SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTETSTUDIJ POVJESTI

Anto Adžaip i Josip Soldo

Dolazak Hrvata

Seminarski rad

Mentor: Prof. dr. sc. Dijana Korać

Mostar, 2014.

SADRŽAJ

Uvod ......................................................................................................... 3

1. Etnogeneza – pojam etnogeneze i njezino značenje............................. 4

2. Ime Hrvat i njegovo porijeklo............................................................... 5

2.1. Značenje i povijesni razvoj imena Hrvat.................................. 6

3. Slavenska teorija................................................................................... 7

4. Iranska teorija........................................................................................ 8

4.1. Razvoj teorije kroz povijest...................................................... 9

4.2. Argumenti koji podržavaju teoriju............................................ 10

Zaključak ................................................................................................. 14

Literatura ................................................................................................. 15

2

UVOD

Dolazak Hrvata je jedna zaista široka tema kojoj čovjek može posvetiti čitav

život. Zato se ovaj seminar neće doticati baš svega vezanog uz dugotrajan put Hrvata

u ove krajeve koje danas nastanjuju. Objašnjavanje samog dolaska ne obuhvaća samo

povijest kao znanost, nego za razrješavanje tog događaja, ili niza događaja kako će biti

kasnije objašnjeno u tekstu i njihovog porijekla, potrebno je uključiti čitav niz

znanosti koje možemo svrstati u jednu riječ a to je etnogeneza. Ovdje će tako biti

obrađena sama etnogeneza kao znanost i što ona predstavlja, tumačenje i povijest

hrvatskog imena, povijesne izvore koji nam davaju neku sliku o prvim spominjanjima

imena Hrvat. Te samo dvije teorije o postanku Hrvata, Slavensku i Iransku koje se

smatraju relevantnima jedna prema drugoj te čine slijed događaja koji je doveo Hrvate

do naseljavanja Hrvatske, s većim naglaskom na ovu potonju, Iransku iz razloga što se

smatra da je ova Slavenska već dobro utvrđena i poznata.

3

1. ETNOGENEZA - POJAM ETNOGENEZE I NJEGOVO ZNAČENJE

Kada se priča o podrijetlu nekog naroda, često se spominje, pojam etnogeneze.

Tako da u svakom pokušaju objašnjavanja, podrijetla naroda, u ovom slučaju Hrvata,

moramo odrediti njegovu etnogenezu. Sama riječ je grčka, tj. izvedena je od grčkih

riječi éthnos što znači narod, i od riječi génnēsis, što znači postanak. Tako prevedeno,

etnogeneza predstavlja podrijetlo, odnosno postanak naroda.1

Ona svojevrsno predstavlja traganje za korjenima, koje da bi se moglo uspješno

razlučiti traži od pojedinca ili grupe istraživača, da se koristi sa više znanstvenih

disciplina u koje spadaju znanosti kao što su: povijest, filologija, arheologija, povijest

umjetnosti, etnologija, i antropologija, uz sve važniju prisutnost socijologije i

geopolitike.2

No sam pojam etnogeneza kao takav nije moguće tako lagano objasniti i

objediniti, te ga njegov jednostavni prijevod, tj. definicija kao podrijetlo naroda, koja u

samom njenom proučavanju označava traganje za korjenima. Sama etnogenezu treba

promatrati kao evoluciju, tj. razvitak naroda u ono što taj narod jest danas. Uz to što se u

njemu stapa više znanstvenih disciplina, kako je već spomenuto, potrebno uz njega

objasniti i pojam od kojega je sama riječ sastavljena, a to je etnos. Etnos iliti etnička

skupina, je pojam iz etnologije, a služi se za sabiranje populacije ljude, koji po

porijeklu, povijesti, kulturi, jeziku na određenom geografskom području i koje spaja

osjećaj zajedništva i solidarnosti.3 Te još dodatno pojašnjenje etničke skupine, jest da

one, u ovom slučaju Hrvati, imaju veliku dugotrajnost, te se identificiraju i oblikuju pod

istim etnonimima uz velika vremenska razdoblja kroz kontinuirano razvijanje te

zajednice, neovisno o trajanju.

U djelu Nevena Budaka – Etnogeneza Hrvata, Mate Suić u svojim pristupnim

razmatranjima problematike same hrvatske etnogeneze postavlja određenu periodizaciju

koja će biti spomenuta bez ulaženja u sve procese koji su se odvijali u etnogenezi

Hrvata, što bi tražilo previše vremena i preveliki prostor. Suić dijeli hrvatsku

etnogenezu na 3 stadija: jedna je predetnička (ona spada u period prije pojave Slavena),

druga je protoetnička (što je doba etničkog sazrijevanja hrvatskih Slavena), a treća je

etnička faza koja počinje sa završavanjem procesa hrvatske etnogeneze. Jednostavnije

1 SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 39. 2 SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata srednji vijek, str. 39. 3 http://hr.wikipedia.org/wiki/Etni%C4%8Dka_skupina (3. 4. 2014.)

4

rečeno prva je predslavenska, druga je protoslavensko-hrvatska a treća hrvatska. Što

daje dobar primjer promatranja dolaska Hrvata kroz povijesnu prizmu.4

2. IME HRVAT I NJEGOVO PORIJEKLO

Prije nego se krene u pojašnjavanje porijekla imena Hrvat, potrebno je ukratko

objasniti samu znanost koja se time bavi. To je u ovom slučaju grana lingvistike koja

pojašnjava, proučava i odgonetava porijeklo riječi, a zove se etimologija. Riječi

mijenjaju oblik i značenje kroz vrijeme, a uz to još imamo i razne posuđenice koje su

ušle u narodni govor iz drugih jezika. Izvorne riječi se nazivaju etimoni ili etnonimi.

Kada se pokušava rekonstuirati povijest riječi, etimolozi kroz proučavanje starih

tekstova pokušavaju odgonetnuti kada su te riječi ušle u sam jezik, iz kojeg su izvora

došle, te na koji se način mijenjao njihov oblik i značenje.

Kada se razmatra svaka etnogeneza, posebna pažnja se može pridati narodnome

imenu. Pogotvo je to slučaj kod Hrvata, jer ono je za razliku od ostalih slavenskih, a i

ostalih europskih naroda, rasprostranjeno na širokom prostoru Euroazije. Pa ga tako

nalazimo u mnogim mjesnim nazivima i povijesnim izvorima s toga prostora. No

bitno je za reći da sličnost i istovjetnost samog naziva, ne mora označavati povezanost

s Hrvatima danas. Naglasivši to, najbrojnije tragove hrvatskog imena imamo u

Austriji i Sloveniji, a brojni su još i u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, Makedoniji,

Grčkoj, Crnoj Gori i Albaniji. O samim nazivima će biti riječi kasnije. Kod Hrvata,

narodno ime je, barem kako se čini, drevna bašina. Važno je za spomenuti, da iako

Hrvati od njihove u ovom slučaju ranije povijesti (dok su još bili u sastavu sa

Slavenima), govore slavenskim jezikom, ali ime koje nose nikako nije slavensko.

Njegov temeljni oblik je množina, jer se njime imenuje skup ljudi, a ne pojedinac.5

2.1. Značenje i povijesni razvoj imena Hrvat

4 NEVEN BUDAK, Etnogeneza Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1995., str. 13-16. 5 SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata srednji vijek, str. 40. i 41.

5

Poput drugih etnonima, tako je i etnonim Hrvat od davnina zanimljiv onima koji

su se na ovaj ili onaj način bavili podrijetlom imena nekog naroda. Postoji puno

tumačenja podrijetla imena Hrvat, od onih recimo amatersko etimoloških do pravih

znanstvenih istraživanja.

Jedan od prvih pokušaja, objašnjavanja značenja hrvatskog imena, dao je

Konstantin VII. Porfirogenet, koji ime Khrobatoi tumači kao ''oni koji imaju mmnogo

zemlje'', čije je značenje izvukao iz grčke riječi khora što znači zemlja. No ovu

njegovu teoriju ne možemo shvaćati previše ozbiljno, zbog nekih njegovih drugih

zaključaka, poput imena Zadra, latinski Iader, koju on izvodi od latinskog iam erat što

znači već je bio, sugerirajući na to da je Zadar već postojao kada je osnovan Rim, što

ukazuje na to da se car samo služio igrom riječi.6

Toma Arhiđakon (13. st.) smatrao je da etnonim Hrvat ima veze sa imenom

stanovnika Krka Curetes, Curibantes, dok je Juraj Rattkay (17. st.) povezao ime sa

glagolom hrvati "rvat"). U devetnaestom stoljeću bilo je puno prijedloga za tumačenje

podrijetla imena Hrvat, tako je J. Dobrovsky u njemu vidi korijen riječi hrev

(''stablo''), K. Zeuss vidi haru (''mač''), a S. Mikuckij ga povezuje sa staroindijskim

šarv što znači udarati. Tumačenja u dvadesetom stoljeću su bila više ili manje

uvjerljivija od prijašnjih, što se i ne čini toliko težak zadatak, zbog nekih stvarno

besmislenih korijena, no ne treba umanjivati početne pokušaje razlučivanja ove

zagonetke. A. I. Sobolevskij ga izvodi iz iranskih elemenata hu – ''dobar'', ravah –

''prostor, sloboda'' i sufiksa –at. S. Sakač ga povezuje s avestijskim imenom

Harahviati što je nekad označavalo današnji jugozapadni dio Afganistana. Ovo su

samo neki primjeri etnonima, jer nemoguće je i nepotrebno nabrojati sve postojeće, a

o nekima će govora biti kasnije.7

6 SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata srednji vijek, str. 41. 7 ALEMKO GLUHAK, ''Podrijetlo imena Hrvat'', u: Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Zagerb, 5/1990., str. 1. i 2.

6

3. SLAVENSKA TEORIJA

Filologija je utvrdila da su Slaveni, s Indima, Irancima, Jermenima, Baltima,

Grcima, Italicima, Tračanima, Ilirima, Keltima i Germanima, u tijesnom jezičnom i

plemenskom srodstvu. Što nas upućuje da svi ti narodi imaju zajedničko podrijetlo, od

jednog pranaroda, odnosno od takozvanih indoeuropljana. Najstarije sjedište na kojem

su Slaveni kao zaseban narod obitavali možemo s velikom vjerojatnošću uzeti plodne

srednjoeuropske krajeve, koji se nalaze između rijeka Visle, Dnjepra, Desne, Zapadne

Dvine i Karpata. Slaveni se u povijesti javljaju dosta kasno, no ipak se može utvrditi

da se javljaju puno ranije samo pod drugim imenima. O njima nema nikakvih

povijesnih podataka sve do 1. i 2. stoljeća ili bolje rečeno 4. i 5. stoljeća kada su se

priključili dunavskom ušću. Južni Slaveni pod koje spadaju Slovenci, Srbi, Crnogorci,

Makedonci i Hrvati su još kasnije izašli na povijesnu pozornicu. Razlog tome je što su

okruženi sa ratničkim i dobro organiziranim narodima, prvenstveno Germanima.

Odnosi s tim narodima nisu uvijek bili prijateljski, i to je sve utjecalo da Južni Slaveni

počinju povećavati svoje plemenske zajednice. S vremenom se počinje pridruživati

sve više župa u jedno pleme, na čijem čelu je bio knez. Često su se sukobljvali s

Germanima, te su se uz te sukobe dobro izvježbali u ratovanju i stvorili su vojsku.

Počelo je kretanje na jug, koje je bilo usko povezano s borbama, ali se ne može

utvrditi da su baš te borbe bile razlog njihovog pomicanja na jug. Sve što su radili su

radili iz lične koristi, tako da tu nije bilo nekog osjećaja prema domovini, što

objašnjava njihov način života, koji je bio izrazito barbarski. Njihova domovina je bila

pleme a ne zemlja. Počela je dioba vladarskih kuća i to je dovelo do stvaranja raznih

središta. Dolazilo je do sukoba među tim rodovima, međutim okupili bi se u

zajedničkom cilju, radi osvajanja većeg plijena. Nakon toga bi se svak vratio na svoje

područje. To je potrajalo dosta dugo, što je dosta usporilo njihovo kretanje prema

jugu. Južni su Slaveni do početka 7. stoljeća naselili bez nekih većih događaja, svu

današnju Slavoniju, jugozapadnu Ugarsku, i slovenačke međe na zapadu i do izvora

Mure na sjeveru.8

8 FERDO ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526. – prvi dio, Marijan tisak, Split, 2004., str. 75-85.

7

Iz ovoga se može zaključiti, da Južni Slaveni nisu imali nikakav osjećaj

pripadnosti Slavenima kao narodu, te su bili više orjenitirani na svoje plemenske

zajednice, i svoje lične potrebe. Jedini razlog njihovog grupiranja u cjelinu, nije to što

su oni bili međusobno prijateljski i susretljivi narodi, već zbog lakše obrane od

ratnički nastrojenih naroda, i zbog lakšeg dolaska do plijena. To vrijedi i za Hrvate,

koji su se tjekom raznih još neutvrđenih migracija jednostavno našli na tom području,

gdje su bili asimilirani od strane drugih Slavenskih naroda, te su poprimili od njih

najprepoznatljiviju stvar koja nam je do danas jasna, a to je jezik.

4. IRANSKA TEORIJA

Poznato nam je da su Hrvati prije nego što su došli na naše prostore bili u

sastvavu sa Slavenima. Na ovu konstataciju, koja je već dokazana, i točna, dolazi

nekako logično pitanje, da su morali odnekud doći na taj prostor, i povezati se sa tom

zajednicom. Kako se kretao njihov put, i odakle su to točno došli, te kojem su narodu

prije toga pripadali, odgovore na to daje iranska teorija o podrijetlu Hrvata.

Ova teorija nije nova, niti nedavno izmišljena iz ničega, nego je proučavana od

početka 20. stoljeća. Pokrenuta je u 3 različita međusobno nezavisna pravca,

povijesnofilološkog, pa preko povijesti umjetnosti, i zatim preko povijesti religije

arheološkog, koji su se kasnije sjedinili u jednu teoriju. No i prije toga, ne smije se

zaboraviti zasluga osnivača ove teorije Josipa Mikoczya-Blumenthal koji je postavio

njene temelje još 1797. godine.9 Nadalje u tekstu će biti objašnjen povijesni razvoj ove

teorije, koji sam po sebi samoj teoriji daje veliki kredibilitet.

9 http://www.en.wikipedia.org/wiki/Josip_Mikoczy-Blumenthal (3. 4. 2014.)

8

4.1. Razvoj teorije kroz povijest

Prvo što nas upućuje, i što daje možda neku prvu smjernicu prema toj teoriji, su dvije

nadgrobne ploče, pisane grčkim jezikom iz 2-3. stoljeću pronađene u nekadašnjem

gradu Tanaisu (danas Azov), na kojima su zapisana dva imena: Horoathos i

Horovathos. B. Latyschev objavljuje natpise s tih ploča 1890. u Petrogradu, te se

odmah uočava ako se izbaci grčki nastavak –os, ti se nazivi mogu dovesti u vezu s

hrvatskim narodnim imenom starijeg izgovora: Horvat. Tako A. Pogodin 1901. godine

pretpostavlja na temelju tih nalaza da su Slaveni već oko 200. godine n.e. dospjeli do

Crnog mora, no ubrzo su filolozi utvrdili da ta imena nisu slavenska nego iranska. Prvi

koji je iznio mišljenje da je hrvatsko ime iranskoga podrijetla bio je češki povjesničar

Konstantin Jireček u svojoj njemački pisanoj Povijesti Srba, objavljenoj u Beču 1911.

Nešto kasnije 1921. godine Al. I. Sobolevski daje prvu sustavnu teoriju o iranskom

podrijetlu Hrvata, koja je ostala u svojim osnovnim crtama te se do danas nije bitno

mijenjala. Slovenski je slavist F. Ramovš 1925. godine zaključio da su Hrvati bili

jedno od sarmatskih plemena, pozivajući se na iransko tumačenje imena Horoathos,

berlinskog slaviste Vasmera. To se pleme prema njemu tijekom velike seobe naroda,

pomicalo uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu je našao u prezimenu

seljaka-kneza, koji je ustoličavao koruškog vojvodu. Ljudmil Hauptmann slovenski

znanstvenik, koji je dao jednu zaokruženu sliku o iranskoj komponeti hrvatske

etnogeneze. Objavio je u šasopisu Germanoslavica u Brnu 1935. godine, magistralnu

studiju Kroaten, Goten und Sarmaten, da bi dvije godine poslije izdao raspravu

Dolazak Hrvata i Srba gdje se također poziva na Vasmerovo tumačenje hrvatskog

imena. Nakon ovih studija hrvatski povjesničar Stjepan Sakač, 1937. u zagrebačkom

časopisu Život objavljuje niz rasprava i studija u kojima je nastojao iznjeti sve više

argumenata na tezu iranskog podrijetla hrvata. Sakač je prikupio dotadašnje rezultate

istraživanja i objedinio ih u jedan koherentan sustav, ali nije stao na tome, nego je

proširio tu teoriju, na to da Hrvati potječu iz unutarnjeg Irana, a ne vanjskog kako su

povjesničari do tada pretpostavljali. Vjerovao je da je našao hrvatsko ime na starim

natpisima u kamenu cara Darija i da je staro perzijska pokrajina Harahvati zapravo

pradomovina Hrvata. No osim sličnosti imena toj tezi nije pridodao više argumenata.

Nakon Drugog svjetskog rata, iranska teorija o porijeklu Hrvata je bila prešućena i

9

zanemarena zbog politike tadašnjeg vodstva Jugoslavije, da su svi njeni narodi

Slaveni. Neke su stvari ipak isplivale, tako je Josip Smodlaka, jedan od graditelja prve

i druge Jugoslavije u splitskom Književnom Jadranu 1952. dopustio mogućnost da su

Hrvati bili ''jedno iransko pleme, koje je pokorivši neke Slavene njima nametnulo

svoje ime''. Samo promatranje razvoja ove teorije i znanstvenika koji su joj posvetili

svoje vrijeme za provesti potrebna istraživanja, te nedvojbeni rezultati koje su dobili

još više gradi čvrstinu ove teorije. Puno je i poznatih stranih znanstvenika koji

zastupaju ovu teoriju, kao što su Francis Dvornik, američki povijesničar češkog

porijekla, koju je iznjeo u svoje dvije knjige. Isto tako poznati lingvist Roman Jakobs,

te drugi znanstvenici svjetskog glasa, poput poljskog arheologa Sulimirskog, i

američkog povjesničara ruskog podrijetla Vernadsky, i sovjetski povjesničar Deržavin

su svi pobornici ove teorije.10

4.2. Argumenti koji podržavaju teoriju

U prošlom podnaslovu objašnjen je razvoj teorije, dok će u ovom biti govora o

zaključcima koji su proizašli iz tog razvoja i pokušaj ukomponiranja svih tih dokaza u

jedno.

Kako je već spomenuto razvoj teorije je započeo u tri različita pravca,

povijesnofilološkog, preko povijesti umjetnosti do povijesti religije. Vrhunac

povijesno-filološke grane ove teorije je došla sa Hauptmanom. On je smatrao da su

nakon provale Huna 375. godine, iranski Huurvathi napustili svoja sarmatska i iranska

sjedišta između Crnog mora i Kavkaza, te su se zajedno sa čerkeskim Srbima, Česim,

Andima i Kasakima upali među Slavene na širokom prostoru oko Sjevernih Karpata,

gdje su se postupno poslavenili. Prema njemu, Hrvati su na gornjoj Visli stvorili

Bijelu Hrvatsku, koja je u 5. i 6. stoljeću pripadala velikom zakarpatskom antsko-

duljebskom savesu kojeg razbija Avarska najezda 560. godine i tome rasipa njegova

plemena na razne strane. Unatoč brzom oporavku saveza, odlazak većine Hrvata i

Srba na jug oko 630. je toliko oslabio antsku jezgru da je zauvijek nestalo skupnog

imena. S Hauptmanom je došao i vrhunac a i kraj povijesno-filološke grane teorije o

10 NEVEN BUDAK, Etnogeneza Hrvata, str. 110-113.

10

iranskom podrijetlu Hrvata. Dalje, drugi slijed koji je pratio povijest umjetnosti vezan

uz ovu teoriju je došao od strane Luke Jelića, i to 1912. koji objavljuje rezultate svog

proučavanja crkve Sv. Križa u Ninu, gdje otkriva stare perzijske građevne elemente i

ornamentalnu dekoraciju, koje tumači kao utjecaj Alana koji su došli na ovo područje

i prenjeli to naknadno pristiglim Hrvatima, a ne kao nešto što su Hrvati donjeli sa

sobom, nakon svog dugog lutanja. To se vidi i kod Jozefa Strzygowskog, profesora

povijesti na bečkom sveučilištu koji je potaknut djelima kipara Ivana Meštrovića

došao u Dalmaciju, i u kojima je prepoznao srodnost sa starom umjetnošću Srednjeg

istoka: ''...staru hrvatsku umjetnost već potpuno gotovu nalazimo u građevinama

Sasanida'' no se isto tako priklanja tome da je ta umjetnička crta Srednjeg istoka u

našoj kulturi prenesena naknadno: ''...na istočnoj obali Jadrana mora da su se naselila

iranska plemena, koja su se kasnije izgubila među Slavenima, odnosno Hrvatima''.

Treća grana ove međuratne iranske teorije, tvore radovi o vjeri starih Hrvata a i

Slavena uopće. Tu je do najvažnijih spoznaja došao Jan Peisker, češki znanstvenik,

koji zastupa tezu iranskog podrijetla staroslavenske vjere, te da je njegova glavna

karakteristika Zoroastrovski dualizam, koji otkriva tragove dobrog i zlog božanstva u

teofornim topografskim imenima. Njega podržava M. Sufflay s primjerima s područja

stare Crvene Hrvatske, te ističe da je patarenstvo11 u Bosni naišlo na plodno tlo,

vjerojatno zbog jačih ostataka prastarih dualističkih vjerovanja i običaja. Prema

ovome već su tridesetih godina prošlog stoljeća stečeni svi uvjeti da se spomenute tri

strudije spoje u jednu jedinstvenu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata što je učinio S.

Sakač. Što se tiče još ligvističkih dokaza za iranski karakter hrvatskog narodno imena

može se još spomenuti istaknuti slovenski povjesničar Bogo Grafenauer koji je u

Enciklopediji Jugoslavije sabrao sva relevantna mišljenja iz te teze iz čega proizlazi da

su prijedlozi za iransko značenje hrvatskog narodnog imena ne samo najbrojniji, nego

baš među njima treba tražiti rješenje tog pitanje. Još se mogu izvući neki lingvistički

dokazi iz djela Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom12 gdje se na pet

mjesta govori o Bijeloj Hrvatskoj u porječju gornje Visle, i u četiri poglavlja Ljetopisa

Popa Dukljanina izvještava o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Boje kojima se nazivaju te

''dvije Hrvatske'' označava kineske i staroperzijske načine označavanja strana svijeta

različitim bojama kako je utvrdio Ferdinan de Saussure. Na temelju tih činjenica

11 Vjerski pokret iz 11. stoljeća.12 NADA KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine., Školska knjiga, Zagreb, 1972. 2-6. str.

11

Sakač te oznake tumači kao perzijske geografske termine, koje su iranski Hrvati

donjeli sa sobom u Zakarpaće, te iako već poslavenjeni i u novu domovinu na jugu.

Jedan od važnijih argumenata ovoj teoriji je državno uređenje starih Hrvata. Tu do

izražaja dolazi hrvatska titula Bana. Zna se da su mnogi istočni narodi poznavali ulogu

vladarevog zamjenika, koji se u Turaka zvao vezir, a kod Hrvata bi ta osoba bila Ban.

Šafarik je upozorio da bi to bila perzijska riječ, čemu su se priklonili i Rački i Jelić,

dok je Sakač pokazao da ona u riječnicimma perzijskog jezika dolazi sa istim

naglaskom i značenjem kao i u hrvatskom jeziku. Na sličan je način protumačena i

riječ župan. Zaključno tome, te riječi kao i funkcije koje su označavale, be bi mogle

biti avarskog porijekla kao što neki još uvijek drže, nego iranskog. Osim lingvističkih

utjecaja, postoje tu i utjecaji koji su se zadržali i u našem folkloru kojim se bavi

etnologija, što je potvrdila Marijana Gušić, otkrivajući u našoj narodnoj nošnji,

pjesmama i običajima: ''inventar, koji je svoj procvat doživio u onoj kulturnoj

ekumeni na prostoru između Crnog mora i Iranske visoravni, gdje su se na početku

naše ere odvijali dinamični pokreti velike seobe naroda. A u to je vrijeme na ovim

prostorima zračio moćni utjecaj iranske dinastije Sasanida.'' U arheološkom kontekstu

bitno je za spomenuti nalaze rjelenjih parožaka iz starohrvatskih grobova, nađenih u

Burnumu kod Kistanja. Na dva nađena primjerkva, vide se ugravirani crteži dviju

sučeljenih rogatih životinja između kojih je prikazano stablo života. Ovo je tipični

iranski obredni motiv, te će ti predmeti ubuduće, vjerojatno biti jedan od snažnijih

argumenata za prikaz i prihvaćanje ove teorije. 13

Zanimljivo je još i spomenuti zapažanje magistra etnomuzikologije Krešimira

Galina, koji već 20 godina istražuje porijeklo Hrvata, koji u jednom novinarskom

intevrjuu na pitanje zašto govorimo slavenskim jezikom daje jednu zanimljivu izjavu.

Prema njemu prahrvati nisu u svoja osvajanja vodili žene, nego su ih uzimali tamo

gdje su došli. Tako su u zajednici sa slavenima preuzeli slavenski jezik, te da zato

kada spominjemo naš jezik uvijek govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku.14

13 NEVEN BUDAK, Etnogeneza Hrvata, str. 113-115 14 http://www.capljina.net/povijest/postoje-dokazi-da-hrvati-nisu-slaveni-vec-jedini-narod-koji-je-svoje-korijene-sacuvao-6500-godina/ (4. 5. 2014.)

12

ZAKLJUČAK

Dok smo pisali ovaj rad dotakli smo se više tema o tome kako su Hrvati došli na

prostore današnje Hrvatske, pri tome služeći se literaturom koja nam može na

adekvatan način ponuditi odgovor na to pitanje. No iznenadila nas količina

istraživanja koja su provedena na tu temu u zadnjih 100 godina, te još više kako je

moguće da skoro nitko nije upoznat s ovim povijesnim činjenicama i koliko je to sve

zapravo zanemareno. Slavenska i iranska teorije su najviše povezane sa prošlošću

današnjih Hrvata, jer daju najviše dokaza, kako materijalnih tako i pisanih. Mišljenja

smo da Hrvati prije susreta sa Slavenima su bili stanovnici drugog područja a dokazi

koji su pronađeni u Iranu upućuju na život i postojanje Hrvata na tom području.

Krajnji zaključak je taj da je put Hrvata do ovih prostora stvarno bio dugačak, a

zasigurno i trnovit, ali što je najvažnije Hrvati su uspjeli očuvati svoju povijest tako

kulturno bogatu. Ovo što Hrvati danas predstavljaju kao narod, učinio je dugi niz

migracija, miješanja, i prikupljanja tuđih kultura, koje su nas učinile narodom kakvi

smo danas. Nadamo se da će buduća istraživanja riješiti pitanje dolaska Hrvata na

prostore današnje Hrvatske.

13

LITERATURA

.

BUDAK, NEVEN, ''Etnogeneza Hrvata'', u: Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za

hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1995., str. 13-16, 110-115.

GLUHAK, ALEMKO, ''Podrijetlo imena Hrvat'', u: Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga

književnog jezika, Zagerb, 5/1990.

KLAIĆ, NADA, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine., Školska knjiga, Zagreb,

1972.

SKUPINA AUTORA,Povijest Hrvata Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

ŠIŠIĆ, FERDO, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526. – prvi

dio Marijan tisak, Split, 2004.

http://www.capljina.net/povijest/postoje-dokazi-da-hrvati-nisu-slaveni-vec-jedini-

narod-koji-je-svoje-korijene-sacuvao-6500-godina/

http://www.en.wikipedia.org/wiki/Josip_Mikoczy-Blumenthal

14