Dominat

Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Dominat je moderni naziv za autokratski oblik vladavine koji je ustanovljen

u Rimskom carstvu nakon krize 3. vijeka i koji je trajao sve do pada Rimskog

carstva.

Naziv "dominat" izveden je od latinske riječi dominus (= "gospodar"), koja se

prvobitno vezivala prije svega za odnos roba i njegovog vlasnika. Taj naziv je

pejorativno korišten za neke careve počev od Julijevaca-Klaudijevaca, ali nije bio

zvanična titula, a neki su ga carevi, npr. Tiberije, iskreno prezirali.

Pod Dioklecijanom, međutim, ta titula je postala posve uobičajena, pa se ovaj car

i smatra osnivačem dominata kao sistema državne uprave.

Prva faza uređenja carske vlasti, poznata pod imenom "principat", koju je

karakterisalo formalno postojanje svih ranijihrepublikanskih ustavnih institucija i

običaja, završila se s krizom 3. vijeka (235–284). Ta je kriza okončana

Dioklecijanovim stupanjem na prijesto. Dioklecijan je ulogu i položaj rimskog cara

izmjestio iz formalne strukture starih republikanskih ustanova koja je postojala

tokom prva tri vijeka carstva i uveo nov sistem vladavine četvorice, tzv. tetrarhiju.

On je također odbacio titulu princepsa (princeps) i usvojio

otvoreno monarhijski nastup prema državnim činovnicima i svim svojim

podanicima.

Možda je značajnije od same titule bilo usvajanje božanskog statusa cara s

pratećim nazivom "božanski" (divus).Deifikacija je prvobitno bila posthumna

počast koju je preminulom caru dodjeljivao rimski senat, ali je kasnije sam car

počeo sebi još za života davati zvanje "božanski", a često i članovima svoje

porodice.

Historičari kasne antike, međutim, negiraju da je prelaz sa principata na dominat

predstavljao neki oštri rez u historiji Rimskog carstva. Oni smatraju da se zapravo

radilo o postepenoj transformaciji u okviru koje Dioklecijanove reforme, premda

značajne, predstavljaju samo jedan od elemenata u toj prelaznoj fazi.

Sadržaj

  [sakrij] 

1   Dominat kao politički sistem

2   Tetrarhija (vladavina četvorice)

3   Uloga senata za vrijeme Dioklecijanove vladavine

4   Gušenje pokreta Bagauda

5   Dioklecijanove reforme

6   Nova administrativna podjela Carstva

7   Vojna reforma

8   Poreska reforma

9   Financijska reforma

10   Edikt o cijenama

11   Dioklecianov stav prema tradicionalnoj rimskoj religiji

12   Progoni kršćana

13   Dioklecijanova vanjska politika

14   Izvor

Dominat kao politički sistem [uredi]

Dioklecijan i njegovi nasljednici započeli i završili su proces pretvaranja Rimske

države u neograničenu monarhiju. On konačno raskida sa Augustovim sistemom

principata, po kome je car nije tretiran kao monarh, već kao senator i prvi

građanin koji uživa najviši autoritet te specijalna ovlaštenja.

Politički sistem koji je osnovao Dioklecijan naziva se dominat, gdje je car,

dominus (gospodar) imao apsolutnu zakonodavnu ovlast nad/prema svim svojim

podanicima, bez obzira na njihov rang i stalež. U novim političkim odnosima u

mnogom je očigledan poredak istočnih monarhija; nesumnjivo preuzet uticaj sa

kraljevskog dvora Casanida.

Nastupa period, u kojem se i rimski car, slično istočnim kraljevima, smatra za

inkarnaciju božanstva, božijeg izaslanika na Zemlji. Njemu se odaju božanske

počasti (adoratio), obred/čin u kojem se pri njegovoj pojavi prisutni se spuštaju na

koljena, padaju ničice i ljube skute njegove odjeće. Pojava cara Dioklecijana

predstavljala je pravu vjersku svečanost. On se i po svojoj vanjštini izdvajao od

svoje okoline; njegova je odjeća sašivena od svile i purpurne tkanine,

ukrašena zlatomi dragim kamenjem.

Tetrarhija (vladavina četvorice) [uredi]

Rimska monarhija, i nakon Dioklecianove vladavine, ostala je u principu

jedinstvena.

Prethodno političko doba, dalo podsticaj svojim rasformiranja oblika vladavine u

carstvu kroz mnoge pokušaje/slučaje raspodjele vlasti u Rimu između dvojice čak

i trojice careva (Marka Aurelijea i Lucije Ver, Smeptije Severa i njegova dva sina,

Valerijan i Galijen).

Dioklecijan je nastojao, a kasnije i patentirao dosljedan sistem podjele vlasti,

najprije između dva, a zatim i četiri suvladara. Ubrzo nakon svog učvršćenja na

carskom prijestolju Dioklecijan je izabrao za suvladara svog zemljaka i druga po

službi Maksimijana. Dioklecijan i Maksimijan od 286. godine nosili su titule

augusta, a 293. godine oba su cara izabrali sebi suvladare (zamjenike), koji su

nazvani cezarima.

Za istočni dio carstva, kojim je upravljao sam Dioklecijan, za suvladara izabran

je Gaj Galreije Valerije Maksimijan, a Maksimijan je na zapadu za cezara izabrao

Gaja Flavija Valerija Hlora. Obojici je bilo naloženo da se razvedu od svojih žena

i uzmu kćeri svojih augusta kako bi ovim činom učvrstili rodbinske veze, a tim i

samu vlast. Svaki od vladara imao je punu carsku vlast, premda su cezari

smatrani za niže po rangu od augusta. Dioklecijan i Maksimijan smatrani su za

ravne, ali je ipak Dioklecijan zadržao veći autoritet od ostalih careva i vršio veći

uticaj na sve poslove. Stvorena je prividno složna carska porodica. Augusti su se

smatrali braćom, cezari, pak, njihovim sinovima.

Podjela vlasti između četvorice vladara bila je izazvana nužnošću; prostrana

teritorija Carstva nije omogućavala jednom monarhu da prati sve događaje

unutrašnjeg spoljnog političkog života carstva novi sistem je naizgled dozvoljavao

carevima lično rukovođenje pojedinim pohodima od vremena podjele vlasti

između Dioklecijana i Maksimijana, faktički započinje podjela čitavog carstva na

Istočno i Zapadno.

Zanimljivo je da nijedan od careva nije izabrao Rim za mjesto ovog boravka.

Naime Dioklecijan je živio u Nikomediji,Galerije u Sirmiju, Maksimijan

u Mediolanumu, Konstancije Hlor u Trieru. Međutim, za vrijeme nemira u zemlji,

carsku vlast držao je onaj koji se nalazio u Rimu. "Vječni Rim" (Roma aeterna)

smatran je kao i prije nastanka tetrarhije, prijestolnicom Carstva, ali nije bio

careva rezidencija te je izgubio svoj raniji politički značaj.

Sistem tetrarhije, kao i sve velike ideologije, je dobro zamišljen i koncipiran, ali

nije u potpunosti bio primijenjen. Nakon što se Diklecijan povukao u svoju palaču,

najprije su dva cezara, Galerije i Konstancije, postali augusti onako kako je to on

odredio, te je svaki od njih imenovao svog cezara.

Kada je Konstancije umro u Jorku 306. godine, njegovog sina Konstantina trupe

su klicanjem pozdravile kao augusta. Galerije, nemoćan da se odupre ovom

nelegalnom činu, nerado ga je postavio za cezara Zapada podređenog Flaviju

Severu, pređašnjem cezaru, a potom augusta zapada. Zategnutost se povećala,

kada je pretorijanska garda u Rimu potaknula sličnim postupkom britanske vojske

u korist Konstantina, proglasila za augusta Maksencija Maksimijanovog sina.

Pošto je Sever izdajnički ubijen 307. godine nastala je opća borba za položaje,

tako da su jedno vrijeme šestorica vladara od kojih je svaki imao titulu augusta,

između sebe dijelili Carstvo. Time se okončalo relativno spokojno Dioklecijanovo

doba, iako je mir koji je on izvojevao nije bio odmah poremećen. Borba za vlast je

bila neizbježna. Do 314. godine broj protivnika sveo se na dvojicu, Konstantina i

Licinija, koji su između sebe podijelili rimski svijet. Uslijedilo je potom deset

godina njihovog sve mučnijeg suvladarstva, koje je privedeno kraju 324. godine

kada je Konstantin nanio poraz Liciniji i postao vrhovni gospodar.

Uloga senata za vrijeme Dioklecijanove vladavine [uredi]

Senatorski stalež (Ordo senatorius) ostaje najviši stalež u Carstvu, ali je senat

kao ustanova gubio onaj politički uticaj koji je u izvjesnoj mjeri imao sve do

Dioklecijana. Senat, sada sa velikim brojem članova - oko 2000, pretvara se u

gradska vijeća Rima i Konstantinopolisa sa simboličnom nadležnošću, koja se

sastojala u dodjeljivanju počasnih naziva uglednim pojedincima. Senat se bavio

pitanjima u vezi sa privređivanjem javnih predstava i raznim obavezama

senatora, dok je sve njegove odluke morao sankcionirati car.

Senatori su najčešće bili zemljišni veleposjednici, s ogromnim uticajem u svojoj

sredini ili, u društvenoj mjeri najugledniji državni funkcioneri u centralizovanom

birokratskom aparatu.

Gušenje pokreta Bagauda [uredi]

Jedna od prvih Dioklecijanovih i Maksimijanovih mjera bilo je ugušenje

revolucionarnih pokreta robova i kolona 285 godine. Naime,

sredinom 285 godine, seljaci iz Galije zajedno s robovima, nadničarima i

gradskom sirotinjom su se pobunili zbog visokih poreza i svakodnevnog tlačenja

od strane Rimljana. Objavili i otpočeli su rat protiv Rimskog Carstva. Maksimijan,

po Dioklecijanovu naređenju, je krenuo u Galiju koju je zahvatio pokret bagauda,

kako su sebe nazvali pobunjeni narodi.

Robovi i koloni napadali su na vile magnata i dekuriona, spaljivali ih, plijenili

stoku, odnosili žito.

Prema navodima: "To je bilo vrijeme kada su napali težaci, koji ne znaju za vojne

običaje, kada se orač pretvorio u pješaka, a pastir u konjanika, kada je seljanin

pustošio svoje usjeve, podražavajući neprijatelju- barabarinu".

Amand i Elijan, rukovodioci ustanka uporište svoje borbe su našli u jednoj tvrđavi

u oblasti Parizije. Pokret je predstavljao opasnost po gradove, od kojih su jedni

prešli u njhove ruke, a drugi očekivali da budu napadnuti. Maksimijan je naišao

na ozbiljan otpor od strane protivnika. Pribjegavajući čas neobično svirepim

mjerama, čas privlačeći sebi ustanike prividnom popustljivošću, Maksimijan je

potisnuo neprijatelja na sjever i tek nakon znatne pripreme krenuo u odlučnu

bitku, u kojoj su baganci bili potučeni. Tvrđava je tek poslije dugotrajne opsade

bila zauzeta, a njeni branioci gotovo istrebljeni. Za kratko vrijeme pokret u Galiji je

bio ugušen 286 godine.

Dioklecijanove reforme [uredi]

Dioklecijan je izvršio čitav niz reformi, koje su imale za cilj da jačanje privredne,

političke i vojne moći Rimskog carstva. Podaci o Dioklecijanovoj vladi su

fragmentirani i nisu uvijek pouzdani, s obzirom na to, ne može se utvrditi veza

između pojedinih reformi koje su provedene za vrijeme njegove vladavine, te

nakon njegove smrti.

Nova administrativna podjela Carstva [uredi]

Dioklecijan je izvršio novu administrativnu podjelu Carstva. Carstvo je podijeljeno

na prefekture na čijem čelu se nalaziopraefectus praetrio, a ove na dioceze

kojima su upravljali vikari (vicarius). Carstvo je bilo podijeljeno na 12 dioceza, čije

se granice nisu uvijek poklapale sa granicama ranijih provincija. Diocezu čini više

provincija i njima su upravljaju rektori (rectores).

Apeninsko poluostrvo je sada i zvanično izgubilo privilegiran položaj u odnosu na

ostale provincije, te je bilo podijeljeno na dvije dioceze, koje nisu obuhvaćale

samo italsku, već i druge oblasti. Na dužnost prefekta pretorijanske garde

(praefectus paetorio) najčešće se birao neki istaknuti pravnik

(poput Poupinijan, Ulpijan, Paul).

Postojao je i "sveti savjet"; Uprava je podijeljena po resorima tako da na svakom

nivou su postojali činovnici zaduženi za razne vrste poslova i oni su podređeni

upravniku svoje jedinice. U gradovima se formiraju gradska vijeća sastavljena od

decuriona na čijem je čelu gradski perfekt. Sistem dominata predstavljao je

završen korak na putu ka konačnom utvrđenju vojne diktature. Ugušenjem otpora

društveno eksploatisanih klasa i odbijanje barbara zahtijevali su ne samo

političku reorganizaciju rimske države, nego njeno privredno i vojno učvršćivanje.

Vojna reforma [uredi]

Dioklecijanova pažnja je bila usmjerena u prvom redu na uzdizanje političke i

vojne moći carstva. Pored podjele vlasti između augusta i cezara trebalo je

stvoriti i jaku vojsku, koja će biti sposobna da brani granice carstva od barbara te

da u isto vrijeme predstavljati realan oslonac carske vlasti. Reforma vojske

stajala je u centru Dioklecijanove pažnje. Provođena je u toku niza godina, a

završili su je tek Konstantin i njegovi nasljednici.

Prije Dioklecijana, Rimske legije su bile raspoređene po pojedinim provincijama i

toliko vezane za mjesto rasporeda, da u slučaju potrebe/nužde bilo krajnje

nemoguće prebaciti ih na neku drugu granicu. Od Dioklecijanovog vremena

utvrđuje se podjela vojske na dvije osnovne kategorije:

1. pogranične trupe (Limitanei), koji se stalno nalazi u određenoj pograničnoj

zoni

2. mobilne jedinice (Comitatenses), koje su prema potrebi mogli biti

mobilizirani i prebačeni s jedne granice na drugu

Na taj način bilo je omogućeno prebacivanje trupa za relativno kratko vrijeme, a

da pri tome ne oslabi odbrana granica. Ovaj princip vojne organizacije, koji je

dovršio Konstantin, dao je pozitivne rezultate. Velika pažnja posvećena je

podizanju vojne discipline. Vojskovođama je oduzeta ranija samostalnost. Parole

"vjernost vojnika" i "hrabrost vojnika" često se utiskivao na Dioklecijanov novac.

Dikolecijan je znatno uvećao i sastav vojske. Prije Dioklecijana vojne jedinice su

po pravilu popunjavane doborovoljcima. Ovaj princip ostao je na snazi i u vrijeme

kasnog carstva, ali su u isto vrijeme uvedeni i propisi za obavezno popunjavanje

vojske. Dioklecijan je obavezao krupne zemljoposjednike da državi daju određen

broj regruta u zavisnosti od broja robova i kolona na njihovim imanjima. Vojsku su

morali da služe i zarobljeni barbari naseljeni na rimskoj teritoriji.

Poreska reforma [uredi]

Dioklecijan je izvršio niz reformi u cilju poboljšanja stanja državnih financija.

Reforma vojske iziskivala je velike izdatke kao i povećan činovnički aparat. Ovom

treba pridodati raskoš carskog dvora i graciozne građevine koje su podizane u

Rimu i drugim gradovima. Međutim, privreda carstva i pored pojedinih mjera

Aurelijana i njegovih nasljednika, i dalje je bila rastrojena.

Dioklecijan uvodi novi sistem razrezivanja poreza u skladu sa ocjenjenom

produktivnošću svake oblasti u carstvu. U njegovo vrijeme veliki su značaj stekli

neposredni, u prvom redu zemljišni porezi. I u prethodnom periodu stanovništvo

pojedinih oblasti moralo je da državi dostavlja određene namirnice za izdržavanje

grada Rima, vojske i činovništva. Takav porez nosio je naziv anona (annona) i

sakupljan je neredovno, dobijajući često karakter rekvizicije. Od Dioklecijanovog

vremena anona, je posebno bila u naturalnom obliku, redovno ubirana od

stanovništva.

Poreska jedinica određivana je prema veličini obradive zemlje (iugum - zaprega)

koju može da obradi jedan čovjek (caput - glava) kako bi ostvario sredstva za

život. Pri sastavljanju katastara uzimani su u obzir: veličina, kvaliteta obradive

parcele, kulture koje se na njoj gaje, broj radnika i broj grla stoke.

Iugum i caput dovedeni su u određen odnos (nejednak u raznim oblastima

carstva), i od svake poreske jedinice ubiran je određen porez - uglavnom u

naturalnom obliku u žitu, ulju, vinu itd. Od poreza nisu oslobađani ni senatori, koji

su pored zemljišnog plaćali i porez (aurum glaebale), a gradski stanovnici koji

nisu imali zemljišnog posjeda su plaćali osobni porez (capitatio plebeia). Bilo je

nemoguće izbjeći materijalnu propast koju je ovakav propis često sobom

donosio.

Nekadašnja visoka zvanja duumvir ili decurio za koja su se borili, postala su

obilježja žena i time neželjena. Ljude su prisiljavali da ovu službu vrše njihovi

nasljednici. U slučaju nestanka ili smrti muškog potomstva njihove kolege na

istom poslu bili su dužni preuzeti njihovu imovinu i odgovornost. Tako se

naimenovanje za decuriona smatralo kao kazna.

Također, bogati zemljoposjednici clarissimi u provincijama podlijegali su plaćanju

ovih visokih poreza. Prema tome, i u političkom i u ekonomskom pogledu

podanici poznog carstva bili su sputani i strahovito izrabljivani. Dioklecijanova

reforma osiguravala je državi određenu količinu namirnica, potrebnu za

izdržavanje vojske, dvora, rezidencija careva; sljedi da je državna privreda

počivala na naturalno-privrednoj bazi i nije zavisila od kolebanja vrijednosti

novca.

Financijska reforma [uredi]

Pored naturalne privrede, novčana privreda je igrala također bitnu ulogu u

periodu dominata; ali je njoj bila potrebna sanacija.

U tu svrhu Dioklecijan je sproveo reformu novca. Ovom reformom je utvrđena

punovrijedna zlatna moneta (aureus), koja je zvanično bila teška 1/6 rimske funte

(5,45 grama). Pored toga, u opticaj je pušten srebrni i brozani novac. Male

emisije zlatnog i srebrnog novca puštene su u opticaj, ali pošto se još uvijek na

tržištu pojavljivao stari bakreni novac bezvrijedni skok cijena nije zaustavljen.

Zvanična uspostavljena skala je bila sljedeća:

1 aureus- zlatnik vrijedio je 200 srebrnjaka, a ovi 8000 denarija

Ova reforma nije imala nekog naročitog uspjeha, jer realna vrijednost novca nije

stajala u potrebnom skladu sa njenom nominalnom vrijednošću. Odnos između

vrijednosti metala bio je određen proizvoljno, također nije bio u obzir sistem

cirkulacije novca. Cijene robe, ne samo da nisu opadale nego su i dalje rasle.

Edikt o cijenama [uredi]

U cilju borbe protiv sve veće skupoće 301. godine izdan je edikt koji je utvrđivao

maksimalne cijene za raznu robu, kao i maksimalnu tarifu za plaćanje rada

– Edictum de pretiis rerum venailum.

Sačuvano je nekoliko natpisa koji sadrže fragmente iz ovog edikta. U djelovima u

kojima je moguće uspoređivati Dioklecijanove cijene sa onima iz ranijih perioda,

djelovanje inflacije na cijelo tržište postaje očigledno.

Npr. mjesečno primanje koje je učitelj primao po đaku je iznosilo 50 denarija.

Nastavnik građevinarstva mogao je očekivati 100 denarija po učeniku.

Dioklecijan je naredio da se svi mogući prekršioci edikta kažnjavaju smrću. U

uvodu edikta je stajalo: "I neka niko ne smatra ovo odluku svirepom jer je svakom

pružena prilika da izbjegne kaznu ako se drži umjerenosti"

U drugom djelu edikta sadržan je dug spisak svakovrsnih predmeta uz naznaku

maksimalnih cijena. Moderni historičari ističu da reguliranje cijena imalo

određene razloge. Državna uprava je raspolagala ogromnim zalihama namirnica

koje su pristizale s jedne strane od carskih posjeda, a sa druge u vidu poreza.

Prema tome, vlasti su bile u mogućnosi da izbace na tržište određene količine

robe i samim tim reguliraju cijene.

Cijene naznačene u ediktu bile su jedinstvene za čitavo carstvo, nije vođeno

računa o osobenostima pojedinih oblasti i ostalim lokalnim uslovima. Edikt nije

imao neke naročite praktične posljedice i ubrzo posle njegovog izdavanja ljudi su

prestali da ga se pridržavaju.

Dioklecianov stav prema tradicionalnoj rimskoj religiji [uredi]

U političkom sistemu koji je osnovao Dioklecijan, u svoje središte postavio je i

vjerska pitanja, Dioklecijan se, slično Augustu, pojavio u ulozi obnavljača stare

rimske religije, ali je u isto vrijeme, kao što je to bio slučaj po istočnim

monarhijama, naglašeno i božansko porijeklo carske vlasti. Jupiter Preblagi

Najveći (Jupiter - Jovi Optimus Maximus) smatran je za glavnog carevog

zaštitnika i izvor najviše njegove vlasti nad svijetom. Dioklecijan je nosio titulu

Jovije, a Maksimijan - Herkulije. Ove su titule podvlačile vjersko sankcioniranje

carske vlasti.

Tradicionalnom rimskom kultu ponovo je posvećivana velika pažnja, koji je od

kršćanske zajednice nailazio na izvjesnu pasivnu rezistenciju. Zadnjih decenija 3.

vijeka kršćanstvo je uživalo trpeljivost, a tačnije u prvom periodu Dioklecijanove

vlade neki istaknuti dvorjani kao i žena i kći su ispovijedali kršćansku vjeru, te su

nakon njegove smrti radi toga bile pogubljene.

Progoni kršćana [uredi]

Usprkos društvenoj netrpeljivosti rimske javnosti i usprkos prognanima i

tlačenjima, pripadnici kršćanske vjeroispovjesti usjevali su u svoje krugove privući

sve veći broj novih vjernika.

Kršćanstvo je propovijedalo pokornost, smjernost, opraštanje, tako da se veoma

brzo raširilo u razni slojevima rimskog društva, a posebno među pripadnicima

nižih društvenih slojeva: siromašnim građanima, oslobođenicima, i robovima koji

su jedino u tim tezama vidjeli tračak nade za njihovo bolje sutra – je Crkva nije

pravila razliku između neslobodnih i slobodnih ljudi.

Izvjestan broj preobraćenika nalazio se među bogatijim građanima koji su osjećali

potrebu za složenijom religijom nego što je to bilo paganstvo, a i među

prosječnim građanima za koje su svakodnevno cirkuske predstave, trke i

gladijatorske borbe postepeno gubili smisao. Pošto su kršćani s preziranjem

odgurnuli drevne običaje i pošto su idolopoklonstvo odbacili kao oblik spiritualne

vladavine i autoriteta, na sebe su navukli opću omrazu rimskih imperatora.

Negdje do 300. godine kršćani su već više od 290 godina trpili prezir,

neprijateljstvo i progone. Godine 200-202 n.e Septimije Sever zabranio je

propagiranje kršćanstva, dok je imperator Filip (244-249) prema nepotvrđenim

podacima bio je prvi rimski car kršćanin. Među vladarima koji su progonili kršćane

naročito su se isticali Neron, Karakala i Dioklecijan 303. godine kada su kršćani

ubijani, stavljeni na muke, osuđivani na zatvor ili prinudni rad u rudnicima.

Na Dioklecijana veliki uticaj je imao njegov suvladar na istoku Galerije, tako da je

u periodu 303 i 304 godine objavio četiri edikta protiv kršćana. Ovaj teror ne

prestaje sve do Dioklecijanovom abdikacijom 305. godine Kršćanstvo će

vremenom početi zahvatati i više staleže koji prvo krišom, a zatim otvoreno,

prihvaćaju novi kult. Najprije je Konstantin 313. godine izdao Milanski edikt o

toleranciji kojim je dopustio slobodno ispovijedanje nove vjere.

Obrazloženje Milanskog edikta je djelovala savremeno. "Vidjeli smo da ne treba

suzbijati religiju, nego da treba ostaviti svakom čovjeku na volju da vodi brigu o

božanskim stvarima prema svome osjećaju" Uvidjelo se da ne treba suzbijati

religiju, nego da treba ostaviti svakom čovjeku na volju da vodi brigu o božanskim

stvarima prema svome osjećanju. Svakom se dalo pravo da po svojoj želji

ispovijeda onu vjeru koja odgovora njegovim osjećanjima.

Međutim, slijedeći carski zakon koji se odnosio na religiju, Teodosijev edikt, bio je

korak unazad. Ukinuta je tolerancija, te je dozvoljena samo jedna religija 380.

godine - Teodosije je proglasio kršćanstvo za jedinu dozvoljenu religiju, koje je

danas postalo vladajuća religija u svijetu.

Dioklecijanova vanjska politika [uredi]

Dioklecijanove vojne reforme imale su za cilj u prvom redu odbranu granica

carstva. Borba protiv barbara, koji su nadolazili iz svih okolnih područja rimske

teritorije, vođena je tokom čitavog perioda Dioklecijanove vlade. Ubrzo poslije

svog dolaska na vlast Dioklecijan je zaratio sa Alamanima. Maksimijan je poslije

gušenja pokreta bagauda vodio ratove sa germanskim plemenima. Borba sa

sjevernim barbarima bila je otežana time što se rimski vojskovođa Karauzije,

proglasio se za cara i zauzeo Britaniju.

Rimski vladari morali su čak da priznaju njegovu vlast, i tek je Konstancije Hlor

poslije smrti samog Karauzija uspio ukloniti njegovog nasljednika. Maksimijan je

morao da vodi rat u Africi gdje se također pojavio uzurpator i gdje su nadirala

mauretanska plemena.

Galerije je ratovao na Dunavu sa Karpima i Jazigima. Poslije višegodišnjih ratova

Dioklecijan i njegovi suvladari uspjeli su da uspostave i učvrste granice u

sjevernom djelu carstva. Dioklecijan je morao da vodi rat u Egiptu koji su

napadali južni narodi, te gdje se u to vrijeme utvrdio uzurpator Ahil. Pošto je

umirio Egipatski front, zajedno sa Galerijem je krenuo u pohod protiv Perzijanaca,

koji su bili zauzeli Jermeniju (Armeniju) i upali u Mezopotamiju. Perzijanci su bili

potučeni i po zaključenom miru učvšćena je vladavina Rimljana u Mezopotamiji.

Izvor [uredi]

N.A. Maškin, Istorija starog rima, Beograd 1968.

Grupa autora, Stari svet, Beograd 1984.

Obrad Stanojević, Rimsko pravo, Beograd 1986.

Marin Horvat, Rimsko pravo, Zagreb 1987.

Ivo Puhan, Rimsko pravo, Beograd 1974.

Ante Romac, Rječnik rimskog prava, Zagreb 1975.

Ante Romac, Latinske pravne izreke, Zagreb 1982.

Kategorije: 

Potrebno preuređivanje

Rimska imperija

Navigacija Registruj me

Prijavi me Članak Razgovor Čitanje Uređivanje Pregled historije

Početna strana Odabrani članci Portali Kategorije Nedavne izmjene Slučajan članak

interakcija Pomoć Vrata zajednice Čaršija Novosti Dobrovoljni prilozi

AlatiDrugi jezici

Azərbaycanca Български Català Česky

Deutsch English Español Eesti Euskara Français Magyar Bahasa Indonesia Italiano 日本語 ქართული Lietuvių Македонски Nnapulitano Nederlands Norsk (bokmål) Polski Português Română Русский Srpskohrvatski / српскохрватски Slovenčina Српски / srpski Svenska Tagalog Türkçe Українська

Ova stranica je posljednji put izmijenjena 10:52, 9 mart 2012

Tekst je dostupan pod Creative Commons Attribution/Share-Alike licencom; dodatni

uslovi se mogu primijeniti. Za detalje pogledajte uslove korištenja.

Politika privatnosti

O Wikipediji

Odricanje odgovornosti

Mobile view