a Anastasie niti tada. Mogle su mu kupiti odličan smještaj i biti s njim po cijele dane čak su ga mogle i samo pozvati da živi s jednom od njih. Goriot bi bio vječno sretan čovjek da je to tako bilo. Nije tražio puno, ali je tražio da se barem druže s njim. Preuzeo je njihove križeve i još svoj križ. Više nije mogao podnijeti teret i kada mu je najviše trebala pomoć niti jedne od njih nije bilo da se barem pozdrave ako ne ništa drugo. Tako završava priča o velikodušnom ocu Goriotu kojemu je da bude istinski sretan bila dovoljna sama sreća onih koji su mu gazili na srce kao da je neugašena cigareta i pobacali svoje križeve života na njega.

Honore de Balsac: Otac Goriot

Stvaralački portret:Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematički, klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romaana, s često sličnim ili istim likovima, a djele su u tri grupe: Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: “Otac Goriot, Seoski liječnik, Sjaj i bijeda kurtizana”.

Izdavač: Naprijed, Zagreb, 1967.g.

Tema: ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavajuželja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

Problemi:očinska ljubav koja ne poznaje granice

želja za uspjehomposesivna ljubav oca prema kćerimaodana, slijepa ljubav oca prema kćerimaamoralnost, moralni pad čovjeka

Inspiracija: Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Likovi:Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu.

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.

Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti”.Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca.Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.Vantriu daje opise društva i parižanik, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.

Citat: ”Ako imate smolu dda ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti”.Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u vioko društvo zbog nedostatka novca.Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer scvijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se vsi bojati”.Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ba pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.Citat: “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ”. Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.Delphine kazuje istinu o ¸ivotu sebbe i ostalih njoj sličnih žena.Eugene uspjeh želi više od ičega.Delphine Povjeava Eugeneo svoje želje.Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke. Goiriot samome sebi priznaje kakve su jnegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške.

Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva druuštvo.Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti…A sada je na nama dvama red”I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.

Struktura:Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.Književna vrsta - Obiteljski roman.

Vrijeme radnje:1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.

Mjesto radnje:Paris.

HONORÉ de BALZACOTAC GORIOTBILJEŠKA O PISCU:

HONORÉ de BALZAC francuski književnik rođen 20.5.1799. godine u Tousu, umro 18.8.1850. u Parizu. Književna karijera tog duhovnog začetnika europskog realizma započinje 1829. s romanom Posljednji chouman, prvim što ga je objavio pod svojim pravim imenom. Za sljedećih 19 godina napisao je čak 91 roman, prikazavši na preko 20000 strana karakterere i sudbine oko 2000 ličnosti iz svih slojeva francuskog društva, kao i ekonomske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga doba. Sva ta djela čine jednu cjelinu obuhvaćenu zajedničkim naslovom Ljudska komedija. U tom ogromnom, iako nedovršenom ciklusu romana (predviđena su bila još 52 djela) ogleda se lice i naličje određene povijesne epohe. Stoga je F. Engels s pravom kazao da se od Balzaca može više naučiti o periodu restauracije nego od bilo koje socijološke studije. No, Balzacovi romani sačinjavaju isto takvu cjelovitu vizualizaciju jednog unutrašnjeg svijeta nagona, osjećaja, i snova, što je Boudelairea potaklo da Balzaca proglasi "vidovnjakom". Čitava Ljudska komedija, koja svojim naslovom odajeda je zamišljena kao "ovozemaljski" pandan Božanskoj komediji, podijeljena je, poput Danteova spjeva, na tri dijela. Prva skupina, Analitičke studije, bavi se osnovnim načelima koja upravljaju ljudskom egzistencijom (od planiranih 5 dovršena je tek Fiziologija braka). Druga skupina, Filozofske studije, istražuje okolnosti koje određuju čovjekovo ponašanje (od 22 dovršene ističu se Chagrinska koža i Traženje apsolutnog). Treća studija, Studije društvenog života, opisuje učinak tih okolnosti, a raščlanjena je u šest nizova "prizora iz života": privatnog (Pukovnik Chabert; Čiča Goriot i još 26 drugih), pariskog (Cesar Birotteau; Sjaj i bijeda iluzije i 7 drugih), političkog (4 romana), vojničkog (2 romana od kojih je Chouani prvi po redu nastanka) i seoskog (Seljaci; Seoski župnik; Seoski liječnik). Posebno mjesto u Balzacovu opusu zauzimaju Golicave priče, boccacciovske po strukturi, rebelaisovske po jeziku, ali po duhu klasični primjer one tipično francuske erotske tragikomike zvane "galski humor". Balzac je prvi pisac koji se mogao uzdržavati svojim književnim radom,ali, neumjeren i nesređen, on se stalno nalazio na rubu sloma, progonjen vjerovnicima i razdiran dilemom (na kojoj je sazdana čitava Ljudska komedija): treba li žrtvovati osjećaje da bi se bolje živjelo, ili pak žrtvovati život da bi se sačuvali osjećaji. HONORÈ de BALZAC

ČIČA GORIOT

Bilješka o djelu

»Čestit čovjek - građanski pansion - 600 franaka rente - lišio se svega u korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 fr. rente, umire kao pas.« Balzac je razvio paralelno dvije fabule, jedna je bjedan pansion gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno stanje, njegovo porjeklo… U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule. Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca , koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i poslijednji novčić puštaju ga da umre u bjedi i samoći kao napušten pas. Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugčne de Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on želi. I treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vaturina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od njih glavni lik. Svako neka odluči sam na čijoj je strani i za koga bi se borio… Opis likova :

Eugène Rastignac:“Eugène de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”

(str. 34)

“Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

(str. 38)

Opis čiče Goriota:

“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina------------------------------------------“(str. 41)

“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali nake duševne osobine od kojih je udovica, čini se, bilo stalo, a koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano , bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”

(str. 43)

Opis Vaturina:

“-----------------------------, u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vaturin.”

(str. 34)

“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna.”

(str.40) Sadržaj:Djelo počinje opisom penziona gđe. Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion okoliš prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vaturin. Na početku svi su se divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći ,na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausčant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. On ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie.Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je bio kod nje iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upitao šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe. de Restaud. Kad je Rastignac to ispripovjeda svojoj rođakinji kako se gđa. de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficao Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vaturin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti da svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vturin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice. Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega , a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vturin se nije slagao s Rasignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon tog daznalo se u penzionu da je Vaturin odbjegli trobijaš i prijavili su ga, tako da je Vaturin zauvijek nestao iz penziona. Iako je Rastignac bio dobar s Delfine on nikad nije dolazila vidjeti oca, sve dok nije bio pred smrt ond ga je došla vidjeti. Gorio je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio da je Vaturin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«

Moje mišljenje o djelu:Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se nebi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen , a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.

Bilješka o piscu:Honorè de Balzac jedan od najvećih predstavnioka realističkog romana u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik, ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romanai pripovijedaka, ocrtao sva društvene slojevesvog doba i stvorio preko dvije tisuće lica, od kojih su neka postala tipovima. S “Ljudskom komedijom “kojoj se prvi dio pojavio u francuskoj književnosti, no zanimljivo je da su ne samo prvi romani iz tog ciklusa, nego i njegova prva remek - djela, izašli iz štampe u vrijeme kad je romantizam bio u punom jeku.Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”, “Le scenès dela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”

KRATKI SADRŽAJ:

U ulici Neuve-Sainte-Genevieve između Latinske četvrti i predgrađa Saint-Marceau bio je privatni pansion kojeg je vodila gospođa Vauquer rođena Conflans. Taj pansion podjednako je primao muškarce i žene, mlade ljude i starce a da nikad zli jezici nisu napali moral te poštovanja dostojne ustanove. Ovaj pansion iako je bio na prvi pogled veoma otrcan i zračio je nekom čudnom odbojnošću, imao je svoje stanare. Prizemlje ovog pansiona sačinjavala je blagavaonica i kuhinja, na prvom katu bila su dva stana. U skromnijem stanovala je sama vlasnica pansiona, gospođa Vauquer, a u drugom je stanovala gospođa Couture i vrlo mlada djevojka Victorine Taillefer. Drugi kat su činila također dva stana. U jednom je bio starac Poiret, a u drugom robijaš Vautrin. Treći kat sačinjavale su četiri sobe. U prvoj je stanovao Eugene de Rasignac, u drugoj gospodin Goriot, u trećoj gđica Michonneau, četvrta soba je bila prazna. U početku kad se gospotin goriot doselio u pansion, posjedovao je mnogo novca i stanovao je u zasebnom stanu. Čak je i sama vlasnica od njegovog plaćanja dala obnoviti veći dio apartmana i planirala da bi njegov boravak mogao godišnje dati oko osam do devet tisuća. Gospođa Vauquer se toliko zainteresirala za Goriota da je već isplanirala kako će s njim živjeti ali je njena odluka splasnula kad je od svoje prijateljice čula da je taj gospodin Goriot vrlo šutljiv, tvrd i da se iz njega teško da nešto izvući. Uz sve to gospodin Goriot je tokom vremena zatrazio kako bi se iz stana prebacio na treći kat u jednu od soba. Naravno i njegova davanja su se time smanjila a ostali stanovnici ga više nisu zvali gospodin Goriot već podrugljivo čiča Goriot. On se na zadirkivanje ostalih stanovnika nije previše obazirao. Student po imenu Eugene de Rasignac toliko se uvukao u čari pariškog života da je pokušavao ući u visoko društvo kako di iskusio slasti takvog života. Tako se jednog dana odlučio poći gospođi grofici de Restaud. Došavši u njenu otmjenu kuću pješice, a ne kočijom to je već odavalo kako nema baš previše novaca. Neiskusan u takvoj prilici napravio je kobnu grešku što je spomenuo čiču Goriota kojeg je slučajno zapazio kako odlazi od gospođe de Restaud. Naime Goriot je bio otac gospođe de Restaud ali ga ona nije smjela viđati po naređenju njenog muža grofa de Restaud. Tako se Eugene Rasignac morao pokupiti iz kuće Restaudovih. Očajan hodajući po kiši zapazio je kako nailazi kočija i on pomisli kako će se povesti kočijom da barem na trenutak živi na visokoj nozi. Tako je kočijom otišao svojoj rođakinji gđi Beauseant kako bi od nje zatražio neke korisne savjete. Gđa Beauseant mu je predložila da se liši grofice de Restaud i neka pođe njenoj sestri Delphine koja je mnogo ljepša. Tako je jednom u kazalištu Eugene de Rasignac upoznao Delphine i ona mu se veoma svidjela. Najvažnije je bilo to što se on njoj također sviđao i redo je s njim provodila vrijeme. Od trenutka kada je Eugene ovo ispričao za stolom u blagavaonici pansiona i rekao kako Goriot ima prekrasnu kćer, ostali stanovnici pansiona su Gorita počeli više cijeniti. Eugene je smišljao kako bi namaknuo novac kojim bi barem na tren ušao u visoko društvo. Čak je posegnuo tome ga je pisao majci i sestrama da mu pošalju novac. S vremenom već je stasala njegova veza s Delphineom i tako vraćajući se jedne večeri

iz kazališta on je zatražio da mu ona priča o svom prekrasnom životu. Ona je na to pristala pod uvjetom da joj napravi jednu uslugu. Naravno Eugene je na to pristao. Delphine mu je dala sto franaka i rekla nek ide u prvi Casino i neka zaigra rulet. Eugene nije bio igrač čak nije znao ni pravila ali ju je poslušao i dva puta dobio. Cijela svota je iznosila 7200 franaka i tada mu je čovjek koji vodi rulet predložio da prekine s igrom jer je crveno već dobivalo osam puta i da će ako nastavi s igrom sigurno izgubiti. Eugene posluša i vrati se Delphini. Tada mu je ispričala kako je ona zapravo vrlo nesretna i da uz sav novac svog muža ima ograničenu svotu za koju čak ne može kupiti niti haljinu. Eugene joj reče kako je na ruletu dobio 7200 franaka i dade joj novac osim 1000 franaka koje je uzeo za rezervu. Tako je gospodin Goriot saznao kako njegova kćer živi vrlo nesretno, a u Eugenu je vidio pravog grofa koji bi bio idealan suparnik za njegovu kćer. Eugene i Goriot su se toliko zbližili da je Eugene svaki put poslije susreta s Delphinom došao Goriotu pričati o vrlinama njegove kćeri. No robijaš Vautrin je uporno probao Eugenu nametnuti ideju o gospođici Victorine Taillefer, kako bi se Eugene oženio njome, a Vautrin bi sredio da Victorinin brat pogine u borbi mačem i da ona postane nasljednikom očevog imutka. Naravno za to je Vautrin tražio da mu Eugene od Victorininog imutka da dvjesto tisuća franaka. Eugenu nije ni padalo na pamet da se spetlja s Victorine jer je volio Delphine i njezina ljubav mu je značila više nego sav novac Victorine. Jednog je dana Eugene došao kod Delphine ali ga je ona veoma ošto odbila rekavši kako sad nema vremena i kako joj baš u tom trenutku smeta. Eugene je mislio da ga Delphine više ne voli. Sve njegove nade su propale, njegovo respoloženje je bilo užasno sve dok od Goriota nije saznao kako Delphine u stvari taj dan nije imala vremena zato jer je baš tada imala susret s ocem kako bi izabrati sat - poklon za Eugena. Čuvši tu vijest Eugene se ponovo razvedrio a njegovo raspoloženje zablistalo je punim sjajem. Jednog dana tražio se jedan čovjek pod nadimkom Bježismrt i trebalo je provjeriti lukavog robijaša Vautrina. Na to je pristala gđica Michonneau koja je za dokaz trebala dobiti 2000 franaka ako uspije u zadatku ili 500 ako ne uspije. Tako je gđica Michonneau jedne večeri Vautrina prevarila otrovanim vinom od kojeg on nije bio pri svjesti. Odveli su ga u sobu na katu i dok su mu stavljali obloge kako bi ga vratili k svijesti gđica Michonneau ga je snažno udarila po ramenu i prikazavše se dva slova. Time je njezim dio posla bio obavljen. Potvrda da je robijaš Vautrin zaista čovjek s nadimkom Bježismrt obistinila se jedne večeri kad se i sam izlanuo. Tako ga odvedoše u policiju i zatvoriše. Stanovnici pansiona bili su ogorčeni postupkom gđice Michonneau i zahtjevali su se iseli iz pansiona ili će u protivnom sve ostali otići. Gđica Michonneau je doslovno otjerana a s njom je otišao i starac Poiret koji je i dao ponudu gđici Michonneau za provjeru Vautrina. Ubrzo je pansion počeo gubiti svoje stanovnike, a Goriot i Eugene su također planirali odlazak jer je Goriot našao zgodnu kuću u kojoj bi stanovali Eugene i Delphine, a s njima i Goriot koji je bio željan boravka sa svojom kćeri. Napokon ju je nakon mnogo godina mogao dodirnuti, a ona je bila njegova mala djevojčica. U vrijeme kad su se trebali preseliti Goriot se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje pogoršao je odnos između njegove dvije kćeri. Naime njegova druga Anestasie kći također je imala problema sa svojim mužem te je zatražila pomoć oca. Zatekavši svoju sestru koja je također bila kod oca s njom se posvađala jer one već dugo nisu bile u najboljim odnosima. Goriot njihovu netrpeljivost nije mogao podnjeti i nije mogao ni zamisliti da se tako mogu odnositi dvije sestre. Takav odnos između kćeri odražavao se na Goriotovo zdravlje. Zdravlje mu se sve više i više pogoršavalo te su na njega pazili student medicine Christophe i Eugene kojeg je Goriot smatrao i zavolio kao vlastitog sina, kao osobu uz koju će Delphine biti sretna. U to vrijeme baš se kod Eugeneove rođakinje trebao održati jedan ples. Delphine i Anestasie su htjele što bolje izgledati na tom plesu, a budući da je Delphine imala prekrasnu haljinu bilo je nepojmljivo da njena starija sestra nema. Tako se zadužila kod krojača kako bi mogla nabaviti haljinu za ples. Svi ti problemi kćeri Goriota odražavali su se na njegovo zdravstveno stanje. Starac je na dan plesa već bio na samrti ali kad je Eugene došao svojoj miljenici Delphini da joj objelodani tužnu vijest ona ga je jako izgrdila i rekla da neće s njim razgovarati sve dok se ne odjene za plesnu večer. Tako je Eugene tek u kočiji na putu na ples Delphine rekao o zdravstvenom stanju njenog oca. Delphine se zaklela kako će odmah poslije plesa obići oca. Naravno cijeli taj dan otac je želio da ga dođe posjetiti jedna od kćeri ali su baš taj dan obje imale probleme sa svojim muževima tako da nisu mogle doći. Tako je stari Goriot umirajući očajnički čekao svoje kćeri. Čak je i sam Eugene probao otići do Delphine ali je vratar rekao kako je naređeno da nitko ne smije do Delphine. Delphine je saznala da joj je otac na samrti i obećala da će doći čim bude mogla. Ali kad je Delphinina kočija stigla pred pansion u njoj je bila samo Delphinina sobarica. Tako je tužnom smrću u nadi da će ga kćeri posjetiti umro starac Goriot. Kako bi mogao osigurati njegov pokop Eugene je založio svoj sat - poklon od Delphine. Čak je poslao obavjesti obiteljima Restaud i Nucingen

da daju novčane priloge jer ne može student financirati pokop starog Goriota. Budući da nisu dobili odaziv morali su Eugene i Christpohe sami financirati pokop. Kočiji koja je vozila lijes i preminulog Goriota pridružile su se dvije kočije s grbovima, ali prazne, kočija grofa de Restauda i kočija baruna Nucingena. Nakon pokopa starca Goriota Eugene Rasignac je osjećao neopisivu tugu. Dan se primicao kraju, vlažan suton dražio je živce. Mladić je svrgnuo pogled na grob i sahranio u njemu svoju posljednju mladenačku suzu, tu suzu što je istrgoše svete emocije čista srca, jednu od onih što sa zemlje na koju padnu odskoče do neba. Eugene je prekrižio ruke i zagledao se u oblake. Vidjevši ga u tom stanju, Christophe se udalji. Kad je ostao sam, Eugene Rasignac pođe nekoliko koraka prema uzvisini groblja i vidje Pariz koji se vijugavo sterao duž obala Seine i u kojem su se jedino za drugima palila svjetla. Oči mu gotovo žudno prionu za prostor među trgom Vendome i kupolom Invalida, tamo gdje je živio onaj otmjeni svijet u koji se želio probiti. Na tu šumnu košnicu spustio je pogled koji kao da je već crpao njezin med i rekao ove izvanredne riječi:

I kao prvi čin svojega izazova društvu, Eugene Rastignac pođe na večeru kod gđe de Nucingen.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

VICTORINE TAILLEFER - bila je boležljivo blijeda kao one djevojke koje pate od slabokrvnosti, i premda je svojom uobičajenom turobnošću, zbunjenim držanjem i jadnim slabašnim izgledom bila sastavni dio opće patnje koje je sačinjavala pozadinu ove slike, bar joj lice nije bilo staro, glas i kretnje bili su joj živahni. Ta je mlada nesretnica bila slična biljci s požutjelim lišćem, tek zasađenoj u nepovoljno zemljište. Nezine crvenkaste crte lica, riđežuta kosa i neobično tanak struk izazivali su onu dražest koju su suvremeni pjesnici nalazili u kipićima srednjeg vijeka. Njezine grahoraste oči pokazivale su kršćansku blagost i predanost. Njezine jednostavne, jeftine haljine odavale su mlade oblike. Sve u svemu bila je lijepa.

OTAC GORIOT - starac od oko šezdeset i devet godina, bivši tvorničar tjestenine na čiju bi glavu svaki slikar, kao i pripovjedač, bacio svu svjetlost slike. Bio je vrlo hladnokrvan budući da se nije obazirao na zadirkivanje ostalih stanovnika, bio je vrlo skroman, ispočetka je imao mnogo novaca kojim je osigurao miraz kćerima, a sebi siruran smještaj u stanu pansiona. Kasnije su se njegove zalihe nivca tanjile jer je zatražio premještaj u manju sobicu na četvrtom katu. Vrlo je privržen i pun ljubavi prema svojim kćerima i jako ih voli makar one njega baš i ne trpe previše.

EUGENÉ de RASIGNAC - imao je sasvim južnjačko lice, bijelu put, crnu kosu i modre oči. Njegov nastup, držanje i način izražavanja odavali su sina plemenite obitelji u kojoj je prvi odgoj bio sastavljen od tradicije dobrog ukusa. Ako je i štedio za odjeću, ako je u obične dane i nosio odijela skrojena prošle godine, ipak je koji put mogao izaći odjeven i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari redingot, iznošen prsluk, neizglednu crnu, izbjedljelu i studentsku nemarno svezanu kravatu, hlače iste kakvoće i zakrpljene čizme.VAUTRIN - čovjek s obojenim zaliscima, bio je kao prijelaz. Spadao je u red onih ljudi o kojima narod veli: to je ljudina! Imao je široka ramena, razvijena prsa, nabrekle mišiće i, na zaglavcima vrlo obrasle čupercima guste i žarko smeđe dlake, teške i zdepaste ruke. Njegovo preranim borama izbrazdano lice pokazivalo je znakove grubostikoja je bila u opreci s njegovim uslužnim i prijaznim manirima. Njegov duboki glas, u skladu s njegovom bučnom veselošću nije bio neugodan. Bio je to čovjek susretljiv i smješljiv. Sudeći po načinu kako je štrcao pljuvačku, bio je čovjek nepokolebljive hladnokrvnosti koja mu ne bi dopustila da ustukne pred zločinom ako bi bilo potrebno da se izvuče iz neugodnosti. Kao strog sudac, njegovo je oko prodiralo u srž svakog pitanja, svake savjesti i svakog osjećaja.DOJAM O DJELU:Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svog interesantnog sadržaja. Balzac je znao svojim riječima zaista dirnuti čitaoca u srce i potaknuti ga na razmišljanje. Jedina zamjerka ovom djelu su opsežni, neiscrpni opisi kojima je Balzac barem po mom mišljenju malo pretjerao.

Bilješka o piscu

Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.Djela : Eugenie Grandet , Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…

Podaci izvađeni iz “Književnost 3”, Rosandić, Profil International d.o.o., Zagreb

Ljudska komedija

Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog djela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih djela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.

Otac Goriot

Najpodesnije djelo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih, izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.

Eugéne de Rastignac

“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

Razmatrajući djelo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.”

Problematika odgoja

Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.

Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe. Bježismrt

Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda

ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Zaključak

“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice stude

HONORE DE BALZAC:OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT

Bilješke o piscu:Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzuknjiževnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da štoprije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te seopterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernimprofesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se unjegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičkestrasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivodokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnimpodacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopejau kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasicificirati panoramusvojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana,s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe:Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela sumu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.

Vrsta djela:Obiteljski roman

Mjesto radnje:Pariz

Vrijeme radnje:1819. - 1820. g.

Tema:Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u djelu:Očinska ljubav koja ne poznaje granice.Želja za uspjehom.Posesivna ljubav oca prema kćerima.Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima.Amoralnost, moralni pad čovjeka.

Inspiracija iz sličnog djela: Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegovenezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Struktura djela:Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šestpoglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt,Dvije kćeri, Očeva smrt.

Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidiBalsacova privrženost realizmu.

Citat:“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”

Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nemabaš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatioda će se u životu naraditi.

Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralneizopačenosti.

Citat:”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao utjelovljenje kreposti”.

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogamakoje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako nećemoći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.

Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan premasvijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji seokrutnika.

Citat:”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.

Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju,a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.

Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:

Citat:“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima Živim od njihove radosti.”Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje.Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve suuistinu parižanke.

Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postajesvjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze nasprovod, na što Eugene izaziva društvo.

Citat:”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”

I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođede Nuavgen.

Analiza likova:GoriotBivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer.Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubavprema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svojživot. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više negošto Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.

Eugene de RastignacMladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu.Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Delphibe i AnastasieGoriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocukoji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjehau društvu.

HONORE DE BALZAC:OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT

Bilješka o piscu:Honorè de Balzac je jedan od najvećih predstavnika realističkog romanau svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu,a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik,ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romana ipripovijedaka, ocrtao sve društvene slojeve svog doba i stvorio prekodvije tisuće lica. Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”,“Le scenès dela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”.

Bilješke o djelu:»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega ukorist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umirekao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansiongđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti.Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovikreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjihprostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i samilikovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže spsihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalnostanje, njegovo porijeklo…

U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:

Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca,koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri.Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog ocai pošto su mu izvukle i poslijednji novčić puštaju ga da umre u bijedi isamoći kao napušten pas.

Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène deRastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodomodlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga onželi.

Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u

pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke neposustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva.U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je odnjih glavni lik.

Kratki sadržaj:Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisujepenzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić izplemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion.U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivšitrgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovojodjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena onse preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri kojeje uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić.Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovomotmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenuBeausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha ubogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota,Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolaziokod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorijeizađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada suvrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac toispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu,ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficomDelphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin kojisavjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da akotreba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvukoja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine.Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskojoperi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled.Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajućio njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu štaje rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile onje živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovimnačinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvareni ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i odmajke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu,one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznaloda je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijeknestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovusmrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako sezabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protivnjih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došlesamo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle,jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignacplatio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništaloše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možešići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče:»Sad je na nama dvoma red!«

Analiza likova:Eugène Rastignac:

Citat: (str. 34.)“Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz

nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”

Citat: (str. 38.)“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

Čiča Goriot:

Citat: (str. 41.)“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“

Citat: (str. 43.)“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se, bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”

Vautrin:

Citat: (str. 34.)“... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”

Citat: (str. 40.)“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini ni u njegove poslove.”

Dojam o djelu:Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji

nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.

HONORE DE BALZAC:OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT

Bilješke o piscu:Honoré de Balzac (1799. - 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji.Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom.Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu jestekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu.Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećujeknjiževnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima.Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno.Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postaoslavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije,Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…

Ljudska komedijaLjudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvolikova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjegdruštva. Osnovna koncepcija Ljuske komedije je grupiranjesamostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitihdjela. Ta koncepcija pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv iplan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovihSabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijateljanaziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira naDanteovu Božanstvenu komediju, Balzac vjeruje u njegovu opravdanost:

“Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje: La Comédie humanie”

Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedneteološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovištaprirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja.Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizune upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svojesadašnjosti. Balzac nam dalje tumači da ne treba davati analizu povijestijer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije ugeneraciju”. Prema tome dovoljno je dati prikaz života jedne generacije iosvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova:Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora:

Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizori izpariškog života, Prizori iz političkog života, Prizori iz vojničkog života,Prizori iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, ali ipak kao opus ostala jenenadmašena. Od 137 planiranih djela završeno je tek 91.Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je daokompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. st.

Otac Goriot / Čiča GoriotNajpodesnije djelo za dobivanje uvida u Ljudsku komediju svakako jeroman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka, postepenoprerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih,izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje čiji sedogađaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota,nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj jeobuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja.

Uz tu osnovnu fabulu vezana je druga fabula, u kojoj je prikazanasudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovnicilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličjevelegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale.

Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.

Analiza likova:Eugéne de Rastignac“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

Razmatrajući djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je temaživotna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac.Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponomuz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponomizmeđu salona visokog društva i malograđanskog pansiona.Ukratko - on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik, ali isto takolik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemutehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su se u njemu nalazili.”

VautrinVautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostimatadašnjeg društva. Taj bivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjegdruštva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odansvojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svojbushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo ukojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrinprerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjekvelike životne energije predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Problematika odgoja:Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana igroteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge.Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistihnagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizuvlastite kćeri, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca).Dajući previše ljubavi kćerima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi,i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je samočekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubuneimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.

Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira namaterijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi,idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.

Zaključak:“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”

HONORE DE BALZAC:OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT

Bilješke o piscu:Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kadase u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jačaburžoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem.Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komedijiBalzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već"svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenogmorala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti iprotiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, azaglavljuju sitne mušice".

Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokracijusmatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelimamorao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da seuhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja,bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazatitragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinupoložaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje odfeudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.

Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji.U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljimase nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo voljesvojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđimimenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili suse književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalnoosigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan,već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha.Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tomenije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će gapratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem seispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji životobičnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac jeuradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada,buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja,

sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni izmeđuveleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama iromanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je daovjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledaona plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tekpotkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (PoljakinjomHanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu musmetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojemfeudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac jeneumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće.Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima,izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život,pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane,zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti.

Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života,Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realostičko remek-djelo jeroman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.

Bilješke o djelu:Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:

"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu."

Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriotai Eugena Rastignaca.

Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošiona nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana,bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom,čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriotaraste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri,one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan uulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansionaVauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bitrebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije.Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li jeGoriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta iživjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmahzagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri željekoja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova ida uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetilauvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala dasvladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbogovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer,kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistuposteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca".Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja suizdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog izopticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvunašlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik skojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda uljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinskeponiznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscjedilelimun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bividio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protivnjihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri

jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako seone provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta marikako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njimatoplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad onetuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubijaGoriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjujudva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samoprazne kočije.

Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla predmnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom iosobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije udruštvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visokodruštvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluzijuo tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira."Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđade Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude ižene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljatida crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljimriječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudisebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudskemase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem seništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu jenajobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi,oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicusmatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kaoljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže muubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokomdruštvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše odkuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprljaruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našegdoba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svakucijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinskeljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednjusuzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegovaizazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođide Nucingen.

Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacoveromansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razvitijednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta,Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramskestrukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje iglavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu većsvedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećineteksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek odvanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine ukojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće,odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija,i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i samisudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisavanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtamanjihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako dana koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako seoblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno

stanje.

Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobnoisprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečnaambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnimsalonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnukoncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine,Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogatoudao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto suizvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi,sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotovasustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji jedošao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauqueri u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojemnovac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačkeideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom.Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju ipravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i trećafabularna osnova romana.

Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavaravagovoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kakoste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenulimoje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su sezetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbogmojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ihviđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugiočevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"

Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenutipremećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu sesvijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samozamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratiopogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveosvoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemuostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala kojibi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."

Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri.Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kadaGoriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan.Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:"Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju,neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca.Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajeteživot, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njegaizgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put igovorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji jesvakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu jetrebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca.Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili ukazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama.Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imamoštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to meranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći.Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znaoni o čemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan.Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi

prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri!Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam,gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju,jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevumrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i nehtjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole,nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što višebudu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam janjih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, mojepotrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ihvolim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve,oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči biobih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kaonjihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca.Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svojsmrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im dane doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično putapočinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen,zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajatću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji,imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri?Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima desetgodina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ihnisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac kojiiskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimajukćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva.Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih!Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."

Honoré de Balzac

Otac Goriot

Stvaralački portret pisca i životopis:

Honoré de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen je 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini pokušavajući u Parizu napraviti brzu karijeru. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Razočaran prvim neuspjesima i željom da što prije stekne popularnost i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha te napušta i taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Piše romane u kojima se ispoljava sva njegova pripovjedačka snaga. Prije njegovog pisanja svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade. A Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovjetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada

se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je prijelazna figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantične strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematski, klasificirati panoramu svojih suvremenika iz tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, koje je možda susretao u okolo sebe, a dijele su u tri grupe: Studije običaja, Filozofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: “Otac Goriot”, kao prvo realistično djelo, “Seoski liječnik, Sjaj i bijeda kurtizana”. Balzac komponira ovaj roman, po zakonima dramske strukture, a težište stavlja na ekspoziciju i kritiku, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, pisac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći u analizi od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, polazeći od opisa eksterijera na opis interijera prostorija pansiona i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koje vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije. Na kraju takvog opisa čitalac si točno dočara ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već zna i njezinu pretpovijest i materijalno stanje. Balzac je razradio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezana je sudbina Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši bijedu pansiona gđe Vauquer i otmjene pariške salone i naličje velegradskog života, u kojem su novac i interes iznad svega. Treću fabulu u romanu predstavlja bivši robijaš Vautrin, čije je hapšenja popratio svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi. Balzac je neumorno radio 16 - 17 sati dnevno, tjednima se nije micao iz sobe. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, obećane, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne i neobuzdane energije s druge strane. Oženio se 1850. godine, nekoliko mjeseci prije smrti. Još za života je postao slavan pisac, a njegov plodan rad zaustavio se iste godine u velikoj borbi između života i smrti.

Opis političkog stanja onog vremena:

Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Cijenio je ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju je smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti. U svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.

Tema: Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju iželja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

Problematika koja se obrađuje:- očinska ljubav koja ne poznaje granice

- želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom- posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima- amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka

Inspiracija iz sličnog djela: Shakespeare_ova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.

Struktura djela: Dramsko djelo. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježi smrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.

Književna vrsta - Obiteljski roman.

Vrijeme radnje:1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine.

Mjesto radnje: Pariz.

Likovi:Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Obogatio se špekulirajući žitom, ali je sav svoj stečeni novac utrošio na nezahvalne kćeri, da bi njihov život bio lagodniji. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu. On, taj "ludi" otac plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio.

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu. Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim i marljivim radom i osobnom vrijednošću. On ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugene priželjkuje shvaća da je to društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira.

Goriotove kćeri - Delphine i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.

Gospođa Vauquer - stara udovica oko koje se odvijaju zbivanja u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti koji ocrtavaju sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama.

Vautrin - muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove. Bivši trgovac gospodin Vautrin, a u stvari je odbjegli robijaš. Kroz njegov lik daje se opis društva i parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost ondašnjeg društva. Po njegovim mjerilima je Pariz najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milijune označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućio život u visokom društvu. Uživao je izrugivati se zakonom, šibati visoko društvo, naglašavati da je samo sebi nedosljedno, kivan na društveni poredak i da je u dubini njegove duše brižljivo čuvana neka tajna.

Kratka bilješka o djelu:

Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vauquer, u čijim opisima je naglašena Balzacova privrženost realizmu. Ova drama nije izmišljena priča, niti roman. Ona je toliko istinita, da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu, ili u nekom od likova prepoznati samoga sebe. Isti ljudski događaji su se dešavali onda , kao i u današnje doba. Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca. Otac Goriot je bio bogat kada se povukao iz svih poslova, ali je sav svoj stečeni novac utrošio na nezahvalne kćeri, da bi njihov život bio lagodniji. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali pisac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot odlazi stanovati u pansion u ulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vanquer "zaudara vonjem koji se ne može opisati jednostavnim ljudskim jezikom, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom. Ovdje vlada bijeda bez poezije, štedljiva bijeda. Stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. " Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i srebrninu. No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali otac Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da savlađuje izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom, kao kaluđer kad ga uvrijedi iguman. " Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu, jer i "prevrnute plahte iz sobe broj 7 dobre su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su "čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, ishrđala kao lik novca povučenog iz opticaja. I ovdje se našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje otac Goriot, jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu". Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti". Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obućen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota, a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugene priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti”. To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. " "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red! . . . I prvi korak njegova izazivanja, kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nuncingen. Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine, kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije.

Sadržaj:Jedan građanski pansion

Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u

dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otjeću splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovno stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau umornih očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile.

Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota. Dva posjetaSutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud ?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo - Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda - Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo. Ulazak u više društvoRastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre ?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da

sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga. Lažna smrtRastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio !”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Lažna smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga I stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica. Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen - Vautrine !” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastgnacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” - reče policajac - ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Lažna smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao ?” - zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice !. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona.

Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”. Dvije kćeriEugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” - jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve !” - govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče ! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen ! - ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” - reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce ! Umrijeti ću zbog vas ! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam !” - zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti !” - reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe. de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot. Očeva smrtEugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jenom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna !” - odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći ! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu ? - ponovi starac jecajući - “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa ! Ja izdišem, mene strašno boli ! Osveta ! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” - reče naprežući se - “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” - reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” - reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat ?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem - ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći.

U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” - udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7 , one su dobre za mrtvaca” - šapne sluškinji. “Nasie ! Fifine !” reče otac. “Ah moji anđeli !” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče ! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro !” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svečenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”:“OVDJE POČIVA G. GORIOTOTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGENSAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere - Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.