»Imao sam dojam da gledam film koji će zasigurno jednom biti snimljen po ovoj knjizi. Pročitajte je prije nego što Hollywood

umiješa svoje prste.« Daily Express

»Iggulden apsolutno vlada epskom povijesnom fikcijom.« Daily Mirror

»Vrhunska priča neobuzdanog i snažnog ritma s mnoštvom povijesnih detalja.« The Times

»Sjajan roman s nevjerojatno uvjerljivim opisima zastrašujućih bitaka.« Daily Express

CONN IGGULDEN

KONJANICI DIVLJINA

Preveo s engleskogaDamir Biličić

Zagreb, 2016.

CONN IGGULDEN

KONJANICI DIVLJINA

Preveo s engleskogaDamir Biličić

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaConn Iggulden

Bones of The HillsPublished by HarperCollinsPublishers 2008

Copyright © Conn Iggulden 2008Fotografija jahača na naslovnici © Pauline Taylor / Alamy 2008

Grad © John R. Jones, Papilo / CorbisDizajn fotografije © http://web.mac.com/keevilphotography

Dizajn omota © HarperCollins Publishers Ltd 2008Copyright © za hrvatsko izdanje Damir Biličić i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Posvećujem sinu Arthuru

Naslov izvornikaConn Iggulden

Bones of The HillsPublished by HarperCollinsPublishers 2008

Copyright © Conn Iggulden 2008Fotografija jahača na naslovnici © Pauline Taylor / Alamy 2008

Grad © John R. Jones, Papilo / CorbisDizajn fotografije © http://web.mac.com/keevilphotography

Dizajn omota © HarperCollins Publishers Ltd 2008Copyright © za hrvatsko izdanje Damir Biličić i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Posvećujem sinu Arthuru

Područja pod nadzorom Mongolskog Carstva u vrijeme vladavine Džingis-kana

S

Z I

JSVETO RIMSKO

CARSTVOPOLJSKA

Dnjepar

Sr e d

oz e m

no m

o r e

Bagdad

Pe

rz

i j s k i z a l j e v

Ka

sp

i js

ko

m

or

e

MAĀARSKA

SRBIJA

BUGARSKA

SarajVolga

BIZANTSKO CARSTVO

Cr n o m

o r e

Damask

Ti g

ri s

Eu

f r a t

A r a l s k o j e z e r o

B a l k a š k o j e z e r o

S i r u- d

a r j aUrgenč P u s t i n j a K i z i l k u m

K a r a k u m

Buhara

OtrarBalsagun

I s j i k -k u l

Merv

Am

u

- d a r j a

SamarkandKašgar

HOREZMHerat

Kabul Pešavar I n d

Delhi

GURIDSKI SULTANAT

I r t i š

J e ni s e j

L e n a

B a j k a l s k o j e z e r o

Onon

Am

u r

H e r l e n

Karakorum AvragaA l t a j s k o g o r j e P u s t i n j a

G o b i

Kara-Koto

JIN

Šangdu(Xanadu)

Jenking(Peking)

Ko r j o (Ko r e j a )

Jinučan

P u s t i n j aT a k l a M a k a n TIBET

Žuta rijeka

(Hua

ng H

o)

J a n g c e

Ž u t o m o r e

Milje

Kilometri

Područja pod nadzorom Mongolskog Carstva u vrijeme vladavine Džingis-kana

S

Z I

JSVETO RIMSKO

CARSTVOPOLJSKA

Dnjepar

Sr e d

oz e m

no m

o r e

Bagdad

Pe

rz

i j s k i z a l j e v

Ka

sp

i js

ko

m

or

e

MAĀARSKA

SRBIJA

BUGARSKA

SarajVolga

BIZANTSKO CARSTVO

Cr n o m

o r e

Damask

Ti g

ri s

Eu

f r a t

A r a l s k o j e z e r o

B a l k a š k o j e z e r o

S i r u- d

a r j aUrgenč P u s t i n j a K i z i l k u m

K a r a k u m

Buhara

OtrarBalsagun

I s j i k -k u l

Merv

Am

u

- d a r j a

SamarkandKašgar

HOREZMHerat

Kabul Pešavar I n d

Delhi

GURIDSKI SULTANAT

I r t i š

J e ni s e j

L e n a

B a j k a l s k o j e z e r o

Onon

Am

u r

H e r l e n

Karakorum AvragaA l t a j s k o g o r j e P u s t i n j a

G o b i

Kara-Koto

JIN

Šangdu(Xanadu)

Jenking(Peking)

Ko r j o (Ko r e j a )

Jinučan

P u s t i n j aT a k l a M a k a n TIBET

Žuta rijeka

(Hua

ng H

o)

J a n g c e

Ž u t o m o r e

Milje

Kilometri

Vatra je grmjela u središtu kruga. Oko nje treperile su sjene, a neki su tamni likovi poskakivali i plesali sa sabljama. Halje su

im vijorile dok su zavijali i nadglasavali druge prodorne glasove. Muškarci su sjedili sa žičanim instrumentima u krilu, na njima izvodili melodije i nogama udarali ritam.

Uz rubove tog kruga klečao je niz mongolskih ratnika, golih prsa i ruku sklopljenih na leđima. Svi kao jedan, pokazivali su lede-no bezizražajno lice onima koji su slavili njihovo zarobljavanje. Nji-hov zapovjednik, Kurhask, u boju je pretrpio teške udarce. Krv mu se bila sasušila oko usta, a desno oko bilo mu je posve zatvoreno od natečenosti. Preživio je on i gore stvari. Kurhask se ponosio time kako i ostali odbijaju pokazati strah. Gledao je pustinjske rat-nike tamnije kože kako viču i kliču prema zvijezdama, kako mašu zakrivljenim oštricama crvenima od krvi ljudi koje je on poznavao. Neobičan je to narod, razmišljao je Kurhask, ti ljudi kojima je glava omotana brojnim slojevima tkanine i koji preko hlača širokih noga-vica nose široke tunike. Većina ih je imala bradu, tako da su im usta bila tek tanki crveni prorez među crnim čekinjama. Ukupno uzevši, bili su viši i snažnije građeni od najkrupnijih mongolskih ratnika. Zaudarali su po neobičnim mirodijama, a mnogi od njih žvakali su

PROLOG

5

Vatra je grmjela u središtu kruga. Oko nje treperile su sjene, a neki su tamni likovi poskakivali i plesali sa sabljama. Halje su

im vijorile dok su zavijali i nadglasavali druge prodorne glasove. Muškarci su sjedili sa žičanim instrumentima u krilu, na njima izvodili melodije i nogama udarali ritam.

Uz rubove tog kruga klečao je niz mongolskih ratnika, golih prsa i ruku sklopljenih na leđima. Svi kao jedan, pokazivali su lede-no bezizražajno lice onima koji su slavili njihovo zarobljavanje. Nji-hov zapovjednik, Kurhask, u boju je pretrpio teške udarce. Krv mu se bila sasušila oko usta, a desno oko bilo mu je posve zatvoreno od natečenosti. Preživio je on i gore stvari. Kurhask se ponosio time kako i ostali odbijaju pokazati strah. Gledao je pustinjske rat-nike tamnije kože kako viču i kliču prema zvijezdama, kako mašu zakrivljenim oštricama crvenima od krvi ljudi koje je on poznavao. Neobičan je to narod, razmišljao je Kurhask, ti ljudi kojima je glava omotana brojnim slojevima tkanine i koji preko hlača širokih noga-vica nose široke tunike. Većina ih je imala bradu, tako da su im usta bila tek tanki crveni prorez među crnim čekinjama. Ukupno uzevši, bili su viši i snažnije građeni od najkrupnijih mongolskih ratnika. Zaudarali su po neobičnim mirodijama, a mnogi od njih žvakali su

PROLOG

6

neko tamno korijenje, pod noge pljuvali smeđe grumene. Kurhask je skrivao koliko mu se gade, dok su tako kriještali, podvikivali i plesali, prepuštajući se potpunoj mahnitosti.

Mongolski zapovjednik umorno je odmahnuo glavom. Sad mu je bilo jasno da je njegovo samopouzdanje bilo pretjerano. Onu dvadesetorku koju je Temug poslao s njim odreda su činili iskusni ratnici, ali ne i prava skupina za napadanje. U pokušaju da zaštite kola s darovima i mitom, reagirali su presporo i tako se našli u neprijateljskim rukama. Kurhask se prisjetio prethod-nih mjeseci i shvatio da ga je ta miroljubiva misija uljuljkala u lažni osjećaj sigurnosti, da se zbog nje bio opustio. On i njegovi ljudi našli su se na nesmiljenome području vrtoglavih planinskih prijevoja. Iza njih su bile doline s oskudnim poljima, a ondje su razmjenjivali jednostavne darove sa seljacima, siromasima kakve nikada nisu vidjeli. Ipak, divljači je bilo u izobilju, a njegovi ljudi na vatrama su pekli raskošne jelene. Možda su upravo u tome pogriješili. Seljaci su uz upozorenja govorili o planinama, no on ih nije razumio. Nije bio ni u kakvome sukobu s brdskim pleme-nima, no tijekom noći zarobila ih je velika skupina ratnika koja se iz tame pojavila uz divlje povike, sabljama nasrćući na njegove usnule ljude. Kurhask je načas zatvorio oči. Sukob su preživjela samo osmorica njegovih ljudi, iako od prvog trenutka više nije vidio svog najstarijeg sina. Taj je mladić izviđao put koji je bio pred njima i Kurhask se nadao da je preživio i da je o novostima uspio izvijestiti kana. Već i sama ta pomisao u njemu je pobudila zadovoljstvo kojim je ublažio silnu ogorčenost.

S onih kola opljačkane su raznorazne drangulije, srebro i žad završili su kod pripadnika onog plemena. Dok ih je gledao ispod spuštenih obrva, Kurhask je uočio da su mnogi od njih sada u mongolskim tunikama, s tamnim mrljama od krvi na tkanini.

Oni povici i pjevanje samo su se pojačavali, sve do trenutka kad je Kurhask vidio kako se muškarcima u kutovima usta skuplja bijela pjena. Posve je uspravio leđa kad je vođa plemena izvukao sablju i krenuo prema njima, prodorno vičući. Kurhask se pogledao s ostalima.

»Nakon ove večeri bit ćemo s duhovima i vidjeti gore svoga doma«, doviknuo im je. »Kan će doznati za to. On će očistiti ovu zemlju.«

Čini se da je njegov smiren ton kod onog arapskog ratnika izazvao još ogorčeniji bijes. Sjene su mu treperile na licu dok je sabljom zamahivao iznad glave jednoga mongolskog ratnika. Kur-hask je sve promatrao bezizražajna lica. Kad je smrt neizbježna, kad joj osjeti dah na vratu, uvidio je da može odbaciti i posljed-nji tračak straha i s njome se suočiti spokojno. Ta mu je činjenica donije la određeno zadovoljstvo. Nadao se da će njegove supruge proliti obilne suze kad doznaju za novost.

»Budi snažan, brate«, doviknuo je Kurhask.Prije nego što je ovaj stigao odgovoriti, ratnik je jednim pote-

zom sablje ostao bez glave. Krv je šiknula, a Arapi su stali odušev-ljeno klicati i zadovoljno toptati nogama. Onaj ratnik sa sabljom se nacerio, zuba sjajnobijelih u odnosu na boju kože. Sablja je ponov-no poletjela i još jedan Mongol pao je na bok, na prašnjavo tlo. Kurhask je osjećao kako mu se grlo steže od gnjeva, toliko da se već gotovo gušio. Bilo je to područje jezerâ i bistrih gorskih rijeka, tri tisuće kilometara zapadno od Jenkinga. Seljani na koje su nailazili sa strahopoštovanjem su gledali njihova neobična lica, ali su se ipak držali prijateljski. Još tog jutra Kurhaska su na put ispratili blagoslo-vima i nekim ljepljivim slasticama od kojih su mu se gotovo slijepili zubi. Jahao je pod plavim nebom i ni u jednom trenutku nije ni pomislio da bi ta gorska plemena mogla prenositi vijest o njegovu dolasku. I dalje mu nije bilo jasno zašto su ih napali, osim ako se radilo o običnoj krađi darova i robe za prodaju. Pogledom je tražio sina visoko u gorama, još se jedanput nadajući da će netko vidjeti njegovu smrt. Ne može ružno umrijeti ako ga mladić gleda. To je posljednji dar koji mu može pružiti.

Onome Arapinu sa sabljom trebala su tri udarca da odrubi sljedeću glavu. Kad se konačno odvojila od tijela, uhvatio ju je za kosu i pridignuo prema svojim sunarodnjacima, koji su se smijali i klicali na tom neobičnom jeziku. Kurhask je već bio usvojio pokoju riječ paštunskog jezika, no takvu bujicu glasova nije mogao pratiti.

7

neko tamno korijenje, pod noge pljuvali smeđe grumene. Kurhask je skrivao koliko mu se gade, dok su tako kriještali, podvikivali i plesali, prepuštajući se potpunoj mahnitosti.

Mongolski zapovjednik umorno je odmahnuo glavom. Sad mu je bilo jasno da je njegovo samopouzdanje bilo pretjerano. Onu dvadesetorku koju je Temug poslao s njim odreda su činili iskusni ratnici, ali ne i prava skupina za napadanje. U pokušaju da zaštite kola s darovima i mitom, reagirali su presporo i tako se našli u neprijateljskim rukama. Kurhask se prisjetio prethod-nih mjeseci i shvatio da ga je ta miroljubiva misija uljuljkala u lažni osjećaj sigurnosti, da se zbog nje bio opustio. On i njegovi ljudi našli su se na nesmiljenome području vrtoglavih planinskih prijevoja. Iza njih su bile doline s oskudnim poljima, a ondje su razmjenjivali jednostavne darove sa seljacima, siromasima kakve nikada nisu vidjeli. Ipak, divljači je bilo u izobilju, a njegovi ljudi na vatrama su pekli raskošne jelene. Možda su upravo u tome pogriješili. Seljaci su uz upozorenja govorili o planinama, no on ih nije razumio. Nije bio ni u kakvome sukobu s brdskim pleme-nima, no tijekom noći zarobila ih je velika skupina ratnika koja se iz tame pojavila uz divlje povike, sabljama nasrćući na njegove usnule ljude. Kurhask je načas zatvorio oči. Sukob su preživjela samo osmorica njegovih ljudi, iako od prvog trenutka više nije vidio svog najstarijeg sina. Taj je mladić izviđao put koji je bio pred njima i Kurhask se nadao da je preživio i da je o novostima uspio izvijestiti kana. Već i sama ta pomisao u njemu je pobudila zadovoljstvo kojim je ublažio silnu ogorčenost.

S onih kola opljačkane su raznorazne drangulije, srebro i žad završili su kod pripadnika onog plemena. Dok ih je gledao ispod spuštenih obrva, Kurhask je uočio da su mnogi od njih sada u mongolskim tunikama, s tamnim mrljama od krvi na tkanini.

Oni povici i pjevanje samo su se pojačavali, sve do trenutka kad je Kurhask vidio kako se muškarcima u kutovima usta skuplja bijela pjena. Posve je uspravio leđa kad je vođa plemena izvukao sablju i krenuo prema njima, prodorno vičući. Kurhask se pogledao s ostalima.

»Nakon ove večeri bit ćemo s duhovima i vidjeti gore svoga doma«, doviknuo im je. »Kan će doznati za to. On će očistiti ovu zemlju.«

Čini se da je njegov smiren ton kod onog arapskog ratnika izazvao još ogorčeniji bijes. Sjene su mu treperile na licu dok je sabljom zamahivao iznad glave jednoga mongolskog ratnika. Kur-hask je sve promatrao bezizražajna lica. Kad je smrt neizbježna, kad joj osjeti dah na vratu, uvidio je da može odbaciti i posljed-nji tračak straha i s njome se suočiti spokojno. Ta mu je činjenica donije la određeno zadovoljstvo. Nadao se da će njegove supruge proliti obilne suze kad doznaju za novost.

»Budi snažan, brate«, doviknuo je Kurhask.Prije nego što je ovaj stigao odgovoriti, ratnik je jednim pote-

zom sablje ostao bez glave. Krv je šiknula, a Arapi su stali odušev-ljeno klicati i zadovoljno toptati nogama. Onaj ratnik sa sabljom se nacerio, zuba sjajnobijelih u odnosu na boju kože. Sablja je ponov-no poletjela i još jedan Mongol pao je na bok, na prašnjavo tlo. Kurhask je osjećao kako mu se grlo steže od gnjeva, toliko da se već gotovo gušio. Bilo je to područje jezerâ i bistrih gorskih rijeka, tri tisuće kilometara zapadno od Jenkinga. Seljani na koje su nailazili sa strahopoštovanjem su gledali njihova neobična lica, ali su se ipak držali prijateljski. Još tog jutra Kurhaska su na put ispratili blagoslo-vima i nekim ljepljivim slasticama od kojih su mu se gotovo slijepili zubi. Jahao je pod plavim nebom i ni u jednom trenutku nije ni pomislio da bi ta gorska plemena mogla prenositi vijest o njegovu dolasku. I dalje mu nije bilo jasno zašto su ih napali, osim ako se radilo o običnoj krađi darova i robe za prodaju. Pogledom je tražio sina visoko u gorama, još se jedanput nadajući da će netko vidjeti njegovu smrt. Ne može ružno umrijeti ako ga mladić gleda. To je posljednji dar koji mu može pružiti.

Onome Arapinu sa sabljom trebala su tri udarca da odrubi sljedeću glavu. Kad se konačno odvojila od tijela, uhvatio ju je za kosu i pridignuo prema svojim sunarodnjacima, koji su se smijali i klicali na tom neobičnom jeziku. Kurhask je već bio usvojio pokoju riječ paštunskog jezika, no takvu bujicu glasova nije mogao pratiti.

8

Sumorno je gledao kako se ubijanje nastavlja. Na koncu je ostao jedini od svoga naroda.

Kurhask je bez straha uzdignuo glavu i pogledao gore. Osjetio je olakšanje ugledavši neki pokret daleko iza vatre. Nešto bijelo pre-mjestilo se u tami i Kurhask se nasmiješio. Njegov je sin ondje, daje mu znak. Prije nego što bi se mladić tako mogao odati, Kurhask je spustio glavu. Onaj odsjaj u daljini odmah je nestao, no Kurhask se opustio, osjećajući kako ga napuštaju i posljednji tragovi napetosti. Kan će sve doznati.

Podignuo je pogled prema arapskome ratniku koji je uzdignuo krvavi komad čelika.

»Moj narod ponovno će se vidjeti s vama«, rekao je Kurhask.Afganski borac malo je zastao, budući da ga nije razumio.»Prašina neka ispuni ti usta, nevjerniče!« kriknuo je, a te

riječi mongolskome su zapovjedniku zazvučale tek kao niz nesu-vislih glasova.

Kurhask je umorno slegnuo ramenima.»Nemate pojma što ste učinili«, rekao je. Sablja se naglo

spustila.

PRVI DIO

Sumorno je gledao kako se ubijanje nastavlja. Na koncu je ostao jedini od svoga naroda.

Kurhask je bez straha uzdignuo glavu i pogledao gore. Osjetio je olakšanje ugledavši neki pokret daleko iza vatre. Nešto bijelo pre-mjestilo se u tami i Kurhask se nasmiješio. Njegov je sin ondje, daje mu znak. Prije nego što bi se mladić tako mogao odati, Kurhask je spustio glavu. Onaj odsjaj u daljini odmah je nestao, no Kurhask se opustio, osjećajući kako ga napuštaju i posljednji tragovi napetosti. Kan će sve doznati.

Podignuo je pogled prema arapskome ratniku koji je uzdignuo krvavi komad čelika.

»Moj narod ponovno će se vidjeti s vama«, rekao je Kurhask.Afganski borac malo je zastao, budući da ga nije razumio.»Prašina neka ispuni ti usta, nevjerniče!« kriknuo je, a te

riječi mongolskome su zapovjedniku zazvučale tek kao niz nesu-vislih glasova.

Kurhask je umorno slegnuo ramenima.»Nemate pojma što ste učinili«, rekao je. Sablja se naglo

spustila.

PRVI DIO

Vjetar je šibao taj visoki greben. Tmasti oblaci promicali su iznad njega, tako da su tlom prelazile široke sjene. Prijepodne je bilo

mirno i sve je izgledalo pusto dok su dvojica muškaraca jahala na čelu uske kolone, jaguna od stotinu mladih ratnika. Mongoli su bili sami i više od tisuću kilometara, a tišinu su remetili tek škripa kožne opreme i frktanje njihovih konja. Kad su zastali da osluhnu, činilo se kao da im se tišina vraća, prekriva i njih i prašnjavo tlo.

Cubodaj je bio vojskovođa velikoga kana i to se odražavalo u njegovu držanju. Oklop od željeznih pločica postavljenih na pod-logu od kože bio je islužen, s mnogobrojnim rupama i tragovima hrđe. I na kacigi je imao tragove, mjesta koja su pokazivala koliko mu je puta spasila život. Sva je oprema bila izudarana i izlizana, no on sam bio je opor i nesmiljen poput zimskoga tla. Tijekom tri godine haranja sjeverom izgubio je tek u jednome manjem okršaju, da bi se vratio odmah sljedeći dan i uništio to pleme prije nego što se proširio glas o dolasku Mongola. Usavršio je zanat na području koje kao da je sa svakim kilometrom pustoši postajalo sve hladnije. Nije imao zemljovide, nego tek glasine o dalekim gradovima podi-gnutima na rijekama koje su toliko čvrsto zaleđene da je na tom ledu moguće peći i vola.

PRVO POGLAVLJE

11

Vjetar je šibao taj visoki greben. Tmasti oblaci promicali su iznad njega, tako da su tlom prelazile široke sjene. Prijepodne je bilo

mirno i sve je izgledalo pusto dok su dvojica muškaraca jahala na čelu uske kolone, jaguna od stotinu mladih ratnika. Mongoli su bili sami i više od tisuću kilometara, a tišinu su remetili tek škripa kožne opreme i frktanje njihovih konja. Kad su zastali da osluhnu, činilo se kao da im se tišina vraća, prekriva i njih i prašnjavo tlo.

Cubodaj je bio vojskovođa velikoga kana i to se odražavalo u njegovu držanju. Oklop od željeznih pločica postavljenih na pod-logu od kože bio je islužen, s mnogobrojnim rupama i tragovima hrđe. I na kacigi je imao tragove, mjesta koja su pokazivala koliko mu je puta spasila život. Sva je oprema bila izudarana i izlizana, no on sam bio je opor i nesmiljen poput zimskoga tla. Tijekom tri godine haranja sjeverom izgubio je tek u jednome manjem okršaju, da bi se vratio odmah sljedeći dan i uništio to pleme prije nego što se proširio glas o dolasku Mongola. Usavršio je zanat na području koje kao da je sa svakim kilometrom pustoši postajalo sve hladnije. Nije imao zemljovide, nego tek glasine o dalekim gradovima podi-gnutima na rijekama koje su toliko čvrsto zaleđene da je na tom ledu moguće peći i vola.

PRVO POGLAVLJE

12

Njemu zdesna jahao je Džoči, najstariji sin samoga kana. Iako je tek napunio sedamnaest, bio je to ratnik koji bi mogao naslijediti vladarsku titulu i u kakvome ratu možda čak zapovijedati Cuboda-ju. Džoči je na sebi imao sličan komplet namašćene kože i željeza, a imao je i bisage i oružje kao i svi ratnici. Cubodaj nije morao pitati, jer je znao da Džoči ima i svoju zalihu sušene krvi i mlijeka, čemu treba pridodati samo vodu da se dobije hranjiva mješavina. Zemlja ne oprašta onima koji olako gledaju na preživljavanje, a oni su, i jedan i drugi, dobro usvojili pouke zime.

Džoči je naslutio da ga ovaj pomno motri i u njegovim uvijek opreznim tamnim očima pojavila se iskra. S tim mladim vojskovo-đom proveo je više vremena nego s ocem, no nekih dugogodišnjih navika teško se riješiti. Teško je poklanjao povjerenje, iako je Cubo-daja bezgranično poštovao. Zapovjednik Mladih vukova imao je izvrstan osjećaj za ratovanje, iako je to poricao. Cubodaj je više od svega vjerovao u izvidnike, vježbanje, taktiku i streličarske sposob-nosti, no ljudi koji su išli za njim vidjeli su samo da pobjeđuje, bez obzira na izglede i omjer snaga. Kao što su drugi rukovali mačem ili konjem, tako je Cubodaj upravljao vojskama, a Džoči je znao da ima veliku čast i povlasticu što može tako učiti uz njega. Pitao se je li njegov brat Čagataj prošao jednako dobro na istoku. Dok su jahali tim uzvisinama, nije bilo teško sanjariti, zamišljati braću i oca kako ostaju bez riječi kad ga vide i shvate koliko je Džoči narastao i ojačao.

»Što ti je najvažnija stvar među svime što imaš kod sebe?« upitao ga je iznenada Cubodaj. Džoči je načas podignuo pogled prema natmurenome nebu. Cubodaj je uživao u takvim provjera-ma.

»Meso, zapovjedniče. Bez mesa se ne mogu boriti.«»A ne bez lûka?« upitao je Cubodaj. »Što si ako ostaneš

bez lûka?«»Ništa, zapovjedniče, ali bez mesa nemam snage služiti se

lûkom.«Cubodaj je samo nešto progunđao kad je iz njegovih usta

začuo svoje vlastite riječi.

»Kad nestane sve meso, koliko možeš preživjeti od krvi i mlijeka?«

»Najviše šesnaest dana, uz tri konja na koja bi se raspodijelilo takvo iskorištavanje.« Džoči nije morao razmišljati o odgovoru. Dolazio mu je bez razmišljanja, još otkako je Cubodaj s deset tisu-ća ljudi izišao iz sjene prijestolnice cara Jina.

»Koliku bi udaljenost za to vrijeme mogao prevaliti?« upitao je Cubodaj.

Džoči je slegnuo ramenima.»Dvije i pol tisuće kilometara sa svježim konjima za zamjenu.

Još upola više ako bih spavao i jeo u sedlu.«Cubodaj je uvidio da se mladić gotovo uopće ne mora kon-

centrirati, a oči su mu zasjale kad je promijenio smjer.»Što je s onim grebenom ispred nas?« rekao je ljutito.Džoči je zatečeno uzdignuo glavu. »Ja…«»Brzo! Ljudi od tebe očekuju odluku. Životi ovise o tvojoj

reakciji.«Džoči je s mukom progutao slinu, no zahvaljujući druženju s

Cubodajem, imao je priliku učiti od jednoga od najboljih. »Sunce je iza nas, pa ćemo u dolasku do grebena vrha biti

vidljivi kilometrima.« Cubodaj je počeo kimati, no Džoči je nasta-vio. »Teren je prašnjav. Prijeđemo li vrh grebena imalo brže, podi-gnut ćemo cijeli oblak prašine.«

»Bravo, Džoči«, rekao je Cubodaj. Dok je izgovarao te riječi, petama je podbo konja, pa galopom pojurio prema vrhu grebena. Kao što je Džoči i predvidio, iza stotinu jahača podignula se prava maglica crvenkaste prašine koja im se počela kovitlati nad glavom. Netko će ih svakako uočiti i prenijeti informaciju o njihovu polo-žaju.

Cubodaj na vrhu nije zastao. Potjerao je kobilu na suprotnu stranu, tako da su joj se stražnje noge klizale po rahlome kameni-tom terenu. Džoči je krenuo za njim, a u tom trenutku udahnuo je toliko prašine da je počeo kašljati u dlan. Cubodaj se bio zaustavio na pedesetak koraka od vrha, gdje se teren počeo strmije spuštati

13

Njemu zdesna jahao je Džoči, najstariji sin samoga kana. Iako je tek napunio sedamnaest, bio je to ratnik koji bi mogao naslijediti vladarsku titulu i u kakvome ratu možda čak zapovijedati Cuboda-ju. Džoči je na sebi imao sličan komplet namašćene kože i željeza, a imao je i bisage i oružje kao i svi ratnici. Cubodaj nije morao pitati, jer je znao da Džoči ima i svoju zalihu sušene krvi i mlijeka, čemu treba pridodati samo vodu da se dobije hranjiva mješavina. Zemlja ne oprašta onima koji olako gledaju na preživljavanje, a oni su, i jedan i drugi, dobro usvojili pouke zime.

Džoči je naslutio da ga ovaj pomno motri i u njegovim uvijek opreznim tamnim očima pojavila se iskra. S tim mladim vojskovo-đom proveo je više vremena nego s ocem, no nekih dugogodišnjih navika teško se riješiti. Teško je poklanjao povjerenje, iako je Cubo-daja bezgranično poštovao. Zapovjednik Mladih vukova imao je izvrstan osjećaj za ratovanje, iako je to poricao. Cubodaj je više od svega vjerovao u izvidnike, vježbanje, taktiku i streličarske sposob-nosti, no ljudi koji su išli za njim vidjeli su samo da pobjeđuje, bez obzira na izglede i omjer snaga. Kao što su drugi rukovali mačem ili konjem, tako je Cubodaj upravljao vojskama, a Džoči je znao da ima veliku čast i povlasticu što može tako učiti uz njega. Pitao se je li njegov brat Čagataj prošao jednako dobro na istoku. Dok su jahali tim uzvisinama, nije bilo teško sanjariti, zamišljati braću i oca kako ostaju bez riječi kad ga vide i shvate koliko je Džoči narastao i ojačao.

»Što ti je najvažnija stvar među svime što imaš kod sebe?« upitao ga je iznenada Cubodaj. Džoči je načas podignuo pogled prema natmurenome nebu. Cubodaj je uživao u takvim provjera-ma.

»Meso, zapovjedniče. Bez mesa se ne mogu boriti.«»A ne bez lûka?« upitao je Cubodaj. »Što si ako ostaneš

bez lûka?«»Ništa, zapovjedniče, ali bez mesa nemam snage služiti se

lûkom.«Cubodaj je samo nešto progunđao kad je iz njegovih usta

začuo svoje vlastite riječi.

»Kad nestane sve meso, koliko možeš preživjeti od krvi i mlijeka?«

»Najviše šesnaest dana, uz tri konja na koja bi se raspodijelilo takvo iskorištavanje.« Džoči nije morao razmišljati o odgovoru. Dolazio mu je bez razmišljanja, još otkako je Cubodaj s deset tisu-ća ljudi izišao iz sjene prijestolnice cara Jina.

»Koliku bi udaljenost za to vrijeme mogao prevaliti?« upitao je Cubodaj.

Džoči je slegnuo ramenima.»Dvije i pol tisuće kilometara sa svježim konjima za zamjenu.

Još upola više ako bih spavao i jeo u sedlu.«Cubodaj je uvidio da se mladić gotovo uopće ne mora kon-

centrirati, a oči su mu zasjale kad je promijenio smjer.»Što je s onim grebenom ispred nas?« rekao je ljutito.Džoči je zatečeno uzdignuo glavu. »Ja…«»Brzo! Ljudi od tebe očekuju odluku. Životi ovise o tvojoj

reakciji.«Džoči je s mukom progutao slinu, no zahvaljujući druženju s

Cubodajem, imao je priliku učiti od jednoga od najboljih. »Sunce je iza nas, pa ćemo u dolasku do grebena vrha biti

vidljivi kilometrima.« Cubodaj je počeo kimati, no Džoči je nasta-vio. »Teren je prašnjav. Prijeđemo li vrh grebena imalo brže, podi-gnut ćemo cijeli oblak prašine.«

»Bravo, Džoči«, rekao je Cubodaj. Dok je izgovarao te riječi, petama je podbo konja, pa galopom pojurio prema vrhu grebena. Kao što je Džoči i predvidio, iza stotinu jahača podignula se prava maglica crvenkaste prašine koja im se počela kovitlati nad glavom. Netko će ih svakako uočiti i prenijeti informaciju o njihovu polo-žaju.

Cubodaj na vrhu nije zastao. Potjerao je kobilu na suprotnu stranu, tako da su joj se stražnje noge klizale po rahlome kameni-tom terenu. Džoči je krenuo za njim, a u tom trenutku udahnuo je toliko prašine da je počeo kašljati u dlan. Cubodaj se bio zaustavio na pedesetak koraka od vrha, gdje se teren počeo strmije spuštati

14

u dolinu. Bez ikakve zapovijedi, njegovi ljudi oko njega su se for-mirali u dva reda, nalik na lûk zapet na tlu. Već su se odavno bili naviknuli na svog žestokog zapovjednika.

Cubodaj je bio namršten, zagledan u daljinu. Brda su okru-živala ravnicu kojom je tekla rijeka, nabujala od proljetnih kiša. Jedna spora kolona laganim je kasom prolazila njezinom obalom, vrlo uočljiva zahvaljujući raznobojnim stjegovima i zastavicama. U drukčijim okolnostima to bi bio prizor dostojan strahopoštovanja i Džoči je, čak i uz grčenje želuca, osjetio tračak divljenja. Deset, možda i jedanaest tisuća ruskih vitezova jahalo je u tome velikom nizu, dok su im nad glavom vijorili dugački stjegovi zlatno-crvene boje. Gotovo podjednak broj ljudi pratio ih je u povorci zaprežnih kola, zajedno s rezervnim konjima, ženama, dječacima i poslugom. Sunce se upravo u tom trenutku probilo kroz tamne oblake i divov-ski snop svjetlosti obasjao je dolinu. Vitezovi su pod njim zablistali.

Konji su im bili veliki, krupne i čupave životinje, gotovo dvo-struko teži od malih mongolskih konja. Čak su i muškarci na njima u Džočijevim očima bili neobični. Sjedili su kao da su od kamena, onako čvrsti i teški pod metalom od obraza do koljena. Nezaštićene su im bile tek plave oči i šake. Vitezovi u oklopu onamo su došli pripremljeni za bitku, s dugačkim kopljima koja su imala čelični vršak. Jahali su s uspravljenim oružjem, završetaka držaka smješte-nih u kožne držače odmah iza stremena. Džoči je vidio da im s pojasa vise sjekire i mačevi te da svaki jahač za sedlo ima učvršćen i štit u obliku lista. Stjegovi su im vijorili iznad glave i izgledali su vrlo skladno u tim pojasevima zlatne svjetlosti i sjene.

»Sigurno nas vide«, rekao je tiho Džoči, pogledavajući prema oblaku prašine iznad glave.

Glavni zapovjednik čuo ga je i okrenuo se u sedlu.»To nisu ljudi s visoravni, Džoči. Oni su na takvim udalje-

nostima napola slijepi. Bojiš se? Ti su vitezovi tako veliki. Ja bih se bojao.«

U jednom trenutku Džoči ga je prostrijelio mračnim pogle-dom. Iz usta njegova oca to bi bila poruga. Ipak, Cubodaj je te riječi izgovorio s veselom iskrom u očima. Tom vojskovođi još nije

bilo ni trideset godina i bio je premlad da bude na čelu tako velike vojske. No Cubodaj se nije bojao. Džoči je znao da se ne pribojava ni tih velikih konja ni vitezova na njima. Pouzdao se u brzinu i strijele svojih Mladih vukova.

Jagun je činilo deset arbana, a svaki od njih imao je svog zapo-vjednika. Prema Cubodajevoj zapovijedi, samo su ta desetorica rat-nika imala teški oklop. Ostali su ispod meko obloženih halja imali kožnu tuniku. Džoči je znao da je Džingis skloniji težoj opremi nego lakšoj, no činilo se da Cubodajevi ljudi uspijevaju preživjeti i ovako. Mogli su napasti i galopirati brže od teško pokretljivih ruskih ratnika, a u njihovim redovima nije bilo straha. Kao i Cubodaj, željno su gledali onu kolonu i čekali da ih protivnik primijeti.

»Znaš da je tvoj otac poslao konjanika da me pozove kući?« rekao je Cubodaj.

Džoči je kimnuo. »To svi znaju.«»Nadao sam se da ćemo doći još sjevernije, ali moram slušati

zapovijedi tvoga oca. On nešto kaže, ja se tome pokorim. Je li ti to jasno?«

Džoči je piljio u mladoga vojskovođu, načas zaboravljajući vitezove u dolini.

»Svakako«, rekao je, bezizražajna lica.Cubodaj se zabavljeno okrenuo prema njemu.»Nadam se da ti je jasno, Džoči. Njega treba slušati, tvoga

oca. Baš me zanima kako će reagirati kad vidi koliko si narastao.«Još nekoliko trenutaka Džočijevo se lice grčilo od bijesa, a

onda je na lice navukao uglađen izraz i duboko uzdahnuo. Cubodaj mu je umnogome bio više otac nego pravi otac, no nije zaboravio kome je ovaj odan prije nego svima ostalima. Cubodaj bi ga na Džingisovu zapovijed i ubio. Dok je gledao mladoga zapovjednika, pomislio je da će ugledati barem malo žaljenja, ali ne dovoljno da spriječi udarac.

»Sigurno mu trebaju odani ljudi, Cubodaju«, rekao je Džoči. »Moj nas otac ne bi pozvao da se vratimo kako bismo gradili ili se odmarali. Sigurno je pronašao neko novo područje koje treba

15

u dolinu. Bez ikakve zapovijedi, njegovi ljudi oko njega su se for-mirali u dva reda, nalik na lûk zapet na tlu. Već su se odavno bili naviknuli na svog žestokog zapovjednika.

Cubodaj je bio namršten, zagledan u daljinu. Brda su okru-živala ravnicu kojom je tekla rijeka, nabujala od proljetnih kiša. Jedna spora kolona laganim je kasom prolazila njezinom obalom, vrlo uočljiva zahvaljujući raznobojnim stjegovima i zastavicama. U drukčijim okolnostima to bi bio prizor dostojan strahopoštovanja i Džoči je, čak i uz grčenje želuca, osjetio tračak divljenja. Deset, možda i jedanaest tisuća ruskih vitezova jahalo je u tome velikom nizu, dok su im nad glavom vijorili dugački stjegovi zlatno-crvene boje. Gotovo podjednak broj ljudi pratio ih je u povorci zaprežnih kola, zajedno s rezervnim konjima, ženama, dječacima i poslugom. Sunce se upravo u tom trenutku probilo kroz tamne oblake i divov-ski snop svjetlosti obasjao je dolinu. Vitezovi su pod njim zablistali.

Konji su im bili veliki, krupne i čupave životinje, gotovo dvo-struko teži od malih mongolskih konja. Čak su i muškarci na njima u Džočijevim očima bili neobični. Sjedili su kao da su od kamena, onako čvrsti i teški pod metalom od obraza do koljena. Nezaštićene su im bile tek plave oči i šake. Vitezovi u oklopu onamo su došli pripremljeni za bitku, s dugačkim kopljima koja su imala čelični vršak. Jahali su s uspravljenim oružjem, završetaka držaka smješte-nih u kožne držače odmah iza stremena. Džoči je vidio da im s pojasa vise sjekire i mačevi te da svaki jahač za sedlo ima učvršćen i štit u obliku lista. Stjegovi su im vijorili iznad glave i izgledali su vrlo skladno u tim pojasevima zlatne svjetlosti i sjene.

»Sigurno nas vide«, rekao je tiho Džoči, pogledavajući prema oblaku prašine iznad glave.

Glavni zapovjednik čuo ga je i okrenuo se u sedlu.»To nisu ljudi s visoravni, Džoči. Oni su na takvim udalje-

nostima napola slijepi. Bojiš se? Ti su vitezovi tako veliki. Ja bih se bojao.«

U jednom trenutku Džoči ga je prostrijelio mračnim pogle-dom. Iz usta njegova oca to bi bila poruga. Ipak, Cubodaj je te riječi izgovorio s veselom iskrom u očima. Tom vojskovođi još nije

bilo ni trideset godina i bio je premlad da bude na čelu tako velike vojske. No Cubodaj se nije bojao. Džoči je znao da se ne pribojava ni tih velikih konja ni vitezova na njima. Pouzdao se u brzinu i strijele svojih Mladih vukova.

Jagun je činilo deset arbana, a svaki od njih imao je svog zapo-vjednika. Prema Cubodajevoj zapovijedi, samo su ta desetorica rat-nika imala teški oklop. Ostali su ispod meko obloženih halja imali kožnu tuniku. Džoči je znao da je Džingis skloniji težoj opremi nego lakšoj, no činilo se da Cubodajevi ljudi uspijevaju preživjeti i ovako. Mogli su napasti i galopirati brže od teško pokretljivih ruskih ratnika, a u njihovim redovima nije bilo straha. Kao i Cubodaj, željno su gledali onu kolonu i čekali da ih protivnik primijeti.

»Znaš da je tvoj otac poslao konjanika da me pozove kući?« rekao je Cubodaj.

Džoči je kimnuo. »To svi znaju.«»Nadao sam se da ćemo doći još sjevernije, ali moram slušati

zapovijedi tvoga oca. On nešto kaže, ja se tome pokorim. Je li ti to jasno?«

Džoči je piljio u mladoga vojskovođu, načas zaboravljajući vitezove u dolini.

»Svakako«, rekao je, bezizražajna lica.Cubodaj se zabavljeno okrenuo prema njemu.»Nadam se da ti je jasno, Džoči. Njega treba slušati, tvoga

oca. Baš me zanima kako će reagirati kad vidi koliko si narastao.«Još nekoliko trenutaka Džočijevo se lice grčilo od bijesa, a

onda je na lice navukao uglađen izraz i duboko uzdahnuo. Cubodaj mu je umnogome bio više otac nego pravi otac, no nije zaboravio kome je ovaj odan prije nego svima ostalima. Cubodaj bi ga na Džingisovu zapovijed i ubio. Dok je gledao mladoga zapovjednika, pomislio je da će ugledati barem malo žaljenja, ali ne dovoljno da spriječi udarac.

»Sigurno mu trebaju odani ljudi, Cubodaju«, rekao je Džoči. »Moj nas otac ne bi pozvao da se vratimo kako bismo gradili ili se odmarali. Sigurno je pronašao neko novo područje koje treba

16

razbiti na komadiće. Poput vuka, neprestano je gladan, čak toliko da prijeti opasnost da mu se od toga rasprsne želudac.«

Cubodaj se namrštio začuvši da netko tako govori o kanu. Tijekom te tri godine nijednom nije vidio ni traga naklonosti kad bi Džoči govorio o ocu, iako je ponekad uočavao određenu čeznutljivost, koje je bilo sve manje i manje kako je vrijeme odmi-calo. Džingis je na veliki pohod poslao dječaka, a vratit će mu se odrastao muškarac. Za to se pobrinuo Cubodaj. Unatoč svoj ogor-čenosti, Džoči je u bitkama imao hladnu glavu, a ljudi su ga gledali s ponosom. Bit će kako treba.

»Za tebe imam još jedno pitanje, Džoči«, rekao je Cubodaj.Džoči se načas nasmiješio.»Kao i uvijek, zapovjedniče«, rekao je.»Ove vitezove u željeznome oklopu za sobom povlačimo već

stotinama kilometara, tako da su im konji iscrpljeni. Uhvatili smo njihove izvidnike i ispitali ih, iako ne znam što je taj neki ›Jeru-zalem‹ koji navodno traže, kao ni tko je taj neki ›bijeli Krist‹.« Cubodaj je slegnuo ramenima. »Možda mi se jednom nađe na suprotnome kraju mača, ali svijet je velik, a ja sam običan smrt-nik.«

Dok je govorio, promatrao je oklopljene vitezove, kao i kolo-nu zaprežnih kola iza njih, i čekao da ga primijete.

»Moje pitanje, Džoči, glasi ovako. Ovi vitezovi meni ne znače ništa. Tvoj me otac pozvao da se vratim i mogao bih sada krenuti, dok su nam konji još ugojeni i snažni od ljetne trave. Što onda radimo ovdje, zašto čekamo sukob?«

Džoči je odgovorio ledena pogleda. »Moj otac rekao bi da smo mi takvi, da nema boljeg načina

da čovjek provede život nego da ratuje s neprijateljem. Možda bi rekao i da vi u tome uživate, generale, i da vam drugi razlozi i nisu potrebni.«

Cubodaj ga je netremice gledao.»Možda bi i rekao takvo što, ali ti se sada skrivaš iza njego-

vih riječi. Što radimo ovdje, Džoči? Ne trebaju nam njihovi veliki

konji, čak ni radi mesa. Zašto ću život naših ratnika izložiti opa-snosti da napadnem onu povorku?«

Džoči je razdraženo slegnuo ramenima.»Ako nije to, onda ne znam.«»Radi tebe, Džoči«, rekao je ozbiljno Cubodaj. »Kad se

vratiš ocu, iza sebe ćeš imati iskustvo svih mogućih oblika bitke, u svim godišnjim dobima. Ti i ja osvajali smo i pljačkali gradove, velike i male, jahali pustinjama i šumama toliko gustima da smo se njima jedva probijali. Džingis kod tebe neće vidjeti nikakvu sla-bost.« Cubodaj se načas nasmiješio Džočijevu bezizražajnome licu. »A ja ću se ponositi kad ljudi budu govorili da si vještine brusio pod Cubodajem Smionim.«

Džoči nije uspio suspregnuti osmijeh kad je začuo da sam Cubodaj izgovara taj nadimak. U logorima ne postoje tajne.

»Evo ga«, promumljao je Cubodaj, pokazujući prema uda-ljenome glasniku koji je jurio prema čelu ruske povorke. »Imamo neprijatelja koji vodi s čela kolone. To je jako hrabar čovjek.«

Džoči je lako mogao zamisliti iznenadnu uzbunjenost među vitezovima kad shvate da su okruženi uzvisinama i kad ugledaju mongolske ratnike. Cubodaj je nešto tiho promumljao kada se cijeli jedan red odvojio od kolone i počeo se kasom uspinjati strminom, s već spremnim dugim kopljima. Razmak se počeo smanjivati, a on je pokazao zube. Jurišali su uzbrdo, nadmeno sigurni u sebe. A on je žudio za time da im pokaže gdje im je mjesto.

»Imaš svoj medaljon, Džoči? Pokaži mi ga.«Džoči je povukao ruku iza leđa, do mjesta na kojem mu je

držač lûka bio učvršćen za sedlo. Podignuo je jedno krilo krute kože i izvadio pločicu od čistoga zlata u koju je bio utisnut znak vučje glave. Težila je više od pet stotina grama i bila teška, ali i dovoljno malena da je stisne u šaci.

Cubodaj se nije obazirao na vitezove koji su se ustrajno uspi-njali prema najstarijem Džingisovu sinu.

»Imaš to i pravo na zapovijedanje jedinstvom od tisuću ratni-ka, Džoči. Oni koji zapovijedaju jagunom imaju tek srebrnu ploči-

17

razbiti na komadiće. Poput vuka, neprestano je gladan, čak toliko da prijeti opasnost da mu se od toga rasprsne želudac.«

Cubodaj se namrštio začuvši da netko tako govori o kanu. Tijekom te tri godine nijednom nije vidio ni traga naklonosti kad bi Džoči govorio o ocu, iako je ponekad uočavao određenu čeznutljivost, koje je bilo sve manje i manje kako je vrijeme odmi-calo. Džingis je na veliki pohod poslao dječaka, a vratit će mu se odrastao muškarac. Za to se pobrinuo Cubodaj. Unatoč svoj ogor-čenosti, Džoči je u bitkama imao hladnu glavu, a ljudi su ga gledali s ponosom. Bit će kako treba.

»Za tebe imam još jedno pitanje, Džoči«, rekao je Cubodaj.Džoči se načas nasmiješio.»Kao i uvijek, zapovjedniče«, rekao je.»Ove vitezove u željeznome oklopu za sobom povlačimo već

stotinama kilometara, tako da su im konji iscrpljeni. Uhvatili smo njihove izvidnike i ispitali ih, iako ne znam što je taj neki ›Jeru-zalem‹ koji navodno traže, kao ni tko je taj neki ›bijeli Krist‹.« Cubodaj je slegnuo ramenima. »Možda mi se jednom nađe na suprotnome kraju mača, ali svijet je velik, a ja sam običan smrt-nik.«

Dok je govorio, promatrao je oklopljene vitezove, kao i kolo-nu zaprežnih kola iza njih, i čekao da ga primijete.

»Moje pitanje, Džoči, glasi ovako. Ovi vitezovi meni ne znače ništa. Tvoj me otac pozvao da se vratim i mogao bih sada krenuti, dok su nam konji još ugojeni i snažni od ljetne trave. Što onda radimo ovdje, zašto čekamo sukob?«

Džoči je odgovorio ledena pogleda. »Moj otac rekao bi da smo mi takvi, da nema boljeg načina

da čovjek provede život nego da ratuje s neprijateljem. Možda bi rekao i da vi u tome uživate, generale, i da vam drugi razlozi i nisu potrebni.«

Cubodaj ga je netremice gledao.»Možda bi i rekao takvo što, ali ti se sada skrivaš iza njego-

vih riječi. Što radimo ovdje, Džoči? Ne trebaju nam njihovi veliki

konji, čak ni radi mesa. Zašto ću život naših ratnika izložiti opa-snosti da napadnem onu povorku?«

Džoči je razdraženo slegnuo ramenima.»Ako nije to, onda ne znam.«»Radi tebe, Džoči«, rekao je ozbiljno Cubodaj. »Kad se

vratiš ocu, iza sebe ćeš imati iskustvo svih mogućih oblika bitke, u svim godišnjim dobima. Ti i ja osvajali smo i pljačkali gradove, velike i male, jahali pustinjama i šumama toliko gustima da smo se njima jedva probijali. Džingis kod tebe neće vidjeti nikakvu sla-bost.« Cubodaj se načas nasmiješio Džočijevu bezizražajnome licu. »A ja ću se ponositi kad ljudi budu govorili da si vještine brusio pod Cubodajem Smionim.«

Džoči nije uspio suspregnuti osmijeh kad je začuo da sam Cubodaj izgovara taj nadimak. U logorima ne postoje tajne.

»Evo ga«, promumljao je Cubodaj, pokazujući prema uda-ljenome glasniku koji je jurio prema čelu ruske povorke. »Imamo neprijatelja koji vodi s čela kolone. To je jako hrabar čovjek.«

Džoči je lako mogao zamisliti iznenadnu uzbunjenost među vitezovima kad shvate da su okruženi uzvisinama i kad ugledaju mongolske ratnike. Cubodaj je nešto tiho promumljao kada se cijeli jedan red odvojio od kolone i počeo se kasom uspinjati strminom, s već spremnim dugim kopljima. Razmak se počeo smanjivati, a on je pokazao zube. Jurišali su uzbrdo, nadmeno sigurni u sebe. A on je žudio za time da im pokaže gdje im je mjesto.

»Imaš svoj medaljon, Džoči? Pokaži mi ga.«Džoči je povukao ruku iza leđa, do mjesta na kojem mu je

držač lûka bio učvršćen za sedlo. Podignuo je jedno krilo krute kože i izvadio pločicu od čistoga zlata u koju je bio utisnut znak vučje glave. Težila je više od pet stotina grama i bila teška, ali i dovoljno malena da je stisne u šaci.

Cubodaj se nije obazirao na vitezove koji su se ustrajno uspi-njali prema najstarijem Džingisovu sinu.

»Imaš to i pravo na zapovijedanje jedinstvom od tisuću ratni-ka, Džoči. Oni koji zapovijedaju jagunom imaju tek srebrnu ploči-

18

cu, ovakvu.« Cubodaj mu je pokazao veći komad svjetlijeg metala. »Razlika je u tome što se srebrna pločica daje čovjeku kojeg su odabrali zapovjednici svih njemu podređenih arbana.«

»To znam«, rekao je Džoči.Cubodaj se osvrnuo prema vitezovima koji su im se mukotr-

pno približavali.»Zapovjednici ovog jaguna zatražili su da ih ti vodiš, Džo-

či. Ja s time nisam imao nikakve veze.« Ispružio je ruku u kojoj je držao srebrnu pločicu, a Džoči ju je radosno prihvatio, njemu dajući svoju zlatnu pločicu. Cubodaj se držao svečano i promišljeno službeno, no oči su mu se sjajile.

»Kad se vratiš ocu, Džoči, iza sebe ćeš imati iskustvo svih dužnosti i položaja.« Vojskovođa je pokazao rukom. »Desno, lije-vo i u sredini.« Pogledao je preko glava vitezova koji su se mučno uspinjali, ugledao tračak nekog pokreta na jednoj uzvisini u daljini. Cubodaj je kratko kimnuo.

»Vrijeme je. Znaš što ti je činiti, Džoči. Ti preuzimaš zapo-vjedništvo.« Cubodaj je potom, ne govoreći više ništa, pljesnuo mlađeg muškarca po ramenu i vratio se preko vrha uzvisine, ostav-ljajući jagun jahača na brigu odjednom nervoznome zapovjedniku.

Džoči je na leđima osjećao poglede stotinu ratnika, a pritom je davao sve od sebe da sakrije koliko mu je drago. Svaki arban od desetorice ratnika birao je jednog čovjeka koji će ga voditi, a onda su oni među sobom birali jednoga koji će u boju voditi stotinu. Odabir je značio čast. Neki glas u glavi šaputao mu je da oni cijene i poštuju samo njegova oca, no potisnuo ga je, odbijajući sumnjati. Zaslužio je ovo pravo i samopouzdanje je u njemu sada bujalo.

»Lûkovi u liniju!« povikao je Džoči. Čvrsto je uhvatio uzde, da prikrije napetost, dok su ratnici formirali širu liniju, kako bi ostavili dovoljno mjesta za sve lûkove. Džoči se načas osvrnuo, no Cubodaja više doista nije bilo, ostavio ga je da se snalazi posve sam. Ratnici su ga i dalje motrili i on je na lice navukao leden izraz, znajući da će oni pamtiti njegovu smirenost. Kad su uzdi-gnuli lûkove, on je podignuo stisnutu šaku, čekajući dok mu je srce bolno udaralo u grudima.

Na udaljenosti od četiri stotine koraka Džoči je spustio ruku i prva salva strijela poletjela je u zrak. Udaljenost je bila prevelika i strijele koje su uopće došle do vitezova raspale su se na štitovima koje su oni sada držali visoko i ispred sebe, tako da su štitili goto-vo cijelog jahača. Dugački štitovi pokazali su se osobito korisnima kada je i druga salva pogodila vitezove a da nitko od njih nije pao s konja.

Moćni konji nisu bili brzi, no razmak se smanjivao, a Džoči ih je samo gledao. Kad su se našli na udaljenosti od dvjesto koraka, ponovno je uzdignuo ruku i još stotinu strijela našlo se spremno na zategnutim lûkovima. Nije znao odrediti hoće li vitezove na takvoj udaljenosti spasiti oklop. Ništa nikada nije spasilo protivnika od takvih pogodaka.

»Odapinjite kao da nikada u životu niste imali lûk«, povi-kao je.

Ratnici oko njega nasmiješili su se i odapeli. Džoči se instin-ktivno lecnuo kada su strijele proletjele iznad neprijateljskih glava, kao da su ih odapeli uspaničeni idioti. Tek je šačica strijela pogodila cilj, a još manji broj njih oborila nekog konja ili jahača. Sada su već čuli grmljavinu juriša i vidjeli kako vitezovi u prednjim redovima spuštaju koplja u iščekivanju sraza.

Tako suočen s neprijateljem, Džoči je potisnuo strah, osjeća-jući iznenadnu navalu bijesa. Najviše od svega htio je samo isukati mač i na konju pojuriti nizbrdicom, izravno na neprijatelja. Drhteći od frustriranosti, sada je izdao drukčiju zapovijed.

»Povucite se iza vrha«, povikao je Džoči. Snažno je potegnuo uzde i njegov je konj odjednom pojurio. Njegov jagun stao je nešto nesuvislo vikati, kaotično se okrećući za svojim zapovjednikom. Iza sebe čuo je slavodobitne grlene glasove i u tom trenutku u grlu je osjetio kiselinu. Ipak, nije znao je li joj uzrok strah ili gnjev.

Ilja Majajev ubrzanim je treptanjem uklonio znoj iz očiju kada je vidio da se Mongoli okreću, onako prljavo kukavički kako ih i prati glas. Kao i već tisuću puta, olabavio je stisak na uzdama pa se dlanom potapšao po prsima, zahvaljujući svetoj Sofiji što

19

cu, ovakvu.« Cubodaj mu je pokazao veći komad svjetlijeg metala. »Razlika je u tome što se srebrna pločica daje čovjeku kojeg su odabrali zapovjednici svih njemu podređenih arbana.«

»To znam«, rekao je Džoči.Cubodaj se osvrnuo prema vitezovima koji su im se mukotr-

pno približavali.»Zapovjednici ovog jaguna zatražili su da ih ti vodiš, Džo-

či. Ja s time nisam imao nikakve veze.« Ispružio je ruku u kojoj je držao srebrnu pločicu, a Džoči ju je radosno prihvatio, njemu dajući svoju zlatnu pločicu. Cubodaj se držao svečano i promišljeno službeno, no oči su mu se sjajile.

»Kad se vratiš ocu, Džoči, iza sebe ćeš imati iskustvo svih dužnosti i položaja.« Vojskovođa je pokazao rukom. »Desno, lije-vo i u sredini.« Pogledao je preko glava vitezova koji su se mučno uspinjali, ugledao tračak nekog pokreta na jednoj uzvisini u daljini. Cubodaj je kratko kimnuo.

»Vrijeme je. Znaš što ti je činiti, Džoči. Ti preuzimaš zapo-vjedništvo.« Cubodaj je potom, ne govoreći više ništa, pljesnuo mlađeg muškarca po ramenu i vratio se preko vrha uzvisine, ostav-ljajući jagun jahača na brigu odjednom nervoznome zapovjedniku.

Džoči je na leđima osjećao poglede stotinu ratnika, a pritom je davao sve od sebe da sakrije koliko mu je drago. Svaki arban od desetorice ratnika birao je jednog čovjeka koji će ga voditi, a onda su oni među sobom birali jednoga koji će u boju voditi stotinu. Odabir je značio čast. Neki glas u glavi šaputao mu je da oni cijene i poštuju samo njegova oca, no potisnuo ga je, odbijajući sumnjati. Zaslužio je ovo pravo i samopouzdanje je u njemu sada bujalo.

»Lûkovi u liniju!« povikao je Džoči. Čvrsto je uhvatio uzde, da prikrije napetost, dok su ratnici formirali širu liniju, kako bi ostavili dovoljno mjesta za sve lûkove. Džoči se načas osvrnuo, no Cubodaja više doista nije bilo, ostavio ga je da se snalazi posve sam. Ratnici su ga i dalje motrili i on je na lice navukao leden izraz, znajući da će oni pamtiti njegovu smirenost. Kad su uzdi-gnuli lûkove, on je podignuo stisnutu šaku, čekajući dok mu je srce bolno udaralo u grudima.

Na udaljenosti od četiri stotine koraka Džoči je spustio ruku i prva salva strijela poletjela je u zrak. Udaljenost je bila prevelika i strijele koje su uopće došle do vitezova raspale su se na štitovima koje su oni sada držali visoko i ispred sebe, tako da su štitili goto-vo cijelog jahača. Dugački štitovi pokazali su se osobito korisnima kada je i druga salva pogodila vitezove a da nitko od njih nije pao s konja.

Moćni konji nisu bili brzi, no razmak se smanjivao, a Džoči ih je samo gledao. Kad su se našli na udaljenosti od dvjesto koraka, ponovno je uzdignuo ruku i još stotinu strijela našlo se spremno na zategnutim lûkovima. Nije znao odrediti hoće li vitezove na takvoj udaljenosti spasiti oklop. Ništa nikada nije spasilo protivnika od takvih pogodaka.

»Odapinjite kao da nikada u životu niste imali lûk«, povi-kao je.

Ratnici oko njega nasmiješili su se i odapeli. Džoči se instin-ktivno lecnuo kada su strijele proletjele iznad neprijateljskih glava, kao da su ih odapeli uspaničeni idioti. Tek je šačica strijela pogodila cilj, a još manji broj njih oborila nekog konja ili jahača. Sada su već čuli grmljavinu juriša i vidjeli kako vitezovi u prednjim redovima spuštaju koplja u iščekivanju sraza.

Tako suočen s neprijateljem, Džoči je potisnuo strah, osjeća-jući iznenadnu navalu bijesa. Najviše od svega htio je samo isukati mač i na konju pojuriti nizbrdicom, izravno na neprijatelja. Drhteći od frustriranosti, sada je izdao drukčiju zapovijed.

»Povucite se iza vrha«, povikao je Džoči. Snažno je potegnuo uzde i njegov je konj odjednom pojurio. Njegov jagun stao je nešto nesuvislo vikati, kaotično se okrećući za svojim zapovjednikom. Iza sebe čuo je slavodobitne grlene glasove i u tom trenutku u grlu je osjetio kiselinu. Ipak, nije znao je li joj uzrok strah ili gnjev.

Ilja Majajev ubrzanim je treptanjem uklonio znoj iz očiju kada je vidio da se Mongoli okreću, onako prljavo kukavički kako ih i prati glas. Kao i već tisuću puta, olabavio je stisak na uzdama pa se dlanom potapšao po prsima, zahvaljujući svetoj Sofiji što

20

mu je pod kopita dovela neprijatelje vjere. Ispod njegove verižne košulje i podstavljene tunike nalazio se komadić kosti njezina prsta, u zlatnoj kutijici privjesku. Bila je riječ o najdragocjenijoj stvari koju je posjedovao. Redovnici u Novgorodu uvjeravali su ga da ne može poginuti dok nosi tu relikviju i on se osjećao snažno dok su vitezovi jurili preko vrha uzvisine. Njegovi ljudi otišli su iz grada s katedralom dvije godine ranije, na istok pronoseći poruke kra-ljeviću, da bi na koncu skrenuli prema jugu i započeli dugotrajno putovanje koje će ih dovesti u Jeruzalem. Ilja je zajedno s ostalima prisegnuo da će dati i život i braniti to sveto mjesto od nevjernika koji su željeli uništiti njihove spomenike.

To je trebalo biti putovanje obilježeno molitvama i postom prije nego što će vještinu u rukovanju oružjem upotrijebiti protiv tih bezbožnika. Umjesto toga, nebrojeno puta napadali su ih pri-padnici mongolske vojske koji su harali tim područjem. Ilja je silno želio da mu se nađu dovoljno blizu da ih ubija i sada se nagnuo naprijed u sedlu, dok je njegov konj već jurio prema jahačima u bijegu.

»Daj mi ih, o Gospodine, pa ću im slomiti kosti i pregaziti njihova lažna božanstva«, prošaptao je sebi u bradu.

Mongoli su sumanuto jurili niz kosinu na suprotnoj strani, no ruski konji bili su snažni i razmak se ustrajno smanjivao. Ilja je slutio raspoloženje ljudi oko sebe. Međusobno su se dovikivali i već gotovo režali. Već su ostajali bez prijatelja, zbog kiša strijela u tami. Izvidnici su nestajali bez traga ili bi ih, što je bilo još gore, pronalazili s takvim ranama da se čovjeku dizao želudac. Tijekom samo jedne godine Ilja je vidio toliko spaljenih gradova da ih više nije uspijevao pamtiti, a oblaci crnog dima tjerali su ga u očajničku potjeru. Mongolskih pljačkaša više nije bilo kad god bi on došao do mjesta koje su poharali. Tjerao je konja u galop iako je životinja već bila iscrpljena i jedva disala, a krupne nakupine bijele sline letjele su uvis i padale mu na ruke i prsa.

»Dalje, braćo!« povikao je Ilja ostalima. Znao je da se neće umoriti kad su im mongolski ratnici napokon u dosegu. Mongoli su bili prava uvreda svemu u što je Ilja vjerovao i što je cijenio, od

mirnih ulica Novgoroda do tihoga spokoja i dostojanstva katedrale posvećene njegovoj blaženoj svetici.

Ispred njih mongolski su ratnici kaotično bježali kroz oblak prašine koji su sami podignuli. Ilja je izvikivao oštre naredbe, a njegovi ljudi presložili su se u čvrstu formaciju, pedeset redova po dvadeset konjanika. Uzde su vezali za jabuku sedla i nagnuli se naprijed preko konjskoga vrata, držeći štitove i koplja, životinje tje-rajući naprijed samo koljenima. Nema sumnje da u povijesti svijeta nije bilo tako snažne formacije ratnika i željeza! Ilja je iskesio zube u iščekivanju krvi koja će poteći.

Mongoli su bježali kraj jedne uzvisine obrasle drevnim bukva-ma i brijestovima. Dok je tako jurio uz grmljavinu kopita, Ilja je uočio kako se nešto u zelenoj polutami pokrenulo. Tek što je doviknuo upozorenje, zrak je ispunila kiša strijela. Čak ni tada nije neodlučno zastao. Već je viđao kako se strijele lome na štitovima. Povikao je svima da održe formaciju, znajući da se mogu probiti golom silom.

Jedan je konj zanjištao i zabio se u njega s lijeve strane, nagnječio mu nogu i zamalo ga izbacio iz sedla. Ilja je bolno opsovao, preneraženo gledajući kako jahač na drugome konju beživotno visi. Iz tame među drvećem redale su se salve strijela, a on je užasnuto gledao kako njegovi ljudi padaju iz sedala. Stri-jele su probijale verižne košulje kao da je rječ o običnoj tkanini, probijale tijelo i izlazile uz pravu kišu krvi. Ilja je izbezumljeno vikao, tjerao iscrpljenog konja dalje. Vidio je kako se Mongo-li ispred njih skladno okreću, kao jedan, a njihov zapovjednik nepomično gleda izravno njega. Mongoli nisu zastali da zategnu lûkove. Njihovi konji istodobno su krenuli naprijed, a ratnici su u trku odapinjali strijele.

Ilja je osjetio kako mu je jedna strijela pogodila nadlakticu. U tom trenutku dvije su se sile izravno sukobile i on se pripremio za sraz. Dugačkim kopljem pogodio je jednog ratnika u prsa, da bi mu se ono gotovo odmah istrgnulo iz ruku takvom silinom da je već pomislio da mu je slomilo prste. Isukao je mač rukom koju gotovo nije ni osjetio. Posvuda se vidjela crvena prašina, a usred nje

21

mu je pod kopita dovela neprijatelje vjere. Ispod njegove verižne košulje i podstavljene tunike nalazio se komadić kosti njezina prsta, u zlatnoj kutijici privjesku. Bila je riječ o najdragocjenijoj stvari koju je posjedovao. Redovnici u Novgorodu uvjeravali su ga da ne može poginuti dok nosi tu relikviju i on se osjećao snažno dok su vitezovi jurili preko vrha uzvisine. Njegovi ljudi otišli su iz grada s katedralom dvije godine ranije, na istok pronoseći poruke kra-ljeviću, da bi na koncu skrenuli prema jugu i započeli dugotrajno putovanje koje će ih dovesti u Jeruzalem. Ilja je zajedno s ostalima prisegnuo da će dati i život i braniti to sveto mjesto od nevjernika koji su željeli uništiti njihove spomenike.

To je trebalo biti putovanje obilježeno molitvama i postom prije nego što će vještinu u rukovanju oružjem upotrijebiti protiv tih bezbožnika. Umjesto toga, nebrojeno puta napadali su ih pri-padnici mongolske vojske koji su harali tim područjem. Ilja je silno želio da mu se nađu dovoljno blizu da ih ubija i sada se nagnuo naprijed u sedlu, dok je njegov konj već jurio prema jahačima u bijegu.

»Daj mi ih, o Gospodine, pa ću im slomiti kosti i pregaziti njihova lažna božanstva«, prošaptao je sebi u bradu.

Mongoli su sumanuto jurili niz kosinu na suprotnoj strani, no ruski konji bili su snažni i razmak se ustrajno smanjivao. Ilja je slutio raspoloženje ljudi oko sebe. Međusobno su se dovikivali i već gotovo režali. Već su ostajali bez prijatelja, zbog kiša strijela u tami. Izvidnici su nestajali bez traga ili bi ih, što je bilo još gore, pronalazili s takvim ranama da se čovjeku dizao želudac. Tijekom samo jedne godine Ilja je vidio toliko spaljenih gradova da ih više nije uspijevao pamtiti, a oblaci crnog dima tjerali su ga u očajničku potjeru. Mongolskih pljačkaša više nije bilo kad god bi on došao do mjesta koje su poharali. Tjerao je konja u galop iako je životinja već bila iscrpljena i jedva disala, a krupne nakupine bijele sline letjele su uvis i padale mu na ruke i prsa.

»Dalje, braćo!« povikao je Ilja ostalima. Znao je da se neće umoriti kad su im mongolski ratnici napokon u dosegu. Mongoli su bili prava uvreda svemu u što je Ilja vjerovao i što je cijenio, od

mirnih ulica Novgoroda do tihoga spokoja i dostojanstva katedrale posvećene njegovoj blaženoj svetici.

Ispred njih mongolski su ratnici kaotično bježali kroz oblak prašine koji su sami podignuli. Ilja je izvikivao oštre naredbe, a njegovi ljudi presložili su se u čvrstu formaciju, pedeset redova po dvadeset konjanika. Uzde su vezali za jabuku sedla i nagnuli se naprijed preko konjskoga vrata, držeći štitove i koplja, životinje tje-rajući naprijed samo koljenima. Nema sumnje da u povijesti svijeta nije bilo tako snažne formacije ratnika i željeza! Ilja je iskesio zube u iščekivanju krvi koja će poteći.

Mongoli su bježali kraj jedne uzvisine obrasle drevnim bukva-ma i brijestovima. Dok je tako jurio uz grmljavinu kopita, Ilja je uočio kako se nešto u zelenoj polutami pokrenulo. Tek što je doviknuo upozorenje, zrak je ispunila kiša strijela. Čak ni tada nije neodlučno zastao. Već je viđao kako se strijele lome na štitovima. Povikao je svima da održe formaciju, znajući da se mogu probiti golom silom.

Jedan je konj zanjištao i zabio se u njega s lijeve strane, nagnječio mu nogu i zamalo ga izbacio iz sedla. Ilja je bolno opsovao, preneraženo gledajući kako jahač na drugome konju beživotno visi. Iz tame među drvećem redale su se salve strijela, a on je užasnuto gledao kako njegovi ljudi padaju iz sedala. Stri-jele su probijale verižne košulje kao da je rječ o običnoj tkanini, probijale tijelo i izlazile uz pravu kišu krvi. Ilja je izbezumljeno vikao, tjerao iscrpljenog konja dalje. Vidio je kako se Mongo-li ispred njih skladno okreću, kao jedan, a njihov zapovjednik nepomično gleda izravno njega. Mongoli nisu zastali da zategnu lûkove. Njihovi konji istodobno su krenuli naprijed, a ratnici su u trku odapinjali strijele.

Ilja je osjetio kako mu je jedna strijela pogodila nadlakticu. U tom trenutku dvije su se sile izravno sukobile i on se pripremio za sraz. Dugačkim kopljem pogodio je jednog ratnika u prsa, da bi mu se ono gotovo odmah istrgnulo iz ruku takvom silinom da je već pomislio da mu je slomilo prste. Isukao je mač rukom koju gotovo nije ni osjetio. Posvuda se vidjela crvena prašina, a usred nje

22

Mongoli su jahali poput vragova, smireno strijelama gađali zbijene redove njegovih snaga.

Ilja je uzdignuo štit, a jedna strijela koja ga je pogodila odba-cila ga je unatrag. Vršak strijele posve je probio drvo štita. Desna noga ispala mu je iz stremena i odmah se zaljuljao, posve gubeći ravnotežu. Jedna druga strijela pogodila ga je u stegno prije nego što ju je uspio povratiti te je bolno kriknuo i uzdignuo mač, nasr-ćući na jednog mongolskog ratnika.

Mongol je gledao kako mu se ovaj primiče, posve bezizražajna lica. Ilja je jasno vidio da je to još gotovo dječak, golobradi mladić. Rus je zamahnuo oštricom, no Mongol se izmaknuo udarcu i u prolasku ga gurnuo. Svijet se na trenutak bez zvuka zavrtio, a Ilja se našao na tlu, omamljen.

Štitnik za nos na njegovoj kacigi od udarca se spustio i savio, pa mu razbio prednje zube. Ilja je ustao, slijep od suza, pljujući krv i komadiće zuba. Lijeva ga je noga izdala, pa je nespretno pao, očajnički tražeći mač koji mu je bio ispao iz ruke.

Topot iza leđa začuo je upravo u trenutku kad je ugledao mač na prašnjavome tlu. Posegnuo je za onom relikvijom na prsima i tiho izgovorio molitvu, a onda mu se mongolska oštrica spustila na vrat i gotovo mu posve odrezala glavu. Nije poživio da vidi pokolj preostalih ljudi iz svojih redova, presporih i premalo pokretljivih za obranu od ratnika pod zapovjedništvom Cubodaja, jednog od vojskovođa Džingis-kana.

Džoči je sjahao da bolje pogleda poginule, prethodno naredivši skupini svojih ratnika da izvidi cijelo područje i izvijesti ga o kreta-nju glavne kolone. Ruse nisu spasile žičane košulje. Mnogi poginuli bili su pogođeni više puta. Neprobojne su bile samo kacige. Džoči nije vidio ni jednog jedinog čovjeka koji je umro jer ga je strijela pogodila u glavu. Uzeo je jednu o tih kaciga i prstom prešao pre-ko sjajne točke na metalu o koju se odbila neka strijela. Bila je to dobro zamišljena zaštita.

Klopka je polučila upravo onakav učinak kakav je Cubodaj bio zamislio, razmišljao je Džoči zadovoljno. Činilo se da taj veliki

vojskovođa čita misli neprijatelja. Džoči je duboko udahnuo, trude-ći se da obuzda drhtanje koje ga je obuzimalo nakon svakog boja. Nikako ne bi bilo dobro da ratnici vide da drhti. Nije znao da ga gledaju kako odlučno korača stisnutih šaka i da vide samo da je i dalje gladan i željan, da je to čovjek koji nikada nije zadovoljan, što god postigao.

Još tri jaguna sudjelovala su u zasjedi. Džoči je vidio kako dvo-jica zapovjednika izlaze iz šume u kojoj su čekali cijelu noć. Nakon godina provedenih s Cubodajem, te je ljude poznavao kao braću, kao što ga je Džingis jednom i uputio. Mehali i Altan bili su dobri ratnici, odani, ali bez mašte i dovitljivosti. Džoči je obojici kimnuo kada su dojahali na polje smrti. Posljednji među njima, Kara, bio je nizak, žilav ratnik s velikim starim ožiljkom na licu. Iako se uvijek držao besprijekorno službeno, Džoči je kod njega slutio nekakvu antipatiju koju nije razumio. Možda je tom namrgođenom čovjeku bio antipatičan zbog oca. Džoči je naišao na mnogo ljudi koji su sumnjali u zasluženost njegova napredovanja u hijerarhiji. Cubodaj nije bio nimalo profinjen i diskretan u vezi s načinom na koji je Džočija uvodio u sve planove i strategije, baš kao što je Džingis to nekoć činio s onim mladim dječakom iz naroda Urianhaja koji je postao njegovim vojskovođom. Cubodaj je bio okrenut budućnosti, dok su ljudi poput Kare smatrali da vide tek razmaženog mladog nasljednika koji je došao do nezasluženog položaja.

Dok je Kara tako jahao i nešto gunđao promatrajući toliko poginulih vitezova, Džoči je shvatio da mu više nije nadređen. Uoči same bitke prihvatio je onu srebrnu pločicu, te i dalje osjećao čast zbog činjenice da mu je povjereno stotinu života. Ipak, to je značilo da, barem zasada, Kara više ne mora biti na oprezu u blizini kanova sina. Već je jedan pogled Džočiju bio dovoljan da shvati da je žilavi niski ratnik o svemu već dobro promislio.

»Zašto čekamo ovdje?« upitao je iznenada Kara. »Cubodaj će napasti dok mi budemo mirisali travu i besposleno stajali.«

Džočiju se te njegove riječi nisu ni najmanje svidjele, ali odgo-vorio je vedrim i nehajnim tonom, kao da ga je Kara tek pozdravio. Da je taj čovjek bio istinski vođa, već bi se bio počeo vraćati prema

23

Mongoli su jahali poput vragova, smireno strijelama gađali zbijene redove njegovih snaga.

Ilja je uzdignuo štit, a jedna strijela koja ga je pogodila odba-cila ga je unatrag. Vršak strijele posve je probio drvo štita. Desna noga ispala mu je iz stremena i odmah se zaljuljao, posve gubeći ravnotežu. Jedna druga strijela pogodila ga je u stegno prije nego što ju je uspio povratiti te je bolno kriknuo i uzdignuo mač, nasr-ćući na jednog mongolskog ratnika.

Mongol je gledao kako mu se ovaj primiče, posve bezizražajna lica. Ilja je jasno vidio da je to još gotovo dječak, golobradi mladić. Rus je zamahnuo oštricom, no Mongol se izmaknuo udarcu i u prolasku ga gurnuo. Svijet se na trenutak bez zvuka zavrtio, a Ilja se našao na tlu, omamljen.

Štitnik za nos na njegovoj kacigi od udarca se spustio i savio, pa mu razbio prednje zube. Ilja je ustao, slijep od suza, pljujući krv i komadiće zuba. Lijeva ga je noga izdala, pa je nespretno pao, očajnički tražeći mač koji mu je bio ispao iz ruke.

Topot iza leđa začuo je upravo u trenutku kad je ugledao mač na prašnjavome tlu. Posegnuo je za onom relikvijom na prsima i tiho izgovorio molitvu, a onda mu se mongolska oštrica spustila na vrat i gotovo mu posve odrezala glavu. Nije poživio da vidi pokolj preostalih ljudi iz svojih redova, presporih i premalo pokretljivih za obranu od ratnika pod zapovjedništvom Cubodaja, jednog od vojskovođa Džingis-kana.

Džoči je sjahao da bolje pogleda poginule, prethodno naredivši skupini svojih ratnika da izvidi cijelo područje i izvijesti ga o kreta-nju glavne kolone. Ruse nisu spasile žičane košulje. Mnogi poginuli bili su pogođeni više puta. Neprobojne su bile samo kacige. Džoči nije vidio ni jednog jedinog čovjeka koji je umro jer ga je strijela pogodila u glavu. Uzeo je jednu o tih kaciga i prstom prešao pre-ko sjajne točke na metalu o koju se odbila neka strijela. Bila je to dobro zamišljena zaštita.

Klopka je polučila upravo onakav učinak kakav je Cubodaj bio zamislio, razmišljao je Džoči zadovoljno. Činilo se da taj veliki

vojskovođa čita misli neprijatelja. Džoči je duboko udahnuo, trude-ći se da obuzda drhtanje koje ga je obuzimalo nakon svakog boja. Nikako ne bi bilo dobro da ratnici vide da drhti. Nije znao da ga gledaju kako odlučno korača stisnutih šaka i da vide samo da je i dalje gladan i željan, da je to čovjek koji nikada nije zadovoljan, što god postigao.

Još tri jaguna sudjelovala su u zasjedi. Džoči je vidio kako dvo-jica zapovjednika izlaze iz šume u kojoj su čekali cijelu noć. Nakon godina provedenih s Cubodajem, te je ljude poznavao kao braću, kao što ga je Džingis jednom i uputio. Mehali i Altan bili su dobri ratnici, odani, ali bez mašte i dovitljivosti. Džoči je obojici kimnuo kada su dojahali na polje smrti. Posljednji među njima, Kara, bio je nizak, žilav ratnik s velikim starim ožiljkom na licu. Iako se uvijek držao besprijekorno službeno, Džoči je kod njega slutio nekakvu antipatiju koju nije razumio. Možda je tom namrgođenom čovjeku bio antipatičan zbog oca. Džoči je naišao na mnogo ljudi koji su sumnjali u zasluženost njegova napredovanja u hijerarhiji. Cubodaj nije bio nimalo profinjen i diskretan u vezi s načinom na koji je Džočija uvodio u sve planove i strategije, baš kao što je Džingis to nekoć činio s onim mladim dječakom iz naroda Urianhaja koji je postao njegovim vojskovođom. Cubodaj je bio okrenut budućnosti, dok su ljudi poput Kare smatrali da vide tek razmaženog mladog nasljednika koji je došao do nezasluženog položaja.

Dok je Kara tako jahao i nešto gunđao promatrajući toliko poginulih vitezova, Džoči je shvatio da mu više nije nadređen. Uoči same bitke prihvatio je onu srebrnu pločicu, te i dalje osjećao čast zbog činjenice da mu je povjereno stotinu života. Ipak, to je značilo da, barem zasada, Kara više ne mora biti na oprezu u blizini kanova sina. Već je jedan pogled Džočiju bio dovoljan da shvati da je žilavi niski ratnik o svemu već dobro promislio.

»Zašto čekamo ovdje?« upitao je iznenada Kara. »Cubodaj će napasti dok mi budemo mirisali travu i besposleno stajali.«

Džočiju se te njegove riječi nisu ni najmanje svidjele, ali odgo-vorio je vedrim i nehajnim tonom, kao da ga je Kara tek pozdravio. Da je taj čovjek bio istinski vođa, već bi se bio počeo vraćati prema

24

Cubodaju. U jednome bljesku spoznaje Džoči je shvatio da Kara od njega i dalje očekuje zapovijedi, iako mu je formalni položaj sada niži. Pogledavši Mehalija i Altana, uvidio je da ga i njih dvo-jica promatraju. Možda im je to samo ostalo u navici, no osjećao je da se u njemu malo-pomalo oblikuje određena zamisao te je znao da više neće gubiti ni časka.

»Vidiš li im oklop, Kara?« upitao je. »Onaj prvi dio visi s kacige, štiti im lice, sve osim očiju. Drugi komad željezne mreže spušta im se sve do koljena.«

»Ništa od toga nije zaustavilo naše strijele«, uzvratio je Kara sliježući ramenima. »Kad nisu na konjima, toliko su spori da ih nije nimalo teško oboriti. Mislim da nama ne treba tako slaba zaštita.«

Džoči mu se nasmiješio, uživajući u pomutnji koju je time izazvao.

»Itekako nam treba, Kara.«

Visoko iznad doline Cubodaj je stajao i čekao, dok je njegov konj nešto njuškao među otpalim borovim iglicama. Oko njega se odmaralo gotovo dvije tisuće ljudi. Svi su samo čekali njegovu odluku. A on je čekao da se vrate izvidnici. Njih dvije stotine po njegovu je nalogu odjahalo u svim smjerovima, a njihovi izvještaji glavnome su zapovjedniku omogućavali da u glavi stvori sliku širo-kog okolnog područja.

Znao je da je Džočijeva zasjeda uspješna gotovo i prije nego što je završila. Nakon gubitka od tisuću ljudi, neprijatelju ostaje samo deset tisuća, no i to je previše. Kolona vitezova polagano pro-lazi riječnom dolinom, čeka pobjedonosni povratak skupine koja je krenula u napad. Vitezovi u tu divljinu nisu poveli i streličare, a ta pogreška mogla bi ih skupo stajati. Ipak, bili su to krupni muškarci, toliko snažni da se Cubodaj nije mogao izložiti opasnosti od običnog frontalnog napada. Gledao je vitezove koje su pogodile strijele i koji su se i dalje borili, pa još ubili dva-tri njegova ratnika. Bili su to silno odvažni borci, no njemu se činilo da to neće biti dovoljno. Hrabri se ljudi odupiru kad ih se napadne i Cubodaj je

stoga planirao u skladu s time. Svaku vojsku moguće je potući do nogu u određenim okolnostima, u to je bio uvjeren. Ne njegovu, dakako, ali neprijateljsku.

Dvojica izvidnika galopom su došla do njega i prenijela naj-noviji položaj ruskih snaga. Cubodaj ih je natjerao da sjašu i da štapovima crtaju na tlu, kako bi se uvjerio da su se dobro razumjeli.

»Koliko su izvidnika poslali na okolno područje?« upitao je.Ratnik koji je sada crtao štapom odgovorio je bez oklijevanja.»Deset iza kolone, zapovjedniče, češljaju široko područje.

Dvadeset naprijed i na bokovima.«Cubodaj je kimnuo. Imao je dovoljno informacija da napokon

pokrene svoje snage.»Moramo ih ubiti, osobito one koji su iza vitezova. Ubijte

ih kad sunce bude u najvišoj točki i ne dopustite nikome da uma-kne, ni jednome od njih. Napast ću čim zastavom date znak da su izvidnici ubijeni. Ponovi zapovijedi.«

Ratnik ih je izgovorio brzo i točno, od riječi do riječi, kao što je i bio obučen. Cubodaj na bojišnici nije dopuštao ni najmanju pomutnju. Unatoč uporabi zastava za komunikaciju na većim uda-ljenostima, i dalje se morao oslanjati na zoru, podne i zalazak sunca kao jedine oznake vremena. Na tu pomisao podignuo je pogled kroz krošnje drveća i primijetio da sunce nije daleko od zenita. Ubrzo će krenuti i sada je osjetio ono dobro poznato treperenje u želucu koje se uvijek javljalo uoči bitke. Džočiju je bio rekao da je cilj njegova obuka i to je bilo točno, ali ne i posve točno. Cubo-daj je tada prešutio da vitezovi putuju s prijenosnim kovačnicama. Kovači su dragocjeniji od sviju ostalih majstora koje eventualno mogu zarobiti, a Cubodaja su intrigirali izvještaji o željeznim koli-ma koja prilikom kretanja rigaju dim.

Cubodaj se u sebi nasmiješio, uživajući u sve izraženijem uzbu-đenju. Poput Džingisa, ni on nije uživao u pljačkanju gradova. To je jednostavno trebalo odraditi, dakako, kao što čovjek zalijeva mravi-njak vrućom vodom. No Cubodaj je žudio za bitkama, jer je svaka nova bitka dokazivala ili uvećavala njegovo vrhunsko umijeće. Naj-

25

Cubodaju. U jednome bljesku spoznaje Džoči je shvatio da Kara od njega i dalje očekuje zapovijedi, iako mu je formalni položaj sada niži. Pogledavši Mehalija i Altana, uvidio je da ga i njih dvo-jica promatraju. Možda im je to samo ostalo u navici, no osjećao je da se u njemu malo-pomalo oblikuje određena zamisao te je znao da više neće gubiti ni časka.

»Vidiš li im oklop, Kara?« upitao je. »Onaj prvi dio visi s kacige, štiti im lice, sve osim očiju. Drugi komad željezne mreže spušta im se sve do koljena.«

»Ništa od toga nije zaustavilo naše strijele«, uzvratio je Kara sliježući ramenima. »Kad nisu na konjima, toliko su spori da ih nije nimalo teško oboriti. Mislim da nama ne treba tako slaba zaštita.«

Džoči mu se nasmiješio, uživajući u pomutnji koju je time izazvao.

»Itekako nam treba, Kara.«

Visoko iznad doline Cubodaj je stajao i čekao, dok je njegov konj nešto njuškao među otpalim borovim iglicama. Oko njega se odmaralo gotovo dvije tisuće ljudi. Svi su samo čekali njegovu odluku. A on je čekao da se vrate izvidnici. Njih dvije stotine po njegovu je nalogu odjahalo u svim smjerovima, a njihovi izvještaji glavnome su zapovjedniku omogućavali da u glavi stvori sliku širo-kog okolnog područja.

Znao je da je Džočijeva zasjeda uspješna gotovo i prije nego što je završila. Nakon gubitka od tisuću ljudi, neprijatelju ostaje samo deset tisuća, no i to je previše. Kolona vitezova polagano pro-lazi riječnom dolinom, čeka pobjedonosni povratak skupine koja je krenula u napad. Vitezovi u tu divljinu nisu poveli i streličare, a ta pogreška mogla bi ih skupo stajati. Ipak, bili su to krupni muškarci, toliko snažni da se Cubodaj nije mogao izložiti opasnosti od običnog frontalnog napada. Gledao je vitezove koje su pogodile strijele i koji su se i dalje borili, pa još ubili dva-tri njegova ratnika. Bili su to silno odvažni borci, no njemu se činilo da to neće biti dovoljno. Hrabri se ljudi odupiru kad ih se napadne i Cubodaj je

stoga planirao u skladu s time. Svaku vojsku moguće je potući do nogu u određenim okolnostima, u to je bio uvjeren. Ne njegovu, dakako, ali neprijateljsku.

Dvojica izvidnika galopom su došla do njega i prenijela naj-noviji položaj ruskih snaga. Cubodaj ih je natjerao da sjašu i da štapovima crtaju na tlu, kako bi se uvjerio da su se dobro razumjeli.

»Koliko su izvidnika poslali na okolno područje?« upitao je.Ratnik koji je sada crtao štapom odgovorio je bez oklijevanja.»Deset iza kolone, zapovjedniče, češljaju široko područje.

Dvadeset naprijed i na bokovima.«Cubodaj je kimnuo. Imao je dovoljno informacija da napokon

pokrene svoje snage.»Moramo ih ubiti, osobito one koji su iza vitezova. Ubijte

ih kad sunce bude u najvišoj točki i ne dopustite nikome da uma-kne, ni jednome od njih. Napast ću čim zastavom date znak da su izvidnici ubijeni. Ponovi zapovijedi.«

Ratnik ih je izgovorio brzo i točno, od riječi do riječi, kao što je i bio obučen. Cubodaj na bojišnici nije dopuštao ni najmanju pomutnju. Unatoč uporabi zastava za komunikaciju na većim uda-ljenostima, i dalje se morao oslanjati na zoru, podne i zalazak sunca kao jedine oznake vremena. Na tu pomisao podignuo je pogled kroz krošnje drveća i primijetio da sunce nije daleko od zenita. Ubrzo će krenuti i sada je osjetio ono dobro poznato treperenje u želucu koje se uvijek javljalo uoči bitke. Džočiju je bio rekao da je cilj njegova obuka i to je bilo točno, ali ne i posve točno. Cubo-daj je tada prešutio da vitezovi putuju s prijenosnim kovačnicama. Kovači su dragocjeniji od sviju ostalih majstora koje eventualno mogu zarobiti, a Cubodaja su intrigirali izvještaji o željeznim koli-ma koja prilikom kretanja rigaju dim.

Cubodaj se u sebi nasmiješio, uživajući u sve izraženijem uzbu-đenju. Poput Džingisa, ni on nije uživao u pljačkanju gradova. To je jednostavno trebalo odraditi, dakako, kao što čovjek zalijeva mravi-njak vrućom vodom. No Cubodaj je žudio za bitkama, jer je svaka nova bitka dokazivala ili uvećavala njegovo vrhunsko umijeće. Naj-

26

više je uživao u tome da nadmudri neprijatelja, da ga posve zatekne i uništi. Čuo je za tu nekakvu neobičnu potragu u koju su se bili uputili vitezovi, traganje za zemljom toliko dalekom da joj nitko nije znao ime. Nije ni bilo važno. Džingis ne bi dopustio naoružanim ljudima da jašu njegovom zemljom – a sva je zemlja njegova.

Cubodaj je vrškom čizme izbrisao crtež na zemlji. Sada se obratio onome drugom izvidniku, koji je strpljivo čekao, pun stra-hopoštovanja prema glavnome zapovjedniku.

»Odjaši do Džočija i utvrdi zašto se toliko zadržao«, zapo-vijedio je Cubodaj. »U ovom napadu bit će mi zdesna.«

»Kako vi kažete, gospodaru«, rekao je izvidnik, pa odjurio do konja i vrtoglavom brzinom pojurio između drveća. Žmirkajući, Cubodaj je kroz grane pogledao prema suncu. Krenut će vrlo brzo.

Usred topota i grmljavine deset tisuća konja Anatolij Majajev osvrnuo se prema onome grebenu iza kojeg je bio nestao mali Ilja. Kamo je nestao njegov brat? I dalje ga je smatrao malim Iljom, iako ga je brat bio nadmašio i tjelesnom veličinom i vjerom. Anatolij je umorno odmahnuo glavom. Majci je bio obećao da će paziti na brata. Bio je uvjeren da će ih Ilja već dostići. Sada kada su Mongoli pokazali da su na tome području, nije se usudio zaustaviti kolonu. Anatolij je poslao izvidnike na sve strane, no činilo se da su i oni nekako nestali. Ponovno se osvrnuo, pogledom pokušavajući obu-hvatiti stjegove povorke od tisuću ljudi.

Ispred njih dolina je postajala uža i dolazila do prolaza među uzvisinama koje su izgledale kao da pripadaju u Rajski vrt. Obronci su bili zeleni, obrasli tako gustom travom da se čovjek ni za pola dana njome ne bi probio mačem. Anatolij je bio oduševljen tim krajem, no pogled mu je neprestano bio na obzoru, jednog dana tako će ugledati Jeruzalem. Promumljao je molitvu Djevici Mariji, a u tom trenutku prolaz se zatamnio i on je ugledao mongolsku vojsku koja je pojurila prema njima.

Izvidnici su, znači, mrtvi, kao što se i pribojavao. Anatolij je opsovao i nije se mogao suzdržati, pa se još jedanput osvrnuo, tražeći Ilju.

Iza sebe začuo je povike, pa se Anatolij posve okrenuo u sedlu, psujući kad je ugledao još jednu tamnu masu jahača koji su im prilazili galopom. Kako su ga uspjeli neopaženo zaobići? Bilo je upravo nevjerojatno da se neprijatelj tim uzvisinama kreće neopa-zice, kao da je riječ o duhovima.

Znao je da njegovi ljudi mogu razbiti Mongole izravnim napadom. Već su bili uzeli štitove i uzdignuli ih, od njega očekujući zapovijedi. Kao najstariji sin jednog baruna, Anatolij je bio najviše rangiran zapovjednik. Štoviše, upravo je njegova obitelj financirala cijeli pohod, posluživši se dijelom silnoga bogatstva da se umili samostanima koji su u Rusiji u međuvremenu stekli silnu moć.

Anatolij je znao da ne može izravno napasti neprijatelja dok su mu tako izloženi i cijela tovarna povorka i začelje vojske. Ratnike ništa ne demoralizira kao kad ih istodobno napadnu i s prednje i sa stražnje strane. Već je bio zaustio da izda naredbu trojici časnika da povedu svoje stotine i okrenu se kako bi napali neprijatelja koji se približava sa stražnje strane. No kada se okrenuo, pogled mu je pri-vuklo neko kretanje na uzvisinama, pa se s olakšanjem nasmiješio. Iz daljine se vraćala skupina ruske teške konjice, sa stjegovima koji su lagano treperili na povjetarcu. Anatolij je procijenio udaljenost i donio odluku. Pozvao je jednog izvidnika.

»Odjaši do moga brata i reci mu da napadne neprijatelja koji nam se približava sa začelja. Mora ih spriječiti da se pridruže borbi.«

Mladić je odjurio, lagan i pokretljiv bez oklopa i oružja. Ana-tolij se okrenuo prema naprijed, osjećajući kako mu samopouzdanje buja. Uz osiguranu pozadinu, imao je brojčanu nadmoć nad onima koji su prema njima galopom nadirali s prednje strane. Prenošenje zapovijedi trajalo je tek nekoliko trenutaka i on je znao da kroz mongolske redove može prodrijeti poput oklopljene šake.

Anatolij je dugačko koplje usmjerio naprijed, preko konjskih ušiju.

»Jurišna formacija! Za bijeloga Krista, naprijed!«* * *

27

više je uživao u tome da nadmudri neprijatelja, da ga posve zatekne i uništi. Čuo je za tu nekakvu neobičnu potragu u koju su se bili uputili vitezovi, traganje za zemljom toliko dalekom da joj nitko nije znao ime. Nije ni bilo važno. Džingis ne bi dopustio naoružanim ljudima da jašu njegovom zemljom – a sva je zemlja njegova.

Cubodaj je vrškom čizme izbrisao crtež na zemlji. Sada se obratio onome drugom izvidniku, koji je strpljivo čekao, pun stra-hopoštovanja prema glavnome zapovjedniku.

»Odjaši do Džočija i utvrdi zašto se toliko zadržao«, zapo-vijedio je Cubodaj. »U ovom napadu bit će mi zdesna.«

»Kako vi kažete, gospodaru«, rekao je izvidnik, pa odjurio do konja i vrtoglavom brzinom pojurio između drveća. Žmirkajući, Cubodaj je kroz grane pogledao prema suncu. Krenut će vrlo brzo.

Usred topota i grmljavine deset tisuća konja Anatolij Majajev osvrnuo se prema onome grebenu iza kojeg je bio nestao mali Ilja. Kamo je nestao njegov brat? I dalje ga je smatrao malim Iljom, iako ga je brat bio nadmašio i tjelesnom veličinom i vjerom. Anatolij je umorno odmahnuo glavom. Majci je bio obećao da će paziti na brata. Bio je uvjeren da će ih Ilja već dostići. Sada kada su Mongoli pokazali da su na tome području, nije se usudio zaustaviti kolonu. Anatolij je poslao izvidnike na sve strane, no činilo se da su i oni nekako nestali. Ponovno se osvrnuo, pogledom pokušavajući obu-hvatiti stjegove povorke od tisuću ljudi.

Ispred njih dolina je postajala uža i dolazila do prolaza među uzvisinama koje su izgledale kao da pripadaju u Rajski vrt. Obronci su bili zeleni, obrasli tako gustom travom da se čovjek ni za pola dana njome ne bi probio mačem. Anatolij je bio oduševljen tim krajem, no pogled mu je neprestano bio na obzoru, jednog dana tako će ugledati Jeruzalem. Promumljao je molitvu Djevici Mariji, a u tom trenutku prolaz se zatamnio i on je ugledao mongolsku vojsku koja je pojurila prema njima.

Izvidnici su, znači, mrtvi, kao što se i pribojavao. Anatolij je opsovao i nije se mogao suzdržati, pa se još jedanput osvrnuo, tražeći Ilju.

Iza sebe začuo je povike, pa se Anatolij posve okrenuo u sedlu, psujući kad je ugledao još jednu tamnu masu jahača koji su im prilazili galopom. Kako su ga uspjeli neopaženo zaobići? Bilo je upravo nevjerojatno da se neprijatelj tim uzvisinama kreće neopa-zice, kao da je riječ o duhovima.

Znao je da njegovi ljudi mogu razbiti Mongole izravnim napadom. Već su bili uzeli štitove i uzdignuli ih, od njega očekujući zapovijedi. Kao najstariji sin jednog baruna, Anatolij je bio najviše rangiran zapovjednik. Štoviše, upravo je njegova obitelj financirala cijeli pohod, posluživši se dijelom silnoga bogatstva da se umili samostanima koji su u Rusiji u međuvremenu stekli silnu moć.

Anatolij je znao da ne može izravno napasti neprijatelja dok su mu tako izloženi i cijela tovarna povorka i začelje vojske. Ratnike ništa ne demoralizira kao kad ih istodobno napadnu i s prednje i sa stražnje strane. Već je bio zaustio da izda naredbu trojici časnika da povedu svoje stotine i okrenu se kako bi napali neprijatelja koji se približava sa stražnje strane. No kada se okrenuo, pogled mu je pri-vuklo neko kretanje na uzvisinama, pa se s olakšanjem nasmiješio. Iz daljine se vraćala skupina ruske teške konjice, sa stjegovima koji su lagano treperili na povjetarcu. Anatolij je procijenio udaljenost i donio odluku. Pozvao je jednog izvidnika.

»Odjaši do moga brata i reci mu da napadne neprijatelja koji nam se približava sa začelja. Mora ih spriječiti da se pridruže borbi.«

Mladić je odjurio, lagan i pokretljiv bez oklopa i oružja. Ana-tolij se okrenuo prema naprijed, osjećajući kako mu samopouzdanje buja. Uz osiguranu pozadinu, imao je brojčanu nadmoć nad onima koji su prema njima galopom nadirali s prednje strane. Prenošenje zapovijedi trajalo je tek nekoliko trenutaka i on je znao da kroz mongolske redove može prodrijeti poput oklopljene šake.

Anatolij je dugačko koplje usmjerio naprijed, preko konjskih ušiju.

»Jurišna formacija! Za bijeloga Krista, naprijed!«* * *

28

Anatolijev izvidnik u punome je galopu jurio prašnjavim terenom. Brzina je bila presudna dok su se dvije vojske približavale koloni. Jahao je tijela položena i priljubljena uz konja koliko je god mogao, tako da je glava konja poskakivala gore-dolje uz njegovu glavu. Bio je mlad i uzbuđen, te je već dojahao gotovo do ljudi Ilje Majajeva kada se preneraženo zaustavio. Njih samo četiri stotine došlo je pre-ko vrha grebena, a bilo je očito da su proživjeli pravi pakao. Smeđe mrlje krvi vidjele su se na mnogima od njih dok su se približavali, a i jahali su nekako neobično.

A onda je izvidnik odjednom shvatio te je uspaničeno pote-gnuo uzde. Bilo je prekasno. Jedna strijela pogodila ga je pod ruku u uzbunjenome letu, pa se samo prevalio preko konjske glave, zbog čega je životinja prestrašeno pojurila.

Džoči i ostali Mongoli nisu ni pogledali čovjeka na tlu dok su jurili dalje. Trebalo im je dosta vremena da s poginulih svuku verižne košulje, no isplatilo se jer je varka uspjela. Nitko im nije krenuo u susret da im presiječe put, a Ruse je, iako to još nisu znali, očekivao napad s tri strane. Nagib kosine već je bio nešto manji, prelazio u ravnicu, a Džoči je snažno podbo konja i iz ležišta izvukao teško koplje. Bilo je to nespretno oružje i morao je uložiti velik trud da ga drži ravno dok je uz grmljavinu kopita sa svojom skupinom galopirao prema ruskome boku.

Anatolij je jurio punim galopom, a sila više od pola tone mišića i željeza bila se usredotočila na vršak njegova koplja. Vidio je kako prednji redovi drhte i posustaju u trenutku kada su mongolski stre-ličari odapeli prve strijele. Neprijatelj je bio brz, no kolonu nije bilo moguće zaustaviti, pri toj brzini čak ni skrenuti. Zvuk udaraca u štitove i zvukovi kopitâ zaglušivali su sve, no iza sebe je ipak čuo krikove te ga je to naglo vratilo u stvarnost. On je zapovijedao sna-gama, a kad mu se um razbistrio, užasnuto je protresao glavu. Gle-dao je kako Ilja napada glavni dio boka, nasrće upravo na one ljude koji su se zavjetovali na vjernost obitelj Majajev tijekom hodočašća.

Dok je tako piljio, razjapljenih usta, Anatolij je vidio da su ti ljudi manjega stasa i da na sebi imaju krvave žičane tunike. Neki od

njih u prvom su srazu ostali bez kaciga i tako su im se sada vidjela mongolska lica. Svi su vikali. U tom je trenutku problijedio, svje-stan toga da mu je brat mrtav, a da će napad s dviju strana pregaziti začelje. Nije se mogao okrenuti i premda je počeo izbezumljeno izvikivati zapovijedi, nitko ga nije čuo.

Mongoli su puštali čelo kolone da uđe među njih, prema ruskim konjanicima ispaljujući na tisuće strijela. Štitovi su primali nebrojene udarce, a kolona se trzala poput ranjene životinje. Sto-tine muškaraca samo su padale na tlo. Kao da je netko golemim srpom pokosio čelo kolone, raspolovio žive muškarce.

Na začelju su Mongoli nasrnuli na povorku teretnih kola, ubijajući sve na njima koji bi podignuli oružje. Anatolij je grče-vito razmišljao, nastojao razabrati pojedinosti, no i on se našao sam među neprijateljskim snagama. Njegovo je koplje proparalo vrat nekoga konja, otvarajući veliku porezotinu iz koje je na nje-ga poletjela topla krv. Sijevnuo je neki mač i pogodio Anatolija u kacigu, tako da je zamalo izgubio svijest. Nešto ga je zatim udarilo u prsa i odjednom više nije mogao disati, čak ni pozvati pomoć. S mukom je pokušavao udahnuti barem malo zraka, tek najmanji mogući udah, no u tome nije uspio, te se samo srušio, stropoštavši se na tlo dovoljno snažno da više ne osjeti završne muke.

Te večeri, uz vatre, Cubodaj je jahao logorom u kojem se bilo smje-stilo njegovih deset tisuća ratnika. Poginulim vitezovima bili su uzeli sve što je imalo ikakvu vrijednost, a glavni zapovjednik oduševio je ljudstvo odbivši desetinu koja mu je po pravu pripadala. Onima koji za borbe nisu primali nikakvu naknadu zbirka krvavih privjesaka, prstenova i dragoga kamenja bila je itekako poželjna unutar novoga društva koje je Džingis gradio. Čovjek se u plemenskoj vojsci mogao obogatiti, iako su svi i dalje razmišljali u okvirima broja konja koje mogu kupiti novostečenim bogatstvom. Cubodaja su više zanimale viteške kovačnice, kao i sami kotači kola, obrubljeni čelikom i lakši za popravak, zahvaljujući drvenim žbicama, od punih kotača kojima su se služili Mongoli. Cubodaj je zarobljenim oružarima bio naredio da svoje umijeće prenesu njegovim stolarima.

29

Anatolijev izvidnik u punome je galopu jurio prašnjavim terenom. Brzina je bila presudna dok su se dvije vojske približavale koloni. Jahao je tijela položena i priljubljena uz konja koliko je god mogao, tako da je glava konja poskakivala gore-dolje uz njegovu glavu. Bio je mlad i uzbuđen, te je već dojahao gotovo do ljudi Ilje Majajeva kada se preneraženo zaustavio. Njih samo četiri stotine došlo je pre-ko vrha grebena, a bilo je očito da su proživjeli pravi pakao. Smeđe mrlje krvi vidjele su se na mnogima od njih dok su se približavali, a i jahali su nekako neobično.

A onda je izvidnik odjednom shvatio te je uspaničeno pote-gnuo uzde. Bilo je prekasno. Jedna strijela pogodila ga je pod ruku u uzbunjenome letu, pa se samo prevalio preko konjske glave, zbog čega je životinja prestrašeno pojurila.

Džoči i ostali Mongoli nisu ni pogledali čovjeka na tlu dok su jurili dalje. Trebalo im je dosta vremena da s poginulih svuku verižne košulje, no isplatilo se jer je varka uspjela. Nitko im nije krenuo u susret da im presiječe put, a Ruse je, iako to još nisu znali, očekivao napad s tri strane. Nagib kosine već je bio nešto manji, prelazio u ravnicu, a Džoči je snažno podbo konja i iz ležišta izvukao teško koplje. Bilo je to nespretno oružje i morao je uložiti velik trud da ga drži ravno dok je uz grmljavinu kopita sa svojom skupinom galopirao prema ruskome boku.

Anatolij je jurio punim galopom, a sila više od pola tone mišića i željeza bila se usredotočila na vršak njegova koplja. Vidio je kako prednji redovi drhte i posustaju u trenutku kada su mongolski stre-ličari odapeli prve strijele. Neprijatelj je bio brz, no kolonu nije bilo moguće zaustaviti, pri toj brzini čak ni skrenuti. Zvuk udaraca u štitove i zvukovi kopitâ zaglušivali su sve, no iza sebe je ipak čuo krikove te ga je to naglo vratilo u stvarnost. On je zapovijedao sna-gama, a kad mu se um razbistrio, užasnuto je protresao glavu. Gle-dao je kako Ilja napada glavni dio boka, nasrće upravo na one ljude koji su se zavjetovali na vjernost obitelj Majajev tijekom hodočašća.

Dok je tako piljio, razjapljenih usta, Anatolij je vidio da su ti ljudi manjega stasa i da na sebi imaju krvave žičane tunike. Neki od

njih u prvom su srazu ostali bez kaciga i tako su im se sada vidjela mongolska lica. Svi su vikali. U tom je trenutku problijedio, svje-stan toga da mu je brat mrtav, a da će napad s dviju strana pregaziti začelje. Nije se mogao okrenuti i premda je počeo izbezumljeno izvikivati zapovijedi, nitko ga nije čuo.

Mongoli su puštali čelo kolone da uđe među njih, prema ruskim konjanicima ispaljujući na tisuće strijela. Štitovi su primali nebrojene udarce, a kolona se trzala poput ranjene životinje. Sto-tine muškaraca samo su padale na tlo. Kao da je netko golemim srpom pokosio čelo kolone, raspolovio žive muškarce.

Na začelju su Mongoli nasrnuli na povorku teretnih kola, ubijajući sve na njima koji bi podignuli oružje. Anatolij je grče-vito razmišljao, nastojao razabrati pojedinosti, no i on se našao sam među neprijateljskim snagama. Njegovo je koplje proparalo vrat nekoga konja, otvarajući veliku porezotinu iz koje je na nje-ga poletjela topla krv. Sijevnuo je neki mač i pogodio Anatolija u kacigu, tako da je zamalo izgubio svijest. Nešto ga je zatim udarilo u prsa i odjednom više nije mogao disati, čak ni pozvati pomoć. S mukom je pokušavao udahnuti barem malo zraka, tek najmanji mogući udah, no u tome nije uspio, te se samo srušio, stropoštavši se na tlo dovoljno snažno da više ne osjeti završne muke.

Te večeri, uz vatre, Cubodaj je jahao logorom u kojem se bilo smje-stilo njegovih deset tisuća ratnika. Poginulim vitezovima bili su uzeli sve što je imalo ikakvu vrijednost, a glavni zapovjednik oduševio je ljudstvo odbivši desetinu koja mu je po pravu pripadala. Onima koji za borbe nisu primali nikakvu naknadu zbirka krvavih privjesaka, prstenova i dragoga kamenja bila je itekako poželjna unutar novoga društva koje je Džingis gradio. Čovjek se u plemenskoj vojsci mogao obogatiti, iako su svi i dalje razmišljali u okvirima broja konja koje mogu kupiti novostečenim bogatstvom. Cubodaja su više zanimale viteške kovačnice, kao i sami kotači kola, obrubljeni čelikom i lakši za popravak, zahvaljujući drvenim žbicama, od punih kotača kojima su se služili Mongoli. Cubodaj je zarobljenim oružarima bio naredio da svoje umijeće prenesu njegovim stolarima.

30

Džoči je upravo pregledavao prednje kopito svog najdražeg konja kada je Cubodaj dojahao do njega. Prije nego što se mlađi muškarac stigao nakloniti, Cubodaj je kimnuo i tako mu odao počast. Jagun kojim je zapovijedao Džoči ponosno je stajao oko njih.

Cubodaj je uzdignuo ruku i Džočiju pokazao onu zlatnu plo-čicu koju je od njega uzeo prije podneva.

»Zbog tebe sam se već počeo pitati je li moguće da su se Rusi vratili iz mrtvih«, rekao je Cubodaj. »Bio je to vrlo smion potez. Uzmi ovo, Džoči. Vrijediš više od srebra.«

Dobacio mu je zlatnu pločicu, a Džoči ju je uhvatio, ulažući silan trud u to da ostane pribran. U tom trenutku više bi mu zna-čile samo pohvale samoga Džingisa.

»Sutra krećemo kući« rekao je Cubodaj, koliko zbog ostalih ratnika, toliko i zbog Džočija. »Budite spremni u svitanje.«

Čagataja je svrbjelo pod lijevim pazuhom, na mjestu gdje mu je znoj kapao ispod najboljeg oklopa. Iako je bio kanov drugi

sin, nekako je slutio da ne bi bilo dostojno da se pošteno počeše dok čeka kralja Korja*.

Odvažio se i načas pogledao čovjeka koji ga je doveo do dale-koga grada Songda, okruženoga zidinama. U Dvorani kraljeva zbog podnevne je žege bilo zagušljivo, no Dželme u lakiranome oklopu nije pokazivao ni najmanje znakove nelagode. Kao i dvorjani i pri-padnici kraljevske garde, mongolski vojskovođa izgledao je kao da je istesan od drva.

Čagataj je negdje u daljini čuo vodu, a taj blagi zvuk nekako je samo pojačavao tešku omaru i tišinu. Svrbež ga je počeo izlu-đivati i on je sada grčevito nastojao misliti na nešto drugo. Dok je gledao visoki strop od bijele žbuke i drevnih borovih greda, podsjetio se na činjenicu da nema razloga osjećati strah. Unatoč silnome dostojanstvu i ugledu, dinastija Wang nije uspjela uništiti Kara-Kitajce kada je taj narod na njihovo područje došao iz Jina** i izgradio utvrde. Da Dželme nije sam predložio da će ih svojom

* kralj Koreje – prev.** kinesko carstvo Jin (Qin, Chin…) – prev.

DRUGO POGLAVLJE