živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

1111111111111111112007od

2. s

tude

noga

do

1. p

rosin

ca 2

007.

Naša tema:

Liturgija blagoslova

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Biti blagoslov

naša tema: Liturgija blagoslova

Blagoslovi – životni izričaji liturgije Crkve, Ante Crnčević

Liturgija blagoslova: sveobuhvatni obredi bez kriterija za liturgijski pastoral?,Ivan Šaško

Blagoslov(lje)ni predmeti, radnje i prošnje između magijsko-instrumentalnogi simboličko-ekspresivnog, Ivan Štengl

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: Ž. Tanjić, I. Raguž,S. Slišković, I. Šaško, A. Vučković,

Spomen svih vjernika pokojnika

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

symbolon

Novozavjetni himni Kristu, M. Cifrak

u duhu i istini

Slavite Boga u svetištu njegovu (Ps 150)

trenutak

Dijeljenje pričesti izvan mise

2

16

1

40

36

38

Blagoslovi – znakovi vjereCrkva iz euharistijskoga otajstva, koje je djelo zahvaljivanja, crpi milost i snagu po kojoj i sama postaje u svijetu blagoslov te, kao opći sakrament spasenja, među ljudima i za ljude neprestano izvršuje djelo posvećenja.

Po djelovanju snage Duha Svetoga Crkva raznoliko izražava ovo svoje služenje. Stoga je ustanovila više oblika blagoslivljanja. Po njima poziva ljude da hvale Boga i potiče ih da mole njegovu zaštitu te ih upozorava da svetošću života stječu njegovo milosrđe.

Kao znakovi koji se oslanjaju na Božju riječ i koji se slave po djelovanju vjere, blagoslovi imaju zadaću osvijetliti i očitovati novost života u Kristu.

(usp. Blagoslovi, 8-10.)

Detalj vitraja, katedrala u Chartresu, XIII. st.

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 200711

Biti blagoslov

ledajući očima vjere na red stvorenja kršćanin spoznaje da život i svekolika stvarnost svijeta jesu mjesto njegova posvećenja i rasta u

svetosti. Stoga sve što kršćanima služi za život u svijetu i za rast u svetosti, postaje razlog slavljenja i blagoslivljanja Boga. Kristo-

vi učenici, kao baštinici blagoslova u kojem ih Krist ostavlja prije svoga uzašašća k Ocu (Lk 24,53), nastavljaju djelo blagoslivljanja i

posvećenja te nastoje i sami biti blagoslov. Biti blagoslov znači, na pr-vome mjestu, biti živa hvala Bogu za djelo otkupljenja i za darove njegove dobrote. Obredi blagoslova koje slavimo u Crkvi, zajednici vjernika, imaju zadaću rasvijetliti naš blagoslovni put kroz svijet pozivajući nas na potre-bu prepoznavanja traga Božje dobrote u ljudima i u svemu stvorenome.

U sve većem zanimanju suvremenoga čovjeka za blagoslovne čine i blagoslovljene predmete i znakove ne nazire se uvijek na jasan način že-lja za životom koji bi bio blagoslov. Zamjećuje se, naime, da po tim činima i znakovima čovjek pokušava ovladati Božjom milošću i podložiti je svo-jim vremenitim potrebama i željama. Želi se posjedovati znak koji bi u se-bi nosio moć protiv zla. Tako se čovjek odriče svoga poslanja i zadaće da sām bude blagoslov i utječe se znaku ili predmetu koji bi mu trebao poda-riti blagoslov – u trenutcima kad to čovjek želi. Takvo ‘gospodarenje’ Bo-žjim milosnim djelovanjem suprotno je duhu evanđeoske vjere.

Liturgija Crkve vjerno ističe da je Bog vrelo svakoga blagoslova i da sna-ga blagoslova ne stoji u predmetima ili stvarnostima nad koje zazivamo Božji blagoslov, nego u vjeri koja je kadra prepoznati Božje djelovanje u ži-votu ljudi i u redu stvorenja. Zato je vjera Crkve prva pretpostavka svako-ga slavljenja blagoslova. Želeći pobuditi vjeru svojih molitelja, Crkva u li-turgiji blagoslova najprije naviješta Božju riječ, koja objavljuje i svjedoči Božje spasenjsko djelovanje, potom iskazuje hvalu Bogu za darove njego-ve dobrote, očitovane u stvorenjima, i tek nakon blagoslivljanja Boga zazi-va njegov blagoslov na osobe, stvarnosti ili predmete. Predmeti i stvarnosti blagoslovljeni su samo vjerom da osobe koje se njima služe mogu biti znak Božje prisutnosti i blizine – na hvalu Bogu od kojega dolazi i komu se vra-ća svaki blagoslov.

Urednik

ledajući očima vjere na red stvorenja kršćanin spoznaje da život i svekolika stvarnost svijeta jesu mjesto njegova posvećenja i rasta u

vi učenici, kao svoga uzašašća k Ocu (

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

Unatoč otuđenosti kroz koju prolazi čovjek današnjice i unatoč jasnim pokazateljima sekularizacije, sve je razvidnije da je suvre-

meno doba vrijeme ponovnoga povratka religio-znoga i religijskoga. Nakon na neskriven način oči-tovanih težnji za ‘oslobođenjem’ kroz sedamdesete i osamdesete godine, zadnje desetljeće pokazuje po-novno zanimanje za sveto, osobito među mladima. Teme religije, vjerskoga ili duhovnoga iskustva i identiteta ulaze u red središnjih pitanja suvremeno-ga čovjeka i društva, pa se s izvjesnom sigurnošću može govoriti o »povratku svetoga«, što je Gilles Kepel sažeo u izazovan naslov knjige La revanche de Dieu. Začudo, iako sa zabrinutošću govorimo o krizi kršćanstva u Europi, valja nam zamijetiti da je iznimno malen broj prijelazaka s kršćanstva na druge religije, pa i na islam, čiji pripadnici sve više imigriraju na europsko tlo. Iz statističke perspekti-ve za Crkvu nije zabrinjavajući niti broj pripadnika različitih kršćanskih (i drugih) sekta ili sljedbi jer i oni čine tek mali dio europskoga društva.

Tražeći odgovor na pitanje gdje se ‘gube’ ili, možda bolje, gdje se pronalaze kršćani u tom mo-zaiku novih religijskih gibanja u Europi, valja nam imati u vidu analize koje pokazuju da slika suvre-mene religioznosti više ne može biti iščitavana sa-mo iz pripadnosti pojedinaca određenim skupi-nama, sljedbama ili velikim religijama, nego i iz same činjenice religioznosti koja se opire bilo ka-kvoj pripadnosti. Oris suvremene religioznosti la-ko staje u sintagmu »vjere bez pripadnosti« (beli-ving without belonging).

Oblici takve religioznosti zamjetljivi su i unu-tar kršćanstva. Religioznost koja se ne identificira sa zajednicom i koja ne teži za pripadnošću nego za osobnim (čitaj ‘privatnim’) iskustvom tran-scendentnoga veoma je otvorena onim obrednim činima i praksama koji na ‘vidljiviji’ i izravniji na-čin povezuju čovjekov život sa svijetom svetoga. Sekularizacija i desakralizacija života nisu čovjeka lišile potrebe susreta sa svetim i nisu ga oslobodile

Blagoslovi – životni izričaji liturgije CrkveSmjernice za otkrivanje liturgijske dimenzije blagoslova

Ante Crnčević

straha pred zlim. Čovjek i dalje žudi za nutarnjom sigurnošću i spasenjem. Stoga će suvremeni religi-ozni duh gajiti osjećaj za blagoslove, obredne čine u kojima će se na ljude i njihova djela zazivati sna-ga Božje zaštite i blizine. Istrgnuti iz konteksta vje-re i zajednice te odvojeni od svoga sakramental-noga temelja, blagoslovi lako postaju očitovanjem krivo poimane vjere čiji se smisao svodi na efek-

tivnost i korisnost za sadašnji život. Blagoslovi su, međutim, liturgijski čini kojima zajednica vjernika proslavlja Boga otvarajući se snazi blagoslova ko-ji krijepi i usmjerava put vjere. Pokušat ćemo, sto-ga, naglasiti sakramentalne temelje te eklezijalni i liturgijski okvir blagoslovnih čina kako bi oni mo-gli biti utkani u život kršćanske vjere.

Sakramentalnost blagoslovaKršćanska liturgija počiva na slavlju sakramenata. Budući da je sama Crkva u svome temelju i u svome poslanju sakrament, njezini liturgijski čini koje su-srećemo izvan niza od sedam sakramenata također nose sakramentalno obilježje. Zato u liturgijskoj tradiciji razlikujemo sakramente i sakramenta-le (blagoslovine). Pod imenom sakramentali razu-mijevamo »svete znakove, nalik sakramentima (in aliquam sacramentorum imitationem), kojima se označuju i na molbu Crkve postižu učinci, naročito duhovni. Po njima se ljudi pripremaju primiti glav-ni učinak sakramenata i posvećuju se razne zgode života.« (SC 60)

Među sakramentale ubrajamo, na prvom mje-stu one konstitutivne, kojima se osobe ili stvari traj-no posvećuju ili predaju u božansku službu. Tako

Svaki liturgijski čin Crkve završava blagoslovomi blagoslovnim poslanjem zajednice.

Slavlja blagoslova su postaje vjerena kršćanskome blagoslovnom putu.

3

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

govorio o posveti djevicā, blagoslovu opata ili opa-tice, monaškome i redovničkome zavjetovanju te o posveti crkve, oltara, blagoslovu krstionice, svetih ulja, liturgijskoga posuđa... Uz te liturgijske oblike postoje i blagoslovi invokativnoga karaktera: po njima zazivamo Božji blagoslov na osobe ili stvari u posebnim trenutcima ili zgodama ljudskoga živo-ta. Naše zanimanje u ovome razmišljanju usmjere-no je poglavito prema toj vrsti blagoslova.

Nazivajući sakramente i sakramentale (blago-slove) svetim znakovima, Liturgijska konstitucija govori o njihovoj otajstvenoj dimenziji, kao spo-men-činima Kristova otkupiteljskoga djela i o nji-hovoj nutarnjoj i izvanjskoj povezanosti te je time naznačen put ispravnome razumijevanju i obred-nome oblikovanju blagoslova. Blagoslovi izviru iz sakramentalnoga života Crkve i usmjereni su pre-ma njemu. Blagoslivljati se može samo u snazi Du-ha koji nam je dan po snazi sakramenata, u Crkvi.

Zanimljivo je primijetiti da svaki liturgijski čin Crkve završava blagoslovom i blagoslovnim posla-njem zajednice u svijet. Blagoslovni čini koji prate život vjernika jesu odraz blagoslovnoga života ko-ji izvire iz liturgije koja je iskustvo spasenja. Iz to-ga slijedi da su slavlja blagoslova postaje vjere na

kršćanskome blagoslovnom putu. Liturgijski sakra-mentalni čini postaju ključ razumijevanja blagoslo-va, njihova značenja i učinaka za život vjere. Bez sa-kramentalnoga života blagoslovi kojima se vjernici utječu ostaju bez temelja, otvoreni tumačenjima i značenjima koji ne slijede duh kršćanske vjere.

Čini se da su blagoslovi nerijetko lišeni slavlje-ničkoga i eklezijalnoga okvira te tako priječe mo-gućnost doživljaja njihove bliskosti sa sakramen-talnim životom koji se ne događa izvan Crkve. Tko god bio slavitelj blagoslovā, zaređeni služitelj ili vjernik laik, on je uvijek liturgijski služitelj (mini-ster) koji djeluje snagom poslanja koje mu je u Cr-kvi dano. Stoga slavljenje blagoslova treba očitova-ti da se ti čini vrše u ime Crkve, u Crkvi, s Crkvom i u korist čitave Crkve (A. M. Triacca). Vjernost tim načelima zacijelo bi dovela u pitanje smisao nemaloga broja blagoslova koji su često popratni čini javnih i društvenih događanja. Teško je, nai-me, razaznati eklezijalni kontekst i snagu vjere u blagoslovima čije se značenje svodi na gestu škro-pljenja blagoslovljenom vodom, pred ljudima ko-ji ‘blagoslov’ ne poimaju kao čin vjere, nego kao obred ‘religijskoga obilježavanja’ početka ili zavr-šetka nekoga važnoga posla. Preduvjet blagoslovu nije nova građevina ili neko dovršeno djelo koje se predaje ljudima na uporabu, nego vjera koja će u liturgiji blagoslova zajednicu podsjetiti da ta gra-đevina ili djelo postaju put življenja blagoslova.

Saborska postavka da su slavlja sakramentala (blagoslova) nalik (in imitationem) slavlju sakra-menta nije izrasla iz nemogućnosti jasnoga defini-ranja liturgije blagoslovā, nego upravo iz potrebe da oni ne budu promatrani izvan duha sakrame-nata Crkve. Konstitucija govori o značenjskoj, sa-držajnoj i slavljeničkoj bliskosti i sličnosti koja se treba očitovati između sakramenata i sakramen-tala. Ta sličnost ne govori o njihovoj izjednače-nosti i jednakovrijednosti, nego o utemeljeno-sti sakramentala (i blagoslova) na sakramentima Crkve. Praksa ponekad pokazuje njihovu suprot-stavljenost, a ne bliskost. Ako se slavlje euharisti-je, koje je »punina svakoga blagoslova«, pokušava ‘upotpuniti’ raznorodnim blagoslovima onih koji su sudjelovali na tome istome sakramentalnome slavlju ili predmeta koji im se predaju, ne pruža li se dojam da se upravo slavljenjem blagoslova že-

Blagoslivljanje Boga prva je značajka svakoga blagoslova.

Cesare Rossi, 1959.

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

li postići punina milosti? Značenjska podređenost slavlja skramenata činima blagoslova unosi zabu-nu u shvaćanje Kristove djelatne prisutnosti u ži-votu Crkve. Blagoslovi tako postaju pokušaj ovla-davanja Božjim milosnim djelovanjem u korist čovjekovih želja i potreba.

Da bi blagoslovi bili shvaćeni kao oblici litur-gijskih slavlja Crkve, a ne kao izrazi pobožnosti pojedinih vjernika, potrebno je s većom pozorno-šću slijediti slavljeničku bliskost liturgije blago-slova s obrednom strukturom slavlja sakramena-ta. Tipsko ustrojstvo slavljenja blagoslova vjerno preslikava strukturu sakramentalnih slavlja: prvi dio slavlja uvijek je navještaj Božje riječi, a drugi dio nosi pohvalu božanskoj dobroti i prošnju ne-beske zaštite. Oslanjanjem blagoslovne molitve na navještaj Božje riječi kani se u vjernicima pobudi-ti vjeru u Božje spasenjsko djelovanje. Crkva moli-teljica, slušajući govor Božje riječi, usmjerava svoj hod putem spasenja i posvješćuje si svoje evanđe-osko poslanje da bude blagoslov. Iz te vjere rađa se pohvala Bogu i molitveni zaziv za djelotvornošću njegove dobrote u posebnim trenutcima života ljudi. Izostavljanje ili zanemarivanje prvoga dijela u slavlju blagoslova, a što se nerijetko čini, uskra-ćuje potrebni okvir biblijske vjere koji omogućuje doživljaj blagoslova kao svetoga znaka koji iz sna-ge Božje riječi crpi smisao i djelotvornost.

Stoga se, u svrhu djelatnoga uključenja vjer-nika u Božje djelo blagoslivljanja te da se izbje-gne opasnost praznovjerja, izrijekom nalaže da se stvari i mjesta ne blagoslivljaju samo izvanjskim znakom križa ili škropljenjem vodom, bez navje-štaja Božje riječi i molitve (Blagoslovi, 27).

Uočava se da u današnje vrijeme raste zani-manje za blagoslove. Liturgijski čini blagoslova u određene dane u godini osobito su posjećeni, kao na primjer blagoslov svijeća na blagdan Gospodi-nova prikazanja ili blagoslov maslinovih grančica na Cvjetnicu. Pridavanje veće važnosti tim blago-slovnim činima, ili pak blagoslovljenim predmeti-ma, nego samoj liturgiji dana (Gospodinovo pri-kazanje i njegov mesijanski ulazak u Jeruzalem) očituje nespremnost dijela vjernika da na istin-ski način slavi otajstva vjere. Ta pojava još je oči-tija u primjerima blagoslova koji nisu dio liturgij-skih slavlja, ali ih pučka tradicija veže uz određene

dane u godini (blagoslov uskrsnih jela, blagoslov djece uz blagdan sv. Antuna). Stječe se dojam da blagoslovi, koji gotovo redovito daju neki blago-slovljeni znak, postaju svojevrsna liturgia paupe-rum, kultni čini onih koji nisu na dostatan način upućeni u otajstva vjere i nisu dovedeni do takve zrelosti da bi mogli s razumijevanjem i djelatnim sudjelovanjem slaviti liturgiju Crkve. ‘Siromaštvo’ vjere ište blagoslovljeni znak koji će zadovoljiti ta-kvu razinu razumijevanja u vjeri. Kao što je nekoć umjetnost služila kao Biblia pauperum onima ko-jima nije bilo dostupno Sveto pismo i koji nisu bi-li upućeni u njegovo čitanje i razumijevanje, tako i danas blagoslovljeni predmeti, praćeni činima po-božnosti, predstavljaju oblike štovanja koji su po-trebni temeljitije evangelizacije i prožetosti du-hom liturgije Crkve.

Blagoslovi – čini blagoslivljanja BogaKao novost poslijesaborskoga Reda blagoslova izranja hvalbeni karakter blagoslovnih molitava. Prijelazak s izravno prosidbenih molitava na mo-litve hvalbenoga karaktera ne govori samo o pro-mjeni molitvene forme nego i o promjeni samoga shvaćanja blagoslova. No, nije riječ o novosti ne-go o otkrivanju zapretanoga i zaboravljenoga bla-ga liturgije blagoslova. Potrebno je vratiti se u bi-blijski svijet i u život novozavjetnih zajednica da bismo vidjeli pravu narav blagoslova.

U izabranome narodu blagoslivljanje znači ponajprije iskazivanje hvale Bogu (eulogein) zbog njegovih spasenjskih djela i darova njegove dobro-te. Na tome će tragu i primjeri blagoslova u Novo-me zavjetu biti zapravo čini blagoslivljanja Boga. Najočitije primjere blagoslova u Novome zavjetu donosi nam evanđelist Luka: Zaharija ‘blagosliv-lja’ Boga zbog obećanja Mesijina dolaska: »Blago-slovljen (Eulogētós) Gospodin Bog Izraelov…«, a Šimun je u hramu »primio Spasitelja na ruke te blagoslivljaše (eulógesēn) Boga«. I sam Isus često blagoslivlja Boga: »Slavim (exomologéo) te, Oče, Gospodaru neba i zemlje…« (Lk 10,21).

Predajući učenicima »svoju molitvu« Isus im predaje i pravilo molitve: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se Ime tvoje…« (Mt 6,9). Njegova mo-litva započinje hvaljenjem Boga. Duh molitve ne očituje se ustrajnošću u prošnjama, nego trajno-

5

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

šću u iskazivanju hvale Bogu. Iz toga blagoslov-noga zajedništva s Ocem Krist blagoslivlja i ljude: djecu, bolesnike, učenike… Na kraju, prije rastan-ka od njih, »podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih« (Lk 24,50-51). Ostavlja ih u snazi blagoslova. Blagoslov je sna-ga Božje prisutnosti koja izvire iz slavljenja Boga. Stoga, zazvati Božji blagoslov na ljude, na stvarno-sti s kojima se čovjek susreće ili na predmete ko-jima se služi, iziskuje prije svega iskazivanje hvale Bogu. Od njega dolazi svaki blagoslov. Blagoslo-vom se Božja slava očituje na ljudima.

Istočna je liturgijska tradicija u svojim molitve-nim obrascima očuvala tu uzlaznu (anabatsku) di-menziju blagoslova. Tako, na primjer, molitva prije jela postaje mjesto iskazivanja hvale Bogu za nje-govu skrb u kojoj nas obasiplje svojim dobrima. U zapadnome kulturalnome i religijskome krugu sto-ljećima je prevladavala molitva prosidbenoga ka-raktera. Novi Obrednik blagoslova opire se takvo-me utilitarističkome vrjednovanju b lagoslova te donosi molitvene obrasce koji gotovo uvijek zapo-činju spomenom (anamnezom) na djela Bo žje do-

brote. Nakon iskazane hvale Bogu za njegova do-bročinstva, čime se budi vjera zajednice, slijedi epikletski dio u kojem se ista Božja snaga zaziva nad zajednicu.

Prigovori da je takva struktura blagoslova, oso-bito blagoslovnih molitava, ljudima nejasna i ne-govorljiva te da su obrasci iz prethodnoga Obred-nika bili jasniji i ‘učinkovitiji’, zapravo otkrivaju da još uvijek nedostaje potrebne upućenosti u duh obnovljene liturgije. Liturgija je na prvome mje-stu iskazivanje hvale Bogu, s vjerom u aktualizaci-ju njegova djela spasenja. Liturgija blagoslova ne može biti koncipirana na način koji bi nijekao tu osnovnu ideju i strukturu.

Kristovo ‘pravilo molitve’ oblikuje svekoliku kršćansku molitvu pa i liturgiju blagoslova: »Cr-kva se brine da blagoslovno slavlje zaista bude na hvalu Bogu i na njegovu čast, a usmjereno na du-hovnu korist njegova naroda.« (Blagoslovi, 11). Pa i kad je riječ o blagoslovima stvarî i mjestā koja slu-že ljudskoj djelatnosti, blagoslovi i blagoslovljeni predmeti imaju zadaću ljude podsjećati »da se ta-ko služe stvorenjima te već samom njihovom upo-rabom Boga traže, Boga ljube i jedino Bogu služe« (Blagoslovi, 12). Liturgija blagoslova ne stavlja, dakle, u prvi plan predmet koji se blagoslivlja, ne-go osobu koja će se tim predmetom služiti. Blago-slovljeni predmet podsjeća na novi odnos vjernika sa svijetom stvorenja: otkupljeni čovjek znade da je susret s Kristom i puninom njegova spasenja cilj ljudskoga hoda kroz svijet te da sve treba služiti to-me rastu kroz vrijeme i kroz svagdašnji život i rad. Blagoslovljeni predmeti su sveti znak, podsjet-nik toga hoda i rasta u blagoslovljenosti. U skladu s novim Redom blagoslova, sastavljenim u duhu obnovljene liturgije, može se reći da su svi blago-slovi upućeni k otkrivanju novosti života u Kristu. Stoga blagoslovne molitve predmete koji se blago-slivlju poimaju sredstvom za lakše življenje te no-vosti. Za primjer može poslužiti molitva blagoslo-va nove kuće (Blagoslovi, 487). Snaga blagoslova ne zaziva se na novopodignute zidove nego na one koji će se nastaniti u toj kući: »Neka u svome do-mu osjećaju da ih štitiš; kad iz njega izlaze, neka se raduju što ih pratiš; a kad se u njega vrate, budi im dragi gost, dok ne prispiju u pripravljeno im bora-vište tvoga Oca.«

Prije uzašašća Krist blagoslivlja učenike.Ostavlja ih u blagoslovu, da budu blagoslov.(Crkva sv. Marije, Frankfurt an der Oder, kasno 14. st.)

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

Blagoslov doslovce znači ‘dobro govoriti’, ‘blago sloviti’ (bene-dicere) ili, filozofski re-čeno: blagoslov je potvrda postojanja. U

blagoslov se zbija božanski ‘da’ postojanju stvo-renja i njegove dobrote kao djelo Boga Stvoritelja. No, da bi se obuhvatila punina značenja, suvreme-ni jezici trebali bi koristiti dva pojma: zahvalu Bo-gu i Božji blagoslov. Svaki blagoslov je poglavito zahvala Bogu koji je tvorac i davatelj svakog bla-goslova. Sam cilj blagoslova je, u konačnici, pro-slava Boga.

Blagoslovi obuhvaćaju osobe i stvari. Posvete i blagoslovi djeluju na novo stanje u zajednici ili na predmete koji bivaju blagoslovljeni. Mnoge stva-ri u liturgiji blagoslovom dobivaju novo značenje (dovoljno je pomisliti na posvetu nove crkve). Neki su blagoslovi vezani na određene životne situacije,

Liturgija blagoslova: sveobuhvatni obredi bez kriterija za liturgijski pastoral?

Ivan Šaško

npr. blagoslov putnikā, đakā, bolesnikā… Drugi su blagoslovi dijelovi bogoslužja u slavlju Gospodnje-ga otajstva (npr. blagoslov pepela na Pepelnicu) ili se odnose na sakramente (npr. blagoslov prstena). Iako su mnoga blagoslovna slavlja pridržana zare-đenim službenicima, svaki je kršćanin krštenjem (kršćanskom inicijacijom) ovlašten i pozvan bla-goslivljati.

Zbog slojevitih i suptilnih prijelazaka u područ-ju koje zahvaća pučku religioznost i liturgiju, a ima-jući u pozadini povijest, današnju praksu blagoslo-va valja kritički prosuđivati i o njoj razmišljati.

Blagoslovna je uporaba široka jer uistinu ne-ma ničega u životu čovjeka što se ne bi moglo usmjeriti na posvećenje ljudi i Bogu na hvalu (usp. SC 61). Blagoslovi, dakle, čine jasnijom zemaljsku zbilju (konkretne okolnosti ljudskoga života i ma-terijalne stvari) koja je povezana sa Kristovim vaz-menim otajstvom koje je izvor blagoslova svega što postoji.

Vjera kao preduvjet za slavljeStvari po obredu blagoslova ne trpe nikakvu pro-mjenu u svojoj prirodi. Stoga, u njima nije riječ o razdvajanju dijelova zemaljske stvarnosti od izvor-noga reda, nego o ljubavi i brizi Boga za sve stvore-no i o upućivanju čovjeka prema istini da su mate-rijalne stvari od pomoći za spasenje.

Blagoslovi sa sakramentima imaju zajedničko to što su znakovi spasenja (»vidljivi znakovi ne-vidljive milosti«) i znakovi očitovanja vjere. Vjera ljudi u Božju moć i u spasenje ostvareno po Kri-stu u Duhu Svetome neophodan je uvjet za plo-donosno slavlje blagoslova. Samo vjernici čine blagoslov Crkve svjedočanstvom da je cijeli svijet blagoslovljen; samo vjernici koji vjeruju u Boga i nadaju se u otkupiteljsku Kristovu moć prihva-ćaju posredništvo Crkve i spremni su za iskustvo Božjega blagoslova po blagoslovu Crkve (usp. SC 61). Blagoslivljanje ima smisao i važnost samo Neka te blagoslovi Gospodin

i neka te u svojoj ljubavi čuva.

7

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

tamo gdje je vjera živa. Inače se približava logici praznovjerja i magije.

Često se čuje govoriti da će netko (od prezbi-tera ili biskupa) doći blagosloviti neko djelo, a za-boravlja se važnost zajednice. Tamo gdje nema za-jedničke vjere i zajednice koja slavi, blagoslov je neprimjeren. To bi trebao biti temeljni kriterij za razlučivanje. Uvijek se radi o vjernicima te blago-slovi mogu i produbljivati vjeru, omogućiti životu zajednice (obitelji, župe) da iskusi jedinstvo u vje-ri. Blagoslov, spojen sa slavljem sakramenata (bla-goslov vode prilikom krštenja), ili s određenim da-nima u godini (svijeće na Svijećnicu) posebno su važni, jer vode u središte slavlja ili ih interpretira-ju i čine plodonosnijima za živote kršćana.

Jedna od važnih točaka Drugoga vatikanskog sabora bila je potreba za novim shvaćanjem i slav-ljenjem blagoslova. Najprije je trebalo istaknuti da su blagoslovi liturgijska slavlja koja zahtijevaju sudjelovanje zajednice, uvažavajući nove društve-ne i civilizacijske pomake.

Od pobožnosti do liturgijeKroz povijest je mnoštvo pučkih običaja posta-lo povezano sa slavljima liturgije. Kad je liturgija postala strana (najčešće zbog nedovoljnoga litur-gijskog pastorala) običnome puku vjernici su pri-bjegavali pobožnostima. Tako je npr. u kontekstu vjerske nepoučenosti alegorijsko tumačenje mi-se onemogućilo narodu da u euharistiji vidi i ži-vi slavlje posadašnjenja Kristove žrtve. Spomeni-mo i to da je križni put već pokoljenjima ‘važniji’ ili barem privlačniji od liturgijskih slavlja. Liturgij-ske su službe slijedile neke neliturgijske pobožno-sti, okrenute poglavito emotivnosti i sirovoj religi-oznosti. Ovo je bilo prisutno naročito u blagoslovu s Presvetim oltarskim sakramentom tijekom 17. st., kao dodani standardni element nedjeljnoj ve-černjoj, ali i kao zasebna služba.

Opasnost da pučke pobožnosti guše liturgiju trajno je aktualna. Bilo je vremena kada su mnoge pobožnosti zamijenile i zasjenile važnost liturgije, kako je to bio slučaj svetačkih slavlja. Neke pobož-nosti imaju čvrsto mjesto u liturgiji i čak je obo-gaćuju. Katkada Crkva mora i zabraniti mnoge od njih, kako bi bila sačuvana od neprimjerenosti ko-

je odudaraju od istinske vjere kršćanskoga naro-da. Kriterij za prihvatljivost i jamstvo liturgijskoga sklada može biti činjenica da pobožnosti moraju proizlaziti iz liturgije.

U doba u kojemu je živio sveti Justin kao i u apostolsko vrijeme, kandidati za krštenje bili su uranjani u vodu, kako bi bili preporođeni u Kristu. Uskoro, u Tertulijanovo doba nad vodom je molje-na blagoslovna molitva, kako bi Bog sišao na nju. Zazivanjem Boga nad vodom i uporabom ulja za-počinje poglavlje u povijesti kršćanskoga čašćenja koje će dovesti do bogatoga razvoja. Zapadna litur-gija našega vremena uključuje više od dvije stoti-ne blagoslova osoba i stvari. Ne da su kršćani samo umnažali blagoslove, nego već od srednjeg vijeka

pa nadalje vjeruju da se ništa ne može upotrijebiti na slavu Božju ako prije nije blagoslovljeno. Moli-tva davanja hvale ili zazivanja, zajedno s popratnim gestama, očituje poštovanje vrhovnom gospodstvu Stvoritelja i onoga koga je Gospodin postavio za gospodara svemira. Na tome putu praksa je odra-žavala puno nejasnoća. Blagoslovi mogu postati obredi, kojih je primarna svrha spasenje, kao i za-štita osoba i stvari od đavolske moći. U pesimistič-noj viziji stvaranja jednostavna molitva više nije bi-la dovoljna, tako da se događa povezivanje molitve otklinjanja (egzorcizma) i blagoslova.

Povezanost s pučkim elementimaU doba kada je civilizacija bila vezana poglavito uz seoski način života, Zapadna crkva je blagoslo-vima prekrila cijeli luk ljudskoga življenja te nji-ma obuhvatila kako pojedinačne, tako i kolektiv-ne djelatnosti. Kršćani su poučavani da stave na sebe znak križa sa svetom vodom svako jutro i ve-čer; blagoslivljali su hranu na stolu i stavljali znak križa na kruh, osobito nedjeljom. Također su oče-kivali od Crkve da blagoslovi svaki dio njihova ži-vota, od rođenja do smrti: blagoslivljali su žene

Cilj liturgije blagoslova je posvećenje ljudii davanje hvale Bogu. Široke su, dakle, mogućnosti

primjene blagoslova. No, ondje gdje nema vjerei zajednice koja slavi, blagoslov je neprimjeren.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

tijekom trudnoće, djecu, osobito u bolesti; blago-slivljali su zaručnike i supružnike, putnike kada su odlazili na put i kada su se vratili s puta; blagosliv-ljali su mrtve i njihove grobove.

Pojedinci i zajednica znali su da su ovisni o ri-tmu svemira i prirode. Prema tome, godišnja do-ba i njihovi poslovi trebali su imati vlastite obre-de posvećenja, pomirenja i zahvaljivanja. Tako su, nakon što su bile rabljene u procesiji na Cvjetni-cu, blagoslovljene palme bile zasađene na grobo-ve i polja ili zavezane na raspelo u domu kao znak života i zaštite. Procesije su bile shvaćene kao pro-duženi čin blagoslova kuća, polja i livada, vina i žitnoga roda, ljudskoga rada i životinja.

‘Moć’ blagoslovljenih predmetaIsti mentalni i religiozni pogled upravljen je ma-terijalizaciji blagoslova u blagoslivljanju predme-ta. Za njih se smatralo da sadrže konkretan, go-tovo opipljiv element koji bi ispunjavao ljude ili stvari koje su primali blagoslov i osposobljavao ih da tu moć prenose drugima. Na kršćanskome Za-padu ovakvo shvaćanje određuje povlašteno mje-sto za one koji vrše blagoslove (kler), iako je bla-goslov bio redovito smatran činom pobožnosti poglavito za laike. Povećavanjem povlaštenih bla-goslova za biskupe i svećenike sve se više isticalo da su oni bili posjednici posebnih moći, više ne-goli službenici Božje dobrote kao predstojnici za-jednica vjernika.

Razvijala se ideja da je vrijednost u blago-slivljanju, odnosno u predmetu blagoslova. Ti su predmeti bili promatrani kao da posjeduju poseb-nu moć, koja varira, ovisno o mjestu i o vreme-nu: ostatci svijeća kao zaštita protiv ognja; glogo-va grana na prosne dane za zaštitu domaće stoke i obrađenih polja; križevi izrađeni od vrhova pše-nice za zaštitu žetve. U naše vrijeme isti se odnos može vidjeti u korištenju medalja, krunica, vo-de iz hodočasničkih (osobito marijanskih) sveti-šta…, iako je u prosudbi nutarnjega stava teško bi-ti objektivan.

Ova praksa, kao i mnoge druge mogu pokazi-vati duh prave vjere i povjerenja u providnost, ali mogu također pokazivati praznovjerna traženja kao posljedicu nepovezanosti s vjerom. Simbolič-ki je govor uvijek dvoznačan, a religijska je dvo-značnost osobito naglašena u blagoslovima.

Tipologija blagoslovnih slavljaU razvrstavanju blagoslova u današnjemu Misalu i Obredniku vidimo nekoliko skupina. Među njima prvu čine blagoslovi stvari kao dio drugih slavlja u kojima su svedeni na najmanju mjeru. Tri blago-slova u prvoj skupini istovjetna su jedan drugomu i povezana s ulaznom procesijom: blagoslov svije-ća na blagdan Prikazanja Gospodnjega, palminih grančica na Cvjetnicu, ognja u Vazmenome bdje-nju. No, kolika je (ne)važnost blagoslova pokazuje činjenica da bi slavlje zadržalo svoje značenje i ako bi u tim slavljima blagoslov izostao.

Blagoslivljale su se životinje; ako ne sve, on-da u krajnjemu slučaju one životinje koje su bi-le pomoć ljudima i služile im, naročito u teškim i opasnim poslovima. Blagoslovom je, dakle, obu-hvaćeno sve: ambijent u kojemu su ljudi živjeli i sredstva koja su koristili.

U teškoćama života srednjovjekovnoga Za-pada ljudi su bili podvrgnuti nerazjašnjenim kli-matskim promjenama, slabim urodima i epide-mijama; bili su svjesni svoje nemoći i potrebe za pouzdanjem u providnost Božju. Nalazeći se u ta-kvim uvjetima potpuno je razumljivo da je u bla-goslovima prisutan element molbe, te je lako utvr-diti da u blagoslovima najviše prednjači molba za zaštitu, uspješnost poslova i za rodnost.

Time je ideja blagoslivljanja jednostavno po-stavljena na pogansku religijsku razinu, gdje su magijska promišljanja i praksa uzeli maha; lju-di su vjerovali da tamo postoji viša moć od koje dolazi snaga, dobra sadašnjost i život. Postojao je živ osjećaj prisutnosti demona i njihovih elemena-ta u svijetu; sadašnjost je trebalo pročistiti egzor-cizmom, prizivanjem na Božju svemoć. Iz toga je najčešće na površinu izbijala slika stvaranja koje je bilo iskvareno, te se moglo postaviti pitanje o ko-načnosti Kristove pobjede nad zlom.

Blagoslovom predmeti ne zadobivaju neku posebnu moć. Snaga blagoslova dolazi iz vjere i pouzdanja

u Božju providnost koju ti predmeti pobuđuju.

9

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

Blagoslov pepela na Pepelnicu i vode u spo-men krštenja nedjeljom može se smatrati drugom skupinom: oboje nadomješta opću ispovijed grije-ha kojom inače započinje misno slavlje. Škroplje-nje vodom i pepeljenje jednostavno izražavaju ide-ju vidljivih znakova, makar s drugim naglaskom: obraćanje Bogu, motivirano u jednome slučaju spomenom na krštenje, a u drugome na osudu po kojoj autentično obraćenje zahtijeva ustrajnost. Ove misli moraju biti izražene prije škropljenja i posipanja. Zbog toga razloga blagoslov je integral-ni dio slavlja i ne može biti izostavljen, čak i kad su voda ili pepeo dostupni od prijašnjega slavlja ili ako je posipanje pepelom praćeno liturgijom Rije-či kojoj predsjeda đakon ili laik.

Među blagoslovima se nalazi skupina koja uključuje one blagoslove koji su potpuno usmje-reni na drugi dio slavlja: blagoslov prstenja tije-kom vjenčanja i groba u slavlju sprovoda. Zatim je prisutna skupina blagoslova vode i ulja tijekom slavlja sakramenata. O tome se može zauzeti stav analogan onomu koji se tiče blagoslova vode i pe-pela. Želja da se naglasi jedinstvo vjernika s njiho-vim biskupima u najmanje jednome bogoslužju u godini razlog je zašto Crkva ne dopušta blagoslov materije potrebne za slavlje sakramenata, preci-znije ulja, u svakome slavlju, nego u slavlju koje se slavi jednom godišnje pod predsjedanjem biskupa na Veliki četvrtak. Dok katekumensko ulje i ulje za bolesnike može blagosloviti svaki svećenik, posve-ta krizmenoga ulja pridržana je samo biskupu (što proizlazi i iz teologije svete potvrde).

U Obredniku (Blagoslovi) se kao prvi element spominje zajednica koja se okuplja na slavlje. Bez sudjelovanja barem nekoliko vjernika, niti jedan blagoslov ne može biti slavljen. Prvotna uloga u slavlju blagoslova pripada svima onima kojima pripada vodstvo u zajednici: biskupu, ili u nekim slučajevima svećeniku. Đakoni mogu predsjeda-ti nekim slavljima, ako nema svećenika. Uz dopu-štenje mjesnoga ordinarija, postavljeni služitelji (akoliti i lektori) mogu dobiti dopuštenje za ne-ke blagoslove.

Međutim, u duhu zajedničkoga svećeništva, drugi laici mogu blagoslivljati u skladu sa svo-jom ulogom (roditelji), ili zato što im je povjere-

na određena služba u Crkvi, ili zato što su struč-ni u određenim crkvenim disciplinama (katehete i dr.). Ali, ako je prisutan svećenik ili đakon, on mora predsjedati.

U kojoj su mjeri blagoslovna slavlja zastarjela?Temeljna poteškoća s blagoslovima (kao i sa sa-kramentima) leži u gubitku kršćanskoga ozračja, svjetonazora koji bi bio nosiv u cjelokupnosti živ-ljenja. Ako se ne vratimo na njihovo izvorno zna-čenje, i ako ih slavljenički ne oblikujemo unutar toga smisla, blagoslovi će stvarati prijepore i bu-diti pitanja o njihovu smislu. Taj pak smisao kao da je nestao, zajedno s poljodjelskim svijetom i posvećenim svemirom u kojem su dobivali svoj obredni oblik. Razvoj znanosti i tehnologije, čak i u seoskome životu, rastuća tehnologizacija i urba-nizacija, bolje poznavanje zakona prirode, i pove-ćanje nadzora nad njezinom energijom kao poslje-dicu imaju mnoge blagoslove koji izgledaju kao čudan anakroni priljepak ili gube veliki dio svoga kršćanskoga značenja. Blagoslovi koji su u novije vrijeme rađeni za nove potrebe i okolnosti uistinu često djeluju neprirodno. Dok su se nekada blago-slovi konjā uzdizali ljepotom veličanstvenih pro-cesija, danas se ne može isto dogoditi s traktori-ma i drugim strojevima, iako slična ‘aktualizacija’ u Hrvatskoj nije rijetka.

Ipak, spomenute promjene u društvu i u na-činu življenja nipošto ne dokidaju smisao blago-

Slavlje sakramenta ženidbe sadrži blagoslov prstenā – kao znak koji će podsjećati na milost i snagu sakramenta.

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

Velik broj religija, uključujući i monoteistič-ke vjeroispovijesti, poznaju praksu posve-ćivanja. I u kršćanstvu se etablirao običaj

blagoslivljanja predmeta, praksa rituala posve-ćivanja i blagoslovnih molitava. Blagoslov se ta-ko zaziva nad predmete, osobe, životne prilike i krizna razdoblja, prirodne pojave i mijene. I da-nas ponegdje u poljodjelskim krajevima zapad-ne Europe na kraju nedjeljne euharistije, ovisno o godišnjem dobu, ne izostaje blagoslov vreme-na i uroda, pa se katkad i samu ‘vrijednost’ slav-lja znade mjeriti upravo kroz te blagoslovne čine. U isto se vrijeme pridaje daleko manja pozornost aktivnom sudjelovanju u euharistiji pjesmom, molitvom i pristupanjem pričesti.

Blagoslovna se molitva nerijetko izriče u pri-lici kakve važne životne odluke, nesreće, kušnje ili napora (studenti prije ispita i sl.). Ako bi ishod bio protivan očekivanju, nerijetko se misli da je to zbog loše izrečene molitve ili se tumači kao mo-guća kazna jer se u zazivu i blagoslovu odnosno prošnji zasigurno nešto propustilo. U tome smi-slu ljudi, na primjer športaši, razvijaju nekad bi-zarne, ali minuciozno pripremane rituale, često svjesno magijskog karaktera (s uporabom amu-leta, magijskih formula i slično), a nerijetko se kod toga koriste kršćanskim sadržajima i znakov-ljem, poput molitve, znaka križa, paljenja svijeće pred likom sveca, dodirivanja blagoslovljenoga predmeta itd. Lako je uočiti kako blagoslov(lje)-ni predmeti, obredi i molitve prate velik broj ži-votnih situacija.

Već iz spomenutih primjera moguće je raza-brati da praksa blagoslova ipak nije jednoznačno-ga karaktera: ona može biti izričaj dubokog po-vjerenja i povezanosti s božanskim, čin vlastitoga predanja u Božje ruke, ali isto tako može posta-ti pokušaj umilostivljenja i, na neki način, kon-troliranja božanske (sudbinske) odrednice života preko vršenja izvjesnih radnji ili uporabom ‘mo-ći’ pripisane nekome predmetu. U prvom slučaju, kad je kao prošnja upućena Bogu kao izraz povje-renja u njegovu blizinu i providnost, govorimo o simboličko-ekspresivnom shvaćanju blagoslova. U drugome pak slučaju smijemo govoriti o ma-gijsko-instrumentalnom ophođenju s obrednom

slova, bez obzira o kojemu se vremenu radilo. Na-ime, blagoslov je molba da Bog blagoslovi stvari koje koristimo, da bi mogle služiti našemu istin-skom dobru i biti na Božju slavu. To je još uvijek jako važno, jer sve stvoreno, čak nakon što je bi-lo veoma izmijenjeno ljudskim djelovanjem, dola-zi u konačnici od Boga. To nosivo značenje blago-slova je našlo izričaj u Rimskome kanonu još od 4. stoljeća: »Po njemu (Kristu), Gospodine, sva ova dobra vazda stvaraš, posvećuješ, oživljavaš, blago-slivljaš i nama daješ.« Nimalo nije zastarjela mo-litva koju čujemo u svakoj euharistiji, bez obzira na drukčiji tehnološki pristup proizvodnji: »Bla-goslovljen da si, Gospodine, Bože svega svijeta: od tvoje darežljivosti primismo kruh (vino) što ti ga prinosimo; on (ono) plod zemlje (trsa) i rada ru-ku čovječjih, postat će nam kruhom života (pićem duhovnim).«

Zaključak: kriterij za razlučivanjeSve rečeno usuđujem se sročiti u jednu rečenicu koja će pastoralnim djelatnicima dati kriterij za prosudbu o tome što se i kako može blagoslivlja-ti: (1) Blagoslivljati se može sve stvoreno, po če-mu se proslavlja Boga (2) i što progovara smi-slom iz vjere, (3) slaveći u zajednici vjernika (4) liturgijskim slavljem (5) bez magijskoga pristu-pa blagoslovljenim predmetima kao ‘spremnici-ma moći’, (6) naglašavajući darovanost i Božju dobrotu. Samo ako se poštuju svi ovi kriteriji za-jedno, blagoslovi dobivaju svoje ispravno mjesto. Tako se neće dogoditi da se predvoditelj nađe pred čudnim ‘proizvodima’ i ‘pojavama’ koje treba bla-gosloviti, možda kao jedini vjernik, bez stvarnoga sudjelovanja prisutnih, s očekivanjem društvenih i političkih učinaka u višestranoj samodopadno-sti. Točno je, dakle, da se mogu blagoslivljati naj-različitije stvari i događaji, ali uvijek u mjeri vje-re zajednice vjernika, unutar liturgijskoga slavlja, a ne izdvojenoga čina pojedinca koji ‘ima moć’ ne-što blagosloviti.

Ako se naglasak stavi više na davanje hvale i na divljenje nego na molbu, naši će blagoslovi po-novno biti na tragu biblijske predaje, na izvoru ko-ji nam je Isus osvježio, upotpunio, dao kršćanski smisao i sam slijedio u svojoj osobnoj molitvi.

11

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

menziju. Takav njezin status može je dovesti do neke od zloporabā kao, na primjer, kad se izvjesni religiozni čini svedu na psihološke blagodati ko-je se pojavljuju kao popratni učinci prakticirane religioznosti. Stoga će se ovaj prilog usredotočiti prije svega na moguće reduciranje religioznoga na njegove psihološke razloge i efekte zbog kojih je osoba u iskušenju pribjegavati takvim strategi-jama ophođenja sa životnim stvarnostima.

Magijsko kao psihološkiefekt religioznogaMagijsko kao fenomen poznaje psihološke inter-pretacije suprotnog predznaka. Tako je za klinič-ku psihologiju prisutnost magijskog razmišljanja jedan od kriterija za dijagnosticiranje shizotipič-nog poremećaja osobnosti, pa zbog toga istraži-vači ovakvog stajališta kontestiraju njezinu opću prisutnost ili opravdivost u bilo kojem životnom segmentu. Njima nasuprot, za druge poznavao-ce fenomena izvjesni magijski sadržaji u psiho-loškom smislu predstavljaju normalnu pojavu u razvoju djeteta do otprilike predškolske dobi, a relikti se mogu naći i u kasnijim životnim razdo-bljima. U ovom je kontekstu za spomenuti prou-čavanja razvoja mišljenja i kognitivne elaboraci-je odnosno strukturiranja stvarnosti, a kao pionir među istraživačima u tom smislu može biti spo-menut Jean Piaget. Prema ovakvom shvaćanju fenomen magijskoga vezan je uz smanjenu moć percepcije i organizacije informacija o svijetu i se-bi zbog nedovoljnog iskustva i slabe oformljeno-sti kognitivnih struktura.

Iako s drugačijim psihološkim konstruktom, i za dubinsku psihologiju magijsko razmišljanje karakterizira uobičajeni tijek, odnosno ranije faze čovjekova razvoja. S evolutivnog gledišta, magij-sko je neki oblik zaštite pred množinom informa-cija o svijetu odnosno senzacijā koje dijete svo-jim krhkim psihičkim aparatom nije sposobno

Blagoslov(lje)ni predmeti, radnje i prošnje izmeđumagijsko-instrumentalnog i simboličko-ekspresivnog

Ivan Štengl

gestom ili predmetom. Prema takvom shvaćanju sama bi njihova uporaba trebala mobilizirati po-sebne sile kojima bi izvršitelj preuzeo kontrolu nad događanjem.

Sam vanjski čin izvršenja blagoslova ne uspi-jeva uvijek jednoznačno pokazati u kojem je smi-slu za tumačiti pojedinu religioznu gestu, čak ni onda kad je obred verbalno deklarira. Valja nam, stoga, tražiti njegovu intrinzičnu stvarnost odno-sno motivaciju zbog koje se ona vrši.

Religiozni su čini po sebi kompleksna stvar-nost i na očevidan način pokazuju ‘funkciju’ re-ligije odnosno vjere, da je ona »sveobuhvatno znanje«, spoznaja i viđenje čovjeka kao takvog, uključujući i svako drugo saznanje o njemu kojem ona daje smisao i značenje. Kao takva ona ima snažne reperkusije na ostale dimenzije čovjekova postojanja, uključujući socijalnu i psihološku di-

Gdje nedostaje vjere blagoslovni čini bivaju lako shvaćeni magijskim činima zaštite od zla.

Carm

ela C

omol

li, 19

59.

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

vatematematema

12

interpretirati i vrjednovati. U protivnom, a to je u strahu pred neprijateljskim i nekontroliranim svijetom, kod djeteta bi se mogao razviti autistič-ni poremećaj. Magijsko razmišljanje pomaže uz ostalo procesu stvaranja adekvatne privrženosti.

Teologije monoteističkih vjera po sebi odba-cuju magiju, no njezino prakticiranje pokazuje da neki obredi, vrlo slični magiji, preko narodnih obi-čaja opstoje ne samo kao relikti poganstva, nego bivaju integrirani i prilagođeni novoj vjeroispovi-jesti. U tom je smislu islam pokazao najviše otvo-renosti. Kontekst nam dopušta govoriti o praktici-ranju tzv. bijele magije u svim njezinim facetama. Može se činiti čudnim, ali izgleda da ni kršćanstvo nije pošteđeno, osobito ako imamo u vidu karak-

teristike takvog magijskog čina ili geste. Ona se, naime, legitimira kroz uvjerenje da je Bog s ta-kvom praksom sporazuman jer se zaziva njego-vo ime i jer se radnja vrši u njegovo ime i s uvjere-njem da se njome ne želi nanijeti nekomu kakvo zlo, a na vlastitu korist. U tom se smislu u izvje-snoj mjeri može tumačiti i pristup kršćanskim sa-kramentima, blagoslovima i drugim liturgijskim činima, kad se njihovo djelovanje pokušava razu-mjeti kao materijalno i kad oni postaju »automat-sko sredstvo djelovanja« milosti. Dovoljno ih je izvršiti, misli se, pa da sveta radnja ili predmet, u našem slučaju blagoslov, djeluje. Implicitno se to veli kod prakse primanja, na primjer, sakramen-ta potvrde: postoji sklonost dopuštenju pristupa sakramentima bez istinske intencije i upućenosti primatelja (ili barem bez dostatne provjere inten-cionalnosti i prikladne pripreme), u uvjerenju da će sveti čin sam po sebi djelovati. Takvo magijsko shvaćanje još većma je prisutno kod sakramenta krštenja djece, koliko se god insistiralo na stvar-nom prakticiranju vjere i potpore odraslih kao uvjetu za podjeljivanje sakramenta. Nije, naime, u sebi upitna praksa krštenja djece, nego su upit-ne i preispitivanja potrebne one prakse koje taj li-turgijski čin Crkve rabe izvan konteksta (ili bez) istinske vjere i crkvenosti. Na sličan način mo-žemo govoriti i o opasnosti svođenja sakramen-ta pomirenja (ispovijedi) na doživljaj psihološko-ga rasterećenja i umirenja.

Magijsko djelovanje na temelju energetističkog uvjerenjaOd osamdesetih godina prošloga stoljeća ankete bilježe porast prisutnosti vjere u magijsko. Ispita-nici deklariraju da već samo vršenje izvjesnih rad-nji ili prisutnost posebnih predmeta može polu-čiti željeni učinak jer posjeduje natprirodne moći ili pospješuje pozitivno djelovanje prirodnih od-nosno kozmičkih sila. U tom je smislu mogu-će tumačiti pojavu alternativnih oblika liječenja, ishrane i načina života, ali i pad interesa za insti-tucionalne oblike religioznosti te priklanjanje al-ternativnim i poosobnjenim oblicima religiozno-sti. Istraživači tumače ovaj fenomen kao reakciju na recesiju u ekonomiji te na globalnom kultur-

Religiozni je čovjek oduvijek tražio svete znakovekoji će jamčiti blizinu Svetoga. (Reljef iz palače asirskoga kralja Sargona II., Musée du Louvre, Paris)

13

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

nom i društvenom planu, a što je uslijedilo nakon snažnog ekonomskog procvata prošlih desetljeća. Situacija prokazuje razočaranje manične vjere u čovjekovu (sve)moć, što je posljedica scijentistič-ke utopije i implicitnog »kompleksa od Boga«. Vjera u čovjekovu (sve)moć napretka uobličena je u humanizmu odnosno komunizmu kao njegovoj sociološkoj, a u psihoanalizi kao psihološkoj ek-splikaciji vizije svijeta i čovjeka.

Ideja o moći znanja rađa se, izgleda, kroz isku-stvo da moć božanskih sila i same prirode (uklju-čujući i animističke oblike vjerovanja koji pred-stavljaju neki oblik sinteze među njima) nije nerazumljiva, a samim je time manje nepredvi-diva, zbog čega se u čovjeku nastanio strah pred njima i obveza umilostiviti ih religijskim činima. Ovdje nastaje magijska religioznost: dok s jedne strane čovjek osjeća strah pred nadmoćnim sila-ma koje ne poznaje i religioznim ih obredima po-kušava umilostiviti, ti mu isti obredi daju neku vr-stu psihološkog umirenja ili umanjuju strah po načelu pravednosti: on božanskome nudi izvjesne radnje, a božansko zauzvrat pruža naklonost. Ta-ko se magijskim činom stječe neka vrsta kontro-le nad božanskim. Snaga spoznaje okreće situaciju u čovjekovu korist: prestaje odnos ovisnosti jer si čovjek sam od sebe može pribaviti blagodati za ko-je je do tada bio izložen hirovitosti božanskoga.

Vjerojatno ovdje valja tražiti korijene interesu za gnozu. Jednako tako, iz ovakve perspektive va-lja tumačiti potrebu za samootkupljenjem – uo-bličenu u vjerovanju u reinkarnaciju – i činjeni-cu teškoće s kršćanskim učenjem o spasenju kao isključivo Božjem nezasluženom daru. Pretjerani optimizam povjerenja u čovjeka bio je u proteklo-me stoljeću potican snažnim razvojem industri-je, pojavom obećavajućih tehnologija i medicine te napretkom znanosti i dostupnosti znanja kroz obrazovanje. S recesijom na globalnom planu uočljiv je slom realnog komunizma i dekadenci-ja psihoanalize.

Situacija pokazuje dakle ponovni zaokret u na-činu doživljaja mogućnosti kontrole nad zbivanji-ma. S razvojem tehnike i znanosti čovjek je počeo vjerovati u svoju (neograničenu) moć, ali realnost granica budi ga iz sna maničnog zanosa te se on

sav razočaran vraća nekad primitivnim oblicima magijskog vjerovanja. U dokazivanju sebe nasu-prot Bogu i prirodi, kojih se nekad bojao i od njih se otuđio, prekršio je njihove zakonitosti, nerazu-mno trošio i uništavao resurse, a posljedice mora-ju snositi sljedeće generacije odnosno čitavi planet. Stoga čovjek osjeća potrebu povratka. Zagovorni-ci nove svijesti potiču vraćanje k prirodi odnosno preispitivanje čovjekova mjesta i značenja u svemi-ru, ukazujući na kratkovidno uzurpiranje čovjeko-va povlaštenoga mjesta među stvorenjima.

U ovom kontekstu govora o vraćanju k priro-di, ponovno isticanje da je čovjek dio prirode, a ne njoj i božanskome suprotstavljen, ne ostaje pošte-đeno ni opasnosti nekih oblika šamanizma – dok je prisutno uvjerenje da ima osoba sa posebnim darom liječenja, savjeta i slično, a bez istinske vje-re u Božju moć. Takvim se ‘nositeljima moći’ s la-koćom pristupa, u uvjerenju kako je dovoljno da oni, na primjer, polože ruke, izreknu molitvu ili blagoslove predmete. Svoje uvjerenje neki tek po-kušavaju obrazložiti kao otvorenost milosti.

Magijski optimizamkao pozitivna iluzijaOsim prethodno istaknutih religijskih oblika, kroz koje osoba u potpunoj pasivnosti gaji povje-renje u magijsko djelovanje drugih odnosno vanj-skih sila, valja nam istaknuti i oblike magijskoga optimizma koji može pokazivati vjeru u moć, ali i izazvati čovjekovu sposobnost barem kooperativ-nog djelovanja na situaciju u kojoj se nalazi.

Već je Freud uočio da u slučajevima kad se ne vidi pozitivni izlaz iz straha, frustracije, bespo-moćnosti, nedoraslosti i depresivnosti odnosno iz situacije u kojoj je povrijeđen primarni narcizam, neurotična osoba može pribjeći tzv. optimistič-noj iluziji. Religija predstavlja uobličenje te neu-roze na kolektivan i kulturološki način. Magijski optimizam precjenjuje mogućnost utjecaja na si-tuaciju i biva podržavan filtriranjem samo onih

Blagoslov ne bi smio reducirati religioznona psihološki doživljaj umirenja.

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJAbl

agos

lova

blag

oslo

va

informacija iz stvarnosti koje mu idu u prilog. Po-zitivna je strana takve iluzije u tome što uspijeva mobilizirati osobne energije te potiče duh borbe-nosti tako da osoba, poticana pozitivnim očeki-vanjima (ili proročanstvima), traži mogućnosti djelovanja na situaciju. Osobe s ovakvim stavom češće postižu uspjehe, brže se oporavljaju od bo-lesti i operacija, manje su skloni alkoholizmu i pušenju, lakše se odupiru pritiscima grupe, više su socijalno aktivni...

i oni se formiraju pod utjecajem, uz ostalo, i reli-gioznih uvjerenja koje osoba tijekom života kroz iskustvo i socijalizaciju internalizira, te se poka-zuju za osobu više ili manje uspješnima, tj. osoba više ili manje pripisuje sebi moć kontrole. Te stra-tegije u tijeku života mogu biti korigirane, uz osta-lo i pod utjecajem prosudbi i pripisivanja važnosti određenom fenomenu (atribucijska teorija). Na-značujemo neke od njih:

1. Neki oblici reaktivne formacije: osoba se protivi onome što joj se priječi u ostvarenju pla-nova ili sužavanju slobode i sve čini da je prevla-da ili izbjegne.

2. Iluzija kontrole: u situacijama kad ne po-stoji mogućnost kontrole nad ishodom, osobe su sklone iracionalnim pripisivanjima uzroka. Na re-ligioznom je planu uočena u situacijama kad oso-ba u dubokom povjerenju i s velikom zauzetošću izrazi svoju prošnju ili zazove blagoslov pa, ma-kar situacija izgledala bezizlazna i trenutno izvan kontrole, doživljava uslišanost, čime se zapravo stječe kontrola nad onim koji ima moć nad situ-acijom, a to je božansko.

3. Pozitivna iluzija: riječ je o pokušaju kon-trole kroz nerealno optimističnu prosudbu situ-acije, tj. kad osoba uspijeva uvjeriti sebe u mo-gućnost kontrole nad situacijom iako je realno ne posjeduje. Za razliku od potiskivanja ili nijekanja situacije, ovaj tip kontrole ne zaobilazi susret sa stvarnošću te je procjenjuje u daleko pozitivnijem svjetlu nego što ona efektivno jest.

4. Mjesto kontrole (Rotter): riječ je o načinu pripisivanja kontrole nad situacijama u životu. Mjesto kontrole može biti interno ili eksterno pa, ovisno o njemu, osoba prosuđuje tijek događaja i moguće implikacije, tko će biti ‘kriv’ ili ‘zaslužan’ za tijek jedne situacije. Na religioznom planu ono uvelike određuje stupanj pripisivanja odgovorno-sti i način osobnoga zauzimanja za razrješenje si-tuacije.

5. Naučena bespomoćnost (Abramson i dr.): kod izvjesnih se osoba razvija uvjerenje da su bes-pomoćne kad u više navrata dožive neuspjeh ili neuspjeh pogodi značajni dio osobnosti, stvar od posebne važnosti. Takve osobe mogu razviti kro-ničan osjećaj pomanjkanja kontrole nad situa-

Kao što je vidljivo, takva iluzija ne mora bi-ti patološka. Djeluje istim mehanizmom kao i placebo, a moguće ju je i korigirati u odnosu na stvarnost. Slučaj je to, na primjer, teško bolesne osobe koja se hrabri svakim znakom poboljšanja. No, optimizam u bezizlaznim situacijama na kra-ju podliježe realnom stanju, a svijest o iluziji mo-že snažno djelovati na raspoloženje sa suprotnim predznakom; kao primjer mogu biti jaki anksio-zni poremećaji. U pozadini magijskog optimiz-ma jest vjerovanje u moć (pozitivnih) misli i dje-lotvornost radnji, no, ako se očekivanja ne ispune neposredno, osoba može pomisliti da su na djelu suprotne sile ili energije kojima nije dorastao.

Obred kao kontrola nad situacijomNaravna je potreba osobe za samoodređenjem u djelovanju da je vođena vlastitim potrebama, na-kanama i vrijednostima, odnosno da je slobod-na od vanjskih prisila kojima bi bila bespomoćno izložena, uključujući i nadnaravne sile. Potreba je to kontrole nad vanjskim čimbenicima i nad važnim životnim situacijama, pa će se razvija-ti (uspješne) strategije prevladavanja stresa, fru-stracije i opterećenja kojima je osoba izložena. Toj je potrebi inherentan doživljaj vlastite kompeten-tnosti i sveobuhvatnog uvida u situaciju. Razvoj životnih strategija odnosno oblika kontrole nad životnim situacijama individualnoga je karaktera,

Blagoslovi mogu biti izričaj dubokoga povjerenja i povezanosti s božanskim, ali isto tako

mogu postati pokušajem umilostivljenjai kontroliranja božanskoga djelovanja.

15

LITURG

IJAblagoslovablagoslova

živo vrelo 200711

LITURGIJSKIkalendar

STUDENI 2 P SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA 3 S Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa Rim 11,1-2a.11-12.25-29; Ps 94; Lk 14,1.7-11 4 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P Svagdan; Rim 11,29-36; Ps 69; Lk 14,12-14 6 U Svagdan; Rim 12,5-16a; Ps 131; Lk 14,15-24 7 S Svagdan; Rim 13,8-10; Ps 112; Lk 14,25-33 8 Č Bl. Gracija Kotorski, redovnik, spomendan Rim 14,7-12; Ps 27; Lk 15,1-10 9 P POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan Ez 47,1-12; Ps 45; Iv 2,13-22 10 S Svagdan; ili: Sv. Leon Veliki Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145; Lk 16,9-15 11 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan Mudr 1,1-7; Ps 139; Lk 17,1-6 13 U Svagdan: Mudr 2,23-3,9; Ps 34; Lk 17,7-10 14 S SV. NIKOLA TAVELIĆ, prezbiter i mučenik, blagdan Mudr 3,1-9 (ili: Rim 8,31b-39); Ps 123; Lk 9,23-26 15 Č Svagdan: Mudr 7,22-8,1; Ps 119; Lk 17,20-25 16 P Svagdan: Mudr 13,1-9; Ps 19; Lk 17,26-37 17 S Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendan Mudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105; Lk 18,1-8 18 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan: 1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps 119; Lk 18,35-43 20 U Svagdan: 2Mak 6,18-31; Ps 3; Lk 19,1-10 21 S Prikazanje Bl. Djevice Marije, spomendan 2Mak 7,1.20-31; Ps 17; Lk 19,11-28 22 Č Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan 1Mak 2,15-29; Ps 50; Lk 19,41-44 23 P Svagdan; ili: Sv. Klement I.; Sv. Kolumban 1Mak 4,36-37.52-59; Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-12; Lk 19,45-48 24 S Sv. Andrija Dung-Lac i drugovi, spomendan 1Mak 6,1-13; Ps 9; Lk 20,27-40 25 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA, svetkovina 26 P Svagdan: Dn 1,1-6.8-20; Ps: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4 27 U Svagdan: Dn 2,31-45; Ps: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11 28 S Svagdan: Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28; Ps: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19 29 Č Svagdan: Dn 6,12-28; Ps: Dn 3,68-74; Lk 21,20-28 30 P SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 S Svagdan: Dn 7,15-27, Ps: Dn 3,82-87; Lk 21,34-36

cijom i zato se iracionalno prepuštaju tijeku do-gađanja, bez obzira na trenutne mogućnosti. Naučena bespomoćnost može ‘zahvatiti’ sve ili pak samo određene segmente života. Osoba s na-učenom bespomoćnosti često razvija depresivna stanja i sklona je potpunom podvrgavanju i pre-puštanju odgovornosti Bogu.

6. Vjera u dobar i pravedan svijet (Lerner): neke osobe razvijaju potrebu vjere u jedan bolji i pravedniji svijet u kojem će zlo biti kažnjeno, a dobro nagrađeno. Vanjski je pokazatelj takvoga vjerovanja nerazmjerna verbalna i emotivna re-akcija na zlo i nepravdu, praćena inicijativama za njihovo uklanjanje, kojima takve osobe pokuša-vaju uspostaviti ‘ravnotežu’ nepravdi koje realno ne uspijevaju otkloniti.

Koliko će osobne strategije uključiti religio-znu dimenziju ovisi o iskustvu odnosno naučeno-sti kako vlastite ciljeve, strahove, frustracije po-vezati i razriješiti religioznim sadržajima da bi na kraju rezultirali stilom oslonjenosti na božansko i preuzimanjem odgovornosti za životna događa-nja (Pargament i dr., Welton i dr.). ‘Stilovi’ takvo-ga oslanjanja: 1) stil potpune oslonjenosti na sebe, na vlastite snage i vlastite odgovornosti, gdje Bog predstavlja neku vrstu pasivne veličine u pozadi-ni životnih događanja; 2) stil potpune oslonjeno-sti na Boga od kojeg se traži aktivna prisutnost i pomoć u svakom trenutku, uz minimalno vlastito zauzimanje; 3) kolaborativni stil koji vidi siner-giju oslonjenosti i pripisivanja odgovornosti, gdje osoba moli Boga za pomoć i ohrabrenje u značaj-nim životnim događanjima, ali ne uzmiče preuze-ti vlastitu odgovornost ni onda kad se u njoj javlja frustracija ili osjećaj opterećenosti.

Imajući u vidu stil pripisivanja odgovorno-sti i mjesta kontrole, moguće je s psihološke stra-ne tumačiti i prisutnost religioznog fenomena. Iz rečenog u prethodna dva odlomka razvidno je da magijski pokušaj kontrole nad događanjima ne-će biti pripisan automatski samo u tzv. drugom stilu (u potpunoj oslonjenosti na božansko), nego se provlači jednako tako i prvim stilom (u slučaju potpune oslonjenosti na sebe), pa je otuda mogu-će tumačiti psihološko korištenje odnosno svođe-nje blagoslova na njihov psihološki učinak.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeJob 19,1.23-27a

Čitanje Knjige o JobuJob progovori i reče: O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spo-men vječan u stijenu uklesale! Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 27,1.4.7.8b.9a.13-14

Otpjev: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u Domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui Dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživatidobra Gospodnja u zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek’ bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanjeRim 5,5-11

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom,

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 751 Vječni pokoj

Otpjevni ps.: 729 K tebi, Gospodine

Prinosna: 745 Za Lazarom si plakao

Pričesna: 733 Svjetlost vječna

Završetak: 746 O Kriste, Kralju svemoćni

Spomen svih vjernika pokojnika 2. studenoga 2007.

DU

ŠNI da

nda

nD

UŠN

I dan

DU

ŠNI

Ulazna pjesma4Ezr 2,34-35

Pokoj vječni, daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svjetlila njima.

Zborna molitva

Bože, slavo vjernika i živote pravednika.Otkupio si nas smrću i uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Svemogući milosrdni Bože, ovom žrtvom izbriši grijehe našoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi.Po Kristu.

Pričesna pjesmaUsp. 4Ezr 2,25.34

Svjetlost vječna svjetlila njima, Gospodine,po dobroti tvojoj – u zajednici sa svima svetima. Pokoj vječni daruj im, Gospodine,po dobroti tvojoj – u zajednici sa svima svetima.

Popričesna molitva

Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

Čitanja po izboru iz Reda sprovoda

17

živo vrelo 200711D

UŠN

Idandan

DU

ŠNIdan

DU

ŠNI

Molitva vjernikaBraćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskome, izvoru i darivatelju života,da naš zemaljski hod upravi na put vječnosti te jednom prispijemo u neprolazno zajedništvu s njim.Molimo zajedno:Prosvijetli nas, Gospodine, svjetlom uskrsnuća.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, pomozi da nikad ne prestane tražiti izgubljene

te svima pruža svjedočanstvo tvoje ljubavi i dobrote, molimo te.2. Našoj braći i sestrama koji se približiše rastanku od ovoga života

daj da radosno uzvjeruju u tvoje spasenje i s istinskom nadom dođu pred tvoje lice, molimo te.3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima okrijepi utjehom vjere

da spoznaju kako smrt nije kraj nego prijelazak u novi život, molimo te.4. Nama, koji smo danas u molitvi združeni sa svim pokojnima,

daj da životom svjedočimo vjeru u uskrsnuće, molimo te.5. Svu svu braću i sestre koji u vjeri preminuše:

otvori im vrata svoga nebeskoga kraljevstva, molimo te.Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braćii sestrama, a nas ispuni nadom u život koji nam je u vječnosti pripravio tvoj Sin, Isus Krist. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodi-nu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 6,39

Ovo je volja onog koji me posla:da nikoga od onih koje mi dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

EvanđeljeIv 6,37-40

Čitanje svetog evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne iz-gubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.

»Ovo je volja Očeva: da ne izgubim nikoga od onih koje mi je dao.«(Paolo Meneghesso, 1957.)

18

OTAJSTVO i zbiljaD

UŠN

I dan

dan

DU

ŠNI da

nD

UŠN

I

Jedna od najvećih posebnosti Isusovog po-slanja leži u njegovome odnosu prema smr-ti. Odnos prema smrti nije držao po strani,

potisnuta u sebi. Sveukupno njegovo poslanje bi-lo je prožeto sviješću o odricanju, gubitku i smr-ti. To ne znači da je Isus bio mračnjak ili pesimist. Bio je duboko realan i znao je da govoriti i djelova-ti kao što je on činio znači ući u sučeljavanje koje vodi k smrti. Cijelim svojim postojanjem svjedo-čio je ljubav prema životu i sučeljavao se sa svima koji su njegovu ljepotu željeli pomutiti interesima vezanim uz krivo shvaćanje religioznosti, politike, novca, tradicije. Znao je da je ulog sam život i da to znači suočiti se smrću.

Isus kao čovjek ne bi izbjegao smrt niti da je drukčije djelovao. Smrt je neminovnost kojoj čo-vjek ne može izbjeći. Ali svojom ljubavlju za život i čovjeka, svojom brigom da vrši volju Onoga ko-ji ga je poslao i željom da ne izgubi ništa od svega što mu je Otac dao Isus je pokazao da smrt može imati drugačije lice. Lice koje poziva na puninu i radost života.

Drukčije lice smrti

Združenost života i umiranjaSvi smo mi svjesni da ćemo umrijeti. No, tu svi-jest često potiskujemo misleći da će nam tako ži-vot biti lakši i jednostavniji. Ne vidimo da je bijeg od promišljanja o smrti bijeg koji život lišava ra-dosti i snage, dovodeći nas do toga da se ponekad gubimo u nebitnim detaljima. Kad se Isus u suče-ljavanju s granicom vlastitog poslanja i sa smrću susretao s licem svoga Oca, pa makar i u agoni-ji, tek je tada dobivao snage da život živi u puni-ni i ljepoti. Njegov je život pokazao da su punina života i uronjenost u smrt neraskidivo povezani. Onaj tko je spreman suočiti se sa smrću može ži-vot prožeti mudrošću i radošću, prihvaćajući ri-zik gubitka i boli.

O tome nam svjedoči i spomen svih vjernih mrtvih. U susretu sa smrću ne preostaje nam ni-šta drugo doli šutnja koja oblikuje prostor mo-gućnosti usredotočenja na ono bitno i istinito u našem životu. U šutnji se oblikuje spomen u ko-jem izranjaju lica i imena onih koje smo voljeli i koje volimo. Šutnja omogućuje osluškivanje rije-

Po snazi vjere vječnost ispunja i preobražava život sadašnjosti.

19

živo vrelo 200711

ZRnjenjenjenje

DU

ŠNIdandan

DU

ŠNIdan

DU

ŠNI

či koja obećava život vječni i uskrsnuće. Spomen na naše pokojne omogućuje nam da ponovno po-sjetimo prostore vlastite nutrine, da se okrenemo onome bitnome i da u vjeri otkrijemo kako smrt predstavlja uska vrata koja nas vode do istine o nama samima i o našemu životu. A u temelju te istine, gledajući pred sobom lica dragih pokojni-ka i prinoseći molitve za sve njih, leži ljubav. Kroz bol, rastanak, smrt otkrivamo, ponekad kasno, dragocjenost drugih za nas i za naš život, otkriva-mo ljubav kao bitno u životu, kao riječ koja može dati smisao životu i smrti.

Čak i kroz našu vlastitu smrt bit će nam da-no da vidimo Onoga čija je ljubav jača od smrti i koji ne želi izgubiti nikoga od onih koji su mu po-vjereni. Isus je to shvatio i prije nego što je bio ra-zapet jer je računao sa smrću, s njom se susretao i od nje nije bježao. Takav njegov stav omogućio mu je da ljubi svim srcem, da radosno živi život i da smrt dobije drugačije lice. Susret sa smrću na-učio ga je voljeti život. I spomen svih vjernih mr-tvih morao bi za naše živote biti trenutak, biti dan u kojem ćemo u susretu sa smrću, s gubitkom, s boli, osjetiti zahvalnost za dar života s onima ko-ji su nas napustili i osjetiti radost i ljepotu života. Ovaj nas spomen želi podsjetiti na bitno i temelj-no u našem životu.

Smrt rasvjetljava životHoćemo li povratkom s grobljā, nakon molitve i zapaljenih svijeća, dopustiti da susret s našim po-kojnima u vjeri u Isusa raspetog i uskrslog probu-di u nama čežnju za pravim i radosnim životom ili ćemo se ponovno vratiti nedotaknuti i nepromi-jenjeni u svoju svakodnevicu, bježeći od smrti, ali i bježeći od života? Istinsko življenje svakodnev-no otkriva snagu umiranja i smisao smrti. Smrt je susretanje sa životom, životom istinskim. Razmi-šljanje o smrti, po snazi Kristova uskrsnuća, uvo-di nas u život, dajući i ovome vremenitom življe-nju okus vječnosti koja se rađa kroz umiranje.

Željko Tanjić

Glas šutnjeŠutnja nad grobovima koje danas pohađamoispunjena je, Gospodine, tihom molitvom.Pa i kad na grobu ne umijemo izustiti ni jedne riječi,naša šutnja postaje molitvomjer u vjeri znamo, Gospodine, da u tebi je život.Ti slušaš našu šutnjui krijepiš je nadom u darovanu vječnost.Pred tajnama i neizvjesnošćuzemaljskoga života utječemo ti se molitvom i vapajem.Pred tajnom nebeskoga života,koji se rađa po našem umiranju,utječemo ti se šutnjomi pouzdanjem u tvoju dobrotu.Neka, Gospodine, danasova molitva šutnjepronikne i preobrazi naš životi naše riječida sve što činimo i što govorimobude navještaj života koji si nam u vječnosti pripravio.Zato poslušaj i usliši danas, Gospodine,riječi naše šutnje. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Gospodin u samome sebi nije posjedovao tijelo u kojem bi umro za nas. Zato je od nas uzeo smrtno tijelo. Uzevši naše tijelo Besmrtni je mogao umri-jeti. Mi ne posjedovasmo temelja na kojem bismo mogli živjeti od sebe. Krist pak od sebe ne mogaše umrijeti. Zato je s nama sklopio čudesnu razmje-nu. Naše je čime je on umro, a njegovo je od čega ćemo mi živjeti. Koje li razmjene! Što je dao, a što primio?!

Sv. Augustin

Nada u budući život čini vjernika osobito odgo-vornim za ovaj život. Živjeti za nebo znači učiniti zemlju predvorjem neba.

kard. F. Kuharić

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeMudr 11,22-12,2

Čitanje Knjige MudrostiSav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali.Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi gani stvorio. A kako bi išta moglo opstojatiako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje,Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 145,1-2.8-11.13cd-14

Otpjev: Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka, Bože, kralju moj!Slavit ću te, Bože, kralju moj,ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Drugo čitanje2 Sol 1,11-2,2

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra

Trideset i prva nedjelja kroz godinu 4. studenoga 2007.

Ulazna pjesmaPs 38,22-23

Gospodine, ne ostavljaj me,Bože moj, ne udaljuj se od mene.Požuri se meni na pomoć,Gospodine, spase moj.

Zborna molitva

Svemogući, milosrdni Bože,tvoja je milost da ti dostojno i uzorno služimo.Daj da bez zapreketežimo za obećanim dobrima.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine,nek ova žrtva u tvojim očima bude čista,a nama plemenit dar tvoga milosrđa,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 16,11

Pokazao si mi stazu života,obradovat ćeš me licem svojim, Gospodine.

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas nebeskim otajstvom.Molimo te, nek djeluje u nama sve snažnijei pripravi nas na dar što ga obećava,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 260 O da bude radostOtpjevni ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka Prinosna: XVI Nosimo dare Pričesna: 188 Na Isusov se spomen Završetak: 260 O da bude radost (3. kitica)

TRID

ESET

I PR

VAne

djel

jane

djel

ja

21

živo vrelo 200711TRID

ESET I PRVAnedjeljanedjelja

21

i djelo vaše vjere te da se proslaviime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našegai Gospodina Isusa Krista.A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na dan Gospodnji.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 3,16

Bog je tako ljubio svijette je dao svoga Sina Jedinorođenca;tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

EvanđeljeLk 19,1-10

Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon.Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat.Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa.Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđei primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam kogau čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražitii spasiti izgubljeno!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBogu Ocu, koji je svoga Sina poslao u svijetda pronađe i spasi sve izgubljene,uputimo svoje ponizne molitve kličući: Pohodi nas, Gospodine, svojom milošću.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da po primjeru

Krista Učitelja hodi svijetom i svima naviještai donosi tvoje spasenje, molimo te.

2. Za sve kršćane: daj im spoznati grijeh koji nose i pomozi im da pristupe tebi – izvoru svakoga oproštenja, molimo te.

3. Za svećenike kojima si udijelio službu opraštanja grijeha: obdari ih svojom ljubavlju da u sakramentu pomirenja budu vjerni djelitelji tvoga milosrđa, molimo te.

4. Za ovu (župnu) zajednicu: da nam ovo sakramentalno zajedništvo s tobom bude vrelo radosnoga nasljedovanja evanđelja, molimo te.

5. Za braću i sestre koji preminuše: po svom milosrđu oprosti im grijehei obdari ih darom vječnoga života, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po riječi svoga Sina pohodio si nas spasenjem. Udijeli nam jakost duha da uzmognemo biti živi hram tebi posvećen, po Kristu, Gospodinu našemu.

»Zakeju, žurno siđi! Danas mi je boraviti u tvojoj kući.« (Mario Pitzurra, 1957.)

22

OTAJSTVO i zbiljaTR

IDES

ET I

PRVA

nedj

elja

nedj

elja

U današnjemu evanđeoskom odlomku su-srećemo jerihonskoga nadcarinika i boga-taša Zakeja. Biblijski tekst nas izvješćuje

da je Zakej bio vrlo niskoga stasa tako da si vrlo lako možemo stvoriti sliku o tomu čovjeku. Od te pojedinosti možemo započeti razmišljanje o cije-lome evanđeoskome odlomku koji opisuje susret Isusa sa Zakejem.

Proizvodim, dakle jesam.Poput mnogih niskih muškaraca tako je i niski Za-kej nastojao kompenzirati svoj niski stas stalnim dokazivanjem svoje moći, ponajprije financijske, a i političke moći, jer je bio nadcarinik. Potpuno se poistovjetio sa svojim bogatstvom. Ono mu je omogućavalo zaštitu, strahopoštovanje i dostojan-stvo u društvu. Zakej je bio svjestan da bi bez služ-be nadcarinika i bez svoga bogatstva ostao samo još jedan maleni, strašljivi Zakej. Mogli bismo reći da je njegov niski stas postao njegova zla kob: ona ga je gurala u visine, u visine moći i samodokazi-vanja novcem i bogatstvom.

Svoju veličinu nastojao je ostvariti svojim vla-stitim rukama, svojim djelovanjem, a ne prima-njem i darivanjem. Teško je ne vidjeti u Zakeju

O Zakeju

modernoga čovjeka koji se isključivo poima kao homo faber koji svoje dostojanstvo traži u novcu, u stjecanju bogatstva, dakle koji svoju osobnost gradi isključivo po onomu što je sam stvorio i ste-kao: »Proizvodim, dakle jesam.«

Zakej je vjerojatno više puta čuo o nekom pro-roku i propovjedniku Isusu iz Nazareta. Sada je taj isti Isus došao u njegov grad te ga je Zakej na-stojao susresti i vidjeti. Već sama činjenica da je Zakej poželio vidjeti Isusa svjedoči o njegovu nu-tarnjem nezadovoljstvu, o osjećaju da moć i bogat-stvo, kao i vlastiti rad, ne mogu pružiti istinsko do-stojanstvo. Čovjek se tako osjeća i dalje ne samo niskim, nego i poniženim. S takvim i sličnim osje-ćajima Zakej se vjerojatno odlučio približiti Isusu iz Nazareta. No, njegovo približavanje koristi i da-lje već naučene metode samodokazivanja i snala-žljivosti. Nije se htio tiskati kroz gomilu, nije želio biti poput ostalih, već se popeo na smokvu da »s visoka« promatra Isusa i sve ostale. Isusu je time htio dati do znanja da on ima posla s osobom koja nije poput ostalih. Zakej je vjerojatno namjeravao vidjeti kako Kristova ‘tehnika’ postizanja poštova-nja i dokazivanja funkcionira, jer sama činjenica da se toliki narod tiskao oko Isusa vrijedna je inte-resa i pozornosti. Zakeju se činilo da bi na taj način

Freska u crkvi St. Savin sur Gartempe

23

živo vrelo 200711

Prijatelj grješnikāProlazeći gradom htio si, Gospodine,svratiti u dom Zakeja, čovjeka koji te htjede samo vidjeti.Znao je da je grješnik,da ga svi smatraju grješnikom,i stoga se htio zadovoljiti samo pogledom u tvoje lice. Nije se usuđivao tražiti višejer – bio je grješnik.A ti, ljubitelju grješnika, svraćaš u njegov dom.Ne osuđuješ ga zbog grijeha,nego spasenjem nagrađuješnjegovu želju da ti vidi lice.Svrati danas Gospodine, k nama.Pohodi dom u koji nas grijesi zatvorišei daruj nam svoje spasenje.Nek svjetlost s tvoga lica rasvijetli tamu što je u namate vjerom spoznamo da i danas je, opet,došlo spasenje ovoj kući. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ZRnjenjenjenje

TRIDESET I PRVAnedjelja

nedjelja

mogao dodatno poraditi na svomu ‘image-u’ u Je-rihonu i okolici. Jednom riječju, za njega je i religi-ja također bila stvar rada, proizvodnje, dobre teh-nike kako postati što važnijim, moćnijim, a možda i bogatijim.

Primam, dakle jesam.Ali, Kristov pogled na Zakeja donosi preokret: »Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući’.« Isus pokazuje Zakeju put istinskoga dostojanstva, istinske veličine, a ono se ostvaruje u tri osnovna koraka.

Prvo, potrebno je sići, i to žurno sići s pogrješ-nih ‘smokava’, napustiti pogrješna traženja veliči-ne u bogatstvu, u moći, napustiti iluziju da se ono bitno u životu postiže onim što sami proizvodimo i stvaramo.

Drugo, istinska veličina krije se u sposobnosti primanja Božjega dara, u dopuštanju da Bog po-stane našim gostom, da uđe u naš dom, da nas svo-jom prisutnošću daruje. Tako je Zakej od homo fa-ber-a, čovjeka proizvođača, postao gostoprimatelj, homo donatarius, obdareni čovjek. Ono osnovno u životu, ono što čovjeku daje istinsko dostojanstvo, a to je Bog, ne može se proizvesti, stvoriti, već samo primiti. Danas se samo ističe koliko je ne tko velik u proizvođenju nečega, a potpuno smo zaboravili da se istinska veličina mjeri time koliko je netko velik u primanju, koliko je spreman otvoriti se Bogu i bi-ti njegov gostoprimatelj, koliko je spreman biti ob-daren Bogom.

Treće, Zakeju je Kristova prisutnost u njegovoj kući otvorila oči da je Bog također gostoprimatelj, primatelj svih ljudi, a napose grješnika: »Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.« Shva-tio je da se Božja veličina krije upravo u spuštanju, u unizivanju prema čovjeku. Postalo mu je jasno da njegov niski stas ne samo da nije zaprjeka, već je naprotiv poticaj da svojim niskim stasom svje-doči o Božjoj ljubavi koja se snizuje čovjeku kako bi mu donijela spasenje. Tako njegov niski stas po-staje simbolom Božje poniznosti.

Stoga Zakej odlučuje promijeniti svoj život. U Isusu Kristu prepoznaje Božjega obdarenika i da-rivatelja te on sam postaje i obdarenik i darivatelj: »Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem si-romasima! I ako sam koga u čemu prevario, vra-ćam četverostruko.«

Ivica Raguž

Evanđelje predstavlja Zakeja kao čovjeka koji je tražio da vidi tko je Isus. Ne usuđuje se pristupiti Isusu. Zado-voljava se gledanjem. Po gledanju kani prosuditi tko je Isus. No, njegovu traženju prethodi Božje traženje. Isus mu priopćuje: »Danas je došlo spasenje tvojoj kući jer Sin Čovječji dođe potražiti izgubljeno.« Zakej je nađen jer je tražio. I mi znademo kuda Isus ima proći, ali mož-da nismo spremni uspeti se i vidjeti ga – jer ne znamo da smo izgubljeni i da smo još uvijek traženi. A Krist dođe potražiti izgubljeno. C. A.

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje2Mak 7,1-2.9-14

Kralj svijeta uskrisit će nas na život vječni.

Čitanje Druge knjige o MakabejcimaU one dane: uhvatiše sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!«Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: »Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo,reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga:da će ga Bog uskrisiti!A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 17, 1.5-6.8b.15

Otpjev: Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.Počuj, Gospodine pravedni,i vapaj mi poslušaj,usliši molitvu iz usta iskrenih!

Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,ne zasta mi noga na putima tvojim.Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:prikloni mi uho i čuj riječi moje.

Sakrij me u sjenu krila svojiha ja ću u pravdi gledati lice tvojei kad se probudim,naužiti se pojave tvoje.

Trideset i druga nedjelja kroz godinu 11. studenoga 2007.

Ulazna pjesmaPs 88,3

Nek dopre do tebe molitva moja,prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

Zborna molitva

Svemogući milosrdni Bože,ukloni sve protivštine duha i tijelada ti služimo slobodna i radosna srca.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, obazri se na ovu pomirnu žrtvu.Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemošto slavimo u otajstvu muketvoga Sina, Isusa Krista,koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaPs 23,1-2

Gospodin je pastir moj,ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenim on mi daje odmora;na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.

Popričesna molitva

Zahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darovepo kojima smo primili nebesku snagu.Molimo te, prožmi nas svojim Duhom,da budemo iskreni i postojani,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: gl. prilog ŽV 5/2007.Otpjevni ps.: 151 Hodit ćuPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 200 O kruše živi, milosniZavršetak: 610 O Marijo mila

TRID

ESET

I D

RUG

A nedj

elja

nedj

elja

Oni koje Bog učini dostojnima vječnosti ni umrijeti ne mogujer sinovi su Božji. (Antonio Vangelli, 1955.)

25

živo vrelo 200711TRID

ESET I DRU

GAnedjeljanedjelja

Molitva vjernika

Bogu, nebeskom Ocu, koji nas je pozvaoda živimo životom uskrsnulih, iznesimo svoje prošnje, zajedno moleći: Obdari nas, Gospodine, životom vječnim.1. Za Crkvu, zajednicu spasenja:

da vjerno ispunja zadaću koju si joj udijelio te bude vjernom slikom tvoga nebeskog kraljevstva, molimo te.

2. Za sve tvoje krštenike: snaži ih Duhom Svetim kako bi uvijek znali svoj zemaljski život usmjeravati prema onom nebeskome, molimo te.

3. Za sve kršćanske obitelji: probudi u njima snagu za međusobno zajedništvo i predanu ljubav, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: obnovi nas svojom milošću kako bismo bili dostojni darova kojima nas obasiplješ, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: obdari ih puninom vječnoga života, molimo te.

Svemogući vječni Bože, život što ga živimo dar je tvoje dobrote. Krijepi nas uvijek svojom milošću da slijedimo evanđelje tvoga Sinate tako budemo dostojni dara vječnosti, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanje2Sol 2,16–3,5

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Braćo: Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog,Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! Uostalom, molite, braćo,za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja sekao i u vas i da se oslobodimo nezgodnihi opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere!Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstitii sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu,u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaOtk 1,5a.6b

Isus Krist je Prvorođenac od mrtvih: njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!

EvanđeljeLk 20,27-38

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.« Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«Riječ Gospodnja.

Oni koje Bog učini dostojnima vječnosti ni umrijeti ne mogujer sinovi su Božji. (Antonio Vangelli, 1955.)

26

OTAJSTVO i zbiljaTR

IDES

ET I

DRU

GA ne

djel

jane

djel

ja

Zgoda iz današnjega evanđelja odvija se na-kon dovršenja Isusova hoda prema Jeruza-lemu. Ušao je u grad i svakodnevno nauča-

va u Hramu iz kojega je istjerao trgovce. Vjerske vođe, zabrinuti njegovim rastućim utjecajem i sve većim brojem slušatelja, šalju mu delegaciju pred kojom će opravdati autoritet koji si pripisuje. Tu su zadaću dobili saduceji. Oni su elita svećeničkog zbora i smatraju se nasljednicima Sadoka, velikog svećenika u Davidovo vrijeme. U svojoj su tradici-onalnosti priznavali samo prvih pet knjiga Biblije – Petoknjižje, u kojima nema govora o uskrsnuću, pa je za njih svaki odnos s Bogom vezan uz ovaj svijet. Bog ovdje nagrađuje ili kažnjava i zanimaju ga jedino živi. Poslije smrti, naučavali su, kasno je za sve, budući da mrtvi silaze u šeol, gdje nema ni radosti ni tuge, nego samo vječni počinak.

…uskrsnućeZa razliku od farizeja, saduceji nisu slijedili ra-zvoj židovske vjere u njezinom otvaranju nadi u uskrsnuće. Oni joj se izruguju izmišljajući karika-turalni scenarij kojim, po njihovu sudu, dokazuju nemogućnost uskrsnuća. Pozivaju se na zakon le-virata koji nalaže da čovjeku umrlom bez potom-stva njegov brat podari nasljednike koji će se pred zakonom voditi kao njegovi. Tako bi osoba nasta-vila živjeti po svojoj djeci i život ne bi prestao. No, to je i dalje saducejski stav u kojemu je život vezan isključivo uz ovaj svijet.

Međutim, prvo čitanje iz Knjige o Makabejci-ma otkriva nam da je vjera u uskrsnuće mnogo pri-je ovoga razgovora nadahnjivala pobožne Židove. Opis, na prvi pogled nepotrebne, žrtve zbog odbi-janja svinjskog mesa nosi u sebi dvije poruke. Prva nas uči razlikovati znak od onoga što on predstav-lja. Vjernost uredbi o neuzimanju svinjskoga me-sa nije bitna sama po sebi, ali je bila znak vjernosti Bogu i stoga prvi brat izjavljuje: Radije ćemo umri-jeti nego da prijestupimo zakon svojih otaca. No, druga je poruka daleko snažnija. Otkrivaju nam je trojica preostale braće. U njihovim odgovorima nalazimo bit naše vjere o uskrsnuću mrtvih. Oni is-

Vjerujem u…

povijedaju vjeru u život vječni, uskrsnuće tijela te različitu sudbinu pravednika i grješnika nakon uskrsnuća. Istina, Makabejci ne skrivaju da se na-daju, dok mi u Isusu Kristu imamo sigurnost. Nje-gova nada temelj je naše sigurnosti.

Isusov razgovor sa saducejima kao da je inspi-rirao svetoga Pavla. On u odlomku iz drugoga da-našnjeg čitanja piše o Bogu koji po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu… da se oslobodi-mo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vje-re. Saduceji se ovom prigodom prvi put pojavljuju u Lukinu evanđelju. Kao da su namjerno ostavlje-ni za kraj. Upravo ovaj razgovor bio je odlučuju-ći u Isusovu životu. Vjera u uskrsnuće daje jedini smisao njegovu hodu prema Jeruzalemu i svemu što će se tamo dogoditi. Pitanje je njegova posla-nja: Vjernost samo na zemlji ili vjernost do smrti i unatoč smrti? Dok su sve ranije Isusove kušnje podrazumijevale vjeru u vječnost, ovdje je upravo ona dovedena u pitanje. Zato je ova rasprava defi-nitivna i posljednja u kojoj Isus sudjeluje. Izlazeći iz nje kao pobjednik, prisilio je svoje protivnike da traže druga sredstva kojim će ga eliminirati. Riječ nije mogla biti ušutkana riječima, niti je vječnost pokleknula pred prolaznošću.

Vjerujem da Otkupitelj moj živi i da ću snagom njegovom biti uskrišen.

Giac

omo

Mar

ra, 1

960.

27

živo vrelo 200711

ZRnjenjenjenje

Pred vječnošćuZabrinuti smo, Gospodine, za budućnost života.Toliko truda ulažemo u dane što prolaze,u ljepotu života koji ostavljamo za sobom.Svakim danom umire jedan dan našega života.Obuzima nas strah pred budućnošćujer vidimo da nestaje svei mi zajedno sa svime.A ti nas učiš da život ne nestaje,nego da umiranjem ulaziu zbilju novoga postojanja.Neznana nam je novost.Zato, Učitelju, nek nam bude dostatna riječ tvoga obećanjai vjera da vjeran si u riječima svojim.Oslobodi nas straha pred umiranjemi daj nam spoznatida nismo pred smrću nego pred vječnošćukoju si nam pripravio.I kao što smrt živimosvakodnevnim umiranjemdaj da i vječnost živimo svakodnevnim rađanjemu novosti života koji si nam darovao. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

TRIDESET I D

RUG

Anedjeljanedjelja

…i život vječniIz vjere u uskrsnuće Isus odgovara dvojako. Naj-prije pojašnjava razliku između uskrsnuća i oživ-ljavanja mrtvoga tijela. Uskrsnuće uspostavlja novi red i novo stvorenje. Ono nije samo oživ-ljavanje trupla, nego prijelaz u novi svijet, svijet Božji i novi život u koji smrt neće imati pristupa. Svjestan da je to izazov našem zamišljanju, Isus ne daje nikakav opis. On samo najavljuje da će čovjek biti sličan anđelima, što znači neprekidnu hvalu i novi identitet djece Božje. Tu je svaki me-đusobni ljudski odnos relativan u odnosu na si-novski odnos prema Bogu. Više nije brat onaj ko-ji osigurava nastavak života po potomcima, nego je Bog onaj koji daruje vječni život.

Nakon toga nastupa poput učitelja. Isus poka-zuje da je vjera u uskrsnuće zasnovana na Sveto-me pismu. Pozivajući se na Knjigu Izlaska, koju ni njegovi slušatelji ne dovode u pitanje, citira riječ Božju: »Ja sam… Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev« (Izl 3,6). Kao da ih pi-ta: Ako već mislite da se Bog zanima samo za žive i da ga mrtvi ne interesiraju, zašto onda uopće go-vori o ovoj trojici patrijarha?! Zato što su oni u nje-govim očima živi i pozvani na vječni život u zajed-ništvu s njime, a time putokaz i svima nama.

Vjerujem li?Premda se u vjerničkom životu najčešće prepo-znaje farizejština nedosljednoga življenja onoga što se ispovijeda ili pukog formalizma u provo-đenju vjerskih principa, čini se da olako prelazi-mo preko saducejskoga stava koji ne profanira vjeru njezinim neživljenjem, nego je dovodi u pi-tanje te od vjernika postupno stvara nevjernika. Neznanje o sudbini nakon smrti čest je poticaj da se vjeru proglasi utopijom i čežnjom nesigurnih.

Bog doživljavan isključivo u zemaljskim okviri-ma uskoro postaje nepotreban, a vjeru zamjenju-je puki humanizam, koji počinje i završava s čo-vjekom svedenim na jednu dimenziju.

Paradoksalno, ali saducejski stav o uskrsnu-ću degradira upravo ovozemne vrijednosti i do-vodi do prihvaćanja raznih poniženja ljudskog tijela kao i njegova uništenja eutanazijom, abor-tusom, smrtnom kaznom… Vjera u uskrsnuće jamči nam da nas Bog uzima ozbiljno, u cjelovito-sti duše i tijela, i uči da u ovome prolaznom svijetu nismo samo tjelesni, niti da ćemo u vječnosti biti samo duhovni. Stoga je zadaća kršćana svjedočiti o vrijednosti i jednoga i drugoga te se s je dnakom pomnjom brinuti o ovom kao i o budućem svije-tu, o tijelu kao i o duši.

Slavko Slišković

Krist predaje svoj život da ljudima otvori pristup u vječni život. Tako i ljudi, da bi zadobili vječni život, moraju, sa svoje strane, žrtvovati ovaj zemaljski.

Sv. Terezija B. od Križa (E. Stein)

28

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeMal 3,19-20a

Ogranut će vam sunce pravde.

Čitanje Knjige proroka MalahijeEvo dan dolazi poput peći užaren; oholii zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 98,5-9

Otpjev: Gospodin dolazi suditi pucima po pravici.Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova:kličite Gospodinu kralju!

Neka huči more i što je u njemu,krug zemaljski i stanovnici njegovi!Rijeke nek plješću rukama,zajedno s njima neka se brda raduju!

Jer Gospodin dolazi,dolazi suditi zemlji.Sudit će krugu zemaljskom po pravdii pucima po pravici.

Drugo čitanje2Sol 3,7-12

Tko neće da radi, neka i ne jede!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedo-vati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo

Ulazna pjesmaJr 29,11-12.14

Gospodin govori:Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam– naume mira a ne nesreće:zazivat ćete me i ja ću vas uslišatii sabrat ću vas iz svih naroda.

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebi bude i naša radost;jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da nam darovi,prineseni tvome imenu,udijele vjernost u tvojoj službii vječno zajedništvo s tobom u slavi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 73,28

Milina mi je biti u Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu.

Popričesna molitva

Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvomšto smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina,kako nam je on naredio.Daj da po njemu rastemo u ljubavi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Trideset i treća nedjelja kroz godinu 18. studenoga 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljenoOtpjevni ps.: 114 Gospodin dolazi Prinosna: 207 Prigni se, svako koljeno (3. kitica)Pričesna: 201 O svijetlo duša, IsuseZavršetak: 183 Ti Kriste kralj si vjekova

TRID

ESET

I TR

EĆA ne

djel

jane

djel

ja

29

živo vrelo 200711

Molitva vjernika

Pouzdanom se molitvom obratimo svemogućemu Bogu da nas obdari duhom ustrajnostina putu spasenja: 1. Rasvijetli svjetlom vjere svoju Crkvu

da u zalaganju za čovjeka i svijetnikad ne prestane biti znakom novoga nebai nove zemlje, molimo te.

2. Vodi u svojoj istini pastire Crkve da, predvodeći tvoj narod, budu vjerni nasljedovateljiKristova evanđelja, molimo te.

3. Prati svojim blagoslovom put svih tvojih vjernika da svoj život i svoje djelovanje u svijetu umiju usmjeriti prema dolasku tvoga Sina, molimo te.

4. Potakni snagom svoje riječi svu braću i sestre koje je zarobila ljepota ovoga svijeta i pomozi im otkriti život koji ne prolazi, molimo te.

5. Prodahni milošću svoga Duha ovdje okupljenu zajednicu vjernika da ne strepi pred neizvjesnom budućnošću; daj nam sa živom nadom hoditi kroz život, molimo te.

Svemogući vječni Bože, primi molitve kojima se utječemo tvojoj dobroti. Podigni nas iz naše slabosti i okrijepi nas milošću da radosno hodimo prema vječnome zajedništvu s tobom,po Kristu, Gospodinu našemu.

i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu:neka s mirom rade i svoj kruh jedu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 21,28

Uspravite se i podignite glavejer se približuje vaše otkupljenje.

EvanđeljeLk 21,5-19

Svojom ćete se postojanošću spasiti.

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Dok su neki razgovaralio Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će daniu kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođacii prijatelji. Neke će od vas i ubiti.Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«Riječ Gospodnja.

TRIDESET I TREĆ

Anedjeljanedjelja

Ustanite, približuje se vaše otkupljenje.(Evanđelistar iz Reichenaua, 990-999., New York Public Library)

30

OTAJSTVO i zbiljaTR

IDES

ET I

TREĆ

A nedj

elja

nedj

elja

Mnoge su nam europske crkve postale tek povijesni spomenici, muzeji u kojima se mogu vidjeti umjetnička djela prošlo-

sti i u kojima odiše dah tadašnjih genija duha. To okamenjeno kršćanstvo gleda i Wilhelm Willms u svojoj pjesmi »Viđenje« (Vision) koja (sročena u mome prijevodu) pjeva: na rubu / na sprudu / svijeta / leže / velike / lijepe / čudnovate / pra-zne / puževe kućice / kölnske katedrale / petro-ve bazilike / hagiasofije / karolinške / romaničke / gotičke / bizantske / devetnaestoga / dvadese-toga stoljeća / puževe kućice / iz njih život / izva-đen / vide se / crne bujice / turistički insekti / van i unutra / žure / vrve / u neshvatljivoj / hektično-sti / europa / veliki / kršćanski muzej / postade / europa / na rubu i sprudu / svijeta / s ljepotom od bronce / mramora / pjeskovitoga kamena i ci-gle / betona / europa / skupocjeni grob / prazan je grob / junak se budi / ali negdje drugdje.

Isusa u ovonedjeljnome evanđelju susreće-mo kako stoji pred veličanstvenim jeruzalemskim hramom i kaže: »Doći će dani u kojima se od ovo-ga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu.« Hram koji je od kuće molitve postao izvorištem ponosa, prestiža, lažne nacionalne sigurnosti, a zatim i trgovina, postat će – ruševinom. I koliko će se građevina, koje bi trebale biti znakom ljud-ske moći, srušiti!?

Nedostatak budućnostiKad sve teče glatko, o tome se ne razmišlja. Čovjek bi želio živjeti u skladu sa zlatnom sadašnjošću, bez prevelike brige za sutrašnjicu. Zavodljive medijske promidžbene poruke koriste taj prostor. Mogli bi-smo ih zvati ‘parazitima ljudske čežnje za neposred-no doživljenom srećom’. Tomu nasuprot, kad posto-je poteškoće; kad nas dostigne nepredvidivost koja narušava mirno ponavljanje sadašnjega, budućnost se pretvara u prijetnju. Taj nedostatak budućnosti u nama rađa nemir. To se osobito lako vidi u kulturi mladih koji se pretvaraju da žele živjeti samo sadaš-njost, a zapravo otkrivaju da su bolesni od budućno-sti koju bi željeli posjedovati, a ne posjeduju.

To je, ipak, samo kraj svijeta

O neprimjerenosti budućnosti koju čovjek nadzire progovara drugo obzorje: ono, naime, ko-je ide onkraj smrti. Smrt je jedina sigurnost koju svaki čovjek osjeća. I kad bi nad nama lebdjela sa-mo ta sigurnost, zgnječila bi nas. No, ako postoji i njezin smisao, cijeli se život mijenja. Naš je konač-ni cilj – susret. To je radosna vijest pretposljednje nedjelje ‘kroz godinu’.

Mnogi su željeli i žele odrediti datum okon-čanja svijeta; neki su zagledani u okrugle brojeve decimalnoga sustava, dok drugi slažu slike na ne-beskome svodu i astrologijom ili drugim pomaga-lima žele otkriti kada će se srušiti ovaj naš svijet.

Ustrajna vjera u darovanu vječnost nadvisujestrah pred budućnošću i pred prijetnjama kraja.

31

živo vrelo 200711

ZRnjenjenjenje

TRIDESET I TREĆ

Anedjeljanedjelja

Ljudi u svojoj lukavosti žele znati kada će se to zbi-ti, kako bi unaprijed ‘sredili račune’ i ‘bili spremni’. Evanđelje o tome ne govori; služi se složenim su-stavom simbola i govora da bi reklo nešto drugo. Isus upozorava na lažne proroke i mesije. Jedino sigurno vrijeme dolaska Boga, rušenja provizor-noga svijeta, jest vrijeme obraćenja, a za to vrije-me nisu potrebni apokaliptički stručnjaci. Kršćan-sko življenje svoju ravnotežu ima u konkretnosti svakidašnjega zauzimanja, izbjegavajući ekstreme fanatizma i inercije. Evanđelje poput dionice pisa-ne staccatom neprestance izgovara riječ obraće-nja, ali zato da bi se činilo dobro, a ne pasivno išče-kivao kraj. Blizina iščekivanja završetka – premda neki ljudi žive kao da nikada neće umrijeti – može odvesti u nepokrenutost i tugovanje nad životom.

Čudno je da se za ohrabrenje učenicima pred oči stavlja niz svjetskih katastrofa, a k tomu i pro-gonstvo zbog vjere. Izgleda čudan i poziv da ne pripremamo obranu. Baš dok naše zajednice po-kazuju koliko nedostaju kompletne i pripremlje-ne osobe za nove pastoralne izazove i zauzetost u novim okolnostima, Isus govori da se u toliko važ-nome segmentu ne treba pripremati. U kušnji je kršćanin pozvan pokazati što uistinu jest, na što ne mogu odgovoriti neke pripreme ad hoc, im-provizacije koje su krinka. Poziv na nepriprema-nje obrane poziv je na gajenje odnosa s Bogom u čvrstoći i ukorijenjenosti, što obuhvaća: molitvu,

slušanje Božje riječi, razgovor sa subraćom u vje-ri, katehetsko produbljivanje, liturgijski život. Sa-mo iz svakidašnjosti u kojoj je vjera nezamjenjivo i ‘prirodno stanište’ izrastaju neustrašivi kršćani, sposobni dati svjedočanstvo.

To je samo kraj svijeta…Ne znam uspijevamo li ući u ugođaj u kojemu je Isus promatrao hram koji su mu s ponosom po-kazivali suvremenici. No, lako je zamisliti Isusa pred bilo kojom veličanstvenom građevinom ka-ko izgovara riječi o danima kada od takvoga veli-čanstva neće ostati ni kamen na kamenu. Svaka lažna ljudska sigurnost koja se temelji isključivo na djelima ljudskih ruku dovodi evanđelje u pita-nje i ruši ga. No, on namjerno stoji pred Hramom, građevinom koja simbolizira sigurnost prisutno-sti i zajedništva s Bogom i pred njom otkriva zbi-lju najveće Božje prisutnosti koja preživljava i ka-da se Hram sruši.

Znakovi završetka trajno su pred nama: narod ustaje protiv naroda, potresi, glad, strahote, pro-gonstva... A Isus nam govori: i kada se sve to do-godi, ne bojte se – to je samo kraj svijeta, ali ne i vašega života, jer vaša je sigurnost utkana u nepro-laznost, u nešto što se zove bes-kraj. I zato ne va-lja graditi crkve koje će biti muzeji, već crkve kao mjesta Božje ljubavi, ljudskoga obraćenja i slavlje-nja zajedništva s Bogom u ljubavi prema bližnji-ma. Tamo gdje je postojala ljubav, Crkva je pre-živjela, premda je od građevine možda ostao tek kamen na kamenu. Samo takva Crkva koja se ne povodi za lažnim nositeljima prijetnje i koja zna živjeti vrijeme obraćenja, jamstvo je da će i zgrade kao slike te Crkve odražavati ljepše lice zemlje.

Isus nas poziva da svoje pouzdanje ne stavlja-mo u stvari koje vidimo, jer će proći i one koje nam izgledaju najtrajnijima. Učenici su zabrinuti i pi-taju: kada će to biti? Isus odgovara opisujući ono što je svakodnevno pred nama, ali njegova nakana nije zastrašivanje, nego navještaj Radosne vijesti. Bez obzira na privid koji se nameće, svaka je vlas na glavi sigurna, neće propasti. Živeći istinu Krista lako se shvaća da je kraj svijeta tek jedan kraj, ali ne i konačno umiranje, bezizlazna smrt.

Ivan Šaško

Svijet želi živjeti i uskrsnuti prije nego umre, dok Kristova ljubav želi najprije umrijeti da bi uskr-snula s onu stranu smrti, u smrti. To uskrsnuće u smrti ne da se razumjeti niti iskoristiti od strane svijeta koji bježi od smrti. Život svijeta, koji želi živjeti prije nego umre, ne nalazi u sebi nikakvu nadu niti uspijeva ovjekovječiti ono što je vre-menito.

H. U. von Balthasar

U vječnosti postoji samo jedno: trajnost. U vre-menu postoji samo jedno: promjena.

sv. Augustin

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje2Sam 5,1-3

Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

Čitanje druge knjige o SamueluU one dane: Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upra vljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izraelske kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 122,1-5

Otpjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše:»Hajdemo u dom Gospodnji!«Eto noge nam već stojena vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdanii kao u jedno saliveni!Onamo uzlaze plemena,plemena Gospodnja.

Po zakonu Izraelovuda slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova.

Drugo čitanjeKol 1,12-20

Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo:Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.

Krist – Kralj svega stvorenja 25. studenoga 2007.

KRIS

T Kralj

sve

ga s

tvor

enja

Kralj

sve

ga s

tvor

enja

KRIS

T Kralj

sve

ga s

tvor

enja

KRIS

T

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: Nebom glasi odjekuju (gl. prilog ŽV 11/2005.)Otpjevni ps.: 839 U dom ćemo GospodnjiPrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 184 Ti divni kraljZavršetak: I Svi kliknimo Kristu

Ulazna pjesmaOtk 5,12; 1,6

Dostojan je zaklani Jaganjacprimiti moć i bogatstvoi mudrost i snagu i čast:Njemu slava u vijeke vjekova.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože,svome ljubljenome Sinudao si svu vlast na nebu i na zemljii postavio ga glavarom cijelom svijetu.Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zlada tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti žrtvukojom je Krist ljude pomirio s tobom.Molimo te, nek tvoj Sindade narodima dobra jedinstva i mira,koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaPs 29,10-11

Stoluje Gospodin – Kralj dovijeka.Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Popričesna molitva

Gospodine, pozvao si nas da služimoKristu Kralju svega Svijeta.Okrijepi nas ovom hranom,koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života,po Kristu, Gospodinu našemu.

33

živo vrelo 200711KRISTKralj svega stvorenja

Kralj svega stvorenjaKRISTKralj svega stvorenjaKRIST

Molitva vjernikaKrist Gospodin svojom smrću i uskrsnućem otvorio nam je vrata vječnoga Božjeg kraljevstva. Njemu, Kralju svega stvorenja, uputimo svoje vapaje moleći: Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

pomozi joj da se nikada ne odijeli od tebete življenjem evanđelja bude svemu svijetujasan znak tvoga kraljevstva, molimo te.

2. Za pastire čijemu si vodstvu povjerio svoj sveti narod: da, po primjeru tvoga predanja na križu, budu uvijek spremni zauzeti se za spasenje svakoga čovjeka, molimo te.

3. Za vladare koji upravljaju 'kraljevstvima' ovoga svijeta: da promiču pravdu i jednakost te se zauzimaju za mir u cijelome svijetu, molimo te.

4. Za našu domovinu: probudi u svim njezinim građanima odgovornost za sve što nam je zajedničko, a kršćane nadahni da duhom evanđelja oplemenjuju život cjelokupnoga društva, molimo te.

5. Za nas, u tvoje ime ovdje sabrane: daj nam proniknuti u otajstvo tvoga križa da svoja trpljenja prihvatimo kao put spasenja, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, Kralju svega stvorenja, Ti si početak i dovršetak svega. Upravljaj naše misli i naša djela putem spasenja kako bismo bili ustrajni graditelji tvoga kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

On je slika Boga nevidljivoga,prvorođenac svakog stvorenja. Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,vidljivo i nevidljivo,bilo prijestolja, bilo gospodstva,bilo vrhovništva, bilo vlasti –sve je po njemu i za njega stvoreno:on je prije svega i sve stoji u njemu.On je glava tijela, Crkve;on je početak, prvorođenac od mrtvih,da u svemu bude prvak.Jer svidjelo se Bogu u njemu nastanitisvu puninu i po njemu– uspostavivši mir krvlju križa njegova –izmiriti sa sobom sve,bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 11,9-10

Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvooca našega Davida koje dolazi.

EvanđeljeLk 23,35-43

Gospodine, sjeti me sekada dođeš u kraljevstvo svoje!

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđi-vao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djeli-ma zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«Riječ Gospodnja.

»Gospodine, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!«(Egon Schiele, 1907.)

34

OTAJSTVO i zbiljaKR

IST Kr

alj s

vega

stv

oren

jaKr

alj s

vega

stv

oren

jaKR

IST Kr

alj s

vega

stv

oren

jaKR

IST

Na Golgoti su tri križa. Isus u sredini i dva raz-bojnika sa strane. Oko

razapetih stoje narod, glavari i vojnici. Narod promatra. Gla-vari i vojnici se podruguju. U višeglasnu porugu Raspetome još se ubraja i Pilat koji je pri-sutan preko natpisa na Isuso-vu križu: Kralj židovski. Narod se ne ruga. Ni glasno ni nijemo. Luka prikazuje načelnu otvore-nost naroda za Isusovu radosnu vijest. No, neposredno nakon Isusove smrti opisati će ga kao »svijet koji se vraćao kući bijući se u prsa« (Lk 23,48). Na taj način daje do znanja da je narod promatranjem razapinjanja i pasivnim praćenjem poruga ipak sudjelovao u osudi i poruzi, ali da je i veoma brzo uvidio svoju krivnju i za nju se kajao. Narod tako ostaje izabrani narod kojemu će se na-kon uskrsnuća najprije naviještati Radosna vijest.

PorugeGlavari se ne podruguju izravno. Ne govore Raspe-tome. Govore o njemu. U trećem licu. Nema izrav-noga odnosa s Raspetim. U njihovoj se poruzi kri-je i priznanje. Neželjeno priznanje koje se pokazuje i protiv njihove volje. Spasio je druge. Iz usta onih koji su ga osudili i koji mu se izruguju neposredno prije smrti na križu dolazi priznanje da je spašavao druge. Ni njima koji ga osuđuju i koji mu se podru-guju nije upitna Isusova samozatajnost. Oni na kri-žu vide moguću provjeru je li Isus uistinu Mesija. Na taj način pokazuju svoje nerazumijevanje me-sijanske uloge. Mesija, naime, ne dolazi spasiti sa-moga sebe, nego spasiti druge. Ako bi spasio samo-ga sebe, bio bi Mesija. Tako zvuči poruga. No, kako je riječ o poruzi, a ne o uvjetu pod kojim bi glavari doista pristali na to ga prihvate kao Mesiju, njihove riječi ni ne zvuče kao uvjet pod kojim bi povjerovali u Isusa, nego uistinu kao poruga. Iza nje ne stoji ni-kakva nada da bi se moglo pokazati da je Isus Me-sija. U njihovoj se poruzi krije tajna nevjere.

Nevjernik ne zna temelj i razlog svoje nevjere. On stoga ne može niti reći pod kojim bi uvjetima vje-rovao. Iza svakoga ispunjenoga uvjeta uvijek bi se mogao pojaviti novi. U tom se vidi i srce nevjere i sluti jezgra vjere. Nevjera ne poznaje samu sebe i postavlja uvjete koji je nikada ne mogu zadovoljiti. Vjera je odricanje svih uvjeta. Vjera je pristanak na bezuvjetni posluh. Nevjera se na glavarima ne vi-di u njihovom održavanju ili neodržavanju religio-znih obreda i propisa. Ona se pokazuje u njihovom odnosu prema Raspetome. Ne obraćaju se Isu-su izravno. Govore o njemu izrugujući se s njime. Ne razumiju religiozni naslov mesije kojim se slu-že. Nevjera može komunicirati sa svijetom, ali ne i s Raspetim koji je uzdignut iznad zemlje. Nevjera ne dopire dalje od zemlje.

Vojnici Isusu gledaju u lice, nude mu ocat i izruguju mu se izravno. Vojnici nisu najprije ne-vjernici. Oni su vojnici koji obavljaju svoj posao. Ponavljaju poruge glavara, ali njihove se poru-ge ne odnose na Isusa kao Mesiju. Dok se glava-ri izruguju govoreći o religioznom liku mesije, voj-nici se izruguju pozivajući se na politički lik kralja. Vojnici tako od glavara preuzimaju formu, a od Pi-lata sadržaj poruge. Vojnici ne razumiju što glava-ri zapravo govore u svojoj poruzi. Glavari svojom porugom predstavljaju religiozni, a vojnici poli-tički svijet. Vojnici oponašaju glavare, poslušni su Pilatu i ponudom octa raspetome sami doprinose porugama. Glavari govore o Isusu koji je spašavao

Raspeti Kralj

Buka porugā pod Isusovim križem nije ugušila tihi vapaj pokajnika koji jeu Raspetome prepoznao Spasitelja. (Edvard Munch, Golgota, 1900.)

35

živo vrelo 200711KRISTKralj svega stvorenja

Kralj svega stvorenjaKRISTKralj svega stvorenjaKRIST

druge, a sebe ne može. Vojnici ne vide ničije spa-senje. Isusa vide samo u kontekstu političke uloge židovskoga kralja i izruguju se s njegovim spase-njem. Glavari su govorili o Isusu, a vojnici govore Isusu. I jedni i drugi podrugljivo. I jedni i drugi ne vidjevši same sebe.

U orkestar poruge uključuje se i jedan od obješenih. On se svojim riječima pridružuje poru-zi glavara. No, za razliku od njih govori Isusu da spasi samoga sebe i njih dvojicu suobješenih. Pri-družuje se ruganju glavara, vidi zajedničku sudbi-nu raspetih, stavlja se na istu razinu s Isusom, ali se ne susreće s njim. Sasvim točno oponaša glava-re u njihovoj poruzi i sasvim jasno vidi društvo ra-zapetih, ali ne vidi sebe. U tom je sličan glavarima i vojnicima. Dok se rugaju ne opažaju sami sebe. Kako je moguće da ovaj razbojnik koji s Isusom dijeli istu sudbinu, koji gleda smrti u lice, traži su-glasnost onih koji su ga objesili? Koji zakon leži u pozadini ovakve poruge s križa? Razbojnik opo-naša glavare i vojnike. Govori kao što govore oni. Suobličuje im se. Oponaša ih. Zašto? To ga neće osloboditi muke. To ga neće skinuti s križa. No, to će mu donijeti minimalni osjećaj suglasnosti sa svijetom. Nije lako biti potpuno izbačen iz druš-tva. Čovjek je spreman čak i na samoosudu samo da izbjegne još gore od toga: potpunu izbačenost iz društva. Na ovom se razbojniku jasno opaža ka-ko je moguće tražiti suglasje svijeta i istovremeno gubiti samoga sebe (Lk 9,25).

Molitva raspetoga zločincaDrugi razbojnik se najprije odvaja od poruge. Iz-dvaja se iz općega suglasja. To može samo stoga što vidi sebe. Prepoznaje svoje zlo. Priznaje ga. Samo-spoznaja otvara oči za sljepilo suglasja osude i po-ruge i ovom razbojniku omogućuje da prepozna tko je s njim razapet. Tek jasnoća o svome grijehu po-kazuje razliku Mesije od razbojnikā. U tom se krije i mogućnost spasenja. Ovaj razbojnik jedini je ko-ji se susreo s Isusom. I njemu jedinom Isus govori. Između njih nema poruge ni religioznim ni politi-čkim naslovima. Između njih ne stoje predrasude. Između njih je otvorenost. Istina. Bolna i spasono-sna. Svaki zna tko je i kakav je. Razbojnika ne spa-šava njegovo zlo. Niti spašava sam sebe. Spasiti će

ga raspeti Mesija. To će moći stoga što je ovaj obje-šeni spreman otvoriti oči i vidjeti sebe samoga ona-kvim kakav jest pred Raspetim bez krivnje.

Dirigent porugaOdakle poruge? Naoko se čini da su započele s glavarima. No, čitatelji Lukina evanđelja lako u porugama ispod križa prepoznaju poruge koje su se čule neposredno nakon Isusova krštenja. Lu-ka je tada opisao napastovanje. Napasnik je govo-rio istim riječima i istom formom. Postavljao je u pitanje Isusovo sinovstvo, njegov odnos s Ocem i Isusovu mesijansku ulogu. Napasnik se tada po-javio sām. Sada se poruga proširila na glavare, vojnike, političke predstavnike i došla do najveće blizine Isusu preko jednoga obješenog razbojni-ka. Od jednoga glasa u pustinji sada je došla do ci-jeloga naroda. S porugom ne počinju glavari. Oni oponašaju napasnika. No, oni ne znaju ni da opo-našaju ni koga oponašaju. Ne znaju što čine. To je razlog zašto je Isus molio Oca za njih. Ispod njiho-va samouvjerenoga stava krije se veliko i duboko sljepilo. U trenutku kad imaju osjećaj da se svijet ravna prema njihovome sudu, ne opažaju ni svoj posluh napasniku ni to da sami ne znaju što či-ne. Glavare koji oponašaju napasnika, oponaša-ju vojnici. Ni oni ne znaju da oponašaju. Raspe-ti razbojnik oponaša i glavare i vojnike, a sam ne zna što čini. Oko Isusa se tako širi poruga, a ispod nje veliko neznanje i sljepilo.

Isus je KristIsus je uistinu Krist. Mesija. Ono što on vidi, ne vi-di nitko oko njega. Istina je vidljivija iz perspektive žrtve nego iz perspektive zakona. S križa jasnije ne-go iz sudnice ili neutralnoga promatračkoga mje-sta. Isus na križu izgovara molitvu Ocu za one koji su zarobljeni neznanjem i obećava spasenje raska-janom razbojniku. U oba je slučaja riječ o spasenju ljudi. Vidi njihovu patnju i brine za njih. Mesijansku ulogu skrbi za izgubljene živi do zadnjega daha. Na poruge ne odgovara. Odgovara na molbu pokajano-ga zločinca. Zaglušna buka porugā nije ni prestala ni postala manjom. Pa ipak, ispod nje, kroz nju do nas dopiru spasonosne mesijanske riječi. Vjerovati zna-či u njima prepoznati kralja, usprkos buci poruga.

Ante Vučković

36

RIJEČ IPismo

36

Novozavjetni himni u čast Kristu srodni su s ranokršćanskim kristološkim formula-ma, osobito s formulama vjerovanja. Dola-

ze nam iz stare kršćanske liturgije, a naročito su ve-zani uz obred krštenja i uz pohvale Kristu. Gerhard Schneider u svojoj novozavjetnoj kristologiji govori posebno o tri kristološka himna: Fil 2,6-11; Kol 1,15-20 i Iv 1,1-16. Te su himne preuzeli novozavjetni pis-ci, ali su ih i nadopunili određenim komentarom. Za razmišljanje u ovome osvrtu odabrali smo prva dva himna, a nastojat ćemo razlikovati njihovo izvorno značenje od značenja koje su poprimili u konačnoj redakciji novozavjetnih poslanica.

Kristovo poniženje i uzvišenje (Fil 2,6-11)Himan započinje relativnom rečenicom i nastav-lja misao iz 5. retka: »…u Kristu Isusu koji, biva-jući u liku Božjem, ne držaše grabežom jednakost Bogu«. Tvrdi se nadalje da postade sličan ljudi-ma. Poprimio je poniznu ljudsku egzistenciju. To ispražnjenje, poništenje samoga sebe, došlo je do toga da je to poniženje preuzeo sve do smrti. Pa-vao zna da je to bila smrt na križu.

U prvoj strofi (rr. 6-8) govori se o Kristovom dragovoljnom poništenju i poniženju, a u drugoj (rr. 9-11) o Božjem djelovanju po Kristu. Božji od-govor na njegovo poniženje jest uzvišenje. Pretpo-stavka toga uzvišenja prema himnu je dakle Isusovo utjelovljenje. U toj se perspektivi i govori u početku o Božjem liku. Određeni broj tumača predlaže da se u tome otkrije sličnost s Adamom. Tada bi pred nama stajao pravi Adam prema Božjoj zamisli. Ti-

me bismo dosegli vrhunac prakršćanske kristologi-je koja se temelji na razmišljanju o Adamu.

Ipak, taj je himan, bez obzira na razmišljanja o uzvišenosti ili o Adamu, tekst koji govori o preeg-zistenciji. Pogled ipak ne usmjerava onamo, nego na Isusovo samoponiženje i krajnju proslavu. Hi-man promišlja njegovo žrtvovanje lika Božjega: da je Isus na njemu ustrajavao, postao bi on krađa ili krivo shvaćeno uzmicanje. Bog odgovara uzviše-njem na ovo žrtvovanje. Bog ga je uzvisio suvereno. I to: Krist je imao ime koje je iznad svakog imena, tj. naslov kyrios (Gospodin). Fil 2,10 pokazuje da je riječ o apsolutnom i kozmičkom gospodstvu: »da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika«. Pavao osjeća pad. Umje-sto da razvija temu Isusova utjelovljenja koristi hi-man kao impuls za etiku koja poziva na spremnost samoponiženja: »nikakvo suparništvo ni umišlje-nost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte vi-šima od sebe« (Fil 2,3) i »neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (Fil 2,5).

Prvorođenac od mrtvih (Kol 1,15-20)Ovaj kristološki himan može se s velikom sigurno-šću pripisati krsnoj liturgiji. I njega se može podi-jeliti na dva dijela: rr. 15-18a i 18b-20. Prva strofa govori o Kristu, Sinu Božjem, kao o »prvorođencu svakog stvorenja«. U drugoj pak strofi nalazimo govor o »prvorođencu od mrtvih«. Dok se u pr-vom slučaju govori o Kristu kao posredniku stva-ranja i tvrdi se njegova preegzistencija, u drugom slučaju se govori o Kristu kao početku novog stva-ranja. U njemu počinje uskrsnuće mrtvih. Struk-ture, poredci i prirodni zakoni, prema mudrosno-filozofskom razmišljanju onoga doba, idu ispred povijesne stvarnosti sa svim stvorenim. Prvoro-đenca od mrtvih bismo prema tome mogli vidjeti u povijesti. On kao struktura za povijest ne ulazi u njezine fenomene, nego stoji prije njezinog poče-tka. Redak 18b i r. 15 možemo povezati: »On je sli-ka Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvore-nja … on je Početak, Prvorođenac od mrtvih«.

Kristova se preegzistencija odnosi na uskrsnu-će i uskrsnuće ima korijen u preegzistenciji. Prvo-

Novozavjetni himni Kristu

NO

VOZ

AVJE

TNI hi

mni

Kris

tuhi

mni

Kris

tuhi

mni

Kris

tuhi

mni

Kris

tu

6 On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držaosvoje jednakosti s Bogom,

7 nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,

8 ponizi sam sebe, poslušan do smrti,smrti na križu.

9 Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,ime nad svakim imenom,

10 da se na ime Isusovo prigne svako koljenonebesnika, zemnika i podzemnika.

11 I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!«– na slavu Boga Oca.

37

živo vrelo 200711

37

rođeni ukazuje na utemeljenje stvaranja i na ono što se u njemu treba dogoditi. On je slika Boga i time nudi neograničeno jamstvo da postaje ma-terijalno vidljivo ono što je nevidljivi Bog po nje-mu odredio (r. 15a). To dolazi do vrhunca sa spa-senjskim tumačenjem uskrsnuća. U njemu je Bog pomirio sa sobom svijet i po njemu je stvorio mir. Kristovo djelo ima kozmičke dimenzije. On pomi-ruje svijet s Bogom i vodi ga miru (r. 20). Po po-sredovanju Sina Božjega u stvaranju Kristovo dje-lo je od početka usmjereno na svijet koji je stvoren u njemu, po njemu i s obzirom na njega, koji u nje-mu postoji (r. 16s).

Očito da druga strofa u početku nije spominja-la smrt na križu, nego je govorila o pravom djelu pomirenja i Kristova mira u uskrsnuću. U svom uskrsnuću i uzvišenju Krist je ujedinio ponovno nebo i zemlju koji su bili odijeljeni. Po tome ključu nije ni u prvoj strofi u početku bila spominjana Cr-kva, a »tijelo« kojega je glava Krist je bio kozmos. Pomalo zvuči bezvremenski i nepovijesno, pa stoga zaključuje E. Schweitzer: »Sveti je pisac vidio opa-snost naravne kristologije te upozorio na opasnost gledanja na spasenje u tome gnostičkom smjeru; povezao je tako ponovno vjeru u povijest, u kojoj je Bog djelovao po Isusu u svijetu«. »Tijelo Kristo-vo« tumači u pavlovskom smislu, vidjevši u njemu Crkvu, a smrt Kristovu na križu drži pravim spa-senjskim djelom. Odlomak u Kol 1,21-23 komen-tira posljednji redak himna: »I vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene, sa-da u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i be-sprigovorne. Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni,

stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, ko-je se propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem«. Kozmičko djelo pomirenja koje je učinio Krist ovdje se spo-minje istovremeno u vezi s povijesnom činjenicom naviještanja evanđelja među poganima.

ZaključakHimni Kristu slave dramu božanskoga spasitelja koji dolazi s neba da otkupi ljude i koji poslije po-niženja, uzvišen, otkupljuje ljude i pobjeđuje ne-prijateljske kozmičke sile. Himni u kršćanskom ambijentu vođeni su entuzijazmom univerzalne veličine, antropološke i kozmičke, Kristove oso-be i poslanja. Da bismo to razumjeli htjeli smo od-maknuti tekst himana iz aktualnog tekstualnog konteksta i zamisliti ih u živoj zajednici koja sla-vi Krista. U gotovo svim himnima osjeća se utjecaj biblijsko-židovskih apokaliptičkih motiva, osobi-to kad se govori o Božjoj pobjedi nad neprijatelj-skim kozmičkim silama. Ta pobjeda proslavljenog Gospodina izražava svijest eshatološkog spasenja: dolazak slavnog Gospodina i eshatološkog Božjeg kraljevstva, koje se pokazuje najprije u crkvenoj zajednici. Osjeća se i utjecaj mudrosne literature kao u himnima zahvale osobito s obzirom na ideju preegzistencije i sudjelovanja u djelu stvaranja, a što s pripisuje preegzistentnom Sinu (Logos). Ta-kođer je za te himne karakteristična univerzalnost spasenja i vladavina Kristova nad ljudima i nad svijetom nebeskim i zemaljskim.

Što se tiče kristološkog sadržaja, prema ono-me što kaže G. Segalla, vidi se vrlo velika važnost himana u razvoju kristologije, bilo zbog koncepci-je Kristove osobe, osobito njegove preegzistencije u Bogu, bilo zbog njegova univerzalnoga spasenj-skog poslanja u prostoru i vremenu. Taj razvoj po-lazi od Isusova uskrsnuća na koje se gleda kao na uzvišenje i proslavu, pobjedu nad silama zla, oso-bito nad smrću. Odatle polaze i razmišljanje o Isu-su koji hodi zemljom i o njegovom navještaju ko-ji je izražen pojmovima svjetla i objave Božje slave (osobito u Iv 1,1-6); o otkupljenju koje se tumači kao otpuštenje grijeha, kao podlaganje Božjoj volji i proslavljanje Kristovo.

Mario Cifrak

15 On je slika Boga nevidljivoga,Prvorođenac svakog stvorenja.

16 Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,bilo Vrhovništva, bilo Vlasti –sve je po njemu i za njega stvoreno:

17 on je prije svega i sve stoji u njemu. 18 On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak,

Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. 19 Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu 20 i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova –

izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

NO

VOZ

AVJETNIhim

ni Kristuhim

ni Kristuhim

ni Kristuhim

ni Kristu

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

Slavite Boga u svetištu njegovuPsalam 150

Charles Villeris StanfordPriredio I. Andrić

39

živo vrelo 200711G

LAZBEN

Iprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Poštovani, molim vas za pojašnjenje o liturgij-skoj opravdanosti dijeljenja pričesti izvan slav-lja mise. U kojim je prigodama to moguće?

Stjepan V., Zagreb

Dijeljenje pričesti izvan mise

Slavljenje euharistije Crkva poima kao sredi-šte cjelokupnoga kršćanskoga života jer su ostali sakramenti, djela apostolata i svi oblici

kršćanskoga služenja tijesno povezani s euharisti-jom i k njoj su upućeni (PO 5). Na tom tragu shva-ćanja sasvim je razumljivo da je liturgijsko slavlje euharistije »izvor i svrha svakome obliku štovanja koje se euharistiji iskazuje izvan mise« (EM 3). Slavlje euharistije nalazi svoj smisao i vrhunac u sakramentalnom sjedinjenju vjernika s Kristom, a što se događa po primanju pričesti unutar isto-ga slavlja. Pričest izvan euharistijskoga slavlja sa-mo je oblik udioništva u Kristovoj žrtvi i zajedniš-tvu Crkve – u prigodama kad su vjernici valjanim razlogom spriječeni sudjelovati u sakramentalno-me slavlju.

Osjetljiva za potrebe vjernika, Crkva je od naj-starijih vremena njegovala praksu čuvanja euha-ristije pod prilikom kruha i nakon slavlja mise – tada s jedinom svrhom: za potrebe davanja po-pudbine umirućima ili za pričest bolesnih i nemoć-nih. Sve do XI. stoljeća euharistija za popudbinu s poštovanjem se čuvala u posebnim prostorijama (sakristijama) ili kapelama jer je bila namijenjena pojedinačnoj pričesti bolesnika te se do toga do-ba ne može govoriti o nikakvim bogoštovnim obli-cima štovanja euharistijskoga otajstva izvan mise. Uskoro će, zbog nemogućnosti djelatnoga sudjelo-vanja zajednice u slavlju euharistije, uslijediti na-gli procvat štovanja euharistijskoga otajstva izvan mise, pa će se euharistijske prilike početi čuvati u svetohraništu koje je smješteno u crkvu, prostor slavlja. Te nove okolnosti pogodovat će stvaranju prakse da se pričest izvan slavlja dijeli ne samo bo-lesnicima i umirućima nego i drugim vjernicima koji to žele. Tako je pričest odvojena od slavlja.

Poslijesaborska liturgijska obnova htjela je ci-jeloj zajednici omogućiti puno, svjesno i djelatno

sudjelovanje u slavljenju euharistije kako bi pri-čest bila shvaćena kao plod slavljenja vazmenoga otajstva u zajednici vjernika, a ne tek kao plod po-božne želje ili duhovne potrebe pojedinih vjerni-ka. Stoga je pričest izvan misnoga slavlja izvanred-ni (neredoviti) oblik pričešćivanja za one vjernike koji žive u posebnim ili neredovitim okolnostima. Danas to više nisu samo bolesni i nemoćni, nego, ponegdje, i zajednice vjernika koje, zbog maloga broja svećenikā, nemaju mogućnosti redovitoga slavljenja sakramenta euharistije.

Budući da pitanje našega čitatelja ne izvire iz takvih neredovitih okolnosti nego iz onih redovi-tih koje i dalje čuvaju »duh neredovitosti« te uobi-čavaju pričešćivanje vjernika izvan mise, potrebno je naglasiti da je zadaća pastoralne brige potica-ti vjernike na pričest unutar euharistijskoga slav-lja, ali i omogućiti im dostojno pristupanje pri-česti unutar slavlja. Događa se naime, da se čin pričesti, koji je vrhunac euharistijskoga zajedniš-tva i slavlja podredi nekim manje važnim danosti-ma, npr. unaprijed zamišljenom trajanju mise, pa se dijeljenje pričesti odgađa za vrijeme nakon mi-se. Uvrjeda je to svima onima koji su došli slavi-ti euharistiju kao zajednica vjernika u Kristu, ali i iskaz nedoličnoga odnosa prema uzvišenome otaj-stvu euharistije.

Postoje i drugi oblici pričešćivanja koji se pro-tive duhu istinskoga življenja liturgije. Ponegdje se uobičajilo vjernike pričešćivati odmah nakon što su pristupili sakramentu pomirenja. Time se zasje-njuje istina vjere da je pomirenje povratak vjerni-ka u njihovo puno crkveno i liturgijsko zajedništvo koje se ne ostvaruje pojedinačnom pričešću nego zajedničkim slavljenjem euharistije. Euharistija (a ne samo pričest) jest vrhunac prema kojemu smje-ra svako sakramentalno slavlje. Zato je teško vidje-ti pastoralnu razboritost i u praksi koja pričest (bez misnoga slavlja) dijeli mladencima kod slavlja sa-kramenta ženidbe. Takvi su primjeri snažan poziv za nastojanjem da liturgija u svim svojim oblici-ma slavlja postane istinski doživljaj Crkve koja vr-hunac svoga zajedništva pronalazi u zajedničkom slavljenju euharistije.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 11

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SR, MNE : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

preporučujemo:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

I. Dugandžić, U radosti

naviještene Riječi.Homiletska razmišljanja

uz čitanja godine C.228 str.

65 kn

I. Dugandžić, OsluškujućiRiječ.Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.252 str.65 kn

iz naših izdanja:iz naših izdanja:

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Naša tema:

Liturgija blagoslova