DI18 19 Tekst8 Sekulic Majurec

DAROVITA DJECA I OBITELJ:ISTINE I ZABLUDE

Ana Sekuli-MajurecFilozofski fakultet, Zagreb

UDK: 37.018.1 :37.03Pregledni rad

Primljeno: 25.10. 1995.

U prouavanju fenomena darovitosti u aritu interesa vrlo jeesto obitelj darovitih i pitanje koliko ona moe utjecati na razvoji izraavanje djetetove produktivne darovitosti. Oko toga pitanjameu nestrunjacima su se formirala mnogobrojna uvjerenja kojase smatraju tonim, kao, primjerice da je darovitost u potpunostiodreena naslijeem ili pak da se stvara samo odgojem, dadarovitu djecu imaju bogatiji i obrazovaniji roditelji, da su darovitasamo prvoroena djeca ili djeca iz manjih obitelji, da se u poticanjurazvoja darovitosti proputeno u prvim godinama ivota kasnijene moe nadoknaditi, da je za poticanje razvoja darovitosti najva-nije da se roditelj bavi djetetom, da zahtjevniji i dosljedniji roditeljiuspjenije potiu razvoj darovitosti svog djeteta itd. Neka od tihuvjerenja suvremena znanstvena istraivanja u potpunosti potvr-uju, neka samo djelomino,aneka i odbacuju. U tekstu se dajepregled nekih od tih tvrdnji i pregled nekih novijih istraivanja koji-ma se preispituje njihova odrivost. Cilj je rada pokazati koliko sva-koj od tih tvrdnji moemo vjerovati, u emu su tone, a u emunetone, kako bismo uvijek mogli pomoi roditeljima da potiurazvoj darovitosti svoje djece na pravilniji i uspjeniji nain.

Tijekom cjelokupne povijesti prouavanja fenomena darovitosti u aritu intere-sa vrlo je esto bila obitelj darovitih i pitanje koliko ona utjee i, posebno, kolikomoe utjecati na razvoj i izraavanje djetetove produktivne darovitosti. Zato i neudi injenica da su se upravo oko tih pitanja formirali mnogobrojni mitovi. Nekeod njih suvremena znanstvena istraivanja potvruju, a neke odbacuju. Stogamoe biti zanimljivo vidjeti koje se to istine i zablude najee veu uz tumaenjapovezanosti obitelji i javljanja i oitovanja djetetove darovitosti. Spomenut emoneke rairenije kako bismo vidjeli koliko su i u emu tone inetone.

551

DRU. ISTRA. ZAGREB 18-19/GOD.4(1995),BR.4-5,STR.551-561 SEKULI-MAJUREC, A.: DAROVITA. ..

Darovitost je u potpunosti odreena naslijeem!?

Znaaj utjecaja nasljeivanja na javljanje darovitih pojedinaca jo se estopreuveliava, posebno meu nestrunjacima, a uz to su vezane mnoge zablude.Najrairenija jest da se esto misli kako se darovit pojedinac jednostavno rodikao takav, zahvaljujui naslijeu. Na takva su poimanja znaajan utjecaj izvrilinativisti, posebno radovi F. Galtona (krajem 19. stoljea!), koji je metodomizuavanja rodoslovlja zakljuio da se darovitost provlai kroz neke obiteljizakonima nasljeivanja. Meutim, suvremene ozbiljne statistike analize nepotvruju pretpostavke da daroviti roditelji nuno imaju darovitu djecu.

Openito je poznato da izmeu roditelja i djece postoji nasljedna, genetskapovezanost. Ona se ponajvie oituje u nasljeivanju nekih fizikih osobina, alii u nasljeivanju sposobnosti, pa i nekih osobina linosti roditelja. Jo donedav-no, dok se darovitost odreivala iskljuivo kao visok stupanj sposobnosti (pose-bno intelektualnih) i iskazivala odreenom veliinom IQ, nasljeivanje se smat-ralo odluujuim za javljanje darovitosti i nastojalo ga se to preciznije iskazati,pa i izmjeriti. Spominjali su se i toni koeficijenti povezanosti izmeu inteligencije(definirane kao opi intelektualni kapacitet) roditelja i djece (npr. Furlan, 1981:19, navodi koeficijent te povezanosti od 0,81).

Istraivanja temeljena na kvantitativnoj metodologiji, u kojima se darovitostpromatra samo kao potencijal i odreuje kroz visok stupanj intelektualnihsposobnosti, i danas potvruju veliku ulogu naslijea. Meutim, istraivanjabazirana na kvalitativnoj metodologiji, posebno akcijska istraivanja, studijesluaja ibiografske studije, mijenjaju mnoge nae spoznaje o utjecaju naslijeana javljanje darovitosti. Izmeu ostalog, sve se manje govori o nasljeivanju IQ,a sve vie o nasljeivanju dispozicija da se on razvije do odreene razine, nato utjeu i vanjski imbenici. Tako npr. Drabkova (1990) pratei desetak godina71 par blizanaca zakljuuje da su visoka inteligencija i kvalitetniji nain intelektu-alnog funkcioniranja u ranom djetinjstvu vie uzrokovani naslijeem no vanjskimimbenicima, ali da se tijekom odrastanja smanjuje utjecaj naslijea, a poveavautjecaj okoline. Zakljuiti se moe da e dijete roenjem donijeti na svijet tekpotencijal, mogunost da se njegove sposobnosti razviju do odreenog stupnja,a hoe li se to i ostvariti, ni u kom sluaju nee ovisiti samo o nasljednimosobinama, ve o jo mnogo razliitih sredinskih imbenika.

Darovitost se stvara odgojem!?

Suvremena poimanja darovitost promatraju i kao socijalni, a ne samo kaobioloki fenomen i odreuju je kao neto to se iskazuje dosljednom postizanjuiznadprosjenih uradaka u aktivnostima kojima se pojedinac bavi. Po njima,darovitost ne ine samo visoke sposobnosti ve su uz njih, da bi se darovitostoitovala, nune i neke osobine linosti, kao npr. specifina motivacija i kreativ-nost (Renzulli i Reis, 1985, Sternberg i Lubart, 1992), na iji se razvoj moeuspjeno djelovati sredinskim imbenicima.

Ovakva odreenja umanjuju odsudan znaaj nasljeivanja u javljanju produk-tivne darovitosti, kao i znaaj IQ kao jedinog prediktora darovitosti (Sternberg,

552


1981). Produktivna darovitost se promatra kao rezultat specifine interakcijepriroenih potencijala i okoline, koja se javlja kao katalizator njihova razvoja. Podutjecajem ovakvog pristupa (temeljenog na Vigotskovom tumaenju prevla-davanja kulturnih i socijalnih imbenika nad biolokim u strukturiranju ljudskesvijesti), darovitost se vie ne promatra kao neko objektivno stanje kojeg ima ilinema, ve kao sposobnost pojedinca da na iznimno visokoj razini udovoljiodreenoj drutvenoj potrebi. Ta sposobnost nastaje i razvija se, pod utjecajemrazliitih imbenika, kao dugotrajan proces.

Naravno, i tu se moe pretpostaviti da naslijee moe utjecati i na razvoj ovakoshvaene darovitosti, ali mu se u znanstvenim krugovima ne daje vie odsudanznaaj. Isto se tako na razne naine moe braniti teza da je darovitost posljedicadjelovanja samo sredinskih imbenika, pa i u strunoj literaturi ponekad naiina autore koji neodgovarajuim argumentima dokazuju da iznimne sposob-nosti, uz odgovarajui utjecaj, mogu razviti svi (Howe, 1990).

Istina je da je znaaj naslijea neto vei kad su u pitanju dispozicije za razvojsposobnosti, a znaaj okoline je vei kad su u pitanju razvoj specifinih interesaza rad i radne motivacije te razvoj kreativnosti (Renzulli, 1984). Mnogobrojnaistraivanja dokazuju da je mogue poticajno djelovati na razvoj razliitih aspe-kata intelektualnog razvoja u ranom djetinjstvu, potiui razvoj dispozicija razno-vrsnim aktivnostima.

Darovitu djecu ee imaju bogatiji i obrazovaniji roditelji!?

injenica je da se darovita djeca neto ee javljaju u obiteljima vieg socijanogi obrazovnog statusa. Ali, iz toga ne treba zakljuiti da se ona ee i raaju utakvim obiteljima, jerte pretpostavke ne potvruju provedena istraivanja. Danasse zna da se darovita djeca raaju u obiteljima svih obrazovnih statusa (Baska,1983., Touq, Kamal i Fada, 1993), tj. da vii socijalni status i vie obrazovanjeroditelja ne utjeu na to da im se ee raaju darovita djeca, ali da mogu utjecatina to da se bolje potakne razvoj darovitosti onih komponenata koje dovode doizraavanja djetetove darovitosti (Bloom, 1982; Eccles, 1983; Roedel, Jacksoni Robinson, 1980; Walberg, 1984).

Bogatiji i obrazovaniji roditelji u stanju su pruiti svom djetetu bolje materijalneuvjete za poticanje razvoja njegove darovitosti (raznolikije iskustvo, knjige, razneposjete, instrumente, bolju odgojnu klimu i sl.), pa se zato u takvim obiteljimaee oituje darovitost djeteta. To je razlogom da se ponekad u istraivanjimanalaze podaci koji govore o tome da vie darovite djece dolazi iz obitelji viegsocioekonomskog (Renzulli, Reis, 1985; Benbow i Arjmand, 1990) i obrazovnogstatusa roditelja (Benbow i Arjmand, 1990; Gelcer i Dick, 1986). Tako su npr.Kagan, Lapidus i Moor (1979), pratei 33-oje djece tijekom prvih deset godinaivota ustanovili da je na njihov IQ i sposobnost itanja vie utjecao socijalni iobrazovni status njihovih roditelja nego osobine same djece. Openito je usta-novljeno i da je darovitost djece ee povezana s vrlo visokim obrazovnimstatusom oeva nego majki (Touq, Kamal i Fada, 1993).

553


Ipak, zakljuiti se moe samo da bogatija obitelj moe djetetu pruiti bogatijeobiteljsko okruenje i bolju materijalnu potporu formiranju i zadovoljavanjunjegovih specifinih interesa (Mooij, 1992), a nikako ne i da se u tim obiteljimaee raaju darovita djeca. Da bi se darovitost razvijala, nuna joj je stimula-tivna okolina. Ali to ne znai da se u stimulativnoj okolini ee raaju darovitadjeca. Potencijalno darovita djeca se gotovo podjednakom estinom raaju i uobiteljima niskog socijalnog i obrazovnog statusa, ali tamo, zbog nepovoljnihsredinskih imbenika, gube obiljeja djece visokih sposobnosti tijekom odras-tanja (udina-Obradovi, 1990: 78). Ipak, povoljan utjecaj bogate i obrazovaneobitelji na poticanje razvoja darovitosti ne treba preuveliavati, jer postojepojedinci koji su izrazili veliku darovitost unato tome to su rasli u vrlo nepo-voljnim obiteljskim prilikama.

Redoslijed raanja i broj djece u obitelji od odsudnesu vanosti za izraavanje djetetove darovitosti!?

Podaci dobiveni prouavanjem ivotopisa istaknutih produktivno darovitih poje-dinaca pokazuju da su oni ee dolazili iz obitelji s manjim brojem djece i biliprvoroenad (Freeman, 1979; Touq, Kamal i Fada, 1993), to posebno dolazido izraaja u ena (Touq, Kamal i Fada, 1993). To potvruju i studije ivotanobelovaca, koji su najee prvoroena djeca u manjim obiteljima (Clark i Rice,1982).

Meutim, iz toga ne valja izvoditi zakljuke o tome da se prvoroena djeca eeraaju kao darovita, kao ni da se takva djeca raaju ee u manjim obiteljima.Kako su za poticanje razvoja sposobnosti odluujue rane godine ivota,posebno prve dvije godine (Rosenblith i Sims-Knight, 1989), mogue je pretpo-staviti da se roditelji obino najvie bave prvoroenim djetetom, da se mogu vievremena baviti prvim djetetom i djecom u manjim obiteljima, da su manje obiteljiee vieg socijalnog i imovnog statusa pa mogu djeci osigurati bolju mate-rijalnu potporu za razvoj darovitosti i sl. Znai, to to su daroviti ee prva djecau obitelji te to ee dolaze iz manjih obitelji, ne moemo tumaiti nasljednimve samo sredinskim imbenicima.

Da bi se oitovala darovitost, vano je da roditelji toranije prepoznaju znakove darovitosti svog djeteta!?

Suvremena istraivanja ove problematike posebno velik znaaj daju ovoj tvrdnji.Na njen je znaaj meu prvima ukazao Bloom (1982). Prouavajui interakcijuu obitelji vrhunskih mladih stvaralaca, dakle produktivno darovitih pojedinaca,ustanovio je da je vei znaaj za izraavanje njihove darovitosti imalo to to sunjihovi roditelji ve vrlo rano pretpostavili da im je dijete darovito i stvorili povoljneuvjete za razvoj te pretpostavljene darovitosti nego stvarne djetetove sposo-bnosti, ime, zapravo, ukazuje na odluujuu ulogu obitelji za poetak razvojadarovitosti.

Da pojasnimo. Roditelji, u skladu sa svojim oekivanjima, neka djetetova pona-.anja (koja mogu, ali i ne moraju biti pravi znaci potencijalne darovitosti) tumae

554


kao "signale darovitosti". Na osnovi tih signala oni prilagoavaju svoje ponaanjeprema djetetu i ine sve to je u njihovoj moi kako bi djetetu osigurali razvojpretpostavljene darovitosti. (Npr. u Bloomovu primjeru, reagiranje na glazbu, svojs-tveno svoj djeci, roditelji kasnije iznimnih pijanista ve su u prvoj godini njihovaivota tumaili kao njihovu glazbenu darovitost i dalje im osiguravali sve potreb-ne uvjete da se ona razvije.) Iz toga Bloom (1982) zakljuuje da je za iskazivanjedjetetove darovitosti znaajnije da roditelj percipira dijete kao darovito negosame nasljedne osobine.

Ove spoznaje u potpunosti potvruje i rad Mooije (1992), kojim se ukazuje nato da, ukoliko roditelj ne obraa pozornost na potencijale svog djeteta, neosigurava zanimljive materijale i istraivanja, suradniki ne pomae djetetu, ononee iskazati darovitost u rezultatima svog rada.

Bloomovo (1982) istraivanje je pokazalo da je za oitovanje djetetove darovito-sti vrlo znaajno oekivanje roditelja. Roditelj koji pretpostavlja (i eli) da jenjegovo dijete darovito, uinit e puno vie za razvoj pretpostavljene darovitostite u svojim nastojanjima ustrajati percipirajui daljnji djetetov napredak. Zato sekao jedan od imbenika koji nesumnjivo pridonosi razvoju potencijala, pa idarovitosti, danas spominje upravo spremnost neposredne djetetove okolineda prepozna odreenu sposobnost i uloi napor u njeno razvijanje (Feldman,1987; Freeman, 1990; Louis iLewis, 1992). Naravno, uvijek se moe pretpostavitida e odreene "signale darovitosti" lake uhvatiti oni roditelji koji ih boljepoznaju, dakle koji su i sami daroviti.

U poticanju razvoja djetetove darovitostinajvanije su prve dvije.tri godine!?

Ova se tvrdnja esto spominjala kad se darovtost odreivala samo kao visokstupanj razvoja sposobnosti. Danas, kad uz sposobnosti vanost pridajemo irazvoju nekih osobina linosti, posebno specifinih interesa, specifine radnemotivacije te razvoju kreativnosti, ova tvrdnja vie nema neprijepornu vanost.

Razdoblje najranijeg djetinjstva, posebno prve godine ivota, imaju veliku va-nost za razvoj potencijala, posebno intelektualnih (Friberg, 1984; Rosenblith iSims-Knight, 1989). razvoj rjenika (razdoblje od 7. do 36. mjeseca, White,1985), kao i brojnih drugih komponenti intelektualnog funkcioniranja. Ono je vrlovano iza razvoj svih komponenata darovitosti, ali tu vanost ne treba shvaatiprevie fatalistiki. Ako je neto u tom razdoblju i proputeno, odgovarajuimodgojnim utjecajima moi e se nadoknaditi i kasnije (Beck, 1987; Meekstroth,Tolan i Webb, 1982; Perino i Perino, 1981). Zakljuiti se moe da je utjecajroditelja znaajan u svim etapama razvoja darovitosti (Beck, 1987; udina-Ob-radovi, 1990; Perino i Perino, 1981).

Vano je da roditelji formiraju visoka oekivanjaod svog djeteta kako bi ono postalo darovito!?

Pozitivna slika o sebi jedna je od dominantnih osobina produktivno darovitihpojedinaca. A na njeno formiranje vrlo jak utjecaj imaju roditelji. Mnogobrojna

555

DRU. ISTRA. ZAGREB 18-19/GOD.4(1995),BR.4-5,STR.551-561 SEKULI-MAJUREC, A.: DAROVITA ...

istraivanja potvruju znaaj Bloomova tumaenja vanosti da roditelj to ranijepone percipirati svoje dijete kao darovito i pomagati mu da tu darovitost razvije.Njima je potvreno i da roditelji, koji u svoje djece prepoznaju znakove darovito-sti, formiraju u skladu s njima svoja vea oekivanja i vjeru u dijete, za koje jepak ustanovljeno da vre snaan utjecaj na stvaranje djetetove pozitivne slike osebi (Raymond, 1989). A ta pozitivna slika o sebi, samopouzdanje, samopo-tovanje, visoki standardi vlastitog rada i sl. razvijaju se najznaajnije "podutjecjem socijalne interakcije i percepcije vlastitih rezultata ve od rane adoles-cencije" (udina, 1990: 36). Dijete kojem su roditelji pomogli da razvije vjeru usebe, razvija s time povezana i via akademska oekivanja od sebe (Eccles,1983), pa i stvarna akademska postignua (Walberg, 1984). Oni tijekom kolo-vanja postaju uspjeniji i zavravaju najvie stupnjeve obrazovanja (Walberg,1984).

Meutim, neka istraivanja pokazuju da roditeljsko prepoznavanje "signala"darovitosti ve u ranom uzrastu i poticanje razvoja te darovitosti nije uvijekpovoljno za dijete, odnosno da se preveliko forsiranje moe i negativno odrazitina djeji razvoj (Ames i Chase, 1981). Usporeujui djecu koju su u ranomuzrastu roditelji oznaili kao "darovitu" s djecom visokih sposobnosti koju roditeljinisu percipirali kao iznimnu, ustanovljeno je da su djeca koju su roditelji smatralidarovitom u tom uzrastu imala vie uvstvenih, pa i zdravstvenih problema (loespavanje, alergije i sl.), to se tumai loim utjecajem forsiranja djetetovaintelektualnog razvoja u ranom uzrastu na njegov uvstveni razvoj (Freeman,1979).

Roditelji koji se dovoljno bave svojim djetetommogu potaknuti razvoj njegove darovitosti!?

Suvremena istraivanja ukazuju da podjednak znaaj za izraavanje darovitostiimaju naslijeene dispozicije za razvoj iznimnih sposobnosti kao i povoljanutjecaj okoline. A kako taj "povoljan utjecaj okoline" uvelike ovisi odjetetovojobitelji, i uz to se podruje veu neke ope istine, ali i neke zablude.

Ve smo spomenuli da darovitost roditelja kao ni njihov visok socijalni iobrazovnistatus sami po sebi nisu odluujui za javljanje djetetove darovitosti. Odluujuanije ni duina vremena koje roditelj provodi s djetetom, kao ni koliina "podua-vanja" u tom vremenu (Cornel i Grossberg, 1987). Ono to jest presudno, jestkvaliteta roditeljskog bavljenja djetetom (Clark, 1988; udina-Obradovi, 1990;Freeman, 1990; Mooij, 1992; Siegier, 1991). Da bi doprinio razvijanju i izraa-vanju djetetove darovitosti nije, znai, bitno samo da roditelj provodi punovremena s djetetom, ve je najbitnije kako ga provodi. O tome kako se bavitidjetetom da bismo poticajno djelovali na razvoj njegove darovitosti, danas govorivelik broj strune i popularne literature (npr. Ames i Chase, 1981; Beck, 1987;Clark, 1988; Perino iRerino, 1981; Saunders, 1986).

Puno podataka o "kvalitativnom bavljenju roditelja darovitim djetetom" nalazimou radovima Joan Freeman (1979; 1990; 1991). lona kao posebno vano istieda je za kvalitetno roditeljsko bavljenje darovitim djetetom vano roditeljevoprepoznavanje ranih znakova djetetove darovitosti, njihova "svijest o darovitosti",

556


ali i spremnost da odgovore na specifine odgojne zahtjeve. Meusobnorazumijevanje i suradnju u igri i verbalnoj i neverbalnoj interakciji roditelja i djeceve od najranijih dana djetetova ivota, istie kao posebno vano (Freeman,1990). Po njoj, upravo o tome ovisi hoe li dijete postii dobar verbalni razvoj terazviti uvstven u sigurnost, samopotovanje, ambicije i radoznalost. Prateiivote dvjestotinjak darovite djece kroz 14 godina, J. Freeman zakljuuje da tohoe li dijete velikog potencijala za razvoj sposobnosti i dostii produktivnudarovitost, uvelike ovisi o obiteljskim utjecajima tijekom ranog djetinjstva, poseb-no u razdobljima kad djeja znatielja moe opasti (Freeman, 1991).

U naoj literaturi najcjelovitiji prikaz mogunosti roditelja da potpomognu razvojdarovitosti i posebno stvaralatva svoga djeteta dala je M. udina-Obradovi(1990). Na osnovi uvida u suvremena istraivanja ove problematike, ona istieda je za to prijeko potrebno da roditelj pokazuje "emocionalnu toplinu i samopo-UZdanje; pozitivne stavove prema uenju, obrazovanju, znanju; visoka oekivnjaod sebe i svoje djece; interes za uspjeh djeteta" te "primjenjuju demokratske alijasne metode discipliniranja" (udina-Obradovi, 1990: 79), a sve radi razvojadjejeg samopouzdanja, osjeaja kompetentnosti i elje za samostalnom itrajnom aktivnosti u podruju interesa (isto, str. 85).

Zahtjevniji i dosljedniji roditelji uspjenijepotiu razvoj darovitosti svog djeteta!?

Vrlo se esto misli da vrlo brian ali i strog, autoritaran roditelj, koji se puno bavisvojim djetetom, poticajno djeluje na njegov razvoj, pa i na razvoj njegovedarovitosti. Istraivanja pak pokazuju da su u tome uspjeniji oni roditelji kojidoputaju svom djetetu vie neovisnosti od njih te oni koji od svoje djece traevie samostalnosti u radu (Louis i Lewis, 1992).

Suvie kontrolirajue ponaanje roditelja loe djeluje posebno na razvoj djejegstvaralatva (Mooji, 1992), kao i suvie poputajue (Swietochowski i Poraj,1992). Zahtjevniji roditelji, koji i sami imaju pozitivne stavove prema kreativnomponaanju, najbolje e djelovati na razvijanje kreativnog ponaanja svoje djece(Mendecka, 1992).

Majka je najvanija za poticanje djetetove darovitosti!?

Uobiajeno je da se najvaniji znaaj u poticanju djetetova razvoja daje majci.Kako je majka osoba koja se najvie bavi djetetom, ona taj znaaj doista i ima.Meutim, u poticanju djetetove darovitosti vrlo veliku ulogu, ponekad i veu odmajine, imaju oevi.

Istraivanje G. Mendecke (1995), u kojem je usporeivala osobine oeva sinovakoji su iskazali svoju darovitosti i onih koji nisu, pokazalo je utjecaj nekih osobinaoeva na razvoj produktivne darovitosti njihovih sinova. Ona nalazi da su seoevi produktivno darovitih sinova ve od najranije dobi bavili njima, posebnopoticali njihovu neovisnost i samopotovanje, da su postavljali jasne granice unjihovom discipliniranju, ali granice kojima nisu sputavali njihovu samostalnost,

557


te da su se u zajednikim aktvnostima uvijek postavljali suradniki a nikadaautoritarno.

Vano je da roditelj redovito poduava svojedijete kako bi ono postalo darovito!?

Ovo je jedna od tvrdnji "dubiozne" vrijednosti, koja se esto vee uz darovitost.Suvremena istraivanja ove problematike pokazuju da je u tome manje vanaredovitost i sustavnost poduavanja kao i vrijeme provedeno u poduavaniu,(Cornel i Grossberg, 1987), a mnogo vie stil poduavanja koji roditelj koristi. Zataj je stil najvanije "stavljanje teita na inicijativu i aktivnost djeteta" (udina--Obradovi, 1990: 79), da roditelj tijekom poduavanja daje podrku djetetu urazvijanju njegovih intelektualnih sposobnosti i interesa (Roedel, Jackson iRobinson, 1980) te da se u uenju postavlja suradniki a ne autoritarno (Men-decke, 1995).

Od specifinih obrazovnih postupaka kao najuspjenije navodi se itanje (pose-bno zajedniko itanje i traenje informacija iz razliitih izvora roditelja i djece),razgovor (posebno odgovaranje na djetetova pitanja i ukljuivanje djeteta ukonverzaciju odraslih) i zajednike aktivnosti (posebno zajedniki izlasci narazliita mjesta uz komentare vienog i doivljenog) (udina-Obradovi, 1990:79).

Spomenuli smo ovdje neke od tvrdnji koje se esto spominju u svezi s tumae-njem utjecaja obitelji na javljanje i izraavanje djetetove darovitosti. Neke od njihsuvremena istraivanja pobijaju u potpunosti, neke samo djelomino, a nekepotvruju. Na osnovi iznesenog moemo zakljuiti da je u znanosti nunokontinuirano istraivati ne samo posebno definirane probleme istraivanja ve iuvrijeena vjerovanja o nekom problemu, kako bismo se to vie pribliili pravimistinama.

LITERATURA

Ames, L. B.; Chase, J. A. (1981): Don't push your preschooler. New York: Harper and Row.

Baska, J. (1983): Profiles of precocity: A threeyear study of talented adolescents. Gifted ChildQuarterly, 27 (3), 139-144.

Beck, J. (1987): How to rise a brighter child: the case for early learning. New York: Pocket Books.

Benbow, C., Arjmand, O. (1990): Predictors of high academic achievement in mathematics andscience by mathematically talented students: a longitudinal study. Journal of Educational Psycho-logy, 82, 430-441.

Bloom, J. (1982): The role of gifts and markers in the development of talent. Expectionl children, 48(6).

Clark, B. (1988): Growing up gifted: Developing potential of children at home and at school.Columbus: Merrill Publishing Co.

Clark, R., Rice, G. (1982): Familly constellations and eminenee: the birth orders of Nobel prizewinners. Journal of Psychology, 110, 281-287.

558


Cornell, D. G.; Grossberg, J. W. (1987): Family environment and personality adjustment in giftedprogram children. Gifted child quarterly, 26 (3).

udina-Obradovi, M. (1990): Nadarenost: razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje. Zagreb: kols-ka knjiga.

Drabkova, H. (1990): The genetic aspect of high intelligence. European Journal for High Ability, 1(1-2),191-196.

Eccles, J. (1983): Expectancies, values and academic behavior. In: Spence, J.T.(Ed.): Perspectiveson achievement and achievement motivation. San Francisco: W. H. Freeman, pp. 75-145.

Feldman, D. (1987): Nature's gambit: Child prodigues and the development of human Potential. NewYork: Basic Books.

Friberg, S. H. (1984): The magic year: understanding and handling the problems of early childhood.New York: Scribner' Soons.

Freeman, J. (1990): The early development and education of higly able young children. EuropeanJournalfor High Ability, 1 (1-2), 165-171.

Freeman, J. (1979): Gifted children: their development in a social context. Baltimore: University ParkPress.

Freeman, J. (1991): Gifted children growing up. London: Cassell.

Furlan, I. (1981): ovjekov psihiki razvoj. Zagreb: kolska knjiga.

Geleer, E., Dick, S. (1986): Families of gifted children: Achievers and underachievers. In: Cropley,A.J., Urban, K.K., Wagner, H., Wieczerkowski (Eds): Giftedness: a continuing worldwide challange.New York: Trillium Press, pp. 447-459.

Howe, M. (1990): The origins of expectional ability. Oxford: Basil Blackwell.

Kagana, Lapidusa i Moora (1979): Infant antecedens in cognitive funcioning: a longitudinal study.ln: Chess, S., Thomas, A. (Eds.): Annual progress in child psychiatry and child development. NewYork: Bruner Mazel.

Louis, B., Lewis, M. (1992): Parental beliefs bout giftedness in young children and their relation toactual ability level. Gifted Child Quarterly, 36 (1), 27-31.

Meekstroth, E., Tolan, S. i Webb, J. (1982): Guiding the gifted child. Columbus: Ohio PsychologyPublishing Co.

Mendecka, G. (1992): Attitudes of parents and development of creativity. European Journal for HighAbility, 3 (2), 148-154.

Mendecka, G. (1995): Characteristic of a fathers and development creativity in their sons. EuropeanJournal for High Ability, 6 (1), 91-99.

Mooij, T. (1992): Predieting (under)achievement of gifted children. European Journal for High Ability,3 (1) 59-74.

Perino, S.; Perino, J. (1981): Parenting the gifted: developing the promise. New York: R.R.BowkerCo.

Renzulli, J., Reis, S.(1985): The schoolwide enrichment model, a cooperative plan of educationalexellence. Connecticut: Mansfield center, Creative learning Press.

Renzulli, J. S.(1984): The triad: revolving door system. A research on the labeIling of gifted children.Gifted Child Quarterly, 27 (1).

Roedell, W. C., Jackson, N.E. i Robinson, H.B. (1980): Gifted Young Children. New York: TeachersCillege, Columbia University.

Rosenblith, J. F., Sims-Knight, J.E. (1989): ln the beggining: Deavelopment in the first two years.Beverly Hills: Sage Publications.

559


Siegier, R. S. (1991): Children's Thinking. Englewood Cliffs: Prentice Hall.

Sternberg, R. J., Lubart, T. I. (1992): Creative giftedness in children. In: Klein, P.S., Tannenbaum, A.J. (Eds.): To be young and gifted. Norwood: Ablex Publishing Corporation, pp. 33-51.

Sternberg, R.J. (1981): A componentiai theory of intellectual giftedness. Gifted Child Quarterly, 25(2).

Swietoshowski, W., Poraj, G. (1992): Parental attitudes and type a behaviour patterns in high andlow creative adolescents. European Journal for High Ability, 3 (2) 141-147.

Touq, M. Sh., Kamal, N. H., Fada, A. T. (1993): Social and personality charcteristics of gifted students.European Journalfor High Ability, 4 (1), 39-47.

Treffinger, D. J., Renzulli, J. S. (1986): Giftedness as potential for creative productivity transcendingQI scores. Roeperrewiew, 8 (3), 150-155.

Walberg, H. J. (1984): Improving the productivity of America's school. Educationalleadership, 41(8),19-30.

TALENTED CHILDREN AND FAMILY:TRUTH S AND MISCONCEPTIONS

Ana Sekuli-MajurecFaculty of Philosophy, Zagreb

ln analyzing the phenomenon of talent, the family of the talentedis very often at the very center of interest as well as the questionhow much it can influence the development and expression of thechild's productive talent. Pertaining to this issue various beliefshave been formed amongst non-experts that are considered cor-rect, as for example the one that talent is a completely hereditaryquality or that it is only socially determined, that talented childrenare the offspring of wealthier and more educated parents, thattalented children are only first-borns or children from smallerfamilies, that the first years of life which have been missed in stimu-lating the development of talent cannot be later compensated, thatfor developing talent it is most important for the parents to spendtime with the child, that demanding and consistent parents are mo-re successful in encouraging their child's talent etc. Some of thesebeliefs have been fully confirmed by contemporary scientific re-search, some only in part, and some have been completelyrejected. The article gives a survey of some of these statementsas well as a survey of recent research reconsidering their viability.The aim of this article is to demonstrate to what extent each ofthese statements can be trusted, how much truth there is in them,in order to help parents stimulate their children's talents properlyand successfully.

560


BEGABTE KINDER UND DIE FAMILIE:WAHRHEIT UND IRRTUM

Ana Sekuli-MajurecPhilosophische Fakultat, Zagreb

Bei Untersuchungen des Phanornens der Begabung ist sehr oftdie Familie des Begabten sowie die Frage, inwiefern sie auf Ent-faltung und Ausdrucksthlqkelt einer vorliegenden produktivenBegabung EinfluB nehmen kann, im Brennpunkt des Interesses.Unter Laien herrschen zahlreiche als zutreffend geltende Uber-zeugungen wie etwa diese, daB Begabung ausschlieBlich durchErbanlagen bestimmt werde oder aber daB sie einzig auf Erzie-hung zurOckzufOhren sei, daB begabte Kinder in wohlhabenderenund gebildeteren Familien vorkommen, daB nur erstgeboreneKinder oder Kinder aus kleineren Familien Begabungen aufwei-sen, daB eine in den ersten Lebensjahren vernachlasslqte Bega-bung spater nicht mehr ausgebildet werden k6nne, daB es fOr dieEntfaltung einer Begabung am wichtigsten sei, sich mit seinembegabten Kind zu beschaftigen, daB anspruchsvollere und kon-sequentere Eltern mehr Erfolg in der UnterstOtzung ihres begabtenKindes hatten usw. Einige dieser Uberzeugungen k6nnen durchwissenschaftliche Forschung in Vollkommenheit bestatlqt wer-den, andere nur zum Teil, andere wiederum werden verworten,DerText gibt einen Uberblick Ober einige dieserThesen sowie eini-ge Untersuchungen neueren Datums, anhand deren die Halt-barkeit der angefOhrten Thesen geprOft wird. Ziel der Arbeit ist zuzeigen, inwiefern die einzelnen Thesen glaubwOrdig und worin sierichtig oder false h sind, damit narnllcn den Eltern geholfen werdenkann, die Entfaltung ihrer begabten Kinder auf angemessenereWeise und mit gr6Berem Erfolg zu unterstOtzen.

561

Documents

DI18 19 Tekst8 Sekulic Majurec