1Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

REDAKCIJA: Sara Dadi}, Mirela Zduni}, Marino Šari}, Doris Dobrani}, Ines Kalini}, Nives Brki}, IvaCigrovskij, Nataša Dobraš, Irena Podgoršek, Ivana Nikši}, Jelena Marki} STRU^NI SAVJETNIK: MladenJankovi}, prof. LIKOVNI SAVJETNIK: Martina Zelenika, prof.

list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

zora43 zagreb, 2003.

U~etvrtak 29. svibnja u Ce-ntru za kulturu Peš~enicasve~anom priredbom obi-lje`ili smo 35. obljetnicuosnutka Osnovne školePetra Preradovi}a i 185.obljetnicu ro|enja velikog

pjesnika ~ije ime škola nosi. Bi-la je to prigoda za mnoga senti-mentalna prisje}anja i za prikazsvih uspjeha koje smo postigliove školske godine. Proslavu susvojom nazo~noš}u uveli~ali

Dan [kole

Kako smo obilje`ili35. obljetnicu našeškole

Pred prepunom dvoranom

Bilo je i pjesme

bivši i sadašnji djelatnici škole,roditelji i svi drugi prijatelji škole.Nakon ravnateljeve uvodne rije-~i nizale su se jedna za drugomraskošne i zabavne to~ke progra-ma: igrokazi, recitacije, nastupizbora, plesne to~ke u koraku svremenom, ali i one koje pred-stavljaju našu kulturnu baštinu- folklorne to~ke (uvijek u vrhun-skoj izvedbi). Priredba je bilauglavnom zabavnog karaktera,te smo se svi u dvorani ugodnoproveli iako smo se onako natis-nuti istodobno kupali u vlasti-

[okice iz “Preradovi}a”

Ko{arka{ice na sceni

Porazgovarali smo, onako uprolazu, s Loredanom Man-ce, po izboru svojih suu~e-nika i profesora, najuzorni-jom u~enicom škole

Loredana, ti si ju~erizabrana za najuzornijegu~enika škole, je li ti drago?

Je, ali baš ne volim biti u centrupozornosti.

Zadirkuju li te tvoji iz razreda?

Malo, zapravo ne zezaju me,nego, onako, stalno mi plješ}u,ali ništa zlonamjerno.

Dakle nije to zlonamjerno?

Ne, dobri su.

Otkrij nam kako se postajenajuzorniji u~enik?

2Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Uzor--cura

Bilo je i plesa

tom znoju i disali na škrge. Ovogodišnja novost bilo je proglašenje ipredstavljanje najuzornijih u~enika po generacijama i najuzorni-jeg u~enika cijele škole. Titulom najuzornije u~enice, po mišlje-nju u~enika i profesora, okitila se Loredana Mance, u~enica 8. arazreda. Na samom kraju na atraktivan su nam se na~in predsta-vile i naše košarkašice koje su ove godine bile iznimno uspješne.

No to nije bio kraj proslave, barem ne za profesore i ostale odrasleuzvanike. Naime, u školi je je prire|en i domjenak, o kojem vam,na `alost, ne mogu puno re}i jer sam slasnim jelima svjedo~io sdruge strane prozorskog stakla. 3

Marino Šari}, 8c

Razgovarali smo s gospo|om Ankicom Krajnovi}, predsje-dnicom udruge "Roditelji za djecu" i osobom koja za sebeka`e da joj je pomagati i uveseljavati druge oko sebe zado-voljstvo, gotovo hobi.

Izravan povod za ovaj razgovor osnutak je udruge"Roditelji za djecu" kojoj ste Vi jedan od osniva~a.Zanima nas kako se rodila ideja da se osnuje jednatakva udruga i koje su vas zamisli pritom vodile.

Ve} du`e vremena u suradnji s pedagoginjom škole pokušava-mo, zajedni~ki raoditelji i djeca, napraviti nešto dobro. U školipostoji Vije}e roditelja i nakon što poslije nekoliko sastanakanismo postigli baš neke rezultate, nas nekoliko odlu~ilo je daidemo na osnivanje udruge "Roditelji za djecu" kako bismo urad uklju~ili što više roditelja. @elja nam je da svi roditeljizajedno brinemo za svu djecu kroz razli~ite akcije, kroz zajed-ni~ko dru`enje, a sve s ciljem da se sprije~i nasilno ponašanjeu školi, što je nama roditeljima bitno.

Kako je Udruga ustrojena, kako je zamišljeno njeno po-dru~je djelovanja i koje je konkretne akcije pokrenula?

Udruga ima svoj statut prema kojem radi i registrirana je priGradskom uredu za registraciju udruga. Njezino podru~je

3Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Normalno se ponašaš. Na satusi malo pa`ljiviji i nastojiš bitipristojniji nego kad si sa svoji-ma u društvu. Ne znam, mislimda je to to. Zapravo se normalnoponašaš.

To je tako za tebe, a neki seponašaju "normalno" panisu najuzorniji, nego naj-gori.

Ako se mo`eš kontrolirati, ondaje sve u redu, ako ne…

Ljutiš li se ti ikada?

Da.

Na u~itelje?

U zadnje vrijeme više ne, aliprije je bilo i toga.

A jesi li to ikada pokazala?

Pa ne baš. To zadr`im za sebe.

Što te najviše smeta u školi?

Ljubomora me|u vršnjacima isebi~nost.

Što ka`u tvoji doma?

Ponosni su.

Koliko si puta ju~er bila napozornici?

^etiri puta: zbor, folklor, ondato proglašenje i košarka. Bilo jenaporno.

^ime se bavi najuzornijiu~enik u slobodno vrijeme.

Izlazim van, zabavljam se,igram košarku, idem na infor-matiku, pjevam u zboru,plešem u folklornoj dru`in,i i toje to.

Imaš li ku}nog ljubimca?

Da, pticu koja pri~a. Vrlo jezabavna.

Na kraju, Loredana, tvojaporuka vršnjacima.

Da se ponašaju pristojno i dabudu prirodni. 3

Dobro se dobrim vra}a

Gospo|e Ankica Krajnovi} i Snje`ana [uster,

predsjednica i potpredsjednicaUdruge

djelovanja je grad Zagreb, a dosada smo napravili jako puno.Osim malih kreativnih socijal-izacijskih radionica (to je jedanposeban na~in rada s dje-com i s roditeljima,gdje kroz zajedni~kodru`enje pokušava-mo napraviti neštopozitivno i korisno)imali smo tri-~etirihumanitarne akcije,zatim i jednu akciju~iš}enja školskog oko-liša (to vam je poznatokao sudionicima akci-je). Do sada su tako|erodra|ene 43 male kre-ativne socijalizacijskeradionice, a bilo je i pe-tnaestak susreta s rodi-teljima. Još uvijek nismozadovoljni odzivom ro-ditelja, a ni uvjetima u ko-jima radimo jer nemamovlastiti prostor gdje bi-smo mogli organizirati tegrupe. U školi, na `alost,koliko god nam ljudi izla-zili u susret, ne mo`emoništa prije ve~ernjih sati, a ionda imamo na raspolaganju sa-mo sat i pol, što je nama premalo.

Imate li pomo} sponzora ilinekih suradnika koji nisuizravno vezani za našuškolu?

Ne bismo ni uspjeli ništa da ni-smo imali donatore. Moram pri-znati da smo sve akcije, budu}ida nismo imali vlastitih sredsta-va, pokrili tim donacijama. Ta-ko|er i našim stru~nim surad-nicima koji rade s djecom du`nismo nešto platiti. Od donacijasmo pokrili sve troškove u pr-vom polugodištu, a i u drugompolugodištu je bilo mnogo do-nacija. Mi }emo se našim dona-torima, ako do|u na proslavu,posebno zahvaliti i za dan Škole.Najva`nije je da je Grad Zagreb,

tj. Gradski ured za socijalnuskrb odobrio petnaest tisu}a ku-na za naš program. Jedan dionovca smo ve} dobili i

uglavnom potrošili, nešto ~uva-mo, a sve je to, u stvari, za našudjecu. Me|utim sva se ta djecatrebaju uklju~iti, pa vas molimda se u razgovoru s prijateljimau školi zauzmete za to da semo`da ve} sada popišu za idu}u

godinu u~enici koji bi htjeli sud-jelovati u tome da zajednonapravimo nešto dobro.

Kakve su bile reakcije u~itelja?

Budu}i da u Vije}u roditelja, izkojeg je Udruga i potekla, sudje-luje i troje u~itelja, oni su biliod velike pomo}i, kao i sam ra-vnatelj, koji je, ne znam jeste lito znali, u nadzornome odboruUdruge. U~iteljica Snje`anaŠuster i u~iteljica BorislavaTomi}, kao i u~itelj DavorDrobec dali su nam podrškukad smo krenuli s osnivan-jem Udruge. Neki s roditeljibili za, neki protiv, me|utimkako smo mi napravili i an-ketu me|u roditeljima prijeosnivanja, znali smo da jepreko pedeset posto roditel-ja za takve aktivnosti. Udru-gu smo osnovali 22. lipnja2002., dakle uskoro }e biti

godina dana, a 24. srpnja Udrugaje registrirana. Bila je to ideja je-dnog roditelja koji je predlo`io dase ide na osnivanje udruge gra-|ana kako bismo imali zakonskopravo tra`iti sredstva od Gradaza potporu našim projektima.

4Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Radionica za roditelje, pripremakostima za fa{nik

Mala kreativna socijalizacijskaradionica

Poticaj nam je bilo i to što je je-dan roditelj izjavio kako se nadada ne}e sve ostati samo na pa-piru, jer danas ima puno ideja,puno se pri~a, ali sve ostaje ug-lavnom na papiru, a mi smo `e-ljeli da nemamo puno na pa-piru, ali da puno u~inimo. I evo,uspjeli smo.

Koliko ste Vi osobno zado-voljni radom Udruge i kakovidite njenu budu}nost?

Ja sam osobno jako zadovoljnapostignutim, ali nisam zadovolj-na sudjelovanjem roditelja, jermislim da je uistinu du`nost nasroditelja da preuzmemo brigu oponašanju naše djece. Ovo što}u sada re}i mo`da }e zvu~itinepopularno, ali mi roditelji po-šaljemo djecu u školu i kada sevrate ku}i, pitamo samo: "Kakoje bilo? Koje ocjene si dobio?"Na to se svodi odnos roditelja iškole. Ocjene su va`ne, ali pona-jprije vama samima, jer vi u~iteprije svega za sebe, ali roditelji-

ma bi trebale biti va`nije drugestvari. Ako se postigne nešto nasmanjenju agresije i neprihva-tljivog ponašanja u školi, ondase nešto postiglo. Ja volim i svo-ju i svu djecu, ali ako nešto nijeu redu, moram to priznati. Kadabismo svi tako postupali, ondabi se najvjerojatnije i uspjeh po-pravio sam od sebe. To prije sve-ga zna~i poštovanje škole kaoinstitucije ~iji su djelatnici našojdjeci poput drugih roditelja. Onikao i roditelji pripremaju djecuza budu}i `ivot, to nijedan rodi-telj ne mo`e sam. A kada negdjezapne, problem se ne rješavapristojnim razgovorom, nego seuvijek tra`i neki krivac: ili jekriv u~itelj ili nekakav loš pri-jatelj, a nikada ne `elimo priz-nati da je krivo naše dijete, dasam kriv ja kao roditelj. To jeono što bismo mi `eljeli promi-jeniti. Za to, naravno, treba malovremena. Mislim da smo svi pre-ma sebi iskreni kad smo sami sasobom, dakle nije nikakva sra-

mota, kada ve} spoznaš da nisi upravu, do}i i zatra`iti pomo}.Oni roditelji s kojima smo radiliiznimno su zadovoljni, bilo je~ak i izjava: "Jedva ~ekam kad}emo se idu}i put na}i." Mi setamo osje}amo dobro, `elimo dase djeca na svojim grupama os-je}aju dobro. Kad se svi buduosje}ali dobro, onda }e se to refle-ktirati i dobrim stvarima u školi.

Koji su bili Vaši motivi:isklju~ivo roditeljski ili širi?

Moji su motivi isklju~ivo rodi-teljski. Otkad znam za sebe, vo-lim da se ljudi oko mene osje-}aju ugodno. To mi je u stvarihobi - razveseliti nekoga tko je umojoj blizini. Volim sura|ivati sljudima, a i u svojoj obitelji nas-tojim što više komunicirati; ta-ko se preduhitre i sprije~e sva-|e i ru`ne rije~i. Mislim da bi totrebao biti model za kontakte nasvim razinama. 3

Pripremile: Nataša Dobraš, 7. bNives Brki}, 7. b

5Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Ples za |ake u organizaciji Udruge

6Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

literarni kutakzorin

7Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

43

Kada sam sretnaSretna sam kad sunce sja i kad me voli mama. Sretna sam kadjesenji vjetar puše, kape nosi s glava i kad se nikome ne spava.Sretna sam na izletima, u kazalištu, kinu, u polju i u moru, napješ~anoj pla`i, mekanom morskom tlu, ali i na kamenom dnu.Sretna sam kad zimski snijeg pada, a sanjke dje~je jure i roditeljina posao `ure. Sveti svetac Nikola dolazi i u ~izmice darove stavlja.Pro|e koji tjedan i evo nam Bo`i}a. Okitili smo bor u tamnoj no}ii Djed Bo`i}njak }e do}i. Stavit }e darove pod bor umotane u lijepeblagdanske papire, pa opet pro|e tjedan i evo nam Nove godine.To~no u dvanaest sati vatromet }e se rascvjetati, a šampanjci ipetarde pucati! To je dio moje sre}e najve}e. Sretna sam, sretnauvijek ja, a ne samo dok sunce sja.

Petra Luštica, 2. c

VolimVolim zvijezde,

meke pahulje i

bijelo jutro.

Volim nebo i

dugine boje.

Volim slušati,osluškivati,gledati…

Volim srcem gledati.Volim se srcem smijati.Volim tebe.

Toni Jeli}, 7.

Moj sanSanjarim, sanjarim razne

snove da sam dobila stvarinove. U bujnoj sam mašt,

svatko zna, ali ne i ja. A kadjutarnje zrake poškakljaju

o~i moje, izbrišu sve snove.Hitro tada ustajem ja i dalje

maštam do idu}eg sna.

Petra Luštica, 2. c

Bu|enje prolje}aKad sam prvi put zamijetila zra-ke sunca na svojoj doma}oj za-da}i, shvatila sam da se prolje}estalo buditi. Ptice su se po~elevra}ati s dalekog juga nose}i sasobom zavodljivi miris toplijihdana. Sunce je po~elo ja~e grija-ti, a prve tratin~ice u travi nicati.Sivi su se i tmurni oblaci stali po-micati, a nebo je ponovno posta-lo snje`noplave boje. U ljude se,kao i biljke i `ivotinje, vra}a onastara radost, ona divna ljubaznost.

U prolje}e ne mo`eš, a da ne po-`eliš svakom ~ovjeku dobar danjer te priroda naprosto prisiljavana to. Mo`eš se slobodno zaljubi-ti, a cijelu krivnju svaliti na pro-lje}e. Tko ne bi shvatio takvo op-ravdanje! Mo`da jedino oni kojiu sebi nemaju ni trunku osje}a-ja, a ja vjerujem da takvi i ne po-stoje. Pa kako se ~ovjek ne bi osje}ao sretnim i zaljubljenimkad se mo`e zaljubiti ve} u samuprirodu, u cijeli šareni svijet kojiga okru`uje.

No, je li vam se ikad dogodilo daje sunce sipalo svoje sjajne zrakekroz prozor u vašu sobu, na knji-ge iz kojih ste u~ili, i mamilo vasvan, u šetnju, a vi ste zalu|ni nje-govom ljepotom otišli iako steznali da je sutra velik test izbiologije? Zasigurno jest.

A zatim ste u~ili do pono}i da biste dobili pozitivnu ocjenu imolili Boga da profesorica shvatikako je teško u~iti kad te pjevptica poziva da iza|eš iz mra~nesobe. I nadaš se da }e test bitiodgo|en za neki drugi dan.

Ipak, za sve to nikad ne zamje-ramo prolje}u. Kako bismo imogli kad je ono nešto najdivni-je, ~udo koje ni iz ~ega stvaracvije}e, a u ljudima i `ivotinjamabudi sna`nu `elju za `ivotom.

Hana Lasan, 7. a

Prolje}eProlje}eVjetrovito, zeleno,Pupanje, cvjetanje, mirisiPo~etak procvalih mladih`ivota,Ljepota.

Ivana Kaucki, 6. b

JesenOpet se u moj zavi~aj uvuklajesen. Kud god je prošla, ostavi-la je tragove. Sve je okitilašarenim liš}em: i šume, i stazei livade. Sve zeleno uzela je ksebi i pozlatila.

Ove je godine ljetu posudilakišu. O~ekujem da }e u idu}imdanima dopustiti suncu da što~eš}e prodire kroz oblake.

Jesen mrmlja. Svaki zvuk išum koji ~ujem, pripisujemnjenom mrmljanju. Mrmlja ukrošnjama drve}a, u hladnomvjetru, mrmlja u pustom poljukukuruza. Nije joj dosadilohodati tisu}ama kilometara, potko zna koji put. Uporna je usvom poslu. Mene to raduje

Volim miris jeseni i sve što miona daje. Volio bih i ove godinei}i s razredom u berbu kestenana Medvednicu. Nadam se da}e ih biti u izobilju.

Toni Jeli}, 7. c

8Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

PogledPogled

Prema suncuPrema dra`esnom plavetnilu

Prema ru`i~astomKišobranu

Pogled u tvoje srceU suton

Martina, 7. a

Boje u ZagrebuBok! Ja sam @uta. Sada }uVam ispri~ati kako smo mojeprijateljice i ja krenule na putoko svijeta, ali zbog ne~egostale u Zagrebu. Plava,Zelena, Crvena i ja odlu~ilesmo posjetiti Zagreb. Kadasmo došle u Zagreb, sve je bilosivo. Odmah smo se primileposla i olu~ile da }emo ostati uZagrebu. Ja, @uta, naslikalasam okruglo veliko sunce.Zelena, napravila je predivnuzelenu boju i obojila livade ibre`uljke. Plava je obojilanebo u svijetloplavu boju, azatim nacrtala male poto~nice.Crvena, uvijek zvrkasta, crtalaje male cvjeti}e.

Eto saznali ste što nas je zaus-tavilo u Zagrebu. Jedva~ekamo drugu godinu i daonda posjetimo Zagreb.

Mia Markovi}, 4. b

@uta dogodov{tina `ute bojeJa sam `uta boja. Zovem se @u}kica, ali me mo`ete zvati @u}ka.Moja @u}ka uvijek nešto mu}ka, uvijek bi govorila moja bakaRozeta. Zovemo je baka Roza, jer ona i je roza. Ispri~at }u vamsvoju dogodovštinu. Jednog jutra kad sam se probudila, pospremilasam krevet, poljubila moju crvenu mamu Crvenku i plavog tatuPlavka, zamolila sam svoju mla|u ljubi~astu sestru Ljubicu da neide sa mnom i otišla sam se šetati. Putem sam vidjela mnogocvije}a. Bilo je to normalno jer je stiglo prolje}e. Odjednom mi sezavrtjelo u glavi i onesvijestila sam se. Sve se oko mene treslo.Napokon to treskanje je stalo.

Uletjela sam u nešto `uto. Pala sam na `uti pod i ustala. Oneeeeeee! Viknula sam. Sve je bilo `uto. Nebo i sunce smješkali suse i `utjeli se istodobno. A more? Pravo pravcato `uto more. Skorosam opet pala u nesvijest. Livade, leptiri, cvije}e i drve}e, sve jebilo onako lijepo limun `uto. Bila sam strašno ljuta i strašno `uta.@u}a nego ikad. Mislila sam da postoji još jedna `uta. Joj, što samse ljutila. Bila sam toliko ljubomorna da sam pošla tra`iti tu zlo~estu`utu, koja je pokvarila moje veselje, moju titulu jedine `ute boje nasvijetu. Pošla sam je tra`iti, ali nigdje je nije bilo. Sjela sam i po~elaplakati. Sve se orilo. Bila sam `uta-ljuta. Joj, grozno. Da me sad vidineka boja, pobjegla bi glavom bez obzira. Mislila bi:"Ubit }e me, jaošto je ljuta.". Ali moj jedini cilj bio je porazgovarati s tom umjetnom`utom.

Mislite li da se i sad ljutim na tu "@utu"? Naravno da ne, jer ona nepostoji. To, taj `uti svijet, bila je moja slika koju sam nedavno na-slikala. Bila je izlo`ena na velikom plakatu u centru grada. Kakosam se našla unutra, pitajte onu umjetnu `utu. Joj, pa da, ona nepostoji. Bila sam izvan sebe od sre}e da je moja slika prikazana nevelikom plakatu u centru grada. Bila sam ponosna da je moja slikaproglašena najljepšom za ovaj mjesec, pa sam po`eljela biti dio nje.Još i dan-danas ja sam dio nje. Slika je `uta.

Martina Starešina, 4.b

9Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Mala i velika

Kazaljka u pokretu -

Vrijeme leti.

Leonardo Supan~i}, 5. a

Moj pasMoj pas se zove Luki. Bijele je boje kao snijeg. Dlaka mu je duga igusta. Na glavi ima okrugle i sjajne o~i. Njuška mu je velika i imaoblik jagode. O~i su mu krupne. Na nogama ima male šapice. Onje zaigran, nje`an i umiljat. Poru~ila bih ljudima koji imaju pse daih vode u šetnju, hrane i ~uvaju.

Petra Mikuli}, 2. b

“Vidjet }e se na Svetog Iliju kojacura ima |uvegiju”Kod bake sam sa svojom obitelji bila na smotri folklora podnazivom "Vidjet }e se na Setog Iliju koja cura ima |uvegiju".

Vidjela sam puno šokica i šokaca. De~ki su curama, kao nekaddavno kupovali licitarska srca tako da svi znaju koja cura imade~ka — |uvegiju.

Moj tat i drugi de~ki natjecali su se u kuhanju fiša. Tata nijepobijedio, ali je fiš ipak bio jako ukusan.

Ana Matasovi}, 2. b

Moje osobine uo~ima roditeljaKada mi roditelji `ele pojasnitineku od mojih osobina, ~estoka`u da sam tupoglava i svo-jeglava, a ja mislim da sam bašonakva kakva trebam biti.

Ponekad ka`u da sam lijenakao trut i da se vu~em kaomagla. Kada sam dobra, ondami ka`u da sam `abica, Tin~icaili `abac.

Ponekad mi baš ništa nijejasno, ali valjda to tako morabiti dok smo djeca.

Valentina Balug, 2. c

10Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Šarena poljaŠarenija postaju -Ljeto je ve} tu.

Tihana Tea Mušica, 5. a

Grane se njišu,o~ekujemo kišu -nitko je ne `eli.

Toni Soldo, 5. b

Rosa svjetluca,biseri u travi -jutro dolazi.

Marija Konforta, 5. b

Tanjur ri`e"Marino, pet!" Te magi~ne rije~i izišlesu toga dana iz usta profesorice fizike.Ubrzo je i zazvonilo zvono ozna~ava-ju}i kraj sata. Bila je to glazba zasva~ije uši. Nabacili smo ruksake nale|a i zaputili se van. Vani je suncesjalo, ptice su pjevale a cvije}e cvalo."I baš je dobro biti zaljubljen u prolje}e", bu~ilo je iz ne~ijeg stanavisoko u zgradi. Pravi proljetni dan —utopija. Dan koji mi nitko i ništa nemo`e pokvariti, barem sam tada takomislio. Polako šetkaju}i i u`ivaju}i usvje`em zraku, došao sam do svogulaza. Dok sam vadio klju~eve, pogledmi je zastao na mnoštvu bijelih visi-baba koje su mi se veselo osmjehivaleiz vrta. Otvorio sam ulazna vrata ipo~eo se penjati stubama. S vrhastubišta dopirala je buka koju su stvarali golubovi odmaraju}i se napragu tavanskoga prozora.. "Ti dosa-dni lete}i štakori", pomislio sam usebi. Velikim skokovima pojurio samprema tavanu da ih poplašim. Zatimsam otvorio vrata stana, ušao unutra— i onda se to dogodilo.

Opojni miris zaplesao mi je u nosnica-ma i omamio sva osjetila. Gotovo samga mogao dodirnuti. Pe~ena piletina!Kad je mama došla iz kuhinje, u trkusam joj utisnuo poljubac u obraz iodlo`ivši torbu, brzinom munje sjeoza stol. Mama je iz pe}nice izvadilapiletinu i stavila je na stol. Bezrazmišljanja prešao sam na stvar. Aonda je odnekud izvadila tanjur pa injega stvila na stol. Kad sam je upitao što još ima za ru~ak, odgovorila je da je spremila ri`u. Super,pomislio sam. A onda sam, na svoje zaprepaštenje, u tanjuru ugledao ri`u, ali ne bilo kakvu, ve} ri`us povr}em. Pocrvenio sam poput raj~ice u tanjuru, raj~ice koja je pravila društvo paprici, luku isvakakvim ~udima od kojih mi se odmah dizao `eludac.

"Ne}u! Ne}u! Ne}u!" vikao sam. Mama je, neugodno iznena|ena, uzela tanjur, sasula ri`u u sme}e itu`no se zaputila u boravak. Istoga sam trena izgubio tek. @urno sam krenuo za njom, zaustavio je,poljubio u obraz i rekao: "Oprosti!"

Dugo smo tako stajali u hodniku samo se gledaju}i u o~i. Njene su bile nekako tu`ne, razo~arane.Vrijeme kao da je bilo stalo.

Naposljetku su joj o~i zaigrale, u njima se zaiskrila mala iskra i kona~no joj je osmijeh opet obasjaolice. Val veselja prošao mi je tijelom i bio je opet onaj zanosni proljetni dan.

Marino Šari}, 8. c

11Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Tu`an dje~akBio jednom jedan tu`an dje~ak. On se ni~emu nije smijao.Jednom je šetao ulicom i vidio jednog sretnog gospodina. Dje~akupita gospodina: "Gospodine, kako mo`ete biti tako sretni?"

Ja sam sretan ~ovjek. Dje~ak opet upita gospodina: "A kako jamogu postati sretan dje~ak?"

"Znam jednu malu prodavaonicu knjiga", odgovori gospodin."Tamo mo`eš kupiti knjigu u kojoj su sva pravila o tome kako bitisretan. Dovoljno je da je pa`ljivo pro~itaš i sve radiš tako kakotamo piše."

Matko Jemri}, 2. a

Kad ~ujem lijepurije~Kad ~ujem lijepu rije~,kao da vidimnajljepše podnevno sunce.Kad osjetim dodir prijateljskeruke,kao da vidimsvijet okupan mirom.Kad slušam nje`an glas svojemajke,kao da vidimbudu}nost punu ljubavi.

Hana Lasan, 7. a

TugaNiz obrazese kotrljajudvije sjajne suze.Osje}amkako su vru}ei kako pune o~aja.U srcu opravdanje,u glavi slike,a u dušibura.

Hana Lasan, 7. a

12Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Svatko nosi svoj kri`Bila je subota poslije podne. Sjedila sam zavaljena u naslonja~u i~itala. Bio je ro|endan mog tate i cijela je obitelj nestrpljivo o~eki-vala goste. Ja sam pak najviše mislila na njihovu dosadnu djecukoju }u morati zabavljati cijelog poslijepodneva.

Nakon nekog vremena po~eli su pristizati prvi gosti pa su ubrzo svibili na broju. Moja nesretna karijera tete u vrti}u je zapo~ela. Ve}nakon pet minuta sve mi je po~elo i}i na `ivce, no to nije ništa uusporedbi s onim mislima kojih se nerado prisje}am, a koje su tadaipak zadr`avale bijes u meni ne puštaju}i ga na površinu — ubrzo}e sti}i djeca tete Jasenke!

Nakon nekoliko minuta oglasilo se zvono na vratima. Znala sam dasu to oni.

Stepenicama sam sišla u predsoblje i ugledala Zrinku i Bornu s~udnim, pomalo tu`nim izrazima lica. Iza njih je stajala teta Jasenkasa štapom u ruci. To mi je bilo pomalo ~udno. Znala sam kako onaod ro|enja pati od dje~je paralize i šepa, no nikada je nisam vidjelasa štapom. Ispri~ala je mojoj mami kako je prije tri dana gadnouganula nogu. ^udilo me što je unato~ tome na njezinom licu bioosmijeh.

Kao da me nešto ošinulo, moji su se stavovi naglo promijenili.Sjetila sam se `ivota tete Jasenke od njenog ro|enja sve do danas.Znala sam da je ro|ena godinu dana prije otkrivanja cjepiva protivdje~je paralize. Sjetila sam se kako ju je bolest zasigurno oblje`ilaza sva vremena, u školi, na poslu, a ona je ipak sa svojim `ivotomnastavljala dalje, ne misle}i na bolest. Sjetila sam se koliko se trudida othrani svoju djecu, da bude dobra majka, da im pru`i ljubav, dazbog njih zaboravlja svoje tjelesne mane i `ivi sa smješkom na licu.

A ja joj ne bih pri~uvala djecu!

Zgrozila sam se sama nad sobom kad sam shvatila kakva sam ust-vari i kako trebam biti sretna što sam zdrava, kako ne smijem prigo-varati za svaku sitnicu, kako se i ja katkad trebam `rtvovati i pod-metnuti svoja le|a, a ne misliti samo na sebe i stalno zanovijetati.

Uzela sam Zrinku za jednu, a Bornu za drugu ruku i povela ih usobu.

Hana Lasan, 7.a KruhBaka kruš~i}e u pe} reda,a moj trbuš~i} mira mi ne da.

Divan miris ku}om se širipa i maca u pe}nicu viri.

Slasni kruš~i}i iz pe}i se vade,a gladna djeca trbuš~i}e glade.

Daj nam, Bo`e, kruha svaki danda gladni ne idemo van.

Paula Starešina, 2. c

13Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Dok gledam ratne slikeSuton je. Sunce se odavno sakrilo mom pogledu. Tišina i tama osvajaju prostor. Na televiziji repor-ta`a iz Iraka. Ve} prvi kadar pokrenuo je moja sje}anja vezana za godinerata.

Lagana jeza prošla je mojim tijelom. Pred mojim o~ima ukazao seprizor tate u odori. Osjetila sam njegov zagrljaj, ~vrst, zaštitni~ki,topao, a ipak nekako bolan, druga~iji.

Baku vidim zgr~enu i suznih o~iju. Nekakva teška tišina jevladala i ispunjavala naš dom. Još je i sada pomaloosje}am.

Otada su svi sutoni u meni budili samo strah. Mrak i zlobili su mi sinonimi.

Moja je mama radila u Centru za socijalni rad s progna-nim i izbjeglim osobama i svaki joj je dan bio ispunjennekom novom tu`nom pri~om koju je ~uvala za sebe, alitugu na svom licu nije mogla sakriti. Rijetko je imalaosmijeh na licu. Jednom je gr~evito plakala, a baka ju jetješila. Bilo je to zbog toga što je našeg susjeda ustrijeliosnajperist. Te rije~i nisam tada mogla razumjeti, pogotovorije~ snajperist. Sada znam tko je to i tko su njegove `rtve.Još uvijek se pitam gdje rastu ti ljudi bez uma i srca. Što tote~e njihovim `ilama? Znaju li oni za patnju i bol? Puno sepitanja roji u mojoj glavi, a molbi ništa manje.

Molim Boga da takne srca svih mo}nika na svijetu, da neproizvode oru`je, da ne izazivaju krize, bol, suze, smrt.

Molim da ne zapo~inju nove ratove, a sve zapo~ete neka završe.

Barbara Juriši}, 5. a

Srce je pravedan sudac i ne zna za sitniceSud, sudac, pravo, pravda, pravedno, zakon... i mogao bi još tolikotoga nabrajati, jer sve su to rije~i o pravu i pravdi, ali tu ne smi-jem upotrijebiti rije~ srce. Srce tu jednostavno ne spada, a zamis-lite, ono jedino pravedno sudi. Ono je jedino koje vidi, a ne gleda,ono je jedino koje ~uje, a ne sluša, ono je jedino koje zna, a nigdjenije ništa pro~italo. Ono je jedino koje ne treba knjige za u~enje,ono je jedino koje u~i bez slova, a sve zna. Ono je jedino kojesudi, a ne osu|uje, ono je jedino koje pati i podnosi sve kazne,samo sebi presu|uje. A kad je u pitanju ljubav, simpatije, osje}aji,prijateljstvo, ono je to koje kuca, zatamnjuje sve patnje i boli, ali ikuca svom snagom kada vidi onog koga voli. Ono otvara svojudušu i zna podariti ono najljepše u `ivotu — ljubav. Ono je sve:sud, sudac, izvršitelj pravde, ka`njenik, ljubavnik, simpatija, pri-jatelj...

^udnog li stvora, tako malog, a tako velikog.

Matija Svedrovi}, 8. a

14Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

ZagrebZagreb je moj rodni grad,a i od druge djece,ima Katedralu, Gri~,Kaptol i svece.

Ima parkove,pa i park prirodei planinukoja ga krije.

Najljepši su Katedralai Kamenita vrata.Najljepši je zatojer je pun ljepota.

Karla Margeti}, 2. a

Volim HrvatskuUgledao sam svijet u njedrimaHrvatske.

Zadivljen sam ljepotom parko-va, šuma, vijugavim ulicama iuskim puteljcima Hrvatske.

Sretan sam što baš ovdjeprovodim djetinjstvo, gdjecvrkut ptica najavljuje prolje}e.

Volim naše najljepše moreJadransko, šume hrastove iborove nikle na našim planina-ma, i meni najdra`oj planini —Medvednici.

Kud god da krenem, u potraziza novim krajolicima, u mislima}u uvijek biti u najdra`em mirodnom Zagrebu — u voljenojHrvatskoj.

Marko ^ordaš, 6. a

15Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Tebi }u se uvijekvra}ati^ujem vjetarKako doziva moje ime.Zvuk me vodiNatrag domu mom.Potpiruje vatru,Plamen koji još gori.Zbog tebeUvijek }u se vra}ati.Znam da je put dug,Ali dom je tamo gdje si ti.Gdje god da se na|em,Prona}i }u put do tebe.Te}i }u kao rijeka,Slijedit }u sunce,Letjet }u kao pticaOnamo kamo pripadam.Vidjela sam mnoge zalaskeSuncaI uza sve što sam nau~ila,Znam — samo tebiUvijek }u se vra}ati,Domovino!

Monika Cegnar, 7. c

LjubavLjubav je ispisana poruka na klupi,nemirno srceili mo`da rumeno lice neke djevoj~ice.

Ljubav je osmijeh na licu majkedok djeci ~ita bajke.Topli stisak ruke,u oku sjaji nje`an tatin zagrljaj.

Sve je to ljubav.Srcem se dajei vje~no traje.

Marija Konforta, 5. b

DomoviniPusti me da volimovaj zalaz sunca,ovo more bistro,ove rijeke tihe,maglovito jutro,šume pune boja,zelene dolinei visoke planine.

Pusti me da volimovo naše nebo,naše male ljude,pusti me da volim,pa kako bude…

Pusti me da te volim,domovino moja sveta!

Ana Gerek, 7. a

DomovinaŠto je za me domovina?

Svje` zrak u šumama planinskim?Zlatne ravniceIli plavo more?

Znam!Gnijezdo naših sokolovaZa mene je domovina moja!

Toni Jeli}, 7. c

16Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Ljut na tebeLjut na tebe,

Još više na sebe,Osamljen razmišljam u kadi.

Pri samoj pomisli na nas@iv sam se smrznuo

U kipu}oj vodi.

Marino Šari}, 8. c

To je ljubavSrce ti zalupa,obrazi se zacrvene,pogled zablista kao sunce.

Sve vidiš crveno,ostaneš bez rije~i,ne mo`eš udahnuti zrak.U glavi ti vrtoglavica,oko tebe plešu srca.Ona nešto pita -

ti se pretvoriš u nje`nost.

To je ljubav.

Filip Podboj, 7. a

17Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Ljubav je pokucala i na moje srceLjubav je pokucalai na moje srce,sna`no i iznenadno.

U sebi osjetihneku promjenu,toplina mi seoko srca razlila.

Ništa višene}e biti isto.Izgubila sam slobodu.Sad sam rob ljubavi.

Tena @u`i}, 6. c

ZaljubljenaSklopim o~i —vidim tvoje lice.

Slušam glazbu —~ujem tvoj glas.

~itam knjigu —rije~i tvoje ~ujem.

Izgovorim ti ime a toplinu osjetim.

Bo`e!Pa ja sam zaljubljena!

Samanta Katarina Peri}, 7. a

Dragi dnevni~e!Podne je. Danas su to~no tritjedna otkako imam visoku tem-peraturu i ne idem u školu.Temperatura mi je napokon malopala. Danas je ku}a kona~noprazna, pa imam malo mira itišine. Zato sam i ustala. Damalo pišem.

Prekju~er je susjed Zdenko bioovdje — da me pozdravi. Danprije bili su tu i moji ro|aci izKarlovca. Bili su u prolazu, pasu me došli — pozdraviti. A svakogpetka dolaze mi ro|aci tu izZagreba — i isto me pozdravljaju.U zadnje vrijeme, ~ini mi se,ljudi me ~esto posje}uju i poz-dravljaju. Mo`da su se zabrinulizbog moje temperature? Ma nijeto ništa, samo mala prehlada…dobro, mo`da malo ja~a. Pa idoktor je rekao da }e sve biti uredu i nakon tri dana provedenau bolnici pustio me doma.

^ak mi i škola pomalo nedosta-je — ali samo malo. Nedostaje mi\uro i njegove fore, Kos koji se

svima po~eo obra-}ati s "ri-

bice mo-

ja", Franjo koji je uvijek gladan.Nedostaje mi profesorica izmatematike sa svojim pisku-tavim glasi}em i vjerou~iteljicakoja i u obi~noj šalici za kavumo`e prona}i nešto duhovno ipobo`no.

Sje}aš li se kad sam napisala dami više uop}e nije va`no štomama sa mnom komunicirasamo onda kada nešto ima vezesa školom?! Kako me ve} mje-secima nije zagrlila ili mi uputi-la koju lijepu rije~. Ne mislimviše tako, jer ne `elim da i mojabra}a tako razmišljaju.

I znaš, otkako sam ve} tri tjednaisklju~ena iz `ivota i dodira svanjskim svijetom, i otkako ve}tri tjedna nisam vidjela NJEGA,svi mi se moji nekadašnji prob-lemi sada ~ine tako banalnim,glupim i bezna~ajnim. Više minije va`no što me moja najboljaprijateljica ogovara ~im jojokrenem le|a i više se ne zama-ram time što tko misli o meni izašto. Sada mi se ~ini tako glu-pim ono što mi je nekad bilova`no: imati dobre tenesice ilimoderne hla~e. Više mi se ne`uri odrasti da bih se što prije

riješila osnovne škole isvih tih la`nih pri-

jateljstava. Na-protiv, `eljelabih što du`eostati s njima isje}ati se tihdana. I nije miva`no što mu

vjerojatno nika-da ne}u mo}i

re}i da ga volim!

Dr`im u ruci lije~ni~ki nalazkoji je mama pokušala sakritiod mene. Ne razumjem telatinske izraze, ali jedno znam -loše mi se piše. I nemam jošpuno vremena… Gledam se uogledalu. @elim natjerati rukuda drš}e, udaram se o prsa i`elim natjerati srce da ja~e tu~e,da udara kao nikada do sada,`elim osjetiti strah, `elim sebojati. Pokušavam plakati, vriš-tati i natjerati suze da poteku.Buljim u taj lije~ni~ki nalaznadaju}i se da }e mi suze pote}iako glas u mojoj glavi budeneprestano ponavljao lije~ni~kudijagnozu. Ništa. Ruka stoji pot-puno mirna, ukopana, bez gr~ai ijednog trzaja. Srce kuca pot-puno normalno, bez i najman-jeg ubrzanja, pravilno i to~no,poput kazaljki na satu. Strah?Ne postoji, ne osje}am ga; ~inimi se tako daleko kao da ganikad nisam ni poznavala. Asuze? ~ak se ni u o~ima necakle… ni u najdubljem dijeluoka ne mogu vidjeti ni najman-ju suzu.

~upam kosu i udaram se, vriš-tim i bacam se po podu. A ondami ruke jednostavno polete irazbijaju ogledalo. Ne, ne mogupogledati to lice i te hladne o~ikoje ni suza više nemaju. Ta, jasamo no}i i no}i provela sama usvojoj sobi `ele}i ne do~ekatijutro. Ja sam no}i provodila unadi da }e mi se Bog smilovati izamjetniti moj `ivot `ivotomnekog drugog… Ja sam senadala da }u se tako spasiti.Toliko sam ve} plakala da višenamam suza. Toliko mi je puta

18Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Iz uzaludnog dnevnika

srce ve} sla-mano da seviše ne mo-`e slomiti. Itoliko sam seputa sama bo-jala da više nepoznajem strah.Ne osje}am niljutnju ni bijes,ništa ne osje}am,ništa. Zar sam za-ista postala takohladna i prazna?Ruke su mi krvavei izranjene od ra-zbijenog stakla, a jane osje}am ništa,~ak ni fizi~ku bol.

Pogled mi ponovnopada na dnevnik. Li-stam ga od po~etka ine mogu se ne zgrozitinad hladnim rije~imakoje su unutra zapisa-ne, nad hladnim rije~i-ma koje sam ja zapisala.

U sljede}em trenu ve}sam na dvorištu i gledamkako stranice mojega `ivo-ta guta vatra. Vjetar mi mr-si kosu i okre}e listovednevnika a plamen, gutamoje rije~i, kao da ih nikadanije ni bilo. Ubrzo je sve po-stalo samo pepeo koji jeotphnuo vjetar.

Odjednom me nešto sna`noprobode u plu}ima. Zatim se po-~inje penjati prema grlu i jasna`no zakašljem. Moj je kašaljpopratio mlaz vrele krvi koja mije šiknula na usta. Po~elo je…

Sje}am se mnogih lica… U ma-gli… Sve je maglovito… I zvuko-va… Svugdje oko mene su ra-zli~iti zvukovi…

A onda ugledam sna`no bijelosvijetlo. Sna`an bljesak koji meobuzme… i po~injem padati…

j e d n o -stavno samo padam… i

vrištim… i imam osje}aj danikad ne}u stati… i svjetlo ondanestane i ja se na|em u neka-kvoj sobi. U sobi su muškarac i`ena. Mislim da oni mene nevide i ne ~uju. Sva|aju se. ^inimi se da je on desetak godinastariji od nje. Pribli`avam se ikad bolje pogledam, vidim svo-ju majku i svoga oca. Pogled mizatim pada na dje~ji kreveti} ukutu sobe. Unutra je dijete…djevoj~ica… pru`a mi ruku i jaje prihva}am. I vidim… sebe…pa to sam ja! Onaj muškarac,moj otac, udario je moju mamu

i izišao iz sobe. Onapla~e. Pribli`avam jojse i pokušavam jeutješiti, ali ona mene ~uje. U idu}emtrenu vidim je kakoodlazi iz stana… sastvarima… i s djete-tom… sa mnom…i ne}e se vratiti…

Vidjela sam ci-jeli svoj `ivot unekoliko sli~i-ca i u~inio mise tako krat-kim — i takotu`nim.

I mislim daviše ne ivimovdje. Mis-lim da samumrla…

I ne bihvam zna-la opisatito mje-sto gdjese sadanalaz-im, jerne po-

stoje rije~ikojima bih ga mogla opi-

sati. I ne hodam po oblacimaniti se dru`im s an|elima. Aopet ne vidim vatrene jezikeniti robujem vragu.

Mogu vam re}i samo ovo: tamogdje se sada nalazim, gdje godto bilo, tamo sam sada zaistasretna!

Doris Dobrani}, 8. a

19Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

"Provedimo ove škol-ske praznike na ski-janju", predlo`io jejednog jutra u~itelj.

Bila sam oduševljenatom idejom. Jedvasam ~ekala da je ispri-~am mami i tati. Oninisu bili oduševljeni.

"Znaš li koliko tokošta?" pitao me tata.

"Znaš da nas ne}eš vid-jeti punih deset dana?"pitala me mama.

Ipak smo odlu~ili da idemna skijanje. Trebalo jekupiti skijašku opremu.Daske, vezove i pancerice,birala sam dobrih sat vre-mena. Kad sam na krajuizabrala skije s najljepšim `utimi ljubi~astim prugicama, tata jerekao: "Ove ne mo`emo kupitijer nisu kvalitetne." Uvijekmora biti sve po njegovu. Nakraju smo kupili skije koje semeni uop}e nisu svi|ale.

"Va`na je kvaliteta, a ne izgled,Lorena!" uvjeravao me tata doksam brisala `enske suze zbog`utih i ljubi~astih prugica.

Kad je pao visok snijeg, krenulismo na skijanje. Stigli smo uplaninarski dom. Smjestila samse u sobi s Lucijom. Zoran iDamir bili su u sobi do naše. Toje bilo vrlo uzbudljivo. Najsmje-šnije mi je bilo kad sam Zoranavidjela u pid`ami. Prvi dan naskijalištu mislila sam da }uumrijeti. Vidjela sam da je tataLuciji kupio skije sa `utim i lju-bi~astim prugicama.

"Posudiš miskije?" odmah sam je upitala.

"Ti meni posudi svoju jaknu!"rekla je Lucija.

Dogovorile smo se da }emo sezamijeniti. Jedva sam ~ekala.Na Lucijinim skijama krenulasam niz padinu. Kad sam htjelaskrenuti, nešto je krcnulo. Na-kon krckanja uslijedilo je prevr-tanje, kolutanje, poskakivanje,klizanje... Kad sam otvorila o~i,vidjela sam uplašena lica svojihprijatelja koji su odmah doski-jali do mene. Prvi je stigaoZoran, on je najbolje skijao urazredu. Nikad to za njega nebih rekla. Uvijek mi je izgledalokao da ima dvije lijeve noge.

"Jako me boli ruka!" zacvililasam. "Gdje mi je druga skija?"vikala je Lucija. "Izgubila si miskiju!"

"Ovdje je Lucijina skija! Štouop}e Lucijine skije rade na

tvojimnogama?", zabrinuto je pi-

tao u~itelj.

Nisam mogla ni pomaknuti ru-ku. U ambulanti su brzo shvatilida sam je slomila. To je bilostrašno tu`no. Morala sam oti}isa skijanja. Jako sam plakala.Na ruku su mi stavili gips.

Na po~etku drugogog polugodištaponovno smo svi u razredu. Ja sgipsom, ostali bez njega. Bilasam u središtu pozornosti. Svisu mi se potpisali na gips.U~itelj mi je nacrtao leptiri}a.Slomila sam lijevu ruku i nisamništa mogla pisati. Ja sam ina~eljevakinja. To se potvrdilo i naskijanju. Tata je rekao da se todogodilo zbog Lucijinih skija.

"Va`na je kvaliteta, a ne izgled,Lorena!"

Meni su i sa slomljenom rukomLucijine skije ipak najljepše.

Nataša Dobraš, 7. b

20Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Dnevnik Lorene D.

Uvalom je odjekivaona{ prpo{ni smijehBila je no}. Osje}ao se miris soli uzraku. Sve su se zvijezde skrile izatmurnih oblaka. Lagani povjetarac nji-hao je borove grane uz rub stijene.Bilo je tmurno, samo bi negdjeizme|u debelih oblaka sijevnulo.More bi se naglo podiglo i laganospustilo. U jednom trenutku imalasam osje}aj da }e se svakoga ~asa izli-ti i pote}i uskim uli~icama malog,starog gradi}a na otoku Kor~uli.

Tamo, malo dalje na stijenama, ~uose naš smijeh i hihot koji je kucao naprozore svake obli`nje ku}e.

Odjednom se kiša spustila na nas.Nisu to bile sitne kapljice, ve} velike,guste kapi koje bi se rasprsnule napovršini ko`e. Kao da nas je netkozalijevao hladnom vodom, ali sve nasje to zabavljalo i ~inilo tu no} jošuzbudljivijom. Nedaleko od nas nekisu ljudi spuštali velik šator, nosilisuncobrane u ku}e i sklanjali hranupred kišom. Ljetni pljusak upravo jeprekinuo pu~ku zabavu.

Valovi su se valjali morem i razbijalio stijene u tisu}e kapljica. Sam pogledna more izazvao bi jezu. Pogled naveliku, tamnu, uzburkanu površinu imunje što udaraju u daljini, tamonegdje pokraj Hvara, malo bi kogaostavio ostavio ravnodušnim. Mi smosjedili ukrug i smijali se. Ne znamjesmo li bili više mokri od divovskihkapljica kiše ili od valova koji bi serasprsnuli svuda uokolo. Borovi su senevjerojatnom lako}om ljuljali navjetru, kao vlati trave na povjetarcu.Zlatne su strijele ranjavale oblake isvojim vrškovima razbijale valove.Kao da su smijeh i grmljavinapokušavali nadglasati jedno drugo.Ubrzo se nevrijeme smirilo. Mjesec seogledavao u moru. Sve je utihnulo,osim našeg smijeha koji je još dugo,dugo u no} odjekivao uvalom.

Marija Vuleti}, 8. b

21Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

Brod i cvijetjedan

mali cvjeti}koji je bio plav

zaljubio se brod što stalno plovi.Cvjeti} to nije ni znao dok brod

nijeodjed

nomstao.

Stao je zato što je zaljubljen bio i zaboravio zašto se sveto zbilo. Cvjeti} je tada poruku shvatio, a brod se

opet vratio. Cvjeti} i brod uskoro se o`enei vole se dok cvijet ne uvene.

Martina Starešina, 4. b

Rado }u se sje}ati

svog razredaSjedim u zadnjoj klupi, gledamkroz prozor i razmišljam. ^ekamda vrijeme što br`e pro|e, nesamo da zvono oglasi kraj sata ve}i da ova školska godina što prijezavrši. Dosta mi je u~enja i skupl-janja bodova za upis u srednjuškolu.

Promatram druge oko sebe,svatko od njih vrti u glavi neki svoj film, ne obaziru}i se na profe-sore koji se bezuspješno trude da preliju barem djeli} svoga znan-ja u te naše prolje}em zaokupljene glave. Katkad, dok ovakogledam ovu gomilu koja se iz petnih `ila trudi mirno sjediti nastolicama, dok vani sunce zove na igru, u meni se budi nostalgijai strah. Ma koliko god oni ponekad ponekad bili sebi~ni, zavidni izajedljivi, ipak su oni dio moga `ivota, dio moga odrastanja iškolovanja. Da nije bilo njih, njihovih viceva, šala, provala i bis-era, vjerojatno nikada ne bih saznala da postoje i tablete mari-huane (biser jedne u~enice), ne bih znala da je najotrovnija zmijau Hrvatskoj anakonda, da postoje vinogradske pjesme (to su onekoje govore o vinogradima) i tako sve do onog meni najdra`eg o"maskari vodootpornoj na vodu". A kad smo ve} kod bisera, tu je ionaj najpoznatiji profesorski; Djeco, idu}i sat pišemo nenajvljenitest. Pripremite se!"

Strah me je jedino da }u odrasti, ali tako da }u zaboraviti tedoga|aje, da }e postati nezanimljive sitnice. Bojim se da }emo sejednom sresti na ulici i da se ne}emo prepoznati, da se ne}emoznati smijati takvim stvarima i da se ne}emo sje}ati što smo si u`ivotu zna~ili dok smo bili djeca.

I što je onda nekoliko sva|a, po~upanih vlasi, razbijenih nosova uusporedbi s godinama najzdravijeg i najiskrenijeg smijeha.

Doris Dobrani}, 8. a

SamopouzdanjeRije~ samopouzdanje govorinam da se moramo pouzdati usebe same da bismo uspjeli uonome što ho}emo. I ja sampoput ve}ine ljudi: ima danakada sam sigurna u sebe, ali idana kada se ne osje}am dobrou svojoj ko`i. Kada osjetim dame napušta samopouzdanje,upitam se ~ega se uop}e bojim.Bojim li se da }e me ljudi ismi-jati, da }u pogriješiti? Tada seopet zapitam da li je to dovoljanrazlog da ve} u startu odusta-nem. Suo~im li se sa vlastitimstrahom, mogu zaustaviti svenegativne misli koje urušavajumoje samopouzdanje. Jedinina~in da vjerujemo u sebe jeda se suo~ima sa svojim stra-hovima. Moramo biti svjesnisvojih sposobnosti, no mo`dase bojimo prihvatiti ~injenicuda uop}e imamo nekih sla-bosti.

Što god bio razlog, ~injenica jeda moramo slušati svojeunutarnje osje}aje. Pravosamopouzdanje stvara se jedi-no ako smo svjesni i svojihograni~enja. Moramo svakakopaziti i na to kako naše pon-ašanje utje~e na druge — bitisiguran u sebe ne zna~ivrije|ati osje}aje drugih.

Dejana Dizdarevi}, 8. b

22Zora / br. 43 Zorin literarni kutak

23Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Lijepu tradiciju obilje`avanjaPreradovi}eva ro|endananastavili smo i ove godine unjegovu rodnom mjestuGrabrovnici. Osim nas, na po-

ziv doma}ina iz Pitoma~e, oku-pile su se tamo literarne dru`ineiz \ur|evca, Gradina, Kloštra Po-dravskog i Molvi. Svi smo došliprisjetiti se jednog od najve}ihhrvatskih pjesnika, predstavitisvoje radove i najesti se finihdoma}ih kola~a (ovo posljednjevrijedi uglavnom za nas!).

Naša mala literarna reprezentacija potegnula je do Grabrovnice na tradicionalni susret literarnih dru`ina "Preradovi}ev ro|endan"

7.30. Polazak. Iako je profesornaglasio da ne kasnimo krenu-li smo sa zakašnjenjem (ne}ukomentirati tko je bi taj biser).U jednom automobilu prof.Jankovi}, Marino, Doris, Sara

i ja (Ivana), a u automobiluispred nas ravnatelj u društvu

svoje supruge.

8.15. Vozimo se tek kojih pola sata, anama je ve} dosadno (zapravo smo na neki na~in još uvijekspavali), no na svu sre}u dosadu i snene poglede ubrzoje zamijenio smijeh (uzrok bolje neka ostane nepoznat).

11. 00. Sti`emo u Grabrovnicu, `ivi i zdravi. ObilazakPreradovi}eve rodne ku}e bio je kratak (ta sastoji se samo od nekoliko prostorija, iako prili~no velikihza seosku ku}u), ali zanimljiv. Nakon toga na red je došla kratka folklorna priredba u~enika izGrabrovnice, a zatim ~itanje literarnih radova. Poseban gost priredbe bila je knji`evnica Ivona Šaja-tovi} koja nam je predstavila svoj prvi roman "Tajnu ogrlice sa sedam rubina" i prokomentirala našeradove. Susret s knji`evnicom bio je veoma zanimljiv. Ipak nakon svega toga uslijedilo je i ono najs-la|e — slavonski kola~i (u povjerenju Sara je oborila rekord, valjda zato što je profesor govorio da onajoš mora rasti).

13.00. Ru~ak! Iz Grabrovnice smo otišli u Pitoma~u, gdje smo u školi koja nosi isto ime kao i naša ru~alii dobro se zabavili (glede ru~ka, Marino je ~ak sedam puta tra`io repete!!!). Nakon ru~ka dosadu smoubili igraju}i košarku s nekim u~enicima iz Pitoma~e, mi protiv njih. Pobijedili smo!

15. 00. Profesor zove: "Doris, Marino, Sara. Ivana! Idemo, moramo krenuti! I to je bio kraj našeg borav-ka u lijepoj Pitoma~i. Na povratku ku}i, ne}ete vjerovati, izgubili smo se. Kad smo na koncu stigli doZagreba, Marino je zapjevao: "Vra}am se, Zagrebe, tebi". 3

Ivana Nikši}, 7. b

Preradovi}ev ro|endan

^etvorka na pozornice

^etiri glave ispod spomen-plo~e

Tko bi rekao da je Hrvatska tako velika

24Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

naša fešta!" te smo, kako su rek-li i na televiziji, pokazale pravi{portski duh, što je i najbitnije.Iako je bilo dvojbi o tome idu lina dr`avno prvenstvo prve dvi-je ekipe ili samo prvaci, u busuza Rovinj, gdje se trebalo odr`a-ti prvenstvo, našla se i naša eki-pa iz "Preradovi}a".

Kad smo ~ule da idemo u Rovinji da }e tamo biti preko 1200 u~e-nika (ve}inom osmaša) iz cijeleHrvatske, po~ele su pripreme.Ne toliko kondicijske, koliko onevezane uz manikir, masa`u iure|ivanje frizura. Još kad smo~ule da nas tri dana ne}e biti uškoli, našem veselju nije bilokraja! Jednog sun~anog poned-jeljka okupile smo se kod Cibo-ninog tornja te krenule u ekspe-diciju koju }emo zacijelo pamti-

Kad sam prije dvije godinepisala sli~nu reporta`u okošarkaškom prvenstvuzagreba~kih osnovnih ško-la, bile smo sve zajednopresretne ~etvrtim mje-stom, no ovaj put bilo je

sve druk~ije — pozitivno druk~i-je. Ove smo godine na istomtom prvenstvu završile na dru-gom mjestu! Ekipa koja je doposljednjeg kola dobijala utak-mice s po dvdesetak razlike to jei zaslu`ila. No u tom kobnomposljednjem kolu naišli smo nanašu crnu to~ku — cure iz Osnov-ne škole Antuna Branka Šimi}a.Tad su nas prvi put dobile, alitaj nas je poraz samo motivirao,te smo nakon toga pobjedileprvoplasirane iz druge skupineOsnovnu školu Lovre pl. Mata-~i}a. Nakon veselja zbog osigu-rane medalje, 15. o`ujka uslije-dilo je veliko finale zagreba~kihosnovnih škola u košarci zadjevoj~ice. Usprkos trudu i pot-pori navija~a, kakvu još samoJazine mogu dati, mi smo izgu-bile. i to opet od A. B. Šimi}a.No ipak se orilo: "Ve~eras je

ti cijeloga `ivota. Na samomparkiralištu skupili su se košar-kaši, nogometaši, rukometaši,streljaši, stolnotenisa~i te samoodmah shvatile da nam košarkane}e biti jedina preokupacija.Nakon putovanja od oko pet satistigli smo u turisti~ko naseljeVillas Rubin te preuzeli klju~e-ve soba u kojima smo zapravotrebali samo preno}iti. No, no-}enja, iskreno re~eno, nije nibilo. Dok smo se mi br~kale urovinjskom moru i pokazivalesvoja tijela, specijalno za Rovinjsre|ena, profesorica je bila na`drijebu nakon kojeg je došla sobjavom da smo u skupini saŠŠK "Jadran" iz Zadra i ŠŠK"Oštro" iz Kraljevice. Taj poned-jeljak u samom centru Rovinjabilo je sve~ano (govori, zahvale,itd. itd. što nas nije pretjerano

Veli~anstveno finale za na{eg “Peru”

Pro~itajte reporta`u kojagovori o tome kako su našekošarkašice postale slavne

Pozdrav s rovinjskihulica

Nakon prvepobjede

25Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

zanimalo), ali kada su pozorni-cu napustili stariji ljudi u tmur-nim odijelima, a nastupio jedanmladi} u havajkama s prate}imbendom, svi su se probudili.Plesalo se, pjevalo, "vozio" sevlaki} od stotinjak sportaša - lu-dilo, brale... Poslije spavanja(ako se to mo`e nazvati spavan-jem) prva je na redu bila utak-mica sa Zadrankama koju smodobili s pet razlike, te samo jošsamo trebale dobiti Rije~ankeda bismo osigurale najmanjesrebrnu medalju. Nismo ih po-bijedile, ve} "zgazili" s dvadesetrazlike! Dodatni motiv bila jejedna profesori~ina re~enica:"Ako dobijete obje utakmice, netrebate ni i}i na spavanje!" I sad

vi recite tko bi pametan izgubio!Poslije ve~ere prire|en je tzv.disko na jednoj otvorenoj terasi,gdje smo se opet isplesale i nap-jevale koliko smo god mogle (otome i danas svjedo~e naši pro-mukli glasovi). I dok su neke cu-re plesale, druge su se petljale snogometašima iz Trilja (uvijekkontinentalke na|u Dalmoše).Te savršene no}i zbilja nije bilospavanja o ~emu govori i foto-grafija nas na tribinama prijefinala. I tako mi mrtve umorneidemo igrati protiv, pogodi ko-ga. Bingo! Cura iz "Šimi}a" koje

o~ito nisu zaru`ile do dugo uno} te su nas tako odmorenebez problema pobijedile (prešu-tjet }u s koliko razlike). Ali, hej,mi smo iapk viceprvakinje Hr-vatske! Nakon dodjele medalja,

zahvalnica i pehara svi su sešportaši okupili na zatvaranjuprvenstva. Zatim smo se auto-busima zaputili do Villas Rubi-na da bismo spremili svoje stva-ri te razmijenili brojeve i poz-dravili se s novim prijateljima. Isada, kad je sve to gotovo, kadasmo u Rovinju provele tri nez-aboravna dana, kada je našaškola druga u Lijepoj Našoj,kada je završilo to zadnje šport-sko dru`enje, mogu samo zah-valiti i profesorici Maji Mazi} iravnatelju, i svim profesorima, iposebno svojim suigra~icamana svemu što su u~inili da nas-tupimo na prvenstvu i svimapoka`emo tko je taj naš maliveliki "Pero". A i pljesak smozaslu`ile... 3

Ines Kalini}, 8. a

Mali no}ni izlazak

^ekaju}i finale

Nismo najbolje, al' smo slavne

26Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

Sekcija za športske aktivno-sti Vije}a roditelja našeškole osmislila je ove go-dine jedinstveno natjecan-je — školsku ligu. Vi, dragi|aci, ve} znate kakvo je tonatjecanje, ali ovaj je ~la-

nak ionako prije svega namijen-jen roditeljima koji su izbjeglisudjelovanje u razrednim ekipa-ma, a mo`e im biti krivo jer supropustili zanimljiva i zabavnadru`enja subotom. Dakle u nat-jecanju su sudjelovali svi razre-di škole, a oni od 1. do 4. razre-da natjecali su se u grani~aru, aroditelji u odbojci. Atmosfera jebila prava natjecateljske (pogle-daj fotografije!), navijalo se gro-moglasno ne štede}i grla i dla-nove. Roditelji su u ni`im razre-dima bez iznimki sudjelovali u

natjecanju, a naro~ito su se isti-cali u osiguravanju napitaka, ko-la~a te navija~kih rekvizita i tran-sparenata.

Viši razredi imali su ve}i brojutakmica jer su se natjecali umalom nogometu, košarci i od-bojci, a roditelji u odbojci. Pre-ma pravilima lige u košarci sumogla nastupiti dva roditelja, au odbojci su u sastavu moralenastupiti najmanje tri u~enice.Ovako smišljena pravilaupu}ivala su u~enike i roditeljena zajedni~ki nastup, drugimrije~ima svi su se moralianga`irati za kona~an uspjehrazreda.

Na `alost, sudjelovanje roditeljau višim razredima smanjivalose proporcionalno razredu: što vi-

Zajedno na terenu

Nešto o zanimljivomnatjecanju u kojemse zajedno natje~u iu~enici i roditelji

I na tribinama je uzbudljivo

Pobjednici su dobili prave medalje Progla{enje pobjednika

ši razred, to manje roditelja (a mise pitamo tko se to koga srami?).

Ovogodišnja liga zapo~ela je po-slije zimskih praznika. U prvomkrugu natjecali su se me|uso-bno odjeli istog razreda, pa smotako dobili pobjednike po razre-dima. Završna natjecanja odr`a-vala su se po nešto skra}enomprogramu tako da su svi razredipodijeljeni u skupine:

SKUPINA A: 1. I 2. RAZREDI

SKUPINA B: 3. I 4. RAZREDI

SKUPINA C: 5. I 6. RAZREDI

SKUPINA D: 7. I 8. RAZREDI

Pobjednici po skupinama su:

A - 2.B, B - 4.A, C - 6.C, D - 7.C.

Proglašenje pobjednika obavljenoje na školskom igralištu uz po-djelu zlatnih medalja svakom po-jedinom u~eniku pobjedni~kogodjela, a prigodni darovi i pohv-alnice uru~eni su predstavnici-ma razreda na sve~anoj priredbipovodom dana Škole. Na kraju,~estitajmo pobjednicima, prizna-jemo da je bilo lijepo i zabavnoi nadajmo se da }e Školska špor-tska liga postati tradicionalna.3

Zajedno na terenu

23Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a

RAZMIŠLJANJE PRVO

Razmišljam. Što }u raditi ili neraditi u svom `ivotu? Ho}u libiti uspješna ili }u pak raditiu nekoj tvornici za sitne

novce. ~udno je to da mi odlu-~ujemo o svojoj budu}nosti bašsada kad smo u pubertetu i kadnam je zadnje o ~emu razmišljamoškola i naša budu}nost. Jer ve}ina, kao ija, i dalje ne shva}a da nas roditelji ne}e vje~nouzdr`avati. Budu}nost. To zvu~i tako daleko,ali nije. Ona nam se lagano prikrada, skriva seda je mi ne primjetimo dovoljno brzo, a ondanas ona zasko~i, zgrabi u svoje pand`e, ali tada,tada je ve} prekasno. Tada je ve} sve odlu~enoi mi na to teško mo`emo utjecati. Zbog svegatoga ja mnogo razmišljam o svojoj budu}nosti,o svom budu}em zanimanju. Prvo što samnapravila kad me uhvatila groznica razmišlja-nja, bilo je to da sam upomo} zvala roditelje.Mama mi je rekla: "Ja ti tu ne mogu punopomo}i, ne mogu ti re}i što da u~iniš, jer jasmatram da }eš u~enjem i radom do}i dosavršenog zanimanja." Tata je pak rekao: "Naj-bolje je da se upišeš u neku matemati~ku školuili pak odi na Prirodoslovni fakultet, jer zemljii svijetu trebaju matemati~ari, fizi~ari i tehni-~ari, to ti se tra`i i to }e ti pomo}i u budu}-nosti." Ali ja ne volim matematiku, ja volimhrvatski, ja volim ~itati, ja volim umjetnost. Itada je pala odluka '— upisat }u ekonomskuškolu, nakon završene škole imat }u nekozvanje, a onda }u upisati politologiju i na tre}ojgodini }u paralelno upisati bibliotekarstvo. Tozna~i da }u postati knji`ni~arka. Za ovajzaklju~ak bila mi je potrebna godina i pol danarazmišljanja. No, isplatilo se. Znam da }e putbiti te`ak i trnovit i da na kraju, mo`da, sazavršenim faksom ne}u mo}i na}i posao, jasam ipak sretna što imam neki cilj i plan koji}u slijediti u svom `ivotu. 3

Vedrana Mori}, 8. b

RAZMIŠLJANJE DRUGO

^im sam krenula u prvi raz-red, odmah sam po~ela raz-mišljati o svom budu}em za-nimanju. Pomislila sam: "A

zašto ne bih bila u~iteljica?" Pa toje super! Igraš se s djecom, tim

malim nevinim stvorenjima, pre-nosiš im svoje znanje, dijeliš ocjene!

Kada sam pitala mamu za savjet, ona mije rekla da je prerano o tome razmišljati i da }ujoš mnogo puta promijeniti svoje mišljenje. Izaista je tako i bilo. U petom sam razredu htjelapostati profesoricom, najprije povijesti izemljopisa, zatim biologije i kemije, ali ubrzosam shvatila da volim knji`evnost, da volimglumu, da volim umjetnost. Odluka je pala: bit}u profesorica hrvatskog jezika i knji`evnosti. Itako, mjenjaju}i mišljenja stigoh do kraja os-mog razreda. Došla sam pred novu prepreku,novi zid. Kamo dalje? Moram odlu~iti ~ime }use baviti sljede}ih tridesetak, ~etrdesetak godi-na. U jedno sam sigurna, odluka je kona~na:knji`evnost }e igrati va`nu ulogu u mom`ivotu! Mo`da }u svoje znanje nesebi~no urazredu prenositi nekim novim klincima ili }uu nekoj knji`nici biti sretna, okru`ena tisu-}ama knjiga. Ali, opet je mama u pravu. Nedav-no sam po~ela u~iti talijanski jezik i oduševlje-na sam njegovom ljepotom. Što sad? Eto novezbrke u mojoj glavi! A vrijeme prolazi… Nakondugogo mozganja donosim kona~nu odluku:upisat }u VII. gimnaziju, a nakon nje kroatis-tiku i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu.Uf, toliko toga! Ho}e li mi biti prenaporno? Mane, ne}e! Lijepo je `ivjeti s takvim uvjerenjemi s takvim ciljevima. Lijepo se zamisliti na tak-vom poslu, a gledaju}i svoje profesore, u~im,u~im što u~enici vole, a što ne, što trebaju znatii kako im to prenijeti. Voljela bih biti profesor-ica koja }e nastavu u~initi zanimljivom i koju}e djeca voljeti! 3

Ivana Kutija, 8. b

Kako odabrati budu}e zanimanjePro~itajte dva zrela razmišljanja o izboru budu}eg zanimanja

24Zora / br. 43 list uËenika osnovne škole petra preradovi}a