GRA EVINAR 59 (2007) 10 913

NASTANAK SALONE I GRADSKO CRKVENO SREDIŠTE

Uvod

Salona, odnosno današnji Solin koji je nastao na njezinu mjestu, po svo-joj je veli ini te ostatcima iz rimsko-ga, starokrš anskoga i ranosrednjo-vjekovnog razdoblja najve e i najpo-znatije arheološko nalazište u Hrvat-skoj. Prema starokrš anskim nalazi-ma, koji obuhva aju devedesetak raznovrsnih crkava i crkvica s neko-liko velikih groblja i mnoštvom se-pulkralnih (grobnih) ostataka, svrsta-vaju Salonu me u najpoznatije rano-krš anske lokalitete na svijetu.

Salona je srušena i napuštena po et-kom 7. stolje a i nikad nije naselje-na, a hrvatski se Solin uglavnom razvijao na njezinim isto nim rubo-vima. To je, uz naplavine rijeke Jad-ro iji je jedan rukavac nekad tekao sredinom grada, ve im dijelom sa-uvalo njezine ruševine. Prou ava-

nje je ruševina po elo još u renesan-si jer su Marko Maruli i njegov prijatelj Dmine Papali zapisivali i skupljali rimske natpise i kamene ulomke. Zanimanje je za Salonu naglo pove ano po etkom 19. st., posebno kada je 1820. osnovan Ar-heološki muzej u Splitu, pa se po e-la sustavno arheološki istraživati. Prvi su poznati istraživa i bili lije -nici i arheolozi Karlo i Frano Lanza te povjesni ar i arheolog Frano Ca-rrara. Potom su Salonu sve do današ-njih dana istraživali mnogobrojni doma i i strani istraživa i (austrij-ski, danski, francuski i ameri ki), a najpoznatiji su sve enik, arheolog i povjesni ar don Frane Buli (1946.-1934.) i danski arhitekt i povjesni arEjnar Dyggve (1877.-1961.).

Postojalo je i zanimanje za ruševine Salone koje je bilo i sasvim druge

Crkveno graditeljstvo

CREATION OF SALONA AND THE TOWN'S SACRED CENTRE

Salona is an old Illyrian town situated in the area presently occupied by the town of Solin. During the Roman reign, old Salona used to be the capital of the Province of Dalmatia. In that period, construction activities in the town were booming, so that it presumably had in excess of 60,000 residents. After legalization of Christianity, many churches were built in the town of Salona, which soon became a big church centre. Archaeological excavations revealed traces of big basilicas, but also of the remains of churches accommodated in private houses in the period prior to legalisation of Christian religion. Salona is the biggest archaeological site in Croatia, but also the site where most of early Christian churches were discovered or are expected to exist. The most impressive edifice is the huge episcopal centre within the town walls, which is situated at the contact between the oldest section and the eastern section of the old town. The centre contains two big basilicas and many oratories where early Christians performed religious ceremonies.

Ilirske provincije po etkom 4. st.

Crkveno graditeljstvo

914 GRA EVINAR 59 (2007) 10

vrste. Zna se da su splitski zvonik i trogirska katedrala te poneka pala au Veneciji ve im dijelom izrasli iz kamena uzetog iz Salone. To je nat-jeralo F. Carraru da zavapi kako je ruševinama "više od barbarstva sta-rih, uradio vandalizam unuka". Do-dao je kako se Salona uvijek rabila kao kamenolom te da su kamenje iz Salone Spli ani rabili za gradnju svojih zidina, a Solinjani "u svako doba i za sve vrste gradnje" [1]. Pos-toje pisani tragovi kako je mleta kiprovidur Pietro Valier 1678. solins-kim kamenjem nagradio pjesnika Jerolima Kavanjina za usluge koje je u inio Republici i kako je 1711. splitskom nadbiskupu Stjepanu Cu-pilliju bilo dopušteno da ga iskoriš-tava kako želi.

To ipak nije bila nikakav ondašnja iznimka jer je i u drugim krajevima Europe bila redovita praksa da se kamenje uzima s napuštenih ruševi-na. Ipak, Salonu su dijelom rušili i zbog vojni kih razloga. Tako je 1647. mleta ki general Leonardo Foscolo dodatno srušio mnoge razvaline ka-ko ne bi poslužile Turcima kao utvr-de. Temeljito je stradao i znameniti amfiteatar koji je dotad bio gotovo u cijelosti sa uvan.

Iz goleme literature koja je o Saloni napisana služili smo se uglavnom samo onom koja je nastojala sustav-no organizirati poznate podatke ili onom koja je napisana posljednjih godina. To smo u inili zato da bis-mo izbjegli mnogobrojne dvojbe oko postojanja ili izgleda pojedinih gra evina, o emu se arheolozi i po-vjesni ari esto spore [1], [2].

Nastanak i razvoj Salone

Salona je nastala u potpuno zašti e-nom zaljevu i na rubu plodnoga po-lja koje se protezalo uz južne padine Kozjaka i zapadne obronke Mosora. Grad je nastao u delti rijeke Jadro, duge tek 4,5 km, ali vrlo bogate vodom. Ta je neobi na rje ica, iji je izvor i gornji tok od 1984. zašti-

en kao posebno vrijedan prirodni resurs (a stanište je posebne endem-ske mekousne pastrve) bila dugi niz godina granica izme u hrvatskog Solina i bizantskoga odnosno mleta -kog Splita, poslije i izme u Otoman-skog Carstva i Mleta ke Republike, a nazivali su je i "hrvatskim Jorda-nom" zbog važnosti koju je imala u kristijanizaciji Hrvata. Rijeka se u antici nazivala Salon i po njoj je neg-dašnje ilirsko naselje i dobilo ime. Doduše pravi je naziv u po etku bio Salone, a tako ga (u obliku Salonae) spominju i mnogi pisci ak do 5. st., primjerice Sv. Jeronim. To bi, drži ve ina naših arheologa i povjesni a-ra, zna ilo da je u po etku bilo više Salona, jedna vjerojatno i u Donjoj Rupotini podno Klisa, i da je naselje na obali s vremenom prevladalo. Iz oblika Salona nastao je hrvatski So-lin, istim jezi nim promjenama koji-ma su se mijenjali i drugi nazivi ilir-skog podrijetla, kao Albona (Labin), Flanona (Plomin) i Scardona (Skradin).

Kada je i zašto rijeka Salon promi-jenila ime u Jadro nije poznato, ali se zna da se tako naziva ve u ranom srednjem vijeku. Zapravo naziva se Iader, upravo kako glasi osnova la-tinskoga imena Zadra, ali to sasvim sigurno nije me usobno povezano. Vjerojatno je ime nastalo po nekoj nepoznatoj staroj crkvi posve enoj Sv. Andriji, možda u blizini njezina izvora.

Vjeruje se da je Salona bila naselje-na ve u prapovijesti, ali o tome ima vrlo malo materijalnih tragova. Na-

eno je ponešto nakita i oružja na širem podru ju, ali je ono ilirskoga ili gr kog podrijetla, a to svjedo i o trgova kim vezama ilirskih plemena s helenskim svijetom. Svoj je urbani razvitak Salona zapo ela u kasno helenisti ko doba, usporedno s gr -kom kolonizacijom talijanske i hrvat-ske jadranske obale.

Gr ki su se trgovci i moreplovci us-mjeravali prema uš u rijeke Pad na talijanskoj obali. Na tom je putu otok Vis bio najprikladnije mjesto za predah. Tako su po etkom 4. st. pr. Krista Grci iz Sirakuze osnovali koloniju Isu (Issu), istodobno kada i Ankonu na talijanskoj obali. Isa je postala bogati gr ki grad koji ve u 3. st. osniva ispostave na susjednom kopnu – Tragurij (Tragurion danas Trogir) i Epetij (Epetion danas Sto-bre ). Iz tih se gradova trguje s ilir-skim stanovništvom u zale u dalma-tinskih planina. U središtu je toga prostora bila Salona koja je bila na-selje ilirskog plemena Delmata. Ni-kada nije bila gr ka, iako je u njoj bilo Grka i gr ki bio službeni jezik.

U posljednjim stolje ima stare ere Salona je postala zanimljiva Rimlja-nima koji su htjeli svoje gospodars-ke interese proširiti na duboko i bo-gato ilirsko zale e. Nakon slamanja Argonove i Teutine pomorske sile, Rimljani su krenuli prema Makedo-niji na jugu i Venetu prema sjeveru. Osnovali su koloniju Akvileju, poko-rili Istru i s vojskom prodrli do Sis-cie (Siska). Sredinom 2. st. pr. Krista po inju povremeni sukobi s Delma-tima koji traju više od sto godina i tek je Oktavijan 27. pr. Krista pobi-jedio Japode, Delmate i Panonce te cijeli Ilirik. Tada po inje ja ati ulo-ga Salone.

Postupno su na isto nu obalu Jadra-na stizali Rimljani (trgovci, pomorci, obrtnici…) i u Saloni ih je sasvim si-gurno bilo dovoljno kad se 119. pr. Krista (tada se Salona prvi put spo-minje u pisanim izvorima) odlu io s vojskom prezimiti vojskovo a Luci-je Cecilije Metel zvan Dalmatik (?-104. pr. Kr.).

Važnost se Salone posebno pove ala nakon što je Gaj Julije Cezar (100. pr. Kr.-44. pr. Kr.) pobijedio Gneja Pompeja (106. pr. Kr.- 48. pr. Kr.) u

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 10 915

odlu nim bitkama na isto noj strani Jadrana. Salona je tada, za razliku od Ise, bila na pobjedni koj strani i Cezar ju je za odanost, pretpostavlja se 48./47 godine, uzdigao u rang rimske kolonije s nazivom Martia Iulia Salona. Od tog trenutka u gra-du opada utjecaj Grka Isejaca i Sa-lona postaje pravi rimski grad. Podi-žu se gra evine koje su u skladu s rimskim gra anskim životom poput foruma, bazilike (kurije), hramova, termi, teatra, amfiteatra i sl. Za prvih careva i za namjesnika Publija Kor-nelija Dolabelle (14.-20.) izgra eno je nekoliko važnih cesta prema An-detriju (Mu u), Tiluriju (Trilju) s mostom na Cetini i dalje prema Na-roni i Bosni i Aequumu ( itluku) pokraj Sinja te dalje prema Panoniji. Dvije su išle obalom: jedna prema Traguriju, a druga prema Epetiju i dalje na istok.

Sve je to potaknulo snažan razvoj Salone, posebno jer su izgra ene i

brojne lokalne ceste, pa e ona u idu im stolje ima mira i stabilnosti postati velik i snažan grad. U tome je veliku ulogu imala gradska luka u koju su stizali brojni pomorci i trgovci s istoka i zapada Sredozemlja.

Jezgra je budu e Salone bila na oba-li, u luci gdje su se odvijali prvi trgo-va ki susreti izme u isejskih Grka i domoroda kih Delmata. No tu su se sretali sredozemni trgovci i morep-lovci koji su s doma im stanovništ-vom za oružje, nakit, kerami ko po-su e i sl. mijenjali kožu, stoku i dru-gu hranu, vjerojatno i posebno cije-njeni ov ji i kozji sir.

Mnogo se u znanstvenim i stru nim krugovima raspravljalo o toj prvoj gradskoj jezgri, a Ejnar Dyggve, ko-ji je od 1922. stalno ili povremeno istraživao Salonu i druga dalmatin-ska arheološka nalazišta, nazvao ju je Urbs vetus (Stari grad) i Urbsantiqua (Drevni grad) te na kraju i pogrešno Urbs graeca (Gr ki grad)

iako Salona nikada nije bila gr ka. U skladu s tim Dyggve je zapadno gradsko proširenje nazvao Urbsoccidentalis (Zapadni grad), a isto -no Urbs orientalis (Isto ni grad). Sve su to, dakako, samo simboli ni nazivi koji su nastali iz prakti nih razloga, ali se redovito rabe u stru -noj literaturi o staroj Saloni [3]. Urbs vetus ili Urbs antiqua bio je trapezasta oblika i s vremenom je postao pravim gradskim središtem, a ini se da je vrlo brzo opasan zidina-

ma koje se i danas mogu uo iti na više mjesta. Ve je u 1. st. formiran središnji gradski trg odnosno forum oko kojega se gradi niz javnih i sak-ralnih gra evina (kapitolij s hramo-vima, kurija, trijemovi, obrtni keradionice i sl.), nešto južnije teatar, a zapadno izvan gradske jezgre i amfiteatar. Na sjevernim zidinama postojala su monumentalna gradska vrata, tzv. Porta Caesarea s ugao-nim kulama, od kojih su i danas sa-uvani vrlo uo ljivi ostatci. ini se

Tlocrt stare Salone s ozna enim najpoznatijim spomenicima

Crkveno graditeljstvo

916 GRA EVINAR 59 (2007) 10

da su zidine štitile grad i luku sa svih strana, iako od zapadnih nije prona-

en nikakav trag.

Prvi je grad imao dvije glavne ulice: jednu u smjeru istok-zapad (decu-manus) i drugu u smjeru sjever-jug (cardo). Te su ulice vjerojatno pra-povijesnog podrijetla pa ih je novo naselje uklopilo u raster svojih ulica. Kako Salona nije projektirani grad, ona se razvijala iz stanja zate enogna zemljištu. Stoga su se širenja, posebno tijekom 1. i 2. st., odvijala uz ceste koje su vodile prema istoku i zapadu. Tako se dogodilo da je grad uz ceste uništio mnoga groblja i usto dobio i nepravilan izgled. Ka-da je i taj dio opasan zidinama, za što u po etku nije bilo potrebe jer je na snazi bio pax romana (mir u ci-jelom Carstvu), u njima su otvorena nova vrata kojima su arheolozi nad-jenuli posebna imena. Zidine su oko cijeloga grada izgra ene oko 170. kada je postojala opasnost da ger-manski Kvadi i Markomani provale u dubinu Rimskog Carstva. O tome postoji i pisano svjedo anstvo na kamenoj plo i pokraj Porta Anden-tria (Mu ka vrata). Amfiteatar je izgra en prije pa je tada uklopljen u obrambeni sustav. Gradske su se zidine dogra ivale, obnavljale i po-ja avale tijekom 5. st. kada su Salonu ugrožavali Huni i Goti te za Justini-janova osvajanja Dalmacije. Tada su zidinama na pravokutne kule dodani trokutasti završetci koji su i danas vidljivi na sjevernom dijelu zidina. Te su zidine mjestimice dobro o u-vane vjerojatno i stoga što je u njima bio vodovod koji je doveden s izvo-ra Jadra.

Najuspješnije razdoblje u povijesti Salone bilo je u drugoj polovici 3. st., otprilike za vladavine cara Dio-klecijana (284.-305.). ini se da je bio rodom iz tih krajeva, a Saloni je posredno mnogo pomogao kada je u blizini odlu io izgraditi vlastitu pa-la u. Od toga je golemoga graditelj-skog pothvata i Salona imala mnogo koristi jer su istodobno gra eni i

proširivani mnogi gradski sadržaji. Dioklecijan je i izravno pomogao Saloni jer joj je dodijelio i naslov Valeria (carevo obiteljsko ime) pa je pun naziv grada poslije toga glasio – Martia Iulia Valeria Salona Felix.

ini se da su u Saloni poslije Diokle-cijana, baš kao i u splitskoj pala ikoja je bila državno vlasništvo, bo-ravili mnogi carevi i lanovi carskih obitelji: Gala Placidija (390.-450.), njezin sin i zapadnorimski car Valen-tinijan III. (425.-455.) i car Glicerije. Salonitanski patricij Marcelin bio se 461. proglasio kraljem Dalmacije, a njegov sin zapadnorimski car Julije Nepot (474.-475.) zadržao je vlast nad dijelom Dalmacije sve do 480. kada je vjerojatno ubijen u Diokle-cijanovoj pala i. Sve to govori da je Salona imala odgovaraju i urbanis-ti ki standard koji je zahtijevala dr-žavna i vjerska elita.

U petom stolje u brojni germanski narodi napadaju oslabjelo Carstvo, me u ostalima i Isto ni Goti koji zauzimaju i plja kaju Rim, a Zapad-no Rimsko Carstvo službeno prestaje postojati 476. godine. Protiv Isto nih Gota (Ostrogota) vodili su se mnogi ratovi, a najve i je bio Gotski rat (535.-553.) koji je vodio car Justi-nijana I. Veliki (527.-565.). Tada je Salona bila u središtu zbivanja kao važno uporište gotskim i carevim vojnicima. Kada su bizantski vojnici

istjerali Isto ne Gote sa salonitans-kog podru ja, najprije su zauzeli Klis, kao i mnogi drugi i prije i pos-lije njih, pa su potom oja ane zidine Salone. Zapam eno je da je 545. u Saloni prezimio i slavni Justinijanov vojskovo a Belizar (oko 505.-565.) dok je ratovao s Isto nim Gotima. Poslije je Dalmacijom upravljao car-ski prokonzul koji je vjerojatno sto-lovao u Saloni.

Kraj 6. st. donosi nove opasnosti, ali i smanjeno zanimanje Bizantskog Carstva za ove prostore jer je opas-nost prijetila i Konstantinopolu. Ka-da su Avari 582. zauzeli i razorili Sirmij (današnju Srijemsku Mitrovi-cu), carska je vojska bila zauzeta ra-tom s Perzijancima. To je omogu i-lo barbarima prodor u središnje kra-jeve Ilirika, u današnju Bosnu i u Dalmaciju. Tako dolazi i do pada Salone. Ali o tome emo pisati u

jednom od sljede ih nastavaka. No ipak smo dužni re i ponešto o broju stanovnika u Saloni na njezinu vrhuncu, tijekom 3. i 4. st. Raspola-že se s brojkom od 40 do 60 tisu astanovnika, a izra uni su temeljeni na veli ini amfiteatra (primao je iz-me u 15 i 18 tisu a gledalaca) te na veli ini vodovoda i sl. Posredni je krivac car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet koji je u djelu O uprav-ljanju carstvom doslovno napisao da je Salona bila velika kao pola Kon-

Rekonstrukcija amfiteatra u Saloni (prema Dyggveu)

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 10 917

stantinopola, koji je za careve vlada-vine imao ak 400.000 stanovnika. Neki su to spremno iskoristili da Salonu proglase ak etvrtim gradom po veli ini u Carstvu, valjda poslije Konstantinopola, Rima i Aleksan-drije. No ini se da je sve to zaista pretjerano jer prostor izme u zidina (intra muros) u Saloni iznosi 500 ha ili 5 km2 (to no 516.800 m2). U tom bi slu aju naseljenost na jednom etvornom kilometru zaista bila doj-

mljiva – od 8 do 12 tisu a. Vjerojat-nije je stoga broj od pedesetak tisu astanovnika ukupan iznos i za grad i za njegovu okolicu. Jer valjda su i onda, baš kao i danas na nogometne utakmice, gladijatorske priredbe u amfiteatru gledali i stanovnici bližih i daljih naselja [1], [2], [3], [4].

Krš anstvo u SaloniTragovi se krš anstva u Saloni, baš kao ni u drugim sredozemnim gra-dovima, ne mogu uo iti prije kraja 3. st. Stoga je vrlo zanimljivo pita-nje, o kojemu su raspravljali mnogo doma i i strani znanstvenici, kada se krš anstvo pojavilo u Saloni odnos-no Dalmaciji. Zna se da je u posla-nici Rimljanima apostol Sv. Pavao pisao kako je od Jeruzalema do Ili-rika "obavio dužnost propovijedanja radosne vijesti o Kristu" te da je na-stojao da to ne ini "gdje je Krist ve poznat i da ne gradi na tu emtemelju". Tako er se zna da je na tre em putovanju po isto nom Sre-dozemlju dotakao i granice zapad-nog Balkana. Posrednim se putem može zaklju iti da su neki Pavlovi sljedbenici propovijedali u Dalma-ciji. To piše u poslanici Timoteju iz Rima 67. godine u kojoj ga moli da mu se pridruži jer su ostali u enici otišli na razne strane, a "Tit u Dal-maciju". Sv. Timotej i Sv. Tit bili su ina e u enici Sv. Pavla s kojim su bili u rimskom sužanjstvu, a obojica su bili obra enici, biskupi i mu enici.

Iz tih se skromnih podataka, a dru-gih i nema, može zaklju iti da su prve krš anske misije ipak dotakle

Ilirik. No bit e vjerojatnije da u to vrijeme Dalmacija nije bila osobito privla na krš anskim propovjedni-cima, kao što e biti porastom ugle-da Salone i cijele pro-vincije u sljede imstolje ima.

Iz druge polovice 3. st. postoje pouzdane vi-jesti o krš anskoj vjeri u Saloni. Baš kao i u svim ve im primors-kim sredozemnom gra-dovima, tu su se mije-šali stanovnici iz raz-nih krajeva te djelova-li tuma i raznih religi-ja i orijentalnih kulto-va, poput Mitrina, Izi-dina, Atsova, Kibelina i sl. Me u njima su bili i krš anski propo-vjednici. Pojedini pro-na eni simboli i zna-kovi krš anstva ne do-kazuju i postojanje for-mirane i ure ene vjers-ke zajednice, iako je ilegalno vjerojatno pos-tojala, posebno tijekom progona.

Salona je kao glavni grad jedne pro-vincije privla ila propovjednike i zato su u njoj i progoni bili najbroj-niji. Jedan od njih je Sv. Venancije, za kojega se vjeruje da je bio prvi biskup Salone i da je kao propovjed-nik bio poslan iz Rima. On je, ini se, umro mu eni kom smr u 259. u Delminiju (današnjem Tomislavgra-du) na kraju vladavine cara Valerija-na (253.-260.). Zna se da su krš ani u Saloni najviše stradavali krajem vladavine cara Dioklecijana 304., kada su pogubljeni biskup Domnio, tkala ki radnik Anastazije, sve enikAsterije, akon Septimije te etirivojnika iz Dioklecijanove garde – Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Te-lije. Sv. Domnio (Sv. Dujam), o ko-jemu smo ve potanko pisali (Gra-

evinar 6./2007. str. 334-345) bio je nesumnjivi vo a salonitanske krš an-ske zajednice.

Nakon edikta cara Galerija iz 311. izdanom u Serdici (Sofija), a poseb-no nakon reskripta (otpisa) careva Konstantina i. Velikog (oko 280.-337.)

i Valerija Lucinija (248.324.) zva-nim Milanski program tolerancije iz 313., krš anstvu je priznata puna ravnopravnost sa svim ostalim reli-gijama. Tada po inje štovanje mu e-nika, svojevrsnih vjerskih prvobora-ca, a ono se o ituje u radnji memo-rija (spomen-mjesta), oratorija (ka-pela), a potom i bazilika nad njiho-vim grobovima.

Novi se pobjedonosni kult po inje snažno širiti, u emu je Salona jedan od najdojmljivijih primjera, jer se crkve grade posvuda i unutar i izvan gradskih zidina. Krš ansko se sre-dište uglavnom formiralo oko bis-kupskog sjedišta, a u Saloni nedale-ko prvog oratorija koji je nastao, ka-ko se vjeruje, u tajnosti privatnog doma. Nisu me utim odmah izbri-sani ni tragovi ostalih poganskih re-ligija i kultova. Za to je pravi primjer zaglavni kamen u gradskim vratima najstarijega dijela grada – Porta

Tlocrt gradskog crkvenog središta (1. gradska bazilika, 2. križna bazilika, 3. krstionica, 4. biskupska pala a; oratoriji su ozna eni slovima)

Crkveno graditeljstvo

918 GRA EVINAR 59 (2007) 10

Caesarea. Na njemu je u doba vla-daju ega krš anstva isklesan reljef poganskog božanstava božice sre eTihe (Tyche), koja u ruci drži zasta-vu sretnoga i bogatoga grada Salone.

Biskupiju je 414. carigradski patri-jarh proglasio metropolijom, a u Sa-lonu su održana dva crkvena sabora – 530. i 533. godine [2], [3], [5].

Gradsko crkveno središte

Op enito

Gradsko se crkveno središte, koje još zovu i Krš anski kultni centar, Biskupsko središte ili Episkopalni centar, razvilo uz zidine zasebnoga zapadnog dijela Urbs orientalis,to no na mjestu gdje na granici Urbs vetus gradske zidine skre u prema sjeveru. Prostor je sa zapadne i sje-verne strane ome en zidinama, s isto ne ulicom koja je vodila do ma-lih gradskih vrata, a na jugu s ulicom koja je izlazila iz najstarijih grad-skih vrata – Porta Caesarea. Ulaz u kompleks bio je s južne strane kroz monumentalni ulaz s etiri stupa, a u sklopu toga golemoga središta nala-ze se dva najstarija oratorija (od ko-jih se onaj nazvan A drži za najsta-riju salonitansku crkvu), dvije velike bazilike sa zajedni kim narteksom (uskim predvorjem), biskupskom krstionicom i biskupskim stambenim kompleksom te s mnogim atrijima i hodnicima. Cijeli je sklop formirala

i oblikovala krš anska crkvena za-jednica kada su se po etkom 4. st. po ele podizati nove gra evine ili preure ivati zate ene za potrebe no-ve religije. Koliko je do danas poz-nato središte je nastalo na mjestu negdašnjega termalnog kompleksa i privatnih zgrada, ali i dijela sjeverne i isto ne nekropole.

Polovicom 19. st. u trag krstionici ušao je Karlo Lanza koji je vjerovao da je pronašao terme, što je poslije ispravio Frano Carrara koji je istra-žio i pravilno protuma io krstioni ki sklop. Po etkom stolje a otkrivene su, pod vodstvom don Frane Buli a,

obje bazilike, s tim da je južna do kraja istražena u naknadnim revizij-skim radovima Villiama Gerbera, Rudolfa Eggera i Ejnara Dyggvea. Njima uglavnom, posebno Dyggveu,

zahvaljujemo i sve tlocrte i likovne prikaze gradskoga krš anskog sre-dišta. Arheološka su se istraživanja obavljala tijekom 19. i 20. st., ali nisu u cijelosti završena. Najbolje je istražen ranokrš anski sloj (W. Ger-ber, 1917.), iako ne i u cijelosti. [2], [3], [6].

Oratorij A

Op enito je prihva ena teza don Frane Buli a da je to prvo krš ansko kult-no mjesto nastalo preure enjem pri-vatne stambene zgrade (ili njezina dijela) i terma na krajnjem sjevero-zapadnom uglu Gradskoga crkvenog

Tlocrt oratorija A

središta, neposredno uz gradske zi-dine i akvedukt, bila ure ena kao krš ansko kultno mjesto. Ime, orato-rij A, nadjenuo je Ejnar Dyggve koji je dao imena i mnogim drugim salo-nitanskim nalazištima. To je tzv. za-

jednica u privatnoj ku i ili ku a za-jednice (domus ecclesiae). Zbog svoje starosti ovaj dio crkvenoga središta me u najpoznatijim je nalazištima iz Salone uop e.

Rekonstrukcija gradskoga crkvenog središta (prema Dyggveu) gledano sa sjeverozapada (1. biskupska pala a, 2. krstionica, 3. gradska bazilika, 4. križna bazilika, 5. oratorij A, 6. oratorij B)

Rekonstrukcija gradske i križne bazilike i krstionice (prema Gerberu)

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 10 919

Rekonstrukcija unutrašnjeg izgleda oratorija A

Zgrada se sastojala od središnje pro-storije i bo nih dogradnja, gotovo kvadratnog tlocrta (16,8 x 12,6 m), s tim što sa zapadnim dvorištem ima ukupnu površinu od 265 m2. ini se da je sjeverna prostorija nakon preu-re enja u oratorij bila napuštena, a u funkciji je ostao samo njezin prostor na katu koji je bio spojen stubištem s atrijem na zapadnom pro elju. Sre-dišnja je prostorija preuzela ulogu crkvene dvorane koja je bila pove-zana sa srednjom od tri manje pros-torije duž njezina južnog zida. Ispred

zapadnog zida crkvene dvorane iz-gra ena je polukružna klupa za sve-enstvo, a upravo je ona glavna pot-

vrda starokrš anske namjene cijele zgrade. Ispred klupe je bila i oltarna pregrada, a prostor preure en u sve-tište podignut je za visinu jedne stu-be. U zapadnom su zidu otvorena vrata koja su vodila do fontane u dvorištu, a ta je fontana, drže istraži-va i, služila za ritualno pranje ruku.

ini se da je u jednoj od južnih pros-torija bio i bazen i da je cijela južna strana služila kao krstionica. Prema tlocrtnoj organizaciji i deko-rativnim detaljima adaptirani se pro-stor može smjestiti u drugu polovicu 3. stolje a, a ve i je dio ukrasnog inventara, mjestimice obilježen pos-vetnim križevima, ostao u uporabi. Branimir Gabri evi [6] vjeruje da je taj oratorij ure en pod utjecajem iz Rima, ak možda i u doba bisku-pa Venancija kao prvog pro elnika salonitanske krš anske op ine. Što-više taj se prostor i sada istražuje pa je za našeg posjeta gotovo cijeli ora-torij A bio pokriven zaštitnom foli-jom. Ina e to je jedna od najbolje o uvanih salonitanskih gra evina iji se zidovi mjestimice penju i do

3 m [7], [8], [9].

Oratorij B Oratorij B smješten je izme u orato-rija A, s kojim dijeli atrij (predvorje), i gradskoga zida na koji je prislonjen apsidom. To je mala (10 x 11 m), vje-rojatno trobrodna bazilika etvrtas-tog tlocrta sa zakošenim isto nim pro eljem i malom etvrtastom eg-zedrom (plitkom apsidom) na zapad-noj strani. Zanimljivo jest da i orato-rij A (koji je znatno stariji) i oratorij B imaju svetišta na zapadnoj strani, za razliku od svih ostalih ranokrš an-skih i srednjovjekovnih crkava ije je svetište uvijek smješteno na isto -noj strani i Jeruzalemu.

Tlocrt oratorija A i B

Na ulazu u malu apsidu, koji je po-dignut za visinu stube, stoje dva pi-lastra s urezanim vitkim latinskim križevima, dok je uz unutrašnju sti-jenku prislonjena niska klupa. Oratorij je preure en od prijašnje anti ke gra evine prislonjene uz gradski vodovod, možda nimfeja (manji hram s nimfama) koji se ina-e gradio uz rimske i gr ke izvore ili

vodovode. Najprije je bila uo ena samo egzedra, koju je Gerber protu-ma io kao kapelu s po ivalištem, ali je naknadno Dyggve otkrio cijeli prostor oratorija. Urezani križevi na pilastrima upu uju na 5. st., iako to ne zna i da adaptacija nije na injena i prije tog razdoblja [8], [9].

Gradska bazilikaSjeverna bazilika, koju je don Frane Buli pretpostavljaju i da se radi o glavnoj i biskupskoj crkvi nazvao Oratorij A nedavno snimljen tijekom posjeta

Crkveno graditeljstvo

920 GRA EVINAR 59 (2007) 10

gradskom bazilikom (Basilica urba-na), gra ena je u doba biskupa Sim-ferija po etkom 5. st. u obliku dvije longitudinalne monumentalne bazi-like (basilicae geminae). Dovršio ih je biskup Hezihije (odnosno Ezihije ili Egzigije – ovisno o izvorima) "sa sve enicima i narodom" kako piše na ulomku sa uvanoga mozaika u tjemenu apside. No i novoizgra ena je crkva vrlo brzo doživjela novu fazu obilježenu pomicanjem stupova i krovne konstrukcije. Nije ipak jas-no odnosi li se izraz "nova poslije stare" u nastavku mozai koga natpi-sa na ta proširenja ili na neku prijaš-nju gra evinu na istome mjestu.

Sjeverna ili gradska bazilika izrazito je prostrana (58,2 x 28,5 m) i najve-

a je trobrodna crkva na podru juDalmacije. To je izdužena gra evina s polukružno orijentiranom apsidom i odmaknutom klupom za sve enst-vo te pastoforijem prislonjenim uz sjeverni zid. Narteks je rekonstrui-ran prema zamislima Dyggvea kao zatvoren blok povezan na sjevernoj strani stubama s baptisterijem (baze-nom) krstionice odnosno konsigna-torijem (mjestom za krizmu), dok je pitanje južnoga zida i veze s rastvo-renim predvorjem južne bazilike os-talo upitnim. Neki su uvjereni da je sadašnja konzervatorska rekonstruk-cija rezultat neke kasnije faze izgrad-nje. Nejasno je bilo i istodobno fun-kcioniranje južne crkve koja je dje-lomice preslojena sjevernom gra e-vinom.

Sjeverna je bazilika bila posve ena Kristu i u njoj su (in situ) sa uvani fragmenti stupova, temelj otlarne pregrade, mozaici u apsidi i dijelom u bo nim brodovima te plo nik u sjevernom brodu i protezisu (prosto-rija za žrtvene darove) [2], [8], [9].

Južna križna bazilika

Prva je kultna gra evina na mjestu južne bazilike vjerojatno izgra ena po etkom 4. st. Imala je polukružnu i orijentiranu apsidu, ali je ostale di-jelove teško razlu iti od prijašnje anti ke profane gra evine nad kojom je podignuta. U sljede oj je etapi na istome mjestu izgra ena ve a trob-rodna bazilika s polukružnom apsi-dom na isto noj i pravokutnim nar-teksom na zapadnoj strani. Svetište je bilo produženo umetanjem segmen-ta izme u apside i naosa (svetišta s kipom), a zapadno je pro elje narteksa rastvoreno nizom stupova u obliku trijema, dok je u produžetku sjever-nog broda stajao izduženi pastoforij. Ta je gra evina, kako se vjeruje, iz-gra ena u 5. st.

Tre a je faza bila gradnja tzv. Hono-rijeve bazilike u prvoj polovici 6. st. na mjestu južne crkve. Nazivaju je i križnom bazilikom jer ima oblik gr -kog križa s trobrodnim krakovima,

Tlocrt sjeverne i južne bazilike

od kojih isto ni završava plitkom polukružnom apsidom. Ta je crkva pomalo nepravilna tlocrta, na što upu uju dimenzije (uzdužna la a:/21,78 do 22,4/ x 40 m, popre na:

Kompjutorska rekonstrukcija unutrašnjosti gradske bazilike

Sadašnji djelomi no rekonstruirani ostatci gradske bazilike

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 10 921

/17,2 do 18/ x 41,18 m). U toj je tre-oj fazi izgra en i jedinstven zatvo-

reni narteks pred pro eljem obiju crkava tako da su one od tog trenut-ka stvarno funkcionirale kao dvojna bazilika. Na to upozorava i uskla i-vanje njihovih pro elja koja dotad nisu bila u istoj ravnini. Izgradnja je predvorja uništila anti ku ulicu, ali je veza izme u sjevera i juga ostva-rena vratima na južnom zidu. Uz

zapadni je zid s unutrašnje strane naknadno pridodana klupa. Križna je bazilika krajem 6. st. dobila novi liturgijski namještaj. Vjeruje se da je južna crkva bila po-sve ena Sv. Dujmu i ostalim saloni-tanskim mu enicima, no tuma enjanamjene dvojnih bazilika ipak nisu jedinstvena. Vjerojatno je križna južna crkva bila memorijalna, iako nije sa uvan oltar ni eventualna kon-fesija. Danas je od južne bazilike vidljiv samo sjeveroisto ni dio. Ina e je nadbiskup Honorije (umro 547.), koji je izgradio južnu crkvu,

prema pisanim izvorima bio sazivacrkvenih sabora u Saloni 530. i 533., a ti su sabori bili vrlo važni za uspo-stavljanje crkvene vlasti u Dalmaciji [2], [8], [9].

Biskupska krstionica Sjeverno od dviju bazilika bila je krs-tionica poligonalnoga tlocrta s krsnim zdencem, posebnom dvoranom s mo-zai kim podom i pristupnim prosto-

rom do crkve ukrašenim vrlo vrijed-nim kapitelima iznimne orijentalne ljepote (iz 6. st.) koji su danas izloženi u Arheološkom muzeju u Splitu.

U središtu je krstionica sa zdencem i predvorjem, a zapadno izdužena pro-storija s polukružnom klupom ispred sjevernog zida i podnim mozaikom i prizorom dvaju jelena kako piju vo-du i natpisom: "Kao što jelen želi izvor vode, tako moja duša ezne za tobom, Bože! " Ta se prostorija tu-ma ila razli ito kao katekumenej (dvorana za vjersku obuku) ili kon-signatorij.

Krstioni ki je kompleks doživio više faza i preinaka, ali nisu jedinstvena mišljenja o vremenu i namjeni poje-dinih prostorija. Mogu se razabrati etiri gra evne faze u dva razli ita

razdoblja. U prvoj polovici 5. st. iz-gra ena je etverokutna krstionica sa šesterokutnim i naknadno suže-nim zdencem. Sljede i je sloj obilje-žen gradnjom osmerokutne krstio-nice i pomo nih zgrada u drugoj polovici 5. st. Unutrašnji je kružni plašt krstionice raš lanjen nišama i oživljen stupovima prislonjenim uz zidove. Krsni je zdenac prvotnoga križnog oblika preina en u etvero-kut, a danas je rekonstruiran u križ-nom obliku s opekama.

Krštenje se obi no obavljalo u Us-krsnoj no i, a potom bi biskup novo-krštenike odmah krizmao kako bi u procesiji, obu eni u bijele haljine,

Sjeverni ostatci križne bazilike

Tlocrt i presjek biskupske krstionice

Podni mozaik iz krstionice

Crkveno graditeljstvo

922 GRA EVINAR 59 (2007) 10

mogli u i u crkvu i prvi put biti na-zo ni cijelom bogoslužju te se pri-estiti [2], [8], [9].

Biskupska pala aKompleks prostorija sjeveroisto no od gradskih bazilika prvotno je bio protuma en kao kompleks stambe-nih zgrada, ali je Dyggve naknadno ustanovio da se radi o biskupskoj pala i ili episkopiju.

Na razli itim su mjestima u ulici, koja s isto ne strane ome uje gradsko crkveno središte, prona eni ulomci nadvratnika i kapitela s monogrami-ma koje je Buli pripisao salonitans-kom biskupu Petru (554.-562.), dok je od zate enih epigrafskih fragme-nata i ulomaka sarkofaga s natpisom "arca Petri" (Petrova la a), zaklju ioje da je sjeveroisto no od gradske bazilike spomenuti biskup podigao neku sakralnu gra evinu, možda i samostansku, u kojoj je i pokopan. Ta je rekonstrukcija prili no dvojbe-na, posebno i stoga što se podaci Bu-li a, Gerbera i Eggera ne mogu sas-vim uskladiti.

Budu i da su stupovi s Petrovim mo-nogramima ozna avali monumental-ni ulaz u taj dio kompleksa s isto ne strane, pretpostavljena bi sakralna gra evina bila jedan od oratorija u okviru pala e. Ali kako je nadvratnik s jednakim monogramom zate en juž-nije u ulici, nije isklju eno da se even-tualna sakralna gra evina nalazi južno od apside sjeverne bazilike, za što ima odre enih znakova u prostoru.

Monogrami na kapitelima i nadvrat-niku svrstavaju pretpostavljenu zgra-du, a možda i cijelu biskupsku pala-u, u drugu polovicu 6. st. [2], [8], [9].

Ostali oratoriji u crkvenom središtu

Kultne se gra evine manjih dimen-zija (oratoriji) u Saloni vezuju za gradsko biskupsko sjedište, iako su prona eni i na drugim mjestima. Manji je broj bio poznat otprije, a ostale je otkrio, ili ih kao takve pre-poznao, Dyggve u revizijskim istra-živanjima 1949. godine. O tzv. orato-rijima A, B, i F pisao je i prije, a pre-ostale je (C, D, E, G i H) samo naz-

na io na tlocrtu gradskoga crkvenog središta nakon spomenute revizije. Salonitanski se oratoriji mogu podi-jeliti u dvije grupe. U prvoj su, ma-njoj, preure ene zgrade druga ije namjene koje su u po ecima saloni-tanske krš anske zajednice nadomješ-tale bazilike koje e se potom gradit-i. Takvi su oratoriji A i B koje smo ve prikazali. U drugoj su brojnijoj grupi oratoriji koji su iznikli oko veformiranoga crkvenog središta ili drugih gradskih prostora, a imaju ulogu pomo nih kultnih prostora memorijalne ili zavjetne naravi. Takvi su prostori ina e esti u sli nim ra-nokrš anskim središtima. Oratorij C naslonjen je na zidove gradske bazilike i narteksa, a nalazi se na sjeveroistoku križne bazilike, na prostoru koji zatvaraju krakovi križnoga tlocrta. Svojim tlocrtom pomalo podsje a na oratorij A, s tom razlikom što je pravilno orijentiran u smjeru istok-zapad i gra en kasnije, vjerojatno tek u 6. st. Sli noga je izgleda i oratorij D, koji je s vanjske strane naslonjen na zid narteksa te je vrlo uzak i položen u smjeru sjever-jug. Oratorij E je gra evina stiješnjena izme u gradskih zapadnih zidina i narteksa dviju bazilika gradskoga crkvenog središta, a dosad se razli i-to nazivao i tuma io. Nakon revizij-skog istraživanja toga dijela grada, Dvggve je spomenuto zdanje obilje-žio jednim u nizu salonitanskih ora-torija, da bi naknadno iznio pretpo-stavku o novoj raskrivenoj bazilici (tzv. basilica discoperta), sli noj onoj kakva je prona ena na cemete-rijalnom (grobljanskom) kompleksu u Marusincu. U svakom slu aju radi se o bogomolji ili oratoriju s otkrive-nim dvorištem. Gra evina se proteže u smjeru sje-ver-jug i ima dvije cjeline, od kojih je sjeverna zatvorena prostorija s ve om apsidom koja je u središtu gotovo etvrtasta, ali ima asimetri -no raspore ene bo ne prostora na isto noj i zapadnoj strani. Južni je

Ostatci biskupske krstionice

Ostatci biskupske pala e (u prednjem planu), iza su ostatci terma

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 10 923

dio kompleksa blago otklonjen u odnosu na sjeverni, a sastoji se od otvorenoga uzdužnog prostora (atri-ja), ome enog trijemom s isto ne, zapadne i južne strane. Oratorij je vjerojatno gra en u drugoj polovici 6. st., na što upu uju stilizirani kapi-teli kolonade i odnos prema nartek-su gradskih crkava kojemu je podre-dio orijentaciju apside. To vjerojat-no zna i da su oba gra evinska sklo-pa nastala istodobno ili da je oratorij nešto mla i. Sa uvani su vrlo mali ostatci zidova i tragovi mozaika u apsidi.

Oratorij F su dvije prostorije smješ-tene izme u sjeverne i južne bazili-ke u liniji njihovih svetišta. Svoje-dobno ih je otkrio Buli , a naknadno su ih Gerber i Egger protuma ili kao kapelu s relikvijama odnosno kao oratorij. Gra evina ima pravokutnu prostoriju zakošenoga zapadnog pro-elja, a po sredini je bio ulaz u nešto

širi atrij nepravilna oblika. Uz unu-trašnje stjenke sjevernoga, južnoga i isto nog zida prislanjali su se stupo-vi s kapitelima neobra enih pole i-na. Na isto nom dijelu otkrivena je mozai ka podna površina, a na zidu freske. Podno je udubljenje na tom mjestu Gerber protuma io kao krip-tu, nad kojom je pretpostavio oltar smatraju i da je kapela s kriptom izgra ena istodobno sa sjevernom bazilikom, a da je naknadno mijenjana kada je gra ena Honorijeva bazilika. Ipak, Dvggve je revizijskim istraži-vanjem ustanovio da je pretpostav-ljena kripta pogrešno protuma en ostatak prijašnje termalne arhitektu-re. Kapiteli su stupova ukrašeni kraj-nje stiliziranim lisnatim motivima i upu uju na preure enje oratorija F sredinom. 6. st., a sadašnji su ostatci vrlo teško uo ljivi.

Ejnar Dyggve je zapadnu prostoriju krstioni koga sklopa protuma io kao oratorij G, a to je, kao što znamo, zapravo katekumenej odnosno kon-signatorij.

Oratorij H nalazi se na krajnjem sje-veroistoku gradskoga crkvenog sre-dišta i u blizini biskupske pala e. To

bi eventualno bio oratorij u kome je pokopan ve spomenuti biskup Petar, ako njegov grob op e postoji u crk-venom središtu.

Osim oratorija, koje je sve imenovao Dyggve, postoji i oratorij Sv. Vincen-cija. To bi bila mala gotovo kvadrat-na prostorija otprilike na sredini cijeloga kompleksa u kojoj je Bulipronašao pilastar uporabljen kao prag i ukrašen križem i imenom Sv. Vincencija. Motiv vitkoga urezanog križa proširenih krajeva upu uje na 5. st., što zna i da je do adaptacije došlo poslije, vjerojatno u 6. st. Ta-ko je pretpostavio i Buli koji se oslanjao na podatak o u estalom prenošenju relikvija odnosno kulta svetaca s jednoga mjesta na drugo. Kult Sv. Vincencija (zapravo Sv. Vicenca, odnosno Sv. Vinka) na taj je na in iz Hispanije dospio u Salo-nu i udoma io se i u splitskoj sred-njovjekovnoj crkvi [1], [8], [9].

Zaklju ak

Osim nužnih podataka o nastanku i razvoju Salone, najve em i najpo-znatijem hrvatskom arheološkom nalazištu, prikazani su samo sakralni sadržaji golemoga gradskoga crkve-nog središta. To samo potvr uje veprije poznatu injenicu da je Salona, s obzirom da je najve i graditeljski uspon doživjela u doba slobodnoga, priznatoga i pobjedni koga krš an-stva, u svijetu jedno od najpoznatijih ranokrš anskih arheoloških nalaziš-ta, vrlo važno za ukupan razvitak krš anske crkve u prvim stolje ima njezina postojanja. Jer sakralni sadr-žaji u biskupskom središtu nipošto nisu sve što se u Saloni može prona-i od crkvenih sadržaja, budu i da

se unutar zidina utvr eno još dese-tak bazilika, nekoliko oratorija te odre en broj negdašnjih profanih sadržaja i poganskih svetišta koji su dobili odre enu krš ansku namjenu. No valja dodati da se najve i i naj-poznatiji sakralni sadržaji Salone nalaze izvan gradskih zidina, gdje su goleme bazilike izgra ene na negdaš-njim gradskim grobljima u Manasti-

rinama, Marusincu i Kaplju u. Ta-mo su na mjestima gdje su pokopani salonitanski mu enici izgra ene mo-numentalne bazilike koje su u svije-tu i najpoznatije. Tome valja prido-dati i obližnje velike predromani kecrkve pokrštenih hrvatskih doselje-nika, naj eš e gra ene na prijašnjim sakralnim gra evinama, koje su ne-zaobilazne za hrvatsku povijest jer su bile zadužbine ili krunidbene crk-ve hrvatskih knezova i kraljeva. Iz toga se može naslutiti koliko bogats-tvo sakralnih gra evina Salona od-nosno Solin kriju me u svojim ru-ševinama. Dojam je da se to bogatstvo nedovolj-no priznaje i cijeni. O tome ne govo-ri samo injenica da je ve i dio vri-jednoga arheološkog nalazišta u pri-vatnom vlasništvu i zasa en povr emili vinogradima, ve i podatak da unato istraživanjima koja traju vegotovo dva stolje a gotovo ni jedan prostor unutar gradskih zidina nije u cijelosti istražen i odgovaraju e kon-zerviran. A za to nedostatak novaca nije dovoljno opravdanje.

Pripremili: Krešimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI [1] Cambi N. (ur.): Anti ka Salona, Knjiž-

evni krug, Split, 1991. [2] Rapani , Ž.: Solin – grad i spomenici,

Turisti ka zajednica grada Solina, Solin, 2000.

[3] Dyggve, E.: Povijest salonitanskog krš-anstva, Književni krug, Split, 1996.

[4] Boži , N.: Solin – pregled povijesnoga i urbanisti kog razvoja grada, Prostor (1997.) 2. (14.), str. 357-377

[5] Marin, E.: Starokrš anska Salona: stu-dije o genezi, profilu i transformaciji grada, Latina et Graeca VPA, Zagreb, 1988.

[6] Gabri evi , B.: Studije i lanci o religija-ma anti kog svijeta, Književni krug, Split, 1987.

[7] Mardeši , J.: Revizijska iskopavanja u Saloni – Oratorij A, Hrvatski arheološki godišnjak, (2004.), 1., str. 238-240

[9] Kapitanovi , V.: Krš anska arheologija,Franjeva ka provincije Presvetog otku-pitelja, zbornik Ka i , Split, 2006.

[8] Migoti, B.: Ranokrš anska topografija na podru ju izme u Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990.