Danijel Dragojević 

Nevrijeme i drugo (1968)

mezzogiorno

Dok šetaš nakon čitanja predsokratovaca,Na čitavom poluotoku u slanom zrakuGrčko sunce čempresima bez krika dodaje

krugove oko vrhova,Kamenju nešto od zagubljene lakoće,A s uspomena skida jednu po jednu tegobu. – Ali ne, ti nisi lažac i znaš što imaš u vreći.Ti nisi lažac. Naučen da ga čekaš Iz požude za životom, ponosa i sujete, Iza lijepog lica, strah te: on raduje ali ne prašta. 

Prirodopis (1974)

ŠIRI SE RIJEČ  

Širi se riječ i sebe uništavana uvijek rđavim rubovima.Netko predlaže da se odstrani zemlja s očiju i drveni paravan(i to se zove dan s neba).

Ako se smirim, uprisutnim(ovdje, tamo i svuda),kazat ću ti tko si.Ti navješćuješ čisto srce,odveć sve i sve otvoreno.

Radujem se: kazat ću ti tko si!- lako krhak i prolazan,ovaj teatar ne umire s glumcem.

Zvjezdarnica (1994)

KADA PROGOVORIM

Kada progovorimludilohop-hop-hop

 

skače iz riječi u riječ i smije se: vidikako sam mu pobjeglo.

A nije.Ako ga zaželim vratiti zašutim. 

i ono mi dolazipod jezikna sigurno mjesto

Tamo miruje,odmara sei čeka.

Neka bude malo,nasamo sa mnom,mislim.

Žamor (2005) 

OGRADA

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupuna žičanoj ogradi duševne bolnice i pomisliokako nikada neću biti tako nešto potrebno,otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ućiniti izaći, nisam okrenut istovremeno na objestrane, unutra i vani, ne čekam nikoga.Što sam ja prema jednom običnom prolazukojega su želje nedopušteno napravile,kojega želje održavaju i ni trenutakne ostavljaju samog? Čak se i kosizgleda s visoke grane spremaproletjeti kroz njega.

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencupitala me Melita Roko jeste li primijetilikako neki za vrijeme predstave ne gledajudrugo nego mrak oko sebe.Nisam rekao ništa, pomislio sam srećašto je sjedila daleko od mene,inače bi doznala da sam jedan od tih.

 

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,kada se svjetla ugase i tišina pokažedotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,kako da je čovjek ne sluša i ne gleda? Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada, jezik prije govora, kao dječ ji strahdolazi, moglo bi se reći plavi,i mi ne znamo što hoće,stajati na ramenu, ustima, razumu,biti donji i gornji glas, slika,priča prije i nakon priče,ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,svekoliki profil slijepog oka,tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.O, tama, tama. Približio bih jeda mi bude ogrtač za večernju hladnoću,udaljio bih je da me ne zaguši,udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.Gdje smo? Kada budem mogao i budem znaosvrnut ću je na sitan kvadrat ispred,to nesretno mjesto gdje se bezprestanka obnavljaju porazi.Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,tu časak budi svjetlo,reci ja sam svjetlo.