TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA

Broj 63 | 2010. | Cijena 25 kn | www.nova-akropola.hr

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052 544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

ISSN 1330-9714

Plotinove Eneade su riznica najljepših misli o ljudskoj duši, o njenom padu u ovaj svijet i o njenoj težnji da se vrati svom pravom izvoru – Dobru. No, svatko tko se prihvatio čitanja Eneada zna kako je ponekad zahtjevan ovaj tekst, kako je teško samostalno čitanje Ploti-na. A opet, odbija nas i čitanje prepričanih knjiga; želimo Plotinovu misao doživjeti što je neposrednije moguće. Ova Hadotova knjiga je savršen spoj jednostavnosti i nepo-srednosti. Njegovo poznavanje Plotinove filozofije je duboko; on ga ne prepričava, on nas jednostavno vodi, poput isku-

snog vodiča, kroz Plotinovu filozofiju, a ono o čemu Plotin govori neposre-dno se otvara pred našim očima i ostavlja nas zadivljenima.

Uskoro u izdanju Nove Akropole

Osim u knjižarama, knjigu možete kupi� ili naruči� u našim prostorima ili na adresi uredništva:Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

su riznica

u izdanju Nove Akropole

Pierre Hadot

PLOTINjednostavnost pogleda

Broj stranica: 176, meki uvez, visina knjige: 21 cmCijena: 70 kn

filozofija / humanizam / kultura NOVA AKROPOLA

MOŽEMO LI SAMOSTALNO MISLITI?

IVAN SUPEK – intervju

KINESKA GLAZBA

CHUANG TZU

ATOMISTI

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052 544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

Predstavljamo vam arheološke reprodukcije s motivima iz svjetske kulturno-povijesne baštine povezane s liječništvom i medicinom.

Blago antičke medicine

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

Sve ponuđene arheološke reprodukcije upakirane su u ukrasne kutije te je uz svaki motiv priloženo objašnjenje na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

ASKLEPIJE Grčki bog - zaštitnik liječnika i medicine. V. st. pr.Kr., Muzej u Epidauru.

HIPOKRATOVA ZAKLETVAIzvorni grčki tekst liječničke zakletve.

KADUCEJSimbol liječništva i harmonije duha i tijela.

Asklepijev hram,380. g. pr.Kr.

CIKLUS PREDAVANJA

AKTIVNA FILOZOFIJAsastoji se od 14 predavanja o velikim učenjima

Istoka i Zapada:

1. Vidljiva i nevidljiva priroda čovjeka• vječne i prolazne vrijednosti • vidljive i nevidljive dimenzije prirode• sedam dimenzija čovjeka

2. Drevna Indija• simbolika Bhagavad Gite • zakoni koji upravljaju univerzumom: dharma i karma• učenje o reinkarnaciji

3. Mistični Tibet• drevni tibetanski tekstovi: Knjiga zlatnih pravila

i Glas tišine• put učeništva - sedam zlatnih pravila

4. Filozofija budizma• Buddhin život i učenje • četiri plemenite istine • oslobođenje čovjeka – nirvana

5. Konfucije – učitelj Kine• ostvarenje nebeskog reda• put plemenitog čovjeka

6. Mudrost drevnog Egipta• nebeski i zemaljski Egipat• umijeće življenja• savjeti mudraca

7. Sokrat – ili kako se postaje filozof• „Znam da ništa ne znam!“ • vrlina je znanje • majeutika – rađanje duše

8. Platon – filozof idealizma• učenje o idejama• simbolika mita o pećini• vrline duše

9. Praktična filozofija• problemi suvremenog svijeta• individua, društvo, država • prirodna hijerarhija

10. Stoici - mudrost Rima• nutarnja snaga čovjeka• ropstvo i sloboda• građanin svijeta

11. Plotin – misticizam u filozofiji Zapada• faze kreacije: Kaos – Teos – Kozmos• učenje o duši• put prema božanskom

12. Vremenski ciklusi• filozofija povijesti• vremenski ciklusi u tradicijama• ritmovi prirode i ciklusi razvoja civilizacija

13. Mit i povijest• povijest i sjećanje čovječanstva• mit o vječnom povratku

14. Filozofski ideal čovjeka• zakoni evolucije • kriza našeg doba i novi srednji vijek • filozofske škole i formiranje filozofa

Nova Akropola definira filozofiju onako kako se to oduvijek radilo, kao ljubav prema mudrosti, kao traganje za istinskim znanjem koje može odgovoriti na najdublje ljudske težnje. Filozofija je praktična i aktivna, a ne samo intele-ktualna i kontemplativna.

Program ove škole filozofije obuhvaća najvažnije sustave mišljenja Istoka i Zapada i njihove praktične savjete, kako bi čovjek djelotvorno ostvario svoje potencijale.

Koncepcija programa odgovara modelu klasičnih filozofskih škola što podrazumijeva usporedno proučavanje različitih aspekata ljudskog stvaralaštva.

63 NOVA AKROPOLA 3

RIJEÈ UREDNIKAAndrija Jonèiæ

Pozitivističko mišljenje koje čovjeka promatra samo kao biološki organizam temelji se na činjenicama o funkcioniranju našeg fizičkog

tijela i njegovim osjetilnim senzacijama. Zato se govo ri o kemiji između ljudi, umjesto o osjećaju ljubavi, ili o višku adrenalina, umjesto o potrebi za samodokazivanjem. Kako je pozitivizam prven-stveno usmjeren na materijalne potrebe ljudi, on podržava smisao života koji se svodi na veličanje kul-ta tijela, odnosno što duže trajanje lijepog, mladog i zdravog organizma.

Prirodno je brinuti se za svoje tijelo i održavati njegovo zdravlje koliko nam to omogućuju civili-zacijski uvjeti. Međutim, nije prirodno posvećivati pažnju isključivo tijelu, a zanemarivati potrebe duše koja boravi u njemu. Mi nismo tijelo jer naša oso­bnost nije tjelesna. Mi posjedujemo tijelo, jer bez njega ne možemo živjeti u ovome svijetu, kao što ni ono ne može egzistirati bez nas, nego postaje mrtvo truplo.

Dakle, tijelo je tek materijalni prijenosnik kroz koji izražavamo život. Geni ne određuju čovjekovu osobnost, nego karakteristike njegovog tijela. Jednojajčani blizanci imaju genetski jednaka tijela, a ipak su različite osobe. Tijelo je za čovjekovu dušu

isto ono što je automobil za vozača; kao što vozač ni-je produkt rada automobilskog motora, tako i naša duša nije produkt biokemijskih procesa u tijelu.

Za razliku od pozitivizma, idealistička, pa čak i materijalistička filozofska slika svijeta uzimaju u obzir da čovjek osim tijela ima i dušu. Današnjim jezikom rečeno, duša bi bila duhovni genotip prema kojemu se izgrađuje čovjekova osobnost. Dok tijelo nastaje automatskim biološkim procesima prema zapisu fizičkog genotipa, čovjekova osobnost nastaje svjesnim i aktivnim izražavanjem potencijalnih vri-jednosti duhovnog genotipa. Stoga čovjek treba veću brigu posvetiti potrebama svoje duše negoli potre-bama svoga tijela.

Demokrit, najznačajniji predstavnik antičkog materijalizma i atomizma, o tome kaže: Ljudima priliči brinuti se više za dušu nego za tijelo, jer savršenstvo duše ispravlja slabosti tijela, ali jakost tijela bez razboritosti ne čini dušu ništa boljom.

Naš Ruđer Bošković, također poznati ato mist, jasno određuje razliku između materije i duha: Glavna razlika između materije i duha leži u tome što je materija zamjetljiva i nesposobna za mišljenje i htijenje, dok duh ne djeluje na naša osjetila, a može misliti i htjeti. q

NOVA AKROPOLA 634

3 RIJEČ UREDNIKAAndrija Jončićaktualno

6 FILOZOFIJA ZA ŽIVOTDelia Steinberg GuzmánU posljednje vrijeme navikli smo se samo na vijesti o uništenju, umi-ranju i patnji. Pred tom lavinom koja nas sustiže potrebno je još jednom naglasiti važnost koju ima život. Potrebno je govoriti o životu i življenju, o filozofiji za život.psihologija

10 MOŽEMO LI SAMOSTALNO MISLITI?Fernand Schwarz Samostalno mišljenje osnovna je odlika filozofskog nastojanja i filozof-skog puta, koji se sastoji u individualnoj potrazi za istinom da bismo bolje upoznali sami sebe i druge, te djelovali u potpunoj slobodi.psihologija

14 TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTAJelena SikirićDugu cestu života čovjek gradi sam prema obrascima koje određuju priroda i sudbina. Drevni su filozofi govorili o sedam sedmogodišnjih životnih etapa kroz koje se ostvaruje cjelovit i svestran razvoj duha, uma i tijela.

ex libris 20 GIORDANO BRUNO: O duši i O božanskoj svjetlosti

filozofija22 DEMOKRIT – Filozof koji se smije

Luka MarićOd Demokrita koji uči da se sve sastoji od atoma i praznog prostora ne bismo očekivali preveliko bavljenje etikom. Međutim, većina od tristoti­njak njegovih sačuvanih fragmenata etičkog su karaktera. Iz njih progo­vara vedrina čovjeka kojeg su s pravom nazivali – "filozof koji se smije".

znanost 26 DJELA RUĐERA BOŠKOVIĆA

Ivica RosićU djelima Ruđera Boškovića razvijene su mnoge ideje tvari koje su došle do izražaja tek u modernoj fizici u posljednjih pedeset godina.

intervju 32 IZBOR IZ INTERVJUA S IVANOM SUPEKOM

Bojan Pečnik, Nikola BiliškovIvan Supek (1915. – 2007.) je bio vrhunski fizičar, osnivač Instituta Ruđer Bošković, otac suvremene hrvatske znanosti. Mnogi ga pamte po

Glavni i odgovorni urednik: Andrija JončićUrednik broja: Ivan TomaševićTehnički urednik: Atila BartaRedaktura: Dijana Kotarac

Lektura i korektura: Branka Žaja, Robert Čokor

Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja

Tisak: Zrinski d.d., Čakovec

Izdavač: Kulturna udruga

NOVA AKROPOLAHabdelićeva 2, 10000 Zagreb

Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450Internet: http://www.nova-akropola.hr

ISSN 1330-9714Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje

pod brojem 1131.

Naklada: 1000 primjeraka

PRETPLATAPretplata za četiri broja iznosi 80,00 kn.

Poštarina iznosi 20,00 kn. Ispunite opću uplatnicu

na iznos od 100,00 kn s naznakom “za časopis” na žiro račun broj:

2360000-1101556170 kod Zagrebačke banke d.d. Nova Akropola - kulturna udruga,

Habdelićeva 2, 10000 Zagreb. Kopiju uplatnice pošaljite na adresu

uredništva nakon čega ćete svoje primjerke časopisa dobivati na kućnu adresu.

NOVA AKROPOLA broj 63travanj - lipanj 2010.

SADRŽAJ

63 NOVA AKROPOLA 5

njegovom političkom djelovanju i zalaganju na mirotvornom planu. Uz to je bio i književnik koji je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme.

glazba 40 KINESKA GLAZBA

Ariana DeranjaDrevni kineski mit priča kako je Ling Lun otišao u Zapadne planine i tamo od dvanaest bambusovih cijevi napravio siringu koja proizvodi huang kung (žuto zvono), osnovni, primordijalni ton nalik glasanju ptice feniks – ton koji odražava harmoniju između Neba i Zemlje.

filozofija 44 CHUANG TZU

Vesna PerhatChuang Tzu je uz Lao Tzua najpoznatiji predstavnik ranog taoizma i najplodniji prozni pisac svoga vremena. Dok je Lao Tzu teoretičar taoizma, može se reći da mu Chuang Tzu daje mističan smisao. Lao Tzu ukazuje na Put, a Chuang Tzu otvara pristup u beskonačnost Taoa.tradicija

50 NU SHU – Kinesko žensko pismo Jadranka Bernik

Iako nije uobičajeno pisma dijeliti prema spolu onih koji se njima služe, pismo nu shu (žensko pismo), zaslužuje svoj naziv jer su se njime služile isključivo žene. Najčešći radovi pisani ovim pismom su tzv. Svadbene knjige trećeg dana.

svijet biljaka 52 RIŽA – Hraniteljica Istoka

Ljubica GavrićSve poznate civilizacije istočne i jugoistočne Azije izrasle su na riži, a u nekim azijskim zemljama (Kini, Japanu, Tajlandu...) riječ jesti zapravo znači jesti rižu, a ista se riječ koristi u značenju i riža i hrana.

fenomeni 56 TAJNI ŽIVOT BILJAKA

Zoran LukarićNerijetko se velika otkrića u znanosti dogode sasvim slučajno. Tako se nešto dogodilo 1966. godine kad je Cleve Backster, zahvaljujući jednom usputnom eksperimentu, otkrio da biljke reagiraju na naše osjećaje i namjere i to na način koji bi se mogao okvalificirati kao strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje, pa čak i “nesvjestica”.

crtice iz prirode 62 Lastin rep * Kordunski kaćuni

zanimljivost 64 Prastari hram gromovnika Adada

kratka priča 66 NAJBOLJARELIGIJA

FILOZOFIJA ZA ŽIVOTDelia Steinberg Guzmán

Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola

aktualno

6 NOVA AKROPOLA 63

63 NOVA AKROPOLA 7

Govoriti o životu, o življenju, o filozofiji za život, posta­je danas sve značajnije jer

smo se, na žalost, u posljednje vri-jeme navikli na svakodnevne vijesti o uništenju, o umiranju, o patnji. Pred tom lavinom koja nas sustiže potrebno je još jednom naglasiti važnost koju ima život.

O tome želim danas govoriti, ne o smrti, nego o životu. K tome, želim govoriti o određenoj životnoj formuli, drevnoj formuli koja se ko-ristila stoljećima, a to je filozofija: filozofija za život i življenje.

Ne želim nikome dosađivati mnoštvom definicija koje se mogu dati o filozofiji. Takve definicije u mnogome ovise o određenom razdoblju, o filozofu, polazi li on od kriterija koji pripadaju istočnjačkom načinu mišljenja ili zapadnjačkom mentalitetu, ili o tome kakvu vrijed-nost daje filozofiji. Teško je pronaći definiciju koja bi nas zadovoljila. Stoga se vraćam unatrag, više od dvije i pol tisuće godina, i tražim pomoć u definiciji koja se pripisu­je Pitagori, definiciji toliko jedno­stavnoj da je svi možemo uzeti u obzir, jer Pitagora nije pokušavao definirati filozofiju već odgovoriti na primjedbu koju su mu jednom uputili njegovi učenici.

Priča se da su oni koji su okru­živali Pitagoru i slušali njegove poduke bili zadivljeni njegovom dubokoumnošću, načinom na koji se nosi sa životom i njegovim tajnama, te su mu u zanosu rekli: Učitelju, ti si doista mudrac. A on je odgovo-rio: Ne, ja nisam mudrac, nisam sophos, ja sam samo filo sophos, onaj koji voli mudrost, onaj koji je u potrazi za mudrošću.

Tako je prema tradiciji nasta­la riječ filozofija koja predsta vlja, ni manje ni više, ljubav prema spoznaji, traganje za njom. To nije osjećaj posjedovanja spoznaje, nego je to potraga za onim što znamo da

postoji, iako tek trebamo vidjeti gdje se nalazi i kako do toga doći.

Ovaj pojam ljubavi prema mu-drosti temelj je onoga što ćemo na­zvati filozofijom na klasičan način, a ne samo klasičnom filozofijom. Kad govorimo o klasičnoj filozofiji, susrest ćemo klasicizam mnogih kultura, jer svaka civilizacija, svaki narod ima svoje razdoblje klasike, razdoblje uspona, zlatno doba. Za nas na Zapadu govoriti o klasičnoj filozofiji znači uputiti se na klasičnu Grčku, na Grčku velikih filozofa, jednog Sokrata, Platona, Aristotela, onih koji su došli nakon njih kao i onih koji su im prethodili.

Međutim, ova klasična filozo-fija ograničava nas na jedno vri-jeme, jedno razdoblje. Mi smo se odlučili za ono “na klasičan način”. Što znači na klasičan način? Znači onaj način življenja koji je doveo sve narode do klasičnog perioda,

zlatnog doba, do točke kulminacije. To znači tražiti zajednički nazivnik koji je omogućio svim civilizacijama dosizanje tog posebnog, uzvišenog trenutka. Kako su to postigli? Tra­gajući za mudrošću naširoko, u svemu, shvaćajući filozofiju kao nešto što se može primijeniti na svim poljima života, a ne samo na određeni skup definicija ili poseban dio mišljenja.

Svi narodi koji su dostigli zlatno doba koristili su filozofiju kao beskrajnu lepezu koja se širi i obuhvaća sve, i koja može ponuditi odgovore, rješenja i puteve djelova­nja za bilo koju ljudsku aktivnost. Iz tog nas razloga zanima “filozofija za život na klasičan način”, filozofija koja u nama može probuditi vrhu-nac, klasični duh, uzvišeno stanje, zlatnu iskru.

Filozofija na klasičan način je filozofija velikih pitanja i neopho­

aktualno

NOVA AKROPOLA 638

dnih odgovora. Dobro je pitati se, svi postavljamo pitanja, ali ne možemo živjeti samo od pitanja. Živjeti od pitanja je kao prići lijepo postav-ljenom stolu prepunom jela, ali ne moći ništa pojesti. Svi mi postav­ljamo pitanja, ali ono što nas doista hrani jesu odgovori.

Ova nemirna čovjekova priroda koja ga potiče da postavlja pitanja je nešto urođeno, nešto drevno. Pitanja postoje otkad je čovjeka, i ako nam se danas čini da smo se prestali pitati, ne smijemo se za-varavati. U nama i dalje postoje isti nemiri.

Događa se da se neki umore ne pronalazeći odgovore pa zbog umo-ra odluče zaboraviti svoja pitanja.

Drugi se umore od pronalaženja mnoštva odgovora, tolikih da ne znaju što bi s njima, jednako broj­nih poput kontradikcija u njima. A kada netko ne zna odabrati, koji je od svih tih odgovora pravi, ostavlja ih sve.

Ostali su umorni jer im nitko ne pokazuje praktičan, jednostavan put kojim se dolazi do odgovora, jer to također treba naučiti. Ako, kao i kod svih stvari u životu, nemamo nekoga tko će nas podučiti, nekoga tko će nam pokazati kuda poći ili ko-ji su odgovori, kako ih pronaći i što s njima, proći ćemo i ne primijetivši da imamo važna pitanja.

Ne mislimo da su sadašnji ljudi izgubili zanimanje ili da u njima nema dovoljno nemira. Ne. Jednostavno, oni su se umorili i tre-baju vratiti nadu pomoću filozofije koja je jednako vječna, neograničena vremenom i nepodložna modi kao i ta uvijek ista pitanja koja su ljudska, koja postoje oduvijek i ne slijede ni-kakvu modu.

Da bi se našao odgovor na ova temeljna i duboka pitanja, ne mo­žemo se obratiti filozofiji koja je trenutno u modi. Trebamo se obra­titi filozofiji koja je bezvremena. Filozofija koja trenutno vrijedi reći

aktualno

63 NOVA AKROPOLA 9

će nam danas jedno, a sutra drugo. Uostalom, da bi se bilo u modi, potrebno je biti originalan. Da bi se bilo moderan, ne može se govoriti ono što je netko drugi već rekao.

Bezvremena filozofija ne može biti dio mode niti može ikome pripadati. Osim toga, bezvremena filozofija koja istinski odgovara na

naše nemire treba biti primjenjiva u praksi, treba biti vrlo praktična.

Kad osjetimo nemir i kad nam netko ponudi odgovor, trebamo ga moći primijeniti u životu. Ako je od-govor praktičan, znači da je životan, da ga možemo primijeniti na svoj način života. Ako s tim odgovorom ne mogu ništa, što će mi? Ako će odgovor ostati samo u mojim misli-ma i nikad neće otići nikamo dalje, zašto bih ga želio? Ako odgovor ne rješava moje probleme i moje boli, što ću s njim?

Takva je, dakle, filozofija za život, praktična, bezvremena. To je ona za kojom, vjerujem, svi traga-mo… q

Izvadak iz knjige: Delia Steinberg Guzman, Filozofija za život (Uvod)

Sa španjolskog preveo Krešimir Andjel

aktualno

MOŽEMO LI SAMOSTALNO

MISLITI?Fernand Schwarz

NOVA AKROPOLA 6310

psihologija

63 NOVA AKROPOLA 11

Što to znači samostalno misliti? Znači li to misliti neovisno o vanjskim utjecajima? Ili su-

protstavljati svoje ideje praktičnom iskustvu svakodnevnog života? Samostalno mišljenje osnovna je odlika filozofskog nastojanja i filo-zofskog puta, koji se sastoji u indi-vidualnoj potrazi za istinom da bi­smo bolje upoznali sami sebe i dru-ge, te djelovali u potpunoj slobodi, u skladu s principima koji se mogu primijeniti u svim situacijama.

Samostalno mišljenje nije spontan čin. Ono traži napor i rad na sebi, borbu protiv vlastitih nago-na, kako se ne bismo vezali uz svoje misli i podlijegali vanjskim utjeca-jima. Samostalno mišljenje je prije svega čin odgovorne i samostalne osobe. No, gdje se postaviti kako bismo samostalno mislili? U biti ili postojati?

BITI ILI POSTOJATI?Samostalno mišljenje zahtijeva da se smjestimo u biti, u “ja jesam”, a ne u postojati, “ja postojim”.

Postojati znači bivati društveno, ekonomski ili kulturno. To znači prikazivati se u kontekstu mode, etabliranih kodova i mišljenja. Ako sebe postavimo u “ja postojim”, uvijek ćemo se nastojati prikazati kao netko, a nećemo biti. U isto vrijeme dok pokazujemo ono što se može vidjeti, skrivamo vlastito biti iza privida!

Ako se postavimo na razinu bit-ka, to znači da smo se postavili na razinu svog identiteta. Naš identitet ne odnosi se na ono vanjsko, dakle, našu obitelj, naš posao, našu kuću, našu imovinu. On je u vezi s onim intimnim u nama, središtem nas samih, onim jedinim mjestom gdje možemo naći mir, gdje možemo ostati objektivni, neutralni i učiniti ispravan izbor.

Za biti, treba se poznavati, vladati svojim nagonima, svojim

lošim navikama kako bismo od-bacili svaki oblik nasilja i barba-rizma. Jednostavno, treba krenuti na nutarnje putovanje, u skladu sa slavnom izrekom uklesanom na ulazu u hram u Delfima: Upoznaj samoga sebe i upoznat ćeš svijet i bogove.

Filozof Descartes je to vrlo dobro izrazio sljedećim riječima: Mislim, dakle jesam. “Jesam” znači “biti”. Za njega čin mišljenja jest biti. Misao je u svom plemenitom aspektu povezana sa sviješću.

Istinska filozofija nam omo­gućuje da upoznamo svoju pravu prirodu, otkriva nam ono što možemo tražiti i navikava nas da otkrivamo istinu u svim vrstama pitanja.

OSLOBAĐANJEODUTJECAJA

Da bismo se poznavali, poznavali sami sebe, potrebno je osloboditi se vanjskih i nutarnjih utjecaja.

Samostalno mišljenje traži da se pod svaku cijenu oslobodimo vanj­skih (društvenih, obiteljskih, obra-zovnih, vremenskih...) i nutarnjih utjecaja (nagona, ali isto tako stanja duše, strasti...). Dodajmo dobro nutarnje poznavanje (samih sebe) i dobro vanjsko poznavanje (dru-gih i svijeta koji nas okružuje) i čin samostalnog razmišljanja postat će djelotvorno sredstvo prakticiranja filozofije.

Samostalno razmišljanje pravi je smisao filozofskog puta, koji nije ni intelektualan ni akademski. On se sastoji u življenju vlastitog odabi-ra vrijednosti, u svjesnom življenju svakodnevnog života.

Za biti filozof, potrebno je ra-diti na sebi kako bismo bolje ra-zumjeli sami sebe i druge i ostva­rili bolji suživot, a takvo se znanje podučavalo u grčkim filozofskim školama na klasičan način.

Atenski filozof Epikur, osnivač epikurejske škole, definirao je praktično podučavanje izrazom

psihologija

NOVA AKROPOLA 6312

prudentia ili “mala mudrost”. Pru­dentia se naziva “malom mudrošću” jer daje praktične savjete za sva-kodnevni život (kako organizirati svoj dan, kako pisati prijatelju...) i omogućuje izbjegavanje impulzivnog i ishitrenog postupanja. Nikada se ne prenagliti u rasuđivanju, jedna je metoda djelovanja. To omogućuje kontrolu nad sobom i savršeno ra-zumijevanje situacije. U tome je ko-rist razboritosti, koju bi svaki učenik filozofije trebao primijeniti prije ne-go što djeluje. Da bi se, međutim, ispravno rasuđivalo, potrebno je najprije prihvatiti vlastito neznanje i preispitati vlastite ideje, osobito one koje nisu potvrđene u svakodnevnoj praksi.

O MIŠLJENJU ILI SUDOVIMA

Naša svijest o svijetu dolazi od naših vlastitih osjetila i od mentalnih predodžbi koje smo stvorili u sebi, a koje su često više plod fantazije nego stvarnosti. Ta se mreža senzacija i predodžbi pretvara u mišljenja (grč. doxa) koja imaju vrijednost samo

ako su provjerena u praksi. Kad se mišljenja potvrde, ona postaju sigurna, postaju sudovi, i krećući od njih, mi počinjemo rasuđivati, razmišljati. Ali, budimo oprezni, jer ono u što smo sigurni nikada nije vječno, a težeći za istinom, filozof treba provjeravati mogu li se nje-gova mišljenja i dalje primjenjivati u svim situacijama. Istine jednog trenutka to više ne moraju biti u drugom, jer situacije se mijenjaju.

Kad učenik filozofije primje­njuje praktična i korisna saznanja u svom svakodnevnom životu, kad ne djeluje ishitreno ili impulzivno, on počinje samostalno razmišljati, transformira se u individuu, u odgovorno i samostalno biće – u građanina, kako je govorio Platon. Da bi se samostalno razmišljalo, potrebno je također razviti mirnoću duše.

MIRNOĆADUŠEFilozof Epikur kaže da je filozofija prije svega način života i razmišljanja utemeljen na ataraksiji (odsustvu uzbuđenosti, nemira i tjeskobe),

odnosno mirnoći duše i nutarnjem miru.

Danas se za uzbuđenje, nemir, tjeskobu ili zbunjenost preporučuju sredstva za smirenje. Epikur pre­poruča pojednostavljenje i smanje­nje potreba. Nije riječ o tome da se smanje samo materijalne potrebe, nego i ovisnost o drugima, osjećajna ovisnost i ovisnost o znanju. Sve ove ovisnosti tjeraju nas da želimo uvi-jek više, ograničavaju našu vanjsku i nutarnju slobodu i sprečavaju nas da uđemo dublje u sebe.

Samostalno mišljenje omo­gućuje nam da usmjerimo svoje postojanje, da odlučujemo o svojim izborima, svojim djelima i obveza-ma, dovodeći se u dodir s onim što je najdublje u nama. Djelovati u svojoj duši i savjesti, odnosno dubini, znači usmjeriti svoje postojanje u skladu sa svojim izborima. To pretpostavlja prakticiranje etike, cjelovitog moral-nog života, koji poštuje i odgovoran je prema sebi i prema drugima.

Samostalno misliti znači, da-kle, djelovati i živjeti prodirući iza privida, do uzroka stvari, dodirivati inteligibilni svijet, kako bismo upo­

psihologija

63 NOVA AKROPOLA 13

znali zakone koji upravljaju svim stvarima.

Živjeti duhovni život znači oslo­boditi se utjecaja svijeta ostajući u svijetu, suprotstaviti se utjecaju drugih, primijeniti ono što Kant zove “praktičan um”, koji nam omogućuje da djelujemo u dubinu, smisleno, dosljedno i pravilno. Za to je potrebno vrijeme.

DJELOVATI U POTPUNOJ SLOBODISamostalno misliti znači, kako smo vidjeli, raskid od ovisnosti, ali i od prividnih ili lažnih sloboda. Prividna sloboda sastoji se u nesvjesnom ro-bovanju. Može se biti rob svog po-sla, svojih osjećaja ili svojih potreba.

Imamo dojam da smo slobodni, ali zapravo nismo. Navest ćemo kao primjer one koji brane samoću, ali je zapravo miješaju s izolacijom i odva-janjem, koji se ne vežu ni za koga da ne bi patili i probudili osjećaje ili one nepovjerljive koji sumnjaju u sve jer nisu sposobni vjerovati u sebe, niti imati povjerenja u druge, te one koji

se uvijek boje da će izgubiti nešto jer im nedostaje samopouzdanja.

Jasno je da je neophodno osjećati se slobodnim izvana i iznutra kako bismo samostalno razmišljali, pod uvjetom, ipak, da izvršimo izbor, da se obvežemo i da ga ostvarimo. Sloboda je stvarna kad je prakticira-mo, a ne samo kad je mislimo. Bez nutarnje slobode, ne može se samo-stalno razmišljati, a bez vanjske slo-bode ne može se djelovati.

Filozofija nam doista može pomoći da se oslobodimo nutarnjeg i vanjskog nemira, da se oslobodimo predrasuda i neznanja.

Da ne bismo postali opsje dnuti sigurnosti i zaštitom, poradimo na sebi kako bismo mislili sami i za sebe, kao filozofi. Prihvatimo

nestalnost, proturječnost, nesigur­nost, neizvjesnost i neznanje kao dio stvarnosti. Iznad svega, treba napustiti partikularno razmišljanje i okrenuti se univerzalnom.

Općenito smo skloni razmišljati na osobnoj razini, razini našeg ega, razmišljati na analitički način, koji raščlanjuje, razdvaja na dijelove i

vadi iz konteksta. Ako iziđemo iz tog stanja, odnosno, ako uzdignemo našu misao na razinu univerzal-nog i zajedničkog, razinu univer-zalnih zakona prirode, principa koji podržavaju sva osjetilna bića, možemo te univerzalne principe primijeniti na individualnoj razini našeg života.

Samostalno mišljenje tako omogućuje uzdizanje naših misli i naše svijesti na višu razinu, na ra-zinu izravne svijesti, koju nazivamo intuicija ili, kod budista, prosvje­tljenje. Intuicija omogućuje razvoj velike kreativnosti.

Svrha filozofije je da nadiđe mentalno umovanje i dopre do naj-finije moguće misli, kako bi došla u dodir s onim najdubljim u biću i iz

njega djelovala.Da bismo, dakle, samostalno

razmišljali, primjenjujmo nepreki­dno filozofiju u svakodnevnom životu kako bismo postali slobodna, dubokoumna bića i kako bismo mogli dati najbolje od sebe. q

Iz časopisa Nouvelle Acropole br. 200

Prevela Amalka Kranjec Markešić

psihologija

NOVA AKROPOLA 6314

TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA

Jelena Sikirić

psihologija

63 NOVA AKROPOLA 15

Naš je život dugačka cesta. Kad si mlad, čini se beskonačnom, a ti živiš s osjećajem da je sve is-pred tebe i da ti je na raspolaganju mnogo vre-

mena, toliko mnogo da čak ne znaš kako ga iskoristiti i čime ga ispuniti. Na zalasku života, kad si najveći dio ove ceste već proputovao, osvrćeš se unazad i vidiš da su godine proletjele u tren oka. Spoznaješ da vremena baš i nije bilo tako mnogo, a ostalo ga je sasvim malo.

Dugu cestu života čovjek gradi sam prema obra­scima koje određuju priroda i sudbina. Ti obrasci puta predviđaju razdoblja djelovanja i mirovanja, bezbrojne mogućnosti, zadaće i iskušenja koje pruža svaka etapa kako bi se, prije svega, onaj koji putuje usavršavao i raz-vijao. Što će od svega toga čovjek iskoristiti i kakav će biti krajnji ishod toga puta, ovisi o njegovim vlastitim snagama i težnji da shvati zašto i u ime čega ga gradi. To je filozofski pristup temi koju razmatramo.

CIKLUSIŽIVOTNIHDOBIU filozofiji, određena životna dob jedno je od razdoblja, etapa ili ciklusa u razvoju čovjeka. Početak svake etape praćen je fiziološkim promjenama u organizmu, no to je samo vidljivi dio ledenog brijega. Mnogo je zanimljivije ono što se istovremeno odvija na psihičkom i mental-nom planu i kako to utječe na način čovjekovog života. Za filozofiju je ključno još jedno pitanje: što se u svakom ciklusu zbiva na području duhovnog razvoja čovjeka i ka-kav to utjecaj ima na njegovu sudbinu i životnu ulogu.

Shvaćanje životne dobi može biti vrlo konkretno, no u isto vrijeme i relativno. Smisao koji joj čovjek daje ovisi o tome što u životu smatra važnim.

Ako smatramo da je životna dob broj rođendana, potvrdu nalazimo u tome što naše fizičko tijelo postupno no ipak neprekidno stari, što je prirodan proces. Ukoliko svoju sreću vidimo u tome da što duže izgledamo mladi i lijepi, nemamo se čemu veseliti jer naša će sreća biti kratka – čak i najbolji plastični kirurzi prije ili kasnije ostaju bespomoćni pred moćnim zakonima prirode.

Možda pripadamo onima za koje postoje dvije životne dobi: “mladost”, koja traje dokle smo slobodni, dokle živimo za sebe, brižljivo izbjegavajući odgovorno­sti, napore, iskušenja i donošenje odluka; i “završetak mladosti”, kad “sretan” život završava jer se pojavljuju različite odgovornosti, problemi i ozbiljne životne zadaće, što postaje uzrok kroničnih depresija i nezadovoljstva sobom.

U tom slučaju, po svoj prilici, mi jednostavno odbi-jamo odrasti. Neki psiholozi takve ljude nazivaju starom djecom... Nimalo pohvalno, tim više što nas drugi ne smatraju mladima, nego dirljivo bespomoćnima ili smiješnima, čak i ako nemamo puno godina.

A možda predodžbu o životnoj dobi u prvom redu vezujemo uz stanje duše i svijesti, a ne uz fiziološke promjene ljudskog organizma. U tom je slučaju naše stajalište duboko filozofsko.

Mlad je onaj koji bez obzira na dob ima živo srce, živ i istraživački um, onaj tko njeguje mladost duše. Njegov život ispunjen je smislom koji nalazi zahvaljujući neprekidnim traženjima i nastojanjima, snažno, sup-tilno i duboko proživljavajući sve što mu se događa, zahvaljujući bogatstvu njegovog unutarnjeg svijeta. Prebrzo stari čovjek ma koje dobi ako mu je srce tvrdo, duša i um obamrli, a život lišen smisla.

Mlad ostaje svatko tko ne priznaje i savladava pre-preke i ograničenja koji ometaju iskazivanje najboljih osobina uma, duše i srca. Star postaje svatko tko upada u zamku takvih ograničenja i okolnosti.

U skladu s mnogim drevnim i suvremenim filozof-skim i religioznim učenjima, astrološkim i psihološkim koncepcijama, život čovjeka uređen je slično životu prirode i svemira. To je samo jedan veliki ciklus posto-janja unutar drugih, još većih ciklusa tajanstvenog pro-cesa evolucije koje ne može pojmiti ograničeni ljudski um.

Drevni filozofi govorili su o sedam važnih sedmo­godišnjih životnih ciklusa (počevši od rođenja), a u sva-kom od njih daju se prilike za razvoj jednog od sedam planova postojanja čovjeka. Na ovaj način čovjek tijekom života dobije sve mogućnosti za cjelovit i svestran razvoj duha, uma i tijela.

psihologija

NOVA AKROPOLA 6316

Ovu drevnu koncepciju bitno je proširila suvre-mena astrologija, osobito škola humanističke astrologije švicarskog astrologa Alexandera Rupertija. On životnu dob naziva plodnim tlom u kojem dozrijeva duboko iskustvo i budi se čovjekova svijest, otkrivaju se bogatstva njegove duše dok prolazi prirodne etape svog razvoja. On ističe da u raznim dobnim ciklusima jedan te isti događaj često dobija potpuno drugo značenje: mijenja se njegov smisao, mijenjaju se reakcije čovjeka, pouke koje treba izvući i kvalitete duše i uma koje treba otkriti.

Astrolog Dane Rudhyar nalazi zanimljivu vezu između potpunog ciklusa cjelovitog razvoja čovjeka ti-jekom života i potpunog osamdesetčetverogodišnjeg ciklusa planeta Urana.

Ciklus Urana, vezano uz život čovjeka, astrolozi dijele na različite etape: govore o sedam ciklusa po dva-naest godina, o dvanaest ciklusa po sedam godina i o tri ciklusa po dvadeset osam godina. Najčešće proučavaju dvanaest ciklusa po sedam godina. Rudhyar savjetuje da se proučava prvih deset sedmogodišnjih ciklusa od godine rođenja do sedamdesete godine jer nakon toga na drugoj razini započinje ponavljanje onog što je već bilo prijeđeno.

GODINE “ISPITA”Ako se ciklus Urana podijeli na tri razdoblja po dvadeset osam godina, tada za razvoj čovjeka ključnim postaju go-dina rođenja, dvadeset osma, pedeset šesta i osamdeset četvrta godina života. Nazivaju ih kritičnim, prijelomnim u najdubljem smislu riječi, jer upravo se u tim godinama dobivaju najsnažnija iskušenja kojima se podvlači crta ispod onog što je već bilo proživljeno, prijeđeno. U njima je hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” najistinskije.

O tome kako će se položiti ovi životni ispiti ovisi hoće li se korjenito promijeniti sudbina čovjeka, hoće li zakoračiti u nov život ili će ostati u starom, osuđujući svo-ju dušu na polagano, pa makar i neprimjetno umiranje.

ODROĐENJADOSEDMEGODINEMalo, tek rođeno dijete još nije prilagođeno novim uvje­tima života u materiji i zato mu, kako kažu predaje, sudbina daje prijatelja i pomoćnika, nezemaljsko biće – anđela čuvara. Prema drevnim tradicijama, svako dijete do sedam godina ima svog anđela čuvara. On štiti malenog od svih životnih opasnosti sve dok se ne osamostali i, što je najvažnije, pomaže mu održati vezu s nebeskim svijetom, odakle je dijete došlo, i sa svijetom njegove vlastite duše. Ukoliko pažnja djeteta ne bude u potpunosti okupirana materijalnim stvarima i strastima, ako njegova duša ne ogrubi i ako sačuva neposrednost i čistoću, tada veza s anđelom čuvarom može biti početak formiranja njegovog unutarnjeg svijeta. Tako nastaju prva pitanja o smislu života, o tajanstvenom i čarobnom.

Sve se ovo odražava u igrama, crtežima, pričama djeteta i iz njih roditelji mogu dobiti vrijednu informaci-ju o drugoj, skrivenoj strani života svoga mališana.

Takva unutarnja osjetljivost, sposobnost gledanja očima srca i osjećanja da je duša postojeća i stvarna, dostiže vrhunac u petoj godini da bi se zatim naglo sma­njila, a poslije sedme godine potpuno iščezla, ukoliko se u dječjoj svijesti ne učvrsti do početka školske dobi.

Sve ostalo nije toliko važno, uz jedan dodatak: ne povlađujte prkosu svog djeteta! Još prije škole dijete

psihologija

63 NOVA AKROPOLA 17

treba shvatiti da nije središte svemira. Ukoliko mu ne uspijemo usaditi elementarno razumijevanje onog što smije, a što ne smije, nakon toga bit će vrlo teško izaći s njime na kraj, a emocionalne pljuske mogu potrajati cijeli život.

Razdoblje do sedme godine izuzetno je važno jer će se ono što se tada događa odraziti na daljnji život. Na primjer, ako u ovoj dobi u dječjoj hrani nema kalcija, kasnije će trpjeti organizam. Ukoliko će u životu djete-ta nedostajati ljubavi, topline i roditeljskog autoriteta, druženja i razumijevanja, tada će cijeli daljnji život čovjek osjećati uskraćenost i s velikim će naporom graditi veze s drugim ljudima, pokušavajući se prilagoditi društvenoj okolini. No, ako u ovoj dobi djetetu nedostaje hrane za dušu, cijeli njegov život može proći uzalud, tada možda nikada ne shvati zašto se rodio i zašto živi.

OD SEDME DO ČETRNAESTEGODINE

U ovoj dobi dijete počinje sasvim jasno osvještavati svoje nutarnje “ja” i odvajati sebe od svoje okoline. Istovremeno, u njemu se postepeno budi važna potreba: procjenjivati, rasuđivati, ponašati se kao odrasli i težiti da ga takvim i ostali doživljavaju.

Mudrost srca zamjenjuje logikom glave, a unutarnji dijalog s dušom bića i stvari – dijalogom s vanjskim svi-jetom. Svoj doprinos u ovoj značajnoj promjeni u svijesti daju televizija, škola, obitelj i okolina koja ga okružuje, tj. cijeli sustav odgoja, sustav normi i pravila društvenog ponašanja, te zakoni koji odražavaju konkretnu životnu stvarnost koju on treba postepeno savladati.

Zato je u ovoj dobi osobito važna uloga roditelja i odraslih poput učitelja i nastavnika čiji se autoritet ne treba temeljiti na izrazitom kažnjavanju niti izrazitom nagrađivanju, nego na dubokom uzajamnom povjerenju, gdje je onaj koji zna više uzor, svojevrstan ideal, a onaj koji zna manje onaj koji taj uzor prepoznaje i slijedi.

U ovom životnom ciklusu u djetetu se bude glavni energetski resursi i potencijali – zato ono postaje vrlo aktiv no, dinamično, pokretno, pri čemu isto tako aktivan, dinamičan i pokretan postaje i njegov um i unutar nji svi-

jet. Malo odraslih primjećuje duševnu glad koja se budi u tom uzrastu, rastuću žudnju za zna njem. Dijete

sve zanima, od uređenja svijeta do građe au-tomobila. Njegova je znatiželja

goruća, iskrena, zarazna. Ona pruža značajnu mogućnost i roditeljima – postupati kao nekada, vratiti se u mladost, osjetiti neobičan, istin­ski interes za sve što se događa. A najljepše je od svega kad odje dnom prestanemo razlučivati tko koga potiče na otkriva nje – dijete nas svojim djetinjim interesom i sposobnošću čuđenja ili mi njega zanosom odraslog čovjeka u kojem je ponovno oživjela duša djeteta.

Propustivši tu šansu moguće je da svoje dijete osu-dimo na nedarovit život.

ODČETRNAESTEDO DVADESETPRVEGODINE

Svaki životni ciklus ima svoje probleme, no kriza tinejdžerskog razdoblja razlikuje se od svih ostalih. Svojim razmjerima, dramatičnošću i brojem onih koji je prolaze ona podsjeća na pravu tragediju – ma koji Shakespeare!

S jedne strane burne reakcije, hirovi, proživljavanja, nepredvidljivo ponašanje i razmišljanje, romantični za-nosi i ozbiljno oduševljenje čas za jedno, čas za drugo, te istovremeno depresija, pasivnost, lijenost, zatvore-

psihologija

NOVA AKROPOLA 6318

nost, proživljavanja zbog upravo otkrivenih kompleksa, obilježavaju tinejdžersku dob.

Sve ovo bukti zato što je naš junak, bez obzira na ubrzan rast, fiziološko sazrijevanje i vidljive vanjske pro­mjene, u mnogočemu još uvijek dijete – naivno, uznemi-reno i u dubini duše željno da se za njega brinemo, štitimo ga i obranimo od životnih poteškoća. S druge strane, on odlično razumije da je djetinjstvo završilo. U svojim očima i, što je posebno važno, u očima okoline on mora vidjeti da je već odrastao čovjek. Prevlada li u

tinejdžeru dijete, odrastao se čovjek u njemu odmah pokušava osloboditi tog djeteta nastojeći ga sakriti.

Sve ovo postaje uzrok zbunjenosti i nesigurnosti u sebe. Pokušavajući to sakriti i želeći izgledati sigurno, tinejdžer ide iz krajnosti u krajnost i ponaša se neprirodno.

Doživljaj sebe idealiziran je, a zahtjevi prema sebi i okolini pretjerani. To se u prvom redu odnosi na vanjski izgled koji postaje glavni predmet brige.

U ovom uzrastu posebno ga muči osjećaj manje vri-jednosti po pitanju spolnosti. Što odjednom nije u redu sa mnom? Slično pitanje često si postavljaju tinejdžeri, a pokušaj da na njega odgovore rađa dodatne komplekse i patnje: strah, sramežljivost, smetenost, bojazan da neće biti na visini, strahovanje da će neharmonične propor-cije i nedostaci njihovog tijela izazvati ruganje...

U ovoj životnoj dobi roditelji ne smiju dijete ostaviti bez podrške i dopustiti da se samo bori s problemima. Ravnodušnost neće pomoći prevladavanju ovakvih kriza. Smireni, ozbiljni razgovori umirit će tinejdžera, pomoći mu da se snađe u mnoštvu pitanja i, što je najvažnije, da se ne vrti u krugu sličnih proživljavanja. Roditelji tre-baju pokazati da u životu odraslog čovjeka postoji nešto drugo, važnije, zanimljivije i zanosnije... Inače riskiramo da odgojimo neurotičnog i samim sobom bolesno oku-piranog čovjeka.

Kako bi tinejdžeru pomogli u otkrivanju novih obzora, nije potrebno ništa izmišljati: njegov unutarnji svijet po stojano će se obogaćivati i puniti najrazličitijim interesima, suptilnim doživljajima ljepote, romantičnim maštanjima i snovima. Odrasli mu samo trebaju pomoći u otkrivanju bogatstva njegovog unutarnjeg svijeta. On je u osnovi nepopravljivi romantik i idealist u duši. Proživljava uzvišene osjećaje i zanose, pa ako zbog toga ponekad osjeća snagu da pomiče planine, treba mu to dozvoliti.

Duša tinejdžera plodno je tlo na kojem niču prve klice autentičnih sposobnosti, talenata, težnji i otkriva­nja. Poslije će one oblikovati njegovu unutarnju bit i smisao života.

I najvažnije: ako je na prethodnoj etapi djetetu bio potreban roditelj­učitelj, sada mu je potreban roditelj­prijatelj. Potreban mu je onaj koji može postati ogledalo njegovih osjećaja i doživljaja, onaj kome može povjeriti svaku tajnu. Tinejdžer se otkriva samo onome koji je taknuo neku suptilnu strunu njegove duše, njegovog unutarnjeg svijeta. S ostalima će se ponašati formalno, tanano osjećajući licemjerje i neiskrenost, shvaćajući ponekad pokušaj približavanja kao napad na sebe... Kao odgovor rađa se otuđenost koja može prerasti u buntovništvo. Roditelji se prema tinejdžeru trebaju odnositi kao prema odrasloj osobi, ne zaboravljajući da

psihologija

63 NOVA AKROPOLA 19

mu se treba približavati polako, iskreno i ne zahtijevajući ništa zauzvrat.

Po pravilu, sve se sretno završava u osamnaestoj, devetnaestoj godini dostizanjem punoljetnosti. Pred mladićem i djevojkom već je novi zadatak – postati sa-mostalan, neovisan kako fizički, tako i psihički, osobito u odnosu prema roditeljima i obitelji.

OD DVADESET PRVE DO DVADESET OSME GODINE

Smatra se da u ovoj dobi mlad čovjek može već u pot-punosti odgovarati za svoje postupke. Može se vjenčati, glasovati, izabrati profesiju i zanimanje, raditi i izdržavati sebe, živjeti samostalno. Evo one dugoočekivane slobode: biram koga hoću, radim što hoću, postajem gospodar vlastite sudbine i upravljam njome vlastitim odlukama; ako želim – radit ću gluposti, ako ne želim – svladat ću se, nada mnom nitko ne stoji, nikome ne moram polagati račune! Sve je to tako, no postoji i jedno malo “ali”.

U ovoj dobi vrhunac dostiže složeni proces postaja-nja “punopravnim članom društva”. S odraslim mladim čovjekom društvo više ne postupa u rukavicama, ono skida sve maske i postaje vidljivo da vladaju nemilosrdni zakoni džungle i da su pred njim doista samo dva puta: ili

se prilagoditi tim zakonima, prihvatiti ih kao nužno zlo, ukoliko čovjek želi živjeti mirno i sretno, ili se ipak boriti za vlastitu individualnost i moralne kriterije znajući da u svakom trenutku riskira da ga ti isti zakoni unište.

To je suština krize životnog ciklusa od dvadeset prve do dvadeset osme godine, to je najvažniji zadatak velikog ispita zrelosti – preživjeti na neki način, ali ne izgubiti dušu. U ovoj borbi za preživljavanje licem u lice sudaraju se dva osnovna životna načela: materijalno i duhovno. Daljnja sudbina čovjeka ovisi o tome koje će se od njih pokazati snažnijim, koje će pobijediti. O našoj sudbini može odlučiti jedan bljesak intuicije, jedan čin po za-povjedi srca, no isto tako možemo je vlastitim rukama uništiti ukoliko naša intuicija, naša duša i srce “ne pro-rade” u ključnom trenutku.

U ovoj dobi nalikujemo ljudima koji se pripremaju za gradnju kuće. Sve što se u ovoj etapi s nama događa, sva naša nastojanja, otkrića i spoznaje postaju “građevnim materijalom” kojeg prikupljamo u zrncima. Izgradnju samog zdanja počinjemo tek u sljedećem ciklusu života, no to činimo upravo iz ovog materijala kojeg smo saku-pili u razdoblju od dvadesetprve do dvadesetosme go-dine, što je važno shvatiti. Poslije toga bit će puno teže pronaći elemente koji nedostaju. q

(nastavak u idućem broju)

S ruskog prevela Marijana Starčević Vukajlović

psihologija

Giordano Bruno (Nola, 1548. ­ Rim, 1600.) je talijanski renesansni filozof, znanstvenik i pisac. Ni danas najveći dio njegovih djela nije preveden na hrvatski jezik, a od malobrojnih dostupnih predstavljamo misli preuzete iz O uzroku, počelu i jednom, Večera na Pepelnicu i Optimizam slobodnog mi šljenja.

Za Giordana Bruna duša je dvojne prirode, po­sjeduje više i niže moći. Pomoću svojih viših moći može dosegnuti božansku svjetlost čiji je odraz u ljepoti beskrajnog živog univerzuma. Krajnji cilj i najviše dobro, kaže Giordano Bruno, je jedinstvo koje obuhvaća sve….

O duši i

O božanskoj svjetlosti

ex libris

NOVA AKROPOLA 63

Duša je u tijelu kao unu­trašnji oblik i vanjski tvo­ rac oblika, poput nekoga

tko stvara dijelove sustava i oblikuje složen sustav iznutra i izvana… Budući je duša sasta­

vljena od viših i nižih moći, više je vuku prema božanstvu, a niže prema materijalnoj masi koju ona oživljava i održava među obra­tnicama rađanja i propadanja onoga što u tim svjetovima živi,

čuvajući pritom vječno vlastiti život … Kada su više moći duše snažno usmjerene prema veličanstvenom i herojskom predmetu, tolika je snaga te kontemplacije da se duša katkad može ne samo odvratiti od

O DUŠI

20

21

nižih djela nego i sasvim napustiti tijelo… Sve živo posjeduje dušu, kaže Giordano Bruno: Zemlju i druge zvijezde pokreće unutrašnji princip koji je njihova vlastita duša već prema pojedinačnim razlikama. Ta duša je umna, no, ne samo umna kao naša nego i umnija.

Odnos duše prema božan skom Giordano Bruno objašnjava na sljedeći način: Vidjeti božanstvo znači i biti viđen od njega, kao što vidjeti Sunce znači i biti viđen od Sunca. Slično je i biti saslušan od božanstva što znači slušati ga, a primiti njegovu milost isto je što i ponuditi mu se…

OBOŽANSKOJ SVJETLOSTI

Božanska je svjetlost uvijek nazo­čna, nudi se, uvijek zove i lupa na vrata naših osjetila i drugih spoznajnih moći nastojeći ovladati dušom kako bi se ona uzdigla i preobratila u Bogu... U tako uzvišenom stanju naš duh gubi ljubav i naklonost prema svemu drugome, kako osjetilnom, tako i prema onom koje se može samo razumom shvatiti, pa udružen s tom uzvišenom svjetlošću i sam postaje svjetlost i preobražava se ...

O ljepoti kao odrazu božanske svjetlosti Giordano Bruno u djelu Optimizam slobodnog mišljenja iznosi ideju kako su zrake Sunca sredstvo pomoću kojeg se božanska ljepota očituje, a tjelesna ljepota nije ni istinita ni postojana i zato ne može prouzročiti istinitu ni postojanu ljubav.

Ako mi se ljepota koja je odra­žena, tamna, obična i naslikana na površini tjelesne tvari tako sviđa i toliko može ganuti moju naklonost da utiskuje u moj duh nekakvo poštovanje veličanstva, zarobljava me i tako slatko vezuje i privlači te više nema stvari što mi je osjetila prikazuju i koja bi me do

te mjere zadovoljila, što će tek biti s onim što je supstancijalno, izvorno i prvobitno lijepo? Što će tek biti s mojom dušom, s božanskim inte­lektom...? Treba, dakle, da me kontemplacija ovog traga svjetlosti posredstvom pročišćenja mog duha dovede do sličnosti, sukladnosti i sudjelovanja u onoj dostojnijoj i višoj u kojoj se preobražavam i s kojom se sjedinjujem, jer sam uvjeren da priroda koja mi je pred oči postavila ovu ljepotu, obdarivši me unutrašnjim osjetilom zahvaljujući kojem mogu zaključiti da postoji dublja i neusporedivo veća ljepota, želi da se iz ove nizine uzdignem do visina i uzoritosti najizvrsnijih vrsta…

…Kada duša poželi ponovo zadobiti svoju prirodnu ljepotu, nastoji se pročistiti, ozdraviti i obnoviti i za tu se svrhu služi vatrom (ljubavi), jer je poput zlata koje je pomiješano sa zemljom i bezoblično, pa se oštrom kušnjom želi osloboditi nečistoće...

Kako zamišljaš da um teži u visine?, pita se Giordano Bruno. Da li, primjerice, upravljajući pogled na zvijezde? Na Empirej? Iznad kristalnog neba? Zasigurno ne, nego napredujući u dubinu uma, za što uopće nije potrebno uzdići pogled prema nebu, visoko dizati ruke, ići u hram, zamarati uši kipovima kako bi uslišali naše molitve; naprotiv, treba sići do dna sebe sama, s obzirom na to da je bog blizu, sa svakim i unutar svakog, više nego što to itko sam može biti, zato jer je on duša dušâ, život životâ i suština suštinâ; osim toga ono što vidiš da je visoko, ili nisko, ili (kako ti je milo reći) uokolo zvijezda, jesu tijela, jesu tvorevine slične ovom globusu na kojem smo mi i u kojima je božanstvo nazočno ni više ni manje nego u ovom našem ili u nama samima… Ni zlato ni srebro ne čine nas sličnima bogu jer on ne sakuplja slična

blaga; niti odjeća jer bog je nag, ni razmetanje ni poznatost, jer se on pokazuje rijetkima i možda ga nitko ne poznaje, a zasigurno da mnogi i više nego mnogi imaju krivo mišljenje o njemu…

U čemu se, dakle, sastoji najviše blaženstvo do kojeg se treba uzdi­gnuti? Giordano Bruno odgovara:

Najviše dobro, ono što se najviše želi, najviša savršenost, najviše blaženstvo, sastoji se u jedinstvu koje obuhvaća sve. Mi se radujemo nekoj boji, ali ne nekoj određenoj, ma koja to bila, nego najviše onoj koja uključuje sve boje. Radujemo se zvuku, ali ne nekom pojedinačnom, nego onom koji, obuhvaćajući mnoge, proizlazi iz njihovog sklada. Radu jemo se nekom osjetilnom dojmu, ali najviše onom koji obuhvaća u sebi i sve ostale, nekoj spoznaji koja u sebi sadrži sve spoznatljivo, nečemu pojmljivom koje u sebi sadrži sve što se može pojmiti, nekom biću koje obuhvaća sve, a ponajviše onom Jednom koje je sâmo sve…

Od toga Jednog, uvijek istog i postojanog, proizlaze misli ne­stalne i stalne, htijenja žarka i utažena i razlozi uslišani i strti, već prema tome da li čovjek dostojno ili nedostojno prilazi umom, osjećajem i djelom…

Misli o božanskoj svjetlosti Giordana Bruna završavamo njego­vim riječima:

Tako mi bio milostivMoj bog,

Tako mi i zvijezde sjaleTakovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,

Da svijetu bude koristan plod mog rada,Budeći duh i otkrivajući

LjubavOnima koji su lišeni

Svjetlosti. q

Pripremili: Antun Mičić i Marija Jakić

O duši i

O božanskoj svjetlosti

ex libris

63 NOVA AKROPOLA

filozofija

DEMOKRIT filozof koji se smije

Luka Marić

23

filozofija

63 NOVA AKROPOLA

Još otkako je “zaplovila na vo-dama Talesa”, filozofa s obala Jonskog mora nazvanog ocem

grčke filozofije, grčka filozofska mi­sao uz neznatne promjene smjera i danas sudjeluje u kreiranju slike zapadnog svijeta. Fenomen koji je započeo u Grčkoj u VII. i VI. stoljeću prije Krista povijest filozofije zabilježit će kao početak grčke filo-zofije ili razdoblje predsokratovaca.

Grčka misao tog vremena iz-ranja iz svijeta orfičke mistagogije i bogate mitološke tradicije opisane u Homerovim i Hesiodovim epovima, a pojavom predsokratovaca dobiva racionalnu interpretaciju i opću težnju da se razumski pronikne u tajne svijeta i prirode općenito. Potrebno je naglasiti da Grci pod terminom Priroda nisu shvaćali isključivo njenu materijalnu mani-festaciju, nego su Prirodu doživljavali kao Kozmos – organiziran i uređen svijet utemeljen na prirodnim zako-nima, dok su čovjeka shvaćali kao odraz tog velikog Kozmosa, makro-kozmosa, ili kako je to među prvima definirao upravo Demokrit – čovjek kao mikrokozmos.

Svjesni činjenice da je priroda oko njih podložna neprestanim promjenama, predsokratovci tragaju za onim trajnim, jedin stvenim počelom iz kojeg Priroda “izvire”, drugim riječima kreću u potragu za Biti. Tako da su osnovne teme njihove filozofije upravo Bitak i nje-gove manifestacije, te pokret.

Zajednička karakteristika svih predsokratovaca, a ujedno i ono što otežava naše razumijevanje, u prvom je redu njihov jezik. Naime, svoje doktrine izražavali su simboličkim i vrlo zagonetnim jezikom koji ne-odoljivo podsjeća na jezik proročišta u Delfima i Dodoni. To je jezik pre-pun alegorija i neprozirnih parabola koje više nagoviještaju nego što ka-zuju.

Ako k tome uvažimo činjenicu da je većina njihovih djela sačuvana

samo fragmentarno i posredno, kao komentari i osvrti kasnijih filozofa, problem rekonstrukcije i interpre-tacije njihovih učenja predstavlja iz-razito kompleksan i težak zadatak.

ATOMISTIAntički atomizam djelo je Leukipa i njegovog učenika Demokrita iz Abdere, dok se kao kasniji nastavljači javljaju Epikur i rimski pjesnik­filo-zof Lukrecije. Iako djeluju u zrelo predsokratovsko doba i spadaju u Sokratove suvremenike, osnivače atomizma uključujemo u pred-sokratovsko razdoblje zbog njihovih glavnih tema – Bitka i njegovih manifestacija, te problema pokreta.

Oskudni doksografski ma-terijali koji su odoljeli povijesnim vjetrovima daju nam vrlo ograničen uvid u život Leukipa, osnivača ato­mizma. Leukip se, kako tvrde neki izvori, rodio u Miletu, dok drugi kao mjesto njegova rođenja navode grad Abderu u Maloj Aziji. Putovao je mnogo i često ga dovode u vezu s elejskom školom, gdje je slušao Zenonova predavanja.

Vraća se u Abderu, osniva školu i započinje svoje atomističko učenje unutar kojeg inicira pojmove atoma i ne­Bitka ili “praznine”. Kasnije će njegov učenik Demokrit prihvatiti i razviti atomističku doktrinu.

DEMOKRITKao godina Demokritova rođenja najčešće se navodi 460. g. pr.Kr., a sam Demokrit u svom znameni-tom spisu Mali red svijeta zapisuje da je bio mlad u vrijeme starosti velikog predsokratovskog filozofa Anaksagore.

Iako se većina autora slaže u tome da je Demokrit doživio duboku starost, kraj Demokritovog života vrlo je nejasan i zagonetan, obavijen raznim legendama.

Neupitna je povijesna činjenica da je bio Leukipov učenik, dok neki izvori dodaju da mu je učitelj bio i Anaksagora, te da je slušao preda-vanja Filolaja, glasovitog nastavljača Pitagorina učenja.

Demokrit je rođen u vrlo bogatoj i utjecajnoj obitelji u tračkoj Abderi i nakon očeve smrti nasljeđuje veliko bogatstvo koje je potrošio putujući po raznim središtima učenosti ondašnjeg svijeta; poput Solona, Pitagore i Platona, posje-tio je Egipat, Perziju i Babilon gdje prima poduku maga i svećenika. Izvori iz kasnijeg razdoblja svjedoče da je posjetio Etiopiju, te da se su­sreo s indijskim mudracima. Nakon mnogih godina putovanja i učenja kad stječe uvid u cjelokupno znanje svog vremena vraća se u Abderu. Posvećuje se daljnjem istraživanju i pisanju svog golemog opusa, živeći vrlo povučeno, okružen najbližim učenicima, ili kako je i sam rekao: Došao sam u Atenu i nitko me nije prepoznao.

Po količini napisanih djela i iznimnoj erudiciji, Demokrita kao univerzalnog mislioca često uspoređuju s Aristotelom koji je komentirajući njegov rad zapisao: Taj je, čini se, o svemu promislio.

Poznati antički doksograf Dio gen Laertije klasificirao je Demokritove spise na temelju kata-loga aleksandrijske knjižnice u ko-jem su spisi antičkog atomista bili podijeljeni na: etičke, prirodoznan­stvene, matematičke, glazbene i tehničke, uz neraspoređene spise.

Najveći broj odnosio se na prirodoznanstvene spise, između kojih su najistaknutiji Veliki red svijeta i Mali red svijeta koje ne možemo sa sigurnošću pripisati Demokritu jer je teško razliko-vati njegova djela od djela njegova učitelja Leukipa. Enciklopedijski opus Abderanina obrađuje bro-jne teme, a poetika, melodija i

24

plastičnost njegova stila očarali su i glasovitog rimskog retora Cicerona.

Demokritovi spisi nestaju vrlo rano, pa se već Aristotel, u nakani da sistematizira pred-sokratovska učenja, žali da je većina njihovih originalnih djela izgubljena, te da se mora služiti kompilacijama i raznim komentarima.

Nažalost, od cjelokupnog Corpusa Democriteuma ostalo je sačuvano tek oko tristo fragmenata i tristotinjak komentara iz kasnijeg razdoblja.

ATOMISTIČKOUČENJEParmenid, znamenit predstavnik elejske škole, u filozofiju uvodi pojam Bitka koji se nalazi u svim stvarima i koji čini da stvari jesu. On ne promatra stvari same po sebi, nego traži skriveno počelo ili Bitak. Bitak je Parmenid definirao kao cjelovit, nenastao, nepromjenjiv i nepokrenut, a problem njegove manifestacije i pokreta predstavljat će iza-zov za cjelokupnu povijest filozofije. Sve kasnije škole predsokratovaca nastojale su dati odgovore na pitanja vezana uz načine manifestacije Bitka koji je jedinstven, a ujedno i mnogostruk, te kako je moguć pokret ako je Bitak nepokretan. Kako bi objasnili manifestaciju Bitka, Empedoklo će uve­sti četiri elementa, Anaksagora homeomerije, a

Leukip i Demokrit nevidljive i nedjeljive malene čestice poznatije kao atomi.

Atom dolazi od grčke riječi atomos, što znači nedjeljiv, i u atomističkoj doktrini pred-stavlja najmanju materijalnu česticu unutar jedinstvenog i neograničenog Parmenidovog Bitka.

Prema Demokritovom učenju atomi su čestice koje su, osim što su nedjeljive, vječne, nepromjenjive, neuništive i nenastale.

Atomi se nalaze i kreću u praznom pro­storu ili ne­Bitku u kojem se, pokrenuti sami od sebe, još od iskona, spajaju na različite načine formirajući mnogobrojne oblike.

Demokrit navodi da razlike među atomima nisu kvalitativne već samo kvantitativne. Dakle, razlikuju se oblikom, poretkom i položajem, ili kako Aristotel u svom djelu Metafizika objašnjava: A se od N razlikuje oblikom, AN od NA poretkom, a Z od N položajem.

Iako kvalitetom isti, atomi se razlikuju i po svojoj gustoći, odnosno suptilnosti (finoći), tako da su kruta tijela sastavljena od grubih, ku­kastih atoma, dok su tekuća, odnosno plinovita tijela građena od suptilnijih, okruglih atoma.

Demokrit zapisuje da je čak i ljudska duša sastavljena od atoma, ali od izuzetno brzih, su­ptilnih i okruglih, nalik na Vatru.

Dakle, oblik, poredak, položaj, veličina i suptilnost objektivna su svojstva atoma koja ne možemo percipirati osjetilima, ali kad se atom poveže s drugim atomima stvara se iluzija koju putem osjetila zamjećujemo kroz sekundarne karakteristike tijela (predmeta) – boju, okus, temperaturu.

Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina. (fr. 125)

Demokrit dodaje da tijela i predmeti emani-raju tzv. sličice (eidole) izgrađene od vrlo su­ptilnih atoma, a te sličice osjetila percipiraju kao sekundarne karakteristike pomoću kojih kreira-mo naše mišljenje. Upravo zbog toga Demokrit, poput Parmenida, tvrdi da pomoću osjetila ne možemo dosegnuti Istinu, te razlikuje dvije vrste spoznaje: pravu i mračnu.

Mračna vrsta spoznaje oslanja se na osjetila, nedostatna je i zaustavlja se na površini pojavnosti, te za nas Istina ostaje sakrivena. Mi ostajemo u sferi mišljenja i postajemo zarobljenici vlastitih zabluda.

Dvije su vrste spoznaje: jedna prava, dru­ga mračna. Mračnoj pripada sve ovo: vid, sluh, njuh, okus i opip. Druga, prava, od te je posve različita. Kad mračna spoznaja nije više kadra ni vidjeti odveć malen predmet, ni slušati ni mirisati ni kušati niti opipom zamijetiti, nego treba potanje istraživati, tada prilazi prava, jer ona ima finije osjetilo za spoznavanje. (fr. 11)

ETIKA Od velikog Demokritovog opusa sačuvano je samo tristotinjak fragmenata, a najveći se broj odnosi upravo na etiku. Demokritov životni stav proizišao iz dubokog poznavanja uzroka i utemeljen na neo-pozivom etičkom kodeksu, nadahnjivao je mnoge velike filozofe tijekom stoljeća. Svoje etičko učenje temelji na trajnoj vedrini duha – eutimiji, kako bi se doseglo najviše dobro, sreća tj. blaženstvo – eudaimonia.

Cjelokupna Demokritova etika proizišla je iz načina života koji teži “umjerenosti u uživanju i harmonizaciji života”, te “duševnim dobrima i kreposnim djelima”.

Najbolje je za čovjeka provoditi život što više u dobru raspoloženju, a što manje u

zlovolji. A tako bi moglo biti kad ne bi tražio naslade svoje u prolaznim stvarima. (fr. 189)

Ljudima priliči brinuti se više za dušu nego za tijelo, jer savršenstvo duše ispravlja slabost tijela, ali jakost tijela bez razboritosti ne čini dušu ništa boljom. (fr. 187)

Kao način postizanja eutimije Demokrit u prvom redu ističe ispravnu mjeru i poput većine mudraca starog vijeka potvrđuje ispravnost koračanja “srednjim putem”.

Duhovna vedrina dolazi ljudima od umje­renosti u uživanju i od harmonije života. Jer nedostatak i prekomjernost obično se naglo izmjenjuju i u duši izazivaju velike potrese. A duše koje se kreću prema suprotnim krajno­stima nemaju ni postojanosti ni vedrine. (fr. 191)

Znameniti stoički filozof Seneka nekoliko će stoljeća kasnije biti inspiriran dubokim etičkim učenjima grčkog atomista i zapisati: Bit će nam od koristi onaj spasonosni Demokritov propis kojim nam se propisuje spokojnost “ako ni u privatnom ni u zajedničkom životu ne budemo poduzimali mnogo ili ono što je preko naših moći.”

Također, Demokrit naglašava da je za postiza-nje eutimije potrebno uložiti rad i ispravan napor. Radu pripisuje odgojnu funkciju, a ispravan napor omogućava nadilaženje vlastitih ograničenja. Tko traži dobro nalazi ga samo radom, a zlo nalazi i onaj koji ga ne traži. (fr. 108) Plemenite stvari stječu se napornim učenjem, a neplemenite se žanju i bez napora. (fr. 182)

Kao važnu karakteristiku koju je potrebno usvo­jiti da bi se osvojila duhovna vedrina Demokrit ističe izvršavanje dužnosti. Obično se pojam dužnosti tumači u kontekstu stoičke filozofije, ali iz etičkih fragmenata Abderanina iščitava se važnost koju joj daje u moralnom formiranju čovjeka.

Pravednost se sastoji u ispunjavanju dužnosti, a nepravednost u njenu zanemariva­nju. (fr. 256) Uzdržavaj se od grijeha, ali ne zbog straha, nego po dužnosti. (fr. 41) Velika je stvar u nedaćama misliti na dužnost. (fr. 42)

Iz ovih etičkih pravila progovara filozof čvrstog karaktera i vedrog duha koji životnu sreću traži u trajnim, humanim vrijednostima koje nisu odraz mode ili prolaznog svijeta. Zbog njegove vedrine s opravdanjem o njemu nalazimo zapise kao o "filozofu koji se smije".q

25

NOVA AKROPOLA 6326

rubrika

DJELA RUĐERA BOŠKOVIĆA

Ivica Rosiæ

63 NOVA AKROPOLA

UVOD

Josip Ruđer Bošković rođen je 18. svibnja 1711. godine kao sedmo dijete u obitelji. Otac

Nikola već je u vrijeme njegovog rođenja bio nepokretan, no njegova starija braća i sestre te majka Pava uspjeli su nastaviti očev posao te usprkos brojnosti obitelj nije patila od neimaštine. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku igrajući se po ulica-ma staroga grada. Priča se da ga je umalo ubila kamena glava sv. Vlaha koja je pala za vrijeme potresa koji je pogodio Dubrovnik.

Svoje školovanje započeo je na isusovačkom kolegiju u rodnom gradu (Collegium Ragusinum), da bi ga zbog iznimne nadareno-sti u petnaestoj godini nastavio na isusovačkom kolegiju u Rimu (Collegium Romanum). Nakon završetka studija filozofije, matema-tike i fizike morao je prema pravili­ma Kolegija predavati gramatiku u nižim razredima. Istodobno je na­stavio studij teologije zbog čega se i zaredio.

Collegium Romanum je ute-meljio Ignacije Loyola, osnivač inkvi­zicije, pa je tako i rimski kolegij ka­rakterizirala iznimna dogmatičnost i orijentacija temeljena na aristo­telovskoj slici svijeta, odnosno ono me što je tadašnji znanstveni, katolički svjetonazor pod tim podra-zumijevao.

Bez obzira na to, Bošković je kroz ukupno znanstveno djelovanje nalazio načina da pronađe i potvrdi istinu u onome što je radio, bilo to kretanje nebeskih tijela ili filozo-fija, zbog čega je ostao zamijećen u tadašnjem znanstvenom svijetu, ali i u kasnijim desetljećima i stoljećima kada njegove teorije o strukturi tvari te međusobnom djelovanju čestica postaju znanstveno potvrđene.

Prva djela, odnosno rasprave objavljuje 1736. godine, a za života je objavio više od sedamdeset pet djela.

Najpoznatija su: Theoria philoso­phiae naturalis (Teorija prirodne filozofije, 1758.), Elementa mathe­seos universae (Elementi univer­zalne matematike, 1754.), Opera pertinentia ad opticam et astro­nomiam (Djela koja se odnose na optiku i astronomiju, 1785.), De cometis (O kometima, 1746.), De lumine (O svjetlosti, 1748.), De in­aequalitatibus, quas Saturnus, & Jupiter fibi mutuo videntur indu­cere, praefertim circa tempus con­juctionis (O nejednakostima koje, kako se čini, uzajamno izazivaju Saturn i Jupiter, osobito u vrijeme konjunkcije, 1756.), De marcu­libus Solaribus (O Sunčevim pje­gama, astronomska vježba održana na Rimskom kolegiju, 1736.), De Aurora Boreali (O polarnoj svjet­losti, 1738.), i dr.

Osim znanstvenim radom, bavio se i arheologijom te pisanjem pjesama. Koliko se može zaključiti iz njegovih djela i mnogih pisama, ni-kada nije tražio velike stvari za sebe, bio je privržen obitelji i domovini te je izuzetno volio znanstveni rad u kome je pronalazio nadahnuće. Bio je izrazito istinoljubiv, ali i taktičan kad je situacija to zahtijevala.

Unatoč tome što je mnogo puto­vao, te je gotovo čitav život proveo izvan rodnoga grada, nikada nije prestao misliti na Dubrovnik i na svoju obitelj. Intenzivan i naporan život Josipa Ruđera Boškovića završio je 13. veljače 1787. godine. Na vijest o njegovoj smrti u Dubrovniku je proglašen dan žalosti, održana je misa za koju je posebno bila skladana glazba te su održani mnogi posmrtni skupovi i govori. Ime ovog hrvatskog znanstvenika i prirodo-slovca nose ulice u svakom većem gradu u Hrvatskoj, a po njemu je nazvana i naša najveća znanstvena ustanova u području prirodnih i biomedicinskih znanosti – Institut Ruđer Bošković u Zagrebu.

FILOZOFIJASvoj filozofski pogled na svijet Bošković otkriva u dodatku De Anima & Deo (O Duši i Bogu) u svojoj Teoriji prirodne filozofije. Smatra da se svijet (priroda) sastoji od materije i od duše koja u njemu djeluje, odnosno kroz materiju se izražava.

Glavna razlika između ma­terije i duha leži u tome što je materija zamjetljiva i nesposobna za mišljenje i htijenje, dok duh ne djeluje na naša osjetila, a može misliti i htjeti.

Materijalno nije ništa drugo do determinacije prema lokalnim gibanjima ili prema težnji da se promijene ili sačuvaju lokalne udaljenosti prema nužnom za­konu, a koje ne ovise ni o kakvoj slobodnoj determinaciji same materije. Dakle, materijalni nivo postojanja je određen samim ma-terijalnim zakonima. Materija sama po sebi nema slobodu djelovanja. Ovdje treba uzeti u obzir da se lo­kalna gibanja ne odnose samo na fizički aspekt već i sve povezano s njime, dakle one senzacije koje iz toga proizlaze: nagoni, strasti i niski osjećaji.

Za razliku od materije, u na­šoj duši postoji neka sila kojom spoznajemo same svoje ideje i ona gibanja koja nisu lokalna, ali

27

znanost

su duši svojstvena, a zapažamo ih unutar samih sebe… Bošković govori o postojanju Inteligencije u našoj duši koja spoznaje gibanja koja nisu lokalna, odnosno nisu tjelesna. Govori da je kod čovjeka duša besmrtna, odnosno u stanju je postojati bez tijela.

Između tijela i duše postoje veze kojima upravljaju tri vrste zakona. Prve dvije vrste zakona odnose se na utjecaj tijela na dušu i utjecaj duše na tijelo. Tijelo je u stanju pobuditi pokrete duše (senzacije, osjećaje) ali je i duša u mogućnosti pokre-nuti tijelo. Za jednu i drugu vrstu veze potreban je određen položaj: Jednom i drugom vrstom zakona neki čisto duhovni čini potiču tjelesna gibanja, i obratno, i jed­na i druga vrsta traži između osta­log određen međusobni položaj dijelova tijela i određen položaj duše među tim dijelovima. Da bi postojala veza tijela i duše nužno je da postoje fizički organi preko ko-jih se sam čovjek izražava. Bošković osim o fizičkom položaju i odnosu organa unutar tijela govori i o sta­nju svijesti (duše) u trenutku kada tijelo djeluje po njenim uputama: ...i određen položaj duše među tim dijelovima.

Treći zakon odnosi se na vezu duše i tijela nakon prestanka života tijela. Kada pak dođe do raskida veze organskih instrumenata, ona odlazi i odvaja se od tijela, koje više nije sposobno za svoje redovno djelovanje. Bošković u obrazloženju govori da duša ne može biti vezana uz tijelo budući se tijelo raspada, a s njim i sile u njemu. Kako duša nema materijalnih elemenata pa tako ni materijalnih sila, ne privlači je više ništa materijalno.

Što se tiče pitanja Boga, Bo­šković kao teolog ne može prihvatiti slučajnost kao početak svemira. Posve je netočno da je broj kom­binacija konačnog broja članova konačan, ako se uzme što je sve

potrebno za sastav svijeta. Tvrdi da je nemoguće da svijet ovakvih razno-likosti nastane slučajno: Za sastav svijeta postoji prije svega raspored točaka materije u prostoru koji se proteže u duljinu, širinu i dubinu. Nadalje, postoji beskonačan broj ravnina; i za svaki pravac u sva­koj ravnini beskonačno mnogo vrsta krivulja... sastav svijeta i niz pojava koje iz njega proizlaze ovise o brzini i o smjeru gibanja... Da bi se u određenom smislu svla dala ta beskonačna nevjero­jatnost, potrebna je beskonačna sila višnjeg Tvorca koji je izabrao jednu od onih beskonačnih kom­binacija.

Svijet koji postoji nije deter-miniran (predodređen). Da bi svi-jet bio predodređen, on treba imati predodređene trenutke postojanja. Sljedeći je trenutak postojanja svije-ta u potpunosti određen sadašnjim trenutkom. Ukoliko je sadašnji tre-nutak određen tada čovjek nema slobodu djelovanja, a to nije istina: ...svako vršenje božanske slobode neizmjerno je puta savršenije od svakog stvorenog savršenstva... Predvidljivost postoji, ali samo na planu materijalnog, lokalnog gibanja.

ZNANOSTSastav materije Bošković definira kao skup materijalnih, neprotežnih (bez dimenzija) točaka između ko-jih djeluju privlačne ili odbojne sile. Točke (možemo ih nazvati elemen-tarnim česticama) su bezdimenzi-onalne jer odbojne sile koje djeluju između točaka su toliko jake na malim udaljenostima da protežna čestica ne bi mogla zadržati svoj in-tegritet u takvim uvjetima. Točke se nalaze u stanju mirovanja odnosno gibaju se jednoliko ukoliko je takva njihova priroda, a ukoliko na iste djeluje neka sila tada je njihovo kretanje kombinacija djelovanja

trenutnog gibanja i sile koja djeluje. Po mom mišljenju osnovni su ele­menti materije posve nedjeljive i neprotežne točke koje su u bes­krajnom vakuumu tako razasute da su po dvije bilo koje od njih međusobno udaljene nekim raz­makom koji se može beskonačno povećati ili smanjiti... Ja smatram da te točke nužno ostaju u istom stanju mirovanja ili jednolikog gibanja u kojem su jednom upra­vljene ako kao pojedinačne postoje zasebno u prirodi; ali ako negdje drugdje postoje druge točke, onda će po poznatoj i općoj metodi sa­stavljanja sila i gibanja pomoću paralelograma nužno doći do sastavljanja prethodnog gibanja s gibanjem koje određuju uzajamne sile...

Bošković ovdje očito govori o onome što je poznato kao Newtonovi zakoni gibanja te i sam više puta navodi da neke svoje ideje temelji na njegovim razmišljanjima.

Sila koja djeluje među točkama je privlačna, osim na jako malim udaljenostima gdje je odbojna i tu se slaže s Newtonom. Međutim, ono po čemu je Bošković ostao zapažen jest ideja da djelovanje sile između točaka nije tako jednostavno već da sila mijenja svoj predznak više puta ovisno o udaljenosti, što slikovito opisuje svojstvima vode i vodene pare te voska.

Stoga smatram da su bilo koje dvije točke materije jednako deter­minirane da se pri jednoj udaljeno­sti približavaju, a pri drugoj uda­ljavaju. Tu determiniranost naziv­ljem silom, i to u prvom slučaju privlačnom, a u drugom odbo­jnom... Zakon pak tih sila jest ta­kav da su one pri neznatnim udalje­nostima odbojne i povećavaju se u beskonačnost što se te udaljen­osti beskonačno sma njuju, tako da su kadre uništiti svaku, ma kako veliku brzinu kojom bi se jedna točka mogla približavati

28

znanost

NOVA AKROPOLA 63

63 NOVA AKROPOLA 29

drugoj prije negoli iščezne njihova udaljenost; a kada se pak njihove udaljenosti povećaju, one se tako smanjuju da pri svakoj neznat­noj udaljenosti sila nestaje. Ali tada povećavanjem udaljenosti prelaze u privlačne, koje najprije rastu, a zatim padaju, iščezavaju prelazeći u odbojne i rastući na isti način, zatim opadajući, iščezavajući i prelazeći ponovno u privlačne i tako redom izmjenično na brojnim, ali posve neznatnim udaljenostima, sve dok, nakon što su došle na nešto veće udaljenosti, ne počnu postojati trajno privlačne i približno obrnuto razmjerne kva­dratima udaljenosti...

Ovaj dio Teorije prirodne filo­zofije je možda najzanimljiviji jer iz njega slijede neki zaključci koji su kasnije došli do izražaja kod fizikal-nih istraživanja na atomskoj razini. Tako se Boškovićevim prikazom

djelovanja sila mogu opisati staze po kojima se gibaju planeti i elektroni jer postoje mjesta na određenim udaljenostima u kojima su sile u ravnoteži (Bošković ih naziva mje­stima kohezije). Kad govori o suda-ru čestica, navodi da se mora uzeti u obzir usporavanje čestica prije samog dodira jer ne može posto-jati nagla promjena brzina. Ovo je posljedica odbojnih sila na malim udaljenostima.

Također dokazuje da u sus-tavu od dvije čestice koje zauzimaju žarišta elipse (A, B), treća čestica (C) zauzima točno određen položaj i ukoliko djeluje “dovoljno velikom vanjskom silom”, tada treća čestica nastavlja gibanje po jednoj od elipsi oko čestica A i B. Bošković je izveo dokaz i za sustav više čestica.

Ovaj sustav podsjeća na model atoma fizičara Nielsa Bohra, ute-meljen više od 125 godina nakon

Boškovićeve smrti, a koji definira postojanje atomske jezgre s njenim elementima oko koje kruže elektro-ni po točno određenim putanjama (orbitama).

Bošković razlikuje geometrij­ski prostor kakav koristimo u proračunima i realni, fizički prostor koji ne postoji bez čestica, odnosno sila. Tako nije svejedno na kojem se mjestu nalazi čestica jer sama promjena mjesta dovodi česticu u sasvim druge uvjete postojanja, djelovanja sila.

U prirodi postoji više vrsta čestica ovisno o tome kakav je razmještaj točaka od kojih su sa­stavljene. Čestice prvog reda su one kod kojih se točke nalaze na vrlo malim udaljenostima te je potrebna vrlo velika sila da bi se razdvojile. Takve čestice se mogu spojiti i tvoriti česticu drugog reda koja ima ma nju čvrstoću. Nadalje nastaju čestice trećeg reda, četvrtog, itd. Čestice koje imaju različit razmještaj imaju i različite karakteristike.

Ovo je zanimljivo jer je u skladu s modernim spoznajama o molekulama tvari kod kojih su osim određenih vrsta atoma, važni i karakteristični međusobni položaji atoma u molekuli. Također je za-nimljivo da ove tvrdnje Bošković izvodi isključivo na temelju zaklju­čivanja i zapažanja te analogije koju je uočavao u prirodi, bez skupih uređaja kakve znanstvenici danas koriste.

znanost

Što se tiče položaja Zemlje u svemiru, Boškoviću je bilo jasno da se Zemlja giba oko Sunca, međutim, kako kao isusovac to nije smio iz-ravno iznositi, služio se sustavom koji je razvio Tycho Brahe. Kod tog sustava kao referentna točka uzet je planet Zemlja, a ne Sunce, ali se svi ostali planeti gibaju oko Sunca. Kinematički gledano (ne uzimajući u obzir inercijalne sile), ovaj sus-tav je ekvivalentan heliocentričnom sustavu, sa Suncem u središtu, a istovremeno se ne protivi dogmi o nepomičnosti Zemlje. Osim o Zemlji, Bošković razmišlja o svemiru pa govori o zvjezdanom i apsolutnom prostoru. Zemlja se nalazi u zvjezdanom prostoru, a o

apsolutnom mi ne možemo ništa znati.

Iako je u njegovo vrijeme bila korištena samo Euklidova geome­trija, Bošković govori o mogućnosti korištenja neeuklidske geometrije: Nama se čini da su krivulje viših vrsta (npr. parabola, elipsa, hiper-bola, op.a.) manje jednostavne jer se našoj ljudskoj pameti čini da je pravac najjednostavniji od svih... i iz toga smo mi ljudi izveli cijelu geometriju. Stoga one crte koje vr­lo odstupaju i razlikuju se od prav­ca smatramo složenim i sve više udaljenim od one jednostavnosti kakvom je sebi zamišljamo. Međutim, sve su neprekinute crte i one koje su jednolike naravi u sebi isto tako jednostavne. Neki drugi

način mišljenja… mogao bi te krivulje smatrati najjednostavni­jima i iz toga njihova svojstva sačiniti elemente neke posve dru­ge geometrije... Poznato je da su ka­snije “izmišljene”, odnosno počele se koristiti neeuklidske geometrije jer su bile praktičnije za određene primjene.

Matematičke i fizikalne dokaze Bošković izvodi tzv. geometrijskom metodom koju je učio na studijima. Tek će kasnije tijekom XVIII. st. biti razvijena analitička metoda koja se danas najčešće koristi (diferenci-jalne jednadžbe, diferencijalni i in-tegralni račun).

PRAKTIČNIRADOVIIMJERENJA

Osim teoretskih razmatranja i iz-voda, Bošković je bio i praktičar jer su mu tako nalagali poslovi koje je dobivao, a i sam je uvijek pokušavao poboljšavati metode rada ili instru-mente s kojima je radio. Jedan od zadataka bilo je osmišljavanje i nadgledanje izgradnje zvjezdarnice u Breri, zatim mjerenje duljine luka meridijana i ispravljanje zemljopisne karte u Papinskoj državi. Godine 1742. povjereno mu je da istraži pu-kotine u crkvi sv. Petra u Rimu. Do tada su sve građevinske pro bleme rješavali arhitekti praktičari bez korištenja fizike i matematike te je ovaj način rješavanja problema bio sasvim nov.

Provodio je astronomska opažanja pomrčina Sunca i Mjeseca, Jupiterovih satelita te opažanja kometa. Nadalje rješava problem određivanja staze kometa, što do-

znanost

30 NOVA AKROPOLA 63

31

datno usavršava u više navrata. Među prvima, na osnovu astronom-skih zapažanja, pretpostavlja posto-janje planeta Urana za kojeg se u prvim fazama promatranja mislilo da je komet. U geodeziji prvi počinje koristiti mjerne letve na stalcima, umjesto na tlu kao što je do tada bio običaj. Takvi su tronožni stalci nazvani Gaussovima budući da su tek kasnije ušli u geodetsku prak-su, a predložio ih je Gauss. Prvi je počeo koristiti metode izravnavanja pogrešaka dobivenih mjerenjem, bavio se problemom plime i oseke mora. Istraživao je leće i pogreške leća uslijed njihovog sfernog oblika i debljine, te je u tu svrhu osmislio i konstruirao spravu koju je nazvao vitrometar.

Godine 1785. u Bassanu je objavljen njegov rad Djela koja se odnose na optiku i astronomiju, u kojem opisuje astronomske i optičke sprave te mogućnosti njiho-vog konkretnog poboljšanja.

BOŠKOVIĆEVUTJECAJ

Bošković je u to vrijeme, u XVIII. st., bio poznat kao znanstvenik i diplomat te su njegova djela i riječi imali određenu težinu u znanstve­nim krugovima. Odmah nakon ukidanja zabrane tiskanja knjiga u kojima se govori o kretanju Zemlje 1757. g., Boškovićeva Teorija prirodne filozofije postaje jedna od temeljnih teorija u nastavi fizike na području Habsburške monarhi-je (Italija, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Austrija). Također su za njegovu Teoriju znali i u Francuskoj i Engleskoj, gdje je jedno vri-jeme boravio. Poznate su njegove rasprave i poznanstva koja je imao sa znanstvenicima tog vremena – d’Alembertom, Lagrangeom, Bradleyem, Benjaminom Fran­klinom, Clairautom, Le Sageom, i dr.

Boškovićeve teorije, ipak, do izražaja dolaze tek kasnije. Nabrojat ćemo neke znanstvenike na koje je utjecao Boškovićev rad: Michael Faraday, u razmatranjima o atomima i njihovom sastavljanju, James Clerk Maxwell i Lord Kelvin govore o čestici kao središtu sila, Augustin Louis Cauchy je smatrao da je nužno prihvatiti Boškovićeve bezdimenzionalne točke u ne-kim slučajevima, Joseph John Thompson pomoću Boškovićevih mjesta kohezije objašnjava model staza po kojima se gibaju elektroni, John Henry Poynting objašnjava Boškovićevu teoriju sastava materije kao metafizičku teoriju. Na temelju radova Lorda Kelvina, Thompsona i Plancka, Niels Bohr definira putanje elektrona u diskretnim energetskim stazama.

Fizičar Clive Anthony Croxton je pokazao da se grafički prikaz promjene potencijalne energije pri približavanju dvaju atoma natrija, olova i drugih metala podudara s Boškovićevim.

Kasnija istraživanja dovela su do spoznaje o kvarkovima, elemen-tarnim subatomskim česticama, te kvarkovima višeg reda što su čestice koje sve više nalikuju Boškovićevim neprotežnim točkama, a nji-hovo međudjelovanje neki fizičari opisuju upravo Bo­škovićevom teorijom.

Niels Bohr i Werner Heisenberg, obojica istaknuti fizičari XX. stoljeća, go­vore o Boškoviću:

On nije samo dao važan doprinos matematici i as­tronomiji, nego je nastojao, znatnom imaginacijom i logičkom snagom, razviti sustavan prikaz svojstava tvari...

U tom pogledu Boškovićeve ideje su vrlo duboko utjecale na rad sljedećih generacija fizičara... (Niels Bohr)

Osobita predodžba da su sile na malim udaljenostima od­bojne, a na većima moraju biti privlačne, u modernoj atomskoj fizici, na različitim mjestima, ima odlučujuću ulogu... istraživanje atomske jezgre u posljednjih tride­set godina uči nas da se čestice koje izgrađuju atomsku jezgru, protoni i neutroni, drže zajedno također silom takve vrste…

U njegovom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis na­lazi se mnoštvo ideja koje su u potpunosti došle do izražaja tek u modernoj fizici u posljednjih pede­set godina, i koje pokazuju kako su bila ispravna filozofska gledišta kojima se Bošković rukovodio u svojoj prirodnoj znanosti. (Werner Heisenberg) q

znanost

63 NOVA AKROPOLA

Izbor iz intervjua s Ivanom Supekom

Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov

intervju

NOVA AKROPOLA 6332

3363 NOVA AKROPOLA

Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara,

oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta Ruđer Bošković. Mnogi ga pamte po njegovom za-laganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvi­rima bilo koje stranke), za vrijeme Hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90­tih, kad se žestoko suprotstavio Tuđmanovom režimu. Istovremeno, bio je i književnik koji je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim prividno različitim poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tijekom svog života ovaj je veliki čovjek surađivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr... Uvijek se bez milosti, vođen načelima huma­nizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, do­dvo rnosti diktatorskim režimima, koji su čovječanstvo doveli do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.

Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno. U klimi gramzivosti neoliberalnog kapitali­zma, koja je dovela do globalne rece-sije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, djelo Ivana Supeka jednako je aktu­alno kao i kad je u svojoj glavnini stvarano.

Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao

i pružio ruku, rekavši da mu za­hvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vri-jeme protesta protiv invazije SAD­a na Irak 2003. godine. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom na­stojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se oda­zvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.

Danas se X. zagrebačka gi­mna zija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog intervjua, otišao duboko razočaran, kako u hrvat­sko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu Ruđer Bošković, svjedočimo samo dalj njem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i na stavnicima.

Zato konačno, dvije godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj intervju, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s aka­demikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstu-alni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvo-dile misli sugovornika često i pre-daleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, pre-rasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove od-

govore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Često ste isticali da Vaš prven-stveni interes nije bila fizika, već filozofija i književnost. Kako to da ste, kao čovjek takvih inte-resa, "zalutali" u fiziku?

Da, mene je uvijek više intere-sirala literatura i filozofija. Zapravo sam prvi doktorat upisao iz filo-zofije. No, tada se pojavio Werner Heisenberg s idejom jedinstva čo-vjeka i svijeta i da se to tako treba gledati. To je ta čuvena kopenha-genska interpretacija kvantne te-orije. Baš zbog toga što sam želio prodrijeti u tu dubinu, u jedinstvo čovjeka i Prirode, zato što sam želio razvijati filozofiju na tim temeljima, napravio sam ekskurziju u fiziku. Onda se dogodilo to da su me svi profesori precijenili, smatrali me vrlo talentiranim, itd. Tako sam do-ktorirao teorijsku fiziku, iako sam želio doktorirati filozofiju.

Kakav je bio Vaš doprinos fizici?Nakon velike mature stu-

dirao sam u Zürichu, Parizu i Leipzigu, tek kratko i povremeno se vraćajući u Zagreb. S Wernerom Heisenbergom sam u početku naj-više radio na problemu vakuuma. Doduše, doktorirao sam na supra-vodljivosti, jer mi je Heisenberg dao temu iz tog područja kad sam došao tamo. On je i sam radio na problemu supravodljivosti i mislio je da ima rješenje za to. Mislio je da ću ja, s obzirom na to da sam bio dobar matematičar, to dotjerati do kraja. Heisenberg je objasnio opće rezonantne sile, na sličan način kako je Ernest Rutherford objasnio magnetizam. Slična je nuklearna sila između protona i neutrona. On je imao tu ideju. Mislio je da će ta Coulombova sila dovesti do toga da se elektronski plin pretvori u kom-pleks, u kolektiv. No, čim se stvori kolektiv, on ima puno veći pobuđe-

intervju

NOVA AKROPOLA 6334

ni energetski rascjep i ne mogu ga tako lako uznemiriti titraji rešetke, jer otpor nastaje titranjem rešetke. Međutim, ja sam pokušavao tu njegovu ideju razraditi u nekoliko mjeseci. Onda je jednog dana u Leipzig došao eksperimentalni fi-zičar, profesor Joss, s problemom oštrih linija u fluorescencijskim spektrima supravodiča, koji ni-je mogao riješiti. Ako je to kruto tijelo, onda ono ima vrpce, dakle trebale bi se vidjeti mrlje. On je to ispričao Friedrichu Hundu, a Hund je došao do mene i pitao me bih li to znao objasniti. Rekao sam da ću pokušati. I doista, nakon dva­tri tjedna sam to riješio, pokazavši

da je fononska interakcija tisuću puta jača od fotonske, tako da svi elektroni padnu na najniži nivo. Zbog toga nastaju oštre linije. S tim objašnjenjem sam došao kod Heisenberga i Hund je rekao da je to sjajno. Htjeli smo to objavi-ti, ali postojala je jedna poteškoća. Pozivao sam se na jedan rad Felixa Blocha, ali tad se nisu smjeli citi-rati radovi Židova bez dozvole nje-mačkog ministarstva unutrašnjih poslova. Ja nisam htio tražiti tu be-smislenu dozvolu, tako da je taj rad izvisio. On je objavljen tek poslije rata. Međutim, Heisenberg je i da-lje mislio da to rješenje ne vrijedi. On je i nakon rata vjerovao u svoju hipotezu o kolektivima elektrona.

Ipak, pokazalo se da moja ideja stvarno vodi rješenju problema supravodljivosti. Naime, s istom tom hipotezom su John Bardeen i njegovi suradnici Leon Cooper i John Robert Schrieffer stvarno ri-ješili supravodljivost 1957. godine, za što su dobili i Nobelovu nagra-du. Da je Heisenberg u ono doba prihvatio moju ideju, vjerojatno bismo uskoro mi bili došli do rje-šenja supravodljivosti. Sigurno je da kroz te Heisenbergove diferen-cijalne i integralne jednadžbe važe principi invarijantnosti. Iz principa invarijantnosti čestica, iz simetrija i drugoga se može izvući mnogo toga pa i supravodljivost. Mislim da je i jedan i drugi pristup dobar,

Werner Heisenberg

intervju

nikad nisam mislio da je moj način jedini ispravan.

Kako je nastao Institut Ruđer Bošković?

Nakon rata se više nisam že-lio baviti fizikom. Imao sam neku odvratnost prema čitavom stanju nakon bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki. Ne znam, bio sam toliko uključen u te mirotvorne pokrete, a užasno me ljutilo pona-šanje nekih fizičara. Čak mi je bilo i žao zbog toga. Međutim, u ono vrije-me nakon rata vladala je velika haj-ka na teorijske fizičare, na kvantnu teoriju i Einsteinovu teoriju relati-vnosti, tako da sam ipak smatrao da trebam nekako obraniti tu teoriju. Mislio sam kako, iako mi se ta pra-ksa zloupotrebe fizike u militantne svrhe ne sviđa, teorija ipak s time nema nikakve veze. Mislio sam, ako

od mene zatraže da dođem preda-vati, vrlo rado ću to prihvatiti. Treba odgojiti teorijske fizičare koji će biti vođeni humanizmom.

Prvo sam radio kao profesor na Medicinskom fakultetu i tamo sam zapravo želio osnovati mole-kularnu biologiju. No na području teorijske fizike vladala je potpuna pustoš. Akademija je tada bila pra-zna. U Hrvatskoj je postojao jedan profesor teorijske fizike, koji je za vrijeme rata otišao u penziju, ali i inače nikad ništa nije napravio i njegova je disertacija ispod nivoa magisterija. To je bilo vrlo žalosno i smatrao sam svojom odgovornošću dignuti teorijsku fiziku. Mogu reći da sam je zbilja digao. Oko mene se okupilo desetak mladića, od ko-jih je najpoznatiji vrlo talentirani Vladimir Jurko Glaser pa Gaja Alaga, Boro Jakšić, Ivan Babić­Gjalski (sin

Ksavera Šandora), Krunoslav Ljolje, Grossmann, Janković... To su sve ljudi koji su i u inozemstvu vr-lo poznati i koji su bili vrlo dobri. Godine 1948. nastao je jaz između Tita i Staljinovog bloka i otvorila se mogućnost da pokrenem institut za teorijsku fiziku. S obzirom na to da sam imao punu podršku Tita i Kidriča, koji je također želio insti-tut, nitko se zapravo nije miješao. Imao sam potpunu ovlast da radim što hoću.

Vi ste bili politički aktivni, iako nikad u okvirima bilo koje stran-ke. Kako biste to objasnili?

Da, poduzimao sam i neke političke akcije. Nikad nisam bio ni u jednoj političkoj partiji niti sam osnovao partiju; za mene je politika mnogo šira, za mene je politika bor-ba za opće dobro, kao što je to još

intervju

63 NOVA AKROPOLA 35

Aristotel definirao. Prema tome, svi se mi moramo baviti politikom i oku-pljati. Naravno, stranke ne smiju biti interesne grupacije, nego se moraju okupljati oko ideja, pa onda članstvo bira koje će ideje pobijediti. To je mo-guće samo ako se ne stvori politička profesija. Političari ne bi smjeli biti plaćeni, već treba shvatiti da je du-žnost svakoga od nas da se bavi poli-tikom, da pokaže svoju dušu. Ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to puno više plaćen od ostalih, stvara se politička profesija koja misli samo na svoj interes. To se zaista dogodilo, ne samo Hrvatskoj, nego i čitavom svijetu. Svuda je ta profesija nemoral-na, puna korupcije. Prema tome, ja sam bio za to da ljudi stvaraju partije, da formiraju udruge, itd. Međutim, sve se to treba temeljiti na principu dobrovoljnosti. Tako je to, recimo, govorio sveti Pavao. On je rekao apo-stolima i svećenicima da ne primaju novac. Rekao im je da moraju imati svoje zanimanje. I on je imao svoj obrt, za koji je dobivao novac. Čim se iz toga stvorila interesna sfera s pu-no novca, kao što je Crkva, nestalo je kršćanstvo. To bi, znate, trebala biti jedna od glavnih pouka.

Možete li dati komentar kako smo došli do vrlo loše obrazovne slike? Je li prije bilo bolje?

Mislim da nije bilo puno bolje, samo se nešto više čitalo. Mislim da

je s ovom globalizacijom provalila šund literatura i kvaziumjetnost ko-ja zapravo zaglupljuje narod kako ne bi razmišljao o bitnim problemi-ma svijeta. To nije, kako bi brzople-to netko mogao zaključiti, cilj neke skupine ljudi, nego to samo nastaje kao proizvod potrošačkog društva. Dovoljno je pogledati listu najčita-nijih (tj. najprodavanijih) knjiga. Prema tome, globalizacija je sa svo-jim težištem na profitu upropastila kulturu i upropastit će je još i više.

Da li bi uvođenje etike i sličnog kao predmeta u sve sveučilišne studije stvorilo potpunijeg znan-stvenika? Možemo li predvidjeti posljedice strogo disciplinarnog usavršavanja koje se nameće svakom znanstveniku?

Ja u disciplinu etike baš puno i ne vjerujem, jer se to lako može pre-tvoriti u nekakav vjeronauk, od kojega također nije bilo puno koristi. Mislim da bi svi ljudi, svi profesori morali biti zadojeni idejom humanizma. Ne biste smjeli predavati povijest, ako joj ne pristupate humanistički. Pa čak bi se i matematika trebala gledati s humanističkog stajališta. Zapravo, svi profesori i odgajatelji moraju djelo-vati u duhu humanizma. Etika, kao poseban predmet, nije potrebna.

Znanje čovječanstva je ogro-mno, godišnje se ispišu milijuni

stranica originalnih priloga, na svim poljima ljudske djelatnosti. Brzina stvaranja novih spoznaja je takva da se ukupno znanje čovječanstva danas udvostruču-je svakih pet godina. Međutim, čini mi se da nije daleko dan kad ćemo dostići maksimalnu brzinu, kad će brzina akumula-cije znanja početi opadati. Koje je Vaše mišljenje o tome?

To je sasvim krivo. Radi se o brka nju znanja sa samom znanošću. Znanost je najveći napredak ostvarila negdje između 1925. i 1933., dakle u tih osam godina je učinjeno više nego u čitavom kasnijem razdoblju. Neka vrsta znanja jest ako možete pripremiti kozmetičke preparate bo-lje od nekog drugog, ali ja to ne bih računao pod pravo znanje.

Što se radova tiče, danas ih se proizvodi previše. Zavladala je po-greška koju označavamo sintagmom publish or perish. Međutim, Nature je nedavno objavio jedan rad koji je u potpunosti napravio kompjuter. Bila je to senzacija, a radilo se o ra-du iz kemije. Publiciraju se tisuće znanstvenih radova, jer oni su na-žalost uglavnom rutinski. Kemijskih spojeva ima nekoliko milijuna i stalno se objavljuju nekakve preina-ke, ali to nije ono pravo znanje. Ako i kompjuter može napraviti jedan dobar rad, onda to zapravo pokazu-je što se danas sve objavljuje. Treba objavljivati ono što su doista otkrića, ono što zbilja donosi nešto novo, a ne rutinske radove.

U Vašem poznatom tekstu Čaro­bnjakov šegrt napisali ste: "A on je (Leo Szilard, nesretni ini-cijator atomske bombe) doista u moralnom mamurluku digao ruke od ubojite fizike i preba-cio se na molekularnu biologi-ju, odakle će se roditi jednako pogubno strašilo." Da li bi do tog mamurluka došlo i da je on imao u vidu buduće primjene

36 NOVA AKROPOLA 63

intervju

svojih otkrića? Je li potrebno da znanstvenik razmišlja i o mogu-ćnostima buduće (zlo) upotrebe svojih istraživanja? Ili znanstve-nik smije pretpostavljati da je znanost vrijednosno neutral-na te prepustiti rezultate svog istraživanja političarima i bizni-smenima da ih koriste kako im drago?

To je bila Tellerova teza s kojim sam polemizirao, kad smo se pot­puno razišli. Edward Teller je tvrdio da je znanstvenikova stvar istraživati sve što može, bez obzira na konze-kvence. Briga je političara hoće li se to primijeniti. Ja sam odgovorio da je to odgovornost znanstvenika, jer daje ljudima u ruke nešto što oni neće odgovorno primijeniti. Prema tome, svi su ljudi odgovorni za svo-ja djela, pa tako i znanstvenik mo-ra biti odgovoran. Moj prijatelj Leo Szilard bio je prvi koji je došao na ideju atomske bombe i u početku je bio strastveni pobornik njene izgra-dnje. Međutim, on je bio i Einsteinov prijatelj i čak su zajedno patentirali neke stvari u Berlinu. Kad je Hitler bio u naponu snage i pobjede, Szilard i Einstein su napisali pismo Rooseveltu u kojemu upozoravaju na mogućnost stvaranja atomske bombe. Roosevelt to nije ozbiljno shvatio. Tad je Szilard otišao do Enrica Fermija u Chicago i tamo su napravili nuklearni reaktor. Nakon pobjede kod Staljingrada i poraza Erwina Rommela u Africi bilo je si-gurno da će Njemačka izgubiti rat.

Szilard tada postaje najogorče-niji protivnik atomske bombe i po-svuda agitira protiv nje. I u samom Los Alamosu su se ljudi podijelili. Jedan dio bio je za obustavu rada pa je Julius Robert Oppenheimer sazvao sastanak s Johnom Simpsonom, vo-diteljem jedne od znanstvenih gru-pa u sklopu projekta Manhattan. On također s kršćanskog stajališta nije znao što bi. Onda je general Leslie R. Groves, vojni šef projekta, posta-

vio pitanje opravdanosti milijardi dolara uloženih u taj projekt. To se moralo iskoristiti u gradnju atom-ske bombe. I to je bio glavni argu-ment, koji ih je sve pokolebao. Jer, kako će se opravdati pred Senatom, kojemu će izgledati da su te pare uludo potrošene?

Vidite, novac je grozna stvar. A pogotovo su strašna stvar ti političari.

Prva ideja je bila da se atom-ska bomba baci na Kyoto pa je Oppenheimer rekao: "Nemojte uni-štiti Kyoto, to je ipak riznica umje-tnosti." Onda su se odlučili za in-dustrijski centar. Kao što svi dobro

63 NOVA AKROPOLA

intervju

NOVA AKROPOLA 6338

znamo, atomske bombe su bačene, pobijene su stotine tisuća uglavnom nevinih ljudi, a mnogima od nas srušio se svijet.

Leo Szilard je nakon rata oti-šao u molekularnu biologiju, jer to nije opasno područje. Zato sam i ja osnovao molekularnu biologiju na Institutu Ruđer Bošković, s opra-vdanjem da će za vrijeme atom-skog rata biti teških zračenja i da se za to trebamo pripremiti. Kao što znate, već jedan foton može izazva-ti mutacije pa je, prema tome, to trebalo proučiti. Szilard bi sigurno danas opet bio protiv zle primjene otkrića molekularne biologije.

Vidite li danas slične dru štvene nakane na globalnoj karti koje mogu biti inicijatori eksplozije nekih znanstvenih disciplina i mogu li neke nove "utakmice" ostaviti tako strašne posljedice na onoj nehumanoj strani?

Reći ću nešto što će možda mnoge sablazniti. Znanstveno­tehnička revolucija ima svoje dobre strane. Ona je proširila naše horizonte, ona je dovela do mnogih korisnih primjena. Međutim, donijela nam je i mnogo štete. Ne samo to. Ona stvara tako veliku produkciju, ona ima takve

potencijale, da to kapitalizam ne može podnijeti. Kapitalističko tržište je premalo da apsorbira tu silnu sposobnost naše industrije. Asimptotski gledano, kraj toga je da će nekoliko industrijskih divova namiriti čitavo tržište, jer zapravo njime vladaju. Svi drugi će biti bez posla, zarade i bez ičega. To je za-pravo totalni debakl. Prema tome, ta sprega znanstveno­tehničke revolucije i kapitalizma sigurno vodi u bankrot i propast.

Bitno je da to mladi shvate. Bit kapitalizma je stvaranje

profita. Prema tome, domaće tržište to ne može namiriti i onda se tvrtke bore za izvoz. Nastaje strašna borba za izvoz. Međutim, to ne ide samo mirnim putem, nego se treba ići i u rat. Najgore je u tome što zbog povećanja konkurentnosti poduzeća na tržištu moraju drastično sma­njivati socijalna prava. Ipak je so-ciodemokracija u Europi uspjela stvoriti radnička prava, mirovine, zdravstveno osiguranje, itd. Sad se to ponovno smanjuje kako bi­smo postali konkurentniji za izvoz. Ludost je politike da glavna stvar postaje izvoz. Proizvodnja mora biti okrenuta domaćim ljudima, nama koji živimo ovdje.

Kapitalizam je u eri znan­stveno­tehničke revolucije postao kočnica, zapravo nevolja svijeta. To političari još ne shvaćaju. Oni i dalje misle da je taj neolibe­ralni kapitalizam ideal svijeta. Taj neoliberalizam, kojega je John Williamson inicirao, bio je jedna od ideja prosvjetiteljstva koja je bila vezana uz sva socijalna pra-va. Danas, međutim, to više nije tako. Oni to zovu neoliberalizam, ali to je zapravo kapitalistički fun-damentalizam, koji kao dogmu ima slobodno tržište, a slobodnim tržištem vladaju tehnološki jaki industrijski divovi koji upropašta­vaju sve one koji su slabi, dakle poduzeća, ekonomije, itd. To je propast. Dok svijet ne shvati da je ta kapitalistička globalizacija najveći neprijatelj čovječanstva, nećemo izaći iz te situacije. Naravno, to se ne može postići terorističkim i anarhističkim akcijama, nego se protiv toga moramo boriti jasnim shvaćanjem problematike. Ja ne vjerujem u nasilne metode. Sve te nasilne metode donijele su više zla nego dobra.

Prijevara je kapitalizma da je slobodno tržište slobodno. Ono je zapravo sve samo ne slobodno. To je tržište u kojemu tehnički razvi-jeniji uništavaju one koji su slabiji i to je ta današnja globalizacija. Kad se neki naši ljudi oduševljavaju glo-balizacijskim procesima, to samo odražava niski nivo naše politike.

Što je od Vašeg iznimnog zala-ganja za principe humanizma i socijalne pravde ostalo danas u hrvatskom društvu, a što pak u svjetskoj zajednici?

Od svega toga je ostalo vrlo malo. Zapravo, svi smo bili vrlo razočarani Hiroshimom. Međutim, istovremeno se rodio neki novi optimizam. Naime, nakon Drugog svjetskog rata čitav je svijet bio prestrašen atomskim bombama

intervju

3963 NOVA AKROPOLA

i tad smo uspjeli uvjeriti svijet da je apsolutno nužno opće i pot-puno razoružanje. Pritisak tih miro tvornih pokreta bio je toliko velik da su čak i Ujedinjeni narodi donijeli zaključak da je to i njihov najvažniji i hitni cilj. Ipak, kao što znate, od toga se nije obistinilo ništa, nego je nastupila još veća trka u naoružanju.

Ja sam tada dosta pisao. Albert Einstein i Bertrand Russell su svojim memorandumom osnovali Pagvaško društvo. U početku je to društvo kon-taktiralo velike znanstvenike SSSR­a, Velike Britanije i SAD­a. Mi smo osno­vali stalni komitet, koji su činila tri Amerikanca, tri Engleza i tri Rusa. Ja sam bio deseti član, kao predstavnik zemlje izvan tih blokova. Naš cilj je bio opće i potpuno razoružanje. Kad je ta Deklaracija Ujedinjenih naroda bila prihvaćena, osnovan je komitet osamnaestorice kojemu je bio cilj ostvarenje našega cilja.

Tada se sastalo nas pedesetak u Cambridgeu 1962. i tu je bio naj­aktivniji Philip Noel­Baker, koji je ujedno bio i predsjednik UN­ovog komiteta za razoružanje te nosi-lac Nobelove nagrade za mir. On je postao i nakon toga ostao moj najbolji prijatelj. No bilo je tu i mnogo uglednih predstavnika SSSR­a, SAD­a, Velike Britanije... Mi smo tada jednodušno zaključili da je opće i potpuno razoružanje u interesu čitavog čovječanstva, da je to provedivo u roku od četiri godine i da je to svima u interesu. Taj naš dokument je razrađen vrlo savjesno, a ja sam mnogo po-mogao Noel­Bakeru. Čitav taj plan razoružanja i akcija bio je baza za sastanak UN­ovog komiteta osamnaestorice, koji je održan u Ženevi. Međutim, kao što se zna, oni se nisu maknuli s mjesta, tako da su sva ta naša nastojanja bila uzaludna.

Bio sam predsjednik Pagvaške konferencije za Jugoslaviju i mi smo

se zalagali za te iste ideale. Što je još važnije, izdavali smo časopis Encyclopedia Moderna, koji je bio prvi multidisciplinarni i pluralistički časopis u Europi. Taj se časopis za-lagao za sistem plura lizma kakav smo željeli da zavlada u svijetu, tako da smo izvršili neki utjecaj. Koliko je od tog utjecaja osta lo, ne znam.

Što biste od tih nastojanja nama mladima ostavili kao ono za što bi se u svijetu u kakvom živimo tre-balo pa i moralo boriti i zalagati?

Mislim da je važno da znan­stvenici zadrže kozmopolitski duh. Svjetsko društvo je zbilja ugroženo. Ugroženo je atomskim bombama, ekološkim problemima pa i ovom globalizacijom, što zbilja vodi u pro-past. Prema tome, rekao bih da je prva stvar da se znanstvenici osje te odgovornima za čitav svijet, da budu humanisti i da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta. Mislim da je takva atmosfera vladala na Ruđeru Boškoviću. U mojoj grupi, od tih de-setak ljudi, nitko nije bio član partije.

Oni su bili kozmopoliti, čak pomalo lijevo orijentirani, ali su osjećali tu znanstvenu odgovornost i svi smo bili humanisti. Mislim da je to najvažnije.

Najgore je kad znanstvenik postane specijalist koji misli samo na svoju struku, a još je gore kad se stavi u službu vlade i ideologije. Znanstvenici se trebaju otrgnuti od svake ideologije, pogotovo od nacio-nalizma ili vjerskog fanatizma.

Svjedočili smo svim tim zlou-potrebama znanja, tim negativnim pojavama do kojih dolazi kad znanstvenici djeluju neodgovorno. Upravo je ljudska neodgovornost uzro k svom tom nacionalizmu, utrci u naoružanju, kapitalizmu koji se oteo kontroli.

Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemelje-no na načelima humanizma.

Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli. Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj.

Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti.

Mi smo izgubili rat. q

NapomenaPagvaška konferencija o znanosti i stanju u svijetu je međunarodna

organizacija znanstvenika i javnih osoba kojoj je cilj smanjenje i ukla­njanje opasnosti od međunarodnog oružanog sukoba i traženje rješenja za prijetnje globalnoj sigurnosti. Osnovali su je Joseph Rotblad i Bertrand Russell u srpnju 1957. godine u kanadskom gradu Pugwash (Russellovom rodnom mjestu). Prethodio joj je proglas Alberta Einsteina i Bertranda Russella iz 1955. godine u kojemu pozivaju znanstvenike iz cijeloga svi-jeta kako bi se oduprli nadiranju oružja za masovno uništenje.

Drugi korišteni izvori1. Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.2. Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac,

Zagreb 1995.3. http://en.wikipedia.org/wiki/Pugwash_conference

intervju

Tekst intervjua u cijelosti može se naći na internetskoj stranici:http://www.vrijemeje.com/interview­s­ivanom­supekomČlanak je originalno napravljen za intervju na portalu Društva znanost.org,http://portal.connect.znanost.org/

KINESKA GLAZBA Ariana Deranja

glazba

Daleke večeri jedne - ja čuh u mračnom vjetru

Lutnju koja je u srce prodirala...

I uzeh lutnju svoju u tome vjetru;

Ona je svoj odgovor drugoj lutnji dala.

Otad se i ptice čuju po mračnom vjetru:

Jezikom svojim tako i noć se raspjevala...

Li Bai

40 NOVA AKROPOLA 63

Drevni kineski mit kaže kako je car Huang Ti (Žuti car), jedan od pet mitskih careva,

poslao svog učenika, matematičara Ling Luna, u Zapadne planine odrezati bambusove grane od ko-jih će napraviti siringu s dvanaest bambusovih cijevi. Frula je trebala proizvesti osnovni, primordijalni ton, nalik glasanju ptice feniks, iz kojeg će nastati glazba. Tako nastali osnovni ton, nazvan huang kung (žuto zvono), odražavao je harmo­niju između vladara i univerzuma, odnosno između Zemlje i Neba.

U vrijeme dok je europska glaz-ba bila u svojim začecima, kineska je imala već potpuno razvijenu teoriju i profinjene instrumente. Urediti glazbu bio je jedan od prvih zadataka svake nove dinastije, a vladari su ga povjeravali astrolozi-ma, matematičarima i glazbeni­cima. Prvo bi odredili visinu tona žutog zvona, a zatim na temelju njega redefinirali čitav sustav tonova kako bi se nova dinastija uskladila s prirodnim redom univerzuma i tako omogućilo blagostanje u državi.

Korišteno je više metoda kako bi se odredila visina žutog zvona. Npr. duljina cijevi frule koja daje osnovni ton morala je biti jednaka duljini devedeset zrna prosa sred-nje veličine (ponegdje se spominje i osamdeset jedno zrno) poredanih jedno do drugog po širini. Osnovni ton žuto zvono kasnije je predsta­vljao i osnovu kineskog mjernog sustava pa frula napunjena zrni-ma postaje i mjera za težinu koju je, osim carskog Odjela za glazbu, koristio i kineski Ured za mjeru i težinu.

Najstarije pisane izvore o kine­skoj glazbi nalazimo u kineskih Pet klasičnih djela. Knjiga obreda (Li Ching) govori o glazbi kao harmoniji

Neba i Zemlje i o nebeskom podri-jetlu glazbe: Plemenit čovjek stvara glazbu da bi uspostavio odnos s nebeskom glazbom, a obrede da bi uspostavio odnos sa Zemljom. Knjiga povijesti govori o upotrebi glazbe na dvoru i pjevanju seoskih skupina, a Knjiga pjesama sadrži 305 pjesama nastalih u razdoblju od X. do VII. st. pr.Kr. koje govore o ljubavi, obredima i sl. Šesto klasično djelo bila bi izgubljena Knjiga glaz­be (Yueh Ching) iz koje su sačuvani samo fragmenti.

Ova klasična djela utkana su u učenja Konfucija koji je isticao estetsku i etičku važnost glazbe. Za njega istinska glazba dolazi s Neba, a zemaljska glazba odraz je nebe-ske glazbe. Glazba se rađa iz ljud-skog srca u trenutku kad ga dotakne vanj ski svijet pa je bilo kakva prom-jena glazbenog izraza rezultat nutar­nje promjene u čovjeku. Prema Konfuciju, glazba zauzima važno mjesto u državi i uz moralni zakon li važna je za odgoj čovjeka. Zadaća joj je dovesti čovjeka u red, učiti ga odanosti i privrženosti. Zbog toga su drevni carevi uvijek bili oprezni

s onim što djeluje na ljudsko srce i nastojali su pomoću glazbe širiti slogu, oplemenjivati ljude i uspo­staviti harmoniju u državi.

Konfucije kaže: Glazba uzdi­že ljudsko srce. Kad se svira s osjećajima, oni se izražavaju u zvucima, a kad zvuci poprime konačne oblike, dobivamo glazbu. Na ovaj je način glazba mirolju­bive i napredne zemlje spokojna i radosna, a njena vlast je uređena; glazba nemirne zemlje odaje ne­zadovoljstvo i žučljivost, a glazba zemlje u rasulu otkriva patnju i žudnju za prošlošću, a narod je zdvojan. Tako vidimo kako su glazba i vlast na ovaj način izra­vno povezane.

KINESKI TONSKI SUSTAVKineska se glazba kreće u

pentatonskom okviru. Na temelju matematičkih principa, drevni su Kinezi definirali seriju od dvanaest frekvencija međusobno udaljenih za pola stupnja. Počevši od osnovnog tona žutog zvona, postoji pet osno­

63 NOVA AKROPOLA 41

glazba

42

vnih tonova pentatonske ljestvice i sedam polutonova između njih. Ovo se smatra najstarijim poznatim za-pisom o tonskom sustavu. Ne može se saznati točna visina tona žutog zvona jer se između ostalog mi-jenjala s promjenom dinastija, no smatra se da je bio između naših Cis i F.

Ovih pet kineskih osnovnih tono va bilo je uključeno u čitavu mrežu kozmoloških značenja kao odraz kineskog gledanja na život i svijet i upućivalo je na važnost glazbe u njihovom životu. Prema kineskom učenju čitav je svijet stvoren iz pet elemenata (drvo, voda, zemlja, me­tal i vatra), a svakom elementu odgo­vara jedan ton. Isto tako, elementi i tonovi povezuju se sa stranama svijeta (sjever, istok, sredina, zapad i jug), planetima (Merkur, Jupiter, Saturn, Venera i Mars), godišnjim dobima (ljeto, kasno ljeto, jesen, zima i proljeće), bojama, organima, ali i sa samom državom. Konfucije je vladara povezivao s tonom C, ministra s tonom D, narod s to-nom E. Ton G je bio simbol radova vezanih uz zemlju, a ton A simbol prirode. Ako postoji sklad tonova, onda u državi vlada harmonija, u protivnom dolazi do nesklada. Kad ton C gubi svoju vrijednost, vladar zanemaruje svoje dužnosti, a kad ton A izgubi vrijednost, više se ne živi u skladu s prirodom.

BOGATSTVO INSTRUMENATAO glazbi Kine više od riječi

govori mnoštvo zadivljujućih instru-menata, od prapovijesnih drvenih i kamenih pa sve do lutnji, citri i harfi prekrasnih zvukova. Prema vrsti materijala od kojih su izrađeni, instrumenti su razvrstani u osam skupina: bambusovi, tikvini, drveni, svileni (žičani), zemljani, metalni, kameni i kožni instrumenti.

Instrumente su povezivali i s godišnjim dobima zbog to-ga što su njihovi zvuci prizivali atmo sferu određenog godišnjeg doba. Na drvenim i bambusovim puhačkim instrumentima sviralo se u proljeće, ljeto je bilo vrijeme žičanih (svilenih i drvenih) in-strumenata, brončana zvona in-strumenti su jeseni, kao i kameni instrumenti, a u vrijeme zime prevladavali su bubnjevi. Tako je zvuk hsüna (okarina), prvobitno kamenog, a kasnije glinenog in-strumenta, bio zvuk jeseni. Priča kaže da je kamen kojim su drevni Kinezi lovili imao po sebi rupe. Kad je kamen letio kroz zrak, stru-janje zraka stvaralo je zvuk koji je podsjećao na jesenje vjetrove, kao da zemlja nježno plače.

Posebno mjesto među in-strumentima uživao je guqin. Za obrazovane ljude drevnog carstva očekivalo se da poznaju četiri umje tnosti: sviranje na guqinu, ka-ligrafiju, slikanje i igranje igre go. No, guqin su svirali i siromašni i bogati pa je tako bio sastavni dio svakodnevnog života.

Kroz povijest je imao različit broj žica (izvorno pet, a od III. st. pr.Kr. sedam žica), a glazba koju je proizvodio obogaćivala je srce i uzdizala duh. I Konfucije je svirao i skladao na ovom instrumentu, kao i poznati kineski pjesnik Li Bai (VIII.

st.). Jedini danas postojeći primje­rak ovog instrumenta iz porodice citri nađen je u grobnici vladara Yija od Zenga.

Pjevanje kao pratnja sviranju guqina bilo je važna forma u drevnoj Kini tako da postoji velik broj pjesa-ma napisanih upravo s tim ciljem. Postojale su mnoge legende o ovom instrumentu, a jedna od njih kaže kako je u VI. st. pr.Kr. živio glazbe-nik Yu Boya, veliki majstor u svi-ranju guqina. Jednog je dana na obali rijeke svirao svoju melodiju ne znajući da ga netko sluša. Bio je to drvosječa koji mu je rekao: Vi ste prvo svirali o veličanstvenosti vi­sokih planina, a onda o šumorenju rijeke. Yu Boya je bio iznenađen ka-ko drvosječa poznaje njegovu dušu i srce i postali su iznimni prijatelji.

Drvosječa je ubrzo umro, a prije smrti tražio je da ga pokopaju na obali rijeke gdje svira Yu Boya. Kad je

Odakle se čuje ta žadna frula što pušta svoje tamne note da plove,raspršuju se na proljetnom vjetru ulicama Lo­yanga?Ako čujemo noćas pjesmu koja slama vrbu,kako da ne čeznemo za vrtovima doma?Li Bai

NOVA AKROPOLA 63

glazba

4363 NOVA AKROPOLA

sljedeće godine Yu Boya došao na obalu i vidio da je drvosječa umro, ožalošćen što je izgubio iskrenog pri-jatelja razbio je guqin i zakleo se da ga više neće svirati. Njegove melodije Visoka planina i Rijeka koja teče

simboliziraju iskreno prijateljstvo dvoje ljudi. Sedamdesetih godina XX. stoljeća ove su dvije melodije, zaje dno s melodijama iz cijelog svi-jeta, poslane u svemir kao kulturna baština čovječanstva.

Povezanost kineskog naroda s glazbom i važnost koju su pridavali svakom glazbenom izričaju vidlji-va je kroz njihovu dugu povijest. Bogatstvom instrumenata koji su stvarali skladne tonove nastojali su izraziti povezanost prirode i čovjeka, Neba i Zemlje, jer svaki zvuk u priro-di, pjev ptice i žubor šuma nije ništa drugo do izraz hvale božanskom.q

Bianzhong – brončana zvonaZa vrijeme dinastije Chou, kineski vladari uspostavili

su sustav obredne glazbe uz značajnu uporabu bianzhong i bianqing brončanih zvona. Upravo iz tog razdoblja potječe nalaz od 125 različitih instrumenata nađenih u grobnici vladara Yija od Zenga, vladara države Zeng – čitav jedan dvorski orkestar pažljivo položen u grobnicu.

Bianzhong zvona iz te grobnice sastoje se od tri tipa čvornatih zvona, bez klatna, neobično izrezanih otvora i spljoštenog tijela. Radi se o ukupno šezdeset pet ceremoni-jalnih zvona obješenih u tri reda, različitih veličina i ukupne težine četiri i pol tone. Najveće je zvono teško čak 203 kg i visoko 153 cm. Zvona proizvode tonove u pet oktava, a svaki red stvara sedmotonsku (heptatonsku) ljestvicu pa se može proizvesti polifona glazba. Ispisana su s 3700 kineskih znakova te se smatra da sadrže izgubljeni traktat o drevnoj kineskoj glazbenoj teoriji iz Knjige glazbe.

Ono što se smatra briljantnim izumom drevne kineske glazbene znanosti jest to da svako zvono može proizvesti dva različita tona ako se drvenim štapićem udari točno na označeno mjesto. Današnji glazbenici i akustičari pokušavaju shvatiti način njihovog funkcioniranja i vrlo zahtjevnog sviranja. Interesantno je da se zvona u zapadnoj civilizaciji razvijaju i usavršavaju tek u srednjem vijeku, ali nisu dostigla ovu sofisticiranost i mogućnost sviranja dva tona na jednom zvonu.

Akustični uređaj junzhong (ugađač zvona), također nađen u grobnici i jedini takve vrste do danas pronađen, služio je ugađanju brončanih zvona. Ukrašen je s dvana-est feniksa što se povezuje s legendom o nastanku glazbe. Poleđina ugađača ukrašena je s dvije slike legendarnog cara Xia Qija koji jaše zmaja. Legenda o tom caru vezana je i uz drugu legendu o nastanku glazbe koja kaže da je Xia Qi uzašao tri puta na nebo i tamo ukrao za svoju zabavu Devet pjesama i Devet Rasprava od Vladara Neba. Na ovaj je način glazba donesena čovječanstvu.

Drevna bianzhong zvona nalaze se danas u muzeju pokrajine Hubein, a prvi se put na njima sviralo na otva­ranju novog kongresnog centra u Hong Kongu 1997. godine, proslavljajući uz poeziju Li Baija pripajanje Hong Konga Kini, povezujući tako dugu kinesku prošlost i budućnost.

Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini, Smiješim se u tišini, dok mi duša slobodno luta. Potok nosi pupoljak breskvinog cvijeta u nepoznato, Odvojen od svijeta ljudi, imam svoje nebo i zemlju. Li Bai

glazba

NOVA AKROPOLA 6344

Chuang Tzu je uz Lao Tzua najpoznatiji predstavnik ranog taoizma i najplodniji

prozni pisac svoga vremena. Kad su u I. st. pr.Kr. predstavnici taoističke filozofske škole počeli istraživati svoje korijene, prepoznali su Lao Tzua, Chuang Tzua i Lieh Tzua kao trojicu velikih učitelja­osnivača. Od ove trojice samo Chuang Tzu iz-ranja kao stvarna povijesna ličnost, dok se za drugu dvojicu ne može sa sigurnošću utvrditi ni da li su uopće postojali, ili su djela koja im se pripisuju rezultat rada više au-tora. O životu Chuang Tzua ne zna se mnogo. Prema podacima prvog velikog kineskog povjesničara, Ssuma Ch’iena (I. st. pr.Kr.), ovaj se filozof rodio u gradu Mengu, na granici između provincija Shantung i Henan, za vrijeme dinastije Chu, a današnji ga povjesničari smještaju u IV. st. pr.Kr.

Njegovo je ime bilo Chuang Chu, dok je dodatak Tzu, što znači

učitelj, počasni naziv koji nala-zimo kod mnogih kineskih filozofa. Kratko je vrijeme bio zaposlen kao niži državni činovnik u Ch’iyuanu, ali se rano povukao s tog položaja da bi pisao i živio u skladu s Taom. S obzirom na to da se taoizam najčešće povezuje s asketskim životom u izoliranim planinskim skloništima, relativno je neobičan podatak da je kao taoistički mudrac bio oženjen i da je imao djecu. Međutim, čini se da je najveći dio odgovornosti za djecu i domaćinstvo ipak pripao njegovoj ženi (vjerojatno na njiho­vu sreću, kako je komentirao jedan od njegovih biografa).

CHUANG TZUOVA KNJIGA

Chuang Tzuovo učenje i način života opisani su u knjizi koja se po njemu i zove Chuang Tzuova knjiga. Sastoji se od tri dijela, odnosno tri skupine poglavlja: Unutrašnja poglavlja

(1­7), Vanjska poglavlja (8­22) i Miješana poglavlja (23­33). Smatra se da je samo Unutrašnja poglavlja napisao Chuang Tzu osobno, a osta­la njegovi učenici. Poglavlja 17­27 i 32 odnose se neposredno na nje-govo učenje.

Ssuma Ch’ien opisuje Chuang Tzua kao izrazitog erudita čija je mudrost, iako eklektička, nastavak

Onaj koji se prema svemu postojećem odnosi jednako suputnik je Prirode. (6)

Chuang Tzu

filozofija

CHUANG TZUVesna Perhat

63 NOVA AKROPOLA 45

Lao Tzuovog učenja koje on nado-punjuje i razvija, često u obliku živahnih taoističkih dijaloga. Mnogi likovi tih dijaloga plod su njegove mašte, ali ni najveći učitelji onoga vremena nisu se uspijevali obraniti od njegovih nemilosrdnih napada.

Bio je nesmiljen kritičar Konfucija i njegove suzdržanosti, stroge ceremonijalnosti i poštivanja društvene hijerarhije, stoga Kon­fucije u njegovim fiktivnim di-jalozima uvijek upada u kontra-dikciju. Chuang Tzu naglašava da čovjek mora živjeti u jedinstvu s prirodom, a ne joj nametati svoje zakone. Drugim riječima, prenosi bit taoističkog učenja o wu­weiju, djelovanju nedjelovanjem, odno­sno o suzdržavanju od djelovanja koje se protivi Prirodi.

Ssuma Ch’ien ovaj maštovit način pisanja fantazije, pun alegori-ja, anegdota i humora, uspoređuje s nezaustavljivim plimnim valom koji plavi sve pred sobom. Mnogi pisci smatraju Chuang Tzuovo djelo vrhuncem taoističke literature. Thomas Merton, utjecajan katolički svećenik i pisac iz XX. stoljeća, za njega kaže:

Ukratko, meni se Chuang Tzu sviđa zato što je onakav ka­kav jest i ne osjećam potrebu da taj afinitet opravdavam, ni pred sobom ni pred drugima. Svakako, moguće ga je pogrešno shvatiti, ali on je u biti jednostavan i neposre­dan. Kao i svi veliki mislioci, i on se trudi pogoditi u bit stvari.

Chuang Tzu preuzima doduše Lao Tzuove ideje iz Tao Te Chinga, ali ih dalje objašnjava i nijansira. Služeći se posebnom vrstom humo-ra, anegdotama i mitskim aluzija-ma, približava ih čovjeku obuzetom potragom za metafizičkim.

U najranijoj fazi razvoja tao-izma (V. st. pr.Kr.), čiji je prvi spominjani predstavnik bio Yang Chu, dvije su glavne ideje okosnica njihove životne filozofije: svatko

za sebe i preziranje stvari, a cije­njenje života. Ovaj je stav najbolje opisan rečenicom: Makar mogao dobiti čitav svijet kad bi si iščupao jednu jedinu dlaku, on (Yang Chu) to ne bi učinio. (Mencijeva djela, VII a, 26)

Ovaj krajnje egocentričan stav Lao Tzu u svojoj teoriji mijenja u djelovanje nedjelovanjem, pri čemu se pod “nedjelovanjem” misli na “nepretjerivanje u djelovanju”. Čovjek treba dakle svoje djelova­nje ograničiti na ono što je nužno i prirodno. Nužno za postizanje nekog cilja, a prirodno znači sli-jediti svoju unutrašnju prirodu (Te) bez dodatno nametnutog na-pora. Jednostavnost, dakle, mora biti čovjekovo rukovodeće načelo života.

Kod Chuang Tzua je ovaj način razmišljanja zastupljen pojmom korisnost beskorisnog. Najbolji primjer za to je priča o svetom hrastu (Beskorisno stablo) koji je narastao do ogromnih razmjera jer mu je drvo bilo neupotrebljivo, pa je, pošteđen sjekire, doživio veliku starost (6). Stablo je, beskorisnošću za čovjeka, osiguralo korisnost dugovječnosti za sebe.

Tako Chuang Tzu rješava i problem kako očuvati život, a izbjeći

štetu i opasnost. On na filozofski način ukida problem s obzirom da je mudrac savršen čovjek sjedinjen sa svemirom. Kako svemir nikada ne prestaje postojati, ni mudrac ne prestaje postojati. Tako mu filozo-fija, koja je s “praktičnog” stajališta “beskorisna”, pruža jedno vrlo ko-risno životno stajalište.

Dok je Lao Tzu teoretičar tao­izma, može se reći da mu Chuang Tzu dodaje mističan smisao. Lao Tzu je ukazao na Put, ali nije objasnio u kolikoj nam mjeri život u skladu s Taom može pomoći da nadvladamo svoju sudbinu. Za razliku od njega, Chuang Tzu nam otvara pristup u beskonačnost Taoa. On nam se

Chuang Tzu, Beskorisno stablo

filozofija

NOVA AKROPOLA 6346

obraća kao istinski mudrac i čovjek Taoa, koji se odriče i koji se stapa s Jednim jer:

Mudrac ne raspravlja o ono­me što se nalazi izvan okvira uni­verzuma, ali neće ni zanijekati postojanje nečeg takvog.

O onome što je unutar univer­zuma će razgovarati, ali će se uzdr­žavati da o tome da neko svoje mišljenje. (2)

Pitate me što to znači? Mudrac razmišlja sveobuhvatno dok pro­sječni ljudi stalno raspravljaju o nečemu. Eto zbog čega tvrdim da neslaganje znači da u biti ništa ne razumijete. (2)

Sve pokušaje nametanja civili-zacijskih normi nad istinskom nara-vi bilo čega na svijetu, a naročito lju-di, Chuang Tzu tretira kao ogromnu pogrešku kojom se iskrivljuje i os-kvrnjuje prirodni svijet, svijet Taoa, tok prirode. On je ustvari izrazito protiv onoga što Konfucije i njegovi sljedbenici zagovaraju – reda, kon-

trole i utjecaja hijerarhije, zbog čega su konfucijanisti prezirali i ignorira-li njegova djela. Pridavati određeno značenje pojmovima i zatim to značenje uzimati kao “prirodno” ili “normalno”, Chuang Tzu i Lieh Tzu nakon njega beskompromisno odbacuju.

Ukazujući na stalnu zloupo rabu naše istinske, unutrašnje prirode, Chuang Tzu u svom pisanju upotre-bljava mnoštvo različitih pristupa (humor, taktiku šoka, smiješna imena, najneobičnije likove poput Bogalja Shua i Gazde Yua kao i nevjerojatne scenarije) s ciljem da nas prisili da još jednom razmotri-mo ono što smatramo istinitim.

ISKUSTVOChuang Tzu se često služi metafora-ma pri objašnjavanju svojih ideja. Tako on nastoji prikazati doživljaj Taoa kao puta kojim se ide, a nikako

nekog pojma koji se može objasniti riječima. Iskustvo je najvažnije.

Ovo ilustrira priča o bogu ri-jeke Huangh He i bogu Sjevernog oceana:

Huangh He je nadošao zbog velikih kiša i njegov je gospodar mislio da je najveći i najmoćniji na svijetu – sve dok nije došao do Sjevernog oceana i shvatio koliko je malen.

Bog Sjevernog oceana mu tada reče:

“Barska žaba ne može ras­pravljati o oceanu jer je ograniče­na svojom barom.

Ljetni kukac ne može shvatiti pojam leda jer poznaje samo svoje godišnje doba.

Uskogrudni učenik koji je ograničen svojim poimanjem znanja, ne može govoriti o Taou. Tebi koji si izašao iz svojih uskih okvira, vidio veliki ocean i postao svjestan svoje beznačajnosti, tebi

filozofija

63 NOVA AKROPOLA 47

mogu govoriti o velikim principi­ma.” (17)

Drugim riječima, bog Huang h Hea može početi učiti od boga Sjevernog oceana jer je shvatio ogra­ničenja svog vlastitog znanja. Ovaj pristup, po kojem Tao o kojem se može pričati nije pravi Tao, prihva-tile su i kasnije generacije taoista.

VLADARI I SLOBODAChuang Tzuovo poimanje vrline (Te) je razvijenije i jasnije objašnjeno nego kod Lao Tzua. Pridaje također veću i detaljniju pozornost Prirodi, položaju čovjeka unutar nje, odakle potječe i velik značaj koji pridaje svakom pojedincu kao individui. Chuang Tzu u svojim razmišljanjima poseže i za šamanizmom iz najrani-je struje kineske duhovnosti. Putovi Neba su nadmoćni, a materijalni je svijet tek blijeda preslika realnosti Nebeskog svijeta.

Ova se misao kontinuirano provlači prilikom usporedbi priro­dnih putova Neba i Zemlje i onih neprirodnih (nametnutih) koji po­tječu od raznih vladara, mudraca i careva. U to je vrijeme u Kini bio na snazi tzv. kult države, tj. izuzetno štovanje državne vlasti, gdje je vla-dar predstavljao posrednika između čovječanstva i Neba. Chuang Tzu se nikako ne slaže s tom koncepcijom nego na vladare gleda kao na izvor problema i zagovara pravo svakog čovjeka da pravi smisao svog posto-janja traži okrećući se svom nutar­njem ja, svojoj istinskoj prirodi. Ovim uzdizanjem istinske prirode pojedinca on prkosi temeljima ta­dašnjeg kineskog religijskog i soci-jalnog ustroja.

Više njegovih priča ilustrira pojam prirodne slobode i poziv da se ne podlegne iskušenjima moći i titulama:

Jednom Chuang Tzuu ponudi­še položaj ministra na dvoru.

Chuang Tzu na to reče gla­sniku: “Jeste li ikada proma tra­li žrtvenog vola? Prekriven je prelijepim plaštem, a hrane ga najsvježijom travom i zrnjem. Ipak, kada dođe vrijeme za njegov odlazak u Veliki Hram, tako bi opet želio biti najobičnije govedo. Ali, tada to više nije moguće.” (32)

“Siromaštvo nije nesreća”, objašnjavao je kralju Weia. “Nesreća je kad učen čovjek ima Tao i Te, ali ih ne zna provesti.

Ako nosi zakrpane haljine i probušene cipele, on je siromašan, ali ne i nesretan. To samo znači da nije naišao pravi trenutak da ih zamijeni.” (20)

Jednom je Žuti Car sa svojim ministrima pokušavao pronaći mudraca Tai Kueija. Čuo je da živi negdje na planini Chu Tzu, ali nitko od njegovih ljudi nije znao pronaći put do te planine. Tada naiđoše na dječaka za konjskom zapregom. Upitaše ga:

“Znaš li put do planine Chu Tzu?”

“Naravno da znam.”“A je li ti poznato gdje živi Tai

Kuei?”“Naravno da jest.”“Kakav si ti silan momak,”

nato će Žuti Car, “sve znaš. Volio

bih te još samo upitati kako treba gospodariti svime na Zemlji?”

“Pa vjerojatno na isti način kao i ovo što upravo sada radim. Što je tu uopće nejasno?”

“Dobro, dobro, znam da gos­podarenje svime što se nalazi pod Nebom nije baš tvoj zadatak, ali volio bih da mi pojasniš svoj od­govor.”

Momčić ne odgovori odmah, ali kada Žuti Car ponovi svoje pi­tanje, reče:

“Pa isto je kao kad upravljate konjima. Ne upotrebljavajte ništa što može povrijediti konja.”

RIJEČIINJIHOVOZNAČENJE

Još jedna u nizu činjenica koja nam približava osobnost Chuang Tzua je njegovo veliko prijateljstvo s filozo-fom Hui Tzuom. Iako su bili pred-stavnici različitih filozofskih struja, bili su izuzetno bliski i uživali su u čestim verbalnim nadmetanji­ma. Jedna je od Chuang Tzuovih ključnih postavki da značenje riječi u potpunosti ovisi o kontekstu te da

filozofija

NOVA AKROPOLA 6348

ne postoji tzv. “činjenično stanje” koje je izdvojeno od konteksta go­vornika:

Chuang Tzu i Hui Tzu su šetali obalom rijeke Hao, kad Chuang Tzu reče:

“Vidiš li kako ribe s užitkom plivaju tamo­amo? To ribama izuzetno godi.”

“Hajde, molim te, ti nisi riba, kako možeš reći da znaš što riba­ma godi?”

“A ti nisi ja, kako možeš znati da ja ne znam u čemu ribe uživaju?”

“Nisam ti, stvarno ne znam što znaš. Međutim, sasvim je iz­vjesno da nisi riba, a to dokazuje da ne znaš što njima godi.”

“Ha, vratimo se na početak rasprave. Pitao si me kako ja mo­gu znati što ribama godi. Dakle, već kad si postavio pitanje bilo ti je jasno da ja to znam.”

RELATIVNOSTS obzirom na proces poimanja svijeta i način postizanja znanja, apsolutne se istine sastoje od niza relativnih istina, a njihovo stjecanje od čovjeka zahtijeva konstantan trud. Ljudi su uvijek ograničeni pro­storom i vremenom u kojem djelu-ju, pa su i istine do kojih dolaze uvi-jek relativne. Chuang Tzu prihvaća istovremeno postojanje različitih pojmovnih postavki, razmišljanja i teorija. Kako čovjek djeluje samo u određenom vremenskom razdo-blju i ima ograničeno iskustvo i mogućnosti, savladavanje znanja je ograničeno.

Zbog toga je uputno odabrati koje znanje tražiti i o čemu učiti, jer bez obzira koliki je netko erudit, ono što zna neusporedivo je s onim što ne zna:

Naš život ima određene grani­ce, ali znanje nema granica.

Pokušati obuhvatiti konačnim nešto beskonačno je opasno;

Ako znajući ovo i dalje jurimo za znanjem, upast ćemo u nevolje. (3)

Ja ne mogu gledati pomoću tuđih očiju, mogu zaista znati sa­mo ono što znam. (2)

Dakle, moram nešto reći. Znam li ima li to istu težinu kao ono što govore drugi? Ne znam. S jednog stajališta to nije isto, s drugog je bez dvojbe isto. Što god bilo točno, evo da vam pojasnim.

Postoji početak; još uvijek nema nikakvog početka početka, ali ni početka koji nije početak početka. Postoji ono što jest i postoji ono što nije, ali nije lako odrediti je li ono što nije – nije, ili ono što jest – jest.

Upravo sam nešto izjavio, ali ne znam je li ono što sam rekao stvarnost ili nije stvarno rečeno. (2)

SAN I BUDNOSTZa razliku od budizma i hinduizma, u taoizmu nema razlike između

stanja budnosti, sna i dubokog, bla-goslovljenog sna. Sve se odvija u istoj stvarnosti, jednom istom kontinu-itetu. San i budnost su dvije jednake fiziološke funkcije. Taoizam na ovo gleda na jednostavniji način od dru-gih istočnjačkih filozofija. Uostalom, zašto bi postojalo više razina kad je Tao posvuda?

Za taoiste ne postoji biće koje je u Taou, niti postoji išta što je od njega odvojeno. Bili budni ili sanja­li, vizija Jednog nam se jednako nameće. Prožimanje sna i budnosti, objekta i subjekta, ja i ne­ja, kon-stantno je intrigiralo Chuang Tzua.

Kao i obično, to svoje razmi­šljanje donosi nam kroz simpatičnu pričicu:

Jednom sam ja, Chuang Tzu, sanjao da sam leptir i da letim tamo­amo, od cvijeta do cvijeta. Lepršajući naokolo, uživao sam i nisam imao pojma da sam Chuang Tzu. Tada sam se iznenada pro­budio i opet sam bio Chuang Tzu. Međutim, nisam mogao zaključiti je li to Chuang Tzu sanjao da je leptir ili to leptir sada sanja da je Chuang Tzu.

SREĆASva bića su sretna kad mogu slo-bodno izražavati svoj Te, tj. svoju unutrašnju prirodu. Različita stvorenja nisu po svojoj prirodi ista, međutim, svima je zajedničko da su podjednako sretna kad izražavaju svoju unutrašnju prirodu. Ne posto­ji jednoobraznost prirode stvari, a nametanje jednoobraznosti može samo izazvati bol:

Noge patke su kratke, ali ako ih pokušamo produžiti, patka će

osjetiti bol.Ždralove noge

su duge, ali ako ih pokušamo skratiti, ždral će osjetiti bol.

filozofija

63 NOVA AKROPOLA 49

Stoga ne treba skraćivati ono što je po prirodi dugo, niti produžavati ono što je po prirodi kratko. (8)

Svrha zakona, moralnih nor-mi, institucija i vlada upravo je us-postavljanje jednoobraznosti i uki-danje razlika. Ljudi koji pokušavaju provesti ovu jednoobraznost često to čine iz dobrih pobuda, ali to situ-aciju čini još gorom:

U davna vremena sletjela je jedna morska ptica na zidine glavnog grada države Lu.

Vladar shvati to kao nebe­ski znak, jer Lu bijaše daleko od mora, i naredi da se pticu odnese u Hram predaka uz mnogobro­jne počasti. Naredi da joj se svira posebna glazba, a on joj je osobno birao najukusniju hranu i piće. Međutim, jadna je ptica izgledala sasvim izgubljena i smetena, ne uze ni zalogaja ponuđenog mesa, ne popi ni čaše vina, te nakon tri dana ugine.

Ako želiš nahraniti pticu tako da preživi, pusti je u šumu, na

livadu, na obalu rijeke... ne postu­paj prema njoj kao da se radi o čovjeku... (18)

O SMRTIPomoću prirodnosti i jednostavno­sti postiže pravi mudrac spokojstvo i ulazi u beskonačnost Taoa. Ovu je jednostavnost Chuang Tzu branio cijeloga života i po svaku cijenu, a traži je i u smrti:

Kada je Chuang Tzu bio na samrti, njegovi su mu učenici željeli osigurati veličanstven po­greb. Na to Chuang Tzu reče: “Nebo i Zemlja moj su plašt i moj lijes, Sunce i Mjesec moji simboli od žada, zvijezde moji biseri i dra­gulji, a sve živo moja pogrebna povorka. Imam sve potrebno, što biste vi tome dodali?”

“Ali Učitelju, pojest će Vas vrane i jastrebovi”, pobojaše se učenici.

“Iznad zemlje će me pojesti vrane i jastrebovi, ispod zemlje crvi i mravi. Zašto biste me oteli

jednima, a dali drugima?” na to će Učitelj. (32)

Univerzum mi je podario fizičko tijelo da me nosi, život za borbu, starost za odmor i smrt za mir.

Ono što čini život dobrim, čini i smrt dobrom. (6)

Kad je umro Chin Shih, pri-jatelji su se čudili što Chuang Tzu ne nariče i ne plače iako je upravo izgubio prijatelja. Na to im je on od-govorio:

Kad se rodio, znači da je za to bilo vrijeme.

Sasvim je prirodno i da jed­noga dana umre.

Ako ste spremni prihvatiti taj slijed stvari, neće vas zahvatiti ni pretjerano veselje ni pretjerana tuga. (3)

Za Chuang Tzua sve je rela-tivno, a kada bismo ga ipak mogli pokušati nagovoriti na jedan iskaz za koji nema protuiskaza, njegovi biografi kažu da bi to najvjerojatnije bilo:

Nebo i Zemlja i ja rođeni smo istovremeno i svi oblici postojanja i ja smo jedno. (2) q

filozofija

NOVA AKROPOLA 6350

Iako nije uobiča jeno pisma dijeli ti prema spolu onih koji se

njima služe, pismo nu shu (žensko pismo) zaslužuje svoj naziv jer su se njime služile isključivo žene. Standardno kinesko pismo, jedan od najzanimljivijih sustava pisan-ja, bilo je namijenjeno isključivo muškarcima, tj. mogli su ga učiti samo dječaci. Djevojčicama i djevo-jkama nije bio dostupan nijedan oblik formalne izobrazbe. Sve što su naučile, naučile su od svojih majki, baka, rođakinja, prijateljica i pri-

padnica sestrinskih grupa koje su se sastajale u “ženskim odajama” svojih domova.

Dok je u Kini još bio na snazi tradicionalan način života, žena je stalno bila pod dominacijom muškarca – najprije kao djevojčica pod dominacijom oca, nakon toga muža i, konačno, ako je ostala udo­vica, najstarijeg sina. Gotovo čitav život provodila je u kući u ženskim odajama, obavljajući kućanske po-slove, rađajući i odgajajući djecu. Živeći tako povučeno i mukotrpno radeći, čeznula je za tim da nekome

povjeri svoje misli i izrazi svoje ra-dosti i tuge, nade i strahove. U onim rijetkim trenucima kad je odlazila u hram i išla u posjet roditeljima, pružala joj se prilika da nekome pošalje rupčić na kojem je pismom nu shu bio izvezen tekst poruke. Umjesto rupčića mogla je za to poslužiti i kaligrafijom ispisana lepeza. Slova ovog pisma mogla su se pronaći izvezena i na dijelovi-ma odjeće, pokrivačima i drugim ručnim radovima.

Mnogo je toga oko ovog pisma nejasno, jer je ono bilo brižljivo

NU SHUKinesko žensko pismo

Jadranka Bernik

tradicija

63 NOVA AKROPOLA

čuvana ženska tajna, skrivana od muških očiju. Njime su se tijekom više stoljeća služile žene na jugu središnje Kine, u provinciji Hunan. Za razliku od klasičnog pisma koje je bilo uglavnom ideogramsko (je-dan znak označava jedan pojam), nu shu je slogovno pismo (samo je nekoliko znakova preuzeto iz “muškog” pisma) i zato mu umje­sto nekoliko desetaka tisuća treba tek nešto preko tisuću znakova. Nu shu je nakošen, tanji, elegantniji i vitičastiji od klasičnog pisma koje je kvadratno – svaki znak ispunjava cijeli kvadratić.

Najčešći radovi pisani ovim pismom su tzv. Svadbene knjige trećeg dana, knjižice umotane u tkaninu koje su tri dana nakon vjenčanja mlade žene dobivale od svojih rođakinja. U njima su bile zapisane tužaljke njihovih majki,

sestara i prijateljica zbog rastanka. Osim toga, tu su se mogle naći dobre želje za budući bračni život, poneki koristan savjet i poruka da se vesele susretu s njima. Knjižice nisu bile ispisane do kraja kako bi mladenka mogla u toj istoj knjižici napisati odgovor u sličnom stilu. Ove

knjižice znale su biti prava mala umjetnička djela ako je mladenka bila obrazovanija i imala literarnog dara.

Prvo istraživanje ženskog pisma počelo je 1950. godine, da bi deve-desetih godina prošlog stoljeća na­stala prava potjera za malobrojnim poznavateljicama tog pisma. Naime, na životu je bio još samo mali broj žena koje su znale čitati i pisati zna-kove tog stoljećima skrivanog pisma. One su sve uglavnom bile u visokoj životnoj dobi, između osamdeset i devedeset godina, tako da je posto-jala opasnost da tajna ovog pisma ode s njima u grob.

Posao je bio tim teži što su mnogi tekstovi, svjedoci životnog puta njihovih autorica, spaljivani ili polagani u grob zajedno sa svo-jim preminulim vlasnicama. U doba Kulturne revolucije, pripadnici Crvene garde spaljivali su sva djela pisana tim pismom i progonili sve one koje su se njime služile.

Danas, kad je ovo pismo pre­poznato kao dio svjetske kulturne baštine, ono se uči na posebno organiziranim tečajevima. Održa­vaju se izložbe na kojima se mogu vidjeti malobrojna izvorna djela, a sve sa željom da se od zaborava otme ovo svjedočanstvo neuništivosti i kreativnosti ljudskog duha. q

NU SHUKinesko žensko pismo

Jadranka Bernik

Nu shu pismo

tradicija

51

RIŽA Hraniteljica Istoka

Ljubica Gavrić

svijet biljaka

52 NOVA AKROPOLA 63

63 NOVA AKROPOLA 53

Terasasta zelena rižina polja koja se prostiru u nedogled nezaobilazan su prizor u isto­

čnoj Aziji. Prizor iskonske ljepote i čistoće koji istodobno izaziva div-ljenje i ganuće… Brižljivo obrađene i navodnjavane terase ogledalo su strpljivosti, marljivosti i tisućljetnog truda naroda ovih podneblja.

Sve poznate civilizacije istočne i jugoistočne Azije izrasle su na riži, a ona i danas prehranjuje gotovo polo-vicu čovječanstva. U nekim azijskim zemljama (Kini, Japanu, Tajlandu...) riječ “jesti” zapravo znači “jesti rižu”, a ista se riječ koristi u značenju i “riža” i “hrana”. Riža nije samo os-novna hrana najvećem dijelu Azije; kao održavateljica života ona ima i veliko simboličko značenje, poput žita i kruha u Europi, pa je sveprisutna u društvenim i religijskim ceremonija-ma i važan je dio kulturnog nasljeđa.

Porodica riže (lat. Oryza) ima tek nekoliko vrsta i mnoštvo varijeteta i sorti. Dok se O. sativa proširila sjever-no od Indije još prije dolaska Arijaca iz središnje Azije, O. glaberrima uglav­nom se uzgaja na području zapadne Afrike. Riža najbolje uspijeva u toploj klimi s obiljem padalina: u deltama i dolinama rijeka, na obroncima plani-na. Neke sorte dobro uspijevaju u pje­skovitom tlu, a neke u glinenom. Kako neke dozrijevaju u devedeset, neke u sto pedeset, a neke u dvjesto šezdeset dana, moguće je imati jednu do tri žetve godišnje. Najveći dio svjetske proizvodnje riže, oko devedeset posto, otpada na Kinu, Indiju i Indoneziju.

Suvremeni istraživači spore o njenom podrijetlu i starosti; prema jednima potječe iz Kine, gdje se prvi put počela uzgajati oko rijeka Huang He i Yangtze, a prema drugima iz vodoplavnih dolina Indije. Početke njenog uzgoja jedni smještaju u VIII.­V. st. pr.Kr., drugi u XII. st. pr.Kr., a prema nekim istraživanja kultivirana je i puno ranije.

Predaje svih ovdašnjih naroda govore da su je bogovi darovali lju-

dima u dalekoj prošlosti. I zaista, podrijetlo mnogih biljaka koje nam služe kao osnovna hrana, poput pšenice, kukuruza ili graha, posve je nepoznato. Vrste je moguće križati i poboljšavati im kvalitetu, no čovjeku ih je nemoguće stvoriti.

Zato se bogovima za ovaj dar širom istočne Azije izražava zahval-nost brojnim svetkovinama i cer-emonijama.

INDIJAIndijska predaja govori o velikim vremenskim ciklusima čija se traja-nja mjere milijunima godina. Za vri­jeme prvog doba, zlatne yuge, Satya yuge, ljudima je bilo dovoljno jesti samo rižu, jer tada je bila slatkog, punog okusa i izuzetno hranjiva. U drugom dobu, srebrnoj, Treta yugi, ljudi su je počeli miješati s povrćem jer ih više nije zadovoljavao njen jednostavan okus. U brončanoj, Dvapara yugi i željeznoj, Kali yugi u kojoj sada živimo, riža se sve više miješa s drugim namirnicama, pa čak i s mesom. Kako se čovjekova prvo bitna čistoća gubila uslijed sve većih i nezasitnijih apetita u svemu, pa i u hrani, tako je i sama riža s vremenom gubila na okusu.

Riža je i danas u Indiji temelj-na hrana, te simbol blagostanja i plodnosti. Na jugu zemlje zove se annalakšmi, gdje anna znači “hra-na”, a Lakšmi je božica blagostanja koju se prikazuje kako u ruci drži par klasova riže.

Uz cvijeće i vodu, riža je uvijek prisutna kod prinošenja žrtvi. Kad mladenka u Radžastanu prvi put ulazi u mladoženjinu kuću, na prag se položi posudica s rižom koju ona po-sipa po svim prostorijama prizivajući tako blagostanje i sreću u svoj novi dom. Za sam obred vjenčanja pri-prema se crveno obojena riža koju se baca na mladence.

Uz žetvu riže diljem Indije vežu se svečanosti različitih imena, a naročito je živopisna tamilska svečanost Thai Pongal, koja se slavi u Tamil Naduu i na Šri Lanci od 13. do 15. siječnja. U osvit prvog dana svečanosti u novim zemljanim lon-cima zakuha se svježe mlijeko uz dodatak šećera, indijskih oraščića i grožđica. U trenutku kad mli-jeko zakipi i počne izlaziti iz po-sude, običaj je povikati: Ponggalo pon ggal! (Kipi, kipi!) Zatim se u lonac ubacuju prva netom sabrana zrna riže i pritom se puše u sangu (školjku morskog puža). Mlijeko

Slika iz dinastije Han (206. g. pr.Kr. ­ 220. g.) prikazuje seljake kako rade u ri�inim poljima.

svijet biljaka

NOVA AKROPOLA 6354

koje se prelijeva preko ruba lonca za Tamile je simbol sreće i bla-gostanja. Mlada, svježe kuhana riža žrtvena je ponuda bogu Sunca Suryi kao za hvalnost za dobru žetvu.

Uz rižu i jug Indije veže se još jedna osobita tradicija – crtanje kolama, svojevrsnih mandala.

Svako jutro u osvit zore žene rižinim brašnom crtaju kolame na uta-banoj zemlji pred kućnim pragom. Tijekom dana crteži se izgaze, ispe-ru ih kiše ili ih raznese vjetar, ali već sljedeće jutro osvanu novi. Kolam je znak dobrodošlice koja se osobito iskazuje božici obilja Lakšmi.

KINA I TAJLANDJedan kineski mit govori o nebe-skom strijelcu Hou Yiju koji je us-trijelio devet od deset sunaca jer je na zemlji bilo nepodnošljivo vruće i sve su biljke bile uvenule. Kad je us-trijelio deveto sunce, riža je pustila svoje prve nježne izboje.

Kina je tijekom svoje duge prošlosti uzgoju riže posvećivala veliku pažnju, osobito sustavu navo­d njavanja, kako bi se zadovoljile rastuće potrebe za hranom. Već prve kineske dinastije razlikuju “uljuđen” svijet uzgajivača riže i manje vrijedne barbare koji žive u špiljama obučeni u kože, čiji je jezik oskudan i koji lutaju u potrazi za hranom jer ni­kad nisu upoznali rižu.

Kineski je car, štovan kao utjelovljenje Boga na zemlji, svake godine imao čast iznova obnavljati božanski čin darivanja ceremonijal-nim polaganjem sjemena riže u tlo, simbolizirajući tako početak sjetve diljem svog prostranog carstva.

Dok je kraljevski ceremonijal u Kini prošlost, u Tajlandu se i danas početak sjetve obilježava pred kraljev­skom Velikom palačom u Bangkoku, uz svu pripadajuću pompu. Svečanost se održava u svibnju (dan i vrijeme određuje dvorski astrolog), a svrha joj je osigurati bogatu žetvu.

Iako sam kralj prisustvuje cere­moniji, on u njoj više ne igra ključnu ulogu, već za to odabire svog pred-stavnika – Gospodara svetkovine. Ceremonija započinje proricanjem količine kiše tijekom sezone. To se radi tako što Gospodar svetkovine odabire jednu od tri tkanine1 koje izgledaju isto, ali su različite dužine. Odabere li najkraću, kiše će biti obilne.

Svečana povorka na čelu s Gospodarom svetkovine i parom svetih volova ovjenčanih cvijećem kreće zatim na posvećeno rižino polje. Povorku prate bubnjari, svećenici

Katsushika Hokusai (1760.­1849.), dva drvoreza iz serije 36 pogleda na planinu Fuji. Na gornjoj slici pod imenom Vodeni mlin u Ondenu vidi se postupak poliranja zrna ri�e vodom, a na donjoj koja se zove Most Nihonbashi u Edu prikazani su trgovci ri�om.

1 Ova se tkanina u jugoistočnoj Aziji tradicionalno veže oko bokova. Na Tajlandu se naziva pah nung.

Na najvećem dijelu europskog kontinenta riža je dugo smatrana rijetkom i egzotičnom biljkom, pa se koristila više kao dijetalno­terapijska namir-nica nego za svakodnevnu prehranu. Na obale Sredozemlja prvi ju je donio Aleksandar Makedonski, s Arapima je stigla u Španjolsku, a zatim se raširila Apeninskim poluotokom, najviše u dolini rijeke Po, gdje se i danas uzgaja najviše u Europi.

svijet biljaka

63 NOVA AKROPOLA 55

koji naizmjenično izgovaraju molitve i pušu u školjke, te četiri djevojke u ulozi nebeskih djeva, nang thepi, koje nose zlatne i srebrne košarice s rižinim sjemenom. U rižinom polju Gospodar svetkovine u kraljevoj prisutnosti ceremonijalno zaore par brazdi i zasije rižu. Po završetku cere­monije okupljeno mnoštvo pohrli u polje kako bi pokupili posvećeno zrno, odnijeli ga kući i izmiješali sa svojim sjemenjem za sadnju ili ga zadržali za sreću.

JAPANRiža, rižino vino i rižina slama utkani su i u japansku kulturu od mitskih vremena. Japanski mitovi spominju rižina polja božice Sunca Amaterasu. Po uzoru na Amaterasina polja i danas sva veća šintoistička svetišta u Japanu imaju shindene, “božanska polja”, na kojima uzgajaju rižu za potrebe žrtvenih ponuda u hramu. Slama te riže ispletena u konopce, shimenawa, u šintoizmu označava pristup svetom, bio to hram, drvo ili kamen.

Današnji car Akihito nasta­vlja tradiciju blagoslivljanja rižinih polja, a mnogi kraljevski obredi uključuju upotrebu rižina vina i rižinih kolačića.

Tradicionalan uzgoj riže u Japanu isprepleten je s obredima koji se i danas izvode, ali više kao folklorna atrakcija. Ciklus kreće u proljeće, od trenutka kad se zaštitna božanstva, kamiji, ceremonijalno spuštaju s planina na kojima borave tijekom zime. Poziva ih se da proljeće i ljeto provedu u rižinim poljima i tako osiguraju dobru žetvu.

Uz sam uzgoj riže, od sjetve do prvog puštanja vode u polje preko presađivanja do žetve, vezan je čitav niz obreda koji se razlikuju od pokrajine do pokrajine, ali posvuda je najvažnija ceremonija početka sadnje.

Muškarci pripremaju polja za sadnju, kao i same sadnice, a sao­tome, djevojke­koje­sade­rižu, u

šarenim kimonima i slamnatim šeširima, uz tradicionalne pjesme i zvuke bubnjeva, zvončića i drvenih blokova, polažu sadnice u plodni mulj. Pjesme i plesovi koji prate sad-nju opisuju cjelokupan godišnji ciklus rasta riže, od oranja polja, preko sjetve i sadnje, do žetve i spremanja riže. Ova ceremonija označava početak sezone sadnje riže širom Japana.

Uz samu žetvu također postoje brojni obredi. Jedan od njih je da se svežanj riže odvoji i čuva do Nove go-dine kad se prinosi kao žrtva kamiju polja. Tom se prilikom obično pri-premaju rižini kolačići zvani o­mochi.

Koliko je u Japanu raširen kult Inarija, zaštitnog božanstva riže i plodnosti najbolje govori činjenica

da je njemu posvećena jedna trećina svih svetišta u Japanu.

Razlog zbog kojeg Japanci to­liko cijene rižu je i taj što se može pretvoriti u brojne proizvode nužne za svakodnevni život. Za Japance riža nije samo hrana, a koriste čak i stabljiku riže: za prekrivanje kro-vova, pravljenje užadi, obuće, te u obredne svrhe.

* * *Spomenuti i mnogobrojni nespo-menuti običaji i svetkovine isto­čnoazijskih naroda koji u središtu imaju rižu govore nam u kolikoj je mjeri riža urasla u temelje života i kulture milijuna ljudi Istoka. Jer, riža za njih znači život i rižom slave život. q

Riža se obično dijeli na rižu dugog zrna (indijska) i rižu srednjeg i okruglog zrna (japanska). Riža dugog zrna je ona čije je zrno četiri do pet puta duže od njegove širine. Najpoznatije vrste riže dugog zrna su aromatične riže poput tajlandske vrste jasmin i indijske vrste basmati. Aromatične riže inače imaju okus koji lagano podsjeća na pržene lješnjake ili kokice. Basmati se uzgaja u Indiji i Pakistanu, a ime je dobila po indijskoj riječi za miris (basmati). Zanimljivo je da joj zrna pri kuhanju “rastu” u dužinu, umjesto u širinu, što je slučaj kod ostalih vrsta riže. Tajlandska riža jasmin je nježne teksture, a okusom je slična basmati riži. Poznate talijanske vrste arborio i carnaroli ubrajaju se u riže srednjeg zrna. Ovisno o stupnju prerade razlikujemo integralnu, smeđu; poliranu, bijelu i obarenu ili pretkuhanu rižu (parboiled). Smeđa, integralna riža je prehram-beno mnogo vrednija od bijele riže. Međutim, opredjeljujući se za bilo koju vrstu riže nećemo se prevariti u pogledu njene nutritivne, dijetalne ili gastronomske vrijednosti. Ova namirnica ima i tu prednost što ne sadrži gluten, proteinsku frakciju prisutnu u pšenici, a koja je odgovorna za nastanak bolesti pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija.

svijet biljaka

NOVA AKROPOLA 6356

Nerijetko se velika otkrića u znanosti dogode zahvaljujući ljudima koji po svojoj pro-

fesiji uopće nisu znanstvenici, a najčešće se dogode sasvim slučajno. Na taj su se način 1966. godine otkri­le i fascinantne stvari vezane uz biljke, bića koja poznajemo sasvim površno, ali za koja znamo da život na Zemlji bez njih ne bi bio moguć. U ovom slučaju protagonist je Cleve Backster, tada vodeći američki stručnjak za poligrafska ispitivanja i tvorac tzv. Backsterovog zonskog usporednog testa, standarda kojim se ispitivači u cijelom svijetu služe za otkrivanje laži.

Kasno navečer 2. veljače 1966. godine, nakon napornog dana u njujorškoj školi za preslušavanje pomoću poligrafa, ostao je sam i primijetio kako bi trebao zaliti dvije lončanice koje je imao u svojoj rad-noj sobi. Tada su mu misli krenule u sljedećem pravcu: Zanimalo me koliko će vremena trebati da vlaga stigne do vrha biljaka. Posebno me zanimao zmajevac1 jer se voda trebala popeti kroz dugu stabljiku i potom do kraja onih dugih li­stova. Pomislio sam da kada bih na kraj lista stavio nešto za mjere­nje otpo ra – elektrode priključene na poligraf radi mjerenja gal­vanske reakcije kože, a njih smo imali posvuda jer smo održavali tečaj – na papiru bi trebao ostati zabilježen pad otpora kad vlaga stigne između elektroda.2

Igla se pomicala sve niže, ostavljajući na poligrafskoj traci mnogo silaznih cik­cak linija, umje­sto da se počela micati prema gore, kako je Backster očekivao… Biljka je, dakle, reagirala na podražaj, no na njegovo veliko čuđenje: Tragovi pera nisu prikazivali ono što bih očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bih očekivao od čovjeka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Naime, detek-tor laži detektira psihofiziološke

TAJNI ŽIVOT BILJAKA

Zoran Lukarić

fenomeni

63 NOVA AKROPOLA 57

reakcije uzrokovane promjenama emocija: kad osumnjičenik stra-huje od razotkrivanja istine i kazne koja slijedi, u njegovom se tijelu pokreće čitav niz reakcija koje on ne može odmah kontrolirati i koje se golim okom ne moraju vidjeti, ali ih se može precizno izmjeriti (po-rast krvnog tlaka, ubrzano disanje, puls, električnu provodljivost kože koja se u slučaju pojačanog zno-jenja osumnjičenog mijenja, itd.). Poligraf svojim senzorima bilježi i grafički registrira reakcije pri ispi-tivanju osumnjičenika; ono što poligraf zabilježi, kasnije tumače za to posebno obučeni stručnjaci na poligrafu, a prema obliku poli-grama može se ustanoviti govori li osoba istinu ili laž. Taj medicinski fenomen smatra se vrlo pouzdanim indikatorom u istražnom postupku.

Kako je iz svog dugogodišnjeg iskustva na poligrafu znao da čovjek najjače reagira kad je živo­tno ugrožen, Backster je počeo razmišljati na koji bi način mogao zaprijetiti dobrobiti biljke da izazove njenu reakciju. U 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element

koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Igla je poskočila do ruba trake. Zatim je pokušao s drugim pristupom: uklo­nio sam prijetnju tako što sam vratio šibice na stol svoje tajnice. Biljka se istoga trenutka smirila. Odmah sam shvatio da se događa nešto značajno… Od tog trenutka moja svijest više nije bila ista. Cijeli svoj misaoni proces, cijeli sustav svojih prioriteta posvetio sam proučavanju tog fenomena.

Počelo je sasvim slučajnim otkrićem, a nastavljeno je nizom eksperimenata koji su jasno poka-zivali sposobnost biljaka da reagi-raju na naše emocije i namjere, na način koji se mogao okvalificirati kao strah, zahvalnost, pamćenje, pre-poznavanje, pa čak i “nesvjestica”. Naime, kad su biljke u neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti, reagiraju tako kao da izgube svijest te poligraf tada ne registrira promjene.

U kasnijim je pokusima došao do zaključka da se biljke s vre-menom emocionalno usklade s lju-dima, ali i s drugim bićima iz svoje okoline. Također je otkrio da biljke mogu prepoznati ubojicu druge biljke. Pokus je tekao tako da je Backster spojio elektrode galvano-metra na jednu biljku, a drugu je biljku uništio jedan suradnik. Kad je kasnije u prostoriju ušao suradnik koji je uništio biljku, druga je biljka “prepoznala” ubojicu. Biljke spo-jene na galvanometar reagirale su vrlo burno i na pokus pri kojem je račiće ubacivao u ključalu vodu, kao da su imale sposobnost uživljavanja

Zmajevac

1 Zmajevac, lat. Dracaena massangeana, je tropska biljka poznata i kao “zmajevo drvo” (lat. draco – zmaj). 2 Citati su preuzeti iz intervjua koji je s Backsterom vodio novinar Derrick Jensen. Intervju je objavljen u Sun Magazineu u srpnju 1997.

Cleve Backster

fenomeni

NOVA AKROPOLA 6358

u svijet drugog bića. No kad je hinio agresiju, poligraf gotovo da nije zabilježio nikakvu promjenu. Sve je vodilo zaključku o sposobnosti biljke da “čita” misli drugog bića i razlikuje stvarne od lažnih namjera eksperimentatora.

Ti i neki drugi uvidi do kojih je došao naveli su ga na zaključak o mogućnosti postojanja jedne vrste izvanosjetilnog opažanja koje je na zvao primarna percepcija – smatrao je da se percepcija kod

biljaka odvija na znatno iskon-skijoj, primarnoj razini.

Vjerovao je da je ova vrsta opažanja

z a j e d n i č k a čitavoj prirodi, ali da je kod ljudi potisnuta i prigu šena dugotrajnim

aktivnim korištenjem pet postojećih osjetila.

Ovi su eksperimenti obja vljeni 1968. godine u International Journal of Parapsychology pod naslovom Svjedočanstvo o posto­janju primarne percepcije u biljnom svijetu.

Neobični rezultati brojnih eksperimenata izazvali su pravu buru proturječnih reakcija. Preko sedam tisuća znanstvenika zatražilo je kopije Backsterovih izvještaja. Reportaža koju je 1969. godine časopis National Wildlife objavio o Backsterovim istraživanjima izazvala

je veliko zanimanje pa su i domaćice počele tepati svojim biljkama.

William M. Bondurant, pred stavnik američke Fondacije Mary Reynolds Babcock, dao je Backsteru subvenciju od deset tisuća američkih dolara da nastavi istraživanja, s objašnjenjem da nje-gova istraživanja ukazuju na to da možda postoji praiskonski oblik trenutačnog komuniciranja među živim bićima koji funkcionira izvan poznatih fizikalnih zakona – i koji zato zaslužuje da se istraži.

Tako se Backsteru pružila mogućnost da nabavi bolje instru-mente kao što su elektrokardio-grafi i elektroencefalografi koji se inače upotrebljavaju za mjerenje električnih impulsa u srcu i mozgu.

Kod pokusa nisu u biljke dovodili električnu struju već su samo regi­strirali razlike koje su se stvarale u njihovom elektropotencijalu.

Ova je istraživanja Backster provodio nekoliko godina. Takvim i sličnim istraživanjima bavilo se još nekoliko timova znanstvenika. Međutim, za vrijeme pokusa drugih znanstvenika biljke su znale “odbi-jati suradnju”. Postojao je niz faktora koji su ometali pokuse, poput pove-zanosti eksperimentatora s biljkom što je utjecalo na eksperiment ili ulaska u prostoriju drugih ljudi koji bi prouzročili blokadu biljke, i sl.

Inače, sam Backster je govorio da ne zna odgovor na svoja otkrića, da je eksperimentator, a ne teoretičar.

Njegova su istraživanja u konzervativnim znanstvenim kru-govima u početku primljena s pod-smijehom, zatim s neprijatelj stvom, te najzad šutnjom. Botaničari su se prilično uznemirili, nazvavši nje-govo istraživanje besmislicom, te su ga nastojali na neki način mar-ginalizirati i neutralizirati. Isprva su primarnu percepciju nazivali “Backsterov učinak”, možda u nadi da će ismijati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su pro­makle konvencionalnoj znanosti. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može

fenomeni

63 NOVA AKROPOLA 59

odbaciti, to više nije posprdan naziv. Treba uzeti u obzir i da je određen broj znanstvenika u to vri-jeme osjećao da ne smiju ići protiv struje, strahujući da bi to dovelo u pitanje njihovu reputaciju, a time i sredstva za projekte. Dok su znanstvenici ismijavali njegov rad, popularni ga je tisak istovre-meno vrlo pažljivo pratio desecima članaka i mnogim knjigama, od kojih je najpoznatija Tajni život bilja ka novinara Petera Tompkinsa i Christophera Birda.

Bolji su odjek Backsterova istraživanja imala među ruskim, indijskim i kineskim znanstvenici-ma, budući da neka tradicionalna kineska i indijska učenja posjeduju slične spoznaje o biljkama.

Backster, sada osamdeset­šestogodišnjak, još uvijek je akti­

van u svojoj školi za otkrivanje laži i širom svijeta drži predavanja o biokomunikaciji, a još i da-nas je član savjetodavnog odbora Instituta HeartMath u Coloradu koji se bavi fiziološkim meha-nizmima kojima srce komunicira s mozgom.

Mnoga istraživanja koja su nastavili L. George Lawrence i drugi znanstvenici pokazala su iznenađujuća svojstva biljaka. No, glavni kamen spoticanja je ponovljivost eksperimenata, što Backster ovako obrazlaže: Sve se svodi na jednu vrlo jednostavnu stvar: ponovljivost i spontanost ne idu jedno s drugim, i sve dok članovi znanstvene zajednice budu pre naglašavali taj aspekt znanstvene metodologije, neće daleko dogurati u istraživanju

svijesti. U to sam siguran. To je upravo ono što već godinama koči napredak.

SIR JAGADISH CHANDRA BOSE

Backster nikad nije tvrdio da je otkr i o nešto novo već da je ponovno otkrio nešto što se nekad znalo, ali se zabo­ravilo. I zaista je tome tako.

Za pionirska otkrića na po­dručju fiziologije biljaka zaslužan je Indijac Sir Jagadish Chandra Bose, čovjek enciklopedijske nao-brazbe: fizičar, kemičar, botaničar, arheolog, te pisac znanstvene fan-tastike. On je također bio pionir u istraživanju radio i mikrovalne op-tike, i sve svoje široko znanje stavio je u službu ekspe rimentiranja na biljkama.

Vezano uz svoje istraživanje radiovalova, došao je do zanimljivih otkrića o metalima, o čemu je pod-nio referat na Međunarodnom kon-gresu fizičara održanom u Parizu 1900. godine. Naime, Bose je tada izložio postavku da postoji funda­mentalno jedinstvo u prividnoj raznolikosti prirode i zaključio da je teško povući crtu i kazati gdje završavaju fizikalne i gdje započinju fiziološke pojave… Nema oštrog prekida, samo nasta­vljeno koračanje Zakona. Kongres je bio zgranut Boseovom tvrdnjom koja je praktički brisala granice između živog i neživog. No, to Bosea

Kad govorimo o funkcijama, vjerujemo da u biljkama ne postoji di­vnija struktura nego što je vrh korjenčića. Ako se njegov vršak lag­ano pritisne ili zapali ili odreže, on prenosi utjecaj na gornji sus­jedni dio, uzrokujući da se savine od pogođene strane, i, što još više iznenađuje, vršak može razlikovati između težeg i mekšeg predmeta kojim ga se simultano pritiska s nasuprotnih strana. Međutim, ako se korjenčić pritiska sličnim predmetom malo iznad vrha, pritisnuti dio ne prenosi nikakav utjecaj udaljenijim dijelovima nego se naglo savija prema objektu. Ako vrh korjenčića percipira da je zrak na jed­noj strani vlažniji nego na drugoj, isto tako prenosi utjecaj na gornji susjedni dio, koji se savija prema izvoru vlage. Kad je vršak korijena pobuđen svjetlošću, susjedni dio se izvija od izvora svjetlosti, ali kad je pobuđen gravitacijom, isti dio se savija prema središtu gravitacije. U gotovo svakom slučaju možemo jasno uočiti konačnu svrhu ili pred­nost nekoliko pokreta. Kada dva ili možda više izvora pobuđenosti uzrokuju simultano djelovanje na vršak korjenčića, jedan pobjeđuje drugog, bez sumnje u skladu s važnosti po život biljke. Naravno, pravac koji korjenčić slijedi u probijanju tla mora odre diti vrh korjenčića pa je stoga stekao tako različite vrste osjetljivosti. Teško da je pretje rano reći da je vrh korjenčića tako obdaren da, imajući moć usmjeravanja kretanja susje dnih dijelova, djeluje poput mozga jedne od nižih životinja; mozak koji je smješten na rubnim dijelovima tijela, prima utiske od osje tilnih organa i upravlja s više pokreta.

fenomeni

NOVA AKROPOLA 6360

nije ni najmanje zaustavilo u nje-govim istraživanjima. Štoviše, sinula mu je ideja da ako zaista postoji kontinuitet između metala i živih tkiva, onda bi se morale postizati slične reakcije i kod biljaka, iako se za njih općenito vjeruje da ne posje­duju živčani sustav, što znači da ne mogu reagirati.

Kad je vidio da biljke električki reagiraju na mehaničke i druge podražaje, ali to ne dolazi do izražaja u vidljivim pokretima, konstru-irao je posebnu “optičku polugu”. Zahvaljujući toj poluzi prividno su se povećavali pokreti biljaka. Uspio je uvjerljivo pokazati da mehanička reakcija animalnih tkiva postoji i kod biljnih tkiva. Rezultate ovih istraživanja Bose je 1902. godine objavio u knjizi Reakcije živog i neživog.

Sljedeći njegov cilj bio je utvrditi u kojoj su mjeri mehanički pokreti biljaka slični onima kod životinja i ljudi. Pošao je od postavke da biljke dišu, iako nemaju pluća ili škrge, da probavljaju hranu, iako nemaju želudac, da se gibaju, iako nemaju mišiće. Učinila mu se uvjerljivom postavka da u biljkama u biti post-oji isti oblik podražavanja kao i kod viših životinja, ali bez složenog živčanog sustava. Zaključio je da je jedina mogućnost proučiti i razot-kriti nama nevidljive promjene koje se odvijaju u biljkama tako da se

nekim vizualnim postupkom mjere njihove reakcije na “šokove”. Potom se dao u otkrivanje onoga što će izaz-vati reakciju biljke određenim signa­lom, te postupka pretvaranja ovog signala u nama razumljiv oblik.

Eksperimentirajući na biljci Desmodium gyrans čiji listovi neprestano trepere, Bose je otkrio da isti otrov koji zaustavlja njene neprestane automatske titraje za-ustavlja i rad životinjskog srca.

Boseove revolucionarne ideje, a pogotovo njegovu tvrdnju da i biljke imaju svojevrstan živčani su stav, botaničari su dočekali s negodo-vanjem. Časopis Botanical Gazette pohvalio je Bosea kao čovjeka koji otvara nove putove, ali je također ukazao na njegove zablude zato što ne poznaje dovoljno područje kojim se bavi.

Dok je službena znanost sma-trala da biljke ne mogu kroz svoj

orga nizam provoditi podražaje, Bose je nedvosmisleno dokazao da im je to svojstveno. To je iznio u svojoj knjizi Komparativna elektro­fiziologija u kojoj je opisao 321 eksperiment.

Konstruirao je aparaturu koja je funkcionirala na principu re-zonancije i mogla je mjeriti isječke vremena od tisućinke sekunde, pa je činila vidljivim brze pokrete bilja-ka. Konstruirao je i napravu koja je registrirala oscilacije i razotkrivala i najsporije pokrete biljaka. Pomoću ovih novih naprava Bose je dobio tako uvjerljive dokaze o postojanj u živčanih impulsa biljaka da je Kraljevsko društvo objavilo njegovu

Biljke su se također pokazale kao predskazateljice vreme­na, jer se pred kišu livada promijeni i tužno se zatvore tisuće cvjetnih glavica. Mali alpski gencijan (Gentiana nivalis), koji nam namiguje svojim vedrim plavim očima, toliko je usavršio taj meha­nizam da kod oblačna vre­mena, što je gotovo pa pravi­lo na velikim nadmo rskim visinama, otvara svoju plavu čašku svakih nekoliko minu­ta, na svaku prolaznu zraku Sunca, i zatvara je kod pro­laska svakog oblaka.

Raoul H. France Začeci uma kod biljaka

Mnoge biljke prakticiraju jednu vrstu nijemog štovanja Sunca – sa svojim cvjetovima i listovima okrenutim prema Suncu ujutro pozdravljaju Feba na istoku, a uvečer čeznutljivo gledaju pre­ma zapadu. Kad Sunce zađe, ili se skrije iza olujnih oblaka, one tugaljivo objese svoje glave.

Raoul H. France Začeci uma kod biljaka

fenomeni

63 NOVA AKROPOLA 61

raspravu o tome u svojoj publikaciji Philosophical Transactions, a 1917. godine Bose je za svoje zasluge od britanskog kraljevskog dvora dobio plemićku titulu.

Bose je sažeo svoja gledišta u kratkoj izjavi: Golema zgrada prirode ima mnogo krila i svako ima vlastiti ulaz. Fizičari, kemičari i biolozi ne ulaze kroz ista vrata već svaki kroz druga i zato svaki završava u vlastitoj, odvojenoj do­meni znanja za koju misli da nije povezana s drugima. Upravo otu­da potječe naša današnja podjela pojava na anorganske, organske i osjetilne. Mora se odbaciti ovakav pristup. Ne smije se ni u jednom trenutku zaboraviti da je cilj svih

znanstvenih istraživanja upozna­vanje cjeline.

RAOUL H. FRANCEVeliki zaljubljenik u prirodu, bečki botaničar i mikrobiolog Raoul H. France (1874. – 1943.) govorio je da se bogatstvo čuda prirode otkriva i stječe jedino dugim, pažljivim i nadasve strpljivim promatranjem i druženjem s prirodom. Jedno od takvih čuda koje je iznio pred osta­le znanstvenike bilo je da biljke pokreću svoje tijelo i “udove” isto tako lako i skladno kao i najspretnije životinje, a mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti neusporedivo usporeniji od naših ili životinjskih. France je također smjelo ustvr-dio da su biljke sposobne za hti-jenje, da nisu pasivne već da se vješto usmjeravaju prema točno određenom cilju… Penjačica ima vitice koje u svom traženju oslonca svakih šezdeset i sedam minuta opišu puni krug. Kad naiđu na oslo­nac, ne prođe ni dvadeset sekundi, a one se već počnu uvijati. Za jedan sat oviju se tako da ih se ne može otrgnuti, te se onda saviju u oprugu i kao vadičep podignu cijelu biljku

naviše. Penjačica uvijek raste prema najbližem hvatištu i ako se ono po-makne tada i biljka za nekoliko sati mijenja smjer.

U svojoj knjizi Začeci uma kod biljaka France gotovo u pjesničkom zanosu piše: Livada osuta cvjetovi­ma, svaki škrti pašnjak, čak i ve­lika spokojna šuma, svi su žuboreća simfonija najčudesnijeg i najljepšeg životnog fenomena… Tkogod zaro­ni duboko u prirodu predobro zna kako je vilinski svijet naše djetinje mašte postao stvarnim posvuda oko nas. Jer nema te imaginacije koja bi mogla zamisliti sve te zadivljujuće stvari koje učenik prirode otkriva. Čudo koje je pred našim očima do­bro skriveno…

Biljke, ta najljepša stvorenja na planetu, nesumnjivo skrivaju mnoge tajne koje tek trebamo otkriti, a nji-hovim otkrivanjem shvatit ćemo zapravo kako je život oko nas puno dublji i kompleksniji nego što ga u svojoj svakodnevnici doživljavamo.

Na kraju svoje knjige Raoul France kaže: …izvukli smo moćno znanje koje seže u same dubine svega postojanja: uvjerenje da je život jedan – biljaka i životinja, a time i nas samih. Koju bi sjajniju poduku mogle dati nijeme biljke od onoga što su nas podučile: da je njihov osjetilni život u primi­tivnoj formi početak ljudskog uma!... Biljke su samo različite po obliku od životinja, ali ne različita “bića”. q

fenomeni

NOVA AKROPOLA 6362

Zaštićene vrste leptira LASTIN REP

Svojim živopisnim bojama i oblicima leptiri oduvijek nadah njuju ljepotom i tajanstvenom snagom preobrazbe. Na renesansnim prikazima Psiha je prikazivana kao prekrasna djevojka­leptirica u naručju Erosa. Stari su Grci za dušu pokojnika govorili da se poput leptira uzdiže i oslobađa tjelesnih okova, a zbog svog oblika koji podsjeća na leptirova krila, dvostruka sjekira ili labrys, kojom Tezej ubija Minotaura u središtu labirinta, simbol je postupnog oslobađanja duše.

Jedan od najljepših leptira naših krajeva je lastin rep (Papilio machaon). Rasprostranjen je po čitavoj sjevernoj polutci, a u području Himalaja susreće se i na više od četiri tisuće metara nad-morske visine. Krila su mu žute bo-je s prepoznatljivim crnim šarama, a na donjoj strani stražnjih krila ima crne “repiće” po kojima je i dobio ime. Ženka polaže jajašca na biljkama iz porodice štitarki kao što su divlji peršin i mrkva, kopar i komorač. Razvijene gusje­

nice poprimaju lijepu zelenu boju s crnim i narančastim prugama, a obranu od grabežljivaca pruža im osmeterium, organ smješten neposredno iza glave sa zadaćom ispuštanja neugodnog mirisa u slučaju opasnosti.

Broj vrsta leptira na odre­đenom prostoru ukazuje na bio­raznolikost okoliša. Svi su leptiri, pa tako i lastin rep, vrlo osjetljivi na kemijska onečišćenja i njihova prisutnost ili nedostatak govori o očuvanosti čistoće prirode. Drugi uzroci smanjenja broja leptira su gubitak staništa zbog zarastanja livada ili urba nizacije te preko­mjeran izlov atraktivnih vrsta. Razvoj najvećeg broja leptira pove-zan je s točno određenim biljnim vrstama zbog čega je nestankom biljne vrste izravno ugrožena i vrsta leptira.

Od ostalih vrsta zakonom za­štićenih leptira u Hrvatskoj spo-menimo za kraj prugasto jedarce, crvenookog apolona parnasovca, veliku i malu prelijevalicu te velikog topolnjaka. q

Sofija Stepanovska

crtice iz prirode

63 NOVA AKROPOLA 63

Od ukupnog broja vrsta orhideja u svijetu samo ih jedan posto živi u Europi, a Hrvatska je među pet europskih sredozemnih zemalja s najvećom zastupljenošću vrsta. Zbog toga su zakonom zaštićene što znači da nije dopušteno sabiranje cvijeta niti sakupljanje podzemnih gomolja.

Za razliku od tropsko­suptrop-skih vrsta koje najvećim dijelom rastu u krošnjama drveća, naše orhideje rastu na tlu. Dio Hrvatske bogat raznolikošću vrsta hrvatskih orhideja svakako je Kordun, goran-sko­nizinski kraj na četiri rijeke: Kupi, Mrežnici, Glini i Korani. Prema dostupnim podacima u ovom dijelu Hrvatske susrećemo dvadesetak vrsta ponajviše iz rodova kokice i kaćuni. U proljetnim šetnjama ovim krajem i sami smo zabilježili ko-kicu muhicu (Ophrys insectifera), točkasti kaćun (Orchis ustulata), vi-menjak (Platanthera sp.), šumsku kokošku (Neottia nidus­avis) i grimizni kaćun (Orchis purpurea).

Njihova su najčešća staništa suhi travnjaci, livade, rubovi šu­ma i šikare te brdski travnjaci, a glavni razlog nestajanja ovih lijepih biljnih vrsta upravo je gu-bitak njihovih staništa krčenjem šuma, pretvaranjem livada u oranice ili njihovim zarastanjem zbog nekošnje, kao i pretjerano sabiranje. Orhideje se smatra-ju evolucijski mladim vrstama. Mogli bismo reći da njihovo vri-jeme tek dolazi, a naša briga i zaštita su stoga još potrebnije. Jedan od najboljih načina pre-ventivne zaštite jest edukacija, a njen terenski dio najjednostavniji pomoću u posljednje vrijeme sve popularnijih ekoloških poučnih staza. Zato pozivamo čitatelja da ovo proljeće što više vremena pro-vede šetajući puteljcima i stazama Korduna i drugih gorskih predje-la upoznavajući svijet orhideja i uživajući u neiscrpnim izvorima ljepote Prirode. q

Nada Krivokuća

KORDUNSKI KAĆUNI

Dolje: Neottia nidus­avis

Gore: Orchis ustulataDolje: Orchis purpurea

Gore: Ophrys insectifera

crtice iz prirode

U starom sirijskom gradu Alepu otkriven je pet tisuća godina star hram posvećen

asirskom bogu oluje, gromovniku Adadu. Hram je pronađen unutar veličanstvene utvrde koja se uzdiže na brežuljku iznad staroga grada, koja je svoj današnji oblik dobila

u XIII. st. kada su je sirijski vla-dar Nurudin, a potom Saladinov sin al­Zahir al­Ghazi, u obrani od križara pretvorili u blistav simbol nepo bjedivosti.

Sirijsko­njemački tim stru­čnjaka u Alepu je proveo deset godina pomno uklanjajući sloj

po sloj nataloženog materijala, da bi 1997. godine došli do spek­takularnog otkrića – na dubini od sedam metara nalazili su se ostaci prastarog hrama, svetišta iz ranog brončanog doba.

Najprije je otkrivena jedna bazaltna ploča s reljefnim pri-kazom dva bika i drveta života, a tijekom vremena iskopan je cijeli friz sastavljen od ploča s različitim mitološkim prikazima. Na najvećoj ploči, veličine 2 x 2 metra, nala-zio se i prikaz samog Adada. Na svjetlo dana izašle su i bazaltne figure sfinge i lava, čuvara ulaza u Adadovo svetište.

Bog oluje, groma i kiše sve-prisutno je božanstvo. Kod Asiraca on je Adad, kod Sumerana Iškur; on je

PRASTARI HRAM GROMOVNIKA ADADA

ZANIMLJIVOST

64 NOVA AKROPOLA 63

semitski Hadad, akadski Ramman, hetitski Tešub, amorićanski Amu­rru, a u nama bliskoj antici on je grčki Zeus i rimski Jupiter. Kao bog oluje i gromovnik on razara i pustoši, ali kako uz grmljavinu do­lazi i kiša, Adad je i onaj koji zemlji daruje plodnost, donosi klijanje, cvje tanje, život.

Zanimljivo je da su još 1930­tih godina na ovom mjestu istraživali

francuski stručnjaci i da su od daljnjeg iskapanja odustali iako ih je samo tridesetak centimetara dijelilo od velikog otkrića. Kay Kohlmayer, njemački znanstvenik i arheolog, i jedan od voditelja sirijsko­njemačkog tima, priznaje: Imao sam sreću. Ja sam samo krenuo od tamo gdje su drugi odustali i

otkrio ovaj veličanstven hram koji u sebi skriva djelić povijesti koji nam je prije bio nepoznat.

Kanali nastali u III. st. pr.Kr. pokazuju da su i Heleni, vjerojatno tražeći dragocjenosti, otkrili neke od reljefa, ali izgleda da su zbog strahopoštovanja prema svetosti mjesta kamenje ostavili netaknuto.

Sam grad Alep tisućama je go-dina bio sjecište mnogih trgovačkih putova, još od II. tisućljeća prije Krista, a na vrhuncu moći bio je u XVIII. st. pr.Kr. Grad je preživio broj­na osvajanja, razaranja i obnove, da bi od 1986. godine bio uvršten na UNESCO­ov popis svjetske kulturne baštine. q

Priredila Marta Tomas

ZANIMLJIVOST

6563 NOVA AKROPOLA

kratka priča

66 NOVA AKROPOLA 63

NAJBOLJA RELIGIJA U pauzi jednog okruglog stola na temu religije i mira među narodima, brazilski teolog Leonardo Boff upita Dalaj Lamu:

Svetosti, koja je najbolja religija?

Teolog je očekivao odgovor poput “tibetanski budizam”, ili “orijentalne re-ligije, mnogo starije od kršćanstva”, ali Dalaj Lama se nakon kratke stanke nasmija, pogleda ga netremice u oči i reče:

Najbolja religija je ona koja te najviše približava Bogu, Beskraju. To je ona koja te čini boljim.

Teolog, zbunjen tim mudrim odgovorom, upita:

Koja je ona koja me čini boljim?

Dalaj Lama odgovori:

Ona koja te čini milosrdnijim, samilosnijim, otvorenijim, punijim ljubavi, humanijim, odgovornijim, moralnijim… Religija koja to uspijeva postići u tebi je najbolja religija. q

Odabrala Nataša Žaja

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052 544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

Predstavljamo vam arheološke reprodukcije s motivima iz svjetske kulturno-povijesne baštine povezane s liječništvom i medicinom.

Blago antičke medicine

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

Sve ponuđene arheološke reprodukcije upakirane su u ukrasne kutije te je uz svaki motiv priloženo objašnjenje na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

ASKLEPIJE Grčki bog - zaštitnik liječnika i medicine. V. st. pr.Kr., Muzej u Epidauru.

HIPOKRATOVA ZAKLETVAIzvorni grčki tekst liječničke zakletve.

KADUCEJSimbol liječništva i harmonije duha i tijela.

Asklepijev hram,380. g. pr.Kr.

CIKLUS PREDAVANJA

AKTIVNA FILOZOFIJAsastoji se od 14 predavanja o velikim učenjima

Istoka i Zapada:

1. Vidljiva i nevidljiva priroda čovjeka• vječne i prolazne vrijednosti • vidljive i nevidljive dimenzije prirode• sedam dimenzija čovjeka

2. Drevna Indija• simbolika Bhagavad Gite • zakoni koji upravljaju univerzumom: dharma i karma• učenje o reinkarnaciji

3. Mistični Tibet• drevni tibetanski tekstovi: Knjiga zlatnih pravila

i Glas tišine• put učeništva - sedam zlatnih pravila

4. Filozofija budizma• Buddhin život i učenje • četiri plemenite istine • oslobođenje čovjeka – nirvana

5. Konfucije – učitelj Kine• ostvarenje nebeskog reda• put plemenitog čovjeka

6. Mudrost drevnog Egipta• nebeski i zemaljski Egipat• umijeće življenja• savjeti mudraca

7. Sokrat – ili kako se postaje filozof• „Znam da ništa ne znam!“ • vrlina je znanje • majeutika – rađanje duše

8. Platon – filozof idealizma• učenje o idejama• simbolika mita o pećini• vrline duše

9. Praktična filozofija• problemi suvremenog svijeta• individua, društvo, država • prirodna hijerarhija

10. Stoici - mudrost Rima• nutarnja snaga čovjeka• ropstvo i sloboda• građanin svijeta

11. Plotin – misticizam u filozofiji Zapada• faze kreacije: Kaos – Teos – Kozmos• učenje o duši• put prema božanskom

12. Vremenski ciklusi• filozofija povijesti• vremenski ciklusi u tradicijama• ritmovi prirode i ciklusi razvoja civilizacija

13. Mit i povijest• povijest i sjećanje čovječanstva• mit o vječnom povratku

14. Filozofski ideal čovjeka• zakoni evolucije • kriza našeg doba i novi srednji vijek • filozofske škole i formiranje filozofa

Nova Akropola definira filozofiju onako kako se to oduvijek radilo, kao ljubav prema mudrosti, kao traganje za istinskim znanjem koje može odgovoriti na najdublje ljudske težnje. Filozofija je praktična i aktivna, a ne samo intele-ktualna i kontemplativna.

Program ove škole filozofije obuhvaća najvažnije sustave mišljenja Istoka i Zapada i njihove praktične savjete, kako bi čovjek djelotvorno ostvario svoje potencijale.

Koncepcija programa odgovara modelu klasičnih filozofskih škola što podrazumijeva usporedno proučavanje različitih aspekata ljudskog stvaralaštva.

TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA

Broj 63 | 2010. | Cijena 25 kn | www.nova-akropola.hr

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052 544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

ISSN 1330-9714

Plotinove Eneade su riznica najljepših misli o ljudskoj duši, o njenom padu u ovaj svijet i o njenoj težnji da se vrati svom pravom izvoru – Dobru. No, svatko tko se prihvatio čitanja Eneada zna kako je ponekad zahtjevan ovaj tekst, kako je teško samostalno čitanje Ploti-na. A opet, odbija nas i čitanje prepričanih knjiga; želimo Plotinovu misao doživjeti što je neposrednije moguće. Ova Hadotova knjiga je savršen spoj jednostavnosti i nepo-srednosti. Njegovo poznavanje Plotinove filozofije je duboko; on ga ne prepričava, on nas jednostavno vodi, poput isku-

snog vodiča, kroz Plotinovu filozofiju, a ono o čemu Plotin govori neposre-dno se otvara pred našim očima i ostavlja nas zadivljenima.

Uskoro u izdanju Nove Akropole

Osim u knjižarama, knjigu možete kupi� ili naruči� u našim prostorima ili na adresi uredništva:Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

su riznica

u izdanju Nove Akropole

Pierre Hadot

PLOTINjednostavnost pogleda

Broj stranica: 176, meki uvez, visina knjige: 21 cmCijena: 70 kn

filozofija / humanizam / kultura NOVA AKROPOLA

MOŽEMO LI SAMOSTALNO MISLITI?

IVAN SUPEK – intervju

KINESKA GLAZBA

CHUANG TZU

ATOMISTI