~ 2 ~

RÓMULO GALLEGOS

DOÑA BARBARA

NASLOV ORIGINALA: RÓMULO GALLEGOS DOÑA BARBARA

ESPANA – CALPE, BUENOS AIRES 1949

~ 3 ~

PRVI DIOPRVI DIOPRVI DIOPRVI DIO

~ 4 ~

IIII

S KIM PUTUJEMO

Araucom uzvodno plovi čamac držeći se njene strme desne obale. Pokreću ga dva vesla, kojima polagano i tegobno upravljaju lađari.

Prema žarkom suncu neosjetljiva, preplanula, oznojena tjelesa, jedva pokrivena blatnim hlačama, zasukanim na bedra, zabadaju izmjenično u mulj riječnog korita dugačke motke, kojima vrhove opiru o tvrde mišice snažnih prsa. Savinuti od naprezanja pokreću čamac, tako da klizi ispod njihovih nogu od pramca do krme, kao da po njemu hodaju koracima odmjerenim i teškim. I dok jedan od njih dolazi tiho, dašćući nad svojom motkom, vraća se drugi na mjesto polaska i nastavlja isprekidani razgovor, koji im olakšava teški napor, ili, uz bučni uzdah olakšanja, zapjeva kakvu lađarsku pjesmicu o tegobama lađara, o miljama teške uzvodne vožnje, pomoću motaka ili hvatajući se s vremenom na vrijeme za grane obalnog bilja.

U paneti upravlja patron, stari vodič po rijekama i kanalima oskudne ravnice, s desnicom u rašljama kormila, pazeći na opasnost od virova, koji se stvaraju između kolja, što zakrčuje tok, bdijući nad vodenom brazdom, da mu ne bi izmakla pažnji prisutnost kojega aligatora u zasjedi.

Na splavi se voze dvojica putnika. Pod razapetim platnom mladić, kojemu žilava, premda ne i atletska građa, te odrešite i izražajne crte lica daju neku oholu otmjenost. Vanjština mu i odjeća odaju čovjeka iz grada, kojemu je stalo do prijatne vanjštine kao da se, s obzirom na stvari, koje ga okružuju, bore u njemu dva osjećaja. Njegovo ponosno smireno lice usplamti s vremena na vrijeme izrazom oduševljenja, a živahno mu pogled zasja promatrajući krajolik, ali se zatim namršti, a usta stisne izražavajući malodušnost.

Suputnik mu je jedan od onih ljudi, što pobuđuju zabrinutost, azijatskih crta lica, koje nas navode na pomisao, da je to tatarsko sjeme, koje je palo u Ameriku tko zna kada i kako. Tip rasa, okrutnih i sumornih, koje se u potpunosti razlikuju od one, što nastava ravnicu. Ispružio se izvan platnenog krova na svom gunju i pretvara se, da spava, ali ga ni vlasnik ni splavari ne puštaju s vida.

Podnevno sunce prerije, koje zasljepljuje, iskri se u smaragdnoj vodi Arauce i na drveću, što pokriva njene obale. Kroz prosjeke, koji u razmacima prekidaju nespretni slijed vegetacije, odvajaju se desno rukavci kanjona Apure – male ledine, okružene patuljastim hrastovima i palmama, a lijevo pličine prostranog kanjona Arauce – livade, koje se protežu sve do horizonta – dok se na zelenilu njihovih ledina jedva primjećuje kao tamna mrlja po

~ 5 ~

koje lutajuće stado goveda. Jednolično, upravo nepodnosivo, odzvanjaju u dubokoj tišini koraci lađara po podu čamca. S vremenom na vrijeme utakne vlasnik školjku u usta i izmami joj grub i tugaljiv zvuk, koji zamire u dubini okolice, a onda se u obalnoj šumi podigne sumorni žamor čenčena1 ili se od uvale do uvale začuje šum naglog skakanja u vodu aligatora, – strašnih domaćina široke, nijeme i samotne rijeke, koji drijemaju na suncu pustih obala.

Pojačava se podnevna žega; uznemiruje sjelila vonj mulja, kojim odiše tropska voda, što je siječe splav. Splavari više ne pjevaju i ne započinju popijevke. Sumorni pritisak pustinje stvara potištenost. »Primičemo se palodeagui2«, reče konačno vlasnik, obraćajući se putniku pod platnenim krovom, pokazujući jedno divovsko stablo. Pod ovim drvetom možete ugodno doručkovati i odmoriti se.

Sumnjivi putnik rastvori svoja opuštena usta i promrmlja: — Nedaleko odavde je prolaz Bramador, i tamo je lijepo odmarati se. — Gospodina, koji je gospodar na čamcu, ne zanima bramadorsko odmaralište –

odgovori otresito vlasnik, misleći kod toga na putnika pod šatorom, čovjek ga prijeko pogleda, i, glasom, koji je donekle odavao povrijeđenost i bio mekan i bljutav kao i mulj u močvarama ravnice, zaključi;

— E pa dobro, gazda, onda nisam ništa rekao. Santos Luzardo naglo okrene glavu. Već je bio zaboravio, da se taj čovjek vozi na

čamcu, a sada je odjednom prepoznao taj neobični glas. Bijaše to u San Fernandu kad ga je čuo prvi put prolazeći kroz hodnik neke točionice.

Razgovaralo je tamo nekoliko seljaka, stočara, o svojim poslovima, i onaj, koji je upravo govorio, najednom zastane i reče:

— To je onaj čovjek. Drugi put se dogodilo u jednom prenoćištu uz glavnu cestu. Zagušljiva noćna sparina

prisilila ga je, da iziđe na dvorište. U jednom od hodnika njihala su se dva čovjeka u svojim ležajima, te jedan od njih ovako zaključi ono, što mu je drugi pripovijedao:

— Ja sam učinio to, da sam mu približio sablju. Još više je učinio pokojnik: zabio ju je u se, kao da mu prija hladnoća čelika.

I konačno prošle noći. Kako mu se konj premorio, kad je već stigao do svratišta uz pličinu, gdje je mislio pregaziti Araucu, bijaše prisiljen tu prenoćiti i nastaviti put slijedeći dan na čamcu, koji je imao natovariti kože za San Fernando. Kad je ugovorio, da će se ukrcati, te odredio polazak u zoru, i kad je već zadrijemao, čuo je, kako netko kaže:

— Idi ti naprijed, prijatelju, a ja ću gledati dobiti mjesto na čamcu. Bijahu to tri jasne, izrazite slike, koje sijevnuše u njegovu sjećanju, i odakle je imala

proisteći kasnije promjena namjera, koje su ga vodile u Araucu: — Taj me čovjek slijedi od San Fernanda. Ono s groznicom nije bilo bez primisli.

Kako mi to nije palo na pamet jutros? U stvari se taj individuum pojavio danas u rano jutro, kad je čamac bio spreman

napustiti uvalu, dršćući pod gunjem, kojim se ogrnuo, i govoreći vlasniku:

1 Chenchena - vrst divlje kokoši. 2 Palodeagua - južnoamerička vrsta drveta.

~ 6 ~

— Prijatelju, bi li mi učinili uslugu, da mi izdate mjesto? Moram ići do Bramadorskog prijelaza, a zbog vrućine se ne mogu držati na konju. Znate, ja ću vam dobro platiti.

— Znam, prijatelju – odgovori mu vlasnik, lukavi stanovnik ravnice, dobacivši mu brz, ispitljiv pogled. Ovdje nema mjesta, da bih vam ga mogao izdati, jer čamac plovi za račun gospodara, koji želi putovati sam.

Santos Luzardo, međutim, nije primijetio, kako mu je lađar značajno namignuo, nego mu bez prigovora dopusti da se ukrca.

Sad ga promatra ispod oka i u sebi se pita: »Što namjerava taj tip? Ako je poslan, da me zaskoči, imao je za to već prilike. Jer, zakleo bih se, da taj pripada bandi Mieda. Odmah ćemo to saznati.«

I, iskoristivši prvu priliku, obrati se glasno lađaru: — Recite mi, gazda, poznate li vi onu čuvenu gospođu Barbaru, o kojoj se u Apureu

toliko pripovijeda? Lađari se zamišljeno pogledaše, a patron mu nakon nekog vremena uzvrati oprezno, na

način, kako lukavi savanac odgovara na nezgodna pitanja? — Reći ću vam, mladiću. Ja živim daleko od toga. Luzardo se s razumijevanjem nasmiješi, ali ostajući kod svoje namjere, da ispita

sumnjivog suputnika, doda ne puštajući ga s vida: — Kažu, da je to strašna žena i da zapovijeda bandi razbojnika, kojima je zadaća, da iz

zasjede ubiju svakoga, tko se opre njenim namjerama. Uslijed naglog pokreta desnice, koja je upravljala kormilom, poskoči čamac, a

istovremeno jedan od lađara, pokazujući nešto, što se činilo kao hrpa stabala, naslaganih na sprudu desne obale, reče glasno, obraćajući se Luzardu:

— Pazite! vi, koji ste željeli pucati na krokodile. Pogledajte ih ondje na obali. Ponovno se na Luzardovu licu pojavi smiješak shvaćanja i, ustavši, prisloni uz obraz

pušku, što ju je nosio sa sobom. Ali kugla ne pogodi željeni cilj, te se golemi gmazovi baciše u vodu tako naglo, da je voda uskipjela od pjene.

Videći, kako netaknuti zaroniše u vodu, sumnjivi putnik, koji nije ni riječi prozborio, dok je Luzardo nastojao da ga ispita, progunđa kroz zube uz jedva primjetljiv smiješak:

— Bilo je samo nekoliko životinja, i sve su umakle žive i zdrave. Ovo, što je rekao, uspio je čuti samo vlasnik, koji ga omjeri od glave do pete, kao da

po njegovu tijelu traži primisao ove izjave. Ovaj se činio, kao da nije ništa primijetio, te, pošto se pridigao i protegao uz nekoliko jakih i polaganih pokreta, reče:

— Dobro. Evo nas kod stabla. A ja sam svoju groznicu već iznojio. Šteta, što mi je prošla. Tako je bila ugodna!

Luzardo je, naprotiv, zapao u sumornu šutnju, dok je, međutim, čamac pristao uz mjesto, što ga je vlasnik odabrao za podnevni odmor.

Poiskakaše na kopno. Splavari zataknuše u zemlju na obali stup, za koji privezaše splav. Neznanac se izgubio u gustoj šumi, te Luzardo, videći, kako se udaljuje, zapita vlasnika:

— Poznajete li toga čovjeka? — Baš da ga poznam, to ne mogu reći, jer ovo je prvi put, što sam se s njim sreo, ali po

onome, što sam slušao od stanovnika ovdašnje ravnice, zao, kakav jest, bit će da je onaj, što

~ 7 ~

ga zovu vračem. Na to se umiješa jedan od lađara: — I ne varate se vi, gazda. To je taj. — A kakva je to osoba, taj vrač, počne opet ispitivati Luzardo. – Zamislite najgore, što se može pomisliti o bližnjem pa malko još dodajte, bez straha,

da ćete pretjerati – odgovori lađar. – Taj nije iz ovog kraja. Guato je, kako ih mi ovdje zovemo. Bio je, kažu, razbojnik na planini San Camilo, pa je odanle ima nekoliko godina, sišao, spuštajući se od posjeda do posjeda po cijelom poriječju Arauce, dok nije stigao do imanja doñe Barbare, gdje sad radi, jer, kako kaže poslovica: »Bog ih stvara, a đavo udružuje.« Ovdje ga nazivaju, kako sam ga i ja nazvao, po njegovu zanimanju, koje se sastoji u tome, da začarava konje, kao što tvrde, da izgovara neke molitve, koje sigurno izgone crve iz životinja i rogatog blaga. Ali se meni čini, da je drugo njegovo pravo zanimanje. Ono, koje vi prije spomenuste, čime ste prouzročili, da umalo ne izvrnuh čamac. Jer, znajte, da je on glavni oslonac gospođe Barbare.

— Prema tome se nisam prevario. — U nečemu ste se prevarili; a to je, što ste tome individuumu dali mjesta na čamcu. I

dopustite mi, da vam nešto savjetujem, jer ste vi mladi i niste ovdje domaći, kako se čini. Nikad nemojte nikoga primiti za suputnika, osim ako ga poznajete kao svoje ruke. I kako sam bio slobodan dati vam jedan savjet, dat ću vam tako i drugi, jer ste mi se svidjeli. Jako se čuvajte gospođe Barbare. Vi idete u Altamiru, koja je na neki način njezin saveznik. Sada vam mogu reći, da je poznajem. To je žena, koja je bičevala mnoge muškarce, i kojega ne smota svojim umiljavanjem, kod toga se posluži ljubavnim napitkom, te ga priveže uza se i čini s njim, što god zaželi, jer je i ona upućena u čarolije. A kad je riječ o neprijatelju, ne ovlaži joj se oko, kad zapovijedi, da se ukloni, tko joj stane na put, a u tu svrhu drži vrača. Vi ste i sami rekli. Ne znam što vi tražite u ovom kraju, ali nije suvišno, da vam ponovim: »Budite oprezni!« Ta žena ima svoje groblje.

Santos Luzardo se zamislio, i vlasnik se poboja, da je rekao više nego što je bio pitan, te zaključi umirujući:

— Ali kako vam kažem ovo, tako vam kažem i drugo: to pripovijeda narod, ali mu ne treba mnogo vjerovati, jer je stanovnik ravnice lažljiv od prirode, premda mi je to nezgodno reći, pa čak i kad govori istinu tako je uveća, da sliči laži. Osim toga, zasad se nemate zašto brinuti. Ovdje smo četvorica i jedna puška, a i starkelja ide s nama.

Dok su oni tako razgovarali na obali, vrač je, sakriven iza jedne male uzvisine, hvatao njihov razgovor, jedući usput hranu, što je nosio sa sobom isto onako polagano, kao što je vršio i sve ostale kretnje.

U međuvremenu su splavari prostrli pod drvo Luzardov gunj i smjestili na njega kovčežić s hranom. Zatim svoje donesoše sa splavi. Patron im se pridruži, i, dok su u sjeni paraguatana sjedili uz skromnu zakusku, pričao je ovaj Santosu svoje doživljaje po rijekama i kanalima ravnice.

Napokon, svladan dnevnom sparinom, zašuti, i dugo se nije ništa čulo osim laganog udaranja riječnih valova o čamac.

Iscrpeni umorom, lađari se opružiše poleđice po zemlji i naskoro počeše hrkati. Luzardo se nasloni na stablo i, ne misleći, omamljen samotnom divljinom, koja ga

~ 8 ~

okruživaše, prepusti se podnevnoj sparini. Kad se probudio, reče mu patron, koji je bio budan:

— Dobrano ste odspavali. Zaista se već počela spuštati večer, i nad Araucom je popuhivao svjež povjetarac.

Stotine crnih točaka izdizale su se na njenoj širokoj površini: njuške krokodila i aligatora, koji su disali iznad vode, nepomični, uspravni blagim draškanjem mutnih valova. Zatim se usred rijeke pojavi hrbat golemog aligatora. Izroni potpuno, te polagano otvori ljuskave crne kapke.

Santos Luzardo dohvati pušku i ustane, htijući ispraviti svoju omašku od maločas, ali se patron umiješa:

— Nemojte pucati. — Zašto, gazda? — Zato... Zato, što bi nam vas drugi aligator mogao odvući, ako vam posreći da ovoga

pogodite, ili isti, ako ga okrznete. To je vračarev jednooki, u kojega ne prodiru kugle. I kako je Luzardo bio uporan, ponovi: — Ne pucajte, mladiću, imajte obzira prema meni. Dok je ovako govorio, pogledavao je upozoravajući brzim pokretom na nešto, što je

imalo biti s druge strane stabla. Santos okrene glavu i otkrije vrača, kako naoko spava. Ostavi pušku na mjesto, odakle ju je bio uzeo, obiđe stablo i, zaustavivši se pred čovjekom, nagovori ga, ne obazirući se na to, što je hinio da spava.

— I vi ste mi prijatelj, kad prisluškujete, što drugi govore. Vrač otvori oči, polagano kao što bi to učinio aligator, te odgovori savršeno mirno: — Volim šuteći misliti svoje, eto to je. — Volio bih znati, što vi to mislite, dok hinite, da spavate. Izdržao je pogled, što ga je u njega upro njegov sugovornik, i reče: — Ima gospodin pravo. Ova je zemlja prostrana i svi u nju stanemo, a da nismo

prisiljeni smetati jedni drugima. Budite ljubazni i oprostite mi, što sam se došao nasloniti na ovaj stup. Znate?

I legne podalje na leđa, ruku prekriženih ispod vrata. Tom su prizoru prisustvovali, s očekivanjem se pogledajući, vlasnik i lađari, koji su se,

čuvši glasove, probudili, brzo, kako je u stanju prijeći iz dubokog sna u budno stanje čovjek, koji je navikao spavati usred opasnosti, te prvi promrmlja:

— Uh! Ovoga kao da ne plaše iznenađenja savane. Neposredno zatim reče Luzardo: — Kad budete htjeli, gazda, možemo nastaviti put. Malo smo se već odmorili. — Onda odmah. A na vrača se obrati zapovjednim pogledom: — Ustaj, prijatelju! Polazimo. — Hvala, gospodine – odgovori čovjek, ne mičući se. – Mnogo vam zahvaljujem, što

me hoćete povesti do kraja, ali odavle mogu pješice. Nisam jako daleko od kuće. I ne pitam vas, koliko sam vam dužan, što ste me dovezli dovle, jer znam, da ljudi vaše vrste ne običavaju odmah naplaćivati svoje usluge. Ali ja vam stojim na zapovijed, znate? Ime mi je Melquíades Gamarra, na vašu službu. I želim vam sretan put odavle dalje. Tako, gospodine!

~ 9 ~

Santos se već uputio na čamac kad ga vlasnik zaustavi, pošto je potiho izmijenio nekoliko riječi s lađarima, spreman da se suprotstavi opasnostima:

— Pričekajte. Ne puštam ja toga čovjeka iza nas u ovoj šumi. Ili neka ide naprijed ili ćemo ga povesti čamcem.

Obdaren izvanrednim sluhom, vrač se na to obazre. — Ne bojte se, gazda. Idem ja prije vas. I hvala vam na dobrim preporukama, što ste

mi ih dali. Jer sve sam ih slušao, znate? To rekavši, uspravi se, skupi svoj gunj, objesi o rame torbu, te se dade na put preko

otvorene savane, koja se prostirala dalje iza obalne šume. Ukrcaše se. Lađari odvezaše čamac i, pošto su ga porinuli u duboku vodu, uskočiše i

opet uzeše svoje motke, dok je vlasnik, koji je već uzeo sabljicu, uputio Luzardu ovo nezgodno pitanje:

— Jeste li vi dobar strijelac? Oprostite mi tu radoznalost. — Sudeći po pokusu vrlo loš, gazda. Toliko, jer mi niste dopustili da ponovo pokušam.

Međutim sam inače bio bolje sreće. — Vidite sami – zavikne lađar – niste vi loš strijelac. Znao sam ja to. Vidio sam to po

načinu kako ste prislonili pušku uz lice i moglo se po tom suditi, da će kugla pasti svega neke tri brase (mjera za daljinu) od hrpe aligatora.

— I najboljem lovcu pobjegne zec, gazda. — Tako je. Ali u vašem je slučaju riječ o nečem drugom: vi niste pogodili cilj, premda

ste uza sve još i dobar strijelac, jer je uz vas bio netko, tko nije želio, da naškodite aligatorima. I da sam vam dopustio još jedan hitac, isto bi mu se tako suprotstavio.

— Vrač, zar ne? Vjerujete li vi, gazda, da taj čovjek posjeduje neke izvanredne moći? Vi ste mladi i niste još ništa vidjeli. Čarolije postoje. Kad bih vam ja ispripovjedio

nešto, što su meni o tom čovjeku pričali... Učinit ću to, jer je dobro, da znate, na čemu ste. Ispljune duhan iz usta i htjedne početi svoju pripovijest, kad ga prekine jedan od lađara

opomenom: — Sami idemo, gazda! — Istina, momci. To, kao i sve ostalo, djelo je prokletog vrača. Veslajte natrag prema

obali. – Što se događa? – zapita Luzardo. — Ostao nam je starčić na kopnu. Splav se vrati na mjesto polaska. Vlasnik joj opet

dadne smjer od obale prema rijeci, pitajući usput povišenim glasom: — S kim idemo? — S Bogom! – odgovoriše lađari. — I s djevicom! – doda on. A zatim Luzardu: – To nam je starčić bio ostao na obali.

Na rijekama ove ravnice kad se napušta luka treba uvijek polaziti s Bogom. Kroz mnoge opasnosti treba proći i, ako nije starčić u čamcu, nije ni lađar miran. Jer aligator vreba u zasjedi, a da se ne vidi u vodi, i otrnuša i raža uvijek čekaju, pa vojska jastrebova i kariba, koji od čovjeka naprave kostur prije no što se može izreći ime triju božanskih osoba.

Široka ravnico! Divlja beskrajnosti! Puste ledine bez granica duboke, mutne i samotne rijeke! Kako bi uzaludno odjekivao zov u pomoć, kad bi aligator okrenuo repom, u osamljenosti ovih prostora! Samo je iskrena vjera lađara mogla biti nada u pomoć, iako ih je

~ 10 ~

ista primitivna vjera navodila na to, da kobnom vraču pripisuju nadnaravnu moć. Santos Luzardo je već poznavao obredno pitanje apurskih lađara, ali sad ga je mogao

upraviti i samom sebi, jer je na ovaj put pošao s jednim ciljem, a sada se već zagrijavao za drugi, potpuno oprečan prvom.

~ 11 ~

II

POTOMAK CUNAVICHERA

U najpustijem i najdivljijem dijelu Arauce nalazio se zaselak Altamire, prvotno nekih dvjesta milja plodne savane, koja je hranila najbrojnije od stada, što su pasla u ovoj osami, i gdje se nalazilo jedno od najbogatijih gnjezdilišta čaplji.

Osnovao ga je prije mnogo godina don Evaristo Luzardo, jedan od onih nomadskih stanovnika ravnice, koji su kružili i još uvijek kruže sa svojim stadima po beskrajnim ledinama kanjona Cunaviche, pomičući se iz ovoga u kanjon Arauce, koji je manje udaljen od glavnih središta naselja. Potomci, pravi stanovnici ravnice, koji su čvrsto stajali na tlu, i koji nikada nisu prešli preko granice svog posjeda, odnjegovaše ga i proširiše tako, da je postao jedan od najznačajnijih u tom kraju. Kad se, međutim, obitelj obogatila i postala brojna, te jedni odoše u grad, a drugi ostadoše pod palminim krovovima naselja, živeći i dalje patrijarhalnim životom prvih Luzarda, dođe do podjele, a ova dovede do nesloge, koja im je imala pribaviti tragičnu slavu.

Posljednji vlasnik prvotne Altamire bijaše don José de los Santos, koji, da bi posjed spasio od propasti, do koje bi ga dovele brojne podjele, kupi prava svojih suvlasnika uz cijenu rada i odricanja za cijelog svoga dugog života. Poslije njegove smrti njegova djeca José i Panchita – ova već udata za Sebastijana Barquera – zatražiše podjelu, pa na mjestu starog imanja nastadoše dva: jedno, vlasništvo Joséa, koje je sačuvalo prvotno ime, i drugo, koje je primilo naziv La Barquerena po prezimenu Sebastijanovu.

Odatle, a i zbog jedne dvosmislene rečenice u ispravi, gdje je u vezi s međom stajalo: »do Palmika La Chusmita«, nastaje među bratom i sestrom nesloga, jer je svako od njih htjelo, da se u njegovu korist rečenica tumači, kao da sadrži »uključivo«, riječ koju je sastavljač ispustio. Iz toga nastade jedno od onih parničenja, koja obogate po više pokoljenja odvjetnika, a koje bi završilo njihovom propasti, da nije objema stranama, kad im je predložena nagodba, ista nepopustljivost, zbog koje su hrpu novca bacili za komadić neplodne zemlje, diktirala zahtjev:

»Ili sve ili ništa.« I kako nije moglo biti sve za obje strane, dogovoreno je, da ne bude ništa, te se

obvezaše, da će i jedni i drugi podići ogradu oko šumice, složivši se tako, da ova ostane ograđena i bez vlasnika između dvaju posjeda.

No stvar nije ostala na tome. Bijaše usred šume isušeno korito jednog kanala, koje se zimi pretvaralo u močvaru, baruštinu, u kojoj je pogibalo svako živo biće, koje bi preko nje

~ 12 ~

prelazilo. Kako se jednog dana našlo tamo utopljeno jedno marvinče sa Barquerova posjeda, prigovorio je José Luzardo Sebastijanu Barqueru zbog povrede zabranjenog, ograđenog prostora. Uvrijediše jedan drugoga u svađi, Barquero zavitla hrastovim štapom prema Luzardovu licu, a ovaj izvadi revolver i jednim ga hicem baci s konja.

Uslijediše osvete i, ubijajući se međusobno, trijebili su Luzardi i Barqueri stanovništvo, koje se najvećim dijelom sastojalo od ogranaka tih dviju obitelji, i u krilu svake od njih širio se taj tragični val.

Za vrijeme rata između Španjolske i Sjedinjenih država, José Luzardo, vjeran – kako reče – svojoj krvi, suosjećao je s majkom domovinom, dok se njegov prvorođenac Felix, simptom novog doba, oduševljavao za Yankee–je. Iz Caracasa su u naselje stizali časopisi, i to svaki mjesec, i već od prvih vijesti, što ih je mladić čitao, – jer je don José već gubio vid – zapletoše se u vatrenu prepirku, koja završi ovim oštrim riječima starog:

— Treba čovjek biti vrlo glup, da bi vjerovao, da bi mogli pobijediti kobasičari iz Chicaga.

Blijed i mucajući od srdžbe, Felix se isprsi. — Može se dogoditi, da Španjolci pobijede, ali što ne podnosim jest to, da me vi

nepotrebno vrijeđate. Don José ga od glave do pete prezirno omjeri i prasne u smijeh. Sin konačno izgubi

glavu i potegne naglo iza pasa revolver. Otac se prestane smijati i, ne mijenjajući glas, ne mičući se sa svog sjedišta, ali s izrazom ponosa, reče odmjereno:

— Pucaj! Ali mi nećeš skinuti ni dlaku s glave, jer ću te jednim udarcem mača prikovati uza zid.

Dogodilo se to u kući u naselju, malo poslije objeda, kad je obitelj bila okupljena ispod svjetiljke u dvorani. Gospođa Asuncion skoči, da se stavi između muža i sina, a na Santosa je, koji je tada imao nekih četrnaest godina, potresno djelovala ta grubost.

Svladan očevom vedrinom, siguran, da će svoju prijetnju izvršiti, ako odapne i promaši hitac, ili pokajavši se možda zbog svoje naglosti, vrati oružje na njegovo mjesto i napusti prostoriju.

Malo poslije osedla svog konja, spreman da napusti očinsku kuću, i uzalud je doña Asuncion zaklinjala i plakala. Međutim, kao da se ništa nije dogodilo, uzeo je don José naočale i čitao stoički novosti, koje su završavale porazom Cavite.

Felix se nije ograničio samo na to da napusti dom, nego se i udružio s Barquerima protiv Luzarda u tom ratu na život i smrt, koji je najkrvavije podjarivala njegova tetka Panchita, i koji su vlasti hinile da ne vide, jer je to bilo u doba veleposjeda, a Luzardi su i Barqueri dijelili Araučki.

Već su u osobnim sukobima bili izginuli skoro svi muškarci i jedne i druge obitelji, kad jedne večeri, za vrijeme borbe pijetlova u selu, Felix, ovladan alkoholom, kako je znao, da je njegov otac u zgradi za borbu pijetlova, pođe tamo i, nahuškan od svog zeta Lorenza Barquera, drsko se uputi na borilište vičući:

— Evo nosim pjetlića iz Portorika. Nije čak ni Yankee. Da vidimo, postoji li kakav španjolski pjetlić, koji bi se s njim htio tući. Smatram ga glupim i izgubljenim od samog početka. Nejednaka borba bila se već završila pobjedom Sjeveroamerikanaca, i on je ovo govorio, da izazove oca. Don José skoči k borilištu s dignutim štapom, da kazni drskost. Ali

~ 13 ~

Felix posegne za oružjem, a i on se maši za svoje, te se malo zatim vrati kući, utučen, tmuran, postaran za tih nekoliko časova i sa slijedećom viješću za svoju ženu:

— Ubio sam Felixa. Evo ti ga nose. Zatim osedla konja i uputi se u zaselak. Stigne kući, uđe u dvoranu, gdje se odigrao prvi prizor tragedije, tamo se zatvori, pošto je oštro zabranio, da ga smetaju; izvuče mač iza pojasa te ga do drška zabije u zid od pletera na istom mjestu, gdje bi ga u noći, u kojoj je došlo do onog nesretnog čitanja, bio zabio kroz sinovo srce. Jer tamo je, govorio je sam sebi, i u onom času, kad je izrekao svoju strašnu prijetnju, zadao smrt Felixu. Želio je imati pred očima tu pokorničku sliku sinoubilačkog željeza, zabijenog u zid, sve dotle, dok se ne smiri zauvijek.

I zaista, zaključan u toj sobi, bez kruha i vode, ne mičući se sa sjedala, skoro ne trepćući očima, s jednim vratašcima otvorenim za svjetlo i dvije zjenice, koje se naskoro privikoše da vide noću i bez svjetla, usredotočujući svu svoju volju u potresnom okajavanju, danima je čekao na smrt, na koju je sam sebe osudio. Tamo ga je smrt i snašla u sjedećem stavu, već ukočenog, pogleda uprtog na sablju, zataknutu u zid.

Kad naposljetku stigoše vlasti, da odigraju komediju, uobičajenu u sličnim slučajevima, nije više bila potrebna kazna, i muke je stajalo zatvoriti te oči.

Nakon nekog vremena je gospođa Asuncion zauvijek napustila ravnicu i preselila se u Caracas sa Santosom, koji je jedini preživio pokolj. Željela ga je spasiti odgajajući ga u drugoj okolini, na stotine milja od tragičnih mjesta.

Prve godine predstavljahu izgubljeno vrijeme u životu mladića. Naglo presađivanje iz savanske ravnice, tvrde ali pune jakih emocija, koje su očvršćivale karakter, u mekušnu i zagušljivu gradsku sredinu, među četiri zida jedne tmurne kuće, uz prestrašenu majku, proizvelo je kod njega čudnovato uspavljivanje sposobnosti. Neustrašivi dječak, bistre glave i žarka srca – kojim se otac tako ponosio gledajući ga, kako jaši konja lutalicu i kako vješto i prisebno prolazi kroz opasnosti savanskog rada, vrijedan one rase neustrašivih ljudi, koja je više od jednoga bajoslovnog konjanika predala narodnoj pjesmi, a isto tako više od jednog poglavice ravnici, a u kojeg je majka, koja je život drugačije shvaćala, polagala tolike nade, kad ga je slušala, kako izražava osjećaje i misli, koji su odavali suptilan i misaon duh – postao je tup i bezvoljan, pretvorio se u mizantropa.

— Vidim te, ali te ne poznajem, sine. Postao si divlji – govorila mu je majka – u svemu ipak potječući sa savane.

— To je u vezi s razvojem – primjećivale su prijateljice. – U toj dobi dječaci postaju takovi.

— Posljedica je to strahota, kojima smo prisustvovali – dodala bi ona. Bijaše oboje; ali također i presađivanje. Pomanjkanje otvorenog obzorja pred očima,

toplog vjetra, koji slobodno udara u lice, pjesme na ustima pokraj stada, divlje osame usred prostrane nijeme zemlje. Grm savanske trave, koja vene u čaši.

Katkad ga je doña Asuncion iznenadila u dvorištu kako budan sanja, ležeći poleđice na zemlji u guštiku zapuštene rezede. Bijaše »utučen«, kao što kažu na ravnici o biku, koji u šipražju traži zaklonište i tamo se po čitave dane zadržava, ležeći bez jela i pića i samo s vremena na vrijeme muklo ričući od nemoćnog bijesa, kad pretrpi osakaćen je, koje ga osuđuje na gubitak divljanja i gospodstva nad stadom.

No grad je napokon osvojio nepokornu dušu Santosa Luzarda. Kad se oslobodio

~ 14 ~

začaranosti čežnje, bijaše mu već više od osamnaest godina, a što se tiče obrazovanja, nije stajao mnogo bolje, nego dok je bio u Arauci. Odluči nadoknaditi izgubljeno vrijeme i sa žarom se oda učenju.

Usprkos tome što je imala zašto mrziti Altamiru, nije gospođa Asuncion željela prodati zaselak. Posjedovala je nepokolebljivu i nepromjenljivu dušu stanovnika savane, kojemu ništa nije iznad njegove rodne zemlje, i premda nije mislila da se ikad vrati u Araucu, ipak se nije odlučila prekinuti lanac, kojim bijaše vezana za tu neplodnu zemlju. Osim toga, pod rukom časnog i vjernog upravitelja, davao joj je zaselak dovoljan prihod.

— Neka ga proda Santos, kada ja umrem – običavala je govoriti. No u času smrti mu je savjetovala:

— Dokle god mogneš izdržati, nemoj prodati Altamiru. I Santos ju je držao zbog poštovanja prema posljednjoj majčinoj volji, a i jer je tim

prihodom s lakoćom podmirivao čedne izdatke svoga čestitog života. Inače bi se lako bio odrekao posjeda. Rodna ga zemlja nije privlačila, ovaj njen djelić isto kao ni ona cijela, jer, izgubivši osjećaj za svoj rodni kraj, izgubio je osjećaj i za domovinu uopće. Gradski život i intelektualne navike izbrisale su iz njegova duha sklonost prema slobodnom i primitivnom životu u zaselku, ali su mu istodobno usadili želju, koju mu ovaj isti grad nije mogao ispuniti. Caracas ne bijaše drugo no jedno veliko selo – nešto veće od onoga, koje su Luzardi uništili uništavajući se međusobno, – s tisuću duhovnih vrata, koja bijahu otvorena osvajačima, još uvijek podaleko od idealnog grada, zamršenog i savršenog poput mozga, gdje se svaka pobuda pretvara u ideju, a svaka reakcija, koja otud proizlazi, nosi na sebi pečat svjesne djelatnosti. I kako se činilo, da se taj ideal ostvario jedino u Evropi, nositeljici civilizacije, bavio se on mišlju, da se definitivno tamo odseli, kad završi univerzitetske studije.

U tu je svrhu računao s prihodima iz Altamire ili, ako bi je prodao, s dohotkom, koji bi imao od iste svote, uložene u gradska poduzeća, budući da od svog odvjetničkog zvanja nije tamo mogao ništa očekivati. Međutim, u Altamiri nije više bilo onog čestitog upravitelja iz vremena njegove majke i, dok se Santos zadovoljavao time, da jedva baci pogled na račune, koji su na papiru bili uvijek vrlo čisti i koje su mu od vremena do vremena podastirali njegovi administratori, pravili su oni unosne poslove na račun altamirskog posjeda. Još više, puštali su, da se kradljivci stoke uvuku u njega, i da susjedi tamo obilježuju kao svoju čak telad, koja su se još držala vimena luzardovskih krava.

Zatim nastadoše parnice s čuvenom gospođom Barbarom, u koje posjed su prešle milje i milje altamirske savane uslijed samovoljnih premjeravanja, koje su državni sudovi naređivali.

Kad je završio studije, preseli se Santos u San Fernando, da bi razmotrio, da li je još uvijek moguće nešto poduzeti protiv toga, ali kad je točno analizirao slučajeve, riješene u korist te žene, ustanovio je, da je sve nagovaranje, podmićivanje, otvoreno nasilje, bilo čudnovato lako za vladaricu Arauce. Također je otkrio, da se ono, što se učinilo protiv njegove svojine, moglo zato dogoditi, jer su njegova prava na Altamiru bolovala od mana, svojstvenih posjedima, koje stiču osvajači, a ništa drugo i nije bio njegov pradjed Evaristo Cunavichero.

Odluči, dakle, prodati posjed. Nitko, međutim, nije želio biti u susjedstvu gospođe

~ 15 ~

Barbare, i kako su, s druge strane revolucije porušile ravnicu, izgubio je mnogo vremena tražeći kupca.

— Taj posao ne možemo sklopiti ovdje, doktore. Potrebno je, da vi svojim vlastitim očima vidite, kakva je Altamira. Riječ je o tlu; samo je nekoliko stabala parapara3 ostalo na savani. I sama slabunjava stoka. Ako hoćete, otiđite tamo i čekajte me. Sada idem u Caracas, da prodam jedno marvinče, ali ću za mjesec dana doći u Altamiru i onda ćemo razgovarati o zemlji.

— Tamo ću vas čekati – reče mu Santos i slijedeći dan otputuje u Altamiru. Putem je, pred prizorom, koji mu pružaše pusta ravnica, razmišljao o mnogim

stvarima: ući u naselje, da bi se borio protiv neprijatelja, da brani svoja vlastita prava, a isto tako i tuđa, koja su krnjile poglavice ravnice, budući da je doña Barbara bila samo jedna među tolikima. Boriti se protiv prirode: protiv nezdravosti, što je uništavala narod ravnice, protiv poplave i suše, koje se cijele godine bore za prevlast nad zemljom, protiv divljine, koja se protivi prodoru civilizacije.

To, međutim, još uvijek ne bijahu namjere već čista razmatranja, zabava misliocu, te je neposredno iza jedne optimističke misli slijedila druga, sasvim oprečna.

— Da bi se to sve izvršilo, potrebno je nešto više nego volja jednog čovjeka. Što bi vrijedilo doći na kraj gospodarenju doñe Barbare u Arauci? Ista bi se stvar pojavila podalje pod drugim imenom. Važno je, da se promjene okolnosti, koje stvaraju ta zla: treba zemlju naseliti. Za naseljavanje je, međutim, potrebno prije sanirati, a za saniranje treba prije naseliti. Circulus viciosus!

Osim toga je ovdje jedan jednostavni događaj, susret s vračom i riječi, kojima mu je lađar predočio opasnosti, kojima se izlaže, ako se namjerava ispriječiti na put strašnoj doñi Barbari, odjednom oslobodio njegovu silovitu narav, koja je bila zapostavljena umovanju, i borba je sada ono, što ga oduševljava.

Bijaše to ona ista sklonost neobuzdanoj borbenosti, što je prouzročila propast Luzarda, ali s tom razlikom, što ju je on podložio jednom idealu: boriti se protiv doñe Barbare, kreature i personifikacije tadašnjeg doba, nije značilo samo spasiti Altamiru, nego i doprinijeti uništavanju sila, što ometaju napredak ravnice.

I on se odluči baciti na taj pothvat sa žarom Cunavicherovih potomaka, ljudi tvrda kova, ali i s idealima civilizirana čovjeka, a to bijaše upravo ono, što je njima nedostajalo.

3 Vrsta američkog drveta - zvanog također jaboncillo.

~ 16 ~

III

PROŽDIRATELJICA MUŠKARACA

Podalje od Cunaviche–a, podalje od Cinaruca, podalje od Mele! Dalje nego ikada, govorahu žitelji araučke ravnice, za koje je inače sve »odmah iza onog grma«. Odanle je došla tragična žena. Bijaše plod, začet nasiljem bijelog pustolova nad tmurnom putenosti Indijanke, i porijeklo joj se gubilo u dramatičnoj tajni djevičanske zemlje.

U dubinama svoga tamnog pamćenja, kod prvih iskara svijesti, vidjela se u jednom indijanskom čamcu, koji je krstario velikim rijekama orinočke šume. Bijaše sedam muškaraca u čamcu, a kapetana su zvali taita, ali svi – izuzev starog pilota Eustahija – dosađivali su joj istim draganjima: grubim udarcima rukom, poljupcima, koji su zaudarali po rakiji i duhanu.

Razbojništvo, prikriveno dopuštenjem zakonite trgovine, bijaše svrha ove plovidbe od Ciudad–Bolivara do Rio Negra. Polazili su natovareni buretima rakije i zamotcima sitničari je, tkanina i pokvarenih jestvina, a vraćali se s punim teretom sarrapije i balate. U nekim su selima kod Indijanaca zamjenjivali svoju robu za te skupocjene mirodije, zadovoljavajući se time, da ih prevare; ali drugdje bi se posada iskrcavala na kopno sa samim puškama na ramenu, zalazila bi u obalne šume i savane, te bi na povratku u čamac miomirisna sarrapia i crna balata bile umrljane krvlju.

Jedne večeri, kad su već digli sidro u Ciudad Bolivaru, približi im se mladić izgladnjela lica i prosjački odjeven, kojega je Barbarita bila već više puta primijetila na rubu nasipa, kako je promatra, kao da će mu oči iskopati, dok je ona, kao kuharica čamca, pripremala razbojnicima hranu. Reče samo, da se zove Asdrubal i izloži kapetanu:

— Trebao bih poći u Manaus, a nemam za putni trošak. Kad bi mi učinili uslugu, da me prebacite do Rio Negra, bio bih spreman, da vam to odradim. Od kuhinje do blagajne, u nečem ću vam moći biti od koristi.

Uvjerljiv, privlačiv, s onom privlačnošću inteligentnog skitnice, koja osvaja, ugodno se dojmio kapetana, te bude uveden kao kuhar, da bi se Barbarita odmorila. Već ju je taita počeo maziti: petnaest joj je bilo godina i krasna bijaše ta mješanka.

Prošlo je mnogo dana. Za vrijeme odmora i noću oko vatre na obalama, gdje su odsjedali, zabavljao je Asdrubal društvo pričajući o veselim doživljajima svoga skitničkog života. Barbarita se previjala od smijeha, ali kad bi on zastao u svom pričanju, jer mu se sviđao njen svjež i zvonki smijeh, odmah bi se ona prestala smijati i oborila oči, osjećajući slatku zaplašenost u djevičanskim grudima.

~ 17 ~

Jednog mu dana krišom šapne u uho: — Nemoj me tako gledati, jer taita postaje zloban. Uistinu se kapetan već počeo kajati, što je primio u čamac mladića, čije bi ga usluge

mogle skupo stajati, a osobito one, koje od njega nije tražio, da Barbaritu uči čitati i pisati. Za vrijeme poduke, koju je Asdrubal vršio vrlo ustrajno, previše su ih zbližavala slova, što ih je ona pisala tako, da joj je on upravljao rukom.

Jedne večeri, kad su završili sat poduke, počeo joj je Asdrubal pripovijedati bolno razdoblje svoje povijesti: o očuhovoj tiraniji, koja ga je prisilila, da napusti majčino ognjište, o žalosnim dogodovštinama, lutanju bez cilja, o gladi i napuštenosti, teškom poslu u rudniku Yuruari, borbi sa smrti na bijednom ležaju u jednoj bolnici. Napokon joj je govorio o svojim planovima: pošao je u Manaus u potrazi za srećom, već je umoran od skitničkog života, odreći će ga se i predati se radu.

Još je htio nešto reći, ali se odjednom zaustavi gledajući rijeku, koja je pred njima u tišini plazila kroz dramatični krajolik šumovitih obala.

Shvatila je, da u njegovim planovima ne zauzima mjesto, koje je ona sebi zamišljala, i lijepe joj se oči napuniše suzama. Dugo su tako ostali! Nikad neće zaboraviti tu večer. Daleko, u dubokoj tišini, čulo se gromko bučenje Aturskih voda.

Najednom joj Asdrubal pogleda u oči i zapita je: — Znaš li, što kapetan namjerava učiniti s tobom? Prestrašena naglim udarcem strašne slutnje usklikne: — Moj taita! — Ne zaslužuje, da ga tako nazivaš. Misli te prodati Turčinu. Odnosilo se to na nekog Sirijca, sadistu i gubavca, koji se obogatio eksploatacijom

balate, a stanovao je u srcu orinočke šume, odvojen od ljudi zbog bolesti, koja ga je izjedala, ali okružen haremom doraslih Indijančica, koje je što oteo što kupio od njihovih roditelja, ne samo u svrhu zadovoljenja svoje razvratnosti, nego i da zasiti svoju mržnju neizlječivog bolesnika prema svemu, što diše zdravo, da bi im prenio svoju bolest.

Iz razgovora posade čamca, kod čega ih je Asdrubal zatekao, otkrio je ovaj, da je prilikom prošlog putovanja taj Moloh kaučukove šume bio ponudio dvadeset unca za Barbaritu, a posao da nije zaključen samo zato, jer je kapetan računao na veću cijenu, koju sada, međutim, neće biti teško postići, jer se djevojka za ovo nekoliko mjeseci pretvorila u ženu, koja uzbuđuje.

Nije njoj izmaklo, da su joj odredili takvu sudbinu, ali do tada je užas, koji ju je okruživao, izazivao u njoj samo onaj osjećaj, koji je bio ujedno i strah i užitak, što je potjecao od pogleda muškaraca, koji su s njom dijelili oskudni život na čamcu.

Međutim, kad se zaljubila u Asdrubala, razbudila se njena zapretana duša, i na riječi, koje je sada čula, obuze je užas.

— Spasi me! Uzmi me sa sobom! – htjede mu reći, kad ugleda kapetana, kako im se približava.

Nosio je pušku i reče Asdrubalu: — Dobro, mladiću. Dosta si već razgovarao. Hajde sada, da učiniš nešto korisnije.

Sapo će ići po nešto sarrapije, što ovdje imamo dobiti, i ti ćeš ga pratiti. — Te stavivši mu pušku u ruke: – Ovo je za obranu, ako vas napadnu Indijanci.

~ 18 ~

Asdrubal je jedan čas razmišljao. Da li je kapetan čuo, što je on upravo rekao djevojci? Takvu zadaću mu sada daje?... U svakom slučaju treba s tim računati.

Kad je ustajao, pokušala ga je Barbarita zadržati molećivim pogledom, ali joj on samo namigne i, digavši se, odlučno napusti odmaralište idući za Sapom. Ovaj je bio drugi na čamcu, desna ruka kapetanova, kad se radilo o kobnim uslugama, i Asdrubal je to znao, ali bi bio sigurno izgubljen onim časom, kad bi pokazao strah i odbio, da izvrši primljeni nalog. Imao je bar pušku, i to protiv samo jednog čovjeka, dok su ovdje bila petorica protiv njega. Barbarita ga je pogledom pratila i dugo je ostala očiju uprtih u planinski klanac, u kojem je iščezao. Posada se na sve ovo s razumijevanjem zgledala, i kad im je, nekoliko časaka kasnije, kapetan zapovijedio, da istraže gornje obale, jer da bi ih mogli napasti Indijanci – već je bio dan sličan nalog starom Eustahiju – razumiješe, da ih želi udaljiti od odmarališta, da bi ostao nasamo s djevojkom, te odgovoriše nakon kratkog razmišljanja:

— Ostavite to za kasnije, kapetane. Sada se odmaramo. Već se dugo spremala uzbuna zbog uzbudljive djevojčine ljepote, ali se kapetan nije

usudio ugušiti je u zametku, jer je shvatio, da su ova tri čovjeka složna i spremna na sve, pa je odgađao kaznu, dok se ne vrati El Sapo, računajući s njegovom slijepom privrženošću.

Kako je Barbarita bila svjesna niskih namjera taitinih, gledala je u pobunjenicima svoje spasitelje, te potrča prema njima; ali, kad primijeti kako gledaju, zaustavi se srca sleđena od užasa, te se nesvjesno vrati na mjesto, gdje ju je ostavio Asdrubal.

Najednom zapjeva yacabo4 posmrtna zvonjava u očajnoj tišini šumskog sumraka, koja sleđuje srce putnika.

— Ya–cabo;... Yacabo ... Da li to bijaše proročanski pjev ptice ili sam Asdrubalov smrtni jauk? Bijaše li to kod

nje davanje oduška nakon dugotrajne živčane napetosti? Ili odjek smrtnog udarca u njenu mozgu, tajanstveno prenesenog na udaljeno mjesto, gdje je u ovom času taj udarac primilo drugo tijelo: El Sapov ubod u vrat Asdrubalov?

Sjećala se samo, kako je pala na lice, srušena u nenadanoj gužvi, i da je kriknula tako, da je grlo razdrla.

Ostalo je uslijedilo, a da ona nije bila ničega svjesna, a to bijaše: izbijanje pobune, smrt kapetanova, a zatim i El Sapova, koji se bijaše sam vratio na mjesto, te gozba, što su je od njezina djevičanstva sebi priredili osvetnici Asdrubalovi.

Kad joj je stari Eustahije, čuvši njen krik u pomoć, gušeći se od zadihanosti dotrčao u pomoć, bijahu se već svi zasitili, a jedan od njih reče:

— Sad je možemo prodati i Turčinu, pa bilo to i za dvadeset unci, kako je prije ponudio.

Noćna se tama rumeni odsjevom krijesova; čuje se divljačka dreka. To je gavanov lov. Indijanci zapale vatru od slame oko nepristupačnih močvara, ptica poleti preplašena vikom, i krila joj se rumeno oboje od sjaja plamena u dubokoj tami. Ali lovci onda brzo priguše i zagase vatre, a ptica im, zaslijepljena, nemoćna, dopada ruku.

Nešto se slično zbilo u Barbaritinu životu. Ljubav prema Asdrubalu bijaše kratak let, jedva jedan pokret krilima, kad se zaiskrio prvi čisti osjećaj u njenu srcu, i bio zauvijek

4 Vrsta ptice - koja se hrani samo kukcima.

~ 19 ~

ugušen nasiljem ljudi – lovaca na užitke. Iz njihovih ju je ruku te noći oslobodio Eustahije – stari bahijski Indijanac, koji je

samo zato služio u čamcu kao pilot, da bi mogao ostati u blizini kćeri one žene svoga plemena, koja mu je u času kad je uslijed okrutnih kapetanovih postupaka umirala, preporučila, da ne napusti djevojčicu. Ali niti vrijeme, niti mirni život u zaselku, kamo su se sklonili, niti mekušni fatalizam, koji je na časove u njenoj indijanskoj duši budio zvuk žalosnih pjesama, nisu uspjeli smiriti muklu bol u njenu srcu: tvrda i trajna bora zacrtala joj se na čelu, a opak plamen sjao joj je u očima.

Samo je još osvetničku mržnju mogla gajiti u svojim grudima, i ni u čem nije tako uživala kao u prizoru, gdje se muškarac nastoji osloboditi iz pandža razornih sila. Pustošenja Cajay – Mihara – zloga božanstva orinočke šume, đavolska snaga u očima škodljivaca i strašne moći trava i korijenja, od kojih Indijanke prave napitke za rasplamsavanje putenosti i uništenje volje kod muškaraca, koji se opiru njihovoj ljubavi, oduševljavaju je toliko, da joj je jedina svrha života, da ovlada tajnama, koje se odnose na začaravanje muškaraca.

I uputila ju je u tu znanost čitava rulja čarobnjaka, koje stvara primitivni život indijanske sredine. Uročnici, koji misle, da samim zurenjem u svoju žrtvu mogu kod nje izazvati najneobičnije i najstrašnije bolesti; puhači, koji kažu, da mogu liječiti samim svojim čudesnim dahom, ako ga uprave na oštećeni dio bolesnikova tijela; čarobnjaci, koji imaju tajanstvene riječi protiv svih zala, i dovoljno je da ih mrmljaju gledajući prema mjestu, gdje se nalazi bolesnik, pa bilo to i na milje udaljenosti – svi su joj oni otkrili svoje tajne, te kratko vrijeme zavlada u duši mješanke najgrublje i najnevjerojatni je sujevjerje.

S druge je strane i njena ljepota uzbudila cijelu općinu. žarko su za njom čeznuli mladići, uhađale su je ljubomorne žene, te mudri starci savjetovaše Eustahiju:

— Odvedi djevojku odavde. Napusti s njom sve ovo. I ponovno poče lutalački život po velikim rijekama, na čamcu s dva Indijanca, veslača.

Orinoco je rijeka crvenih valova; Guainia ih crno prošara. U srcu šume ujedinjuju se njihove vode, ali dugo teku, a da se ne izmiješaju, nego svaka čuva svoju boju. Tako je i u duši mješanke trebalo mnogo godina, da se goruća senzualnost izmiješa s dubokom mržnjom prema muškarcu.

Prva žrtva ove strašne mješavine strasti bijaše Lorenzo Barquero. Bijaše to mladi sin don Sebastijana, koji je polazio školu u Caracasu. Već je bio pri kraju pravnih studija, a budućnost mu se smiješila u ljubavi jedne lijepe i ugledne žene kao i u izgledima zvanja, u kojem bi njegova nadarenost brala uspjehe. U doba, međutim, kad se na ravnici pojavila nesloga između Luzarda i Barquera, počelo se u njemu ispoljavati čudnovato moralno propadanje. Pod utjecajem naglog napadaja mizantropije napusti najednom sveučilišne dvorane i draži velegradskog života, te se povuče na jedno seosko imanje na susjednim poljima, gdje je dan za danom provodio ležeći u visećoj postelji, sam, nijem i turoban poput bolesne zvijeri u svom brlogu. Došlo je tako daleko, da se konačno odrekao svega, što mu je život u Caracasu moglo učiniti lijepim: svoje zaručnice, studija i sjajnog društvenog života, te se uputio na ravnicu, da bi se bacio u vrtlog drame, koja se tamo odigravala.

I tamo naleti na Barbaritu, jedne večeri, kad je Eustahijev čamac, vraćajući se uz

~ 20 ~

Araucu s teretom živežnih namirnica za Barquereñu, pristao na Bramadorskom prijelazu, gdje je on upravljao prijelazom stada.

Ni savanska oluja, koja se pripremi i spusti za čas, ne razvije se ipak s takvom žestinom, kao što su u srcu mješanke izbile želje, koje je bila potisnula mržnja. Ali i ova je postojala, i ona je nije skrivala.

— Kad sam te prvi put vidjela, sličio si mi Asdrubalu – reče mu, pošto mu je ispripovjedila tragični događaj. Ali sad mi predstavljaš druge; jedan si dan taita, drugi dan El Sapo.

A kako je on, ponosni posjednik, odgovorio? — Da. Svakako pojedinog od tih ljudi, koji su ti svi odvratni. Ali predstavljajući ti ih

jednog po jednog, učinit ću, da ih usprkos samoj sebi zavoliš. Na to ona zareža: — Ali ja ću ih sve uništiti U tebi. I ova divlja ljubav, koja je ustvari doživljaj s lađarkom učinila osebujnim, pomutila je

um Lorenza Barquera, koji je već i onako bio nezdrav. Čak ni materinstvo nije smirilo osvetničku mržnju proždirateljice muškaraca.

Naprotiv, to ju je još više raspirilo: dijete vlastite utrobe bijaše za nju pobjeda mužjaka, novo nasilje. Ovladana ovim osjećajem začela je i rodila kćer, koju su tuđa prsa morala dojiti, jer je ona nije htjela ni vidjeti.

Ništa se više ni Lorenzo nije bavio s djetetom. Kao priležnik nezasitne žene pao je žrtvom ljubavnog napitka, koji mu je miješala u hranu i piće, te nije potrajalo dugo, da od naočite mladosti onoga, za koga se činilo, da mu je suđena sjajna budućnost, ostane samo organizam, koji su izjedale najrazornije mane, oslabljena volja, poživinčen duh.

I dok se njegov duh postepeno uspavljivao – jer je po čitave dane patio od neodoljive pospanosti – što je dovodilo u bijedno stanje njegova životna vrela, iscrpljena otrovom napitka, lišila ga je pohlepa i njegova očinskog nasljedstva.

Na zamisao je došao neki pukovnik Apolinar, koji se tamo pojavio tražeći, da kupi zemlju novcem, koji je stekao pljačkom na građanskom sudu jednoga tamošnjeg sela. Iskusan u lukavštinama advokatskih varalica, kako se uvjerio o moralnoj propasti Lorenza Barquera i vidio, da će njegova priležnica predstavljati laku pobjedu, brzo je zasnovao plan i, počevši joj udvarati, prišapne joj ulagujući se:

— Postoji jedan nepromašiv i vrlo siguran put, da zaposjednete Barquereñu, a da se ne morate vjenčati s don Lorenzom, budući da, kako rekoste, ne možete podnijeti pomisao, da vas neki muškarac naziva svojom ženom: prividna prodaja. Sve se sastoji u tome, da on potpiše ispravu, a to vama nije teško. Ako želite, ja ću vam je sastaviti tako, da ne bude neprilika s rođacima.

I ideja je naišla na razumijevanje. — Zaključeno. Sastavite mi tu ispravu. Ja ću je dati potpisati. I tako se dogodilo, da se Lorenzo nije opro otimačini. Kad je, međutim, trebalo zavesti

ispravu, otkrije Barbara, da sadrži klauzulu, po kojoj od potvrđuje, da je od Apolinara primio

zaključenu svotu na ime cijene za Barquereñ, i dovodi u opasnost posjed garantirajući tu obavezu.

~ 21 ~

Apolinar joj rastumači: — Bilo je potrebno staviti tu klauzulu kao branu protiv Luzardovih rođaka, koji, ako bi

otkrili, da se radi o prividnoj prodaji, mogu tražiti poništenje, proglasivši je nedopuštenom. Da ne bi bilo sumnje, ja ću vama pred registratorom uručiti taj novac. Ali budite bez brige. To je igra među nama dvoma. Poslije ćete vi meni vratiti moje novce, a ja ću vama predati ovu protuispravu, koja poništava klauzulu,

I pokaza joj privatnu ispravu, koja očito ne bijaše punovažna. Prekasno bijaše za odstupanje i, s druge strane, bila je već i ona zasnovala svoj plan, kako će se domoći toga novca, što ga je Apolinar mislio uložiti u posjede, te mu odgovori vrativši mu ispravu:

— Dobro je. Bit će, kako ti želiš. Apolinar je shvatio, da se također predaje njegovu ljubavnom opsjedanju, i bijaše ponosan svojom vještinom. Zasada žena, koja mu se predaje ovim »Ti«; kasnije posjed. I njegov novac netaknut.

Slijedećih dana saopći Luzardu: — Odlučila sam, da te zamijenim pukovnikom. Dakle si suvišan u ovoj kući. Lorenzu pade na pamet ova budalaština: — Ja sam spreman, da se oženim s tobom. Ali mu ona odgovori grohotnim smijehom, te ex–čovjeku preostade samo to, da se

zajedno sa svojom kćeri skloni, i to sada uistinu zauvijek, u jednu čobansku kolibu u palmiku La Chusmita, koji isto tako ne bijaše njegova zemlja uslijed onog utanačenja, kojim su se njegova majka i njegov stric José Luzardo odrekli vlasništva nad ovim dijelom nekadašnje Altamire.

Ne ostade ni ime »La Barquereña«, jer ga Barbara promijeni u El Miedo, ime komadića savane, gdje su se nalazile kuće zaselka, te ovo postade jezgra čuvenog veleposjeda.

Kad se u njenu burnom srcu tako razularila pohlepa, odluči postati gospodaricom cijelog kanjona Arauce. Uz pomoć Apolinarovih izvanrednih sposobnosti za parničenje, poče se parničiti sa susjedima, postizavajući potkupljivanjem sudaca ono, što joj pravda ne bi mogla priznati. Kad nije imala ništa naučiti od svog novog ljubavnika i kad je sav njegov novac bio upotrebljen za razvitak posjeda, opet se domogne svoje ponosne samostalnosti, uklonivši na misteriozan način čovjeka, koji bi se mogao hvalisati nazivajući je svojom.

Altamira, zanemarena od svog vlasnika, u rukama upravitelja, koje je lako bilo potkupiti, bijaše najdraža lovina za njeno stremljenje gospodstvu. Parnicama su joj dosuđene milje i milje te se, od parnice do parnice, pomicala međa El Mieda po altamirskoj zemlji jednostavnim pomicanjem stupova. Ovo su olakšavale namjerne netočnosti i nejasnoće izreka u presudama, što su ih sastavljali potkupljeni suci, a isto tako i sudjelovanje Luzardovih upravitelja, koji su se kod svega činili nevjesti.

Svaki put, nakon što bi primio vijest o nekoj od ovih lopovština, mijenjao je Santos Luzardo upravitelja, i tako, iz ruke u ruku, pade Altamira u ruku nekoga Balbina Paibe, nekadašnjeg trgovca konjima, koji je imao prilike, da ih nekoliko kupi za gospodaricu El Mieda, i uslobodio se tako, da joj upravi neku udvornu riječ baš u času, kad je ona trebala upravitelja za Altamiru, s kojim bi bila u sporazumu, a da drugi to ne naslute.

Bilo je to odmah, kako je dobila posljednju parnicu protiv Santosa Luzarda, jer se u nju zaljubio advokat, koji je, premda inače slabo savjestan, u ljubavi bio nježan. Nebrojene

~ 22 ~

milje altamirske savane pripojene su El Miedu, ali ona se time nije zadovoljila te učini, da advokat preporuči Balbina Paibu za ispražnjeno mjesto upravitelja. Od tada je neumornim radom svako neobilježeno tele ili june, koje se našlo na stazama i glavnim putevima, obilježila žigom El Mieda, a usput je i lutajuća međa napredovala u unutrašnjost Altamire.

I dok se okolna zemlja na taj način pripajala njenom posjedu, i dok je tuđi tor obogaćivao stada, sav novac, koji joj je dopadao ruku, iščezavao je iz optoka. Govorilo se o raznim vrčevima punim marokota, što bijaše, njen najdraži novac, koje je već zakopala. Pričalo se, kako je neki vrlo bogati vlasnik stada, znajući, da ona svoj novac ne broji drugačije osim mjerom, kao da se radi o žitaricama, predložio:

— Posudite mi jedan četvrtak marokota, gospođo. Kažu, da je otišla i vratila se s mjerom do vrha punom. — Kako želite, s kapom ili bez kape? — Ravno, gospođo, jer bi me, kad ustreba platiti, vrlo skupo mogla stajati kapa. Ona ostavi višak novčanica prevukavši po rubovima ravnalo, kojim se u tu svrhu

služila, i reče: — Zapamtite. Ovako tražim, kad budete plaćali, vršak skinut jednim potezom. Tako su pripovijedali. Bilo je dosta izmišljotina u onome, što se pričalo o njezinu

bogatstvu, ali je doña Barbara bila ipak dosta imućna i vrlo škrta. Što se tiče bajke u njenoj vještičkoj moći, ni to ne bijaše u svemu tvorevina mašte. Ona

je zaista vjerovala, da joj pomažu nadnaravne sile, i sama je govorila o nekom »Drugu«, koji ju je jedne noći spasio od smrti na taj način, što joj je zapalio svijeću, da bi na vrijeme primijetila, da joj u stan prodire najamnik, plaćen da je ubije, i da joj se od onda ukazuje, da bi je savjetovao, što da učini u teškim situacijama, ili da joj otkrije daleke ili buduće događaje, za koje želi znati. To bijaše po njezinu mišljenju čudesni Nazarenac od Achaguas–a glavom, ali ona ga je jednostavno i s najvećom prirodnošću nazivala »Drug«, odakle je i potekla priča o njezinu ugovoru s vragom.

Ali bio to bog ili demon, zaštitnik, njoj to bijaše svejedno, budući da su se u njenoj glavi sve vračke i religiozna vjerovanja, zakletve i molitve izmiješale i stopile u jednu jedinu masu sujevjerja, kao što su na njenim prsima bili u najvećoj slozi skapulari i amuleti indijanskih vračeva, a na stoliću u sobi, gdje je održavala tajanstvena savjetovanja s »Drugom«, pobožne slike, križevi od blagoslovljene palme, aligatorski očnjaci, čudnotvorno kamenje i fetiši, što ih je donijela iz urođeničkog naselja, trošili su ulje iz jedne te iste, zajedničke zavjetne svjetiljke.

Što se tiče ljubavi, na divljački su se način miješale strasti s mržnjom kod te proždirateljice muškaraca. Senzualnost joj je suzbijala strast pohlepe, a i posljednjeg truna ženskosti lišili su je njeni muškarački običaji: osobno je ta žena upravljala najamnicima, vladala lasom i obarala bika na otvorenoj savani kao i najspretniji od njenih govedara. Nikada nije skidala s pojasa sablju i revolver, a nije ih nosila samo zbog zastrašivanja. Zato, ako bi je neki konvencionalni uzrok – potreba za pravim upraviteljem u danom momentu ili, kao u slučaju Balbina Paibe, za svojim oruđem u neprijateljskom taboru – potakao, da dijeli milovanja, bijaše to više muško uzimanje nego žensko davanje. Neutaživu je mržnju zamijenio duboki prezir prema muškarcu.

Usprkos ovakvom načinu života i premda je već bila prebacila četrdesetu, ipak je još

~ 23 ~

kao žena bila poželjna, jer, ako joj je potpuno manjkala ženska nježnost, davala je zato njena impozantna vanjština žene– –muškarca osebujni pečat njenoj ljepoti: – nešto divlje, lijepo i ujedno strašno.

Takva bijaše čuvena doña Barbara: razuzdanost i sujevjerje, škrtost i okrutnost, i tamo negdje u dnu sumorne duše nešto maleno, čisto i bolno: uspomena na Asdrubala, uništena ljubav, koja je ne mogaše učiniti dobrom. Pa i ona je čak poprimala strašni karakter barbarskog kulta, koji je zahtijevao ljudske žrtve: uspomena na Asdrubala budila se uvijek, kad je na svom putu susrela muškarca, kojega bi vrijedno bilo osvojiti.

~ 24 ~

IV

JEDAN JEDINI I TISUĆU RAZNIH PUTOVA

Uz prolaz Algarobo, na ulazu u zaselak Altamire, bijahu terasasta dvorišta otvorena prema visokim bregovima, koji okružuju korito Arauce.

Na zvuk guarure5, koja je naviještala dolazak čamca, dotrča na rub uvale nekoliko djevojčica, da se pokažu, i siđe na obalu troje djece i dva muškarca. U jednome od njih, lijepom araukanskom mladiću okrugla lica maslinove boje, prepozna Santos Luzardo Antonija Sandovala, malog Antonija, koji je u doba njegova djetinjstva bio u zaselku čuvar teladi, njegov drug u ekspedicijama za divljim međom i gnijezdima paraulata.

Pozdravi skinuvši s poštovanjem šešir, ali kad Luzardo ispruži prema njemu ruke, kao što je to učinio prije trinaest godina praštajući se s njim, najamnik dirnut promrmlja:

— Santos! — Promijenili smo se vanjštinom, Antonio – reče Luzardo, još uvijek držeći ruke na

ramenima seljakovim. A ovaj opet s poštovanjem odgovori; — Vi jeste druga osoba. Toliko, da vas ne bih prepoznao, da nisam znao, da dolazite

čamcem. — Prema tome te nisam iznenadio? Kako si znao, da dolazim? — Čini se, da je tu vijest donio u El Miedo najamnik, koji je pratio vrača. — Ah, da! Bila su dvojica, i jedan je od njih iste noći imao stići kopnom. — Meni je to nabacio Juan Primito – zaključi Antonio. Neka luda iz El Mieda, koji sve

otkrije i pravi je telegraf za prenošenje novosti. Svakako me cijeli dan zaokupljala misao, zašto je vrač došao s vama u čamcu. O tome smo upravo razgovarali ja i moj prijatelj Carmelito, kad je zasvirala guarura.

Odnosilo se to na njegova pratioca, kojega nakon toga predstavi: — Približi se, prijatelju, Carmelito Lopez. Čovjek, kojemu se povezanih očiju možete

povjeriti. Spada među nove, ali je svim svojim bićem luzardovac. — Na službu – reče lakonski predstavljeni, jedva se dodirnuvši oboda šešira. Čovjek

četverouglasta lica, sraslih obrva, na prvi pogled ni malo simpatičan. Jedan od onih ljudi, koji su uvijek zatvoreni u se – kako kažu na savani, a osobito u prisutnosti stranih ljudi.

Usprkos tome, a i zbog Antonijevih preporuka, dojmio se on Luzarda dobro, ali je istodobno jasno vidio, da nije isti slučaj i obratno.

5 Školjka - koja služi kao lovački rog.

~ 25 ~

Zaista bijaše Carmelito jedan od one trojice ili četvorice najamnika u zaselku, s kojih je odanosti Santos Luzardo mogao računati u borbi s neprijateljima svoje imovine. Bijaše došao u Altamiru prije kratkog vremena, i ako je, usprkos neslaganju s neprijateljem Balbinom Paibom, ipak ostao, bijaše to za ljubav Antoniju, koji je u najvećoj mjeri održavao tradicionalnu vjernost Luzardima, pa je ne samo on podnosio izdajničkog upravitelja, nego je nastojao i da zadrži u Altamiri ono malo poštenih najamnika, koji su tamo još preostali, sve u nadi, da će se jednog dana Santos odlučiti da preuzme brigu o zaselku. Carmelita je kao i Antonija obradovala vijest o dolasku gospodara: Balbino Paiba će biti odmah smijenjen i prisiljen da dade račun o svojim lopovštinama. Doći će kraj nedjelima doñe Barbare i sve će poći pravim putem.

No na Santosu Luzardu, čim je ovaj skočio s čamca, nije Carmelito otkrio ništa od onoga, što je u njegovim očima sačinjavalo muškost: otmjenost, koja mu se činila taštinom, glatkoća lica, nježnost puti, koju je već opalilo sunce od ovo nekoliko dana puta; obrijani brkovi, koji su inače oznaka muškaraca; ljubazni način ophodnje, koji mu se učinio kićenim; neuobičajena jahaća odjeća, taj utegnuti kaput, te hlače gore tako široke, a u koljenima tako tijesne, taj stegnuti vrh nogavica umjesto ovojaka, pa kravata, suvišna krpa za ovu osamu, gdje ih je za zamotavanje dosta i bez kravate.

— Hm! mrmljao je kroz zube. – I to je čovjek, od kojega smo toliko očekivali? S tim se naduvenim gizdelinom neće, kako mi se čini, nikuda stići.

U međuvremenu je niz stepenice, što su vodile na obalu, silazio Antonijev otac, šepajući i smiješeći se, starac izbrazdane kože, ali još uvijek crne glave.

— Stari Melesio! – usklikne Santos, potrčavši mu ususret. Bez i jedne bijele vlasi još uvijek!

— Indijanac je ne bojadiše, sine Santose – i nakon što se neko vrijeme smijao, tihim, jedva primjetljivim smiješkom, kod čega su mu se vidjele desni bez zubi i slina, crna od žvakanog duhana: – Kako to, da me sin Santos nije zaboravio! Dopustite mi, da vas ovako zovem, kao što sam vas zvao, dok ste bili maleni, dok se naučim zvati vas doktorom. Vi znate, da mi stari teško prihvaćamo nove stvari.

— Recite mi, kako najbolje znate, stari. — Uvijek ćeš biti obziran, zar ne, sinko? Hodi u kuću da se odmoriš bar na čas, prije

nego stigneš k svojoj kući. S desne strane stepenica prostirale su se, izbijeljene od nevremena, ograde obora, u

kojima se sakupljala i hranila stoka, a lijevo su se redale tipične zgrade savanske nastambe: dvije kuće od pletera i palme, stan Melesijeve obitelji, a među njima koliba s niskim, debelim, slamnatim krovom, pod kojim bijaše dugi stol, okružen klupama. Druga koliba, malo podalje, bila je visoka i prostrana, a uz njene stupove bijahu privezani konji Antonija i Carmelita, te konj, što su ga oni za Santosa doveli iz zaselka; treća, napokon, odvojena od kuća, i sa čijih su greda visjele kože jelena i čiguira6, koje su istom nedavno stavljene i još uvijek zaudarale. Iza ove kolibe uzdizao se red drveća: jabon, dividiva i algarrobe7, po kojima je nazvana pličina. Dalje se protezala glatka ravnica, beskrajni pašnjaci, a na

6 Chiguires - vrsta glodavca. 7 Vrsta južnoameričkog drveća.

~ 26 ~

dalekom luku obzorja uslijed svjetlosne varke, kao viseći u zraku, razabirao se rub šumarka, savanski gaj, osamljena šuma usred ravnice.

— Altamira! – uzviknu Santos. – Koliko te godina ne vidjeh! S vrata kuća iščeznuše djevojke, koje su se malo prije bile pokazale na rubu uzvisine, i

Melesio reče: — To su moje unuke. Plahe djevojke, kako ovdje kažemo. Cijelo su poslije podne

gledale na rijeku, očekujući vas, a sada, kad ste stigli, sakrivaju se. — Tvoje kćeri, Antonio? – zapita Santos. — Ne, gospodine. Ja sam, hvala bogu, još uvijek slobodan. — Od drugih sinova – rastumači Melesio. – Od pokojnih, koji neka počivaju u miru. Zakloniše se u sjenovitu malu kolibu. Zemljani pod bijaše pažljivo pometen, a klupe

smještene uzduž zida, kao za večernji ples. K tomu je bio i naslonjač, raskoš za jednostavni namještaj stanovnika ravnice, za gosta smješten na počasno mjesto.

— Iziđite, djevojke – zaviče Melesio. Ne budite tako divlje. Približite se, da pozdravite »dotola«.

Sakrivene iza vrata i u isto vrijeme željne, da se pokažu, osam Melesijevih unuka prikrivalo je svoju plašljivost smijući se i gurkajući jedna drugu.

— Iziđi ti prva, djevojko. — Oho, a zašto ne iziđeš ti? Na kraju iziđoše u redu, kao da hodaju po nekoj uskoj stazi, te jednom te istom

rečenicom, izgovarajući je jednakim pjevajućim glasom, pozdraviše Luzarda, pružajući mu svoje meke ruke.

— Kako ste? Kako ste? Kako ste? Dok je djed govorio: — Ovo je Gervasia, kći Manuelitova. Ovo je Franciska, kći Andresa Ramona.

Genoveva, Altagracia ... Sandovalske nevjeste, kako im ovdje kažu. Od muških nemam nego ova tri dječaka, koji su vam iznijeli vaše stvari iz čamca. To sam naslijedio od sinova: jedanaest usta s potpunim brojem zubi.

Kad je prošao stid pozdravljanja i predstavljanja, sjedoše jedna do druge na klupu, u istom redu kako su izišle iz kuće, ne znajući, kud bi s rukama i s očima. Najstarija, Genoveva nije još bila prešla sedamnaest godina. Bilo je među njima lijepih djevojaka, rumene puti, crnih, svijetlih očiju, sve punašne i zdrava izgleda.

— Imate lijepu obitelj, Melesio – reče Luzardo – jaku i zdravu. Vidi se, da ovdje ne vlada malarija.

Starac premjesti duhan s jednog kraja usta na drugi i odgovori: — Reći ću vam, sinko Santose. Istina je, da ovdje kod nas nema toliko bolesti koliko

po drugim ravnicama, kojima ste proputovali. Ali i nas malarija muči. I ja, koji s vama govorim, imao sam jedanaestoro djece, a samo ih je sedmero odraslo. Vi bi ih se morali sjećati. A danas imam samo još Antonija. I ono, što vam sada kažem ja, mogli bi vam reći o sebi mnogi. Događa se, da neke osobe pomoću grijanja prebole groznicu. Bilo srećno rečeno za sve nas prisutne, dao bog. Ali ostalima sudi malarija.

Ispljune gorku slinu od žvakanog duhana i opet metaforički, kako se izražava čovjek, koji je odrastao među stokom, zaključi podsmješljivim fatalizmom Venezuelanca:

~ 27 ~

— Imam samo da gledam, kako sam ostao s ovom sitneži, a krupnu stoku, sinove i njihove žene, sravnio mi je crv sa zemljom. I ponovno se tiho nasmiješi.

— Ali koliko ima djedova, Melesio, koji bi vam zavidjeli, videći kako ste okruženi tolikim lijepim unukama – reče Luzardo, da bi promijenio žalosnu temu.

— Vi ste Ijubezni! – prošapta Genoveva, dok su druge plašljivo šuškale. — Hm! – oglasi se Melesio. – Nemojte misliti, da je to neka prednost. Dao bog, da su

me ostavili s hrpom ružnih žena, jer se takve bez mnogo truda sačuvaju. A ovako ne mogu ni spavati. Cijelu noć moram biti kao bukač: napetih ušiju, i s vremena na vrijeme se izvučem iz postelje i pođem na ophodnju, te ih jednu po jednu prebrojim, da vidim, je li svih osam na broju.

I tiho razvuče lice, kod čega mu se zacrtaju nebrojene bore, a djevojke, crvene od stida, i u tisuću muka, da zadrže smijeh, promumljaju:

— Jesus, taita! Takav je on. Prilagodivši se šaljivom tonu Melesijevu, pročavrlja malo s djevojkama, zadirkujući

ih. One oživješe, sad zadovoljne, sam plahe, dok ga je starac slušao s licem, koje je razvedrio tihi smiješak, a Antonio ga promatrao šuteći, vjernim pogledom. Zatim se pojavi jedan od dječaka sa šalicom kave, koju stanovnik ravnice uvijek ima za svoje goste.

— Pit ćete sada iz iste šalice, iz koje vam je pio otac, koji neka uživa raj nebeski – reče Melesio. – Odonda je nitko više nije upotrijebio. – A zatim: – Dakle nisam umro prije, no što vidjeh sina Santosa!

— Hvala, stari! — Nema na čem, sinko. Luzardovcem sam se rodio i takav želim umrijeti. Ovdje kod

nas, kad se govori o nama Sandovalima, kažu, da na stražnjem dijelu imamo žig Altamire. He! He!

— Uvijek ste se prema nama jednako odnosili. To je istina. — Rekli ste to u dobar čas, da bi ovi dječaci, što vas slušaju bili isti takvi! Da,

gospodine. Dosljedni jesmo i uvijek smo bili: govorili smo, kad smo trebali, šutjeli, kad nismo bili pitani, ali uvijek izvršavajući dužnost. Da bude nereda? Ne, gospodine! Uvijek sam govorio Antoniju: Sandovali s Luzardima, dok nas oni ne potjeraju.

— Dobro, stari – umiješa se Antonijo – sada nas ne pitaju. I Santos je shvatio, što je Melesio želio reći s onim »šutjeti, kada nas ne pitaju«.

Predusreo je prigovore, koje bi im mogao dobaciti, što ga nisu obavještavali o lopovštinama upravitelja, i htio dati naslutiti negodovanje onih, koji su usprkos svoje iskušane i tradicionalne vjernosti bili podvrgnuti došljacima, kao što je Balbino Paiba, kojega Luzardo čak nije ni poznavao.

— Razumijem, stari. I priznajem, da sam pravi krivac ja, jer dok ste vi ovdje, ne bijaše boljega, kojemu bih povjerio svoje brige. Ali je istina, da se Altamirom nisam nikad bavio niti se želio baviti.

— Od studija vam nije ostajalo vremena – reče Antonio. — I odvratnost prema ovoj zemlji. — To je zlo, sine Santose – primijeti Melesio. — I ja već vidim – nastavi Luzardo – kako je napeto stanje vladalo za vas u Altamiri. — Služili smo kao gromobran, kako kažu – izjavi Antonio.

~ 28 ~

A starac upotpunjavajući na isti metaforički način stočara: I nije bilo malo nasilja. Osobito je moj Antonio morao dopustiti, da mu gospodare, osobito don Balbino, i čak se pretvarao da vam je neprijatelj, samo da ga ne otpusti.

— Sa svim time sam ja jučer želio razračunati. — Ali sada ćeš se razračunavati ti. Dobro je učinio, što nije izašao preda me, najbolje

bi bilo, da ode prije, jer nakon svega, kakav mi račun može položiti, ako ne isti kao i njegovi prethodnici, sve do doba Velikog Kapetana, i čime ga mogu teretiti, kad sam za sve krađe pravi krivac ja?

Slušajući to Carmelito, koji je po strani sedlao konje, vezane uz stupove velike kolibe, promrmlja:

— Zar nisam rekao? Već čovjek ne želi imati neprilika s upraviteljem. Pravilo ne izdaje: od ljepotana nema nade. Tko će svoje račune s njim urediti još ove noći, to sam ja, jer ću već sutra ujutro sedlati.

Možda je i sam Antonio mislio nešto slično, usprkos iskrenoj privrženosti prema Santosu, kad je čuo, kako je spreman pustiti upravitelja na miru s dobitkom od njegovih krađa, zato se namrgodio i šutnjom izrazio, da ne odobrava.

Santos je slatko gutljaj po gutljaj pijuckao crnu mirisavu kavu, najdraži užitak stanovnika ravnice, a istovremeno je uživao u jednoj zaboravljenoj emociji.

Lijepi prizor, kad večer pada na nijemu beskrajnost savane, dobar zaklon, sjena i svježina čednog krova, koji ga je zakriljivao; plaha prisutnost djevojčica, koje su ga čitavu večer očekivale, čisto obučene, a glava ukrašenih savanskim cvijećem kao za gozbu; dirljiva radost starca, kad je ustanovio, da ga dječak

Santos nije zaboravio, te plemenita odanost Antonijeva, govorili su mu, da nije sve zlo i neprijateljski raspoloženo na ravnici, neotkupljenoj zemlji, gdje jedan dobar narod ljubi, pati i nada se . . .

I s tim osjećajem, koji ga je pomirio s njegovom zemljom, napusti Melesijevu kuću, kad je već sunce počelo zapadati pokazujući pravac vodičima preko savane, koja je cijela jedan jedini i tisuću raznih puteva.

~ 29 ~

V

MAČ U ZIDU

Sa staza, što su ih konji slijedili, a koje je utabala papcima stoka, uzdizale su se u tihom letu močvarne sove i aguaitacaminos8, zaslijepljene još uvijek danjim svjetlom, a na udarce konjskih kopita oštro su kričali na uzbunu bukači, koji spavaju na tlu savane.

Parovi jelena bježali su na sve strane i gubili se s vida. U daljini, u polusvjetlu sumraka toplih i bogatih boja, odudarala je silhueta jahača, koji je tjerao stado. Divlja su goveda zauzimala tu i tamo prijeteće držanje, ili su preplašeno bježala videći čovjeka s bičem u zraku; druga, pitoma, išla su korak po korak u izrazitom smjeru prema točki na obzorju, gdje su se već dizali bijeli oblaci dima od suhih govedskih izmetina, koje bijaše običaj paliti u večer pokraj zaselka, da bi stado, raspršeno po savani, potražilo obore. U daljini je dizalo prašinu stado divljih konja. Jato čaplji udaljivalo se prema jugu, jedna za drugom, u harmoničnoj vedrini leta.

Ipak je veličanstvena ravnica pružala sliku očaja. Rekli su već Santosu Luzardu, da u Altamiri nije ostalo nego nekoliko parapara9; i zaista, čitavo ovo imanje, rasprostrto po beskrajnoj savani, moglo je brojiti jedva nekih stotinjak konja i goveda, dok je prije, u doba Joséa Luzarda, imalo brojna stada i konja i goveda.

— Gotovo je! – reče Santos. – Što sam ovamo i dolazio, kad više nema što da se spasi? — Morate razumjeti – reče Antonio. – S jedne strane gospođa Barbara, a s druge niz

upravitelja, jedan veći lopov od drugoga, ponašajući se, kao da je ovdašnja stoka njihova. I da bi bilo zlo još veće, kradljivci stoke, upadajući u Altamiru, kao rijeka u dolinu, kad im se god svidi; pobunjenici s jedne strane, a s druge državne komisije, koje dolaze tražiti konje i odavle ih uzimaju, jer ih gospođa Barbara šalje ovamo, da joj ne bi uzeli njene.

— Propast – zaključi Santos. A ja u Caracasu tako miran! — Ali još uvijek je nešto ostalo, doktore. Sama lutajuća stoka. I bogu hvala, da su

takve, jer bi do sada i te bile pokradene. Na sreću je u Altamiri od devedesete na ovamo, kad su ukinute sirane, sva stoka podivljala. Podivljala stoka, koja je negdje propast, bila je ovdje spas, jer budući da daje veliki otpor, zadovoljili su se upravitelji, koji su se spleli sa susjedima, time, da uzimaju pitomu stoku. Jedne od ovih noći odvest ću vas do metvičnjaka u Luzardovoj šikari, da dobijete neku predodžbu o onom manje upadljivom blagu, koje se

8 Južnoamerička ptica dugih nogu. 9 Američko drvo.

~ 30 ~

još uvijek isplati braniti. Ali da ste svoj dolazak još koji dan odgodili, ne bi ni to našli, jer je don Balbino već spremao napadaj na divlju stoku, da je podijeli s donom Barbarom. Znala je ona, zašto se s njime splela.

— Kako! Znači, da je Paiba došao na red kao ljubavnik doñe Barbare? — Pa zar vi to niste znali, doktore? Ah, prokletstvo! Pa zato on i jeste ovdje. Kaže tako

doña Barbara, da je ona postavila Balbina u Altamiru. Sada je Luzardo postao svjestan izdaje opunomoćenika, koji mu je preporučio Paibu,

povrh toga što je dopustio, da propadne parnica, koju mu je povjerio. Lagan osmijeh, koji je moglo primijetiti samo lukavo Antonijevo oko, preleti

Carmelitovim licem, te se već pokaja za riječi, kojima je izložio težinu Luzardova položaja, kad odjednom i na njemu otkrije, po jednoj srditoj gesti, muškost, koju Carmelito – što za njega bijaše jasno – nije priznavao, i u koju je i on sam malo prije već bio počeo sumnjati.

— Imamo čovjeka, reče sam sebi, zadovoljan s onim, što je otkrio. Luzardovski soj nije još uvijek utrnuo.

S poštovanjem je šutio radnik; Carmelito je i nadalje ostao tih te se dugo čulo samo udaranje konjskih kopita. Zatim, tamo daleko, gdje je iza stada išla silhueta jahača, crna u večernjem sumraku, pjev dugih kajdi, koje su se otezale u nijemu beskrajnost. I osjećaj rodnog kraja umirujući zavlada Santosovom dušom, čelo mu se razblažilo, a pogledu je dopustio da luta po prostranoj zemlji, i na usne su mu dolazila imena mjesta, koja je izdaleka prepoznavao.

Mata Oscura, Uveral, Corosalito. Palmin gaj La Chusmita. U jednom jedinom času, kad je izustio ime kobnog mjesta, koje je prouzročilo neslogu,

što je uništila njegovu porodicu, osjeti, kako se u zao čas iz dubine njegova bića izdižu divlji osjećaji, koji mu potamniše duševnu vedrinu, što ju je bio postigao. Da to ne bijaše mržnja Luzarda prema Barquerima, strast, od koje se smatrao oslobođen?

I dok je on sebi postavljao ovo pitanje, – znak budne savjesti – ču, kako Antonio, također vjeran osvetničkoj mržnji obitelji, promrmlja:

— Prokleti gaj! Tako je, gospodine. Tamo za života okajava svoj zločin onaj, koji je nahuckao sina na oca.

Odnosilo se to na Lorenza Barquera, koji je podsticao Feliksa Luzarda one večeri, kad se na borilištu pijetlova dogodila ona monstruozna tragedija, i zbilja se činilo, da mu u glasu titra mržnja.

Napokon je Santos nakon kratke stanke sa zadovoljstvom ustanovio, da ga jedino samilost potiče na slijedeće pitanje.

— Živi li još siromašni Lorenzo? — Da, ako se mogu nazvati životom hropci, koji su mu još preostali. Sjenom

Barquereñe ga ovdje zovu. To je otpadak od čovjeka. Kažu, da ga je dotle dotjerala doña Barbara, ali ja mislim, da je to kazna Božja, jer je iz njega počeo hlapiti život od onoga sata i časa, kad je pokojni José probo zid!

Premda Santos nije sve razumio, što je Antonio htio reći svojom posljednjom rečenicom, nije mu se sviđalo, da njegova oca miješa u tu stvar, te promijeni predmet razgovora, zapitavši ga nešto o stoci, što je tamo pasla.

Konačno se sunce sakrilo, ali dugo je lebdio nad obzorjem lagani savanski sumrak, u

~ 31 ~

vrpci tamnog drveća, omeđenoj čistom linijom savanskog kruga, dok se na protivnom kraju, u udubini prozirne daljine nijeme zemlje, počeo dizati puni mjesec. Sve jasnije i jasnije postajaše sablasno svjetlo, koje je posrebrivalo livade i lebdjelo kao veo nad dubokim daljinama, i već se bijaše spustila noć, kad stigoše u zaselak.

Velika kuća od pletera i opeke, nakrivljenih zidova, raskriljena krova, koji je nad hodnicima, što je okruživahu, bio od cinka, s ogradom ispred sebe, koja je brani od stoke, te nešto drveća iza sebe, gdje se nalazi dvorište, ali koje nije jako visoko, jer ga žitelji ravnice od straha pred gromom ne vole imati oko svojih nastambi. U dnu bijaše kuhinja i nekoliko soba, određenih za spremanje juke, kambura i graha, uroda povrtnjaka za ishranu osoblja; desno koliba za sjedenje i ostale, koje su služile kao spavaonice za radnike, a između one i ovih sušionica, gdje se soljeno meso izlagalo zraku i suncu, služeći za hranu muhama; lijevo žitnica, gdje se spremao kukuruz u klipovima, totuma–bundeve i hrana za kokoši, stupovi za rezanje kaiša, đubrišta, međuđubrišta i drvarnice, te napokon koci za pripitomljene svinje. To bijaše zaselak Altamira, onakav, kakvim ga je utemeljio Cunavichero Evaristo u davno vrijeme, izuzev krovove te cinčani lim krova porodične kuće, što je napravio Santosov otac. Primitivan početak, sjedište jednostavnog rada i zaklonište polubarbarskog života usred pustinje.

Dvije žene, koje proviriše na kuhinjska vrata; da izvide kakav je gospodar, i tri radnika, što bijahu tamo radi njegova dočeka, sačinjavahu cijelu družinu.

Antonio ih je predstavljao po imenu, službi i osobinama. Jednoga, koji bijaše limunove boje i sa tri četiri meke dlake umjesto brkova, ovim riječima:

— Venancio, krotitelj. Sin gospodina Venancija, koji je pravio sir. Sjećate li se gospodina Venancija?

— Kako se ne bih sjećao! – odgovori Santos. Domaći ljudi odvajkada. — Prema tome, nemam što da vam kažem, izjavi predstavljeni, – ali Santos primijeti i

na tom licu neku zabrinutost, kao što je već bio otkrio kod Carmelita. — Sedlar Maria Nieves – proslijedi Antonio predstavljajući drugoga, zdepastog

crvenokosog mješanca, savanskog lukavca, čak i u imenu, koje sliči ženskom. Vidjet ćete već, kakav je to čovjek. Ja mogu reći o njemu samo dobro.

— Ljubazan si, Antonio – reče ovaj, koga se ticalo, i obrativši se Luzardu, doda: – Evo me, dakle, da vam budem koristan, koliko mi bude moguće.

Što se tiče trećega, nekog vedrog, krivonogog i negracioznog, zbijenog, koji bijaše sav pokret, njega Antonio nije dospio predstaviti.

— Dopustite, doktore. Ja ću se sam predstaviti, da vi ne bi ozbiljno shvatili, kad mi moj prijatelj Antonio dade loše preporuke, jer već vidim, kako mu vragoljanstvo iz očiju viri. Ja sam Juan Palacios, ali me zovu Ptičurina, i tako me možete i vi zvati. Ja nisam u kući odvajkada, kao što ste malo prije rekli, ali sa mnom možete računati u svakoj prilici, jer meni se ne vidi sve izvana. I prema tome, ako je dopušteno, predajem vam zambu10 Ptičurinu.

Rekavši to pruži mu ruku i Santos je stisne, jer mu se sviđala ova otvorenost, također oznaka ravnice.

10 Mješanac ili također krivonogi.

~ 32 ~

— Tako se govori, Ptičurino – promrmlja Antonio u svojoj zahvalnoj vjernosti. — Ama hajde, krivonogi! Riječi zato postoje, da se izgovaraju! Santos izmijeni nekoliko riječi sa svojim radnicima, pa se nakon toga povuče u kuću, a

Antonio mu zatim postavi nekoliko pitanja, koja mu se nisu činila zgodnima u njegovoj prisutnosti:

— Otkud ova napuštenost? Što je s drugim momcima? — Otišli su – odgovori Venancio. – Samo Što ste vi pošli u Paso, osedlali su i uputili

se u El Miedo. — A don Balbino? Nije bio ovdje? — Ne. Ali ovo je zasnovao on. Primijetio sam, kako je snubio mladiće. — Nije mnogo izgubljeno, jer se to sve bili Balbinovi ljudi, podmukli i beskorisni –

zaključi Antonio nakon kratkog razmišljanja. Međutim, tjelesno izmoren nelagodnostima duga puta, ali duševno uzbuđen

doživljajima tog dana, sudbonosnog u njegovu životu, Santos Luzardo je u mreži za ležanje, koju je našao priređenu za se u jednoj od soba u kući, analizirao svoje osjećaje. Postojahu dvije suprotne struje; namjere i poticaji, odluke i strah.

S jedne strane plod razmišljanja, prije nego što je ugledao ravnicu: želja da se posveti domoljubnom radu, borbi protiv vladavine zla nad prirodom i čovjekom, tražeći djelotvorne lijekove, nesebična namjera do neke granice, jer je kod toga manju ulogu igrala želja da se ponovo obogati, da obnovi zaselak.

No u toj je namjeri bilo, također, mnogo impulsivnog izmicanja ispod discipline mislioca, uslijed dodira s privlačivom sredinom; polubarbarska ravnica, »zemlja muških ljudi«, kako je običavao govoriti njegov otac, jer bijaše dovoljno, da se lađar raspriča o opasnostima, kojima se izlaže onaj, tko se pokuša usprotiviti planovima doñe Barbare, pa da on odstupi od svoje namjere, da proda zaselak.

Konačno, ne bijaše li to uslijed istog dodira sa sredinom, odakle je potekao burni napadaj mržnje u porodici, prije nego što je vidio šumarak Chusmitu, i zar nije možda taj ponovni napadaj srdžbe, premda časovit, opomena, da se čuva sama sebe? Život savane, ta neodoljiva snaga, kojom privlači njena dostojanstvena sirovost, taj pretjerani osjećaj muškosti, nastao uslijed jednostavne činjenice, što jaši preko beskrajne savane, ugrozio bi djelo njegovih najboljih godina, koje je posvetio ugušivanju barbarskih sklonosti čovjeka, koji posiže za oružjem, a koje drijemaju u njemu.

Prema tome bi se bilo pametno vratiti k prvotnoj namjeri: prodati zaselak. Osim toga to bijaše u skladu s njegovim pravim životnim namjerama, pa kad se ukrcao u čamac, ne bijaše to bez nekog časovitog oduševljenja. Da li je zaista pripremljen za djelo, koje namjerava izvesti? Da li zaista zna, što je takav zaselak, kako ima njime upravljati i na koji način ispraviti mane jednog pogona, koji je prošao kroz više generacija, a da nije izgubio svoj prvotni oblik? Opće linije opširnog civilizatorskog plana ne mogu mu izmaknuti; ali detalji, da li može njima ovladati? Da li bi njegova pamet, koja je u jednom času premještena s ovog misaonog područja ideja, po kojemu se do tada kretala, dala ikakav pozitivan rezultat, kad bi se primijenila na tako konkretne i sitničave pojedinosti, kao što su one, što sačinjavaju upravljanje imanjem takve vrsti? Zar nije već do sada dovoljno pokazao svoju nesposobnost nemarnim odnosom prema svemu, što se ticalo Altamire?

~ 33 ~

Ovo bijaše mana tog karaktera, inače tako umjerenog: Santos Luzardo nije osjećao prisutnost snaga, koje su u njemu, bijaše plašljiv i preuveličavao je potrebu budnosti.

Kad se pojavio Antonio, saopćujući mu, da je prostrt stol, trgne ga iz njegovih razmišljanja.

— Nemam teka – odgovori. — Umor uništava želju za jelom – primijeti Antonio. Ovu noć nastojte spavati u ovoj

sobi ovakvoj, kakva jest, budući da nismo imali za drugo vremena, osim da je pometemo. Sutra ćemo joj zidove okrečiti i temeljitije je očistiti. Osim ako vi mislite kuću općenito popraviti, jer zaista u njoj ne možete stanovati, dok je ovaka.

— Za sada je pustimo ovako. Možda ću prodati imanje. Za mjesec dana će ovuda proći don Encarnacion Matute, kojemu sam ponudio, da kupi Altamiru, i, ako mi dadne prihvatljivu ponudu, smjesta ću sklopiti posao.

— Ah! Prema tome se vi mislite lišiti Altamire? — Mislim, da je to najbolje, što mogu učiniti. Antonio se zamisli nekoliko časova i zatim reče: — Vama, koji ste to odlučili, odgovarat će tako. – I pružajući mu svežanj ključeva –:

Evo vam ključevi kuće. Ovaj najzarđaliji je od dvorane. Možda nije ni upotrebiv, jer se ta prostorija nije otvarala. Tu je sve onako, kako je ostavio pokojnik, koji neka u miru počiva.

»Onako, kako je ostavio pokojnik. Od časa i mjesta, gdje ga je pokojnik zabio u zid.« I brzo povezivanje ovih dviju Antonijevih rečenica bijaše odlučan čas u životu Santosa

Luzarda. Diže se iz mreže za spavanje, uze svijećnjak sa zapaljenom svijećom i reče najamniku: — Otvorite dvoranu. Antonio posluša i, nakon stanovite borbe s otporom zarđale brave, otvori vrata, koja su

stajala zatvorena već trinaest godina. Val smrada zatvorenog zraka prisili Santosa, da uzmakne. Nešto crno i odvratno, što je izišlo iz tame, slijepi miš, jednim mu zamahom krila zatrne svjetlo.

On ga opet zapali te prodre u sobu u pratnji Antonija. Zaista je tamo sve još bilo, kako je ostavio Jose Luzardo: stolica, na kojoj je umro,

mač zabijen u zid. Duboko potresen, bez riječi i svjestan, da ostvaruje nadnaravno djelo, Santos se

približi zidu, te snažnim pokretom, kakav je morao biti onaj, kojim je vjerojatno njegov otac zabio ubojiti mač, izvadi ga on iz zida. Čelik bijaše pokriven nekom vrsti krvi od rđe. Baci ga od sebe, govoreći istodobno Antoniju:

— Što sam ja s ovim učinio, to imaš učiniti ti s onom mržnjom, koju si malo prije preda mnom izrazio, a koja k tomu još i nije tvoja. Jedan Luzardo ti ju je nametnuo kao podaničku dužnost, ali te drugi Luzardo ovaj čas oslobađa od te monstruozne obaveze. Dosta je onoga, što je stvaralo mržnju u ovoj zemlji.

A kad se Antonio, potresen ovim riječima, šuteći povukao, doda: – Priredi što je potrebno, da se sutra započne s popravkom kuće. Neću ipak prodati Altamiru.

Opet se vrati u mrežu za ležanje, vedra duha, pun pouzdanja u samog sebe. Izvana ga je, međutim, brujanje ravnice uljuljavalo u san kao u svijetle dane

djetinjstva: zvuk gitare iz najamničke kolibe, revan je magaraca, koji su išli za toplinom

~ 34 ~

dima, mukanje goveda u torovima, kreketanje žaba u okolnim mlakama, neprekidna simfonija savanskih cvrčaka, i ona duboka tišina beskrajnih osama ravnice, usnule na mjesečini, a to bijaše nešto, što se čulo dalje nego svi ti mrmori.

~ 35 ~

VI

SJECANJE NA ASDRUBALA

Ista ova noć u El Miedu. U sumrak je stigao vrač. Rekoše mu, da je doña Barbara upravo sjela za stol, ali kako

joj je imao položiti račun o nekim stvarima i saopćiti neke novosti, i k tome još bio željan da sjedne i odmori se, ne htjede čekati, dok ona svrši objed, nego se uputi prema kući, još uvijek sa svojim gunjem na ruci.

No već se na ulasku pokaje zbog svog koraka. Doña Barbara je jela u društvu Balbina Paibe, osobe, koja mu se nije sviđala. Htjede se okrenuti, kad mu ona reče:

— Uđite, Melquíades. — Vratit ću se kasnije. Jedite mirno. — Uđite, Melquíades. Ne bojte se, nema pasa. Vrač mu dobaci nimalo prijateljski pogled i zajedljivo mu uzvrati: – Jeste li sigurni, don Balbino? Ali Balbino nije shvatio, te drugi nastavi obrativši se doñi Barbari: — Došao sam samo, da vam saopćim, da je stoka sretno stigla u San Fernando, i da

vam vaše predam. Odloži gunj na jednu stolicu, izvadi novčarku iza pasa i povadi raznih zlatnih novčanica, koje zatim poslaže na stol, govoreći:

— Izbrojite, da vidite, je li sve. Balbino ga ispod oka pogleda, te ciljajući na običaj doñe Barbare, da sve zlato, što joj

padne u ruke, zakopa, reče: — Marokote. Viđeni ste. Zatim nastavi žvakati komad mesa, kojega mu bijahu usta puna, ali svoga pohlepnog

pogleda nije odvajao od novčanica. Doña Barbara se naglo namrgodi, a pokretom, hitrim poput kopčeva zaleta, sastaviše

joj se obrve i opet raziđoše. Ne bijaše njen običaj, da ljubavniku daje neke prednosti pred očevicem, isto kao što nije dopuštala nikakva draganja ili išta, što bi je stavljalo u položaj podložnosti. I ne bijaše to kod nje neko skrivanje, jer u tome kao i u svemu drugome bijaše potpuno ravnodušna, nego je to proistjecalo iz same prirode osjećaja; što joj ih je udahnjivao taj čovjek.

Znao je to Balbino Paiba, ali kako bijaše glup i tašt, nije propuštao ni jednu priliku da pokaže, kako ima apsolutnu moć nad njom, premda je svako njegovo hvalisanje izazivalo posprdan osmijeh. Neozbiljnost, koju je ovaj puta sebi dopustio, spadala je među takve, koje

~ 36 ~

je škrta doña Barbara najmanje podnosila, i to je shvatio kasnije. — Mora da je točno – reče, uzevši novac, a da ga nije prebrojila. Vi se nikad ne

zabunite, Melquíades. Nemate taj loš običaj. Balbino pogladi brkove, ne da bi ih očistio, nego je to činio uvijek kad mu se nešto

nije sviđalo. Njemu nije nikad iskazala takovo povjerenje. Naprotiv, uvijek je točno brojila novac, koji joj je on trebao predati, i kad bi što uzmanjkalo, što se prilično često događalo, zagledala bi se u njega bez riječi, dok ne bi on, hineći da se nečega sjetio, upotpunio količinu onim, što je bilo ostalo u džepu. Osim toga bijaše jasno, da se ono o lošem običaju odnosi na njega. Usprkos odličnim uslugama, koje joj je učinio kao upravitelj Altamire, nije još uspio osvojiti njeno povjerenje. A što se ticalo njegova položaja kao ljubavnika, nije mogao računati niti s bijednom sigurnošću, što je pruža neki hir: bijaše plaćeni namještenik – on, koga je plaćao Luzardo za upravljanje Altamirom.

— Dobro, Melquíades – nastavi doña Barbara. – Što mi imate još pripovijedati? Zašto ste najamnika poslali naprijed?

— Zar nije pripovijedao on? – zapita sada on, nastojeći izbjeći razlaganje u prisutnosti Balbina, pred kim je uvijek bio škrt u riječima.

— Da. Nešto mi je rekao, ali želim, da me obavijestiš o pojedinostima. Ove riječi, kao i one, što mu ih je upravila prije, izgovori ne gledajući mu u lice,

pazeći na jelo, koje se stavljalo na stol. Isto je tako i Melquíades govorio, a da joj nije gledao u lice. Oboje bijahu vračari i naučili su od indijanskih »štetočina«, da se nikad ne gledaju u lice.

— Dakle, u San Fernandu sam čuo, da je stigao doktor Santos Luzardo, da vam osujeti sve one parnice, koje ste dobili protiv njega. Postao sam radoznao, da upoznam čovjeka, i napokon sam uspio, da mi ga pokažu. Zatim sam ga izgubio s vida, kad sinoć, dok sam sedlao konja, da bi putovao za noćne svježine i osvanuo ovdje s danom, čujem kako dođe neki putnik i reče, da mu je konj iscrpljen i ugovara čamac, što je tamo tovario kože chiguire, za prijevoz do prijelaza Algarobo. To je moj čovjek, rekoh sam sebi, te ponovno osedlam konja, prebacim gunj i zavučem se u kolibu, gdje su mu trebali prostrijeti stol, da prisluškujem, što pripovijeda.

— I sigurno ste mnogo čuli. Mogu to sebi predočiti. — Pa eto: ništa što bi bilo vrijedno preznojavanja tuđe groznice, kako kaže narod. Ali

slušajući doktorčića, koga je ugodno slušati, kad mu se razveže jezik, jer vrlo lijepo govori, pomislih: »čovjek, kojega je ugodno slušati, ne može ostati dugo šutljiv. Samo treba biti strpljiv i napetih ušiju.« I te iste noći rekoh nadničaru: odvedi mog konja, a ja ću gledati da dobijem mjesto u bongu11.

Zatim ispriča događaj pod drvetom za vrijeme podnevnog odmora, prikazujući Santosa Luzarda kao hrabra i opasna čovjeka.

Pomoćnik doñe Barbare bijaše jedan od onih povijenih i sagnutih ljudi, koji uvijek osjećaju potrebu, da pokažu sasvim nešto drugo, nego što osjećaju. Njegovo mekušno ponašanje, njegov tihi govor, te običaj hiniti, da se divi poštenju drugih, prikrivali su britku i hladnu zloću, koja je prelazila granice okrutnosti.

11 Čamac – splav.

~ 37 ~

— Ne previjaj se toliko, Zambo – reče mu Balbino, slušajući ga, kako pretjeruje govoreći o muškosti vlasnika Altamire. Već znamo, da vi niste čovjek, koji bi se dao zaplašiti od ljepotana.

— Ali pazite, don Balbino. Reći ću vam sada. Ne plašim se ja, znate. Čovjek je visok, i k tome se isprsi, kad je potrebno.

— Ako je tako, snizit ćemo ga malo sutra, da ga poravnamo – zaključi Paiba, koji, naprotiv, nije običavao neprijatelju ništa priznati.

Vrač se nasmiješi, a zatim poslovično: — Sjetite se, don Balbino, da je uvijek bolje natrag primati nego vraćati. — Bez brige, Melquíades. Znat ću ja sutra požeti, što sam danas posijao. Mislio je kod toga na plan, koji je skovao protiv Luzarda: odmamiti mu nadničare,

napustiti Altamiru ove noći, sutradan se tamo pojaviti i pronaći što god, da zametne svađu s prvim nadničarom, što ga bude sreo, te ga otpustiti s posla, i sve to ne obazirući se na Luzardovu prisutnost. Ali, kad je imao u glavi neku ideju, nije bio miran, dok je nije razglasio, a osim toga je trebalo Melquíadesu pokazati, da će se on usuditi suprotstaviti Santosu Luzardu, pa se zato nije zadovoljio samim tim, da nabaci nešto o svojim planovima, te ih, u žurbi progutavši zalogaj, poče izlagati:

— Sutra će u rano jutro doktor Luzardo saznati, kakva je kova njegov upravitelj Balbino Paiba.

Ali se prekine, da bi u međuvremenu promatrao, što radi doña Barbara. Upravo je uzela čašu vode i podigla je do usana, kad, s izrazom začuđenja, zabaci lice i zagleda se nepomično u sadržaj čaše, koju je držala u visini očiju. Zatim izraz iznenađenja zamijeni izraz čuđenja.

— Što se događa? – zapita Balbino. — Ništa. Doktor Luzardo, koji je želio, da ga vidim, odgovori, stalno gledajući u vodu

u čaši. Kod Balbina se pojavi izraz zabrinutosti, Melquíades korakne prema stolu i, oslonivši

se o stol desnom rukom, nagne se i on, da pogleda začaranu čašu, a ona nastavi vizionarski: — Simpatičan je taj crvenokosi! Kako ima rumeno lice! Vidi mu se, da nije navikao na

savansko sunce. I dobro ste vidjeli. Vrač se udalji od stola misleći u sebi: Pas ne ždere psa. Neka ti vjeruje Balbino. Sve ti je ovo rekao nadničar. Bijaše zaista jedna od nebrojenih lukavština, kojima se doña Barbara običavala služiti,

da bi podržala vjerovanje, da je vještica, i strah, koji je time drugima ulijevala. Nešto je takvo Balbino slutio, ali je to ipak na njega djelovalo.

— Tri božanske osobe! – zazvao je kroz zube, dodavši zatim: – Jer ako je tako! Međutim je doña Barbara položila čašu na stol, a da je nije približila usnama, jer ju je

obuzelo nenadano sjećanje, uslijed kojega joj se smrači lice: »Bijaše na jednoj piragui12... Daleko, u dubokoj tišini, čula se mukla tutnjava valova

Aturesa ... Najednom zapjeva yacabó... Prođe nekoliko časova.

12 Piragua - vrsta čamca.

~ 38 ~

— Nećete dovršiti jelo? – zapita Balbino. Ali pitanje ostade bez odgovora. — Ako mi nemate više ništa zapovjediti – reče Melquíades nakon nekog vremena. Uze

svoj gunj, ovjesi ga o rame i ponovno malo pričeka, da bi dodao: — Dobro. S vašim dopuštenjem, ja se povlačim. Želim dobru zabavu. Balbino sam nastavi jesti. Zatim odjednom odmakne tanjur, obriše brkove i napusti

stol. Svjetiljka poče žmirkati. Napokon se smiri. Doña Barbara bijaše još uvijek za stolom i

u svojim mislima, nepomičnim, srditim, sumornim, u onom jezovitom času svoje prošlosti. »... Dakle, u dubokoj tišini, čula se mukla tutnjava valova Aturesa... Odjednom

zapjeva yacabó...

~ 39 ~

VII

DOMAĆI DUH

Noć s punim mjesecom, prikladna za priče o prikazama. Pod krovovima koliba ili na vratima staja uvijek ima među govedarima po netko što govori o dusima, koji su mu se ukazali.

Varavo svjetlo satelita, iskrivljujući linije, puni ravnicu strašilima. To su noći malih stvari, koje se iz daleka čine goleme, neizmjernih udaljenosti, besmislenih likova. Bijelih sjena na podnožju drveća, tajanstvenih jahača, koji nepomično stoje na čistinama savane, ali odmah iščeznu, čim se netko u njih zagleda. Noći, kad se putuje »sa zebnjom tmine i s himnom u ustima« – kako bi rekao Ptičurina. Noći, koje zaluđuju, u kojim čak i životinje spavaju nemirnim snom.

Ptičurina bijaše onaj, koji je u Altamiri uvijek pripovijedao najjezovitije doživljaje. Nemiran život goniča stoke i živahna mašta pribavljali su mu tisuće dogodovština za pripovijedanje, jednu čudesniju od druge.

– Mrtve? Sve, koliko ih god ustaje od Urobanta do Orinoka i od Apurea do Mete, poznam u dlaku – običavao je govoriti. – Pa ako ima još strašila, nema strahote, koju nisam već proživio.

Duše iz čistilišta, što svoje zle korake skupljaju na mjestima, gdje su ih počinili; Ljorona13, prikaza riječnih obala, kanjona i voda stajaćica, a kojih se jauci na milje daleko čuju; duše, što zborno mole, zujeći kao roj pčela, u tihoj osami grmlja, na mjesečinom obasjanim čistinama, i napuštena Duša, koja fućka prolazniku, da bi mu izmamila jedan Očenaš, jer je to najbjednija duša u čistilištu; Sayona, ljepotica u crnini, kazna za ženskare, što noću obilaze, koja ih zaustavlja usput, kaže im – »Slijedi me« – i najednom se okrene i pokaže im strašne plamene zube i stada crnih svinja, što ih đavolica tjera ispred putnika, i tisuću drugih likova pod kojima se pojavljuje, sve se to prikazalo Ptičurini.

Ne bijaše, dakle, ništa osobito što je one noći, pustivši naglo gitaru, na kojoj je drndao, izjavio, da je vidio domaćeg duha Altamira.

Prema jednom starom praznovjerju tajanstvenog porijekla, dosta proširenom, bijaše običaj, da se kod osnivanja novog zaselka živa zakopa neka životinja unutar zidova prve staje, koja se sagradi, da bi njen »duh«, zarobljen u zemlji, što okružuje posjed, bdio nad njim i njegovim vlasnicima. Odatle mu je dolazilo ime »domaći duh« i njegova su

13 Plačljivica.

~ 40 ~

ukazivanja smatrali znakom sretnih događaja. U Altamiri je to bio divlji bik, kojega je, prema tradiciji, zakopao Evaristo Luzardo na vratima tora, a zvali su ga, također, »obuveni«, pridajući mu velike papke staroga bika, kadgod istrošene kao poderane seljačke cipele.

Premda tamo nije bio običaj vrlo ozbiljno shvaćati priviđenja Ptičurinina, ipak, dok su se istovremeno čule djevojke, koje je zadirkivao Mariã Nieves, uspraviše se Antonio i Venancio u svojim mrežama za spavanje. Samo Carmelito ostade ravnodušan.

No Antonijevo je lice izražavalo više nego običnu radoznalost. Ima već mnogo godina, kako se nije ukazao »Obuveni«, toliko koliko je proteklo otkad je Luzarda počela izgrizati nesreća, tako da se među sadašnjim stanovnicima zaselka samo njegov otac – stari Melesio – sjećao, da je čuo u svom djetinjstvu, kako govore o čestim ukazanjima »Domaćeg« samom don Hoséu de los Santos, koji je posljednji od Luzarda uživao blagostanje. Ako bi se držali legende i ako Ptičurina nije lagao, naviještala je prikaza povratak dobrih vremena s dolaskom Santosa.

— Pripovijedaj, Ptičurino, da vidimo, možemo li ti vjerovati. Kako to bijaše? — Uvečer, kad sam sakupljao stoku, vidjeh kroz otvor Carama, tamo na sprudu Tigre,

divljeg bika, kako baca zemlju usred fatamorgane, koja je dočaravala vodu. Prašina, što ju je dizao, bijaše kao mljeveno zlato i nije mogao biti drugi nego »Obuveni«, jer je na moj zov iščezao, kao da ga je savana progutala.

Venancio i Maria Nieves dobaciše jedan drugom ispitivački pogled, da bi prozreli lakovjernost jedan drugome, a Antonio se zamislio:

— Pripovijesti ništa ne manjka: u sumrak, grebući zemlju, usred glatke vodene površine. Tako kaže i stari da se uvijek ukazivao »Domaći« ... Ali ovaj se Ptičurina ne ustručava lagati. Uostalom, što onda... Osim toga, stvari su istinite na dva načina: kad uistinu jesu, ili kad nekomu odgovara da ih vjeruje ili da se čini, da ih vjeruje. Ovo, da se ukazao »Obuveni«, dolazi kao naručeno, da bi ovi ljudi stekli povjerenje u Santosa, osobito Carmelito, koji spada među one ljude, koji su ovdje najpotrebniji, osobito sada, kad doña Barbara namjerava zametnuti svađu, prema onome, što se moglo ispitati od nadničara, koji drže s Balbinom.

I već je htio provesti u djelo ono, što mu je palo na pamet, da iskoristi Ptičurininu priču, kad se Maria Nieves ispravi u svojoj mreži za spavanje i oduzme mu riječ.

— Reci, prijatelju Ptičurino: Jeste li to vidjeli vi ili vam je to netko pripovijedao? Očima, koje su sličile aurinim14 dok jede, izdere se ovaj, kako je već imao običaj da viče, kad govori – što se mene tiče, neće na me crv ni kad umrem, a isto tako ne spadam ni među one, što će trunuti u grobu mirno ležeći, kao što mi je navijestio don Balbino, koji se sada isto pravi vještcem, da ne bi zaostao za ženom, i uvjerava, da ću umrijeti zlom smrti, negdje u šipražju, a sve to zato, jer zna, da vodim računa o njegovim potezima, na pločici, koja je već dobrano prošarana crtama.

— Već se uzbudila gamad! – poviče Venancio, htijući reći, da se Ptičurini uskovitlaju i pokrenu ideje, kad počne govoriti, kao što se stado uskomeša i rasprši, kad ga napadnu obadi. – Nisi namjeravao govoriti o don Balbinu.

14 Ptica grabljivica.

~ 41 ~

— Pusti ga na miru – umiješa se Maria Nieves – prevrne se, čim se odveže konopac. Ovom je savanskom izrekom, koja je imala preneseni smisao, ciljao na nepriliku, u

koju je uveo Ptičurinu, tražeći od njega osobno svjedočanstvo, jer sve što je ovaj pripovijedao o »Domaćem« bijaše samo preinačena verzija nečega, što mu je on ispričao nekoliko dana ranije.

— Prema tomu ne vjeruješ u istinitost onoga, što priča Ptičurina? – reče Antonio. — Odmah ću ti reći. Mene nije iznenadio, jer sam i ja vidio bika ima već nekoliko

dana. Ne među vodenim obmanama, ni dižući prašinu papcima, kako pripovijedaju stari da se prije uvijek ukazivao i kako sada kaže da ga je ugledao moj prijatelj, koji uvijek više vidi nego ostali.

Ovo posijenje je rekao uz primisao, koju je Ptičurina trebao razumjeti, i malo se zaustavio, da vidi dojam, što su ga njegove riječi na njega proizvele, ali se onaj, na koga je ciljao, nije zbunio.

— Pa nastavi, prijatelju – reče mu. – Hajde, ispričaj nam. Pripovijedaj nam, kako si to vidio »Domaćeg«. Premda sad nitko neće htjeti da zaostane, da ga nije vidio, jer se sve na svijetu događa kao na putovanjima, da iza svakog vodiča ide stanoviti broj pratilaca.

— Vodič ili onaj koji ga slijedi, evo kako sam ga vidio ja: stajao je mirno na vrhu pješčanog nanosa.

I gledao je u njega, ne bi li sam od sebe razumio, što on nije želio da doda: — Ovako sam ja tebi to pripovijedao. Ti si dodao ono o odražavanju u vodenoj

površini i o prašini, da bi mi oteo zgoditak, ali ja ću ti ga istrgnuti iz ruke. Zatim nastavljajući svoje tumačenje: — Divlji bik, lijep i dobro građen. Dugo je tamo stajao njušeći, pa se onda okrenuo

prema El Miedu, muknuo tako, da su ga mogli čuti u tamošnjim kućama, i odjednom iščeznuo, kao da ga je progutao sprud.

Ptičurina se smiješio. Uistinu bijaše sve njegova izmišljotina na temelju onoga, što mu je ispričao Maria Nieves, a htio je time kod svojih drugova stvoriti povjerenje, da će s dolaskom gospodara doći dobra vremena za Altamiru. Luzarda je, naime, zavolio, možda baš zato, što je kod drugih pobudio sasvim drugi osjećaj – a njegovu oku to nije moglo izmaći.

— Nije daleko sprud, gdje sam ga ja vidio. Nije to ništa osobito, što se »Obuveni« jednom ukazao na brežuljku a drugi put usred začarane vode. Sve su to mjesta, gdje se on zadržava.

Na to će Antonio, već više zainteresiran: — Zašto to nisi pripovijedao, Maria Nieves? — Budući da se na ovaj način »Domaći« nema običaj ukazivati, mislio sam, da je bio

kakav drugi divlji bik, rikač. — Ali ono njuškanje Altamire i zatim mukanje prema Miedu moralo ti je pobuditi

pažnju tebi, koji za te stvari znaš – uporno je nastavio Antonio. — Nemoj misliti, da se nisam sjetio, ali... Ptičurina mu oduzme riječ: — Ah ima ljudi, koji od misli do djela posijede. — Brzo, riđokosi, Maria Nieves! – poviče Venancio. – Vidiš, da ti krivonogi već gazi

~ 42 ~

po koljenima. — Morao sam se na neki način osvetiti za podmukli ubod, što mi ga je malo prije

zadao moj prijatelj – zaključi Ptičurina. Prijatelji, svako vrijeme spremni dati život jedan za drugog, Ptičurina i Maria Nieves

nisu mogli izmijeniti dvije riječi, a da među njima ne dođe do okršaja, ruganja i zlobe, čime su razveseljavali prisutne. Već je Venancio bio po običaju počeo izazivati, ali je Antoniju te noći osobito bilo stalo, da se razgovor ne udalji, te ponovno zapita:

— Koliko vremena ima od toga, Maria Nieves? — Od toga? ... Odmah ću ... Bilo je to u ponedjeljak prošlog tjedna. — Čekaj malo! – reče Antonio. – To je bilo upravo na dan doktorova dolaska u San

Fernando. — Evo vidiš – reče Ptičurina. A Venancio skošivši iz postelje: — Onda ću i ja iznijeti svoju priču. — Zar vam nisam rekao? Sad su svi vidjeli. — Ne kažem ja to sada. Ima neko vrijeme, kako ja govorim, da se ovdje događaju

čudne stvari. — Istina je – potvrdi Maria Nieves. — Pričaj, dakle. Što si vidio? Istini za volju moram reći, da nisam vidio ništa, ali jesam naslutio. Ono na primjer, što

smo vidjeli svi u prošlom satjerivanju goveda. — Ona uzbuna stada? — Ono! Nikome se kod nas, koji smo tamo bdjeli, nije ono činilo prirodnim. Ona

sabita gomila životinja, gdje svu noć cvili i bori se, da se rasprši! Što se mene tiče, nitko mi neće izbiti iz glave da je tamo bilo nešto, što je uzbuđivalo tor. Kažem vam i to: čuo sam korake i vidio, kako se trava sagiba prema zemlji, a da se nije vidjelo da bi itko onuda hodao. I to da nije bilo isto kao neko satjerivanje stoke? Pregledao je netko tamnu savanu oko obora, a ova je pod konjskim kopitima prskala poput ploda marake.15

— To je istina – potvrdi Maria Nieves. – Odolijevalo je samo nekoliko parapara.16 — Ptičurina je, međutim, htio reći sve, on sam, te sve više podižući svoj neugodni glas

savanskog čovjeka, naviklog na dovikivanje, preuzme opet riječ: — Sjećate li se Carmelito, onog jutra, kad smo vi i ja zajedno s nekim govedarima iz

El Mieda pošli na ono satjerivanje stoke na savani La Culata? Tamo nije bilo moguće uhvatiti ni jedno jedino divlje goveče, premda je bilo odličnih lovaca. Tamo je spadao i najbolje bačen laso, poigravali su i najbolji govedarski konji. Bio je s nama, među onima odande, i stari don Torres, koji je jedan od najboljih lovaca u Arauci, i kad smo se raspodijelili na lovištu, napadne njega jedan divlji bik, rikač po svemu sudeći. Trčao je starac za njim gađajući između obronka planine i bika, i već mu je prebacio laso, kad se bik najednom zaustavi i zagleda u njega. I slušajte vi ovo, druže Antonio.

Vi znate, da je Torres neustrašiv savanac i čovjek hrabrih pothvata s podivljalom

15 Maraca -, vrsta bundeve. 16 Parapara - jedna američka vrsta drveta.

~ 43 ~

stokom El Caribe–a, koja spada među najdivljije u Apureu. Ali toga sam ga jutra vidio blijedog, njega, koji je tako rumen! Nije se usudio popustiti uže, odmah je sakupio svoje ljude i čuo sam ga, kako kaže: – Od želje, da ga zahvatim, nisam ni primijetio, da je to sam »Obuveni« iz Altamire. Što se mene tiče, u toj savani neću više ni jedan laso otvoriti.

Pri svemu je tome Carmelito ostao šutljiv, i Antonio odluči prozreti ga, pa ga upita: — Što kažeš ti na ovo Carmelito? Da li je ovo istina, što priča Ptičurina? Međutim se ovaj ograniči na neodređen odgovor: — Znaš, ja sam bio daleko. Ili sam možda promatrao nešto drugo. — Još je uvijek taj čovjek zatvoren – promrmlja Antonio. A Ptičurina međutim reče: — Dao Bog, da više ne mognem slagati, ako nije, kako sam pripovijedao. I ono o

»Obuvenom« ne trebate vjerovati meni, ako nećete, ali vidio je i moj prijatelj Maria Nieves, a on je na glasu, da ne laže. I to, da se i po drugi put ukazuje »Domaći«, znači, da će konačno biti kraj moći vještice i da je sada red na nama iz Altamire, da bacamo kocku. Prema tome, prijatelju Carmelito, recite, da sam lud, jer vam inače neće isplatiti zgoditak.

Carmelito promijeni položaj u postelji i uzvrati osorno: — Dokle ćete vi o moći doñe Barbare? To što se događa je zato, što ta žena ima »dlake

na prsima«, a takvi nastoje biti svi, koji hoće da bude cijenjeni u ovoj zemlji. — A Ptičurina s namjerom: S ovim »dlakama na prsima« imate u velikoj mjeri pravo, Carmelito; ali poslušajte,

što ću vam reći: nemaju je samo oni, koji je pokazuju, jer mnogima možda bolje odgovara sakriti je, a zato postoji odjeća. Međutim, da je doña Barbara vješta vračarstvu, to ne može nitko zanijekati. I, ako se želite uvjeriti, poslušajte i ovo, što ću vam ispripovjediti onako, kako su drugi meni ispripovjedili.

I samosvjesno nastavi: — Ima nekih sedam dana, u ranu zoru, kad se nekoliko ljudi iz El Mieda spremalo na

divlju stoku na Corosalskim savanama, za koje znate da su najbolja lovišta ovdje, izviri doña Barbara na prozor svoje sobe, još napola obučena, te im reče: »Nemojte gubiti vrijeme, jer danas neće biti ulovljeno niti jedno june.« Nadničari su ipak izišli, jer su već bili na konjima. I bilo je, kako je ona rekla: niti jednog juneta nisu uspjeli uloviti. Niti jednog komada stoke nije bilo na tim njenim omiljelim mjestima, koja su uvijek prepuna stada. Nakon kratke stanke nastavi:

Ali to još uvijek nije ništa. Sada dolazi ono najbolje. Nekoliko dana kasnije, otprilike nakjučer, kad su se jedva počeli javljati pijetlovi, probudi nadničare i reče im: »Brzo sedlajte i odmah iziđite. Na Lagartijerskim je savanama strka divlje stoke. Ima ih sedamdeset i pet grla i sva će se dati uhvatiti.« I kako je rekla, tako se i dogodilo. Kako je ta žena mogla iz svoje kuće brojiti divlju stoku, koja je bila u Lagartieri? Radi se o udaljenosti od dvije dobre milje.

Carmelito se ne udostoji odgovoriti, a Maria Nieves se umiješa, da mu se prijatelj ne bi našao u neprilici:

— Čemu nijekati, da je ta žena naučila među Indijancima stvari, koje su jače od čovjeka, kad ona to sama ne krije? Ja znam, na primjer, da joj je jednom neka osoba, s kojom je bila u prijateljstvu, rekla, da ima ljubavnika, koji je okrada, a ona da joj je

~ 44 ~

odgovorila: – Ni taj čovjek niti itko drugi ne ukrade ovdje niti jedan komad stoke bez mog dopuštenja. Može kupiti svu stoku, koju hoće, i tjerati je, ali granicu zaselka neće prijeći. Stado se rasprši i vrati na svoje pašnjake, jer ja imam pomoćnika.

— Ja vjerujem, da ima nekoga, tko joj pomaže: sam đavao. »Drug«, kako ona kaže. Jer kakvu svrhu imaju oni razgovori s njim po cijele noći u onoj sobi, u koju nikome ne da ući? – umiješa se Venancio.

I priča o vradžbinama gospođe Barbare ne bi uopće imala kraja, da Ptičurina nije skrenuo razgovor na drugo, rekavši:

— Ali će svemu ovome sada biti kraj. Mukanje rikača, koje je čuo moj prijatelj Maria Nieves, znak je, da je došao njegov čas. Za sada smo mnogo dobili time, što je dolaskom doktora prestalo okradanje od strane don Balbina. Oh, čovječe, kako si dobar za okradanje tuđega! Kad se pomisli, da je ukrao čak i Ajirelitovu dušu, onda je sve rečeno. Na što nastavi Maria Nieves tonom, kojim se obično, služio kod svojih »protuslovlja«:

— Ne po tome, prijatelju, jer ja znam i drugoga, koji je također metnuo ruku na bundevu Svete Duše.

Ajirelitova duša – ima još mnogo drugih na ravnici – bijaše najpopularnija pobožnost među stanovnicima kanjona Arauce, koji nisu nikad polazili na put, a da mu se ne preporuče, niti su prolazili pokraj Ajirelitova šumarka, a da se tamo ne svrate, da mu zapale svijeću ih ostave koji novčić. Ustvari, podno jednoga od stabala šumarka bijaše krović od palme, pod kojim su gorjele zavjetne svijeće, i tu je stajala jedna bundeva, u koju su putnici stavljali milostinju. Odnosio ju je s vremena na vrijeme župnik obližnjeg sela, za mise, što ih je svaki mjesec služio za dušu. Nitko nije taj novac čuvao, i govorilo se, da su se nerijetko među uncama vidjele i marokote, plaća za obećanja, koja su se davala u teškim časovima. Što se tiče legende, ta nije sadržavala ništa fantastično: jedan putnik, kojega su našli mrtva pod tim drvetom, i drugi, koji je u jednom teškom doživljaju rekao: »Dušo Ajirelita, izbavi me«. I kako je sretno izišao iz opasnosti, kad je prolazio kroz Ajirelito, sjaše s konja, sagradi taj krović i zapali prvu svijeću. Ostalo je učinilo vrijeme.

Na ovu namjernu aluziju Maria Nievesa uzvrati Ptičurina: — Nemoj me zabadati u mraku, prijatelju. Ja sam onaj koji je metnuo ruku na Dušinu

bundevu. Ali kako ostali prisutni ne znaju za to, sad ću im ispričati, da ne bi povjerovali pričama zlih jezika. Dogodilo se da sam ostao bez pare, a želio sam imati novaca: dvije stvari, koje se skoro uvijek događaju uporedo, te prolazeći kroz Ajirelito, padne mi na pamet način, kako bih došao do centava,17 što su mi manjkali. Približim se drvetu, sjašim s konja, izgovorim imena triju božanskih osoba i pozdravim mrtvaca: »Kako je, druže? Kako s novcem?« – Duša mi nije odgovorila, ali reče tikva mojim očima: – »Evo imam među ovim centavima oko četiri srebrena reala«. I ja se počešem po glavi, jer me ta ideja zaokupljala: »Slušaj, druže. Hajdemo mi igrati s ovim srebrnim realima. Utuvio sam sebi u glavu, da dobijem na igri u prvom selu, na koje naiđem uz put. Prijeđimo odmah na stvar: vi položite novac, a ja ću lukavost.« I Duša mi odgovori, kako one govore, da ih se ne čuje: »Kako ne, Ptičurino! Uzmi što hoćeš. Dokle ćeš se skanjivati? Ako se srebreni reali i izgube, u svakom bi se slučaju izgubili u rukama župnika.« Dakle: uzeo sam novac i došavši u Achaguas, pođem u igračnicu i stavim ulog, real po real.

17 Novci.

~ 45 ~

— I dobili ste? – zapita Antonio. — Kao i vi, koji niste u tom ni sudjelovali. Odnesoše mi ih jedan po jedan, jer ti

demoni igračnica ne poštuju ni duše. Pođem spavati zviždukajući, da bi razagnao misli, i, vraćajući se kroz Ajirelito, rekoh mrtvacu: – Vi vjerojatno već znate, da nam se nije dalo u igri, druže. Bit će drugi put. Evo vam ovaj darić.« I zapalim mu svijeću od jednog reala – što bijaše sva svjetlost, koju bi u najboljem slučaju dobio za ona četiri srebrena reala, da su župniku pali u ruke.

Grohotan smijeh nagradi lopovluk Ptičurine. Zatim se razgovaralo o najnovijim čudesima Duše i napokon se svi vratiše u svoje postelje.

Tišina vlada u kolibi. Noć je poodmakla, i mjesec je razotkrivao daljine savane. U granju totuma18 sanja pijetao o jastrebovima i njegov glas upozorenja budi i prouzrokuje komešanje u kokošinjcu. Psi, što spavaju na dvorištu, dižu glave, napinju uši; ali, kako samo čuju let sova i šišmiša oko smokve, ponovno polažu njuške među šape. Muče neko goveče u toru. U daljini se čuje rika bika, koji je upravo nanjušio tigra.

Ptičurina, koji je već počeo spavati, poviče: — Stari bik! Nestašica konja i užeta. Čovjek ne manjka, jer sam ja tu! Jedan se smije, a drugi se pita: »Hoće li biti ‛Obuveni’?« — Onaj, kojega nije bilo – odgovori Antonio. Zatim se više nije govorilo.

18 Totuma - vrsta bundeve.

~ 46 ~

VIII

KROĆENJE

Ravnica je i lijepa i strašna. Tu se može provoditi lijep život, ali i naći okrutna smrt, koja vreba sa svih strana, samo što je se tamo nitko ne boji. Ravnica zastrašuje, ali strah od ravnice ne sleđuje srce: topao je kao topli vjetar njene samotne beskrajnosti, kao groznica njenih riječnih ušća.

Ravnica zaluđuje i ludost čovjeka te prostrane i slobodne zemlje sastoji se u tome, da ostaje vječno čovjek ravnice. U poštenom ratu bijaše ta ludost neodoljivi potpaljivač trave kod požara u Makuritasu i herojska vedrina proizvođača sira u El Miedu; kod posla – kroćenje i lov, što zapravo i nisu nikakvi poslovi nego više hrabri podvizi; kod odmaranja: ravnica u pakosti priče, u lopovštini dvosmislenosti, u senzualnoj tugaljivosti popijevke; u dokolici: pred tobom prostori bez kraja, a ti ne hodaš, horizonti otvoreni, a ti ništa ne tražiš; u prijateljstvu: s početka nepovjerenje a zatim neograničena iskrenost; u mržnji: vatreni napadaj; u ljubavi: »prvi je moj konj«. Uvijek ravnica!

Zemlja otvorena i prostrana, podesna za napor i pothvate, čitava horizont, čitava nada; čitava putovi kao volja.

– Probudite se, dječaci! Evo zore sa zečevima dana. Glas je to Ptičurine, koji se uvijek budi dobro raspoložen, a zečevi dana – duhovita

metafora pjesnika–čobanina – jesu okrugli oblačići koje zora bojadiše na horizontu iznad tamnog ruba šikare.

U kuhinji se zapali uljanica, što je visjela s krova među začađenim zidovima, cijedi se kava, a nadničari, ranoranioci, približavaju se jedan po jedan vratima. Kasilda ih poslužuje mirisnim napitkom, a oni srčući razgovaraju o dnevnim poslovima. Čini se, da su svi obuzeti velikim nadama; ne tako Carmelito, koji je već osedlao konja za polazak. Antonio reče:

— U prvom redu treba ukrotiti ovoga tamnosivog ždrijepca, jer doktoru treba dobar jahaći konj, a ovaj, što je bež gospodara, jedan je od najboljih.

— Zaista je dobar! – potkrijepi krotitelj Venancio. — Kako da ga don Balbino, koji to zna, nije uzeo i prisvojio, premda ga je primijetio. Međutim, Carmelito promrmlja kroz zube: — Šteta konja, zavrijedio je nositi muškijeg jahača. A kad se nadničari uputiše prema toru, gdje je bio ždrijebac, zaustavi Antonija i reče

mu:

~ 47 ~

— Osjećam potrebu da ti saopćim, da sam odlučio više ne ostati u Altamiri. Ne pitaj me, zašto.

— Ni ne pitam, jer već znam, što se u tebi događa, Carmelito – odgovori Antonio. – Niti te molim, da ostaneš, premda sam s tobom računao više nego i s kim drugim; ali ću ipak nešto od tebe zatražiti. Pričekaj malo. Samo nekoliko dana, ništa više, dok se pomirim s gubitkom, koji ćeš mi nanijeti.

I Carmelito, razumjevši, da ga Antonio moli za taj rok, jer se nada, da će on ispraviti mišljenje, što ga je sebi stvorio o gospodaru, pristane:

— Dobro, učinit ću ti po volji. Da bude po tvome, ostat ću, dok se ne prilagodiš, kako kažeš. Premda ovdje ima stvari, kojima se nije moguće prilagoditi.

Odmiče hitro savansko jutro. Nad savanom se pokreće svježi jutarnji povjetarac, koji nosi zadah kopra i stada. Kokoši počinju slijetati s grana totume i merekura; nezasitni pijetao im se penje na zlatni plašt raspuhanog krila i jednu za drugom oduševljava ljubavlju. Fićukaju prepelice po pašnjacima. U ovčjem toru zacvrkutala je paraulata svojim srebrenim glasom. Prolijeću bučna jata proždrljivih papiga i dalje, žamore vrapčja jata, te crveni nizovi ibisa, a podalje još uvijek bijele čaplje, mirne i tihe. U divljem žamoru, ptice što svoja krila zlate na blagom jutarnjem svjetlu, po prostranoj zemlji, kuda se već razasiplju stada stoke i kasaju rodovi divljih konja pozdravljajući dan zvučnim hrzanjem, otkucava u bogatom i moćnom ritmu slobodni i snažni život ravnice. Santos Luzardo promatra taj prizor iz hodnika kuće i primjećuje, da mu se osjećaji zaboravljeni u dnu njegova bića, usklađuju s tim divljim ritmom.

Uzbuđeni glasovi iz pravca obora trgnuše ga iz razmatranja. — Ovaj riđov pripada doktoru Luzardu, jer je ulovljen na altamirskoj savani, i ne

pričajte mi ništa, da je sin kobile iz Mieda. Gotovo je sa smicalicama. Bijaše to Antonio Sandoval s nekim ljudeskarom, koji je upravo bio stigao i tražio od

njega objašnjenje, zašto je zapovjedio, da se uhvati riđi ždrijebac, o kojem je malo prije govorio krotitelj.

Santos je shvatio, da je došljak sigurno upravitelj Albino Paiba, te se uputi k toru, da dokrajči svađu.

— Što se događa? – zapita ih. Ali kako na njegove riječi nije odgovorio ni Antonio, koji se gušio od bijesa, niti onaj

drugi, jer se nije udostojao objašnjavati, ponovi on autoritativno i obraćajući se pridošlici: — Što se događa? – Pitam. — Ovaj je čovjek drzak prema meni – odgovori ljudeskara. — A tko ste vi? – upita Luzardo, kao da ni ne sluti, tko bi mogao biti. — Balbino Paiba. Na službu. — Ah! – usklikne Santos, glumeći i nadalje. Dakle ste vi upravitelj. U dobar se čas

predstavljate. I dolazite tražiti svađu, umjesto da mi se ispričate, što sinoć niste bili ovdje, kako vam je bila dužnost.

Balbino Paiba se maši za brkove i dade odgovor, koji ne bijaše u planu, što ga je pripremio, da bi se od prvog časa nametnuo Luzardu:

— Nisam znao, da ćete sinoć doći. Sada istom saznajem, da ste se nalazili ovdje. Kažem tako, jer pretpostavljam, da bi vi imali biti gospodar, jer mi tako govorite.

~ 48 ~

— Dobro da pretpostavljate. No Paiba se već pribrao od časovite zbunjenosti, u koju je zapao uslijed neočekivanog

ponašanja Luzardova, te nastojeći ponovno osvojiti izgubljeni teren, reče: — Pa dobro, već sam se ispričao. Mislim, da je sada red na vama, jer način, kako ste

mi govorili... Iskreno govoreći... Nisam navikao na to, kad me netko nagovori. Ne gubeći vlast nad sobom i s laganim ironičkim osmijehom. Santos odgovori: — Pa niste baš velikih zahtjeva. — Imamo poglavara! – reče Ptičurina u sebi. I već je Balbino izgubio volju za hvalisanje i nadu, da će biti upravitelj. — Želite li time reći, da nisam zadovoljio i da se prema tome ovime završava moja

služba? — Još uvijek ne. Još mi trebate položiti račun o upravljanju. Ali to kasnije. I okrene mu leđa, dok Balbino zaključi nevoljko: — Kad budete odredili. Antonio pogledom potraži Carmelita, a Ptičurina, obraćajući se Maria Nievesu i

Venanciju, koji su u toru čekali ishod ovog prizora, prividno zaposleni oko pripremanja petlji na užetu za vezanje nogu riđanu

— poviče im ove namjerno dvosmislene riječi: — Dobro, momci! Što radite, da još uvijek niste svezali ovoga divljaka? Pazite ga,

kako dršće od bijesa, koji sliči strahu, i to samo stoga, što su mu pokazali uže. A što će biti, kad ga budemo polegli na tlo?

— A što će se upravo i dogoditi. Sad ćemo vidjeti, da li će se osloboditi ovih spona, kao što se oslobodio drugih – dodadoše Maria Nieves i Venancio, grohotom se smijući dvoznačnosti riječi svoga druga, koje su se odnosile na Balbina, koliko i na riđana.

Snažan, finih obrisa i otmjena stasa, blistave dlake i vatrena pogleda, neukroćeni je konj zaista potrgao spone, koje su mu postavili, da ga ulove, i, upozoren instinktom, da će on biti predmet djelatnosti, na koju se spremaju nadničari, branio se tako, da je neprestano nastojao biti u sredini divljeg stada, koje je potrkivalo s kraja na kraj obora. Napokon se Ptičurina uspije domoći kraja užeta, koje je za sobom povlačio, te čvrsto stojeći i upirući se o tlo, tijela zabačena unatrag, odolijevaše trzanju divljeg konja i prisili ga, da poklekne. Ali se zatim riđan uspravi na noge, dršćući od srdžbe. Ptičurina ga pusti, da se smiri i opet stekne povjerenje, a onda mu se počne približavati, malo po malo, da bi mu metnuo klopke.

Tresući se i očiju punih srdžbe pustio ga je ždrijebao, da mu se približi. No Antonio mu je odgonetnuo namjeru, te poviče Ptičurini.

— Pazi se, ovaj će te konj udariti. Ptičurina je polako pružao ruku, ali mu nije dospio metnuti klopke, jer čim mu je

dotaknuo uho, riđan se baci prema njemu, da ga udari u lice. Spretnim pokretom čovjek uspije iskočiti iz njegova dosega, govoreći:

— Ah, sin je sit borbe. Ali ovaj kratki čas bijaše dovoljan, da ždrijebac potrči i zakloni se ponovno usred

divljeg stada, koje je prisustvovalo ovoj operaciji, ukočenih vratova, uspravljenih ušiju. — Zakvači ga! – zapovjedi Antonio. Baci mu gotski laso. I riđan bi uhvaćen u lagani uzao. Potrčaše Maria Nieves i Venancio, da mu stave

~ 49 ~

spone, pa se s time, i gušeći se u lasu, divlji ždrijebac spusti k zemlji, ukroćen i zadahtan. Postavili su mu klopke i ular, prikopčali uzde i dopustili, da se uspravi na noge, a

zatim mu Venancio metne jednostavno sedlo, kojim se služi krotitelj. Divlji se ždrijebac opirao, propinjući se i udarajući, ali kad je shvatio, da mu se ne vrijedi braniti, smirio se u grču srdžbe i okupan u znoju, pod uvredljivom napravom, koju njegova leđa nisu još nikada podnosila.

Svemu je tome prisustvovao Santos Luzardo kraj ograde tora, uzbuđen uspomenama iz djetinjstva, kad je na neosedlanom konju jahao protiv velikog savanskog vjetra, kad, dok je Venancio nastojao zajahati riđana, čuje, kako mu Antonio govori:

— Sjećaš li se, Santos, kako si ti sam izvodio prva jahanja na konjima, koje je stari probirao za te?

I nije trebalo više, da bi razumio, što mu je vjerni najamnik htio reći ovim pitanjem. Kroćenje! Najviši ispit savanca, dokaz hrabrosti i spretnosti, što su ga očekivali od njega ovi ljudi, da bi ga priznali. Nesvjesno potraži pogledom Carmelita, koji bijaše naslonjen na ogradu na suprotnom kraju tora, i munjevito se odlučivši reče:

— Pusti, Venancio. Ja ću ga prvi uzjahati. Antonio se nasmiješi, zadovoljan što se nije pre vario s obzirom na jakost svog

gospodara. Venancio i Maria Nieves se pogledaše iznenađeno i nepovjerljivo, a Ptičurina na svoj sirovo iskreni način:

— Nije to potrebno, doktore. Svi mi ovdje znamo, da ste vi čovjek, kakva ovdje trebamo. Pustite, neka ga prvi uzjaši Venancio.

No Santos ne bijaše pristupan savjetima, te skoči na neukroćenu životinju, koja samo što nije legla na zemlju, kad ga je osjetila na svojim leđima.

Carmelito se trgne od iznenađenja, pa se opet ukoči, uporno promatrajući svaki i najmanji pokret jahača, pod čijim se nogama, pritisnutim uz sedlo, zaplašen klopkama, dok su mu uzde držali Ptičurina i Maria Nieves, tresao riđan od srdžbe, kupajući se u znoju, otvorenih, užarenih usana.

Balbino Paiba, koji se tamo zadržao nadajući se prilici, da Luzardu pokaže, ako bi ga ovaj nagovorio, da još uvijek nije prestala opasnost, ukoliko bi se drznuo govoriti s njim na način, kako je to maločas učinio, nasmiješi se prezirno i reče sam sebi:

— Pa ovaj će gizdelin zariti glavu u svoju vlastitu zemlju. Dotle se Antonio trudio, dajući Santosu beskorisne savjete, koje je nemoguće da je

Santos bio zaboravio: — Pustite ga najprije, neka trči, koliko mu se god svidi, a zatim ga počnite pritezati.

Nemojte ga udariti osim u skrajnjoj potrebi i budite spremni na iznenađenja, jer je taj riđan jogunast, jedan od onih, koji se toliko ne propinju, ali se zato zalete kao duša, koju đavao odnosi. Venancio i ja ćemo vas pratiti.

Međutim Luzardo nije slušao svoje vlastite osjećaje, žestoko uzbuđenje, od kojega su mu uzdrhtali živci kao i divljem konju, te poviče sagibajući se, da podigne klopke:

— Dajte mu ravnicu! — U ime Božje – poviče Antonio. Ptičurina i Maria Nieves oslobodiše konja, oslobađajući hitro jedan i drugi bok.

Zatrese se zemlja od bijesnog propnja, jahač i konj postadoše jedno; podiže se prašina, i

~ 50 ~

prije nego se slegla bijaše riđan daleko, pijući zrak beskrajne savane. Iza njega, polegnuti na grive konja pratilaca, išli su Antonio i Venaneio, ali svakim korakom sve više zaostajući.

Carmelito je uzbuđeno mrmljao: — Prevario sam se u tom čovjeku. Dok je Ptičurina povikao: — Ne rekoh li ti, Carmelito, da kravatu nosi, da bi pokrio dlaku na prsima, koja je kod

tog čovjeka dobro zamršena? Pogledaj, kako čvrsto sjedi! Ovaj bi se konj morao izvrnuti s nogama u zrak, da bi ga se riješio.

A onda Balbinu, otvoreno izazivajući: — Znat će tkaoci, što su gaće, koje se dobro nose. Sad ćemo vidjeti, da li je sve što

reži, tigar. Ali se Balbino učini kao da ne čuje, jer kad se god Ptičurina usudio nešto reći, nije

gubio vrijeme za riječi. — Ima vremena za sve – mislio je. Vatren ljepotan, ali se još uvijek riđan nije vratio i

mogao bi se nikad i ne vratiti. Savana se čini sasvim ravna, kad se gleda ovako iznad trave, ali ima ona svoje izbočine i vratolomije.

Pa ipak, nakon što je obišao kolibe, tražeći čega tamo nije bilo, vrati se konju i napusti Altamiru, ne čekajući da ga prisile, da položi račun o svojim lopovštinama.

Široka zemljo, koja si dobra za napor i za pothvat! Prsten svjetlosnih varki, koje okružuju savanu, počeo se okretati na osovini vrtoglavice. Vjetar fijuče kroz uši, trava se otvara i zatvara, trska pršće i udara po nogama, ali tijelo ne osjeća ni udarce ni rane. Pod nogama konja na časove nema tla, ali su rupe i izbočine smrtne opasnosti, preko kojih se prelazi u letu. Galop je bubanj, koji ispunja čitavu ravnicu. Široka zemljo za trčanje po čitave dane! Uvijek će još biti ravnice pred onim, tko trči!

Napokon konju počinje jenjati hrabrost. Poprima sve mirniji i mirniji kas. Već ide srednjim korakom i dahće stresajući glavom, kupajući se u znoju, zapjenjen, pobijeđen, ali još uvijek samosvjestan. Već se približava kućama, među dvojicom pratilaca, ponosno hržući, jer, kad već nije slobodan, barem nosi na sebi čovjeka.

Ptičurina ga prima sa savanskom pohvalom: — Tamni riđan, prije mrtav nego umoran!

~ 51 ~

IX

SFINGA SAVANE

Dobar je posao Balbino Paiba imao za sebe i izgubio ga je upravo, kad je počeo iz njega izvlačiti korist. Do tada je gospođa Barbara zapravo jedina imala koristi od njegove uprave u Altamiri, jer dok je ona tamo prikupila na tisuće stoke i dala im žig El Mieda on je za svoj vlastiti račun spravio jedva oko tri stotine grla, što goveda što konja, neznatan s obzirom na njegove upravničke sposobnosti.

Sad mu je samo još preostajala nada, da će »upravitelj evati« u El Miedu – kako su tamo nazivali krađu stoke – jer koliko god bijaše jadan njegov položaj kao ljubavnika done Barbare, ipak mu je ona imala platiti odštetu za gubitak dobrih poslova u Altamiri, zbog usluga, koje joj je učinio.

Osim ovih neprilika razmatrao je Balbino još i druge. Njegovo je povlačenje bilo isto što i priznavanje muškosti Santosu Luzardu, koju mu noć prije nije htio priznati, i moglo bi se dogoditi, da ga vrač dočeka s ovim riječima:

— Ne rekoh li, don Balbino? Bolje je naknadno ubrati nego vraćati. Već je skoro bio stigao do kuće El Mieda, kad mu se pridružiše trojica ljudi, koji su

išli u istom pravcu. — Šta radite ovdje lupeži? – zapita ih. — Zar vi ne znate novost, don Balbino? Gospođa nam je zapovjedila, da napustimo

kuću u Macanillal–u. Čini se, da nas tamo više ne treba. »Lupeži« bijahu trojica braće, porijeklom sa barineskih ravnica, koji su zbog svoje

hrabrosti i nedjela dobili nadimke: Jaguar, Tigar i Lav. Počinili su zločine na tim ravnicama te pobjegli i došli na apurske. Nakon što su neko vrijeme lutali i bavili se krađom stoke, stupili su u službu doñe Barbare, na čijem su imanju nalazili sigurno utočište svi zlikovci, što bi dospjeli u Araucu.

Kuća u Macanillalu nalazila se na granici s Altamirom, utvrđenoj prema posljednjoj presudi, što je izrečena u korist doñe Barbare, ali i kuća i međaši promijenili su već položaj u pravcu Altamire, jer su u tu svrhu bili tamo Mondragoni, kojima je bilo naloženo, da s vremena na vrijeme pomaknu naprijed graničnu crtu, što se imala nalaziti tamo, gdje je »kuća na nogama«, u kojoj su oni stanovali. Ovu je bilo lako rastaviti i ponovno podići kod čega se radilo o poslu od nekoliko sati, a da se na jednoličnoj površini neizmjerne savane ne primijete na prvi pogled nikakvi tragovi prenošenja. Tom je lukavštinom doña Barbara u roku od šest mjeseci preotela od Altamire otprilike pola milje, čime je usput pripremala i

~ 52 ~

novu parnicu. Balbinu se nije svidjela vijest, što ju je čuo od Jaguara, ali ga je ipak još više

iznenadilo ono, što je dodao Jaguar: — Ne bi ništa bilo, što nam je rekla, da napuštamo kuću, da nije jutros došao tamo

Melquíades s nalogom, da je noćas razvalimo i zajedno s međašima vratimo na mjesto, gdje su stajali prije. Kao da je promijeniti i premjestiti kuću posao, koji se može izvršiti u jednoj noći. Osim toga se nama nikad nije sviđalo ići natrag, kad smo već bili jurnuli naprijed. Zato idemo reći gospođi, da je bolje, da nekom drugom zapovjedi, da obavi taj poslić.

Balbino je namrgođen razmišljao, a Lav, zaključi: — Što ja kažem, jest, da ima stvari, koje ne razumijem. Osim ako gospođi odgovara,

da se susjedu prikaže, kao da ga se boji. — Nemojte rastaviti kuću niti promijeniti međaše – reče im Balbino. Ali nemojte ni

govoriti s njom. Prepustite to meni. I stigavši do kolibe: — Ostanite ovdje dok ja porazgovorim s gospođom. Mondragoni se zadržaše u razgovoru s drugim nadničarima, koji su bili tamo, a

Balbino se uputi u kuću. Prvo što je na njemu ostavilo neugodan dojam, bijaše promjena u vanjštini te žene, što

se dogodilo preko noći. Nije više imala na sebi onu jednostavnu bijelu kućnu haljinu, zatvorenu uz vrat, i s rukavima, koji su joj potpuno pokrivali ruke, što bijaše najženskija pojedinost, koju je ona sebi dopuštala u odjeći, nego je imala drugu, koju Balbino nikad nije vidio na njoj, izrezanu oko vrata, bez rukava i ukrašenu vrpcama i čipkama. K tomu joj kosa bijaše počešljana, čak i s nekom stanovitom ljupkošću, koja ju je pomlađivala i uljepšavala.

Usprkos toga se Balbinu nije sviđala ta promjena. Skupi obrve i zamumlja u znak nepovjerenja.

Drugi neugodan dojam bijaše izazvan zajedljivim smiješkom, kojim ga je zapitala ciljajući na hvalisanje prošle noći u vezi s njegovim planovima protiv Luzarda:

— Jeste li ga udesili? Neraspoložen i zbunjen ovim podrugljivim prijemom, čovjek grubo odgovori. — Vratio sam se opet da pričekam, ne bi li zatražio od mene polaganje računa. Neka se

to samo usudi zatražiti, pa da vidi, tko je onaj, tko će mu ga položiti. Ona ga je i nadalje gledala ne prestajući se smiješiti, a on, nakon što se bio do četiri

puta pogladio po brkovima: — Išao sam tamo tebi za volju. Iščeznu podsmijeh s lica žene, ali osta njena šutnja, koja ga je zbunjivala. Balbino učini kretnju, koja je odavala nepovjerenje i reče sam sebi: — Ovo mi se baš jako ne sviđa. Zaista, nadmoć te žene, njena vlast nad drugima i strah, što ga je ulijevala, kao da su

imali korijen u tome, što je znala šutjeti i zadržati. Uzalud bijaše nastojanje, da joj izmamiš neku tajnu. O njenim planovima nije nitko saznao ni riječi, u njene istinske osjećaje prema nekoj osobi nije nitko mogao prodrijeti. Sve je to bilo uključeno u njenu sklonost prema njemu i stalnu njegovu nesigurnost, da li je posjeduje stvarno. Kad joj se odabranik približavao, nikad nije znao, s kim će se sresti. Tko ju je volio onako, kako se bio u nju

~ 53 ~

zaljubio Lorenzo Barquero, tome je život bio samo patnja. Vrlo daleko bijaše Balbino od strasti, kakva bijaše Barquerova, ali sklonost gospođe

Barbare ipak ne bijaše na odmet, a osim toga je donosila i bogatstvo. Legenda o onoj višoj sili, što ju je pomagala i na tajanstveni način onemogućavala, da joj itko ukrade bilo govedo bilo konja, bijaše možda lukava izmišljotina upravitelja, njenih ljubavnika, koji su s njenim imanjem vršili svoje varalačke poslove, jer, kako je bila u najvećoj mjeri praznovjerna i uistinu vjerovala, da joj pomažu te sile, bijaše bezbrižna, te je dopuštala tako, da je okradaju.

Odluči se poslužiti onim, što mu rekoše Mondragoni, da bi ispitao osjećaje zagonetne žene:

— Tu su Mondragoni, koji su upravo stigli iz Macanillala. — Zašto su došli? — Čini se, da žele razgovarati s vama. – Sad mu se činilo mudrije, da se ponaša s

poštovanjem – jer kao da nisu baš sporazumni s time, da razgrade sve, što je tamo učinjeno. Gospođa Barbara naglo okrene glavu i reče autoritativno: — Kako da nisu sporazumni! I tko je njih pitao, da li im se sviđa ili ne? Pozovite ih. — To jest: nije da neće učiniti, što im se zapovijeda, nego kako su ih samo trojica,

nema ih dovoljno, da premjeste kuću i međaše u jednoj noći. — Neka uzmu ljudi, koliko je potrebno, ali neka sutra sve osvane tamo, gdje je bilo i

prije. Reći ću im tako – odgovori Balbino, slegnuvši ramenima. — Time si trebao početi. Dobro znaš, da ne dopuštam, da se protuslovi mojim

zapovijedima. Balbino skoči u dvorište, pozove Mondragone i reče im: — Prevarili ste se. Nije strah od susjeda, kako ste vi sebi predočivali, nego varka, da bi

se hvalisao i govorio protiv nas. Otiđite tamo i učinite sve, što vam je ona zapovjedila i povedite ljude, koje trebate, da već ujutro osvane kuća na svom prijašnjem mjestu, a međaši, kuda ih je sada zapovjedila postaviti.

— To je druga pjesma – reče Jaguar. Ako je tako, već idemo da mijenjamo i granicu i sve.

I vrati se sa svojom braćom u Macanillal, vodeći sa sobom ljude, potrebne za brzo izvođenje posla.

Balbino se vrati gospođi Barbari, te nakon što joj je upravio nekoliko riječi, koje ostadoše bez odgovora, odluči se riješiti sumnji s obzirom na osjećaje, koje je ona krila prema Luzardu, i reče:

— Melquíades kao da zaboravlja svoje dužnosti. Vidite, kako je došao baš u čamcu, gdje nije mogao ništa učiniti, dok na ovoj strani araučke šume ima toliko mjesta, gdje bi se mogao zakrčiti put doktoru Luzardu! I rijeka, tako puna aligatora kao ova, što preuzima sve mrtvace, koji joj se bace. Sada će stvar biti neugodnija, jer, iako bi se radilo samo o formalnostima, vlasti će morati povesti istragu.

Ne mijenjajući držanje, i laganim i neugodnim glasom, odgovori doña Barbara na mračno nagovaranje:

— Bog neka spasi onoga, tko se drzne dirnuti u Santosa Luzarda. Taj čovjek pripada

~ 54 ~

meni.

~ 55 ~

X

SJENA BARQUEÑE

Bijaše jedna šuma mapora,19 duboka i prozračna, koja je pokrivala jednu prostranu ulekninu na savani, a zvala se po nekoj maloj čaplji, što su je, prema staroj legendi, tamo susretali, kao jedinog stanovnika toga mjesta. Bijaše to prokleto mjesto: uzbudljiva tišina, brojne palme, što su pougljenile od munje, a u sredini močvara, gdje je pogibalo svako živo biće, što bi se odvažilo da je prijeđe, jer bi ga progutalo blato.

Čaplja, koja joj je dala ime, prema legendi, imala bi biti duša u čistilištu jedne Indijanke, koja je bila kći kacika nekog Yarura plemena, koje je tamo živjelo, kad je Evaristo Luzardo sa svojim stadima došao u Araucu. Osvajač iz Cunavichea oteo je od urođenika ovo imanje, koje im je pripadalo po prirodnom pravu, i, kako su ga oni pokušali obraniti, istrijebio ih ognjem i mačem; ali kacik, videći, da je njegovo naselje pretvoreno u ruševine, prokune šumu tako, da u njoj osvajači i njegovi potomci nalaze samo ruševine i nesreću, da budu žrtve groma, proričući u isto vrijeme, da će se vratiti pod vlast Yarura, kad jedan od njih izvadi iz zemlje kamen prokletstva.

U skladu s tom pričom prokletstvo se ispunilo, jer ne samo da tamo nije nikad bilo nevremena, a da se nije u gromovima sručilo na plamik ubijajući u raznim prilikama čitava stada Luzardove stoke, nego je to mjesto postalo uzrokom nesloge, koja je uništila Luzarde. A što se tiče proročanstva, pričalo se sve do u vremena Santosova oca, da se nakon tih oluja viđao tamo neki Indijanac – tko zna, odakle je dolazio – kako ruje zemlju tražeći kamen.

Već se godinama nije Yarura pojavio. Možda se tamo u njegovim naseljima izgubila ta predaja. U Altamiri nitko nije priznavao, da vjeruje u tu legendu, ali su svi radije nadaleko zaobilazili, nego da prođu kroz prokleto mjesto.

Santos je prolazio uz rub močvare, po blatu crnom i ljepivom ali bezopasnom, što je škripalo pod kopitima konja. Oko smrtonosne kaljuže bijaše zemlja prekrivena nježnom travom, ali usprkos svježine ovog zelenila, koje je godilo oku, lebdjelo je nešto mračno nad tim mjestom, a umjesto »Čuzmite« iz legende, neka je samotna čaplja na jednom koralnom otočiću pojačavala ugođaj grobnog mira.

Išao je Santos, razmišljajući o svrsi, koja ga je vodila, kad ga nešto, što se kretalo na rubu njegova vidnog polja, potakne, da se okrene. Bijaše to neka djevojčica, čupava i pokrivena nečistim dronjcima, koja je nosila na glavi breme drveta i pokušavala se sakriti

19 Mapora - južnoameričko drvo.

~ 56 ~

iza jedne palme. — Djevojko! – pozove je Santos suzdržavši konja. — Gdje je ovdje kuća Lorenza Barquera? — Zar ne znate? – odgovori seljanka, nakon što je zarežala kao divlja životinja. — Ne znam. Zato te pitam. — No! A onaj krov, što tamo viri, čiji je? — Mogla si time početi – reče joj Santos i nastavi svoj put. Bijedna nastamba, napola šupa, napola koliba, ova druga napravljena od četiri zida od

blata i slame bez uljepšavanja, s vratima bez krila, dok se šupa sastojala od isto toliko drugih stupova, kojima je bio poduprt ostatak crnog i već skoro uništenog krova od palmina lišća, a na dva od njih visjela je prljava mreža za ležanje. Takva bijaše kuća »Sjene Barquereñje«, kako su u tom kraju nazivali Lorenza Barquera.

Budući da ga je vidio samo jednom u djetinjstvu, Santos jedva da ga se neodređeno sjećao, ali da je ta uspomena bila ne znam kako jasna, ipak ga ne bi mogao prepoznati u onom čovjeku, koji se ispravio na postelji, kad ga je čuo, kako dolazi.

U najvećoj mjeri mršav i blijed, prava tjelesna ruševina, imao je sijedu kosu i potpuno starački izgled, premda bijaše jedva prešao četrdeset. Ruke, dugačke i mršave, neprestano su mu drhtale, a u dnu crno–zelenih zjenica iskrio mu se plamen ludila. Pognuo je glavu, kao da na vratu nosi jaram. Crte lica kao i cijelo držanje odavali su oslabljenje volje, a usta mu bijahu izobličena smijehom mračnih omamljivanja. Vidljivim naprezanjem istisne šuplji glas, da bi zapitao:

— S kim imam čast... Već je posjetilac sjašio i, nakon što je konja privezao za jedan od stupova, približavao

se govoreći. — Ja sam Santos Luzardo i dolazim ti ponuditi svoje prijateljstvo. U toj je ljudskoj ruševini još uvijek gorjela nepomirljiva mržnja: — Jedan Luzardo u kući jednog Barquera! I Santos vidje, kako je zadrhtao i počeo se okretati tražeći možda neko oružje, ali mu

on priđe i pruži ruku: — Budimo razumni, Lorenzo. Bilo bi ludo, da mi nastojimo održati ono kobno

neprijateljstvo u obitelji. Ja, jer ga ustvari ne podržavam, a ti... — Jer više nisam čovjek. Nisi li to mislio reći? – zapita mucajući, kao što to čine ljudi,

kod kojih mozak popušta. — Ne, Lorenzo, nije mi došla takva misao – odgovori Luzardo već s istinskom

samilosti, jer ga je dotle samo vodila odluka, da dokrajči neslogu u obitelji. Ali Lorenzo uporno nastavi: — Da! Da! To si ti htio reći. I dotle mu je glas bio surov a ponašanje drzovito. Odjednom klone, kao da je u tom

energičnom nastupu potrošio ono malo snage, što mu je još ostalo, te proslijedi drugačijim glasom, prigušenim, bolnim, i još više mucajući:

— Imaš pravo, Santos Luzardo. Nisam više čovjek. Sjena sam čovjeka, koji više ne živi. Imaš od mene, što želiš.

— Već sam ti rekao: dolazim, da ti ponudim prijateljstvo. Da ti poslužim u svemu,

~ 57 ~

čime ti mogu koristiti. Došao sam preuzeti Altamiru i... Ali mu Lorenzo opet presiječe riječ poviknuvši, dok mu istodobno položi na ramena

svoje ruke, koje bijahu sama kost. — I ti, Santos Luzardo! i ti si čuo zov? Svi smo ga trebali čuti! I kako mu Lorenzo još nije puštao ramena, nego samo u njega upravio izgubljen

pogled – a već ne bijaše moguće izdržati zadah probavljenog alkohola, koji je iz njega izlazio, doda:

— Ali mi još uvijek nisi ponudio, da sjednem. — Istina. Pričekaj, idem ti iznijeti stolicu. — Mogu je i ja uzeti. Ne daj se smetati, reče mu, videći kako tetura. — Ne. Ostani ti ovdje vani. Ne možeš ti ovamo unići. Neću, da uniđeš. Ovo nije kuća,

ovo je životinjski brlog. I uđe u stan, još se više sagnuvši, da bi mogao proći iznad nadvratnice. Prije nego što je uzeo stolicu, koju je htio ponuditi gostu, priđe jednom stolu u dnu

sobe, na kojem se vidjela boca s čašom, nataknutom na grlo. — Zaklinjem te, da ne piješ, Lorenzo! – umiješa se Santos, prišavši k vratima. — Samo jedan gutljaj. Pusti me, da uzmem jedan gutljaj. Osjećam potrebu sada. Ne

nudim ti, jer je sparina. Ali ako želiš ... — Hvala. Nemam običaj piti. — Naviknut ćeš se već. I strahovit osmijeh nabere upalo lice bivšeg čovjeka, dok su mu ruke kucnule čašom o

grlo boce. Videći, koliko rakije uzima, pokuša ga Santos spriječiti, ali u kući bijaše zrak toliko

okužen, da nije mogao prekoračiti prag. Osim toga je Lorenzo bio već nagnuo čašu i u velikim joj gutljajima praznio sadržaj.

Zatim, učinivši neki pokret, poput djeteta, koje još ne zna upotrebljavati ruku, obriše brkove tarući ih podlakticom, uzme jedan veliki naslonjač i jednu stolicu s prljavim sjedalom od grube kože, te iziđe govoreći:

Dakle, jedan Luzardo u kući jednog Barquera! I još uvijek obojica žive. Jedini, koji su preostali!

— Zaklinjem te, da... — Ne, već si mi rekao, Luzardo ne dolazi da ubije, a Barquero mu nudi najbolje

sjedalo, što ima: ovu stolicu. Sjedi. – A on sjedne u onaj naslonjač. – Tako. Sjedalo bijaše prenisko i morao je savinuti noge i prisloniti uz koljena drhtave ruke,

što su mu visjele u grotesknom položaju, koji je bijedu njegova položaja činio još odvratnijom. Sva mu odjeća bijahu prljave hlače, onakve, što ih žitelji ravnice nazivaju »puranov čaporak«, sa strane do koljena otvorene, te košulja od prugastog platna, kroz čije su rupe izbile dlake na prsima.

Dok je gledao tu odvratnu ruševinu, ovlada Santosom na čas fatalistički strah. Ovaj je pred njim bio čovjek, kojim se netko ponosio, u koga su se polagale nade, koji je bio voljen.

Da bi s njim mogao govoriti, a da ga ne gleda, izvadi cigaretu i, dok je palio reče: — Ovo je drugi put, što se vidimo, Lorenzo! — Drugi put? – ponovi pitajući bivši čovjek s izrazom mučnog duševnog napora. –

~ 58 ~

Hoćete reći, da se već poznamo? — Da. Ima tomu već dosta dugo. Meni je moglo tada biti jedva osam godina. Lorenzo se naglo ispravi i uzvrati: — Ja u tvojoj kući? Još uvijek ne bih počeo... — Ne – prekine Santos. – Još među nama nije bila izbila nesloga. — Onda, da li je još bio živ moj otac? — Da. I u našoj kući, isto kao i u vašoj, naveliko su te hvalili, tvoju izvanrednu

inteligenciju, koja je bila ponos obitelji. — Moja inteligencija? – upita Lorenzo, kao da mu govore o nečemu, što nikad nije

posjedovao. – Moja inteligencija! – ponovi opet povišenim glasom, nemirno prešavši rukama po glavi, i napokon, uprijevši u Santosa molećiv pogled: – Zašto mi o tome govoriš?...

— Nenadano me obuzelo sjećanje – odgovori Santos, krijući namjeru, da u tom propalom duhu izazove kakvu spasonosnu reakciju. – Ja sam bio dijete, ali neprestano slušajući, kako te svi u obitelji hvale, i posebno mama, kojoj je stalno bilo na ustima »Nauči se od Lorenza«, kad god me je htjela ponukati na dobro, stvorio sam o tebi najviše mišljenje, što može stati u glavu od osam godina. Nisam te poznavao, ali sam živio u mislima na »onog bratića, koji studira u Caracasu za doktora«, te nije bilo riječi, ponašanja ili pokreta, za koje sam čuo da su tebi svojstveni, a da te odmah ne počnem oponašati. I ne sjećam se, da sam u svom djetinjstvu ikad osjetio tako duboko uzbuđenje, kakvo sam osjetio kad mi je jednog dana rekla majka: »Hajdemo, da upoznaš bratića Lorenza.« Mogao bih rekonstruirati taj prizor: Postavili ste mi ona tri ili četiri pitanja, što se postavljaju dječacima, kad nam ih predstavljaju, i, u vezi onoga što ti je rekao otac, sigurno s najsavanskijim ponosom, da sam ja već »dobar na konju«, odgovorili ste mu dugim govorom, koji se meni činio nebeskom glazbom, koliko zato, što ga nisam razumio – zamisli! – toliko zato, što su te riječi, zato jer su bile tvoje, imale biti za me sama rječitost. Ipak me jedna od tvojih izreka impresionirala: »Potrebno je ubiti centaura, kojega svi savanski ljudi imamo u sebi«, rekoste. Ja, naravno, nisam znao, što bi imao biti taj centaur, a još sam manje uspio objasniti sam sebi, zašto ga mi savanski žitelji imamo u sebi. Međutim mi se izreka tako svidjela i toliko usjekla, da su se, – moram ti priznati – moji prvi govornički pokusi – svi mi savanci, ljudi zanesenjačke rase, skloni smo na neki način govorništvu – temeljili na toj izreci: »treba ubiti centaura«, koju sam ja deklamirao sam u sebi, ne razumijući ni slova od onoga, što sam govorio, a ipak se ne mogući pomaknuti dalje. Osim toga ti moram reći, da je doprla do mojih ušiju tvoja govornička slava.

Zastane malo, naoko da sa cigarete sruši pepeo, ali zapravo da bi Lorenzu pokazao, kakav su učinak ove riječi na njega proizvele.

Nešto jesu proizvele, jer je davao znakove velikog uzbuđenja, gladeći se od čela do vrata nemirnim pokretima, i Santos, zadovoljan svojim djelom, proslijedi:

— Mnogo godina kasnije, u Caracasu, pala mi je u ruke jedna brošura s govorom, što si ga održao ne znam na kojoj domoljubnoj svečanosti, i predoči ti sebi, kako mi je bilo, kad sam tamo otkrio tu slavnu izreku. Sjećaš li se toga govora? Tema je bila: Centaur je barbarstvo i prema tome treba svršiti s njim. Tada sam saznao, da si tom teorijom, koja je proklamirala korisniji smjer u našoj povijesti, izazvao uzbunu među tradicionalističkim

~ 59 ~

pristalicama epopeje, te sam doživio zadovoljstvo da ustanovim, da su tvoje ideje označile epohu u procjenjivanju povijesti naše narodne nezavisnosti. Tada sam već bio u stanju shvatiti tezu i osjećao sam i mislio kao i ti. Nešto mi je ostalo od toga, što sam je toliko ponavljao. Zar nije tako?

Lorenzo je, međutim, samo svojim drhtavim rukama gladio lubanju, pod kojom se odjednom razmahala patnja uspomena.

Njegova sjajna mladost, budućnost, koja je toliko obećavala, nade, koje su u njega polagane. Caracas... Sveučilište ... Užici... Kako mu je laskao uspjeh, kako su mu se prijatelji divili, jedna žena, koja ga je voljela, sve što je moglo život učiniti privlačivim. Studij s namjerom, da ga okruni doktoratom, dah simpatije, koja je sklona dobro zasluženom trijumfu, ponos, jer posjeduje srećnu inteligenciju, i, odjednom – poziv! Fatalni zov barbarstva, koji je vlastoručno potpisala njegova majka: »Dođi, José Luzardo je ubio tvog oca. Dođi, da ga osvetiš.«

— Shvaćaš li sada, da ja ne mogu biti tvoj neprijatelj? – zaključi Santos, pružajući podršku ovoj duši, koja se borila, da iziđe iz ponora. – Ti si bio predmet moga djetinjeg divljenja, pomogao si mi, dakle, indirektno, ali vrlo uspješno, jer ako su mi mnoge stvari u mom studentskom životu i društvenim odnosima u Caracasu bile olakšane, bijaše to posljedica poštovanja i simpatije, koja je ostala prema tebi, i, napokon, u duševnom pogledu, imam prema tebi sveti dug: želeći nasljedovati tebe, stekao sam plemenite želje.

I strahoviti sarkazam, što su ga u takvim okolnostima predstavljale te riječi, kojima je svrha bila zdrava, konačno je doveo bivšeg čovjeka u očaj. Naglo se ustane sa svog sjedala, gdje se bio pognuo pod teretom svoje bijede i svoje muke, te potrči prema vratima sobe.

Malo zatim se čulo kuckanje grla boce o rubove čaše, koju su držale drhtave ruke, i Santos promrmlja:

— Uzalud je. Ovom nesretniku nema više drugog utočišta osim u nesvjesnosti pijanstva.

I već se htjede povući, kad se opet pojavi Lorenzo, sigurnijeg koraka i inteligentnijeg izraza u licu, jer ga je oživio alkohol.

— Ne! Ne možeš još otići; moraš me poslušati. Dosad si ti govorio, a sad je na meni red. Sjedi i čuj, što ću ti govoriti.

— Pusti to za drugi dan, Lorenzo! Brzo ću opet doći, da s tobom razgovaram. — Ne! To ima biti sada odmah. Zaklinjem te, da me poslušaš. A zatim, kao opsjednut: — Molim te, ne! Zapovijedam ti, da me poslušaš! Došao si, da me izazoveš, i sad imaš

da me poslušaš. — Hajde, dakle! Učinit ću po tvojoj volji – pristane Santos snošljivo. – Evo, ponovno

sam sjeo. Reci sve, što želiš. — Da. Govorit ću. Govorit ću napokon! Kako je to velika stvar moći govoriti, Santos

Luzardo! — Zar nemaš s kime? Ne živiš sa svojom kćeri? — Nemoj mi sada govoriti o mojoj kćeri. Nemoj govoriti ti. Slušaj. Slušaj i ništa više.

Ovako! Aha!... Dobro me pogledaj, Santos Luzardo. Ova sjena čovjeka, koji je bio, ova ljudska crkotina, ova trulež, što ti govori, bijaše tvoj ideal. Ja sam bio ono, što si maločas rekao, a sada sam ovo, što vidiš. Zar te nije strah, Santos Luzardo?

~ 60 ~

— Strah, zašto? — Ne, ne pitam te, da mi odgovoriš, nego da poslušaš ovo drugo: Onaj Lorenzo

Barquero, o kojem si govorio, nije bio drugo nego jedna laž, istina je ovo, što sada vidiš. Ova zemlja ne prašta. I ti si također jedna laž, koja će se brzo rasplinuti. I ti si već čuo zov proždirateljice ljudi. Već ću te vidjeti, kako zapadaš u njezine ruke. Kad ih otvori, ti ćeš još biti samo crkotina... Pogledaj je! Fata morgana sa svih strana: ovdje vidiš jednu, tamo drugu. Ravnica je puna svjetlosnih varki. Je li moja krivnja, što si sebi krivo predočio, da jedan Luzardo – Luzardo, jer sam to ipak, premda me to peče – može biti ideal od čovjeka? Ali nismo sami, Santos! Time se možemo tješiti. Poznavao sam mnogo ljudi – sigurno i ti – koji u dvadesetim godinama obećavaju mnogo. Pusti ih, neka prijeđu trideset, gotovi su, rasplinu se. Bijahu tropske fate morgane. Ali čuj ovo: nikada se nisam prevario u samom sebi. Znao sam, da je sve ono, čemu se drugi kod mene dive, laž. Otkrio sam to na temelju uspjeha u mom studentskom životu, koji su najviše slavljeni: jedan ispit, za koji se nisam dobro pripravio. Imao sam govoriti o temi, koja mi je bila potpuno nepoznata, ali sam počeo govoriti, i riječi, čiste riječi, učinile su sve. Ne samo da sâm bio dobro ocijenjen, nego su mi i sami profesori, koji su me ispitivali, pljeskali. Ništarije! Odonda sam primjećivao, da moja inteligencija, ono, što su svi nazivali mojim velikim talentom, nije drugačije funkcionirala, nego dok sam govorio. Dok sam šutio, iščezavala je fatamorgana moje inteligencije, i moje iskrenosti, što je najgore, što se može dogoditi jednom čovjeku. Osjećao sam, kako se stisnula u dnu mog srca, kao što se mora osjećati u naoko zdravu tijelu latentna rana nasljednog raka. I počeo sam mrziti sveučilište i gradski život, prijatelje, koji su mi se divili, zaručnicu, sve što bijaše uzrok ili učinak one mistifikacije samoga sebe.

Santos ga je slušao sa živim interesom i optimističkim uzbuđenjem. Tko još uvijek može tako misliti i tako se jasno izražavati, nije konačno izgubljen čovjek.

Ali ovo nije moglo dugo trajati. Bijaše učinak alkohola, a ovaj organizam, koji bijaše na njega navikao, samo je na tu pobudu odgovarao, na kratko vrijeme, nakon kojega je slijedio nagli pad u nesvjesno stanje. I, zaista, bijaše dovoljno, da se na kratko vrijeme zaustavi, pa da opet jednom fatamorgana iščezne.

— Ubiti centaura! He! He! Ne budi idiot, Santos Luzardo! Misliš, da je ovo o centauru čisto govorništvo? Uvjeravam te, da postoji. Čuo sam ga, kako rže. Svake noći ovuda prolazi. I ne samo ovuda; i tamo, u Caracasu. I još dalje. Gdje god se nalazi koji od nas, kojima u žilama teče Luzardova krv, čuje Centaurovo rzanje. I ti si ga čuo, i zato si ovdje. Tko je rekao, da je moguće ubiti Centaura? Ja? Pljuni mi u lice, Santos Luzardo. Centaur je stvarnost. Stotinu godina trči po ovoj zemlji, i proći će i drugih stotinu. Smatrao sam se civiliziran; ali bijaše dosta da mi kažu: »Osveti svog oca!«, da se pokaže barbarin, koji bijaše u meni. Isto se dogodilo i tebi; čuo si zov. Vidjet ću, kako ćeš pasti u njene šake i poludjeti, kad te pomiluje. I odgumut će te i, kad joj budeš rekao: »Spreman sam se s tobom oženiti«, smijat će se tvojoj bijedi i . . .

Čupao je sebi kosu. Fiksna ideja, koja se već malo prije uvukla u njegov razgovor, uspjela je, napokon, sasvim njime ovladati. Ruke mu klonuše s dlakama kose među prstima i, spustivši glavu na prsa, nastavi mrmljati:

— Proždirateljica ljudi! Neko je vrijeme Santos Luzardo tiho i potištena srca promatrao taj dramatični prizor

~ 61 ~

ove ljudske ruševine, a zatim, nastojeći ga opet razbuditi, zapita: — A tvoja kći? Ali Lorenzo, pogleda uprta u obzor ravnice, nastavi mrmljati: — Ravnica! Prokleta ravnica, proždirateljica ljudi! I Santos pomisli: — Uistinu, više nego zavodništvu čuvene doñe Barbare, podlegao je ovaj nesretnik

djelovanju pustoši, koja poživinčuje. Nenadana iskra svjetlosti oživi lice bivšeg čovjeka. Iščeznu na jedan čas cerenje

mračnog pijanstva. — Marisela – poviče. – Hodi, upoznaj se sa svojim bratićem. Ali, kako iz kuće nije nitko odgovarao, doda: — Ona neće odavle izići, ni da je za kosu vuku. Divljija je nego ikakva divlja svinja...

Divlja svinja! Ponovno zabuši glavu, a iz stisnutih mu usta poče lagano curiti slina. Odjednom se pijanac ispravi i posrćući uđe u stan. – Dobro, Lorenzo – reče Santos ustavši. Za kratko vrijeme ću opet doći. — Pusti je na miru – reče Santos, misleći, da ide tražiti kćer. Upoznat ću je koji drugi

dan – te poče odvezivati konja. Bio je već zakoračio, da zajaši, kad vidje Lorenza, kako je podigao bocu rakije,

prolijevajući je po sebi, jer nije uspijevao prisloniti grlo uz usta. Potrči u stan, da mu je otme iz ruku. Pijanac je, međutim, već dovoljno popio, da pane kao gromom ošinut. Prihvati se Luzardovih ruku i, upravivši mu ukočen i izgubljen pogled, povikne:

— Santos Luzardo! Gledaj mene! Ova zemlja ne prašta.

~ 62 ~

XI

USNULA LJEPOTICA

Vraćajući se u Altamiru, pod mučnim utiskom prizora, kojemu je prisustvovao, Santos se ponovno susretne s onom seljankom, koju je pitao za kuću, u koju je ušao. Istom nakon što je vidio bijedu, što je vladala u kući Lorenza Barquera, mogao je posumnjati, da bi mogla biti njegova kći divlje, čupavo, prljavo stvorenje, boso i oskudno pokriveno odjećom, koja se pretvorila u krpe.

Položila je na tlo naramak pougljenjenog granja i opružila se pokraj njega, upirući se laktovima o pijesak, a licem na rukama, sanjarskog pogleda. Santos ju je promatrao. Ispod tankih i umazanih dronjaka, što su joj visjeli s tijela, oblina ramena i obrisi bokova i stegna bijahu lijepi kao u kipa, ali su čarobnost kršila široka, velika stopala, otvrdle i ispucale kože od hodanja bosih nogu, i baš na toj žalosnoj grdobi zaustavio se njegov samilosni pogled.

Rzaj Luzardova konja trgnuo ju je iz zamišljenosti i, kad je primijetila prisutnost muškarca na nekoliko koraka dalje od sebe, prigne se, da pokrije golotinju svojih nogu, te nakon što je promrmljala nešto kao prigovor, prasne u smijeh, ležeći na trbuhu na pijesku.

— Jesi li to ti, Marisela? – zapita Santos. Ona pusti, da ponovi pitanje, i onda odgovori, s tvrdoćom svoga divljeg stanja, koju je

pojačala zbunjenost. — Kad znate, kako me zovu, zašto me onda pitate? — Nisam znao zapravo. Slutio sam, da si kći Lorenza Barquera, koju tako zovu, ali

sam se želio uvjeriti. Neukrotiva, kao divlja zvijer, s kojom ju je usporedio njen otac, čuvši ovu njoj još

nepoznatu riječ, uzvrati: — Uvjeriti se? Hm! Krivo ste upućeni. Bolje je, da nastavite svojim putem. — Nije tako loše, ukoliko joj je ta grubost sačuvala nevinost – pomisli Santos, i zatim:

– Što ti razumiješ pod riječju »uvjeriti se?« Gle ti njega! Kakva je to pitalica! – poviče, udarivši opet u smijeh. — Neposrednost ili zločestoća? – pitao se Luzardo, razabravši, da je daleko od toga da

bi joj bio neugodan, nego da joj je bilo drago, što se zadržao, da s njom razgovara, i već je bez smiješka, samilosno promatrao tu hrpu čupa i dronjaka.

— Pa dokle ćete biti ovdje? – progunđa Marisela. – Zašto to ne kažete? — Isto to ja tebe pitam: dokle ćeš biti ovdje? Vrijeme je već, da ideš svojoj kući. Zar

se ne bojiš ići sama po ovim pustim mjestima?

~ 63 ~

— Aa! A zašto bi me bilo strah? Hoće li me pojesti šumska kljusad? I što se vas tiče, ako ja sama hodam, kuda mi se sviđa? Ili ste možda moj otac, pa dolazite da me grdite?

— Kakvo grubo ponašanje, djevojko! Zar te nitko nije učio, kako se s ljudima razgovara?

— Pa zašto me vi ne poučite? – i ponovno joj je smijeh tresao tijelo, opruženo potrbuške na zemlji.

— Hoću, učit ću te – reče Santos, samilost kojega se poče pretvarati u sklonost. Ali mi imaš unaprijed platiti poduku time, da mi pokažeš to lice, što ga tako nastojiš sakriti.

— Gle čuda! – poviče ona, sagnuvši se još više. – Recite odmah, da ćete prenoćiti u ovim šumama.

— Neću se maknuti odavle, dok mi ne pustiš, da ti vidim lice. Došao sam samo, da te upoznam, jer su mi rekli, da si vrlo ružna, a ja neću, da to vjerujem, dok ne vidim svojim vlastitim očima. Teško mi je vjerovati, da bi jedna moja rođakinja mogla biti ružna. Da, ja ti nisam ni rekao, da smo mi bratić i sestrična.

— Iš! – poviče ona. Ja nemam više rodbine osim oca, jer ni za svoju majku ne mogu reći da je poznam.

Kad bi spomenuta majka, splasnu veselo raspoloženje, kojim je Luzardo vodio razgovor, a ona, kao bojeći se, da ga je uistinu rasrdila, pogleda ga ukoso ispod ruke, kojom je lice pokrivala, i nastavi pitati:

— Eto vidite, da vi niste nitko moj, kao što rekoste. Da jeste, ne bi tako šutjeli. — Da, dijete, – ustvrdi on, ponovno upotrebljavajući samilosnu riječ. Ja sam Santos

Luzardo, bratić tvog oca. Pitaj ga, ako hoćeš, da se uvjeriš. I nemoj drugi puta ovu riječ loše shvatiti.

— Dobro. Ako je istina, da ste moj bratić... Premda ja to ne vjerujem, znate?... Joj! I još kažu, da smo mi žene radoznale. Pogledajte, i neka se jednom prestane govoriti.

I premda Santos nije više tražio, da mu dade vidjeti lice, ona digne i odmah spusti glavu, ali zatvorenih očiju, stisnutih usana, da joj ne izmakne smijeh – koketerija zbunjenosti i naivnosti.

Bilo joj je oko petnaest godina i, usprkos oskudne hrane, loše vode, zapuštenosti i seljačkog ponašanja, što joj je nagrđivalo mladost, moglo se pod tom bijedom prljavštine i čupa naslutiti lice savršenih crta.

Ali bijaše dovoljan jedan čas, da Santosove oči zapaze ljepotu. — Kako si lijepa, dijete! – poviče, i zatim se u nju zagleda jednom drugom vrsti

suosjećanja, a ona, ne više divlje, nego ljupko, jer ju je uljudila prva iskra samouzbuđenja, što ju je proizveo ovaj usklik, reče mu blagim i molećivim glasom:

— Idite sada. — Još uvijek nešto manjka – uzvrati Santos. – Nisi mi pokazala svoje oči. Daj, da ih

vidim. A! Sad razumijem, zašto se ne usudiš otvoriti ih preda mnom. Škiljava si sigurno. Sigurno su ti jako ružne.

— Ja škiljava? Pazi! Uspravljajući se srdita, otvori svoje lijepe oči, koje bijahu ono najljepše na njenu licu, i

zagleda se u njega bez treptanja, a on ponovno usklikne: — Krasno je ovo dijete!

~ 64 ~

— Idite sada – ponovi Marisela, zarumenivši se ispod prljavštine na licu, ali ga ne prestajući gledati.

— Čekaj. Dat ću ti odmah prvu od onih lekcija, što si mi ih unaprijed platila. Siđe s konja, približi se djevojci, čije su crne očice izražavale strah i preklinjanje, te je

prisili, da ustane, uzevši je za ruku, i reče: — Hodi ovamo, sestričnice. Poučit ću te, čemu služi voda. Lijepa si, ali bi bila još

ljepša, da se tako ne zapuštaš. Ton bez sjenke lukavosti, kojim joj je govorio taj čovjek, što je pripadao jednom

svijetu, drugačijem, nego što ga je ona poznavala, oslobodio ju je instinktivnog straha, i Marisela se pusti da je vodi do ruba jedne lokve bistre vode, koja se nalazila pokraj močvare, sakrivajući lice rukom, koja joj je bila slobodna, i smijući se, dok se u isto vrijeme i stidjela i osjećala polaskanom.

Kad su stigli do mlake, Santos joj reče, da se sagne, te joj, grabeći vodu rukama, poče prati ruke, a onda lice, kao što se mora činiti s djecom, dok joj je govorio:

— Upoznaj i zavoli vodu, koja će te učiniti još ljepšom. Loše čini tvoj otac, što se tobom ne bavi, kako zaslužuješ, ali kad ovako samu sebe zapuštaš, griješiš protiv Prirode, koja te je učinila lijepom. Bar bi čista trebala uvijek biti, jer ti zemlja ne uskraćuje vodu. Dat ću ti donijeti pristojnu odjeću, da skineš ovu, koja te niti ne pokriva, i češalj, da urediš kosu, i cipele, da ne ideš bosa. Da! Tako! Koliko ima vremena, da nisi oprala lice?

Marisela je prepuštala lice svježini vode, stisnutih usana, zatvorenih očiju, svoga djevičanskog tijela uzdrhtalog pod dodirom muških ruku. Santos zatim, u pomanjkanju ručnika, izvadi svoju maramicu, da joj obriše lice, i nakon toga je primi za bradu i podigne joj glavu. Ona otvori oči i, gledajući ga, gledajući, napuniše joj se suzama.

— Dobro – reče joj Santos. – Sada se vrati kući. Pratit ću te, jer nije razumno, da ideš sama ovuda u to vrijeme.

— Ne. Ići ću sama – uzvrati ona. – Otiđite najprije vi. I drugačiji bijaše taj glas, kojim je sada govorila. Ruke joj opraše lice, a riječi joj probudiše uspavanu dušu. Primjećuje, da su se stvari

odjedanput promijenile, da je i ona sama druga osoba. Osjeća čistoću svoje kože i čuje, kako govori: »Kako si lijepa, dijete«, i obuzima je

želja, da sebe upozna. Kakve su njene oči i njena usta i njene crte lica? Rukom prelazi preko lica, opipava obraze, miluje samu sebe, da bi joj ruke rekle, kakva je Marisela.

Ali ruke joj samo kažu: — Grube smo i ne osjećamo ništa. Ugarci i trnje otvrdnuli su nam kožu. Zašto ne osjećamo svoju ljepotu kao što osjećamo svoju bol? Ostavio joj je dvije nježne stvari. Svježinu na obrazima, koja joj sada uzrokuje još nepoznato osjećanje. Da, osjeća se

ljepota! Ovo novo i mekano osjećanje ne može ni od čeg drugog potjecati. Tako otprilike može osjećati drvo, u otvrdloj i hrapavoj kori, nagli povratak nježnih mladica. Tako otprilike može zadrhtati savana, kada, jednog dana nakon martovskih vrućina, osjeti, da je osvanula sva zelena. Ostavio joj je također uzbuđenje uslijed nekoliko riječi, koje nikad dotad nije čula. Ponavlja ih i čuje kako odzvanjaju u dnu njena srca, i ujedno postaje svjesna, da je njeno srce nešto crno, duboko, nijemo i prazno. Ali također i nešto

~ 65 ~

milozvučno, kao izvor, koji se nalazi pokraj njene kuće, taman, dubok i s vodenim ogledalom iznutra. Prekrasno je ovo stvorenje! ... I glas odzvanja, dubok, kao u izvoru, kad se govori nad njim.

I izvan nje svijet više nije ono, što je dosad bio: neprohodna šuma, gdje se pobiru suharci, osamljena šumica, gdje je mogla boraviti satima i satima, opružena na pijesku, nepokretna do u dno duše, bez uzbuđenja i bez misli. Sada pjevaju ptice i užitak je slušati ih, sada se u močvari odražava krajolik. I lijep je taj šumarak ovako naopačke, ova pozadina neba, koja se stvorila u toj vodi stajaćici. Sad iz povijuša, što su se zaplele u breme suharaka, proizlazi divlji miris planinskog cvijeća i ugodno je mirisati ga. Ljepota nije samo u njoj, svuda je: u ćurliku, što ga u grlu nosi savanska paraulata, u mlaci i njenom opasaču od nježne trave, u dubokom i prozračnom palmiku, u beskrajnoj savani, i u večeri, koja se blago spušta, zlaćana i tiha. A ona nije bila svjesna toga, da sve ove stvari postoje, stvorene zato, da ih promatraju njene oči.

Po prvi put Marisela nije zaspala, kad se optužila na rogožinu. Neobičan joj je prljavi ležaj od grubog lišća, kao nekome, tko je na njega legao s novim tijelom, nenaviklim na neudobnosti. Neugodno osjeća dodir onih zamazanih dronjaka, koje nije skidala ni prije spavanja, kao da ih je istom sada počela nositi. Sva su se njena sjetila bunila zbog uobičajenih osjećanja, odjedanput su joj postala nepodnosiva, kao da se u njoj rodila finija osjećajnost.

Još više, budi joj se ženska duša, koja se otrijeznila, zaplićući život, koji je uvijek bio kao život vjetra, koji ne zna drugo do trčkarati po savani. Zamršeni se osjećaji počinju komešati u njenu srcu: veselost, koja sliči mnogo na patnju, nada potresena strahom, potreba da zatrese glavom, da bi se riješila neke misli, a zatim da se umiri, da bi ta misao opet došla. Još mnogo drugih stvari, koje ona ne može razabrati.

Već pjeva karao,20 koji naviješta blizinu dana. — Ustaj Marisela! Svježa je voda izvora. Rashladile su je zvijezde, što su svu noć

prolazile nad izvorom. Još uvijek se neke nalaze u dubini. Pođi. Izvadi ih vrčem i pokrij se njima. Učinit će te cijelu čistom, kao što su one uvijek.

Istodobno je izlazilo sunce i zalazio mjesec, i palmik je zadrhtao kao posvećeni gaj u tišini zore.

Izvorski se vrč spušta i diže bez odmora, i podzemna voda, koja nije poznavala svjetlo, teče, zabliještena zrelim golim tijelom.

20 Carrao - američka vrsta ptice dugih nogu.

~ 66 ~

XII

JEDNOG ĆE DANA BITI ISTINA

Veliko bijaše Antonijevo iznenađenje, kad je slijedeći dan – vodeći Santosa do Macanillala, da vidi, kako se pomiče naprijed granica El Mieda – otkrio, da se kuća Mondragona vratila na svoje prvotno mjesto.

— Premjestili su je noću – poviče. – Pogledajte, dokle je bio došao međaš. Još uvijek je ovdje rupa.

— Dobro – reče Luzardo. – Sad je na svom mjestu, pa u tom pogledu nećemo imati poteškoća, barem zasad. Da bi ubuduće izbjegli prenošenje od danas do sutra, podići ćemo ogradu ovim pravcem.

Ali Antonio primijeti: — Hoćete reći, da kanite prihvatiti ovu granicu? Da ćete se pomiriti s parnicama, što ih

je na tako loš način dobila dona Barbara? — To su gotove činjenice, koje već posjeduju autoritet presude. Na mnoge, iako ne na

sve, ove odluke suda mogao se uspješno uložiti protest, ali ja se nisam znao brinuti za svoje probitke ... Osim toga, zemlje još uvijek ima dosta, usprkos svega. Ali stoke ne vidim. Jedva tu i tamo po koji kup goveda.

– Ni stoka ne manjka – uzvrati Antonio. – što se dogodilo jest to, da se sva odmetnula. Ima mnogo podivljale stoke u Altamiri, kao što sam vam već rekao, jer ovo malo nas, vaših prijatelja, što smo ovdje ostali, umjesto da se brinemo, da to dokrajčimo, još smo to unapređivali. Jedini način, da vam spasimo stoku, bio je, da je pustimo, neka se sva odmetne. Što je dosad ovdje manjkalo, bijaše gospodar, a što nam sada treba, jesu ljudi za rad.

— Ustvari vidim, da se Altamira pretvorila u pravu pustinju. Prije je bilo kuća, kuda god si se okrenuo.

— Od ono malo naseljenika, što je bilo ostalo, zatražio je don Balbino, kad je primio upravu, da se odsele, da bi susjedi, kad ne bude Luzardovih ljudi, koji paze, mogli u svako doba po volji doći i odgoniti svu stoku, na koju bi naišli.

— Prema tome nije bila neprijatelj samo gospođa Barbara? Ona je s vašim činila, što joj je srce željelo, kako kažu; ali su i drugi krali po želji.

Tako su, na primjer, uništili altamirska pojilišta i smjestili ih, gdje im je bolje odgovaralo; tako da ovdašnja stoka sama od sebe pada njima u šake, jer ćete na svakom njihovom pojilištu o podne sresti četiri do pet radnika odnosnog gospodarstva, koji lasom love

~ 67 ~

luzardovsku stoku. Bacite pogled tamo. Vidite li onu hrpu? Sva ona stoka traži Vračeva pojilišta, na tlu koje je bilo ovdješnje, a koje danas pripada El Miedu. A divlje goveče, koje prijeđe na ušće kanala, može se smatrati izgubljenim. Isti najamnici done Barbare gonili su stoku u tom pravcu, sve dok je nisu privikli, a da mi to nismo mogli spriječiti. Gospodar lizališta21 Barquerene, ne spomenuo se! – mister Danger, o kojem sam vam govorio jutros. Taj je u svakom pogledu nadmašio lukavog savanca, i govedo, koje prođe kroz prolaz Corosalito, više se ovamo ne vrati. I mislim, da je prvo, što se ima učiniti, ponovno urediti prijašnja pojilišta i ponovo podići ogradu, koja je do vremena vašeg oca štitila prolaz Corosalito, da se spriječi prelaženje i nakupljanje stoke u lizalištima Barquerene. Ako želite, možemo još danas početi kopati rupe za kolje.

— Ne treba se žuriti. Najprije moram proučiti spise Altamire, da odredim granicu i pitam za savjet zakon Ravnice.

— Zakon Ravnice? – uzvrati Antonio vragolasto. – Znate, kako ga ovdje zovu? Zakon doñe Barbare. Jer kažu, da je ona platila, da joj ga naprave po mjeri.

— Ne bi bilo ništa čudnovato, kako ovdje stvari teku – reče Santos. Ali dok je zakona, treba ga se držati. Već ćemo se pobrinuti, da se popravi.

Iste večeri, nakon što je proučio prava svojine Altamire i Zakon Ravnice, Santos pošalje pismenu obavijest doñi Barbari i gospodinu Dangeru, da je odlučio ograditi imanje, da bi u zakonskom roku odstranili izvjesnu stoku, koja pase na altamirskoj savani, moleći ih ujedno, da dopuste, da odvede svoju sa savane El Mieda i Lambedera.

Sam je Antonio nosio pisma i putem ovako razmišljao: Kao da su doñi Barbari ukrali njene reale. Ovo o ogradi, što se nalazi u njegovu

zakonu, ne sviđa mi se jako; ali još manje će se sviđati njoj. Jednog će dana doći netko, tko će i njoj stati na kraj.

Pod večer slijedećeg dana dadne se Santos s Antonijem na put prema Luzardovoj šikari i, nakon što su dva sata jahali po savani, ispresijecanoj stazama, zađoše u neko polje metvice i gorkog kovilja, gdje ne bijaše tragova stoke. Iza tamne šikare dizao se mjesečev kolut, prosipljući sumornu svjetlost po prostranom, isprepletenom polju.

Antonio počne jahati korakom, i nakon što je Luzardu preporučio, da šuti i pazi, dođoše na jednu pješčanu uzvisinu.

Pazite – reče mu vodič. Sad ćete čuti, što ne bi čak mogli ni slutiti. I načinivši od svojih ruku zvučnik, pošalje s vrha spruda oštar krik, koji probije tišinu noći.

Neposredno iza toga podiže se šum, koji je postajao sve jači i jači, i čitav se prostor, kojim su vladali s ove uzvisine, uzbudi i zadrhta pod taptanjem brojnih divljih stada.

— Slušajte – poviče nadničar. – Ovo su tisuće i tisuće divljih grla, koja ne poznaju čovjeka. Ima više od sedam godina, da konji ne ulaze u ovaj predio savane. I ovo što čujete nije ništa u poredbi s ostalom divljom stokom više u unutrašnjosti, prema Cunavicheu. Usprkos svega, Altamira se ipak drži. Divlja je stoka bila spas; ali sada treba s njom obračunati. Imao bih volju za početak nekoliko puta udariti po ovoj gunguli, ako vam je to po volji. Zasad nam manjkaju specijalni lovci, jer ne zna svatko postupati sa stokom; ali ja znam, gdje ih ima, i mogu ih dovesti, čini se, osim toga, da bi bilo dobro ponovno osnovati

21 Zemlja - koja sadrži salitre, pa je stoka liže.

~ 68 ~

sirane, kao što su bile prije, i davale su dobre rezultate. Sirana je prikladna ne samo kao još jedan otvor za ulazak novaca, nego i jer služi za pripitomijivanje stoke, a ovdješnja spada među najdivljije i mnogo konja pobije.

Ovi praktični razlozi bijahu dovoljni, da se pristupi osnivanju sirana. Međutim je Santos Luzardo vidio još nešto, nešto drugo i isto toliko za njega zanimljivo kao i ekonomski momenat: sve, što bi doprinijelo za uklanjanje divljaštva, bilo je njemu od velike važnosti. Napokon, za jednog drugog razgovora s tim istim Antonijem, slijedeći dan, padne mu na pamet jedna misao, još više u skladu s planom, kako će civilizirati ravnicu.

— Danas ćemo uhvatiti oko pedeset divljih goveda jednim jedinim potezom lasa, – reče mu Sandoval.

— Uhvatiti, to jest, loviti lasom nežigosanu stoku, koja se nalazi unutar granica imanja, to je najveća strast žitelja apurske ravnice. Kako na tim savanama bez granica imanja nisu ograđena, lutaju stada slobodno, te svaki gospodar imanja mora vlasništvo nad stokom istom steći, bilo satjerivanjem, koje se određuje dogovorno među susjedima i gdje on hvata i žigoše svojim željezom, koliko mu god samotne i divlje stoke dopadne u lovu, bilo izvan toga, u svakom času, po prirodnom pravu ruke, oboružane lasom. Ovaj primitivni način sticanja – jedini, koji je mogao prevladati pod tim okolnostima, te koji i sami zakoni potvrđuju, uz jedino ograničenje, da za to treba posjedovati određenu površinu zemljišta i količinu stoke – ima u sebi ipak nešto od prvotne krađe stoke, i zbog toga nije samo posao, nego najmilija zabava čovjeka s otvorene ravnice, gdje je još uvijek snaga pravo. Razmišljajući ovako, Santos Luzardo zaključi:

— Sve ovo nanosi štetu promicanju uzgoja stoke jer ruši poticaj za to, i sve bi to iščezlo, kad bi zakoni Ravnice obvezali vlasnike, da ograde svoja imanja.

Antonio primijeti: — Možda vi imate pravo, ali za ovo bi najprije trebalo mijenjati način života na

Ravnici. Stanovnik ravnice ne prihvaća ogradu. Hoće, da mu savana bude otvorena, kako ju je bog dao, i hoće je takvom baš zato, da ulovi stoke, koliko god mu je zapadne u laso. Ako mu se oduzme taj užitak, umrijet će od žalosti. Savanac je zadovoljan, kad može reći: »Danas sam uhvatio toliko životinja«, i ne smeta mu, što njegov susjed tamo kaže isto, jer on uvijek misli, da su njegove životinje sigurne, i da su one, što ih uhvati susjed tuđe.

Usprkos toga je Luzardo nastavio razmišljati o potrebi, da se uvede običaj ograde. S time će početi civilizacija Ravnice; ograda bi bila pravo protiv svemoćnog djelovanja snage, potrebno suzdržavanje čovjeka pred načelima.

Imao je, dakle, već pravi posao, svojstven civilizatoru: učiniti, da se u zakone Ravnice unese obaveza ograde.

Imao je, međutim, i nekoliko ideja, koje su sličile na jahanje na leđima divljeg konja, u vrtoglavom trku kroćenja, gdje se jahaču čini, da se oko njega u krug vrte savanske fate morgane. Niti željezne ograde, ravna linija čovjeka unutar svinute linije Prirode, označila bi u zemlji nebrojenih staza, po kojima se odavna gube, tražeći put, zalutale misli, jednu jedinu i ravnu stazu prema budućnosti.

Sve je ove namjere glasno izražavao, govoreći sam sebi, oduševljen. Uistinu bijaše lijepa ova vizija buduće savane, civilizirane i napredne, koja se ukazivala njegovoj mašti.

Bijaše to jedne sunčane i vjetrovite večeri. Lelujali su se pašnjaci, okruženi drhtavim

~ 69 ~

prstenom prividne vode, fata morgane, a preko dalekih livada i na rubu horizonta klizili su, poput oblaka dima, koluti zemlje, vrtlozi prašine, što ih je nosio sa sobom žestoki vjetar.

Odjedanput sanjar, u jednom času, kad je zaboravio na stvarnost, koja ga je okruživala, zaista zavaran, ili igrajući se sa svojom maštom, poviče:

— Željeznica! Evo dolazi željeznica. Zatim se žalosno nasmiješi, kako se smiješimo zabludi, kad prestanemo gajiti nade, koje su neostvarive, ali nakon što je neko vrijeme promatrao veselu igru vjetra po livadama, promrmlja optimistički:

— Jednog će dana biti istina. Napredak će prodrijeti u ravnicu i barbarstvo će ustuknuti pobijeđeno. Premda mi to nećemo dočekati, ipak će naša krv zadrhtati u uzbuđenju onoga, tko bude vidio.

~ 70 ~

XIII

PRAVA GOSPODINA DANGERA22222222

Bijaše velika masa mišića, pod crvenom kožom, s dva plava oka i kosom lanene boje. Došao je tamo prije nekoliko godina, s puškom na ramenu, lovac na tigrove i aligatore.

Svidjela mu se ta zemlja, jer je bila barbarska kao i njegova duša, dobra, zemlja za osvajanje, nastanjena ljudima, koje je on smatrao manje vrijednima, jer nisu imali kosu svijetle boje i plave oči. Usprkos puški smatrali su, da je došao osnovati neko imanje i da nosi nove ideje, polagali su u njega mnoge nade i primili ga vrlo naklono. Ali on se ograničio na to, da zasadi četiri stupa na tuđem tlu, a da nije tražio dopuštenje, te da na njih stavi krov od palmina lišća. Kad je sagradio tu kolibu, objesi pušku i svoju viseću postelju, sjedne u nju, zapali lulu, protegne ruke, istežući moćne mišiće, i usklikne:

– Ali right! Već sam u svojoj kući! Rekao je, da se zove Guillerme Danger i da je Amerikanac iz Aljaške, od oca Irca i majke Dankinje, kopača zlata. Međutim se sumnjalo, da se on zaista zove tim imenom, što ga je sebi nadjenuo, jer je zatim dodao: »Gospodin Opasnost« – i kako se volio šaliti na djetinjast, naivan način, naslućivalo se, da se tako nazvao samo zato, da bi dodao zabrinjavajući prijevod.

Bilo je uostalom neke stanovite tajnovitosti oko njegove osobe. Pripovijedalo se, da je u početku čim se naselio na to područje, više puta pokazivao članke iz njujorških časopisa, koji su uvijek nosili naslov »Čovjek bez domovine«, gdje se protestiralo protiv neke nepravde, učinjene nekom građaninu, kojega nisu imenovali i koji, prema njegovoj tvrdnji, bijaše on. I premda nikad nije dovoljno i jasno rastumačio, kakva je to bila nepravda i zašto sakriva svoje ime pod takvim nadimkom, otvarala su mu se sva vrata u očekivanju, da će rijeke dolara poteći ravnicom.

Međutim je Dangerovo jedino zanimanje bilo lov na aligatore, i njihove je kože izvozio godišnje u velikim količinama, a za zabavu i na tigrove, pume i na svaku zvijer, koja bi mu došla na domet puške. Jednog dana, kad je usmrtio neku ženku kunaguara,23 koja se bila nedavno okotila, domogao se mladih, te uspio othraniti i pripitomiti jedno, s kojim se igrao dajući maha svom trajnom dobrom raspoloženju velikog i brutalnog djeteta. Kunaguar ga je obdario s nekoliko ogrebotina, ali je njega osobito razveseljavalo, kad je pokazivao ožiljke, a ovi su ga isto tako u očima drugih izdizali kao i novinski članci.

22 Danger - opasnost. 23 Vrsta tigra.

~ 71 ~

Malo zatim se lovčeva koliba pretvorila u kuću, koja je iznutra bila dosta udobno uređena i okružena prostranim torovima. Povijest ovog preobražaja, koje se činilo da ukazuje na to, da je »čovjek bez domovine« pustio korijenje u zemlju, imala je dodirnih točaka s doñom Barbarom.

Bijaše to u doba pukovnika Apolinara i kad su se postavljali temelji imanju El Miedo, koje je upravo onda bilo kršteno. Mister Danger, saznavši za legendu o »domaćima«, zaželio je da prisustvuje tom barbarskom obredu, koji sujevjerna žena nije mogla da ne održava. S tom je namjerom posjeti, što je i inače trebao učiniti, budući da je njoj pripadao onaj pedalj zemlje, gdje je podigao kolibu. Vidjeti stranca, čuti ga, gdje izražava želju, koja ga uzbuđuje, zaljubiti se u njega i zacrtati svoju osnovu, sve ovo bijaše za doñu Barbaru stvar jednog časa. Uredila je tako, da ga Apolinar pozove k njima na objed, pretjerano ih je posluživala pićem, kojemu obojica bijahu vrlo odana, i kako je Kreol bio mnogo slabiji i idiotski se opijao, nije primjećivao namigivanje, kojim su njegova žena i uzvanik za vrijeme objeda dogovarali izdaju.

U međuvremenu su radnici iskopali jamu, gdje je imao biti zakopan jedan stari konj iščašenih kukova, koji je jedino još mogao poslužiti za »domaćeg«.

— Zakopat ćemo ga točno o ponoći, jer je to određeni sat – rekla je gospođa Barbara. – I to samo nas troje, jer radnici ne trebaju tome činu prisustvovati. Tako se ima raditi prema običaju.

— Krasno! – povikne stranac. – Gore zvijezde a dolje mi, bacajući zemlju na živa konja. Krasno! Slikovito.

Što se tiče Apolinara, niti je znao za običaj, niti je više bio osoba sposobna za primjedbe, i Mister Danger ga je morao uzeti na ruke i metnuti na konja, kad je došao čas, da pođu do temelja, daleko od kuća naselja.

Već bijaše otvorena jama i, o jedan stup torova, koji su se upravo gradili, bijaše svezan sakati konjić, žrtva barbarskog obreda. Pokraj jame bijahu tri lopate za grobare. Zvjezdana je noć gustim sjenama ovijala to pusto mjesto.

Mister Danger odveže konja i dovede ga do ruba jame, upravivši mu samilosne riječi, uz grohotan smijeh, koji je izazivao idiotsku veselost kod Apolinara, a zatim ga jednim strahovitim udarcem gume u rupu.

— Sada vi, gospođo Barbaro, izgovorite molitve, koje znate, da đavli, njegovi prijatelji, ne dopuste, da duh konjića umakne, a vi se žalostite, pukovniče. Sada smo grobari i treba stvar obaviti dobro.

Apolinar se dočepao jedne od lopata i borio sa zakonima sile teže, da bi se sagnuo i napunio je zemljom, što bijaše nagomilana na rubu jame, mrmljajući istodobno nepristojne izraze, koji kao da su mu se sviđali, jer je pucao od smijeha na svaku okrutnost, što je izbacivao. Konačno uspije napuniti lopatu i zavitla njome nespretno, sav se za njom amo tamo sagibajući.

— Kakva si ti pijanica, pukovničiću! – konačno dovikne Mister Danger, mučeći se u svojoj ulozi grobara, bacajući lopatu za lopatom, izvanrednom hitrinom, kad primijeti, da je Apolinar ispustio oruđe i rukom se mašio za krsta, savinuvši se uz samrtni hroptaj, te pao zatim u jamu sa svojim vlastitim kopljem zabodenim u leđa.

— Oho! – povikne stranac, prekinuvši svoj posao. Ovo nije bilo u programu. Siromah

~ 72 ~

pukovnik! — Nemojte ga sažaljevati, don Guillermo. I on je mene bio osudio. Učinila sam samo

to, da sam ga poslala naprijed – reče doña Barbara i, uzevši lopatu, što bijaše ispala pukovniku iz ruku, doda: – Pomozite mi. Ni vi niste čovjek, kojemu se za takve stvari orose oči. Učinili ste vi i gore stvari u svojoj zemlji.

— Do vraga! Vi nemate dlake na jeziku. Misteru Dangeru se nikad ne orosi oko, ali Mister Danger nikad ne čini stvari, koje nisu u programu. Ja sam ovamo došao samo, da zakopam »domaćeg«.

Ovo rekavši odbaci lopatu, uzjaši i vrati se kući, da se igra sa svojim kunaguarom. Ali je čuvao tajnu, prvo, da se ne uplete u nepriliku, koja bi se mogla komplicirati

misterijem »čovjeka bez domovine«, a zatim, jer za njega, nadutog stranca, nije bilo velike razlike između Apolinara i konja, koji ga je pratio u grob. Zato dopusti, da prevlada tumačenje, da je pukovnik stradao utopivši se u kanalu Bramador kad ga je pokušao preplivati, a jedini je dokaz za to bio, da je u želucu jednog aligatora, što su ga u tom kanalu ulovili nekoliko dana kasnije, nađen jedan prsten, koji je doña Barbara prepoznala kao njegov. Za plaću, što je šutio, pretvorio je svoju kolibu u kuću i izgradio torove na zemljištima Barquereñe, a od lovca na aligatore postao je pripitomljivač stoke, ili još bolje lovac na stoku, jer stoka, kojoj je on stavljao znak kao svom vlasništvu, pripadala je Altamiri ili El Miedu. Ovako je to teklo neko vrijeme, a da ga doña Barbara nije uznemirivala, a niti se on više njome bavio, dok se jednog dana ne pojavi u El Miedu s ovom obranom:

— Saznao sam, da vi namjeravate oteti don Lorenzu Barqueru onaj komadić zemlje, što ste mu ga ostavili pokraj palmika Chusmite, i ja vam dolazim reći, da to samovoljno djelo ne možete izvršiti, jer ja branim prava toga čovjeka. Upravljat ću mu s to malo zemlje, što mu je jedino ostalo, a vi ne možete ni ubacivati tamo svoje ljude, da kradu stoku, koja se po tom zemljištu kreće.

Ali prava Lorenza Barquera prelazila su samo iz ruku jednog nametnika u ruke drugog, jer nikakav drugi prihod toga zemljišta nije nikad vidio osim boca whisky–a, što mu ih je slao mister Danger, kad se vraćao iz San Fernanda ili Caracasa s dobrom zalihom svoga omiljelog pića, ili boca rakije, što mu ih je katkad dao poslati iz krčme El Mieda, pa i to a da nije ništa plaćao doñi Barbari.

Za uzvrat se stranac obogaćivao prežigosavanjem po miloj volji. Ostatak starog dobra Barquereñe bijaše jedva jedan kutić savane, koju je presijecao kanal, koji bijaše ljeti suh, a zvao se Lambedero24, i njegova je voda, sadržeći salitre, privlačila stoku susjednih imanja. Brojna su stada neprestano tamo dolazila, ližući zemlju kanala, pa je radi toga izvanredno lako bilo hvatati divlja goveda unutar granica ovog komadića zemlje, koji svojom površinom nije odgovarao niti minimumu, što su ga zakoni Ravnice određivali, da bi se imalo pravo na udio nežigosanih, što lutaju na otvorenoj ravnici. Ali je mister Danger mogao prekoračiti zakonska ograničenja i prisvajati stoku susjeda, jer su Luzardovi upravitelji uvijek bih podmitljivi i jer se gospodarica El Mieda nije usudila prigovarati.

Kad bi ovako ubrao svoju ljetinu, pošao bi je početkom zime prodati, i kako u kišnoj

24 Lizalište - tlo koje je sadržavalo salitre - zbog čega ga je stoka lizala.

~ 73 ~

sezoni, kad je kanal Lambedero bio pun, stoka nije tamo dolazila, ostajao bi u San Fernandu ili Caracasu, sve dok se voda ne bi povukla, bacajući novac na gigantska pijančevanja, jer nije visio na njemu i nije imao dovoljno ruku za njegovo rasipanje.

Već bijaše odlučio, da pođe na taj svoj godišnji izlet, kad primi pismo, gdje mu Luzardo saopćuje svoju odluku, da ponovno postavi staru ogradu Corozalita, mjesta, kuda je prolazila altamirska stoka i gubila se u Lambederu.

– Oho! Pazi! – poviče čitajući pismo. – Što hoće taj čovjek? Recite, Antonio, doktoru Luzardu, da je mister Danger pročitao njegovo pismo i rekao ovo: Zapamtite dobro: da je misteru Dangeru potrebno, da otvor Corozalita bude slobodan, i da ima pravo spriječiti, da on podigne ikakvu ogradu.

Nije tako mislio doktor Luzardo, nego se slijedeći dan uputi tamo, da stvar raščisti. Kad zalajaše psi, pojavi se u hodniku impozantna figura yankee–a uz iskaze velikog

prijateljstva: — Naprijed, doktore! Naprijed. Već sam znao, da ćete ovamo doći. Neizmjerno mi je

žao, što sam vam morao reći, da ne možete zatvoriti prolaz Corozalito. Budite ljubezni i uđite.

Uvede Luzarda u jednu sobu, čiji zidovi bijahu obloženi lovačkim trofejima: jelenovim zubalima, krznima tigrova, puma i medvjeda, te kožom jednog ogromnog aligatora.

— Sjedite, doktore! Nemojte se plašiti. Kunaguarić je smješten u svoj kavez. I približivši se jednom stolu, gdje bijaše boca whisky–a: — Hoćete li popiti za zajutrak, doktore? — Hvala – odvrati Luzardo, odbijajući ponudu. — O! Nemojte reći »ne«. Vrlo sam zadovoljan, što vas vidim u svojoj kući, i želim, da

mi učinite to veselje, da se sa mnom kucnete, kako vi kažete. Budući da mu je svojom upornošću dosađivao, primi Santos ipak, a zatim pristupivši

predmetu reče: — Dakle, ja mislim, da ste se prevarili, gospodine Dangeru, u pogledu granica

Barquereñe. — O ne, doktore – odvrati stranac. – Nikad se ja ne varam, kad nešto kažem. Ja imam

svoj plan, koji vam mogu pokazati. Pričekajte čas. Prijeđe u susjednu sobu, iz koje zatim iziđe držeći u džepu od hlača neke papire, te

raširi jedan, što je bio smotan. — Evo, doktore. Corozalito i Alcornacal de Abajo nalaze se unutar moga posjeda i to

vi možete vidjeti vlastitim očima. Bijaše to plan, što ga je on sam nacrtao i u kojem su rečena mjesta prikazana, kao da

pripadaju Barquereñi. Luzardo ga iz pristojnosti uzme u ruke, ali odgovori: — Dopustite, da vas upozorim, da ovaj plan nije vjerodostojan dokaz. Trebalo bi ga

usporediti s imovinskim ispravama Barquereñe i Altamire, koje, nažalost nisam donio sa sobom.

Ne prestajući se smiješiti, yankee se usprotivi: — Oh! Loše! Misli li doktor, da ja crtam stvari, koje ne postoje drugdje osim u mojoj

glavi? Nikad ja ne kažem nešto, za što nisam potpuno siguran. — Nemojte tako shvatiti moje riječi. Rekao sam samo, da ovo nije dokaz. Ne niječem,

~ 74 ~

da vi posjedujete druge, koji to jesu, i, ako mi ih hoćete pokazati, molim, učinite to. I kako držanje stranca, koji je pažljivo gledao u dim svoje cigarete, bijaše otvoreno

drsko, doda on odlučnije: — Upozoravam vas, da sam prije ovog koraka dobro proučio ovaj predmet, a u prvom

redu dokumente svoga imanja, i slobodan sam primijetiti, da sam i ja također siguran u ono, što govorim, kad tvrdim, da Corozalito i Alcomocal de Abajo pripadaju Altamiri. Prema tome, imam neosporno pravo podići ogradu na otvoru. Još više: još u vrijeme mog oca, nema mnogo godina od tada, postojala je tamo ograda, od koje je do danas ostalo nekoliko stupova.

— U doba vašeg oca! – poviče mister Danger. – Ne bih vam želio reći, da ne znate, što govorite, kad tvrdite, da još uvijek imate ona prava.

— Mislite da su zastarjela? – zapita Santos, ne osvrćući se na ton, kojim mu je ovo rekao.

— Oh! Ne bih htio nastaviti govoriti u prazno – i izvadivši iz džepa papire doda: – Ovdje su napisana i možete ih pročitati. Vrlo sam zadovoljan, što ćete se uvjeriti na svoje oči, da ne možete podići ogradu.

I položi mu u ruke jednu ispravu, potpisanu od Lorenza Barquera i jednog upravitelja, koji je držao Altamiru nakon smrti José–a Luzarda, prema kojoj je vlasnik Barquereñe stekao kupnjom brežuljka Corozalito i Alcomacol de Abajo, a vlasnik Altamire se osim toga obvezuje, da neće podizati ograde niti ikakvom drugom vrstom građevina zakrčiti stoci prijelaz te međe.

Svrha tog poteza bijaše upravo ta, da iščezne zapreka, što ju je predstavljala ova ograda, o kojoj je govorio Luzardo, a koja je, zatvarajući izlaz, sprečavala, da altamirska stoka prelazi i nakuplja se u lizalištima susjednog imanja. Santosu, međutim, nisu saopćili ovu prodaju i obvezu, koja je iz tog slijedila, isto kao što su mu bile nepoznate i tko zna kolike druge štete i opterećenja na njegovu imanju, kojima su se njegovi opunomoćenici okoristili. Kopije tih dokumenata nisu bile zastupane u snopu, koji se nalazio u njegovim rukama.

Isprava, što ju je pokazao mister Danger, bijaše propisno ovjerena i zavedena, i Santosa bijaše stid, što je učinio ovaj krivi korak i što sada mora priznati, da ne pozna pravu situaciju Altamire. Ali je slijedila druga isprava, koja je potvrđivala prodaju Lambedera Sjeveroamerikancu od strane Lorenza Barquera. Vidjevši potpis prodavača, pisan nerazgovjetnim slovima, nejednakim i grbavim, koja su se doimala kao da ih je pisao neki nepismenjak, kojemu su podržavali ruku, učini mu se, da ima pred očima stvaran dokaz prisile, koju je stranac izvršio nad oslabljenom voljom Lorenza, jer se mogao uvjeriti, a da ne bude u opasnosti da kleveće, da ta kupnja nije mogla biti nego pljačka, koja je izvršena na isti način kao i one druge nazovi prodaje, što ih je dala potpisati doña Barbara.

— Zaboravio sam svoje odluke – pomisli, promatrajući nejasni potpis. Govorio sam, da ću biti branitelj napadnutih prava, a nije mi još ni palo na um, da provjerim, da li se prava ovog siromašnog čovjeka mogu obraniti. Ne bi bilo ništa izvanredno, da te prodaje boluju od mana, koje bi omogućile, da se nešto poduzme za povratak.

Međutim se gospodin Danger približi stolu i ponudi dvije čaše whiskyja, da bi proslavio svoju pobjedu nad susjedom, koji je došao tražiti izgubljena prava. Oholo

~ 75 ~

samozadovoljstvo ponukalo ga je, da ponizi čovjeka niže rase, koji se drznuo osporavati njegova prava.

— Još jedno kucanje, doktore? Santos skoči sa sjedala i upre u njega pogled, pun povrijeđenog dostojanstva; ali

Yankee tome ponašanju ne pridade nikakve važnosti i mirno nastavi puniti svoju čašu. Luzardo mu vrati spise govoreći: — Nisam znao za ovu prodaju Corozalita i Alcomocala de Abajo. Inače ne bih došao

zahtijevati nešto, što mi ne pripada. Budite ljubezni pa me ispričajte. — O! Bez brige, doktore Luzardo. Znao sam ja, da vi govorite bez poznavanja stvari.

Ali hajde, da popijemo opet malo whisky–a, da se pomirimo, jer ja želim biti vaš prijatelj, a whisky je dobar za te stvari.

Opet se svladavši uzvrati Luzardo: — Oprostite mi, što neću primiti. Gospodin Danger razumije, da isto tako ne prima ni prijateljstvo, koje mu nudi, i kad

se Luzardo povukao, videći ga kako se udaljuje reče: — Oh! Ovi čovječuljci! Nikad ne znaju što govore.

Kako je put prema Altamiri vodio pokraj kuće Lorenza Barquera, odluči Santos da se posluži tom okolnosti i zatraži od njega točno razjašnjenje, kako je izgubio Barquereñu.

Skupljen u prljavoj visećoj postelji, Barquero je još uvijek spavao iza sinoćnjeg pijančevanja. Sam je bio u kući. Bučno mu se hrkanje izvijalo iz grla, a ljepiva mu tekućina tekla iz napola otvorenih usta. U dubokom snu uslijed alkoholnog otrovanja bijaše njegovo bijedno lice kao u agoniji. Zabrinut zbog takva izgleda, približi se Santos, da mu opipa bilo na ruci, što mu je visjela iz postelje, i osjeti pod svojim prstima udaranje napete arterije. Promatrao ga je neko vrijeme samilosno.

— Malo života još preostaje ovom nesretniku, ali treba učiniti nešto za njega. Pod visećom posteljom bijaše nekakav krevet, a na njegovu podnožju vrč, posuda i

zaimača, primitivna posuda i zaimača od totumine kore. Samo pružajući ruku ispio je pomoću zaimače svu tekućinu, koje je posuda bila puna, bacajući je u usta u »slatkim« gutljajima, kako su tamo nazivali ovaj životinjski način opijanja.

Luzardo sruši nogom odanle onu posudu, a zatim, zgrabivši sa stola bocu, koja je sadržavala dobru količinu rakije, baci je iz kuće. Učinivši to i videći, da ne vrijedi buditi Lorenza htjede otići, kad iskrsne crvenokosa, nasmijana masa Amerikanca.

Pretvarao se, da je iznenađen, što je tamo našao Luzarda, ali kako ovome nije izmaklo, da ga je slijedio, pa nije baš ljubezno reagirao, zapita, pokazujući Lorenza pokretom glave:

— Pijanac? Sigurno je popio već svu rakiju, što sam mu jučer poslao. — Zlo činite, kad tom čovjeku priskrbljujete piće – odvrati Santos. — Ovome nema lijeka, doktore. Pustite ga, neka se ubije do kraja. On ne želi živjeti.

Još je uvijek zaljubljen u lijepu Barbaritu. Strahovito zaljubljen, te pije i pije, da bi je zaboravio. Ja sam mu već često rekao: »Don Lorenzo, ubijaš se.« Ali on neće da me sluša i ne skida vrčić s ustiju.

Te približivši se postelji uhvati za užeta i prodrma ga. — Ej! Don Lorenzo! Imaš posjet, sine. Dokle ćeš ovako hrkati u toj visećoj postelji?

~ 76 ~

Ovdje je doktor Luzardo, koji je došao da te pozdravi. — Pusti ga na miru – reče Santos, htijući otići. Lorenzo malo rastvori kapke i promrmlja nekoliko nerazumljivih riječi. Yankee ga

brutalno udari šakom u lice i prasne u smijeh: — Kakav mamurluk, dječače! I okrenuvši se zagleda se jedan časak u palmik, a zatim se ukoči, zgrči prste, kao da će

grepsti, pokaže zube i zareži, kao da oponaša kunaguara, kad se s njim igra. — Što se s tim čovjekom događa? – pitao se Santos, iznenađen ovim grimasama, kad

se ovaj grohotom nasmije i objasni: — Djevojka, lijepog li imena za dromedara. Bijaše Marisela, koja je dolazila s naramkom drveta, kao i one večeri, kad ju je sreo u

palmiku, ali ne bijaše više ona prljava i čupava osoba. Imala je na sebi jednu od onih haljina, što joj ih je dao poslati, a sašile su ih unuke Melesia Sandovala. Sve je na njoj bilo uzorno čisto pa čak i kićeno, usprkos prostom poslu, kojim se bavila. Santosu se svidjela ova njena promjena, koja bijaše djelo nekoliko njegovih riječi, i onda je istom ustanovio, da ni kuća nije više onaj nečisti i smrdljivi brlog.

Pod je bio pometen, pa iako je tu još uvijek vladala bijeda, nemar je barem iščezao. Međutim, gospodin Danger nastavi: — Sad je gospođica Marisela, ali još uvijek divlja kao kunaguar. I zaprijetivši joj se kažiprstom: — Jučer si me raskrvarila svojim pandžama. — Pa onda! Zašto ste me dirali? – odgovori Marisela. — Postala je divlja prema meni, jer sam rekao: kupio sam te od tvog oca i, kad on

umre, odvest ću te sa sobom; imam u kući jednog mužjaka kunaguara pa želim imati i kunaguara ženku, da bih dobio mlade kunaguariće.

I dok je mister Danger slavio svoju brutalnost bučnim cerekanjem, a Marisela srdito mumljala, postade Santos svjestan opasnosti, u kojoj se nalazila djevojka pod tutorstvom tog nemilosrdnoga čovjeka, te još jednom osjeti duboku odvratnost, što mu je on ulijevao.

— To je ipak previše – poviče Santos, ne mogavši se suzdržati. – Opijate joj oca, lišavate je nasljedstva i za to još ne postupate s njom pristojno.

Mister Danger se naglo prestane ceriti, plave mu oči potamnješe i problijedi. Usprkos tome nepromijenjenim glasom odgovori:

— Loše! Loše! Vi hoćete biti moj neprijatelj, a ja vam mogu zabraniti, da stupite na ovo tlo, gdje sada stojite. Imam pravo zabraniti vam.

— Poznam ja povijest vaših prava – uzvrati Santos oštrom odlučnošću. Yankee se na čas zamisli. Zatim, ne obazirući se na Santosa, izvadi lulu, napuni je, i

dok je vukao, prislonivši žigicu, koju je zaklonio svojim ogromnim i dlakavim rukama, odvrati;

— Ništa vi ne znate, doktore. Ne poznate ni svoja prava. I ode, tako da je tvrdo i suho tlo odzvanjalo pod njegovim širokim tabanima, tabanima

osvajača slabo branjene zemlje. Santos osjeti, kako mu se srdžba pretvara u stid, ali nakon toga nastupi reakcija:

— Brzo ćete se vi uvjeriti, da ih poznajem i da ću ih znati braniti. I odluči uzeti k sebi

~ 77 ~

Lorenza i njegovu kćer, da ih oslobodi strančeva tutorstva, koje ih je ponizivalo.

~ 78 ~

DRUGI DIO

~ 79 ~

IIII

ČUDNOVAT SLUČAJ

Lukava bijaše taktika, kojom se doña Barbara poslužila, kad je primila ono pismo, gdje joj Luzardo saopćuje svoju odluku, da ogradi Altamiru. Ništa joj se nije moglo manje svidjeti nego ova vijest o granici, njoj, koja je, kad bi se isticala njena želja za vlašću, odgovarala lopovski:

— Pa nisam ja tako častohlepna kakvom me prikazuju. Zadovoljim se komadićem zemlje i ne tražim ništa više od onoga, što mi je potrebno, da uvijek budem u sredim svoga posjeda, gdje god boravila.

Ipak, nakon što je pročitala pismo, usklikne s naglaskom i glasom iskrene žene i dobričine:

— Dobro, dakle! Konačno će prestati parnice s Altamirom radi ove blažene granice, jer će doktor Luzardo ograditi svoj posjed, pa ubuduće neće više biti zabuna. To je najbolje: ograda. Da, gospodine! Ovdje svatko zna, dokle dopire njegovo, i može biti kako kaže uzrečica: svatko u svojoj kući, a bog u svima. To je! Već dugo pomišljam na ogradu, ali nikako nisam mogla sebi to zadovoljstvo pružiti, jer stoji mnogo novaca. Doktor može sebi priskrbiti to zadovoljstvo, jer ga on ima, i dobro čini, što nešto novaca troši na to.

Balbino Paiba, koji joj se približio, kad je čuo za Luzardovo pismo, jer se o njemu radilo, promatrao ju je pozorno, ne razumijevajući, da su to sve obične lukavštine, kojima bijaše svrha, da Antonio Sandoval, koji je očekivao odgovor, odnese u Altamiru priču o dobronamjernosti, kojom je primila vijest. No budući da je Antonio već čuo, da ona na ovaj način govori samo, kad snuje neki podmukli plan, pomisli u sebi:

— Sad je ta žena opasna. — Recite, dakle, doktoru Luzardu – zaključi ona – da vodim računa o onom, što je on

odlučio, ali da, što se tiče ograde, nisam sada u mogućnosti da je platim. I ako se njemu jako žuri, jer ja vidim, da doktor spada među one, koji sve čine na vrat na nos, kako kaže narod – može odmah početi zabijati stupove, pa ćemo se poslije sporazumjeti. On će mi reći, što je potrošio, i nećemo se zbog toga svađati.

— A što se tiče posla, za koji vas pita doktor – zapita Antonio, posebno naglašavajući onaj naziv, što ga je ona upotrijebila – što mu odgovarate?

— Ah! zaboravila sam, da mi o tom govori. Recite mu, da su momentalno moje savane u takvom stanju, da ne dopuštaju poslove, ali da ću ga još obavijestiti, ukoliko se ne bude moglo uopće raditi. U međuvremenu neka pravi ogradu. Od sada, pa dok budemo postavljali

~ 80 ~

žicu, ima vremena i previše, da on skupi svoju stoku na ovoj strani, a ja svoja goveda, što hodaju tamo. Recite mu to. I pozdravite mi ga.

Jedva što je Antonio otišao, izrazi Balbino podlu ideju, koju nije imao razloga pripisati gospođi Barbari.

— Ali pretpostavimo, da doktor Luzardo neće imati vremena podići tu ogradu. — Zašto ne? – uzvrati ona, dok je savijala pismo, da ga vrati u omot. To je posao od

nekoliko tjedana, ne više. Osim ako se prevari i podigne je dalje od granice. I vrativši se k svom prirodnom glasu, bez dvosmislenosti, kojima ne bijaše više mjesta: — Pozovi Mondragone. Slijedeći su dan osvanuli presađeni i međaš i kuća Macanillal; ali ne u unutrašnjost

Altamire, kao što su se prije pomicali, nego u protivnom pravcu, odstupajući teren, i na mjesto, čije oznake nisu mogle odgovarati onima od posljednje puvažne demarkacije.

Svrha te lukavštine bijaše, da Luzardo podižući ogradu prekorači granicu, držeći se samo međaša i kuće, koji bijahu najvidljiviji znaci među neodređenim oznakama oranice. Nakon toga će lako biti dokazati, da je promjena njegovo djelo, služeći se time, da nije bilo nikoga tamo, tko bi ga u tome spriječio, jer ima već tri dana, kako su Mondragoni, jedini stanovnici pustog Macanillala, napustili kuću na stupovima. Imala je ona neki uzrok da tako učini. Čak je i Balbino Paiba, koji ne bijaše navikao da ikome išta prizna morao priznati:

– Nema šta! Ova vidi gusjenicu, gdje drugi ne vidi ni govedo. Ne znam, jesu li to savjeti »Druga«, ali je sigurno, da je plan dobro zasnovan.

Istina bijaše to, da ovom nalogu, da se isprazni Macanillal i da se istovremeno vrati granica na mjesto odakle je pomaknuta, kad je izvršena presuda prilikom posljednje parnice, ne bijaše svrha ona lukavština, što joj je pala na um kasnije, jer gospođi Barbari onda još nije bilo ni na kraj pameti, da bi Santos Luzardo zaželio podići ogradu. Ali kako se pokazao korisnim za lukavštinu, koju je maločas zasnovala, varala je ona samu sebe, smatrajući ga prethodnim korakom u vidu svoga plana, a ovaj plan, budući da ga je mogla zacrtati ovako od prvog časa i budući da je uslijed prijedloga samog neprijatelja nepredovao, smatrala je djelom i čudom one moći, da predvidi buduće događaje, za koju je bila uvjerena da je posjeduje, zahvaljujući »Drugu«. Uvijek je radila ovako slijedeći pojedinačne časovite porive, koje su kasnije okolnosti povezivale. Kako joj je, međutim, skoro uvijek poslužila sreća, gledajući izvana – a tako je gledala i ona sama – činilo joj se to kao da se radi i o stvarnom i izvanrednom predviđanju. No gledajući iznutra moglo se vidjeti, da je doña Barbara bila nesposobna zasnovati neki plan. Njena se sposobnost sastojala jedino u tome, da je iz slučajnih posljedica svojih poriva naknadno znala izvući najveću korist.

Ovaj put joj okolnosti ne priskočiše u pomoć. Upozoren sumnjama, što ih je kod Antonija proizvelo lažno pomirljivo držanje te žene, a poučen onim, što je doživio s gospodinom Dangerom, Santos je brižno proučio predmet, prije nego što je pristupio zabijanju kolja za ogradu. Kad je ona vidjela, da ih usađuje točno, gdje treba, a da nije pao u zamku, nasluti, da od ovog časa počima nešto novo za nju.

Pa ipak, podbodena neugodnom situacijom, u kojoj se našla, odluči se za otvoreno neprijateljstvo, i kad je Luzardo kasnije ponovno zatražio dopuštenje, da svoju stoku povuče sa savana El Mieda, ona ga izrazito odbije.

— A sada ćete, doktore – nagovarao ga je Antonia Sandoval – njoj, naravno, platiti

~ 81 ~

istom mjerom, tako da ćete podići ogradu, a njoj nećete dopustiti, da svoju stoku povuče odavde. Zar nije tako?

— Ne. Sad ću se obratiti najbližoj vlasti, da je prisili, da ispuni ono, što zakon nalaže. Istodobno ću dati pozvati pred građanski sud gospodina Dangera i tako će se odjednom riješiti dvije poteškoće.

— I vi vjerujete, da će vam gospodin Pernalete pokloniti pažnju? – primjećivao je još uvijek Antonio, misleći pri tom na suca, čijoj su jurisdikciji bili podvrgnuti Altamira i El Miedo. – Gospodin Pernalete i doña Barbara su jedno srce i jedna duša.

— Pa vidjet ćemo, hoće li mi uskratiti pravdu – zaključi Santos. Slijedeći dan se uputi u glavno kotarsko mjesto.

Ruševine u grmlju, tragovi starinskog naselja, koje je živjelo u blagostanju, kolibe od gline i palme, razasute po savani; malo podalje druge, poredane uz rub ulice bez nogostupa i pune rupčaga; trg, polje puzave divizme u sjeni zakržljalih stoljetnih samana25 s jedne mu strane nedovršena gradnja, koja je više nalikovala ruševini nekog hrama, koji bi bio pretjerano velik za sadašnje naselje, nekoliko kuća, starinski i temeljito građenih, većinom nenastanjenih, neke bez poznatog vlasnika, a na jednu od njih, s uleknutim krovom i orušenim zidovima, naslanjalo se još uvijek jedno divovsko stablo, koje je prije mnogo godina srušio uragan. Naselje, iz kojega je većina porodica iščezla ili se do posljednjeg člana iselila, bez prometa i traga ikakve djelatnosti; jedno od onih mnogih venezuelanskih sela, koje su ratovi, malarija, anquilostomiasis i druge nesreće pretvorile u ruševine uz rubove cesta. Ovo bijaše glavno okružno mjesto, pozornica krvavih svađa između Luzarda i Barquera.

Santos je već skoro cijelo naselje prošao, a da nije susreo nikoga, kad napokon vidje nekoliko muškaraca pred jednom točionicom, koji bijahu tihi i besposleni, ali kao očekujući nešto, što se za koji čas imalo dogoditi, ljudi velikih trbuha ispijenih obraza, obješenih brkova i sumorna pogleda.

— Bi li mi mogli reći, gdje se ovdje nalazi poglavarstvo? – zapita ih. Zgledaše se, kao da im nije pravo, što ih sili, da govore i, napokon, nevoljkim glasom

jedan između njih poče da daje zatraženu uputu, kad iz točionice istrči netko s usklikom: — Luzardo! Santos Luzardo! Ti ovdje, sine? Ali kako Santos nije odgovarao na njegove prijateljske izljeve a htio ga je već i

zagrliti, zaustavi se pred njim i zapita ga: — Zar me ne poznaš? — Ma, iskreno govoreći... — Sjeti se, sine... Nastoj se sjetiti... Mujiquita, sine! Zar se ne sjećaš? Saučenici na

sveučilištu, u prvoj godini Prava. Nije se sjećao, ali okrutno bi bilo pustiti ga otvorenih ruku: — Kako ne! Mujiquita, da. Kao i ljudi, što su stajali pred točionicom, tako i Mujiquita, kao da je pripadao nekoj

rasi, koja se razlikovala od one, što je nastavala savanu, jer su ovi potonji bili općenito

25 Samana - drvo slično cedru.

~ 82 ~

snažni i vedri ljudi. Oni iz ravničkog naselja bijahu naprotiv, žalosni, melankolični, uništeni od malarične slabokrvnosti. Osobito Mujiquita bijaše utjelovljena bijeda; brkovi, kosa, oči, koža, sve kao da bijaše posuto onim žutim prahom, što je pokrivao seoske ulice. Sve je na njemu podsjećalo na drveće uzduž puta, kojemu se ne zna, kakve je boje. Ne bijaše nečistoća u pravom smislu riječi, bijaše patina, bijaše malarična uvelost i rumenilo alkohola.

I kad je htio izraziti zadovoljstvo, govorio je samo u iskidanim rečenicama. — Da, čovječe! Tvoj saučenik. Kakva su ono bila vremena, Santos! Ortolan, doktor

Urbaneja!... Mujiquita, sine! Tako ste me zvali vi i tako me još uvijek nazivaju prijatelji. Ti si bio najmarljiviji učenik u tečaju. Kako ne! Nisam ja tebe zaboravio. Sjećaš li se, kad si mi pomagao učiti zadaće iz rimskog prava, dok smo se šetali hodnicima sveučilišta? »Pater est quem nuptiae demonstrant« (Otac je onaj, kojega pokazuje vjenčanje). Kako se neke stvari čovjeku usijeku! Meni nije ulazilo rimsko pravo i ti se se uzrujavao zbog mene, jer nisam razumio...! Ah! Santos Luzardo! Kakva vremena! Čini mi se, kao da slušam tvoje govore, na koje smo mi zinuli od iznenađenja. Tko bi rekao, da ću te opet vidjeti? Ti si već diplomirao, naravno! Kako ne! Ti si bio najbolji u tečaju! A što tražiš ovdje?

— Poglavarstvo. — Prošao si ga. Nisi ga primijetio, jer je zatvoreno. Kako danas nema generala ovdje,

otišao je na jedno svoje imanje, nisam ga otvorio. Trebaš znati, da govoriš sa sekretarom. — Ah! – Tako? Sreća onda, da sam se sreo s tobom – reče mu Santos, te mu rastumači

svrhu svog dolaska. Mujiquita se neko vrijeme zamisli, a zatim: — Imao si sreću, sine, što nisi sreo pukovnika, jer bi s njim izgubio vrijeme. Prevelik

je prijatelj Doñe Barbare, a što se tiče mistera Dangera, već znaš, da »musiju« ima ustavna prava na onu zemlju. Ali ja ću ti urediti stvar. Kako ne, Santos! Za nešto smo bili prijatelj. Pozvat ću donu Barbaru i mistera Dangera u ime poglavara, glumeći, da ne znam za njihove odnose, tako da, kad se oni pojave na poglavarstvu, nema više pomoći i ti možeš izložiti svoje pritužbe.

— Tako kao da se nisam sreo s tobom? – Bio bi izbačen napolje. E, Santos Luzardo! Ti si upravo došao sa sveučilišta i misliš,

da je zahtijevati pravdu tako lako, kao što se čini u knjigama. Ali budi bez brige; glavno je već postignuto: da se doña Barbara i mister Danger pojave pred poglavarstvom. Poslužit ću se time, što pukovnik nije ovdje i učinit ću se zamjenikom, pa ću odmah poslati podvornika s pozivnicama. Tako će prekosutra u ovo doba biti ovdje. Dotle ti ostani ovdje, ali se ne daj vidjeti, tako da se pukovnik ne raspituje, zašto si došao, te da mu ja ne moradnem rastumačiti prije vremena.

— Trebao bih se zatvoriti u neku gostionicu, ako ima kakva u ovom selu. — I što ima, ne može se preporučiti, ali... — Da nije s razloga, što poglavar ne smije saznati, da smo dobri prijatelji, rekao bih ti,

da budeš kod moje kuće. — Hvala, Mujica. — Mujiquita, sine. Reci mi, kao što si mi nekada govorio. Za te uvijek jesam i bit ću

isti. Ne možeš ti sebi predočiti, kako si me obradovao. Ono doba sveučilišta! A stari Lira, sine? Je li još živ? A Modesto, još uvijek čita mise? Kakav dobar čovjek, onaj Modesto! Zar

~ 83 ~

nije istina, sine? — Jako dobar. Dakle čuj, Mujiquita: ja sam ti zahvalan, što si pokazao dobru volju, da

mi koristiš; ali kako je ovo, što zahtijevam, savršeno legalno, nemam zašto da djelujem tako tajanstveno. Poglavar, za kojega još uvijek ne znam, da li je general ili pukovnik, jer mu daješ naizmjence oba naslova, ima da sasluša što tražim...

Ali ga Muhika ne pusti da dovrši: — Pogledaj, Santos: slušaj mene. Ti vladaš teorijom, ali ja imam prakse. Učini što ti

savjetujem: skloni se u gostionicu i ne izlazi na ulicu, dok te ne obavijestim.

Sličio je svima ostalim u svojoj službi, kao što jedan bik sliči drugome iste dlake, jer nije posjedovao ni više ni manje onoga, što je bilo potrebno za poglavara sela kao ovo: apsolutno neznanje, despotsku narav i čin, stečen u vojnim kampanjama. Pukovnički je čin dobio u mladosti, ali, premda su mu njegovi prijatelji i službenici kadgod rado nadijevali naslov generala, ostalo ga je stanovništvo radije nazivalo »gospodinom Pernalete«.

Upravo je radio s Mujiquitom, pod pokroviteljstvom sablje, što je visjela na zidu utaknuta u tok, ali se po izlizanosti vidjelo, da se često upotrebljavala, kad se odjednom s ulice začuje konjski topot.

Naglo problijedivši, premda se u svemu bio pripremio za ovaj čas. Mujiquita reče: — Ah! Do đavola! Zaboravio sam vam reći, generale! I iznese pripovijest, a kao ispriku što se požurio pozvati Santosove susjede, iznese

strah, da će ovaj – Luzardo konačno sam izvršiti pravdu, ako vlast ne bude spremna, da mu je odmah pribavi.

Budući da ste vi otišli u Las Maporas, a da mi niste rekli, koliko ćete tamo ostati – završi – mislio sam, da je najbolje odmah postupiti.

Gospodin ga Pernalete omjeri od glave do pete: — Znao sam ja već, da vi imate nešto na savjesti, Mujiquita. Ta od jučer ste kao pas sa

glistom, a danas, ako niste već stotinu puta provirili kroz vrata, onda ste i više puta. Dakle je bilo bolje odmah postupiti? Pazi, Mujiquita, mislite vi, da ja ne znam, da je onaj doktorčić, što se nalazi ovdje u gostionici, vaš prijatelj?

Ali su se pred vratima poglavarstva već zaustavili doña Barbara i mister Danger, te gospodin Pernalete zadrži za kasnije, što je još imao reći tajniku. Nije mu odgovaralo, da pozvane osobe primijete, da se tamo može išta učiniti bez njegova odobrenja, te iziđe, da ih primi, prihvativši ulogu, što mu je nametnuo Mujiquita, ali spreman, da to skupo naplati.

— Naprijed, gospođo. Do đavola! Uopće vas ovdje ne vidimo, ako ne na ovaj način. Sjednite, gospođo Barbara. Ovdje će vam biti udobnije. Mujiquita! Uklonite svoj šešir s ove stolice, da sjedne gospodin Danger. Već sam mu više puta rekao, da šešir ne meće na stolice.

Mujiquita spremno posluša. Bijaše to cijena, neizbježivo mučenje, koje bi mu nametnuo gospodin Pernalete svaki puta, kad se usudio pružiti ruku pomoćnicu nekome, tko je tražio pravdu. Bijaše to kruna mučeništva, koja se sastojala od drskih grdnji pred drugima, iz punog grla, da bi što više povrijedio njegovo muško dostojanstvo. Toliko ih je čuo, da je već imao žuljeve u ušima, ali u ovom selu nisu bili svjesni, što duguju Mujiquiti. – Dokle ćeš se ti baviti spasavanjem – znala mu je govoriti njegova žena, kad ga je nakon

~ 84 ~

ovakvih grdnji vidjela, kako dolazi kući potišten, sa suzama u očima. Ali je on uvijek jednako odgovarao:

— Ali, dijete! Ako to ne budem učinio, tko će podnositi pukovnika? I zbunjen od stida, dugo je tražio, gdje da položi šešir. — Dobro. Tu smo po vašem nalogu – reče gospodin Danger. I gospođa Barbara, ne skrivajući srdžbu zbog svega toga, doda: — Malo je uzmanjkalo, da nam popadaju konji, da bi stigli ovamo u roku, kako ste

zapovijedili. Gospodin Pernalete dobaci bijesan pogled Mujiquiti i reče mu zatim: — Idite, potražite doktora Luzarda. Recite mu, da ne da na se dugo čekati, jer su

gospoda već ovdje. I Mujiquita iziđe iz Poglavarstva, govoreći sam sebi, pod teretom lošeg predosjećanja: — Ja nisam ja, ako ovaj put ne izgubim mjesto. Ima pravo moja žena. Tko me sili, da

budem spasitelj?

Nekoliko časaka kasnije, kad se vratio u pratnji Luzarda, bijaše držanje gospođe Barbare već drugačije. Opet je poprimila svoj obični ravnodušni izgled i samo je vrlo oštro oko moglo na tom licu otkriti trag podmuklog zadovoljstva, koje je pokazivalo, da se već sporazumjela s gospodinom Pernalete–om. Pa ipak, kad vidje Luzarda, osta na čas zbunjena: munjeviti predosjećaj konačne drame svog života.

— Dobro – reče gospodin Pernalete, ne odgovorivši Luzardu na pozdrav. – Ovdje su gospoda, koja su došla, da čuju vaše pritužbe protiv njih.

— Savršeno – reče Luzardo, te sjedne bez nuđenja, jer niti je Pernalete bio za izraze pristojnosti, niti Mujiquita za izraze prijateljstva, koji bi ga kompromitirali. U prvom redu – neka mi gospođa oprosti, što je stavljam na drugo mjesto – slučaj gospodina Dangera.

I kad je primijetio, kako su imenovani i poglavar jedan drugom namignuli, shvatio je, da su se već sporazumjeli međusobno, i malo se zaustavi, da ih pusti neka uživaju u svojoj lopovštini.

— Stvar je u tome, da gospodin Danger ima u svojim torovima – i lako bih to dokazao, stoku sa svojim žigom, premda ista nosi znakove Altamire.

— Pa što to znači? – ubaci stranac, iznenađen tom temom, koju nije očekivao da će on nabaciti.

— Da vam ne pripadaju. Jednostavno. — O! Do đavola. Kako se vidi, da ste vi zelen u svemu, što se tiče ravnice. Zar ne

znate, da oznake nemaju nikakve vrijednosti, i da je jedino žigosanje užarenim željezom vjerodostojan znak vlasništva nad jednim grlom, da je zauvijek prisvojeno?

— Tako vi, dakle, možete loviti stoku, koja nosi tuđe znakove? — A zašto ne? Ja sam se već umorio čineći to, a bih bi i vi, da ste se dosad bavili

svojim posjedom. Nije li tako, pukovniče? Ali prije nego što je ovaj podupro tvrdnju Mr. Dangera, Luzardo reče: — Dosta. Želio sam samo to, da vi priznate, da lovite divlju stoku na Barquereñi. — Zar nije Barquereña moja? Evo ovdje na svojim prsima držim dokumente o svom

posjedu, što bi vi meni zabranili, da ja na svom posjedu činim ono isto, što vi činite na

~ 85 ~

svom? — Nešto takvo namjeravam, zaista. Pukovniče, budite tako ljubezni pa zatražite od

gospodina Dangera, da vam pokaže svoje dokumente o posjedu. — Ali, dobro – uzvrati gospodin Pernalete. – što vi to namjeravate, doktore Luzardo? — Dokazati, da je gospodin Danger izvan zakona, jer ne posjeduje onoliku površinu

zemlje, koju Zakon Ravnice označuje kao minimum za pravo lova na divlju stoku. — Oh! – učini mister Danger, problijedivši, ne znajući što da kaže, jer je Luzardova

tvrdnja bila istinita. I ovaj, ne dajući mu vremena da se oporavi od ovog iznenađenja, zaključi: — Vidite, da poznam svoja prava i da sam ih spreman braniti. Što ste mislili, da sam ja

došao zbog ograde Corozalita? Sad ćete je vi morati podići, jer, kako nemate prava loviti divlju stoku, vaš posjed mora biti ograđen.

— Ali dobro! – poviče opet gospodin Pernalete, lupivši šakom po radnom stolu, za kojim je sjedio. – Kakvu ulogu ja ovdje imam, doktore Luzardo? Ta vi govorite nekim tonom, kao da ste vi vlast.

— Svakako, pukovniče. Govorim tonom čovjeka, koji pred vlašću zahtijeva izvršenje jednog zakona. I budući da sam već izložio slučaj gospodina Dangera, prijeđimo na slučaj gospođe. Vi ćete kasnije odlučiti, kako vam se bude svidjelo.

U međuvremenu je doña Barbara, ne miješajući se u prepirku, pokazivala sve veće zanimanje, što je Santos govorio. Bijaše ostavio jak dojam na nju – u velikoj mjeri protiv njene volje – čim se pojavio na vratima Poglavarstva. Sad joj se k tomu svidjela spretnost, kojom je nadutom strancu izmamio priznanje, koje mu je trebalo. Radilo se tu, naime, djelomično o samoj lukavosti, kojoj se doña Barbara najviše mogla kod nekoga diviti, a djelomično o tome, što je u pitanju gospodin Danger, jer ništa joj nije moglo biti draže nego poraz ovog čovjeka, budući da se on jedini mogao hvalisati, da ju je prezreo, i bio također do tada jedini, koji joj je nametnuo svoju volju, jer je poznavao njenu tajnu. Radilo se, napokon, i o strancu, a gospođa ih je Barbara iz dna srca mrzila.

Međutim, posljednje riječi Santosove ukloniše s njena lica izraz zadovoljstva i on se za nju ponovno pretvori u zakletog neprijatelja.

— Radi se o tom, da gospođa – nastavi Santos – odbija, da mi dopusti raditi na njenim savanama. Posao, koji je hitan, a koji mi po Zakonu Ravnice mora dopustiti.

— Istina je, što doktor kaže – izjavi doña Barbara – odbila sam i odbijam opet. — Jasnije ni pijetao ne pjeva! – poviče gradski poglavar. — Ali je zakon također jasan i odlučan – uzvrati Luzardo. – I molim, da ga se gospođa

pridržava. — Njega se i držim, gospodine. Smješkajući se zbog lopovluka, koji su već dogovorili,

gospodin se Pernalete uputi prema tajniku, koji dosad kao da je samo pazio na ono, što piše u jednoj od knjiga, koje su ležale na stolu.

— Da vidimo, Mujiquita. Donesite mi ovamo punovažni Zakon Ravnice. Uze brošuru iz ruku Mujiquite, skoro is trgne, otvori je, prijeđe nekoliko stranica

vlažeći kažiprst slinom, te konačno reče: – Tako! Evo ga! Hajde da vidimo, što kaže vrhovni zakon. Dakle, tako je, gospođo.

Doktor ima pravo; zakon je odlučan. Slušajte, što kaže: »Svaki je vlasnik zaselka ili seoskog

~ 86 ~

imanja dužan da ... — Da – prekine ga gospođa Barbara. – Poznam taj član iz sjećanja. — Prema tome ... nastavi gospodin Pernalete lakrdiju. — Prema tome, što? — Trebate se držati zakona. — Držim ga se, rekla sam. Odbijam doktoru posao, koji od mene traži. Vi mi odredite

kaznu prema zakonu. — Kaznu? Hajde da vidimo, što kaže vrhovni zakon. Ali ga Luzardo prekine, ustavši, riječima: — Nemojte se truditi, pukovniče. Nećete to naći. Zakon ne određuje za ovaj slučaj niti

novčane kazne, niti zatvor, a to je jedino, što može nametnuti civilna vlast, koju posjedujete vi.

— I onda? Sad ja pitam vas, što bi vi htjeli, da ja učinim, ako mi zakon ne dopušta? — Ništa više ne bih htio. Ispočetka sam htio, da gospođi date razumjeti, da, iako zakon

ne određuje novčane kazne i zatvore ipak obvezuje sam po sebi. Obvezuje da se vrši, čisto i jednostavno. I, ako gospođa, jer tako ne misli, ne pristane na moj zahtjev u roku od osam dana, pozvat ću je pred sud, kao što ću pozvati i gospodina Dangera, za ono, što se na njega odnosi. I dosta objašnjavanja. Rekavši to, napusti Poglavarstvo.

Nastade čas šutnje, a za to vrijeme Mujiquita reče sam sebi: — Ah! Santos Luzardo! Uvijek onaj isti. Odjednom eksplodira poglavar. — Ovo neće ostati ovako! Netko će platiti oholost tog doktorčića. Meni doći govoriti o

zakonima! Osobito nije mogao oprostiti Luzardu, što mu je onako govorio o zakonima, koji samo

po sebi obvezuju a da nije potrebna »vojnička ruka«, koju je on obično upotrebljavao, kad se radilo o zakonima. Uz ljubomoru na vlast, kako je razumijeva barbar, ili bolje rečeno, zbog te iste ljubomore, gospodin Pernalete nije osobito volio vlasnicu El Mieda, jer je bio prisiljen odnositi se prema njoj kao vlast prema vlasti, pa zatim okrene protiv nje, i kad se uvjerio, da Mujiquita, za koga su bile rečene prethodne riječi – nije više imao krvi da bi mu mogla navrijeti u lice, doda, promijenivši ton:

— Sada. Kažem vam jednu stvar, gospođo Barbara. A i vama, gospodine Dangeru. Ono, što je rekao doktorčić, živa je istina: zakoni se imaju izvršavati, jer ako to ne bi bilo tako, ne bi bili zakoni, što znači zapovijedi, nalozi vlade, da se neka stvar učini ili ne učini. I, kako se čini, da taj doktorčić zna, gdje ga žulja cipela, savjetujem vam, da se s njim nagodite. Tako neka on podigne svoju ogradu, mister Danger, jer vi zaista niste u zakonskom pravu. Makar to bilo samo prividno. A zatim, jedan stup pane danas, drugi sutra, a stoka za prijelaz u Lambedero ne treba jako velike rupe, tko će to primijetiti? Postavite opet stupove, ako susjed bude zahtijevao, a oni će opet pasti, jer ta njegova zemlja kao da nije jako tvrda. Zar nije istina?

— Oh! Vrlo trula, pukovniče. Vi ste to rekli. I natovarivši svoje ručetine na ramena poglavara, s familijarnošću na koju je stekao

pravo lopovlukom, što ga je upravo saslušao, doda: — Ovaj je pukovnik veliki prevejanac! Imam tamo za vas dvije vrlo dobre krave

~ 87 ~

muzare. Jednoga od slijedećih dana ću vam ih poslati. — Bit će dobro primljene, gospodine Dangeru. – Ah, vrlo razuman pukovnik! Hoćete li sa mnom na jedan gutljaj? — Malo kasnije. Doći ću kasnije u gostionicu po vas, jer držim, da nećete sada odmah

otići. — Dogovoreno. Tamo vas čekam. A ti Mujiquita? Hoćeš li sa mnom? — Hvala, mister Danger. Oh! To je takva rijetkost! Mujiquita danas ne želi piti. Dobro. Malo kasnije, kako vi

kažete. Domalo, gospođo Barbaro. Ha! Ha! Ovaj put je doña Barbara jako zamišljena. Stvarno, smrknuta i zamišljena, s rukom ispruženom preko Zakona Ravnice, što ga je

upravo gospodin Pernalete konsultirao izvodeći lakrdiju, koju su međusobno bili dogovorili, da bi ismijali Luzardove zahtjeve, preko »Zakona doñe Barbare«, kako su ga tamo nazivali, jer je pomoću novca postigla, da se kroji po mjeri njenih prekršaja, žena je preživala bijes, što su ga u njoj izazivale riječi Santosa Luzarda.

Prvi put je čula sličnu prijetnju i, najviše je raspirivalo njenu srdžbu to, da ju je baš onaj njen zakon, plaćen njenim novcem, obvezivao, da popusti, gdje je bila odlučila odbiti. Bijesno zgužva list, brošure mrmljajući:

— Da, ovaj papir, ovaj komadić papira, što ga ja mogu zgužvati i poderati, ima snage obvezati me, da činim ono, za što nemam volje!

Ali ove bijesne riječi, osim same srdžbe, izražavale su i nešto drugo: neobičan događaj, strahopoštovanje, koje gospođa Barbara još nikad nije osjetila.

~ 88 ~

II

KROTITELJI

Više puta je Carmelito postavljao zasjedu riđoj kobili iz stada Cabosa Negrosa26. Nije u Altamiri bilo borbenijeg ždrijepca od ovoga divljeg žućka i zato je bio slavan i dobio vlastito ime. Nije mogao vidjeti lijepe kobile u tuđem stadu, a da ne pokuša oteti je, i ne bijaše lako drugim ždrijepcima oprijeti se njegovu vatrenom napadaju, kad bi počeo udarati i gristi. S druge strane, ljudi još ne nađoše načina, da ga zarobe. Mnogo su puta trčali za njim; koliko su god bile dobro sakrivene u šumi sumnjive ograde, uvijek ih je otkrio i za vremena umakao.

Riđanka, svijetlobojna i vitka kao čaplja, bijaše najljepša među njegovim kobilama, ali došlo je vrijeme, kad je kći usprotivivši se ljubavi divljeg konja, bila vjerojatno istjerana iz stada. Cabos Negros je uspravio uši, pokazao joj zube i dao joj razumjeti, da od tog časa više ne mogu živjeti zajedno, i ona ostade sama usred savane gledajući, kako se udaljuje porodica, kojoj više ne pripada, stisnutih vitkih bokova, dršćućih rumenih usana, tužnih svijetlih očiju.

Lutala je sama, nevoljko i polagano, po uobičajenim mjestima, i kad se vraćao kući, Carmelito je izdaleka primijeti, kako promatra žućkasti oblak prašine, što ga je tamo na horizontu u veseloj igri podiglo izgubljeno stado.

Slijedećeg se jutra Carmelito postavi na pojilištu, na jednom stablu, sakriven među granama, sa spremnim lasom. Ali je kobila bila isto tako lukava kao i njen otac, te joj je trebalo postavljati zasjede čitav tjedan dana.

Konačno pade u zamku. Vežući je tješio ju je Carmelito riječima: — Neće ti biti žao, riđanko. Budi mirna. Kad je vidjela lijepu životinju, koju je najamnik silom vukao, Marisela poviče: — Kakav krasan konj! Čiji li će biti! — Otkupit ću ti ga, Carmelito – predloži mu Santos. Ali mu plahi najamnik suho odgovori: — Nije na prodaju, doktore. — Na ravnici – gdje, prema poslovici, svojina, koja se kreće, nije svojina, – vlasnik

divljeg konja je onaj, tko ga uhvati, i ustaljen je običaj, da ga vlasnik dobra mora kupiti, ako ga želi za se, za svotu, koja zapravo plaća samo rad oko lova i kroćenja. No ovaj se može

26 Crni poglavica – ime konja.

~ 89 ~

oprijeti prodaji, ukoliko ga je odredio za svoju vlastitu upotrebu. Teško bijaše kroćenje, jer je riđanka tako munjevito skakala u stranu, da je trebalo biti

vrlo dobar jahač, da bi se održao. Ali konj, kojega bi krotio Carmelito, postajao je mek kao svila, blag i umiljat kao duša...

— Kako je riđanka, Carmelito? – znao ga je zapitati Luzardo. — Kako da vam kažem, doktore! Već hvata korak. A kako vi s vašom? Mislio je na posao oko odgoja Marisele, kojega se prihvatio Luzardo. I Marisela je imala svojih skokova u stranu. Ne što bi joj možda bilo teško učiti, nego

bi se odjednom otresla na učitelja: — Pustite me opet u moju šumu. — Pa idi. Ali do tamo ću te progoniti govoreći: ta se riječ ne izgovara sa h nego bez h.

Ne kaže se »na«, nego »vidi«, »gledaj«. — Izleti mi nesvjesno. Ali pazite, što sam našla prekopavajući... pretražujući ovdje. Ne

čini li vam se lijepa sa cvijećem na stolu? — Vaza zapravo nije lijepa. — Eto vidite! Znala sam ja, da ćete naći neku manu. — Pričekaj, dijete. Ne daš mi, da dovršim. Što vaza nije lijepa, nije tvoja pogreška. Ali

mi se, naprotiv, sviđa, što si se sjetila staviti cvijeće na stol. — Vidite, dakle, da nisam tako glupa. — Naprotiv, uvijek sam ti govorio, da si pametna djevojka. — Da. To ste mi već dovoljno govorili. — Kao da ti to nerado slušaš? Što hoćeš više, da ti kažem. Gua! Što da ja tražim? Što možda nešto više tražim? — I opet »Gua«. — Umhu! — Nemoj biti nestrpljiva – zaključio bi on. Vodim računa o tvojim »Gua«, i svaki dan

im se broj smanjuje. U svemu ovome danas, izmaklo ti je samo jednom. To u vezi s rječnikom, koji joj je stalno ispravljao. Poduka u pravom smislu riječi

održavala se noću. Pisanje i čitanje iskrsavalo je već iz duboke zaboravi, jer to bijaše jedino, u čemu ju je u ranom djetinjstvu podučavao njen otac. Ostalo je za nju sve bilo novo i zanimljivo, i učila je s izvanrednom lakoćom, što se tiče običaja i ponašanja, uzori joj bijahu gospođice iz Caracasa, sve dobro odgojene i krasne, Santosove prijateljice, kojih se on uvijek u zgodan čas sjećao u razgovorima za stolom.

Marisela se smiješila, jer njenoj bistroj pameti nije izmaklo, da je sve ovo pričanje naširoko o prijateljicama iz Caracasa bilo zato, da se njoj dade uzor, koji će oponašati. Ipak se kadgod srdila, kad je Santos s previše ljubavi opisivao uzore, jer se obično događalo, da je počeo s podukom, a završio sa čežnjom za gradskim životom. No tada je Marisela više učila, jer iako bi učitelj postao rastresen, njen je instinkt bio budan.

Čista i kićena čak, bijaše još uvijek plaha, ali kao cvijet paraguatana, koji ispunja zrak mirisom šume i odiše divljim medom. Ništa u vanjštini ne bijaše ostalo od one djevojke, što je na nečistoj glavi nosila naramak suharaka.

Sve što je bilo najbolje u pokućarskoj robi Turčina, koji je svake godine u to vrijeme obilazio zaselke araučke kotline, kupovao je Santos, da bi ona bila pristojno obuvena i

~ 90 ~

obučena. Kod šivanja prvih haljina pomogle su joj u neprilici unuke Melesijeve. Za daljnje joj je služio kao krojač Santos, crtajući joj uzorke, što je dovodilo do veselih prizora, jer, iako uzorci nisu bili posve loši, krojevi bijahu uvijek takvi, da se po njima nije moglo raditi, i katkad strašno neukusni.

— Hm! tu maškaru ja na se neću staviti – bunila se ona. Imaš pravo – priznavao je on. Ovo mi je ispalo malo pretrpano. Ima svega, gibova i

uzduž i poprijeko. Ostavimo to. — I ovo također. Ova kopča za grlo, to ja ne mećem na se. — Složimo se u pogledu kopče, ali reci bolje »vrat«. U tome kao i u mnogim drugim

stvarima tvoj te instinkt vodi brzo i sigurno, – zaključi Santos, radostan zbog sretnih sklonosti ove naravi, ujedno i grube i podatne, i videći u Mariseli personifikaciju narodne duše, koja je pristupačna kao tlo svakoj popravnoj djelatnosti.

Duševno zanimanje, nagrada za teški rad na zaselku, pružao mu je i pothvat, da regenerira Lorenza Barquera. Odmjeravajući mu piće i brinući mu se za duševni i tjelesni rad, već je pomalo uspio, da se sam nastojao osloboditi poroka. Danju ga je vodio sa sobom, obilazeći savanu, a u razgovoru za stolom je nastojao pobuditi kod njega zanimanje za teme, koje su imale probuditi njegovu uspavanu inteligenciju, što je već godinama djelovala samo pod utjecajem alkohola.

No pored neisporedivog zadovoljstva, što mu ga je uzrokovalo uspjelo djelo, razveseljavala mu je Marisela kuću i zadovoljavala mu jednu osobnu potrebu. Kad je došla u Altamiru, nije ova više bila špilja slijepih miševa, u koju se prije nekog vremena on nastanio, jer je već bio dao obijeliti zidove, koji su bili umrljani izmetinama tih odvratnih životinja, i oprati podove, koji bijahu pokriveni slojem stvrdnutog blata, što su ga tko zna koliko godina slagale na njemu noge radnika. No to je još uvijek bila kuća bez žene. U materijalnom pogledu, igla, kojom ne zna upravljati, da popravi odjeću, jelo, koje servira radnik; u duševnom pogledu – što za Santosa Luzarda bijaše važnije – kuća, bez strahopoštovanja; gdje je moglo biti svakojako, gdje nije važno, ako u tišini odzvanja bestidna riječ radnika, ako vlada osobna zanemarenost, neuglađeni običaji.

Sada se, naprotiv, nakon teških poslova lova i trke trebalo vratiti s kitom savanskog cvijeća za djevojčicu kuće, presvući se, osloboditi se oštrog zadaha konja i bika, koji im se upio u kožu, te sjesti za stol, dajući primjer dobrog ponašanja i vodeći ugodan i biran razgovor.

Tako, dakle, dok je on Mariselu oslobađao divljaštva, služila je ona njemu kao obrana protiv prilagođivanja primitivnoj sredini – nesavladive sile, kojom jednostavni i seoski život u osami utisne svoj pečat onome, tko mu se oda.

Na časove bi se učenica okomila, uzburkala bi joj se krv, kako bi ona rekla, te se protivila poučavanju, ili je na njegove opomene grubo odgovarala:

— Pusti me opet u moju šumu! Bijahu to, međutim, prolazna uzbuđenja, manifestacije karaktera, koje su potjecale od

istih osjećanja, što ih je Santos u njoj budio. Nakon toga bi se sama od sebe vraćala onome, što je bila odbila:

— Dobro. A večeras neću imati poduku? Isto kao i riđanka, koja se nakon nekoliko bočnih skokova sama od sebe vraćala kasu.

~ 91 ~

Carmelito je prvi dovršio. Sa ždrebicom s desna pojavi se jedne večeri pred Santosom govoreći:

Dopustit ću sebi nešto, doktore. Kako ovdje nema finog konja, kojega bi mogla jašiti Marisela, ukrotio sam za nju riđanku. Evo je, ako je hoćete iskušati vi sami, prije nego što ona uzjaši. Zbog toga je ne dovodim opremljenu. Ali imam ovdje sedlo i potpunu opremu.

U prvi čas Santos u tom nije vidio drugo do manifestacije Carmelitova karaktera, koji mu je, kad mu je on predložio, da kupi ždrebicu, umjesto da mu odgovori, da je ne prodaje, jer je želi pokloniti Mariseli, dao onaj grubi odgovor. No kasnije pomisli, da bi to, što je Carmelito izabrao baš Mariselu, da njoj iskaže simpatiju, da bi popravio, Što ga je onako suzdržljivo dočekao, moglo značiti također, da se među peonima možda drži, da je zaljubljen u sestričnu. Premda ovo nije ništa dodavalo njegovim osjećajima prema njoj, koji su bili potpuno nesebični, ipak mu se nije sviđalo, što su ih mogli tumačiti na taj način.

Pozove Mariselu, neka mu ona osobno zahvali. — Kako je dobar! – poviče plješčući od veselja. – Dakle je ipak bila za me. A zašto mi

to nisi prije rekao, Carmelito? Pustio si me sve ove dane, da ti zaviđam na ovom konju. Osedlaj mi ga, da malo projašim.

I zatim: — Ali stvar je u tom, da je papa u raspoloženju »gledaj me, ali me ne diraj« i, neće me

htjeti pratiti. — Ništa zato – reče Santos. – Mogu te pratiti ja. A Carmelito: — Dopustite mi, da i ja idem, doktore. Želim vidjeti, kako se riđanka ponaša prema

gospođici. Jer konji su drukčiji prema nama a drukčiji prema ženama. Razlog bijaše prihvatljiv, ali ne bijaše onaj pravi, koji je pokretao Carmelita. Putem je Santos s njime razgovarao nastojeći ga navesti, da mu razotkrije srce.

Antonio Sandoval mu je neumorno preporučivao ovoga čovjeka, a i njemu je ulijevao povjerenje. No dugo nije uspijevao izvući iz njega do kratkih i suhih odgovora. Napokon, na jedno pitanje Santosa, odluči mu povjeriti, što je već dugo želio:

— Nisam se ja rodio kao najamnik, doktore Luzardo. Moja je obitelj bila jedna od najboljih u selu Achaguas i u San Fernandu, pa i u samom Caracasu imam mnogo rođaka, koje vi možda poznajete. I nabroji ih više, zaista ugledne ljude. – Moj je otac, iako ne bijaše bogat, imao od čega živjeti. Zaselak »Ave Maria« bijaše njegov. Jednog dana – moglo mi je tada biti najviše nekih petnaest godina – navali na zaselak banda kradljivaca stoke, jedna od mnogih, koje su uz rijeke kružile cijelom ovom ravnicom, uništavajući tuđu imovinu. Došh su tražiti konje, ali moj ih stari na vrijeme primijeti i reče mi: »Carmelito. Treba trkom odvesti ovih četrdeset divljih konja iz tora i sakriti ih u šumi. Uzmi sa sobom ove najamnike ovdje i nemojte se vraćati, dok vam ne javim.« Izvedosmo konje, nakon što smo im privezali za repove grane, tako da sami brišu svoj trag, i zađosmo u šumu, tri najamnika i ja. Vodeći danju konje na pašu i bdijući noću s vodom u udubini sedla, često smo trpjeli glad – jer je te godine bila oštra zima i sve su šume bile pod vodom – a ostali smo tako više od tjedan dana. Dobili smo groznicu, od uboda komaraca se nismo više prepoznavali, tako su nam bila lica natečena, a konji su bih mršavi i pokriveni ranama, jer su ih grizli vampiri, i rane su im se crvale, kad, videći, da mi stari ne javlja, da se možemo vratiti, odlučim poći

~ 92 ~

kući, ja sâm, da vidim, što se tamo događa. Što se događa? Ta sve se već davno dogodilo. Jato je jastrebova izletjelo iz kuće, kad sam stupio u hodnik. Od mog su oca i moje majke ostali još samo kosturi i, u jednom kutu, Rafaelito, onaj brat, za kojeg sam vam neki dan rekao, da sam ga dao pozvati, da dođe raditi kod vas. Onda je još puzao, nije mu bila još ni godina dana. Umirao je od gladi, kad sam ga podigao s poda. I nakon kratke stanke: – Onaj, što ga zovu gospodin Pernalete, bio je među onim kradljivcima, ubojicama. Još uvijek živi, jer, premda je bio s drugima, jedini nije stavio ruku na moje stare, kako sam saznao kasnije. Ja znam, da osveta nije dobra, ali to je ovdje jedino, čime možemo sebi pribaviti zadovoljštinu za krvave zločine. To je više nego dovoljno, da shvatite, kako se dogodilo, da sam postao najamnik. Premda vama radim sa zadovoljstvom.

I ponovno se ogradi svojom šutnjom, dok je Luzardo komentirao slučaj živahnim riječima, koje je upotrebljavao, kad se radilo o nečemu, što je imalo veze s nasiljima, koja su vladala na ravnici.

Marisela je, međutim, slušala, ali kako je tema, u koju se zanio Santos, bila za nju slabo zanimljiva, i kako mu osim toga nije mogla oprostiti, što joj čitavi, dugi sat nije ni jednom upravio riječ, obode riđanku, tako da je počela živahnije kasati, i zapjeva jednu od onih popijevki, kojih savanski pjevač ima za svaki osjećaj.

Riječi se nisu čule, ali je ugodni glas lijepo oblikovao melodije. Santos prestane govoriti, da je sluša, i Carmelito je, kojega je već prošla gorčina uspomena, uživao u lijepom pjevanju i, kad je Marisela dovršila popijevku, reče:

— A, doktore. Kao da nismo baš loši krotitelji. Pogledajte kas riđanke.

~ 93 ~

III

UZNEMIRIVAČI

Za ubode nožem, Melquíades; za lopovluke, Balbino; za poruke, Juan Primito. Samo što su neke poruke Juana Primita bile kao ubodi nožem.

Čupav, ušljiv i kuštrave brade, koju ga ne bijaše moguće nagovoriti da skrati, bio je glasnik doñe Barbare, budala s povremenim napadima bijesne hirovitosti, a nije tu manjkalo ni tragova zlobe, kojega su najveće ludosti bile u tome, da nije pio vode u kućama El Mieda, premda je morao prijeći milje, da bi je potražio kod drugih, i da je na krovove koliba postavljao posude pune najčudnovatijih tekućina, da piju nekakve ptice, koje je zvao uznemirivačima.

Prema onome, što se moglo razabrati iz njegovih besmislenih razgovora, uznemirivači bijahu neka vrsta utjelovljenja zlih poriva doñe Barbare, jer bijaše neka veza između vrste perverzne djelatnosti, kojoj se ona odavala, i tekućine, što im ju je on postavljao, da ugase žeđu; krv, ako je snovala neko ubijstvo; ulje i ocat, ako je spremala neku parnicu; mješavinu divljeg meda i govedske žuči, ako je napinjala mrežu svojih vračarija za neku buduću žrtvu.

– Pijte, mrcine! – mrmljao je Juan Primito, polažući zdjelice na krovove. – Izdovoljite se i pustite kršćanina na miru!

I kako su uznemirivači skoro uvijek bili na neki način žedni, nije Juan Primito pio vodu El Mieda, da se ne bi zamijenile sudbine, jer je tvrdio, da se voda, u koju bi ove đavolske ptice zamočile kljun, pretvarala u tekućinu, koju su one željele, i kršćaninu, htio je time reći »čovjeku«, koji bi je zatim pio, odmah bi se dogodilo zlo, što je drugom bilo namijenjeno.

— Uzbudit će se opet »uznemirivači« – rekao je, kad je saznao za dolazak gospodara Altamire, i od toga su ga dana često viđali, kako pretražuje nebo očekujući đavolsko jato, sa zdjelama već spremnim, da ih napuni, čime bude trebalo.

— Što je bilo, Juane Primito? – pitali bi ga najamnici, koji su s njim zbijali šalu. – Još se uvijek nisu pojavile?

— Tamo kao da dolazi jedna – odgovorio bi im, podignuvši ruku od obrva, kao da zbilja ima što vidjeti na onoj točki blještavog neba, prema kojemu je gledao.

Usprkos tomu su među najamnicima El Mieda smatrali Juana Primita više lukavcem nego budalom. Samo doña Barbara, koja jedina ne bijaše upućena u tajnu, smatrala ga je potpunim luđakom.

Napokon jedne večeri Juan Primito poviče:

~ 94 ~

— Evo već uznemirivača! Ave Maria Purisima! Pogledajte, dječaci, kako dolazi ono jato crnih mrcina, potamnjujući nebo.

Međutim su oni, koji bijahu upućeni u tajnu, razumjeli, da nije trebalo gledati u nebo nego u lice doñe Barbare, koja se vraćala iz sela s divljačkom borom, urezanom okomito na čelu.

Gatar uslijed ludosti ili lukavštine – on sam ne bi znao odrediti, gdje se jedna svršavala, a druga počimala – provodio je Juan Primito od tada dane promatrajući let tih fantastičnih, zlokobnih ptica, da bi otkrio, koja ih vrsta žeđi mori, idiotski pretražujući nebo, dok je s vremena na vrijeme ispod oka pogledavao u lice doñe Barbare.

— Da li će ove mrcine zaželjeti ulje i ocat? Ne čini se. Jer kad je u rukama proces, odmah se sređuju papiri, taj je let vrlo poznat... Hoće li možda tražiti med ili žuč? Ali kad bi bilo tako, onda bi bilo veselog lepršanja, a ovi »uznemirivači« lete vrlo tiho... Hm! Da možda ne traže krv?

I tako je prošlo više dana, a da pomirbene zdjelice nisu mirovale, kružeći od lokve krvi goveda, određenih za hranu naselja, od pčelinjih saća, ih do magazina, tražeći ulje i ocat, i kako su prolazili dani, a da divlja bora nije iščezavala s čela doñe Barbare, idiotska se manija Juana Primita pretvarala postepeno u bijesno ludilo.

Slično je bjesnilo ovladavalo duhom gospođe Barbare, ogorčena srdžba, što nije mogla za uvijek ušutkati ona usta, koja su izustila prvu prijetnju, što je ona ikad čula: »I, ako se gospođa ne prilagodi onome, što tražim, u roku od osam dana, pozvat ću je pred sud.«

Danima se odavala grozničavoj djelatnosti, jašući na konju, odvratna amazonka s muškim hlačama do gležanja, sa suknjom podignutom na sedlo, s lasom u ruci goneći altamirsku stoku, što je pasla po njenim savanama, napadajući najamnike za najmanji nemar, razdirući ostrugama slabine konju. Noću se, međutim, zatvarala u sobu za konferencije s »Drugom« i ostajala tamo bdijući do prvih pijetlova.

Vidjet ćemo, hoće li se usuditi – ponavljala je za vrijeme dugog razgovora sa samom sobom, šetajući s jednog kraja sobe na drugi, iza vrata koje je skoro uvijek osluškivao Juan Primito, i ovaj je uvjeravao, da je više puta čuo pripjev, kojim je odgovarao »Drug«:

— Usudit će se! Bijaše to duboko uvjerenje, koje je usprkos samoj sebi osjećala i izricala promuklim

glasom beskorisne srdžbe, da će Santos Luzardo održati svoju riječ. Bijaše to već na kraju posljednjeg dana roka, kad je pozvala glasnika. — Zapovijedajte, gospođo – reče Juan Primito, postavivši se pred nju sa smiješkom,

koji su na njegovu idiotskom licu izazivali sujevjerni strah i bezuvjetnu podložnost, dok je crnom pandžom nokta nervozno prolazio kroz nečistu bradu.

— Odmah ćeš otići u Altamiru. Pitat ćeš za doktora Luzarda i reći mu s moje strane, da može, kad htjedne, započeti posao, za koji me pitao, i neka mi točno javi vrijeme, da pošaljem svoje ljude.

Juan Primito joj je u crnim zjenicama vidio bljesak podmukle namjere i, prije nego što je pošao, napuni ponovno sve svoje zdjelice i klaoničke lokve i smjesti ih na krovove koliba, mrmljajući:

— Krv su željele? Pijte, mrcine! Izdovoljite se i pustite kršćanina na miru. Nitko nije tako gutao milje kao Juan Primito svojim brzim hodom, svaki čas okrećući

~ 95 ~

glavu, kao da se osjeća progonjenim, i mrmljajući: — Te đavolske žene! Ali nije se to posebno odnosilo na gospođu Barbaru, niti na dužnost, koju mu je

naložila, nego na ženu općenito, predmet čudnovate manije progona, koja se kod njega razvijala, dok bi hodao pustom savanom.

Ove ga je večeri osim toga podbadala želja, da vidi Mariselu. Bijaše to jedini osjećaj njegova jednostavnog duha, i ne bijaše veće radosti za Juana Primita, nego kad je razgovarao s Mariselom; samo je njoj pokazivao ono malo pameti, što je sadržavala njegova duša gorčinu čovjeka, koji se nalazio unutar budale. Vidio je njeno rođenje; njegova je ideja bila ime, što su joj ga dali; kad ju je majka odbacila, a ocu bijaše na teret, na svojim ju je rukama uspavljivao – brižna dadilja uz nježnu dvosmislenost ludosti, i, ako je Marisela ikada slušala slatke riječi, bijahu to one, kojima ju je on zvao: »Dijete mojih očiju«, što su izlazile iz debelih usana kroz odvratne dlake, kao što iz crnog saća teče pčelinji med. Novac, koji bi dopao ruku Juana Primita, uvijek bi mu poslužio, da dijete svojih očiju nadari, kakvom ljepuškastom sitnicom, što su je među svojom robom nosili pokućarci, koji su prolazili naseljem. Poslije, kad je Lorenzo Barquero bio istjeran iz svoje kuće i našao utočište u čobanskoj kolibi u palmiku, te se potpuno odao pijanstvu, ako ona nije najveći dio vremena bila gladna, bijaše to zato, jer joj je on dnevno donosio jelo, što je ostajalo najamnicima El Mieda.

— Evo ti nosim tvoje otpatke, dijete mojih očiju – govorio joj je pokazujući svoj torbak, pun, i tko zna s koliko gorčine ispod idiotskog smiješka. Nakon toga hrpa gluposti, kojima je propleo svoj nesuvisni razgovor, i smijeh, kojim ih je ona popraćivala, i radost, kojom ga je on slušao, i veselje, kad joj je on izražavao svoju radost, ali u dnu duše, obostrana sklonost, svjetlo života jednostavnog čovjeka.

Santos Luzardo ga je lišio te radosti, kad je Mariselu odveo u Altamiru. Do onda ju je posjećivao svaki dan, jer za njega udaljenosti nisu postojale; ali najamnici El Mieda su mu rekli grubo se šaleći:

— Oteli su ti zaručnicu, Juane Primito. I to ga je razbjesnilo, i kao da je uzmutilo usnulu lokvu, pa mu niske misli, blato

elementarne duše, pomutiše čisti osjećaj, i Marisela mu se odjednom pretvori u jednu od onih žena njegove manije progonjenja, koje su gole trčale za njim tako se njemu činilo, po pustoj savani.

Mučen tom okrutnom vizijom zapao je u svoje ludilo, i malo je još trebalo, pa da mu doña Barbara dadne obući luđačku košulju.

Kad mu je napadaj bijesa prošao, nije više spominjao Mariselu, i kad bi ga za nju pitali, odgovarao bi:

— Bježite! Ne znate, da je umrla? Ona, što je u Altamiri, druga je osoba. Pa ipak mu one večeri nisu bile dovoljne njegove noge, što su proždirale milje, od

žurbe, da je čim prije vidi. — Dijete mojih očiju! – poviče, zaustavivši se preneražen – jesi li to ti? — A tko bi bila, Juane Primito? – uzvrati ona, prasnuvši u smijeh, jer ju je to i zbunilo

i svidjelo joj se. — Ali naočita si, djevojko! I odebljala si od onda? Kako se pozna, da sada imaš

~ 96 ~

potpunu hranu! I ova duga haljina, tko ti ju je kupio? I te cipele? Ti s cipelama, dijete mojih očiju!

— O joj! – povikne Marisela, zarumenivši se od stida zbog ovih usklika. – Kakav ispitivač i kako nepodnosiv, si postao, Juane Primito!

— Zato što mi je drago vidjeti te ovakvu. Ljepša si nego čudesni cvijet. Što sve mogu učiniti krpe!

— Dakle to znaš, da bi trebao promijeniti ove, što imaš na sebi, koje već izazivaju jezu.

— Da se ja čisto obučem? To je dobro za te, koja se imaš kome pokazati. Da li te jako voli? Reci mi istinu.

— Ne budi lud, Juane Primito – uzvrati, ponovno se zarumenivši. Ali to bijaše drugo rumenilo, što joj obli obraze, a pogled njenih lijepih očiju učini

mekim kao baršun. — Hm! – uzvrati budala uz zloban naglasak. – Nemoj mi nijekati, kad ja znam sve. Marisela htjede protestirati, da bi se ugodna šala nastavila, ali Juan Primito doda: — Pričala mi je to jedna ptičica, koja se uvijek tamo zadržava: A njoj izleti: — »Uznemirivači?« I riječ, izrečena bez osobite namjere, probudi ozbiljne misli. Odjednom se uozbiljivši

zapita: — Zar su se tamo uzbudili »uznemirivači«? »Tamo« bijaše izraz, što ga je upotrebljavala, kad se nešto imalo odnositi na njenu

majku, koju nikad nije imenovala. — Ne govori mi, dijete! – uzvrati Juan Primito. – U El Miedu se više ne može živjeti.

Kakvu uzbunu prouzrokuju te mrcine, čitav božji dan lepršajući iznad koliba. Ave Maria Purisima! Već mi je dosadila tolika borba s tim paklenim pticama. Rado bih ja došao ovamo, da budem uza te, ali ne mogu, dijete. Moram biti tamo pokraj »uznemirivača«, da im na vrijeme dadnem piti, jer inače... Ah, do vraga! Ne znaš ti, što su »uznemirivači«. Te su mrcine vrlo tvrda srca, dijete mojih očiju. Uistinu zle.

— A što si im ovih dana dao piti? – upita Marisela, glasom, što je odavao zabrinutost, koja ju je zaokupila.

— Krvi, dijete – odgovori nasmijan. – Ti »uznemirivači« nešto pripremaju, dijete! Čudno je, da im se sviđa piti krv, koja mora da je tako loša, zar nije tako, dijete? Malo prije sam im napunio posudice, prije nego što sam pošao ovamo. Sad već mora da su se nasitili.

A zatim: — Dok ne zaboravim. Kuda hoda doktor Luzardo? Nosim mu jednu poruku od

gospođe. I ovo, rečeno odmah u nastavku onoga, uspjela lukavština Juana Primita, da onoga,

kome je donosio kakvu poruku od gospođe Barbare, upozori na namjere koje joj je pripisivao, učini, da je Marisela zadrhtala.

— Dokle ćeš biti u toj idiotskoj službi? – zapita ga srdito. – Napusti to odmah. Ali u to se umiješa Luzardo, koji je već dulje vrijeme bio tamo slušajući razgovor

slaboumnika s djevojkom.

~ 97 ~

— Pusti ga, Marisela. Recite, Juane Primito, kakvu mi to poruku nosite? Okrene se, glumeći iznenađenje – već je slutio, da je to Luzardo, što ih promatra iz

hodnika, i dok je nokturinama započeo borbu sa šikarom svoje brade, preda poruku istim riječima, kojima ju je rekla doña Barbara.

— Recite joj, da ću sutra ujutro biti s mojim ljudima u »Tamnoj šumi!« – uzvrati Luzardo i vrati se odmah u kuću.

Marisela pričeka, da ne čuje, kad bude Juanu Primitu rekla, što je trebala, a ovaj joj, videći, da je zaplašena, priđe, da je umiri.

— Ne boj se, dijete. Ovi »uznemirivači« neće ništa učiniti. Sada su već siti krvi. No ona ga zgrabi i počne bijesno tresti: — Slušaj, što ću ti reći. Ako opet dođeš s porukama odanle, pustit ću pse na te. — Na me, dijete mojih očiju? – povikne on, prestrašen i povrijeđen. — Da, na te. A sad mi se nosi s očiju. Idi, odlazi odavle! I Juan Primito se vrati u El Miedo tužan, što ga je ovako poslalo dijete njegovih očiju,

dok je on tako veselo išao tamo, samo što je opet imao vidjeti nju. Osim toga, zar nije bilo dobro djelo reći ono o krvi, da Luzardo zna, na čemu je.

Međutim, kad je stigao u El Miedo, već se raspršila povrijeđenost i, nakon što je doñi Barbari ponovio riječi Santosa Luzarda, udari u razgovor o Mariseli:

— Da je vidite, gospođo! Ne bi je prepoznali! Ali, zaista je postala lijepa djevojka! One prekrasne očice! Ljepše nego vaše, gospođo. I čista, da je milina gledati je. I kako je doktor dobro oblači, od cipela pa na više. Ah gospođo! Kako mora za muškarca biti ugodno imati uza se tako lijepu ženu, kao što je ta djevojka.

Nikad gospođu Barbaru nije zanimalo ništa, što se odnosilo na Mariselu, jer prema njoj nije osjećala niti onu instinktivnu ljubav, koju životinjska majka osjeća za svoje mladunče, što još sisa. No gdje ne bijaše materinskih osjećaja, izazvaše riječi Juana Primita odjednom živu ljubomoru žene.

— Dobro. To me ne zanima – reče drzovitom glasniku – Možeš otići. Da je, međutim, Juan Primito malo bolje pogledao, otkrio bi odmah, da su ovdje

»uznemirivači« žedni.

~ 98 ~

IV

SATJERIVANJE

Ovaj se slučaj iste noći mnogo razglabao među altamirskim najamnicima. Po prvi put su čuli, da je doña Barbara dala sebi zakrenuti ruku, i u zoru, kad su sedlali, preporuči im Antonio:

— Ne bi bilo loše, da sa sobom ponesu revolvere oni, koji ih imaju, jer bi moglo biti, da se danas nećemo boriti samo sa stokom. Na što uzvrati Ptičurina:

— Revolver ja ne nosim sa sobom, jer sam ga založio, ali ću se, za svaki slučaj, oboružati ovim vrškom koplja. Nije baš jako dugačak, ali ima četvrtinu potrebne dužine za borbu, a ostatak ću postići ispruživši ruku.

I u tom raspoloženju pođoše prije svanuća dana, u pravcu »Tamne šume«, sa Santosom Luzardom na čelu.

Bijahu jedva petorica vjernih najamnika, što ih je Luzardo tamo zatekao, i još trojica ljudi sa savane, koje je velikim naporom Antonio uspio predobiti, jer je sav tamošnji radni svijet unajmila doña Barbara, da ne bi povećali radnu grupu Altamire. Ali svi bijahu pravi savanci, dobri jahači i spremni raditi za dvojicu za ljubav onoga, koji je došao, da se suprotstavi poglavici Arauce.

Savana je još spavala, crna i tiha pod svjetlucanjem zviježđa, i kako su se jahači udaljivali od kuća, izazivao je njihov hod u daljini naglu trku konjskih i govedskih stada, što su bježala u svoja skrovišta, namirisavši čovjeka. Bijahu jedva tamnije od noći te mase, što su se kretale kroz savansku travu, i čuo se lagani šum trave, koju je stoka bježeći uzlelujala. No istančana sjetila savanca nisu trebala sigurnijih znakova, da imadnu smjelosti ustvrditi:

— Ovo je hrpa s bare Uverito. Tu je u bijegu više od stotinu grla. — Tamo ide stado Cabosa Negrosa u pravcu Corozalita. U zoru stigoše na mjesto sastanka. Oni iz El Mieda bijahu već tamo, pod

zapovjedništvom doñe Barbare i poučeni, da rade tako, da rastjeraju stoku, koju je Luzardo imao namjeru skupiti, jer među altamirskom stokom, koja se tamo razasula, bijaše mnogo krava, kojih je mladunčad, što je još uvijek sisala, već imala žig El Mieda. Na taj je način doña Barbara najradije prisvajala tuđa goveda, u čemu joj je bilo od pomoći sudioništvo upravitelja imanja, koja su njihovi vlasnici zapuštali. Međutim je Antonijeva lukavost predusrela lopovluk te žene. Videći veliki broj govedara, što bijahu s njom, reče Santosu:

— Dovela je toliko ljudi, da bi vi postali povjerljivi i neoprezni, a oni bi plašili goveda, rastjerujući ih, kao što su to već činili. I ovaj put je Santos na temelju Antonijeva zapažanja

~ 99 ~

brzo zacrtao svoj plan. Pozdravi susjedu, otkrivši glavu, ali joj se ne približi. Ona pođe prema njemu, da mu pruži ruku, lukavo se smiješeći, a on učini pokret, kao da ga to iznenađuje; bijaše to druga žena, vrlo različna od one žene neugodne, muškaračke vanjštine, što ju je prije nekoliko dana prvi put vidio na Poglavarstvu. Sjale su njene uzbudljive oči senzualne ženke, a mesnate usne, s enigmatičnim naborima na krajevima, bijahu stisnute kao na poljubac, topla put, bujna kosa, crna i glatka. Plavu je svilenu maramu svezala pod vratom, s krajevima na izreze bluze, a imala je na sebi amazonsku odjeću, i sam štap, koji je tipičan za savanca, jedini muški predmet u njenoj opremi, nosila je nekom ženskom gracijom. Napokon, i jašila je na ženski način, što kod posla nije imala običaj, i sve je to činilo, da se zaboravljalo na muškaraču.

Nije Santosu moglo izmaknuti oku, da je ženskosti, što ju je sada isticala, bila svrha, da na njega ugodno djeluje, ali, premda je bio temeljito upozoren, nije mogao da joj se ne divi.

Međutim i kod nje, kad mu je pogledala u oči, iščeznu s lica podmukli smiješak, i ona ponovno osjeti, ali sada svom snagom intuicije, koja je svojstvena fatalističkim prirodama, da od tog časa njen život kreće nepredviđenim pravcem. Zaboravila je udvorno ponašanje, što ga je bila naučila. Ispremiješaše se i raspršiše u tamnom srcu odluke, što ih je bila inspirirala temeljna strast njena života – mržnja prema muškarcu –; svjesna je bila samo činjenice, da je njeni obični osjećaji naglo napuštaju. Kakvi će ih zamijeniti? To bijaše stvar, koju zasad nije mogla razabrati.

Izmijeniše nekoliko riječi. Santos Luzardo kao da je nastojao da bude uljudan, kao da govori u salonu s nekom uglednom gospođom, a ona, slušajući te riječi, koje bijahu na visini, ali istovremeno suhe, kao da nije bila svjesna, što odgovara. Pokoravala ju je ta neobična muška vanjština, mješavina dostojanstva i obzirnosti, koje nikad još nije srela kod muškaraca, s kojima je saobraćala, onaj dojam snage i gospodstva nad samim sobom, što su izvirale iz smirenog plamena mladićeva pogleda, iz njegova ispravnog ponašanja i njegovih jasno izgovorenih riječi. I premda joj je rekao jedva što bijaše najnužnije s obzirom na posao, njoj kao da se sviđalo, što s njom govori, zbog samog užitka da ga sluša.

Međutim ih Paiba nije puštao s vida, a svoje je neraspoloženje prikrivao šalama na račun Luzarda, kojima je nasmijavao nadničare El Mieda, dok su podalje oni iz Altamire međusobno izmjenjivali dojmove o svemu tome.

Zatim Santos počne davati naredbe za posao, ali se Balbino, u čijoj glavi nije ni jedna pokvarena misao mogla mirovati, požuri da ga prekine.

— Ima nas trideset i trojica muškaraca, pa se može provesti dobra hajka goneći u širinu.

Zadovoljan zbog svoje oštroumnosti Antonio se zgleda za Santosom, a ovaj odgovori: — Nije to potrebno. Osim toga ćemo raditi u proporcionalnim grupama: jedan moj

govedar na trojicu vaših, budući da nas brojčano trostruko nadmašujete. — A čemu to miješanje? – usprotivi se Balbino. – Ovdje se uvijek radilo odvojeno,

svako imanje za svoj pečat. — Da. Ali će se danas raditi na drugi način. — Što nemate povjerenja u nas? – ustrajao je Paiba, buneći se protiv tog postupka, koji

je osujećivao planove gospođe Barbare, jer pod nadzorom onih iz Altamire nisu govedari El

~ 100 ~

Mieda mogli postupati prema dobivenim uputama. Ali prije nego što je Luzardo odgovorio na ovo oholo pitanje, umiješa se doña

Barbara: — Radit će se, kako vi budete odredili, doktore. I ako vam se čini, da je mojih ljudi

previše, mogu odmah reći, da se povuku. — Nije potrebno, gospođo – uzvrati Santos Luzardo suho. Iznenađeni ovim događajem u nepravi čas, oni se iz El Mieda zgledaše, jedni s

vidljivim negodovanjem, a drugi s izrazom zlobe, već prema stepenu svoje privrženosti doñi Barbari, dok se Paiba na karakterističan način mašio za brkove. U protivnoj je grupi Ptičurina, naoko rastresen, pjevuckao među zubima prve stihove zlobne popijevke:

»Bik zviždi kravi i junac se povlači...«

kojima je izražavao misao, koja je svima pala na pamet. — Žena se već zaljubila u doktora. U međuvremenu je rekao Luzardo: — Preuzmi ti, Antonio, vodstvo kod posla. I ovaj, poprimivši držanje narednika savane, poče davati naloge. — Neka iziđe onaj tamo na šarenom konju s još pet svojih drugova i nek se pridruže

Carmelitu i Ptičurini, neka tjeraju iza ovoga. Sva stoka, što se zadržava ovdje, trči prema gore i tako je treba dići! Vas se tiče, prijatelju. Obrati se na Mondragona s nadimkom Jaguar. Dopustio mu je, da bude u društvu sa svojom braćom, ali ih je obvezao, da se sporazumijevaju s Carmelitom i Ptičurinom, koji bijahu isto takve ljudeskare kao i oni.

— Imam ja svoje ime – odvrati, srdit i ne mičući se, da izvrši nalog, koji su mu dali, a Altamirci se zgledaše upozoravajući jedni druge, kao da kažu:

— Sad će! No ponovno je posredovala doña Barbara: — Učinite, što vam kažu, ili se udaljite. Posluša Mondragon, premda ne bez mrmljanja, i nakon što je svoju dvojicu braće

izabrao za pratioce, reče: — Još su dva mjesta za one, koji žele doći s nama. Za to su vrijeme Carmelito i Ptičurina letimično pogledali, što je ovaj drugi kroza zube

popratio ovom izrekom: — Sad ćemo vidjeti »jesu li prorez ili pojas«. Antonio je nastavio da dijeli govedare po grupama koje se razidoše u raznim pravcima,

a zatim pozove Balbina: — Ako vi želite doći sa mnom... Time mu je štedio njegovu čast glavara ili upravitelja El Mieda, svakako da bi istakao,

da mu je ravan, ali je usput sebi pribavio sličnu mogućnost, kakvu je pružio i Carmelitu i Ptičurini, budući da između Balbina i njega nisu bile zaboravljene ohole riječi onoga prvog, što su pale onoga jutra, kad su krotili riđana.

Balbino odbije poziv lukavim riječima:

~ 101 ~

— Hvala, don Antonio. Ja se ovdje zadržavam s »blancajeom«. Savanac tako naziva skup vlasnika stočnih zaselaka, koji prisustvuju satjerivanju

stoke, a da ne učestvuju u samom poslu, samo u tu svrhu, da bi bdjeli nad svojim interesima u času, kad se sabrana stoka dijelila. U doba José–a Luzarda, i za vrijeme općeg stočnog gospodarstva, sačinjavalo je »blancaje« više od dvadeset vlasnika ovoga dijela Arauce, od čijih su imanja, sada uklopljenih u posjed doñe Barbare, ostala samo imena, kojima su se označivale šume i savane El Mieda.

Razmišljajući o tome dugo se Santos Luzardo nije dao uvući u ćaskanje, kojim je njegova susjeda pokušavala povesti prijateljski razgovor, obraćajući se naoko Balbinu, ali s temama, koje su ga obvezivale, da se iz pristojnosti umiješa. Napokon se odluči upraviti mu riječ izravno:

— Niste nikad vidjeli satjerivanje stoke, Santos Luzardo? — Dok sam bio dječak – odgovori, a da se nije okrenuo, da je pogleda. – Sad je to za

me sve skoro novo. — Uistinu? Zaboravili ste običaje svoje zemlje? — Predočite sami sebi. Tolike sam godine bio odsutan. Ona se zagleda u njega dugim pogledom, očima, koje su ga milovale, te reče: — Pa ipak, već sam čula o onom događaju s riđanom, kad ste istom bili stigli. Čini se,

da niste baš tako zaboravljivi, kao što se želite prikazati. Glas doñe Barbare, flauta muško–ženskog demona, koji je disao u njoj, ozbiljni žamor

šume i oštri jauk ravnice, imao je neobičnu boju, koja je djelovala kao čarolija na muškarce, koji su je slušali, ali Santos Luzardo nije bio tamo radi zabave. Činjenica jest, da je na čas osjetio radoznalost, čisto intelektualnu, da se nagne nad ponor te duše, da ispita zagonetku te mješavine ugodnog i okrutnog, koja je, bez dvojbe, zanimljiva, kao što su to sve nakaze u prirodi. Ali ga odmah obuze nagli osjećaj odvratnosti prema društvu te žene, ne zato što mu je neprijatelj, nego radi nečeg mnogo intimnijeg i dubljeg, što u tom času nije mogao razabrati, ali što ga je navelo, da naglo prekine besmisleno čavrljanje i udalji se prema mjestu, gdje je nekoliko nadničara El Mieda pazilo na mlade bikove predvodnike, jezgru satjerivanja.

Balbino Paiba se smiješio i gladio brkove, ali premda ju je dugo promatrao ispod oka, nije na tom licu primijetio onu pokretnost obrva, kad se naglo sastaju i razilaze u znak žestoke srdžbe, nego neki izraz lica, koji on nije poznavao, a koji je odavao, da su joj misli daleko.

U međuvremenu je stoka, što su je digli govedari, počela ispunjati i oživljavati savanu, koja je dotada bila naoko pusta. Brojna stada iskrsnuše iz šumaraka i dalekih sprudova, u veselim hrpama, ukoliko su se sastojala od grla naviklih na satjerivanje, na čelu junci, a oko krava telad, koja je još sisala, obijesno se naganjajući; druga, divljija, navirala su u gomilama, ričući od straha.

Čuli su se povici govedara. Posvuda su već potrkivale osamljene životinje, nastojeći da iziđu iz kruga, što su ga stezali konji. Tu i tamo bi se ustobočili divlji bikovi u želji da napadnu. Na časove je komešanje postajalo neodoljivo i širilo se nadaleko, raspršujući grupe pitomih, a ove bi potjerale pred sobom divlje, pretvarajući im bijes u strah.

Već su se neke gomile počele sakupljati na mjesta, gdje je bila telad, ali su se druge

~ 102 ~

opirale, te su jahači, koji su već tjerali iz bliza, morali dobiti pojačanje, da bi ih sa svih strana zaokružili, zaokrećući konje tako, da su uslijed nasilnog zauzdavanja padali na koljena, zbog nagle promjene pravca.

Na časove je zatvoreni krug rastao, miješajući se sve više i više s divljim govedima, što su se sa svih strana slijevala na to mjesto. Dizali su se oblaci prašine, ukrštavala se vika govedara:

— Hijoo! Hijoo! Drži ovdje, oo! Pritegni! Pritegni! Santos Luzardo je promatrao živahni prizor pogledom usplamtjelim od daha uspomena

iz djetinjstva, kad je uz bok svog oca dijelio s najamnicima opasnosti hajke. Njegovi živci, koji su već bili zaboravih to barbarsko uzbuđenje, ponovno ga osjetiše, trepereći u skladu s potresnom hrabrošću, kojom su ljudi i konji drmali ravnicom, i ova mu se činila širom, impozantnijom i ljepšom nego ikada, jer je unutar njenih prostranih granica išao čovjek, koji je vladao konjem i bio izdignut iznad mnogih.

Već je bila prestala hajka. Skupilo se na stotine goveda. Posao je bio težak. Konji su dahtali okupani u znoju, zapjenjeni, okrvavljenih slabina, i mnoge su od njih bikovi izranili rogovima. Pa ipak hajka nije bila zaključena, jer je bilo mnogo divljih goveda, koja su bila zaplašena i trčkarala uz pitome ili bijesnim napadajima otvarala put između njih njušeći slobodnu savanu, želeći se raspršiti, ne dajući mira podjarmljivačima. Zaglušna je vika ispunjala ravnicu: mukanje krava, koje su dozivale svoju zalutalu telad, i tužno mekanje teladi, koja ih je tražila u toj gužvi; rika mužjaka, koji su izgubili vodstvo nad svojim stadima, i komešanje, kojim su mu ova odgovarala; sudaranje rogovima, pucanje tvrdih rebara, dreka promuklih govedara.

Već se činilo, da se stoka predaje. Počeli su se izdvajati mužjaci pojedinih stada i, kako su se uklapali među njih, smirivali su se vrtlozi divljih životinja i smanjivala gužva, tako da se mogla čuti umirujuća pjesma čuvara. Ovi su se već bih snašli na svojim mjestima, čineći veliki krug oko stoke, dok su se oni govedari, kojima konji bijahu ranjeni, spustili u obližnju šumu, da ih zamijene drugima. Antonio je već htio dati nalog, da se odstrane bikovi predvodnici i odvedu u zasebni tor, kad najednom, uslijed neopreznosti jednog čuvara, koji je bio sjašio, da konju pritegne potprugu, jedan bik vatrenim napadajem otvori sebi put posred čuvara i navali lavina gomile.

— Ne daj! – povikaše u jedan glas, svi, koji su bih svjesni opasnosti, i mnogi govedari pritrčaše, da bi suzdržali rasap, što im je prijetio.

Ali već bijaše kasno. Stoka je strahovitom žestinom navalila kroz otvor za bikom, koji je otvor načinio i brzo se raziđe po savani.

— Prokleta vještica – povikaše najamnici Altamire, pripisujući događaj vradžbinama doñe Barbare – Ali Antoniju nije izmaklo, da je prividna neopreznost čuvara, koji bijaše Mondragon, zvan »Leopard« – bio voljni čin.

Uistinu, kad je Leopard opazio, da ima mnogo altamirskih krava, kojih je mladunčad nosila prijevarni žig El Mieda, poslužio se izlikom, da svom konju pritegne kolan, baš u času, kad je bik sebi otvarao put kroz gomilu i prijetio, da je povede za sobom.

Skupo ga je stajala ta privrženost doñi Barbari, jer ga je gomila zajedno s konjem i svime pregazila, i kad se slegla prašina, što su je digla kopita, oni, što dotrčaše na mjesto gdje je on bio pao, nađoše samo izobličenu masu, već nepomičnu, pokrivenu krvlju i

~ 103 ~

zemljom. U međuvremenu je Santos Luzardo, zagrijan savanskim instinktom, popustio uzde

svom konju i priključio se hrpi govedara. Netko mu poviknu: — Ovom će se stranom šume vratiti stoka, a pred njom ide opasan bik. Bijaše to Ptičurina, koji se žurio, da im se pridruži. K njemu pritrčaše i Antonio i

Carmelito i dva govedara iz El Mieda. Svi su u desnoj ruci imali užeta, spremni da zakvače bika, koji je prouzrokovao rasap.

Santosu dođe k svijesti, da je zaboravio ovu mjeru opreza, te hitro odriješi spone, kojima je njegovo uže bilo pričvršćeno uz sedlo, i otvori laso, tražeći čistinu uz šumu, koju je označivao Ptičurina.

Neposredno nakon toga počela je izbijati onuda gomila goveda. Na povike govedara uputi se gore, tražeći pličinu jednoga kanala, što je presijecao savanu. Ali jedan velik i dobro oboružani bik rastavi gomilu goveda, spreman za borbu.

— To je onaj medene boje, sa znakom na čelu, što nam već dvije godine prkosi – opomene Ptičurina. – Ali nam ovaj put neće umaknuti.

Životinja se na čas zaustavi, zatim počne potrkivati sad tamo sad amo, ukrućena vrata i bacajući pogled sad na jednog sad na drugog od ljudi, koji su ga s raznih strana pritješnjivali, te konačno jurne k rubu šume, uz koji je išao Luzardo.

– Otvorite mu lagani laso, koji već ima na sebi – viknuo je Ptičurina. U međuvremenu su mu Antonio i Carmelito, videći ga u opasnosti između šume i bika,

davali savjeti, trčeći mu u pomoć. — Odmaknite se od ruba šume, jer će vas mrcina prevariti. — Izmaknite mu konja brzo. Santos Luzardo nije čuo opomene, ali ih nije ni trebao. Nije ni malo zaboravio ono, što

je znao s petnaest godina. Brzim pokretom spretnog jahača izbjegne sraz presjekavši put biku, te baci uže preko krsta konja. Divlja ga životinja uhvati među rogove i Ptičurina povikne oduševljeno:

— Baš posred glave. Ima ih među nama, koji se ne zadovoljavaju s bilo čim. Iza toga Santos naglo zaustavi konja, da ukroti bika. Ali to bijaše bik velike snage,

kojemu je trebalo više od jednog užeta, da bi se srušio, i kad se ovo napelo zatitravši uslijed strahovitog trzaja divlje životinje, konj, grubo povučen natrag, poklekne uz hroptaj gušenja, i već se bik okrene protiv njega, kad Antonio, Carmelito i Ptičurina baciše istovremeno svoja lasa, i sva trojica kriknuše, kad ga vidješe, kako pade na rogove.

— Imamo ga! Usporivši jahanje, zavitlaše užeta i divlja se životinja sruši na zemlju, digavši oblak

prašine. Jedva što je pao, već su najamnici skočili na njega. — Pritegni ga ti, Ptičurino – zapovjedi Antonio – da ga svežem za rogove, dok će ga

Carmelito učiniti bezopasnim. I Luzardo, sjećajući se nekadašnjeg doba, reče: — Probušite mu nos i kastrirajte ga odmah ovdje. Ptičurina zgrabi bikov rep, provuče ga između stražnjih nogu i, vukući za nj svom

snagom, sjedne mu na rebra, dok mu je Antonio pritiskao rogove uz zemlju. Kad je divlja

~ 104 ~

životinja bila ovako onemogućena, prije nego što je dospjela oporaviti se od pada, Carmehto joj proreže nos, provuče joj kroz ranu vrh užeta, brzim i vještim potezom izvrši kastraciju, i uha joj označi znakovima Altamire.

— Ovaj neće s nama više ratovati – reče, kad je dovršio operaciju. – Zasad ga privežimo za jedan stup.

— Stvar je u tome, da je ovaj šarenko uporan luzardovac, te nije htio, da mu se utisne drugi žig osim onakav, kakav je nosila njegova majka – doda Ptičurina. Čekao je, da dođe gospodar Altamire, da se preda u njegove ruke. Radi tog ga nismo mogli zakvačiti i prilikom prošlog satjerivanja.

— I uhvaćen je sjajno – zaključi Carmelito. – Kad ovako hvataju nenavikli, što će ostati za nas?

A Antonio Sandoval, kojemu se sviđala gospodareva hrabrost: — Savanac ostaje savanac sve do petog koljena. U međuvremenu se približi doña Barbara sa smiješkom na licu govoreći: — Kakav ste vi lukav savanac! Kako li ste samo zaboravili običaje svoje zemlje. Govoreći ovako nije se sjećala neugodnosti, što ju je maločas podnijela, niti je bila

svjesna, da i ona zna, i mnogo bolje nego Luzardo, uhvatiti lasom bika i kastrirati ga na otvorenoj savani. Bijaše ona samo žena, koja je vidjela, kako interesantan muškarac izvodi hrabro djelo.

— Nisam ja to učinio sam, i prema tome nije moja zasluga – uzvrati Santos. Vi, naprotiv, kako sam čuo, bacate na tlo kao najspretniji među vašim govedarima.

Odgovor bijaše grub, ali ga doña Barbara ipak sasluša sa smiješkom. — Vidim, da su vam o meni govorili. Što su vam sve rekli? Ja bih mogla pričati još i

drugo, što vam nisu ispričali i što nije nezanimljivo. Ali bit će za to vremena, zar ne? — Vremena sigurno neće uzmanjkati – reče Luzardo tonom, po kojemu je mogla

razabrati, kako mu nije do razgovora s njom. Ipak to doña Barbara nije tako shvatila, te reče samoj sebi: — I ovaj bî uhvaćen. Ali Luzardo podbode konja, da bi se pridružio najamnicima, koji su se već udaljivali,

nakon što su divljeg bika svezali za deblo jednog drveta u šumi, te je opet ostavi samu usred savane.

Dugo je stajala na tom mjestu gledajući kako se odbojni muškarac udaljuje, s taštim osmijehom trijumfa na licu i mrmljajući.

— Pusti ga, neka ide. Taj već vuče uže za sobom. Malo podalje, ponižena šija na podnožju drveta, okljaštreni bik, koji je muklo rikao. Doña Barbara se nasmiješi na drugi način.

~ 105 ~

V

PROMJENE GOSPOĐE BARBARE

Čudnovate promjene, koje su se od toga dana počele zbivati kod gospođe Barbare, izazivale su zlobna tumačenja kod najamnika El Mieda.

— A, druže! šta li se to događa s gospođom, da ne dolazi ovamo kao prije, napuhana i glasna kao čenčena, kad joj se uzburka krv bijelca i Indijanke? Ne dolazi ni da svira mandolinu i da se s nama nadmeće, kao što je voljela činiti, kad je bila dobre volje. Povukla se i postala prava gospođa; čak i samom Balbinu govori: »ako sam te vidjela, ne sjećam te se.«

— A, do vraga druže! Ne znate li vi, da prema ribi mora biti i udica? Ova sadašnja ne spada među one, što dolaze u jatima i zapadaju u kakvu god mrežu. Treba se lukavo služiti udicom, da bi zagrizla u meku.

Međutim su prolazili dani, a Luzardo se nije pojavljivao. — A, prijatelju! Ova riba kao da se ni ne približuje. Ni u vodu neće. — Taj kao da ne spada među one, što se opijaju, ni kojima prljaju vodu – uzvrati

nagovoreni, ciljajući na vračarski napitak, što ga je doña Barbara davala muškarcima, koje je pretvarala u ljubavnike, da im razori volju.

Nije uzmanjkalo niti aluzija na tajanstvena bdjenja u vračarskoj sobi. — Pa ni »Drug« nije imao odmora za svih tih noći. Držali su ga izvan njegova pakla,

sve dok se nije razdanilo. Bilo je noći, kad ga je pjevanje pijetlova uhvatilo na putu. — Bit će, da s te strane ima protivljenja. — Ih se možda s ove strane gubi moć, jer se njome previše služilo. — Hm! Ne vjeruj – uzvrati Juan Primito. – Gospođa mu je tamo ostavila svoje oči

onoga jutra, kad se satjerivala stoka u »Tamnoj šumi«, i koliko se on god protivio, mora doći i donijeti joj ih.

Sve je to moglo pasti na pamet najamnicima te žene, da bi protumačili promjene, što su se u njoj događale, a da ne okrnje strahopoštovanje, što im ga je ulijevala, i odanost, kojom su joj služili.

Ni ona samoj sebi nije mogla protumačiti te promjene, jer sve bijaše djelo nekih osjećaja, koji su bili novi u njenu životu, kojima čak nije ni vladala.

Po prvi put se osjetila ženom u prisutnosti jednog muškarca. Na satjerivanje stoke u »Tamnoj šumi«, pošla je s namjerom, da Santosa Luzarda zaplete u svoju kobnu zavodničku mrežu, da bi se ponovila povijest Lorenza Barquera. No premda je mislila, da je vodi samo

~ 106 ~

pohota i neukrotiva mržnja prema muškarcu, u žestini svoje duše, koju je mučio taj osjećaj, i u željama svoje prirode, koja bijaše stvorena za ljubav, nosila je nezadovoljenu želju za pravom strašću. Do sada su svi njeni ljubavnici, žrtve njene pohote i oruđe njene okrutnosti, bili njeni kao i konji, koji su nosili njen žig. Kad ju je, međutim, ovaj čovjek jednom, pa drugi put, nemarno odbacio, ne bojeći je se niti je želeći, osjetila je – s istom snagom želje za podvrgavanjem i žestine, koja ju je navodila na uništavanje mrskog muškarca – da mu želi pripadati, pa makar to bilo i onako, kako su mu pripadala goveda, kojima je usijanim željezom utisnut na rebra altamirski žig.

U početku to bijaše nejasna potreba za uzbuđenjem, ali ne onim mučnim i tmurnim, koje ju je prije navodilo, da zadovoljava svoje instinkte pohlepe, nego neka žarka čežnja, da sama uživa u onom nepoznatom predjelu svoje duše, koji joj se nenadano razotkrio. Po čitave je dane trčkarala po savani bez uzroka i smjera, samo da potroši višak energije, što ju je razvijala njena senzualnost, zagrijana željom za pravom ljubavlju u krizi četrdesetih godina, opojena suncem, slobodnim vjetrom i otvorenim prostorom.

Istovremena ju je dobrota, radost, navodila na plemenite čine, premda ne uvijek i ne u velikoj mjeri. Jednom je među svoje najamnike podijelila novac, da ga potroše za razonodu. Oni su gledali novac, kojega su im bile pune ruke, grizli ga, udarali njime o kamen, da zveči, i nikako se nisu mogli uvjeriti, da je to zakoniti novac. Kakva je škrtica bila doña Barbara, tko bi vjerovao u njenu darežljivost?

Pripremila je pravu gozbu, da bi prijateljski počastila Santosa Luzarda, kad ovaj bude sudjelovao u satjerivanju u El Miedu. Željela ga je obasuti ljubaznostima, kuću baciti kroz prozor, da bi on i njegovi govedari odanle izišli zadovoljni i da se dokrajči jednom ono neprijateljstvo, što je rastavljalo gospodare i najamnike obaju zaselaka.

Uzbuđivala ju je ideja, da bude voljena od tog muškarca, koji nije imao ništa zajedničko s onima, što ih je poznavala: niti onu odvratnu senzualnost, koju je od prvog časa vidjela u očima Lorenza Barquera, niti grubu muškost ostalih, te se, uspoređujući ih, zastidi, što je samu sebe vrijeđala u rukama pokvarenih i grubih ljubavnika, kad u svijetu ima drugih, kao ovaj, koje nije bilo moguće zbuniti prvim smiješkom, koji im se upravi.

Na čas joj pade na um, da se posluži svojom »vračarskom moći«, da zaklinje zle duhove, koji su poslušne štetočine, da moli »Druga«, da joj dovede toga odbojnog muškarca. No odmah odbaci tu misao s odvratnošću, koju nije mogla sebi rastumačiti. Žena, koja se pojavila u njoj onog jutra u »Tamnoj šumi«, željela ga je zadobiti samo ženskom vještinom.

No kako se Santos Luzardo nije tamo pojavljivao, postajala je zamišljena, iako uvijek nakićena i dobro obučena, šećući hodnicima, oborena pogleda i ruku prekrštenih na prsima, ili su joj prolazili sati uz ogradu, s pogledom upravljenim prema horizontu sve do Altamire, ili bi izišla da luta savanom. Ali se konj nije više kao prije vraćao zapjenjen i okrvavljenih slabina. Bijaše to samo zamišljeno, mirno lutanje.

Katkada ne bijaše savana predmet njenih pogleda, a niti Altamira predmet njena maštanja, nego ona rijeka i onaj čamac, gdje su joj riječi Asdrubalove pobudile prvi drhtaj te želje za dobrotom, što je sada htjela zavladati srcem, kojemu su se zgadila nasilja.

Napokon, jednog jutra, opazi, da se Santos Luzardo uputio prema njenoj kući.

~ 107 ~

— Tako se imalo dogoditi – reče sama sebi. I kod formuliranja te rečenice – takve, kako ju je izrekla, jer bijaše prožeta osjećanjima

sujevjerne žene, koja misli, da je podupiru nadnaravne sile – intimna i duboka stvarnost njena bića nadjačala je želju za obnovom, koja se u njoj rađala.

Santos sjaši s konja pod kanja–fistolom27, koja bijaše posađena pred kućom, i uputi se prema hodniku, sa šeširom u ruci.

Bio bi za gospođu Barbaru dovoljan samo jedan pogled, pa da razabere, da ne treba mnogo očekivati od tog posjeta, jer je Luzardovo držanje odavalo jedino vlast nad samim sobom. No ona je slušala samo svoje vlastite osjećaje, te ga je primila srdačno.

— Na dobro uvijek treba čekati. Sretne oči, koje vas vide, doktore Luzardo! Samo naprijed! Budite tako dobri pa sjednite. Konačno mi pružate užitak, da vas vidim u svojoj kući.

— Hvala, gospođo. Vrlo ste ljubezni – uzvrati sarkastičnim tonom i, odmah zatim, ne dajući joj vremena za daljnje umiljavanje: – dolazim, da od vas nešto zahtijevam i molim. Prvo, u vezi s ogradom, o kojoj sam vam već pisao.

— Zar još uvijek mislite na to, doktore? Mislila sam, da ste se već uvjerili, da to ovdje nije niti moguće niti prikladno.

— Što se tiče mogućnosti, to ovisi o novčanim sredstvima jednih i drugih. Moja su zasada u najvećoj mjeri ograničena, pa ću silom prilika morati neko vrijeme pričekati, prije nego što ogradim Altamiru. Što se tiče prikladnosti, svatko ima svoje stanovište. Ali zasad bih htio znati samo to, da li ste spremni snositi polovicu troškova, kao što vas ide, za ogradu, koja će dijeliti naša imanja. Prije nego što se poslužim drugim putem, želio sam porazgovoriti o tome predmetu...

— Recite do kraja, čovječe! – doda ona s osmijehom prijateljski. Santos učini pokret uvrijeđenog dostojanstva, te odgovori: — S malo novaca, kojih vama ne nedostaje... — Ono o novcima, što bi ih trebalo potrošiti, jest najmanje, doktore Luzardo. Već su

vam rekli, da sam neizmjerno bogata. Također su vam vjerojatno govorili o mojoj škrtosti, zar nije istina? Ali ako bi netko slušao pričanja...

— Gospođo – uzvrati Santos živahno. – Molim vas, da se držite predmeta, koji sam vam izložio. Nimalo me ne zanima, da li ste bogati ili ne, niti da li posjedujete mane, koje vam pripisuju, ili ih nemate. Došao sam samo, da vam postavim jedno pitanje i čekam na odgovor.

— Caramba, doktore! Kako ste vi vladarski nastrojen muškarac! – uskhkne žena, ponovno poprimivši svoj vedri izgled, ne da bi se kitila umiljavanjem, nego jer je zaista osjetila radost, kad je vidjela zapovjedničku narav kod tog čovjeka. – Vi ne dopuštate, da se čovjek udalji od predmeta niti na jedan čas.

Santos, priznajući joj vlast nad situacijom, koju je on počeo gubiti, posljedica bestidnosti ili čega bilo, ali u svakom slučaju izraz dobro uravnotežene naravi, predbaci sebi pretjeranu strogost pa odgovori:

— Nije tako, gospođo. Ali vas molim, da se vratimo našem predmetu.

27 Carña fistola - polutropska zeljana biljka.

~ 108 ~

— Dakle, dobro. Čini mi se dobra ideja o ogradi. Na taj bi način jednom zauvijek bilo riješeno neugodno pitanje naših granica, koje je uvijek bilo tako nejasno.

I posljednje je riječi naglasila na način, koji je kod njenog sugovornika ponovno doveo u kušnju vlast nad samim sobom.

— Točno – odvrati ovaj. – Ustanovili bi situaciju kakva jest, kad već ne takvu, kakva bi trebala biti.

— O tome bi vi, koji ste advokat trebali znati više od mene. — Ali slab prijatelj parničenja, kako ste već mogli uočiti. — Da. Već vidim, da ste vi rijedak muškarac. Priznajem vam, da nikad nisam srela

tako zanimljiva čovjeka, kao što ste vi. Ne. Nemojte biti nestrpljivi. Neću se opet udaljiti od predmeta. Oslobodi, Bože! Ali prije nego što vam mognem odgovoriti, moram vas nešto zapitati. Gdje bi podigli tu ogradu? Prema kući Macanillal?

— Čemu ovo pitanje? Zar ne znate, gdje sam počeo zabijati kolce? Osim ako smatrate, da još uvijek ta granica nije na svom mjestu.

— Nije, doktore. I uporno mu je gledala u oči. — Znači li to, da vi ne želite prijateljstvo, kako ste to sami maločas rekli? Ali ona, dajući svom glasu umiljatu boju: — Zašto dodajete: kako sam ja rekla? Zašto ne kažete jednostavno »prijateljstvo«, — Gospođo – bunio se Luzardo. – Vi dobro znate, da mi ne možemo biti prijatelji. Ja

sam mogao popustiti dotle, da sam došao pregovarati s vama, ali me ne smatrajte zaboravljivim.

Staložena energija, kojom su bile izrečene te riječi, konačno pobijediše. Iščeznu s njena lica, ljubazni smiješak, mješavina cinizma i bludnosti, te se zagleda u čovjeka, koji joj se usudio ovako govoriti, pogledom poštovanja, ali istodobno i strasti.

— Ako bi vam ja rekla, doktore Luzardo, da bi ta ograda trebala biti podignuta mnogo dalje od Macanillala? Gdje se granica Altamire nalazila prije onih parnica, koje vam ne dopuštaju da me smatrate prijateljem?

Santos se namršti, ali i opet uspije zadržati svoje sigurno držanje. — Ili se vi sa mnom rugate, ili ja sanjam – reče joj odmjereno, ali bez oštrine. – Čini

mi se, da mi obećajete uspostavu prijašnjih prava, ali ne znam, kako bi vi to mogli izvršiti, a da ne povrijedite moju osjetljivost.

— Niti se ja s vama rugam, niti vi sanjate. Istina je to, da vi mene još uvijek ne poznajete, doktore Luzardo. Vi znate, što jest i što vas muči: da sam ja na loš način oduzela zemlju, o kojoj sada govorimo; ali čujte nešto, doktore Luzardo: Onaj, tko je tomu kriv, jeste vi.

— Slažemo se. Ali sad to važi kao presuđena stvar i najbolje je o tome ne govoriti. — Još uvijek vam nisam rekla sve, što vam imam reći. Budite tako ljubezni, pa

saslušajte ovo: da sam se ja na svom putu srela s ljudima, kao što ste vi, drugačija bi bila moja povijest.

Santos Luzardo ponovno osjeti onaj poriv intelektualne radoznalosti, koja ga je kod satjerivanja u »Tamnoj Šumi« dovela dotle, da je ispitivao ponor te duše, divlje i hrabre kao što je i ravnica na kojoj živi, ali koja katkad, kao i ravnica, posjeduje svoje svježe zakutke sa

~ 109 ~

sjenom, koja nije onečišćena, odakle su iznenada izbile one riječi, što bijahu istodobno i ispovijed i optužba

Zaista, iskrenost i buntovnost jake duše prema svojoj sudbini, to su izražavale one riječi doñe Barbare, jer kad ih je izgovarala, nije u njenoj duši bilo namjere, da prevari, a niti sentimentalne mekoće u njenu srcu. Iščezla je u tom času zaljubljena žena, željna prave nježnosti. Sama je sebi bila dovoljna i ponosno je gledala u oči istini svoje unutrašnjosti.

I Santos Luzardo je doživio uzbuđenje, da je u jednoj rečenici čuo jednu dušu. Ali ona odmah zatim poprimi svoj obični izgled govoreći: — Vraćam vam tu zemlju putem prividne prodaje. Recite mi, da prihvaćate, i odmah

ćemo sastaviti dokumenat. To jest: sastavit ćete ga vi. Imam ovdje papira sa žigom i pečatom. Ovjerit ćemo ga i zavesti, kad vi odredite. Hoćete li, da potražim papir?

Međutim je Luzardo smatrao ovaj čas prikladnim, da pristupi drugom predmetu svog posjeta, te odgovori:

— Čekajte jedan čas. Zahvaljujem vam na tom dobrom raspoloženju, što ste mi ga pokazali, jer ste prije toga rekli riječi, koje su me, iskreno rečeno, impresionirale. Ali već sam vam navijestio, da sam došao u vašu kuću sa dvije svrhe. Umjesto da mi vratite tu zemlju, koju već smatram vraćenom, moralno, učinite nešto drugo, na čemu bih vam bio više zahvalan: Vratite svojoj kćeri Barquereñu.

No intimna je i duboka istina slomila želju za obnovom. Doña Barbara se ponovno namjesti u naslonjaču za ljuljanje, odakle se već bila digla, te neugodnim glasom, promatrajući svoje nokte, reče:

— Čovječe! Sad je spominješ. Rekli su mi, da je Marisela vrlo lijepa. Da je druga osoba, otkad živi s vama.

I niska i klevetnička misao, koja se skrivala pod dvostrukim smislom riječi »živi«, izrečene zlobnim naglaskom, učini, da je Santos Luzardo nesvjesno ustao.

— Živi u mojoj kući, pod mojom zaštitom, a to je nešto sasvim drugo, nego što ste vi htjeli reći – ispravi glasom, koji je drhtao od negodovanja. – A živi pod mojom zaštitom, jer nema kruha, dok ste vi neizmjerno bogati, kao što ste mi malo prije rekli. Ali ja sam se prevario, što sam došao tražiti od vas ono, što vi ne možete dati: materinske osjećaje. Smatrajte, da nismo progovorili ni riječi ni o tome niti i o čemu drugom.

I udalji se, a da se nije oprostio. Doña Barbara potrči do pisaćeg stola, gdje je u ladici držala revolver, kad ga nije

nosila uza se. Ali joj netko zadrži ruku i reče joj: — Nećeš ubiti. Nisi više ona ista.

~ 110 ~

VI

STRAH I TREPET BRAMADORA

Veliki četvrtak. Dan, kad se ne jede meso kopnenih životinja, jer je zemlja tijelo gospodinovo, koji se na križu bori sa smrću, i tko jede meso, što se od nje hrani, vrijeđa i muči svojim zubima samo božje tijelo, Dan nerada: i na savani, i u toru, jer bi to naškodilo zdravlju za čitav život: dan, kad su mljekarice, što prave sir, slobodne, jer se mlijeko, koje se tuče na svete dane, ne siri, i pretvara se u krv. Dan, kad se samo hvataju kornjače, love aligatori i vrca med.

Prvomu je bila svrha, da se pribavi hrana, koja je savancu najdraža na veliki četvrtak i petak, a drugo bijaše tradicionalni običaj, da se tih dana odmor upotrijebi za ubijanje u kanalima, koji bijahu puni aligatora, koliko za to, da se očiste, toliko jer salo i očnjaci aligatora, do kojih se dođe na takve dane, imaju veću ljekovitu moć, i uspješniji su kao amuleti.

Već je postavljeno kolje, sakriveno granama, koje se proteže od jedne do druge obale kanala, s jednim otvorenim prostorom ili »vratima« u sredini, gdje su već bili postavljeni »vratari«, u vodi do pasa, dok su uzvodno hajkači, s dugim motkama, vičući do promuklosti, udarali po površini vode, da bi potjerali niz vodu svako živo biće, što se skrivalo u nemirnim valovima.

Pognuti, iza granja, i s rukama u vodi, spremni da ih brzo sastave jednu preko druge, čim osjete, da kroz njih prolazi željeni plijen, vrebali su »vratari« u tišini, a katkada im je naglo stezanje ličnih mišića ili prolazno blijedilo odavalo, da im je kroz nepomične ruke prošao neki aligator.

Santos je promatrao zabavu, koja je bila ujedno i obijesna i hrabra, i vidio, da se jedna splav, posebno postavljena u tu svrhu uz pješčanu obalu, za kratko vrijeme napunila kornjačama. Zatim se uputi prema drugoj skupini najamnika, koja je lovila aligatore.

Ovaj je kanjon, kao i svi drugi na ravnici, bio leglo krokodila, od čijih je ujeda onih dana uginulo više goveda, zbog čega ga je Antonio odabrao za tradicionalno ubijanje na veliki četvrtak.

Ubijali su ih hicima ili ostvama s obale, ali kad je stigao Luzardo, već su dugo bili prestali hici, a veliko je mnoštvo tih strašnih stanovnika kanala pokrivalo obalu, iskrenuta trbuha prema gore.

— Zar je već završena svečanost? – zapita Antonio. – Doktor je došao u želji, da odapne koji hitac.

~ 111 ~

Lovci, svi tihi i podalje od obale, ali s pažnjom upravljenom prema nečemu, što se događalo u kanalu, davali su mu znak, da šuti, i Antonio, nakon što je bacio pogled u pravcu, prema kojemu je bilo upravljeno ovo iščekivanje, reče Luzardu:

— Vidite h one dvije prazne tikve, što plivaju usred kanala? Ispod njih su dva čovjeka, koji čekaju, da dopliva kakav aligator, da ga kopljem ubodu u prsa, pod vodom. Ovo je najuzbudljiviji način lova, i sigurno su to Ptičurina i Maria Nieves, koji su se tako usidrili pod tikvama.

— Oni su – odgovori Carmelito. – I to ništa manje nego protiv bramadorskog jednookog, koji se dao dotjerati ovamo.

Bijaše to onaj aligator, na kojega je Luzardo htio pucati, kad su se odmarali pod palodaguom, na dan svog dolaska. Strah i trepet araučkih pličina, čijim se žrtvama – ljudima i životinjama – ni broja nije znalo. Pripisivali su mu stoljeća života, i kako je usprkos svim hicima, koje su nišanili na njegova jaka leđa, ostajao uvijek neozlijeđen, stvorila se legenda, da kugle ne ulaze u njega, jer je on neki začarani aligator. Njegovo obično boravište bijaše ušće kanala Bramador, koji se sada nalazio unutar granica El Mieda, ali je odanle dominirao Araucom i njenim pritocima, kuda je na daleko išao u posjete, te se vraćao puna trbuha, da svoju tešku probavu obavi drijemajući na suncu na obalama Bramadora, koje za njega bijahu sigurno skrovište, jer je doña Barbara, praznovjerno mu pripisujući začaranost, zabranila, da ga napadaju, tim više, što je on išao uzvodno po kanalu, pa su se njegovi najdraži obroci sastojali od altamirskih goveda.

— Niste trebali dopustiti, Carmelito, da Ptičurina i Maria Nieves ovako dovedu svoj život u opasnost – reče Santos. – Dajte im znak, da iziđu odanle.

— Uzalud bi bilo sada – umiješa se Antonio – jer su rupe na tikvama, kroz koje oni mogu vidjeti, s druge strane. Osim toga je kasno. Sad se ne mogu ni maknuti. Sasvim blizu njih upravo pliva aligator. Pogledajte vodu.

Stvarno se, svega nekoliko metara od tikava, glatka površina kanala počela lagano burkati.

— Pst! – učiniše svi prisutni u jedan čas, sagnuvši se, da ih aligator ne otkrije, i strahovita je napetost učinila onu minutu čekanja vječnošću.

S dostojanstvom svoje starosti i svoje okrutnosti, izroni aligator polagano, jedva dotičući površinu vode svojom strahovitom glavom i golemim leđima, obloženim po vrhu tvrdim ljuskama. Tikve su se polagano kretale prema protivnoj obali kanala, kao da ih nosi blaga struja, i čulo se već, kako su gledaoci s olakšanjem odahnuli, dok je Antonio mrmljao potiho:

— Već su se smjestili sa strane slijepog oka. Tikve su nastavile kliziti prema aligatoru, i premda ih ovaj nije vidio, jer je bio

potpuno vani i zdravo oko upro u obalu, ipak opasnost nije bila minula, jer su ljudi još bili na dohvatu njegova zubala, te bi ih najmanja neopreznost bila stajala života.

Zaista, gmaz odjednom okrene glavu i zagleda se u ono, što je plivalo po vodi. Tri puške nanišaniše na njega s obale, stavljajući, u slučaju lošeg gađanja, na kocku život ljudi pokraj zvijeri, i ova već htjede ponovno uroniti, kad naglo pomicanje tikava pokaza, da su ih Ptičurina i Maria Nieves ostavili, da bi jurnuli na napadaj, što bijaše jedina nada u spas, koja im je još preostala.

~ 112 ~

Uzburkala se blatna voda, pokrenula se u grčevima jedna strahovita masa, nekoliko se puta digao u zrak golemi rep i bučno opet pljusnuo po vodi, te se konačno aligator izvrne i osta nepomičan, a bijelom trbušinom na površini i krvavih prednjih zglobova, koji su bili isprobadani kopljem, dok su Ptičurina i Maria Nieves izronili glave uz povik:

— Bog i čovjek! I jednodušni povik s obale u slavu hrabrosti: — Gotovo je sa strahom i trepetom Bramadora! — Tako će nestati svih vradžbina El Mieda, jer sada ovdje imamo protutežu.

~ 113 ~

VII

DIVLJI MED

Rogačevo stablo na prolazu titra poput melodične harfe uz zuj divljih pčela. Melesijevi su mu se unuci popeli na grane, gdje su pčele napravile svoje saće, te su ih

tjerali otrovnim dimom od nekoliko lojanica, i crne su košnice iz ruku dječaka prelazile u ruke njihovih sestara, koje su se okupile na podnožju drveta.

Sve se razbježe uz oštre krikove, kad se kojoj u kosu zaplete neka bijesna pčela, ali su se zatim vraćale umirući od smijeha i svađajući se za slatki i pikantni zalogaj.

— Ti si već dobila. Sad je na meni red. — Ne. Na meni! Na meni! Sedam ih je, što se prepiru za saće, jer je Genoveva, najstarija, ostala u razgovoru s

Mariselom, u kolibi, tamo gdje su čamci oko stola. Bolje rečeno, s laktovima na stolu i licem među rukama, slušala je, što joj priča Marisela.

U rano se jutro ustanem, da se okupam. Krasna je ona svježa voda. Da ti je čuti, kakav žamor, jer dok po meni pada voda, ja sam sva pjesma, a uza me pijetlovi i kokoši i patci i patke, koji se natječu u pjevanju. Zatim, idem u kuhinju, da vidim, da li su već procijedili kavu, i ako Santos iziđe iz svoje sobe, već mu nosim jednu šalicu najcrnje, svježe, jer on tako voli. A onda se dam na pospremanje kuće. Ruke mi gore od metle. Ako ima šta za krpati, krpam, a onda učim zadaće. U vrijeme kad se on vraća sa savane, ponovno idem u kuhinju, da mu pripremim jelo, jer mu se gadi kuharica i ne jede osim ono, što ja skuham. On je manijak čistoće. Cijeli dan se moram boriti s muhama i plašiti kokoši, da ne ulaze u kuću. Već sam ih navikla, da nesu u svojim gnijezdima. Uvijek donosi cvijeća sa savane, ali su vaze pune onoga, koje ja uberem oko kuće. U početku sam htjela staviti cvijeće, čak i na krov. A istom ono dolje u kući! Onaj njegov grohotni smijeh, kad je ono vidio! Ja sam se bunila, ali sam poslije uvidjela, da ima pravo. Ah! Što ja to tebi pričam, djevojko! Znaš, da su mi jučer došli u kuću Indijanci? Bilo me je strah, bila sam sama, jer je on bio otišao s mojim ocem i najamnicima, a žene su iz kuhinje prale na potoku. Najednom čujem, kako kažu:

— »Ženice, priveži svoje pse.« – Izvirim i vidim kako je nekih dvadesetak Yarura ušlo u sobu, ali kao prava gospoda. Strelice su držali u tobolcima i ulazili.

— I nije te bilo strah, ženo? — Strah? Izišla sam pred njih vičući: »Napolje odavle, bezobraznici! Što ulazite bez

dopuštenja? Pustit ću na vas pse!« – Siromasi! Bili su to neki pitomi Indijanci, koji po

~ 114 ~

savani beru čanguango28 i koji su se približili kući, da mole soli. Ti znaš, da za njih nema boljeg dara od papira. Ali jao, ako se jednom dadne više nego drugom! Treba im ga podijeliti u jednakim komadima. Ali ja, praveći se hrabra: – »Svinje! Bezobraznici! Gledajte, što ste mi uradili od poda sa svojim blatnim nogama? Trebali bi doći Kuibi, što ovuda prolaze.« – Kao da sam im spomenula đavla. Iskolačiše oči i zapitaše: – »Ženice, zar si ti vidjela Kuibe? – Ali... Zašto ti to pripovijedam? Ah, znam. Da si vidjela, kako se Santos zabrinuo, kad je čuo, da su me Indijanci iznenadili samu u kući! Sve do u noć, dajući mi satove poduke, bio je zamišljen.

Genoveva ju je gledala šuteći. Ona se prestraši i nasmiješi. — Ne. Nije ono što ti misliš. Ništa od onoga. Isuse! Što me toliko gledaš, ženo? — Jer si jako lijepa. Premda te to neće iznenaditi, jer su ti to i drugi dovoljno već

govorili. — Vidiš, i ovdje si u zabludi. — Ne vjerujem ti. Bar danas ti je dobačen koji cvijet. — Ovaj, što si mi ga dobacila ti. On mi samo kaže, da sam jako inteligentna. Već mi je

to dosadilo slušati. Kadgod mi dođe volja, da ne učim, zadaće, da vidim, hoće li tako promijeniti svoj način. Ali zašto me toliko gledaš, djevojko?

— Kako ti ta duga haljina dobro stoji! — Hvala. Ali nemoj misliti, da ne znam, na što misliš. Zatim ispripovjedi ono o Santosovim slikama i obje su se dugo smijale »onoj gomili

stvari, koje je imala na vratu lutka, što ju je on slikao«. Zatim Genoveva obori pogled, počne bubnjati prstima po stolu te nakon nekog vremena reče:

— Kako si sretna, usprkos svemu! — Hm – učini Marisela. – Zabrinutost, dakle! — Znaš li, što hoću da ti kažem. — Ja, što bih znala, ženo? — Ne budi neiskrena. Priznaj mi. I ti si u njega zaljubljena. — Zaljubljena u doktora, sirota kao što sam ja! – usklikne Genoveva. – Jesi li ti luda,

ženo? On je vrlo simpatičan mladić, ali nije med za magarca. I Marisela, pitajući ono što su joj već rekli, samo zato, jer ju je veselilo, da i ona to

kaže: — Je li istina, da je jako simpatičan? Ali su i nehotice njene riječi zvučile, kao kad se govori o nečem nemogućem; i,

slušajući samu sebe, primijeti, da je i ona sanjarila u prazno, jer je Santosovo ponašanje prema njoj odavalo sve osim ljubavi: strogost oca ili učitelja, kad ju je savjetovao ih opominjao, ili drugarstvo starijeg brata, kad je bio raspoložen za šalu, i, katkad, kad bi se ona šuteći zagledala u njega šutio bi i on i gledao joj u oči, a smiješak, koji se ocrtavao na njegovu licu, toliko je bio superioran, da bi joj se slatko ljubavno uzbuđenje pretvorilo u stid. Osim toga je, osobito ovih posljednjih dana, za stolom Santos govorio samo o svojim prijateljicama iz Caracasa, ne da bi joj ih predočio kao primjer, nego uživajući u sjećanju na njih, osobito na jednu, Luisanu Lujan, kojoj ime nije izgovorio, a da se ne bi zamislio.

28 Changuango je trava koja služi za ishranu stoke.

~ 115 ~

— Ja kažem kao i ti, Genoveva: nije med za magarca. Sad su dvije, koje lupkaju po stolu, dok pčele, što ih oblijeću, zaposjedaju košnice, za

pikantnom poslasticom kojih nisu još posegnuli prsti sladokusaca. Marisela kašljucne, da bi prikrila plač, i Genoveva je zapita: — Što ti je, ženo? — Pa gori mi grlo od onolikog saća, što sam pojela. I Genoveva zaključi: — To je loše, kod meda divljih pčela. Jako je sladak, ali pali kao vatra.

~ 116 ~

VIII

POŽARI I ODMAZDA

Čula se već, daleko u pozadini nijemih osama, grmljavina, što nagoviješta približavanje zime. Već su u pravcu zapada prolazile gomile oblaka, koje će se zgusnuti nad gorskim lancem, i već je za prvih noćnih sati bilo udaraca munje na rubu horizonta. Ljeto se počelo praštati od pjeva cvrčaka među hrastovim granama, suhim kao slama: žutjeli su se pašnjaci u nedogled i, poput žednih grla, otvaralo se pod žarkim suncem dno isušenih potoka. Atmosfera, zasićena dimom od ognjeva, koji su se počeli množiti po savani, bijaše učmala u zagušljivom miru po čitave dane, i samo bi katkad popuhnuo vrući vjetar poput teškog grozničavog dahtanja.

Te je večeri ljetna sparina dosegla vrhunac. Sunčani su refleksi ispunili savanu fatamorganama, a u teškoj se mirnoći pustoši kretao samo prorijeđeni zrak, kad se odjednom, dok su se pašnjaci povijali pod udarcima uragana, poče nešto čudnovato događati: jata močvarnih ptica, koje su uz panične krikove letjele prema zavjetrini, brojna konjska stada, goveda, pojedinačno i u grupama, trčeći u istom pravcu, jedni prema torovima zaselka, drugi prema otvorenom horizontu, u divljem bijegu.

Santos Luzardo se upravo htio prepustiti popodnevnom drijemanju u predvorju kuće, kad primijeti ovo neobično kretanje životinja, te se glasno upita:

– Zašto se goveda u ovo doba vraćaju u obore? A Carmelito, koji se već dvaput bio približio, da ispituje savanu, kao da nešto očekuje,

rastumači: — Namirisala su požar. Pogledajte. Tamo iza onog jezičca šume izbija vatra i ovdje u

pozadini već se vide oblaci dima. Sve će ovo gorjeti, od Macanillala na ovamo. Zaostala shvaćanja, duboko ukorijenjena u venezuelanskom seljaku, i nemoć

malobrojnih stanovnika ravnice pred neizmjernim prostranstvom zemlje, koja traži njihove snage, savjetuju im, da upotrebe oganj, kad se već približe prvi godišnji pljuskovi, kao jedino uspješno sredstvo, da im se od suše spaljeni pašnjaci snažno preporode, i da unište gusjenice i nametnike, koji im zatiru stoku. Zato je običaj, skoro drugarska obaveza, da

~ 117 ~

svaki savanac zapali suhu savansku travu, gdje god na nju naiđe, pa i ako pripada tuđim posjedima.

No Santos nije dopuštao, da se u Altamiri vrše takva spaljivanja, jer je taj zaostali postupak s ognjem smatrao štetnim, te je i protiv mišljenja Antonijeva odlučio pokušati s izmjenom stada, da bi se riješio stočnih nametnika i čekati, da se pašnjaci sami od sebe obnove, kad počnu kiše, pa da usporedi rezultate. Dotle je proučavao način, na koji bi zaveo napredno uzgajanje pašnjaka.

Zahvaljujući tome bijaše Altamira sva suha, te se oganj mogao širiti naglo, i zaista, zamalo je crveni prsten obrubio horizont i u nekoliko časaka se proširio po čitavoj savani. Tu i tamo je hrastovo grmlje pružalo očajnički otpor, ali su se na njega bacali plamenovi, obavijajući ga i bijesno sikćući, preplitali se palacajući i kitili perjanicama crnoga dima, dok je odzvanjalo pucketanje lijana, koje su se lomile. Pa kad bi ova jezgra otpora iščezla, pobjednički bi oganj ponovno ujedinio svoje krakove i nastavio brzo napredovanje, prijeteći, da će okružiti kuće.

Ove ne bijahu u opasnosti zahvaljujući prirodnim protuvatrama na okolnim sprudovima i mjestima, gdje se stoka zadržavala, ali užareni zrak, koji ih je zapuhivao, nije se na časove mogao udisati.

— Čini se, da je ovo učinjeno namjerno – primijeti Santos. — Da, gospodine – promrmlja Carmelito. – Ove vatre kao da ne dospijevaju ovamo

same od sebe. To bijaše jedini najamnik, koji se tamo nalazio. Ostali, uključivši i Antonija

Sandovala, bili su poslije užine otišli da nastave ubijanje aligatora u kanalima. On je obilazio kuću, kao da čuva stražu, jer mu je jedan uzgajatelj duhana, s kim se prošle noći sreo na putu, saopćio, da je u točionici El Mieda čuo, kako Mondragoni razgovaraju o nečemu, što se tamo kuje protiv Altamire za slijedeći dan. Ovu je vijest sačuvao za sebe, jer je želio Santosu sam dati nedvojben dokaz svoje privrženosti, ali nenapadno.

Koliko ih god došlo odanle – reče sam u sebi – kad se opremo ja i doktor, on sa svojom puškom, a ja sa svojim komadom koplja, neće im uspjeti približiti se.

Međutim je sad razumio, da su ove vatre bile ono, što je imalo doći iz El Mieda, i reče: — To je manje loše, jer će ove zaustaviti goli dijelovi savane. I zaustavili su ih, ali istom kad se požar razbio u jezičce, što su lutali po sprudovima, a

kad ga je pod večer napustio vjetar, te se konačno ugasio; prostrana pougljenjena savana, koja se protezala do obzorja pod žućkasto–crvenim nebom, bijaše samrtan kraj, osvijetljen nizom tinjajućih bakalja, tamo u Macanillalu, gdje su bili zabijeni stupovi za ogradu. Bijaše to pobuna ravnice, djelo neukroćenog vjetra bezgranične zemlje protiv civilizatorske djelatnosti. Uništila ju je i sad se odmarala kao zadovoljan div, dašćući u udarcima vjetra, koji su podizali vrtloge pepela.

Slijedeći dan, i poslije u više navrata, ponovno se na raznim mjestima pojavljivao požar. Podivljala stoka, istjerana iz svojih skloništa, raspršila se na sve strane i povećavala opasnost, kojoj su se izlagali savanci, što su žurno satjerivali stada, da ih odvedu do ispaše, do koje nije mogao doprijeti oganj. Radilo se o tome, da su čitava divlja stada bila u neprestanom bijegu, a pitoma stoka, koja se nije usprotivila navali divlje, vraćala se navečer u obore iscrpljena i gladna. Spasili su se od ognja samo oni djelići savane, koje su štitili

~ 118 ~

kanali, što su presijecali imanje. No stajalo je nečuvena napora, da se postigne, da se na ta mjesta sklone goveda, koja se nisu raspršila po susjednim posjedima.

— To je djelo doñe Barbare – tvrdili su najamnici Altamire. – Ovdje svijet nije nikad vidio takva izgaranja, kao što je ovo.

I Ptičurina predloži: — Dajte nam dopuštenje, doktore Luzardo, i nekoliko sanduka fosfora, i to je sve što

treba meni i mom prijatelju Maria Nievesu, da El Miedo potpalimo sa sve četiri strane. Ali i opet neprijatelj odmazde odgovori: — Ne, Ptičurino. Pobrinut ćemo se, da krivci budu uhvaćeni, ako takvi zaista postoje,

da budu predani vlastima, da ih primjereno kazni. Čak je i Lorenzo Barquero, izišavši iz svoje uobičajene samoživosti, savjetovao

odmazdu: — Ako postoje, kažeš? Što još uvijek sumnjaš, da je sve ovo djelo tvoje prijateljice?

Zar oganj ne dolazi iz pravca El Mieda? — Da. Ali da bi sastavio optužbu te vrsti, moram biti siguran, a do sada ne posjedujem

ništa osim jednostavnih pretpostavki. — Optužbu? A tko je rekao, da se treba obratiti na vlasti? Zar ti nisi Luzardo? Učini,

što su uvijek svi Luzardi činili: ubij svog neprijatelja. Zakon je ove zemlje oružana hrabrost; pomoću nje učini, da te poštuju. Ubij tu ženu, koja ti je zakleti neprijatelj, što još čekaš, da je ne ubiješ?

Bijaše ovo nagla pobuna čovjeka, mržnja dugih godina, zakopana unutar ponižene duše, nešto muško napokon, grubo, ali usprkos svemu manje nedostojno, manje nisko nego ono uspavano dostojanstvo, koje je učinilo, da se odao alkoholu, da bi zaboravio svoju bijedu. Ova je spasonosna reakcija počela već prvih dana njegova boravka u Altamiri, ali se do tada nije usudio učiniti ni najlaganiju aluziju na gospođu Barbaru. Njegov se razgovor isključivo kretao oko uspomena iz doba njegova studija, i u točnosti, kojom je iznosio ta sjećanja, navodeći imena i opisujući vanjštinu svojih ondašnjih prijatelja te ukazujući na najmanje pojedinosti kod stvari i događaja, o kojima je pričao, osjećalo se stanovito naprezanje. Kadgod bi mu misli odjednom preskočile na temu, o kojoj nije imalo biti govora, ali bi brzo prekinuo rečenicu, da Santos ne primijeti prekid kontinuiteta. Gubio se u čudnovatim zastranjivanjima i besmislenim okolišanjima, doimajući se sa svim time, da kroz ruševine njegova mozga misli prolaze kao lude sjene, istodobno se tražeći i izbjegavajući. Sad je prvi puta progovorio o ženi, koja je prouzročila njegovu propast, i Santos je vidio, kako mu u zjenicama blista luđačko divljaštvo.

— Nije tako loše, Lorenzo, – reče mu, a zatim, da bi se udaljio od neugodnog predmeta: – Sigurno je, da oganj dolazi od El Mieda, ali je istina i to, da sam ja na neki način kriv, jer da se nisam protivio djelomičnim spaljivanjima, kako su uobičajene, ne bi cijela savana gorjela odjednom. Pokušaj izmjeničnog gospodarstva na pašnjacima jest novotarija, koja me imala skupo stajati: – ravnica je postupila prema običaju.

Ali je Lorenzo Barquero posjedovao jednu strast, vatrena intenzivnost koje je mogla zamijeniti pomanjkanje djelovanja alkohola, kad mu je volja bila preslaba, da obnovi svoj život, i kad mu je sijevnulo svjetlo inteligencije, što je proizvodilo ples ludih sjena, koje su se istodobno i tražile i izbjegavale među ruševinama njegova mozga, i uzalud se Santos

~ 119 ~

trudio da ga odvrati od ove ubilačke zamisli. — Ne. Mani se fraza. Ovdje postoje samo dva puta: ubiti ili podleći. Ti si jak i

poduzetan i mogao bi postići, da te se boje. Ubij je i postani kacik Arauce. Luzardi su bili samo poglavice, pa ni ti ne možeš biti drugo, makar i htio. U ovoj se zemlji poštuje samo onaj, tko je ubio. Neka ti ne bude odvratna crvena slava ubojice.

U međuvremenu je u El Miedu opet bujalo staro korijenje. Nakon onog neuspjelog pokušaja, da obnovi svoj život, one večeri, kad se vidjela s Luzardom, provodila je gospođa Barbara dane u neraspoloženju, snujući strašnu osvetu, a cijele noći u sobi za konferencije s »Drugom«. No kako ovaj nije htio sudjelovati u zavjeri, bila je ona tako srdita, da joj se nitko nije usudio približiti.

Tumačeći to kao da je Santosu Luzardu definitivno naviješten rat, skovao je Balbino Paiba plan za spaljivanje Altamire, da bi opet stekao izgubljenu sklonost ljubavnice, izvršujući unaprijed planove, koje joj je pripisivao, a izvođenjem da zaduži Mondragone, koji su još bili na životu i koji su prije stanovali u kući u Macanillalu. Oni su bili jedine osobe El Mieda, koje su slušale njegove naloge. Budući da je zbog onoga: »Bože oslobodi onoga, tko se usudi učiniti nešto protiv Santosa Luzarda«, čuvao svoj pothvat u tajnosti, tumačila je doña Barbara sa svoje strane te požare, koji su Altamiru bacali u očaj, kao djelo »Sila«, koje su joj pomagale, jer je razaranje ograde, kojom je Luzardo htio postaviti granicu njenim ispadima, bilo samo ispunjenje jedne njene želje. Zato se primirila u nadi, da će tako pasti, kad za to bude vrijeme, i sve druge ograde, što su je dijelile od željenog čovjeka, i da će joj se on, kad ona bude htjela, doći s nestrpljenjem ponuditi.

Zaista se činilo, da u Altamiri vlada neki zlobni utjecaj. Nakon tegobne borbe dana, tjeranja žedne stoke, da se privikne na napajališta, koja se nisu isušila, izlažući život opasnosti između razasutih divljih goveda, trebalo je k tomu još i noću biti na oprezu protiv napadaja bijesnih lisica, koje su u hrpama trčale po savani i ulazile u kuće, te protiv zmija, koje su također ulazile u kuće bježeći od ognja. I kao da sve to bijaše malo, trebalo je kod kuće podnositi neugodni prizor, koji je sada pružao Lorenzo Barquero, sa svojom nemoćnom mržnjom, što mu je titrala u nesigurnom glasu i nastojanjem, da ga navede na put odmazde protiv doñe Barbare, da svoju ruku stavi u službu osvetničke želje, koja je sada gorjela u njegovim grudima.

Naposljetku, da bi mjeru prevršila, Marisela! Ogorčenje zbog neuzvraćene ljubavi pretvaralo ju je u neugodnu osobu. U njenu su se govoru ponovno pojavili svi vulgarni usklici i neispravno izgovorene riječi, odučavanje od kojih ga je stajalo toliko truda. Čim bi otvorila usta, da odgovori na nešto, što je on zapitao, bio je to pljusak prigovora, što ih je izražavala namjerno čineći sve, što bi njemu moglo biti neugodno. Bijaše to trajno loše raspoloženje i odvratno odgovaranje, kad bi je on za nešto opomenuo:

— A zašto me ne pustite natrag u moju šumu? Međutim su jedne za drugim prolazile gomile oblaka, sve gušćih, sve češće su noću

sijevale munje na rubu obzorja, i svaki je dan u zoru pjevala sova ušara, koja naviješta kišnu sezonu.

Promatrajući vremenske znakove, reče konačno Antonio: — Na planinama već pada. Odmah će zaredati munje i neće proći dugo do kiše. Stvarno je slijedeći dan, nakon zagušljive tišine počeo puhati neugodni vjetar, koji s

~ 120 ~

visoke ravnice donosi vlagu, siguran glasnik, da dolazi kiša. Učestale su munje, čuo se tutanj grmljavine u pravcu Bajo Aupure–a i ubrzo se u daljini pojaviše mlazovi vode po savani, tamo prema Cunaviche–u, te su postajali sve gušći i pretvarali se u pljuskove, popraćene žestokim olujama. Za čas su olovne oblačine pokrile cijelo nebo, uragan ih je rušio na savanu, kroz njih se provlačila osovina munje uz neprekidni mutni tutanj, i za kratko se vrijeme savana ispunila lokvama.

I jednog dana osvanu sva zelena. — Nema zla, koje nečemu ne bi služilo na dobro – reče Antonio. Vatre su Altamiru

obnovile. Sad će pašnjaci snažno bujati, jer, neka kaže što tko hoće, za to nema ništa bolje od spaljivanja, i započet će opće satjerivanje, bit će sve prepuno stoke, jer će se naša vratiti na svoje pašnjake, a tuđa će doći da plati onu, što su je pobili požari.

Vratiše se divlja goveda u svoja stara skrovišta, pitoma su goveda opet mirno lutala po svojim uobičajenim pašnjacima, dok su konjska stada opet obijesno potrkivala. Vratila se gitara u ruke najamnika u noći, pod krovom kolibe, a Marisela k dobrom ponašanju i poduci, pod svjetiljkom sobe za primanje.

I sve je bilo kao mladice nakon spaljivanja.

~ 121 ~

IX

VEČERI NAKON STOČARENJA

Bijaše već vrijeme, da se počne opći lov na stoku nakon dolaska vode. Običaj, koji je nastao uslijed toga, što se imanja nisu razgraničavala ogradama, a priznali ga zakoni Ravnice, određuje, da susjedna imanja jednom ili dvaput godišnje satjeruju stoku zajednički. Taj se posao sastojao u tome, da se provede hajka u čitavom kraju, da bi se sakupila raspršena stada i pristupilo žigosanju divlje stoke. Zareda se po raznim imanjima, pod vodstvom vođe stočara, koji se prije toga izabere na sastanku svih grupa stočara. Satjerivanje traje više dana i predstavlja pravi savanski turnir, budući da svako imanje nastoji poslati na tu hajku svoje najspretnije najamnike, a ovi dovedu najizvježbanije konje, ističući svoju najbolju opremu, te nastoje pokazati sve svoje jahačke sposobnosti.

Kad su se počeli javljati pijetlovi nastalo je u Altamiri živo pripremanje. Imalo je sada imanje više od trideset najamnika, a bilo je nešto govedara i s imanja Jobero Pando i Ave Maria.

Hitro su sedlali, jer je trebalo zateći stoku na spavanju, prije nego što se počne razilaziti, i u međuvremenu su se dozivali tražeći oruđe, koje nisu našli pri ruci.

— Moj bič! Gdje je, da ga nema? Neka ga preda, kod koga je, jer je dobro poznat: ima na vrhu kuglicu, i kad bi je otkinuli, prepoznao bih ga po mjestu odakle je skinuta.

— Što bî od kavice? – vikao je Ptičurina. – Već se razdanjuje, a mi se još uvijek motamo ovdje.

I svom konju, dok su mu pritezali kolane: — Vidjet ćemo, kestenjasta zvijezdo, kako ćeš se danas ponijeti. Uže mi je kraće, jer je

od crne dlake, ali ga neću mastiti, jer će ga nos kakva starog samotnjaka, što ćemo ga uhvatiti za oba roga, čim počne hajka, učiniti mekšim, nego da je od bijele dlake.

— Požurite se, momci – opominjao je Antonio. — Ima li kavice, gospođo Kasilda – rekoše oni, što bijahu već osedlali ulazeći u

kuhinju. Vesela vatra od smolastog drveta pucketala je na ognjištu između crnih stijena, što su

podupirale lonac, u kojem je strujalo i pjevalo aromatično piće. U Kasildinim rukama nije mirovala zaimača, kojom ga je prelijevala u cjediljku od grubog flanela, što je s krova visjela na žici, dok su se drage žene bavile ispiranjem šalica, te ih punile i nudile nestrpljivim najamnicima. Neko je vrijeme tako u kuhinji vladalo živo dobacivanje zlobnih dosjetki, sirovih i sočnih umiljavanja sa strane muškaraca, smijeha i odgovora žena.

~ 122 ~

Nakon što su popili kavu – nakon koje sve do večere, na povratku kući, nije imalo pasti u želudac tih ljudi ništa osim zamućene vode i gorke sline od žvakanog duhana, otišla je četa govedara, sa Santosom Luzardom na čelu, veseli, uzbuđeni u očekivanju zanimljivog dana, dobacujući jedni drugima zlobne primjedbe i dvosmislenosti, podsjećajući jedni druge na nezgode prilikom prijašnih stočarenja, gdje im je život bio u opasnosti od rogova nekog bika ili su skoro poginuli zgaženi od konja, hrabrili su jedni druge junačkim izazovima.

— Vidjet ćemo, tko će se ogledati sa mnom – govorio je Ptičurina. – Okladio sam se, da ću uhvatiti dvadeset goveda ja sam, a lijenčine će mi biti svjedoci.

Naporan bijaše posao i trajao je sve do podne. Lasa nisu mirovala u rukama govedara, mnogi su konji poginuli, a koji nisu podlegli, jedva su se držali na svojim zgrčenim slabinama. Napokon je satjerivanje bilo gotovo i stoka se smirila, jer su i njoj noge već bile izranjene od tolikog trčanja. Samo su ljudi bili još uvijek na visini, ravno se držeći na zadahtanim konjima, neosjetljivi za glad i žeđu, promukli od vike, ali još uvijek radosno pjevajući pjesme, koje umiruju stado.

Napola se već smračilo, kad Antonio naredi, da se pristupi odvajanju. Maria Nieves prodre u gomilu goveda zovući junce predvodnike, koji su već poznavali njegove korake i bili vi čni toj operaciji, te iziđoše iz stada i stadoše na mjestu, gdje se imala formirati vodeća grupa imanja, koja se prva odvajala.

I kao da onaj teški napor oko hajke nije bio dosta, još uvijek je odvajanje davalo prilike, da savanac istakne svoje sposobnosti, vukući bikove za rep i rušeći ih na zemlju od jedne vodeće grupe do druge.

Zatim su počeli odvajati goveda El Mieda i zaselka Jobero Pando, stvarajući tako grupe, koje su govedari dozivali. Napokon, kad se pojavi nekoliko junaca i steonih krava, označenih žigom zaselka La Amarena, koji nije sudjelovao u stočarenju, jer se nalazio daleko od Altamire, poče ih Balbino Paiba odvajati.

Santos Luzardo je tome prisustvovao, ali svaki put, kad je prolazila koja amarenjska krava, pogledao joj je žig, što ga je nosio Paibin konj. Ovaj napokon postade nestrpljiv te ga nagovori:

— Zašto svaki put, kad prolazi koja životinja, doktor gleda bok mog konja? — Jer je ovaj konj došao raditi za svoj žig i ne čini mi se, da je to onaj isti žig, što ga

nose životinje, koje vi odvajate. Ali slušajući svoje vlastite riječi, učiniše mu se strane. Tako bi se izrazio Antonio ili

koji god pravi savanac; tako nije govorio čovjek iz grada. Balbino morade objašnjavati: — Ovlašten sam, da uzmem amarenjska goveda. Ali tada zaista odgovori čovjek iz grada: — Pokažite mi to ovlaštenje, jer dok ne dokažete, da radite po pravu, nećete moći

odavde odvesti niti jedno tuđe grlo. — Prema tome vi hoćete da ih zadržite? — Ne bih trebao davati objašnjenja bezobrazniku kao što ste vi – odgovori mu. – Ali

ću vam ga ipak dati: ova su goveda slobodno lutajući po savani stigla ovamo, i tako će ići u La Amarenu, ako odanle ne dođu da ih potraže.

— Vidi vraga! – usklikne Paiba. – Vi kao da mislite promijeniti običaje Ravnice?

~ 123 ~

— Točno. To namjeravam. Ukloniti stanovite običaje Ravnice. I Balbino Paiba morade pristati, da ga Santos, nakon što mu je onemogućio trgovinu,

što ju je mislio provoditi s altamirskim govedima, ne pusti, da prisvoji ova druga, kojih ne bijaše mnogo, ali bi mu ipak nešto nosila, kad bi im proturio žig, kako je on to znao.

Vodeće je stado već ulazilo u hodnik i to bijaše najuzbudljiviji čas. Divlje su se životinje motale unutar ograde, koja se suzivala u obliku lijevka ulazeći u vrata obora, a pritješnjivali su ih konji, koji su istim žarom kao i jahači nastojali ovladati stokom. U oblacima prašine, što su ih dizala kopita i papci, i iznad buke od sudaranja rogova, blejanja teladi, rikanja bikova predvodnika, plesanja i snažnog propinjanja konja, dizala se zaglušna dreka govedara:

— Hej! Drži! Drži! Zaokružili su i potiskivali stoku, koja se opirala da uniđe u obor, postavili su se s

konjima kao ograda, ne ostavivši prostora za napadaje, izdržavajući bijes otpora, vičući uz najveće naprezanje:

— Hijoo! Dovršeno je zatvaranje, sastaviše se daske obora, ostadoše noćobdije pjevajući, a ostali

se uputiše kućama da s konja skinu opremu i okupaju ih. — Držao si se, kestenjasta zvijezdo! – reče Ptičurina svome, potapšavši ga po vratu. –

Kraj tebe nije ni jedna životinja prošla, a da nije primila, što ju je išlo. A ono, što su te zavidnici iz El Mieda onog jutra nazvali kljusetom, žao mi je što nisam otkrio, koji je to rekao, da mu vratim u tvoje ime.

Ponovno je posao oživljavao kolibe. Uvečer su pristizali govedari u bučnim grupama, počimali su govoriti, a svršavali u popijevkama, jer za sve, što se hoće reći, postoji na Ravnici popijevka, kojom je to već rečeno i bolje izraženo, jer je život tamo jednostavan i bez novosti, i jer duhovi naginju na slikovite izraze mašte.

Okupavši konje i smjestivši ih na dobre pašnjake, vratiše se u predvorje, gdje je već bilo okićeno ognjište i tele na ražnju, koje je širilo ugodan miris. U kuhinji se opskrbiše s malo bijelog luka, nekoliko banana i nekoliko kruščića od yuke, te s time i mesom na ražnju, stojeći ili čučeći uokolo ognjišta, utaživahu glad svojih skromnih želudaca, nakon što cijeli dan nisu okusili ništa osim one šalice kave ujutro.

Od zalogaja do zalogaja redali su se događaji, što su se zbili kod posla, zlobe i hvalisanja, zajedljivost srdačne šale i brz i oštar odgovor, slika šarolikoga života govedara i čuvara, teškog radnika i strpljivog pješaka, s popijevkom na usnama.

Kasnije, dok su tamo oko obora naizmjence obilazile noćobdije, pjevajući i fi ćukajući bez prestanka, jer su goveda još uvijek nemirna, njušeći slobodnu savanu, te bi nenadana uzbuna mogla porušiti ograde, dotle je ovdje, pod krovovima, drugo, živahno bdjenje harfa i zvečaljke, balade i deseterci. Rađanje poezije.

Obično su to Ptičurina i Maria Nieves, koji, jedan s harfom, a drugi sa zvečaljkama, improviziraju naizmjence.

Kad Krist dođe na svijet,

~ 124 ~

Jašeći konja riđana. Izgubio je život Hvatajući divljeg bika. Kad je Krist došao na svijet, Bijaše to u mjesecu kolovozu. Kako li bijaše taj Krist Ukočen i koketan!

I tako, naizmjenično se oslanjajući na stih onoga drugog, a u svakoj popijevci ravnica – jednostavna i iskričava muza čovjeka, koji je u dodiru s prirodom, ispoljavala se u hitrim odgovorima, od nježnosti do lopovluka, od veselosti do tragike, bez stanki i neodlučnosti, dokle god je na harfi žica i u zvečaljkama zrnja, jer ako bi domišljatost zakazala ili nije hitro dolazila misao, da bi se izvukli iz neprilike, poslužili bi se Florentinovim stihovima. Araukanac Florentino, veliki savanski pjevač, koji je sve govorio u pjesmama, i s kojim ni sam đavao, koji je jedne noći došao prerušen u čovjeka, nije mogao dobiti okladu, tko će više improvizirati, jer gdje onome više nije bio dovoljan glas, preostala mu je još uvijek dovitljivost, i samo što se još nisu oglasili pijetlovi, spomenuo mu je u jednoj popijevci Tri Božanske osobe, i strmoglavio ga natrag u pakao sa zvečaljkama i svime zajedno.

A Ptičurina je pričao: — Ružnu sam vatru vidio jedne noći kako plovi po Meti. Tu na nekoj uzvisini

najednom opazimo neko svjetlo, te misleći, da su kuće, približimo se obali, da vidimo ima li štogod za pojesti, jer nam je nestalo hrane, te smo umirali od gladi. Uzvisina bijaše jedan pješčani sprud, a svjetlo, što mislite, što je bilo? Tisuću smotanih zmija – Ave Maria Purisima – koje su se jedna o drugu češale u pijesku. Bilo je upravo, kao da se prstima trlja fosfor.

— Da ne bi pretjerao, prijatelju – reče mu Maria Nieves. — Ah, Caramba! To je zato, što vi niste ništa vidjeli Indijance! Kreći se malo po tim

rijekama, da vidiš čudne stvari. To je isto kao ono, što sam vam onomadne pripovijedao, kad sam lovio kornjače na Orinoku.

— A što to bî? – upita jedan od novih najamnika. Zdravo prečista Djevice – uzrečica. — Pa eto! Jednog dana u godini, ne sjećam se kojega, točno u pola noći, prolazi jedan

starac u čamčiću, neraspoložen i sam, a da nikad nitko nije mogao otkriti, tko je ni otkud dolazi. Neki kažu, da je sam naš Gospodin Isukrst. Sigurno je to, da se zaustavi na jednom jezičcu obale i povikne tako, da ga čuju sve kornjače Orinoka od izvora pa tamo do iznad Roraime, do Bokasa. To je znak, koji kornjače čekaju, da bi izišle, da snesu svoja jaja u pijesku obale. U isti se čas začuje grmljavina od sudara milijuna oklopa. To je također znak, koji očekuju oni, koji za to znaju, pa iziđu i love ih sasvim pitome.

I prije nego što se časovita praznovjerna tišina prolomila smiješkom: — A ono s Doradom, što su ga vidjeli Španjolci? I to sam vidio, što se za nekih noći

razabire sjaj na onom kraju, gdje je Meta. — To su spaljivanja savane, Ptičurino. — Ne, gospodine, prijatelju Antonio. Ja vas uvjeravam, da je to El Dorado, što ga

spominju one knjige što ste mi ih vi jednom čitali. Nad Metom se vidi sjajan i velik, kao

~ 125 ~

neki zlatni grad. — Ovaj je Ptičurina sve vidio – primijeti jedan između njih, a ostali prasnuše u smijeh. — Kako ono bî, prijatelju, kad ste se vi spasili, da vas ne strijeljaju? – zapita Maria

Nieves. — Ono je dobro! – poviču oni, što su poznavali priču. – Ispričaj, Ptičurino, jer ih ima

ovdje mnogo, koji to još nisu čuli. — Dakle, kad smo pali u ruke vladinih pobunjenika i kako smo im mi bili dali mnogo

posla, gdje god smo se s njima sreli, – udari Ptičurina u pričanje – objesiše meni i moja i tuđa djela, i već bje određeno, da me strijeljaju. Bilo je to oko ušća Apure–a i od brda do brda protezala se rijeka. Ljudi, koji su me držali zarobljena, pođoše do obale, da napoje konje. Svi smo se do zubi ublatili i kapetan družine dobije volju, da se okupa, ali pri obali, jer se nije snalazio u vodi. Pane mi nešto na um i rekoh tako, da me on čuje:

— Ah, kapetan, hrabrost je to! Ne bih se ja u njegovoj koži tako mirno kupao ovdje kraj vojske aligatora, što ih sadrži ova rijeka.

Čuo me čovjek, jer kad netko počne da se bori, da bi se vratio s krivog puta, Bog odmah preuzme na se ostalo. Tako i kapetanu pade na um njegova ideja, ne baš osobito dobrohotna, te me zapita:

— Niste vi, dakle, savanac? — Da, gospodine kapetane – odgovorih mu najpokornije. – Savanac sam, ali jahač, što

nije ista stvar. Mene tražite na kopnu, ali u vodi me nećete nikada sresti, ni u blizini. — Povjerava mi čovjek, jer je od Boga bilo, što je tako uslijedilo, i da se našali sa

mnom, i da ne bi gubio vrijeme na strijeljanje, zapovijedi, da mi odvežu uže, kojim su me držali svezana i da me bace u vođu, da se okupam, govoreći mi: »Približi se, prijatelju, da opereš papke, da ne zaprljaš sutra nebo, kad te sveti Petar pusti unutra. Vojnici se počeše smijati, a ja rekoh u sebi: »Spasio si se, Ptičurino«. – I nastavih svoju ulogu: »Ne, kapetane! Tako vam života! Meni je draže, da me strijeljate, ako je to moja sudbina, nego da umrem pojeden od aligatora.« Ali on poviče vojnicima: »Bacite u vodu ovu kukavicu.« I zavitlaše me u rijeku, da se utopim. Bijaše to s one strane Apure–a. Učinio sam, kao da sam otišao glavom ...

Ptičurina malko zaustavi pričanje i jedan od slušatelja progovori: — A što se onda dogodilo, prijatelju? Zar ćeš priču ostaviti bez završetka? — Ali zar me ne vidiš s ove strane? Izronio sam na drugoj obali i poviknuo: »Nemojte

me drugi puta tako plašiti.« Ispalili su za mnom ne znam ni sam koliko hitaca, ali tko će stići Ptičurinu, kad dođe čas, da se kaže: »Tabanima vatru!«

— A zašto si se ti bunio? – upita Carmelito. — Da bi se odmorio od posla s divljom stokom i jer su tikve bile već pune, od tolikog

mira, i bilo je vrijeme, da se dijeli novac. »Tikve« znače: borba savanaca. Što se tiče rata i podjele imovine, bio je Ptičurina

potpuno savanskih nazora.

Subotnja večer. Ples do zore. Ispražnjena je sedlarova koliba, pod pristojno pometen i ovlažen, a u svakom uglu postavljena kuhinjska svjetiljka. Već su se pržili čvarci i Kasilda je već pripremila osvježujući napitak od riže i kukuruza, te slatko od šljiva. Osim toga je

~ 126 ~

imala dvadeset i pet litara rakije. Već je bio stigao Ramon Nolasco, onaj iz Las Pinjas–a, koji je bio najbolji svirač na harfi u čitavom araučkom kraju. »Maraguero« – udarac u zvečaljke – i pjevač, bijaše škiljavi Ambrozio, koji je nakon Florentina bio najbolji tamo poznati improvizator. Stigoše vesele skupine mladih jahačica iz prolaza Algarobo, iz Ave Maria i Jobero Pando. Klupe, smještene svuda unaokolo, ne bijahu dovoljne za onoliki ženski svijet.

Marisela prima kao domaćica. Prolazi amo tamo. Svatko joj ima nešto reći i svi joj kažu tako, da čuje. Ona zacrvenje, nasmije se i odgovori:

— Ali odakle vam to? Od skupine do skupine pobire šale i udvaranja. — Zaista? – ostaje uporna Genoveva. – Ništa? — Ništa. I sada manje nego ikad. Ovih je dana postao jako odbojan. — Ne mogu ti vjerovati. Uz tvoju ljepotu. — Pričat ću ti. — Već svirač usklađuje žice na harfi, a škiljavi je Ambrozio dva tri puta potresao svoje

marake.29 — Čuj, druže! – poviče Ptičurina. – Ovaj je čovjek novost u popijevkama. — A što mi kažeš o harfi? Slušaj, kako pjevaju ove visoke strune? Ramon Nolasco dade znak marakisti. Ovaj kašljucne, da pročisti prsa, pljucne i: — Evo pjesme o Čipoli – navijesti. I poče pjevati, a muškarci pojuriše prema klupama, da proberu plesačice.

Čipolita, daj mi grudi, Koje želim vidjeti. Prije no se nađe drugi Želim se ja smjestiti.

I počima joropo,30 živahnim korakom, koji raspuhuje ženske suknje. Samo Marisela sjedi. Santos, koji ju je jedini mogao pozvati, jer se najamnici nisu

usuđivali, nije se ni približio. Ni on ne pleše. Pjevaju visoke strune uz promuklo stenjanje dubokih, a tamne ruke svirača igraju po

strunama kao niz crnih pauka, koji u slijedu tkaju. Malo se po malo udarac smiruje i prelazi u melankolični ritam osjećajne glazbe. Plesači se ne miču s mjesta i pokretom struka slijede takt. Zvek čudesnih maraka zastaje u bolnim pauzama, a pjevač nekoliko puta uporno ponavlja:

Kad bi Sveti Otac znao za preokret Čipole, Svećeničku bi halju skin’o i crkvu napustio.

29 Zvečaljka. 30 Narodni ples.

~ 127 ~

To je naviještanje preokreta, koji već sprema svirač. Napokon, vješti prsti počeše preskakivati s visokih na niske strune i s ovih na one, plesači kriknu od radosnog zadovoljstva, i joropo se vraća k prvotnoj živahnosti. Zemlja odzvanja pod frenetičnim topotom nogu, a plesačice, koje su izgubile jasne obrise, shjede jedna drugu kroz stisku. Ponovno se hvataju i opet zalepršaše suknje u završnim okretajima.

Žene krenuše prema klupama, a muškarci pletenci rakije. Piće poveća uzbuđenje i Ptičurina zamoli: pjesmu o zamuru,31 Ramon Nolasco. Sad će doktor vidjeti nešto dobro. Gospođa Kasilda! Gdje je gospođa Kasilda? Dođite amo. Glumite, da ste mrtva, da narod vidi, kako vas ovaj zamuro jede komad po komad.

Bijaše pjesma o zamuru – jedna od onih mnogih, što nose imena životinja – ples s pantomimom, koji se svira, kad kakav šaljivdžija hoće da nasmijava druge. Pantomima se sastoji u tome, da se u taktu glazbe oponašaju nezgrapni pokreti zamura, prije no što se baci na gozbu, koju mu pruža kakvo uginulo govedo na savani. Ptičurina bijaše na glasu kao najbolji plesač zamura u čitavom tom kraju, a ustvari su mu kod toga pomagala njegova razvijena ramena i labavo držanje. Sto se tiče Kasilde, koja u pantomimi glumi mrtvaca, ona je bila jedina, koja mu je mogla odgovarati. Uvijek je bila spremna sudjelovati u njegovim šalama, pa nije bilo plesa, gdje oni ne bi učestvovali i izveli ovu točku. Raskrčiše im kolibu i svirač poče pjesmu.

Zamuri iz blata plutove šume Abaha Sad će vidjeti gospoda đavolski posao. Zamuri iz blata plutove šume Fria Čestitke molim, gospodo, jer o Florentinu pjevam.

Bijaše to pjesma o legendarnom natjecanju između vraga i slavnog araukanskog pjevača.

Posađena usred kolibe, ukočena tijela i zaklopijenih očiju, slijedila je Kasilda takt micanjem ramena, dok je Ptičurina oko nje plesao, nezgrapno pokrećući ruke i praveći velike ukočene korake, čime je oponašao i sumnjičavo odskakivanje nečiste ptice oko lješine.

Gledaoci su dobivali grčeve od smijeha, ali Santosa to nije zabavljalo, pa nakon nekog vremena reče:

— Dosta, Ptičurino. Dosta si nas nasmijao. Svirač promijeni pjesmu i ples se nastavi. I opet je Marisela ostala sjedeći. Santos je

slušao pričanje Antonija o nekoj čuvenoj dosjetci Ptičurine, a ovaj se k njima približio, kad mu odjednom Marisela predloži:

— Hoćete li plesati sa mnom, Ptičurino? — Mrtvače, želiš li misu? – usklikne najamnik umjesto odgovora. Ali zatim, na

Antonijev pogled, doda: – To je za me čast, djevojčice Mariselo. — Pleši – reče mu Santos. – Pleši s njom. Marisela se ugrize za usne, a Ptičurina je

ponese na rukama, usput vičući sviraču:

31 Aura - ptica grabljivica, lješinarka.

~ 128 ~

— Pripazi, Ramon Nolasco, i ti, škiljavi Ambrosio, tresi dobro zvečaljke, koje bi zlatne trebale biti. Evo ide Ptičurina s cvijetom Altamire, a da to nije zaslužio. Dajte mjesta, mladići, dajte mjesta!

~ 129 ~

X

STRAST BEZ IMENA

— Genoveva. Djevojko! Šta mi se dogodilo! — Šta, ženo božja? — Hodi da ti ispripovjedim. Tamo kraj ograde, gdje nas nitko neće čuti. Uzmi me za

ruke. čuj moje srce. — A, već znam, rekao ti je konačno. — Ne. Ni riječi. Zaklinjem se! Ja sam njemu rekla. — Ženo! Zar jeleni trče za psima? — Učinila sam ne misleći. Čuj me. Jako sam se srdila na njega, jer me nije pozvao za

ples. — I da ga učiniš ljubomornim, pozvala si Ptičurinu. Da. Svi smo primijetili. I zatim je

doktor golubicu zamolio od Ptičurine i plesao s tobom. — Ali pusti me, da ti ispričam. Jako sam se srdila, tako srdila, da su mi suze došle na

oči. Najednom me on počne gledati, a ja, da sakrijem, da ne misli, da se na njega srdim, nasmiješila sam se. Ali ne, kako sam se željela nasmiješiti. Razumiješ?

— Da. Već sebi predočujem, kako si se mogla nasmiješiti. — Dobro, dakle. Znaš li, šta mi je onda palo na um, da to popravim? Nešto, što je još

više učinilo stvar beznadnom: pogledala sam ga i rekla: »Antipatični ste!« Zarumeni se i doda: — Šta misliš, djevojko? Jesi li ikada vidjela priprostiju ženu od mene? Ovaj je usklik odavao naivnost, ali Genovevinom je glavom sijevnula jedna druga

misao. — Kao da nije onako, kako kaže moj otac! »Tko naslijedi, ne krade.« — Što ti je, Genoveva? Što si se zamislila? Misliš da sam zlo učinila? — Ne, djevojko. Čekala sam, da mi dalje pripovijedaš. — Što bi još? Čini ti se, da je to malo? Ta rekla sam sve ovom jedinom riječi! — Hoće li on tako razumjeti? — A da ti kažem, da je izgubio takt, on, koji ima toliko sluha za ples. Nije mi ni riječi

odgovorio, nije mi više pogledao u oči... to jest, ja ne znam, da li me još gledao, jer se poslije toga nisam više usudila podići svoje oči prema njemu.

Ponovo se Genoveva zamisli. I Marisela šuti, dok joj se pogled gubi u svijetlim daljinama savane, uspavane u mjesečini. Odjednom zaplješće i usklikne:

~ 130 ~

— Rekla sam! Rekla sam sve! Ja neću biti krivac! A Genoveva je upita: — A sada, što? – zapita, kao da ne razumije, a onda: »Ali, djevojko! Što sam mogla

učiniti? Stavi se u moj položaj: Cijeli dan sam živjela od maštanja o tom plesu, misleći, danas će mi reći. Osim toga, kažem ti opet, izmaklo mi je protiv moje volje. I ti si kriva, jer si me svaki put, kad smo se srele, pitala: 'Još uvijek ti nije rekao?' i, konačno, ti si ljubomorna.«

— Ne, Marisela. Samo mislim na te. — S tako zabrinutim licem, gdje sam ja tako zadovoljna? Povjeravanje prekine Ptičurina, koji je došao po Genovevu, jer su već bili počeli

svirati komad, koji je htio otplesati s njom. Marisela ostade kraj ograde čekajući, da i nju dođu pozvati, ali kako nisu dolazili,

Genovevine se riječi poslužiše tom okolnosti: — A sada, Marisela? Misliš li, da sve može teći, kao do sada, nakon onoga, što se

dogodilo? Ti sebi umišljaš, da si riješila stvar, time što si se zaletila i rekla ono, što ti se nisu usudili reći? Zar ne vidiš, da si stvar, naprotiv, još zaplela? S kojim obrazom ćeš se sutra pokazati pred Santosom, ako ti se ove iste noći ne približi i povjeri ti, da te ljubi?

»I ne dolazi. Neće doći cijele noći. Kako si se zaletjela! A sve zato, jer nisi znala sakriti, što osjećaš. Predoči sebi, što je mislio o tebi. On, koji tako... antipatičan!«

— Već znam, kakav sam. Već si mi to rekla. — Ah! Vi ste bili ovdje! — Da. Ovdje sam. Zar me ne vidiš? — Zašto dolazite na prstima, da čujete, što čovjek misli? — Niti sam tako došao, niti posjedujem dar, da čujem, što drugi misle. Međutim, kad

se misli glasno, dolazi se u opasnost, da drugi čuju. — Ništa nisam rekla. — Prema tome, nisam ni ja ništa čuo. Stanka. Ali, dokle ćete šutjeti? Niste mi se činili tako plašljivi. Hoće li vam trebati

otimati riječi? — Dobro. — Što? — Ništa. — Onda ništa, – i nasmiješi se. — Radi čega se smijete? — Ni rad čega – i nastavi se smijati. — Gle! Zar si lud? — Kažu, da savanska mjesečina poremeti mozak. — Možda vama. Što se mene tiče, moj je zdrav. — Ipak, zaljubiti se u Ptičurinu, ovako bez razmišljanja, to je ipak ludost. Dobar je

Ptičurina za ono što jest; ali za tvog zaručnika ... — Nuto! A zašto ne? Zar ja nisam bila šumska zvijer, kad si me pobrao? »Za onakva

oca, dobra mu je majka«, kako kaže poslovica. — Znao sam ja, da će ove noći biti »nuto«! i ostale narodne uzrečice. Ali ti se po

~ 131 ~

jeziku poznaje, da to namjerno činiš. Tako, da moraš izmisliti nešto pametnije, ako me želiš prevariti.

— A zašto vi niste izmislili nešto pametnije, nego ovo, da sam ja zaljubljena u Ptičurinu? Sad sam ja ona, što se smije. Učenica, koja učitelja lovi u njegovim smicalicama?

— Ne govori »smicalicama«. — Lukavštinama, dakle ... je li i to loše rečeno? ... — Ne – odgovara on, i promatra je, a zatim je upita: — Jesi li svršila sa smijehom? — Zasad jesam. Recite još štogod od onih tako pametnih stvari, što vama padaju na

um, da vidim, hoću li opet imati volju. Recite, na primjer, da ste došli ovamo stati uz ogradu, da bi mislili na jednu od onih svojih prijateljica, što ste ih ostavili u Caracasu, koja zapravo nije bila prijateljica nego zaručnica.

— Dakle, ako mi se budeš smijala... — Premda to ne kažete, već se ponovno smijem. — Ne čujete! — Nastavi. Nastavi. Sviđa mi se tvoj smijeh. — A onda ću se opet uozbiljiti. Nisam ničiji majmun. — A ja ti se više približavam i pitam te: »Voliš li me, Marisela?« — Obožavam te, antipatični čovječe! Međutim se ovo događalo samo u Mariselinoj mašti. Možda bi se i stvarno dogodilo,

da se Santos približio ogradi; ali se nije pojavio za čitavo to vrijeme. — Ali tko je rekao, da je potrebno, da mi se on izjasni? Zar ga ne mogu i nadalje

voljeti za svoj račun? I zašto bi se ono, što prema njemu osjećam, moralo zvati ljubavlju? Osjećaj? Ne, Marisela. Osjećaj se može imati za cijeli svijet i za mnogo osoba uporedo. Obožavanje? Ali s kojeg razloga bi sve te stvari morale imati nekakvo ime?

I, u zamršenoj jednostavnosti njezina duha bje na ovaj način riješena poteškoća. Osim toga je Mariselina ljubav mogla biti nešto, što bijaše jednako blizu jednostavnom

materijalnom karakteru apetita i jednostavnom spiritualnom karakteru obožavanja. Život, upravljajući je na jednu ili na drugu stranu, odredit će njen budući oblik, ali u ovoj točki ravnoteže, između stvarnosti i sna, bijaše svakako strast bez imena.

~ 132 ~

XI

RJEŠENJA MAŠTE

Čudnovato je, da su i Santosu Luzardu padala na um nestvarna rješenja. Hladnom nepristranošću, kojom se oboružavao, kad je raščlanjivao svoje osjećaje i

teške situacije, što su iz njih proistjecale, izložio je sam sebi svoj problem, sjeo za pisaći stol i počeo ga čistiti od gomile papira i knjiga, što ih je malo prije na njemu ostavio, redajući ih jedne na druge i odvajajući jedne od drugih, kao da se radi o razlikovanju i analizi svojstva i sadržaja pravnih knjiga i računa imanja. I naslonivši ruke na jedne i druge, kao da ćuti potrebu, da osjećajima, o kojima mora razmišljati, dadne vanjski oblik i pretvori ih u nežive stvari, reče gledajući u ono, što je imao pod lijevom rukom:

— Da se Marisela u me zaljubila, to je očito, i mora mi se oprostiti, ako se time ponosim. Logično je, da se to dogodilo: »Godine, prilika...« Lijepa je, pravi tip kreolske ljepote, simpatična, interesantna kao duša, vesela u društvu i svakako korisna za čovjeka, koji mora beskrajno provoditi ovaj osamljeni i kruti život između najamnika i stoke. Radina, hrabra u teškim situacijama. Ali... to ne može biti!

— I rukom učini pokret na papiru, kao da hoće izbrisati ono, što je na njemu napisano. Zatim, jače položivši desnu ruku na knjige:

Ovdje nema ništa osim, sasvim prirodne naklonosti i nesebične želje, da se spasi jedna siromašna djevojka, osuđena na žalosnu sudbinu. Možda, u najboljem slučaju, potreba, potpuno duševna, za ženskim društvom. Ali ako to može kasnije postati izvorom osjećajnih zapletaja, pametno je odmah se pobrinuti za lijek.

Povuče ruke s knjiga i papira, i zavalivši se u stolicu, s natrag zabačenom glavom, nastavi svoj monolog:

— Marisela ne treba ostati u kući. Naravno, u šumsku se kolibu ne smije vratiti niti na jedan čas. Značilo bi to ponuditi je gospodinu Dangeru. Kad bi one dvije stare tetke u San Fernandu pristale da je prime? Marisela bi im bila vrlo korisna, a one bi joj za uzvrat učinile veliku uslugu. Dovršile bi njen odgoj, usavršile djelo, koje sam ja poduzeo, s onim taktom, koji ženskoj duši mogu dati samo ženske ruke. Ona nježnost, koja joj nedostaje, ona dubina srca, dokle ja nisam mogao dosegnuti. A što se tiče Lorenza, jasno je, da ja ne mogu zahtijevati od svojih tetaka, da i njega prime. Ostat će ovdje sa mnom. Kad sam ga sebi natovario, moram ga nositi do kraja, koji osim toga nije daleko. I zbog toga također treba tražiti rješenje za Mariselu. Dok je živ Lorenzo, pa bio on i u ovoj sobi, odakle neće da iziđe ni da bi sjeo za stol, moj je zajednički život s Mariselom opravdan; ali kad umre otac, stvari

~ 133 ~

se mijenjaju. Osim toga će Marisela za me biti teret, koji mi neće dopustiti, da sa svojim životom slobodno raspolažem. Ako se, na primjer, odlučim vratiti u Caracas ili otići u Evropu, kao što sam prije mislio, a i opet mi na časove pada na um, što ću s Mariselom? Ostaviti je ovako ovdje ne bi bilo ljudski. Ja sam donekle uzeo na se neku moralnu obavezu, kad sam poduzeo, da je odgojim. Promijenio sam sudbinu jedne duše. Ona je bila plijen, koji je gospodin Danger već bio izabrao, i tako bi ona pošla putem svoje majke. Zar ću joj sada reći: »Vrati se, nastavi putem, kojim si išla!«

Zapali cigaretu. Ugodno je razmišljati gledajući, kako se dim rasplinjuje u zraku, pogotovo, kad se i misli rasplinjuju onako, kako i nastaju.

— Ništa! Jedino je rješenje, da tetke pristanu, da prime Mariselu. Ali prije treba pripremiti teren, osobno, jer pisati im, to bi bilo izgubljeno vrijeme. Već sebi predočujem povik, nakon što bi pročitale pismo: »Kći vještice u kući!« Protumačiti im slučaj i uvjeriti ih, da je mogu primiti bez grižnje savjesti ili straha od štete.

Izvuče cigaretu, koja je odjednom dala neki gorki dim, i rastresenim pogledima počne izravnavati papire, tako da ne strše jedan izvan drugoga, dok je sebi govorio, sad već ne u sebi, nego riječima:

— Ali da bih išao u San Fernando, potrebno je sačekati kraj stočarenja. Zasad se ne mogu maknuti odavle. Međutim, ako bi se kućica u El Bruscalu mogla popraviti, mogao bi tamo živjeti Lorenzo sa svojom kćeri.

Zovne: — Antonio! — Nema ovdje Antonija – odgovori izvana Marisela. I – čudnovata stvar! – problem je smjesta iščeznuo ili, barem hitna potreba, da se

odmah riješi. Zar je možda ono, što je otkrio prošle noći, kad je Mariselu pozvao da pleše, stvarno

dovelo do neke promjene? Zar nije već sama jednostavnost tihog ljubavnog priznanja riječju »antipatični« davala Mariselinoj ljubavi neki osobiti karakter, stanovitu prozračnost djetinjih osjećaja, pred kojima njegova strahovanja ispadaju pretjerana?

A možda ga je i jasni glas, što mu je iz druge sobe odgovorio, potakao, da i nehotice pomisli na buduće dane tišine i osamljenosti u kući.

Ovo ili ono, ili obje stvari zajedno, sigurno je, da je Santos Luzardo ovako zaključio svoja razmišljanja:

— Čovječe! Dobro je, da tražiš rješenje problema, ali ne tako užurbano. Još malo, pa ću biti isto tako bogobojazan kao i moje tetke. Što ima u tome neprilično, da Marisela živi pod istim krovom sa mnom, bliza ili daleka, kao što je do sada živjela? To bi donekle dalo više čara životu: ljubav, koja zahtijeva samo obostranu svijest, da postoji, koja ne mijenja stvari, niti je one mogu promijeniti. Nešto, što je samo po sebi dovoljno, što se ne mora pretvoriti ni u riječ ni u djelo. Nešto kao zlatni novac kod škrca, koji je možda najveći idealist među ljudima. Bogatstvo, koje je cijelo san, sigurnost, da se nikad njime neće kupiti neko razočaranje.

No u stvarnosti, kad imaš jednostavnu dušu kao Marisela, ili pretjerano kompliciranu kao Santos Luzardo, rješenja uvijek moraju biti pozitivna. U protivnom se događa, kao što

~ 134 ~

se dogodilo njemu, da je izgubio vlast nad svojim osjećajima i pretvorio se u igračku oprečnih pobuda.

Bliza i daleka Marisela? Sve bliža, tako da više nije bilo moguće boraviti u toj kući, a da se ne osjeća njena prisutnost. Je li u kuhinji, gdje mu priprema jelo, kako se njemu sviđa? Ali dovle joj se čuje glas, ili smijeh, ili pjesma. Kuća je postala tiha, i ti upreš pogled na koje god mjesto. Skoro je sigurno, da je tamo negdje cvijet, koji je ona postavila. Hoćeš sjesti? Moraš ukloniti knjigu ili ručni rad, što ga je ona tamo ostavila. Nešto tražiš i jedva da kreneš rukom, odmah nađeš, jer je sve na svom mjestu i na dohvatu tvoje ruke. Ulaziš. Možeš s tim računati, da ćeš se na vratima s njom sresti, jer baš taj čas izlazi. Hoćeš izići. Moraš se zakrenuti, ili će te ona u trku porinuti naprijed. Hoćeš se odmarati poslije podne? Neće te smetati niti let muhe, jer im je Marisela navijestila takav rat, da se više ne usude ulaziti u kuću, i dok ti spavaš, ona će hodati na vršcima prstiju i usne izgristi, da joj ne izmakne pjesma. I ovo: čim ne trebaš tišine, odmah počne pjevati, kao što čine prave savanske paraulate, koje kao da imaju grlo od srebra, i sve što radi glasno sama sebi kaže, i ti je ne moraš vidjeti, da bi znao, čime je zabavljena.

— Sad ću krpati. Sad ću mesti primaću sobu. Sad zaliti vrt, a sad učenje zadaća. Ali se baš zato treba udaljiti, i zaboravivši onaj plan, da Mariselu otpremi kući svojih

tetaka, Santos jednog dana započne za stolom ovaj razgovor: — Dobro, Lorenzo. Marisela je već primila potrebne osnove, da bi se moglo početi s

pravim obrazovanjem, i trebalo bi je smjestiti u jedan zavod. U Caracasu ima dobrih zavoda za gospođice, i ja mislim, da bi je trebalo poslati što prije.

— Čime ću joj platiti, uzdržavanje? – zapita Lorenzo. — To ide na moj račun. Ja te samo molim za dopuštenje, da to učinim. — Učini, kako hoćeš. Već je Marisela grizla usne: htjela se srdito ustati od stola, kad joj dođe »njena ideja«.

Nastavi mirno jesti, i Santos je već mislio, da i ona prihvaća njegov naum. Kad se, međutim, iste večeri vraćao kući, nađe na vratima komad papira, gdje je

Marisela napisala: »Zavod za gospođice. Najbolji u republici.« Razveselila ga je ta dosjetka, strgne papir i više nije govorio o tome.

Sami za stolom. Svakako je bilo ugodnije ovako bez odvratne prisutnosti Lorenza Barquera. Ona mu je nudila jelo, budila mu tek govoreći mu:

— Ovo je odlično! Lijevala mu je vodu u čašu, ne dajući mu, da to učini sam, a u međuvremenu je

brbljala bez odmora. Ugodan glas, sladak smijeh, slikovit govor, graciozni pokreti i ponašanje, i kakvo

uzbuđenje i kakvo iskričavo svjetlo u očima! — Djevojko! Već mi se nesvijesti! — Ali govorite i vi, čovječe božji! — Uporedo s tobom? Uistinu ću se morati odlučiti, da činim tako. — Pretjerujete! Jutros ste kod doručka vi sami govorili! — Ali kao da ništa nije rečeno, jer ti si mislila na sasvim druge stvari. Doveo bih te u

~ 135 ~

nepriliku, da te zapitam, što sam ti rekao: — Gle! Kakva ideja! Pa ni vi ne bi znali ponoviti, što sam ja sad rekla. — I to je istina. Ali ne zato, jer te nisam pažljivo slušao, nego jer je nemoguće slijediti

nit tvoga razgovora. Preskačeš s predmeta na predmet brzinom, koja čini, da se čovjeku u glavi zavrti.

— Prema tome sve, što se razgovara, mora biti govor? — Zbilja bi bilo dosadno. Kao što sam bio ja jutros. — Nisam vam htjela to reći, nego da svatko ima svoj način mišljenja, i kako misli,

tako i govori. Vi možete govoriti neprestano dva sata, kao neki skladni pljusak. — Hvala na poredbi. Nisi mi rekla »dosadan«. — Nije to, gospodine. Htjela sam reći: da ne govorite o istoj stvari, da se istodobno ne

primjeti, da mijenjate predmet. Moj je način drugačiji. — Da. Tvoj bi se razgovor mogao usporediti s nizom pljuskova. Ali, pljuskova sa

suncem. Da ti poredbu uzvratim s ljubeznošću. – Borba između đavla i njegove žene? Ali mi se ne borimo. Ah! Što sam rekla? Zarumeni se i nasmije. — Jasno – reče joj Santos, promatrajući je sa smiješkom. – Kako ni ja nisam vrag... Ali mu ona ne dade završiti. — Znate? — Što? — Već sam zaboravila, što sam vam htjela pričati. I kako ju je Santos i nadalje promatrao, poviče: — Ah da! – ali se odmah opet učini, kao da je zaboravila, što bijaše čista izmišljotina,

jer se pomagala glumljenjem. Santos ju je oponašao uskliknuvši: — Ah! Ne! Kako je bila lijepa! Svaki dan sve više! Pa ipak se on odjednom udubi u jedan od onih

govora, koje je namjerno temeljio na suhim ili zakučastim temama, kojima bijaše svrha, da joj ili dosade ili je intelektualno zainteresiraju, i jedno i drugo herojski lijekovi protiv ljubavi.

Međutim njoj niti je postalo dosadno niti se zainteresirala. Dok je govorio, nije skidala očiju s njega, ali je za to vrijeme mislila o svemu, što joj je došlo na pamet.

Nehotice prekine: — Znaš? Ona jelenica, što si mi je poklonio? Nije neka obična jelenica: imat će

jelenčad. Santos odgovori što god i nastavi jesti. Ali odjednom prasne u smijeh. Ona ne razumije

ovo veselje i gleda ga iznenađena. Napokon zapadne u srdžbu i obrazi joj se zarumene, a da bi sakrila, brzo poče tražiti nešto, što bi je prisililo, da misli na nešto drugo, ali što joj dolazi na usta, odjednom također, jest smijeh, i Santosu je nemoguće izmijeniti situaciju jer ako počne nešto govoriti, ona prasne u smijeh i on se konačno povede za njom.

No zlobni Mariselin smijeh bijaše isto tako nešto prozračno kao i nevina rečenica, tako daleko od morala, kao grijeh od jelenice.

Bijaše priroda sama, ni dobra ni zla; ali ovako je nije mogao uzeti čovjek iz grada.

~ 136 ~

S jedne strane premišljanja, u koja bi zapadao tko–god drugi, koji bi bio obdaren osrednjim razumom: Marisela, plod nemoralne veze i možda nasljednica zlokobnih očevih i majčinih osobina, ne može biti žena, kojoj poklanja svoju ljubav promišljen čovjek, a s druge strane razmišljanja, u koja je morao zapadati jedan Santos Luzardo. Jednostavna je Marisela kao priroda, ali na časove zabrinjuje kao i strahote prirode. U srcu kao da su joj bili zapečaćeni izvori nježnosti. Iako je bila živahna, vedra i neposredna, ipak on u njenom odnosu prema ocu nikad nije vidio neke pobude djetinje ljubavi. Općenito je bila ravnodušna prema očevim patnjama, ili, u najboljem slučaju, prolazeći pokraj Lorenza, upravila bi mu neku nježnu riječ djetinjim glasom, ali te riječi nisu odavale istinsku nježnost.

— Ova djevojka nema srca – rekao bi često Santos. – Nije obdarena onom sumornom okrutnošću kao majka joj, ali je zato zaigrano okrutna kao mlada zvjerka, a od jednog je do drugog, uz malo posredovanje okolnosti, samo jedan korak. Možda, zato, što nije imala pravog odgoja, možda je bilo potrebno buđenje uspavane osjećajnosti, što je mogu izvršiti samo ženske ruke.

Međutim je Santos Luzardo morao sam sebi priznati, da mu ta pesimistička razmišljanja prouzrokuju osobitu nevoljkost. Uviđao je, da su previše stroga, okrutna – okrutnost i prema sebi samom. Ali zato, kad bi zapostavio mislioca, bilo mu je katkad ugodno učiniti svoje srce pjesnikom i ponavljati ono o škrčevu zlatnom novcu.

~ 137 ~

XII

PJESME I DOPJEVI

Ipak su u svemu tome imaginarna rješenja samo komplicirala problem, jer je za Santosa Luzarda život u ovoj kući postao nepodnosiv.

Na sreću je izvan kuće uvijek imao mnogo posla. Kad je završeno sabiranje stoke, počelo je žigosanje. U ranu je zoru počinjala graja

oko rastavljanja krava i junadi u dva usporedna obora. One su mukale, a ovi tužno blejali, kao da su predosjećali mučenje. Već je bilo bijelo

usijano željezo, kojim je imao rukovati Ptičurina. Pjesmom su navijestili početak. Najamnici počeše redati stoku. Rušili su ih na tlo, urezivali im u uha znakove imanja i pritiskivali glave, da se ne miču, dok im je Ptičurina utiskivao užareno željezo, posvećujući im pjesme u skladu s njihovom dlakom i znakovima: valov, na kojem se uglavnom imaju hraniti, stado, komu pripadaju, i stočarenje, prilikom kojega su bili uhvaćeni – povijest svakog grla, koju savanac poznaje kao svoju vlastitu.

I sa svakim utisnutim žigom stavili su vrškom noža znak na jedan komad kože, da bi znali broj žigosanih, jer se u Altamiri još uvijek sve činilo kao u daleka vremena don Evarista Cunavichera.

Razmišljajući o tome reče Santos Luzardo u sebi, da je već vrijeme, da počne ostvarivati hrabre reformatorske osnove civilizatora savane, koje je još uvijek odgađao.

Kad je svršilo žigosanje, što je trajalo više dana, reče mu Antonio, pokazujući mu zapisnik žigosanja:

Stvar je ispala mnogo bolje, nego što smo očekivali. Tri tisuće junadi i više od šest stotina teladi. Sad se može početi sa siranama.

Samo zabiše nekoliko stupova uz obalu kanala Bramador, nataknuše na njih krov od suhe savanske trave, načiniše od jedne govedske kože posudu, u kojoj će se siriti mlijeko, a od pletenog palmina lišća košarice, gdje će se ožimati sir. Učvrstiše ograde nekih napuštenih torova, smjestiše u njih nekoliko pitomih krava i nešto divljih, što su ih skupih prilikom satjerivanja u »Tamnoj šumi«. Sve ovo povjeriše brizi starog Remigija, koji je znao praviti sir i slučajno tamo došao iz Guarike tražeći posla, u pratnji svoga unuka, pastira Jesusita.

Kad Santos vidje, da se djelo svelo na onu prvotnu osamljenu »kuću na nogama« na prostranoj savani, na istom mjestu, na kojem je, ima samo 20 godina, stajalo isto takvo zdanje, s istom svrhom, i kad mu postade jasno, da će u novoj sirani sve isto tako teći kao i u nekadašnjoj, po ustaljenim postupcima jedne zaostale industrije, zastidi se pred samim

~ 138 ~

sobom. Tako će se, dakle, Altamira pretvoriti u suvremeno seosko gospodarstvo – njegove riječi, kad se odlučio posvetiti imanju – snabdjeveno svim tekovinama stočarske privrede civiliziranih zemalja?

— Tako se radi u ovdašnjim siranama – odgovori Antonio. S onim, što daje sama ravnica: stupovi od karamatea i makanilja32 palmino lišće, govedske kože.

– I stoljetna praksa – doda Santos. – Čudo da još uvijek postoje goveda, koja su, kao novost, uveli španjolski kolonizatori. Nije ugodno reći, ali savanac nije ništa učinio, da poboljša gospodarstvo. Njegov je ideal, da sav novac, što mu dopadne ruku, pretvori u zlato, da ga metne u ćup i sakrije u zemlju. Tako su činili moji djedovi i tako ću činiti i ja, jer je ova zemlja ljenivac, koji otupi oštricu i najsmionije volje. S ovom siranom, a tako je sa svime, opet počinje tamo, gdje smo bih prije dvadeset godina. U međuvremenu se stoka izrođuje zbog pomanjkanja križanja i zbog premnogih bolesti, što je desetkuju. Još uvijek se misli, da će se od glista izliječiti molitvama a kako vračara ima u izobilju, pa čak i pametni ljudi povjeruju u njih, ne nabavljaju se lijekovi.

— Bit će da je sve tako, kako vi kažete, doktore – uzvrati Antonio. – Ali počnite s križanjem stoke, kad već spominjete križanje, za koje već od djetinjstva čujem da je potrebno. Da bi je pojeli revolucionarci – pustite neka ostane čisto kreolska, doktore, jer će, kad joj meso bude slađe, biti više revolucija. Pa i bez rata. Čini se, da je, na primjer, vlasti žele svu pobrati.

— Izmotavanja – uzvrati Santos. – Opravdanje indijanskog nemara, što ga nosimo u krvi. Baš je radi svega toga potrebno civilizirati ravnicu. Svršiti s prirodnim gospodarstvom i sistemom poglavica, dokrajčiti skrštavanje ruku pred prirodom i pred čovjekom.

— Bit će vremena za sve – zaključi Antonio. Zasad ovakva kakva jest, sirana će dati svoje rezultate. Samo kad pripitomimo stoku, već će biti dosta postignuto. Sve je u tome, da je uspijemo brzo pripitomiti.

Vrlo je spretan u takvim poslovima Guarikanac33 Remigio, ali ovladati jednom siranom s tako divljom stokom, kao što je altamirska, bijaše vrlo hrabar pothvat.

— Maravilla! Maravilla! Maravilla!34 — Punto negro! Punto negro!35 Punto negro! I tako su cijeli dan opipavali divlje krave privezane uz stupove i stalno im govorili

imena, što su im ih nedavno nadjenuli, da se na njih naviknu. I u oborima i na paši, kad bi god on ili Jesusito prošli pokraj koje od njih: — Boton de oro. Boton de oro. Boton de oro.36 Pojedine ga počeše pamtiti i primjećivalo im se to, jer im se u očima pojavljivala

blagost, dok su ih slušale. Ali najvećem je dijelu stada u krvavim očima još uvijek bila netaknuta divljina.

32 Caramate i macanilla - južnoameričko drveće. 33 Guarico - pokrajina u Venezueli. 34 Maravilla - čudo. 35 Punto negro - crna točka. 36 Boton de oro - zlatno puce.

~ 139 ~

I dok je tamo u sirani počelo na taj način civiliziran je divlje stoke, u divljini nije mirovao laso. Na udar govedara odzvanjalo je metvičino grmlje pod tapanjem iznenađenih stada. Ali bi se katkad gomila uzbunila, okrenula protiv konja i usprkos okretnosti jahača, mnogi su pogibali u sudaru ili se rušili od boli uslijed strahovitog udara divlje životinje.

A i mnogi su bikovi umirali u grčevima bijesa, kad su se osjetih pobijeđeni od čovjeka, ili su podlijegali žalosti zbog osakaćenja, ležeći u šumskom šipražju i čekajući na smrt od gladi i žeđe, oglašavajući se s vremena na vrijeme muklom rikom, misleći na izgubljeno gospodstvo nad divljim stadom i na slobodan i divlji život u nepristupačnim šikarama.

Santos Luzardo je s najamnicima dijelio opasnosti ovih udara, i snažna uzbuđenja učiniše, da je ponovno zaboravio na svoje civilizatorske osnove. Lijepa bijaše ravnica, ovako kruta i divlja. Divljina je to, ali ako za njeno uklanjanje nije dovoljan jedan ljudski život, zašto bi on žrtvovao svoj u borbi protiv nje? Konačno – govorilo se – divljina ima svoje čari, to je nešto lijepo, što se isplati proživljavati, to je punina za čovjeka, koji se opire svakom ograničenju.

Maria Nieves je čovjek, koji se baca na divovski pothvat gaženja rijeka, u kojima vreba smrt. Izložit će se smrtnim ujedima aligatora, sa samim štapom u ruci i pjesmom na usnama.

Puni su već obori prolaza Algorobo. Sad će jedan dio stoke dotjerati k Arauci i jahači su se već postavili uzduž rukavca, da ga brane od navale goveda. Maria Nieves se već sprema da ih prevede na drugu obalu, a vodit će ih plivajući. On je najbolji »čovjek vode« cijelog Apure–a i nikad ga nećete vidjeti tako zadovoljna, kao kad mu je do grla; iza njega rogovi pitomih bikova, koji predvode kod prijelaza, a pred njim, tamo daleko obala, jer se rijeka proteže od brda do brda.

Već je u vodi, na neosedlanu konju, i vičući govori s lađarima, koji će ploviti uz stado pazeći, da ne pođe niz vodu.

U oborima se čuje vika najamnika, što tjeraju stado. Već dolaze niz rukavac pitoma goveda, a za njima gomila novopridošlih goveda. Maria Nieves zapjeva i baci se u vodu, jer će mu konj jedva služiti kao oslonac za lijevu ruku, dok s desnom pliva, držeći štap za obranu protiv aligatora. Za njim ulaze u vodu pitomi bikovi i počinju plivati, dok im na površini jedva vire rogovi i njuške.

— Hajde! Hajde! – vikali su govedari. Konji navale i goveda se bace u rijeku. Riču prestrašena, ali, na obali govedari, a na

rijeci vesla čamaca, suzdržavaju ih i njima upravljaju. Pruga rogova pokazuje kosi smjer gaženja. Na čelu je glava Maria Nieves–a uz glavu konja. Čuje se pjevanje usred široke rijeke, dok u nemirnim valovima vreba izdajnički aligator, i električne jegulje i raže, i proždrljiva rulja zamurita i kariba37.

Napokon stado stigne na protivnu obalu, prevalivši stotine metara udaljenosti. Jedno po jedno iskaču goveda iz vode, tužno mučući, i dugo tako ostaju u gomili na obali, dok se vodič ponovno baca u vodu, da prevede drugu skupinu.

Već su se obori prolaza ispraznili u rukavac, a na protivnoj strani Arauce, na suhoj i

37 Ribe poznate zbog proždrljivosti.

~ 140 ~

sumornoj obali, pod olovno sivim nebom, pojačava se žalosno komešanje stotina goveda, koja će biti odvedena prema Caracasu milje i milje dugim putem po preplavljenim savanama, korak po korak, uz zvuk pjesme vodiča:

Amo, amo, Vodič te slijedi u stopu Korake da ti izbroji od tora do klaonice.

Međutim je nekoliko drugih poslano ravno prema Kordiljeri, kao u dobra vremena nekadašnjih Luzarda, kad je Altamira bila najbogatiji zaselak u araučkoj dolini.

To je lijepi i jaki život velikih rijeka i beskrajnih savana, gdje čovjek uvijek pjevajući prolazi kroz opasnosti. To je epopeja sama po sebi. Barbarska ravnica, u svom najveličanstvenijem stanju; zima, koja zahtijeva više strpljivosti i više hrabrosti. Poplava, koja postostručuje opasnosti i čini, da u komadiću suhe zemlje osjećamo veličinu pustinje, ali i neizmjernost čovjeka i njegovu spremnost suprotstaviti se onoj prvoj i onda, kad ne može ni od kuda ništa očekivati.

Pada! Pada! Pada!... Već danima samo pada. Već su se savanci, koji su bili izvan svojih kuća, vratili natrag, jer će se kanali i rijeke razliti kroz savanu i naskoro neće biti prohodnih putova. A niti potrebe, da se njima ide! Ta vrijeme je »žvakanja duhana, tikava i visećih postelja«, i zbog ovih se triju stvari osjeća savanac sretnim pod palminim krovom, dok se vani oblaci lome u upornoj i obilnoj kiši.

S prvim su se kišama počele vraćati čaplje. Pojavljivale su se na jugu – prema kojemu sele ljeti, a da nitko ne zna, kuda idu – i još uvijek su pristizala nebrojena jata.

Umorne od duga leta, zaustavljale su se i njihale na savitljivim granama »čapljika« ili su radi žeđi prilazile močvari, pa su i šuma i voda bile prikrivene bjelinom.

Činilo se kao da među njima ima prepoznavanja i da izmjenjuju dojmove s puta. One iz jednog jata gledale su one iz drugog, koje su iselile u druge zemlje, istezale su vratove, udarale krilima, oštro gakale i onda se smirivale promatrajući jedne druge, sa svojim agatu sličnim očima, okruglim i nepomičnim. Katkad bijaše borbe za granu, na kojoj će spavati, za ostatak gnijezda, u kom su nekad boravile. Ali bi se poslije smirile na istim mjestima, koje su oduvijek zauzimale.

Divlje patke, ibisi, čuzmite38, ronci, jastrebovi i vodomari, koji nisu selili, dođoše pozdraviti putnike, a bilo ih je bezbroj u jatima, što su se slijegala sa sve četiri strane neba. Vratili su se i čikuaci39 i pripovijedali svoje dojmove s puta.

Već je močvara puna, jer je zima potpuno zavladala. Jednog se dana na površini pojavi duga njuška babe40. Sad će se pojaviti i kaimani*, budući da se kanali brzo pune i po savani se životinje kreću u svim pravcima. I kaimani izdaleka dolaze, mnogi od njih iz Orinoka, ali ništa ne pripovijedaju, jer povazdan spavaju. I bolje je, da šute. Ni o čem ne bi mogli

38 Chusmita - vrsta čaplje. 39 Chicuacos - vrsta ptica močvarica. 40 Baba i * kaiman - vrste krokodila.

~ 141 ~

pripovijedati, osim o zločinima. Počima mijenjanje perja. »Čapljik« se odjednom pretvara u snježnu šumu. Na drveću,

u gnijezdima, koja su na njima sagrađena, i uokolo bare, bjelina hiljada čaplji, a posvuda u granju, na kojem spavaju, na algama, što plivaju na blatnoj vodi močvare, perje, koje je ispalo tokom noći.

Ranom zorom počinje sabiranje. Sabirači kruže čamčićima, ali konačno ulaze u vodu do pasa, među babe i kaimane, raže, električne jegulje i karibe, prkose smrti vičući ili pjevajući, jer savanac nikad ne radi u tišini. Ako ne kriči, onda pjeva.

Pada! Pada! Pada! I izlijevaju se kanali iz svojih korita i preplavljuju se močvare i počinju padati ljudi, udareni »vrućinom«, tresući se od hladnoće, cvokoćući zubima, i problijede i postanu zeleni, i počinju se rađati križevi na groblju Altamire. To je sasvim mali četverokut, ograđen bodljikavom žicom, usred savane, jer je savancu čak i poslije smrti dovoljno, da bude usred svoje savane.

Ali, napokon, počinju rijeke opadati, lokve se na obalama isušivati, i kaimani napuštati kanale, vraćajući se u Araucu, u Orinoko, već prema tome odakle su stigli, da se najedu altamirskih goveda. Nestaje groznica, opet se pojavljuju harfa i marake, pjesme i popijevke, divlja i vedra duša, koja u popijevkama izražava svoje ljubavi, svoje poslove i svoje dosjetke.

— Odakle savancu, ovako osjetljivu, ta snaga, da čitav dan izdrži na konju, uz stoku ili u vodi do pasa, i njihova veselost, da ružnoj igri lijepo lice pokazuje?

— Odmah ću vam rastumačiti, doktore, reče mu Antonio Sandoval – iz pouke, koju sadrži ova priča, što ću vam je sad ispričati. Jednog se dana ovdje pojavi, tražeći posla, jedan iz Cunaviche–a. Nudio se ništa manje nego za rad oko divlje stoke, a bio je kao konjanik vrlo loše opremljen: kljuse je jedva disalo, a oprema mu je bila za staro gvožđe. Gledao sam ga i rekao:

— Dobro, prijatelju. Konja vam dajem: jednoga od onih divljih ždrijebaca, što lutaju savanom. Postavite zasjedu kojemu god hoćete i ukrotite ga za svoje sedlo, ali za opremu se morate pobrinuti sami.

— Imam ja opremu – odgovori mi čovjek položivši ruku na svoju dotrajalu opremu. Manjka mi kopča za bič, kolane sam izgubio, lûk od sedla su mi ukrali, a oklop ne znam kud sam zametnuo, ali mi je ostala podloga od sedla.

I Antonio zaključi poučno: — Tako mi je odgovorio čovjek, koji nije nitko drugi nego Ptičurina. Ono, što mu je

ostalo, bijaše podloga od sedla, i on reče, da ima opremu. Dakle, primijenite priču. Podloga za sedlo znači: volja za posao. Odatle savancu dolazi njegova snaga.

Zaista je Santos Luzardo vidio, da tako žive, vidio je žalosnog i neukog sadioca duhana uz komadićak zemlje svoga nasada, a i radosnog, hvalisavog pastira usred svoje beskrajne savane, gdje se bori s prirodom, umjereno uživajući režanj suhog mesa i komad kruha od mandioke, časteći se samo šalicom kave i žvakanjem duhana, zadovoljavajući se visećom posteljom i pokrivačem – ali svi do jednoga drže do toga, da im konj bude dobar i oprema lijepa, udarajući u banduriju41, prelazeći prstima preko kvatra42 pjevajući do

41 Banduria - mala gitara s dvanaest žica.

~ 142 ~

promuklosti u noćima nakon teških napora hajke i trke, te se u horopu43 zaboravljaju do zore, u kućama, gdje ima djevojaka, privlačnosti kojih zaslužuju zlobnu popijevku koja kaže:

O biku, kad se okrene, O konju na trci pjevam, Kod lijepih djevojaka Struk i bokove opijevam.

I vidio je, da je stanovnik ravnice bio prema životu neukrotiv i strpljiv, nemaran i neumoran, u borbi nagao i lukav, pred poglavarom nediscipliniran i vjeran, prema prijatelju sumnjičav i požrtvovan, prema ženi pohotan i grub, sam po sebi senzualan i trijezan. U svojim razgovorima zloban i dosjetljiv, nepovjerljiv i sujevjeran, u svim prilikama i radostan i tužan, čovjek i stvarnosti mašte. Ponizan na nogama, ohol na konju. Sve uporedo i bez međusobnih smetnji, kao što i jesu mane i vrline netaknutih duša.

Nešto je od toga prosijavalo iz popijevki, gdje pjevač odaje hvalisavu veselost Andalužanina, vedri fatalizam podložnog crnca i sumornu buntovnost Indijanca, sve osebujne crte onih duša, koje su doprinijele oblikovanju njegove, i ono, što u popijevkama nije bilo jasno i što je Santos Luzardo bio zaboravio, učile su ga priče, što ih je slušao, dok je sudjelovao u njihovim teškim poslovima i živahnim odmaranjima.

Zbog svega ovoga i svih moći njegove duše, otvorenih snazi, ljepoti i boli ravnice, osjetio je želju, da je voli onakvu kakva jest, divlja ali lijepa, i da joj se ponudi i prepusti, da ga oblikuje, okanivši se one stalne budnosti protiv prilagođivanja jednostavnom i krutom životu stočara.

Sigurno je, da se u ravnici bez kazne ni jedan ždrijebac ne ukroti i ni jedan bik ne zahvati lasom; tko to izvrši, pripada od tog časa ravnici. Osim toga je njega ova ravnica samo nanovo zaposijedala. Već je rekao Antonio Sandoval: »Savanac je savanac sve do petog koljena!« Ali bijaše još nešto, nešto, o čemu nije razmišljao, ali što bijaše tu, u dnu duše, mijenjajući osjećaje čovjeka iz grada, rušeći zapreke: Marisela, pjev savanske harfe, harfe iskrene i obijesne duše, divlje kao cvijet paraguatana, koji zrak šume i med divljih pčela ispunja svojim miomirisom.

42 Quatro - gitara s četiri žice. 43 Joropo - narodni ples.

~ 143 ~

XIII

ŠTETOČINA I NJENA SJENA

Kad se počela spuštati noć i Marisela pošla u kuhinju, da pripremi jelo Santosu, čuje već na ulazu, kako Indijanka Eufrazija kaže Kasildi:

— Koja bi svrha onda bila tom pothvatu Juana Primita, da doktora navede, da se izmjeri? Koga može zanimati ta mjera ako ne doñu Barbaru, jer se općenito govori, da se zaljubila u doktora.

— I ti vjeruješ to o mjeri, ženo? – odvrati Kasilda. — Da li vjerujem? Kao da nisam vidjela dokaze? Žena, koja sebi oko pasa sveže mjeru

jednog muškarca, čini s njim, što hoće. Tako je mjeru onoga Dominika iz Chicuacala opasala Indijanka Justina i poludio je. Uzela mu je mjeru likom od pitte i svezala ju je sebi oko pasa. I gotovo je bilo s Domingitom!

— Ženo! – poviče Kasilda. – Ako ti u to vjeruješ, zašto nisi rekla doktoru, da ne da, da ga Juan izmjeri.

— Da, mislila sam na to, ali kako doktor ne vjeruje u te stvari i toliko su ga zabavljale besmislice tog luđaka, nisam se usudila. Moja je namjera bila, da Juanu Primitu otmem liko, ali mi je, kako se kaže, bacio zemlju u oči, i kad pođoh, da ga potražim, ni praška! Daleko mora da je otišao, iako je to bilo maločas ... Jer kad se on dadne na put, nema toga, tko bi ga mogao slijediti.

Ovo bijaše najgluplje i najzaostalije, što je sujevjerje moglo stvoriti, ali Marisela zadrhta, kad je to čula. Usprkos Santosovu nastojanju, da u njoj suzbije vjeru u te varke, i premda ga je ona sama uvjeravala, da im više ne vjeruje, sujevjerje bijaše duboko ukorijenjeno u dnu njene duše. S druge strane, riječi kuharicâ, koje je slušala suzdržavajući dah, dok joj je srce htjelo iskočiti iz grudi, pretvorile su se u stvarnost strašnih sumnji, što su joj se rojile u glavi: njena majka, zaljubljena u čovjeka, kojega ona voli.

Priguši krik užasa, što joj se htjede izmaknuti, začepivši usta drhtavom rukom, i zaboravi, zašto je došla u kuhinju. Prijeđe preko unutarnjeg dvorišta uputivši se prema kući, vrati se, ponovno prijeđe isti put i vrati se, kao da se strašne misli, što ih je gonila iz svijesti, pretvaraju u nesvjesne pokrete.

U to vidje, gdje dolazi Ptičurina. Pođe mu ususret i upita: — Jesi li putem vidio Juana Primita? — Mimoišao sam se s njim tamo dalje od drijenkove šume. Mora da je već stigao u El

Miedo, jer je išao kao duša, koju nosi đavao.

~ 144 ~

Zamisli se jedan čas pa onda reče: — Moram odmah u El Miedo. Hoćete li me otpratiti? — A doktor? – primijeti Ptičurina. – Nije ovdje? — Jest, kod kuće je. Ali on ne treba znati. Otići ću kradomice. Osedlajte mi

»Riđanku«, da nitko ne primijeti. — Ali djevojko, Marisela – branio se Ptičurina. — Ne. Uzaludno je, Ptičurino. Nemojte gubiti vrijeme nagovarajući me da odustanem.

Treba da idem u El Miedo ovaj čas. Ako se vi ne usuđujete pratiti me... — Nemojte mi više ništa reći. Odmah ću početi sedlati »Riđanku«. čekajte me iza

palmika, pa vas neće vidjeti, kad izađete. Ptičurina je mislio, da se radi o nečem mnogo ozbiljnijem, i zbog onoga, što je

Marisela rekla: »Ako se ne usuđujete«, odlučio je da je prati bez daljnjeg ispitivanja. Još se nije rodio, tko bi mogao reći: ovo se Ptičurina ne usuđuje učiniti.

Zaštićeni palmikom udaljiše se od kuća, a da ih nitko nije vidio, kad se već počela spuštati noć. Želeći, da se ne susretne s majkom, reče Marisela:

— Mislite li, ako se dobro požurimo, da ćemo stići Juana Primita, prije nego što stigne?

— Da konje raskinemo, nećemo ga stići – odgovori Ptičurina. – S obzirom na vremenski razmak, koji je u njegovu korist, te veličinu koraka njegovih dugih nogu, ako nije već stigao, vrlo mu malo još nedostaje, da stigne.

Stvarno je u tom času stigao Juan Primito u El Miedo. Nađe gospođu Barbaru kako sjedi za stolom. Bijaše sama, jer se Balbino Paiba već više dana nije tu pojavljivao, bojeći se da svojim prisustvom ne izazove prekid, koji već bijaše neizbježiv.

— Evo vam, što ste od mene tražili – reče Juan Primito, vadeći iz džepa smotak užeta i metnuvši ga na stol. – Ni za dlaku ni manje ni više.

Zatim ispriča, kakvim se lukavštinama poslužio, da bi uzeo mjeru Luzardu. — Dobro – reče mu gospođa Barbara. – Možeš otići. Traži u skladištu, što želiš. I zamisli se gledajući onaj komad prljavog užeta, koje je posjedavalo nešto od Santosa

Luzarda i trebalo ga dovesti, da padne u njene ruke, prema jednom od vjerovanja, koja su najdublje uvriježena u njenu duhu. Želje su se već pretvorile u strast, a budući da željeni čovjek, koji se imao uputiti k njoj »brojeći svoje korake«, da joj se preda, nije pošao prema njoj, izbila je iz tame njene sujevjerne i vračarske duše grozna odluka, da ga se domogne vračarskom vještinom.

U međuvremenu se Marisela već približavala kući. Prekinuvši napokon zamišljenost i šutnju, u kojoj je prevalila čitavi put, reče Ptičurini:

— Moram razgovarati s ... mojom majkom. Ići ću sama do kuće. Vi ostanite tamo podalje, tako da, ako se nađem u stisci... čujete, kad budem vikala.

— Ako vi tako određujete, tako će i biti – odgovori najamnik, kojemu se sviđala hrabrost djevojke – i budite bez brige, nećete me morati zovnuti dvaput.

Zastadoše iza nekog drveća. Marisela sjaše s konja i pođe odlučno uz ogradu obora. Samo joj se jedan čas pokolebala volja, kad je prelazila preko hodnika te kuće, koju je

sada prvi puta išla posjetiti. Srce kao da joj je bilo paralizirano i noge su joj drhtale. Malo je

~ 145 ~

manjkalo da ne ispusti krik, dogovoren s Ptičurinom. No već je bila stigla na prag one sobe, koja bijaše ujedno i primaća soba i blagovaonica.

Gospođa je Barbara već bila ustala od stola i prešla u susjednu sobu. Oporavivši se od uzbuđenja, ispruži Marisela glavu. Učini jedan korak, pa opet jedan,

pa opet jedan, potiho i gledajući oko sebe. Srce joj je tako udaralo, da joj je odzvanjalo u lubanji, ali je više nije bilo strah.

U sobi za zaklinjanje, pred stolićem s pobožnim slikama i primitivnim amuletima, gdje je gorjela svijeća, doña Barbara, stojeći i gledajući uže, kojim je izmjeren pas Luzardov, mrmljala je vračarsku molitvu:

»Sa dva te gledam, sa tri te vežem: s Ocem, sa Sinom i s Duhom Svetim, čovječe! Dabogda te ja vidjela poniznijeg preda mnom, nego što je Krist bio pred Pilatom!«

I razmotavši klupko, htjede se opasati užetom, kad joj ga odjednom netko istrgnu iz ruke.

Naglo se okrene i skameni se od iznenađenja. Bijaše to prvi puta, nakon što je Lorenzo Barquero bio prisiljen napustiti ovu kuću, da

su se mati i kći našle čelom u čelo. Već je znala doña Barbara, da je Marisela postala druga osoba, otkad je u Altamiri, ali iznenađenju zbog toga, što se u tako nezgodno vrijeme pojavila, pridružilo se i iznenađenje radi kćerine ljepote, pa ju je to spriječilo, da se na nju baci i ponovno otme uže.

Već htjede da to učini, kad je časovita zabuna prošla, ali je Marisela opet suzdrži povikom:

— Vještica! U srcu doñe Barbare uslijedi nešto, kao da kad se dvije mase sudare, odbiju se uslijed

sudara i onda padnu smrskane u komade, koji se ispremiješaju, kad je s usana svoje kćeri čula taj sramotni naziv, koji se nitko drugi ne bi usudio izreći u njenoj prisutnosti. Navika na zlo i želja za dobrim, ono što je bila i ono što je željela biti, da bi je mogao voljeti Santos Luzardo, sudarili su se, isprepleli i pomiješali, raspavši se u bezličnu masu elementarnih osjećaja,

U međuvremenu je Marisela jurnula prema stoliću i jednim potezom bacila na pod sve one odvratne drangulije, što su se tamo nalazile; pobožne slike, indijanski fetiši i amuleti, svjetiljka, što je gorjela pred slikom »Velike Moći Bogova«, i svijeća prosvjetiteljica, – kričeći glasom, muklim od srdžbe i suzdržanog plača:

— Vještica! Vještica! Pobješnjela, vičući, baci se doña Barbara na nju i uhvati joj ruke nastojeći joj oteti uže. Djevojka se branila lomeći se pod pritiskom tih muškaračkih ruku, koje su joj već

kidale bluzu razgolićujući joj djevičanske grudi, da bi se domogle užeta, što ga je sakrila u njedra, kad joj jedan staloženi i odlučni glas zapovijedi:

— Pusti je! Bijaše to Santos Luzardo, koji se pojavio na pragu vrata. Gospođa Barbara posluša i nadljudskim se naporom pretvarajući pokuša, da svoje zlo

lice učini ljubeznim. No umjesto smiješka pojavi se na njenu licu ružna i žalosna grimasa zbog neuspjele namjere.

~ 146 ~

I tako je duboko zbunjen bio njen duh, da se ni s »Drugom« nije te noći mogla sporazumjeti.

Pokupila je s poda i ponovno metnula na stol pobožne slike i grube fetiše i amulete, što ih je Marisela srušila, ponovno je gorjela zavjetna svjetiljka, ali je neprestano pucketalo ulje i voda, pomiješani u stijenjku, a plamen drhturio, iako u hermetički zatvorenoj sobi nije bilo ni daška propuha. I već je više puta izrekla zaklinjanja obiteljskog duha, koji je uvijek bio tako poslušan, ali sad se nije htio pokazati, jer je, isto kao i u stijenjku svjetiljke, bilo i u duhu, koji ga je zvao, ispremiješanih stvari, među kojima je sklad bio nemoguć.

— Mir! – preporučala je sama sebi tiho. – Mir! A zatim joj se učini, da je čula jednu rečenicu, koju ona nije dospjela izgovoriti: — Stvari se vraćaju na mjesto, odakle su potekle. Bijahu to riječi, koje je ona sama sebi htjela reći, da umiri svoje uzbuđenje, ali joj ih je

s usana oteo »Drug« i izrekao ih onim glasom, ujedno i poznatim i čudnovatim, kao što zvuči jeka vlastitog glasa.

Gospođa Barbara podigne oči i opazi, da se na mjestu, koje je dosad zauzimala njezina sjena, što ju je na zid bacalo drhtavo svjetlo uljanice, nalazi sada »Drug«. Kao obično, nije mu mogla razabrati lice, ali je osjećala, da je zgrčeno u onu ružnu i žalosnu grimasu beznadnog osmijeha.

Uvjerena, da je te riječi čula od tog fantoma, izreče ih ponovno, i to ovaj put u obliku pitanja, jer koliko god su umirivale, kad ih je ona mislila, toliko su postale zagonetne, kad ih je on izricao.

— Stvari se vraćaju na mjesto, odakle su potekle? Prema tome se mora kaniti osjećaja, koje je steklamu »Tamnoj šumi«, nestvarnih

osjećaja, koji nikad neće postati istinski njeni, i umjesto toga da nastoji osvojiti ljubav Santosa Luzarda samo dopuštenim umijećem zaljubljene žene, da zavlada njegovom slobodnom voljom kao kod Lorenza Barquera, ili da ga ukloni oružanom rukom, kao što je učinila sa svakim muškarcem, koji se usudio suprotstaviti njenim namjerama?

Ali zar su zaista bile nestvarne one želje za novim životom, koje su navalile u njeno srce istom osvajačkom žestinom, kao što su uvijek izbijali njeni pokvareni nagoni? Zar se nije ona, baš onakva kakva jest, sa svom čvrstoćom svoje prirode, izražavala u onoj želji, da zauvijek pokopa zlokobnu ženu krvave ruke, vješticu, kao što ju je nazvala Marisela?

Iz dva dijela njene razdvojene duše: iz onoga što ona jest i onoga što želi biti – onoga što bi vjerojatno bila, da nije Sapov nož presjekao život Asdrubalu – iz tamnog zakutka, odakle je iskrsavala živa sjena čovjeka, kojega je ona svojim vradžbinama unakazila, i drugoga, koji se s nožem u leđima prsimice strovaljuje u jamu – duboke noći bez i jednog blijeska zvijezde i one, koja se već iskrila svjetlom prave ljubavi, što je jedan čas zasjala u čamcu trgovaca sarrapom, od te dvije nepomirljive polovice dolazile su primjedbe:

— Vraća li se možda zmija u svoju košuljicu ili rijeka u izvor? — Vraća li se marvinče u obor i zalutali na raskršću, odakle je pošao krivim putem? — Stočarenje u Tamnoj šumi? — U rukama sarapierosa? I nije znala, kad je ona pitala, a kad »Drug« odgovarao, jer ona nije znala, gdje je

izgubila put.

~ 147 ~

Tražila je sebe i nije se nalazila, jer je to sama sprečavala. Htjela je čuti savjet »Druga«, ali jedva što bi on zaustio, već je ona odgovarala, i obje su se rečenice zaplitale i zaobilazile, te je njen sluh obje primao kao tuđe, a osjećala ih je kao svoje, kao da njen duh tamo amo sa sobom nose valovi uzburkane plime i oseke, od nje k fantomu i od njega k njoj.

Neobično bijaše ovo ponašanje kućnog duha, savjete i upozoravanja kojega je doña Barbara uvijek jasno i razgovijetno čula, kao da potječu iz jednog duha, koji nije izravno povezan s njenim, kao riječi, koje je netko drugi izrekao, a ona čula, misli, koje nisu njoj padale na pamet. Sad je, međutim, osjećala, da je sve, što ona govori i ono što sluša, već bilo u njoj, posjedovalo toplinu intimnosti njena duha, usprkos tome što nije bilo razumljivo, kao da je ono biće, što je sačinjavalo »Druga«, izgubio svoju osobnost.

— Mir! Ovako se nećemo moći razumjeti. Ledenim rukama obuhvati svoje usijano čelo i dugo tako ostane ne govoreći i ne

misleći. Plamen uljanice zadrhta jače, pred gašenje, a do gospođe Barbare, zanesene tlapnjom,

doprije jasno i izrazito ova rečenica: — Ako želiš, da on dođe k tebi, okani se svojih djela. Opet podigne pogled prema sjeni, koja joj je napokon nešto rekla, što ona nije mislila,

ali se svjetiljka bila već ugasila i sve oko nje bijaše sjena.

~ 148 ~

TREĆI DIO

~ 149 ~

I

PLAŠILO SAVANE

Melquíades bi čitavu godinu radio bez plaće, samo ako je nekom trebalo nanijeti štetu, ali u svakom drugom poslu, bio on ne znam kako plaćen, brzo bi mu dosadilo; najnoviji posao, što mu ga je davala doña Barbara, bijaše noćno traganje za konjima.

Sastojalo se to u tome, da bi konjsko stado, koje je spavalo na otvorenoj savani, iznenadio i progonio svu noć, a katkad neprestance dane i noći, dok ne bi ušli u slijepi tor, sakriven u tu svrhu u šumi. Zbog njegova značenja kao vrača, i jer je baš on uveo u tom kraju takav postupak, koji je pojednostavnio tegobni lov divljih ždrijebaca, ravnodušno su taj posao nazivali prenoćivanjem ili učaravanjem konja.

Tim je noćnim postupkom bio osim toga vrlo lako krasti konjska stada s tuđeg zemljišta, bez opasnosti da budeš otkriven.

Altamirski su se konji odmarali od vračevih progona, otkad je došao Luzardo, zbog primirja, koje je doña Barbara smatrala probitačnim za svoje osvajačke planove. Videći, koliko se produžuje taj mir, u kojem ga je već počela hvatati rđa, htio je Melquíades da ode iz El Mieda, kad mu Balbino saopći nalog, da se ponovno prihvati svoje djelatnosti.

Gospođa je zapovijedila, da vam kažem, da već ove noći pođete opet na posao. Da ćete na savani Rincón Hondo sresti jedno dobro konjsko stado.

— Zar je bila tamo? – upita Melquíades, koji nikad nije rado primao naredbe, koje mu je predavao Balbino.

— Ne. Ali vi znate, da ona ne mora vidjeti stvari očima, da bi znala, gdje su. On je sam nedavno vidio stado, na koje se to odnosilo, ali je dao takvo tumačenje, jer

su tako uvijek činili upravitelji gospođe Barbare, da se u svijesti njenih službenika niti časa ne pokoleba vjera u njene vještičke sposobnosti.

No u vračarskim stvarima niste mogli Melquíadesa hraniti kojekakvim pripovijestima, jer je on poznavao stvar. Nije nijekao, da se gospođa razumije u neke od onih koje joj pripisuju, ali odatle pa do toga da ga Balbino smatra nekim Juanom Primitom, bijaše prilično daleko. Nije uopće bilo potrebno, da u to vjeruje, da bi joj odano služio, jer je on posjedovao dušu pravog službenika, koji nije tko god nego čovjek posebne vrsti, u kojem moraju biti ujedinjene dvije osobine, koje se naoko isključuju: apsolutnu neuračunljivost i odanost u svakoj prilici. Tako nije gospođi Barbari služio samo za učaravanje konja, koju je službu mogao vršiti tko god, nego za mnogo važnije stvari, i u toj ga službi nije nadahnjivala koristoljubivost, jer služba nije posao nego prirodna funkcija.

~ 150 ~

Balbino Paiba je, naprotiv, mogao biti sve drugo samo ne to, jer je jedino mislio na to, kako će izvući korist, i bio je izdajica po svojoj prirodi, sasvim druga vrst čovjeka, prema kojoj je Melquíades osjećao samo duboki prezir.

— Dobro je. Ako je tako naredila gospođa, spremit ćemo se, da radimo noćas. Međutim, kako odavde do Rincon Honda ima dobar komad puta, a devet je sati, hajde da se odmah sedla.

Kad je već bio pošao, stane mu Balbino na put i reče: — Gledajte, Melquíades, da mi po mogućnosti dopremite nekoliko ždrijebaca u obor

La Matica. Da malo udesimo doktora Luzarda. Ali nemojte ništa reći gospođi. Htio bi je iznenaditi.

Obor La Matica bijaše mjesto, gdje je Balbino zatvarao goveda i konje, što ih je krao od gospođe Barbare, i kako su to bile krađe upravitelja, zvali su ih u El Miedu »upravljanje«.

Nikad se Balbino još nije usudio tako nešto predložiti Melquíadesu, i ovaj mu odgovori:

— Vi kao da ste se prevarili, don Balbino. Meni se nikad nije sviđalo upravljanje. I udalji se savanom, umjerenim kasom, kao što je uvijek hodao njegov konj, vičan da

na sebi nosi tragični mir toga čovjeka, koji se nikad nije uzrujavao niti se ikuda žurio. Balbino učini svoj karakteristični pokret i promrmlja nešto, što nisu mogli razumjeti

najamnici, koji su prisustvovali tom prizoru zlobno se zagledajući.

U Rincon Hondu, jednoj udolini savane, naiđe vrač na stado, koje mu je označio upravitelj. Bijaše vrlo brojno i usnulo pod vedrim nebom, imajući povjerenja u budni oprez ždrijepca predvodnika. Ovaj zarže, kad je osjetio bhzinu čovjeka, a kobile i ždrebad skočiše hitro na noge. Melquíades ih je plašio tako, da su bježali prema El Miedu.

Uzbuđeni uslijed sanjive svjetlosti, kojom savanska mjesečina zbuni sjetila, probuđeni i progonjeni od šutljivog jahača, koji im je ulijevao strah svojom upornošću sjene, konji počeše trčati po ravnici, dok ih je Melquíades slijedio svojim običnim umjerenim kasom, a prebačenim ogrtačem, da se zaštiti od noćne hladnoće, siguran, da će se negdje zaustaviti, misleći, da su se oslobodili progona.

Uistinu se tako i dogodilo. Svaki puta, u početku, kad ih je dostigao, našao ih je kako opet leže, ali sa svakim takvim susretom povećavao se strah stada, i već se nisu usuđivali leći, nego bi se jednostavno zaustavili. Kobile i ždrebad u nepomičnoj hrpi iza ždrijepca predvodnika, s ispruženim šijama i uspravnim ušima, gledali su svi prema onoj sjeni, koja im se približavala polagano, tiho, golema i crna, ocrtavajući se na vedrom nebu. I tako je to trajalo čitavu noć.

Već je počelo svitati, kad je Melquíadesu uspjelo uputiti stado jednim dijelom savane, na kraju kojega se nalazio rukavac krivog obora, sakriven između brda, što su tvorila klanac, koji se konjima pričinjao kao spas od potjere. Da bi jurnuli kroz taj jedini prolaz, a da ne otkriju varku, optrkivao ih je i vikao.

Već je stado bilo zapalo u rukavac, slijedeći predvodnika. No kad ovaj primijeti komad ograde, koja ne bijaše dovoljno sakrivena u šumi, odmah se zaustavi i, kratko zarzavši, što je stado razumjelo, okrene se prema otvorenoj savani. Međutim je vrač već bio

~ 151 ~

tamo i uspio spriječiti ostalima bijeg. Melquíades povuče zasun i udalji se, da bi se zarobljeni i preplašeni konji smirili.

Kad je već odlazio, vidje predvodnika na protivnom kraju savane, ispružena vrata, kao ga izazovno gleda. Bijaše Cabos Negros.

— Lijepa životinja! – usklikne Melquíades, zaustavivši se, da ga promatra. – I dobar predvodnik. To je najveće stado, što sam ga dosad od tamo dotjerao. Da vidimo, hoću li ga moći uhvatiti na čežnju za svojim vlastitim kobilama, jer kao da ima volju, da ih dođe potražiti.

Cabos Negros se, međutim, zaustavio jedino zato, da utisne sebi u sjećanje sliku savanskog plašila, te nakon što ga je neko vrijeme gledao, dok su mu živci pod svijetlom dlakom podrhtavali od srdžbe, a oči mu bile crvene i usne rastegnute, hitro se okrene i ode sa ždrebicama, što su ga pratile.

— Ovaj se vraća – reče Melquíades. – Ali neka mu netko drugi, od tamo, postavi zasjedu. Ja sam učinio, što je bilo do mene, a sad je red da spavam.

Krivi tor bijaše na području El Mieda i ne daleko od kuća. Stigavši do ovih Melquíades sretne Balbina, koji ga je čekao, da bi učinio, da onaj zaboravi neoprezni sinoćnji prijedlog, prije nego što ga ispriča doñi Barbari. Primio ga je s izrazima ljubaznosti, što nije bilo uobičajeno među njima. No Melquíades mu, kao obično, odgovori suhim riječima, što mu ih se udostojao upraviti:

— Pošaljite nekoliko najamnika, da uhvate ždrijepca predvodnika, koji mi je uspio umaći, ali mi se čini, da bi se rado vratio, da potraži svoje kobile. Vrijedi pokušati domoći ga se, jer je vrlo lijep konj, koji bi se gospođi svidio za njenu vlastitu upotrebu.

No još više se sviđao Balbinu, premda ga još nije poznavao. Međutim je Cabos Negros već našao načina za odmazdu. Nakon kratkog hodanja, još

uvijek na tlu El Mieda, primijeti isto tako brojno stado kao ono, što ga je izgubio, gdje pase poskakujući u blagoj svjetlosti zore.

Dotrči do njega navješćujući predvodniku svojim drhtavim rzanjem, da je pošao na osvajanje. Ovaj drugi hitro skupi svoje kobile i ždrebad, koji su se bili raspršili po pašnjaku, i postavivši im se odmah na čelo sačeka napadaj. Bijaše neki točkasti sivac.

Cabos Negros navali žestoko. Bio je od onoga jači zbog većih kopita i dvostruke hrabrosti, jer je bio bijesan zbog otmice, koja mu se upravo dogodila. Potukoše se nogama, digoše prašinu, zadrhtaše u zraku rzaji i zveknu zubalo sivca. Cabos Negros ga ugrize za nogu. Ponovno nasrne na njega tražeći šiju, i ponavljao je napadaje tako, da mu nije dao vremena, da se pribere. Sivac je u sudarima već pokazivao znakove umora i konačno ga onaj dohvati, gdje ga je želio ugristi. Prodrma ga bijesno. Konačno se sivac uspije istrgnuti i dadne se u bijeg.

Cabos Negros ga je dosta daleko progonio, a onda se okrenuo protiv stada kobila, koje je prisustvovalo borbi ne mičući se s mjesta. Napadne na njih obilazeći ih i pokazujući im zube, i tako ih je gonio do mjesta, gdje je bio ostavio svoje ždrebice, te uključivši ove u novo stado uputi se prema svom najdražem boravištu, pašnjacima Altamire.

Sivac ga je neko vrijeme iz daleka slijedio, ali se naposljetku zaustavi nasred savane, i stajao je tako, dok se na horizontu nije raspršio oblak prašine, što ga je diglo njegovo izgubljeno stado.

~ 152 ~

Kako je vraču bila dužnost, da pokupi sva konjska stada s Altamire, gonio je on nekoliko noći iza toga jedno, koje mu je dalo mnogo posla, jer je predvodnik u galopu vodio po otvorenoj savani, izbjegavajući blizinu šuma. Osim toga se spustila gusta magla, uslijed koje se nije vidio ni prst pred nosom. Kad se počelo razdanjivati, nalazilo se stado na istom mjestu, odakle ga je bio istjerao, i Melquíades ustanovi, da mu je predvodnik Cabos Negros, koji se »prolopovio«.

To bijaše prvi slučaj, da je vrača prevario jedan konj, i kako mu se to učinilo lošim znakom, ispriča to gospođi Barbari.

I ona je to na taj način tumačila: »Stvari se vraćaju na mjesto, odakle su proizašle«, rekao je »Drug«.

No ipak uzvrati srdito: — Zar i vi, Melquíades? Stado da se vratilo, a da vi to niste primijetili? Kako se pozna,

da je u Altamiri sada čovjek, koji se ne boji plašila savane! Iz ovih je riječi probijala konfuzija osjećaja, koja je vladala u njenom duhu.

Melquíades ih je saslušao ne dajući nikakva znaka, da ih je čuo, i odmah odgovori: — Kad se vi htjednete uvjeriti, da se Melquíades Gamarra ne boji ni jednog drugog

čovjeka, trebate samo reći: »Dopremite mi ga živa ili mrtva.« I okrene joj leđa. Doña Barbara se zamisli, kao da nastoji da u okviru svojih burnih osjećanja nađe

mjesta za jednu, novu osnovu.

~ 153 ~

II

OBLACI PRAŠINE

Ne oni, koji su igra vjetra na sprudovima i koji su onomadne svojim varkama izmamili Santosu Luzardu usklik, nego oni drugi, zli vrtlozi, što ih sa sobom donose nade.

Nije Marisela više ona vedra i obijesna duša kuće. Pokunjena se vratila one noći iz El Mieda i uzalud ju je Santos, nakon što ju je ukorio, pokušao ohrabriti govoreći joj:

— Dobro. Dosta neraspoloženja. Digni tu glavu. Oživi. Jedina loša stvar u onome, što si učinila, jest to što si povjerovala u tako nezgrapne i smiješne prijevare. Nikakva mi se neprilika nije mogla dogoditi zbog onog komadića užeta, što ga nosiš. Osim toga si se odlično i hrabro ponijela i moram ti biti zahvalan. Ako ovako braniš mjeru mog struka, kako bi branila moj život, kad bi vidjela, da je u opasnosti!

Ali je ona i nadalje bila pokunjena i šutljiva, jer je u El Miedu doživjela nešto, što je raspršilo zanos, na kojem bijaše sazdan njen život.

Najprije u nesvjesnosti svoje jednostavnosti, u crnini svoje sahranjene duše, a zatim u blještavilu novog načina života i ljubavi, koja je zaista mogla biti strast bez imena, jer se oslanjala na točku ravnoteže, koja se nalazila između stvarnosti i sna, nikad nije razmišljala, što znači biti kći »Štetočine«. Ako ju je morala spomenuti, što se vrlo rijetko događalo, imenovala bi je jednostavno »ona«, i ta riječ nije u njenu srcu budila ni ljubav, ni mržnju, ni stid. Prvi put ju je nazvala majkom, kad je Ptičurina predložio, da je prati, i morala se prisiliti, da bi joj preko usana prešla ta neuobičajena riječ, lišena svakog osjećaja, kao da nema nikakva značenja.

Sada je, naprotiv, ta riječ dobila okrutno značenje, i svaki čas joj dolazi na usta. Popraćena je nesvjesnom kretnjom odvratnosti. To je netaknuta duša – ali ne više netaknuta kao Priroda, koja ne zna ni za dobro ni za zlo – koja žestoko odbija sve, što je nakazno u tome, da je kći žene, koja vradžbinama osvaja muškarce i koja je, osim toga, zaljubljena u onoga, koga i ona voli.

Malo po malo, stalnom prisutnošću u njenim čistim mislima, počeli su tu odvratnu ideju pokrivati osjećaji samilosti. Da nije možda i njena majka bila žrtva? Svakako se zanos rasplinuo; točka ravnoteže nije više postojala. Sad ne bijaše san nego okrutna i neumoljiva stvarnost.

U međuvremenu se i Santos zadubio u razmišljanja i napokon reče jednog dana: — Moramo razgovarati određeno, Marisela. Ona je mislila, da joj hoće reći ono, što je prije željela čuti, i požuri se da ga prekine,

~ 154 ~

govoreći mu »ti« – mogla je to već, a da se ne zarumeni. — Kakav slučaj! Baš sam i ja htjela razgovarati s tobom. Vrlo sam ti zahvalna za sve,

što si učinio za nas, ali tata se već želi vratiti u palmik... i ja također želim, da me pustiš otići.

Santos ju je neko vrijeme gledao šuteći, a zatim odgovori sa smiješkom: — A ako te ne pustim? — Na svaki ću način otići. I udari u plač. Santos je razumio, te primivši je za ruku: — Hajde – reče joj: – Govori mi otvoreno. Što ti je? — Jer sam kći »Štetočine«! Ova optužba, pravedna ali nemila, izazove kod Santosa gađenje, koje mu je uvijek

uzrokovala odsutnost nježnosti u srcu Marisele, te nesvjesno ispusti njene ruke. Ona potrči u svoju sobu i zaključa se.

Uzalud je on pred vratima zvao, da završi prekinuti razgovor, i kasnije nastojao da ga nastavi, ona nije više izlazila iz svog zatvora, dok je on bio kod kuće.

Iako ju je volio, nije joj Santos ništa mogao reći, što ne bi bila zakašnjela naknada za nepravednu sudbinu, što se začela u prokletoj utrobi žene, koja čarolijama osvaja muškarce.

Međutim su i izvan kuće oblaci prašine odnosili nade, koje su se polagale u materijalne stvari.

Sirana se već uvodila. Još uvijek se stoka natjerivala u obore, ali je svaki dan postajalo brojnije stado, koje se dalo goniti, i krave su već čule na svoja imena, i nisu bile tako divlje, da bi suzdržavale mlijeko u vimenima.

S prvim je oglašavanjem pijetlova počimalo muženje. Jesusito bi drhtureći stao na vrata telećeg obora, a muzari bi ušli u kravlji obor s bičem i muzlicom u rukama, a s već spremnom pjesmicom na usnama:

Jutarnjice, jutro je, Daj mi svoje svjetlo44 Da osvijetlim korake Mome dragom, koji odlazi.

A pastir sa svojim djetinjim glasom, u blagom zraku: — Claridád, Claridád, Claridád! Rikne krava spomenutog imena, a na taj majčin poziv dotrči tele i proviri kroz grede

ograde, koje dječak razmakne i pusti ga da prođe. Procuri mlaz mlijeka uz sladokusne udare o vime, u kojem se nalazi mlijeko, dok mužar gladi kravu i govori:

— Daj, Claridád, daj – zahtijeva mužar. I kad vime nabrekne, a tele se zaplete među noge majke, koja ga mazi ližući ga,

počima mužnja, sve dok se muzlice ne napune. I opet pjesma:

44 Svjetlo - claridád.

~ 155 ~

Tko pije vodu iz tikve I ženi se iz tuđe zemlje, Ne zna, je li bistra voda I je li dobra žena.

A pastir, povodeći se za suglasnicima: — Azucena. Azucena. I druga je krava došla na mužnju. Svježe praskozorje, zadah balege i pjesma muzara usred prostrane savanske tišine! No

što se više zrak gibao i zora svitala, množili su se mirisi i prosipali razni glasovi: aroma metvice, koje se dotakla noćna tišina, miris rascvalog paraguatana, grubi pjev karao–a u šumi na obalama kanala, daleko kukurijekanje nekog pijetla, ćurlik turpiala i paraulata45

A u večer, povratak stada u obore. Dolaze s ispruženim zrakama sunca preko savane i s pjesmom pastira. Nose puna vimena, a iza ograde u toru, gdje se komeša telad, ima mekih, željnih usana. Remigio gleda vimena i računa, koliko će biti aroba46 sira. Jesusito na ogradi, promatra savanu i sluša pjevanje. Pjesme dugih kajda, glazba široke i samotne zemlje...

No jednog se dana Remigio pojavi u Altamiri. Dođe mrk i sjede bez riječi: — Što te nosi ovamo, stari? – upita ga Santos. Proizvođač sira odgovori polaganim i ozbiljnim riječima: — Došao sam vam javiti, da mi je noćas tigar ubio unučića. Muzari su bili otišli na

neki ples i mi smo ostali sami u sirani, Jesusito i ja. Kad sam se, na krik dječačića, probudio, već mu je tigar bio šapom otkinuo glavu. Uspio sam ga ubiti kopljem i tamo su osvanula dvojica mrtvih, Jesusito i tigar. Došao sam vam reći, da nemam više za koga raditi.

– Raspusti siranu, Remigio. Ovdje nema nikoga, tko bi je mogao preuzeti. Neka goveda podivljaju.

Završeno je sabiranje perja, i Antonio mu saopći rezultat: — Dvije arobe. Sad ćete moći podići ogradu. Kakva je danas cijena perju, ubrat ćete

više od dvadeset tisuća pesosa. Ako vi ne odredite drugačije, poslat ću ga po Carmelitu. Može u San Fernandu kupiti i bodljikavu žicu, koju trebamo za ogradu, što sam već izračunao. U međuvremenu možemo početi ponovno postavljati stupove, koje su uništili požari. Kažem, ako još uvijek mislite na to.

To je bila ideja civilizatora, koja je već puštala klice u mozgu čovjeka rutine. Antonio Sandoval, uvjeren u potrebu ograde, to bijaše već početak djela, i Santos se vrati svojim zanosnim osnovama, koji je uslijed hitnih svagdanjih radova bio zapostavio.

Nakon nekoliko dana pojaviše se dva konjanika. — Ovo nisu ovdašnji ljudi, – primijeti Ptičurina. — Tko bi bio? – zapita se Venancio. — Reći će, kad stignu, jer idu ravno ovamo – zaključi Antonio. Stigoše ti stranci. Jedan je od njih vodio privezanog konja. — Ovo je Carmelitov konj – rekoše Altamirci, dok Santos iziđe u hodnik.

45 Carao - turpial, paraulata, južnoameričke vrste ptica. 46 Mjera - 11,5 kilograma.

~ 156 ~

— Jeste li vi doktor Luzardo? – upita jedan od pridošlica. – Dolazimo vam s jednom neugodnom vijesti od generala Pernalete–a, gradskog poglavara ovog distrikta. Tamo blizu zaselka El Totumo, u hrastovom šipragu nađen je mrtav čovjek, koji je, kako se čini, odavde. Nisu ga mogli prepoznati, jer je već bio strunuo i napola pojeden od aura, ali je kasnije primijećen na savani ovaj konj s opremom, koji nosi vaš žig. General nas je poslao, da vam ga dovedemo i obavijestimo vas.

— Umorili su Carmelita! – poviče Antonio sa srdžbom i boli. — A pratilac vlasnika ovog konja, koji je bio njegov brat? A čapljino perje, koje su

nosili, što je s tim? – pitao je Ptičurina. Glasnici pogledaše jedan drugoga. — Tamo se ne zna, da je pokojnik bio u pratnji i da je nosio išta, što bi moglo biti

opljačkano. Tamo se misli, da ga je snašla neka bolest usred savane. No ako vi kažete, da je pokojnik nosio sa sobom nešto, što je moglo biti ukradeno, saopćit ćemo to generalu, jer će prema tome trebati provesti istragu.

— Dakle je još nisu proveli? – upita Luzardo. — Pa kažem vam: tamo se vjeruje... — Da. Nemojte nastaviti. Tamo se uvijek vjeruje sve, što doprinosi, da zlodjelo ostane

nekažnjeno – reče Santos – ali ovaj put neće ostati. I slijedeći dan otputuje u glavno mjesto distrikta. Već bijaše vrijeme, da se počne

borba, da bi na prostranom području, kojim je gospodarilo nasilje, jednog dana zavladala pravda.

Jedva što je Marisela saznala, da je Santos otišao, odluči izvesti svoj naum, da napusti onu kuću, u kojoj ne bijaše više moguće boraviti, i vrati se u kolibu u palmiku La Chusmita i u život, koji je provodila prije, jedini dostojan nje, prema izreci, koja joj nije spadala s usana:

— Bolje poderano nego krpano. Lorenzo Barquero usvoji tu namisao s luđačkom odlučnošću. Bijaše već vrijeme, da se

prestane s tom laži njegova moralnog preporođenja. Njegov život bijaše neizlječivo uništen. Tamo u kolibi u palmiku odat će se opet pijanstvu, tamo bijaše močvara, koja ga je imala odnijeti.

— Da. Već sutra idemo. I slijedećeg jutra, iskoristivši Antonijevu odsutnost, koji im ne bi dopustio pobjeći,

otac i kći odjahaše u pravcu palmika La Chusmita. Prešli su taj put šuteći, Lorenzo njišući se po koraku svog konja, a Marisela tmurna, i istom kad su stigli do ruba palmika, okrene ona glavu, te videći, da se više ne razabiru altamirske kuće, reče potiho:

— Mislit ću, da je bio san. Kad je stigla do kuće, čedni izgled koji ju je sada odbijao, nakon što je u Luzardovoj

kući stekla istančaniji ukus i običaje, počeo je njen otac promatrati močvaru, kao što je to nekada obično činio u razmacima između pijančevanja, a ona rasedla konje, koji su imali ostati tamo, dok iz Altamire ne dođu po njih. I već htjede privezati svoga, kad se sjeti, da je Carmelito svoju zadaću, da ga pripitomi, usporedio s onim, što je Santos poduzeo, da nju oslobodi njezine divljine, te joj padne na pamet, da se i riđanka treba vratiti u svoje prvotne

~ 157 ~

prilike. Skine joj ular, pomiluje je plačljivo govoreći: — Gotovo je s time, riđanko. Ti ponovno na svoju savanu, a ja u svoju šumu. I nakon što je poplašila konja, sjedne na rub zdenca i pusti suze, da slobodno teku. Riđanka je neko vrijeme potrkivala kao iskušavajući svoju slobodu mudrim

poigravanjem, još uvijek nesigurna, da li ju je dobila, provalja se po pijesku, s užitkom ga strese s bijele dlake, zarže, opet malo protrči i zaustavi se, ispružena vrata, sastavljenih ušiju i glave okrenute prema Mariseli, dok se napokon ne uvjeri, da je stvarno slobodna i, oprostivši se od gospodarice ponovnim rzanjem, izgubi se s vida na beskrajnoj savani.

— Dobro – reče Marisela. – Sad na pobiranje suharaka kao i prije. Onome, tko se rodio, da bude žalostan, ne treba pjevati popijevke.

Ali ako se riđanka mogla vratiti slobodnom životu stada, nije mogla Marisela jednostavnosti svoga nekadašnjeg divljeg stanja. Potrebe toga časa i brige za budućnost učinile su joj život složenim.

Prvih je bilo tako mnogo i tako hitnih, da se, našavši se pred njima, zgrozila nad svojim činom, što se vratila u kolibu u palmiku. Nije ona samo imala da se pobrine za suharke nego i za način kako će od njih zapaliti vatru, te za ono, što će kuhati za objed, i za sve, čega ne bijaše u tom stanu, ako se takvo ime moglo dati bijednom logu sjene Barquereñe. Budući da joj je mašta bila obuzeta fiksnom idejom, što ju je podržavao prkos: napustiti Luzardovu kuću, nije predvidjela, da će u kolibi u La Chusmiti doći vrijeme objeda i neće imati što jesti, vrijeme spavanja i neće imati gdje leći, jer za nju hasura više nije mogla biti krevet. A nije više ni bila hasura – onako raspadnuta.

Što se tiče Lorenza, on je već tako dugo živio izvan stvarnosti, da nije bilo moguće, da predvidi nužno iskrsavanje takvih potreba. S druge strane, dokle god mu nije uzmanjkalo rakije – a zato je bio mister Danger tamo – bez svih drugih stvari je mogao biti.

Sigurno će im sada kao i prije šumske čige i kvereveri47 pružati brašno za jednostavni kruh, a kopajući po strništima naći će mandiokinog korijena i banana. Međutim je njen okus odbijao ta prosta jela, a i za njihovo priskrbljivanje ona više nije bila ono divlje stvorenje, kao divlja svinja, koje se nije plašilo šumske osame i koje je zalazilo u šumsko šipražje, dok su pod njenim širokim, bosim stopalima škripali čičci, koje se veralo po drveću otimajući majmunima njihovu divlju hranu.

Hrabrost joj nije nedostajala, ali ju je u Altamiri naučila bolje upotrebljavati. Nije se više radilo o tome, da se kao majmun vere po drveću, da bi utažila glad, nego da priskrbi sigurna i trajna sredstva za izdržavanje, jer je sada mašta radila, pa joj je nesigurnost za budućnost još više otežavala sadašnju nestašicu.

Zato je trebalo stvoriti jedno vrelo prihoda, i prva joj je misao bila ova: — Tata! Imam li ja pravo zahtijevati od svoje majke da se brine za me? Dok ona

zakapa vrčiće zlatnih unca, mi nemamo što jesti. Lorenzo Barquero učini nadljudski napor, da bi sredio misli za odgovor: — Prava nikakva, jer u civilnoj matičnoj knjizi nisi zavedena kao njena kći... Ona nije

željela, da je spomenem, i ja sam te predstavio ... Ali ga ona ne pusti da dovrši:

47 Chigas i Quereveres - mahunaste biljke.

~ 158 ~

— Hoćete reći, da nemam pravo čak ni da dokažem, da sam kći Vještice? Otac se u nju zagleda, dugo, a zatim promuca: — Čak ni to. Ove riječi, jednostavno mehaničko ponavljanje riječi, što ih je ona upotrijebila, ne

bijahu popraćene niti najmanjim osjećajem odgovornosti. Nakon što ih je izustio, udalji se prema kolibi gospodina Dangera.

Pokajavši se zbog okrutnosti ovoga optužničkog pitanja, Marisela je mrmljala: »Jadni tata«, dok se on udaljivao, nesigurna koraka, opuštenih ruku uzduž toga tijela »bez armature«, kao što je on govorio, kad je to osjećao.

Kad joj je, međutim, došlo k svijesti, da se otac uputio u pravcu kuće gospodina Dangera, potrči, da ga zadrži.

– Ne, tata! Ne idi kući toga čovjeka. Zaklinjem te, Ideš, da od njega tražiš piće? Pričekaj. Ići ću ti ga donijeti iz Altamire. Brzo ću se vratiti.

Međutim, dok je ona sedlala konja, na kojem je došao don Lorenzo, ovaj ode, da zadovolji nesavladivu potrebu za alkoholom, ne misleći, da mu ništa više nije ostalo, čime bi ga gospodinu Dangeru platio, osim kćeri.

Vrtlozi prašine su odnijeli sve nade!

~ 159 ~

III

GOSPODIN PERNALETE I DRUGE NESREĆE

Motiva je Mujiquita imao, iako ne uzroka, kad se htio sakriti pod stol svoje točionice, opazivši Santosa Luzarda. Prvo zato, jer je njegovo prijateljsko miješanje u svađu, što ju je ovaj imao s gospođom Barbarom, jer mu je ona onemogućavala rad na savani, svršilo time, da mu je gospodin Pernalete oduzeo službu tajnika u Poglavarstvu, a drugo zato, što je pogađao, šta bi njegov nekadašnji saučenik mogao imati u ruci, te mu se već činila ugroženom plaćica, kojom ga je napokon opet bio obdario gospodin Pernalete, nakon mnogih molbi, svojih i ženinih, te nakon što je mnogo puta ponovio obećanje, da se više neće baviti ovakvim donkihotskim podvizima.

No Santos mu nije dao vremena, da se sakrije, te on glumeći, da mu je drago, što ga vidi:

— Blago očima, koje vas vide! Kako se rijetko daješ vidjeti, dječače! U čemu ti mogu poslužiti?

— Ako me nisu krivo obavijestili, ti već znaš, zašto dolazim. Rekoše mi, da si okružni sudac.

— Da, sine! – reče Mujiquita nakon male stanke: Znam već, šta nosiš, u rukama. Spis o smrti najamnika, zar ne?

— Najamnikâ – ispravi Luzardo. – Jer su umorena dvojica. — Umorena! Šta mi veliš? Santos! Pazi!, hodi sa mnom u sudsku zgradu, da mi

ispričaš, kako je to bilo. — Da ti ispričam ja? — Ne. Oprosti. Da mi stvar malo objasniš. Da mi kažeš, što imam učiniti. — Ali, Mujiquita, ni do danas ti to još uvijek ne znaš? — Ali, mladiću! I kretnja, koju je Mujiquita učinio, dok je ovo odgovarao, kao da je zaklinjala

rječitošću, koja je razoružavala, dok je govorio ove riječi: — Zar ne znaš, gdje smo? Stigoše u sudsku zgradu. Jakim udarcem otvori Mujiquita vrata, koja su bila

jednostavno pritvorena, a držala ih je samo njihova neravnost. Uđoše u jednu prostoriju, pokrivenu slamom i obijeljenih zidova, u kojoj se nalazio jedan pisaći stol, jedan ormar, tri stolice i, u jednom uglu, kvočka! Da bi Santosa ponudio, da sjedne, Mujiquita pokrije sve onaokolo prašinom, time što je jednu stolicu oprašio. Vidjelo se, da tamo nitko nije imao

~ 160 ~

običaj obraćati se sudu. Santos sjede, iscrpljen ne toliko umorom koliko nelagodnošću, koju mu je uzrokovalo

ovo selo, ovaj sud i ovaj sudac. Usprkos toga se odazove i, nastojeći se Mujiquitom okoristiti što je više moguće,

rastumači mu, kako je Carmelito išao u pratnji svoga brata Rafaela, te koliko je perja nosio u San Fernando.

Mujiquita se pogrebe po glavi, a zatim, uzevši svoj šešir i spreman da izađe, reče: — Pričekaj me malo ovdje. Pusti me, da to odem ispričati generalu. On bi morao biti u

Poglavarstvu. Neću te pustiti, da me dugo čekaš. — Kakvog posla ima načelnik s tim predmetom? – prigovori Santos. Zar nije prošao

zakonski rok, u kojem stvar prelazi u ruke nadležnog suca? — Ah, Caramba, mladiću! – usklikne Mujiquita, a zatim: – Pazi, general nije loš, ali

ovdje među nama hoće da uvijek drži dirigentski štapić. Ni na građanskom ni na sudskom području ne čini se ništa bez njegove odredbe. General je sebi zavrtio u glavu, da je čovjek umro od bolesti, kako on kaže. To znači: od srčane kapi. I, kad smo već to spomenuli, jer se sve može dogoditi, jesi li ti možda primijetio, da je taj najamnik od srčane bolesti?

— Kakve vražje srčane bolesti! – povikne Santos, naglo ustavši. – Ti ćeš se razboljeti od srca, ukoliko to već nisi, zbog tog straha.

A Mujiquita, smješkajući se: — Nemoj se žestiti, mladiću. Stavi se u moj položaj. I u položaj generala, jer u životu

treba o svemu voditi računa. Nedavno smo primili ovdje jednu okružnicu Državnog predsjednika, što ju je uputio načelnicima svoga područja, gdje ih je ukorio zbog raznih zločina, što su počinjeni na osami, a da nije uspjelo uhvatiti počinitelje, i opomenuo ih, da bolje ispunjaju svoje dužnosti, i general je odgovorio, da se to ne tiče njega, jer da u njegovu okrugu nema kriminaliteta. Ja sam mu osobno sastavio dopis i tako je bio zadovoljan, da ga je dao objaviti kao letak, koji si vjerojatno vidio. Sve ovo razgovaram s tobom u tajnosti, naravno. Možeš mishti, da ja u predmetu tvog najamnika, bolje rečeno tvojih najamnikâ, nisam propustio da razmislim o mogućnosti da su umoreni, ali u ovom času, kad je upravo izišao letak, nije mudro reći, da se radi o zločinu, i...

— I kako si ti ovdje, da se umiliš gospodinu Pernalete–u, a ne da upravljaš pravdom – presiječe Santos.

A Mujiquita, slegnuvši ramenima: — Ja sam ovdje, da svojoj djeci upotpunim kukuruz, jer mi ga moja točionica ne daje

dovoljno, te izlazeći: – Pričekaj me jedan čas. Još uvijek nije sve izgubljeno. Pusti me, da se borim sa svojim bikom.

Nakon nekoliko minuta vrati se neraspoložen. — Ne rekoh li ti? Poznam ja vrlo dobro ovog momka. Generalu se nije svidjelo, što si

se obratio na me a ne na njega. Zato ti savjetujem, da odeš tamo i staviš se pod njegovo okrilje. Tako ti je kod njega.

No prije, nego što je Luzardo mogao prigovoriti zbog toga savjeta, pojavi se načelnik. Kao što je rekao Mujiquita, nije mu se svidjelo, što se Santos obratio na suca a ne na

njega, još i s tom otežavajućom okolnosti, da je donio podatke, koji poništavaju komotnu pretpostavku o prirodnoj smrti, koje se on držao. To bijaše stvar, koju onaj, tko vlast shvaća

~ 161 ~

despotski poput barbara, ne bi podnio ni od koga, a najmanje od čovjeka, koji se usudio pozvati moć zakona protiv njegova ponašanja.

Uđe u sudsku dvoranu sa šeširom na glavi i s obje ruke zauzete: u lijevoj cigara, koja mu se ugasila, a u desnoj kutija sa žigicama. Osim toga je pod lijevom rukom nosio sablju u kožnom toku, koju je uvijek nosio sa sobom bez potrebe i uzroka.

Ne udostojavši se pozdraviti Luzarda pristupi stolu, položi na njega svoj nož i, dok je kresao žigicu i pripaljivao, reče:

— Već sam ti rekao, Mujiquita, da ne volim, da mi se miješaš u moje poslove. Na ovome, što gospodin nosi u rukama, radim ja, i znam, što mi je činiti.

— Dopustite mi primijetiti, da ovaj predmet već spada u područje sudske vlasti – izjavi Santos Luzardo čineći upravo protivno od onoga, što mu je savjetovao Mujiquita, jer spomenuti gospodinu Pernalete–u vlast, koja nije njegova, bijaše isto, što objaviti mu rat.

— Svejedno, Santos – umiješa se sudac skoro mucajući, – ti znaš, da ... No gospodinu Pernalete–u nije bila potrebna pomoć. — Da. Nešto od toga kao da sam čuo, kako se ovdje spominje – uzvrati lopovski

između dva dima od cigare. – Ali ono, što sam ja vidio uvijek, jest, da gdje se umiješaju sudac i advokat, ako im samo dopustimo, i ono što je jasno postane mutno, i što je imalo trajati jedan dan ne dovršava se ni za godinu dana. Zato se ja, kad se ovdje pojavi kakva parnica, raspitam na ulici, tko ima pravo, i dođem ovamo i kažem gospodinu: – Abituriente Mujiquito. Onaj tko ima pravo jest taj i taj. Dajte odmah presudu u njegovu korist.

I, govoreći tako, položi čitavom težinom svoj diktatorski mač na pisaći stol suca, odakle ga je maločas digao, da bi sa svim detaljima izveo prizor, o kojem je pričao.

Izgubivši na čas vlast nad sobom, Santos odgovori: — Premda nisam došao, da vodim parnicu, nego molim, da se izvrši pravda, zanimalo

bi me, kako je vi nazivate, kad na taj način s njom postupate. — Tome je kažem »staviti točke na H« – odgovori gospodin Pernalete, koji je u duši

bio šaljivdžija. – Zar ne poznajete onu priču? Sad ču vam je ispričati, jer je poučna. Bijaše jedan od onih ljudi, što ih nazivaju neukima, ali nije bio daleko od lude. Nije poznavao pravopis i nije mogao drugačije nego izgovarati »ha«, gdje je trebalo izgovoriti »a«, ili »a«, gdje je trebalo »ha«, i kad mu je njegov tajnik – jer je bio načelnik i imao tajnika – napisao sa »h« jednu od onih riječi, koje su njemu dobro zvučale samo sa »j« (h), reče mu: – Dobro je, ali... metnite mi točku na taj »h«!

Na što Santos odgovori, dok se Mujiquita smijao generalovoj dosjetki: — Ako se ovdje taj pravopis upotrebljava, gubio sam uzalud vrijeme, kad sam došao

tražiti pravdu. Gospodin se Pernalete uspravi. — Bit će izvršena – reče mu tonom, koji je više sličio prijetnji. Despot po svojoj naravi, ali istodobno i lukav, gospodin Pernalete, iako nije dopuštao,

da se njegovo mišljenje ili postupak napada, ipak bi svakako protivničke razloge nastojao naknadno usvojiti, ako bi bili uvjerljivi, ukoliko bi to bilo donekle u njegovu interesu. No uvijek bi dao razumjeti, da su već i njemu pale na pamet, te bi ih izložio na najoriginalniji, svoj način. U predmetu, o kojem se radilo, te s obzirom na okružnicu Predsjednika, savjetovao mu je njegov interes, da odustane od pretpostavke, da se radi o prirodnoj smrti,

~ 162 ~

kojoj je do tada dao da prevlada, i zato doda, ali istim drskim tonom. — Nije bilo potrebno, da vi tako iz daleka dolazite, da bi mi ovdje saznali, da je čovjek

bio u pratnji. To je upravo trag, koji slijedimo. Razumjevši, da će se sada ušančiti u pretpostavci, da je Rafael ubio Carmelita, požuri

se Santos da mu odgovori: — Carmelita je pratio brat, i obojica su bila potpuno osobe mog povjerenja, i ja ne

kolebam da ustvrdim, da je i on umoren. — Jedna je stvar što vi kažete, a druga što će se pokazati kao istinito, – uzvrati

gospodin Pernalete osjećajući se stiješnjen novom nesigurnošću, te nakon što je ražalošćenom sucu ponovio: – Zna to već Abiturient Mujica. – Nemojte mi uzbuniti osinjak! – napusti sudnicu ostavivši iza sebe šutnju, koja je kod Luzarda bila negodovanje a kod Mujiquite strah. No šutnja bijaše tako savršena, da su se mogli čuti blagi udarčići kojima su pilići, što ih je legla kvočka u uglu, počeli razbijati ljusku, da bi jurnuli u ovaj svijet užitaka.

Zatim Mujiquita, nakon što je bacio pogled na ulicu, da se uvjeri, da je gospodin Pernalete zbilja otišao:

— Kažeš, da je perja, što su ga nosili najamnici, bilo dvije arobe? Oko nekih 20.000 pesosa, zar ne?... Ali ovo nije izgubljeno, Santos. Posjednik će toga perja nastojati, da ga se pošto–poto riješi, i tako će se stvar otkriti.

Međutim je Santos slušao samo svoje vlastite misli, te ih ovako izrazi ustavši, da ode; — Da me je moja majka, umjesto da me odvede u Caracas, ostavila ovdje, da učim

pravopis iz one priče gospodina Parnalete–a, ne bih ja danas bio doktor nego pukovnik Santos Luzardo, u najmanju ruku ravan tom barbaru, i on se ne bi drznuo govoriti sa mnom tako bezobrazno, kao što je to učinio.

— Reći ću ti, mladiću – uvjeravao je Mujiquita – General nije tako ... Ali se ne usudi nastaviti, takav mu je pogled upravio Santos Luzardo, te zaključi: — Dobro, mladiću. Hajdemo istrusiti jednu čaš|gu, na što prošli put nisam dospio da te

pozovem. Takav prijedlog u ovom času bijaše čisti cinizam, i Santos reče, nakon što ga je

omjerio od glave do pete. — Istina je, također, da ne bi bilo gospode Pernaleteâ, kad ne bi bilo... Htio je reći: i Mujiquiteâ, ali je shvatio, da je ovaj nesretnik također žrtva barbarstva,

koje je gutalo ljude, i sa srdžbom, već pretvorenom u samilost, odgovori mu na njegov poziv čovjeka, koji ne zna, što govori.

— Ne, Mujiquita. Još uvijek neću početi piti rakiju. Nekadašnji se saučenik zagleda u njega s onim istim pogledom nerazumijevanja kao

nekada, kad mu je nastojao rastumačiti zadaće iz Rimskog prava, a zatim će uz nesiguran smiješak:

— Ah, Santos Luzardo! Ni u čem se nisi promijenio, mladiću. Tako se želim s tobom temeljito narazgovarati... Da se sjetim onih vremena, mladiću. Ti, naravno, još ne odlaziš? Ne, mladiću. Nećeš se sada dati na put. Ostavi to za sutra. Sad se malo odmori i poslije ću te potražiti u gostionici. Neću te pratiti do tamo, jer moram riješiti jedan hitan predmet.

Kad je Santos Luzardo zamaknuo za ugao ulice, zatvori sudsku dvoranu i uputi se u Poglavarstvo, da ispita, kako je raspoložen gospodin Pernalete.

~ 163 ~

Nađe ga sama i vrlo uzbuđena, kako šeta s jednog kraja svoje radne sobe na drugi i razgovara sam sa sobom.

— Nije bilo uzalud, što se meni taj doktorčić nije svidio, već kad sam ga vidio prvi put. — Mujiquita, – reče mu, kad ga opazi. – Donesi mi ovamo spise o predistrazi o onoj...

bljutavštini o mrtvacu u Totumi. Mujiquita ode i vrati se sa sveskom spisa. Još uvijek se gospodin Pernalete šetao. – Čitaj mi, da vidim, kako se dogodilo. Preskoči predgovor sve do tamo, gdje se kaže,

kako je nađena lješina. Mujiquita je čitao: »Lješina je nosila znakove raspadanja u visokom stepenu. — Znakove? – prekine ga gospodin Pernalete. – Ta bila je trula kao blato. Vi uvijek

govorite pjesnički, da bi stvari što više zapleli. Dobro. Čitajte dalje. — I nije bilo moguće razabrati nikakve rane ili tragove udaraca. — To ne kažem! – i gospodin Pernalete skine šešir, pa ga opet metne na glavu i požuri

napadajući: – A zašto ste vi onda tamo bili, ako ne zato, da primijetite ono, što jest? Što mi sada dolazite s tim, da niste mogli?

— Generale – mucao je Mujiquita. – Sjetite se, da ste mi rekli... Ali ga načelnik ne pusti da svrši: — Nemojte mi sada dolaziti sa »što ste mi vi rekli«. Što vama treba, da vam drugi

govore, što imate činiti u vršenju svoje dužnost. Zato primate plaću. Ili biste vi, možda, da vam ja vršim posao, koji vam kao sucu pripada? Da mi poslije ovaj doktorčić dođe govoriti o nadležnostima. Zar vi niste pročitali okružnicu, koju vam je prošlih dana uputio Državni predsjednik? Vrlo su jasno tamo izložena pravila, kako se ja imam ponašati kao službenik, jer ja nisam tako glup, da se u svojim dopisima služim lijepim riječima, nego stvari kažem jasno. I da Predsjednik, nakon što je primio onaj moj dopis, sazna, da smo htjeli zakopati mrtvaca iz Totume, a da nismo znali dobro provjeriti, da li je čovjek umro jednostavno zato što je umro ili jer su ga umorili, da ga opljačkaju... Da vidimo! Dajte ovamo one spise.

Istrgne mu ih iz ruku i počne čitati, prateći rad očiju pokretima, kao da guta, i Mujiquita, koji je iz svega ovoga shvatio, da gospodin Pernalete nastoji sebi »napraviti most«, ohrabri se i reče mu:

— Uzmite u obzir, generale, da tu ne kažem, da se radi o prirodnoj smrti. Ali kad bi gospodin Pernalete napuštao neku ideju, koju je dotle podupirao, bio je

sličan konjima, koji kad zbace jahača, još ga na tlu tuku, te kad je čuo, da Mujiquita spominje tumačenje, što ga je on podržao do tada, okrene se protiv njega:

— A kako biste to rekli? Možete li vi možda tvrditi, da čovjek nije umoren? Ili možda, da jedan sudac porotnik ne mora zalaziti u te pojedinosti, da nije dužan staviti u zapisnik samo ono, što je vidio vlastitim očima? Ih ste vi možda počeli davati mišljenja o uzrocima smrti?

— Svakako, generale. — E pa onda? čemu sva ova zbrka? Ako ste svoj posao dobro obavili, budite mirni.

Rekao sam i vašem prijatelju, doktorčiću, neka bude miran, jer će se pravda izvršiti. Pođite tamo, vi morate znati, gdje je odsjeo, i od sebe mu to ponovite: da će se pravda izvršiti, jer se ja bavim predmetom. Tako će on mirno otići svojoj kući i neće nam oduzimati strpljivost.

~ 164 ~

— Ako želite, generale, mogu ga također zapitati, na koga sumnja – predloži Mujiquita.

— Ne, gospodine! Učinite, što vam kažem, i ništa više. — Kao svoju stvar bih imao reći... — Dokle ćete cjepidlačariti, Mujiquita? Zar ne shvaćate, da ćemo se, ako počnemo

gnjaviti, sresti s rukom doñe Barbare? — Ja kažem za ono o okružnici Predsjednika – promuca Mujiquita. — Ne kažem li ja? Vas će zakopati u bijeloj urni, Mujiquita, kao pravo nevinašce. Zar

ne znate, da do El Mieda ne dopiru okružnice, jer je Državni predsjednik prijatelj doñe Barbare? On joj ima zahvaliti za usluge, koje se ne mogu zaboraviti: Spasila mu je jednog dječaka travama, onima, što ih ona poznaje, i još nešto, što nisu baš trave u pravom smislu riječi. Hajte učinite, što vam nalažem. Dajte svom prijatelju dobru čorbu, da se tornja kući umiren, dok mi ovdje ispitamo stvar.

I Mujiquita iziđe iz poglavarstva, uvjeren, da će ga zbog mnogih svađa s generalom, da bi bio dobar i s Bogom i s vragom, zakopati u bijeloj umi.

— Siromašni Santos Luzardo! Od tih dvadeset tisuća pesosa, što je imao ubrati za svoje perje, kao da neće vidjeti ni reala. I ja da mu kažem, da ide mirno!

Ali kad je stigao do gostionice, našao je Santosa upravo, kako se sprema na polazak. — Kakva je to žurba, mladiću? Ostavi to putovanje za sutra. Imam ti mnogo reći. — Reći ćeš mi, kad se opet sastanemo – odgovori mu Santos, već na konju. – Što će

biti, kad bude došao sa sabljicom u ruci i, odloživši je na tvoj pisaći stol, rekne: Abituriente Mujica, pravo ima taj i taj. Odmah izdaj presudu u njegovu korist.

Kao da prvi put tako nešto čuje, zapita Mujiquita: — Što mi hoćeš time reći, Santos Luzardo? — Da me sukob upućuje na nasilje i da ja prihvaćam taj put. Možda ćemo se naskoro

vidjeti. I ode, dok se pod nogama njegova konja dizao oblak prašine.

~ 165 ~

IV

SUPROTNE SU PRAVCE TRAŽILI

Jedan je od onih glasnika, koji su Santosu Luzardu donijeli vijest o događaju u Totumi, dobio od gospodina Pernalete–a uputu:

— Usput se prikučite kućama El Mieda, s kakvom god isprikom, te u razgovoru, kao slučajno, ispričajte to gospođi Barbari. Dobro je, da i ona to zna. Ali njoj samoj znate?

Prvo, što je kod doñe Barbare izazvala ta vijest, bijaše zloradost zbog štete, što ju je pretrpio Luzardo.

Nekoliko sati kasnije javiše joj, da se Marisela sa svojim ocem vratila u kolibu u palmiku u Chusmiti, te se na ovu vijest sjeti zakučastih riječi »Druga«, ali ih je tumačila nadobudno: Marisela, rivalka, koja joj je otimala ljubav Luzardovu i koja se sada vraća u kolibu palmika, to su bile te stvari, koje su se imale vratiti na mjesto, odakle su potekle. Vidjela je u tome znak, da se još nije ugasila njena dobra zvijezda, te reče sama sebi:

— Bog mi je morao i nadalje pomagati. I već je htjela zasnovati plan, koji bi odgovarao novim okolnostima, kad joj se približi

Balbino Paiba govoreći joj: — Znate novost? — Da su u hrastiku El Totuma umorili Carmelita Lopeza... Balbino ustukne, a onda joj polaska: — Caramba! Vama je nemoguće donijeti svježu novost. Kako ste to saznali? — U noći mi je rečeno, – odgovori, upotrebljavajući ovaj bezlični oblik i tajanstven

ton, da bi on mislio, da joj je to sam »Drug« saopćio. — Samo su vas loše obavijestili – uzvrati Balbino nakon kratke stanke, – jer, kako se

čini, Carmelito nije ubijen, nego je umro prirodnom smrću. — Pa, jedan ubod u leđa ili jedan hitac iz zasjede, na mjestu kao što je totumski

hrastik, nije li i to prirodna smrt za čovjeka? Balbino se toliko zbunio, kad je čuo te riječi, popraćene podmuklim osmijehom, da mu

se učinilo, da je jedini način, kako bi se izvukao iz neugodnog položaja, taj, da se pričini, kao da vjeruje, da mu ona time daje razumjeti, da je zločin njeno djelo, te učini glupost rekavši joj:

— Nema govora! Vama pomažu stvari, koje su moćnije od ljudi. Naglo i prijeteći sastavljale su se i rastavljale obrve gospođe Barbare, kad je čula tu

aluziju na svoju vještičku moć, ali Balbino je počeo pa je morao i dovršiti:

~ 166 ~

— Doktor Luzardo je odlučio stati na kraj krađi stoke na otvorenoj savani a, – u totumskom hrastiku umre Carmelito, i vjetar raznese perje, pomoću kojega je onaj imao doći do novaca, potrebnih za ogradu Altamire.

— Tako je – uzvrati ona, opet poprimivši lopovski izraz lica. U tim totumskim savanama uvijek mnogo vjetar puše.

— A kako je perje lagano... – doda Paiba u istom sarkastičnom tonu. — Čini mi se – zaključi ona. Neko ga je vrijeme podsmješljivo gledala, a onda prasne u smijeh. Balbino se izda

svojim karakterističnim glađenjem brkova, a kako se gospođa Barbara tome od srca smijala, postane nesiguran i srdito zapita:

— Čemu se smijete? — Tvojoj podlosti. Ispričao si mi ono o hrastiku, za što si morao znati, da za me nije

više novost, ali se dobro paziš, da ne spomeneš svoja nedjela. Zašto mi ne pripovijedaš, što si radio ovih dana, dok se nisi pojavljivao ovdje?

Govorila je ovo sa stankama i nije joj izmaklo, kako on mijenja boju i kako mu se lični mišići nehotice pokreću, i kad je Balbino već htio početi tumačiti, kako se bio pripremio, u što je potrošio to vrijeme, da bi opravdao, što ga nije bilo na imanju, zaključi ona hitro:

— Rekli su mi, također, da se zabavljaš s jednom od djevojaka iz Paso Real–a. Znam, da si priređivao plesove, da si noći i noći sastavljao u jednoj te istoj zabavi. Zašto mi o tom ne govoriš, lopužo, umjesto da mi donosiš vijesti, koje me ne zanimaju?

Balbinu se vrati duša u tijelo. No time što se razvedrio, postade samo još gluplji, nego što je inače bio, te povjerova, da ustvari njegovu priležnicu zanimaju samo njegova ljubakanja s djevojkom iz Paso Real–a.

— To je kleveta, što su je izmislili moji neprijatelji. Sigurno Melquíades, jer sam već primijetio, da me uhađa. Istina je, da sam dva dana bio na plesu u Paso Real–u, ali niti sam ga ja priredio, niti sam se tamo zaljubio ni u jednu od tamošnjih djevojaka. Ono, što odgovara istini, jest da ti se onih dana nije bilo moguće približiti, a da se ne dobije po glavi, pa je bilo najbolje, što sam mogao učiniti, da se s tobom ne viđam.

Zaustavio se na čas, da vidi učinak ovoga »ti«, koji je sebi hrabro dopustio, a što je ona dopuštala samo u ljubavnom zanosu, i kako nije primijetio kod nje negodovanje, ohrabri se još više.

— Stvari stoje tako, da sam već mislio, da napustim to sve, jer si mi dala lijepu ulogu da igram, otkad je došao doktor Luzardo.

Neprodorno sakrivajući namjeru i savršeno se pretvarajući počne doña Barbara glumiti ljubomoru i zaljubljenost, te odgovori:

— Isprike! Dobro znaš, kakve namjere imam s doktorom Luzardom. Ali se jako varate ti i djevojka iz Paso Real–a, ako se mislite rugati sa mnom. Poručit ću ja njoj, ako se nastavi vrtjeti oko tebe, da ću joj ja posvijetliti.

— Uvjeravam te, da je to kleveta – bunio se Balbino. — Bila to kleveta ili što god bilo, rekla sam ti, što sam ti imala reći: Neka se sa mnom

nitko ne ruga. I da ti više ne padne na pamet, da odeš u Paso Real. I okrene mu leđa govoreći u sebi: — Ovaj više neće vidjeti grabu, u koju će pasti.

~ 167 ~

Stvarno je Paiba ostao razmišljajući: — Dobro sam to udesio. Jednim sam kamenom ubio dvije ptice. Plesovi u Paso Real–u

poslužili su mi prvo, da odem od Totume, a da ne pobudim sumnju, drugo, da se ona vrati na valov, zapuhana od ljubomore. Sad ću opet biti ja onaj pijetao, koji pjeva u dvorištu El Mieda. No ako se ona misli dati moliti, pokazat ću i ja njoj. Dobro sam sve udesio: Od Rafaelita nije ostalo ni traga, jer što nije išlo u tek kaimanu, išlo je proždrljivim ribama u Chenchenalu, pa će sada njemu natovariti bratovu smrt i krađu perja. U međuvremenu je ono sigurno ovdje pod zemljom, i ja mogu čekati, dok prođe vrijeme, pa da ga uz pjesmu i svirku idem prodati, a usput da teče i trgovina u El Miedu.

Istodobno je na drugom kraju gospođa Barbara govorila u sebi: — Bog mi je morao pomoći. Jedva što sam se počela pitati: – Tko bi mogao biti

ubojica? – dolazi taj propalica da mi ispriča priču, na licu noseći sliku zločina. Sad ću na njega paziti, dok se ne oda, gdje je sakrio perje, i jednom, kad imadnem u rukama dovoljne dokaze, vezat ću ga lakat uz lakat i predati doktoru Luzardu, da s njim učini, što mu se svidi.

Na sve bijaše spremna: da izvede svoj dio posla na savani i da promijeni život, jer joj nije davao pobudu časoviti hir nego strast, žestoka kao što su uvijek bile njene strasti i kao što su prirodno jesenske strasti, ali u kojoj ne bijaše sve žeđa za ljubavlju nego i čežnja za obnovom, radoznalost kako bi izgledao taj novi život, sklonost snažne prirode k ostvarenju i okašnjelih, skrivenih mogućnosti.

— Bit ću druga žena – govorila je sebi tu i tamo. – Već mi je dosta same sebe i želim biti drugačija i upoznati drugi život. Još se uvijek osjećam mladom i mogu ponovno započeti.

Takvo bijaše njeno duševno raspoloženje, kad je, dva dana kasnije, vraćajući se uvečer kući, opazila Santosa, gdje se vraća iz sela.

— Pričekaj me ovdje – reče Balbinu, čije je društvo sada uvijek tražila, te prešavši jedan gaj, što ju je dijelio od puta, kojim je dolazio Luzardo, iziđe mu ususret.

Pozdravi ga kimnuvši mu glavom, bez smiješenja, bez umiljavanja, i nagovori ga: — Je li istina, da su umorena dvojica vaših najamnika, što su nosila perje u San

Fernando? Pogledavši je prezirno, Santos odgovori: — Apsolutno sigurno, a vaše je pitanje vrlo strateške naravi. No ona ne pričeka kraj rečenice, nego postavi drugo pitanje: — A što ste vi učinili? Ukočeno joj gledajući u oči i naglašavajući svaku riječ, odgovori joj: — Gubio vrijeme, misleći, da se pravda može izvršiti, ali možete biti mirni, što se tiče

zakonskih putova. — Ja! – usklikne gospođa Barbara naglo se zarumenivši, kao da ju je netko ćušnuo. –

Hoćete reći, da vi? ... — Želim reći, da smo sada na drugom putu. I podbode konja i nastavi svoj put, ostavivši je onako usred savane.

~ 168 ~

V

ČAS MUŠKARCA

Nekoliko časaka kasnije prodre Santos Luzardo u kuću u Macanillal–u s revolverom u ruci:

Kuća se nalazila na onom istom mjestu, kuda ju je zapovjedila prenijeti gospođa Barbara, ali ne tamo, gdje bi po pravu trebala biti, jer je i kod određivanja ove granice odluka suca bila pristrana.

Nalazila su se tamo ona dvojica Mondragona, što su preživjela od strašnog trojstva braće, mirno se razgovarajući i ljuljajući u svojim visećim posteljama, kad Santos, ne davši im vremena da uzmu oružje, zatraži od njih, da se predaju. Zgledaše se sporazumno, te onaj s nadimkom »Tigar« reče podmuklo pitomo:

— Dobro, doktore Luzardo. Već smo se predali. Šta ćemo sad? — Potpaliti kuću – i dobacivši im pred noge škrinjicu fosfora: – Hajdemo! Zapovijed bijaše, odlučna, i Mondragonima je sigurno palo na pamet, da im to

zapovijeda jedan od Luzarda, koji nisu nikad potegli oružje, a da prijetnju ne bi izvršili. — Caramba, doktore! – poviče »Lav«. – Ova kuća nije naša, pa ako je potpalimo, dići

će doña Barbara na nas kuku i motiku. U to uspije »Tigru« dočepati se mjesta, gdje se nalazila jedna puška, i već skoči, da je

dohvati, kad ga siguran Luzardov hitac pogodi u stegno i baci na pod uz kletvu. Brat mu se žestokim skokom htjede baciti na Luzarda ali ga zadrži revolver, koji mu

ovaj uperi u prsa, držeći ga u desnici, koje su djelotvornost već osjetili, te se obrativši bratu, blijed od srdžbe i nemoćan reče:

— Bit će jednom prilike, da ovo vratimo, brate. Digni se s poda i pomozi mi podmetnuti vatru. Svaki čovjek ima svoj čas, a doktor Luzardo sada iskorištava svoj. Zatim će doći naš. Uzmi polovicu ovog fosfora, pa ti s ove, ja s one strane, učinimo, što nam zapovijedaju. Zaslužili smo to, jer smo se dali iznenaditi nespremni.

Kad su potpalili rese slamnatog krova, pretvori savanski vjetar vatru u divlji plamen, koji u nekoliko časaka uništi tu kuću, što i ne bijaše drugo do krov na četiri stupa.

— Dobro – ponovno progovori »Lav«. – Kuća već gori kako ste željeli. A sada, što mislite još?

— A sad uprtite svoga brata na leđa i pođite preda mnom. Ostalo će vam biti rečeno u Altamiri.

Opet se Mondragoni zgledaše i ni jednome se od njih ne učini, da bi se drugi htio

~ 169 ~

poigrati sa životom, ludo se opirući, jer osim što je Luzardo bio u prednosti time što je bio na konju, ocrtavala mu se na licu i skrajnja odlučnost, te ranjenik reče:

— Nije potrebno, da me uprtiš, brate. Ići ću sam pješice da putem pustim krv. Potjecali su sa barineskih savana, gdje su bili počinili zločine, koji su, uslijed njihova

bijega u Araucu, i utočišta, koje im je pružila doña Barbara, ostali nekažnjeni. Sada su ih imali ispaštati, jer ih je Santos namjeravao predati vlastima toga kraja, što im i izjavi, kad su stigli u Altamiru.

— Znat ćete vi, što sada činite – uzvrati »Lav« – Ja i kažem: Ovo je vaš čas. I kad Santos, ne obazirući se na te ohole riječi, zapovijedi Antoniju, da se pobrine za

ranjenika, reče ovaj: — Nemojte se truditi, doktore. Izgubio sam upravo onoliko krvi, koliko sam imao

previše. Sada sam na svojoj mjeri. Na što se umiješa Ptičurina: — Neće, prema tome, trebati usput mnogo goniti. I, hvalisanje za hvalisanje, obrati se na Luzarda: — Predajte taj poslić meni, doktore. Ja vam odgovaram za te ljude. Dva komada užeta,

da ih svežem lakat uz lakat, to je sve što trebam. Za ostalo se brinem ja. I, prokletstvo!, ako je čovjek tako lagahan, kako se kaže, i ako mu dođe volja da potrči. Pretpostavljam, da ćete ih poslati s nekom uputnicom, i ako je tako, odmah je napišite, jer ih već gledam, kako idu preda mnom. Nije dobro ostavljati za sutra. A ne vjerujem, ni da će se usuditi drugi doći po ovu dvojicu noćas. A ne bi bilo ni loše. Kad bih se ja mogao rastaviti na dva dijela, jednom bi polovicom tjerao pred sobom ove nitkove, a drugom čekao ovdje na one, koji bi došli iz El Mieda. No ovdje se neće osjetiti potreba za mnom, jer ste vi već pokazali, da je jedan Altamirac i dosta i previše, da pred sobom tjera dvojicu Mieđana, i tim će glasom pjevati svi odande.

Već je dosta vremena prošlo, kako je došao kući, i još uvijek nije postao svjestan, da Marisela i njen otac nisu više tamo.

— Otišli su, kad ste vi otišli u selo – tumačio je Antonio. – To je bila Mariselina ideja i samo sam vrijeme gubio, kad sam išao po nju. Nikako nije htjela doći.

— Nije joj moglo ništa bolje pasti na pamet – reče Santos. – Sad smo na drugom putu. Zatim zapovijedi, da se slijedeći dan pristupi podizanju korozalitske ograde, koju je

mister Danger odugovlačio, služeći se smicalicom, koju mu je savjetovao gospodin Pernalete.

— Usprkos one isprave, što vam ju je pokazao gospodin Danger? – upita Antonio nakon kratke stanke.

— Usprkos svemu i protiv svega, što bi se suprotstavilo. Nasiljem protiv nasilja. To je zakon ove zemlje.

Antonio se ponovno zamisli. Zatim reče: — Nemam vam što reći, doktore. Vi znate, da ću vas ja slijediti na putu, kojim vi

pođete. Ali se povuče, govoreći u sebi: — Ne volim vidjeti Santosa takva. Nadajmo se, da su to ljetni pljuskovi.

~ 170 ~

Te je noći, dok su psi oko stola mahali repovima, jedna žena, koja je zaudarala po kuhinjskom smradu, nudila jelo Santosu Luzardu. Jedva je okusio nekoliko zalogaja gadnih Kasildinih jela i, kako nije mogao izdržati unutar te kuće, gdje su pod tužnim osvjetljenjem uljanice stvari, koje su prije sjale od čistoće, već bile presvučene prašinom i vrvjele od muha, iziđe na hodnik.

Savana je počivala pod gustom maglom, u tamnoj noći. Ni harfe, ni pjesme, ni razgovora. Najamnici su tiho razmišljali o šutljivom drugu, umorenom u hrastiku El Totuma; o »zamišljenom« čovjeku, s kojim se ipak uvijek moglo računati, jer nikad nikoga nije napustio u nevolji, pa makar i život stavio na kocku; o dobrom čovjeku, koji je sam za sebe vršio pravdu, pa mu je čak ni poslije smrti nisu drugi izvršili.

Razmišljaju također i o gospodaru, kojemu je otet novac, što ga je htio uložiti u posao, u koji je polagao tolike nade, i koji se vratio kao drugi čovjek, divlji i mrk.

Iz daleka se čuje oštri krik potrka, koji označuju vrijeme, i Venancio prekine šutnju: — Mora da su već daleko Ptičurina i Maria Nieves sa svojom spregom. A drugi, govoreći o putu, na koji se sada dao gospodar: — Ovako se radi u toj zemlji, jer »kakva bolest, takav lijek«. Na ravnici čovjek mora

sve moći, što čini čovjek. Neka se doktor jednom zauvijek okani ograda i stvari, što se rade u drugim savanskim krajevima, i neka čini ono, što je sav svijet ovdje uvijek činio: neka lovi, od teleta pa na više, svu stoku bez žiga, koja hoda po njegovu posjedu.

— I neka prijeđe na tuđe – doda treći – i dotjera ovamo, kakvu god životinju sretne, bio papkar ili kopitar. Tako drugi čine s njegovim, a što je jednako, nije prijevara.

— Ja ne mislim kao ti – umiješa se Antonio Sandoval. – Ja sam za ono, što mi je dao razumjeti doktor. Ograda sa svih strana, i svatko neka na svom svoje uzgaja.

Kad je čuo te riječi, osjeti Santos učinak, sličan onome, što su ga na njega proizveli odsjevi uljanice na stvari, koje je napustila Marisela. Ovo je Antonijevo uvjerenje bilo djelo čovjeka, koji više nije postojao, onoga, što je došao iz grada gajeći civilizatorske osnove, koji je poštivao zakonske postupke i onda, kad su ovi podržavali sankcije, kao što su one, kojima mu je gospođa Barbara otimala imetak; neprijatelja odmazde – koju je odbacivala njegova budna savjest svetim strahom pred duševnom katastrofom, do koje bi ga ona mogla dovesti oslobađajući čovjeka nagle naravi, koji se skrivao u njemu – i to čak i uz opasnost, da i sam bude žrtva nasilja, koje vlada u ovoj zemlji.

Onaj, koji je sada slušao razgovor svojih najamnika, mislio je i osjećao kao i onaj, koji je rekao: »Čovjek mora moći da učini sve, što čini čovjek.«

On je već pokazao, da zna: Kuća u Macanillalu nije više postojala i Mondragoni su imali položiti račun o svojim zločinima pred sudom, a to je djelo njegove oružane ruke. Slijedeći je dan pripadao misteru Dangeru. Kako je to bio čas čovjeka, a ne još uvijek vrijeme načela, jer u samovolji i nasilju pustinja nije postavljala granice individualnoj djelatnosti, i čovjek se nametnuo. Jedan udarac ovdje, drugi tamo, dokaz snage u svakoj prilici, i steći će prostrano područje za buduće civilizatorsko djelo.

Bijaše to početak dobrog vladanja. Čas muškarca dobro upotrebljen.

~ 171 ~

VI

NEIZRECIV NALAZ

Tri je dana Santos bio odsutan, a za to je vrijeme Marisela gajila tihu nadu, da će je potražiti, kad se vrati u Altamiru i tamo je ne nađe. Kako je tvrdoglavo ustrajala u žalosnom prkosu, koji ju je naveo, da se vrati u kolibu u palmiku, nije htjela samoj sebi priznati, da gaji takvu nadu, ali se isto tako slabo uživljavala u novi položaj. Jedva da se brinula za časovite potrebe, kao da se tamo nalazi samo privremeno, a ostatak je dana provodila sjedeći na rubu zdenca ili lutajući po palmiku, stalno gledajući na onu stranu, odakle se mogao pojaviti tko iz Altamire.

Na časove bi joj se crna tuga raspršivala i nasmijala bi se, kad bi pomislila, kako će se Santos srditi, kad je ne nađe u svojoj kući, i tada joj se činilo, da je htjela samo učiniti jednu djetinjariju, da bi mu se osvetila za onaj oštri ukor, kojim joj je platio, što se s ljubavlju potrudila, da ga oslobodi od štetnog djelovanja svoje majke. Ali stigavši do te točke svoga monologa, odvratne bi joj slike onoga prizora opet utukle i rastužile.

Napokon sazna, da je Santos stigao, i prođoše dva dana, i potpuno ugasnu ona luč nade, koja bi s vremena na vrijeme zaplamsala u njenu srcu.

– Znala sam ja, da me neće potražiti niti se više sa mnom baviti – reče sama sebi. – Sad je istina, da je ono bio samo san.

Međutim je gospodin Danger svaki čas dolazio. Manje drzak nego prije, jer ga je suzdržavalo njeno ozbiljno i dostojanstveno ponašanje u njegovoj prisutnosti, nije se više usudio na nju stavljati svoje ručetine, ali je sve više suzivao opsadni prsten oko svog plijena, koji je opet došao na dohvat njegovih pandža, sada još poželjniji.

Sad bi se šalio, sa svojim vječito dobrim raspoloženjem, sad opet poprimao oholo ponašanje kupca, koji je već platio.

Katkada bi Marisela od prkosa pomišljala na to da joj je suđeno da prije ili kasnije padne u ruke toga čovjeka, ali su je odmah ti odvratni izgledi silili, da traži brza i djelotvorna sredstva protiv toga stanja.

Jednog dana opazi Juana Primita, kako luta okolo, ne usuđujući se približiti kolibi, jer se bojao, da mu ona nije oprostila, što je izmjerio Luzardov struk.

Pozove ga i dadne mu ovaj nalog: — Reci... Dobro. Ti znaš, na kog se odnosi: na gospođu, kako je ti zoveš. Reci joj, da

sam ti ja rekla, da joj kažeš, da smo opet ovdje u palmiku, ali da želim napustiti sve ovo. Neka mi pošalje novaca. Ali ne bijedna četiri centava, jer ne tražim od nje milostinju, nego

~ 172 ~

dovoljno novaca, da s tobom odem u San Fernando. Kako ćeš joj reći? Ponovi, što sam ti rekla. Dobro. Točno tako joj reci, inače da mi se nisi vratio ovamo.

Juan Primito ode ponavljajući poruku, da ne bi zaboravio ni jednu jedinu riječ djevojčice Marisele, i tako ih prenese doñi Barbari. U prvi čas ova htjede odgovoriti šutnjom ili nasiljem, ali razmislivši bolje, shvati, da joj odgovara, da Marisela ode u San Fernando, te uzevši iz svog ormara šaku zlatnika, onih, što ih je upravo dobila prodavši nešto stoke, pruži ih Juanu Primitu.

— Uzmi. Odnesi to. To je tri stotine pesosa. Neka ode odavde sa svojim ocem i da više nikad ne čujem za nju.

Zadihan od žurbe, kojom je protrčao put, i uslijed veselja zbog ishoda svog poslanstva, izvadi Juan Primito maramicu, u koju je zamotao novac, govoreći:

— Evo, dijete Marisela! To je zlato! Tri stotine pesosa ti šalje gospođa! Prebroji ih, da vidiš, jesu li svi.

— Metni ih na ovaj stol – reče mu Marisela osjećajući se poniženom, što je morala posegnuti za ovim sredstvom, da se oslobodi gospodina Dangera i da odbije milostinju u hrani, koju joj je Antonio slao iz Altamire.

— To se tebi gadi moja maramica, dijete Marisela? Pričekaj, dat ću ti ih čiste – reče Juan Primito i pođe da opere novce vodom iz kabla.

— Koliko god ih prao, gadit će mi se dotaknuti ih. Pusti ih ovdje. Ne gadi se meni tvoja maramica.

— Ne budi glupa, dijete Marisela – uzvrati luda. – Zlato je zlato, odakle god stiglo, uvijek sja. To je trista pesosa! Ovim centavima možeš otvoriti trgovinu. U prolazu Bramador, s druge strane Arauce, prodaje se jedna točionica. Ako želiš, skoknut ću tamo, da upitam, pošto bi ti je prodali. To je dobra trgovina, dijete Marisela. Tko god tamo dođe, zaustavi se u toj točionici bar na jednu čašu. Ako je ti kupiš, doći ću ti služiti kao pomoćnik, a da mi ništa ne trebaš platiti. Dopusti mi, da tamo odem upitati.

— Ne. Ne. Pusti me, da najprije razmislim, a sada hajde. Danas nisam raspoložena, da s tobom razgovaram. Uzmi sebi jednu od ovih novčanica, a druge mi pusti na stolu.

— Ja da uzmem jednu od ovih novčanica za se? Kako bih ja to, dijete Marisela? Ave Maria Purissima! Daj, da ti to bolje kažem! Ah! Zaboravio sam, da ti gospođa kaže... Ništa. Ništa. Učini, što ti kažem; kupi točionicu s druge strane prolaza i odjednom napusti sve ovo.

Ode Juan Primito, ostadoše novci tamo, gdje ih je on položio, i ostade Marisela razmišljajući o onome, što joj je on predložio.

— Gostioničarka! Ali što drugo mogu i očekivati nego da zarađujem kruh iza birtijske police? Birtašica! Napokon ću se udati ili ću početi živjeti s nekim najamnikom i jednog će dana tuda proći doktor Santos Luzardo i zatražiti, da mu prodam... ne rakiju, jer on ne pije, nego nešto drugo, i ja ću mu prodati, a on možda neće čak ni primijetiti, da mu to Marisela, ona Marisela, prodaje.

Nekoliko sati kasnije pojavi se gospodin Danger. Našali se malo na račun onih novaca, što su još uvijek ležali na stolu, i kad već htjede otići, izvadi iz džepa neki papir, gdje je nešto bilo napisano i pruživši ga don Lorenzu reče:

— Potpiši ovdje, dječače. Ovo je isprava za onaj ugovor što smo ga sklopili jučer. Lorenzo teškom mukom podigne glavu i zagleda se u njega iz ponora svoga pijanog

~ 173 ~

stanja, ne razumjevši, što mu je ovaj rekao. Ali mu gospodin Danger metne pero među prste i, držeći mu ruku, prisili ga, da metne svoj potpis na dnu dopisa, premda pismom, koje nije posjedovalo ništa njegovo do drhtaja desne ruke, pomoću koje je stranac pisao.

— All right! – poviče ovaj spremivši pero u džep na prsima, a zatim glasno pročita, što je bilo napisano: »Ovime izjavljujem, da sam gospodinu Wilhelmu Dangeru prodao svoju kćer Mariselu za pet boca whiskey–a.«

Bijaše to jedna od onih grubih šala, na koje bijaše navikao, ali Marisela je to shvatila ozbiljno, te skoči, da mu otme ovu »ispravu«, dok je don Lorenzo opet zapao u svoju letargiju, sa smiješkom čovjeka, koji nije pri svijesti, i s potokom sline, što mu je curila iz usta.

Don Guillermo pusti, da mu papir istrgne, smijući se, dok ga je Marisela kidala, ali je ovaj smijeh samo još raspirivao njenu srdžbu.

— Iziđi odavle, bezobrazniče! – drekne promuklim glasom, plamenih očiju i crvenih obraza. – I kako se don Guillermo, raskoračenih nogu i ruku podbočen o kukove, i nadalje grohotom smijao, baci se ona na njega, da ga izudara.

No njene snage ne bijahu dovoljne, da onu temeljito u tlo posađenu masu pomaknu, pa je to još više razbjesni i učini joj ljepšom. Kišu udaraca saspe na zvučna atletska prsa don Guillerma, a da ovaj nije prestao grohotati niti promijenio svoje držanje, i kako nije postigla drugo nego je izudarala svoje šake o tvrda prsa, dočepa se, već sa suzama u očima, naliv–pera, koje je ovaj bio metnuo u džep na prsima, spremna da mu ga zabode u vrat.

Ali je on učini nepomičnom, držeći je za ruke, još uvijek se smijući, digne je u zrak i, vrteći se, postigne, da je ona opisivala vrtoglave krugove u zraku. Napokon je položi na tlo, omamljenu od vrtoglavice i svu zaplakanu, te se ponovno postavi pred nju, podbočen, ali više se ne smijući, zadihan i promatrajući je pogledima, u kojima je plamtjela želja.

U međuvremenu, razbuđen tim grohotnim smijehom i krikovima kćeri, uspravi se don Lorenzo teškom mukom na ležaju i, uspjevši da dohvati komad mača, što je bio zaboden u stijenu kolibe, baci se izbezumljen na gospodina Dangera.

Marisela krikne od straha, gospodin Danger se naglo okrene i jednim udarcem šake učini, da pijanac izgubi svoju nesigurnu ravnotežu i skljoka se na pod kolibe uz mukli krik boli i nemoćnog bijesa.

Gospodin Danger mirno izvadi i pripali lulu, i dok je uvlačio dimove, leđima okrenutim prema Mariseli, reče joj:

— Igrao sam se, Marisela. Gospodin Danger ne voli otimati stvari silom, ali ti znaš, da te gospodin Danger želi za sebe.

I izlazeći: — I nećeš više prihvaćati mač protiv gospodina Dangera, don Lorenzo, jer će inače biti

gotovo s whiskey–em i rakijom i svime. Čim je stranac otišao, diže se Lorenzo s poda, teturajući priđe kutu, gdje je jecala

Marisela, i uzevši je za ruku reče joj glasom, koji je odavao bunilo i bol: — Hajdemo, kćeri. Hajdemo odavle. Na čas Marisela pomisli, da se radi o povratku u Altamiru, te dopusti, da je podigne s

poda, i pođe brišući oči, ali don Lorenzo nastavi: — Tamo... tamo je močvara, gdje se svršava. Pođimo, da tamo dokrajčimo ovaj

~ 174 ~

prokleti život. A tada ona, izdigavši se nad svoju patnju i pokušavajući se nasmiješiti, uzvrati: — Ne papa. Smiri se. To se gospodin Danger samo igrao. Zar nisi čuo, kad je rekao?

Umiri se. Lezi opet. Bila je to samo igra. Ali obećaj mi, da više nećeš piti, da nećeš više tražiti piće od tog čovjeka.

— Ne. Neću više, ali ću ga ubiti... Nije to bila igra ... Ali... Daj mi... Daj mi tamo onu bocu!

— Ne. Obećao si mi, da nećeš više piti. Lezi. Spavaj ... Bila je igra ... I prelazeći mu rukom preko čela, oblivenog ljepivim znojem, i nježno mu gladeći

kosu, dok mu je ljuljala viseću postelju, sjedila je na podu pokraj njega, dok nije duboko usnuo. Zatim mu obriše pjenušavu slinu, što mu je tekla iz ustiju, poljubi ga u čelo i, čineći to, osjeti, da se u njenoj duši zbila jedna nova promjena.

Nije više bila djevojčica, bezbrižna i željna sreće, koja je mogla u Altamiri živjeti sa smiješkom na licu i pjesmom na usnama u svako doba, neosjetljiva pred tim prizorom odvratne i bolne tjelesne i duševne bijede, tuđa patnjama toga duha, jer se pred njenim duhom otvarao svijet pun svjetla i vedrih likova, koji su se sjali toliko, da su je zabliještili. Taj svijet, koji bijaše njeno vlastito zaluđeno srce, pokazao joj je Santos i on sam ga je ispunjao. On joj je svojim rukama skinuo prljavštinu s lica, svojim riječima joj otkrio njenu vlastitu ljepotu, za koju ona nije znala, svojim podučavanjem i savjetima je oslobodio njene neukosti i privikao je dobrom ponašanju i običajima i ukusu istančanog duha. No na dnu ove sjajne špilje, koja bijaše njeno sretno srce, ostao je jedan mali kutak u tami, vrelo nježnosti, a ostalo je u tami zato, jer ga je samo bol mogla otkriti.

Sada bijaše otkriveno, te je iz njega proizašla jedna nova Marisela, zabliještena nalaskom same sebe, s božanskim svjetlom dobrote na licu i s blagošću i nježnošću u rukama, koje su milovale, po prvi puta s djetinjom ljubavlju, bolno očevo čelo.

Već je don Lorenzo sa svojom bijedom utonuo u smireni san, što ga je izazvalo milovanje kćeri, i ona je još uvijek rukom gladila kosu, dok su joj oči rastreseno počivale na zlatnim novčanicama, što su se sjale na uglu stola, gdje ih je smjestio Juan Primito, kad se na pragu pojavi Antonio Sandoval.

Marisela mu, stavivši, kažiprst na usta, dadne znak, da bude tih, pazeći na mirni san svoga oca, a zatim ustane s poda i iziđe, da ga primi vani, gdje razgovor neće uznemirivati ovaj počinak. Izbijao je iz izraza njena lica i smirenosti njenih kretnji duboki duševni preobražaj, u obliku stanovite ozbiljnosti, koja je privukla Antonijevu pažnju:

— Što je s vama danas, djevojko Mariselo? Nešto vam čudnovato primjećujem na licu. — Kad bi vi znali, Antonio, i ja se, također, drukčije osjećam. — Da niste dobili močvarnu groznicu? — Ne. Nešto je drugo. Što svakako i močvara posjeduje. Mir! Ugodna smirenost.

Osjećam se mirna u dubini, kao što mora da se osjeća močvara, kad počne odražavati palmik, i nebo s oblacima i čaplje, što stoje na obali.

— Djevojko Mariselo – reče Antonio, sve se više čudeći. – Pustite me, da kažem, što osjećam. Nikad vas nisam čuo, da se tako izražavate. I drago mi je, što vas nalazim u takvom raspoloženju, jer vam se sada usuđujem reći, što me vodi k vašoj kući. Osjeća se u Altamiri, da vas nema, djevojčice Mariselo. Doktor je pošao putem, koji nije onaj njegov i

~ 175 ~

koji ne vodi dobru. Prije, vi znate, bio je pristaša poštivanja tuđih prava, pa i kad su na krivi način stečena, i želio je, da se sve čini zakonskim putem, a sada, naprotiv, nema samovolje, koja njega ne bi privlačila. To me zabrinjuje, jer je krv ozbiljna stvar, kad počne tražiti svoje, i boljelo bi me, da svrši, kako su svršili svi Luzardovi. Ne kažem, da ne treba učiniti, da se njegova prava poštuju, ali ipak nije potrebno, da preko svega prelazi. U svemu se na svijetu može pretjerati ili ne učiniti dovoljno, a doktor je sada počeo pretjerivati. Ono s don Guillermom, koliko god je istina, da je don Guillermo zao svat, bilo je, iskreno rečeno, loše. Neću vam ništa drugo reći, ali je istina. Već je to bilo mnogo, što je dao podići ogradu, premda mu Corozalito ne pripada, ali još ono, što mu je rekao: – »Mislite li me spriječiti hicima?« – nisu to izgovarala usta jednog Santosa Luzarda. Nisu ništa loše posljedice, koje bi to mogle izazvati, jer stranac uvijek ima zakonskih prava, kojih nema Kreol – nego se radi o tome, što znače one riječi, što sam vam ih rekao, u ustima doktorovim. Zar ne mislite i vi tako? A osim toga je, s ovim od nedavno, već dvaput izvršio satjerivanje stoke na imanju gospođe Barbare, a da je nije zamolio prije za pristanak. Svoju je stoku odvodio, ali je bilo prirodno, da od nje traži dopuštenje, kako je običaj da učini svatko, tko svoju stoku sabire po tuđim savanama. Ne znači to, da ću mu ja stajati na putu, jer sam mu ja već rekao: »Kud god se vi uputite, računajte s tim, da ću ja za vama.« Ali svako drvo treba davati svoje plodove, i nije prirodno, da se jedan Santos Luzardo služi istim postupcima, kojima bi se služila gospođa Barbara.

— I mislite li vi, Antonio, da se to ne bi dogodilo, da sam ja bila tamo? – zapita Marisela, zarumenivši se, ali ne gubeći onu vedru ozbiljnost, koju joj je dao onaj neizrecivi nalaz.

— Gledaj, djevojčice Mariselo – uzvrati Sandoval. – Može netko biti neuk, ali da mu ne nedostaje bistrina, da neke stvari primijeti. Na stranu što bi bilo nešto među vama, što ne želim provjeravati da li postoji ili ne, ono što mogu reći jest... Kako da kažem? ... Dobro. Reći ću vam to na svoj način. Vi ste za doktora, zamjerite mi, kao melodija za stoku, koja, ako ne sluša pjevanje, svaki čas hoće da se rasprši. Je li vam jasno?

— Da, razumijem – odgovori Marisela pocrvenivši, jer joj se sviđala Antonijeva poredba.

— Pa eto. Svršit ću, gdje sam i počeo: Vi nedostajete Altamiri. Marisela je neko vrijeme razmišljala, a onda reče: — Jako žalim, Antonio, ali se zasad ne mogu vratiti u Altamiru. Tata ne bi pristao, da

se vrati, a osim toga imam izvršiti jednu drugu dužnost. Želim tatu odvesti u San Fernando, ne bi li mu tamo liječnici našli lijeka, da bi ga riješili njegove mane i da se oporavi, jer je jako propao.

— Ne uviđam da bi jedna stvar bila na putu drugoj – primijeti Antonio. — Da. Tata se ne želi vratiti u Altamiru, a ja ne želim ništa protiv njegove volje. A

osim toga se u Altamiri već pokušalo, pa nije bilo učinka, vi vidite. Pogledajte, kako mu je. Moguće je, da ja tamo nedostajem, kao što vi kažete, ali sam više potrebna ovdje.

— To je istina. Vaš je otac na prvom mjestu. Ali gdje su vam sredstva, da idete u San Fernando i da posjetite liječnike s njim? Hoćete li, da o tom govorim s doktorom?

— Ne. Nemojte mu ništa reći. Imam dosta novaca. Tražila sam ih od onoga, kome je dužnost, da mi ih dadne.

~ 176 ~

— Dobro – reče Antonio, ustavši. – Ostat će Santos bez melodije, ali vi imate pravo: Vaš otac prije svega. Daj, Bože, da nađete za don Lorenza lijekove, koje budete tražili. Ali ćete za taj put trebati konje i pratioca. Ako nećete, da o tom govorim s doktorom, ja vam mogu na svoju ruku poslati jednog povjerljivog najamnika sa dva dobra konja za vas i vašeg starog. Premda bi bolje bilo, da putujete čamcem, jer se čini, da don Lorenzo nije u stanju podnijeti tako dug put.

— Istina je. Jako je propao. — Onda to prepusti meni. Sutra ima proći jedan čamac, koji dolazi uzvodno uz

Arauku. Mislim, da dolazi s teretom, pa ćete s njim moći do San Fernanda. Ode Antonio, a Marisela opet uđe u kuću, stane malo pokraj viseće postelje, gdje je

spavao don Lorenzo, promatrajući zaljubljenim pogledom ono upalo lice, koje nikad nije gledala, kao što ga je gledala sada, a zatim pokupi sa stola zlatni novac, koji joj je omogućivao, da izvrši svoj naum. Kad ih je primila u ruke, nije osjećala nikakvu odvratnost. Nije ih Juan Primito dospio oprati, ali iz vrela nježnosti, koji je upravo otkrila, strujali su i na novac njene majke mlazovi vode, koja je pročišćavala.

~ 177 ~

VII

NEDOKUČIVA NAMJERA

Ispruženi traci večernjeg sunca pozlaćuju stabla drveća u unutarnjem dvorištu, ograde obora i kolje koliba pod ljubičastom sjenom žutih krovova, i kad se već svijetla sunčeva kugla sakrila za horizont, ostadoše na golemom, sve tamnijem i tamnijem krugu savane dugi oblaci kao rastaljene šipke kovine, večernje rumenilo u tropskim bojama i čvrsti, crni obrisi neke daleke, osamljene palme na blještavom večernjem nebu.

Tamo se nalazi Altamira i tamo se u daljini udubljuju pogledi gospođe Barbare. Već su tri dana prošla, otkad je u El Miedo stigla vijest o razaranju kuće u Macanillalu

i hapšenju Mondragona. Ovi su se već nalazili u rukama vlasti. Izručio ih je Santos Luzardo. I dvaput je već prodro sa svojim najamnicima na tlo El Mieda satjerujući stoku, a da nije od nje tražio dopuštenje, kao što je propisano. Pa ipak su joj još uvijek najamnici uzalud čekali na zapovijed, da bi poduzeli odmazdu.

Videći, da ona nije za to oduševljena, odluči Balbino Paiba naposljetku da, kao upravitelj, zatraži od nje nalog, te se približi ogradi, gdje je ona stajala zadubljena u tiho promatranje okolice.

Ali, prije nego je načeo stvar, pokušavao je dugo da zađe s njom u razgovor. Odgovarala mu je samo jednosložnim riječima i stanke su postajala sve duže i duže.

U međuvremenu se jedno stado približavalo oborima. Čuo se pjev čobana, otežući se u tihoj beskrajnosti.

Stigoše prva goveda. Predvodnik, bik s razrezanom gornjom usnom, odjednom zastane pred smokvom, zasađenom pokraj vrata obora, te snažno rikne. Nanjušio je krv govečeta, što je toga jutra ubijeno. Stado se uzbudi i poče se komešati, dok je predvodnik obilazio drvo, grebući zemlju, njušeći je, provjeravajući onaj okrutni događaj, što se zbio na tom mjestu, i kad više nije bilo sumnje, rikne ponovno, što više nije izražavalo ni strah ni bol, i stado se dadne u trku po savani.

— Kome je palo na pamet, da baš vrata tora izabere za mjesto klanja? – poviče Balbino, prčeći se svojim položajem upravitelja, dok su čobani oboli konje, da svladaju uzbunu stada.

Napokon ga opet sakupiše i dotjeraše do tora podalje od smokve. Već je stado bilo zatvoreno, ali je još uvijek tužno mučalo, kad doña Barbara

najednom reče: — Čak se i govečetu gadi krv njegova srodnika.

~ 178 ~

Balbino je pogleda ispod oka, uz gestu, koja je odavala čuđenje, i u sebi se zapita: — Govori li to ona? Prođe nekoliko časaka, a Balbino razmišljaše: — Hm! Kod te žene nema kompasa. Čak se i konju koji je životinja, može otkriti, što

misli, već ako se gleda, kojim uhom miče. No s ovom ženom čovjek vječito pleše u krugu. I ode od nje. Ali ne samo Balbino Paiba, koji je bio dosta glup, nego čak ni ona sama ne bi mogla

reći, kakve namjere zapravo ima. Opet su joj njena vlastita djela zakrčila put, koji je uporno tražila. Još su joj u ušima

odzvanjale okrutne riječi, kojima joj je Santos Luzardo u lice bacio svoju sumnju, upravo kad je ona mislila, da je otkrila počinitelja zločina, i kad je samo čekala čas, da mu ga izrući, osobno, čim bude imala u rukama »corpus delicti«.

Nepravedna i klevetnička sumnja, ali koja je u svojoj biti bila pravda, jer, ako i ne baš sam El Totumo, ipak su druge šume i šiprazi čuvali tajne umorstva iz zasjede. Iako je Balbino Paiba tamo učinio nešto na svoju ruku, nije li na drugim mjestima Melquíades iznenađivao nepripravne prolaznike ubojitim udarcima, koje je pripremala ona? I nije li i sam Balbino Paiba bio oruđe njenih nepoštenih čina, njeno djelo samo po sebi, koje joj se ispriječilo na putu k dobroti?

Udarci srdžbe, jedan za drugim, bičevali su njeno srce tokom ova tri dana: srdžba protiv odrpanca, kojega zločin Santos Luzardu njoj pripisuje, protiv kobnog pomoćnika, koji je čuvao tajnu onih zločina, što ih je počinio na njenu zapovijed, pa i protiv samih žrtava njene požude i okrutnosti, što su joj se ispriječile na putu i dovele je u takav položaj, da ih je morala ukloniti, i protiv svih onih, koji je sada nagovaraju na odmazdu, kao da nije dosta počinjeno: Balbino, Melquíades, svaki od njenih najamnika, rulja ubojica, njeni sukrivci i kreature, kojih su pogledi, uprti u nju, stalno govorili:

— Zašto oklijevate s nalogom, da ubijemo doktora Luzarda? Nismo li zato ovdje? Zar niste s nama sklopili ugovor, da ćete nam dati krvi za prolijevanje?

I Juan Primito se dadne na put prema Altamiri s ovom porukom za Luzarda: — Da će vas noćas, kod izlaza mjeseca, čekati u Rincon Hondo–u jedna osoba, koja

vam ima nešto reći u vezi sa zločinom u El Totumi. Da, ako se usudite, dođite sami, da čujete, što će vam reći.

Juan Primito ode i dođe s Luzardovim odgovorom: — Recite mu, da je u redu. Da ću doći sam. Bijaše to onog jutra, malo poslije kako je pozvala Melquíadesa i rekla mu: — Sjećate li se, što ste mi rekli ima nekoliko dana? — Uvijek mi je na pameti, gospođo. — Onda dobro. Ove noći, kad bude izišao mjesec, bit će doktor Luzardo u Rincon

Hondo–u. — A ja ću ga dovući ovamo, živa ili mrtva. Već se približavala noć. Kobni će se pomoćnik naskoro dati na put, ali još uvijek doña

Barbara nije uspjela otkriti, što zapravo namjerava postići ovom zasjedom, niti kojim osjećajem očekuje, da se na horizontu pojavi mjesec.

Do tada je uvijek bila za druge ljude savanska sfinga, a sada je to bila i za samu sebe:

~ 179 ~

nije uspijevala odgonetnuti svoje vlastite namjere.

~ 180 ~

VIII

CRVENA SLAVA

Nije izmaklo pažnji Santosa Luzarda, da se samo u smetenoj glavi mogla izleći misao, da ga na tako apsurdan način pozove, da padne u zasjedu. Međutim se moglo zaključiti, da je i on izgubio pamet, kad se odlučio poslužiti tom prilikom, da pokaže doñi Barbari kako ništa neće postići zaplašivanjem, jer ako nije mogao obraniti svoja napadnuta prava pred sudom, jer je ovaj podvrgnut nasilju, znat će ih obraniti divljim zakonom barbarstva: oružanom snagom. I u ovom neopreznom nastojanju usudi se poći uvečer toga dana sam prema Rincon Hondo–u, prije određenog sata, da bi izigrao podmukli udarac pod plaštem noći.

No stigavši na dogled označenog mjesta opazi jednog jahača, kako stoji na rubu šume, što je okruživala osamljeni kutak savane, te reče sam sebi:

— Ipak me je pretekao. Odmah zatim otkrije, da je taj jahač Ptičurina. — Što radiš ovdje? – upita ga strogo, kad se sastadoše. — Odmah ću vam rastumačiti, doktore – odgovori najamnik. – Jutros, kad vam je

došao Juan Primito s porukom, naslutio sam, da iza toga ne može biti ništa dobro, te pođoh za njim pustivši ga, da se udalji toliko, da ga vi ne vidite, a onda mu priđem i stavim mu revolver na prsa, samo da ga zaplašim, jer znam da premire od straha, čim vidi revolver, te ga tako prisilim, da ponovi poruku, što su mu je dali za vas. Od njega sam saznao, da ste obećali doći, i bio sam u napasti, da vam kažem: »Manite se toga, doktore«, ali sam na vašem licu vidio odlučnost, pa rekoh sam sebi: »Jedino, što treba učiniti, jest to, da se pođe prije njega i da se čeka zajedno s njim.«

— Loše si učinio, što si se umiješao u moje poslove – uzvrati Santos suho. — Ne kažem vam protivno, ali se isto tako ne kajem, jer vi, koliko god imate hrabrosti,

toliko vam nedostaje lukavost. Znate li vi, je li onaj čovjek sam, što dolazi govoriti s vama? — Ako ih je i više, gubi se. — Gledajte, doktore – ponovi Ptičurina, grebući se po glavi. – Najamnik je najamnik i

njemu pristaje da posluša, kad mu gospodar zapovijeda; ali dopustite, da vas podsjetim, savanac je najamnik samo kod posla. Ovdje, gdje smo i kako smo, nema gospodara i najamnika, nego jedan muškarac, to jest vi, i drugi muškarac, koji vam želi pokazati, da je spreman dati svoj život za vaš i da zato nije tražio druga, da s vama čeka. Taj sam čovjek ja i s tog se mjesta ne mičem.

~ 181 ~

Dirnut ovim surovim iskazom privrženosti, reče Santos Luzardo u sebi, da nije sigurno, da je samo oružana snaga zakon ravnice, te primi pratnju Ptičurine, šutke mu stisnuvši ruku, Ptičurina zaključi:

— I poslužite se ovim iskustvom, doktore: savanac može ići sam tamo, kuda mu kažu da dođe u pratnji, ali obratno nikad, I malko prije! Već sam ja pretražio sve ove šume. Još uvijek nisu došli, ali neće dugo izostati. Ući će vjerojatno u pravcu, kuda mi sad gledamo. Mi ćemo se ušančiti iza ovih saladilja48, i kad se pojave, čim pođu ovamo, izići ćemo, ali svom žestinom, jer tko prvi udara, dvostruko udara.

Povuku se na mjesto, što je probrao Ptičurina i dugo su tamo ostali pazeći na izlaz iz šume, gdje su se imali pojaviti oni, što su trebali doći iz El Mieda, šuteći, kraj dojmljivog urlanja majmuna, koji su u hrpama pristizali na svoja noćna ležišta. Noć se potpuno spustila i već je na drugoj strani savane počeo prosijavati mjesec, kad izroni u svjetlo lik »Vraća« na konju.

— Sam dolazi, zaista, a ja sam u pratnji – promrmlja Luzardo, uz izraz nevoljkosti: — Sjetite se, doktore, što sam vam rekao: uvijek oprez. Ovaj čovjek dolazi sam, ako

mu pratioci nisu negdje ovdje u zasjedi. Ali to je »Vrač«, kojega nikad ne šalju na razgovore. I, ako dolazi sam, tim gore, jer on nikad ne ide u pratnji, kad ga šalju da obavi stanovite poslove. Pustite ga, da stekne povjerenje i iziđe na otvorenu savanu, pa da onda mi iziđemo. I kažem vam, da ga prepustite meni. Za ovo ću plašilo ja sam providjeti, uza svu njegovu čuvenost, jer su mi i drugi, veći, već ostavili košulju u rukama.

— Ne – bunio se Luzardo. – Ovaj čovjek za me dolazi i samo mene ima da sretne. Ostani ti ovdje.

I požuri iz šume na otvorenu savanu. »Vrač« pođe naprijed suzdržljivim kasom, kako je obično jahao, ali se najednom

zaustavi: Luzardo učini isto, i tako ostadoše kratko vrijeme, iz daleka promatrajući jedan drugoga, te Santos, kako se činilo, da se onaj ne misli više približiti, ohrabren tim čekanjem podbode konja i pretrči razmak, što ih je dijelio.

Kad se približio »Vraču«, čuje kako mu ovaj govori: — Dakle su mene ovamo poslali, da me vi i vaši ljudi zatuku kao psa? Ako je tako,

neka iziđu odmah. Santos je mislio, da je Ptičurina pošao za njim, premda mu je zapovijedio, da ostane

sakriven. Već je okrenuo glavu, da mu zapovijedi, da se povuče, kad vidje gdje se zasja revolver, što ga je »Vrač« izvukao iz gunja, prebačenog preko konja.

Brzim pokretom trgne Santos svoj. Odjeknuše odjednom dva hica, Melquíades se savinu na vrat svoga konja, a ovaj se preplaši i zbaci ga na tlo, nepomična, licem okrenutim k zemlji.

A za Santosa Luzarda munjevito saznanje, koje je osjetio kao udarac sabljom po šiji. »Zadao sam smrt jednom čovjeku.«

Ptičurina mu priđe i, nakon što je neko vrijeme promatrao tijelo, što je ležalo na travi promrmlja:

— Dobro, doktore, što ćemo sada s ovim mrtvacem?

48 Saladilla - vrsta grma.

~ 182 ~

Dugo je trebalo, dok su ove riječi, koje je Santos Luzardo jasno čuo, prodrle u dubinu, kuda se sklonila njegova svijest, te Ptičurina odgovori sam sebi:

— Prebacit ćemo ga preko njegova konja, kojega ću ja svezati za moga, i kad stignemo blizu kuće El Mieda, odvezat ću ga, poplašiti i poviknuti: Evo dolazi onaj, kojega vam šalju iz Rincon Hondo–a.

Odjednom se trgnuvši iz svoje ukočenosti siđe Santos Luzardo sa svog konja. — Dovedi konja toga razbojnika. Njegovu ću lešinu ja odnijeti onome, tko ga je poslao

protiv mene. Ptičurina ga je pažljivo promatrao. Naglasak, kojim su ove riječi bile izgovorene,

činile su glas Santosa Luzarda stranim, isto kao što nije bio njemu svojstven onaj zlokobni izraz divljaštva, što mu se odražavao na licu.

– Učini, što ti zapovijedam. Dovedi konja. Ptičurina posluša, ali kad se Luzardo sagnu, da digne za zemlje lešinu, suprotstavi se

govoreći: — Ne, doktore. To vama ne pristaje. Otpremite ga gospođi Barbari, ako joj želite

učiniti taj poklon, ali tko će natovariti toga mrtvaca, to će biti Ptičurina. Pridržite konja, dok ga ja prebacim.

Nakon što je to učinio i Vračeva konja privezao uz Luzardova, posluži se Ptičurina svojim znanjem vodiča, da se onaj ne bi usprotivio, da ga on prati, te predloži:

— Upravo ovuda mora biti govedski trag, koji lakim putem vodi do kuća El Mieda. Hajdemo ovuda.

Santos pristane, da ga on prati, ali stigavši na dogled kuće gospođe Barbare, reče najamniku:

— Pričekaj me ovdje. Konačno se i protiv njegove volje počeo ostvarivati onaj predosjećaj naglog povratka

barbarstvu, koje je mučilo njegovu ranu mladost. Svi njegovi napori, da se oslobodi te prijetnje, koju je vidio da lebdi nad njegovim životom, da potisne sklonosti svoje krvi prema žestokim nasiljima – jer, svi su Luzardi bili okrutni ljudi, koji su priznavali samt» zakon oružane snage – i da umjesto toga postigne držanje svojstveno civiliziranom čovjeku, kod kojega su nagoni podvrgnuti disciplini načela, sve ovo, na čemu je vatreno i uporno radio za vrijeme najboljih godina svog života, iščezlo je sada, jer ga je zgazilo glupo hvalisanje muškošću, koje ga je navelo, da pođe u zasjedu u Rincon Hondo–u.

Ne bijaše to samo prirodna grižnja savjesti, što se obranio ubojstvom, odvratnost prema brutalnoj situaciji, koja ga je zavela, da počini djelo, koje je odbijao načelima, duboko ukorijenjenim u njegovu duhu, nego strah, da je za uvijek izgubio ta načela, da je stekao neko konačno iskustvo, da već pripada za čitav život tragičnoj skupini okaljanih ljudi. Za prvo, naime samo djelo, iako ga je mogao izbjeći, postojale su olakotne okolnosti, bijaše to djelo zakonite obrane, jer je Melquíades prvi posegao za oružjem. Međutim ono drugo – da to nije bio čin naglosti nego sticaj okolnosti, koji se mogao dogoditi samo u krilu barbarstva, kojemu je prepuštena ravnica, što se uvrstio u zlokobni niz ljudi, koji su prisiljeni, da pravdu stiču oružanom rukom, tomu nije bilo lijeka ni olakšanja. Ponavljat će se njegovo ime po Arauci, okruženo crvenom aureolom, koju mu daje smrt strašnog pomoćnika gospođe Barbare, i od tada će čitavi njegov život biti okaljan tom slavom, jer

~ 183 ~

barbarstvo ne prašta onome, tko pokuša njime ovladati služeći se njegovim vlastitim postupcima. Ono je neumoljivo i iz njegovih se ruku mora primiti sve, kada i gdje ono zahtijeva oružje.

Kad je odlučio ostati u zaselku, napuštajući svoje sanje o civiliziranom životu, nije li možda onda odlučio postati vođa ravnice, da bi suzbio barbarsko gospodarenje kacika, i zar se nije s njima trebalo boriti oružanom rukom i crvenom slavom krvava podviga, da bi ih istrijebio? Zar on nije rekao, da prihvaća put, na kojemu ga nasilje izaziva, da i on počinja nasilja? Sada više nije bilo povratka.

I pošao je naprijed sam s tragičnim dvopregom. Sam i pretvoren u drugog čovjeka.

~ 184 ~

IX

ŠALE GOSPODINA DANGERA

Već je gospodin Danger htio poći da spava, kad psi zalajaše i ču se topot konja. Tko bi mogao doći ovamo u to doba? – pitao se gledajući kroz vrata. Počeo je izlaziti mjesec, ali nad lambederskim savanama počivale su još uvijek guste

magle, pod oblačnim nebom, u zagušljivoj atmosferi. — O! Don Balbino! – poviče napokon mister Danger, kad je prepoznao neželjenog

gosta. – Šta vas vodi ovamo u to doba? — Da vas pozdravim, don Guillermo. Kako sam ovuda prolazio, rekoh sam sebi:

Hajde da svratim tamo, da pozdravim don Guillerma; nisam ga vidio, otkako se vratio iz San Fernanda.

Gospodin Danger nije mogao vjerovati u iskrenost takvih dokaza prijateljstva kod Balbina Paibe, a nije do njih ni držao, jer, osim stanovitih slučajeva sukrivnje, Balbino bijaše samo jedan od onih, što ih je on nazivao prijateljima svog whiskey–a. Primi ga, dakle, sa sarkastičnim usklicima:

— Oh, Caramba! Kakva čast za me, da ste me vi došli pozdraviti, kad sam pošao spavati! Velika vam hvala, don Balbino. Time zaslužujete jednu čašicu. Uđite i sjednite, dok natočim. Nema više opasnosti od kunaguara, jer mi je uginuo, siromašak!

— Zaista? šteta! – poviče Balbino sjednuvši. – Bilo je ono mladunče lijepa životinja i vi ste ga mnogo voljeli. Mora da jako osjećate manjak.

— O! Zamislite: svake noći, prije nego bih legao, igrao sam se s njim dugo – odvrati mister Danger, dok je nudio dvije čaše whiskey–a iz istom otvorene boce, što je stajala na pisaćem stolu.

Isprazniše čaše, Balbino obriše brkurine i reče: — Hvala, don Guillermo. Neka vam bude u zdravlje – a zatim: – I što bî s vama? Ovaj

put ste se dugo zadržali u San Fernandu. Zato da zaboravite kunaguarića? Već se ovdje govorilo, da ste otišli u svoju zemlju. Ali sam ja rekao; »Ovakav, kao što je don Guillermo, ne odlazi više iz ove zemlje. Veći je on Kreol nego mi, i nedostajalo bi mu igre.

— To, don Balbino! To je ono, što je ugodno u ovoj zemlji! Ja uvijek govorim kao onaj vaš general, ne sjećam mu se imena... Jedan što reče: ako prestane igra, ja odlazim.

I prasne u smijeh, širok kao njegovo rumeno lice. — Ne kažem li ja? Gospodin Danger je kreolskiji od umake od bijelog luka. — I umaka je vrlo tečna. Sve stvari, što počinju sa gua vrlo su ugodne; guachafita,

~ 185 ~

guascaca, guaricha bonita49... Bah! gospodin Danger! Hajde da se kucnemo – kako kažu prijatelji uvijek, kad se sa mnom sretnu.

— E, gospodin Danger! Da su barem svi stranci, što ovamo dolaze, kao vi! – reče Balbino, ulagujući se, već pripremajući tlo.

— A kako vi, don Balbino? Kako idu poslovi? – upita gospodin Danger, izvadivši lulu i potegnuvši prvih nekoliko dimova. – Još uvijek onako lijepa djevojka gospođa Barbara? To ne počima sa gua, ali je ipak vrlo dobro, zar ne, don Balbino? Ovaj je don Balbino lopuža!

Smijahu se u dvoje, kao što je kod prevejanaca običaj, da poprate smijehom svoje lopovluke, i Balbino nače svoj predmet, nakon karakterističnih poteza rukom preko brkova:

— Nisu poslovi ni najmanje bili loši ove godine. Ali vi znate, don Guillermo, siromah je siromah i nikad nije bez novčanih neprilika.

— O! Nemojte zaplakati, don Balbino, vi imate novaca, sakrivenih pod zemljom. Mnogo novaca! Danger to zna.

Balbino učini jedan nehotični pokret i požuri se odgovoriti: — Da je barem tako! Živi se i ništa drugo. S poslovima po četiri centava, kakve ja

mogu sklapati, ne može se čuvati novac. To je dobro za Barbaru i za vas, koji imate zemlje i uhvatite dosta stoke. Ja sam ove godine jedva uspio sabrati nekih četrdesetak s tuđim žigom. I kad već o tom govorimo, kupite mi ih, don Guillermo. U neprilici sam za par centava i dao bih ih vam jeftino.

— Jesu li dobro preotisnuti žigovi? Preotiskivati ih, učiniti, da iščezne prvotni žig kod goveda, te ih prodavati kao svoje,

bijaše jedna od najjačih sposobnosti Balbina Paibe, i premda mu nije smetalo, da se među prijateljima govori o tome, ovaj put mu se nije svidjelo pitanje gospodina Dangera.

— Moji su po cijelom kanjonu – potvrdi oholo. — To je druga stvar – uzvrati gospodin Danger. – Jer kad bi bile luzardovske, kad im

se i ne bi vidio žig, ne bih se ja miješao u taj posao. Na što odgovori Balbino: — Kakva je to plašijivost, don Guillermo? Vi ste uvijek kupovali prežigosanu

luzardovsku stoku, a da niste u tome vidjeli nikakvih poteškoća. Zar je gizdelin iz Altamire i vas utjerao u red?

— Nisam ja vama dužan tumačiti, jesu li me utjerali u red, kao što vi kažete – bunio se srdito gospodin Danger. – Rekao sam, da neću kupiti ni altamirsku stoku, ni konje, ni perje. To je sve, što imam reći.

— Perje vam srećom ni ne nudim – požuri da primijeti Balbino. Upravo je gospodin Danger htio odgovoriti, kad se desi nešto, što privuče njegovu

pažnju: psi, što su ležali u hodniku nasuprot vrata sobe, gdje se odigravao ovaj sastanak, digoše se i iščezoše bez režanj a i mašući repom, kao da idu u susret nekome poznatom.

Balbino to nije primijetio, jer je bio leđima okrenut prema vratima, i gospodin Danger, da vidi, što bi to moglo biti, reče:

— Da se još jednom kucnemo, prijatelju Paiba?

49 Igra - umaka, ljepuškasta djevojka.

~ 186 ~

Uzevši čaše, iz kojih su već pili, kao da hoće iz njih proliti ostatak pića, iziđe u hodnik i brzim, ispitivačkim pogledom otkrije, da je taj prolaznik Juan Primito, loše sakriven iza jednog drveta i okružen psima, koji su prema njemu prijateljski raspoloženi kao i prema svima iz okolnih kuća.

Brzo mu padne na um: — Ovoga su poslali, da uhodi don Balbina, – ali i pokvarena namjera: – Učinit ćemo,

da ta propalica progovori – i, ne pokazujući ni čim, da se namjerava našaliti, vrati se u sobu, ponudi čaše, isprazni svoju, sjedne sučelice Balbinu, ostane neko vrijeme šuteći, vukući dimove iz svoje lule, a onda reče nastavljajući prekinuti razgovor:

— Spomenuo sam perje, jer ste mi ga vi prodali stanovitu količinu prošle godine. Sjećate se?

— I dobro vi kažete »srećom«, jer je nakon onoga u El Totumu i dok se ne pronađe, tko je prolazio onuda, opasno nuditi perje. Zar nije tako, don Balbino?

— Jest opasno! — Gospodin Danger se udobno smjesti na stolici, ispruži noge i, ne vadeći lulu iz usta,

reče, kao da mu je slučajno palo na um: — Kad smo već počeli o tome govoriti, recite mi don Balbino: Niste li vi nikada

prolazili kroz hrastik El Totumo? Ohrabrivši se odgovori Balbino na način, kojim se govori o nevažnim stvarima: — Kroz sam hrastik baš ne. Ali pokraj njega sam prolazio, kad sam išao u San

Fernando. — Čudnovato, – reče gospodin Danger, grebući se po glavi: — Zašto se čudite? – zapita Balbino zagledavši se prodorno u njega. Ali odgovor bijaše ovaj: — Ja jesam prolazio. Sada, kad sam dolazio iz San Fernanda, dan iza kako su tamo

bile vlasti. Pretražio sam tamo cijeli hrastik i ponovno se uvjerio, da ovdješnji suci imaju oči samo za ukras, kao što kaže jedan od mojih prijatelja u San Fernandu.

Dok je ovako govorio, glave priklonjene na naslon stolice, prividno gledajući u dim svoje lule, ali ne gubeći s vida Balbinovo lice, otvori ladicu svoga pisaćeg stola i izvadi iz nje nešto, što njegov sugovornik nije mogao vidjeti i što sakrije u svojoj šaci.

Balbino izgubi osjećaj za vrijeme i učini mu se, da je prošlo već dovoljno vremena, da odgovori, premda je jedva pustio gospodina Dangera da svrši rečenicu.

— Što ste vi vidjeli, a što nisu opazile vlasti? — Vi... — No odmah se zaustavi, da pogleda predmet, koji je izvadio iz pisaćeg stola, s

izrazom čovjeka, kojemu se odjednom nađe u ruci nešto, što ne vjeruje da ima. — Nije li ovo vaše, don Balbino? Mislim, da vama pripada ova stvarčica za čimo50. I pokaže jednu od onih kutijica od srčike crnog drveta, u kojima drže čimo oni, koji

imaju običaj uživati taj smrad. Nesvjesnom kretnjom opipa Balbino džepove prsluka, da vidi, je li ona stvarčica tamo,

ne sjećajući se, da ju je već davno izgubio.

50 Chimo - gusti sok od duhana i sode.

~ 187 ~

— Da – zaključi gospodin Danger, nakon što je pogledao monogram na poklopcu kutije. – Ovo je vaše, don Balbino.

Izgubivši već vlast nad sobom maši se don Balbino desnicom za revolver i digne se, ali gospodin Danger reče na to podrugljivo:

— O, nije to potrebno, don Balbino. Uzmite svoju stvarčicu. Nisam je ja mislio zadržati za se.

Vidljivo se sileći, da se razvedri, zapita Balbino: — Što znači to sve, gospodin Danger? — To je potpuno jasno, čovječe! Vi ste zaboravili ovu stvarčicu i ja sam je našao i

rekao sam sebi: »Ovo pripada don Balbinu, on će doći po to. Spremit ćemo to.« Ali već vidim, da ste vi mislili nešto drugo. Ne, don Balbino, nemajte brige. Nisam ja tu stvarčicu našao u hrastiku El Totumo, a niti na podnožju paraguatana El Matice.

Aludirao je kod toga na mjesto, gdje je don Balbino zakopao perje. — Dobro sam ja stvar obavio – rekao je bio ovaj. – Nikakva traga nisam ostavio u

hrastiku, a što se tiče perja, ne bi otkrili, gdje ga držim sakrivenog, pa da su sami vješci. Pa ipak evo sada, premda je mislio, da u hrastiku nije imao sa sobom ovu stvar, koju

mu je vratio gospodin Danger, ipak ne bi mogao ustvrditi sa sigurnošću, da je nije izgubio tamo, a s druge strane, aluzija na paraguatan u El Matici nije ostavljala sumnje: Gospodin Danger je bio upućen u tajnu zločina i znao, gdje je on sakrio »corpus delicti«.

— Prokletstvo! – usklikne u sebi. – Tko mi je rekao, da ovom čovjeku dođem nuditi na prodaju goveda? Pohlepa uvijek probije vreću!

Zapravo je Balbino, kad se malo prije rastao s doñom Barbarom, nakon što je čuo, kako je rekla: »Čak se i govedima gadi krv njihovih srodnika«, odlučio pobjeći sa svojim plijenom iz zaselka prema kolumbijskoj granici. Samo je čekao noć, da po mraku ode u La Maticu iskopati perje. No kako je imao i nešto goveda, koje je stekao pljačkom bez prolijevanja krvi, na dobru svoje ljubavnice, navela ga je pohlepa, da ih gospodinu Dangeru ponudi na prodaju.

Razumjevši, da je, budući da je već otriven, najbolje drsko prijeći na predmet, zapita: — Recite mi jednu stvar, don Guillermo. Što mi hoćete reći o onim o paraguatanu u La

Matici? — O, vrlo jednostavno. Odlična slučajnost. Bio sam one noći u potjeri za jednim

tigrom, jer su mi rekli, da tamo ima neki tigar, i vidio sam vas, kako zakapate neki sanduk na podnožju paraguatana. Ja ne znam, što je u tom sanduku.

— Znate vi, don Guillermo. Kanite se pretvaranja sa mnom – uzvrati Balbino odlučno. – U situaciji, u kakvoj se sada ja nalazim, i s vrstom ljudi, s kakvom ovaj čas govorim, »za kruh kruh, za vino vino«. Nisam vam ja došao ponuditi goveda nego čapljino perje. Čitave dvije arobe najboljega. Iskoristite priliku i vaše je. Neće biti prvo ukradeno perje, što ste ga vi primili.

Njegova je namjera bila, da stranca učini sukrivcem, pa morao prihvatiti i najsmješniju cijenu, ako je ovaj predloži, da zaključi posao za slijedeći dan i odmah zatim otiđe sa svojim plijenom.

No gospodin Danger prasne u smijeh i reče: — Vi se varate, don Balbino. Gospodin Danger ne pravi poslove, koje nije sam

~ 188 ~

planirao. Samo sam se htio našaliti s vama. Ovu ste stvarčicu za čimo ostavih ovdje na mom pisaćem stolu ima već dosta vremena. Nisam ja bio u hrastiku El Totumo. Sve je to bila moja šala, osim onoga o paraguatanu u La Matici.

Izobličen od srdžbe odvrati Balbino. — Hoćete reći, da ste mene izabrali, da vam zamijenim kunaguara? Ne znate li vi, da

su takve obijesne igre opasne? No u to zarežaše psi i Balbino smrtno problijedi. Proviri na vrata pretražujući tamu, i

premda nije ništa vidio, reče: — Netko je odavle otišao, tko je čuo, što smo govorili. — Vidite, don Balbino, da danas nije uputno zaplašivati? Sad ti je najopasnije nuditi

perje. Gospodin Danger govori, ne zato što bi se možda plašio vaših prijetnji, nego jer se gospodina Dangera ništa ne tiče ono, što se dogodilo u hrastiku El Totumo, A sad...

I pucketajući prstima pokaže mu vrata... Drugo Balbino nije ni želio, ali nije otišao a da mu ne dobaci strahovit pogled uz

neizbježivo glađenje brkova, i kad je već bio vani, uzjaši i pođe do mjesta u El Matici, govoreći u sebi:

— Sad zaista ne smijem više gubiti vrijeme. Otkopat ću sada perje i »Zbogom diko!« Putujući noću a danju se sakrivajući po šumama prijeći ću granicu Kolumbije prije, nego što se dadnu u potjeru za mnom.

Za to vrijeme gospodin Danger, sam i uz glasan smijeh: — Juan Primito je vjerojatno već stigao u El Miedo i ispričao, što je čuo. Sad će doña

Barbara tražiti od Balbina, da s njom podijeli perje. Siromašni Balbino! I nakon ove zdrave vježbe dobrog raspoloženja zaspe mirno i duboko, kao za života

kunaguara nakon igranja na rogožini.

~ 189 ~

X

SLUŽBA

Podosta je vremena već prošlo, otkako su u dubokoj noćnoj tišini odjeknuli hici iz Rincon Hondo–a, a doña Barbara je još uvijek bila u neizvjesnosti, šta se tamo dogodilo, jer uistinu nije posjedovala onu izvanrednu moć gledanja dalekih događaja, što su joj je pripisivali. Uzrujano je šetala s kraja na kraj hodnika, svaki čas istražujući savansku tminu, kad stiže Juan Primito s viješću, zadihan od trčanja:

— U La Matici, na podnožju jednog paraguatana, zakopano je perje. I odmah počne pripovijedati, kako je to otkrio, ali samo što je počeo, kad doña

Barbara, koja mu je i tako poklanjala malo pažnje, istrči iz hodnika, dok psi skočiše također lajući, ususret jednom jahaču, koji je uz svog konja vodio privezana još jednoga.

— Melquíades? – zapita. — Nije Melquíades. Odgovorio je Santos Luzardo i, zaustavivši svoga konja, poče odvezivati onoga, što je

bio privezan uz njega, istim tragičnim mirom, kako bi to učinio »Vrač«. – Zamjena uloga! Barbara mu priđe i, nakon što je bacila kratak pogled na pomoćnikovu lješinu kao na

neki bezvrijedan predmet, upravi ga na onoga, koji je samo poslužio pothvatu, što ga je ona izvela. Taj je pogled izražavao ujedno i čuđenje i divljenje. Novo, nepredviđeno svjetlo, u kojem se pokazala osobnost željenog muškarca, vratilo joj je i pomiješalo u jedan strahoviti osjećaj sve, što je u njoj moglo biti ljubavi i želje za dobrom.

— Ja sam znala, da ćete ga vi dovući – promrmlja. Santos naglo okrene glavu. Objašnjena je i zaobilazna namjera te žene: Htjela se

riješiti pomoćnika, sudionika svojih zločina, te ga je poslala u Rincon Hondo, da bi mu on zadao smrt. Pretvorila ga je, dakle, u svoje oruđe, i toliko je drska, da mu je to sada dala razumjeti. Moralno on već pripada rulji ubojica araučke kacike.

Jedan mu je čas bilo tako, da bi se bacio na nju, da je prebaci na konja, da bi je ovaj srušio na tlo i zgazio, ali se zatim divlja zvijer, što mu je bjesnila u grudima, naglo raspline u malodušnost. Baci joj pred noge bič Vračeva konja, podbode svoga i ode, sumoran, ponavljajući stalno jednu misao: Nije ni uspjeh u Rincon Hondo–u dao crvenu slavu osvajača ognjem i mačem nego žalosnu čuvenost ubojice, izvršitelja planova te žene.

Dugo je vračev konj stajao sa svojim sumornim teretom, prebačenim preko sedla, miran i glave okrenute prema gospođi Barbari, kao da čeka na njenu odluku. I psi, nakon što su onjušili noge i ruke lješine, koje su visjele, ostali su nepomični, u skupini, koja je čekala,

~ 190 ~

gledajući u lice gospodarice. No kako je ova ostala odsutna duhom, gledajući u pravcu gdje se utopila u noć sjena Santosa Luzarda, odluči konj da pođe u kolibu, korak po korak, kao da želi da ne osjeti tragični teret, koji mu je visio preko leđa, a za njim pođoše psi režeći.

Gospođa Barbara bijaše i nadalje nepomična, ali je s njena lica bio već iščezao onaj izraz začuđenja i divljenja, kojim je gledala Luzarda, a njeno je navorano čelo odavalo sumorni rad mozga.

Opet se jednom činilo, da je njen nagon vodi sigurno, jer, usprkos besmislenom načinu, na koji je skovan plan Rincon Hondo–a, ipak je iz svega proisteklo ono, što je najviše odgovaralo njenim namjerama. Ne da je možda ona išla za takvim rješenjem, jer se u tome, kao i u svim njenim planovima, radilo samo o jednostavnom nagonskom postizavanju kakvoga god ishoda, o udarcu na sreću, kojemu je bila svrha samo dokrajčiti neku kompliciranu situaciju. Međutim, kao što joj se uvijek događalo, kad je došlo do slučajnog ishoda, zavaravala je samu sebe govoreći, da je tako i predvidjela i tražila.

S jedne strane obuzeta protuslovnim osjećajima s obzirom na Luzarda: ljubavnom strašću i željom da se osveti, a s druge strane bijesno ogorčenje zbog fatalnosti počinjenih djela, koja su se sa svih strana slijegala pred nju, zatvarajući joj put, skovala je zasjedu u Rincon Hondo–u, samo da bi izazvala slučajne događaje: smrt Luzarda ili vrača, i jedno i drugo rješenje bilo je takovo, da je o njima ovisila njena sudbina.

Sigurno je, da sudbinu Santosa Luzarda ima sada u svojim rukama, jer, kad bi ga optužila, da je umorio Melquíadesa, i malo se poslužila svojim uplivom na mjesne vlasti, bilo bi to dovoljno, da ga uništi i pošalje u kaznionicu. No to bi značilo definitivno se odreći dobrog puta i vratiti se k počinjenim djelima, čije se fatalnosti željela riješiti.

Već ih je počela izdavati; Mondragoni prepušteni svojoj sudbini, Melquíades prebačen preko tog konja...

Buka najamnika prekine je u razmišljanju. Iz koliba je dolazio jedan čobanin s viješću. Okrenuvši se vidje Juana Primita, koji je iz hodnika svemu tome prisustvovao,

prestrašen, krsteći se, te mu najednom reče: — Ti nisi ništa vidio, znaš? Odlazi odmah odavde i pazi se, da ti ne bi palo na pamet

govoriti o ovome, što si vidio. Luda se u velikim skokovima izgubi u mraku savane, a gospođa Barbara, kao da ne

zna za događaj i s uobičajenom hladnoćom, kojom je znala pokriti svoje utiske, sasluša ono, što joj je saopćio čobanin, i odmah se uputi u kolibu. Probuđeni vikom najamnika, koji je vidio konja, kako dolazi s vračem na leđima, većina pastira, žena iz kuhinje i djeca jednih i drugih, još napola sneni, stali su u krug oko konja, komentirali i galamili, ali kad je došla doña Barbara, umuknuše i zagledaše se u nju, hvatajući i najmanji znak na njenu zagonetnom licu.

Približi se lješini i, kad je vidjela ranu na lijevoj strani prsa, odakle je curila crna i gusta krv, reče:

— Skinite ga s konja i položite na tlo, da vidimo, ima li drugih rana. Tako i učiniše, ali dok je jedan od najamnika pregledavao lješinu, ona kao da je pažnju

poklanjala nekoj misli, uslijed koje joj se namrgodilo lice, a ne samom poslu. — Samo ovu na prsima – reče napokon najamnik ispravivši se. Vrlo plemenita rana,

koja ga je sigurno u času usmrtila.

~ 191 ~

A drugi je komentirao: — Dobro oko ima onaj, tko je pucao, ali se vidi, da nije stajao s njim sučelice. Sigurno

ga je ulovio iz zasjede. — Ih je išao uz njega – uzvrati gospođa Barbara, okrenuvši se, da pogleda najamnika,

koji je dao ovo tumačenje. — Može biti i tako – promrmlja čobanin prihvaćajući ovo tumačenje, jer mu je

imponirao onaj, tko nije morao biti prisutan, da bi znao, kako su stvari zbile. Gospođa se Barbara ponovno zagleda u lješinu, na koje se beskrvnom licu miješaju

blijeda mjesečina s tamnoljubičastim odsjevima uljanice, što ju je jedna žena držala u svojim drhtavim rukama. Međutim je nijemi krug gledalaca čekao na ishod tog razmišljanja.

Odjednom podigne oči i pogleda među njih, kao da nekoga traži. — Gdje je Balbino? Iako su svi znali, da Balbino nije među njima, sve su ga oči tražile u skupini, istim

nesvjesnim pokretom, i zatim se uslijed jednodušne sumnje, koju je ovo lukavo pitanje pobudilo u dušama neprijateljski raspoloženim prema upravitelju, ukrstiše pogledi kao da pitaju:

— Da nije možda Balbino? — Već jest! – reče u sebi gospođa Barbara, primijetivši, da su njene riječi proizvele

željeni učinak, pa odmah zatim, naglaskom vizionarke, kojim je postizavala glas da je vještica, obraćajući se dvojici najamnika, među kojima je već mogla birati zamjenike za Melquíadesa Gamarru:

— U La Matici, na podnožju jednog paraguatana, zakopano je čapljino perje doktora Luzarda. Tamo mora da je Balbino, da ga otkapa. Pođite brzo tamo. Uzmite sa sobom dva »winchestera« i... donesite mi perje. Razumijete? Zatim ostalima: – Možete sada podići lješinu. Odnesite ga njegovoj kući i tamo bdijte.

I povuče se u svoj stan ostavljajući najamnicima plodan predmet za komentare za vrijeme bdjenja nad Melquíadesovim tijelom.

— Ja tvrdim, da je to bio Balbino, ondje ima debelih stabala za sakriti se, jer ako se usporedi čovjek s čovjekom, pokojnik je bio velik.

— Vidjet ćemo sada, da li će se sakriti za drvo i ovima, što su otišli da ga uhvate. I dugo su šutjeli u očekivanju, pazeći na glasove u daljini. Napokon se čuše hici od strane La Matice. — Proradili su već »ginčesti« – reče jedan. — Jedan revolver odgovara – doda drugi. – Ne bi li bilo dobro, da mi pođemo tamo, da

pomognemo momcima? I već se neki htjedoše uputiti u La Maticu, kad se pojavi gospođa Barbara govoreći: — Nije potrebno. Balbino je već pao. I opet se pastiri zagledaše s praznovjernom zabrinutošću, koju im je ulijevao

»dvostruki« vid ove žene, a kad je ona već ponovno bila ušla u kuću, jedan se od njih usudi tumačiti:

— Zar niste čuli, da je revolver prvi ušutio? Posljednji su hici bih od »ginčesta«. Ali tko bi slugama araučke vještice izbio iz glave, da je ona »vidjela« ono, što se

događalo u La Matici?

~ 192 ~

XI

SVJETLO U SPILJI

Bilo je već pola noći i prošlo je više od jednog sata, kako su jašili šuteći, kad, videći palmik La Chusmita, primijeti Ptičurina:

– Svjetlo u Lorenzovoj kući o to doba? Tamo mora da se nešto događa. Santos, koji je iz El Mieda išao oborene glave i stran svemu, što ga je okruživalo,

podigne glavu, kao da se trgao iz sna. Tri su dana prošla od one noći, kad mu je Antonio Sandoval rekao, da je Marisela

otišla u kolibu u palmiku. Duh mu je bio smućen uslijed namjere, da se služi nasiljem, koje posljedica bijaše kriza utučenosti, zbog koje bijaše sada šutljiv i mrk. Radi toga mu niti na čas nije sinula glavom pomisao na nestašicu i opasnost, kojima je bila izložena ona djevojka, koja je ipak bila tokom više mjeseci glavno zanimanje njegova duha.

Uvidi, da je zlo učinio prepuštajući je njenoj sudbini, i osjetivši olakšicu, jer je opet u svojim grudima dao mjesta dobrohotnim osjećajima, skrenu putem prema palmiku.

Nekoliko je časaka kasnije stajao na pragu vrata kolibe, pred bolnom slikom, obasjanom svjetlom zamiruće lojanice: uleknut u svojoj visećoj postelji, sa žigom smrti na licu, počivao je Lorenzo Barquero, a pokraj njega Marisela, sjedeći na podu, milovala mu je čelo, upirući u njega svoje lijepe oči, vrela tihih suza, u kojima joj se kupalo lice.

Ovako ga milujući pomogla mu je, da umre dobrom smrću, uz nježnu podršku ljubavi, i premda je to čelo već dugo bilo neosjetljivo za blagi dodir ruke, još ga je uvijek obasipala djetinjim milovanjem.

Još više nego bol, nego dramatični život, što se upravo ugasio, slika bijede i plač tužnog lica, dirnula je Luzarda nježnost: ruka, koja miluje, izraz ljubavi u očima, koje su se kupale u suzama, nježnost, za koju je Mariselu smatrao nesposobnom.

— Umro mi je papa! – poviče tonom, koji je razdirao srce, videći Santosa, i, pokrivši lice rukama, pritisne glavu na pod.

Nakon što se uvjerio, da je Lorenzo zaista umro, podigne Santos Mariselu, da je metne na stolicu, ali mu se ona baci na grudi jecajući i plačući.

Dugo su šutjeli, a onda Marisela, nakon što je dala oduška svojoj boli, poče tumačiti: — Mislila sam ga baš sutra odvesti u San Fernando, da ga liječnici pregledaju. Rekla

sam to Antoniju, koji je večeras bio ovdje, i on mi je obećao unajmiti čamac, što je imao doći odozgor. Kad je Antonio otišao i ja se opet malo vratila k ocu, prije nego što mu počnem pripremati jelo, jer je od jutros bio jako propao i bilo me strah ostaviti ga dugo

~ 193 ~

samog, kad se najednom počne naprezati, da sjedne u postelji, i pogleda me raširenih očiju i poviče: »Močvara! Guta me! ... Pridrži me, nemoj me pustiti, da potonem!« – Bio je to jezovit krik, i još uvijek mi se čini, da ga čujem! Zatim je ponovno pao na leđa u postelju i počeo umirati, svaki čas govoreći: »Tonem! Tonem! Tonem!« I stiskao mi je ruku u užasnom strahu.

— To je bila njegova ideja – tumačio je Ptičurina – da će ga progutati močvara. Santos je i nadalje šutio, predbacujući sebi neopravdanu napuštenost, u kojoj je ostavio

Lorenza i Mariselu, i ova ponovo nastavi nervozno pričanje, ponavljajući: — Mislila sam ga sutra odvesti u San Fernando. Antonio mi je obećao naći mjesta u

čamcu, koji je imao ići tamo. Ali je Santos prekine privukavši je očinski na prsa: — Dosta. Nemoj više govoriti. – Ali cijelu sam noć trpjela šuteći. Ogorčena i sama cijelu noć, gledajući ga, kako tone,

tone i tone. Jer se činilo, kao da zbilja tone u močvaru. Bože moj! Kako je strašna stvar smrt! A ja, nesretna i sama, pomažući mu, da dobro umre. A sada nesretna i sama za čitav život! Što da sad učinim. Bože moj?

— Sad se vraćamo u Altamiru, a poslije ćemo vidjeti što ćemo. Nisi ostala tako potpuno sama, kako misliš. Hajde, Ptičurino. Hajde potraži ljude, koji su potrebni, i jednog konja za Mariselu. A ti malo lezi, da se odmoriš, i nastoj spavati.

Ali se Marisela nije htjela maknuti od oca i sjedne u onaj naslonjač, gdje je sjedio Lorenzo one večeri, kad ih je Santos prvi puta posjetio, a ovome prepusti stolicu, koju je i onda upotrijebio, i ovako, rastavljeni posteljom, na kojoj je Lorenzo počivao, ostaše dugo šuteći.

Vani je sjao mjesec nad tihim palmikom, koji je okruživao kolibu, nepomičan u noćnom miru, a podalje se odražavao u vodi močvare. Bijaše dubok i prozračan mir krajolika u mjesečini, ali srca bijahu ispaćena, pa ih je tištio i uznemirivao.

Marisela je s vremena na vrijeme jecala, Santos razmišljao, mrk i potišten, ponavljajući u sebi riječi, što ih je Lorenzo rekao one večeri, kad je prvi put posjetio kolibu Barquereñe: »I ti, Santose Luzardo! I ti si čuo zov?«

Lorenzo je već podlegao, žrtva proždirateljice ljudi, koja možda nije bila toliko gospođa Barbara, koliko ova neumoljiva zemlja, divlja zemlja, sa svojom osamom, koja otupljuje, močvara, u kojoj se valjao onaj, što je bio ponos Barquera. I već je i on počeo tonuti u onoj drugoj močvari barbarstva, koja ne prašta onima, koji joj se bace u naručaj. I on je već bio žrtva proždirateljice muškaraca. Lorenzo je svršio, sada počima on.

— Santos Luzardo! Pogledaj me! Ova zemlja ne prašta! I promatrao je to lice, upalo i pokriveno zemljanom patinom smrti, u mašti

zamjenjujući Lorenzove crte sa svojima i govoreći: — Ubrzo ću se početi opijati, da bi zaboravio, i ubrzo ću biti ovakav, s ružnom smrću,

naslikanom na licu: smrt ljudske sjene, smrt jedne lješine. I pošto se ovako zamijenio s Lorenzom Barquerom, iznenadi se, kad mu Marisela

progovori kao živom biću: — Rekli su mi, da si bio jako čudan ovih dana, da si činio stvari, koje tebi nisu

svojstvene...

~ 194 ~

— Još uvijek ti nisu rekli ništa. Noćas sam zadao smrt jednom čovjeku. — Ti?... Ne! Ne može biti. — Što je u tom čudno? Svi su Luzardi bili ubojice. — Nije moguće – uzvrati Marisela. – Pričaj mi. Pričaj mi. I kad joj je Luzardo ispričao nezgodu, kako ju je predočivala njegova uzbuđena mašta,

to jest onakvu, kako se zbila, samo loše protumačenu zbog zbunjenosti, ova ponovi: — Zar ne vidiš, da nije bilo moguće? Ako se stvar dogodila, kako pripovijedaš, Vrača

je ubio Ptičurina. Zar ne kažeš, da ti je vrač bio s desna, sučelice s tobom, a rana da je bila na lijevoj strani prsa? S te ga je strane mogao raniti samo Ptičurina.

Satima je Santos u svojoj mašti neprestano imao sliku događaja i uporno rekonstruirao sve pojedinosti, i to nije bilo dovoljno, da dođe na ono, što je Marisela zaključila u jednom času. Zato se zagleda u nju, zabliješten novom nadom kao čovjek, koji se izgubio u dubini tamne spilje i vidi, kako se približava spasonosno svjetlo.

Bijaše to svjetlo, što ga je on sam zapalio u Mariselinoj duši, bistrina intuicije u inteligenciji, koju je on izgradio, iskra dobrote, što je obasjavala razum, da bi pružio umirujuću riječ ispaćenom duhu. To je bilo djelo – njegovo istinsko djelo, jer njegovo djelo ne može biti istrebljivanje zla ognjem i mačem, nego otkrivati tu i tamo sakrivena vrela dobrote svoje zemlje i svog naroda – njegovo nedovršeno djelo, napušteno u jednom času prkosa, koje mu sada uzvraća dobro, što ga je od njega primilo, vraćajući mu poštovanje samog sebe. Ne možda da bi materijalna činjenica, što nije njegova nego Ptičurinina kugla ubila vrača, mijenjala situaciju čisto misaonog karaktera, kojom je njegov duh reagirao na nered nasilja, nego jer je to dolazilo od Marisele, jer je umirujuće uvjerenje tih riječi proizlazilo iz njenog povjerenja u njega, a u tom povjerenju bijaše nešto njegovo, najbolji dio njega samoga, položen u drugo srce.

Primio je dar mira, a za uzvrat je dao riječ ljubavi. I te je noći i za Mariselu prodrlo svjetlo do u dno spilje.

~ 195 ~

XII

TOČKE NA »H«

Rezali su užeta u dvorištu koliba, i već se smračivalo, kad Ptičurina, upravivši pogled na savanu, reče:

— Ne znam, kako može biti ljudi, koji vole živjeti u brdima ili u naseljima sa zatvorenim kućama. Ravnica je božja zemlja za vražjeg čovjeka.

Ostali prekinuše posao, koji se sastojao u tome, da su noževima zarezivali u tvrdu i smrdljivu kožu, od koje su pravili duge trake, te se upitno zagledaše u najamnika, koji je izricao tako simpatične dosjetke.

— Istina je, da je prozračna kao voda uz sprudove. Na ravnici se vidi izdaleka i zna se, tko dolazi, prije nego što stigne, dok u brdskim krajevima čovjek uvijek hoda po zavijutcima, koji su kao šiljci od krhotina, a tako su i u zatvorenim kućama ljudi kao slijepci, koji, istom pošto se sudare, pitaju jedan drugoga, tko je.

Istim nepovjerenjem svi odjednom upraviše poglede prema savani i primijetiše jednog jahača na putu prema kućama.

Znajući za događaj u Rincon Hondo–u, očekivali su svaki čas, kad će se na horizontu pojaviti komisija, koja će uhapsiti doktora Luzarda, i premda nije bilo vjerojatno, da će k njemu doći jedan čovjek sam, pojava stranih ljudi ulijevala im je strah.

Međutim je Ptičurina pokazivao potpunu ravnodušnost, opet se davši na posao i smijući se u sebi, što se njegovi drugovi moraju toliko naprezati, da bi razabrali, tko je ona osoba, koja se približava. Čim je taj jahač osvanuo na horizontu, posmatrao ga je on s vremena na vrijeme, a da to drugi nisu primijetili, spreman sakriti se u gustu šumu, ukoliko bi otkrio, da se radi o sumnjivim osobama. No njegove su oči, navikle na velike udaljenosti savane prepoznale u tom strancu nekog prijateljskog najamnika iz jednog zaselka gornje Arauke, koji je prije nekoliko dana prošao ovuda na putu u glavno mjesto distrikta.

— To je čovjek iz Encarnacion–a – rekoše ovi napokon. A Ptičurina svojim kreštavim načinom: — U dobar čas to otkrivate. Dobri ste vi za čuvare. I još k tomu se moj prijatelj Maria

Nieves pravi dalekovidnim. — Kako Sveti Strah čini čudesa – uzvrati Maria Nieves, čak i slijepi vide, kad su nešto

dužni i netko dolazi, da ih na to podsjeti. — Začepi ovo – Ptičurino. Pazi, crvenokosi puca na nešto – reče mu Venancio

podbadajući ga, da po običaju odgovori, jer su ga zabavljale šale, kojima su se ova dvojica

~ 196 ~

običavala bockati. Ptičurini, međutim, nije trebalo, pobude. — Da je Sveti Strah čudotvoran, u to nitko ne sumnja, ali da je onaj krivonožac tako

kratkovidan, to je vrijedno saznati. Meni se bar nije dogodilo ono, što se dogodilo jednom mom prijatelju, koji je po svemu sudeći sedlar i crvenokos, da su ga jedne noći iznenadili zabliještena kao pasanca. I ne zbog nedostatka straha, jer je toga crvenokosi imao dosta, kao što mi je on sam pripovijedao, nego jer mu je nedostajalo lukavosti krivonošca Ptičurine, koji kad noću putuje i hoće da zapali, ostavi samo jedno oko otvoreno, i kad mu to bude zabliješteno, može bez teškoće nastaviti pomoću onoga, koje je držao zatvoreno, i vidi sasvim jasno u mraku.

— Udri, Maria Nieves! Vidiš, kako ti krivonogi baca zemlju – umiješa se opet Venancio, aludirajući tim riječima na lukavost Ptičurine, kojom se služio kod ljetnih putovanja, stavljajući se na čelo jahača i tako se osiguravajući protiv vrtloga prašine, što su je dizali konji ostalih.

Zimi se, naprotiv, uvijek pobrinuo, da ostane odostrag, kad je trebalo gazeći prelaziti kanale, da bi oni naprijed tražili plićine. I na ovu se lukavštinu odnosilo, kad Maria Nieves odgovori:

— Sad on ide odostrag, jer se nada, da će drugi naći prolaz. Ali je smisao odgovora Maria Nievesa mogao razumjeti samo Ptičurina. Iz onoga, što

mu je ispričao o događaju u Rincon Hondo–u, zaključio je on, da nije Luzardova kugla ubila vrača. Pa iako Ptičurina ne svojata tu slavu zbog neke barbarsko–viteške obazrivosti, – radilo se, naime, o podvigu, za kojim su mnogi čeznuli, pa ga nije htio s doktorom dijeliti – ipak je s tim računao, jer je, kad bi se radilo o odgovornosti pred sudom, Luzardu bilo lako izaći nekažnjen.

Obojica su bila navikla da se bezobzirno zadirkuju, ali Ptičurina nije očekivao, da će mu Maria Nieves to dobaciti, te postade neraspoložen, na što ostali povikaše:

— Umorio se krivonogi! Okoristi se time, crvenokosi. Probuši mu odmah nozdrve, jer je ovaj već tvoj.

Maria Nieves, videći da je šala bila preteška, odgovori: — Moj prijatelj zna, da nas dvojica ne pucamo jedan u drugog. Ptičurina se nasmiješi. U očima ostalih ga je Maria Nieves pobijedio. No prijatelj je

znao, da je on ustrijelio savansko plašilo, i kako je on bio najmuževniji od svih, što su tamo bili s njim, divio mu se i zavidio mu.

Nekoliko časaka kasnije stiže čovjek iz Encarnacion–a u dvorište koliba. Ptičurina mu i Maria Nieves iziđoše ususret i prvi ga zapita:

— Što vas nosi ovamo, prijatelju? — Želja, da pod krovom spavam, ako mi vi ovdje dopustite, i nešto, što su mi dali za

doktora Luzarda. Jedno pismo od suca. — Ah, Caramba! – povikne Ptičurina. – Otkad je vama potrebno tražiti dopuštenje u

ovoj kući, da objesite svoju postelju, gdje god vam volja? Sjašite i smjestite se, gdje vam se svidi i dajte meni to pismo, što nosite za doktora.

S pismom u ruci pođe k Luzardu govoreći: — Stvar kao da je počela, doktore. Ovo od suca vama. Bijaše od Mujiquite, a

pripovijedalo je o neobičnim događajima:

~ 197 ~

»Jučer je došla ovamo gospođa Barbara s dvije arobe čapljinog perja, koje ti je ukradeno u El Totumu, i izjavila je slijedeće: kako je posumnjala da je počinitelj zločina neki stanoviti Balbino Paiba, upravitelj Altamire, kojega si otpustio nakon svog dolaska tamo, zapovjedila je nekolicini svojih najamnika, da ga uhode; da su ga dvojica pratila, kako im je zapovjeđeno, do mjesta zvanog La Matica i tamo ga iznenadila na djelu, gdje iskapa neki sanduk, u kojem su našli odnosno perje; da su od njega tražili, da se preda, ali on da je upotrijebio protiv njih oružje, pa su na njega pucali i ubili ga, nakon čega se ona dala na put ovamo, s krivičnim predmetom i da obavijesti vlast o onome, što se dogodilo, kao i o smrti Melquíadesa Gamarre, zvanog vrač, kojega je isti Paiba umorio nekoliko časaka prije događaja u La Matici i s razloga istog uhođenja, koje sam gore spomenuo.«

Mujiquita je završio s viješću, da je gospođa Barbara, htijući sve učiniti sama, proslijedila put za San Fernando, da preda perje trgovcu, komu ga je nosio Carmelito, te mu čestitao na takvom rješenju predmeta, koji je nekoliko dana prije bio toliko beznadan.

»Post scriptum« je napisao gospodin Pernalete glavom: »Nisam li vam rekao, doktore Luzardo? Točke su već metnute na »h«. Vaše je perje u

dobrim rukama: u rukama vaše prijateljice, koja će vam donijeti novac. To je ono, što ste trebali činiti od početka. Vaš prijatelj Pernalete.«

Čitajući ovo pismo Santos se našao u neprilici. Perje nađeno, Balbino Melquíadesov ubojica, i sve to da je učinila gospođa Barbara!

— Vidite, doktore, da nije trebalo toliko trti glavu – reče Ptičurina. – Sada, kad je sve uređeno, mogu vam reći: moja je kugla ubila vrača, jer, kako se možete sjetiti, vi ste mu se približili sa strane lasa, a ja sa strane, gdje se uzjaši, i s te je strane imao ranu. Na lijevoj strani prsa. Sjećate li se? Dakle dobro, ja sam dokrajčio život plašilu; ali sada sudac kaže, da je don Balbino, i don Balbinu će pripadati mrtvac.

— Ali to je nepošteno, Ptičurino – bunio se Luzardo. – Mi smo imali zakonito pravo, da se branimo, budući da je Melquíades prvi posegnuo za oružjem, a ja, ili ti, kako sada mogu reći, pošto si to priznao, mogli smo biti mirne savjesti. No odsada nam nepravda, učinjena Balbinu, oduzima to pravo na mir, ako se odmah ne predstavimo sucu, da mu saopćimo istinu o činu, da metnemo točke na »j« a ne na »h«, kao što su metnute u ovom pismu.

— Pazite, doktore – uzvrati Ptičurina nakon jedne sumnjive stanke. – Ako vi odete priznati istinu protiv onoga, što su tamo izrekli podivljat će gospodin Pernalete i mogao bi vas još poslati na suđenje, da drugi put ne budete tako nevini. I konačno, sve, što se dogodilo i što se vama čini tako ružno, nije učinila ni gospođa Barbara, ni sudac, ni načelnik, nego sam Bog, koji vrlo dobro zna, što čini. Budite uvjereni, doktore: mi smo ustrijelili vrača, vi ili ja – sada mu nije odgovaralo, da tvrdi, da je on – jer, tko može dokazati, da pokojnik nije okrenuo glavu baš u času kad smo mi ispalili? Ali vrlo dobro ustrijeljen, u svakom slučaju, i koga terete umorstvom, Balbina, koji ih je tko zna koliko počinio. Bog ima svoj način, kako stvari sređuje, a postoji demon za kažnjavanje.

Usprkos ozbiljnosti predmeta, nije Santos mogao drugo nego se nasmijati Ptičurininu Bogu, kojega kao i prijatelja iz priče gospodina Pernalete–a, nisu uznemiravale točke na »h«.

~ 198 ~

XIII

KĆI RIJEKÂ

Dosta je vremena prošlo, otkako doña Barbara nije bila u San Fernandu. Kao uvijek, kad bi se proširila vijest o njenu dolasku, uskomešaše se odvjetnici,

očekujući jednu od onih dugačkih i teških parnica, što ih je protiv svojih susjeda podizala osvajačica araučkog kanjona. Tu su lopuže ubirale svoju ljetinu – jer da bi ona mogla zadržati za se tuđu zemlju, morala je za uzvrat ostaviti, u ime taksa i honorara svoje dobre maracote u rukama sudaca i branitelja protivne strane, ili u džepovima visokih političkih ličnosti, koje bi joj poslužile svojim utjecajem. No i pošteni su stručnjaci mnogo zarađivali sa zalihom pravnih propisa i suptilnostima, koje su bile potrebne u obrani očitih prava žrtve protiv podmuklosti i lopovluka onih drugih. Međutim su se ovaj put falcifikatori prava prevarili: doña Barbara nije došla da zavede parnicu nego je, naprotiv, htjela izvršiti neobične reparacije.

Ali se nisu samo među pravnicima uznemirili duhovi. Čim se saznalo, da se nalazi u mjestu, počeli su brujati komentari pripovijesti, koje su se uvijek ponovno prepričavale, mnoge od njih čista tvorevina narodne mašte. Putem takvih pretjerivanja sticala je ta žena glas zlokobne junakinje, ali istodobno i zavodnice, kao da pod divljaštvom, u kojem su je sebi predočivali, nije svojim zemljacima ulijevala toliko mržnju i odvratnost, koliko duboku sklonost. Živeći u jednom dalekom kraju, izgubljenom u prostranoj pustoši, i pojavljujući se samo s vremena na vrijeme i to, da čini zlo, bijaše ona kao neka legendarna osoba, koja je raspirivala maštu grada.

Uz tako raspoložene duhove, vijest, da je došla osobno ponuditi na prodaju ono, što je njen ljubavnik opljačkao od njena neprijatelja i što je predstavljalo znatnu svotu, zatim glasine, da namjerava vratiti Luzardu zemlju, otrgnutu od Altamire, morale su uzbuditi stanovništvo. Prijemljivi i skloni da vjeruju u izvanredne stvari, kao što jesu savanci, počeše odmah ublaživati jezovite pričice, koje su je prikazivale kao neko kobno i odvratno biće.

Svatko je izmišljao, što mu se svidjelo, ali protivno onome, što se nekad pripovijedalo, te po mjestu počeše kružiti najnovije pripovijesti iz života gospođe Barbare, skoro sve odgojne. Ni o čem se drugom nije govorilo čitavu večer: žene, tamo u svojim kućama, u uzbudljivim susjedskim konsilijima; muškarci u grupama, što su se stvarale u točionicama, a noću je bila vrlo posjećena ulica, gdje se nalazio hotel, u kojem je ona odsjela.

Hotel je bio kuća s galerijama prema ulici, smještena čelom prema jednom od mjesnih trgova. Gospođa se Barbara odmarala u ljuljački, na svježem povjetarcu, što je popuhivao s

~ 199 ~

rijeke, koja je bila udaljena nekih stotinjak metara, sama, glave naslonjene na leđa sjedala, umorna držanja i s izrazom potpune ravnodušnosti za sve, što ju je okruživalo.

A okruživala ju je radoznalost grada. Na nogostupu nasuprot hotela zastajali su muškarci mještani, da je promatraju, i brojna je već bila nijema i zanešena grupa, a ispod hotelskih galerija i kraj susjednih trgovina, što su se redale do obale Apure–a, prolazile su svaki čas skupine mladih djevojaka, koje su izišle iz kuća, samo da je vide. Jedne su se crvenjele, kad bi na nju upravile svoje poštene oči, bojeći se, da ih muškarci, koji su okolo stajali, ne ulove, kako udovoljavaju svojoj zlobnoj radoznalosti. Druge su je promatrale do mile volje i izmjenjivale međusobno dojmove uz zlonamjeran smijeh.

Imala je na sebi bijelu kućnu haljinu, ukrašenu čipkama, koja joj je ostavljala gola ramena i ruke, dobro zaobljene, i kako je nikad nisu vidjele tako ženski dotjeranu, morale su i najnepomirljivije priznati:

— Još uvijek je zavodljiva. Međutim su one najiskrenije govorile: — Čarobna je! Kakve oči ima! A jedna je komentirala: — Kažu, da je smrtno zaljubljena u doktora Luzarda. Ne bijaše bez ogorčenosti razočaranog poštenja ovo, što je druga dodala: — I udat će se za njega. Takvim ženama sve uspije, što preduzmu, jer su muškarci svi

idioti. Napokon bijahu umorne od divljenja i od mrmljanja, te ulica opusti. Mjesec je blago obasjavao krošnje drveća na trgu, koje su upravo bile oprane

pljuskom, i odražavao se u lokvama, što su se stvorile na ulici. Dašak bi povjetarca zanjihao od vremena do vremena granje i osvježio zrak. Prolaznici su se već vratili svojim kućama, a susjedi, koji su pred svojim kućama zakrčivali nogostup, osvježujući se u ljuljačkama i stolicama za izvlačenje, počeše se praštati od skupine do skupine, tihim glasovima i otegnutim naglaskom:

— Do sutra, dakle. Treba spavati! I u tišini, što se širila među stanovništvom, one iskrene riječi, ono čeznutljivo

pozivanje na spavanje, sadržavali su u sebi blagu ozbiljnost drame žalosnih mjesta, gdje je spremanje u krevet svečan čin, nakon dana bez djela, koji je bio samo jedan dan manje za nadu, ali uvijek uz šapat:

— Sutra će biti drugi dan. Tako je mislila i gospođa Barbara. Oslobodila se djela, koja su joj zakrčivala prolaz, i

put joj je sada bio slobodan. Sanjarila je kao djevojčica pred svoju prvu ljubav i misleći, da se rađa na novi i drugačiji život, zaboravljajući svoju prošlost, kao da je ona iščezla sa zlokobnim pomoćnikom oružane i krvlju obojene ruke i s ljubavnikom grube ljubavi. Kakvi će biti njeni osjećaji koji će doći s tim jutrom? Pripremala se za njih kao za čudesno prikazivanje: prikazivanje same sebe, na putu drugačijem nego što je onaj, po kojem je dosad išla, svoga srca, otvorenog za nepoznata uzbuđenja. Ovo je očekivanje već obasjavalo njenu dušu, koja ga je počela otkrivati i kojom su se počeli kretati svijetli likovi, lutajuće sjene dobre, promašene ljubavi djevojke, koja je kroz Asdrubalove riječi nazrela jedan svijet osjećaja, drugačijih, nego što su bili oni, koji su vladali u čamcu riječnih pirata.

~ 200 ~

Međutim, ovdje, gdje su njena zaborav i maštanje bili na vrhuncu, jedna od onih ideja, što se nezapaženo uvlače, neki dojam, koji možda potječe od neke nesvjesno uhvaćene riječi, jedno sićušno strano tjelešce unutar sastava stroja, koje odjednom mijenja njegov rad i zaustavlja ga! Otkud ona nenadana gorčina, uslijed koje joj se nehotice navoralo čelo, onaj poznati okus zaboravljene mržnje? Zašto ju je žestoko obuzelo sjećanje na pticu, koja pada zabliještena, jer se naglo ugasilo nekoliko oganja? Tako je i njeno srce, zabliješteno svijetlim iluzijama, odjednom, postalo slijepo za let sna. Nije, dakle, bilo dosta, što je izvršila svoje dužnosti?

Bilo je to promatranje sakupljene svjetine na suprotnom pločniku, te dolaženje i odlaženje gradskih žena i djevojaka. Iskreno divljenje i zlobna radoznalost; grad, Što ju je želio podsjetiti na povijest, koju je ona nastojala zaboraviti. Činilo joj se, kao da joj je rekao u uho: »Da bi te volio čovjek kao što je Santos Luzardo, trebala bi biti bez povijesti.«

I njena joj povijest dođe na pamet, kao uvijek od svoje polazne točke: »Bijaše to u čamcu, koji je sjekao brazde po velikim rijekama u kaučukovim šumama ...«

Napusti hotelsku galeriju i polagano se udalji prema susjednim trgovinama, koje su dopirale sve do obale Apure–a. Neka skrovita i nesavladiva potreba ju je vodila prema tome riječnom krajoliku, kći je rijekâ počela osjećati njihovu tajanstvenu privlačnost.

Maglovito je nebo sipalo nejasnu mjesečinu po pročeljima obalnih kuća, po palmovim krovovima podalje razasutih čobanskih koliba, po obalnom šipražju, po mirnoj površini muljevitog Apure–a, koji uslijed suše bijaše na najnižem vodostaju, te su mu s krajeva izronile iz vode prostrane pjeskovite obale. Uz desni rub, uz pristanište, ostali su još od bivše plime izvučeni na suho jedan brodić i jedna barka, a na obali su plivale privezane uz stupove: splav za prijevoz, sagrađena na kanoima, nekoliko crnih piragua, natovarenih drvetom i bananama, te jedan čamac bez tovara, nedavno obijeljen, u kojemu je spavao neki mladić, opružen poleđice.

Već su se bili povukli u svoje kuće muškarci, koji su pili i brbljali pod obalnim drvećem, pred točionicama, i namještenici ovih skupljali su stolice i stolove i zatvarali vrata, gaseći tako odsjeve svjetiljaka na rijeci.

Gospođa Barbara poče šetati osamljenim drvoredom. U splavi su veslači piragua razgovarali s kočničarima bonga i njihov je razgovor bio

nešto tako polagano kao riječna struja po površini zemlje, kao hod dremovne, maglovite noći, kao koraci doñe Barbare, šutljive sjene, što je lutala prostranstvom obale.

Rub šume, mirne i tamne, u svijetloj noći, rijeka, koja odozgor dolazi, iz dalekih planina, tiho se šuljajući; graktanje jednog čikuaka, koji se približio leteći nad usnulom vodom, te razgovor veslača s kočničarima: Strašne su se stvari dogodile u rijekama, koje teku ravnicama.

Ovo kažu, kad prilazi doña Barbara, polagano, pod laganom plavom sjenom, što je baca drveće. Isto tako, kad se vrati: rub šume, šutljiva noć, rijeka, što bez buke klizi prema drugoj, dalekoj rijeci, graktanje nesnene ptice, koja se izgubila iz vida, te sanjivo razgovaranje kočničara s veslačima: ozbiljne su se stvari dogodile u barbarskim zemljama velikih i tajanstvenih rijeka...

Gospođa Barbara niti više išta gleda niti sluša, jer za njenu svijest ne postoji više grad, koji spava na desnoj obali: poklanja pažnju samo onome, što joj je najednom zagospodarilo

~ 201 ~

dušom: čar riječnog krajolika, neodoljiva privlačnost tajanstvenih rijeka – gdje je počela njena povijest. Žuti Orinoco, crveni Atabapo i crni Guainia!...

Točno je ponoć. Pjevaju pijetlovi, laju psi u gradu. A onda opet nastupa tišina i čuje se let sova. Više nema razgovora na splavi. No rijeka je počela šaputati s crnim piraguama.

Doña Barbara zastaje i sluša: — Stvari se vraćaju na mjesto, odakle su potekle.

~ 202 ~

XIV

ZVIJEZDA NA NIŠANU

Pad je počeo. Neukrotiva žena, koju prije ništa nije zaustavljalo, našla se sada pred nečim, protiv čega se nije znala boriti. Nejasna namjera Rincon Hondo–a bijaše već udarac na slijepo, i nagon, koji ju je naveo, da smrt vrača baci na Balbina Paibu, bijaše polazna točka za kapitulaciju. Predosjećala je slom svojih nada, koje je polagala u izvršenje svojih dužnosti, i indijanski fatalizam, koji joj bijaše u krvi, već ju je nagonio, da i protiv svoje volje počne pomišljati na put odricanja. Dozivanje u pamet prošlosti, svoga divljeg djetinjstva na velikim šumskim rijekama, bijaše već prikriveni oblik jedne nove ideje u njoj: povlačenje.

Pa ipak, svladavši časovitu nelagodnost, odluči se na povratak u zaselak, s pismom Luzardu od trgovca, kojemu je ponudila perje u ime Santosa Luzarda, gdje mu onaj saopćuje, da ga je primio po dnevnoj cijeni, koja je viša od one, što ju je roba imala onda, kad ju je Carmelito imao ponuditi, i s ispravom, koju je sastavio odvjetnik, o prividnoj prodaji altamirske zemlje, što ju je stekla putem nezakonitih parnica, jer je takvu prodaju ponovno htjela ponuditi Luzardu. U te je ona dokumente utkala svoje posljednje nade, premda nade bez određenog oblika, jer više nije tražila ljubav, koja ju je dotle vodila. U jednom se času pred tim riječnim krajolikom slika Santosa slila u njenu duhu s nejasnom slikom Asdrubala, pa je isto tako daleko kao i ovoga vidjela i njega – kao sjenu koja se udaljivala i rasplinjivala u nesigurnom svjetlu jednoga nestvarnog svijeta.

No željela je do kraja izvesti, što je odlučila. To joj je svakako trebalo, jer bi krnji pothvat u ovim časovima značio »udarac samilosti« smislu njena života, koji se i tako poljuljao.

Zavladala je suša. Bilo je vrijeme, da se gone stada, koja nisu poznavala put do pojilišta ili su ga od muke zbog žeđe zaboravila. U koritima već isušenih kanala ležali su tu i tamo u neredu smeđi kablovi, a pod žestokim sunčanim zrakama na podnožju sivo–bijelih obronaka zemljanih humaka smrdljive lokve kao okužene rane, koje su se zatvarale, ali ne liječile. U nekima je još uvijek bilo guste i vruće vode, u kojoj su trunula goveda, što su se, izbezumljena od žeđe, bacila na najdublje mjesto pojilišta, gdje su prepuna, nabrekla od suviše pića, podlegla, jer nisu više mogla odande izići. Velika jata aura, pohlepna za lješinama, lepršala su nad tim mlakama. Smrt je njihalo, koje se nad ravnicom pomiče od poplave do suše i od suše do poplave!

Pucketali su zapaljeni hrastici, odsijevala je savana unutar prstena fatamorgane, koja je

~ 203 ~

varljivo predočivala plave vode stajačice, vode, koje su dovodile do očajanja onoga, tko je žedan išao prema njima, uvijek u istoj udaljenosti, na rubu horizonta. Gospođa Barbara je brzim kasom jahala prema fatamorgani neostvarive ljubavi.

Kad je stigla u zaselak, gdje se usprkos umoru i približavanju noći nije mislila zadržati, osim koliko je bilo potrebno, da promijeni izmorenog konja, da se presvuče i uredi za sastanak s Luzardom, jer bijaše previše nestrpljiva, da bi to odgodila za slijedeći dan, vidje, da su kolibe puste, kuhinja zatvorena i obori prazni. Samo se Juan Primito ondje zadržavao.

— Što se to događa? – upita. – što bî s ljudima? — Umakli su svi – odgovori luda, ne usuđujući joj se približiti, jer se bojao, da će

njegove riječi izazvati žestoku srdžbu. – Rekli su, da vama više neće služiti, jer vi niste ona ista od prije, i da ćete jednog lijepog dana i njih izručiti rukû vezanih na leđima.

Sijevnuše srdžbom oči žene, a Juan Primito se požuri, da joj ispriča i druge novosti: — Znate li, da je umro Lorenzo? — Bilo je već i vrijeme. Dugo je to trajalo. A ona? gdje je? — Djevojka Marisela? Opet u Altamiri. Odveo je doktor svojoj kući i, kako sam čuo,

oženit će se njome, ovih dana. U doñi Barbari se opet pojavi žena zarobljivačke žestine i, ne rekavši ni riječi,

uzbuđena i puna zlih namjera, ponovno uzjaši konja i uputi se prema Altamiri. Juan Primito osta krsteći se, a zatim, u napadaju svoga ludila, potrči da potraži

zdjelice, u kojima je običavao davati piće »uznemirivačima«. U međuvremenu je u galopu, kojim je konj izranjenih nogu, iscrpljujući se do kraja,

odgovarao na krvavo podbadanje maurskih ostruga, gospođa Barbara, također izvan sebe, sama sa sobom glasno razgovarala:

— Hoćete reći, da sam, sređujući svoje poslove, samo gubila vrijeme? Pa dobro, ja ih se opet laćam, i s njima do smrti! Ali ćemo vidjeti, tko će pobijediti. Još se nije rodio, tko bi mi mogao oteti ono, za što sam ja rekla, da mi pripada. Prije mrtva nego pobijeđena!

Tako stiže do zgrada Altamire. Zahvaljujući noćnoj tami približi se kući i vidje kroz vrata, koja su bila otvorena prema hodniku pred kućom, kako Luzardo sjedi za stolom s Mariselom.

Završili su večeru. On je govorio, a ona slušala, zadivljeno ga gledajući, lakata uprtih o stol i s obrazima u rukama.

Gospođa Barbara se približi na domet revolverskog hica. Zaustavi konja. Polako i sa zluradošću ubojice izvuče oružje iz torbice za revolver na opremi i upravi ga prema grudima kćeri, koje su se bijelile u sjaju svjetiljke.

Čistim zvjezdanim svjetlom sjala se iskra u nišanu, u podmukloj tami, pomažući strašnom oku, da nađe Mariselino srce. Ali kao da u toj sićušnoj iskri počiva sva težina zvijezde, s koje odsijeva, oružje se spusti, a da nije uputilo hitac, i polagano se vrati u torbicu na opremi. Kad je gospođa Barbara prislonila oko na cijev, koju je uprla u srce očarane djevojke, vidjela je najednom sebe, kako se kupa u svjetlu ognja, što je gorio na jednoj divljoj i osamljenoj obali, pažljivo slušajući. Asdrubalove riječi, i ta bolna uspomena ukroti njenu okrutnost.

Dugo je promatrala svoju sretnu kćer, i ona čežnja za obnovom, koja ju je toliko

~ 204 ~

izmučila, utjelovi se taj čas u materinskom uzbuđenju, koje njeno srce do tada nije poznavalo.

— Tvoj je. Neka te učini sretnom. Napokon je ljubav prema Asdrubalu, koja je kao čista sjena lutala njenom tamnom

dušom, počinula u jednom plemenitom osjećaju.

~ 205 ~

XV

SVA OD HORIZONATA, SVA OD PUTOVA

Te noći nije paljena svjetlost u sobi za sastanke s »Drugom«, ali kad je gospođa Barbara izišla u dvorište, nisu je prepoznali Juan Primito i dvojica najamnika, što su je pratili u San Fernando – oni, što su ubili Balbina, jedini, koji su joj još bili vjerni. U toj je jednoj noći ostarila, lice joj bijaše upalo od besanice, ali joj se na licu i u pogledu ipak ocrtavao tragični mir konačnih odluka.

– Evo vam, što sam vam dužna – reče svojim slugama, koji su pažljivo slušali, metnuvši im u ruke nekoliko novčanica. – Višak je za međuvrijeme, dok ne nađete posla. Možete otići. Ti, Juane Primito, odnesi ovo pismo doktoru Luzardu. I nemoj se više ovamo vraćati. Ostani tamo, ako ti dopuste.

Nekoliko sati kasnije vidio ju je gospodin Danger, kako odlazi niz Lambedero. Pozdravio ju je iz daleka, ali mu nije odgovorila. Išla je zamišljena, pogleda uprta naprijed, uz umjeren korak konja, opuštenih uzda u rukama, položenim na noge.

Suho tlo, izlomljeno dubokim riječnim koritima i išarano nasipima. Mršava goveda, ugašena pogleda, lizala su tu i tamo dirljivom upornošću strane nasipa i pijesak jednog tla. Bjelasali su se na zemlji kosturi onih, što su već podlijegala, žrtve salitrozne zemlje, koja ih je, toliko privlačila, da su umrla od gladi, jer su zaboravila na pašu, a velika su jata aura lebdjela nad smradnim lješinama.

Gospođa se Barbara zaustavi, da promatra tvrdoglavu zabludu goveda, i u mislima na se, materijaliziranim u osjete, ćutila je slinavu suhoću svog jezika, osušenog od groznice i žeđe, jetkost ovog tla, što su ga lizali uporni životinjski jezici. Takva je bila i ona u svom tvrdoglavom nastojanju, da ispija slatkoću one ljubavi, od koje je izgarala. Zatim trudeći se, da se oslobodi učinka, koji su ta mjesta i taj prizor proizveli na njen duh, podbode konja i nastavi svoje sumorno lutanje.

Nešto se čudnovato događalo u močvari, gdje je obično vladala samrtna tišina. Brojna jata pataka, ronaca, čaplji i ostalih močvarnih ptica raznih boja letjela su uzbuđena u krugu oko bare i panično kričala. Na časove bi jedni uzletjeli i gubili se iza palmika, a drugi slijetali i spuštali se na obalu tragične vode, i kad je opet nastala tišina, činilo se, kao da je to samo jezovita stanka. Odmah bi zatim jedni počeli letjeti, drugi iščezavati, opet su kružili oko centra svoga životinjskog straha.

Usprkos tome, što je bila duboko zabavljena samom sobom, gospođa je Barbara naglo zaustavila svog konja: jedno se june borilo na rubu močvare, jer ga je uhvatila za njušku

~ 206 ~

neka močvarna zmija, glava koje je jedva izranjavala iz blata. Kukova ukočenih i drhtavih, nogu utonulih u meku zemlju na obali, vrata zgrčena od

očajničkog napora, očiju bijelih od užasa, trošila je zarobljena životinja svoju snagu protiv strahovitog stezanja zmijinih koluta i kupala se u smrtnom znoju.

— Ovo više neće umaknuti – promrmlja doña Barbara. – Danas jede močvara. Napokon se zmija poče odvijati izvukavši svoje snažno tijelo iz vode, pa junica poče

uzmicati boreći se, da bi je se riješila s njuške. No ova ponovno poče polako pritezati i već iscrpljena žrtva popusti i pusti, da je vuče, te poče tonuti u močvaru uz jezovitu riku, i iščeznu u smrdljivoj vodi, koja se zatvori nad njom, sa zvukom, što je naličio mljackanju proždrljivog jezika.

Prestrašene su ptice letjele i kričale bez prestanka. Doña Barbara je ostala neosjetljiva. Konačno ove odletješe, ponovno zavlada tišina i uzburkana močvara poprimi opet svoj tragični mir. Samo je jedan slabašni val mreškao površinu, a tamo na obali, gdje se pod papcima juneta ulomilo zeleno blato, izlazili su iz močvare mali mjehuri plina. Jedan oveći ostade na vodi, sa svijetložutim stijenkama sličan oku, koje je bojadisano žutilom kolere.

I ovo srdito oko kao da je gledalo u zamišljenu ženu...

Vijest kruži od usta do usta: iščezla je kacika Arauce. Misli se, da se bacila u močvaru, jer su je vidjeli kako ide tamo sa sjenom tragične

odlučnosti na licu. Međutim se također govori o jednom čamcu, koji se spustio niz Araucu, i netko je mislio, da je u njemu vidio jednu ženu.

Sigurno bijaše, da je iščezla, ostavivši svoju posljednju volju u jednom pismu doktoru Luzardu, koje je glasilo:

»Nemam druge nasljednice osim svoje kćeri Marisele i ovime je priznajem kao takvu pred Bogom i pred ljudima. Preuzmite vi brigu oko uređenja svega u vezi s nasljedstvom.«

No kako je bila poznata stvar, da je ona imala mnogo zakopanog zlata, a pismo o tome nije ništa govorilo, i osim toga su u vračarskoj sobi našli tragove iskopavanja, pretpostavci se o samoubojstvu suprotstavila ona o jednostavnom iščeznuću, te se mnogo govorilo o onom čamcu, koji su sad već vidjele mnoge osobe. Niz Araucu...

Stiže bodljikava žica, kupljena od utrška čapljinog perja, i počeše radovi. Već bijahu zasađeni stupovi, iz smotaka žice izlazile su niti i žičana je ograda u zemlji bezbrojnih putova, na kojima su se od nekog vremena gubile lutajuće nade, počela ucrtavati jedan jedini i ravni put prema budućnosti.

Kad je gospodin Danger vidio, da će njegova lizališta ostati zagrađena i da više neće tuđa goveda moći doći na dohvat njegova lasa, da bi lizala gorku salitru njegove uvale, slegnu ramenima i reče:

— Gotovo je to, gospodine Dangeru! Uze svoju pušku, prebaci je preko leđa, uzjaše na konja i, u hodu, doviknu

najamnicima, koji su radili na ogradi: — Nemojte trošiti toliku žicu za ograđivanje lizališta. Recite doktoru, da i gospodin

Danger odlazi...

~ 207 ~

Prođe zakonom propisano vrijeme, nakon kojega je Marisela mogla zaposjesti baštinu majke, o kojoj više ništa nije čula, i iščeznu iz Arauke ime El Mieda, i sve postade ponovno Altamira.

Ravnico venezuelanska! Prikladna za napor, kao što si prije bila za podvig, zemljo otvorenih obzorja, gdje dobar narod ljubi, pati i nada se...

~ 208 ~

BIL JEŠKA O P ISCU

Venezuelski romanopisac, dramatičar, profesor, političar, Rómulo Gallegos (rođen 2. kolovoza 1889. u Caracasu) ušao je u književnost godine 1921. romanom Reinaldo Solar. Otada do danas on gotovo svake godine objavljuje po jednu knjigu proze; južnoamerička i svjetska kritika svaku je od tih knjiga pozdravila »kao veliki korak naprijed u umjetničkom oblikovanju venezuelske problematike, koju uporno obrađuje pisac«.

U poznatoj bimestralnoj reviji, »Cuademos Americanos« (La revista dol nuevo mundo, México) u br. 1. od siječnja –veljače 1949. dva su uvodna članka posvećena Rómulu Gallegosu. To su zapravo protestni članci pisani protiv vojno–diktatorskog prevrata, koji ga je, poslije redovito održanih izbora, na kojima je on kao demokrat dobio golemu većinu glasova, svrgnuo s predsjedničkog položaja. Riječ je u tim člancima o političkim, demokratskim kvalitetama Rómula Gallegosa, što je za nas od velike važnosti, ali je za nas važno i to, da se tu govori i o njegovim književnim kvalitetama. Književnici i javni radnici svjetskog glasa, kao Gabriela Mistral, Alfonso Reyes, Enrique González Martinez, Jorge Manach, Juan Marinello, Carlos Pellier i drugi pridružili su se tom protestu izjavljujući, da Rómulo Gallegos ima neprocjenjive zasluge na literarnom polju.

Između svih Gallegosovih knjiga, pa i odličnih romana Cantaclaro, Canaima, ističe se njegov roman Doña Barbara. Južnoamerička kritika proglasila je taj roman »reprezentativnim djelom čitave novije južnoameričke literature«. Venezuelska stvarnost, rastrgana, epska, lirska, pomalo stravična stvarnost, puna razočaranja i nada, odrazila se u Doñi Barbari umjetnički tako snažno, te bi se moglo reći, da je to dokument od veće vrijednosti od mase socioloških i ekonomskih studija, koje su obrađivale taj problem. I stoga nije čudo, da je Doña Barbara postala u neku ruku kapitalna knjiga suvremene južnoameričke literature. U samoj ediciji »Austral« roman je doživio dvanaest izdanja (od 1941–1949), dok je od 1929, kad je prvi put objavljen, nekoliko puta izdavan u drugim edicijama.

U Doñi Barbari pošlo je za rukom Rómulu Gallegosu da prikaže velike disproporcije, koje postoje u ekonomskom i duhovnom životu Venezuele; s jedne strane razvijeni gradovi i visoka civilizacija, s druge strane krajnji primitivizam, zaostalost, sujevjerje ljudi, koji žive u bogatim, nepreglednim, divljim krajevima.

Dvije su linije romana dominantne: jedna linija Doñe Barbare, koja od nevine, čiste djevojke, povrijeđene u svom ženstvu, ljubavi i ljudskosti, postaje zloduh pun zlobe, mržnje, »proždiračica muškaraca«, ali uvijek sa zapretanom čežnjom za očišćenjem u kupki ljubavi; druga linija Santosa Luzarda, mladog intelektualca, koji hoće da unese ljudske, kulturne odnose u zapušteni kraj svojih otaca. I jedna (Doña Barbara) kao i druga linija

~ 209 ~

(Santos Luzardo) nisu iznesene shematično. Nezakonita kći Doñe Barbare, Marisela, njezin očajnički otac Lorenzo, čitav krug

beskrupuloznih slugu Doñe Barbare, »državni činovnici«, suci. No Pernalete i Mujiquita te drugi upotpunjuju te dvije linije, no ujedno predstavljaju niz sporednih linija, koje romanu daju čar živosti.

Roman je obavijen jedinstvenom atmosferom, koja je dočarana opisima i folklornim detaljima.

Čudesno bogatstvo rječnika, frazologije i narodnih poslovica obogaćuju nijansama ovu široku fresku jedne nama potpuno nepoznate, ali bliske zemlje. Velim bliske zemlje, jer mnogi momenti kao da nam govore o modernom stanju u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji.

Doña Barbara čita se kao najnapetiji, najuzbudljiviji avanturistički roman.

Dr DRAGO IVANIŠEVIĆ

By Janja