Crkveni raskoli prije 1054. godine

Crkveni raskoli prije 1054. godine

Stipinović, Davor

Undergraduate thesis / Završni rad

2020

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Zadar / Sveučilište u Zadru

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:418756

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-12

Repository / Repozitorij:

University of Zadar Institutional Repository of evaluation works

https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:418756

http://rightsstatements.org/vocab/InC/1.0/

https://repozitorij.unizd.hr

https://repozitorij.unizd.hr

https://zir.nsk.hr/islandora/object/unizd:4522

https://dabar.srce.hr/islandora/object/unizd:4522

Sveučilište u Zadru Odjel za povijest

Preddiplomski sveučilišni studij povijesti (jednopredmetni)

Davor Stipinović


Završni rad

Zadar, 2020.

Sveučilište u Zadru Odjel za povijest

Preddiplomski sveučilišni studij povijesti (jednopredmetni)


Završni rad

Student/ica:

Davor Stipinović Mentor/ica:

doc. dr. sc. Valentina Šoštarić

Zadar, 2020.

Izjava o akademskoj čestitosti

Ja, Davor Stipinović, ovime izjavljujem da je moj završni rad pod naslovom Crkveni raskoli prije 1054. godine rezultat mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na izvore i radove navedene u bilješkama i popisu literature. Ni jedan dio mojega rada nije napisan na nedopušten način, odnosno nije prepisan iz necitiranih radova i ne krši bilo čija autorska prava.

Izjavljujem da ni jedan dio ovoga rada nije iskorišten u kojem drugom radu pri bilo kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj, obrazovnoj ili inoj ustanovi.

Sadržaj mojega rada u potpunosti odgovara sadržaju obranjenoga i nakon obrane uređenoga rada.

Zadar, 24. rujna 2020.

5

SADRŽAJ

1. Uvod ........................................................................................................................ 7

2. Uvod u gnosticizam .................................................................................................. 9

2.1 Predstavnici gnosticizma ................................................................................... 10

2.1.1 Basilid i Valentin ........................................................................................ 10

2.1.2 Ptolomej i Heraklon .................................................................................... 10

2.2 Marcion iz Ponta ............................................................................................... 11

3. Montanizam............................................................................................................ 12

4. Kratki pregled povijesti aleksandrijske škole .......................................................... 13

4.1 Klement Aleksandrijski ..................................................................................... 14

4.2 Origen ............................................................................................................... 14

5. Arijanizam .............................................................................................................. 15

5.1 Tijek sukoba i uloga sv. Atanazija ..................................................................... 17

5.2 Arijanizam Vandala i Gota ................................................................................ 19

6. Makedonijevstvo i apolinarstvo .............................................................................. 20

7. Nestorijanizam........................................................................................................ 21

8. Monofizitizam i monoteletizam .............................................................................. 22

9. Manihejstvo ............................................................................................................ 23

10. Pelagijanstvo, donatizam, priscilijanstvo ............................................................... 24

11. Akacijeva šizma (484.-519. god.) .......................................................................... 26

11.1 Henotikon-neuspjeli edikt ujedinjenja.............................................................. 26

11.2 Sukob pape Feliksa III. i patrijarha Akacija ..................................................... 27

12. Fenomen ikonoklazma .......................................................................................... 28

12. 1 Car Lav III. Sirijac i uloga općeg koncila u Hijereji 754. godine ..................... 29

12.2 Uloga regentice Irene u ponovnoj uspostavi štovanja slika .............................. 31

12.3 Vladavina cara Leona V. i konačni povratak štovanju slika za vrijeme regentice Teodore .................................................................................................................. 34

13. Velika Focijeva šizma (867.-880. god.) i njezine posljedice .................................. 35

13.1 Patrijarh Ignacije ............................................................................................. 36

13.2 Patrijarh Focije i svrgavanje pape Nikole I. ..................................................... 36

13.3 Smjena patrijarha i konačni povratak Focija .................................................... 38

6

14. Kulminacija raskola između zapada i istoka: tijek događaja od 16. srpnja 1054. godine ................................................................................................................................... 40

14. 1 Crkvenopolitičke (ne)prilike u vrijeme patrijarha Mihajla Cerularija .............. 41

14.2 Dolazak Humberta u Carigrad i konačni raskol ................................................ 42

15. Zaključak .............................................................................................................. 44

16. Sažetak ................................................................................................................. 46

17. Summary .............................................................................................................. 47

18. Literatura .............................................................................................................. 48

7

1. Uvod

Na početku kršćanstva egzistiralo je pet crkava koje su imale poseban autoritet-rimska,

carigradska, aleksandrijska, antiohijska i jeruzalemska kršćanska zajednica. Iako je

jeruzalemska crkva imala velik utjecaj zbog apostolske predaje nakon 70. godine, odnosno

nakon razaranja Jeruzalema došlo je do velikoga bijega vjernika s tog područja kako bi sačuvali

svoje živote. S podjelom Rimskog Carstva i jačanjem Carigrada aleksandrijska i antiohijska

crkva su gubile utjecaj, a dvije preostale: rimska i carigradska su se počele natjecati za

prestižem, odnosno prvenstvom. Tijekom nadolazećih stoljeća loši odnosi su se nagomilavali,

a teološki problemi rasli unutar postapostolske crkve te su kulminirali 1054. godine.

Ako je moguće istaknuti glavni cilj ovoga rada onda bi to bio kratki pregled različitih

kršćanskih hereza i raskola odnosno svih onih crkveno-političkih događaja koji su doprinjeli

međusobnom otuđenju i teološkom razmimoilaženju u poimanju kršćanstva između zapada i

istoka. Prvi dio rada obrađuje sažete preglede različitih kršćanskih hereza koje su više ili manje

doprinjele oblikovanju službene doktrine kršćanske crkve putem različitih službenih sinoda

odnosno koncila koji su se održavali periodički kroz prvih deset stoljeća postapostolske

kršćanske zajednice. Drugi dio rada prikazuje veće raskole koji su obilježili srednjovjekovnu

crkvu i doprinjeli jačanju papina utjecaja na zapadu s jedne strane, a povećale utjecaj

patrijarhijske ortodoksije u carskom Bizantu što je u konačnici vodilo razmimoilaženju

suprotstavljenih strana 1054. godine.

Postoji brojna literatura koja obrađuje povijest Bizantskog Carstva, odnosno preciznije

hereze, šizme i raskole koji su vezani za predsrednjovjekovnu i srednjovjekovnu kršćansku

zajednicu, a u ovom radu su konkretno korištena neka važna djela vezana uz tu temu poput

neizostavne Hubertove Velike povijesti crkve1. Važno je i djelo britanskog povjesničara Hilaira

Belloca, Velike Hereze koji na temeljit način opisuje arijansku herezu i bez koje bi se teško

1 U radu su korišteni drugi i treći svezak Hubertove Velike povijesti crkve.

8

shvatili osnovni arijanski postulati. Knjiga Patrologija koju su napisali Juraj Pavić i Tomislav

Zdenko Tenšek daje pregled drugih važnih kršćanskih hereza i teoloških škola, a Yves Congar

u djelu After nine hundred years-the background of the schism between the eastern and western

churches daje nešto drugačiju perspektivu na tijek događanja od 16. srpnja 1054. Godine.

Na kraju uvodnog dijela važno je spomenuti i nekoliko zahvala bez kojih bi pisanje ovog

završnog rada bilo gotovo nemoguće. Hvala prvenstveno profesorici i mentorici Valentini

Šoštarić koja je imala dovoljno strpljenja u procesu odabira teme i sugestijama koje su bile

nužne. Hvala i nekolicini kolega koji su mi neumorno pomagali pomoći u potrazi knjiga,

odnosno uskočiti oko pronalaska literature i u konačnici veliko hvala mojemu ocu koji je

nažalost ovog ljeta preminuo i tako zauvijek napustio mene i moju obitelj te koji je imao

zasigurno jednu od najvažnijih uloga u mojem životu kao vječni prijatelj i neizostavna potpora

tijekom mojeg turbulentnog školovanja.

9

2. Uvod u gnosticizam Gnostička teologija niječe da je Krist svojim utjelovljenjem dobio stvarno tijelo, tvrdeći

da je njegovo tijelo obični privid. Na tim premisama temelji se doketizam (grč. dokein-izgledati,

činiti se) kojemu su pridani helenistički elementi.2 Naime, doketizam je u svojim postulatima

preuzeo grčku filozofsku terminologiju. Pravu narav gnosticizma, kojeg su kršćani smatrali

herezom svoje vlastite vjere, teško je spoznati jer su mnogi koji su proučavali ovu pojavu često

je povezivali s dualističkim koncepcijama. Teško je zaključiti u kolikoj je mjeri kršćanstvo

doprinijelo stvaranju svijesti o gnosticizmu, s obzirom da su suvremeni znanstvenici ustvrdili

kako se radi o religiji sinkretističke vrste. Najjednostavniji primjer toga je koncept nebeskog

Otkupitelja koji se javlja u gnosticizmu neposredno početkom 2. stoljeća za koji se ipak može

ustvrditi da je izravnog kršćanskog podrijetla.3

Iako je gnosticizam podijeljen u mnoge sekte različitog sadržaja osnovna im je misao

zajednička a tumači tajnu objavu, koja je usmjerena na određen broj odabranih, u kojoj

svojstvena narav sadržava dio božanske biti koja je bačena u ovozemaljski svijet, a koja u

konačnici teži oslobađanju i povratku u nebeski svijet. Otkupljenje se ostvaruje putem

božanskog otkupitelja tj. uzvišenoga boga kojeg je stvorio niži bog, Demijurg, i poslao na

zemlju u ljudskom obliku.4

Premda gnosticizam teži svoje rasprave proučavati u prikrivenom obliku, zasluga je

gnostika što su započeli cjelovitu sistematizaciju Svetog pisma i važnih ideja i misli objave iako

su putem neobičnih instrumenata poprilično izmijenile njene glavne značajke. Gnosticizam

razvija i njeguje intuitivan način mišljenja u kojemu se više cijeni lijepa poetičnost od filozofske

dokazanosti, pa se može ustvrditi kako je glavni tipološki oblik mišljenja gnostičko

2 B. JOZIĆ, 1992, 66. 3 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 83. 4 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 84.

10

udvostručavanje. 5 Gnosticizam je bio vrlo neugodan za rano kršćanstvo ponajviše zbog toga

što je težio dubljoj i višoj intelektualnoj objavi koja je bila usmjerena k obrazovanijem sloju

gnostika koji se nazivaju pneumatici te koji tumače gnozu. Gnoza je specifično tajno znanje

ezoterijskog karaktera koja predstavlja višu objavu za odabrane. Na drugoj strani se nalaze masa

vjernika koja predstavlja psychikoi koji ne mogu dostići gnozu te ostali materijalni ljudi koji

nisu vjernici.6

2.1 Predstavnici gnosticizma Iako je gnostička književnost donijela mnoga polemička djela, ona su sačuvana

fragmentarno ponajviše zahvaljujući njihovim protivnicima u čijim se djelima nalaze često i

podulji ulomci značajnijih gnostičkih spisa. Nešto manje značajni gnostički predstavnici su

Simon Mag sa djelom „Velika objava“ i Justin sa svojim djelom „Knjiga Baruhova“ u kojoj

opisuje kozmičku dramu između Elohima koji predstavlja nebesko božanstvo i Edema nižeg

zemaljskog božanstva.

2.1.1 Basilid i Valentin Basilid je napisao djelo „Exegetika“ a njegov sin Izidor nekoliko spisa kao što su

„Ethika“ i „Exegetika“ koji su sačuvani u fragmentima. Valentinova gnoza nešto je poznatija

koju tumači u djelima „Homilije“, „Evanđelje istine“ „Pisma“ i „Psalmi“ koja predstavljaju

rasprave poučnog i moralnog karaktera s mističnim elementima. Navodno je u periodu

Valentina došlo do podjele gnostika na istočnu i zapadnu doktrinarnu školu pa će predstavnici

u nastavku biti dio druge, zapadne koja je ujedno bila nešto poznatija.

2.1.2 Ptolomej i Heraklon Ptolomej je napisao „tumačenje prologa Ivanova Evanđelja“ u kojemu oblikuje Ivanov

tekst prema osnovnim tezama valentinovske znanosti o Eonima, božanskim entitetima, te djelo

5 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 84. 6 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 84-85.

11

„Pismo Flori“ koje je vjerojatno najznačajnije djelo gnostičke književnosti jer opisuje Stari

zavjet što je ujedno bila i osnovna točka spora između gnostika i ostalih kršćana. Ptolomej se u

tom djelu stavlja između apsolutnog prihvaćanja stavova Starog zavjeta za koje se zalažu

katolici i apsolutnog odbijanja za koje se zalažu marcionovci (više u nastavku rada). Ptolemej

na sebi svojstven način izlaže kriterije za interpretaciju Starog zavjeta u kojem razlikuje tri

elementa. Prema Ptolomeju jedan element Starog zavjeta čine spisi iz izraelskog naroda, drugi

od Mojsijevih zakona a treći element je božanskog podrijetla koji je iako s predznakom

„božanski“ djelomično nesavršen jer ga je načinio niži Bog, Demijurg. Može se ustvrditi kako

Ptolomej na lukav način u svojim djelima predstavlja osnovne postavke gnostičkog iskustva

koja su nespojiva s učenjem katoličke Crkve tj. razliku između nižeg Boga Starog zavjeta i

uzvišenog Boga Novog zavjeta te podjele ljudi na tri naravi – hiličku, psihičku i duhovnu

(pneumatičku).7

Herakleon je napisao djelo „Hypomnemata“ koje je na sličan način predstavlja

gnostičko učenje namijenjeno široj publici bez ikakvog spominjanja mitoloških nadstruktura

ali s osnovnim Ptolomejevim postulatima o trima naravima ljudi i dvama Bogovima Starog i

Novog zavjeta. Herakleon je ostavio značajan utjecaj na svojeg kasnijeg protivnika, Origena

koji mu se divi unatoč razmimoilaženju u stavovima.8

2.2 Marcion iz Ponta Marcionova zajednica nastala je polovicom 2. stoljeća te je njegova sekta bila aktivna

sve do 5. stoljeća. Marcion je uvidio suprotnost zakona Starog zavjeta i Kristove objave pa se

odlučio u gnostičkom smislu za ontološko objašnjenje prema kojemu je Stari zavjet objava

pravednoga Boga, a Novi zavjet objava uzvišenog Boga koja je poslao Isusa na zemlju da

oslobodi ljude od oligarhijske vladavine pravednog Boga. Marcion je takvom podjelom odvojio

7 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 88. 8 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 88-89.

12

Boga Starog zavjeta od Boga Novog zavjeta prilikom čega je prvi Bog predstavljen kao moćni

Sudac koji je pravedan ali i okrutan i osvetoljubiv. Milosrdni Bog Novog zavjeta je isključivo

blag prema Marcionu zbog činjenice da nam je poslao Isusa Krista na zemlju.9

Poslije će Kvint Septimije Florencije Tertulijan, zasigurno do sv. Augustina

najoriginalniji kršćanski latinski pisac i montanist, objaviti dogmatsko-polemički spis Adversus

Marcionem („Protiv Marciona“) u periodu između 205. i 212. godine u kojemu napominje da

se Stvoritelj svijeta ne može razlikovati od dobrog Boga. Također Tertulijan polemizira da

nema značajnih proturječja između Starog i Novog zavjeta.10

3. Montanizam U drugoj polovici 2. stoljeća došlo je do osnivanja montanista, koji su bili pripadnici

pokreta „novog proroštva“ i sljedbenici frigijskog svećenika Montana. Ta sekta je vršila pritisak

na Crkvu kako je izgubila prvotni duhovni žar te su se žestoko pobunili protiv crkvene

hijerarhijske strukture. Tipično za montaniste jesu duhovni govori koji teže ka entuzijazmu i

ekstazi zahtijevajući bezrezervnu vjeru i podložnost od svojih pristalica te upravo zbog toga

osporavaju bilo kakav crkveni utjecaj i autoritet. Kako su duboko bili uvjereni u skori dolazak

Duha Svetoga na zemlju često su se vodili moralnim rigorizmom, strogim asketskim životom,

histerijom i fanatizmom u kojem su se posebno uz Montana istaknule njegove pratilje

Maksimila i Priscila.11

Maksimila je navodno najavila skorašnji kraj svijeta nakon njezine smrti 179. godine te

su montanisti s obzirom na ratove Marka Aurelija ostvarili djelomičan uspjeh među pukom.

Bili su uvjereni kako je mjesto Novog Jeruzalema u mjestu Pepuza u Frigiji kamo su vjernici

trebali poći kako bi si osigurali otkupljenje. Sama povijest pokreta može se podijeliti u dva

9 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 85. 10 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 125-127. 11 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 85.

13

razdoblja: prvo do 200. godine koje je obilježeno nestrpljivim iščekivanjem kraja svijeta i drugo

razdoblje nakon te godine u kojemu nije došlo do konca svijeta, ali je pokret djelomično

nastavio djelovati ponajviše zbog ulaska poznatog monaha Tertulijana 207. godine u

zajednicu.12

4. Kratki pregled povijesti aleksandrijske škole Aleksandrija je u prvoj polovici 3. stoljeća postala kulturno središte Rimskog Carstva s

višeslojnim otvoreno raznolikim pravcima i tradicijama. Kršćanstvo se moralo součiti sa

stapanjem grčkih kulturnih tradicija i sa suočavanjem razumske refleksije i vjere. Uskoro je

došlo do razvitka učilišta za viši studij religiozne kulture tzv. Didaskaleiona koja je uskoro

postala najvažnija filozofska škola Rimskog Carstva. Aleksandrijska filozofska škola bila je

idealističko-mističnog smjera pod jakim utjecajem platonističkih i neoplatonističkih13

predstavnika pa je samim time postala protivna antiohijskoj filozofskoj školi koja je zastupala

doslovno tumačenje Svetog pisma.14

Razlika između aleksandrijske i antiohijske škole bila je ta što je prva proučavala

teološku filozofiju u kojoj sve kreće od božanskog Logosa koji je vječan i na prvom mjestu dok

je čovjek vremenit. Dok je aleksandrijska škola Mariju nazivala Bogorodicom, antiohijska

12 https://patrologija.com/e-montanizam/ (preuzeto 29. srpnja 2020. god.) 13Neoplatonizam je nastojao sintetizirati glavne smjerove grčke filozofije, uzimajući za osnovu religiozno

protumačeni platonizam. Njegova su glavna obilježja idealizam, misticizam i asketizam. Smatra se da je

neoplatonizam osnovao Amonije Saka (oko 175.–242. god.), ali je njegov pravi osnivač Plotin (204.–269. god.),

najveći mislilac te epohe. Prema neoplatoničarima sve što je iz Boga proizašlo teži da se vrati Bogu kao najvišemu

dobru. Taj cilj čovječja duša ne može postići spoznajom ili razumom, jer je Jedno iznad Uma i idejâ, već samo

neposrednim spajanjem s božanstvom u ekstazi. U tom se smislu neoplatonizam može označiti kao izvor kasnije

mistike, uključujući i kršćansku mistiku. Škola je prestala djelovati 529., kada je car Justinijan zatvorio sve

filozofske škole u Ateni. Bio je to ujedno kraj antičke epohe u razvoju filozofije. (preuzeto iz:

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=44316 29. srpnja 2020. god.) 14 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 104.

14

filozofska teologija ju je smatrala Kristorodicom. Antiohijci su također tvrdili da se ljudska

samostalna narav sjedinila sa Sinom Božijim u moralno-psihološkom smislu.15

4.1 Klement Aleksandrijski Tit Flavije Klement rođen je u Ateni te je zastupao idealističko proučavanje istine pa je

često bio obilježen s mnogim pretjerivanjima. Osnovni Klementov nauk moguće je iščitati iz

njegove trilogije „Protreptik, Pedagog i Stromati“ u kojoj govori kako je kršćanski Bog i

pravedan i dobar, pritom suprotstavljajući se gnosticima i marcionistima koji zastupaju podjelu

Pravedni Bog Starog Zavjeta i Dobri Bog Novog Zavjeta. Klement izrazito cijeni filozofiju koju

smatra hermeneutičkom znanošću putem koje se ostvaruje dublja spoznaja vjerskih istina i

Svetog pisma.16

4.2 Origen Kada je na čelo aleksandrijske škole stigao Origen došlo je do procvata pa se uskoro

škola podijelila na dva stupnja – elementarni i viši stupanj. Origen se u principu bavi

istraživanjem, a ne definiranjem prilikom čega se posebno ističu dva principa – prvi u kojem

razlikuje jednostavne vjernike bez unutarnje svijesti potrebe za produbljenjem i drugi princip u

kojem se traže produbljenja putem mnoštva kompleksnih pitanja. Origen pokušava pobiti

gnostički determinizam podjele ljudi u naravne kategorije i zamijeniti ju platonskim naukom.

Takva nauka poučava o preegzistenciji duša u odnosu na tijela u kojoj je Bog stvorio slobodna

i savršena razumska stvorenja koja su se kasnije podijelila na anđele, ljude i demone. Origen

razlikuje vjernike na incipientes, progredientes, i perfecti prilikom čega incipientes imaju

direktne koristi od literarnog (doslovnog) smisla Svetog pisma, moralni smisao dostižu

15 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 104-105. 16 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 106-107.

15

progredientes, a duhovni smisao dostižu perfecti razotkrivajući skriveni sadržaj Svetog

pisma.17

5. Arijanizam Arije je bio libijski učenjak iz druge polovice 3. stoljeća koji je tumačio da je jedan Bog

Otac transcendentalne naravi te je nerođen, vječan i nevidljiv. Prema Ariju Logos je suvječan

Bogu, odnosno nije pravi Bog niti sin Božiji nego je sebi svojstveno stvorenje nastalo Božijom

voljom. Arije je svoje stavove iznio u djelu „Thalia“ iz kojeg se može očitovati da se radi

prvenstveno o trinitarnoj herezi, a potom i o kristološkoj. Opći sabor u Niceji 325. godine

osudio je arijanstvo.18

Prije Konstantinova ulaska u Nikomediju već je bio prisutan rascijepni spor unutar

kršćanske zajednice Istoka koji je u velikoj mjeri vjernički narod rastavio na dvije frakcije o

čemu su se prilično izrugivali i poganski vjernici u svojim predstavama. Početak spora bio je

prije 324. godine, te prije Licinijevih mjera protiv kršćana. Mnoga vrela prezbiteru Ariju

pripisuju veliku privlačnost u njegovom načinu komuniciranja, jaku vještinu za dijalektiku i

visoku osobnu izobrazbu koju je stekao u siriskoj Antiohiji pod vodstvom antiohijskog

prezbitera Lucijana.19 Od 318. godine Arije je započeo u svojim propovijedima iznositi ideju

kako je Sin Božiji stvoren iz nebitka te da je sposoban za zlo i za krepost i da nije suvječan s

Ocem što je uskoro primoralo biskupa Aleksandra isključiti njega i njegove sljedbenike iz

Crkve. Arije se, međutim nije smirio nego je stupio u kontakt s vanjskim episkopatom odnosno

s Euzebijem Nikomedijskim što je dodatno uzrujalo Aleksandra i natjeralo ga da sazove 319.

opću egipatsku lokalnu sinodu od sto biskupa koja je odlučila isključiti Arijeve pristaše.

Saznavši za istočni spor car Konstantin je dakle krajnje površno pristupio problemu tvrdeći da

17 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 113. 18 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 146. 19 H. JEDIN, 1995, 19-21.

16

je postojeći sukob trebalo riješiti kao i druge filozofske rasprave koje su bile prisutne u prošlosti.

S takvim uspoređivanjem kršćanskog problema s debatom filozofske škole car je samo dodatno

proširio očekivanu raspravu unutar kršćanske teologije.20

Arijanski je nauk donio promjenu temeljnog nauka, koja bi da je arijanstvo u potpunosti

uspjelo, zasigurno izmijenila samu narav katoličke vjere. Maksimalnim uspjehom arijanstva

vrlo vjerojatno došlo bi do raspada katoličke vjere, a samim tim i raspada europske civilizacije

koju je Katolička crkva počela graditi.21Arijanstvo u svom glavnom motivu bilo je razumsko

objašnjenje otajstva na osnovu kojeg je utemeljena Crkva te je takvim djelovanjem u periodu

4. i 5. stoljeća uzdrmala osnov autoriteta Crkve.22

Arijanska hereza bila je zapravo prva velika hereza koja je uključivala sve pokrete koji

na bilo koji način nisu prihvaćali iskonsko otajstvo o dvjema Kristovim naravima-božanskoj i

ljudskoj.23Arijanizam je priznavao Isusu svaku čast i veličanstvo, osim božanske naravi

smatrajući da je stvoren od Boga sa svim božanskim atributima, osim tog konačnog božanstva.

Dakle, u jednom trenutku došlo je do neizbježne racionalizacije i jednostavne vizualizacije

nečega što je van ljudskog racija, pa se vrlo lako u dugoročnom pogledu Kristova pojava mogla

svesti na obični unitarizam. Krist se u arijanskom sustavu postavio kao vrhovni Božiji poslanik-

Demijurg.24

Arijanizam je u početnim godinama službenog kršćanskog carstva postao središte

mnogih sila, odnosno oslonac žilavih tradicija intelektualnog, književnog i društvenog

karaktera. Arijanizam je privlačio velik broj pojedinaca koji su zaista bili tvrdokorni kršćani,

ali i intelektualci onoga doba. Arijanizam je također privlačio i stare plemićke obitelji koje nisu

20 H. JEDIN, 1995, 22. 21 H. BELLOC, 2012, 21. 22 H. BELLOC, 2012, 21-22. 23 H. BELLOC, 2012, 27-28. 24 H. BELLOC, 2012, 29.

17

bile spremne prihvatiti posljedice društvene revolucije upravo u onom trenutku kad je Crkva

pronašla svojega saveznika u masi, među pukom. Međutim, i društvo je bilo podijeljeno, iako

se dobar dio odlučio prikloniti službenom stajalištu Dvora i prihvatiti novu vjeru bilo je i onih

koji su mislili da je ispravno sačuvati poganske tradicije i filozofiju.25

Arijanizam je osim navedenog imao dva glavna saveznika. Prvi je bio apsolutna carska

monarhija koja prihvativši kršćanstvo nije htjela u državi osjećati da postoji organizacija koja

će nametati velike odluke pa je takva apsolutistička vlast nominalno podržavala arijanizam.

Vjerojatno presudni saveznik u tolikom uspjehu arijanizma bila je rimska vojska koja je bila

materijalno biće Rimskog Carstva u 4. stoljeću. Uspjeh su, materijalno bogatstvo i slava u

takvoj vojnoj državi bili zagarantirani sudjelovanjem i izvršavanjem vojne službe. Takav značaj

vojske, koja je bila puna profesionalnog ponosa, i na neki način predstavljala i bila svojevrsna

vlast, u potpunosti je prigrlila arijanizam. Razlog zbog kojeg su vojnici prihvatili arijansku

herezu vjerojatno leži u činjenici da su se pojedinci ulaskom u takvu zajednicu osjećali

nadmoćnijim u odnosu na obične narodne mase.26

5.1 Tijek sukoba i uloga sv. Atanazija Arijanizam je dakle nastao pod djelovanjem spomenutog afričkog svećenika Arija koji

je bio stariji od Konstantina Velikog te pod jakim utjecajem racionalizma uspio ostvariti uspjeh

djelomično zbog iznenadnog Konstantinovog priznanja crkvenog autoriteta. Presudno je bilo i

to što je Arije otišao iz Egipta u Palestinu tj. Cezareju gdje je uspio proširiti svoje racionalističko

učenje među istočnjačke biskupe te čak zadobiti podršku od poganskog cara Licinija. Prvi

snažan udarac Arijevu nauku bio je opći crkveni koncil u Niceji 325. godine koji je osudio

poricanje punine Kristova Božanstva, no arijanski duh je tim prvim porazom ojačao i ponovno

oživio. Velike rasprave su se vodile oko fraze „istobitan s“ koju su katolici žestoko branili, dok

25 H. BELLOC, 2012, 34-35. 26 H. BELLOC, 2012, 36-38.

18

su arijanci bili protiv u početku da bi kasnije u heretičkom duhu i kompromisno prihvatili da

Krist posjeduje Božansku bit, ali da nije puni Bog. Car Konstantin vodio je pomirbenu politiku

pa je prijekorno uputio opomenu katolicima da se riješe i završe s takvom frakcionaškom

pobunom.27

Presudnu prevagu na strani katoličkog nauka imao je sv. Atanazije, aleksandrijski

patrijarh koji je uz veliku potporu puka uspio u konačnici riješiti spor. Sv. Atanazije,

pridržavajući se cjelovitog katoličkog nauka odbio je Arija primati natrag u zajednicu pa ga je

car odlučio prognati u Galiju, gdje je Atanazije zapravo učvrstio katolički osjećaj i nauk. Dvor

je podržavao arijanizam u tom vremenu i zbog sve snažnijeg i organiziranijeg katoličkog

svećenstva koje je postalo realni suparnik i uzurpator svjetovnoj moći države zbog čega je

upravo Konstantinov nasljednik, Konstancije postao otvoreni arijanac. Ipak, nakon petog

progonstva sv. Atanazija 367. godine caru Valensu postalo je jasno da ne može mnogo učiniti

protiv prejakih katoličkih snaga pa je odlučio ukiniti Atanazijevo izgnanstvo.28

Uskoro se u istočnom dijelu Carstva-Bizantu arijanizam uvelike proširio i postao

tijekom 4. stoljeća jako moćan gotovo presudan pokret ponajviše zbog toga što narodi na Istoku

nisu bili zadovoljni s despotskom i izrabljivačkom politikom bizantskog Carigrada pa su

podržavali arijanizam i njegove sekundarne oblike-monofizitizam, monoteletizam i

nestorijanizam. Na zapadu, gdje je carski utjecaj konstantno slabio zbog barbarskih frakcija

koje su se infiltrirale u Zapadno Rimsko Carstvo, arijanizam je sačuvao svoj prvotni društveni

osjećaj i prestiž. Bilo je nadmoćnije i uzvišenije biti arijanac, nego se stopiti s katoličkim pukom

što je zapravo ideologija koja je uzela maha upravo u Zapadnoj Europi, tvrdeći da svjetska

nadmoć ide zajedno pod ruku s protukatoličkom idejom. Ipak, jačanjem franačkog generala

27 H. BELLOC, 2012, 39-43. 28 H. BELLOC, 2012, 43-45.

19

Klodviga, koji je vladao današnjom Belgijom, te koji se od poganstva preobratio na

katoličanstvo došlo je do udaljavanja i odustajanja rimske vojske od arijanskih tradicija.29

5.2 Arijanizam Vandala i Gota Iz knjige „Povijest progona u provinciji Africi“ koju je napisao biskup Viktor iz Vite

tijekom 2. polovice 5. stoljeća poznat je sukob što su ga Vandali vodili s katoličkom Crkvom.

Naime, ta je knjiga jedna od glavnih vrela u kojoj se između ostalog naglašava potreba Vandala

da katoličko afričko stanovništvo prijeđe na arijanizam tek putem ponovljenog postupka

krštenja što je vidljivo iz slučaja rimskog komesa Sebastijana za čiji se prijelaz na arijanizam

posebno bio založio poznati vandalski kralj Gajzerik.30

Gajzerik je kao vandalski kralj zabranio svečane katoličke pogrebe koji su bili prožeti

glazbom, te je tražio redovne izvještaje o propovijedima katoličkog klera. Kralj zapadnih Gota

Leovigild 580. godine odustao je od afričko-arijanskog zahtjeva za ponovnim krštenjem

katolika ponajviše radi olakšanja same konverzije na arijanski nauk. Situacija s Burgundima

bila je nešto drugačija jer je tamo naime Avito, biskup Viennea u južnoj Francuskoj uspio

pokrenuti teološke rasprave s arijanskim kraljem Burgunda-Gundubadom da bi već

Sigismunda, Gundubadova sina i nasljednika na tronu uspio obratiti na katoličku vjeru.31

Arijanske su germanske države u sjevernoj Africi i Italiji dakle u 6. stoljeću pošle

suprotnim razvitkom tj. Vandali su tijekom vremena od žestokih protivnika postali tolerantniji

prema katolicima dok je u Teodorikovoj državi sukob nastavio egzistirati tijekom sredine 6.

stoljeća pod utjecajem Justinijanovih osvajanja. Činilo se kako je prelaskom na katoličanstvo

kralja Zapadnih Gota u Španjolskoj Regareda 586. godine i stvar s arijanizmom bila praktički

riješena, no dolaskom Langobarda u sjevernu Italiju spor je djelomično nastavljen. Tijekom

29 H. BELLOC, 2012, 46-53. 30 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 2.plsv, 681. 31 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 2.plsv, 681.

20

vladavine langobarskog kralja Rotarija u drugoj polovici 7. stoljeća u mnogim gradovima Italije

stolovao je uz katoličkog i arijanski biskup sve do kraja tog stoljeća kada su Langobardi

konačno prešli na katolicizam.32

6. Makedonijevstvo i apolinarstvo Makedonijevstvo hereza je nastala od učenja carigradskog biskupa Makedonija, a

naziva se još i pneumatomahija od izraza pneumatomasi koji niječu božanstvo Duha Svetoga.33 Laodicejski biskup Apolinarije tumačio je kako se dva savršena bića ne mogu ujediniti

u svrhu postanka trećeg prilikom čega se nešto mora izostati-ili božanska narav ili čovječja.

Izostavilo se čovještvo prema Apolinariju koje je slobodno pa je zbog toga ujedno i sjedište

grijeha. Apolinarije tvrdi kako je Krist bio nepotpuni čovjek jer je od čovještva imao samo tijelo

i nižu dušu, bez ljudskog razuma. Međutim, bio je antrophos teleios-savršen čovjek, jer je

ljudski razum nadomjestio božanski Logos.34 Arijanskoj kristologiji se, kako je rečeno, počela suprostavljati antiohijska kristološka

škola jer su arijanci otvoreno tvrdili kako je Logos u Kristu trpio pa nije istobitan s Bogom koji

ne može trpjeti jer je impassibilis. Antiohijci se suprotstavljajući tvrde da je Krist potpun čovjek

i s dušom i tijelom prilikom čega su na zemlji trpjele te dvije komponente dok Logos i Bog nisu

trpjeli, pa je važno temeljno razlikovanje Logosa i čovjeka u Kristu. Takvu je problematiku

uočio Apolinarije koji je tvrdio da će se u takvom slučaju podjele Krista na dva bića odnosno

hipostaze morati govoriti o božanskom četvorstvu, a ne trojstvu. Zbog toga se on zalagao za

misao o jednoj Kristovoj hipostazi i jednoj naravi koju je kasnije u neznanju prihvatio sv. Ćiril

32 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 2.plsv, 687-688. 33 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 147. 34 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 147.

21

Aleksandrijski od čijeg će se učenja roditi monofizitizam. Bilo kako bilo Apolinarije je osuđen

na drugom općem koncilu u Carigradu 381. godine.35

7. Nestorijanizam Nestorijanizam je bio produkt kršćanske borbe protiv arijanizma i apolinarizma nakon

što je antiohijska teološka škola izravno definirala svoj kristološki nauk. Dvije glavne formule

za tumačenje Krista koje su donijeli pripadnici antiohijskog nauka bile su: Potpuni Bog i

potpuni čovjek, te druga istobitan Ocu i istobitan nama a koje su doprinjele učvršćivanju

Kristova čovještva. Također su antiohijci tvrdili da Bog Logos pripada Kristu po božanskoj

naravi, pa se ne smije reći da je Logos trpio jer bi to značilo da je Logos drugačiji od Boga Oca,

a Bog ne može trpjeti pa je to po njima očiti primjer čistog arijanizma.36

Nestorije je postao carigraski propovjednik 428. godine, nakon što ga je car Teodozije

II. pozvao da obnaša biskupsku dužnost ali je uskoro došao u sukob sa znatnim dijelom

svećenstva zbog svojih nasilnih postupaka. Prije dolaska Nestorija u Carigradu se Marija slavila

kao Bogorodica, iako su antiohijci načelno bili protiv tog naziva, pa je Nestorije predložio da

se Marija od sad naziva Kristorodicom. Uskoro je eskalirao sukob univerzalnih razmjera kada

se sv. Ćiril Aleksandrijski obratio papi Celestinu u Rimu, a ovaj osudio Nestorija na sinodi u

Rimu 430. godine. Nakon toga Ćiril je poslao sad već treće pismo u kojem je u 12

anatematizama uvjetovao Nestorija da se odrekne svojega nauka. Biskupi antiohijske pokrajine

su ipak odlučili proglasiti Ćirila heretikom jer su držali njegove anatematizme suviše

jednostranima pa nije preostalo ništa drugo nego održati crkveni sabor u Efezu 431. godine. Na

tom je saboru većina biskupa pod Ćirilovim utjecajem u konačnici osudila Nestorijev nauk

nakon čega se on odlučio povući u samostan kod Antiohije da bi ga u konačnici car Teodozije

35 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 148. 36 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 149.

22

II. prognao u Arabiju i u Egipatsku pustinju. Ipak, Nestorijev nauk preživio je sabor u

Kalcedonu 451. godine pa se crkva takvog tipa održala i u kasnijem razdoblju.37

Naime, razvitak nestorijanizma na istoku moguće je pratiti od djelovanja patrijarha

Babaja (487.-502. god.) koji je služio u Seleukiji-Ktesifonu i koji je objavio kako su crkve na

teritoriju Perzije neovisne od onih u Rimskom Carstvu i Bizantu te pritom prihvaćaju u

potpunosti Nestorijanov nauk. Takvi događaji pokazali su da su unatoč zabranama koje je

Nestorije doživio tijekom svojega djelovanja, njegove ideje ipak nastavile postojati te su kasnije

preuzete od strane različitih eksponenata na Istoku.38

8. Monofizitizam i monoteletizam Monofizitizam ne dozvoljava nauk o dvjema Kristovim naravima jer se zalaže za

jedistvenu narav (mone fysis). Monofiziti su vrlo vjerojatno pojam naravi (fysis) shvaćali na

način da nema nikakve razlike između osobe i naravi. Monofizitizam je bilo osuđeno u dva

slučaja: prvi put na Kalcedonskom saboru 451. godine dogmatskom definicijom, te drugi put

poslanicom pape Leona Velikog upućenom carigradskom biskupu Flavijanu. Iako se često

smatra da je monofizitizam ispravljeni i razvodnjeni oblik apolinarizma nije moguće ad hoc

tvrditi da se radi o tipičnoj kršćanskoj herezi. Važni predstavnici su monah Eutih u ranoj fazi i

aleksandrijski biskup Dioskor koji je aktivno djelovao tijekom Kalcedonskog sabora.39

Ono što je sa sigurnošću moguće ustvrditi jest da je monofizitizam nastao unutar

aleksandrijske teološke škole kao opreka nestorijanizmu u kojemu se počesto prenaglašavalo

Isusovo čovještvo. Iako je dakle takav nauk osuđen u dvama prilikama, monofizitske crkve

nastavile su djelovati na području Egipta i Sirije gdje su takve crkve bile organizirane po

37 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 149-150. 38 A. R. VINE, 1937, 21-22. 39 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 151.

23

nacionalnom i jezičnom principu odnosno nastale su Armenska, Sirijska, Mezopotamska,

Koptska i Etiopijska crkva.40

Monoteletizam je trebao biti temelj za prevladavanje spora oko monofizitizma

zastupajući doktrinu prema kojoj Krist ima dvije naravi božansku i čovječju, ali samo jednu

volju i djelovanje. Takvu teološku teoriju predstavio je carigradski patrijarh Sergije (610.-638.

god.) koji je trebao pomiriti zaraćene strane, no takva nametnuta formulacija ipak je ostala bez

sposobnih pristaša pa su dvojica papa-Martin I. (649.-655. god.) i Leon II. (682.-683. god.)

osudili takvu dogmu.41

9. Manihejstvo Mani je bio propovjednik iz Perzije koji je s 12 godina dobio poziv da se odvoji od svog

roda Elkasaita te kasnije proglasi apostolom Svjetlosti i Mudrosti. Djelovao je do svoje

šezdesete godine na dvoru perzijskih vladara Šapura I., Hormizda I. i Bahrama I., nakon čega

je zbog svog nauka zatvoren, a potom i divljački ubijen. Manihejstvo kao sinkretizam

indoiranskih i judeokršćanskih učenja imao je za odrednicu dualizam između Svjetla i Mraka

te Boga i Materije. Spasenje označuje povratak svjetlosti iz tame i uključuje tri trenutka:

prošlost, sadašnjost i budućnost.42

Kako je za manihejski moral najvažnije spasenje čovjeka od ovozemaljskog života koji

je za pojedinca nepodnošljiv i pun kušnji, te zarobljen u svojem tijelu, manihejstvo nalaže

potrebu spasenja koja se ostvaruje potiskivanjem materije. Materija je upravo to što se odvija

na zemlji, puki instrument nesvjesnog. Međutim, postoji povezanost između čovjekove duše i

Boga koje su istobitne, ali i u ropstvu zloga stanja materije. Zbog toga nužno je za čovjeka

40 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=41709 (preuzeto 22. kolovoza 2020. god.) 41 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41740 (preuzeto 22. kolovoza 2020. god.) 42 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 153.

24

osloboditi se materije te između ostalog izbjegavati nastanak potomstva jer je taj proces izvor

širenja zla u kojemu su ljudi sukrivci plana Zloga.43

10. Pelagijanstvo, donatizam, priscilijanstvo Pelagijanstvo je nastalo od nauka Pelagija, britanskog monaha koji se u 5. stoljeću

preselio u Rim gdje se usprotivio katoličkom uvjerenju o postojanju istočnog grijeha. Pelagije

je naučavao kako ne postoji univerzlani istočni grijeh, nego isključivo osobni grijeh pojedinca

kojeg on odlučuje činiti ili ne činiti. Monah Celestije pomagao je Pelagiju proširiti njegovo

učenje u Afriku i Palestinu nakon gotskog zauzimanja Rima 410. godine, a posebno nakon

Efeškog sabora 431. godine koji je uz pelagijanstvo osudio i spomenuto nestorijanstvo.44

Kasnije je nastala „blaža“ verzija ove hereze-semipelagijanstvo koje nije nijekalo

postojanje istočnog grijeha, ali je naglasak stavila na predestinaciju odabranika koja ovisi o

slobodnoj ljudskoj volji, ne nužno od Božje milosti.45

Šizmatički biskup u Kartagi, Donat je u prvoj polovici 4. stoljeća naučavao da Kristova

Crkva ne smije trpjeti grešnike unutar svoje organizacije. Važni su donatisti Tertulijan i Ciprijan

koji su tvrdili da je za ispravnost sakramenta najvažnija pravovjernost i dostojnost onoga koji

ga vrši, odnosno udijeljuje.46

Već se car Konstantin odnosio prema afričkom problemu donatističko-kršćanskog

raskola poprilično suzdržano, što je nastavio tijekom svojega vladanja i car Konstans koji je

odlučio u sjevernu Afriku odnosno Kartagu poslati svoje činovnike Pavla i Makarija. Oni su

trebali utvrditi eventualnu mogućnost kršćanskog ujedinjenja, no dočekani su krajnje hladno

43 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 154-155. 44 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 156. 45 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 157. 46 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 157.

25

kada je sam biskup Donat izjavio poznatu frazu: „što ima car s Crkvom?“ te je odbio njihove

darove, a svojemu kleru naredio da uopće ne primi komisiju. 47

Već u tom periodu u donatistički pokret infiltrirali su se tzv. cirkumencelioni, odnosno

pripadnici religiozno-zanesenjačkog dijela donatističke Crkve koje je biskup Bagaja, također

imenom Donat uspio upotrijebiti protiv Pavla i Makarija u oružanom otporu prilikom njihova

posjeta provinciji Numidiji, no u tom sukobu spomenuti je biskup smaknut kao vođa

pobunjenika. Nakon takve krvave bitke došlo je do proglašavanja carskog edikta 15. kolovoza

347. godine koji je presudio da se dvije Crkve imaju ujediniti pod katoličkim vrhovništvom

odnosno pod djelovanjem katoličkog biskupa Kartage-Gratom.48

Unija između katolika i donatista trajala je 14 godina, odnosno do dolaska na vlast cara

Julijana 361. godine koji je rehabilitirao situaciju prije dekreta iz 347. godine što je označilo

povratak donatista iz progonstva kući u sjevernu Afriku koji su sad iskoristili situaciju da vrše

različita kaznena djela protiv katolika što su uvelike podržavali i carski činovnici jer je car

Julijan bio pripadnik poganske vjere koji nije mario za svađe između kršćana. U tom periodu

vrhovni poglavar donatista postao je Parmenijan koji je zamijenio Donata na toj poziciji nakon

njegove smrti u progonstvu oko 355. godine.49

Priscilijanstvo je hereza nastala djelovanjem bogatog španjolskog biskupa Priscilijana

koji je zbog svojega krivovjerja bio prva osoba pogubljena zbog takvog djelovanja 385. godine.

Članovi hereze obnavljali su poznate gnostičke zablude o Bogu Starog zavjeta i Bogu Novog

zavjeta, poštivali astrologiju te bili uvjereni da je ovozemaljski svijet proizvod anđeoskog

djelovanja.50

47 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 1.plsv, 135. 48 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 1.plsv, 687-688. 49 H. JEDIN, 1995, 2.sv, 1.plsv, 128. 50 J. PAVIĆ-T. Z. TENŠEK, 1993, 157-158.

26

11. Akacijeva šizma (484.-519. god.) Prva velika šizma koja se dogodila između Rima i Bizanta bila je u vrijeme patrijarha

Akacija koji se oštro suprotstavio teološkoj valjanosti Kalcedonskog koncila održanog 451.

godine. Naime, razdoblje 5. stoljeća bilo je prožeto sukobima odnosno sporovima oko poimanja

jedne osobe i dviju naravi utjelovljenje u Isusu Kristu između kojih se struja sada postavio

Akacije a spor je u konačnici bio rješen tek diplomatskim djelovanjem cara Justina i njegova

nasljednika Justinijana.51

Koliko je situacija nakon 31. listopada 451. godine bila kompleksna govori i činjenica

da se putem 28. kanona dodatno učvrstio primat carigradskog nadbiskupskog sjedišta što je

posve razljutilo Rim i papinske legate. 52 Odnosi su se zakomplicirali na prijelazu 481. i 482.

godine kada je u Carigrad došao monah Ivan Talaja kojeg je poslao aleksandrijski patrijarh

Timotej Salafakiol sa željom da spomenutog monaha postavi na njegovu poziciju nakon svoje

smrti. Međutim, odmah nakon što je Salafakiol preminuo u veljači 482. godine Talaja se dao

postaviti na njegovo mjesto bez konzultiranja s carem Zenonom što je njega sada razljutilo te

dodatno potvrdilo carevo nepovjerenje prema monahu Talaji. Car Zenon se odlučio okrenuti

carigradskom patrijarhu Akaciju koji mu je pak savjetovao da na mjesto aleksandrijskog

patrijarha postavi Petra Monga i tako riješi krizu i egipatsko pitanje.53

11.1 Henotikon-neuspjeli edikt ujedinjenja Henotikon je ukaz koji je donio car Zenon pod utjecajem patrijarha Akacija koji je sad

uspio posredovanjem tog edikta pridobiti Petra Monga na svoju stranu koji je bio uvjereni

miafizit, odnosno pripadnik kristološke formulacije koja je zastupala stav o ujedinjenju

Kristove božanske i ljudske prirode u složenu narav-physis. Takvim uvjerenjem miafiziti su bili

51 https://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/u-cemu-se-sve-razlikuju-katolici-i-pravoslavci/ (preuzeto 20.

kolovoza 2020. god.) 52 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 407. 53 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 412.

27

u suprotnosti s monofizitima koji su vjerovali isključivo u postojanje Kristove božanske naravi.

Teološka formula Henotikona bila je takva da je uključivala odredbe nicejskog (325. god.) i

carigradskog (381. god.) koncila spominjući Kristovu božansku narav, ali nije naglasila

distinkciju između Kristove ljudske i božanske naravi što je bilo naglašeno na kalcedonskom

koncilu.54 I ne samo da su monofiziti bili protivnici miafizita nego su sad svi oni monasi koji

su podržavali Ivana Talaja bili izrazito sumnjičavi prema Mongu te ga proglasili heretikom.

Antiohijski patrijarh Kalandije nije odlučio podržati Petra Monga odnosno nije prihvatio

odredbe Henotikona nakon čega je bio prognan te je nakon njega u Antiohiji patrijarh postao

popustljivi Petar Valjar. Greška je bila učinjena u onom trenutku kada car Zenon nije obavjestio

Rim o donošenju edikta jer je mislio da se radi o sporadičnom tumačenju vjere, no nakon što je

papa doznao da je Petar Mong kandidat za aleksandrijski patrijarhat odlučio je reagirati. 55

11.2 Sukob pape Feliksa III. i patrijarha Akacija Godine 483. za papu je izabran Feliks III., nepopustljivi zastupnik rimskih interesa koji

je pisao caru Zenonu i patrijarhu Akaciju da se riješe dužnosti Petra Monga jer je heretik. U

međuvremenu je Ivan Talaj došao u ruke rimskom papi i podigao tužbu protiv Akacija, a papa

reagirao na način da je poslao svoje legate izravno u Carigrad koji međutim nisu obnašali

dužnost prema njegovoj naredbi priklonivši se Akaciju i Petru Mongu. Nakon što je papa na

sinodi osudio neposlušne legate odlučio je izravno izopćiti carigradskog patrijarha Akacija jer

se oglušio o papin poziv i uplitao u prilike ostalih istočnih crkvi. Akacije je preminuo 489.

godine.56

Nakon što je Akacija na mjesto patrijarha zamijenio Fravita a potom i Eufemije, a na

mjesto pape postavljen Gelazije sukob se između Rima i Carigrada dodatno produljio. Rimska

54 https://www.britannica.com/event/Acacian-Schism#ref21117 (preuzeto 20. kolovoza 2020.) 55 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 414. 56 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 414.

28

strana bila je nepopustljiva između ostalog i o primatskom pitanju odnosno položaju Carigrada

ali i o potrebi da se Akacije i formalno osudi protiv čega je bio car Anastazije. Henotikon je na

neki način uspio ujediniti istočne Crkve protiv papinskog Rima koji se oslanjao na gotsku vlast

u Italiji i tek djelomično na Aleksandriju. Buduće pape su svakako morale snositi posljedice

papinske politike jednoga Feliksa i jednoga Gelazija.57

12. Fenomen ikonoklazma Bizantsko Carstvo bila je jedna od specifičnih srednjovjekovnih državnih tvorevina

između ostalog i zbog toga što se u njezinoj umjetnosti i kulturi isprepliću europski ali i

bliskoistočni utjecaji pa ju to čini zasebnom i sebi svojstvenom. Štovanje ikona samo je jedan

vid takve bizantske umjetnosti koji je u pravilu predstavljao ikone-portrete Krista, Bogorodice

i Svetaca koji su doživljavani kao sveti predmeti od strane vjernika koji putem njih stupaju u

vezu s Bogom. Lako je moguće da su se ikone prvi put pojavile u 4. stoljeću iz vjerskih relikvija

jer su vjernici imali potrebu posjedovati opipljive predmete putem kojih bi bili bliže Bogu što

će uskoro preuzeti i ikone-najstarije sačuvane iz 5. i 6. stoljeća u samostanu sv. Katarine na

brdu Sinaju. Dakle, ikone su na poseban način bile posrednik između vjernika i Boga te su se

pritom uglavnom koristile prilikom liturgijskih slavlja, a sa naglim razvitkom umjetnosti ikona

one dobivaju posebno mjesto u crkvama prvo pod nazivom templon a potom se takav prostor

nazivao ikonostas. S vremenom, točnije od 8. stoljeća štovanje ikona postalo je toliko rašireno

među pučkim slojevima da je bilo gotovo nepraktično bizantsko stanovništvo natjerati na

promjenu običaja odnosno na zabranu štovanja svetačkih slika. Međutim, ipak je došlo upravo

do toga da su se ikone naglo počele spaljivati i uništavati te je započeo pravi pokret protiv

57 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 415-418.

29

ikona-ikonoklazam. On nije bio samo pokret vjerske prirode nego je uključivao i političke i

društvene komponente.58

Drugi nazivi za ikonoklazam bili su ikonoklastija i ikonoborstvo sa osnovnim teološkim

temeljom u neizrecivosti Božije transcedencije. Takva je struja nastala pod utjecajem židovstva,

islama i istočnjačko-kršćanskih ogranaka koji su tradicionalno zapostavljali Kristovu ljudsku

narav (riječ je naravno o monofizitizmu).59

12. 1 Car Lav III. Sirijac i uloga općeg koncila u Hijereji 754. godine Ikonoklazam je uistinu potresao Bizantsko Carstvo toliko snažno poput arijanskih

nereda koji su nastali tijekom i nakon prvog nicejskog koncila te poput monofizitskih previranja

u 5. i 6 stoljeću. Ikonoklazam je na Istoku predstavljao vjersku borbu dok se na Zapadu

manifestirao u vidu političkih razmirica. Ikona je kao kultna slika dosegnula vrhunac razvoja

tek u 6. i 7. stoljeću kad se pojavljaju brojne čudotvorne slike poput Kristovih slika, madone

evanđeliste-slikara Luke i slično no i tad je bilo čitavih crkvenih pokrajina poput Armenije koje

su naglašavale svoju borbu prema štovanju slika.60

I upravo je takva velika borba uslijedila u 8. i 9. stoljeću koja je trebala pročistiti

samorazumijevanje ortodoksije. Kroz povijesnu literaturu često se kao začetnik pokreta

spominjao bizantski car Leon III. Sirijac (717.-741. god.) kojem se pripisivao ikonoklazam

zbog njegovog sirijskog podrijetla putem kojeg je došao u doticaj s islamsko-židovskim

kulturnim tradicijama, potom zbog pretpostavke da je bio pod jakim utjecajem armensko-

paulicijanske sekte te da je uvelike prihvaćao monofizitski misaoni materijal i prenosio ga u

Bizant. Međutim, pisma patrijaha Germana (715.-730. god.) daju naslutiti da inicijativu nije

dao osobno car Leon III. nego maloazijski biskupski kler odnosno biskup Konstantin iz frigijske

58 https://medievalwall.com/hrvatski/umjetnost-razlicitih-drzava/bizantska-umjetnost-ikone-ikonoklazam/

(preuzeto 21. kolovoza 2020.) 59 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=27037 (preuzeto 21. kolovoza 2020.) 60 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 32.

30

Nikoleje, metropolit Toma od Klaudiopolisa i efeški metropolit Teodor koji su pokušali

spomenutog patrijarha Germana neuspješno pridobiti za postupak protiv štovanja slika.61

Nakon što su spomenuti biskupi na svoju ruku odlučili ukloniti kultne slike uslijedila je

i prva carska objava puku vjerojatno 726. godine o uklanjaju Kristove slike na Kalcejskim

vratima carske palače koja je prouzrokovala nerede koji su doveli do smrti nekolicine vojnika.

Službeni pak datum početka ikonoklazma uzima se 17. siječnja kada je car odlučio objaviti

Edikt protiv štovanja slika nakon što je prethodno pokušao patrijarha Germana pridobiti za

svoju politiku, no ovaj je odlučio odstupiti od svoje službe.62

Teško je bilo precizno ustanoviti koliko je svećenika, monaha i pobožnih laika prošlo

kroz mučeničku krunu kao štovatelji slika pod carem Leonom III. Sirijcem, no ono što je

sigurno jest da je ikonoklastični spor prouzrokovao crkvenopolitički stadij opasnosti jer se

Italija odlučila otuđiti od Bizantskog Carstva pa je došlo do razaranja stare konstantinovske

ekumene državne Crkve. Bilo kako bilo, došlo je do duhovnog obrazlaganja spora u kojemu su

se na strani štovatelja slika istaknuli Ivan Damaščanin sa svojim kristološkim i soteriološkim

argumentima te Grgur Ciparski koji je snažno pomagao učvrstiti poziciju ikonodula sa svojim

govorima. Teologija štovanja slika predmet je spora sada podigla od prve na najvišu dogmatsku

razinu pa se njihovi protivnici nisu mogli oslanjati isključivo na opasnost od širenja

ikonopoklonstva. Jednostavno se javila potreba održavanja općeg koncila čije je upravljanje

preuzeo sin Leona III., car Konstantin V. (741.-775. god.) koji je sada kao svojevrsni teolog

počeo nijekati mogućnost likovnog prikazivanja Kristove božanske naravi.63

Sinoda je započela djelovati od 10. veljače 754. godine u Hijereji na kojoj je sudjelovao

izrazito velik broj crkvenih otaca (čak 338) i bila je izrazito kipoborstvenog karaktera jer je

61 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 33-34. 62 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 34. 63 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 35.

31

koncil u konačnici presudio da se Krist likovno ne može prikazati jer samim tim pretpostavlja

ili kristologiju ili monofizitstvo ili nestorijanstvo. I dok se tako putem općeg koncila u Hijereji

ipak opomenulo da se postojeća umjetnička djela ne smiju uništavati, kipoborstovo odnosno

ikonoklastija je u kratkom vremenskom periodu prešlo put od običnog carskog dekreta do

službene dogme cijele Istočne crkve.64

Uskoro se pomalo očekivano javio otpor protiv takve politike kojeg su sad predvodili

crkveni monasi stvarajući opozicioni stav prema državnoj egzekutivi što im je osiguralo

pristanak masa uz njihovo djelovanje. Car je svojim postulatima postao izrazito represivan te

je odlučio zaplijeniti samostane u kojima je naišao na otpor, a nepoćudne monahe odlučio

poslati u vojnu službu. Ipak, potrebno je bilo desetak godina od održavanja sinode u Hijereji da

se količina progona izrazito poveća. Protivnik carske politike postao je opozicionist Stjepan

Mlađi, opat s brijega Auksentiosa u Bitiniji koji je osuđen na smrtnu kaznu, a cijela je pokrajina

Bitinija bila izrazito razarana i to posebno monaške crkve i samostani. Takvi događaji nisu

spriječili monaštvo da se konsolidira i suprotstavi mučnoj letargiji episkopata te da se postavi

kao noseća snaga čitave Crkve.65

12.2 Uloga regentice Irene u ponovnoj uspostavi štovanja slika S imenima mrtvog cara Konstantina V. i njegovog oca Leona III. počeli su se povezivati

mnogobrojni samosvjesni Bizantinci djelomično zbog toga što se njihovi nasljednici nisu baš

mogli pohvaliti sa iole vrijednim vanjsko-političkim uspjesima te zbog toga što je sad već

odrasla jedna generacija bizantskih kršćana u ikonoklazmu koja nije vidjela nužno zlo u

uklanjaju slika. Bilo je dakle potrebno štedjeti uspomenu na mrtve careve, što je učinio sin

64 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 36. 65 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 37.

32

Konstantina V., car Leon IV. (775.-780. god.) koji je ipak uspio zaustaviti pretjerane mjere

progona svojeg prethodnika.66

S dolaskom udovice i regentice Irene na bizantsko prijestolje situacija se značajnije

promijenila jer je između ostalog u Bitiniji došlo do osnivanja samostana Sakkludiona koji je

postao ishodišna točka crkvenopolitičkog pokreta većih razmjera. Osim toga, javila se potrebna

revidiranja odluka sinode u Hijereji, no za sprovođenje reformi prvenstveno bilo je potrebno

postaviti novog, prošlošću neopterećenog, patrijarha. Irena je pronašla sebi odgovarajuću

osobu-bio je to laik, protosekretar Tarazije koji je odmah putem sinodike stupio u kontakt s

papom Hadrijanom koji je između ostalog nevoljko gledao na političko djelovanje Ireninih

prethodnika koji su Svetoj stolici oduzeli pokrajinu Ilirik.67

Papa Hadrijan uspio je prijeći preko svojih sumnji i uvjetno priznao Tarazija kao

patrijarha i caričin koncilski plan te je odlučio na planiranu sinodu poslati opata Petra iz rimskog

samostana Svetog Sabe te arhiprezbitera Petra. Takav slijed događaja nije ikonoklaste ostavio

ravnodušnima pa je tijekom zasjedanja sinode u crkvi Apostola održanoj 1. ili 17. kolovoza

787. godine došlo do otvorenog sukoba u kojemu su gardijske trupe rastjerale sinodu prema

odluci pojedinih biskupa. To nije spriječilo caricu-regenticu Irenu da ukloni gardijske trupe iz

prijestolnice i zamjeni ih redovitom vojskom iz Trakije te da premjesti održavanje sinode u

provinciju, odnosno u bitinijsku Niceju gdje je 28. rujna 787. godine započeto zasjedanje.68

Na sinodu u Niceji mogao je sudjelovati svaki onaj biskup koji je uvjerljivo mogao

dokazati da je promijenio stav dok su se odriješili crkvene časti svi oni crkveni oci koji su na

bilo koji način sudjelovali u progonima ikonodula.69

66 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 38. 67 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 39. 68 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 40. 69 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 41.

33

Prema definiciji crkvenog koncila odnosno horosu štovanje slika uzima se kao

pravovjerna nauka prilikom čega se naglašava potreba uništavanja kipoborstvene literature, te

se također strogo definira i vrši distinkcija između proskineze štovanja i obožavanja. Potom je

patrijah Tarazije poslao papi Hadrijanu kratak izvještaj o sinodi, a carica Irena pozvala

sinodalce u palaču Magnaura u Carigradu 23. listopada 787. godine da sudjeluju prilikom

potvrde horosa.70

Nicejski je koncil zapravo bio politički uspjeh carice Irene koja je uspjela otklonuti

opoziciju vojske te postaviti patrijarha odanog njoj, te je uz sve navedeno također posredovala

u razbijanju zaruka između kćerke Karla Velikog, Rotrude i njezina sina Konstantina VI. I

upravo je njezin sin u skorijoj budućnosti postao glavna opozicija njezine politike jer se Irena

nije htjela bez borbe povući s prijestolja, pa se Konstantin VI. odlučio za pomoć okrenuti

činovničkoj aristokraciji koja je bila izrazito ikonoklastički nastrojena. Carica Irena međutim

je vrlo brzo otkrila zavjeru i energično naredila da bizantska vojska ima zakletvom zajamčiti

njezino suvladarstvo, dok je već 790. godine redovna vojska odlučila proglasiti Konstantina VI.

jedinim vladarom. Irena se u tom trenutku morala povući, no ponovno je zadobila utjecaj

svojega sina samo dvije godine nakon takvih događaja.71

Carica Irena ulazila je iz intrige u intrigu, iz mutne politike u još mutniju, i to posebno

kada je vlastitom sinu zadavala teške udarce vezane uz njegovu ženidbu o čemu nas izvještava

redovnik-kroničar Teofan.72

Patrijarha Tarazija zamijenio je laik, carski kancelar Nikefor koji je trebao sazvati novu

sinodu, a bizantskim carem nakon kratkotrajnog cara Nikefora postao je Mihajlo I. Rangabe

70 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 42. 71 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 43. 72 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 44.

34

(811.-813. god.). U međuvremenu odnosi između carigradskog patrijarha i bizantskih monaha

su se znatnije pogoršali.

12.3 Vladavina cara Leona V. i konačni povratak štovanju slika za vrijeme regentice Teodore

Neuspjela vojna politika, razbacivanje poreznog novca i korupcija na dvoru dovela je

do smjene carice Irene i do postavljanja Nikefora I. za cara (803.-811. god.). Međutim, niti

Nikefor I. niti njegov nasljednik Mihajlo I. Rangabe nisu uspjeli potuči Bugare koji su počeli

sve više stezati obruč oko Carigrada pa je sad oživjela uspomena na cara Konstantina V. kojeg

su ikonoklasti u mauzoleju preklinjali da se digne iz groba i spasi Carstvo. Komandanti su na

ratištu odlučili postaviti za cara Leona V. (813.-820. god.) koji je bio poglavar Anatolske vojne

teme.73

Nakon što je car uspio osigurati mirovni ugovor s Krumovim nasljednikom Umurtagom

okrenuo se ikonoklastičnom sporu okruživši se savjetnicima poput Teodota Kassiterasa,

biskupa Antonija iz Sylaiona i gramatičara Ivana Hylilasa koji su svi odreda bili stava da se

štovanje slika može dopustiti isključivo ako ga nalaže Sveta knjiga-Biblija. Potom se car Leon

V. obratio patrijarhu Nikeforu da ga zamoli da ukloni sve ikone kako puk ne bi mogao i dalje

štovati iste, te da mora prihvatiti njegovu doktrinu. Nikefor je odlučno odbio poslušati tvrdeći

da je štovanje slika crkvena tradicija i da kao takva ne mora biti izričito u Bibliji napomenuta,

te je okupio oko sebe grupu istomišljenika koja je uključivala i Teodora Studitu i koji su sad

pod cijenom života odlučili pružiti otpor ikonoklastima.74

Nakon takvog držanja patrijarh Nikefor prognan je u Malu Aziju, a na njegovo mjesto

postavljen je spomenuti Teodot Kassisteras koji je pokrenuo novu sinodu u Svetoj Sofiji u svrhu

obnavljanja zakona donesenih na sinodi iz 754. godine pritom oštro kritizirajući odredbe drugog


35

nicejskog sabora. Naglašeno je kako nijedan umjetnik bez bogohuljenja ne može određenoj

materijalnoj tvorevini dodijeliti svetačka svojstva, te se sada vlast u osnovi zadovoljila

garancijom kako se neće više održavati javni skupovi koji bi poticali daljnje štovanje slika.75

Poslije smrti cara Leona V. na bizantsko prijestolje došao je car Mihajlo II. Amorijac

(820.-829. god.) koji je odlučio održati status quo po pitanju ikonoklazma, a prognanici-

patrijarh Nikefor i Teodor Studita mogli su se ponovno vratiti u Carigrad. Uskoro je došlo do

značajnije arapske opasnosti kada su ti neprijatelji Bizanta osvojili najjaču maloazijsku tvrđavu

Amorion, a carem je postao Teofil (829.-842. god.) koji je bio pod jakim utjecajem novog

ikonoklastičnog patrijarha Ivana VII. (u pitanju je Ivan Gramatik). Novi patrijarh, unatoč svojoj

politici zaoštravanja monaških progona nije uspio za ikonoklazam pridobiti carevu suprugu

Teodoru koja se mogla bez većih smetnji odati kultu slika.76

Nakon Teofilove smrti došlo je do slabljenja ikonoklazma ponajviše zbog toga što su se

političke neprilike počele obilato koristiti protiv samog pokreta, a grupa slikopoklonika postala

je mnogo više homogena nego u periodu 730. godine. Monasi su, kao tvrdokorni štovatelji slika

u konačnici postali vjerske vođe masa. U ožujku, 843. godine nakon smrti cara Teofila udovica

Teodora je dala svečano obnoviti kult slika, što se može formalno smatrati kao zajedničko djelo

papinske i bizantske Crkve. Međutim, spor oko slika ojačao je samostalan život istočne

ortodoksije, pa se sad bizantska crkva počela zatvarati u samu sebe što je ujedno bio i krupan

korak ka razdvajanju dvaju Crkava.77

13. Velika Focijeva šizma (867.-880. god.) i njezine posljedice Neposredno nakon ikonoklastičnog spora došlo je do tinjanja vatre između suprotnih

stavova pojedinih grupacija monaha, odnosno između zelota i umjerenog crkvenopolitičkog

75 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 50. 76 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 51-52. 77 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 53-54.

36

klera kojeg je zastupao crkveni dvor i nemonaški kler. Ta se suprotnost očitovala već u

djelovanju prethodno spomenutih pojedinaca odnosno Teodora Studite i patrijarha Nikefora, a

dodatno je situaciju i sukob rasplamsao patrijarh Metodije koji je ubrzo nakon početka

nesuglasica između umjerenog crkvenopolitičkog klera i pripadnika studita preminuo.78

Focijevo ime stoji u samom središtu povijesti 9. stoljeća koje je bilo jedno od

najturbulentnijih i najuspješnijih za Bizantsko Carstvo koje je započelo već početkom 8.

stoljeća s Izaurijskom dinastijom svoju transformaciju i orijentiranost ka istočnjačkim

utjecajima.79

13.1 Patrijarh Ignacije Nakon smrti patrijarha Metodija na njegovo mjesto došao je Ignacije koji je bio odan

ponajviše carici Teodori što joj je zasigurno bilo korisno s obzirom da se morala obračunavati

s opasnim suparnicima u regentskom vijeću i to ponajprije s vlastitim bratom Bardasom koji je

u jednom trenutku točnije 856. godine čak izvršio državni udar.80

Kako je bilo dosta nezadovoljnih građana s Bardasovom strahovladom pokušana je bila

organizirana pobuna protiv vlade, a za koju je zbog zataškavanja urotnika bio osuđen patrijarh

Ignacije koji je morao otići u progonstvo na otok Terebinthos. Ignacije je pristao da se povuče

uz uvjet da njegov nasljednik prizna Ignacijev patrijarhat odnosno da je spreman prihvatiti

svojega sukcesora ako će on pripadati monaškoj stranci.

13.2 Patrijarh Focije i svrgavanje pape Nikole I. Iako traganje za kandidatom odnosno za novim patrijarhom koji bi ispunio tražene

uvjete nije bilo niti malo jednostavno, odluka je pala na Focija, čiji je stric bio patrijarh Terazije

te čija je familija odnosno roditelji bila progonjena u razdoblju ikonoklastičnih borbi. Čini se

da glavne uzroke početka spora treba tražiti u nerazumijevanju izbornih uvjeta, odnosno

78 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 195. 79 F. DVORNIK, 1948, 2. 80 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 196.

37

ustupaka bivšem patrijarhu s obzirom da je jasan stav prema kojemu su Ignacijeve pristaše

Focija doživljavale isključivo kao izvršitelja ignacijevske politike. Focije naravno

zdravorazumski nije htio pristati na tako postavljene uvjete pa su se ignacijevci u veljači 859.

godine sastali u crkvi sv. Irene gdje su odlučili svrgnuti Focija. On je pak odlučio održati sinodu

u crkvi Apostola gdje je proglasio da se više ne smatra vezanim kompromisom s prošlim

patrijarhom te svrgnuo Ignacija jer je postao patrijarh bez izborne sinode. Bardasova vlada nije

mirno gledala razvoj događaja nego je odlučila djelovati protiv sinoda koji je poduzimao oštre

mjere prema pristalicama Ignacija. Focije je pak odlučio obavjestiti rimsku kuriju, odnosno

papu Nikolu I. o Ignacijevu odstupanju na što je ovaj pomalo sumnjičavo odlučio poslati svoje

legate-Radoalda od Porta i Zahariju od Anagnija da istraže detalje oko Ignacijeva prestanka

vršenja patrijarhijske časti.81

Focijeve patrijarhijske aktivnosti su s druge strane bile suočene već tad s oštrom

opozicijom pa su njegovi vjerski i politički neprijatelji uspjeli ga portretirati u negativnom

kontekstu te je ocrnjen od strane mnogih kao beskrupulozni pojedinac koji je u stanju žrtvovati

sebe kao oružje putem kojeg će biti uklonjen patrijarh Ignacije.82

U travnju 861. godine odvijao se sinod u crkvi Apostola u Carigradu na kojem su

papinski legati potvrdili kako je Ignacije postao patrijarh protivno kanonskom pravu, ali se i

vratili s odbijenicom prema kojoj je papa Nikola I. pokušavao vratiti Ilirik u svoje okrilje. Focije

je i dalje korespondirao s rimskom kurijom i objasnio kako on osobno nije kriv što papini

zahtjevi za Ilirikom nisu ispunjeni te da ne može utjecati na carev otpor i na njegovu politiku.

Focije je također napomenuo papu da ne prima nikakve kvazi hodočasnike iz Carigrada, no već

je bilo prekasno jer su ignacijevski emisari predvođeni opatom Teognostom papi ispričali svoju

verziju događaja nakon čega je Nikola I. na sinodi u Lateranu u kolovozu 863. godine dao

81 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 198. 82 F. DVORNIK, 1948, 3.

38

svrgnuti Focija s patrijarhijske časti, a nepoćudne legate kazniti. Uskoro se u sukob uključio i

car Mihjalo III. koji se u pismu papi obratio s visoka tvrdeći da je isključivo careva dobra volja

bila potrebna da se pošalju papinski legati na koncil iz 861. godine kako bi ispitali Ignacijeve

akte.83

Diplomatski sukob se rasplamsao do vrhunca kada je papa Nikola I. napao obrede grčke

Crkve koji su se u periodu od 864. do 866. godine izvršavali na području Bugarske koju je očito

papa planirao preuzeti pod svoju jurisdikciju unatoč činjenici da ona nije teritorijalno potpadala

pod Ilirik. Bilo kako bilo u pismu od 28. rujna 865. godine upućeno Carigradu papa Nikola I.

odbija i dalje prihvatiti Focija za carigradskog patrijarha na što ovaj poduzima očajnički

protuudarac uključivši stoljetno pitanje vjere vezano uz frazu Filioque prema kojoj rimska

crkva tumači kako Duh Sveti izlazi i od Oca i od Sina, potom osniva u kolovozu 867. godine

sinodu koja u konačnici svrgava papu i udara ga anatemom.84

Moglo bi se reči kako takvo diplomatsko ponašanje Focija nije niti malo bilo

promišljeno, jer je pod utjecajem vlastitog lošeg raspoloženja učinio prenaglu stvar. Ni daljnji

tijek događaja nije mu išao na ruku i samo je potvrdio nepromišljenost njegove politike jer je

naime samo nekoliko tjedana nakon svrgavanja pape car Mihajlo III. ubijen kojeg je sad

naslijedio Bazilije I. Makedonac te je slijed takvih događaja doveo do Focijeva pada i do

rehabilitacije Ignacija i njegovih patrijarhijskih prava.85

13.3 Smjena patrijarha i konačni povratak Focija I na svetoj stolici došlo je do promjene jer je sad Nikolu I. naslijedio Hadrijan II. (867.-

872. god.) koji je odlučio na ljeto 868. godine u crkvi sv.Petra održati sinodu na kojoj je Focije


39

svečano osuđen i svrgnut, a svi oni sveti oci, odnosno biskupi koji su primili njegovu posvetu

imali su sada biti svrgnuti.86

Papa Hadrijan II. odlučio je delegirati u Carigrad svoje legate-biskupa Donata i Stjepana

i đakona Marina koji su trebali sudjelovati odnosno predsjedavati carigradskim sinodom koji je

otvoren 5. listopada 869. godine. Na sinodu je sudjelovala tek nekolicina biskupa, no to nije

spriječilo papinske legate da se ovaj put postave s krajnje nepristojnom nepopustljivošću prema

svojim zahtjevima prilikom čega je na saslušanje pozvan i sam Focije kako bi se održalo bilo

kakvo koncilsko raspravljanje. Na sinodu je sudjelovala i bugarska delegacija koja je putem

koncila trebala dobiti odluku kojem patrijarhatu-rimskom ili carigradskom pripada mlada

bugarska Crkva, no Bizantinci su se pobrinuli da se ta stvar riješi van koncila. Naime, pod

carevim predsjedništvom i u isključivoj nazočnosti istočnih patrijarhata konferencija je

presudila kako Bugarska pripada carigradskom patrijarhatu pa su rimski misionari bili

primorani napustiti tu zemlju. S druge strane, velik broj bizantskog klera u koncilu iz 869./870.

nije vidio nikakav ekumenski sabor nego puko poniženje bizantske Crkve, ponajviše zbog toga

što su biskupi koji su potpisali focijevske koncilske akte iz 867. godine bili u potpunosti

isključeni iz službe pa je car Bazilije morao paziti na pretjerano ogorčenu focijevsku opoziciju

koja je i dalje bila prisutna.87

Nakon što je Ignacije preminuo 23. studenog 877. godine ponovno je Focije bio vraćen

na stolicu patrijarha nakon što su se prethodno oba dvojica izmirila, a Focije je preuzeo svoju

redovnu nastavničku djelatnost. Novi papa Ivan VIII. bio je ponešto skeptičan oko povratka

Focija te je poručio Carigradu kako je voljan priznati njega za patrijarha u slučaju da se Focije

ispriča za svoje prijašnje djelovanje te da obeća kako će se odreći svoje pastoralne aktivnosti

na području Bugarske. Takve papine zahtjeve trebali su podnijeti papini legati putem


40

komonitorija na sinodu održanom 879. godine pod predsjedanjem patrijarha Focija koji je tom

prilikom izjavio da nije u Bugarskoj poduzeo nikakve službene korake, a ostatak crkvenih otaca

koji su sudjelovali na sinodu su se proglasili nenadležnim po tom pitanju. Naposlijetku je papa

Ivan VIII. odlučio ratificirati zaključke carigradskog sinoda prilikom čega je zapravio stavio po

strani pitanje časti i čistog prestiža isključivo kako bi bizantskoj Crkvi osigurao mir. Međutim,

istovremeno došao je do važnog zaključka u odnosima s istokom jer je uvidio da Rim zapravo

nema sukobe s pojedinim carigradskim uzurpatorima nego s duhom ortodoksne Crkve koja

čuva svoja umišljena prava i koja je itekako kadra, unatoč neslozi i unutarnjim previranjima,

ujediniti se u borbi protiv istog tog Rima što je u konačnici vidljivo i u držanju dvojice

suprotstavljenih patrijarha koji su po bugarskom pitanju itekako bili ujedinjeni.88

14. Kulminacija raskola između zapada i istoka: tijek događaja od 16. srpnja 1054. godine

Iako je godina 1054. uistinu važan datum u povijesti kršćanstva taj je datum više

simbolične od povijesne važnosti poput recimo datuma početka reformacije 1517. godine ili

početka francuske revolucije 1789. godine. Naime, Yves Congar francuski kardinal i teolog

tvrdi da je kroz prvih deset stoljeća došlo do polagane kulturne, političke i vjerske otuđenosti

Zapada i Istoka koja je s vremenom postala nepremostiv kamen spoticanja. Konačni raskol od

16. srpnja 1054. godine zasigurno nije bio povezan s jednim nesretnim događajem nego s

cijelim nizom problema koji su zadesili kršćanstvo u 11. stoljeću.89

Krunidba Otona Velikog 962. godine za cara Svetog Rimskog Carstva ponovno je

dovela do teškog uznemiravanja političke situacije podjednako kao i 800. godine kada je Karlo

Veliki okrunjen, jer je naime ta krundiba u drugoj polovici desetog stoljeća bila znak odlučnog

utjecaja jedne konkurentne carske moći na papinstvo. Uskoro je došlo do ratnih razračunavanja

88 H. JEDIN, 1971, sv. 3, plsv. 1, 207-208. 89 Y. CONGAR, 1959, 1-2.

41

u južnoj Italiji oko bizantskih posjeda koja su se smirila nakon vjenčanja cara Otona II. s

bizantskom princezom Teofano iako je međusobno nepovjerenje i dalje bilo prisutno. Možda

čak i važnija odnosno presudna komponenta tijeka crkvenopolitičke situacije između zapada i

istoka bila je provala Normana u Italiju koja je stavila, kako će se vidjeti papinsku kuriju i

Bizantsko Carstvo pod neizdrživ diplomatski, vjerski i vojni pritisak.90

14. 1 Crkvenopolitičke (ne)prilike u vrijeme patrijarha Mihajla Cerularija Crkvenopolitičke prilike značajnije su se promijenile dolaskom Mihajla Cerularija

(1043.-1058. god.) na carigradsku patrijarhijsku stolicu koja je imala u trenutku njegova

dolaska sve veću crkvenu neovisnost nasuprot nestalnim prilikama koje su zadesile Rim i to u

vremenu bizantskog cara Konstantina IX. Monomaha (1042.-1055. god.). Osim političkog

otuđenja u Bizantu, odnosno u „novom Rimu“ javilo se i ritualno otuđenje jer su Bizantinci

postali uvjereni kako su kod njih neugroženi religiozni običaji i religiozna vjera jer se papinstvo

povezalo s rivalskom carskom silom Zapada te s najopasnijim neprijateljima Bizantskog

Carstva u južnoj Italiji-Normanima. Međutim, usprkos razlikama postojala je i mogućnost

savezništva dvaju Carstava upravo posredovanjem rimskog pape i djelovanje Argyrosa,

kapetana talijanskih posjeda Bizantskog carstva.91

Nažalost po njega, patrijarh Cerularije ga nije simpatizirao zapravo ga je prezirao zbog

njegove politike u prošlosti te se ujedno s druge strane nije htio pokoriti papinskoj upravi jer bi

naime koalicija s papom ponovno dovela do kontrole rimske Crkve nad bizantskom. Mihajlo

Cerularije otišao je dalje čak i od patrijarha Focija kada je otvoreno u Carigradu protestirao

protiv novog smjera carske politike te ponovno izvadio crkvene obrede na dnevni red kao

glavne optužbe poput subotnjeg posta i fraze filioque. Odlučio je zatvoriti crkve Latina te je

nadbiskupu Leonu Ohridskom predao svoje pismo, u kojemu je naredio latinskoj Crkvi da ima


42

napustiti sve obrede koji nisu u skladu s bizantskom ortodoksijom, a koje je došlo u ruke

kardinala Humberta od Silva Candida.92

Kardinal Humbert bio je uistinu dorastao patrijarhovom temperamentu te je unutar

odgovora na grčku poslanicu stavio na račun grčke Crkve više od devedeset hereza koje su se

sprovodile na području Bizantskog Carstva. Istovremeno, situacija u južnoj Italiji bila je

katastrofalna jer je papinska vojska predvođena s Argyrosom doživjela poraz od Normana te je

sam papa Leon IX. pao u njihovo zatočeništvo 28. lipnja 1053. godine. To je uzdrmalo

bizantske interese u južnoj Italiji pa je car Konstantin IX. Monomah izrazio želju za crkvenim

mirom koja bi bila preduvjet za budući politički savez, a Cerularije je također momentalno bio

primoran saopćiti papi želju za sporazumom.93

14.2 Dolazak Humberta u Carigrad i konačni raskol Činilo se kako je još uvijek moguće uspostaviti mir, no odluka rimske kurije da u

Carigrad pošalje izaslanstvo je ipak bila presudna i dovela do raskola od kojeg se obje strane

nikada nisu uspijele riješiti. U Carigrad su poslani kardinal Humbert, rimski kancelar Friedrich

Lotarinški i nadbiskup Petar od Amalfija koji su dočekani više nego hladno od strane patrijarha

Cerularija. Prijem je završen nijemom predajom papinskog pisma bizantskom caru, a kardinal

Humbert okrenuo se političkoj propagandi protiv Niketa Stethatosa, starog monaha koji je

navodno imao iskrivljen ckrveni nauk te uspio organizirati u Niketinu samostanu kratku

raspravu u kojoj je taj monah opozvan s časti. Dolaskom patrijarha Cerularija daljnje rasprave

postale su suvišne pa su legati odlučili otputovati u Rim samo djelomično obavljena posla.94

Ipak, prije no što su napustili Carigrad odlučili su na oltar Hagije Sofije 16. srpnja 1054.

godine položiti bulu kojom se izopćuje patrijarh, te baciti anatemu na tog pseudopatrijarha


43

Cerularija, nadbiskupa Ohrida Leona i druge patrijarhove pristaše koji su nazvani pogrdnim

imenima. Samim tim ova skupina rimskih legata podvrgla je anatemi grčki nauk o Duhu

Svetom, grčku ženidbu svećenika i druge grčke običaje. Jako je velika problematičnost njihovih

koraka jer su na neodgovoran način zloupotrijebili dogmatsku dedukciju u onom trenutku kada

je rimski papa Leon IX. već bio ubijen od strane Normana, a njegov nasljednik još nije bio

izabran. Patrijarh Cerularije, nakon što je car ustuknuo pred njegovom propagandom i

preporučio papinskim legatima da napuste Carigrad, mobilizirao je narod i u nedjelju 24. srpnja

odlučio sazvati sinod. Na njoj je Humbertova bula prikazana kao bula usmjerena protiv cijele

ortodoksne Crkve pa je sinoda odlučila baciti prokletstvo na legate koje je bizantska svjetina

opkolila na teritoriju carske palače.95

Veoma je dakle sporno je li izopćenje uopće bilo pravovaljano i većim dijelom

nezakonito iako je Humbert u svojoj buli izravno ustao isključivo protiv patrijarha Cerularija,

a ovaj potonji ekskomunicirao papinske legate, a ne papu osobno niti rimsku Crkvu. Zapravo

je bila presudna žestina, nikad viđena u povijesti dugotrajnih previranja, kojom se govorilo i

međusobno optuživalo iako zasigurno nitko u tom trenutku nije bio svjestan budućih reperkusija

koje je donio ovaj događaj.96


44

15. Zaključak

Završni rad na temu: „Crkveni raskoli prije 1054. godine prikazuje različite hereze i

šizme odnosno raskole koji su obilježili rano i srednjovjekovno kršćanstvo sve do godine 1054.

kada su povijesne trzavice prerasle u otvoreni veliki raskol koji je podijelio religiju na zapadno

latinsko katoličanstvo i istočno ortodoksno pravoslavlje. Bitno je naglasiti kako je

postapostolska crkva odnosno kršćanstvo prvih deset stoljeća bilo iznimno rascjepkano na

različita vjerovanja odnosno tumačenja teoloških dogmi. U nekoliko značajnih navrata čak je

opstojnost cijele kršćanske religije bila iznimno upitna, no sve većim jačanjem duopola Rim-

Carigrad naglasak i teret sukoba je prebačen na te dvije teološke struje. Potrebno je bilo dosta

vremena da se teološko vjerovanje kršćanstva utemelji a crkvena hijerarhija stabilizira, no ni to

nije bilo dovoljno da se održi jedinstvo religije.

Sam tijek razvoja kršćanstva odnosno njegovih pripadajućih hereza, u radu je prikazan

s osloncem na kratke preglede koji daju uvid u glavne povijesne eksponente odnosno ličnosti

koji su na različiti način tumačili kršćansku teologiju, od početnog gnosticizma do arijanizma,

teološkog značenja aleksandrijske škole i nestorijanizma. Srednjovjekovno su kršćanstvo dakle

obilježile različite teološke rasprave o dvjema naravima božjeg sina Isusa Krista u koje su se

aktivno uključili pokreti poput monofizitizma i monoteletizma, priscilijanstva, donatizma i

drugih te su doprinjeli daljnjem širenju teološke zbrke. Crkvena su se pitanja odnosno

doktrinarne fraze zbog toga morale definirati na nemalom broju crkvenih koncila koji su

rješavali takve sporove. Prije početka 11. stoljeća došlo je do važnih političkih promjena na

srednjovjekovnom europskom kontinentu poput dolaska na prijestolja franačkog kralja Karla

Velikog (okrunjen 800. god.), a potom kasnije i Otona Velikog (okrunjen 962. god.). Takve su

promjene doprinjele daljnjem udaljavaju rimskog pape od carigradskog patrijarha koji su

sudjelovali u nastanku različitih šizmi poput Ignacija i Focija te Mihaela Cerularija. Ti su

45

sporovi duboko oštetili i onako krhke odnose između zapada i istoka te doprinjeli onakvom

ishodu kakav je zadesio kršćanski svijet u Carigradu 16. srpnja 1054. godine.

46

16. Sažetak

Naslov: Crkveni raskoli prije 1054. godine

Nakon ranih stoljeća kršćanstva postalo je jasno da su se rimska zapadna crkva i istočna

carigradska crkva postavile u poziciju borbe za kršćanski prestiž odnosno prvenstvo. Period

prvih deset stoljeća kršćanstva obilježen je različitim herezama i raskolima koji su utjecali na

slabiju povezanost i jedinstvenost kršćanskog svijeta. Sve veće političko i vjersko jačanje

rimskog pape i njegovo okretanje ka savezništvu sa zapadnom Europom doprinjelo je

udaljavanju od bizantske vjerske politike koja je imala temelj u ortodoksnom vjerovanju

božanskog cara i sve većoj ulozi carigradskih patrijarha koji su uvelike naštetili u osjetljivu

odnosu Rima i Carigrada.

Ključne riječi: kršćanstvo, Rim, Bizantsko carstvo, papa, carigradski patrijarh, hereze, raskol

47

17. Summary

Title: Christian church's schisms before 1054

After the early centuries of Christianity, it became clear that the Roman Western Church and

the Eastern Church of Constantinople had placed themselves in a position to fight for Christian

prestige and primacy, respectively. The period of the first ten centuries of Christianity was

marked by various heresies and schisms that influenced the weaker connection and uniqueness

of the Christian world. The growing political and religious strength of the pope and his turn to

an alliance with Western Europe contributed to a departure from Byzantine religious policy

based on the orthodox belief of the divine emperor and the growing role of the patriarchs of

Constantinople who greatly damaged the sensitive relationship between Rome and

Constantinople.

Key words: Christianity, Rome, Byzantine Empire, Pope, Patriarch of Constantinople,

heresies, schism

48

18. Literatura

H. Belloc, 2012, Velike hereze, Zagreb: Naklada Benedikta, 2012.

Y. Congar, 1959, After nine hundred years-the background of the schism between the eastern

and western churches, New York: Fordam University Press, 1959.

F. Dvornik, 1948 , The Photian schism-history and legend, London: Cambridge University

Press, 1948.

T. E. Gregory, 2005, A history of Byzantium, London: Blackwell Publishing, 2005.

Velika povijest crkve, 1995, - Velika povijest crkve. Crkva carstva poslije Konstantina Velikog,

ur. H. Jedin, sv. 2; plsv. 1 i plsv. 2., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1995.

Velika povijest crkve, 1971, - Velika povijest crkve. Srednjovjekovna crkva, ur. H. Jedin, sv.

3; plsv. 1, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1971.

B. Jozić, 1992, Isus je sin Božiji. Ogledi o genezi arijanizma, Crkva u svijetu, vol. 27, br. 1-2,

1992., str. 65-77

G. Ostrogorski, 2006, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb: Golden marketing, 2006.

J. Pavić, T. Z. Tenšek, 1993, Patrologija, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.

A. R. Vine, 1937, The nestorian churches-a concise history of nestorian christianity in Asia

from the persian schism to the modern, London: Indenpendent Press, 1937.

Web izvori:

Acacian Schism: https://www.britannica.com/event/Acacian-Schism#ref21117 (preuzeto 20.

kolovoza 2020. god.)

Bizantska umjetnost: ikone i ikonoklazam:

https://medievalwall.com/hrvatski/umjetnost-razlicitih-drzava/bizantska-umjetnost-ikone-

ikonoklazam/ (preuzeto 21. kolovoza 2020. god.)

Ikonoklazam: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=27037 (preuzeto 21. kolovoza

2020. god.)

49

Monofizitizam: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=41709 (preuzeto 22.


Monoteletizam: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41740 (preuzeto 22.


Patrologija-montanizam: https://patrologija.com/e-montanizam/ (preuzeto 29. srpnja 2020.

god.)

U čemu se sve razlikuju katolici i pravoslavci:

https://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/u-cemu-se-sve-razlikuju-katolici-i-pravoslavci/

(preuzeto 20. kolovoza 2020. god.)

Documents

Crkveni raskoli prije 1054. godine