Sveučilište u Zagrebu

Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet

Studijski smjer Logopedija

Diskurs na razini teksta: protokoli za

uzimanje jezičnih uzoraka

Pamela A. Hadley

Studentice: Mirjana Babić Mentorica: prof. dr. sc. D. Arapović

Martina Magaš

Zagreb, 20. 01. 2010.

SADRŽAJ

SADRŽAJ.................................................................................................................................................2

UVOD......................................................................................................................................................3

KONSTRUIRANJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA KOD DJECE ŠKOLSKE DOBI............4

Promicanje optimalnog jezičnog uzorka.........................................................................................4

Otkrivanje jezičnih poteškoća.........................................................................................................5

Dostupnost referentne baze podataka...........................................................................................5

KORIŠTENJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA.................................................................6

Protokol intervjua...............................................................................................................................6

Prepričavanje priče/ generacijski protokol.........................................................................................8

USPOREDBA IZVEDBE KAO FUNKCIJE TIPA DISKURSA I PLANIRANJA DISKURSA.....................................9

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................14

LITERATURA..........................................................................................................................................16

2

UVOD

Identifikacija jezičnih poteškoća kod djece školske dobi vjerojatno će se postići

prikupljanjem i analiziranjem uzoraka diskursa na razini teksta. Diskurs na razini teksta, koji

je zapravo narativni zadatak, vjerojatno će otkriti najbolje jezične mogućnosti kod djece

školske dobi, te njihove komunikacijske neuspjehe i produkcijske greške. Ovaj seminar

ukratko izvještava o istraživačkoj literaturi koja ukazuje na važnost uzimanja uzoraka

diskursa na razini teksta, te prikazuje nekoliko problema na koje kliničari trebaju paziti

prilikom konstruiranja vlastitog protokola za uzimanje jezičnog uzorka. Da bi kreirali

učinkoviti govorni konteks za djecu školske dobi trebamo uzeti u obzir ključne karakteristike:

planirani/neplanirani diskurs, količinu planiranja, te kontekst koji se odnosi na to koliko se

tema diskursa poklapa sa perceptualnim i fizičkim karakteristikama situacije.

Seminar ćemo završiti opisom dvaju različitih protokola koji se mogu koristiti u školskim i

kliničkim uvjetima.

Važno je napomenuti tri tipa diskursa koja ćemo koristiti u ovom seminaru: konverzacijski,

narativni i izlagajući/exspozitorni diskurs. Konverzacijski diskurs uključuje neplanirane i

nestrukturirane interakcije između dva ili više govornika. Konverzacija u tom tipu diskursa

može krenuti u neočekivanom smjeru, te govornici ne planiraju tijek diskursa dalje od

sljedeće rečenice ili konverzacijske izmjene. U narativnom i izlagajućem diskursu govornici

koriste veću razinu planiranja. To su koherentne i kohezivne cjeline. Narativni diskurs

uključuje izmišljene, te osobne priče. Izlagajući diskurs karakterizira izlaganje činjeničnih i

tehničkih informacija kao što je opis nekih procedura.

3

KONSTRUIRANJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA KOD DJECE ŠKOLSKE DOBI

Promicanje optimalnog jezičnog uzorka

Preuzet je intervju koji je jedna od prvih metoda izazivanja diskursa. U intervjuu su

pronađene najbolje semantičke i sintaktičke strukture za razliku od diskursa u spontanim,

opuštenim situacijama prilikom igranja. Dekontekstualizirani jezik u intervjuu je rezultirao

naprednijim rečeničnim strukturama za razliku od onih u spontanim, igrajućim situacijama.

Moguće objašnjenje jest to što se u spontanom govoru/igri više koristi jezik usmjeren na

objekt koji je manje napredan. Naprednije rečenične strukture su također pronađene u

proširenim/dužim diskursima (duže rečenice).

Kada je odlučeno da se u protokol uključi narativni diskurs, kliničari moraju uzeti u obzir

velik broj varijabli npr. da li djeca trebaju prepričavati priče po mašti ili nakon što su izloženi

određenoj priči, te da li djeca trebaju biti izložena priči auditivno, vizualno ili na oba načina.

U ovom protokolu će se izazivati osobne priče/naracije, te prepričavanje izmišljenih priča

prema pamćenju. Da bi se izazvali optimalni uzorci proširenog diskursa preuzet je

konverzacijski plan od Peterson i McCabe. Prema tom planu individualci općenito „daju

priču da bi dobili priču“. U drugom protokolu je kod prepričavanja priče korišten kontroliran

input tako da bi se rezultati ispitanika mogli uspoređivati ako bude potrebno, te je pružena

mogućnost za vlastitu „proizvodnju“ priče. Također uspoređivano je da li je diskurs bio

napredniji kada je bio iznošen kliničaru ili kada je bio iznošen nepoznatoj osobi.

Druge odluke su donešene na temelju brojnih empiričnih otkrića npr. osnovnoškolci su

koristili cjelovitije rečenice kada prepričavanje nije bilo potpomognuto slikama, te kada su

prepričavali novim slušateljima za razliku od osoba za koje smatraju da poznaju priču zbog

kojih bi pojednostavnjivali naraciju. Što se tiče slika, vjerojatno je da se više oslanjaju na

svoje jezične vještine kada im prepričavanje nije vizualno potpomognuto.

4

Otkrivanje jezičnih poteškoća

Kada su djeci s jezičnim poteškoćama uz prepričavanje zadani dodatni zadaci, oni su

pokazivali pretjerane promjene u jezičnoj produkciji. Tolika količina promjena nije pronađena

kod njihovih vršnjaka urednog jezičnog razvoja.

Jedan od indikatora jezičnih poteškoća je pretjerana upotreba nekih ponašanja kao što su

pauze, krivi početak, ponavljanja... To može ukazivati na poteškoće formuliranja rečenice ili

pronalaska tražene riječi. Proporcionalno s porastom zahtjeva procesiranja povećavao se broj

ovih ponašanja i kod uredne djece i kod djece s jezičnim poteškoćama, no MacLachlan i

Chapman su pronašli da su takva ponašanja češća kod djece s poteškoćama. Slične rezultate

su dobili Masterson i Kamhi koji su pronašli razlike u morfologiji. S povećanjem zahtijeva

točnost morfologije kod djece s poteškoćama je pala s 82% na 60-65% dok se kod uredne

djece nije dogodio pad s 90% točnosti u morfologiji.

Zaključno, kod djece s jezičnim poteškoćama se javlja lošija izvedba kada su zadani dodatni

zahtjevi, što nije slučaj kod uredne djece.

Dostupnost referentne baze podataka

Odluka da se fokusira na konverzacijski diskurs i narativno prepričavanje je povezana

s korištenjem ova dva tipa diskursa u Leadholmovoj i Millerovoj (1992) referentnoj bazi

podataka koja je prilagođena djeci u dobi od 3 do 13 godina. Leadholmov i Millerov

konverzacijski protokol uključuje prilike za izazivanje osobnih naracija i izlagajućeg diskursa.

U našem slučaju protokol intervjua uključuje pokušaj izazivanja naracije o dvije ili više

dekontekstualiziranih tema u obje kategorije.

Kod djece koja su u mogućnosti koristiti dekontekstualizirani jezik, dužina iskaza se može

uspoređivati s prosječnom duljinom iskaza (mean lenght of utterance – MLU) koja je

pronađena u referentnoj bazi podataka. Kod djece koja nisu u mogućnosti koristiti

dekontekstualizirani jezik, koristit će se protokol koji kombinira spontani govor prilikom igre

sa ponekim dekontekstualiziranim iskazima. Kliničari će provjeravati razlike između 5

kontekstualiziranog jezika prilikom igranja te dekontekstualiziranog jezika da bi otkrili

eventualne jezične poteškoće.

U protokolu intervjua izlagajući diskurs će se pokušati izazvati postavljanjem nekih pitanja

npr. dijete ćemo pitati kako se igra njegova omiljena igra ili sport, ili da priča o nekim

pravilima u školi. Od starijih učenika se može tražiti da usporede način rada između dva

profesora.

KORIŠTENJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA

Protokol intervjua uključuje konverzacijski diskurs, osobne priče/naracije, objašnjenja

sportova/igara, i prepričavanje priče. Protokol prepričavanja/generiranja priče uključuje

prilike za prepričavanje u kontroliranim uvjetima kao i mogućnost generiranja novog

završetka priče. Kliničare se potiče da koriste ove protokole u radu s djecom nižih

osnovnoškolskih razreda ili da prilagode te protokole u radu s djecom viših razreda.

Protokol intervjua

Protokol intervjua je preuzet od sljedećih stručnjaka: Dollaghan, Campbell i Tomlin

(1990), Evans i Craig (1992), McCabe i Rollins (1994). Empirički dokazi upućuju na to da se

naprednije rečenične strukture dobivaju intervjuom.

U ovom slučaju intervju je podijeljen na tri dijela. Kliničari trebaju potrošiti otprilike 4 minute

na svaki dio što je ukupno 12 minuta. Prvi i drugi dio uključuju konverzacijski protokol za

izazivanje konverzacije, osobnih priča/naracija, i izlagajućeg diskursa u vidu objašnjenja igara

i sportova. Treći dio se odnosi na narativni protokol: prepričavanje priča, televizijskog

programa, filmova.

Dodatne informacije o djetetu su dobivene od roditelja ili iz anamneze. To su bile informacije

o rodbini, kućnim ljubimcima, hobijima, sportovima, i omiljenim filmovima, knjigama, tv-

serijama. Te informacije su služile za potencijalno izazivanje proširenog diskursa.

6

Protokol intervjua je uspješno korišten kod 20-ero djece nižih osnovnoškolskih razreda u dobi

od 5 godina i 8 mjeseci do 8 godina i 7 mjeseci. U prosjeku djeca su producirala 100 iskaza tj.

bar 30 iskaza po svakom dijelu protokola. Manji uzorci su bili dovoljni za uspješno mjerenje

djetetovih postignuća.

Upotreba konverzacijskih tehnika i uputa za produžavanje diskursa je varirala u izazivanju

„produženog diskursa“.

Iako većina djece proizvodi prikladne odgovore, ne spadaju svi odgovori u „produženi

diskurs“, odnosno, niz uspješnih dječjih iskaza uz minimalne odrasle intervencijske iskaze

podrške ili zahtjeve za razjašnjenjem. Među 20 dobivenih uzoraka, poticaji za izazivanje

objašnjenja igara ili sportova bili su najuspješniji, te su izazvali produženi diskurs u približno

80% uzoraka. Poticaji koji su trebali izazvati naracije osobnog doživljaja koji se tiču kućnog

ljubimca i prepričavanje filma bili su uspješni u 60% slučajeva. Dakle, mudro je isplanirati

više pokušaja za izazivanje svakog tipa diskursa, iako možda nije potrebno dotaknuti se svih

tema ako su prvi poticaji uspješni. Na primjer, pokušaji izazivanja prepričavanja knjige ili

televizijske emisije možda nisu potrebni ako je dijete opsežno prepričalo svoj omiljeni film.

Priroda intervjua rezultira većim udjelom pitanja odraslih nego metoda prikupljanja

uzoraka kroz slobodni govor prilikom igranja. Johnston i sur. pokazali su da će ispitivači

morati više pitanja postavljati djeci s jezičnim oštećenjima nego njihovim vršnjacima, te da ta

djeca više naginju eliptičnim odgovorima. Zato, kliničari koji koriste protokole intervjua

moraju biti svjesni općenite preporuke da kontroliraju svoju upotrebu pitanja te da daju

djetetu dovoljno vremena za odgovor. Nadalje, brige oko toga da intervjui rezultiraju

pretjeranom upotrebom kratkih, eliptičnih odgovora mogu se djelomično ublažiti tako da se:

a) analiza fokusira na produžene nizove govora koji nastaju nakon utvrđivanja teme, b) iz

analize isključe iskazi s jednorječnim potvrdnim ili negacijskim odgovorima, i c) minimizira

važnost prosječne duljine iskaza kao primarne mjere jezičnog napretka.

7

Prepričavanje priče/ generacijski protokol

Protokol u pruža drugačiji pristup procjeni narativnih sposobnosti, s posebnim

naglaskom na ulogu eksplicitnog planiranja diskursa u konstruiranju oralnog teksta. Protokol

prepričavanja priče i poticaji za prepričavanje su prilagođeni od procedura Dollaghana i sur.

(1990.) i Gutierrez-Clellen i Iglesias (1992.). Dijete s kliničarem gleda 5-minutni dio filma

Frog where are you? bez zvuka i riječi. To uključuje samo prvu veliku epizodu. Nakon

gledanja videa, protokol se provodi u četiri koraka.

Prvo, dijete prepriča kliničaru važne događaje priče. Tijekom ovog dijela, kliničar koristi

samo neutralne poticaje za više informacija.

Drugo, kliničar postavi niz upita razumijevanja kako bi osigurao da je dijete uključilo sve

likove priče, mjesto radnje, te veće događaje u njegovom ili njezinom prepričavanju. U ovom

dijelu kliničar također pomaže djetetu uklopiti gramatičke elemente priče u koherentniji oralni

tekst, te postavlja pitanja da bi raščistio eventualne nejasne poveznice među iskazima.

Treće, djetetu se daje prilika da proizvede prikladan kraj priče.

Četvrti i zadnje korak uključuje potpuno prepričavanje roditelju (ili nekom drugom pojedincu)

koji nije bio prisutan tijekom gledanja filma, te koji nije promatrao prepričavanje priče

kliničaru. Djetetu i roditelju se daju materijali za konstruiranje knjige o filmu, kao podsjetnik.

Ovaj zadatak se učinkovito koristi i kao nagrada za završavanje ostalog formalnog testiranja.

Pružit ćemo primjer kako kliničar pomaže 6-godišnjaku kontroliranim zadatkom

prepričavanja priče. Isječak iz protokola ispitivanja prepričavanja djevojčice J.:

Korak 1

Ispitivač: „Sada mi ispričaj priču svojim riječima.“

J.: „Um...“

Ispitivač: „Što se dogodilo u priči?“

J.: „Um... Zaboravila sam.“

Ispitivač: „Zaboravila si? Hajde da vidimo. Što se prvo dogodilo?“

8

J.: „I to sam zaboravila.“

Objašnjenje: kliničar koristi tri neutralna poticaja kako bi započeo prepričavanje. Svaki je

neuspješan. Dijete nevoljko počinje priču i tvrdi da ju je "zaboravilo". Kliničar prijeđe na

drugi korak, tako da postavlja pitanja za provjeru razumijevanja i surađuje s djetetom u

prepričavanju. Kad dijete proizvede kraj priče (treći korak), kliničar i dijete surađuju na još

jednom cjelovitom prepričavanju. Primjetno je da dijete sa svakim sljedećim prijelazom preko

priče, tj. prepričavanjem, preuzima veću ulogu u prepričavanju.

Protokol prepričavanja priče predstavlja relativno vremenski-učinkovitu metodu za

dobivanje kontroliranog i lingvistički bogatog narativnog korpusa. Ovaj se protokol testirao

na terenu na osmero djece u dobi od 6 do 8,7 godina. Prva tri koraka mogu se obaviti u

približno 10 minuta i rezultirati s minimalno 30 dječjih iskaza. Važne karakteristike zadatka

su prilike koje pruža za ispitivanje razlika u narativnoj izvedbi uz pomoć odrasle osobe i bez

nje, kao i s eksplicitnim planiranjem diskursa i bez njega. Preporuča se da kliničari zapamte

ove karakteristike u prilagodbi zadatka za svoju upotrebu.

USPOREDBA IZVEDBE KAO FUNKCIJE TIPA DISKURSA I PLANIRANJA DISKURSA

Kao što se ranije spominjalo, vjerojatnije je da diskurs na razini teksta otkriva

djetetove najnaprednije jezične sposobnosti i izaziva više komunikacijskih neuspjeha i

produkcijskih grešaka. Kako bi demonstrirali kako se ovi protokoli mogu koristiti za

usporedbu jezičnih snaga i slabosti, pruženi su primjeri dvaju slučajeva. Primjer prvog slučaja

dopušta usporedbu osobnog narativnog diskursa s diskursom za objašnjenje na sličnoj razini

dekontekstualizacije, kao i narativni diskurs na dvije razine dekontekstualizacije

pripovijedanja (npr. narativi temeljeni na aktivnom doživljaju u usporedbi s promatranim

iskustvima).

Primjer drugog slučaja uspoređuje narativne sposobnosti kao funkciju razlika u pomoći

odraslih i eksplicitnom planiranju diskursa.

9

Prvi slučaj

Protokol intervjua se primijenio na C, duječaku starom 8,7 godina kao dio inicijalne

procjene za ljetni program jezika i pismenosti. C je upravo završio drugi razred i primio

jezičnu intervenciju u školi. Na Peabody Picture Vocabulary testu postigao je prosječan

rezultat 75, te prosječne rezultate 85 i 54 na receptivnim i ekspresivnim podtestovima

«Clinical Evaluation of Language Fundamentals». Postigao je prosječne rezultate na

neverbalnom testu inteligencije. Sažetak uzorka govora pokazao je «prikladnu gramatiku i

umjereno malen rječnik». Njegovi ciljevi na individualnom nastavnom planu su povećanje

receptivnog i ekspresivnog rječnika te poboljšanje ekpresivnih jezičnih vještina

prepričavanjem priče ili doživljaja s manje od tri pogreške.

Uzorak jezika dobivenog korištenjem protokola intervjua je transkribiran i kodiran u

skladu s konvencionalnim procedurama. C je proizveo ukupno 185 iskaza u tri bloka, sa 138

kompletnih i razumljivih iskaza iskoristivih za daljnju analizu. Cijeli uzorak je podijeljen na

konverzacijski i narativni. Unutar ovih blokova identificirani su neprekinuti nizovi uspješnih

dječjih iskaza nakon poticaja za prošireni diskurs. Ovi nizovi uključuju intervencijske,

relativno nenametljive iskaze odraslih. Onda se svaki prošireni uzorak diskursa identificirao

kao osobni narativ, ekspozitorni diskurs, ili izmišljeno prepričavanje

U obzir su uzete mjere razvojnog napretka i poremećene izvedbe za konverzacijske i

narativne uzorke i tri specifična narativna tipa. Mjere razvojnog napretka uključile su

prosječnu duljinu iskaza, strukturalnu kompleksnost rečenica i različitost korištenih

rečeničnih tipova, temeljene samo na dovršenim i razumljivim iskazima. Mjere poremećene

izvedbe su se fokusirale na omjer iskaza sa zbunjujućim ponašanjima (npr.ponavljanja,

ispravljanja...) i grešaka produkcije (npr.morfološke omisije...).

C-ova prosječna duljina iskaza je u okviru prosjeka za 9-godišnjake i u narativnom i u

konverzacijskom uzorku. Potvrdni i negativni odgovori jednom rječju na izravna pitanja nisu

uključeni. Kad razmatramo uzorke specifičnog diskursnog tipa, C-ova prosječna duljina

iskaza raste sa svakim kontekstom. Iako njegova prosječna duljina iskaza spada u viši prosjek

u odnosu na očekivanja temeljena na konverzacijskoj bazi podataka Leadholma i Millera, to

se može pripisati razlikama u protokolima uzimanja uzoraka.

10

Protokol je kod C unaprijedio upotrebu i strukturalno kompleksnijih iskaza, a ne samo

duljih. Strukturalna kompleksnost je procjenjena kao omjer zavisnih rečenica po određenoj

jedinici (T-unit). Ova mjera je bila korištena primarno s uzorcima izmišljenih prepričavanja,

dakle, tu je ponuđena deskriptivno, radije nego u usporedbi s razvojnim očekivanjima.

Općenito, veća je kompleksnost primijećena u narativnom uzorku nego u konverzacijskom.

Među specifičnim tipovima diskursa, najveća zbijenost rečenica je primijećena u osobnom

narativnom kontekstu, slijedi kontekst prepričavanja izmišljene priče, a najmanje složen je bio

uzorak ekspozitornog diskursa. Raznolikost različitih tipova zavisnih rečenica bila je vidljiva

kroz sve tipove diskursa.

Nakon toga bile su ispitane mjere poremećene izvedbe. Količina zbunjujućih

ponašanja poslužila je kao pokazatelj formulacije iskaza ili problema traženja riječi. Za djecu

tipičnog razvoja, pojavnost zbunjujućih ponašanja povećava se s povećanjem duljine iskaza,

iako su oni primarno ograničeni na jednorječna umetanja kao što su "um", "er", sa samo

jednim zbunjujućim ponašanjem po iskazu. Za C, 41% iskaza sadržavalo je jedno ili više u

konverzacijskim i narativnim uzorcima. To je značajno više od očekivanog. Iako, od veće je

važnosti bila zabilježena razlika u prosječnom broju zbunjujućih ponašanja po iskazu kroz tri

diskursna tipa. U ekspozitornom diskursu prosjek je bio .30, s 10 zbunjujućih ponašanja u 10

iskaza; 5 zbunjujućih ponašanja su bili samo popunjene pauze kod počinjanja rečenice. Kod

pričanja osobnog doživljaja, prosječni broj zbunjujućih ponašanja po iskazu je bio .48. Bilo

ih je 11 u 9 iskaza, ali su samo 2 bila pauze počinjanja rečenica. Konačno, prosjek naracije

izmišljenog događaja je bio .69. Ovaj je uzorak sadržavao 36 zbunjujućih ponašanja u 22

iskaza, sa samo 4 ispunjavanja pauze za početak rečenice.

Produkcijske pogreške su se također proučavale kao funkcija specifičnih tipova

diskursa. Leadholm i Miller su sugerirali da daljnja analiza produkcijskih grešaka obično nije

odobrena, osim ako više od 10% djetetovih iskaza sadrži pogreške. Ispitivanje je pokazalo da

C-ovi iskazi s pogreškama očito premašuju ovo pravilo. Nadalje, oštro povećanje broja

grešaka kroz tipove diskursa zahtijevalo je daljnje istraživanje. C je radio greške krivog

oblikovanja imenskih i glagolskih fraza, krivog oblikovanja zamjenica, te je koristio

nespecifičan rječnik. Greške oblikovanja složenih rečenica izašle su na površinu samo u dva

narativna diskursna tipa, dok su greške rječnika bile rezervirane za prepričavanje izmišljene

priče.

11

Za ovo dijete, narativi su bili posebno važni za otkrivanje punog razmjera jezičnih

teškoća. S porastom zahtjeva zadataka povezanih s narativnim diskursom, C-ova upotreba

ponavljanja, revizija i pauza unutar iskaza je vidljivo rasla. Produkcijske greške također su

bile vjerojatnije u narativnom diskursu nego u u ekspozitornom diskursu. Ovo je bilo istinito

čak i kad se radilo samo o osobnom narativnom kontekstu, koji ovisi o sličnoj razini

dekontekstualizacije kao ekspozitorni diskursni kontekst. Naracija osobnog doživljaja i

objašnjenja igre su bili temeljeni na C-ovom aktivnom sudjelovanju u ovim događajima.

Suprotno tome, prepričavanje izmišljenog događaja temeljeno je na C-ovom pasivnom

gledanju filma ili većoj razini dekontekstualizacije, što može biti povezano sa značajnim

porastom jezičnih netečnosti i greškama produkcije primijećenim u ovom kontekstu.

S obzirom na teškoće koje je pokazao kad se radilo o informacijama koje su se ticale

njegovog osobnom iskustva, fokus C-ovog dodatnog ljetnog intervencijskog programa postalo

je prepričavanje osobnog doživljaja. Povećana leksička raznolikost postala je ciljem kao dio

narativnih dnevničkih aktivnosti. Kroz nekoliko dana s kliničarem su usmeno isplanirane

odrednice dnevnika i raspravljene greške rječnika i nespecifični rječnik. Odrednice su

kontekstualizirane ilustracijama i stvorena je pismena odrednica. Tome je slijedila faza

revizije. Tako su se stvorile prilike da C pripovijeda svoje osobne narative vršnjacima.

Drugi slučaj

Ovaj primjer fokusira se na protokol prepričavanja priče, koji je primijenjen na J,

djevojčici staroj 6 godina. J je već primila jezičnu intervenciju u školi. Ciljevi vezani za govor

i jezik u njenom individualnom edukacijskom planu usmjereni su na praćenje tečnosti i

poboljšanje receptivne i ekspresivne jezične sposobnosti u području gramatike.

Standardizirano jezično testiranje pokazalo je prosječne rezultate 96 i 85 na ekspresivnim i

receptivnim subtestovima testa "Test of Language Development- Primary:2". Niti J-ini

roditelji niti osoblje njene škole nisu izrazili brigu za njene opće intelektualne sposobnosti.

Protokol prepričavanja priče dopušta sistematičnu analizu narativne strukture, u tolikoj

mjeri u kojoj su događaji, problemi i rješenje poznati ispitivaču. To nije uvijek slučaj kad

djeca prepričavaju izmišljene narative po sjećanju. Ocjenjivanje narativne strukture temeljeno

je na prijedlogu Westbyja i predloženoj gramatici priče. Westbyjev format je prilagođen kako

bi procijenio dječju uključivanje važnih komponenata gramatike priče: mjesto, početak 12

događaja, reakcije, rješenja, kao i dječju kontrolu vremenske i uzročne organizacije. Ispitana

je J-ina sposobnost da preusmjeri slušača na promjene u lokaciji likova, da poveže glavne

događaje u priči, da kronološki poslaže te događaje, da stvori uzročne veze među događajima

i da izvuče pouku priče i rješenje eksplicitno slušatelju. Analiza na razini narativne

mikrostrukture fokusirala se na koheziju, ili na utvrđivanje i zadržavanje poveznica među

rečenicama i surečenicama kako bi narativ funkcionirao kao produženi oblik diskursa. Iako su

ispitane iste mjere razvojnog napretka i i poremećene izvedbe raspravljane u prvom slučaju, u

ovom primjeru one nisu podrobno opisane.

Bez pomoći odrasle osobe, J nije mogla istaknuti likove, mjesto ili glavne događaje

priče. Međutim, uz pomoć odrasle osobe u planiranju i organizaciji narativa, mogla je dobiti

informacije o likovima i nekoliko važnih događaja. Pružila je 7 od 14 većih događaja, i

događaji su bili poredani u prikladnom vremenskom slijedu. J nije ostvarila nikakve uzročne

veze među događajima, niti je eksplicitno spomenula problem ili njegovo rješenje. Uz pomoć

odrasle osobe, J je rado sudjelovala u narativnom prepričavanju i dala nekoliko uspješnih

detalja bez poticanja. Međutim, kad se od nje zatražilo da proizvede kraj priče, ponovno se

pojavilo njeno komunikacijsko oklijevanje, odgovarajuće porastu zahtjeva situacijskog

zadatka. U zadnjem koraku protokola, J je majci otkrila tri važna lika kako se priča razvijala,

iako nije preusmjerila majku na promjene u lokacijama likova. Dodatno, J je pokazala

najkompletnije prepričavanje važnih događaja priče, uključujući 9 od 14 važnih događaja, i

dodala više detalja svom opisu kako mama nađe žabu. Opet je točno sekvencionirala

događaje, ali nije među njima uspostavila uzročnu povezanost.

Unatoč poboljšanjima u narativnoj makrostrukturi, J je pokazala značajne teškoće u

prenošenju niza priče svojoj majci zbog velikih ograničenja u rječniku i problema narativne

kohezije, posebno nesigurnom označavanju likova i korištenju krivog spola zamjenica. Na

primjer, ponekad je zamijenila he i she kad je govorila o žabi i mami, što bi dovelo do

zbunjenosti slušatelja. J-ina sposobnost da proizvede potpune i nedvosmislene obavijesti o

ljudima i stvarima u priči procijenjena je na samo 50%. Po Paulu (1995), djeca bi do šeste

godine trebala zadržati potpune i nedvosmislene obavijesti s najmanje 70% točnosti. Prema

tome, među ostalim intervencijskim ciljevima, za J je cilj bilo povećanje upotrebe potpunih i

kohezivnih veza među zamjenicama i imenicama za koje stoje tijekom aktivnosti

prepričavanja priče.

13

ZAKLJUČAK

Ovdje prikazani protokoli uzimanja uzoraka ilustriraju prijenos nalaza istraživanja u

kliničku praksu. Znanstvena baza podataka u nastajanju pokazuje da identifikacija jezične

ranjivosti u djece školske dobi vjerojatno zahtijeva pomicanje iznad razine iskaza,

konverzacijskog diskursa, na izazovniji diskursni kontekst kao što je narativni i ekspozitorni

diskurs. Prema ovom kraju, dva su protokola ponuđena kao sredstva sistematičnom izazivanju

diskursa na razini teksta sa djecom školske dobi i usporedbi dječjih jezičnih sposobnosti kroz

ove različite tipove diskursa.

Namjera ilustracija slučaja nije propisati specifičan set procedura za LSA, posebno

zato što većina kliničara favorizira korištenje neformalnih procedura. Na primjer, mnoge

škole koriste "check-liste" za analiziranje i sažimanje nalazaka LSA. Nažalost, ako metode

opisivanja ne zahvate dovoljno produkcijski sustav starije djece, specifična područja slabosti

možda ne isplivaju i time nisu zabilježena. Prema tome, prednost korištenja ovih ili sličnih

protokola temeljenih na istim principima leži u usporedbi snaga i slabosti kroz različite tipove

diskursa i unutar različitih situacijskih zadataka, bez obzira na korištenu metodu analize.

Konačno, mnogo školskih kliničara nema vremena u cjelosti transkribirati velike jezične

uzorke. Zapravo većina kliničara (59%) je reklu da zapisuju uzorke jezika, bez prethodnog

snimanja. Nije vjerojatno da bi ovdje ispitani indikatori poremećene izvedbe bili prikladno

zapisani na taj način. U pravom vremenu, slušatelji zanemare zbunjujuća ponašanja i teško u

sjećanju zadržavaju točnu prirodu produkcijskih pogrešaka. Druga alternativa očitoj

vremenskoj dilemi je da se pažljivo odabere što transkribirati i analizirati. U ovom članku,

primjer prvog slučaja ilustrira izbor manjih uzoraka specifičnih tipova diskursa iz velikog

konverzacijskog i naratovnog korpusa. Općenite mjere napretka razvoja jezika nisu bitno

različite, iako su ovim pristupom otkriveni različiti uzorci poremećene izvedbe. U prikazu

drugog slučaja, kliničari s vremenskim ograničenjem trebaju koristiti samo koroke 1, 2 i 3.

Prvi korak u ovom protokolu izazvao je produžene uzorke diskursa s 8 do 25 iskaza za šest od

osmero ispitane djece. J i još jedno dijete iznimno su nerado počinjali prepričavati. Empirička

valjanost upotrebe manjih, ali potencijalno snažnijih uzoraka, očito je odobrena i trenutno je u

tijeku. U međuvremenu, ovi protokoli i općenite upute ponuđeni su kao pomoć kliničarima u

14

izazivanju uzoraka jezika koji predstavljaju dječje najnaprednije sposobnosti, te stvaraju

situacije koje otkrivaju njihove jezične slabosti.

15

LITERATURA

1. Hardley, Pamela A. (1998); Language Sampling Protocols for Eliciting Text-Level Discourse; Language, Speech, and Hearing Services in Schools; American Speech-Language-Hearing Associaton

16