Biblioteka AvanturaSandorf, Zagreb, prosinac 2012.

Damir karakaš PukovnikBeethoven

kuća 5

“E nisam vako zamišlja Lika”, reče Joe. “Treba imat mačeta.”

“Trebo si se bolje raspitat u turističkom uredu”, osmjehne se Marijan.

Nešto kasnije na rubu šume pojavilo se svjetlo, zatim cesta: bjelasala se poput trbuha mrtve zmije.

Marijan pomisli kako nema ništa sablasnije od opu-stjele ceste; brzo su je prešli i ponovno zakoračili u gustu šumu.

“A kamo mi to idemo?”, javi se ponovno Joe. “To pitaj pukovnika Beethovena”, reče potiho iza

njega Marijan. Pukovnik Beethoven dade rukom znak da se zustave;

sjedne na kamen, stavi na uši slušalice: žmiri i lagano se njiše. Marijan među prvima u četi sjedne umorno u travu i

glasno otpuhne; Joe sjedne pored njega, jedva izuje čizme. “Uh, kako ovo lipo”, reče Joe, skine čarape i počne

micati nožnim prstima. Onda prema sebi u koljenu svine de-snu nogu, masirajući vršcima prstiju bolne tabane: izgledalo je kao da po njima svira; zatim krajičkom oka gleda u leđa pukovnika Beethovena: on se i dalje zaneseno njiše.

“Ja čuo da on prije bio poznati pijanista”, reče tiho Joe.Marijan šapne: “Sad je poznati ubojica.”Joe ga iskosa pogleda. “Mi isto ubijamo”, reče, prelazeći polako na drugo

stopalo. “Mi ubijamo u borbi”, reče jedva čujno Marijan.

“A on uživa ubijati.” Onda reče, još tiše: “Šta mu je nekidan skrivila ona

jadna curica...?” Joe reče: “Koji kurac imala radit u šuma?”

kuĆa

PUKOVNIK BEETHOVEN6

Desetak minuta poslije ponovno su nabacili na sebe naprtnjače, poskočili da ih bolje namjeste na leđima, zgra-bili oružje i krenuli: nakon nekoliko kilometara neprestanog pješačenja ušli su u napušteni gradić.

Stajali su nasred gradića, osvrtali se, osluškivali. Pukovnik Beethoven otresao je sa sebe prašinu, bez

riječi ušao u obližnji bar; ostali vojnici razmilili su se po gra-du; trgovine su bile potpuno prazne, po cesti su ležale pra-zne boce, limenke; na sredini ulice potrgana stolica od pruća.

Njih dvojica sjeli su na limenu bačvu: Marijan u rupu od metka na bačvi uvuče kažiprst, koji jedva izvuče van; sjede na bačvi i gledaju u daljinu: čuje se vjetar.

Marijan iz usta izvuče vlažni kažiprst, pokušavajući otkriti odakle dolazi vjetar: sve je bliže.

U jednom trenutku vjetar počne pokretati praznu li-menku kokakole ispred njihovih nogu, a Marijanu se učini da se limenka pokreće sama od sebe; htio je nogom zgnje-čiti limenku, ali Joe ga preduhitri, zakorači i vrškom čizme vješto napuca limenku: ona u luku daleko odleti. Dleng!

“Tvoj djed je isto negdje iz ovog kraja?,” upita Marijan, još uvijek s onim prstom u zraku, kao da nekome prijeti.

Joe se vrati na bačvu i počne lagano u ritmu dlano-vima bubnjati po bačvi.

“Da”, reče zamišljeno, ne prekidajući jedva čujno bubnjanje. “Otac imao pet godin kada deda otiša u Minne-sota. To bilo putovanje. Mjesecima oni putovali na brod.”

Prestane bubnjati, suzi oči i pogleda preko sivih zgra-da, nekim pogledom kao da upravo želi vidjeti taj brod.

“Deda i baka stalno pored kamin nešto šaptali. Nisu znali engleski. To slika koja mi ostala... Ja bio mali kad oni umrli... Deda, onda brzo baka...”

Marijan polako prebaci težinu s jedne noge na drugu i labavo zakači palčeve za opasač.

“A stari ti dobro govori engleski?”, upita. Joe se nasmiješi i pogleda ga, a oči su mu bile

negdje drugdje.

kuća 7

“Moj otac sveučilišni profesor”, reče. Zabubnjao je jače po bačvi, prekrižio na prsima ruke

i ponovno se zamišljeno nasmiješio. “Sveučilišni profesor koji najviše voli rano jutro sa

bejzbol palica sačekivat i ubijat krtica koje ruju naša travnjak”, reče i otapka prstima po bačvi još nekoliko ritmova.

Vjetar sve više pojačava: Marijan ode u obližnji lokal, nogom otvori razlabavljena vrata WC-a, otvori šlic i piša.

Kad je zakopčao šlic, začu zvuk. Odskoči i uperi isto-vremeno kalašnjikov u sve tri kabine; otvarao ih je polako, kao na filmu. U trećoj ugleda starca kako sjedi odjeven na školjci: bio je neobrijan, mršava lica, s prastarim očima, na-lik očima kipa. Marijan se na trenutak sjeti svoga djeda; dođe mu žao starca. Marijan ga neko vrijeme s uperenim oružjem nijemo promatra; pomisli da li da pozove pukovnika Beetho-vena; onda pomisli da li da kaže Joeu.

Marijan ga upita: “Šta tu radiš?”Starac ravnodušno slegne ramenima. Marijan se pokuša sjetiti što bi ga sljedeće mogao

pitati, napne mozak, uto se izvana začu metalni pukovnikov glas: POKRET! Marijan u nedoumici digne cijev kalašnjikova visoko u zrak, vrata se zaklope i slika starca nestane.

Izašao je van, još se neko vrijeme dvoumio da li da kaže za starca; bojao se kazati, bojao se prešutjeti.

Prešli su suho korito rijeke, i hodali kroz visoku travu koja im je dosezala gotovo do ramena.

Nigdje nije bilo života, niti kukaca, niti ptica koje bi po-letjele iz te guste trave i svojim pokretima bar na trenutak oživile pusti zrak; samo žilava, zalelujana trava koja im do-brano otežava put, pa borova šuma, mjestimično osakaće-na, što su dalje koračali, sve više spaljena: hodaju po pepe-lu kao po snijegu; Marijan se u hodu sagne, zahvati rukom srebrnosivi pepeo pa pusti da mu curi niz prste; ponekad bi mu pao na pamet onaj starac.

PUKOVNIK BEETHOVEN8

Tko je? Je li ipak trebao obavijestiti pukovnika? Potom se u hodu otrgne sam od sebe, kako ne bi više

razmišljao o tome.

Ubrzo se pojavilo sunce.

“Ponekad meni se čini da ovo ni stvarno”, reče Joe. “Da mi u neka film.”

Marijan reče: “Meni se to čini stalno, otkad sam došao u ovaj jebeni rat.”

Kad je sunce, crvena kugla koja se spuštala po vrho-vima planina kao po zupčanicima, postala tamnija, ulogo-rili su se u podnožju sivih klisura, postavili stražu, uvukli se u vreće za spavanje.

Marijan nakon nekog vremena polako otvori oči. Gledao je u nebo; uhvatio se kako broji zvijezde. Onda pomisli na svoju bivšu djevojku; dva dana na-

kon što su prekinuli (na televiziji su baš nadirali neprijateljski tenkovi) uzeo je komad papira i detaljno ispisao sve one stvari koje su mu kod nje išle na živce: tako ju je lakše pre-bolio. Pomisli kako će kad završi rat, a vjerovao je da će za-vršiti za najviše par mjeseci, pronaći novu curu, diplomirati, oženiti se, imati najmanje troje djece; volio bi jednog dana imati i vlastitu kuću. Cijeli život proveo je na devetom katu nebodera, tamo gdje su stanovi poput akustičnih kutija, sve se čuje, iznad i ispod, pa kad ručaš, čuješ kako netko gore ili dolje sere, piša, prdi, tuče ženu, djecu, čuješ nečiji televi-zor, korake; zato bi jednog dana volio živjeti u vlastitoj kući. Često je zamišljao tu svoju kuću, može i prizemnica, ali koja će obavezno imati prostrano i zazelenjeno dvorište puno voćki, a po dvorištu će se nesputano igrati njegova djeca.

Onda pomisli na sve lijepe stvari koje ga još čekaju u životu, pa osjeti u venama radost.

Pogledao je u Joea; on će se vratiti kući i opet igrati

kuća 9

hokej. Jednog dana volio bi otići i u Ameriku na neku Joe-ovu utakmicu; nije puno znao o hokeju.

Iako je nekoć davno kod djeda na selu igrao s drugim klincima na zaleđenoj bari; sami bi izradili palice a pak je bila prazna limena kutijica Nivee. Gledao je nekoć na tele-viziji i nekoliko utakmica, nije mu se činilo pretjerano zani-mljivim, ali Joea bi jednom svakako volio pogledati.

Ustali su i doručkovali. Marijan otpije vode iz čuturice. Joe jezikom između zubi nastoji odstraniti ostatke me-

snog nareska; onda to radi tankim vrškom grančice. Pukovnik Beethoven stoji okrenut leđima, sluša zadu-

bljeno iz slušalica glazbu, vidi se da uživa, ponekad ih svo-jim neprirodno dugačkim rukama bolje namjesti, zadrži dla-nove na slušalicama; sad drži ruke na leđima, njiše se jedva primjetno s noge na nogu. Neki vojnici čiste oružje, većina ih leži na travi s rukama ispod glave, neki su u sjedećem polo-žaju oslonjeni na drveće, a ima i onih koji su poput Marijana i Joea za sjedenje pronašli udobno kamenje.

Pukovnik Beethoven polako se okrene, spusti sluša-lice s glave na vrat, dade rukom znak da krenu dalje.

Hodaju po pjeskovitom tlu, jedan iza drugoga: hoda-ju satima. Iznad njihovih glava neprestano putuju oblaci, pa se Marijanu ponekad čini da ih pukovnik Beethoven za-pravo vodi smjerom tih oblaka.

Marijan preko Joeova ramena promatra na čelu pu-kovnika Beethovena kako vješto poput divokoze preskače grbavi kamenjar iako je debelo prevalio pedeset godina.

Bojao se pukovnika Beethovena. Bojao ga se na razne načine, bojao ga se pogledati

u oči, koje njemu ponekad izgledaju kao dvije ključanice u koje on nikad i nipošto ne bio zavirio: bojao ga se i Joe. Je-dnom je Marijanu u povjerenju rekao: When I look into his eyes it’s like I’m looking into hell; svi su ga se u četi bojali.

PUKOVNIK BEETHOVEN10

Pogotovo nakon što je nedavno u četu pristupio neki pjegavi mladić netom pristigao iz Australije: kad je trebalo u borbu rekao je da ga boli zub, htio otići. Pukovnik Beethoven mu je prišao, pitao očinskoga izraza lica da mu pokaže bolni zub, popravljao mu pritom ovratnik, mladić je uvukao prst u usta, rastegnuo ih pokazujući u gornjem redu taj zub: pu-kovnik je naglo izvukao pištolj, ispalio mu hitac u usta, pro-suo u travu mozak.

Onda se osvrnuo i mirno pitao: “Da li još nekoga boli zub?”

Ponekad je Marijan pokušao odgonetnuti koja je to muzika koju pukovnik sebi svakodnevno pušta kroz slušali-ce, bila je neka klasika, jednom je malo čuo, ali njemu je svaka klasika ista, nije je dovoljno poznavao, vjerovao je da je Beethoven, zašto bi ga inače zvali pukovnik Beethoven; iako, ponekad mu se činilo da su u tim slušalicama zapravo krikovi svih onih ljudi koje je za života nemilosrdno poubijao: to je jednom rekao i Joeu.

On je otpovrnuo: “Pusti glupost.” Ali opet, na neki čudan način, pukovnik Beethoven

ulijevao je u njega, Marijana, golemu sigurnost, snagu, moć, ludilo, pogotovo u okršaju s neprijateljem; s njim se gotovo ničeg nije plašio. Jedino se njega, pukovnika Beethovena, plašio; na čelu s pukovnikom činilo mu se da im nitko ništa ne može, da im ni metak ništa ne može: i Joeu se to činilo, priznao mu je to nekidan.

O pukovniku Beethovenu pak nitko u četi nije previše znao, osim što se svašta naklapalo: da je porijeklom, kao i većina ljudi u četi, iz ovog kraja, da je dugo godina bio u Legiji stranaca negdje u Africi, da je nekoć navodno bio ge-nijalni pijanist. Pričalo se također da je pukovnik zapravo u mladosti bio ne pijanist nego baletan, neki su tvrdili, ne ba-letan nego dirigent, a spominjalo se i niz drugih umjetničkih zanimanja.

kuća 11

× × ×

Hodaju dalje; nakon nekog vremena ugledaju selo. Iz daljine se činilo napušteno kao i onaj grad,

a Marijan poželi da negdje napokon zalaje pas. Zadigao je palcem šljem iznad očiju i napregnutih

crta lica gledao prema selu: pogled mu je išao od kuće do kuće. Selo je bilo spoj starih, drvenih i novih, uglavnom ne-dovršenih kuća: nove su imale zidove od crvene opeke.

Pukovnik Beethoven reče neka se odmore sat, dva pa kreću dalje.

Joe i Marijan popnu se škriputavim stubama u jednu od utroba drvenih kuća. Kad su uperena oružja detaljno pre- gledali sve prostorije, vratili su se u kuhinju i sjeli umorno na kauč, već istrošen od sjedenja.

Vjetar im otkrije novine; ušao je kroz pukotinu u pro-zoru i zašuškao listovima. Marijan ustane, uzme ispod sto-la prastare novine, pogled zaustavi na sportskoj stranici na kojoj je masnim slovima pisalo kako jedan nogometaš pre-lazi iz manjeg kluba u veći. Naslov članka: Moj adut je glava. Marijan se nasmiješi, htio je to pokazati Joeu: u zadnji čas odustane. Stade listati novine, sve dok nije došao do stra-nice s kinima.

Joe je za to vrijeme, gol do pojasa, stajao iza raskli-mana stolića u koji je bio umetnut limeni umivaonik: umio se hladnom vodom, odjenuo, zavalio na kauč i skinuo čizme. Marijan je već drijemao, držeći na stolici noge. Joe se odba-ci od kauča, rastvori frižider: bio je prazan — svega par spa-rušenih voćki, dvije prazne, zamagljene boce i neraspakira-na kocka maslaca.

Joe uzme maslac, ogleda ga sa svih strana: rok valja-nosti nije istekao.

Zatvori frižider, izvuče iz naprtnjače dvopek, počne po njemu bajunetom temeljito razmazivati maslac.

Dok je Joe oštrim sječivom ulazio u sve mekši maslac, Marijanu, gledajući ga kroz otežale vjeđe, padne na pamet

PUKOVNIK BEETHOVEN12

onaj prvi dan kad se prijavio u dobrovoljce. Sjeti se logora za obuku i pukovnika Beethovena koji ih je tada, moglo bi se reći, ubrzanim tečajem učio ratnim vještinama: učio ih ubijati.

Nožem, žicom, prstom... Pogleda ponovno u maslac, onda u Joea, njegovu sna-

žnu šaku koja stišće dršku blistava bodeža. Pukovnik Beethoven ih je tada pitao: “Kako je moguće

ubiti čovjeka na straži, u noći, kad je tišina potpuna a da se ne začuje ni najmanji mogući zvuk?”; istupilo je nekoliko na-dobudnih mladića, objašnjavalo: treba ovako, treba onako; pukovnik ih je sve mirno, ispod oka saslušao.

Kad su završili, istisnuo je: Gkkkrrr. “Što ćemo s tim krkljanjem?”, upitao je. Još je neko vrijeme čekao da odgovore. Zatim je iz kožne futrole koja mu je visjela pripasana

o lijevom boku izvukao bajunet, pozvao jednog od mladića; pukovniku su pokreti bili elastični, odmjereni: dlanom ruke prekrio je mladiću usta i nos; drugom rukom približio mu je jamici na vratu blistavi vršak; palac mu je sve vrijeme stajao opušteno iznad drške okomita bajuneta.

“Samo lagano pritisnete palcem, sječivo će proći kao kroz maslac i nikakav se zvuk neće čuti”, rekao je.

Onda se začuje krik. Marijan je u prvi tren mislio da sanja, a Joe reče:

“What the fuck?” Onda se ponovno začuje oduljeni krik. Obojica su bez riječi prišli prozoru, zapeli nosovima

za paučinu. Otvorili su prozor, istovremeno provirili glavama. Pukovnik Beethoven već je prstom pokazivao u oma-

nju, drvenu kuću na obližnjem brijegu. Zatim je mirna glasa naredio dvojici mladića da odu gore do kuće. Mladići su s oružjem u rukama krenuli. Kad su laka koraka, kao da sve vrijeme lebde iznad zemlje, stigli do kuće, odškrinuli su vra-ta pa polako ušli — prošlo je nekoliko minuta — nisu izlazili.

kuća 13

Zatim se ponovno začuo krik iz kuće: potom više krikova. Činilo se da dolaze iz neke velike udaljenosti, puno veće od mjesta gdje je stajala ta kuća. Marijan je naćulio uši, trudeći se da mu ne pobjegne nijedan zvuk; usredotočio je pogled na kuću. Joe također fiksira kuću. Onda opet krik. Krikovi. Umnožavaju se, pojačavaju tišinu do te granice da se tišina pretvara u zvuk, od kojeg se Marijanu sve više muti u glavi. Joe je uzeo kalašnjikov, vratio se na prozor: malo gleda gore u kuću, malo u oružje, kao da iz oružja hoće izvući odgovor. Marijan je u međuvremenu odaslao novi pogled prema kući. Svaka nova sekunda buljenja i šiljenja pogleda u tu kuću po- tvrđuje mu nešto od čega mu se polako počinju tresti noge.

“Kad smo dolazili...” jedva istisne. “Ja mislim da te kuće uopće nije bilo...”

“Molim?”, nabere Joe obrve. “Te kuće prije nije bilo”, reče. Joe reče: “Ti pričaš glupost.”“Te kuće prije nije bilo”, ponovi još tiše Marijan i pro-

guta žilavu pljuvačku.

Pukovnik Beethoven krene odozdo polako prema kući na brijegu, svi ga kao jedno tijelo slijede.

Kad su se dovoljno približili kući, pukovnik pogleda preko ramena, prijeđe kratko pogledom po vojnicima, od-mjeri Joea i još trojicu: dade im znak očima, zadržavajući pogled na kući.

Marijan uhvati Joea za rame, htio mu je nešto reći, nije znao što, onda ga polako pusti. Joe jače stisne kalašnjikov, nasmiješi se i reče: “E, ja živin za vake utakmica.” Potom se naglo smrači u licu, krene zajedno s onom trojicom odlučno prema kući: brzo su se uzverali, pretrčali u cik-caku tih ne-koliko zadnjih koraka, uperili oružje u vrata, naglo upali.

Pukovnik Beethoven ih nakon nekog vremena zovne: ništa se nije čulo.

Opet zovne. Ništa. Marijan o hlače obriše znojne dlanove; bio je siguran

PUKOVNIK BEETHOVEN14

da te kuće prije nije bilo: tresao se cijelim tijelom. Nakon par minuta napete tišine, ponovno krikovi: kao

da ne dolaze s ovog svijeta.

Pukovnik Beethoven pozove nekoliko vojnika s ručnim bacačima; kad su kleknuli, nanišanili, napeli tijela, pukovnik polako digne ruku: no, nikako je nije spuštao.

Marijan je čekao da kuća nestane; nije ga uopće zani-malo što je u kući; čekao je samo da kuća nestane, na bilo koji način: da kuća nestane, da se to napokon dogodi.

Odvratio je pogled s kuće i nekoliko trenutaka gledao prema pukovniku Beethovenu; on je i dalje nepomično stajao s onom podignutom rukom, kao zaustavljen u tom pokretu.

Kad Marijan opet skrene pogled s kuće, ugleda kako pukovniku na čelu blistaju sitni grašci znoja, klize licem i utje-ču polako u onu jamicu na vratu; Marijanu se tada učini — a već je i sklopio oči — da svijet uokolo sebe vidi posljednji put.

CIPELE 15

Marina leži na krevetu i sluša radio; kroz gusti mre-žasti zvučnik čuje se kao iz neke velike udaljenosti, najprije zvonki ženski smijeh, onda omamljujući glas Sergea Gainsbourga: Pauvre Lola.

Marina nakon te pjesme ugasi radio i ponovno pokuša zaspati.

Leži i osluškuje; vani je vjetar sve silovitiji, dolazi na mahove i ulazi kroz raspuknuti prozor, ali tako urlajući kao da se svaki put bolno poreže na oštricu stakla. Marina po-misli kako sutra mora srediti taj prozor (dok u gradu ne kupi novo staklo), u ladici ima selotejp–trake, ima valjda i karto-na, pa će to sve sutra polijepiti, zakrpati; voljela je razmišljati o takvim stvarima: to ju je smirivalo.

Kasnije, ponovno je upalila radio; nakon glazbe na redu su vijesti: Ubijena je djevojka!

Marina je nekim automatizmom ugasila radio, nije čula gdje niti ju je zanimalo: vjerojatno Pariz, London, mo-žda Bombay; ona je sad u Hrvatskoj, u selu svoga oca, da-leko od svijeta, daleko od svega, tamo gdje medvjedi razno-se poštu i osjeća se — super.

Marina sjedi na krevetu i satima analizira; pravi živo-tne planove, za danas, sutra, za mjesec dana, za pet godi-na; onda polako ustane i praćena škripanjem daščanog po-da ode u kuhinju; neko vrijeme promatra uramljenu fotogra-fiju u boji: ona kad je imala pet godina.

Kad je tada u očevu fotoaparatu Smena 8 iznenada bljesnulo, pogledala je ukoso: njezina zacijelo najsmješnija fotografija; to je otac uramio i objesio na zid; pogleda po-novno u tu sliku: oči gledaju kroz prozor.

Marina, kao da joj Marina s fotografije upravo daje neki tajni znak, ode do prozora, zatim do kredenca, te počne u ritmu izvlačiti ladice: u jednoj pronađe selotejp, u drugoj

CiPeLe

PUKOVNIK BEETHOVEN16

komad kartona; nalijepi karton na pukotinu na staklu. Onda otvori taj prozor, nasloni se golim ramenom na

zid i kruži pogledom po zapuštenom dvorištu, vrtu obraslom u korov, hrpama svakojakog smeća: iako je rat ovdje već odavno minuo, njegovi tragovi bili su još posvuda; bilo ih je i u kući gdje je vojska mjesecima živjela, tri dana je neumo-rno prala i čistila: najteže joj je bilo očistiti sasušeno govno; netko se posrao točno nasred hodnika: danima je ribala, sve dok daske na tom mjestu nisu potpuno izblijedjele. Ponekad joj se činilo da je smrad tog govna zauvijek ostao: pokušavala je ne misliti na to. Kad bi malo jače raširila no-snice, izvana je mogla osjetiti i teški vonj raspadnutog drve-ća, koje su uništile granate, okljaštrili geleri, srećom na kuću nije pala nijedna niti na šupu pokrivenu limenim, valovitim krovom. Nekim čudom preživjela su i usamljena stabla na samom rubu dvorišta; kao mala običavala je reći za to drveće da je njezino. Voljela je to drveće što ju je u djetinj-stvu podsjećalo na ruke koje izviru iz zemlje, pa potom iz dlanova otpuštaju pahuljice, zapravo vunaste padobrančiće; voljela je bježati od tih padobrančića i tako se često igrala s tim drvećem.

Marina se u rodnu kuću svoga oca vratila prije dese-tak dana, s dva nabrekla kofera; dok ih je na jedvite jade teglila po prašnjavoj cesti, činilo se da će se koferi svaki čas rasprsnuti; mogla je uzeti taksi, ali ona je snažna djevo-jka, žilavih ruku, tvrdoglava prćasta nosa. Dva tjedna prije toga otkazala je posao u turističkoj agenciji u Montpellieru i odlučila krenuti na put; njezin je otac prije rata često znao iz Montpelliera doputovati ovamo, tako da je stara, drvena kuća bila u sasvim solidnom stanju; u blizini je bio izvor iz kojeg se nekoć cijelo selo snabdijevalo, pa je iz njega sva-kodnevno donosila bistru vodu. Kuća je pak bila malo izdvo-jena iz sela, jednim dijelom uranjala je u šumu, kao da bježi u tu šumu; preko rijeke vidio se grad, visoki tvornički dimnjaci: odavde joj je ponekad izgledao kao divovski parobrod koji

CIPELE 17

čeka da se najzad pokrene. Kad je majci rekla da ide neko vrijeme živjeti u zemlju

svoga oca, da joj treba godinu dana kako bi se malo poslo-žila, jer joj je dosadio posao, Pascal, život, majci se ta ideja nije dopala, ali je rekla: “Ti, kćeri, najbolje znaš što je za tebe najbolje.”

Marina stoji pored prozora i promatra u tišini, dvorište, vrt; voljela bi da to ne mora gledati.

Sat vremena kasnije čula je traktor, otišla do prozora, promatrala staroga Danu kako parkira, ostaje neko vrijeme sjediti na traktoru i zamišljeno gledati uokolo. On je danas jedini stanovnik ovoga sela; jedni su pomrli, drugi otišli u grad, a treće je protjerao rat. Dane i njezin otac bili su jako dobri prijatelji; zapravo, Dane je svima u selu bio prijatelj, pogotovo djeci koja su ga obožavala. On joj je nekoć ispri-čao i prve priče u životu, one koje se nikad ne zaboravljaju, predivne bajke nakon kojih bi često na kraju priče isplazio jezik i rekao: “Ja sam isto tamo bil i vino pil, evo još mi je jezik crven i mokar, ha, ha, ha...” Marini se kad ga je nakon puno godina ponovno vidjela činilo da godine na Danu uopće ne djeluju: kakav je bio za vrijeme njezina djetinjstva, krepki starac, takav je bio i sad.

Osmjehnula se, namjestila mu bolje stolicu i rekla: “Bog, Dane.”

“Jesi se naspavala?”, reče on i sjedne. “Ovde je u selu fini zrak za spavat.”

Marina mu je veselo kimnula, on je polako odložio na stol bocu s mlijekom, a pored sebe šešir koji je oduvijek izgledao kao da ga je krava žvakala.

Njoj je taj njegov šešir uvijek bio nevjerojatno smije-šan, pa je odvraćala pogled od šešira pazeći da se sluča-jno ne nasmije; ona je bila osoba koja je znala i zbog ma-nje smiješnih stvari iznenada prasnuti u smijeh.

“Ne znam, Marina, kako je kod vas u Francuskoj, ali

PUKOVNIK BEETHOVEN18

ovdeka ni dobro”, srkne kavu i zavrti glavom. “Sve, brate mili, propalo.”

Marina je pogledala kroz prozor i neodređeno sle-gnula ramenima.

“Nemoj sad mislit da te ja nagovaram da ne ostaneš”, nabere obrve. “Ako je nekome drago što si tu, onda je meni.”

“Bio je rat”, vrti Marina polako šalicu u ruci. “Bit će bolje.”

On reče: “Marina moja, nikad ovde neće bit bolje”, pa se zagleda između dva zida: u dasku na kojoj je nekoć stajao televizor.

“Ako oćeš, dojdi kod mene pogledat televiziju”, reče. “Ne gledam baš televiziju”, otpovrne tiho Marina,

pazeći da ga time ne uvrijedi. “Možda bi i meni bilo bolje da je ne gledam”, reče.

“Niti da čitam novine. Ali navečer tako malo prekratim vrime.” Marina otpije gutljaj i prijeđe nekoliko puta ovlaš dla-

nom odozdo po šalici. “Nego, Dane... znaš šta san te mislila pitat?”, istisne.Udahnula je i pogledala duboko u šalicu. “Tila bi malo sredit oko kuće”, reče. Dane polako pogleda kroz prozor. “Drago mi je da bi to tila”, reče. “Kako mi ne bi bilo

drago. Svaki put me nešto štrecne u prsima kad projdem ovuda, a vidim kako je sve zaraslo. Uvik pomislim, oće li i moje sve ovako zarast. A oće, to je tako u životu”, reče.

Marina reče: “A kako bi to?” “Eh, da sam ja mlađi”, izvuče najzad pogled iz prozora.

“Sve bi to ja. Ovako će trebat neki majstor.”“Najbolje je pogledat u novinami”, reče neka nova

osnažena glasa. “Kupit ću u gradu novine pa ću pogledat u tim oglasima. Ionako moram sutra u grad. Oćeš da ti šta iz grada donesem?”

Marina odmahne glavom i reče: “Hvala ti, ne treba.”“Pa ćemo pogledat u svim tim oglasima”, nastavi on.

“Ma bio je prije tri miseca i neki momak doli kod popa u

CIPELE 19

susjednom selu, sredio mu vrt, još mu i pločice u kupatilu stavio, pa ću pitat i popa”, reče.

Potom je otišao do najudaljenijeg zida, zagledao se izbliza u onu njezinu fotografiju kad je bila djevojčica.

Dugo je gledao u fotografiju, onda je pogledao kra-tko u Marinu, pa opet sa smiješkom u fotografiju, kao da ih uspoređuje.

“Ti...”, reče. “Ti si bila najpametnije dite koje sam ikad vidio. Imala si samo šest godin, a bila si tako pametna ko da si sto godin na zemlji”, rekao je i nasmiješio se. “Tvoj otac je uvik govoril da ćeš biti ministrica, kako si bila pametna.”

Potom se sporim koracima vratio do stola i otpio novi gutljaj kave.

“Dane?”, prekine Marina tišinu.“E”, reče. “Jesi ti možda čul za ovo?”“Za šta?”, pogleda je preko ruba šalice. “Za ovu ženu šta je nekidan ubijena”, reče. “Ma”, odloži na stol šalicu. “Ne sikiraj se. To je u gradu.

Tamo svaki dan neko glavu izgubi.”Marina udahne i pogleda ga, zatim reče: “Dane, hvala

ti za mlijeko i za sve.”On jednom rukom odmahne, drugom nabije jače

šešir na glavu. “Idem ja sad polako”, reče. “Ajde, bog, i javi ako ti šta zatreba.”

“Oću”, rekla je za njim. “Bog.” Marina ga je kroz prozor pratila pogledom: popeo se

na traktor i upalio ga, ali nikako da krene; traktor se neko vrijeme nećkao, onda naglo krenuo kao da ga je neka nevi-dljiva sila nogom udarila u tur: ona se nasmijala.

Deset minuta kasnije Marina je skinula košulju dugih, a obukla majicu kratkih rukava jer je postalo vruće i izašla prošetati oko kuće. Popela se na brežuljak i gledala preko drvenog mosta kroz čiji je trbuh spokojno klizila tamno-zelena rijeka; uvijek joj se činilo, kad bi stajala pored te rijeke, da kroz tu vodu prolazi još jedna voda.

PUKOVNIK BEETHOVEN20

Onda je preko rijeke promatrala Danin traktor, u daljini nalik dječjoj igrački.

Poslije je u daljini ugledala još jedan traktor; slijedili su se poput posvađanih ljubavnika na ravnoj cesti prema gradu, nalik punoj crti, koja se sve više uzdizala pa je izgle-dalo da traktori zapravo idu prema nebu.

Marina u jednom trenutku pomisli na Pascala, na svo-ju dvogodišnju besmislenu vezu; ništa više nije prema njemu osjećala, bila je sretna zbog toga; možda samo ponekad iznenadni bijes što ga nije prije otfikarila; još nije mogla shva-titi kakav je to bešćutni idiot koji natjerava roditelje da mu u restoranu besplatno peru suđe, a novac troši na skupu odje-ću i automobile; onda je još i prevari s konobaricom koju je zaposlio na crno.

“Va te faire foutre, jebi se Pascal!”, reče glasno, kao da želi da je čuje.

Malo poslije otišla je do onih usamljenih stabala, otje-rala Pascala iz glave, naslonila se na glatku koru jednog od stabala i promatrala njihove snažne krošnje; jednom u par godina procvjetale bi u nevjerojatno lijepe žute cvjetove, oja-čane na rubovima crvenom bojom: tad bi se savršeno ukla-pala u ljepotu rascvjetala vrta.

Nekoliko puta godišnje, pogotovo u proljeće, ali zna-lo se neplanirano dogoditi i u jesen i ljeto, bila su potpuno bijela, kao da je samo na njih napadao neki čudni snijeg i poslije su mjesecima dosadno i uporno otpuštala bijele pa-huljaste sjemenke što su polako plivale na struji vjetra.

Bolje je pogledala u krošnje; činilo joj se da će se upra-vo to dogoditi za nekoliko dana, veselila se tome. Cijelo dvo-rište bit će tada prošarano tim paučinastim padobrančići-ma; kao da hodaš po oblacima.

Marina je sjedila na podu pored prozora i listala no-vine, od zadnje strane prema naprijed, voljela je tako čitati novine. Dva puta temeljito je prolistala novine, bilo je to ono teško vikend–izdanje; tražila je na stranicama oglasnika

CIPELE 21

informacije o vrtlaru, eliminirala kemijskom oglase koji su govorili o nečemu drugom, o uslugama roletara, parketara, podučavatelja iz matematike... sve je oglase morala iskrižati.

Onda joj je kemijska prestala pisati; mrzila je kad joj kemijska prestane pisati.

Odbacila je pored sebe kemijsku, listala, potom se za- ustavila na naslovnici na kojoj je pri vrhu stajala crno–bijela fotografija one ubijene djevojke: desno gore na rubu foto-grafije vidio se sasvim jasno otisak štambilja; fotografija iz nekog osobnog dokumenta.

Odlučila je ipak pročitati članak o tome, kad su joj već novine u rukama: već u prvim masnim redovima proči-tala je kako je nesretna djevojka zadavljena. Ono što je u cijelom slučaju bilo neobično i što je zbunjivalo policijske inspektore: ubojica je žrtvi s nogu odnio cipele; Marina je polako odložila novine, onda ih ponovno uzela, preklopila i odbacila, s izrazom lica kao da su okužene. Odluči da više ne misli na to, te počne mozgati kako bi što prije trebalo promijeniti stare dotrajale žljebove na kući; svakako prije dugih i učestalih jesenskih kiša, da kišnica otječe s krova u obližnju gustirnu; uto se sjeti kako će prije svega toga treba-ti temeljito očistiti i samu gustirnu; pitala se bi li bar tu gu-stirnu mogla sama očistiti; onda je opet počela razmišljati o dvorištu, vrtu; svalila se na krevet i sljubljena s tvrdim se-ljačkim jastukom brzo zaspala.

Nakon nekog vremena počešala je u snu lakat iznad glave, onda je naglo otvorila oči, pogledala u lakat i pomi-slila da to netko drži ruku iznad nje: vrisnula je.

Kad je polako spustila lakat, nasmijala se. Otišla je nešto pojesti, skuhala malo riže i unutra ubacila sardine iz konzerve; jela je mehanički, bez nekog apetita.

Potom je začula nekakvo brujanje, najprije je pomisli-la da je to Danin traktor, koji svaki put ima drugačiji zvuk. Ustala je s tanjurom na prsima i na sredini dvorišta ugleda-la tipa na mopedu: na glavi je imao sjajno-crnu kacigu. Kad ju je skinuo, duboko je udahnuo, kao da je upravo taj čas

PUKOVNIK BEETHOVEN22

izronio iz vode: imao je crnu kosu, zalizanu unatrag, a bra-da mu je bila poprilično duga, pomalo neuredna i skroz je odudarala od te njegove zalizane i nauljene kose.

Probazao je znatiželjno po dvorištu, potom po vrtu, za-tim se vratio do mopeda i odgurao ga u šupu; brzo se vratio.

Marina ga je promatrala pronicljivim pogledom, sve vrijeme dobro skrivena iza okvira prozora.

Ovako s prozora, na prvi pogled, činilo joj se da je ta njegova brada zapravo lažna.

Odjenula se, prešla nekoliko puta rukama preko zaobljenih bokova kako bi izravnala haljinu i otišla dolje pred kuću.

Pozdravila ga je, predstavila se kao vlasnica kuće, on ju je ispod oka bezobrazno odmjerio.

Onda je u par šturih rečenica rekao da je vrtlar, da ga je Dane poslao, sve mu potanko objasnio.

Hodao je po dvorištu, vrtu, opet razgledavao; Marina je hodala za njim, pokušavala zapodjenuti razgovor.

Odgovarao je i dalje vrlo kratko, pomalo prepotentno. Uglavnom, rekao je da će se smjestiti u šupu, da će sutra donijeti alat i početi s poslom.

Pitala je za cijenu, odmahnuo je rukom, prešao dla-nom preko zalizane kose i rekao kako neće biti skupo.

Onda ju je opet pogledao: izvukao cigaretu i na neki mačo način škljocnuo upaljačem.

Po drskosti podsjećao ju je na Pascala; on se isto vo-lio praviti frajer, ovisno o situaciji.

Došlo joj je da ga isti čas potjera, jedva se suzdržala.

Sutradan je Marinu probudio metalni zvuk škara: usta-la je i virnula kroz prozor.

Tip je radio punom parom, rezao, kopao, odnosio sme- će na jednu hrpu.

Iako je bio visok, dugih nogu, hodao je po dvorištu krat-kim ali neobično brzim koracima, pa joj se učinilo da kroz pravokutni prozor zapravo promatra neki nijemi film.

CIPELE 23

Tip joj je izgledao sve smješnije. I ta njegova brada? Nikad nije vidjela nekoga kome tako loše stoji brada. Onda je pogled zaustavila na krošnjama onog drve-

ća koje su opet bile pune vunastih pahuljica: lete i nečujno otpadaju.

Vratila je pogled natrag prema tipu, nekoliko pahulji-ca napadalo mu je po kosi: nije se uopće branio, pa je ubrzo malo posijedio. No, glasno je opsovao kad mu je nekoliko tih pahuljica uletjelo u usta: ispljunuo ih je.

Još se nekoliko puta čulo kako psuje i pljuje po dvorištu. Opet je virila kroz prozor; tip je uzeo sjekiru te se okomio na nagnjila debla, šiblje, mlateći na sve strane, kao da se bori s najgorim demonima; snažni zamasi završavali bi šupljim udarcem sjekire o trulo drvo.

Zatim bi sve to naprtio na sebe i nosio na glavnu hrpu smeća, koja se uvećavala.

Radio je, ali sada i sve vrijeme vješto izmicao upornim padobrančićima s onih stabala; malo kasnije sjeo je umorno na držalo sjekire, prešao dlanom preko znojna čela i kose, izvukao iz džepa upaljač i cigarete: sjedio je i pušio.

Uto je odnekud pristigao Dane, malo čavrljao s njim, prošetao po dvorištu, razgledavao što je mladić do sada uradio. Kad je Dane otišao, mladić je zapalio novu cigare-tu, a Marina se nakon nekog vremena polako spustila na dvorište.

“Brzo si se umorio”, rekla je, želeći ga malo zezati. “Što duže ostanem, to ću više naplatiti”, nasmiješio

se i pogledao u žar cigarete. Zatim je dopušio cigaretu, zgnječeni čik bacio na hrpu

smeća, pročistio kašljem grlo, dohvatio grablje sa željeznom glavom i nastavio raditi po dvorištu.

Nakon nekoliko dana radio u Marininoj kući zabrinuto javi kako je zadavljena još jedna žena; i njoj je ubojica uzeo cipele; radio je također ponovno javio da se prijavi sve su-

PUKOVNIK BEETHOVEN24

mnjivo vezano uz te slučajeve. Marina ugasi radio i pogleda van, s nekim strahom,

kao da ne sudjeluje u tom pogledu. Uzela je čašu, zagra-bila njome vodu, otpila gutljaj, a voda u čaši počela je sve više podrhtavati.

Pomisli... kako bi bilo dobro da je sad Pascal tu, da ga zagrli; u tišini koja se sporo odmotavala, sjela je čvrsto na stolicu i dalje mislila na Pascala. Onda vani začuje kašalj i počne razmišljati o vrtlaru: bilo joj je drago što je tu.

Malo poslije stajala je dugo pored prozora i proma-trala kako odjeven u onu svoju žutu kišnu kabanicu začudo ni po kiši ne prestaje raditi; kiša je padala i ujutro; gledala je kroz prozor: vrtlar je sada stajao na vratima šupe, sve je jače kašljao, pokušavajući dlanom prigušiti kašalj.

U jednom trenutku Marini ga dođe žao; ona njegova bahatost zadnjih dana potpuno je isparila; čak joj je na neki način postao i simpatičan, možda bi se mogla i zalju-biti u njega?

Onda se naglo uozbiljila jer je ponovno pomislila na Pascala. Naime, onaj dan kad je upoznala Pascala ne bi ni u snu pomislila da bi nešto mogla imati s njim; onda se u njega ludo zatelebala; osim toga, pomisli kako nije prvi put da je u životu privlače idioti: ali, srećom, ovaj vani nije idiot, prije neki čudak; otišla je dolje i pozvala ga na čaj: nije htio.

Iako su bili istih godina, dobro, možda je ona bila koju godinu starija, u nekim trenucima ponašao se kao dijete.

Morala ga je doslovno uzeti za rukav kabanice pa dovući gore u kuću. Nigdje više ni traga od onog samouvje-renog tipa na početku; kao da je to sad bila neka sasvim druga osoba, čak se i fizički promijenio: oči su mu bile po-malo ugašene.

Skinuo je mokru kabanicu, sjeo, sve češće kašljao, a Marina je primijetila kako mu je košulja na nekim mjestima skroz mokra od kiše.

Otišla je do ormara, donijela mu kariranu košulju pokojnog oca; isprva se nećkao, zatim ustao, otišao do

CIPELE 25

prozora, skinuo sa sebe košulju, navukao suhu: tada mu Marina spazi izgrebene ruke.

Kada je sljedeći put zakašljao i oklopio dugim košča-tim prstima svoj tanki vrat, Marina pomisli...

Jedva je čekala da ode, za svaki slučaj otišla je po-novno do kredenca, da bude što bliže jedinom kuhinjskom nožu. U biti, ako je napadne, sruši na pod, legne na nju, ona će saviti koljena pod njim pa naglo ispružiti noge, izravnati ih s podom i zabit će mu istovremeno palčeve u oči.

To joj je Pascal jednom savjetovao, on je trenirao judo; iako joj je kazao kako je u takvim slučajevima daleko najbolja samoobrana — trčanje; u idućem trenutku on tako snažno zakašlje da se morao primiti za rub stola: sve je teže disao.

Sabere pokrete, navuče kabanicu, uzme svoju košulju, reče da će joj sutra vratiti njezinu; glas mu se posve stanjio.

Oprezno je pričekala da ode, potom je zakoračila do prozora, promatrala kako ulazi u šupu.

Odmaknula se od prozora, naslonila umorno dlano-vima na zid i malo raširila noge, kao da je prepipava nevi-dljivi policajac.

Razmišljala je što da učini; desna noga ju je u tome preduhitrila.

Došla je do vrata, zgrabila objema rukama ključ i do kraja zaključala, da je u bravi skoro puknuo; onda je u tišini začula brujanje mopeda: na sreću, odlazio je.

Ona je pak otišla do kreveta, sjela, legla, zažmirila, zaklonila se kapcima kao štitovima, pa vrtjela u mraku ra-zne kombinacije: zatim je zaspala; tako je lako zaspala, kao da je utonula u hrpu perja: kad se probudila, skočila je, uze-la baterijsku lampu i kuhinjski nož.

Duboko je udahnula te krenula odlučno do šupe, dok se on ne vrati, da stvari napokon izvede na čistac. Bila je sigurna da će tamo pronaći neke dokaze, tragove; imala je tu sposobnost da uvijek pronađe neki predmet koji bi kao djeca u igri skrivali jedno drugome.

PUKOVNIK BEETHOVEN26

Čim izađe iz kuće, Marina zastane i primijeti u šupi žmirkavo svjetlo. Stoji par minuta u mraku, osjećajući u us-tima suhoću hrapava jezika. Odluči da krene dalje. Na pola puta do šupe ponovno zastane: zvukovi kao iz prerezanog grkljana. Onda je ugledala moped i prije nego je bilo što po-mislila, vratila se korak unatrag.

Jače je stisnula kuhinjski nož; baterijsku lampu još uvijek nije palila, potom je nečujno zakoračila, poništavajući onaj maloprijašnji korak unatrag.

Kad se neopazice i na prstima prišuljala šupi sa stra-žnje strane, provirila je kroz jednu pukotinu koju zna još iz djetinjstva: ugledala je vrtlara kako nemoćno leži na podu; trzao se do pola svakog pokreta, a sjene na zidu bile su naj-strašnije sjene koje je Marina ikad u životu vidjela. Potrčala je, zaobišla moped, ušla u šupu, upalila baterijsku lampu i osvijetlila mu lice; sve se glasnije gušio. Potom je istrčala van i počela na sav glas panično dozivati upomoć.

Sutradan je šetala osunčanim gradom; Dane se još

sinoć, nakon što su prebacili mladića u bolnicu, vratio tra-ktorom u selo, ona je pak prespavala u hotelu: sad je sje-dila na trgu okruženom brojnim kafićima i pila votku.

Dok je pila novu votku koja joj je nevjerojatno godila, zvona na obližnjoj crkvi zazvonila su i rastjerala ptice koje su se skrivale u tornju; šum ptica odjekivao je Marini u ušima kao šum mora.

Popodne je otišla u kino, neki francuski film. Bila je gotovo sama u kinu, čekala da na platnu na-

jzad krenu slike. Francuski jezik joj je godio kao votka, a junak filma

sakrio se s pištoljem u ugao njezina oka, i tamo ostao neko vrijeme čučati; zaspala je iako joj je film bio zanimljiv.

Predvečer je otišla do bolnice, drečavožute zgrade odvojene od ulice ogradom od željeznih cijevi: zakoračila je preko bolničkog dvorišta i na kraju slabo osvijetljenog ho-dnika srela dremljivu bolničarku u klompama.

CIPELE 27

Prešla je rukom preko čela, kose, pitala bolničarku za dežurnog liječnika, a glas kao da joj je dolazio iz tih prsti-ju zapletenih u kosi. Bolničarka pomisli da nju, Marinu, nešto boli, ali joj Marina reče da se samo raspituje za prijatelja. Bolničarka pokuca i uđe u jednu od soba: kad je izašla, reče Marini neka uđe; Marina uđe i u par rečenica objasni liječni-ku da je zanima što je s mladićem koji je sinoć primljen u bolnicu zbog napadaja gušenja.

“Nažalost, umro je”, reče liječnik. “A vi ste mu, tko?”, upitao je. Objasnila mu je da je kod nje radio. Liječnik reče kako je mladiću u grlo ušla nekakva

sjemenka, zagnojila se, rasla i začepila mu dušnik. “Od toga se ugušio”, reče.

Marina je besciljno hodala gradom, svi ovi događaji užasno su je iscrpili.

Sjela je u kafić, prešla dlanom preko lica kao da želi obrisati sve misli iz glave i naručila votku.

Poslije je sjela u taksi: svjetla farova osvjetljavala su rijetke znakove pored puta.

Kad su stigli pred kuću i kad je taksi odjezdio natrag u noć, stajala je neko vrijeme pored šupe u kojoj je i dalje upo-rno gorjelo ono žmirkavo svjetlo: potom je odškrinula vrata. Polako je ušla unutra, neko vrijeme samo stajala, zatim se po-krenula, počela tražiti po šupi, razmicati stvari, prekopavati vrtlarov ruksak, stvar po stvar, no ništa značajno nije našla.

Onda je počela nasumce gurati ruke u sijeno... nešto je ipak napipala: bile su to cipele, ženske, jedan par.

Odložila ih je na pod, izašla pred šupu, pokrila dlanom usta i počela povraćati.

Potom je hodala prema kući, u nekom sasvim tupom stanju, bez ijedne misli u glavi, osluškujući kako vjetar u daljini pokreće šumu. Čim je ušla u kuću, prvo što je učinila: uzela je iz ormara kofer, rastvorila ga i položila na sredinu prostorije.

PUKOVNIK BEETHOVEN28

Otvara ormare, ladice, slaže u kofer stvari; tad uoči da joj nema cipela, onih u kojima je doputovala iz Francuske.

Pokuša se sjetiti gdje ih je onaj prvi dan ostavila, po-gleda još jednom u hodnik, u ormare.

Ponovno ih počne tražiti, sve brže, povremeno za-stajkujući i osluškujući kako se iz šume javlja neka noćna životinja.