KNJIGA PRVA :

DOBA TRANZICIJE

P E T V J E K O V A S A M O Ć E Noćas će odletjeti ptica, (nećeš vidjeti) ; Srebrna ptica tajne života, kao opomena. Ljudi će se zavući u mišije rupe svoga kukavičluka, nečiste savjesti, otvoriće kapije „sudbini“. Sluteći tajnu, izlazio sam napolje, u očaju, cijeli svijet je puzio na koljenima: DOLAZE LEŠINARI ! Noćas će Oni što su slijeđeni odreći se onih koji slijede, kroz tamu kao utvare, na putu vlastite mizerije. Zamisli: Tebe gledaju, pigmeji sa otrovnim strjelama i otrovnim jezicima; kao da prijete?! Dok spavaš – dok se odmaraš od tuđe zlobe, cjeli svijet je klečao na koljenima: ČEKAJUĆI KAZNU ! Noćas je svejedno da li se umire- ili se ne umire bez života, tumarajući od spoznaje do zablude, po mračnoj jazbini samoće, kroz bunjišta i leševe; ideje i smradove suverenih imbecila što zastaše ispod sjene, začuđeni; Kolika je ?! I kad ležiš a ne puziš, i kad čuješ a ne haješ za uzdahe te svjetine, što vijek traći na koljenima: U BIJESU I MRŽNJI ! Noćas huče, k'o oluja, ili rijeka, dozivanja beskućnika, gubitnika što se kaju – malo kasno. Tebe zovu.

Ne okrećeš plavu glavu, rulji koja jeca, cvili, u neznanju što se guši, ubije i Boga štuje. Odlazak je ko dolazak. Samo tama a u tami tvoja sjena, svjetionik novog dana, i rulja što vječno kleči Čekajući Gospodara. GULIBETIR RUMU !

Ja sam „loš“ čovjek. Tačnije: Ja sam „loš Bošnjak“ i „vrlo slab Musliman“, naravno, kad sam takav, zar mogu biti „dobar čovjek“! Pomirio sam se s tom činjenicom. Biti Bošnjak i biti Musliman, u ovakvom vremenu, nije lako. Treba biti glup ili treba biti rođen takav. Ja jesam Bošnjak i ja jesam Musliman. Ne želim biti ništa drugo, to je moja sudbina. U stvari, i kad bih htio biti nešto drugo, ne bih mogao. To je moj narod – to je ona zajednica koju doživljavam kao svoju – sa kojom se identifikujem. Mada sam svjestan – izjasniti se takvim, znači odreći se mnogih mogućnosti. Jer, taj moj narod nije poznat po nekoj pameti – prilično i u prosjeku, nije pametan. Meni ne trebaju aplauzi niti razumijevanje moga naroda, moj narod ne zaslužuje da me razumije, a ja- ja ne zaslužujem bolje, jer mu pripadam iako mi je sve jasno. Odnosno moj narod je pametan onoliko koliko mu je pametan vođa. A jedini vođa, čak i dok je poprilično mrtav, Alija Izetbegović, je čovjek čija pamet je ispod nivoa pameti malog djeteta. Primjer promašenog vođe i osobe koja ne zna izabrati za sebe nešto dobro a kamoli za svoj narod. On nije pametan ali nije ni pošten čovjek. Sve te sitne i krupne krađe koje je napravio zahvaljujući krvi svojih podanika-moga naroda, sav taj imetak, koji je ostavio svome sinu (Bakiru) i svojim kćerima(Sabini i Lamiji), je kratkoga vijeka. Familija koje je uglavnom živjela u bijedi, i koja je kroz položaj jednog svoga potomka ugrabila bogatstvo, ipak će se vratiti bijedi, jer je to jedina konstanta u životima lopova i glupih ljudi. Priča o begovskom porijeklu obična je laž – taj bolesni, aksiom nacionalne samoobmane, koji je u našu zemlju donijeo vječiti bjegunac, kad zagusti, Adil Zulfikarpašić, u narodu poznat kao Adil-beg, kome svo njegovo begovsko porijeklo i sve što je imao, ne bi predstavljalo ništa, da nije bilo potomka Pavelićevog ministra Ante Nikšića, ugledne intelektualke Dr.Tanje Nikšić, čije je porodično bogatstvo i bilo oslonac finansijske moći Adilove i njegovu priču o begovskom porijeklu učinilo mogućom. On je mogao biti vođa, da je znao ali Alija je bio puno vještiji iako bez novca. Zamjerio sam Aliji I. mnogo toga ali prije svega, to što je glup a igrao se vatrom – kako se samo on igrao sa politikom i narodom – pisao je deklaracije o Islamu i Suverenosti BiH, pa se igrao „suživota“ i vezanja zastava sa Hrvatima – onda se malo igrao dvonacionalnih referenduma u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini – on je žrtvovao mir zbog „suverenosti“ – on je ona kap koja je falila zapadu da prelije čašu Jugoslovenskog državnog besmisla – samo je on falio da rat bude duuuug i stravičan – a da mir sa njim bude jednako nepodnošljiv. Igrao je on igre sa mudžahedinima i teroristima- ubijao je on po Sarajevu, Mostaru, Zavidovićima...Gdje god je stigao. Hodže su mu lizale uvehlu, staračku guzicu a On je pilavio...i pilavio... i opet pilavio – dok su ljudi ubijani i narod stradao.

Najviše se On, Dida Aljo, igrao sa svojim jadnim narodom – sa nacijom kojoj je, njegov drug iz vlasti, po zanimanju Srpski Himler Radovan K. prognozirao nestanak i u dlaku pogodio. Zaista je Muslimanska nacija nestala u ratu a na njeno mjesto, je došla neka nova – a opet tako stara i srednjevjekovna „Nacija Bošnjaka“, u kojoj sam se i ja ugnjezdio. Htio sam govoriti o sebi ali, ovako, bolje shvatate s kim imate posla. Da, naravno, ja sam u Staroj Jugoslaviji bio politički aktivan, bio po zatvorima, hapšen i proganjan - nikad nisam volio vođe i ustaljeni birokratski poredak stvari i odnosa. I borio se protiv toga ali...nisam dovoljno patio – nisam stradao previše. Prvi sam Musliman kome je palo na pamet da organizuje miting podrške ugroženim Srbima i Crnogorcima na Kosovu, prije gotovo dvadeset godina. Prvi sam napisao politički esej o Đilasu u kome sam objektivno prikazao-u biti glorifikovao- njegov lik. Prvi sam u zemlji, prije više od dvadeset godina, neposredno poslije smrti, njegove visosti, Velikog Vođe J.Broza zv.Tito , napisao traktat o diktaturi i filozofski ogled o „produhovljenoj tiraniji“ Broza i njegovih sluga u komunističkom mraku Jugoslavije, iz koga se neće moći izaći lako i bez posljedica. Pisali su i drugi na sličan način ali nikada neko ko živi u Brozovoj zemlji i ne misli otići iz nje. U tome sam zaista prvi. Jeste i psovao sam malo, prisjetio se Brozove brojne familije i mnoštva kopiladi rasutih po cjelom svjetu a posebno po Balkanu. U tadašnji Savez Komunista primljen sam maloljetan a istjeran iz njega poslije četiri godine, sa oznakom državnog neprijatelja i mnogo presuda na zatvorske kazne za vratom.Na mojim malim leđima i nejakim plećima – a to su leđa i pleća malog momka iz provincije, koji je samo imao sreće, da zna – o kako dobro zna – ispričati svoju priču. I dobiti dobre advokate. I trošiti ogromno nasljedstvo na svoju odbranu. U ratu su me hapsili „moji“ i zatvarali u dva navrata po šezdeset dana, u najgorem zatvoru na svijetu – ZENICI. Ali su me preko rijeke lovili i snajperi drugog naroda dok su vojske trećeg naroda već imale naredbu da me ubiju. Ali nisu – promašili su – pa sam imao vremena da napravim još mnogo „gluposti“ i prilike da uveseljavam dokone svojim potezima. Tranzicija je majka promijena a ja sam plivao uz vodu – uvijek i samo uzbrdo, dok se svijet lomio u barutu artiljerijskih kanonada, u salvama verbalne mržnje, rasizma, fašizma, nacizma, germanizma, životnih turcizama i svakovrsnih idiotizama – i padao – i dizao se, kad su svi akteri života i život sam, šaptali na uho, izdajničku misao – LEGAO SI, ODMORI SE. Nisam se odmarao, nego sam nastavljao, sve dalje; sve bolje, i dalje, i bolje... Istjerao sam „suguzice“ , kako se to kaže u mom narodu, „svete Islamske ratnike“ iz jednog Srpskog sela u Bosni i Hercegovina, iz Bočinje, gdje su se bili udomili, razvili biznise i počeli temeljito trenirati lokalne policije Maglaja, Tešnja i Zavidovića za buduće terorističke akcije, nazivajući to „Džihadom, i borbom Islamskih ratnika u neislamskom okruženju“ tj. u kršćanskoj Evropi. Pardon, „kuji Evropi“, kako to slatko oni izgovaraju na svom maternjem jeziku i jeziku svojih ludih i primitivnih uvjerenja. Kazali su tada ,za mene, da mrzim Islam- da je ta mržnja, toliko duboka i postojana, da sam samo zbog nje ukinuo Selam u vlastitoj opštini. Istina, jedan moj drug, inače pokojnik, me nagovorio da zabranim sve vjerske pozdrave u službenim prostorijama! Ja sam to naravno uradio.

O kako su me Hodže i sitne ušlje napadale zbog toga - u svim džamijama moje lude domovine govorilo se da sam zabranio Selam u Maglaju, jer je Selam jedini vjerski pozdrav koji se mogao čuti u kancelarijama moje jadne opštine. I ta je zabava trajala kratko. Bavio sam se političkim radom u Harisovoj stranci privatnog prosperiteta i ostao u njoj punih šest godina. I odatle sam istjeran a iz opštinske vlasti sam otišao saminicijativno- godinu i pol, prije isteka mandata, ne dozvoljavajući ološu da me sam otjera. Zemlju su opet poklopili majmuni tj. Nacionalne partije i nacionalni ljudi- „profesionalci“ a uz njih se okupio najgori šljam sva tri naroda i uzeo da kroji sudbinu narodima i zemlji, upravo onakvu, kakvu, ovi narodi i zaslužuju. I danas se bavim politikom u svojoj stranci i još nisam čuo da me neko hoće iz nje istjerati, pa mi je draga. Jeste mala ali mi je draga. Sve bi ovo, Vi svakako čuli o meni, a sigurno ćete čuti i druge stvari, ali da ima gorih od ovih koje sam Vam otkrio - meni nije poznato. Inače bih Vam rekao. Jer, ja se obraćam Vama, mojoj malobrojnoj publici i ne obraćam se narodima – čak ni onom svom kome pripadam i koga volim – mada i dalje mislim da nije pametan. To što pišem o njemu i što se trudim da ga drugi shvate i prihvate ne znači postojanje ambicije da baš ja, budem taj, koji će ga definisati kao naciju i ponuditi tu teorijsku i praktičnu sliku civilizaciji kojoj taj narod pripada ( iako to ponekad i ne shvata ). Kao da volim našu duhovnu i istorijsku majku „Evropu“ da prihvati svoje zabludjelo i davno otrgnuto čedo, svjedočeći o njemu i u njegovu korist. Čak i kada griješi. Čak i kada strašno mnogo griješi, prihvatajući za vođe, one koji ga ne razumiju i ne žele da razumiju na način da bude shvaćen i prihvaćen, kao što rekoh. To nije moja namjera. Za tako veliki cilj, suviše sam mali. Priznajem. Priznajem. Priznajem. Cilj, moga pisanja i obraćanja Vama je prilično skroman i realan. Dokazaću Vam ono što sam prvo napisao, i što trebate čuti o meni, (dakle o meni a ne o mom narodu) gdje god išli, s kim god se družili - kome god pripadali. Da, baš to – Ja sam Loš čovjek !

NACIONALNI REFLEKS SAMOĆE „Postoji jedan veliki apsurd ili veliki nesporazum a pojavio se u Bosni. Naime, misli se da se nacionalno osjećanje i to upravo kod muslimana – bošnjaštvo, mora i treba naučno potvrditi. Nacionalni osjećaj je subjektivno pravo svakog čovjeka, koji se mora respektirati i koji nije predmet prigovora niti analiza.“ Ovim je riječima, Adil Zulfikarpašić, publicista i biznismen, hohštapler i donator, u Sarajevu, septembra 1990. godine, otvorio simpozijum na temu: „Bošnjaštvo – šansa ili bauk“. Istovremeno, on je ukazao na jedan neosporan, premda, naglašeno politički stav: NACIONALNO OSJEĆANJE SE NE MORA NIKOME DOKAZIVATI ! Bilo ono na „bošnjačkoj“ ili na „islamskoj“ podlozi – bilo na nekom trećem nivou istorijske i socijalne svijesti, suditi o tom osjećanju znači omalovažiti duhovnu poziciju pojedinca u zajednici i cjelokupne zajednice. Iako Smail Balić, istoričar i publicista, smatra da „...historijski gledano nije opravdano samo u Muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bošnjake. To su i drugi slovenski stanovnici Bosne, ako se tako osjećaju“. Balić, međutim, procjenjuje, da je zahvaljujući političkim i kulturnim prilikama u devetnaestom i dvadesetom vijeku, bošnjaštvo „splasnulo na muslimanski dio povijesne Bosne“. Jedna je prepoznatljiva nit ovakvog pristupa: subjektivno-psihološka osnova definicije pripadnosti, koja zaista, ne može biti predmet prigovora niti analiza. Ali, je li to dovoljno, za objektivnu verifikaciju takve zajednice kao nacije: Nije baš obavezno. Ako su takva osjećanja, istorijski gledano samo statički kontinuum – nešto nepromjenjivo i zauvijek dato u istoj formi, onda jedna takva zajednica, ni u sociološkom ni u bilo kom objektivnom smislu, nije nacija. Iako spadaju u domen elementarnih ljudskih prava što stvaraju uvjerenje o vlastitoj sigurnosti, takva osjećanja, ako su lišena pozitivne istorijske svijesti, vrlo često, su puna emotivnog naboja, pa se javljaju i kao iracionalni pokretači na zajedničke akcije. Naravno, osjećanja pripadnosti kod Bošnjaka ( nekad Muslimana), nisu u ovoj ne-nacionalnoj ravni. Ta osjećanja su samo dio jednog dugotrajnog i dinamičnog formiranja SVIJESTI O PRIPADNOSTI jednoj nacionalnoj zajednici i čovječanstvu u cjelini.Taj fenomen intenzivnih osjećanja pripadnosti jednoj zajednici (o čemu govore Balić i Zulfikarpašić) koji je proizveo specifičnu homogenost kolektiviteta, sigurno je, samo jedna od mnogih faza u konstituisanju i razvoju jedne zrele i svjesne nacije. Ali ono što je sadržano u „pojmu nacije“, u njenoj definiciji i suštini, potpuno je pogrešno tražiti, po svaku cjenu u rezultatu istorijskog procesa. Nacija nije puki rezultat, ona je neprekinuti tok uspona svijesti od individualnog do kolektivnog duha, koji jasno luči

razliku u odnosu na druge zajednice ali i nepobitnu srodnost sa većim narodnim zajednicama i sa čovječanstvom u cjelini. Uostalom, istorija svake nacije obiluje, više ili manje dramatičnim sukobima NACIONALNE IDEOLOGIJE I NACIONALNOG RAZUMA – EMOTIVNE NACIONALNE APOLOGIJE I STVARNE SOCIJALNE SVIJESTI, i sigurno je da ni Bošnjaci nisu lišeni takvih sukoba koji se na političkoj pozornici konstantno odvijaju između „pravovjernih“ i „otpadnika“! Problem Bosanskih Muslimana – Bošnjaka, je po mnogo čemu specifičan istorijski i socijalni problem. Šta su, u stvari, Bošnjaci, danas?! Jesu li baš „Bošnjaci“ ili su, još uvijek, pomalo i „Muslimani“ ?! Da li je riječ o Južnim Slovenima, Tračkom plemenu „Besi“ ili Vizigotima sa Ilirskim genom i pedigreom – je li, baš, riječ o naciji, koja je na put vlastite posebnosti krenula sa heretičkih- bogumilskih pozicija ili tek o „pravim muslimanima“ u kojima se spletom sudbinskih kataklizmi i istorijskih okolnosti, nataložilo mnogo smrada najgore predstave komunizma?! TA FORMIRANA OSOBENOST – TAJ NESAVRŠENI ISTORIJSKI INDIVIDUALITET – TAJ NACIONALNI SPECIFIKUM kao signum jednog šireg interesa i višeg oblika kolektivne svijesti, sve je od toga pomalo. Ali šta je više od toga – šta je u njemu dublje i trajnije; to i jeste predmet ove studije i njen zadatak: da principe nacije i njena svojstva ne izvodi iz glave već iz stvarnosti – iz onoga što ona jeste a ne kakva bi mogla ili trebala da bude. Zato i nemam namjeru upirati prstom u tuđe nacionalno smeće; u druge nacionalne egzaltacije i histerije kako bih opravdao nesretnu istorijsku poziciju mog nesretnog naroda – daleko je važnije sagledati vlastitu naciju kao sadržajnu duhovnu tvorevinu – kao segment i subjekt višenacionalne zajednice – uočiti svu tragiku te dimenzije i pronaći put za prevladavanje ambijenta vječne tragedije i bezizlaza. A dimenzija tragedije, koja svoje opravdanje traži u nerealnim političkim ciljevima koje, neko moćniji treba realizovati na štetu naših komšija i stvarne istorijske i kulturne braće (Srba i Hrvata), ili, da se izvrši homogenizacija u okviru jednog primitivnog poimanja vjere i ideološkog pogleda koji oponira cjelokupnoj zapadnoj civilizaciji (kojoj kao nacija pripadamo) – i to po svaku cijenu, pa i po cjenu uplitanja u vrtlog dugoročnog bezbjednosnog konflikta civilizacija; zaboravljajući stotine hiljada mrtvih, ranjenih, protjeranih ili izbjeglih kao tek okončanu krvavu epopeju razdvajanja naroda i sistema uništavanja specifičnog duhovnog obrasca što je krajem dvadesetog vijeka bio u usponu – i uništenje tla, rasparčavanje oslonca jednom načinu mišljenja, jednoj pozitivnoj svijesti zajedništva – taj čin koji ravan je genocidu – sve skupa, ili sve to samo za sebe, predstavlja dovoljan unutrašnji razlog svake nacije da preispita izabrani put „osvješćenja“. I ukoliko taj glas preispitivanja bude snažniji i nadvlada histeriju anti-bosanske kampanje Harisa Silajdžića utoliko će prije duhovnost i pamet nacije odnijeti pobjedu nad logikom opravdanog robovanja pojedinca kolektivnoj katarzi i instinktima, u ime nedostižnih ciljeva. Istina, lijepo je i, katkada, časno težiti zvijezdama. Iz takvih težnji izvirao je , često, progres civilizacije, ali, ponekad treba znati koja je cijena takvih stremljenja.

Jer ako je cijena GLAVA – ta dvomilionska glava bosanskih muslimana – ako je cijena rušenje egzistencije i budućnosti nacije, onda oni, koji bi plaćali takvu cijenu ne teže zvijezdama nego narodnoj nesreći, vodeći ga u stradanje i neizvjesnost. I u staru predrasudu necivilizovanih naroda koji kada dođu u dodir sa razvijenijim narodima zaborave prostu činjenicu: OSNOV SVAKE UTICAJNE ZAJEDNICE čine RAZVIJENO MIŠLJENJE I OSJEĆANJE. Kod Bošnjaka su značajno i evidentno prisutna, razvijena osjećanja ( nacionalni instinkt i nacionalni refleks) ali i odsutni bilo kakvi racionalni sistemi u promišljanju vlastitog kolektivnog interesa. Ja ne mislim da je taj refleks ili to osjećanje Bošnjačko – mislim da ono potiče, prije svega, iz izvora tzv. negativne identifikacije spram Srba i Hrvata. Čak ne vjerujem da je bosanskom muslimanu posebno bitno, da li će se imenovati kao „Bošnjak“ ili kao „Musliman“ – on je samo uvjeren u opravdanost vlastitog stava da u nacionalnom pogledu nije ni Srbin, ni Hrvat. On to i ne želi biti a produbljivanje i uopštavanje svoje lične drame i pozicije, on sa punim povjerenjem ostavlja svojim političarima, svojim vođama – onima koji se bez rezerve identifikuju sa njim i njegovim osjećanjem. Iz tog negativnog određenja Bošnjaci, polako ali sigurno stupaju na polje pozitivne svjesti o sebi kao zajednici. Provodeći jednu anketu ( u Tuzli i Sarajevu), od juna do decembra 2006. godine, na po hiljadu ispitanika, došao sam do poražavajućih saznanja o nivou istorijske svijesti nacije – poraznijem, tim prije, jer je Silajdžić učinio sve da postigne maksimalnu hiper-senzibilizaciju i uspio u tome. Bošnjaci vrlo malo poznaju istoriju bosanske državnosti, od one srednjevjekovne do AVNOJske i ove, današnje. Ne poznaju imena bosanskih banova (Sarajevo: ban Borić 1,4 % ; ban Kulin 78 % ; ban Matija Ninoslav 0,8 % : - Tuzla: ban Borić 0,6 % ; ban Kulin 83,3 % ; ban Matija Ninoslav 1,2 %), imena bosanskih kraljeva Tvrtka Kotromanića i Stjepana Tomaševića ( u oba grada) 8 % ispitanika, samo je čulo, ali za kralja Ostoju, gdje je bio i odakle je došao – ili, ko je Dabiša, to niko niti je čuo, niti zna. Ispitanici su čuli za Bogumile ( Sarajevo: 88 % ; Tuzla: 93 %), ali šta su bili, šta radili i otkuda u Bosni, relativno razuman odgovor dobili smo samo od jednog profesora istorije, u srednjoj školi, u Tuzli. Za sve druge, to je, prije svega „neinteresantno pitanje“ pa i znanje o njemu i sam odgovor , nemaju neke posebne vrijednosti. Ujedno, nijedan ispitanik, u oba grada, sebe niti može – niti želi identifikovati kao sljedbenika duhovnosti Bosanske crkve („kakva crkva, tobe jarabi, ja sam muslimanka“, reče jedna ispitanica u Tuzli). Niko nije ni čuo za Franjevačku redo-državu „Bosnu Argentinu“ i za njenu ulogu posljednjeg čuvara srednjevjekovne tradicije bosanske države – gotovo svi su čuli za Husejn kapetana Gradaščevića i za „Zmaja od Bosne“, ali, malo ko je znao da je tu riječ o istom junaku, te kako se to junaštvo ispoljilo – gdje je sve ratovao – da se tukao protiv Turaka na Kosovu („valjda protiv Srba, gdje će se Husejn boriti protiv Turaka“, reći će jedan nastavnik matematike u Sarajevu). Za Safvet-bega Bašagića, jedva da je 5 % ispitanika u Sarajevu čulo a u Tuzli tek 3,5 % - da su ga zvali „Mirza“, tj. da je i sam sebe tako nazivao, prvi put čuju – ne znaju ko je Firdus Ali-beg a za Ademagu Mešića, uglavnom su čuli i odgovarali u stilu: „ a, to je onaj ustaša“ ili „onaj doglavnik Pavelićev“.

Zato i mislim da samo ime (Bošnjak) koje se ovoj naciji pretpostavlja kao najvažnije dostignuće sdaovske vlasti i jasan otklon od „komunističkih rješenja (tipa „Musliman“), je u suštini marginalno pitanje – daleko je važnije da ova EVROPSKA NACIJA , nedvosmisleno i jasno formuliše vlastito istorijsko i kulturno iskustvo i pretoči ga u kolektivnu svjest. Sama tradicija je uglavnom u ovakvom procesu, nesiguran saveznik, naročito jer tradicija i nije bila konzistentan dio nacionalnog bića. Ona se mijenjala, oblikovala i prilagođavala objektivnim političkim i istorijskim okolnostima, tj. kako reče Meša Selimović: „Naša generacija je svijedok da su se iz tradicije izvlačili čas ubojni zvuci koji su podsticali hrabrost, čas pozivi na osvetu koji su podsticali surovost; čas seljačko lukavstvo koje je pozivalo na opreznost, čas trpeljivost – čas netrpeljivost, već prema oblačnom ili sunčanom danu istorije ili prema afektivnim raspoloženjima.“ Želim da potvrdim osnovno polazište: Nacionalno osjećanje Bošnjaka poteklo je iz negativnog određenje u odnosu na moguću pripadnost srpskom i li hrvatskom nacionalnom korpusu a sam izvor tog negativnog određenja nije u istorijskom odnosu nacije prema Bosanskoj državi, Bogumilima ili Bosanskoj crkvi – nego, prije svega, u vjerskoj svijesti i pripadnosti Islamu kao neporecivoj i nepromijenjivoj činjenici, koja je ovoj zajednici (porijeklom i kulturom evropskoj) u Evropi odredila stazu na kojoj je čekaju vijekovi mržnje, nesporazuma i samoće. Taj vjerski refleks razlike bio je vjekovima čuvar saznanja o vlastitoj posebnosti i to mu treba zapisati u nedbosmislenu i trajnu vrijednost, koja se, nažalost, još uvijek, nije ispoljila u svojoj cjelokupnosti. Svakako da je sazrijevanje nacionalne svjesti adinamičan proces – više evolutivan nego revolucionaran, pogotovo, ako se promijenom političkih okolnosti mijenja intenzitet pojedinih uvjerenja. U samo zadnjih 100. godina, Bošnjaci prelaze put od „poturica“ – vjerske skupine u okviru srpske ili hrvatske nacije do jugoslovena, neopredjeljenih, Muslimana (koji baš i nisu bili sjajni nego poluateiste – mada to protivrječi tadašnjem imenu) do današnjih dana, kada i ne znamo, kakav će biti rezultat popisa stanovništva i kako će se pojedine grupacije iz Tuzle, Hercegovine ili Unsko-Sanskog kantona izjasniti i hoće li prihvatiti bez rezerve, novo-staro ime „Bošnjaci“. Na ovom prostoru, domovina i nacija pripadaju vođi i kroz taj odnos najjasnije se definiše istorijska svjest predmetne zajednice: jer, Domovina je isključivo teritorijalna kategorija a svijest o pripadnosti je feudalna. Velike evropske nacije-države su još sredinom devetnaestog vijeka uočile potrebu za naučnim traganjem po prošlosti kolektivnog poimanja u pokušaju razumijevanja kontinuiteta istorijske svijesti – stvarajući nacionalne istoriografije, koje su danas zastarjele ali, koje su svojevremeno bile izvor nacionalnog zanosa, romantizma i mobilizacije. Sa takvim iskustvom od dvjesto godina njihovi diplomatski predstavnici nastupaju danas prema Bosni, tj. u njoj. Svjesni neminovnosti sazrijevanja nacije, njenog neizbježnog osvješćenja, oni znaju da se taj proces ni na koji način ne može zaustaviti i zato ga podstiču i ubrzavaju, stvarajući tom prilikom, Bošnjacima i nužnu kompaktnost teritorija na kome će se taj duh i ta svijest, ispoljavati i realizovati excluzive. Takvim pristupom, oni ujedno, izriču presudu Bosni i Hercegovini u onom istorijskom i državnom obliku kojem Bošnjaci teže.

Ispisujući stranice vlastite nacionalne samosvijesti Bošnjaci, ovaj put zajedno sa Srbima i Hrvatima ispisuju rječi epitafa za Bosnu i Hercegovinu i posljednje stranice istorije zajedničkog života u slozi i razumijevanju. To u suštini i jeste namjera velikih nacija (Francuza, Njemaca, Engleza...): Razviti svijest malih balkanskih pigmeja ne uvažavajući istorijske procese koji su formirali odnose na Balkanu; nametnuti svoj sistem vrijednosti i kriterije i omogućiti uzlet nacionalne svijesti. Samo na taj način je moguće Bošnjacima (toj čudnovatoj evropskoj naciji sa Islamskim obilježjima) smanjiti manevarski prostor unutar srpsko-hrvatskih kliješta i time ukloniti perspektivu razvoja u pravcu moderne, bogate i politički značajne nacionalne zajednice. I tu Bošnjacima neće pomoći promijena imena dok god „bošnjaštvo“ bude poimano ne-istorijski i ne-naučno. Inače, taj pojam Bošnjak ili „Al-Bosnawi“ koji je ovoj naciji darovala stara okupaciona literatura i svijest, predstavlja samo sredstvo za lociranje jedne datosti osuđene da trpi jaram feudalne i imperijalne politike osmanskog carstva, bez jasnog razgraničenja semantičkog polja koje ovo ime može pokrivati – bez nužne istorijske i kulturne podijele unutar te oznake. Iako taj pojam „Al-Bosnawi“ nije regionalna nego narodnosna oznaka, to ipak, nije narodnosna oznaka u smislu definisane i homogene zajednice, nego stanovništva (raje) na jednom prostoru, za čiju diferencijaciju, u to doba, niko nema volje niti znanja. U zadnjim godinama devetnaestog vijeka, Austro_Ugarska monarhija, sprovodeći ideje svoga ministra Benjamina Kalaja pokušala je postojanje „bosanske nacije“ prikazati kao gotovu činjenicu, oživljavajući srednjevjekovnu bogumilsku tradiciju. Prihvatajući te napore kao osnov vlastitog naučnog koncepta, „bošnjaštvo“ je baš kao i „muslimanstvo“ polazilo od vjerske svijesti kao apsolutnog temelja nacionalnog identiteta. Naravno da vjera nije jedina ni najbitnija odrednica. U stvari, u krilu islamske vjere, jedna narodna, južno-slovenska grupacija, četiri puna vijeka, štitila je svoje interese – bila favorizovana, davala „ajane“ i „kajmakame“ (vojne i civilne vlasti), regrutovala „age“ i „begove“ u svojim redovima – ponekad „vezire“, katkad „paše“, mjenjajući jednu tradiciju za drugu i jedan kulturni obrazac drugim. Na to gledam samo kao na istorijsku činjenicu i ne tražim u tome zrno pozitivnog ili negativnog određenja (za ovu studiju to je irelevantno). Zato je ovoj naciji u kolektivnoj podsvijesti to vrijeme moći koga se prisjeća sa sjetom, i zato se nada, da se to doba može i povratiti, A NE MOŽE ! Vjerovatno iz tog razloga, jedan ugledni beogradski, univerzitetski profesor, neposredno pred rat koji će razoriti i podijeliti sve što je bilo zajedničko, reći će mi: „Tako mora biti, jer vi, još uvijek, toliko volite Tursku, a mi, još uvijek, je toliko mrzimo“. Priča o Turskoj, o Austro-Ugarskoj ili o Bošnjaštvu je već odavno puka mitomanija o kojoj se ne može razložno ni razgovarati. Još uvijek. Politički obrazac na kome je baziran ideološki pristup takvom poimanju vlastite nacionalne zajednice, najpotpunije najbesmislenije je iskazan u jednom pismu upućenom Adolfu Hitleru u vrijeme Drugog svijetskog rata:

„ FIRERU NAŠ ! ... Mi Bošnjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom „Bosni“, došli smo u Trećem vijeku sa sjevera na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. U Šestom vijeku, za vrijeme vladavine Teodoriksa kralja Istočnih Gota, čijoj državi je pripadala i Ilirija, kao gotska, granična provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, imjenili smo stari rimski naziv za našu zemlju, narodnim imenom „Bosna“, u starom nariječju „Bosen“, što je značilo „dobri čovjek“. Suprotno od „bijesan“ što znači „loš čovjek“. Pošto je naša zemlja bila nadaleko poznata po lijepim predjelima, dali smo novoj domovini ime Bosna, u namjeri da je označimo kao dobru i lijepu zemlju. Zbog toga smo i glavnoj rijeci u zemlji dali ime Bosna. U šestom vijeku došli su Sloveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posjedima, jer su tada bili upleteni u užasne borbe sa carem Istočnog rimskog carstva, Justinijanom. Razlike u duhovnim i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka s jedne strane i slovenskih plemena, dakle Srba i Hrvata s druge strane, održale su se do danas. Devedeset posto Bošnjaka imaju tanku, plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože a osamdeset posto Srba i Hrvata, debelu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karaktera, a Sloveni su ponizni, o čemu, kod nas u narodu, postoje mnoge anegdote. Srbi su odmah, po dolasku na Balkan prihvatili Istično hrišćanstvo, Hrvati rimo-katoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj vjeri, prema kojoj Isus nije Bog, već samo božansko biće, ali najsavršenije. Ovu vjeru pod narodnim imenom Bogumila, što znači vjere Bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka 1463. godine. Onda su svi odjednom, primili islamsku vjeru, jer su Islam, kao i naša bogumilska vjera u dlaku isti po vjerskim načelima, tj. u odnosu na božanstvo – da je Bog svemoguća, nevidljiva sila, a Isus njegov prorok. Oni su ostali uporni u tome da zadrža kukasti krst, koji su kao Goti donijeli u Iliriju, odnosno Bosnu i svoje grobove ukrašavali tim znakom da bi naglasili razliku između sebe i doseljenih Slovena- Srba i Hrvata (vidi priložene fotografije 1, 2, i 3.). Nakon prihvatanja Islama oni su kao muslimani, premda Islam ne trpi nikakve druge oznake osim islamskih, na nadgrobnim spomenicima, zadržali taj znak na pojedinim od njih ( vidi fotografiju br. 4.). Kukasti krst se veoma često sreće na bosanskim, narodnim vezovima i tkanju. U Srbiji i Hrvatskoj nema nigdje traga kukastom krstu. Jedan od glavnih razloga prelaska na Islam, pored gore pomenutih, istih osnovnih načela vjeroispovjesti, bio je što je istočno-rimska crkva (Srbi) i zapadno-rimska crkva (Hrvati i Mađari), vodila protiv naše države krstaške ratove zbog toga što smo, navodno, nevjernici. Tome naprotiv, od upada cara Justinijana u našu gotsku državu pa do osnivanja naše, bosanske banovine i kasnijeg kraljevstva, bogumilska vjera je državno, bila priznata... Bosna ima svoju sopstvenu kulturu koja se ogleda u bosanskom načinu gradnje, sopstvenoj ornamentici, narodnim vezovima i tkanju, u bosanskim poljoprivrednim oruđima, a osobito u ljepoti i bogatstvu naših narodnih pjesama, koje su se i velikom Geteu (Goethe) dopale i za koje je on rekao da su najljepše na svijetu. Šta više, on je jednu i preveo (Hasanaginica). Naš bosanski govor uzeli su Srbi i Hrvati (Vuk Karadžić i Ljudevit Gaj) za svoj književni jezik, jer dok su Srbi skoro 500. godina bili robovi Turaka, a Hrvati to isto 800. godina bili

Mađarima, mi Bošnjaci, smo svo to vrijeme bili slobodni i bili u stanju i imali mogućnosti da naš narodni govor izgradimo i usavršimo. Fireru naš! ...“ ! / Djelovi „Memoranduma“ koji je u jesen 1942. godine upućen Hitleru sa naznakom: „Njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru, Fireru njemačkog naroda – Berlin“ / Kao autori ovog pisma pominju se Uzeiraga Hadžihasanović, njegov zet Mustafa Softić (gradonačelnik Sarajeva) i inženjer Suljaga Salihagić iz Banja Luke. Samo politički motivi i ništa drugo što bi bilo vrijedno komentara na ovakav pristup, tim prije jer su priče o Gotima i kukastom krstu prvi i zadnji put pomenute. Ko zna, koji put po redu, pozivam za svijedoka Mešu Selimovića: „Pomenuo bih samo traženje bogumilskog korijena u književnim dijelima, kao autohtonog izvora bosanskog duha te idealizovanje 1878.godine kao perioda bosanskog, muslimanskog junaštva, što je istina i narodnooslobodilačkih otpora, što nije moglo da bude. S tom težnjom i pod tim idejnim znakom napisano je posljednjih godina nekoliko književnih dijela, pjesničkih zbirki, drama, romana i dr. , od kojih su neka napisana veoma darovito. To je međutim vrlo čudno, jer bogumilstvo nije ni izvorno bosanska pojava, niti se samo u Bosni zadržalo, i isto je toliko uvezena koliko i ma koja ideologija nastala na tuđem tlu. Manihejska , hrišćanska jeres koja se raširila od Istoka preko Bugarske, Bosne, Italije do Južne Francuske, pod imenom Bogumila, Patarena itd. nije po duhu isključivo naša – katarskih stećaka u Južnoj Francuskoj ima koliko i u Bosni. Zašto bi se internacionalna ideologija proglašavala i smatrala isključivo našom? Ona je zanimljiva kao i sve što se dešavalo na našem tlu, kao i Pravoslavlje, Katolicizam, Islam, pojava Sefarda ali nikako više. To je zatrpavanje bola koji nastaje od povijesnog vakuma, ali na osnovu istorijskih činjenica koje je teško ijednim dokumentom potvrditi: to je projiciranje bošnjaštva i bosanskog zajedništva u prošlost gdje ih nije bilo. Otpor muslimana austrijskoj vojsci 1878. godine, takođe je čežnja za uspostavljanjem oskudne istorije. Muslimani su se zaista borili protiv Austro-Ugarske okupacije, ali ta borba nije oslobodilačka – ona je veličanstvena ali očajnička, tragična, bezizgledna, unaprijed izgubljena. Oni su se borili protiv povijesnih fantoma, protiv davnog istorijskog udesa koji ih je religijom vezao za okupatora, odvojivši ih od njega svim ostalim, i od raje, svoje braće po krvi.“ ( MEŠA SELIMOVIĆ, sjećanja, str.25. i 26.) Austro-Ugarska vlast nije puno brinula o bosanskoj ljubavi prema Turskoj imperiji – cilj njene politike bio je razjedinjavanje i slabljenje srpskog i hrvatskog etničkog korpusa stvaranjem tzv. „tampon nacije“ (izraz je Kalajev) u vrijeme buđenja nacionalne svijesti Srba i Hrvata. Krah te ideje i neuspjeh Austro-Ugarske vlasti nisu demoralisali vlast Josipa Broza Tita, koja je ovaj projekat dovela do kraja sa malim korekcijama – podloga nacionalnog identiteta neće biti bogumilska hereza nego Islam. Tako je, komunistička, BEZVJERNIČKA VLAST, darovala toj narodnoj grupaciji pravo na nacionalno određenje i nacionalno ime: Musliman.

(Musliman – perzijska izvedenica od arapskog participa MUSLIM, što u vjerskoj terminologiji označava osobu „koja bol svladava i život predaje, jednom i jedinom Bogu“!) Ovo ime je neminovno usmjerilo dalji razvoj nacionalnog duha, u stvari zaustavilo razvoj nacionalne svijesti, kao istorijske, socijalne i političke svijesti. Mnogi Bošnjački ideolog i intelektualac, vidjeće u nazivu Musliman jedno uzgredno nesavršenstvo i omašku tadašnjeg sistema ili političku namjeru da se bosanska državnost kod stranca - zabunom, a kod domaćih nacionalističkom navikom, ne pripiše samo jednom nacionalnom elementu – mada je najmanje, o tome riječ. Podstičući u Muslimanima upravo ono što ih čini posebnim u odnosu na druge južno-slovenske narode, vlast Josipa Broza Tita izgradila je muslimansku nacionalnu građevinu na čistoj vjerskoj svijesti – Islamu, želeći jasno kontrolisati i usmjeravati pravac daljeg razvoja nacionalnog duha, određujući mu vjeru kao putokaz te ujedno umiriti službene nosioce odvajanja (hodže, hadžije, ulemu...) kao legitimne predstavnike nacionalne ideje ( identifikovane sa vjerom ), po pravilu nesposobne za istorijski pogled na nacionalnu perspektivu. Tako je jedna nacija, bez ijedne nacionalne institucije, bacila se na fanatičnu izgradnju vjerskih objekata. Za tih 45. godina postojanja komunističke (ateističke) vlasti u Bosni i Hercegovini napravljeno je preko 2000 vjerskih objekata za potrebe muslimana ( više od 950. džamija, preko 500. mesdžida, oko 350. prostorija za vjersku poduku, stotine pomoćnih objekata i stanova za vjerske službenike). U isto vrijeme, poređenja radi, Pravoslavna crkva u BiH je imala oko 600. objekata za vjersku namjenu ( 280.pravoslavnih crkava, 150. kapela, 170. parohijskih domova i dvadesetak objekata za vjersku poduku). Na taj način, u kontekstu ideološkog jednoumlja, u bosanskom muslimanu je gušena nacionalna svijest a podsticana i izgrađivana „vjerska svijest“ kao negacija narodne srodnosti i sličnosti sa ostalim južno-slovenskim narodima. Iz tog odnosa je izrastao taj snažni instinkt razlike i zato je predstava o vlastitom identitetu svedena na predstavu koju nameće politički usmjerena i motivisana, vjerska svijest. Ključno pitanje, na ovom mjestu jeste:Zašto se onda, ta svijest nije razvila ako je već bila politički stimulisana i favorizovana? Upravo zbog te istorijske crte kod Bošnjaka: nema mitova, nema vječnih ideologija, nema apsolutnih puteva do sreće – sve je relativno pa i odnos prema vlastitoj vjeri, koju su ovoj zajednici propovijedali nepismeni i polupismeni činovnici vjere, što kroz vijekove svoga djelovanja i učenja, oslobodiše Islam misaonosti i filozofske dubine a pretvoriše ga u „sedždu“, kao svrhu i kao moral – konstantno ponavljajući pogrešno shvaćenu maksimu: „djeluj – ne preispituj“). Vjekovima siromašne interpretacije jedne grandiozne misli i vjere, u ratu potpomognute kojekakvim ološom iz Afrike i Azije, nisu ni mogle snažnije, potpunije i iskrenije privući Bošnjake pod svoje okrilje. To su konačno shvatili i vjerski učenjaci iz arapskog svijeta, koji su iskreno, na zahtijev i traženje Harisa Silajdžića poslali učitelje „pravog puta“ i koji su zbog lažnih informacija, na pitanje aktivne islamizacije bosanskih muslimana gledali kao na dnevno-politički, gotovo završen proces a ne kao na istorijski projekat.

Informacije radi - na po hiljadu ispitanika u Sarajevu i Tuzli – svi ispitanici, muslimani, bez rezerve ističu da jesu muslimani, kolebajući se oko bošnjaštva; svi su čuli za Muhameda s.a.v.s. („ kako ne bih znao ko je On, to djeca znaju“) ali ko je Hazreti Ebu Bekr, Hazreti Omer bin Hatab, Hazreti Osman bin Afan i Hazreti Ali – bin Ebi Talib (Hazreti Alija), znao je samo jedan vjerski službenik iz Tuzle, obučen u građansku odjeću. Za Muhameda Abduhua, Sejida Quotba, Ebu Hanifu, Malika, Šafiju i Hanbela, isto tako, osim pomenutog vjerskog službenika , niko nije ni čuo. Na pitanje: Ko je Rašid Rida a ko El Afgani, jedan ispitanik je doslovno rekao: „Idi u Teheran pa tamo pitaj“, a bosanski je musliman i student pravnog fakulteta u Tuzli. Zašto je sve ovo bitno: Prije svega da odustanemo od nepotrebne idealizacije svoje zajednice a zatim, i kao saznanje da se proces pretvaranja nacionalnog refleksa u nacionalnu svijest ne može ubrzati, niti stimulisati, te da to nije puki dnevno politički proces koji će se okončati „čim Haris donese novi Ustav BiH i ukine Republiku Srpsku“! Izgradnja i razvoj nacionalne svijesti je mučan istorijski proces i najvažniji zadatak koji stoji pred političkim strankama, kulturnim i vjerskim organizacijama, raznim, formalnim i neformalnim udruženjima građana ove nacionalne zajednice, i sa tom činjenicom se moraju pomiriti svi oni koji su mislili za JEDNU NOĆ ili JEDNU VLAST, oblikovati i trajno definisati identitet bosanskih muslimana. Puno je tu lutanja bilo i do sada, biće ga još više, na velikom putu do pune istorijske zrelosti. A kada se nacionalni afekti smire i ustupe mjesto pozitivnoj istorijskoj svijesti (jer je nacionalna svijest prevashodno, istorijska svijest) BOŠNJAČKI NARODNI DUH i NJEGOVO NACIONALNO BIĆE, ukazaće nam se kao jedna velelepna građevina podignuta na temeljima slovenskog duha. U nju su, hiljadama godina svoje duhovno bogatstvo – jezik, kulturu, običaje, tradiciju, svoj etos, ugrađivali Južni Sloveni, u jednom istorijskom procesu koji mi ne poznajemo ili o kome znamo vrlo malo ali koji je objektivna činjenica i kao takav, važan sadržaj naše svijesti, savjesti i podsvijesti. A istorija bosanske državnosti i njena propast, te Islam (koji se u značajnijoj mjeri, na ovim prostorima, prihvata tek u Šesnaestom vijeku) predstavljaju jednu uspjelu i lijepu fasadu na toj istorijskoj građevini. I da treba održavati jednako svijest o zaštiti, čuvanju i unapređenju, temelja kao i fasade (fasada je lice naše) ne insistirajući na tome šta je značajnije, jer je u ovoj fazi razvoja kolektivne svijesti, značajno oboje i sve troje. Naravno i osjećaj „Bošnjaštva“ ali ne kao najvažniji trag osjećanja pripadnosti nego kao istorijski fenomen privrženosti jedne zajednice svojoj zemlji. Ako se taj osjećaj, u formi refleksa, pripisuje samo bosanskim muslimanima –ako se time prisvaja samo za sebe sva istorijska determiniranost i korelacija sa domovinom – nazivajući novo imenovanje u „Bošnjaci“, racionalnim gestom bjega od imena „Musliman“ koje izaziva averziju na „demokratskom zapadu“, onda treba istaći barem dva bitna momenta: PRVO: Istorija Bosne neći i ne može pripasti samo Bošnjacima, kao ni nekakav, državni legitimitet na upravljanje i „nasljedstvo“ – novo ime, Bošnjaci, ojačaće neutemeljene sudove o postojanju kroz vijekove tri, paralelne Bosne

(„Bošnjačka bogumilska– Srpska pravoslavna i Hrvatska katolička) a cjelovita istorija državnog prostora i tla, fragmentiraće se na tri nacionalna djela (vjerska naravno), pri čemu će Bošnjacima ostati i oni dijelovi istorije koji im objektivno ne pripadaju i koji sa stanovišta identiteta i objektivne istine, nemaju ni kulturnog ni istorijskog smisla. DRUGO: Ako se budućnost nacije gradi na racionalnoj negaciji morala i ako objektivni interes treba da potisne najdublje subjektivno osjećanje, koje se neće razvijati, onda, moram priznati, te naše „političke babice“ i kumovi, dali su pravo ime i zamjena imena, mada će izazvati konfuziju u doba popisa stanovništva, pogodiće tu metu koju su naciljali, a mi ćemo kao zajednica, tražiti, negdje spolja, vlastiti subjektivitet i bogatstvo jer ga u sebi nećemo moći prepoznati. Iako je naša dužnost da o tome govorimo i da to naše kolektivno istorijsko iskustvo i kulturni sadržaj pokušamo formulisati, ipak će ovaj proces, bez obzira na evropske trendove internacionalizma, potrajati, još dugo vremena.I neće biti pravolinijski.

V R I J E M E Z A Ž I V O T

1. San počinje, jutrom-

bunovnim teturanjem

kroz mrak

tek probuđene svijesti.

Krmeljive oči, privikavaju se

na svijetlost puta

kojim hodimo u bunilu;

misao se lijeno pridiže,

nesigurno maše krilima kao da sumnja

u sposobnost

svakodnevnog rađanja

i svrhu pokoravanja

zarobljenog tijela ograničenom duhu.

Prevara je zajednička iluzija

da se nešto mijenja

osim broja, dana ili noći,

u kalendaru odlaska

koji shvatamo kao neminovnost

a ne kao bezizlaz.

Vrijeme klizi i

neko dalek, pjesmu pjeva:

Ne traži me.Ove noći

želim poći

sakriti se ispod zvijezde

Niko nikom neće doći

u samoći

i putevi kraj nas jezde!

2.

Razgovaramo trezveno

uvjereni u razložnost našeg povjerenja

mučnom odbrojavanju života: vremenom,

danas, mi smo umjetnici, što slikaju

mrtvu prirodu

puni entuzijazma, vjere u statistiku.

Postoje i žene – niske i visoke,

lijepe... i još ljepše.

One izlaze u šetnju

neke nose suncobran ili ne nose ništa

osim kišobrana,

u suknjama ili pantalonama.

Puno različitih riječi prati ritual

otkucava trenutak šarenila.

Slika ostaje u oku,

broj je nemilosrdan:

bez boje, okusa i mirisa a niko nije zbunjen

ni ožalošćen što kretanje scenom

postaje pitanje rutine.

Vrijeme se gubi

u obmani, od koje se pjesma čini:

Rječ se moja sa mnom bori

tjelo gori

i svijest se u patnji guši.

Život i od smrti gori

kletvu zbori

dok se nebo nade ruši.

3.

Još uvijek je jak privid

nagomilane energije u nama –

iskonske snage što ruši sumnju:

žurimo.Grabimo. Objašnjavamo

dok plačemo ili se smijemo. Glumimo.

Voda je slatka – večera masna,

deserta nema ali, sve odgovara.

Trajati je tako lijepo, a život,

kao simbol

potpunog uspjeha – čak i cvijeće. Postoji.

Bože dragi, na svemu Ti hvala!

Na korak od suštine zastajemo,

nimalo iznenađeni

ne primjećujemo bjeg i odustajanje,

od saznanja, jer

sve ima smisla u odnosu na nešto;

ništa nije beznačajno,

pa ni ponoć što se sprema,

san svršava. Odlazimo.

Vrijeme nestaje: budimo se

lažemo se, neko tužan pjesmu pjeva:

Ja sanjati nisam znao

pa sam pao

robovao nekom luđem

Razočaran čekah zoru

kao moru

umirući u snu tuđem!

4.

Eto, tako je počela tragedija

kamene glave koja neznanjem

plamen rječima, na bunjištu sna, potpaljuje.

Kapije raja otvorene su, za Tišinu

najveću tajnu vasione.

Zar ne čuješ, kako nas mami i

uvjerava, da smrt ne postoji

kao trenutak presude, nenadane odluke:

Bio si pa te više nema!

Čitav vijek, i više od toga,

nekoliko života treba da prođe:

Jedan u dolasku – drugi u prolasku,

treći u odlasku – i još više.

Ona traje i svi traju u njoj,

nedokučivi za mržnju, licemjerje i

za strah.Koga ima dok traje put

što ga ljudski um pojmiti ne može, jer

okivao misao samoća svijeta i razum puca

pod kanonadom tuge.

Vremena nema: Ništa nema

sem Tišine koja pjeva:

Smrt je staza što me prati

duša pati

krv se moja s mesom tuče

Niko nikad neće znati

poimati

gdje nas ova Tama vuče!

1./ 1. TRADICIJA ZAROBLJENOG UMA

„...U određenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno

etnogeneza, i prostor na kojem živi. Svaka rekonstrukcija povijesti Bošnjaka mora početi pitanjem njihovog porijekla kao naroda i njihove etnogeneze.“

Mada je ovim riječima započeo svoj veliki projekt i životno djelo, za koje se pripremao od najranije mladosti, Profesor Mustafa Imamović u djelu „Historija

Bošnjaka“, pitanju porijekla Bošnjaka nije posvetio ni stranicu prostora. Pišući, u stvari, „Historiju Bosne“ , Imamović je uklonio sve razlike i poistovjetio današnju nacionalnu zajednicu Bošnjaka sa istorijskim stanovništvom Bosne, iako se ta paralela, i to poistovjećivanje, ne bi smjelo desiti ni laiku. Sigurno bi, svako djelo koje pretenduje da predstavlja istoriju jedne nacije, moralo naći odgovore na barem neka pitanja porijekla. Iako sa „službenog“, tj. „vjerskog i sda-ovskog“ mjesta, još niko nije pokušao negirati južno-slovensko porijeklo Bošnjaka; ni Imamović a ni bilo ko drugi, ne daje odgovor na pitanje: KOJE SU KONSEKVENCE TOG PORIJEKLA, sa stanovišta identiteta i gdje su počeci a gdje granice tog specifičnog uticaja na formiranje nacionalne osobenosti.

Analiza rezultata istorijskog procesa koja se povija pod teretom mitskog i dogmatskog obnavljanja, osjećanja dužnosti i pripadanja, vodi samo Bošnjake u održavanje iskrivljene svijesti o sebi i predstavlja smetnju pozitivne spoznaje.

Bošnjaci su Južni Sloveni – oni su se kao narod konstituisali u okviru etničke grupe Južnih Slovena i nisu nastali, ni od Srba niti od Hrvata.

Istovremeno, nisu se u nacionalnom smislu formirali iz nekakvog Bošnjačkog naroda – kao što ni Srbi, ni Hrvati iz Bosne, u nacionalnom smislu, nisu razvijali svoju svijest u okviru Bošnjačkog naroda, kao globalne grupe, tipa „narod“.

Takve zajednice kao ISTORIJSKE I SOCIJALNE POJAVE, nije bilo nigdje osim u pjesmama. Doduše, bilo je nje u referatima i pokličima duhovnih najamnika i rezignaciji vojnih obveznika nacionalnog pokreta; javljala se ona u političkim tendencijama restauracije apologetskog duha prema vlastitoj nacionalnoj i socijalnoj istoriji – prema istoriji države; javljala se i obnavljala kroz žrtve političke diskriminacije, kroz podijelu na pravovjerne i izdajnike – svjesne i nesvjesne. Zato se svi pokušaji vraćanja Bošnjaka njihovom etničkom korijenu – JUŽNOM SLOVENSTVU uvijek lupaju o glavu takvih tendencija kroz koje pravovjerni otkrivaju “jugo-nostalgičare“ , „srbofile“ i „titoiste“.

U zamršenim političkim odnosima, na platformi identične nacionalne ideologije mržnje,Bosna se predstavlja kao duhovno rastočen i izmrvljen prostor. Saznanje o naciji, kao prevashodno političkom fenomenu, od jedinstvenog kulturnog miljea izgradilo je tri međusobno suprotstavljene duhovnosti.

Jedna jezička tradicija, jedna kultura i način života, danas su utrostručeni pa je teško sa velikom dozom sigurnosti pokazati, gdje se to ukazuje, u složenom istorijskom procesu, trag i početak duhovne tradicije Bošnjaka, Srba ili Hrvata. Mnogo hvaljeni period „prve pismenosti“; prvih pisanih tragova o dobu Kulina bana (banova povelja iz 1189.godine) i pisanoj aktivnosti njegovog zeta Kneza Miroslava ( i njegovog evanđelja), nemoguće je podvesti pod formu bilo čije nacionalne osobenosti u začetku.

Ni srpsko, ni hrvatsko ni muslimansko – ili svačije, premda priroda evanđeoskih spisa i hijerarhija crkve Bosanske, udaljavaju ovaj period od pozicije izvora nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Teorija je saglasna u mišljenju, kako je jezik, prije svega, mjesto i medij ispoljavanja jednog duha – to je svakako i nauka, filozofija i kultura. U svim drugim izrazima stanja svijesti, nacionalni duh se ispoljava kao zbroj mnogostrukih uticaja, uglavnom asimiliranih i pretopljenih, u manje-više, osobenost zajednice.

Bosanski muslimani nemaju vlastitu nauku i nisu izgradili vlastiti filozofski pogled. Bosanski muslimani, imaju svoj jezik, koji je u prošlim vremenima, u svom

neposrednom dodiru sa istorijom bio uvijek, Bošnjački jezik. Bošnjaci, nisu nikada mjenjali svoj jezik za drugi – doduše u istorijskom smislu riječ je o slovenskom jeziku ( ponekad je on nazivan i ilirskim), Turci su ga prozvali Bošnjačkim ali taj jezik: kao način organizovanja misli, ostao je nepromijenjen, tj. mjenjao se shodno razvojnim tokovima mnogostrukih procesa modernizacije društva kroz demoreprodukciju i procese tranzicije kao ključne odrednice tako shvaćene modernizacije.

Istina, ovaj jezik, u minulom dobu srednjevjekovne Bosne bio prepoznatljiv i iskazan u nekom drugom pismu ( autentična ćirilica, kako to zovu novokomponovani lideri liderčići, - tzv. „bosančica“) , njega su Austro-Ugari doveli u formu latinice, Vuk Karadžić ga je obogatio novim pravilima (gramatikom, morfologijom, fonetikom...), komunisti su ga usrećili novim fondom riječi, nacionalisti su ga ,malko oplemenili zaboravljenim „turcizmima“. Kad se sve to sabere ili oduzme, bosanski ( a ne Bošnjački) jezik nam se ukazuje, kao slobodna tvorevina duha, otporna na udare vremena i prilagodljiva svakom organizovanom obliku života zajednice – pravi duh i prava svijest, u razvoju i sazrijevanju.

Taj jezik svojataju i druge nacionalne zajednice ali time, on nije, ništa manje bošnjački, srpski ili hrvatski – niko nije apsolutno u pravu pa ni u krivu. Baš kao jezik,i istina pripada svim nacionalnim zajednicama bosanskog prostora i ima smisla samo u totalu, kao potpun i cjelovit fenomen. Sve druge nacionalne duhotvorine predstavljaju parcijalan izraz koji svoj smisao dobija tek posredstvom jezika i u dodiru sa istorijom zajednice.

Dakle, iako je o ovdje riječ o fenomenu zajednice tipa globalnih grupa, ta se zajednica ne može identificirati samo sa teritorijom, na kome je egzistirala, i njegovom istorijom.Tim prije jer istorija Bosne protivriječi smislu života koji se očituje u nekim parcijalnim tokovima.

Stari bosanski gradovi, stara arhitektura, stećci i svaki drugi sakralni spomenici,

stare knjige, vez odijeća, zanati i bosanski način života (o čemu izvorno i strasno piše Muhamed Filipović) su prije svega obilježja i fenomeni Bosne, zemlje u vječitoj tranziciji – žrtvi svih poznatih akulturacija velikih nad malim, a nisu karakteristike bilo koje nacionalne zajednice. Pojedinačno ne pripadaju nikome – kolektivno da, jer su dio zajedničke istorije.Sve te civilizacijske tvorevine rezultat su istorijskog kompromisa tri kulturna identiteta, danas, taj proces završava svoju putanju u nacionalnoj ideji i grupaciji, i kada je doveden do prepoznavanja, postavlja se pitanje: šta je čije na planu vlasti a šta na planu svijesti?! Odgovor će, po ko zna koji put, postati prepoznatljiv u vjeri a nekada ni u tome.

Jer čije su, najljepše narodne pjesme Bosne zvane „sevdalinke“ (od turske riječi „sevdali“) ako se u jednoj od najboljih i najvećih pjesama pjeva: „Kad sretneš Hanku, staru baku...“ ili, „zbog nje je Ibro, apsane ribo“ (bez „h“), odnosno, ako takva narodna muzika uzima tematiku turske okupacije i prošlosti (pjeva o sultanima, pašama, vezirima, kadijama...), ako u muzici koristi poznati „interval produžene sekunde“ (koji nije karakteristika slovenske muzike) ali ako tematiku, vrlo često, određuju nemuslimani – ako najljepše pjesme napišu Srbi, tj. pripadnici zajednice koja se tako izjašnjava danas i uvijek će, ako najvažnija književna djela stvore ljudi potekli iz muslimanske tradicije i muslimanske porodice a u nacionalnom pogledu se

izjasne kao Srbi ( Meša Selimović, Osman Đikić...) ili kao Hrvati ( Mak Dizdar – mada se nama sviđa njegovo ime Mehmedalija), ako naš najveći filmski režiser sa najljepšim filmovanim pričama o našem, muslimanskom i bosanskom životu („Sjećaš li se Doli Bel“ , „Otac na službenom putu“...) Emir Kusturica, iz prizemnih političkih motiva i zbog vulgarnih napada, prestane biti Emir a postane Nemanja, ako najveću osudu islamskog fundamentalizma i radikalizma napiše bosanski musliman, veliki književnik Derviš Sušić a najbolju poemu majčinske ljubavi i patriotizma, Skender Kulenović napiše majci Srpkinji, „Stojanki majki Knežopoljki“ ; onda je očito da se ovdje radi o puno kompleksnijem problemu od obične nacionalne statistike.

Ako se na ovo doda i analiza Gundulićevog epa „Osman“, Mažuranićevog „Smrt Smail-age Čengića“, Nušićeve „Ramazanske večeri“, Andrićeva „Travnička hronika“ ... te današnja prebrajanja po nacionalnom kriteriju, prepoznaje se ta podijeljenost bosanske cjeline – kao teritorija ali i kao tradicije i mentaliteta.

Samo zbog toga se autentični nacionalni duh bosanskih muslimana otkriva sadržajem i suštinom, smislom i svrhom, a ne samo političkim ili istorijskim samoodređenjem.

Ta suština otkriva se u djelima koja nisu filozofija ali koja posredstvom umjetničkog i literarnog izraza otkrivaju veze nacionalnog duha i načina života sa vlastitom i autentičnom filozofijom. Oni nisu filozofija ali su tumači izvora filozofije a on je u samoći – on je u vječnoj predodređenosti nacije da bude spona između istoka i zapada, pa onda između zapada i istoka – most svakome mrzak ali nužan kao život i kao smrt.

Cjelokupna „muslimanska junačka poezija“ obiluje JUNACIMA – SAMCIMA, koji se bore, žive i umiru sami. Tragajući za simbolima samoće Mak Dizdar, identifikuje sebe i zajednicu kojoj pripada sa stećkom – sa živim kamenom na kome je urezana poruka o samoći kao sudbini; Meša Selimović svoju svijest o samoći iskazuje kroz jednog derviša „šejh Ahmeda Nurudina“, fanatika u vjeri, koga usamljenost približava Bogu a svaki kontakt sa ljudima i javnim poslovima vodi grijehu; Emir Kusturica tu ideju realizuje umjetničkim prikazom Cigana (Roma), kao metagore vječitog lutanja i samoće.

To je važna nit, koja se permanentno provlači kroz sva duhovna ostvarenja pripadnika ove zajednice – ne samo jezik, ne samo izraz ili forma, nego životna suština i iskustvo kao inspiracija.

„Sve ti vrime za vrimenom prođe, Zeman kule po Kotarim’ gradi, Zeman gradi, zeman razgrađuje. Nek s’ okreće kolo naokolo!“ („Đerzelez Alija / II / “ MUSLIMANSKE JUNAČKE PJESME, Nasko Frndić) 1. MUSLIMANSKA NARODNA POEZIJA

U protivrječnim viđenjima suštine kulturne tradicije prihvatljivim mi se čini mišljenja

zasnovano na etimološkom značenju pojma „tradicije“ – a to je predanje ili kulturno prenošenje na jednom prostoru i kroz mnoga vremena.

Danas već, sa cjelokupnog našeg iskustva trebamo skinuti etiketu „muslimansko“ a početi se privikavati na pojam „Bošnjačko“, tim prije jer se to ime, pojavljuje kao osnovna definicija ličnosti sa ovog prostora, u tursko doba.

Da nije bilo muslimanske ( bošnjačke) epske poezije koja se vjekovima prenosila sa generacije na generaciju, sve značajno umno i umjetničko stvoreno u ovom narodu, što bi moglo predstavljati izraz duha te zajednice ili što bi moglo uticati na formu i suštinu tog duha, stvoreno je u doba komunističke uprave nad Bosnom. Uz časne izuzetke:Musu Ćazima Ćatića, Hasana Kikićai Osmana Đikića, ali, svoj vrhunac, ono najvrednije, osobeni duh nacije kao vlastiti prepoznatljivi izraz bosanski muslimani dobijaju kroz djela : Meše Selimovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Emira Kusturice, Abdulaha Sidrana, Alije Nametka...

Nacionalna epska poezija bosanskih muslimana, nije se nikada bavila velikim istorijskim procesima i događajima – ona se bavila velikim ličnostima koji na margini poznatog, istorijskog procesa određivanja sudbine njihovog naroda, u kolektivnom i svakom drugom ropstvu, tragaju za životom u prkosu, junaštvu , ljubavi i piću. Ovakva poezija je vremenski ograničena na period turske okupacije Bosne i predstavlja jedino svjedočanstvo i viziju individualne sudbine i drame nacionalnih junaka u sveukupnoj drami zajednice.

„Piši knjigu Bosni kalovitoj, A na ruke hodži Ćupriliji – Nek ti traži teška džebeliju: Brez Bošnjaka ne ima junaka.“ („Đerzelez Alija / II / “ MUSLIMANSKE JUNAČKE PJESME, Nasko Frndić) Tu se i ogleda osnovni motiv muslimanske epske poezije – JUNAŠTVO, ali

junaštvo lišeno interesa, neko bi rekao lišeno i razuma. To je junaštvo i junačenje odabranog pojedinca (Đerzelez Alija, Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Gojeni Halil...) bez sistema i bez plana – junaštvo koje daje odgovor na unutrašnju dramu junaka, koje svjedoči o ličnoj hrabrosti ali koje NE RJEŠAVA SUDBINU, ni junaka, ni naroda.

Ono je izraz vjernosti i podvajanja, u njemu junački čin zasjenjuje istorijsku bit ropstva:

„Čuj serdaru, vesela ti majka! Sad mi pravo i pravično kaži! Ali dužda dvoriš mljetačkoga? Ali cara dvoriš Sulejmana? Ali kralja dvoriš Bečanina?“

(ČENGIĆ ALI BEG I BISERKA, ŠĆERCA ZADARSKOG BANA)

Glavni junak centralne Bosne bio je Đerzelez Alija. On nije izmišljena ličnost, živio

je krajem petnaestog i u prvoj polovini šesnaestog vijeka.

„Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim... Dočekalo ga je ćutanje, puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah, svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.“

(Đerzelez Alija u hanu – Put Alije Đerzeleza – Ivo Andrić) Narodno predanje do koga je došao Kosta Herman ( u prvoj zbirci epske poezije

bosanskih muslimana , izdatoj 1888.godine pod imenom „Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini“) situira Đerzeleza u Sarajevo, u kome je bio sluga Gazi Husrev-bega prije nego što je krenuo u svijet. U prvoj knjizi narodnih pjesama Herman bilježi i ovo:

„Imade još živijeh ljudi u Sarajevu, koji su zapamtili šuplju brezu, kroz koju je probio

Alijin buzdovan, kad je gonio Vuka Jajčanina. Breza je bila u Klokotima sve do vremena bosanskog valije Tahir paše, te su je nekakvi čobani zapalili, a neko veli posjekli.“

To što je Đerzelez Alija stvarni lik ne znači da je sve ono što piše narodna epska (i pomalo lirska) poezija, istinito ili naučno i istorijski utemeljeno. Đerzelez Alija je oživotvorenje narodnog stremljenja slobodi – on je sukobljen sa svakim sistemom – kao razumna i moralna sila na razmeđu životne tegobe i sna o životnom savršenstvu, kao Ispunjenje pravde na granici dvije imperijalne moći i svijesti i ta pravda se realizuje na margini sudbine naroda ali ona predstavlja simbol otkrivenog smisla koji se ne mjeri kvantitetom, jer je sav i potpun kvalitet. Tako se istorijska nemoć naroda markira simboličnom svemoći narodnog junaka koja u narodnoj poeziji nije ni laž ni istina – ni mudrost ni ludost – ni afekt ni sistem, nego, otpor i sloboda unutrašnjeg opredjeljenja i sposobnost da se on iskaže kao moral i kao junaštvo.

Kosta Herman je prvi uočio tu lirsku notu u muslimanskoj epskoj poeziji. On je u dvije velike zbirke (1888. i 1889.godine) objavio ukupno 75. epskih pjesam,a na 1276. strana (oko 50.000 stihova).

Samo deset godina nakon Hermana, u Zagrebu, u izdanju Matica Hrvatske (1898.godine) izlazi knjiga „JUNAČKE PJESME“ (muhamedovske) na 672.strane od Dr.Luke Marjanovića a godinu dana kasnije još jedna knjiga istog izdavača, na 736. strana. Tragom zakašnjelih odijeka ovih vrijednih sakupljačkih poduhvata narodnog blaga bosanskih muslimana krenuo je 1967. godine i Alija Nametak, koji u vlastitom izdanju predaje na uvid zbirku „Narodne junačke pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana“.

Nametak nije slučajno i nije bez razloga ovu narodnu zajednicu nazvao bosansko-hercegovački muslimani a ne samo „bosanski muslimani“ , kako u javnoj upotrebi,

pomalo površno, svi volimo da kažemo. Jer „bosanstvo“ ili „bošnjaštvo“ (mada danas između ovih pojmova nema formalnog znaka jednakosti), svoju duhovnu vezu, sa zapadnom civilizacijom i etnički srodnim življem sa one strane otomanske imperije, najznačajnije, ostvaruje preko Hercegovine.Taj elemenat kulturnih strujanja među narodime iste etno-geneze, ne mogu spriječiti ni tvrde granice zavađenih imperija i kultura. Čak i mnoge pjesme, koje objektivno pripadaju muslimanskom nacionalnom biću, posebno sadržajem, tematikom i akterima, kazivali su ili sačuvali od zaborava na neki drugi način, narodni pjevače NEMUSLIMANI, uglavnom Hrvati, katolici, iz Bosne i Hercegovine i iz Dalmacije. Takva je i pjesma „ĐERZELEZ ALIJA II“ te neprevaziđena „Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice“.

Hasanaginicu je prvi zabilježio Alberto Fortis ( Italijanski biolog i putopisac) 1774. godine i to u Dalmaciji a ne u Bosni. Dvije godine kasnije Fortis je objavljuje u vlastitoj knjizi sa uporednim prevodom na Italijanski jezik. Na taj prevod nailazi veliki Njemački filozof i pjesnih J.W. Goethe, prevodi je na Njemački jezik, te se ona 1788. godine pojavljuje u poznatoj, Herderovoj zbirci „Volkslieder“.

Škotski pjesnik i prozaista W alter Scott je prevodi na Engleski jezik 1799. godine a Sharle Nodier (1821.godine) i Prospere Merimme (1827.godine) i na Francuski jezik. Tom pjesmom bosansko-hercegovački muslimani se legitimišu kao stvarni i prosvjećeni djelić velike evropske civilizacije i kulture.

Pjesma „Hasanaginica“ je lirsko-epska i govori o tragici jedne neshvaćene ljubavi – u stvari, izražava nemoć pojedinca da se suprotstavi tvrdim načelima odnosa muškarac-žena te kako ljubav i porodica, nisu dovoljni za pobjedu nad konzervativizmom i zaostalošću sredine; da izlaz može biti i smrt: nesvakidašnja, jeziva i neophodna da vlastitom simbolikom strahote, skrene pažnju na vrijeme okupacije države i svijesti; odsustvo razuma i primitivizam.

Inače je tematika epske poezije (osim individualnog junaštva i hrabrosti) vrlo često ljubav. Do nje se teško dolazi, borbom i pobijedom – ali se dolazi, pa čak, i kada je riječ o ljubavi među pripadnicima različitih vjerskih zajednica, koja kao zabranjeno voće dobija posebnu draž.

Zatim pobratimstvo muslimana i nemuslimana, starije od bilo kojeg drugog odnosa, važnije od života.

Upečatljivo svjedočenje o tome je pismo Mustaj bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću. Pismo je pisano čakavskim dijalektom, najvjerovatnije 1646. godine:

„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću, poklon i veledrago i ljubeznivo pozdravljenja kako bratu i prijatelju našemu.

Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdir list ne dođe od Vas, budući s našim ocem priatelj. Toliko ti mlite, da mi nismo ništa posli oca vridni?

Molimo vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave ča smo Vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo Vašu milost, ako ča vidite da ne bude mira, dajte (e) nam na glas po prijateljsku, skrovito, molimo Vašu milost. I pozdravljaše Vas naša mati i moljaše za jednu tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo Vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambašu Iliju. Čuli smo da je junak na toj Krajini.

BOG ZNADE DA NAM JE DRAGO, JERE JE NAŠ.

I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate da tribuje. Vira moja. hoćemo mu pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo Vas, Harambaša Ilija da ušalje jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti.

I da ste veseli Amin!“

Govoreći o značaju međusobnih veza i osjećanju bliskosti među narodima Bosne,

Kosta Herman piše i ovo: „Da je ko ikad povrijedio pobratimstvo ili posestrimszvo, tome nema spomena ni u kojoj pjesmi, ta se nije čula!“

Još decidnije o vrlinama narodnih junaka piše fra Eugen Matić u Predgovoru zbirci narodnih pjesama iz Bosne u izboru fra Marijana Šunjića, ističe: „Bore se proti bratu druge vjere, akad ga pobijede, osobito ako je junak, onda ga oslobode, jer većina katoličkih junaka ima među turskim junacima svoje pobratime. Nikad se nije moglo u srcima naših junaka utrnuti osjećaj, da su jedne krvi i sinovi jednog naroda.“

Na ovom mjestu dolazimo do važnog pitanja nacionalne istorije: ako je taj

nacionalni elemenat ( a očito da jeste ) imao osjećaj narodnog jedinstva i kulturne srodnosti, koji se to njegov sloj identificirao sa turskim okupatorom i bio u funkciji stabilnosti otomanske imperije?

U prvom redu bivši bosanski plemići koji čuvajući posjede i bogatstvo priđoše Turcima i primiše Islam. Kako je u pozadini tog čina bila potreba da se zadrži plemićki status i očuva imovina, tako i prelazak bivšeg bosanskog plemstva na Islam nije ni malo koristio Islamu. Od njega su imali koristi Turci i njihova država, te sami plemići koji postadoše: Age i Begovi; Paše i Subaše, Veziri... Zato ne treba da čudi, okolnost, da se jedna od temeljnih zabrana vjere, Islama, ustoličila u ovoj naciji kao navika i sastavni dio ukupnog načina života: Rječ je o alkoholu i njegovom konzumiranju.

Pored srednjevjekovnog plemstva, dakle plemstva sa porodičnom tradicijom, islamsku vjeru prihvata i tzv. „plemstvo u nastajanju“ – spahije. Sigurno da nije riječ o bilo kakvom nasilju, najmanje vjerskom, rječ je o uvjerenju da se treba apsolutno izjednačiti sa vladarom i u načinu života, i u vjeri.

I na kraju, tu ulaze cijelokupne porodice koje ugledaše vlastitu šansu u vojničkoj karijeri nekoga od svojih potomaka a zatim i RAJA.

U svojoj duhovnoj ograničenosti i zaostalosti, želeći da barem u nečemu liči na svoga gospodara, sirotinja prihvata vjeru štiteći goli život, jer im vlastiti nagon za opstankom tako sugeriše.

Zato je u Bosni bilo toliko pobuna i ratova protiv turskih namjesnika i centralne vlasti. Salim Ćerić bilježi preko 40. pobuna i vojnih sukoba bosanske vlastele protiv turskih paša i vezira.

Na kraju krajeva, uz vjersku ulemu (koja se isto tako regrutovala iz imućnijih porodica), taj bogati sloj napušta zemlju Bosnu onda, kada postaje očito da je Turska carevina obična istorijska i geopolitička ruševina koja Bosnu mora

ostaviti Austro-Ugarskoj na dalje upravljanje.U zemlji ostaje raja, koja se u suštini, nije nikada, poistovjetila sa tuđinom, šta više, nije se potpuno poistovjetila ni u vjeri koju je prihvatila.

Na ovom prostoru, analizirajući kulturnu tradiciju nacije, dolazi se do saznanja

kako je u sukobu Bosanskog civilizacijskog miljea sa Islamom (kao nosioca jednog drugačijeg civilizacijskog obrasca), jednostavno rečeno, na gubitku, bio i Islam. Mnogo je neislamskih navika i predodžbi, mnogo postupaka i uvjerenja, koji se svakodnevno ispoljavaju a koji nemaju dodirnih tačaka sa Islamom.Pogrešno bi bilo ovu pojavu označavati bilo kakvim predznakom, pozitivnim ili negativnim, kao što su to u zadnjoj deceniji činili polupismeni misionari iz arapskih zemalja, sugerišući, ne-intelektualni Islam kao sebi dovoljan i vrijedan obrazac, po kome se treba urediti život i sebi i drugima. Jasno je sada i njima, da to ovdje ne ide. Ne prolazi. Nacionalni lik Bošnjak je suviše složen – to ga čini vrijednim; on je lišen svake apsolutne identifikacije (koje budu tu u formi prolaznih pojava i pomodarstva) – jednom stranom oslonjen na političke intencije a drugom na vlastitu suštinu. Samo iz tog razloga kulturna tradicija nacije govori o samoj sebi kao duhovnostiu koja nije potpuno „bošnjačka“ ni apsolutno „islamska“ – danas čak vrlo malo „južno-slovenska“ (mada je nesumnjivo tog korijena) ali koja pripada manje ili više, svim ovim navedenim izrazima svijesti, koji u stalnom uzajamnom sukobljavanju rađaju nešto novo, nešto bolje i plemenitije. Nešto korisno ljudima i zajednici.

Narodni pjevač osjeća taj unutrašnji sukob ali u pjesmi, on ga nadilazi vezanošću za prošlost i korijene, koju manifestuje stalnom potrebom podjeljenih i zavađenih junaka, da se tako često i tako odano, bratime.

„LAHKO JE SE S BRATOM BRATIMITI“ , rekao bi Mehmed Kolak-Kolaković iz Orašca, jedan od autentičnih narodnih pjevača. Na tom mjestu se otkriva stvarni značaj te kohezione linije koja se zove JEZIK – što vjekovima stoji kao sudbinski faktor spašavanja od zaborava i osipanja svake vrijedne misli i svega što je stvoreno na planu duhovnosti naroda, ovog podneblja. Jer jezik je uvijek povezan sa mišljenjem, tj. nema govora bez mišljenja – nema načina da se proces sagledavanja svijeta i sebe u njemu, ostvari mimo jezika a narodi ovog prostora, sve svoje misli grade i formulišu sa potpuno istim jezičkim i umnim sklopom.

Svakako da put od ideje do realizacije sa svim rezultatima koje proizvodi ta uloga jezika (sa nekoliko imena ali, istog jezika) zaslužuje posebnu pažnju naučne misli. Nacionalna srodnost, način života i duhovne vrijednosti, mada politički sukobljene, predmet su koji zavređuje posebnu studiju, ali, na ovom mjestu sve to je samo segment jedne slike nacionalnog lika i naličja, bosanskih muslimana, bez velikih ambicija. Lik bosansko-hercegovačkog muslimana ( kao i lik Srbina i Hrvata iz Bosne i Hercegovine) jeste lik krajišnika – lik čovjeka, koji kroz istoriju troši vlastiti vitalitet na granici dva zavađena carstva, dvije sukobljene kulture, dva posvađana Boga i povremeno posvađane istorije ispunjene i dobrim i lošim, više dobrim, u zajedničkom životu, komunikaciji i odnosima. Samo strasno predavanja političkoj dimenziji odnosa, koji insistira na istoriji sukoba i podjela, taj trojedini bosansko-hercegovački čovjek, krije i od sebe tu poziciju te vlastito nezadovoljstvo ispoljava na pogrešnom mjestu i na pogrešan način:

„Ovaka je krvava Krajina: S krvi ručak, a s krvi večera,

Svak krvave žvače zalogaje, nigdje b’jela danka za odmorka.“ (Lički Mustaj-beg i Orlandić Mujo) Danas se ta istorijska predodređenost Bosne (koja ima vlastitu Krajinu) da sami i

baš cijela, bude Krajina, manifestuje činjenicom da sa istoka bude okružena pravoslavnim narodima i njihovim nacionalnim državama, sa zapada katoličkim narodima i zemljama a da u sebi, kao većinski etnički elemenat, nosi i razvija naciju kojoj je suštinsko polazište za prepoznavanje vlastite samosvojnosti bila treća velika religija, Islam. Samo zato svako Bosnu svojata i svako ima pravo na nju – nekad etničko, nekad istorijsko, ponekad kulturno – sve u svemu, niko nije potpuno u pravu ali ni u svemu u krivu.To otvara suštinsku dilemu pred civilizacijom i opštim ljudskim interesom: Jesu li današnji stanovnici Bosne i Hercegovine sposobni da preuzmu odgovornost za budućnost sljedećih generacija, za svoju dijecu i njihove potomke? Mogu li građani i etničke zajednice – mogu li njihove političke nomenklature, te sramne i primitivne nacionalne oligarhije, dovesti ove narode tamo gdje će ih istorija i sudbina silom prilika dovesti, i bez njihove pomoći i hoće li oni, učiniti sve da taj neminovni i jedino mogući proces sazrijevanja nacija u BiH bude okončan baš kako Bog zapovjeda: RAZUMIJEVANJEM, ZAJEDNIČKIM DJELOVANJEM I POŠTOVANJEM? Znaju li, ti prljavi biznismeni nacionalnog primitivizma, da Bošnjaci imaju braću i da su ta braća Srbi i Hrvati – da to nije Abu Hamza iz Palestine ni Aiman Awad Abdurahman iz Sirije i koliko još žrtava treba da pane, dok svi koji imaju uticaja ne povedu narode nad kojima imaju moć u ovom pravcu?!

Kada na političkim izborima u Bosni i Hercegovini, neka politička opcija, bude imala hrabrosti reći svom narodu: “Griješili smo“, ili „Mi Bošnjaci VOLIMO SRBE I HRVATE, jer nam je lijepo sa njima a ne što moramo“, ili, „idemo zajedno jer je to najbolje za sve“: kada tako nešto bude dio programa i kada građani i narodi shvate da je to tako i takve političke opcije dovedu na vlast, tada više neće biti mjesta trećerazrednim političarima sa zapada da nas uče onome što ni oni sami nikada nisu znali, niti će znati.

To vrijeme je više slutnja i nada, nije tako blisko – danas, pred nama stoji realnost upornog dijeljenja i zavađanja naroda i logika: KO JE MOĆNIJI NJEMU BOSNA!

„Što to, lalo Bošnjak Mehmet-paša! Što spominješ Bosnu plemenitu? Da mi lala nisi prva moja, Sad bi tebe glavom rastavio, Kad je evo sad sedam godina, Kako j’ moja Bosna priložila, Priložila Beču i ćesaru.“

2. MUSLIMANSKE NARODNE PPRIPOVJETKE

Narodne pripovjetke u Muslimana - Bošnjaka, nisu ni tematski, ni sadržajno,

dostigle nivo narodne epske poezije. Ni po literarnim dometima čak ni po obimu nisu ni blizu narodnih pjesama. Šta više, kao da je riječ o dva sasvim različita naroda i dvije oprečne kulture iz kojih izrastaju pjesme i pripovjetke, koje ni malo ne liče jedno na drugo.

U narodnoj pjesmi čitalac se suočava sa ličnom dramom narodnog junaka¸čija se sudbina poistovjećuje sa sudbinom naroda i u kojoj, osnovni motiv svih akcija (junaštva, ljubavi i bratstva) jeste duboka i trajna odanost vlastitoj zemlji, Bosni, kalovitoj i plemenitoj.

U narodnoj pripovjetci zlo trijumfuje, ali to i nije toliko bitno koliko prisutna idiferencija pripovjedača: on se ne uzbuđuje; on konstatuje i priča o tome kako djeca ubijaju svoje očeve, kako zločinom nadmašuju roditeljske grijehe i kako u tome ne vide ništa loše.

U suštini, narodne priče su naivne, mistične i sirove – vrlo malo izvorne, uglavnom plagijati i nema u njima ni jedan redak tog sudbinskog osjećanja pripadnosti zemlji Bosni. Nema ni ljubavi – nema mržnje, čak ni uzvišenog narodnog prkosa što bodri : samo primitivna huja i pasjaluk. Rječ je o do sada prikupljenim pripovjetkama u kojima se stvarno i irealno miješaju i prepliću, a svijet, baš kao u literaturi Ive Andrića prepun zala: SVIJET JE PUN GADA“ , neprestano ponavljaju Andrićev Mustafa Madžar i junaci narodnih pripovjedaka bosanskih muslimana. Zlo je svemoćno i sveprisutno – apsolutno dobro ne postoji; čovjek je nemoćan i nije svjestan, on čini zlo nesvjesno, nagonski kao u opsesiji bez jasnog razloga i motiva. U tim pripovjetkama ne može se prepoznati ništa što bi ličilo na istorijski profil poznate nacije. Čak i jezik, prilično izgrađen i formiran u junačkim pjesmama, ovdje nije ni blijeda sjena – u njemu se iskazuje samo davno prevaziđeni jezički anahronizam: „ UBIJANJE STARACA Bili sinovi zulumćari svome ocu pa ga ćerali da ga tuču. Pa je on bježo prid njima. Dotrčo je do kruške u jednoj njivi. Otac im je reko: Nemojte djeco, mene ćerati dalje. Nisam ni ja svoga oca ćero dalje od kruške. Sinovi su mu odgovorili: - Mi, belli, tebe hoćemo dalje.“ (ALIJA NAMETAK, po kazivanju P.Hase, iz Krakače kod Pećigrada) Ne samo da zlo trijumfuje na jedan posve nezainteresovan način, nego se uočava i jedna od bitnijih razlika u odnosu na epsku poeziju: Epska poezija,čak i kada pada u liričnost ima oslonac u evropskoj kulturnoj tradiciji. Ona koristi znane kulturne pojmove, evropske i autohtone, narodne stilske figure ( „slovenska antiteza“), pojave o kojima pjeva i način na koji pjeva, otkriva vezanost za evropski civilizacijski milje.

Čak i kada je sentimentalna, lirična ili patetična, epska poezija ostaje u okvirima razuma. Narodne pripovjetke se uglavnom oslanjaju na orijentalnu misao i izražavaju (uglavnom) orijentalni kulturni stav. One otkrivaju, hladno, bez emocija: u sebi i narodu „iz koga su potekle“ , svijet zla, tame, pokvarenosti i mistike. One u biti ne pripadaju tradiciji bosanskih muslimana, one su sastavni dio orijentalne tradicije – vrlo često su samo prepisane iz orijentalne literature ili loše prepričane verzije „Hiljadu jedne noći“, „Hajatul hajvana“, „Mesnevije“ – Džalaludin Rumija ili „Đulistana“ – Šejh Sadije... ponekad su i prepričani ajet iz Kur’ana ili Hadis Muhameda s.a.v.s. Sve u svemu, dok epska poezija nedvosmisleno govori o evropskoj kulturnoj pripadnosti Bošnjačke nacije, dotle, narodne pripovjetke govore o ovoj naciji kao orijentalnoj, više azijskoj nego evropskoj. „ CAR ROGAT Bio car rogat pa to nije niko smio znati. Za to je znao samo njegov berber, ali nije smio nikome kazati, jer je bilo za glavu. On trpio, trpio i, kad nije više mogao trpit, ode izvan grada, iskopa rupu, sagne se u nju i reče triput: Car rogat. Vrime po vrime, nikne na ’nom mistu bazga. Naiđe čoban, ureže bazgu i od nje napravi ćurliku. Koliko god zaćurlika, a ono se čuje: „Car rogat, car rogat“. Dočuje za to car pa, kako je znao da to niko drugi nije mogao kazat, zovne berbera i počne mu prijetiti što je razglasio da u njega rastu rogovi, jer to drugi niko nije mogo vidit. Berber vidi šta je pa kaže caru: „Ja sam šutio i trpio godina, pa kad više nisam mogo izdurat, nješto me ’ćelo udušit, odem u polje, iskopam rupu i u nju kažem tri put: „Car rogat“. Donekle iznikla bazga i od nje čoban napravio ćurliku pa, kako god zaćurlika, izlazi mu glas: „Car rogat“. Pa sad čini šta hoćeš!“ Car mu ne ’ćedne ništa. (Zabilježio ALIJA NAMETAK po kazivanju P.Hase iz sela Krakača kod Pećigrada) Jasno je, kako motiv i siže priče „Ubijanje staraca“ pripada „Mesneviji“ a priča „Car rogat“, nije ništa drugo, nego rogata verzija kozjih ušiju, ali to nije najbitnije: važno je, kako su narodne pripovjetke samo prepričani motivi tuđe kulture, drugog naroda i da nisu ni nastale ni razvijale se u krugu Bošnjačke nacionalne zajednice. Istovremeno, one mogu biti odraz jednog političkog i kulturnog trenutka ali nisu nikada bile izraz istorijske svijesti i opšteg stanja duha zajednice. Zato one ne odražavaju lik bosanskog muslimana, nemaju autentičnu potku niti pozadinu, svrhu ni smisao – čak, nemaju jedinstvo i nisu cjelina – misaono su rastrgane, mjestimično besmislene. To ne znači da su dobre ili loše – kao izraz datog trenutka svijesti, prolaznog i prevaziđenog, mogu svjedočiti samo o jednom periodu nacionalne istorije što im je jedini stvarni značaj. One otkrivaju jednu neostvarenu mogućnost, koja se u

onom dobu činila izvjesnom – pa i jezik, nije jezik nacije ni države, nego jezik neprosvijećenosti i aktuelnog trenutka – neostvareni jezik najgore mogućnosti. Samo zbog toga, bilo bi besmisleno negirati značaj pionirskih poduhvata, koje su činili sakupljači našeg narodnog blaga i naših pripovjetki. Tim prije, jer je i sam Nametak uočio notu orijentalnog uticaja koji se najviše i zadržao na prostorima gdje je predanje bilo jedini izvor kulturne transmisije a pisana riječ bila u zapećku ili heretička. Ovaj predmet zaslužuje ozbiljniji i studiozniji pristup ali prostor izabrane i zadate teme nam to ne dopušta.

3. NACIONALNO STVARALAŠTVO I NACIONALNE ANTINOMIJE

„ ...Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte , poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli, znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. POZNAVATI SE, ZNAČILO BI ZNATI ONO ŠTO NE TREBA“.

Tako je Meša Selimović, u „Derviš i smrt“, pišući o sebi, naslikao ambijent u kome se razvijala naša nacionalna misao i naša opšta svijest. Ne postoji ličnost, kao što ne postoji djelo, koje bi značajnije i temeljitije naslikale lik nacionalnog junaka, tragičara i lik željene, nikad ostvarene domovine. Sliku velike i neostvarene šanse.

Od Dostojevskog Selimović je preuzeo sveprisutni duh sumnje manifestujući ga stalnim prikazima lica i naličja nekog opšteg mjesta i stava.

Sve ima svoj lik i svoje naličje – ništa nije stvoreno bez vlastite protiv-teže; dan ima noć, svijetlo tamu, dobro je u vječnom sukobu sa zlom, život ima smrt, a čovjek, sve te protivrječnosti i sukobe nosi u sebi – bori se sam sa sobom; u njemu su trajno sukobljene želje i mogućnosti, nagon i savjest – opšte i pojedinačno... Pišući o čovjeku, Selimović je naslutio svijet: Čitav jedan svijet, koji se otkriva u jednom, takvom nastojanju.

„Svaki je čovjek uvijek na gubitku“, rekao bi, mjenjajući skraćivanjem, smisao jedne Kur’anske istine, bez zadnje namjere, shvatajući vlastiti, lični i opšti, bezizlaz i gubitak. Istovremeno, On je nadvladao taj bezizlaz pišući o njemu, dajući novi putokaz mogućoj istorijskoj spoznaji, važnijoj od politike i bilo čega drugog. Da bi to mogao napisati – da bi tu tešku istorijsku muku vlastitog naroda i svoje domovine iskazao u vremenu bezbožništva i ideološkog terora – da bi joj dao neophodnu i aktuelnu težinu, platio je najskuplju cijenu koju čovjek može platiti: ODREKAO SE SEBE RJEČIMA, političkim izjavama – i nastavio pisati o sebi i zajednici, strasno i iskreno, da bi se ovjekovječio u narodu i da bi ga naslikao iznutra, ogoljenog do kosti, od nepravde i samoće.

Jasno je to današnjoj, Srbijanskoj i srpskoj kulturnoj misli pa se puno i ne guraju da Mešu Selimovića, kao nekad, trpaju u koš nacionalne književnosti srpskog naroda.

Tačno je, međutim, da Trećeg novembra 1976.godine, Meša Selimović, piše pismo Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kome između ostalog navodi i sljedeće:

„Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam

Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpsko-hrvatskog jezika...“ Ali je neosporno i to, da „Derviš i smrt“, „Tvrđava“, „Tišine“, „Magla i mjesečina“... nemaju nikakve veze sa srpskom kulturnom tradicijom. Srpska književnost od Njegoša do Ćosića, Crnjanskog i Lubarde je književnost kolektiviteta. Njoj je nacija mjera pred istorijom – interesom nacije definišu se i dobro i zlo; nacija je kriterij svih određenja i izvor svih inspiracija. Meša Selimović piše o porodici, piše o sebi koji nikada neće oprostiti ubistvo vlastitog brata: Ta nepravda, taj vječni izvor patnje podstiče rađanje tog neprevaziđenog književnog i kulturnog fenomena ove nacije: u stvari, taj osjećaj vezanosti za vlastitu porodicu koji je važniji od vjere, od života i od svega što postoji – slika skicu jednog drugačijeg naroda, drugačije istorijske svijesti, koja je još uvijek u razvoju: „...Htio sam da pitam za brata...

-Brata? Kakvog brata?... Znaš li zašto je zatvoren?

-Došao sam da pitam.

-Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.

-Nisam došao da molim.

-Hoćeš li da ga optužiš?

-Neću.

-Možeš li da navedeš svjedoke za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?

-Ne mogu.

-Šta onda hoćeš?

-Šta hoću? Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio!“ Ni u jednom djelu Selimović nije uspio sakriti tu životnu modricu, šta više, nije je ni skrivao, iz nje je stvorio najljepšu pjesmu o sebi i svom narodu. On je ispunio prazan prostor, taj kulturni vakum, nedostatak tradicije koja ne bi protivrječila nacionalnom duhu.Sve su naše nacionalne pjesme i priče stale u to djelo, taj prekinuti kontinuitet, razni vladari i razni interesi, naše uzaludne adaptacije i identifikacije sa Turcima, Srbima ili Hrvatima: ta naša vjekovna spremnost na poistovjećivanje iz straha od samoće, naša spremnost da osveti hrabro, oduzmemo

smisao, da mržnju učinimo suvišnom – taj put sve veće patnje koji stvori našu svijest o razlici i posebnost jednako kao i sličnosti. Sve je to napisano u djelima Meše Selimovića. Zato je on nacionalni književnik – nacionalni fenomen, neodvojiv od istorije lutanja i traganja. Ne samo zato što je rođen u Bosni i što je pisao o Bosni – ili, što je sve vrijedno napisao u Bosni; nego, i zbog načina na koji je pisao, što se otkrio bez straha od uvrede, što je pokazao strah i hrabrost, naivnost i lukavost – i samoću – prije svega ličnu i društvenu samoću, na način primjeren istorijskom liku ove nacije Bošnjaka ili Muslimana, možda oboga i ko zna čega još. Sigurno da nijedno književno ostvarenje unutar ove nacije, ne može biti ravno romanu „Derviš i smrt“ mada je veoma značajna i zbirka poezije „Kameni spavač“, Maka Dizdara. Ne zbog poetskog savršenstva niti zbog literarne ujednačenosti (koje i nema u ovom djelu) nego prije svega, zbog OTVARANjA NOVOG PUTA moguće identifikacije, tačnije zbog dinamiziranja i oblikovanja, do tada, uglavnom maglovite ideje. Kao inspiracija, ovo djelo ima nemjerljivu vrijednost i nju je prvi uočio i o njoj pisao najveći filozof Bošnjačke nacije, Muhamed Filipović. A pisao je tako (u filozofskom eseju, „Bosanski duh u književnosti – šta je to“ ) da značaj Filipovićeve percepcije i filozofski dometi u mnogo čemu prevazilaze i samu inspiraciju, pa se to djelo za Bosnu, pojavljuje kao bitnije i od samog Kamenog spavača. „...Identificirajući nacionalni i narodni duh, mi smo sveli naše povijesno iskustvo i naš narodni duh, na nacionalno iskustvo, na iskustvo nacionalne povijesti i nacionalni duh, čiji je najpotpuniji izraz postala nacionalna književnost, u čiji horizont je tek kao pretpovijest ušao narodni jezik i narodni duh u cjelini. Primjenjen na Bosnu ovaj model transformacije je bosansku književnost, po njenom duhu, definirao kao nacionalnu književnost, a po tematskom i doživljajnom sadržaju kao regionalnu književnost. Ovakva redukcija bila je osnova daljih produbljenih redukcija, koje su bosansku književnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku književnost regionalnog obilježja. Književnost bosanskih muslimana bila je, ili tumačena kao srpska ili hrvatska nacionalna književnost, ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tuđa, orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te književnosti a način i uvjeti njenog nastajanja ograničili su njene unutarnje mogućnosti i odredili njene definicije u cijelini...“

Tako je Filipović, u istraživačkom zanosu, otkrio ono najznačajnije u djelu Maka Dizdara – nadnacionalnu poziciju – bosansku poziciju, i pišući o Kamenom spavaču, Filipović je, ponajviše, pisao o sebi samome i o vlastitoj viziji humanog bošnjaštva, koga baš i nije bilo u toj mjeri u navedenoj zbirci. Niko drugi, prije ni poslije, nije toliko toga bitnog pronašao na marginama jedne zbirke pjesama, posebno zbog tog unutrašnjeg, bosanskog bogatstva koje je Filipović u sebi nosio, pa je uz mali podstrek, sve to probudio u sebi, pokrenuo, formulisao i pretočio u nacionalnu, filozofsku i patriotsku misao.

„...Agresivni nacionalizmi raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije, doprineli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. No i to propadanje, ma koliko ono široko i obimno bilo, nije nas lišilo onoga što je sa stanovišta kulturne funkcije duhovnog naslijeđa najvažnije, tj. ono nas nije lišilo potrebe da držimo i uporno čuvamo svijest o Bosni i ono što Bosnu čini tako čudnom i neobičnom, da držimo i čuvamo bosanski duh.

To je taj teški, gromadni, kameniti i goroviti duh, velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i zaronjeni u sebe zatvoreni duh čovjeka prirode. To je kontemplativni duh uronjavanja u ono što je bilo i prošlo, u vječno, iza granica prolaznog, u ono sa one strane teškog, nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka. To negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to vječno, tradicionalno i tradicionalističko bivanje kao čovjek, ljudi koji jesu, koji su bili i koji će biti, sve u jednom neprekinutom nizu. Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.

To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim barjacima koji su se ikada vili nad ovim našim gudurama i dolinama, a pod ovim našim teškim i maglovitim nebom. Radi toga Bosna nikada nije bila podijeljena kao teritorij, kao tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno, nije nikad ni bila jedna svjetovna vojna i politička tvorevina, država ili jedinstvena partija. Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučje, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki barjak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom...“ Uvjerljivo je to pisao Filipović i bukvalno „uvalio“ Maku Dizdaru, svom jaranu, i one ideje kojih u djelu nikada nije bilo, zbog čega se poslije i sam Mak morao pred partijom ograđivati od stavova iznesenih u Filipovićevom eseju. Kao i uvjek, Muhamed Filipović piše uvjerljivo i nadahnuto o Bosni ali je nesiguran u interpretaciji nekih drugih dimenzija Kamenog spavača. Kao političar, Filipović će do kraja zanemariti i odbaciti vlastite filozofske poglede na narodnosnu dimenziju bosanskog duha i njen nadnacionalni kvalitet. Upravo je zato značajna, svojevrsna iskrenost Filipovićeva , kad konstatuje: „...Nije u pitanju, dakle, jedan literarno-kritički ili estetički pristup ovoj poeziji, nego jedna kulturno-historijska i filozofska ocijena, koja se, istina, služi i estetskim i literarno-kritičkim izvodima kao premisama, ali svoje stavove i dokaze formira na drugoj, tj. kulturno-historijskoj i filozofskoj dimenziji...“ Smatrao sam svojom obavezom ukazati na jednu takvu dimenziju i djelo u kome je ona najbolje iskazana. Sličan pristup u oblasti djela Meše Selimovića i Emira Kusturice – Nemanje dao bi, samo, nužni kvalitet vlastite spoznaje u dimenziji kulturne tradicije i duhovnosti nacije:

„...Svugda se tu prepoznaje naša zemlja, naša sudbina, naš čovjek, naša povijest, naše iskustvo, naš duh, onaj gorki, podsmješljivi, nepovjerljivi duh stremljenja, čekanja, otpora i vjere u to što će doći...“

(Muhamed Filipović – „Bosanski duh u književnosti – šta je to“)

Prevedeno na nacionalni jezik – tj. jezik nacionalnog interesa, bez bosanske pozicije u kulturi i bez Bosne kao inspiracije, nema ni budućnosti ove zajednice. Svaka veza sa Bosnom mora biti u duhu same Bosne, koja nije ničija da bi bila svačija; koja predstavlja ravnotežu vlastitih, unutrašnjih protivrječja. Dati prilog toj ravnoteži znači založiti sebe oslobođenog zablude o vlastitom pravu na Bosnu – znači, nacionalnoj isključivosti suprotstaviti „bosansku poziciju“ i prevazići sebe vlastitim stavom. PA KAKVA JE TO ONDA BOSNA O KOJOJ I SAM GOVORIM?! Ko je individualno i kolektivno odgovoran za sve buduće kompromise potrebne njenom uspostavljanju, jer Bosne nema, na onaj način na koji o njoj pjeva Tunjo, raspravljajući o poeziji Maka Dizdara. Takva nenacionalna i nepodjeljena Bosna – ISTORIJSKA KAKO KAŽU, ne postoji ni kod Filipovića. Ko će izgraditi Novu Bosnu sa opjevanim likom: Bošnjaci kao nacija koja se ne može pomiriti ni sa samom sobom u Krajini („podijeljena između Alije i Fikreta“) a čiju politiku reprezentuje fašistički stav Harisa Silajdžića, „sredićemo mi Srbe – ukinućemo RS – donijećemo novi Ustav – stranci šta čekate poderite ih za nas...“ , ili oni kvazi Arapi, što lažu sebe i državu, da bez njih ne bi bili slobodni!? Ili to trebaju uraditi Srbi koji već imaju tapiju na pola Bosne i Hercegovine („Republika Srpska“), pa je svakom normalnom jasno, da tu trgovine nema: ako hoćemo poslovati i sarađivati moramo ponuditi bolju Bosnu i Hercegovinu Srbima i svoje prijateljstvo u koje neće sumnjati u zamjenu za koncesije zajedničkom životu koje bi i oni platili. „... Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet žive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima...“

( „GOSPOĐICA“ – IVO ANDRIĆ)

Promijeniti realnost i iz pjesme zakoračiti u život, stvarni život Bosne i Hercegovine, promijeniti odnose među zavađenim narodima, znači prije svega krenuti od sebe a ne od ogledala koje je pred nas postavio Ivo Andrić, ili neko drugi. Spoznati sebe u vlastitoj istorijskoj cjelokupnosti, unutar izgrađenog civilizacijskog ambijenta, vidjeti svoje mjesto i spoznati sebe kroz svoje komšije. Naša spoznaja o sebi kao nacionalnom biću nije ni jedina ni najbitnij, šta više, lažu svi koji kažu da je interes tako shvaćene nacionalne svijesti, vrijedan patnje kroz koju smo prošli, i drugi sa nama.

4. NEKAD SMO ZNALI BITI BOLJI DRUGIMA I SEBI Sa Hercegovinom ili bez nje, Bosna je vjekovima, duže od hiljadu godina,

predstavljala jednu opšte-poznatu geografsku i političku konstantu, ne samo na ovim prostorima. Saznanje o toj i takvoj Bosni išlo je mnogo dalje i od granica bivše Jugoslavije i Zapadnog Balkana.

Na bazi ove premise, koja nije sporna, nameće se danas, u krilu nacije, poželjna politička svijest i zabluda o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine. Odnosom prema toj zabludi, kao na kakvoj političkoj pijaci, mjeri se PATRIOTIZAM bošnjačkog čovjeka. Kao u staro, da ne kažem dobro, doba komunističke uprave, u jednoj nevinoj ali tako konvertibilnoj rječci, pronađen je kriterij pravovjernosti, kriterij za odvajanje bjelih od crnih ovaca u narodu.Tako shvaćeni patriotizam nije nikakav izraz emotivnog odnosa građanina prema svojoj domovini, on je samo pozicija fanatizovanih i izmanipulisanih glava prema jednoj političkoj liniji, „vlastite“ političke stranke, i definicija ljudske potrebe da se vlada i upravlja narodnom sudbinom, čak i onda kada se tome nije doraslo.

To je iskonska potreba malih ljudi našeg podneblja koji su se, do juče, zaklinjali u jedinu pravu domovinu Jugoslaviju, koji su gorljivo, iza tapaciranih političkih govornica, nudili i garantovali ličnu spremnost, da za svoju domovinu Jugoslaviju, prilože, na oltar starog sistema, pod znamenjem srpa i čekića, život ako treba – TUĐI NARAVNO. I priložili su. U temelje njihove političke domovine tj. domovine izašle iz velike političke ljubavi i potrebe, ugrađeno je mnogo krvi i znoja, svih onih, koji nisu sa istim oduševljenjem, slavili i veličali taj poredak izjednačen sa domovinom. Kad više nisu mogli da vladaju cjelim prostorom počeli su učiti svoj narod, kako se granice te domovine protežu do granica njihove vlasti i kako se moramo razići na tim granicama. I ginuti dabome, za nove – stare domovine, banana republike i nove-stare granice. Tom kalibru ljudi oko nas, danas je domovina Bosna i Hercegovina, ali oni će, koliko sutra, sa istom revnošću se zaklinjati u domovinu Bosnu bez Hercegovine i Bosnu bez Republike Srpske – kako se njihova moć i vlast budu smanjivali, tako će se smanjivati i domovina zavedenih Bošnjaka. Nesposobni za više i za bolje, oni ruše već stvoreno i zajedno, sa starim poltronima bosanskog novinarstva naučenim na život pod političkim patronatom, u realizaciju ličnih ciljeva, uvlače svoj narod, sve više zainteresovan za sudbinu svoje stranke i svoga vođe. To nije briga za vlastitim narodom niti ljubav prema vlastitoj državi.

Zbog takvog poimanja patriotizma, Bošnjački nacionalni teritorij se kroz vijekove, počev od Sedamnaestog vijeka, konstantno smanjivao. Teško je, u stvari, definisati precizno i bez dvoumljenja nacionalni teritorij, na kome je istorija preplitala kulture, spajala različitosti i čudnim spletom okolnosti stvorila novi kvalitet, novu naciju. Sve do posljednjeg rata ( 1992.-1995. godine), Bosna je bila nukleus nacionalnog teritorija, jedna konstanta, koja se tek u ovom ratu, počela mjenjati, preciznije rečeno – SMANJIVATI! U 17. vijeku, na prostoru između Drave, Save, Grđevice i Dunava, dakle, otprilike na području Slavonije, živjelo je preko 100.000 muslimana, što je predstavljalo više od polovine stanovnika tih prostora a gradovi poput Osjeka i Požege, imali su relativnu muslimansku većinu. U Lici i Krbavi, u istom vijeku, bilo je preko 30.000 muslimana – više od 7.000 domaćinstava. Muslimani Like su uglavnom bili starosjedioci, mada je bilo i Bošnjaka koje je naseljavao Malkoč paša 1553. godine. Gradovi kao što su Udbina i Perušić, imali su preko 90 % muslimana. Nakon neuspjele opsade Beča 1683. godine, Turska započinje povlačenja iz Slavonije i Srema. Prodorom kršćanskih država u ove krajeve, muslimansko stanovništvo biva izloženo progonu i pokrštavanju. Muslimanska istorija na područjima Hrvatske države time je zauvijek završena i sa tih prostora, muslimani zauvijek nestaju krajem 17. vijeka. Sličnu sudbinu doživljavaju muslimani u Srbiji početkom i sredinom 19. vijeka. Ne računajući turske posade u garnizonima i samu vojsku, u Srbiji je na pragu 19.vijeka bilo preko 100.000 muslimana. Teško je utvrditi tačan brojčani odnos između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u Srbiji. Knez Miloš u pismu Piniju od 06.11.1818. godine kaže da u Beogradu ima 2540 „turskih domova“ a srpski istoričar Đorđević piše ( u „Novoj Evropi“) sljedeće: „U Valjevu je pred Kočinu Krajinu (od 1788. – 1791. godine) bilo 24. džamije i preko 3.000 muslimanskih kuća a samo 200. hrišćanskih, dok je za vrijeme druge vlade kneza Mihajla u Užicu bilo 3.500 muslimana a samo 600. pravoslavaca“. Iseljavanje muslimana iz Srbije započeto je još za vrijeme Karađorđevog ustanka a završeno sredinom 19. vijeka, za vrijeme druge vlade kneza Mihajla (1860. – 1868. godine). Čak je ovim tendencijama, svoj doprinos dao i sultan Selim Treći, koji provodeći velike tanzimatske reforme pa 1830. godine izdaje hatišerif (naređenje koje se mora izvršiti) kojim se utvrđuje da muslimani više ne mogu živjeti u Srbiji i da su dužni, u roku od jedne godine prodati svoja imanja i posjede te zauvijek napustiti Srbiju. Ako izuzmemo Sandžak, koji je svakako politički problem za sebe, tim prije, jer sve do dolaska Austro-Ugarske okupacije Bosne, on je pripadao Bosni, pa se ovaj hatišerif nije odnosio na njega, gotovo svi muslimani napuštaju Srbiju. Iz ovakvih činjenica, mogu se izvući različite konsekvence. Nacionalisti i politički pigmeji moga naroda, plasiraće gluposti o deset genocida, kojima je ovaj narod bio izložen. Srpski narodni ekstremi lamentiraće nad sudbinom kneževine uništene u Kosovskom boju i petstogodišnjem ropstvu pod turskom, identifikujući Bošnjake sa Turcima.

Tako će se neko vrijeme vrtiti priča o mržnji jednih prema drugim, zaboravljajući da su odnosi ova dva naroda uglavnom bili dobri i bratski a samo povremeno kulminirali sukobima i mržnjom. Bošnjaci su zajedno sa Srbima dočekali moćnu Austro-Ugarsku armiju i pružili joj otpor, te čitavo vrijeme njihove vladavine, borili se zajedno, u oružanim sukobima kao i u političkim procesima za vjersku i mearifsku autonomiju. A onda su Bošnjaci podržali Austro-Ugarsku jer je bila saveznik Turske, u Prvom svjetskom ratu, iako je taj rat započeo granatiranjem Srbije i ubijanjem Srba. Kada je završen Prvi svjetski rat i srpska kraljevska vojska, pobjednički protutnjala područjem nekadašnje Jugoslavije, oslobađajući sebi bratske narode, žrtvujući se za to – stvorena je zajednička država južno-slovenskih naroda (bez Bugarske) u kojoj su Srbi, muslimansko etničko pitanje mogli rješavati silom političke moći i položajem evropskog miljenika koji je dao važan doprinos pobjedi saveznika okupljenih oko „Antante“. A onda su Srbi, putem svojih vođa i kralja Aleksandra Karađorđevića, poručili : „Braćo naša, hajdemo zajedno“ , dajući vjerske i političke slobode muslimanima, a zatim, samo zbog Bosne i muslimana, kralj donosi novi ustav i mjenja naziv „Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“ u KRALJEVINA JUGOSLAVIJA. Muslimani se vraćaju u Srbiju i danas ih je samo, u Beogradu oko 200.000. A kada je došao Drugi svjetski rat, i kada se na srpski narod svaljuje sva sila fašističke mržnje i zločina, te kada u njoj uzmu učešće i pojedini muslimani, cjelokupna muslimanska inteligencija i vjerska ulema obznanjuju svoj stav i pozivaju sve muslimane u zemlji da ga poštuju. „Ne ubijajte svoju braću“, osnovna je poruka ovih proglasa i rezolucija. U rezoluciji, na Glavnoj godišnjoj skupštini organizacije sveukupne ilmije (svih vjerskih službenika Islamske zajednice), održanoj 14. avgusta 1941. godine, objavljeno je sljedeće: „...Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koji nedužno padoše u ovim nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje. Konstatujemo da su takvo što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo sa sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane DA SE U DUHU VISOKIH UPUTA SVOJE VJERE STROGO KLONE OVAKVIH ZLODJELA...“

U poznatoj SARAJEVSKOJ REZOLUCIJI, od oktobra 1941. godine. poručuje se: „...Mnogi katolici, svjesno, za svoja zlodjela koja su provedena, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusobnim razračunavanjem između muslimana i pravoslavnih. Tako isto mišljenje imaju i neki pravoslavni u pogledu odgovornosti muslimana. Činjenica što među počiniteljima ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovornost baciti na sve muslimane. I mi sada konstatujemo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u svakoj zajednici. Konstatujemo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane,

izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime oblačili su nemuslimanima fes, koji je zaveden kao uniforma sve vojske, vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima. Stoga se ne mogu ni danas muslimani predstavljati inicijatorima zločina i onima koji ne trpe pravoslavne i izazivaju sve nerede, kao što to neki namjerno čine...“

U protestu mostarske, muslimanske inteligencije, u Mostarskoj rezoluciji iz 1941. godine, objavljeno je: „...Kroz cijelu povijest, naše mile domovine, Bosne i Hercegovine, ne pamte se ovako teški i burni dani i ovako burna vremena kao ova, što sada preživljujemo. Već mjesecima slušamo i gledamo, kako gore sela i varoši, kako ginu nedužni sinovi ove zemlje, kako se otima tuđe dobro. Sve nas to natjeruje da se duboko zamislimo i zabrinemo nad sadašnjosti i budućnosti ovih napaćenih i nama milih krajeva.

Nošeni dubokom vjerom, da tumačimo volju i osjećaje najširih slojeva širom naše ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da izjavimo i konstatujemo sljedeće:

Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonje i nasilna prevjeravanja koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima, i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana. Svaki pravi musliman, oplemenjen uzvišenim propisima Islama, osuđuje ovakva zlodjela ma sa koje strane dolazila, jer zna, da islamska vjera smatra najtežim grijehom ubijanje i mučenje nevinih, kao i otimanje tuđeg dobra, te prevjeravanja pod ovim okolnostima koja isključuju slobodnu volju. Šaka ovih nazovi muslimana, koji su se o to ogriješili, samim tim su se ogriješili o uzvišene propise Islama, pa će ih neminovno stići kazna i ljudska pravda...“

I iz Banja Luke, sjedišta Pavelićeve vlade i Pavelićevog zamjenika Džafer bega Kulenovića, 12. novembra 1941. godine upućena je rezolucija muslimanima: „Još od početka osnivanja NDH, gledamo, mi muslimani, s najvećom zabrinutošću kako su ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.

Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, streljenje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica, s rokom od jednog do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimo-katoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog i istinoljubivog čovjeka i koje su nas, muslimane ovih krajeva, iznenadile i na nas djelovale najneugodnije. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje. Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da podsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru.

Ravnopravnost Islama, često isticana pisanim slovima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i u praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane Ustaša – katolika, koji vrijeđaju osjećaj muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćana...

Mi imamo dosta primjera gdje su ustaše pod fesovima na glavi pristupale klanju i ubijanju hrišćana. To je bilo i u Bosanskom Novom gdje je četiri kamiona ustaša, došlo iz prijeka pod fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama.

Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano osamstotina šezdeset i dva hrišćana.I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano 950. hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 06. septembra 1941.godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je glavom platilo 1.365 muslimana (ljudi, žena i djece).Mi znamo slučajno, gdje su nekoji ustaše-katolici, udarali na hrišćane sa povicima: „Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo, Meho“ i slično.

Izazvavši ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušujemo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa se tako međusobno satiremo i istrebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi...“

Bivši i aktuelni gradonačelnici, muftije, muderisi i hafizi, primarijusi državnih bolnica, profesori i doktori, posjednici i knjižari, trgovci i imami- SVA MUSLIMANSKA PAMET, ovakvim rezolucijama, u teške dane Drugog svjetskog rata, stala je na stranu svoje progonjene braće i na stranu pravde. Oni su u tim sudbonosnim danima izrekli vlastiti politički stav i pozvali svoj narod da se okupi oko njega. Realnost je, i prije raspada Jugoslavije, da se muslimanski nacionalni teritorij protezao od Velike Kladuše do Skopja, obuhvatajući prostore Bosne i Hercegovine, Srbbije i Crne Gore i da je na tom potezu živjelo preko 97. % svih Muslimana bivše Jugoslavije. Realnost je da su Bošnjaci bili izmješani uglavnom na područjima naseljenim pravoslavnim življem i da je zajednički život i spremnost na ispomaganje samo povremeno prekidano od strane političkog i običnog ološa. Vrijedi na ovom mjestu pomenuti i jedan događaj, jedan politički stav, koji je iz srpskog naroda došao sa važnog i možda najvažnijeg mjesta, a zbog koga sam već, u nekoliko navrata bio oštro i prljavo napadan od časopisa fašističke ideologije Bošnjačkog naroda, nacionalnog sedmičnika, „Ljiljan“. Naime i u nekim ranijim radovima ukazivao sam na zalaganja Kralja Petra Drugog Karađorđevića, u maniru porodične tradicije za razumijevanje položaja bosanskih muslimana i njihove važnosti u političkim odnosima. Zalažući se iskreno, u izbjeglištvu, u uticajnim zemljama zapadne alijanse, za rješavanje nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Kralj Petar ( to je onaj Kralj koji je maloljetan napustio Jugoslaviju 1941. godine – i nije kriv nikome ni za što) je upućujući Božićnu poslanicu i čestitajući novu 1963. godinu zaželio sve najbolje narodima Jugoslavije: Srbima, Hrvatima, Slovencima i Muslimanima. Nakon oštrih kritika koje su mu upućene od ekstremne, srpske emigracije koju je predvodio pop Momčilo Đujić, Kralj Petar se u ČIKAGU obratio, NA SVESRPSKOM KONGRESU, 23.juna 1963. godine i gotovo čitav govor posvetio ovom pitanju: „...Nedavno sam od jednog pametnog mislioca čuo jednu definiciju politike koja mi se mnogo svidela i koja kaže: „POLITIKA JE RAZUMNO I SMIŠLJENO ORGANIZOVANjE NARODNOG ŽIVOTA I DRŽAVNE STVARNOSTI“! Počinjem sa ovim navodom kako bih dodirnuo pitanje, koje je poteklo baš od jedne vaše sastavne organizacije, povodom moje Božićne poslanice. Zamereno mi je što sam posebno spomenuo

muslimane. Smatra se to kao nekakvo cepanje srpskog naroda, kao priznanje izvesne četvrte narodnosti u Jugoslaviji. Pa se izjavljuje bojazan da mi takva izjava nije na neki način podmetnuta. Nije kraljevo da vodi politiku, ali je kraljeva dužnost da objasni svome narodu svoj stav. Tim uvjerenjem sam inspirisan kad pristupam ovom objašnjenju.

Nije kralj Petar Drugi izmislio muslimane, no su se oni kao takvi afirmisali od prvog dana zajedničke države. Njihova ogromna većina je od prvih ustavotvornih izbora glasala za svoju Jugoslovensku muslimansku organizaciju. Kroz sve popise stanovništva izjašnjavali su se velikom većinom za muslimane – Jugoslavene.

Naši muslimani su uvijek bili državotvorni, služili državi i njezinom jedinstvu i nikada nisu zastranili stranputicom separatizma...

To je njihovo pravo samoopredeljenja i mi ga imamo poštovati.

Mi Srbi se nikada nismo bavili nasilnim posrbljivanjem. Najmanje bi nam takav posao bio danas potreban. Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina, prvi ustali baš najugledniji muslimani. Bilo je, istina, muslimanskih otpadnika i u ustašama, ali je ološa bilo uvek i u svim narodima. Narod se međutim ne ceni po ološu no po svojoj eliti... i zato, sledujte primer vaših najvećih političkih predaka i uzora, i poput njih, prihvatite najtešnju saradnju sa muslimanima, kao jednu od osnovnih aksioma naše konstruktivne politike. Na tom planu imaćete vazda i moju kraljevsku podršku, i podršku baš našeg naroda iz zemlje. Jer mi je i otud skrenuta pažnja na muslimane i učinjena sugestija da se s njima stupi u vezu i saradnju.

Možda će neko od vas pomisliti: „Zar je pitanje muslimana toliko važno da mu kralj toliko pažnje posvećuje?!“

Biću kategoričan: ZAISTA JE VAŽNO“ !!!

Za mene lično ali i za srpski i bošnjački narod (tada nepriznati muslimanski) ovo je bio višeznačan govor, politički važne osobe, naročito u krugovima zapadnih zemalja (a posebno u Velikoj Britaniji) koje su bitno uticale, uprkos socijalističkom uređenju Jugoslavije, na mnoga važna unutrašnja i međunarodna pitanja državne politike ali i važne institucije srpskog naroda. Pisao sam o tome u više navrata ističući važnost međusobnih odnosa dva naroda i uvijek su mi bili bitniji pozivi na razumijevanje i zajedništvo nego mržnja koja rađa strah, a okončava ubijanjem. Nakon jedne polemike pune političkog naboja između Dr. Ekrema Ajanovića ( jednog od osnivača Izetbegovićeve SDA ali i Silajdžićeve Stranke za BiH), najgori novinarski šljam okupljen oko sedmičnika „Ljiljan“, pod skrivenim identitetom KOLEKTIVNOG ČINA, zvanim : „REDAKCIJA LJILJANA“ , na 41. i 53. strani lista (malo im jedna strana) br. 417. od 15.-22. 01. 2001. godine, u sramnom odgovoru „provincijskom egocentriku Dž.Galijaševiću“ pod naslovom „KUD PLOVI OVA GALIJA I NA NJOJ BALIJA“, napisao mi je između ostalog:

„...Čitav je izgleda , problem u citatu koji je prenio gospodin Ajanović iz nedavne nesuvisle knjige diva iz Moševca, gdje elaborira nacionalno pitanje muslimana od njihovog provjerenog „prijatelja“ Kralja Petra, čiji je odani general Draža napravio tolike pokolje, da umalo nije riješio nacionalno pitanje Bošnjaka...“

Jeste, ponovo otpisujem tom moralnom šljamu iz Ljiljana na način koji zaslužuju i razumiju. Kralj Petar Drugi Karađorđević jeste veliki prijatelj bosanskih muslimana – Bošnjaka a to je bila čitava kraljevska porodica Karađorđevića. Njihova politika je respektovala i nikada nije sputavala tu pozitivnu istorijsku i nacionalnu svijest kao jedinstveno stremljenje jedne zajednice da se njen identitet i suština, ta objektivna realnost pozitivne svijesti, samo politički verificira. Glavni i odgovorni urednik Sejo Omeragić i čitava njegova redakcija, nisu ništa drugo nego politički imbecili nesvjesni društvenih procesa u kojima instrumentalizovana mržnja prema jednom narodu izaziva povratnu reakciju, koja pokreće sistem začaranog kruga. Moj nacionalni prijatelj kralj Petar Drugi nije komandovao vojskom, nije komandovao Draži Mihajloviću i nema nikakve veze sa međusobnim ubijanjem u drugom svjetskom ratu. Bio je maloljetan i zemljom, je u njegovo ime, vladalo namjesništvo – maloljetan je otišao iz zemlje kada je počeo rat. Ali, za razliku od fanatika iz moga naroda, on je imao snage, prije Titovih foruma, Centralnih komiteta, i svih muslimana u komunističkoj vlasti, da na međunarodnoj sceni otvori to pitanje i ubrza proces priznavanja jednog evropskog identiteta – nacije koja mora znati, da samo osjećanja, instinkti i refleksi, ne znače ništa ako ne postoji razvijena svijest o pripadnosti velikim narodnim zajednicama i ljudskom rodu u cjelini. Pisati o tome, znači gurati prst u oko šovinističkom kiklopu koji je moj istinski neprijatelj a ja njegov – i ta borba, mene Bošnjaka koji volim svoju južnoslovensku braću SRBE I HRVATE (a volim i Crnogorce, Makedonce i Slovence) više nego vjerske fanatike i budale iz moga naroda, zbog kojih smo višestruko kompromitovani, zbog kojih nam zaviruju pod nokte na svim evropskim destinacijama i graničnim prelazima. Samo zbog njih, zbog njihovih sramnih djela i monstruoznih ubistava a ne zbog toga što se o tome govori – i što je glas Bošnjaka koji to odbacuju danas snažan, i puno snažniji nego ikada, moram uvijek, sa indignacijom i gađenjem govoriti o toj pojavi, kako je niko normalan i dobronamjeran, ne bi pripisivao meni ili mom narodu. „...Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz.

U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobično jakom osjećajnošću ( naše najljepše balade i romanse su muslimanske ), stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo.

Sa ostalima nisu mogli, jer im put nije bio isti. Išli su sa okupatorom ali su ga mrzili, jer su željeli kraj turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje.

Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi...“

( MEŠA SELIMOVIĆ, 1970. godine )

Meša Selimović je pun ljubavi za svoj narod a u ovoj misli otkriva se razlog zbog koga se izjasnio u nacionalnom pogledu kao Srbin. Defetizam. Strah i sumnja da uopšte postoji rješenje koje bi garantovalo bolju budućnost mom i njegovom tragičnom narodu. Ali pogrješio je, i veliki Meša. Nema tragičnog bezizlaza, postoji rješenje: iskrena saradnja i razumijevanje među narodima u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci moraju, na sebe preuzeti sudbinsku odgovornost za taj proces i za slobodu i demokratiju, u ovoj zemlji. Kao najbrojniji narod, moramo, hrabro preuzeti tu odgovornost i napraviti prvi korak, i drugi pa i sto drugi: NEMA DRUGOG PUTA, nema alternative, to je jedini mogući put koji jeste prevladavanje tragičnog bezizlaza i strahova našeg Meše!

Z E M Lj A Kazuj zemljo, sad je vrijeme: Čija li si, da li naša ili tuđa, da idemo svi k'o jedan da ginemo, blago nama i krv svoju da lijemo, pa i tuđu, ako kažeš: „Djeco moja“. Majko naša!

Šuti zemlja, kao zemlja na nebu se Hubel smije i Gromovnik Perun sa njim. Allah, Isus i Marija zabrinuto vrte glavom, kažu zemlji: „Progovori. Budalama jasno reci: Lomite se nevjernici, tucite se, o pogani, krvite se među sobom! Pobjeditel' jedni druge tada znajte: Nad slabima vlast je vaša. Vlast je vaša Ja ničija, sem Božija i svačija“!

1 / 2 - ŽIVOT ZA ISTORIJU I POVIJEST „ŽIVOT ZA HISTORIJU“ moglo bi da piše kao epitaf svijesti o nužnosti zajedničkog života i kolektivnog napora naroda Bosne i Hercegovine da odnosi i državna organizacija budu uređeni u zajedničkom interesu. Političke mutivode, lažni lideri i marginalci; otpadnici i kriminalci; salonska inteligencija, klerici i nacionalisti, udruženi u misiji destrukcije, ovim riječima su pozvali bosanskog čovjeka (i hercegovačkog, dakako), u neobjavljeni rat protiv samoga sebe. Čovijek, bosansko-hercegovački čovijek, i njegov opšti ili parcijalni smisao, na taj način, stavljeni su u funkciju ideje o cilju koji opravdava sva sredstva, uglavnom zbog „istorijskog poziva“. Dehumanizirana istorija dobila je svoj puni smisao u nacionalnom „otrežnjenju“, a Bosanac i Hercegovac, postao je njeno najvažnije oruđe. Sve žrtve, svi zločini (pojedinačni i grupni) u prizemnoj ideologiji mržnje dobili su svoje opravdanje: Istorija se kreće – Nacija se razvija ; taj proces uzima danak neminovnosti i univerzalnosti vlastite svrhe – kreće se i odvija u obliku prirodne nužnosti, kao prirodni zakon, Božija volja ili sudbina, Usud – sreća ili nesreća; kao apsolutna neizvjesnost i odsustvo razumnog učešća bilo koga u njoj. Ona je sama za sebe razum a kriterij njene „razumnosti“ samo ona pozna – taj sud, spoznaće i čovjek, slijedom neminovnosti kojom ona upravlja.

Naravno, „...istorija ne radi ništa, ona nema nikakva bogatstva niti bije bitke, ona je samo djelatnost čovjeka koji ide za svojom svrhom...“, rekao bi jedan, nama znani filozof, ali, gluhe uši naših naroda bi to prečule. Jer, svaki pokušaj da se o istoriji bosansko-hercegovačkog prostora (istoriji nacionalnih zajednica, istoriji države i prava, istoriji kultura, religija i civilizacija – istoriji bilo čega) govori razložno, politički jasno i autonomno, uvijek je u poziciji da bude difamiran i etiketiran;vulgarno osporavan, bilo iz ideoloških, bilo nacionalno-egoističnih razloga. Osporavanje kao polemika ili drugačiji stav, uvijek je poželjno, ali ovdje nikada nije bila riječ o tome: Ovdje je osporavanje optužba, blaćenje, vrijeđanje i ekskomunikacija. Lični stav koji odudara od službenog je Izdaja. Postkomunističko doba nije Bosni i Hercegovini donijelo dugo očekivanu slobodu i političku demokratiju. Tamo gdje su morale nastati političke stranke jasne političke vizije i ozbiljnog političkog programa, koji se projektuje kao izraz poluvjekovnog razvoja u miru, stvorene su partije, stranke i pokreti, zaduženi za čeprkanje po bunjištu nacionalne istorije. A kao i na svakom drugom bunjištu i na ovome se moglo, uvijek, isčeprkati poneko zrno razloga za crno-bijelo određenje prema drugim narodima i drugim državama. Mada riječ „država“ ne znači ništa više od puke balkanske političke megalomanije, koja svakoj naciji garantuje pravo, da u prošlosti pronađe i omeđi „svoju državu“ i prepozna „svoj narod“ , kako unutar tih međe, u vrtlogu međunarodnih spletki, intriga i ratova pronalazi „OPTIMALNA RJEŠENjA“, za koja ponekad pogine 100.000 ljudi , katkad i 200.000 – u stvari, pripadnika „našeg“ ili „tuđeg“ naroda. Doduše, ni riječ „Narod“, ne predstavlja ništa drugo osim kvantiteta tj. broja sličnih jedinki u gomili istorijskog očaja, povezanih samo instinktom zajedničkog stradanja i prkosa., koji ih gura u izdvojenost kao posljednji vid otpora, prvo umišljenoj a zatim i stvarnoj nepravdi. Nigdje svijesti o vlastitoj posebnosti, šta ona predstavlja i na što obavezuje. Time se istorijska dramaturgija prostora i opstanak naroda, sam po sebi, proglašavaju za vrhunsku mjeru vrednovanja učešća čovjeka i njegove nacionalne zajednice u procesu oblikovanja stvarnosti. Iz takvog kriterija, razviće se poželjna svijest o nužnosti da čovjek treba i mora da bude OBJEKAT ISTORIJE, puko sredstvo realizacije pogrešno shvaćenog nacionalnog interesa – pa će se ustrojiti nacionalni frontovi kao političke tvorevine, unutar kojih pripadnost NACIJI (i u glupostima, čak pogotovo tada) postaje moralna i politička obaveza, koju pred čovijeka stavlja histerična gomila. NACIJA, kao kategorija uravnilovke i nivelacije, unutarnjeg nasilja i katarze, sa ulice je ušetala strojevim korakom u državne službe, kulturne ustanove mas-medije, kafane i privatne domove. U vlastite taljige ona je upregla hodže i popove, učitelje, nastavnike i profesore; književnike, pjesnike i bolesnike, da u svom i njenom interesu nađu adekvatan odgovor na sve dileme ovog procesa u koji je NACIJA ušla kao RULjA sa balvanima ispred sebe. Nacija, Vjera, Država i Istorija, u interpretaciji prizemnih demagoga postaju sredstvo pacifikacije razuma – razum bježi od agresivnosti, on uočava i konstatuje stvarnost, percipira je u sve manje oštrim crtama – razum se spašava adaptiranjem,

prilagođava se toj NULTOJ TAČKI NOVE SVIJESTI, tom novom rađanju i početku, kao krajnjoj nuždi na koju se ne može uticati. Pitanje izbora, „nije naše nacionalno pitanje“ , „Mi nismo mogli birati“ – to i takvi odgovori kao mantre postali su naši očenaši i naše bismille. A kada dođe trenutak pobijede nad histerijom, kada argumenti gomile pođu padati, ruši se samo predmetna gomila – konkretna histerija, a svi argumenti postojanja dominantne i sirove grupne svijesti – svijesti rulje, nastavljaju da žive u organizaciji neke nove grupne svijesti. U tim okvirima kreće se sudbina bosanca i hercegovca – mistična i nepredvidiva – zla i kobna ali, opravdano zla i opravdano kobna; pogrešno shvaćena istorija njeno je jedino opravdanje a nacija i njen „kosmički“ interes, jedini alibi za žrtve. Jasno je da u istini o pripadnosti jednoj zajednici, jednoj naciji, ne leži, a priori i istina da je neko („čovjek“ – naravno) Dobar ili Loš. Taj istrošeni princip nacionalne supremacije i mobilizacije, svoj procvat bilježi početkom dvadesetog vijeka u Engleskoj i Francuskoj a tridesetih godina kulminira u Musolinijevoj Italiji da bi erupciju doživio samo deceniju kasnije u Hitlerovoj Njemačkoj. Svi ti pokreti već su analizirani, uglavnom sa vremenske i prostorne distance (kako je tada lako i jednostavno izlagati vlastite sudove) i kroz prizmu posljedica koje proizvedoše u vidu teških i razornih sukoba; bijesnih ratova i milionskih žrtava. Naravno da od silne pirotehnike i ubistava, nije bilo lako uočiti, kako stvaranje nacionalnih frontova, u vremenu u kome nema objektivne opasnosti po samu naciju, predstavlja manipulaciju masama zbog bezidejnosti, odsustva bilo kakvog ozbiljnijeg političkog programa i nejasne vizije budućnosti same zajednica. I još gore: To je put realizacije potrebe, vladajuće grupe, da iz haosa i krvi podanika, izgradi temelje svoga novog bogatstva, kroz pljačku i otimačinu. Kroz neviđene zločine. Onaj pojedinac, stranka ili pokret, koji nemaju ništa vrijedno da ponude nezadovoljnom puku, obično posegnu u riznicu nacionalnih prava i sloboda, te iz nje , velikodušno, poklanjaju svojim narodima mrvice onoga što im svakako pripada i što im niko ne osporava – što je neotuđivo narodno pravo, ali uz pravo, serviraju i mnogo politički obojene mržnje, tako da većina stranačkih programa u Bosni i Hercegovini, predstavlja paušalnu strategiju upotrebe nacionalnih prava i sloboda, kao i potencijalnu mogućnost da projekat „boljeg života“ i ne uspije tj. propadne, jer neko drugi, onaj preko ili iza, mrzi ovaj narod. Zatim se raspale strasti, probudi vjekovna mržnja jednih na druge, da bi izmišljena opasnost evoluirala do stvarne opasnosti, realnog sukoba i stravičnog rata. Vođe nacionalnih pokreta, svaki na svojoj strani će izgrađivati i gomilati lično bogatstvo iz ljubavi i krvi svojih podanika – zadovoljno će se oblizivati i upirati kvrgavim prstima u taj rat, u žrtve, i govoriti: „Zar vam nismo rekli“!!? Ili još gore: „Bili smo u pravu“! Taj odvratni cinizam predstavljaće dugo vremena politički kapital VOĐA pred kojim će i najrazumniji sagnuti glavu, uvježbavati osmijehe i tupiti oštricu ionako prigušenog nezadovoljstva.

Poslije ideološke diktature komunizma, Bosanci i Hercegovci, postadoše zarobljenici vlastitog neznanja koji nazvaše ISTORIJOM, i taoci vlastitog kolektiviteta, koji prozvaše NACIJOM. Alija,Radovan i Stjepan – pa Alija, Radovan i Mate – pa Alija, Momčilo i Krešimir – pa Haris, Živko i Ante – pa Beriz, Živko i Jozo – pa Sulejman, Dragan-Ivo i Mirko-Borislav i na kraju Haris, Nebojša i Željko, cjelokupna nasljedna loza izopačenog sistema sa VISOKIM PREDSTAVNICIMA (Karlom, Karlosom, Volfgangom, Pedijem i Kristijanom), ne nađoše formulu boljeg života, staviše narod „na čekanje“ i pozvaše ga na istorijski izbor i glasanje za vječno vraćanje istog. Kome u stvari pripisati ODGOVORNOST ZA RAT, koji je bio „rat svih ratova“ , u kome su ratovale sve naše istorijske traume i zablude, naši Bogovi i naša uvjerenja a djeca ginula – kome to fakturisati a da to bude potpuno i tačno lociranje odgovornosti, sagledano u sveukupnosti društvenih procesa i ambijenta predratne Jugoslavije tj. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije?! POLITIČKI FAKTOR, jedini je potpun i tačan odgovor. „Relevantan“ politički faktor svoju relevantnost obezbjedio je u krilu nacionalne ideologije, pune stradanja i frustracija, pune dugova onim drugim, genocidnih akcija, mržnje i patnje. Nije bitno o kojoj naciji je riječ; pomoćni radnici nacionalnih ideologija bili su vjerski službenici ( „u duhu stare crvene maksime : „hodže i popovi najgori lopovi“ ) i čitava vjerska hijerarhija koja je „vrlo svijesna“ prepoznala pravu stranu, onu „svoju stranu“ ! Rat su izazvale političke stranke, bez nekog posebnog plana: svojom rigidnom nacionalističkom orijentacijom, koja ad hoc otvara procese u kojima teži da bude pobijednik, ubjeđujući vlastiti narod, da će to biti i njegova istorijska pobjeda. Sve pretpostavke, da u tim okolnostima ne bude dogovora među sukobljenim narodima, garantovalo je teško naslijeđe komunističke svijesti i netolerancije prema svemu što je drugačije. Kao dobri sateliti projekta „razdvajanja naroda“, pa projekta „zavađanja naroda“, zatim projekta „rata naroda“ i na kraju novog projekta „pomirenja naroda“, nastupala su razna udruženja građana, asocijacije i ustanove, spremne da uz „pravu politiku“ i „pravu vjeru“ , onu pradjedovsku, budu na pravom mjestu u tom složenom istorijskom trenutku. Bog mi je svjedok, da u tom vremenu mržnje i krvavog ratovanja, ne postoji ništa istorijsko niti epohalno. Oni koji su spremniji dočekali rat, napravili su više zločina i za njih, će dodatno odgovarati. Međutim, iza zvučnih imena nacionalističkih partija:SDA, Stranka Za BiH, SDS, HDZ... krili su se uglavnom isti ljudi, neki i danas vrlo aktivni, sa nešto izmjenjenom retorikom ali sa istom prepoznatljivom mržnjom (HARIS SILAJDžIĆ, HARIS SILAJDžIĆ I HARIS SILAJDžIĆ, PRIJE SVIH), jednako glupi, bezobrazni i drski, nude nove „spasonosne“ formule opstanka svog naroda i „svoje“ države. Haris Silajdžić, Nijaz Duraković, Muhamed Filipović i Izetbegović next generations, imena su koja itekako zvone na političkoj sceni Bošnjačkog korpusa i prostora, već sada jasno teritorijalno definisanog i prepoznatljivog. Oni, mrtvi-hladni, uvjeravaju

Bošnjake da je njihova nesreća ozakonjena Dejtonskim sporazumom, koji je nepravedan i koga treba odbaciti i promijeniti. A ništa vrednije i za narod bolje, njihova „pamet“ nije demonstrirala kao potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum je PROIZVEO MIR a potpisan je u vrijeme rata i ubijanja. Da je bio potpisan tri dana prije, u Ze-Do kantonu bi bilo osamnaest očeva više ŽIVIH, dvije majke i četvoro dijece, iz svih naših naroda. Da je potpisan godinu dana prije u Bosni i Hercegovini bi bilo 30.000 više živih a manje ubijenih, odnosno, da su bili pametni da potpišu Dejtonski sporazum prije nego što je rat počeo i pale mrtve glave ( rekao bi jedan naš, divni pjesnik u svom humanističkom zanosu, veličajući poruku koja znači MIR). Ali „oni“, ta bulumenta mržnjom opsjednutih nacionalista, nisu bili toliko pametni da prepoznaju neminovnost istorijskog procesa u njegovom začetku, da ne bi govorili o tome, kako su svo vrijeme imali snažnu političku podršku svojih naroda a odveli ih na besmislenu, ničim opravdanu klanicu. Takva sudbina proizvod je stanja duha i narodne svijesti. DEJTONSKI SPORAZUM JE KRIV ZA MIR! Čak i ovakav, iznuđeni mir, postao je podloga za novu ustavnu konstituciju i izgradnju jedino moguće državne organizacije, nedovoljno efikasne, nacionalno prekomponovane, siromašne, nepravedno isparcelisane države; nazor , kakve-takve ali, dogovorom, jedino moguće. On je stvorio uslove za utvrđivanje ratnih zločina i doveo do formiranja Haškog tribunala, kao dalekog centra za objektivno i neostrašćeno analiziranje životinjskih poriva u čovjeku, njegove mračne zločinačke pozadine i ideologije kao okvira za ubijanje u ime istorijskih ciljeva. Udario je svojim, sada već slavnim „Aneksom 7“ temelje povratka svakog na svoje. Garantovao je pravnu i imovinsku sigurnost, vojničkim prisustvom NATO snaga (od IFOR-a do SFOR-a i EUFOR-a), instalirao međunarodnu policiju kao instrument nadzora nad postupcima i djelovanjem lokalnih policijskih snaga (IPTF pa EUPM), ODREDIO GRANICE INSTITUCIONALNIH MOGUĆNOSTI I ODGOVORNOSTI LOKALNOG POLITIČKOG FAKTORA, i utvrdio organ za POLITIČKE DEBLOKADE (OHR) , za političku kontrolu i nadzor (OSCE) i uspostavio mrežu međunarodnih organizacija i službi od savjetodavnog, analitičkog i humanitarnog značaja. Pred međunarodnu zajednicu postavio je obavezu investicionog praćenja i pružanja konkretne finansijske pomoći i praćenja finansijskih tokova – što je dovelo do izrastanja KONVERTIBILNE MARKE (BAM) u stabilnu regionalnu i vrlo važnu valutu sa unutrašnjim pokrićem. Međunarodna zajednica je, hvala Bogu, htjela to ili ne, preuzela na sebe obavezu da brine i obnavlja Bosnu i Hercegovinu te da bude suodgovorna za mir. Sigurno je da se na ovako ustrojenom političkom sistemu, koji nastaje na temelju primarnog interesa da se zaustavi rat, može raditi, i da se on može popravljati i rekomponovati. U opticaju je puno „pametnih ideja“ (1.jake opštine, veliki regioni i značajne ovlasti savezne države ili 2.jake opštine, slabi entiteti i malo jača centralna vlast – može i drugačije ako se politički predstavnici naroda /od prvih demokratskih izbora u BiH ne

postoje predstavnici građana/ tako dogovore ) ali na sva ta naknadna mudrovanja, postoji jednostavan narodni odgovor kako je lako gotovom djetetu biti babica. Proces izgradnje države i funkcionalnih institucija je dugotrajan, maratonski, iscrpljujući istorijski poduhvat. Ni Njemačka, Francuska ili Engleska, pa ni bilo koja druga država, nisu svoju uređenost, političku, normativnu i institucionalnu, dobile preko noći. Korak po korak, svaki pojedinačno dogovoren i usaglašen, bez nervoze, bez mržnje i sa jasnim otklonom prema nasilnom rješavanju unutrašnjih problema, jedini su pravilan put. Taj put je započeo svojim prvim korakom nazvanim Dejtonski sporazum.On je razoružao budale, oduzeo oružje fanaticima (ali ne fanaticima sa ulice nego političkim fanaticima-stvarnim ubicama) beskrupuloznim avetima naše bliske istorije, koji danas spavaju nemirnim snom očekujući zasluženi poziv u Hag. Zato u objektivnoj analizi i kritici Dejtonskog sporazuma, koji jeste nesavršen, uvijek treba polaziti od društvenog i istorijskog konteksta u kome je on nastao i bio potpisan kao zajednička volja međusobno zavađenih, neprijateljski nastrojenih, naroda i država, u čije ime su odlučivale Vođe i Krivci, koji sami sebe potvrdiše potpisom na ovaj sporazum. Bilo je vrijeme, u kome nam je, uglavnom bilo dobro, a onda je u naše ime objavljen rat u kome je ubijeno 100.000 ljudi, protjerano preko 2.000.000 nevinih – spaljene kuće i spaljena zemlja, a onda je potpisan sporazum u Dejtonu, i mi smo počeli nadilaziti to stanje. Zato uvijek moramo biti protiv nasilnih intervencija u Ustav BiH, kakve zagovara pokvareni biznismen i krvopija Haris Silajdžić, i metodom demokratskih dogovora među političkim strankama i narodima, zajednički raditi na izgradnji održive državne zajednice. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je krenula pravim smjerom ali to kretanje nije dostiglo tačku stvarne potrebe građana samo zato što su ukupni društveni odnosi duboko opterećeni bliskom i daljom prošlošću. Nema rješenja i nema cjelovite Bosne i Hercegovine u diktaturi, bilo kakvoj i bilo čijoj. Integrisati Bosnu i Hercegovinu može samo dogovor jer korijeni međunacionalnih sukoba i nepovjerenje među narodima, mržnja i osvetnički bijes, nisu u svijesti građana ove zemlje nego su bili i ostali politički projekti iza kojih su stojali konkretni interesi, konkretne političke strukture i već poznati lideri.

M O J A J U G O - M O J A T U G O Uzalud su „crni pijetli „ najavili zoru, svilen gajtan, katil ferman – čekali na mene. Misao je o životu pobijedila moru, strašnu moru, crnu zoru i šejtanske sjene. Uzalud. Jer, prvi pijetli najaviše zoru. U meni je samo slutnja predstojećih muka skriven prolaz do izlaza, ni korak od smrti. Braća moja i zemljaci, ko tuđinska ruka, što se pruža, dok nepravda vasionu vrti, na put slutnje. Tajne slutnje predstojećih muka. Moja Jugo – Moja tugo, pozvaše me za te, da svijedočim protiv sebe, da prevaru shvatim. Da ponovo izaberem: Srbe il' Hrvate, protiv sebe da se dignem, da svoj narod pratim, moja tugo. Moja Jugo, odgovaram za te, nad grobnicom otvorenom, kamo Foča biješe, ili Mostar, Sarajevo, Srebrenica, Cerska! „Naš je život prepun smrti, koju nam doniješe tvoja Juga – tvoja tuga i armija serbska“. Nad grobnicom mog naroda, tu, gdje Foča bješa.

„NEKA UMRE I U TEBI, AKO TI SE ŽIVI, IZABERI“, presudiše „sinovi naroda“ , svom odrodu, izdajniku, koga svako krivi, što je Juga bilasmetnja, da dođe sloboda. „Neka umre, il' ti umri, kad ti se ne živi“! Zalud vičem: „NIJE JUGA, IZDAJNICI JUGE, srušišeje – razbiše je s nekoliko strana, ko iznutra a ko spolja – ali, nema druge Domovine, kao ona – majke Muslimana“! Ne shvataju. Ne slušaju. Izdajnici Juge. Opet pijetli i fermani, gajtani i svila – još trenutak sačekaće, da prihvatim fetvu“ Ja umirem a ni Juga, nije, što je bila, misao se o državi pretvara u kletvu. Dok čekaju na me pijetli, gajtani i svila!

1 / 3 - ISTORIJSKE ASIMETRIJE 3.A / PRVI POMEN - STARA ERA Istorija Bosne i Hercegovine, istorija tamnice( „tamnog vilajeta“ ,kako reče književnik), ključ je za razumjevanje kompleksnih političkih pojava koje određuju sudbinu Bosanaca i Hercegovaca: tačnije, riječ je o prostoru koji je manje od jednog vijeka nosio naziv Bosna i Hercegovina, ali koji je u svome, više-milenijumskom trajanju bio arena velikih plemenskih, narodnih, nacionalnih, političkih i individualnih sukoba i drama. Tragovi ljudske djelatnosti od kamenog doba do pojave prvih organizovanih narodnosnih grupacija (Iliri) pronađeni su na Butmiru, kod Konjica(Lisičići), kod Travnika(Nebo)… U prvim stoljećima nove ere, pojavom Ilira na ovim prostorima, izgrađuje se jedan viši nivo kulturnog i civilizacijskog poimanja zajednice. U tzv. Starijem željeznom dobu Iliri se javljaju kao brojna i nedovoljna homogena plemena, koja još u tom dobu karakterišu izgradnja dva tipa naselja: sojenička(pronađeni ostaci u Donjoj dolini kod Bosanske Gradiške i u Ripču kod Bihaća) te gradinska naselja ( kojih ima u ogromnom broju ali od kojih su najznačajniji Vrsnik i Ošanić kod Stoca). Mnogo lirskih plemena ostavlja iz tog vremena tragove svoga postojanja pomješane sa rezultatima većih i organizovanijih susjeda. Kod Bihaća ( u dolini Une, preko Like do planine Snježnik) prostirala se teritorija Ilirskog plemena Japodi koje je u tolikoj mjeri bilo izloženo uticaju Kelta, da su ih neki stariji istoričari tretirali kao etno-genetsku mješavinu Ilira i Kelta, što se u svijetlu novih istraživanja pokazalo neosnovanim. I Ilirsko pleme Mezeji ( u dolini Sane ) bilo je pod jakim pritiskom i uticajem Kelta, tj. njihove organizacije koja je bila na daleko višem nivou. Prodor Kelta prema jugu od Petog vijeka stare ere izazvao je promijene u načinu života Ilira kao i pomijeranja nekih plemena iz Sjeverne Bosne prema dolini Neretve( Ardijejci). Taj stalni pritisak moćnijih susjeda natjerao je Ilire da formiraju savez plemena u cilju odbrane. To je već period u kome se naziru konture nastajanja i razvoja jedne od najvećih civilizacijskih sila - Rimske imperije.

Prvi veliki sukob Rima i Ilira odigrava se 229. godine p.n.e. a zatim, sa povremenim prekidima traje rat, više od dva vijeka, o čemu nalazimo zapis kod Grčkih i Rimskih istoričara (Appian, Dion, Kassij, Vellej, Plinije Stariji… ). Tokom drugog vijeka stare ere Grčka i Makedonija dolaze pod Rimsku dominaciju a sa svih političkih mapa nestaje tek stvorene države Ardijejaca, sa glavnim gradom Skodrom i ilirskim kraljem Gencijem, na čelu države. 3.B / NOVA ERA - POHODI NA BOSNU Prvi pokreti Rimske vojske prema teritoriji današnje Bosne i Hercegovine padaju u vrijeme cezarovog nasljednika Oktavijana ( August, od 27. godine stare ere) koji praktično upravlja samo zapadnim dijelom Rimske države, dok Istočnim upravlja Marko Antonije. Pokorivši Delmate i Japode, Rimske kohorte su se uputile prema unutrašnjosti Ilirika ( to je otprilike ono što mi danas zovem „Bosna“ ) i okupiraše ilirsku zemlju. Nakon zatišja, koje je trajalo sedamnaest godina,, u Iliriku izbija pobuna, opšti ustanak, koji traje od Šeste do Devete godine Nove ere, poznat u Rimskim analima kao Bellum Batonianum – Batonov ustanak. Krvava pacifikacija ilirskih plemena i Ilirika dovršava se u centru današnje Bosne, na rijeci Bathinus (najvjerovatnije Bosna). Posljednja ilirska citadela koja pada u naletu Rimljana je Arduba (najvjerovatnije današnji Vranduk) . Rimski hroničari, fascinirani prizorom žena i dijece, vojnika i staraca, kako skaču u plamen da izgore ili u vodu da nestanu i utope se, samo da ne robuju Rimu, dugo vremena pišu o fanatizmu i ponosu Ilira toga podneblja. Pad Ardube označio je početak milenijskog uticaja Rima i markiranje ovog prostora kao djelića Antičkog civilizaciskog miljea, iz koga Bosnu neće izvući ni čitav naredni milenij poznate istorije, te će sa različitim intenzitetom, uz uspone i padove, ovaj prostor participirati u ukupnoj Antičkoj kulturi i običajima. Ilirsko pleme Desitijati, koje je pod Ardubom pružalo otpor Rimskoj najezdi, dugo je vremena tretirano kao pleme bez ikakvih građanskih prava. Religija Starih Ilira nije imala posebnih razlika u odnosu na tadašnja vjerovanja i obrede:Rimljana, Grka ili Slovena. Na području današnje Bosne pronađeni su ostaci reljefa i žrtvenika na kojima se nalaze Silvan i Dijana. Istina, Dijana je prikazana poput Grčke Artemide ali uvijek u istoj pozi, Dijana-Lovac, slično poznatom kipu Dijane koji se nalazi u Luvru. Kulturni doticaj Istoka i uticaj moćne Perzijske države ovdje se posebno osjetio na vjerskom planu. Težak ropski položaj Ilirskih plemena, opšta apatija i mirenje sa sudbinom, približili su Ilire istočnoj religiji tzv. Mitraizmu. Religija obožavanja sunca, Mitras, svojevrsni Perzijski dualizam, propvijeda vjerovanje u dva načela: Dobro i Zlo, Svijetlo i Tamu te vječnu borbu dobroga Boga Ahuramazda i zlog Ahrimana. Pored ove još jedna vjerska ideja dolazi sa istoka – Hrišćanstvo ali dok Mitrejskih spomenika ima na svakom koraku, tragova Hrišćanstva u Bosni nema do prvih godina Petog vjeka.

Od Trećeg vjeka traje slabljenje Rimske imperije; najezdom Hunau Četvrtom vjeku, ovaj proces poprima dramatične razmjere. Ekspanzija Huna je početak onoga što je moderna istoriografija nazvala vremenom „velikih seoba naroda“: Devetog augusta 388. godine, u bici kod Adrianopolisa, Goti (koji su imali državu na jugu Rusije) nanose odlučan poraz Rimljenima koji je krunisan pogibijom cara Valensa. Tako ovi krajevi, naročito krajem petog vjeka ulaze u sastav Ostrogotskog kraljevstva pod Teodorihom. Antički način života se ne gasi dolaskom Gota koji su smatrani civilizovanim nomadskim narodom – Arijevcima. Dolazak Avara u ova područja, sredinom Šestog vjeka, značio je kraj uspona Antičkog života, koji slabi na čitavom Balkanu. Razaraju se Salona i Narona, te ostali gradovi na istočnoj obali Jadranskog mora, izuzev Jadera (Zadra), mada je u najezdi Avara i on pretrpio štetu. Uz Avare, kao saveznici, nastupaju mnoga Slovenska plemena, te u opštoj ekspanziji na granice Rimskog carstva u raspadanju, definitivno i za sva vremena zaposjedaju Balkan početkom Sedmog vjeka.Od toga doba istorija ovog prostora se poklapa sa istorijom Južnih Slovena. Prva vijest o ovom prostoru kao „Bosni“ potiče iz desetog vjeka. Pominje je Konstantin Porfirogenit, oko 950. godine u „De administrando imperio“ , pišući poglavlje „O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju“, posvećujući je svome sinu, nasljedniku prijestolja, on je definiše „...kao malu zemlju u sastavu rano-feudalne Srpske države pod knezom Časlavom“!!! Nakon tog perioda nalazimo tragove i svjedočanstva pripajanja Bosne Samuilovom carstvu do 1018. godine kada biva, od strane Vizantijskog cara Vasilija, zajedno sa Srbijom, priključena Vizantiji. U jedanaestom vjeku, nakon tridesetih godina, Bosnom, uglavnom upravlja kralj Zete Bodin, preko svoga kneza Stefana. Kao teritorijalno-upravna cjelina sa određenim obilježjima države, Bosna se javlja tek u Dvanaestom vjeku, ulaskom u čvršće veze sa Ugarskom. Analizirajući to doba, moderna Mađarska istoriografija iznosi tvrdnju, koju domaći istoričari odbijaju, da je ono što se zove Bosna, samo drugo ime za „...skup plemena sa jakim krvno-srodničkim a bez ikakvih značajnijih teritorijalno-upravnih, veza, te je kao takvu, Ugarska pripaja matici državi. Iako je sav taj period prilično istorijski neobrađen ipak je najviše zabuna i kontroverzi, izazvao naredni period tj. njegovo tumačenje, pojašnjavanje, analiziranje i glorifikovanje u poetsko-filozofskoj formi kojoj se pokušala adaptirati i prikloniti istorijska nauka. 3.C/ SREDNjEVJEKOVNA BOSNA-PREDODŽBE I ZABLUDE Srednjevjekovna istorija Bosne, ni u kom slučaju nije pobjednička, još manje istorija kontinuirane državnosti u punom sjaju. Riječ je naprosto o istoriji

trpljenja ali time bosanski narodi, šta god podrazumjevao taj pojam, nisu ništa gori niti slabiji u odnosu na druge narode, jer mjesto jednog naroda u civilizaciji i istoriji ljudskog roda, na može se određivati godinama ili vjekovima državnosti prostora na kojem živi i djeluje. To mjesto se ne mjeri ni tonama ni kilometrima, nego ukupnim doprinosom u razvoju ljudske svjesti, unapređenju odnosa među ljudima i promjenom realnog života na bolje, a to je opet vrednovanje narodnog učešća u svjetskoj nauci, kulturi, umjetnosti, filozofiji... A ni tu se nismo baš proslavili. Period od pomena prvog bosanskog bana – Borića pa do pada Bosne pod Tursku upravu, iako praćen obiljem informacija, postaće predmetom mitologizacija, politički intoniranih interpretacija, krivih identifikacija i najgrubljih istorijskih falsifikata. O tom vremenu, govoriće i presuđivati prizemni demagozi i političari, pisaće pjesnici i romanopisci, novinari će otkrivati pikanterije i puniti stupce svojih novina njima ( „iz anala Srednjevjekovne Bosne“...) – i cjeli taj proces, ukupna atmosfera stvorena oko njega, u mnogo čemu će prevazići značaj istorijskog momenta. Smisao istorijske istine izgubiće se u civilizacijskom značaju i interesu nacionalnog otkrovenja i osvješćenja, tako da će o njemu najmanje govoriti istoričari. Veličanjem pojava i davanjem značaja tom dobu, politika i demagogija suspendovaće istorijsku nauku u korist političkog interesa i „velikodržavnog vizionarstva“. Ban Borić ( „banus Boricius de Bosna“ )je banovao od 1154. do 1163.godine o čemu se nalazi dosta podataka kod bizantskog pisca Kinama. Kinam tretira Borića kao saveznika („simahos“) ugarskog kralja u opsjedanju Braničeva, zbog čega bizantski car, Manojlo Komnen ( carevao od 1143. do 1180.godine) šalje put Bosne kaznenu ekspediciju, ili kako to doslovno piše: „...kad car vidje ovo i dozna da se Borić, egzarh dalmatinske zemlje Bosne, našao među saveznicima Peonskog („ugarskog“) vladara i da se vraća u svoju zemlju, on odabra najhrabriji dio vojske i posla ga da se bori protiv Borića...“. Kinam piše i ovo: „Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina, koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena Velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.“. Nakon odlučne bizantske intervencije u Bosni iz 1163. godine, ban Borić napušta bosanski prijesto i bježi u Slavoniju, gdje je njegove potomke moguće pratiti još nekoliko vjekova. Nasljednik bana Borića, ban Kulin, dolazi na ovo mjesto kao bizantski štićenik – pretpostavlja se da se to desilo poslije 1166. godine nakon što je car Manojlo Komnen zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrcatske, Sremom i Bosnom, koja se od tada javlja i u bizantskoj carskoj tituli. Prvi pisani dokument iz doba Kulinovog upravljanja Bosnom datira iz 1189. godine, u vrijeme slabljenja bizantskog uticaja i moći na Balkanu. Rječ je o Kulinovoj ispravi ( „ Povelji “ ) Dubrovčanima, u kojoj Kulin, prilično samostalno reguliše trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika. Pred kraj Dvanaestog vjeka Kulin, iz ko zna kojih razloga, vojnički upada u Srbiju, zbog čega ugarski kralj Emerik ( koji u to vrijeme nosi i titulu Srpskog kralja ), tuži i

Papi, žaleći se da je Kulin „... odveo neke kršćane podložne ugarskoj kruni i da prijeti kako će i preostali dio zemlje zauzeti“. Ovaj događaj prati i prva optužba Vukana Nemanjića upućena Papi Inocentu III , da Kulin, prima i štiti „heretike iz dalmatinskih gradova“, što je Kulin energično demantovao u čemu je dobio pomoć i Dubrovčana, pa su u Rim otputovali predstavnici Bosanske crkve, Arhiđakon Marin i dubrovački nadbiskup Bernard. Bosanska crkva je po ocijenama Rima, bila samo jedna u nizu zanemarenih redovničkih zajednica pa je u Bosnu upućen papski legat Ivan Kazamaris sa zadatkom da uredi crkveni život i vjernike, krstjane, usmjeri ka latinskom bogoslužju. Bilinopoljska abjuracija iz 1203. godine i snažna poruka Kulina bana („KULIN BAN ODRIČE SE BOGUMILSTVA“ !) kao i pismo Ivana Kazamarisa iz Ugarske od 10.06.1203.godine, u kome piše da je „...obavio posao sa bivšim patarenima u Bosni“, samo su pokazatelj načina na koji katolička crkva tretira prilike u Bosni a svoj odnos predstavlja kao konkretan doprinos i rezultat spremnosti na doktrinarna nijansiranja i temeljitiji rad na planu edukacije vjernika. Prvi pominjani ban poslije Kulina je ban Matija Ninoslav, za koga se tvrdi da je u bližem srodstvu sa banom Borićem, odnosno, za koga u jednom papskom pismu iz 1233. godine piše „... da su njegovi preci od davnina, držali Bosnu“ . Činjenica da se ban Matija Ninoslav pominje tek poslije 1230. godine govori o postojanju određenih istorijskih praznina u ljestvici bosanskih banova, koje popunjavaju neki drugi, vjerovatno, privremeni upravnici zemljom. Postoji i jedna predrasuda o Ninoslavu, da je bio heretik i da zbog toga, ugarski kralj Bela IV poduzima nekakve „krstaške pohode“ na Bosnu. A riječ je o jednoj političkoj epizodi o kojoj pripovijeda Splićanin Toma Arhiđakon: naime , u sukobu Splićana sa Trogirom, Splićani su pozvali Ninoslava, koji je bez saglasnosti Ugarske, intervenisao i potukao Trogirane.Splićani ga za tu „uslugu“ bogato nagrađuju novcem iz državne blagajne i biraju za svoga Kneza, da bi on nakon napuštanja bojnog polja, ostavio u Splitu jednog od svojih sinova sa jakom konjicom. Pišući poslije o kaznenoj ekspediciji ugarskog kralja Bele IV, Toma kao svjedok svih zbivanja, navodi da „... kralj povede rat da osveti sramna banova djela...“, a nigdje ni pomena o vjerskim razlozima vojnih pohoda.Inače, po odredbama statuta opštine Split, obaveza je lokalnih vlasti da uskrate gostoprimstvo hereticima, pa je sigurna da je Matija Ninoslav bio katolik. Njega nasleđuje bliski rođak, ban Prijezda, koji ima određene i prihvaćene obaveze prema ugarskoj kruni, koje ni jednog trenutka ne iznevjerava niti dovodi u pitanje. On prihvata volju ugarskog kralja da Bosni oduzme Usoru ali mu poslije kao nagradu za lojalnost dodijeljuje i daruje župu Novake u Slavoniji (Podravina). Posljednji dokument koji govori o ovome banu je njegovo darovanje župe Zemljanik (između Jajca i Banja Luke) svome zetu Radoslavu Baboniću, 08.05.1287. godine.

U to doba Bosnu okružuju ugarske političke tvorevine: Usorska, Mačvanska i Kučevsko-Braničevska banovina, a zahvaljujući ugarskim dinastičkim borbama, oko Bosne, počinju se petljati i Bosnu svojatati, hrvatski vlastelini Šubići.

Dolazeći na vlast u periodu između 1287. i 1290.godine, bosanski ban Stjepan I Kotromanić, pruža otpor Pavlovom bratu Mladenu I Šubiću u kojima ne prolazi baš najbolje. Zahvaljujući bliskim rođačkim vezama (o kojima piše Ivan Lucić) Šubići i ban Stjepan I Kotromanić pronalaze određene kompromise. Poslije 1314.godine nema

vijesti o Stjepanu Kotromaniću, zna se samo da je poslije njegove smrti došlo do velikih unutrašnjih nereda zbog kojih su Šubići ponovo intervenisali u Bosni.

Nakon uspostavljanja autoritarne vlasti u Ugarskoj pod Anžuvincem Karlom Robertom i nakon pada Šubića, dolazi do naglog uspona Bosne pod ugarskim protektoratom i banom Stjepanom II Kotromanićem (od 1322. do 1353.godine). Pod Stjepanom II, Bosna ostvaruje visok stepen političke suverenosti, ima vlastiti novac, teritoriju više nego udvostručenu i granice banovine dovedene na tri velike rijeke: Savu, Drinu i Cetinu. Po prvi put i pravoslavlje (u oblasti Huma) dolazi u okvir bosanskih granica.

U granicama Bosne, tada se nalaze i Duvanjska, Stonska, pa i dijelovi Zagrebačke, katoličke biskupije. Bosni su pripojeni Donji krajevi (današnja sjevero-zapadna Bosna), Hum (današnja Hercegovina), Završje (tzv. Tropolje – oblast Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja), Usora i Soli (područje Doboja i Tuzle)!

Vrhunac dvorski veza i uticaja Stjepan II kruniše vjenčanjem kćerke Elizabete (1353.god.) sa jednim od najistaknutijih evropskih vladara, Ugarsko-Hrvatskim kraljem Ludovikom Anžuvincem (vladao od 1342. do 1382.godine) i taj čin, približava banski dvor svijetu visoke evropske politike te stvara sve preduslove za dalji napredak bosanske državne misli i organizacije. Bio je to onaj najvažniji korak koji jedna država treba da učini na putu do potpune samostalnosti i suverenosti.

Ono što je ban Stjepan II Kotromanić započeo i utemeljio, realizovao je u punoj mjeri njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić (vladao od 1353. do 1391.godine). Osim pobune vlastele iz 1366.godine i Tvrtkovog privremenog zbacivanja a dovođenja na njegovo mjesto Tvrtkovog mlađeg brata Vuka, Tvrtko i nije imao značajnijih kriza u obavljanju vlasti. Prvo, dolazi do značajnijeg teritorijalnog širenja bosanske države na oblasti srpskih zemalja, Gornjeg Podrinja i dijela Polimlja, te primorskih oblasti Konavlja, Dračevice i Trebinja, zatim slijedi otpor Ugarskoj kruni i teški porazi ugarskih kraljevskih trupa u Bosni, na Plivi (kod Sokola) i Srebreniku (u Usori), 1363. godine – te kao vrhunac uspješne politike, prerastanje bosanske banovine u kraljevinu (događaj bez premca u bosanskoj istoriji) 1377.godine što je Bosnu dovelo do pune samostalnosti i izlaska iz kruga vazalnih država Ugarske monarhije.

Slijedeći i dalje ugarske tradicije, jednako kao i tradicije srpskog kraljevskog dvora, Tvrtko je nakon krunisanja u Milima kod Visokog (centru Franjevačke bosanske vikarije) uzeo dvorska zvanja i ceremonijal srpskog dvora.

Na svoj dvor doveo je kninskog biskupa Mihajla (koji mu piše latinske povelje), Vladoja iz Raške, Ivana Splićanina kao poslanika, Kotoranina Tripe Buću kao upravnika finansija. Ističući u prvi plan, uvijek svoje bliske rođačke veze sa srpskom svetorodnom dinastijom Nemanjića, Tvrtko je sebe nazivao «biljčicom katoličke vjere» a fra Peregrina Saksonca svojim duhovnim ocem – u doba kad je bio prijatelj kralja Vukašina Mrnjavčevića, vojnički pomagao kneza Lazara, pružao pomoć i zaštitu hrvatskim Šubićima, bio oženjen Bugarskom princezom Dorotejom…

U duhu vlastitog životnog i političkog kompromisa, Tvrtko je uradio i kraljevski pečat: sa jedne strane anžuvinski ljiljani a sa druge strane dvoglavi orao Nemanjića.

U jeku ugarske dinastičke krize, Tvrtko pripaja Bosni najveći dio starog hrvatskog teritorija i većinu primorskih gradova (osim Zadra i Dubrovnika). To je period u kome je Bosna postala okosnica zajedništva naroda koji govore jednim jezikom (srpsko-hrvatsko-bosanskim).

Da je izvor bosanske istoriske uloge bio prije svega u samoj ličnosti i snazi kralja Tvrtka I, pokazala je i njegova smrt, zatim odricanje prava Bosne na Hrvatsku i Dalmaciju (Đakovačkim ugovorima iz 1393. i 1394.godine) a kasnije, imenovanje pa smjenjivanje njegovog nasljednika Tvrtka II Kotromanića i stalne borbe oko bosanske krune između bosanske vlastele sa kraljem Ostojom na jednoj te ugarske monarhije sa Tvrtkom II i Hrvojem Vukčićem na drugoj strani.

Iako se uspio odbraniti od Sigismundovih nastojanja za krunisanjem bosanskom krunom i premda je relativno dugom vladavinom (od 1420. do 1443.godine) uspio ekonomski ojačati zemlju, ipak je pokušaj Tvrtka II da pravo na bosansku krunu prenese na svoje rođake Celjske grofove pravi pokazatelj jedne neuravnotežene politike pune oprečnih kompromisa. Smrću Tvrtka II 1443.godine, erozija bosanske državnosti se nastavlja, čak i bržim tempom. Njegov nasljednik, do tada anonimni rođak Tomaš dobija podršku Ugarske da ponese bosansku krunu.

Period vladavine Tomaša karakteriše sukob «kraljeve zemlje» sa zemljom hercega od Svetog Save, humskog vlastelina Stjepana Vukčića Kosače – zatim rat sa njim – pa rat Kosače i Dubrovačke republike (u kojem kralj Tomaš staje na stranu Dubrovnika), zatim hercegovo udomljavanje pristalica crkve Bosanske nakon izgona i nemilosrdnog obračuna kralja Tomaša sa njom, pa onda Kosačino stupanje u savezništvo sa Aragonskim kraljem u vrijeme kada on ratuje sa Ugarskom itd. Tomaš je pokušao ojačati poziciju bosanske države osloncem na srpski kraljevski dvor, što se manifestovalo vjenčanjem njegovog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića sa kćerkom pokojnog kneza Lazara. Stjepan Tomašević, na bosansko prijestolje dolazi 1461.godine, dvije godine poslije pada Smedereva i srpske despotovine pod Turke.

Ni krunisanje papskom krunom u Jajcu (1461.godine), ni pomirenje sa hercegom, nisu zaustavili neminovnost istorijskog procesa ni osmanlijsku vojsku pod Mehmed Fatihom, 1463.godine, kada je zemlja do temelja opustošena i opljačkana – hercegova zemlja razorena (od tada nosi ime Hercegovina, kralj ubijen a kraljica pobjegla na zapad noseći sa sobom «moći sv. Luke» da bi 1478.godine, testamentom ostavila bosansko kraljevstvo Rimskoj kuriji.

Nekako u istom maniru pogrešno shvaćenog oživljavanja državne tradicije, šezdesetih godina petnaestog vijeka, grupa bosanskih vlastelina ponudila je Veneciji da preuzme bosansko kraljevstvo. Koliko je sve to bilo nerealno i pogrešno, pokazat će vrijeme i Turska uprava nad Bosnom će trajati više od četiri vijeka i ostavit će trajne posljedice u vidu izmijenjene etničke i političke slike prostora i po okruženje i po same narode koji u njoj žive.

A period srednjovjekovlja postaće predmetom mitologizacije i politizacije – bosanska državnost u pjesmama zanesenjaka i frazama političara dizat će se u nebo a bosanski vladari porediti sa Barbarosom i Karlom Velikim.

3.D/ BOGUMILI I ISTORIJSKI PARALELIZAM

Čitajući domaće istorijske dokumente («Testament Gosta Radina» iz 1460.godine ili «Hrvojev misal) iz 1399.godine, zatim «Hrvojevo-Bolonjsko jevanđelje» iz 1404.godine… pa «Nikoljsko jevanđelje» itd.)ne može se utvrditi da je Bosanska crkva gajila išta što bi se kosilo sa dogmama pravoslavne ili katoličke crkve, odnosno da je heretička, kao i samo bogumilstvo. Iz ovih pisanih spomenika vidljivo je kako se ta crkva drži starijih kršćanskih načela naročito na planu održavanja Ćirilo – Metodske obredne prakse. Period od desetog do petnaestog vijeka je doba u kome su se dvije različite istorije (Bosanske crkve i Bogumilske hereze) susrele i zamrsile.

Kao heretički pokret sa oštrim anti-feudalnim programom, bogumilstvo se javlja u Trakiji, u Bugarskoj. Od nastanka, i vremena popa Bogomila (po kome je pokret i dobio ime), bogumilstvo je bilo progonjeno. Bogumili su vjerovali da je u osnovi ljudske nesreće, prije svega tijelo i tjelesnost – da se nesreća i stalna patnja mogu prevazići samo pobjedom nad tjelesnim koja se potvrđuje iščezavanjem u nirvani. To iščezavanje, taj poraz tjelesnog – smrt sama, nije po njima poraz duhovnog jer «smrt je nagrada» - ona je «vrata koja se otvaraju a ne zatvaraju» - smrt je put na čijem kraju postoji samo duhovno uskrsnuće, kao simbol pobjede «odabranog» nad zlom. Bogumila je bilo i u srpskoj državi u vrijeme Nemanjića, koji su se sa njima oštro obračunavali. Progonjeni u Srbiji, oni su se sklonili u Bosnu, gdje im je pruženo utočište i zaštita bosanskih vladara i Bosanske crkve. Nešto od njihovog učenja prihvatila je i Bosanska crkva, ali nije sve i nije mnogo. Naime, bogumilsko učenje je jedno nesistematično, afektivno reagovanje, bez jasne ideološke namjere i cilja – okrenuto smrti, sukobljeno sa životom. Sve se produbilo i ojačalo kroz svijest o nesreći i tragici tjelesnog života, izraslu u nemilosrdnom obračunu vladarsko-crkvene koalicije prema njima.

Glavnija učenja bosanskih bogumila Ovo su zablude bosanskih heretika:

1. Prije svega to da postoje dva boga, te da je veći bog stvorio sve duhovno i nevidljivo a manji tj. Lucifer, sve tjelesno i vidljivo.

10. Takođe kažu da je Rimska crkva – crkva idola i da poštuju idole oni koji su te vjere.

11. Takođe kažu da su oni kristova crkva i nasljednici apostola. Oni imaju jednog među svojima koji kaže da je on zastupnik Isusa Krista i nasljednik Svetog Petra.

14. Takođe poriču uskrsnuće tijela i kažu da tjelesno nećemo uskrsnuti. 18. Takođe poriču sakrament ženidbe i tvrde da se niko, ko je u braku,

ne može spasiti. 19. Takođe kažu da je žena drvo života s kojeg je čovjek brao plodove

pa je zbog toga prognan iz raja. 25. Takođe proklinju crkve (zgrade) a i slike i kipove i osobito sveti krst. 27. Takođe poriču zakletvu i kažu da nije slobodno i pravedno

zaklinjati se.

28. Takođe proklinju osudu od strane crkve i kažnjavanje, kako duhovno tako i tjelesno, tj. Osuđuju da bi bilo slobodno progoniti zle ili nekoga u ime pravde ubiti ili izopštiti.

29. Takođe kažu da je grijeh ubijanje ptica ili životinja. 30. Takođe proklinju mesna jela i sve što potiče od mesa, govoreći da se

onaj koji jede meso ili mliječne proizvode ne može spasiti. 31. Takođe svima koji vjeruju i primaju od njih rukopoloženije, što

gaznazivaju krštenjem, obećavaju spasenje. (Odlomci iz dokumenta sastavljenog u katoličkim krugovima u Bosni 1375.god.) Naravno, da Bosanska crkva nije prihvatala cjelokupno učenje bogumilskih pokreta, nego samo jedan, manje značajan dio koji je nije gurao u izdvojenost i konfrontaciju sa Rimom. Bilo je sukoba, ali oni nisu imali dimenziju «krstaških ratova» kako to strasno pjevaju nacionalni pjesnici pozivajući se na stalno Ugarsko, vojno prisustvo u Bosni i često kažnjavanje neposlušnih, bosanskih banova. Sve je to samo mali dio srednjovjekovnog kolonijalnog dekora i ekspanzionističkih težnji moćnih imperija. Sa druge strane, Bosanska crkva se vrlo brzo odrekla bogumilskog socijalnog programa i antifeudalnog karaktera svojstvenog prvobitnom bogumilstvu. Ona se odricala prava na veleposjed, nije imala klasičnu crkvenu organizaciju i za bosansku vlastelu nije predstavljala konkurenta kakav je u drugim državama bila katolička crkva ili pravoslavna crkva. I za seljake je Bosanska crkva bila privlačna jer je imala jednostavan obred i bila jeftinija od drugih crkava (nije uzimala crkvenu desetinu).Sigurno svjedočanstvo kako su sveštenici Bosanske crkve prešli put od asketizma do klase feudalaca je testament Gosta Radina, koji svojim nasljednicima ostavlja ogromno bogatstvo u novcu i drugim vrijednostima («Testament Gosta Radina» Dubrovnik 1460.godine).

Inače na čelu Bosanske crkve bio je «Djed». Uživao je poštovanje i ugled, koji ima patrijarh u pravoslavnoj crkvi. Svjedočanstvo njegovog značaja je jedna povelja Kralja Ostoje, pisana u Pod-Visokom, 6.01.1404.godine, kojom se oprašta izdaja knezu Pavlu Klešiću i jamči sigurnost koju mu garantuju «Djed» Bosanske crkve, njegovi službenici i sama crkva, ako se vrati u zemlju iz izbjeglištva. Niži u činu do «Djeda» bio je «Gost» kojih je bilo nekoliko u zemlji a još niži je bio «Starac». Redovnici Bosanske crkve su se zvali krstjani.

Teza da je zahvaljujući sličnosti vjerskog učenja Bogumilstva i Bosanske crkve (između kojih se stavlja neupitni znak jednakosti) i Islama, te da je zbog toga većina Bosanaca prihvatila Islam je neprihvatljiva i neutemeljena, prizemna demagogija.

U stvari, tačno je i to:, da historija Bosne, sa ili bez oslanjanja na bogumilsku tradiciju nije ni jedini ni najznačajniji izvor nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata. Taj tradicionalni element, se u potpuno istom istorijskom obliku nalazi u sva tri naroda u Bosni sve do dolaska Turaka. Tek tada identična istorijska pozicija i svijest o stradanju i otporu, pretvara se u dvije međusobno suprotstavljene istorije i sudbine.

3.E / TURSKA – ZA SVA VREMENA Ulazak Turaka – Osmanlija, u tadašnju bosansku prijestolnicu Jajce 1463.godine i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića označili su kraj jedne POZITIVNE EVOLUCIJE državne misli i organizacije.

Padom Jajca, nije cijela Bosna pala pod Tursku upravu – taj proces osvajanja bosanske zemlje trajat će punih 100 godina do pada Bihaća 1592.godine ali je čin osvajanja bosanske prijestolnice značio početak razvoja jednog novog državnog poretka zasnovanog na sintezi volje vojno-političke strukture i vjerskog vodstva.

Učešće vjere u državnim i vojnim poslovima potvrđeno je fetvom šeika Ali Bestamija kojom je naređeno skidanje glave posljednjem bosanskom kralju.

Postepenim osvajanjem Bosne, Turci uništavaju bosansku feudalnu državnu strukturu a uspostavljaju posebne vojno-upravne oblasti «sandžake».

Prvo je formiran Bosanski sandžak (1463.god.) pa Hercegovački (1470.god.), te Krčko-Lički, Bihaćki, Požeški i Cernički. U početku su oni bili zasebna vojno-upravna područja u sklopu Ejaleta (Pašaluk, Begler-begluk) Rumelija, koji je predstavljao evropski dio Turske carevine da bi neki od njih, 1540.godine bili pripojeni novoosnovanom Budimskom ejaletu. Od 1580.godine Turci uspostavljaju zaseban Bosanski ejalet, u čiji sastav ulaze sve ranije «kraljevske zemlje» te od Turaka osvojeni dijelovi Dalmacije i Slavonije.

Turska je vlastiti način organizacije sudstva prenijela i na Bosnu, pa je zemlja u pogledu sudske vlasti podijeljena na kadiluke, unutar kojih je postojalo posebno rangiranje. Osim sudija («kadije»), pravo suđenja imali su i veliki posjednici, kapetani i sandžak begovi.

Bosansko plemstvo sačuvalo je svoja zvanja, bogatstvo i zemlju, uglavnom prihvatanjem «nove vjere» Islama, dok je sva ostala zemlja bila državna (pripadala je Turskoj državi) i nju je država davala u najam. Uživaoci najamne zemlje bili su SPAHIJE, podijeljeni na male i velike posjednike (TIMARLIJE I ZAIME). Posjedi sa zemaljskim prihodom manjim od 20 000 akči (sitni turski novac) zvali su se timari a oni sa većim prihodom (pa i 100 000 akči) ZIJAMETI. Za uživanje tih dobara, njihovi vlasnici su primili obavezu odazivanja na svaki poziv za rat, te srazmjerno prihodu povesti sa sobom i određen broj vojnika (Spahija sa 3 000 akči prihoda išao je sam u boj). Vremenom su ta spahijska dobra, što ratnim zaslugama – što urođenom lukavošću Bosanaca, počela prelaziti u nasljedna dobra. Samo u početku turske uprave pa do 17. vijeka, moglo se naći spahija krišćana (Hrabreni – Miloradovići u Hercegovini) mada su i tada to bili izuzeci.

Udarna snaga turske vojske bili su JANIČARI I AKINDŽIJE (izvidnička konjica) a osim njih bilo je i drugih rodova: AZAPI (čuvari gradova), MUSTAFHIZI (glavne posade gradova)…

Dešavalo se da akindžije uđu i po nekoliko stotina kilometara u dubinu neprijateljske teritorije i vrate se bez značajnijih žrtava. U red slavnih zapovjednika akindžija spada i Ali.beg Mihajlović (Mihal-oglu), prvi zapovjednik osvojenog grada Zvornika.

Bosanci su služili i u mornarici turske vojske, dospijevali do najvećih priznanja i činova (admirali – kapudan-baše) i dobijali pohvale za odanost i uspjehe u službi.

Namjesnik bosanskog ejaleta bio je VEZIR i on je komandovao vojskom u ratu. Veziri su u početku imali sjedište u Sarajevo, kasnije u Banja Luci pa u Travniku, gdje se najduže zadržalo (od 1639. do 1850.godine) sve do trenutka kada je Omer-paša Latas odlučio da vrati sjedište u Sarajevo, gdje i ostaje do Austro-Ugarske okupacije Bosne.

Vrlo malo Turaka je došlo i bilo u Bosni, riječ je uglavnom o domaćem stanovništvu, podijeljenom čvrstom granicom na VLASTELU (u turskom feudalnom kontekstu) i RAJU (običan narod).

Sama raja je bila podijeljena među sobom još čvršćom granicom na muslimane i kršćane (krst i polumjesec – din i dušmanin).

U boljem položaju bila je muslimanska raja: nisu davali «harač», nisu marili za «danak u krvi», imali su mogućnost školovanja i usavršavanja znanja, napredovanja u državnoj službi i vojsci, i ničim ograničenu slobodu vjerskog ispovijedanja i uzdizanja u vjeri. Ipak se raja nije miješala sa agama i begovima – nije pretjerano ni sa Turcima, koji su često nazivani pogrdnim imenom – TURKUŠA.

Ne ulazeći u argumentaciju modernih Bošnjačkih istoričara o pojavi Islama u Mađarskoj, Bugarskoj i Podunavlju i Posavini, još u 9. i 10. vijeku, koja je nesumnjivo osnovana, ipak, Islam u Bosnu dolazi sa Turcima, kao i njihova službena i pravovjerna misao podržana vojnom silom, i ta pojava predstavlja definitivnu promjenu sa trajnim političkim i kulturnim posljedicama.

Bilo bi vrlo jednostavno i politički profitabilno reći da je osnovni razlog prelaska na Islam koji učiniše naši preci, ČVRSTO UVJERENJE zajednice kako je riječ o najsavršenijoj objavi i da je to čin razuma koji spoznaje sebe kroz posljednju Božju objavu ljudima i narodima. I toga momenta sigurno ima ali on nije ni jedini ni najvažniji, jer da jeste, vjerska svijest današnjih bosanskih muslimana bila bi na daleko višem nivou i njihov pristup vjeri bio bi kudikamo iskreniji i potpuniji.

Nije u pitanju nikakav nacionalni mazohizam, ali se mora istaći da taj proces ima svoje polazište u INTERESU.

On kreće od tadašnjih bosanskih feudalaca, koji čuvajući svoje pravo na stečeno bogatstvo prihvataju vjeru pobjednika, a nastavlja se pristupom od njih zavisnih kmetova i seljaka, koji na taj način braniše golu egzistenciju, do običnog čovjeka koji prihvata vjeru osvajača jer dotadašnji rad vjerskih zajednica i ustanova nije bio značajan – vjerska svijest je bila na najnižem nivou i u samom činu prevjeravanja niko nije vidio ništa amoralno niti tragično. Sigurno da značajan faktor predstavlja i osjećaj ugroženosti i nesigurnost lične i porodične sudbine.

Sam čin prihvatanja Islama, sa stanovišta izgradnje i spoznaje jednog novog nacionalnog identiteta predstavlja apsolutno pozitivnu istorijsku tekovinu ali sve drugo u tom procesu bilo je negativno.

Puna četiri vijeka jedna južno-slavenska narodna zajednica prihvata mnoga orijentalna načela kao vlastita. Sve vrijedno što stvoriše preci bosanskih muslimana, u doba turske uprave, stvoreno je na orijentalnim jezicima (turskom, perzijskom ili arapskom) i za orijentalni auditorijum. Takvo opredjeljenje bosanskih muslimana, uz četiri vijeka šutnje ostalih naroda Bosne, predstavlja veliki doprinos socijalnom, ekonomskom i kulturnom sumraku u Bosni, turskog doba.

SUDI AL-BOSNAWI u 16.vijeku piše komentare perzijskih pjesnika (Sa-di a Hafiz i Džalal ad-Din ar-Rumi), DERVIŠ-PAŠA HERCEGOVAC piše vlastitu poeziju, jednu pjesmu posvećuje Mostaru (16. vijek), HASAN KJAFIJA PRUŠČAK, inspirisan Porfirogenitovom knjigom «De administrando imperio» a ne Makijavelijem (kako pišu poneki demagozi) piše «Nizam ul-alem» («Uredba svijeta» - 17. vijek), djela Nerkesijina (poput Nihalistana), pa pravnički zapisi AHMET EFENDIJE MOSTARCA (17. vijek), GAIBIJINI komentari mistične istočnjačke filozofije (17. vijek), djela MUHJUDINA AREBIJE, Historija bitaka od MUSTAFE PRUŠČAKA, BOSNEVIJINA «Potur šehidija» - naš najstariji riječnik, itd., itd…, sve je to rađeno na orijentalnim jezicima i za orijentalnu publiku.

I hiljade drugih stvaralaca, znanih i neznanih, načiniše djela koja nikada nisu vidjela bosansko nebo – izdavana su u Turskoj i na njih Turska istoriografija gleda kao na umna ostvarenja velikog turskog naroda, koji živeći i na području pojedinih krajina («serhat»), veliča slavu i moć turske carevine i bori se za nju posljednjom kapi krvi i mastila. Posljedice te potpune identifikacije niti su ozbiljnije analizirane, niti su mjerljive. Za tursku naciju one i ne predstavljaju ništa značajno van istorijskog konteksta ali za naciju bosanskih Muslimana ta identifikacija predstavlja svojevrsnu tragediju i utapanje u more veće kulture i drugačijeg civilizacijskog obrasca.

Zato je period turske uprave nad Bosnom tragičan i prilično oslikan u jednoj žalbi upućenoj sultanu iz Bosne: «Od 5 200 ratnika i junaka, koji su tu prije popisani i poslani na vojnu u Perziju, i od 10 000 spahija i vojnika što su poslani pod Oziju, nije se vratilo ni 500 vojnika, a osim toga je s Božjom odredbom otišlo pod zemlju pred pet godina od kuge oko 20 000 junaka».

Turske reforme ili turske bitke sa Ugarskom i Austrijom, pobune kapetana i ajana, pobune begova, mržnja i zločini pojedinih paša i subaša – dobra djela drugih paša; mostovi, ćuprije ili vjerske građevine koje napraviše u svojoj bivšoj domovini – sve skupa ili sve to pojedinačno, predstavlja samo tragove jednog vremena u kome se jedna južno-slavenska narodna zajednica poistovjetila sa okupatorom i svim svojim potencijalima i skromnim mogućnostima i bogatstvom žrtvovala za njega, iskreno i predano – punih 400 godina. Osim Islama kao univerzalne vrijednosti koju bosanski muslimani primiše u to doba, doduše u formi iskrivljene despotske svijesti, ništa drugo, vrijedno pomena, nije ova nacija ponijela iz tog vremena.

Nakon dogovora turskog sultana i Rusije, Austo-Ugarske i Srbije, NAREĐENO JE svim muslimanima da napuste Srbiju u roku od jedne godine a odobreno Austro-Ugarskoj da 1878.godine izvrši okupaciju Bosne i Hercegovine – što bi i urađeno. To biješe kraj jedne a početak nove neizvjesnosti naroda Bosne i Hercegovine. Ako neko pita, je li Bosna imala svoju državu, tj. da li objektivna istorija Bosne

ukazuje na postojanje i funkcionisanje državnog mehanizma, onda na ovom mjestu

treba reći: To jeste bila država u srednjovjekovnom kontekstu – ne uvijek i ne hiljadu

godina – nego ponekad i određeno vrijeme.

Bosna se u istoriji javlja kao pojam, kao regija – kao neosporna teritorijalno – upravna i politička činjenica. Ona međutim, vrlo rijetko, biva subjektom ukupnih procesa – kroz

vjekove egzistira kao organizaciona mjera nekih drugih država koje svo vrijeme zadržavaju pravo vojnog i političkog uplitanja.

U tom smislu Bosanska država uglavnom funkcioniše kao tuđa vrhovna volja i tuđi, konačni interes. Shvatiti suštinu vjekovnog ropstva, koje mijenja formu i prilagođava se stepenu svijesti, ne znači rušenje vlastitog nacionalnog ponosa zbog «skrvnavljenja slavne istorije Bosne», nego pokušaj, da se prepoznaju i najnovije forme robovanja tuđem interesu u ime izmišljene, aktuelne državnosti Bosne i Hercegovine.

Ovoj zemlji ne trebaju taoci prizemne demagogije u liku bilo kog naroda, niti mogu biti produktivni vječni razgovori istorijske sadržine. Poznavati osnovno znači ne ponavljati greške – ne dozvoliti sebi ponovljenu grešku, napravljenu devedesetih godina XX vijeka u organizaciji tadašnje vlasti, koju čini Stranka demokratske akcije.

Stilizovani krstovi Svetog Ante, sveca sa ljiljanima (zaštitnika obespravljenih i potlačenih), koji predstavljaju amblem Anžuvinaca (moćnih katoličkih kraljeva i banova, lordova i knezova…) postaju neposredno pred rat nacionalni simbol bosanskih muslimana.

Odsustvo istorijskog predznanja političkih vođa, dovelo je bosanske muslimane u poziciju, da na prostoru Bosne i Hercegovine budu sahranjivani i pod neislamskim obilježjima (kukasti krst arijevaca, petokraka komunista, ljiljani), i to je jedini razlog zašto Demokratska stranka želi otvoriti prostor spoznaji istorijskih tokova.

O istoriji mora govoriti nauka – naše uvjerenje da postoji samo jedna istina ako želimo živjeti zajedno. Do te istine se mora doći zajedno.

I naučiti se posmatrati istoriju kao ukupan odnos čovjeka i naroda prema vlastitoj djelatnosti, smatrajući SADAŠNJOST i BUDUĆNOST važnijim elementom istorijskog procesa od PROŠLOSTI.

Neke jednoznačne istine, jednostavno mogu čekati na naše mišljenje – sadašnjost i budućnost ne mogu.

3.F/ AUSTRO-UGARSKA OKUPACIJA I UPRAVA Nakon poraza Turske u sukobu sa Rusijom 1877.godine, velike sile su procijenile

da je došao trenutak da se od «bolesnika sa Bosfora» preuzmu sve one teritorije i kolonije u kojima je sultanova vlast postala bespredmetna, pa i neostvariva.

Postepeno istiskivanje Turske imperije sa Balkana, značilo je istovremeno povratak na Balkan jedne druge imperije, čiju je bogatu istorijsku hroniku pokrivala patina posvećenosti i čiji su carevi, u to doba predstavljali najugledniju dinastičku lozu u Evropi.

«Povratak na Balkan», bio je rezultat kraha osvajačkih ideja na zapadu Evrope: Austro-Ugarski porazi kod Maćente i Solferina 1859.godine (u ratovima sa Sardinijom i Francuskom), te u ratu sa Pruskom 1866.godine i porazu kod Sadove, poslije kojega dolazi do stvaranja Njemačkog carstva pod vodstvom Pruske države.

Osim poraza koje je pretrpjela, na Balkan je dvojnu monarhiju tjerao i njen veliko-državni i ekonomski egoizam, koji je težio pomicanju granice političkog uticaja što bliže Aziji i Islamskom svijetu. I Njemački pritisak izvana je prosto gurao ka svom cilju – putevi za Bagdad vodili su preko Balkana i jedina smetnja tom cilju bili su «mali slavenski narodi» i njihova ideja nacionalne slobode.

Bio je to period jačanja nacionalne svijesti balkanskih naroda. Njega obilježava borba srpskog, grčkog i bugarskog naroda za samostalnost koja se na kraju realizuje Balkanskim ratovima protiv Turske.

Na kongresu velikih sila u Berlinu 28.06.1878.godine, izvršena je revizija San-Stefanskog ugovora i donesene slijedeće odluke: Bugarska je podijeljena na Istočnu Rumeliju (koja kao autonomna oblast ostaje i dalje u sastavu Turske) te Bugarsku kneževinu (pod vrhovnom upravom sultana); Rusija je dobila : Kars, Batum i Besarabiju; Engleska je okupirala Kipar a Srbiji, Rumuniji i Crnoj Gori priznata je nezavisnost. Na istom skupu, nakon intervencije austro-ugarskog ministra inostranih poslova Andrašija, uzet je u razmatranje i čl. XIV San-Stefanskog ugovora, koji se tiče Bosne i njenog statusa. Grof Andraši je tom prilikom istakao Austro-Ugarsko interesovanje za rješavanje prilika u Bosni a prilike su bile takve, da je nakon hercegovačkog ustanka od 1875. do 1878.godine iz Bosne izbjeglo preko 200 000 ljudi, uglavnom u Austriju, i da je za njihovo izdržavanje država platila ceh od preko 10 miliona forinti, da se ulaganja stalno povećavaju, da se izbjeglice uopšte ne vraćaju i da se u Bosni počinje komplikovati i vjersko i nacionalno pitanje.

Ističući nemoć Turske imperije da riješi sva komplikovana pitanja zaoštrenih odnosa, obnovu privrede, rješavanje agrarnog pitanja te činjenicu približavanja granicama Bosne, državnih granica Srbije i Crne Gore, što može još više zaoštriti postojeće probleme. Grof Andraši je jasno iznio konstataciju kako za mir u Bosni i stabilnost u regionu, Austro-Ugarska okupacija Bosne se nameće ne samo kao neizbježna već i kao spasonosna. Prijedlog Austro-Ugarske podržali su predstavnici britanske i ruske vlade (Solzberi i Gorčakov) kao i sam Bizmark, koji je i napravio jak pritisak na turske izaslanike, pa su ovi to i prihvatili 04.07.1878.godine.

Berlinski ugovor o miru sadržavao je 64 člana a članom 25 ustanovljeno je pravo Austro-Ugarske da okupira pokrajine Bosnu i Hercegovinu te da na području Sandžaka instalira garnizone i kontroliše vojne i trgovačke puteve a da sva ostala sporna pitanja budu razriješena u međusobnim dogovorima sa Turskom.

Vijest o predstojećoj okupaciji Bosne i Hercegovine, već 05.07.1878.godine, dovela je do demonstracija u Sarajevu pod vodstvom vojnog imama Hadži Loje, koji agituje i protiv Turske «jer je sramno prodala Bosnu» ali i organizuje postepeno zauzimanje strateških vojnih utvrda i magacina sa oružjem. Na opomene koje su dolazile iz Carigrada, odgovoreno je da narod Bosne i narod Hercegovine više neće primati nikakva naređenja iz Turske i da je Turska država sama ukinula svoju vrhovnu volju u Bosni.

Već 08.07.1878.godine, zbačena je otomanska vlast i izabrano Narodno vijeće od 24 člana a narod je pozvan na otpor i borbu protiv Austro-Ugarskog okupatora. Glavni organizatori i vojni komandanti su bili: pljevaljski muftija Vehbi ef. Šemsekadić (upućen sa vojskom u Tuzlu), zatim Muhamed Jamaković, Mustaj-beg Fadilpašić i Risto Bujak. Ustanak u Krajini predvodio je Hadži Ahmet-aga Pozderac a u Brčkom Muhamed Ćemerlić. Glavni zapovjednik bosanske vojske bio je Smail-beg Selmanović, na proglasu upućenom narodu Bosne i Hercegovine od 07.08.1878.godine potpisan kao Komandant Bosne Ismail Haki.

Karakteristično je da je Pismo narodu (proglas) datirano na 26.07.1294.godine i taj apsurd u kome se vrijeme mjeri hidžretskim godinama a kršćanskim mjesecima otkriva svu složenost tragike zapletenosti u nekoliko kulturnih i istorijskih krugova jednog nacionalnog korpusa u razvoju.

Nakon slabo osmišljenog ali časnog otpora okupatoru branitelji Bosne su se morali povući pred navalom elitnih jedinica Austro-Ugarske. Sarajevo je palo 19.augusta, a neki dijelovi Hercegovine su pružali otpor sve do prvih dana oktobra a okupacija Bosne i Hercegovine je okončana 20.10.1878.godine, kada je u neprijateljske ruke pala i posljednja tvrđava otpora – Velika Kladuša.

Nakon ulaska u Sarajevo, vrhovni zapovjednik okupacione vojske Josip baron Filipović, formirao je prijeki vojni sud. Prvi Sarajlija koga je ovaj sud poslao na vješala bio je Muhamed Hadžijamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begove džamije. Pod Goricom, na Čomarinoj njivi još osam Sarajlija je obješeno odlukom ovog suda: Hafiz Abdulah Kaukčija, Avdo Jabučica, Sulejman Kahvić, Mehmedaga Dalagija, Avdaga Halačević, Ibrahim-aga Hrga, Mehaga Gačanica i Meša Odobaša. Ovakvi i slični sudovi formirani su i u Mostaru, Livnu, Banja Luci, Bihaću, Tuzli, Brčkom, Doboju, Maglaju, Žepču i Travniku, a po njihovim presudama osuđeno je na smrt preko dvije stotine vođa pokreta otpora.

U prvoj godini okupacije preko 150 000 muslimana napušta Bosnu i seli u Tursku, Alžir i Maroko. Glavne vođe otpora, neposredno pred pad Sarajeva napuštaju Bosnu i Hercegovinu (poput komandanta bosanske vojske Smailbegovića, zatim pljevaljskog muftije Šemsekadića…), jedino, veliki agitator Hadži Lojo (čiju ulogu u otporu muslimanski istoričari uglavnom pretjerano minimiziraju), biva početkom oktobra uhvaćen blizu Goražda i osuđen na 5 godina zatvora uglavnom zbog teške rane na nozi (koja mu je ubrzo odrezana) dobija amnestiju, seli u Meku sa ženom i kćerkom i tamo i umire. Tako se u krvi završila okupacija Bosne i Hercegovine po odluci Berlinskog kongresa.

Sve do proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine (1908.godine) sultan je formalno bio suveren nad Bosnom. Muslimani su dobili pravo da za vrijeme svojih praznika isturaju TURSKE ZASTAVE (??!!), da nesmetano održavaju svoje veze sa Carigradom, da slobodno pominju sultanovo ime kod obavljanja molitve i da u finansijskom prometu imaju pravo učestvovati sa turskom monetom.

Vrhovna upravna vlast nad Bosnom povjerena je zajedničkoj Austro-Ugarskoj vladi u čije je ime administraciju vodilo zajedničko ministarstvo finansija. Formirana je i Zemaljska vlada na čijem čelu se nalazio Poglavar, koji je ujedno bio komandant okupacionih snaga u BiH dok su civilni poslovi bili povjereni CIVILNOM ADLATUSU (doglavnik). Od 1882.godine ova civilna funkcija dobija na značaju dok 1912.godine biva potpuno ukinuta i svi poslovi i ovlaštenja padaju na zemaljskog poglavara. Taj privid organizacije civilne vlasti trebao je da sakrije činjenicu da Bosnom i Hercegovinom, od trenutka okupacije, upravlja isključivo vojna struktura.

Jedna od bitnih posljedica ovakve vlasti je značajno smanjenje učešća muslimana u ukupnoj populaciji Bosne i Hercegovine. Druga posljedica je buđenje političke svijesti porobljenih naroda: Srba, Hrvata i Muslimana (danas Bošnjaka).

Oni formiraju političke stranke: Srpska narodna organizacija i Muslimanska narodna organizacija, shvataju svu bijedu svog istorijskog položaja, prepoznaju zajedničkog neprijatelja i gotovo paralelno vode identične političke akcije.

Početna inicijativa za organizovan politički nastup dolazi iz Mostara, od mostarskog muftije Fehmi ef. Džabića, pa je taj pokret («autonomni pokret muslimana») vrlo često imenovan kao «Džabićev pokret». Od 1906.godine, na čelo egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije dolazi Firdus Ali-beg i akcija bosanskih muslimana poprima šire razmjere: više se ne vodi samo na planu «vjerske i vakufsko-mearifske autonomije».

Političko shvatanje Firdusa Ali-bega, «da su Muslimani i Srbi osuđeni da budu prirodni saveznici» nailazi na osudu porte, naročito nakon okončanja Prvog balkanskog rata i konačnog sloma turske imperijalne moći na Balkanu.

Austro-Ugarskom okupacijom nije došlo do napretka niti promjena na bolje, ni unutar socijalne, ni industrijske niti obrazovne strukture bosanskog stanovništva. Bosansko stanovništvo (90 %) je bilo i ostalo agrarno (87,92 %). Najbrojniju kategoriju predstavljali su kmetovi (oko 85 000 porodica), pa slobodni seljaci (oko 77 000 porodica) i zemljoposjednici (oko 7 000 porodica)Zanatlije i trgovci, bez pomoćne radne snage (njih 40 000) činilo je 85 % svih vlasnika radnji ili preduzeća. Broj nepismenih iznosio je oko 85 % i ovu populaciju činilo je isključivo domaće stanovništvo jer su doseljenici uglavnom dolazili opismenjeni. Ovakvoj poraznoj slici doprinosila je i činjenica da su muslimani, u mektebima, učili isključivo arabicu (nisu ni latinicu ni ćirilicu).

Austro-Ugarska vlast je u Bosni i Hercegovini gradila željeznice (isključivo za svoje potrebe i izvlačenje rudnog bogatstva iz zemlje) i vojna utvrđenja ali je zato na oko 2 000 000 stanovnika držala samo 4 gimnazije, dok ih je u tadašnjem Beogradu (na oko 100 000 stanovnika) bilo 6.

U takvim okolnostima, napredna bosanska i hercegovačka omladina okreće se revolucionarnoj aktivnosti. Oni u to vrijeme nemaju čvrste političke organizacije, nemaju ni jasnog programa i predstavljaju jedno šaroliko političko, nacionalno i vjersko društvo. Među njima mogli su se naći i marksisti i anarhisti – bilo je srpskih nacionalista i liberala, ali u takvom seljačkom društvu, punom socijalne bijede, pocijepanom na više nacija i vjera, i u kome je svaki vlasnik radnje ili gostionice policijski doušnik, više se nije ni moglo. Ono što je ujedinilo omladinu bio je zajednički cilj: jedinstvena država, naroda istog – slavenskog porijekla. Nazvali su se «Mlada Bosna» i izabrali «atentat» kao najradikalniji politički čin obračuna sa okupatorom.

«Je li Gavril Princip zaista trebao ubiti Austro-Ugarskog prijestolonasljednika»? Bosna i Hercegovina ima pravo na slobodu i nezavisnost, niko nema pravo da teroriše i tiraniše Bosance i Hercegovce, i da misli da će to vječno prolaziti bez posljedica.

Istorija nije samo trenutak ispoljavanja neke konkretne ljudske aktivnosti, nego sav prostor u ukupnom vremenu izloženosti posljedicama dejstva tog čina. Riječ je o simbolima vremena i odnosa: da bi se pravilno razumjeli nijedan aksiom ne smije biti upitan.

S jedne strane: AUSTRO-UGARSKA, simbol prosvjećenosti, zbir anžuvinskih-luksemburških i germanskih stremljenja kroz vjekove identifikuje civilizatorsku ulogu sa pojmovima, kao što su: «moć», «širenje kulture», «osvajanje», - jer je imperijalna ideja, «kosmička ideja» a pravo jačeg, najstarije pravo u ljudskom rodu.

S druge strane: «mala bosanska plemena», SLOVENI, ili nešto drugo, zaostali i primitivni streme slobodi kojoj ne znaju svrhu ni domet, i tako plaćaju najskuplju

cijenu vlastitoj nesposobnosti da uoče moderne forme robovanja i moderne načine otpora. Oni ne vide granice svoje loše organizovanosti ni krajnju svrhu promjeni stanja – zato ih je lako oslabiti, posvađati i de-homogenizirati.

Članovi «Mlade Bosne» su 28.06.1914.godine izvršili atentat na Austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda Habzburškog za vrijeme njegove posjete velikim vojnim manevrima, organizovanim na godišnjicu Berlinskog kongresa u dan kada je pala odluka o okupaciji Bosne.

Ubistvo Ferdinanda predstavlja događaj, koji označava početak nove epohe i kraj Ugarskog prisustva u Bosni. Bio je to povod mnogobrojnih objava rata koje dovedoše do početka Prvog svjetskog rata i neizbježnog raspada «dvojne monarhije» i zajedničkih imperijalnih interesa na Balkanu ali i dalji nastavak lutanja slovenskih narodnih zajednica, koje, podsticane od zlonamjernih i moćnijih država, vrlo lako uskoče u suprotstavljene, vjerske rovove.

K A K A V J E T O R O Đ E N D A N Bolje da me ne upoznaš, nego da me pamtiš svakakvog, prokletog ili zbunjenog, dok bez svoje volje i Božijeg blagoslova čekam kaznu. Ili milost. Koju ne zaslužujem. Možda slučaj, određuje sudbinu sklerotičnog čovjeka – jarca što dugim prstima, s prljavim noktima, mrlja svoju stranicu u našoj knjizi. Ne vrijedi pomena, zar ne, moj mali Ataturk. Nisi vidio, došli su crni, od namjere, nosnica punih ustajalog mirisa, naslućene mogućnosti: krvi da se prolije a da se nikom ne kaže: ZAŠTO i zašto se siva boja ljetnog dana pretvara u purpur kad niko ništa ne mora reći i nikome račun položiti, jer nepravda nastaje i prestaje a ipak traje vječno kao vrijeme. Sa druge strane, ispod zida ustreptala gomila. Kao publika: aplauzi, teatar i smrad. Poneka doskočica nabijena zlobom pritajenom glupošću i neznanjem. Skrivenim u lobanji. Izgledu čovjeka, onako spolja. Možda bijes, tek probuđene zvijeri; o Bože,

kako seljak zna ujesti, dok poput davljenika kandžama, grčevito hvata prazninu, prizivajući propast drugom, a ne spas sebi. Ta izvjesnost patnje, što draži budale uvlači glupake u nerazmrsivo klupko tuđe osvete: TAJ PUT, nisam htio ostaviti tebi, kao poklon ili uspomenu. Mislim, bolje je da ne živiš s tim. Ako možeš, okreni glavu, bez psovke i želje za osvetom zbog nepravde učinjene drugom: ČUVAJ SE, da nikad ne osjetiš samoću niti sumnju, u ispravnost izbora: Moje dane, takve rođendane!

1./ 4. JUŽNO – SLOVENSKI KORIJENI Po Engelsu, «onakvi, kakvi na početku izlaze iz životinjskog carstva – u užem

smislu – ljudi ulaze i u istoriju: upola životinje, surovi, još uvijek nemoćni pred prirodnim silama; otuda i siromašni kao životinje i jedva nešto produktivniji od njih».

Taj istorijski iskorak ljudi ka vlastitoj zajednici prati izvjesna jednakost u životnim uslovima.

Suviše je rano govoriti u kategorijama grupne svijesti ali na planu instinkta i pojedinačnog osjećanja, gotovo da i nema razlike među članovima takve zajednice.

«Svijest trbuha» znači instinkt za održanjem, potreba za hranom, osjećaj lične nesigurnosti i straha za pribavljena dobra (bilo od prirode, bilo zbog moguće pljačke od strane pripadnika iste zajednice) prvi su podstrek udruživanju i utvrđivanju, makar i primitivnih pravila ponašanja.

Podjela rada i odgovornosti, rekli bi marksisti – ali i više od toga – udruživanje u zajednicu, prvi je znak svjesnog promišljanja, kojima se nadilaze najniži, životinjski oblici zajedništva (kao čopor), zbog veličine zajednice i uspostavljenih normi.

U nauci ne postoji spor oko istorijskih tipova globalnih grupa i njihovih osnovnih karakteristika. Kroz milenije razvoja zajednica ljudskog roda, razlikujemo tri tipa različitog stepena homogenosti i oblika povezanosti: GENTILNI (krvno-srodnički), TERITORIJALNI (narod) i NACIJA.

Krvno-srodnički oblik zajednice (horda, rod i pleme) je bez sumnje najhomogeniji oblik lišen klasne i socijalne polarizacije, ali je u materijalnom pogledu i najnerazvijeniji jer funkcioniše u dobu «sakupljačke privrede» kojoj su temelj lov i pljačka.

Na nivou nadgradnje može se govoriti samo o postojanju jednog specifičnog morala, vrlo primitivnog, te najnižih oblika religijske svijesti uslovljene strahom od nerazumljivih prirodnih pojava i nagonom za opstanak.

Razvoj individualne svijesti inicira proces izgradnje društvene svijesti koja uočava potrebu za boljom organizacijom zajednice, podjelom rada unutar nje, kao i potrebu stvaranja osnova za ukupnu društvenu nadgradnju (kulturnu, političku, pravnu…), njen razvoj i njen civilizacijski procvat. To jesu osnovni razlozi koji dovode do prelaska na tzv. «teritorijalni» način življenja, a nauka, to novo doba imenuje istorijom formiranja globalne grupe, tipa NAROD. Kao vrijeme razvoja toga procesa ističu se epohe robovlasništva i feudalizma.

Kao socijalna kategorija i istorijska pojava, narod spada u najzamršenije sociološke pojmove – ne samo zbog IZVORA KOHEZIJE unutar zajednice (koji je slojevit, neprecizan, katkad i kontradiktoran kod različitih grupa)nego i zbog različitog procesa formiranja i nastanka takve zajednice. Iz tog razloga vrlo je teško apstrahirati o narodu kao univerzalnoj kategoriji jer je gotovo svaki narod konkretan problem i slučaj za sebe.

Sam čin postanka, dugi procesi razvoja, ispoljavanje i manifestacija različitih oblika svijesti zajednice, stepen homogenosti, zajedničke kulturne osobine, krvno-srodničke veze – sve su to problematični i sumnjivi kriterijumi za vrednovanje naroda kao pojma – samo od slučaja do slučaja i od naroda do naroda, mogu se izgrađivati kakvi-takvi sudovi, iole utemeljeni.

Zato pojam NAROD više služi kao metodološki postulat u prilazu problemu socijalnih grupa, nego kao jasan i definisan pojam.

Ove se činjenice moraju uvažavati i kod donošenja sudova o Slovenima. Prvi podaci o Slovenima datiraju iz doba plemenske organizacije – brojna

slovenska plemena, u prvom vijeku nove ere, naseljavala su prostrani teritorij koji se od Karpata protezao bazenom Visle, do Baltičkog mora. Zbog geografske prostranosti i veličine zaposjednutog teritorija, slovenska plemena nisu bila na istom stepenu razvitka društvene svijesti. Sloveni naseljeni oko Karpata i Srednjeg Dnjepra isticali su se u bavljenju zemljoradnjom i stočarstvom, dok su Sloveni oko Crnog mora i Podunavlja, pod uticajem veza sa rimskim provincijama razvijali trgovinu i zanatstvo.

Iz mnogobrojnih plemenskih organizacija razvile su se vremenom TRI ETNIČKE GRUPACIJE visokog stepena homogenosti, identičnog ili veoma sličnog jezika, kompaktnog teritorijalnog određenja i sa labavim državnim granicama u međusobnim odnosima.

Riječ je o ZAPADNIM SLOVENIMA (koje čine Česi, Slovaci, Poljaci i Lužički Srbi), zatim ISTOČNIM SLOVENIMA (Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci – mada je stari izraz za Ruse bio Velikorusi), te JUŽNIM SLOVENIMA (Srbi, Hrvati, Bošnjaci – donedavno Muslimani, Slovenci, Makedonci, Crnogorci I Bugari).

Na istorijsku pozornicu Južni Sloveni stupaju kao sastavni dio staro-slovenske etničke grupe i sa plemenskom organizacijom koju zadržavaju i dugo vremena poslije naseljavanja na Balkan. Prve sigurne podatke o Slovenima ostavili su Rimljani: Gaj Plinije, Tacit i Ptolomej, koji pišući o susjedima Germana, na njihovim istočnim granicama, imenuju tu grupaciju kao «Veneti» ili «Venedi». U Srednjem vijeku Nijemci tim imenom (Wenden ili Winden) nazivaju Slovene i misle, u stvari na zajednicu Starih Slovena.

Domaći naziv «Sloveni» novijeg je datuma. Na osnovu podataka koje je ostavio Tacit može se zaključiti da je riječ, prije

svega, o ratničkoj zajednici koja je vrlo dobro svladala sve tehnike ratovanja, toga doba – da uspješno vode bitke na suhom, vodenom i močvarnom terenu – da se znaju boriti na otvorenom polju i u zasjedama – da znalački opsjedaju utvrde i naselja i da u takvim borbama ruše kamene utvrde i gradove do temelja, zbog shvatanja da bi ih pokoreno stanovništvo moglo iskoristiti kao uporišta u slučaju pobune ili rata.

Sloveni se nisu pretjerano bavili stočarstvom pa ni zemljoradnjom, mada su odlično poznavali svrhu i način upotrebe željeza (Tacit spominje postojanje i željeznog šiljka kod Slovena). Iako su bili organizovani u plemena po rodbinskim i krvno-srodničkim vezama, ipak je način organizacije bio na jednom višem nivou, kao i sama svijest (nema govora da se radilo o divljacima, u ma kom pogledu), što se posebno manifestovalo čestim i organizovanim upadima unutar granica germanskih naroda i naročito, nakon tzv. «opšte ekspanzije barbara na granice vizantijskog

carstva» što se pokazalo neminovnim istorijskim procesom, okončanim početkom Sedmog vijeka, u istoriografiji označenim kao VELIKA SEOBA NARODA.

Kod vojnih operacija, slovenska plemena su uglavnom zaposjedala prirodno ograničene teritorije (sa rijekom ili planinom kao granicom) – u stvari, zaposjedali su plodne doline koje su nazivali župama i na čijem čelu se nalazio župan. Iako prema neprijateljima nisu ispoljavali svirepost, u međusobnim obračunima oko plijena ili oko posjeda, znali su biti itekako krvoločni.

O oblicima i manifestacijama vjerske svijesti zna se tek toliko da je bila na niskom nivou, tj. uvijek je kod Slovena bilo riječ o primitivnim formama vjerskog učenja nastalog zbog straha od neobjašnjivih prirodnih pojava. Kao i kod Starih Rusa tako i kod Južnih Slovena personifikacija božanske moći i veličine bio je Gromovnik Perun, koji kroz grmljavinu šalje ljudima opomenu, prijetnju ili kaznu. Gromovnik Perun međutim nije nikada bio predmetom stalne molitve i potpune predanosti. U tako shvaćenoj religiji nije bilo rituala žrtvovanja, niti posebnog rituala molitve, šta više, u svojoj pradomovini (čiju veličinu i lokaciju nauka ne pozna potpuno) Južni Sloveni nisu imali ni religijsko vodstvo. Cjelokupan koncept vjerskog učenja bio je sveden na instinktivne reakcije zajednice, u strahu pred mogućim izljevom božanske srdžbe i moguće kazne. Južni Sloveni su oduvijek (pa i danas) vjerovali u vradžbine (gatanje, proricanje sudbine, prizivanje duhova…), vjerovali su u postojanje kućnih, šumskih i vodenih duhova (u duhove koji borave iza vrata, na cjepalu za crva, ispod štrika za veš…), u vile, vještice, vukodlake – kao i u nadarene ljude sposobne da otklone zle čini i izmjene lošu sudbinu. Manifestacije samog vjerovanja mijenjaju se kroz vijekove, «usavršavaju», ponekada im je oduziman mističan karakter i pridavan poneki racionalan elemenat, srazmjerno dostignutom nivou svijesti.

Jezik Južnih Slovena se uglavnom, s mjerom , mijenjao i izgrađivao – on nije protivrječio nužnosti dinamike istorijskog procesa oblikovanja zajednice, i vrlo često, bio je sredstvo homogenizacije ili odvajanja jednog od drugog plemena.

To je, u stvari, Staro-slovenski jezik (tzv. slavijanski) i doživio je mnoštvo standardizacija, od onih po Ćirilu i Metodiju (kakvim danas govore na jugu Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije), do onih koje provedoše Jernej Kopitar i Vuk Karadžić (kojim govore na nivou Beogradsko – Zagrebačko – Sarajevsko – Podgoričke varijante). Taj jezik je pretrpio mnogo stilizacije, doživljavao promjene u ukupnom procesu čestih akulturacija (Mađarskih, Turskih, Njemačkih, Komunističkih, Američkih…), iz njega su se oblikovale i rađale nacionalne varijante, razna narječja – poneka staro-nova riječ ili kovanica ugledale bi svjetlo dana – ali na kraju krajeva, taj jezik još uvijek polazi od jedinstvene MORFOLOGIJE, FONETIKE, GRAMATIKE, SINTAKSE – identičnog i bogatog fonda riječi, što ga čini jednim i jedinstvenim. Istovremeno, on je ostao veza nacije sa vjekovima prošlosti – nepromijenjena konstanta stanja duha i hiljadugodišnji nosilac istorijskog iskustva.

Sredstvo akumulacije i prenošenja znanja i jedini instrument svrhe postojanja slovenske narodnosne suštine i učešća u zajedničkoj prošlosti – i više od toga – taj jezik predstavlja osnovni smisao PORIJEKLA kao važne odrednice za svaku naciju. On nikada nije bio samo obično sredstvo komunikacije nego i NAČIN ORGANIZOVANJA MISLI, i tu odliku, vijekovi kolonijalnog žrtvovanja naroda nisu mogli promijeniti.

U svim nacionalnim varijantama i jezicima slovenskih naroda, ostali su sačuvani, do dana današnjeg, zajednički nazivi za osnovne poljoprivredne proizvode: pšenica, raž, žito, ječam, ovas, proso… zatim za pojmove, kao što su zrno, sjeme, grah,

orati…za životinje i njihove proizvode: bik, krava, vo, govedo, svinja, jagnje, konj, kobila, sir, mlijeko… kao i za neke oblike primitivnog zanatstva: tkati, tesati, pilati… Iako nema zajedničkih izraza za državno-pravne ustanove zadržani su zajednički pojmovi: vlast, vladati, rod, pleme… itd.

Od II vijeka, pa sve do prve polovine VI vijeka, gotovo da i nema nikakvih vijesti o Slovenima – prve vijesti javljaju se tek nakon spuštanja Slovena na granice sa Vizantijom, te učestalih upada i pravih vojničkih operacija koje vode sami ili udruženi sa Avarima. Među prve vijesti o pokretu Slovena ka jugu spada vijest vizantijskog pisca, gotskog porijekla, Jordana, iz 551.godine. Poslije njega i drugi vizantijski pisci (Agatije, Menander, Pseudo Mavrikije i Prokopije) sve češće, u svojim ljetopisima, pominju Slovene. Nakon sporadičnih opisa Sloveni postaju nezaobilazan faktor evropske istorije koga pažljivo analiziraju, prate i vrlo precizno procjenjuju, relevantni istoričari i ustanove.

«…Ovim plemenima Sklavinima i Antima (Naziv za Slovene istočno od Dnjestara) ne vlada jedan čovjek, nego, od starine žive u demokratiji i zbog toga uvijek zajednički vrše poslove… Vjeruju da postoji samo jedan Bog tvorac munje, i da je on jedini Gospodar svega… Štuju uz to i rijeke i nimfe (vile)… Stanuju u bijednim kolibama… mijenjajući često naselja. U boj idu pješke na neprijatelja, u velikom broju, noseći u rukama male štitove i koplja, a oklope nikada ne oblače. Visoki su i jaki neobično, a kose, nit su bijele odviše ni plave… nego onako riđe. Nisu hrđavi ili zlikovci ni najmanje a po jednostavnosti naliče Hunima…»

(OPIS VIZANTIJSKOG ISTORIČARA PROKOPIJA) Vrhunac slovenskog prodora na Balkan predstavlja opsada glavnog vizantijskog grada Carigrada i napad na njega 626.godine koji, Sloveni izvršiše zajedno sa Avarima. Doduše, ti zajednički nastupi sa Avarima pominju se još od 568.godine. Sloveni u Avarima imaju saveznika, po mnogo čemu organizovanijeg, na višem duhovnom stepenu razvoja i sa većim planovima ekspanzije. Na drugoj strani, Sloveni imaju, najveću moguću, vojničku prodornost, hrabrost na

granici sa divljaštvom i Avari se vješto koriste njima sve do zajedničkog poraza pod Carigradom (koji je uzgred, mnogo više pogodio Avare) i nakon kojeg se Avari vraćaju u Panonsku niziju a Sloveni, definitivno, učvršćuju na Balkanu – naselivši područje približno omeđeno graničnom linijom od Bara preko Skadarskog jezera, Ohrida i Kostura, do grada Soluna. Balkan postaje «sveta zemlja» Južnim Slovenima. Kako piše Pseudo Mavrikije, Južni Sloveni žive u specifičnom političkom stanju «vojne demokratije», a u društvenom kao plemenski savez.

Ne praktikuju ropstvo a autohtone ideologije nemaju ni za sebe a kamoli za druge – poraženim i zarobljenim nude mogućnost otkupa i povratka u vlastitu zajednicu ili zajednički život u okviru njihove zajednice, ravnopravno sa drugim i sa istim pravima i obavezama učešća u odbrani zajednice kao i mogućoj ekspanziji.

Svi vizantijski pisci ističu u prvi plan ratničke sposobnosti Slovena i smatraju ih dobrim borcima «koji sa uspjehom pljačkaju Romejsku zemlju». Od istaknutih vođa i starješina, Menander pominje, na prevaru ubijenog Mezamira, «koga ubiše Avari, jer smatraše da on želi svu vlast prigrabiti za sebe i njima otkazati poslušnost». Pominje se i vojvoda Daurit, od koga Avari 578.godine zahtijevaju danak.

Pseudo Mavrikije bilježi kod Slovena postojanje mnoštva poglavica, koje on naziva «rex». Drugi izvori koriste i Grčke pojmove «egsarh» i «philarh», koji su lišeni

stvarne političke težine kakvu imaju u samoj Grčkoj, ali kojima se može uspješno označiti starješina jednog, još uvijek nerazvijenog i neorganizovanog etnosa.

Mada neki Vizantijski izvori pominju posebne teritorijalno-upravne cjeline «Sklavinije», očigledno je da u periodu naseljavanja na Balkan, pa čak i dugo vremena poslije toga, Sloveni nemaju vlastite države i da žive u tzv. pred-državnom uređenju.Tek promjenom društvenog položaja određenih starješina, koja polazi od podjele plijena, jača potreba za organizovanjem zajednice na čvršćim temeljima.

Poslije naseljavanja na Balkan pa sve do IX vijeka, nema preciznih podataka o razvoju zajednice Južnih Slovena. Sigurno je da izuzev Slovenije (Karantanija, od 658. do 745.godine) drugi pripadnici Južno-Slovenskih naroda na Balkanu, nisu imali vlastite države. Taj složeni proces izgradnje i razvoja vlastitih država bio je usporen, ne samo zbog unutrašnjih razloga nego i zbog velikog i agresivnog uticaja vanjsko-političkog faktora.

Južni Sloveni su dolaskom na Balkan dobili na svojim granicama jake i puno organizovanije susjeda – na istoku upadaju u vizantijsko-pravoslavni istorijski i kulturni milje – na zapadu u tzv. rimo-katolički. Nosioci tih velikih uticaja su se mijenjali kroz vijekove ali razlog i suština njihovog djelovanja ostala je do danas nepromjenjena, šta više, usložnjena i dopunjena novim, orijentalno-islamskim uticajem, putem turske imperije.

Svi ovi uticaji ubrzavaju ili usporavaju proces klasnog raslojavanja, podstiču ili ometaju društvene i istorijske zakonitosti, kanališu razvoj svijesti i utiču na organizaciju, oblike i mogućnosti kontrolisanog državno-pravnog razvoja. Od Vizantije i Franačke države, preko njihovih nasljednica (prije svega Njemačke), do Mađarske i Turske, zatim, Austro-Ugarske, Njemačke i Amerike (tj. do današnjih dana) vrši se društveno i istorijsko usmjeravanje SVIJESTI i SUDBINE grupacije, kako na planu integracije u vladajući KULTURNI OBRAZAC, tako i na planu normativnog uređenja društva tj. ORGANIZACIJE DRŽAVE, s tim što ni država ni svijest nisu puke apstraktne kategorije, nego konkretan apsolutni izvor realizacije interesa JAČEG NA ŠTETU SLABIJEG.

Odsustvo racionalnog poimanja tog odnosa cilj je i ideal svake (i svakakve) imperijalne politike.

Naravno, u današnjem vremenu nacionalne tipologije zajedništva i interesa, etnogeneza predstavlja zamršeni historijski i kulturni pojam, koji ne objašnjava ukupnost nacionalnog duha i nacionalne organizacije. Taj pojam, čak, nije ni definicija pripadnosti i obavezne solidarnosti ali može da predstavlja izvor razumijevanja nacionalne pozicije, onu neizbježnu prvu stepenicu do spoznaje istorijske nužnosti života u NESLOBODI i NEIMAŠTINI sa konceptom rasute etničke snage i društvene polarizacije malih etničkih zajednica u istorijskom vrtlogu velikih političkih sukoba globalnih ideologija i moćnijih zajednica.

Ovu svrhu etnogeneza može realizovati samo ako je lišena parcijalnih ideoloških predrasuda koje iz stvarnosti društvenog poretka uzimaju pojednostavljenu sliku, bez slojevitosti, bez kolorita i nijansi – sliku kontrasta, antagonizma i hijerarhije – sliku crno-bijele stvarnosti u koju može uvjeriti samo «prethodno uvjerene». Samo iz tog razloga ne želim okretati glavu od pitanja porijekla – ali u odgovoru na to pitanje tražim razloge za afirmativan i usuglašen pristup svojih sunarodnjaka, sposobnih da na površinu istorijskog oblikovanja današnjice, u ime budućnosti, izvuče sve ono što

garantuje sigurnost i dalji razvoj zajedničkog života, malih nacionalnih zajednica slovenskog porijekla.

Bez obzira na vrlo ograničena saznanja o Slovenima, neke se konstatacije mogu izreći sa velikom dozom sigurnosti:

1. Sloveni su, u istorijskom smislu, VELIKI I NEORGANIZOVAN NAROD. Sami su vrlo malo značajnih stvari iz prošlosti napisali o sebi, tako da ne postoji «Slovenska historija» pisana slovenskom rukom. O Slovenima, uglavnom pišu razvijeniji i organizovaniji narodi, pretežno, ekspanzionistički orijentisani prema Slovenima. U te izvore, nauka ima prilično povjerenja mada to liči na traganje za istorijskim sudom o Jevrejima listajući Hitlerove arhive, ili, da se o Sjevernoj Irskoj informišete u Londonu, o Bogumilima u Vatikanu, o pravima američkih crnaca u Kaliforniji, i o sudbini indijanaca u Vašingtonu.. Zahvaljujući ogromnoj teritoriji koju je zaposjeo Slovenski narod, nije nikada bio sav porobljen pa se na tom tužnom primjeru pomalo otkriva kako brojnost i teritorijalna disperzija kao faktor mogu ponekad odnijeti i prevagu nad kvalitetom organizacije.

2. Analizirajući način života, jezičku srodnost i sistem organizacije društva, može se zaključiti, da je gotovo do okončanja Srednjeg vijeka (kraj XIV i početak XV vijeka) postojala jedinstvena SLOVENSKA CIVILIZACIJA, kao značajni dio i most između Evropske i Azijske civilizacije. Zato je do kraja Srednjeg vijeka, podjela Slovena na Istočne, Zapadne i Južne, isključivo geografska podjela, tj. samo metodološki postulat regionalnog situiranja neodvojivih segmenata, cjeline jednog naroda, radi teorijskog praćenja. Ova podjela ne znači postojanje bilo kakvih značajnijih razlika između Slovena koji su (sa istoka) otišli na zapad ili onih koji su (sa istoka) otišli na jug. Razlike dolaze kasnije: one unutrašnje – na planu regionalne homogenizacije jezika i one kao rezultat vanjskih uticaja, na planu religije. U onoj mjeri, u kojoj jezička i religijska osnova stvaraju novu tradiciju, u toj mjeri razlike dobijaju na kvantitetu i kvalitetu.

3. Jedno obilježje, koje su Zapadni Sloveni pod jakim uticajem katoličanstva izgubili (na svoju sreću) zadržalo se kod Istočnih i Južnih Slovena do danas. Riječ je o tome, da kod Istočnih i Južnih Slovena, ne postoji jasna granica između pojma DRUŠTVO i pojma DRŽAVA, koja se tako jasno razlikuje u zapadno-evropskom podneblju tj. kod ovih Slovena ne postoji ovakva podjela između PRIVATNIH – DRUŠTVENIH i JAVNIH – DRŽAVNIH odnosa, kakva postoji na zapadu. Posljedica je to jakog uticaja Pravoslavlja kao TOTALNE KULTURE te viševjekovnog uticaja Islamske tradicije (sa Turskom imperijom) koji se takođe teško odvaja od instrumenta države.

U suštini, ta neosporna pripadnost Južnim Slovenima (koja je zajedničko obilježje trenutno sukobljenih nacija u Bosni i Hercegovini) predstavlja samo «IZVOR», koji možemo tumačiti u istorijskom smislu «značajnim» ili «beznačajnim» - malim ili velikim, ali koji, kroz istorijske tokove do vlastitog ušća (koji predstavlja Nacija, danas) poprima mnoga novih, manjih i manje važnih sadržaja, gdje i sam postaje pritoka većem i OPŠTEM – pritoka CIVILIZACIJI – predstavlja kvalitativno novu vrijednost.

Možda naše poznavanje objektivne istine o starim zajednicama našeg naroda nije dovoljno, ili nije dobro, ali ako su Južni Sloveni, u taj mukotrpni proces izgrađivanja sebe kroz zajedništvo krenuli kao RATNIČKA MISAO i ratnička svijest, onda nije ni

čudo što se rat na ovim prostorima pojavljuje kao historijski čin, socijalnog i filozofskog osvještenja, kao kreativnost i metoda stvaranja nove vrijednosti. Nakon jednog od mnogobrojnih ratova, svi narodi Bosne i Hercegovine, dobili su priliku, da NOVU VRIJEDNOST realizuju NEGACIJOM ZATEČENE SVIJESTI.

I nisu uspjeli još uvijek – a hoće li ikada, sumnjam i žalim zbog toga.

BOSNO MOJA – DOMOVINO MOJA Bosno moja, Domovino moja

da li vidiš

šta uradi pusta želja

luda želja propalica

da ne budeš više svoja

Bosna. Bosna jedna i jedina

već država suverena

kakvih ima na stotina?!

Bosno moja, hej slobodo moja,

oslobodi oslobodioce

što hodaju po stratištu

tragajući za narodom

koga nikad nije bilo,

/ još više ga sada nema /

da mu kažu samo ovo:

POBIJEDILA JE DOMOVINA!

Bosno moja, galaksijo moja

pa riječi su tako škrte,

ponekada tako prazne,

Bosno moja, nema pravih riječi

bez ljubavi. Niti ima

pravih riječi, da opišu,

praznu jeku rječi: Domovina,

u ustima ološa.

1. / 5. IDEOLOŠKI POSTULATI I OPREDJELJENJA

Nacija je zajednica ljudi organizovana po osnovu istorijske i kulturne srodnosti ili bliskog društvenog interesa.

O fenomenu nacije napisano je mnoštvo naučne i filozofske literature, pravljeni studiozni i površni historijski presjeci, analizirano naslijeđe i cjelokupan teret prošlosti u duhovnoj i materijalnoj sferi, u državnoj organizaciji.

Ideolozi građanske i marksističke provencijencije pokušavali su, ovu složenu istorijsku i socijalnu pojavu objasniti raznim teorijama: subjektivno-psihološkim, empirijsko-pozitivističkim, spiritualističkim, vulgarno-materijalističkim, astro-marksističkim…

Iz tih knjiških, teoretskih pogleda, nacija je vremenom, izrasla u svojevrsnu istorijsku silu, što može djelovati čudno, obzirom na relativno kratko vrijeme njenog prisustva na društvenoj sceni. Ona više nije slučajna istorijska pojava već složeni sociološki, politički, ekonomski – pa i fenomen svijesti. Nacija je, u stvari, «nadišla momenat puke supstancijalnosti – ona je proizvela NOVI SVJETSKI POREDAK i PRAVNU DRŽAVU kao najviši stadij objektivnog morala – NACIJA je danas SUBJEKT, ona je djelatna i bez nje čovjekova uloga u organizovanju i promišljanju vlastitog života, djeluje minorno i beznačajno».

I mada ova politička predrasuda predstavlja apsolutnu poziciju aktuelnog promišljanja, ipak, sve odbačene i verificirane naučne teorije, bez obzira koje metode koristili – u objektivnom prikazu nacije nisu otišle daleko od njene prirodne dimenzije – dimenzije identiteta, ali se nisu ni odrekle zaključka do koga silom političke potrebe moraju doći.

Naravno – NACIJA JE SAMO ORGANIZOVANA ZAJEDNICA LJUDI. Ta organizovanost može biti na relativno VIŠEM NIVOU (tip države) ali i na relativno NIŽEM (tip kulturne zajednice koja funkcioniše u više pravno uređenih okvira – u više država, kao što je slučaj sa Kurdima, Romima…).

I u okviru ovakve podjele postoje razlike: niti su sve države na istom političkom i ekonomskom nivou, niti su uvijek u funkciji interesa nacije, kao organizovane

zajednice – niti su kulturne veze i istorijska homogenost kod različitih zajednica, na istom, jednako razumljivom, nivou svijesti.

To čak i nije uslov – jer se takva zajednica može organizovati i na konceptu zajedničkog interesa, koji u jednom pravnom i političkom okviru formuliše većina a nadolazeća manjina ga prihvata kao svoj – što je slučaj sa Američkom nacijom koju danas tvore ljudi bez imalo kulturne i civilizacijske srodnosti, pripadnici različitih rasa i etnogeneza.

Međutim, nacija se uglavnom obrazuje na temelju etničke i kulturne srodnosti. Podsticaj jačanju veza, među istorijski srodnim grupama mogu biti REALNI ali i IRACIONALNI strahovi prema okolini – vlastitom okruženju, zatim interesi pojedinca ili grupe, koji se raznim sredstvima fizičke i duhovne prisile nameću zajednici kao njen potpun i nesumnjivi interes kao što može biti i izraz specifičnog procesa izgradnje SAMOSVJESNOG DUHA, od stajališta neobrazovanog idividuuma do svijesti potpunog iskustva o samome sebi kao OPŠTEM INDIVIDUUMU, što je samo filozofski sinonim za razvijenu NACIONALNU SVIJEST pripadnika te zajednice.

Verifikacija tog stanja može biti i SUBJEKTIVNA i OBJEKTIVNA. Subjektivna predstava o sebi kao pripadniku nacionalne zajednice ima dvije

manifestacije: prvu, koja se ispoljava snagom instinkta ili osjećanja – koja svoje zajedništvo ili jedinstvo ne promišlja nego osjeća. Taj instinktivni doživljaj pripadnosti zajednici gradi čvrste tačke oslonca na aksiomima VJERE, JEZIKA i DRŽAVE, možda i nekim drugima, ali sve te vrijednosti, instinkt nameće nekritički, kao nešto nesumnjivo, poznato, posebno i značajno. Razum je žrtva te aksiologije jer ući u sadržaj takvih simbola, ravno je herezi.

Subjektivna predstava može bit (ona to i jeste kod velikih i razvijenih nacija) i manifestacija OBJEKTIVNOG DUHA (kako to Hegel ističe u Fenomenologiji duha) na višem nivou svijesti – svijesti koja jasno graniči OPŠTE i POSEBNE odlike vlastite zajednice – koja neposredno opaža da su egzistencija i razvoj zajednice uslovljeni i PREPOZNAVANJEM RAZLIKE u odnosu na druge zajednice i PREPOZNAVANJEM SRODNOSTI i sličnosti, sa većim narodnim zajednicama i opšte pripadnosti čovječanstvu u cjelini. Tu specifičnu simbiozu opšteg i posebnog u biću nacije instinkt ne luči – on uočava razliku, jer je strah od nje imanentan neizgrađenom individuumu – pa stoga, gomila takvoga individualiteta bez svijesti o sebi, sa razvijenim strahovima, instinktima i kompleksima, kao mehanizmima odbrane vlastitog integriteta i ne predstavlja NACIJU u istorijskom i sociološkom smislu.

Objektivna predstava o NACIJI DANAS, javlja se u dvije forme – u dva cjelovita teorijaska i naučna sistema: KOMUNISTIČKOM i u EVROPSKOM GRAĐANSKOM ideološkom okviru.

Postoji i Treći pristup, koji se još uvijek nije uzdigao do nivoa naučne misli o naciji; to je tzv. ISLAMSKI KONCEPT negacije nacionalne svijesti i nacionalnih osjećanja, kao nečeg što nije svojstveno muslimanima te isticanje PANISLAMIZMA i sveopšteg muslimanskog bratstva kao autentičnog odgovora zapadnoj civilizaciji na njene «novotarije» u klasifikaciji globalnih grupa i čovječanstva u cjelini. Kako ne postoji naučni doprinos niti sistem u ovakvom promišljanju (tj. negiranju nacije), to se ovim pristupom, nećemo temeljitije baviti.

Komunističko poimanje nacije je u teorijsko-doktrinalnom smislu MARKSISTIČKO – relativno jednostavno i bez nekih posebnih dilema: NACIJA JE SUPSTANCA, ona je PRIRODA – ali ne priroda kao konkretni oblik postojanja ideje u njenom otuđenom

stanju, nego, kao neposredna stvarnost materije, koju čovjek mijenja i nadilazi. Kojoj daje značaj i oduzima ga – koju oblikuje prema stepenu vlastitog saznanja i potrebe.

Lišavajući naciju istorijske važnosti, marksisti je vide kao ZAJEDNICU (specifičnu, stabilnu ili homogenu) nastalu na bazi DRUŠTVENE PODJELE RADA, u epohi ranog kapitalizma (ili kasnog feudalizma – XVIII ili XIX vijek), na KOMPAKTNOJ TERITORIJI, u okviru zajedničkog jezika i bliske etničke i kulturne srodnosti.

Oko ovih postavki, u marksističkom učenju i nema nekih značajnijih sporova, ali, koji je od ovih elemenata bitnije odredio istorijsku sudbinu grupacije i njenu svijest – pitanje je koje otvara zamršene sukobe i u okviru generalne teorije i u okviru učenja većine konkretnih nacionalnih zajednica. Dakle, marksisti ovu globalnu grupu vide kao rezultat istorijskog sabijanja manjih i srodnijih segmenata, globalne grupe, tipa NAROD, kao objekat istorijskog procesa društvene podjele rada, u strogo određenom vremenu, na definisanoj teritoriji i po kriterijumu srodnosti. Ta svojevrsna marginalizacija nacije ima svoju svrhu – marksisti u prvi plan ističu proces «društvene podjele rada» i favorizuju klasnu diobu društva kao konstantu u sveukupnoj istoriji ljudske zajednice, koja ima svoju pozitivnu dimenziju samo u «radničkoj klasi» kao jedinom i nužnom SUBJEKTU ISTORIJE.

Tako nacionalno pitanje, u teoriji Marksa i Engelsa, ostaje na margini njihovog naučnog zanimanja za klase i klasnu borbu. Lenjin opravdava takav pristup i nagovještava dolazak doba u kome će nacija definitivno otići sa društvene i političke scene – to je vrijeme dolaska kapitalizma u svoju zrelu fazu, fazu buržoaskog internacionalizma – koji će nužno lomiti nacionalne granice i u arhiv istorije poslati staru društveno-političku podlogu i okvir KUMULACIJE KAPITALA, po imenu «NACIJA TIPA DRŽAVE».

Staljin ide i korak dalje. On naciju vidi, isključivo, kao političku zajednicu, negira njen historijski značaj i ulogu, te čitav problem reducira na polje etnologije i antropologije. Objašnjavajući socijalno biće nacije, Slovenački marksist Edvard Kardelj, ističe «svijest o zajedništvu» kao neophodni i najubjedljiviji znak postojanja nacije – i mada, tu svijest tretira kao «subsvijest» on je ipak podiže na nivo «kolektivne svijesti» što je svojevrsni apsurd i kontradikcija. Kardelj smatra da ni teritorija, ni jezik, kultura ili etnogeneza ne znače ništa ako nema «osjećanja zajedništva». Doduše, to i jeste njegova naučna pozicija, jer ono što ističe kao «svijest» zatim kao «subsvijest», pa na kraju kao «osjećanja», predstavlja definiciju subjektivnih poriva, koji nisu podložni naučnom objektiviziranju.

Raspadom Varšavskog pakta, simboličkim padom Berlinskog zida, socijalisti tj. socijal-demokrati, kao nasljednici komunističkih ideologija, unekoliko mijenjaju i ublažavaju vlastiti teorijski pristup i počinju praviti nesigurne korake ka građanskoj misli i poimanju nacije.

Građanske ideologije i nauke, dan-danas, a priori, odbacuju komunističku teoriju, premda i same ispoljavaju nemoć u pokušaju da se izdignu iznad supstancijalističkog poimanja nacije. Građanskim teoretičarima nisu sporni ni etnogeneza, ni kulturna srodnost, ni teritorija, ni jezik – šta više, kao prosta priroda zajednice, idealno se uklapaju u «evropo-centrističku» viziju «naciju tipa države», tj. u sliku ljudske grupacije kojoj država predstavlja socijalni okvir.

Dakle, i ovdje vidimo taj sud o naciji kao političkoj činjenici – «više» ili «niže» istorijske vrijednosti – baš u skladu sa hegelijanskim učenjem o postojanju «istorijskih» i «neistorijskih» nacija – državotvornih i onih koje to nisu (pa kao takve

ne-državotvorne, nisu imale priliku da kroz istoriju vlastite države, konzistentno i intenzivno, ispolje i razviju svoj duh). U ovoj filozofskoj i naučnoj podjeli koja odiše «naivnim rasizmom» daleko je lakše prepoznati «naciju tipa ideologije» - NACIJU tipa cjelovitog, uopštavajućeg sistema, koji gradi sliku društva (njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) – sliku cjeline, integrisane uvijek, u totalitet jedne predodžbe svijeta – bilo da je ona religijska ili anti-religijska – građanska ili marksistička.

Premda nije mnogo naučne pažnje posvećivao naciji, Hegel je (uprkos stajalištu po kome je «individuum – apsolutna forma», neposredna izvjesnost sama sebe i NE-USLOVLJENO BIĆE), prvi uveo u ravan rasprave o fenomenu nacije i FENOMEN KOLEKTIVNE SVIJESTI. To je svijest koja shvata samu sebe, koja je dostigla stepen umnosti i koja zna da je odnos između samokretanja (moći) i njenog ispoljenja, prosto zakonit. Ta svijest, kao neposredan život duha je SAMOSVIJEST KOLEKTIVNOG DUHA. Time pripadnost naciji Hegel postavlja kao princip IZBORA DUHA a ne PRINCIP SLUČAJNOSTI.

Za Hegela ne postoji, jednom zauvijek dana ljudska priroda, koja bi se po kriterijumu srodnosti udružila u zajednicu tipa nacije – čovjek je samo ono što čini, on nije nešto zauvijek dato već postoji kao čovjek samo ukoliko sama sebe stvara. Ovaj Hegelov odnos prema stvarnosti preuzeli su i marksisti: jedinstvo čovjeka i stvari, svijesti predmeta, subjekta i objekta – nije prosto dato, već se razlikuje djelovanjem.

Čitava plejada građanskih mislilaca, međutim, zagovara subjektivno-psihološku teoriju nacije (Jellinek, Weber, Renan, Barth, Tones…). Po njima sama nacionalna priroda je varijabilna kategorija i ona nije temeljni uslov za postojanje nacije – taj uslov je SUBJEKTIVNO OSJEĆANJE pripadnosti zajednici. Ono ne mora dostići stepen umnosti – ono je opredmećena tzv. «čulna svijest» i nema razloga za pokušaje otkrivanja nekoga sistema u tom osjećanju ili «kolektivnog duha», koji navodno, koristi naciju kao motornu snagu društva u procesu izgradnje pravnog poretka u svijetu. Ništa od toga – osjećanje pripadnosti zajednici je tu bez velikih planova i velikog interesa – bez dalekih ciljeva – ali samo s njim može biti riječi o postojanju zajednice tipa nacije.

Čini se da teorijska misao uvijek zapadne u krizu kada pokušava da usaglasi STVARNOST i POJAM, na štetu stvarnosti, odnosno kada vrši uvid u stvarnost jedne uže zajednice, vremenski, prostorno i kulturno REDUCIRANO – tj. kada bez cjelovitog sagledavanja pokuša od pojma napraviti skicu života.

Možda na ovom mjestu, treba postaviti jedno sasvim racionalno pitanje: Zašto se uopšte baviti pitanjem nacije TEORIJSKI I PROMIŠLJENO, kad ni Građanska ni Marksistička misao nisu ovom pitanju pristupili ozbiljno u mjeri da o njemu izgrade nesumnjive sudove i cjelovit teoretski sistem koji ne bi protivrječio stvarnosti ljudskog roda – čemu uopšte raspravljati o tome?!

Postoje, najmanje dva važna razloga: PRVO: Ja ne mislim da je individuum apsolutna forma, da predstavlja neposrednu

izvjesnost sama sebe i da je, praktično, «neuslovljeno biće». Od svih neizgrađenosti i nesavršenosti individuuma najočitija je njegova uslovljenost faktorom VRIJEME. Ta uslovljenost, sa stanovišta života i roda je djelimično negirana samoodržavanjem kroz biološku reprodukciju, za koju individuum nije dovoljan i koju ne može ostvariti bez zajednice, makar ona bila na najprostijem nivou («muško – žensko» - porodica).

Zato je apsolutna forma – forma zajednice a ne individualiteta – samo u zajednici dostiže se stepen «umnosti» i gradi «kolektivni duh», od najprostijih do najsloženijih zajednica pa je čovjekov prvi korak ka APSOLUTU. Taj hod traje još uvijek i on neće okončati pukim naučavanjem filozofskih koncepcija.

DRUGO: Evropska politička misao je formu apsoluta nekritički pripisala NACIJI, kao zajednici. Nacija je dugo vremena, bila temeljni politički i konceptualni odgovor na komunistički internacionalizam. Finansiranje «nacional-romantizma» na istoku; podrška i nedemokratskim nacionalnim koncepcijama u politici te nametanje predstave o naciji kao nužnom subjektu istorije proizvelo je: raspad Sovjetskog Saveza, krvavi rat i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, razdruživanje Češke i Slovačke, ali i ujedinjenje Savezne i Demokratske Republike Njemačke. I to nije sve, jer taj proces ide dalje. Na margini procesa buđenja pa jačanja nacionalnih nagona (instinkta, poriva i mržnje), na prostorima ekonomski zaostale Istočne Evrope, uspostavljen je u punoj snazi i monolitnosti, sistem buržoaskog internacionalizma, rezervisan za «zapadne zemlje», u formi NATO-a, Evropske Unije, Skupine G – 7 plus 1 itd. Raspadom «Varšavskog-internacionalnog pakta», zauvijek je sa društveno-ekonomske i političke scene otišao blok država i nacija, koji je mogao biti protu-težai konkurencija Njemačko – Francuskom projektu Ujedinjene Evrope te koncepciji «globalne hegemonije» Sjedinjenih Američkih Država.

Tim problemom, se ne mislim baviti sa aspekta pozitivne ili negativne dimenzije – sa stanovišta objektivne, naučne istine to je apsolutno irelevantno – ali ta predstava o naciji koja funkcioniše u aksiomima: VJERA, DRŽAVA, VOĐA i sl. mora biti podvrgnuta kritičkom preispitivanju do saznanja o razlikama u poimanju pripadnika te nacionalne zajednice. Izvršiti uvid u stvarnost, analizirati jednu predstavu ili jedan predmet, znači prije svega negirati formu njegove poznatosti, koja obavezuje. To bi bio samo prvi korak određene nacionalne zajednice, da njeni pripadnici sami pristupe uređenju sadržaja i forme svoje kolektivne egzistencije i akcije a ne da kao taoci čuče u smradu primitivnih koncepcija «ruralnog nacionalizma» dok na globalnoj sceni društva funkcioniše sistem nemilosrdne eksploatacije i ciničnog tlačenja velikog dijela nacija i zemalja svijeta.

Z A L U T A S M O (Nisam birao ja pjesmu, ona je izabrala mene)

Prolaze kroz moj život. Bez pozdrava, i pardona uzimajući sebi tuđi dio mene i sve što je moje, tek toliko da sebe ostave nezadovoljnim a mene poniženim. Kiša, koja je padala – padala je nekako, pored nas

dodirnula nas nije dok smo otrovani, s lažnom pokornošću gledali u nebo čekajući presudu ili pečene ševe za nezasita tijela. I život koji je odnekle pao, migoljio je kraj nas zajedno sa granatama ispaljenim sa okolnih brda, iz dubokih šuma, nije nam mogao ništa, baš kao ni mi njemu. Gledali smo naše narode istim očima i istim riječima, tražili krivca u onom drugom, što nismo jaki – što jesmo slabi kazati: DOSTA! I ZAUSTAVITI surovu poeziju lažne slobode. Dani su prolazili. Godine. Život se topio. Sve je bježalo od nas i mi od svega, okrećući glavu od zajedničke nesreće, od vjere u Boga, kad nestane ljudi. Samo je mržnja trajala: Ona zbog nas, a mi, zbog nje. ( ŠOVINISTIČKIM VUCIBATINAMA U NAMA SAMIMA)

1./6. MUSLIMANI BOSNE I HERCEGOVINE –

EVROPSKA NACIJA Srpsko i Hrvatsko nacionalno pitanje već odavno ne predstavlja problem, ni u

smislu teorijskog određenja niti subjektivnih načela pripadnosti. I odgovori na istorijske dileme su prilično jednostavni, oni su sadržani u nekoliko

aksioma: kod Srba, to su: PRAVOSLAVLJE, SVETI SAVA, SREDNJOVJEKOVNA SRPSKA DRŽAVA, BORBA PROTIV TURAKA I SRBIJA KAO DRŽAVA SVIH SRBA (Dušan Silni i Garašaninovo Načertanije…); kod Hrvata su, KATOLIČANSTVO, SREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA i PREDZIĐE PRAVOVJERNOSTI I EVROPSKE CIVILIZACIJE, te ANTE STARČEVIĆ.

Naravno da se ti aksiomi mogu kvalitetno nijansirati i da im se može dodati i poneki novi aksiom.

Stvar je puno složenija kada se dođe na teren razgovora o bosanskohercegovačkim Muslimanima.

Kao konkretan problem i predmet raznih zlonamjernih špekulacija i analiza, Bosanski Muslimani (nekad Neopredjeljeni, zatim Muslimani, i danas Bošnjaci) podvrgnuti su raznim pritiscima sukobljenih koncepcija, teorijskih i političkih (i na vanjskom i na unutrašnjem planu). Te koncepcije, svu suprotstavljenost manifestuju na nivou određenja prema OPŠTIM i POSEBNIM odlikama nacionalnog bića.

Tri su se cjelovita teorijska pristupa danas uobličila – stručno i politički definisala i pozicionirala – čak i razgraničila – mada prividno imaju i dodirnih tačaka razlike među njima sa suštinske prirode:

1. JUŽNO-SLOVENSKI KONCEPT: Prvi koraci u pravcu formulisanja ovog koncepta počinju u doba slabljenja Austro-Ugarske vlasti nad Bosnom i

Hercegovinom – potpunije ispoljavanje se nastavlja neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini SHS (malo kasnije u Kraljevini Jugoslaviji) i te prve korake formulisanja nacionalne svijesti čine tadašnji prvaci Bosanskih Muslimana (Firdus Alibeg, Bakir-beg Tuzlić i Fehmi ef. Džabić) nošeni sviješću o ISTORIJSKOJ OSOBENOSTI i nužnosti da se ona slobodno ispolji.

Nastavlja se to i političkim djelovanjem Mehmeda Spahe i Halid-bega Hrasnice. U kontinuitetu, na ovom planu djeluju Muslimanska Narodna Organizacija a zatim

i Jugoslovenska Muslimanska organizacija. Pogrešno poimanje nacionalne pripadnosti, kroz djelovanje Adem-age Mešića,

Osmana i Džafer-bega Kulenovića a poslije Drugog svjetskog rata Maka Mehmedalije Dizdara i Esada Ćimića, tu južno-slovensku identifikaciju tražilo je kroz poistovjećivanje sa Hrvatima (kao nacijom).

Sličnu grešku, istorijski i teorijski neopravdanu, pravili su i Mehmed-Meša Selimović, i Emir Kusturica tragajući za vlastitim identitetom u krilu srpske nacije, uvjereni da ih samo takav pristup situira na polje južno-slovenskog narodnog identiteta.

Inače, po ovom konceptu, bosanskohercegovački Muslimani su Južni Sloveni – evropska nacija koja se razvila iz narodnosne skupine Slovena, sa evropskim etničkim porijeklom i, potpuno, evropskim načinom života, te je, kao takva, ova nacija pripadnik velike evropske porodice nacija i to je njeno i OSNOVNO i OPŠTE OBILJEŽJE. Ono što ovu zajednicu čini POSEBNOM i izdvaja u smislu NACIONALNOG IDENTITETA, to je njena vjerska – ISLAMSKA SVIJEST, kao neodvojivi dio ukupne, nacionalne svijesti, koja se razvija na prostoru zemlje Bosne (što je uvijek bila u Evropi) i u jednom, evropskom narodu.

I mada ovaj koncept, u svome začetku, nije bio koncept NACIJE, on je, u svome zalaganju za VJERSKU i PROSVJETNU AUTONOMIJU pokazao pravac razvoja kolektivne svijesti, koja ima jasan cilj: NACIJA, sa svim opštim i posebnim obilježjima te sloboda, da se kao takva, ta zajednica i njena kolektivna svijest nesmetano razvijaju i ispoljavaju.

U vlastitom porijeklu, koje ističe i afirmiše, sa urođenom odanošću zemlji Bosni (u kojoj je gradio svoju osobenost), Bosanski Musliman je početkom dvadesetog vijeka SVOJU VJERU – ISLAM branio, kao i vjekovima prije toga, SLOBODOM SRBA I HRVATA da njeguju svoje Pravoslavlje i svoj Katolicizam – i da zajedno, DOGOVOROM i KOMPROMISOM, izgrade zajednički put nacionalnog razvoja u zajedničkoj domovini Bosni. Objektivni problemi ove koncepcije javljaju se sredinom XX vijeka kada patronat nad nacionalnom idejom (nad nebom i zemljom) preuzimaju KOMUNISTI.

Naime, u istorijsku ravan odnosa prema nacionalnom pitanju, komunisti unose sve ideološke aksiome vlastitog opredjeljenja – rješavanje nacionalnog pitanja promatraju u kontekstu Marksovog i Lenjinovog učenja i sa pozicije «lošeg iskustva» PRVE ZEMLJE SOCIJALIZMA – klasno pitanje bilo je jedini ključ za razumijevanje, svakog individualnog i kolektivnog odnosa.

U stvarnosti, komunisti, nikada nisu bili sposobni razumjeti nacionalno pitanje – čak i njihovi politički nasljednici: Socijal-demokratska partija BiH, te Socijalisti i Nezavisni Socijal-demokrati Republike Srpske, nisu nikada mogli učiniti više od

čeprkanja po površini nacionalne i vjerske ne-tolerancije i mržnje pa ustvrditi, da je RAT samo drugo ime za nacionalnu svijest u Bosni i Hercegovini.

Ovaj koncept ima, danas, nesumnjivu podršku međunarodnog faktora – jer produkujući Jugo-nostalgiju, koja danas nema šanse, on locira krivicu za raspad Jugoslavije i krvavi rat, na unutrašnji plan, na nacionalne aktere državica nastalih raspadom Jugoslavije. I mada ovo što SDP BiH, radi na planu razvoja Bošnjačke samosvijesti, nema veze sa onim što su radili Džabić i Alibeg ipak je to dio identičnog procesa u razvoju nacionalne samosvijesti Bosanskih Muslimana, sa istim polazištem, na planu opštih postulata konkretne nacije.

2. BOŠNJAČKI KONCEPT: Polazi od zajedničkih osobina koje interpretira sebično i na neprihvatljiv način, za druge nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini. Iza njega stoje, uglavnom, «stari Bošnjaci» (Adil-beg Zulfikarpašić i Muhamed Filipović), te poneki intelektualac i pjesnik. Ovaj koncept se oblikovao i mijenjao zavisno od političkog interesa.

Ranije je figurirao kao «koncept naroda» a ne «koncept nacije» dok se danas približio vjerskom konceptu koji promoviše Stranka demokratske akcije, stvarajući dojam, da se nacija Bošnjaka razvila iz nedefinisane «narodne» mase Bogumila, koja može biti i katolička i pravoslavna hereza.

Tumačeći na ovaj način razvoj vlastite nacionalne svijesti i sami zagovornici ovog koncepta su se odrekli kakve-takve istorijske argumentacije svojoj tezi, po kojoj se Bošnjaci i druge nacije u Bosni i Hercegovini razvijaju iz BOŠNJAČKOG NARODA.

Odustajanje od teze o Bošnjačkom narodu i promovisanje koncepta «nacionalnog Bošnjaštva» išlo je na ruku tada, vladajućoj, nacionalnoj stranci SDA kao idejna podloga za promjenu nacionalnog imena (Musliman u Bošnjak) bez ozbiljnije promjene utemeljenog ideološkog pristupa.

Tako je bogata i zamršena istorija Bosne (bez Hercegovine – apsurda li?), ta njena pozicija mosta koji spaja dva svijeta i jedinstvene kapije za prelazak iz jednog u drugi kulturni milje – ta njena uloga male i zagonetne civilizacijske raskrsnice – gradila duh i oblikovala stremljenja bosanskog čovjeka, onoga koji tu mora da živi i da dokaže drugima, da može opstati i sa bogumilstvom, i sa Islamom, i sa svim mogućim manama i vrlinama.

U jednom dugom istorijskom procesu, kao rezultat, na površinu je izašla nacija koja na najbolji mogući način reprezentuje duhovne vrijednosti svoje zemlje Bosne i nosi u kolektivnoj svijesti taj časni i surovi duh života na ovim prostorima kao OPŠTU VRIJEDNOST. Ono što jednu zajednicu Bošnjaka čini drugačijom od druge, to je njihova vjera (Islam, Pravoslavlje i Katolicizam) kao temelj posebnosti – osnovna je teza zagovornika ovog koncepta koja se mogla argumentovano zastupati samo sa pozicije Naroda.

Zato taj koncept i nema više onu političku snagu, koju je imao ne tako davno.

3. VJERSKI KONCEPT: Polazište mu je RAZLIKA – tj. VJERA, koja Bosanske Muslimane odvaja od drugih Južno-Slovenskih naroda. Iza ovog koncepta stoji politička snaga Stranke demokratske akcije, moć i uticaj Islamske zajednice kao i mnoga nacionalna udruženja i organizacije iza čijeg osnivanja stoji SDA. Oni, naciju

posmatraju NE-ISTORIJSKI, kao djelić (doduše značajan) velike muslimanske zajednice naroda. Ističu, da onaj duh koji prožima svakog Bošnjaka–Muslimana i koji je temelj njegove kolektivne svijesti – nije u centru njegovog iskustva nego je sam CENTAR, i predstavlja opštost njegovog duha u najširem smislu.

Bez tog duha i te svijesti Bošnjak–Musliman gubi vezu sa ostatkom ljudskog roda i sa samim Bogom – taj duh je ISLAMSKI DUH a ta svijest ISLAMSKA SVIJEST. Ono što ovu zajednicu Muslimana čini i konstituiše kao posebnost, i kao naciju, jeste specifični elemenat državotvornog Bošnjačkog duha, kao manifestacija uticaja života u «neprijateljskom – kršćanskom» okruženju. Po ovoj koncepciji, Bošnjaci su se konstituisali kao narod – tj. kao dio naroda, koji nije ni Bosanski – ni Južno-Slovenski, nego Muslimanski.

Dugotrajnim i katkad nerazumljivim procesom istorijskog osviještenja, iz ove narodne mase razvila se današnja Bošnjačka nacija. Ona svoj istorijski put započinje među prvima u Evropi (uz Holanđane) još u XVI vijeku – zatim, bilježi prvu homogenizaciju sa Husejn-kapetanom Gradaščevićem. Ponovo se homogenizira odlaskom Turaka – pruža otpor i doživljava poraz od Austro-Ugarske, koji pretvara u mitološku pobjedu da bi krajem Prvog svjetskog rata Bošnjaci, shvatili svu pogubnost posljednje identifikacije sa Turcima i njihovom državom i krah zablude i nade o realnosti ponovnog uspostavljanja turskog poretka u Bosni.

U Drugom svjetskom ratu identifikuje se sa Hrvatima i njihovom državom, da bi vrlo brzo došlo do bijega u ateizam i partizanstvo. Odlaskom komunizma sa društvene scene, ova ideja oživljava sa Alijom Izetbegovićem na čelu države, naroda i SDA – kocka se iz neznanja sa sudbinom nacije i sa sudbinom države. Ta ideja je u devedesetim godinama XX vijeka započela svoj put, u ideološkom smislu kao ANTI-KOMUNISTIČKA i ANTI-SRPSKA, kulminirala je kao izrazito ANTI-JUGOSLOVENSKA, a po katastrofalnim posljedicama koje je proizvela i kao ANTI-BOSANSKA, da bi skončala u zagrljaju afro-azijskih koncepcija i nezapamćenom kriminalu i lopovluku.

Njeni najupečatljiviji predstavnici su: Haris Silajdžić, Bakir (Alije) Izetbegović,

Hasan Čengić i Reis ul ulema Mustafa ef. Cerić. Oni su Bosanske muslimane gurali u te vjerske koncepcije – oni su ih podučavali

vehabizmu i radikalizmu – vojnici njihovog ideološkog uvjerenja i akcije su ludaci sa rusacima eksploziva na leđima. Njihova ideološka, vehabijska braća, ubijaju djecu po Iraku ) jer su Šiitska ili Sunitska – oni dižu svjetski trgovinski centar u vazduh Jedanaestog septembra ubijajući nekoliko hiljada nedužnika radnika, žena i djece – ima ih na ulicama Bejruta gdje pod imenom „Hezbollah“ pucaju u muslimansku braću koja podržavaju Fuada Sinioru – naći ćete ih i na vrelim ulicama Kabula kako se dižu u vazduh opasani bombama i raznim eksplozivima samo zato što podržavaju Talibane ili podržavaju Hamida K. – poznaćete ih po masnim bradama i fanatičnom pogledu – po ludilu koje je u njihovoj glavi na domaćem terenu i u Palestini, pucaju i ubijalu malo Jevreje a malo muslimane koji podržavaju „Fatah“ ili su za „Hamas“.

Haris, Bakir, Hasan i Mustafa : toliko su Arapske sadake pokrali da to moraju opravdati svojim blagonaklonim otklonom od vlastitog identiteta.

Zato će složno pucati prema Banjaluci – cjeloj Republici Srpskoj ali i prema Beogradu i Srbiji. Svoju istorijsku misiju pljačke i duhovnog uništenja vlastitog naroda zbog sitnog šićara – tog stalnog zakuhavanja sa stvarnom istorijskom i kulturnom

braćom, Srbima i Hrvatima, oni pretvaraju u odbranu svoga naroda od tradicionalnih neprijatelja.

Ali, oprostite na pitanju: Šta je u svemu tome teorijska koncepcija grupnog identiteta: U čemu, sem u mržnji oni prepoznaju duh vlastitog naroda pred civilizacijom – pred okruženjem ali i pred istorijom.

Danas, bukvalno na nogama, umire taj štetni i anti-bosanski nacionalistički pokret, koji se i nije uspio izgraditi kao stranka, već kao dvije stranke i jedan Mešihat. Zajedno sa njim odlaze i promašene ideološke koncepcije, i mržnja kao posljednji razlog nesigurnosti u izvjesnost zajedničkog života, tri nacije, u Bosni i Hercegovini.

Bez toga, nema budućnosti niko a pogotovo moj nesretni, zabludjeli narod, koga

volim bez interesa, onako bez razloga, jer on ljubav i razumijevanje, sve manje zaslužuje.

B E Z S M I S L A

Riječi, svjedoče o sebi, uprkos našoj želji da posreduju između propasti i vječnosti. Smisao života, otkriva se postupno. U trajanju – ne u svrhi. Znam dobro, da je stara frajla crkavala tražeći ključ. Robovi, govore o sebi, kao. kao da govore o životu, onakvom, kakav je trebao da bude. Čiji život? Nemam pojma – nije bitno. U ringišpilu nesreće osjećaj tragedije, zavisi, od našeg tumačenja. Ljudi, već odavno ne postoje – i ništa ne postoji, osim riječi kojima punimo prazninu – uostalom vrlo loše jer niko ne zna, čemu služe mahniti pokušaji. Naši, da nečemu damo ili oduzmemo smisao. Rječima. Tragovi, koji ostaju iza nas su naše riječi – dobre ili loše, što uzalud tragaju za ciljem našeg postojanja kao zadnji vapaj, očajnika i bijednika. Samo danas. Sutra već, sve će biti podvrgnuto strogim zakonima estetike, dramatike... licemjeretike! Smrt, će nas nadživjeti – jedino smrt, u neprekinutoj niti vlastitog bitka. Taj surovi vjesnik pobijede reda nad neredom, ili tek otkriveni smisao velikog trpljenja, u jalovom tumaranju hodnicima svijeta, mračnim hodnicima. U inat suncu. Kraj, ponekad, nije ni u tome, jer kraj i nema svrhu koju bi čovjek znao objasniti, sebi ili vasioni. Ono što ostaje poslije nas kao prokletstvo ili epitaf: biće riječ o pakosti i namjeri da u mržnji ostane ležati sjećanje, na nas i ovo rutavo doba!

1./ 7. UNITARIZAM ILI FEDERALIZAM

Prekretnicu u razvoju nacionalne svijesti na prostoru stare Jugoslavije, bez imalo sumnje, predstavljao je Prvi svjetski rat. Njegovo okončanje rezultiralo je ravnopravnim učešćem Hrvata i Slovenaca sa Srbima, u obnovi i političkoj izgradnji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Riječ je o državi koja je Oktroisanim ustavom dobila naziv Jugoslavija i koja je u svom razvoju samo mijenjala ideološki prefiks (Kraljevina, Federativna Narodna, Socijalistička Federativna) ali koja (izuzme li se period Drugog svjetskog rata) nije uopšte mijenjala svoje vanjske granice sve do raspada i rata devedesetih godina XX vijeka. U okviru unutrašnjih granica među teritorijalnim jedinicama koje su poslije Drugog svjetskog rata dobile naziv «Republika» bilo je šest republika: Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Makedonija i Crna Gora.

U duhu evropskog poimanja nacije (tipa države) razvijala se nacionalna svijest, omeđena u načelu republičkim granicama. Samo je Bosna i Hercegovina (koja je pomalo i kasnila sa statusom šeste baklje u grbu FNR Jugoslavije i u kojoj se kasnilo sa političkim priznanjem nacije Muslimana)

predstavljala multietničku jedinicu u kojoj su većinu predstavljale tri nacije: Muslimani, Srbi i Hrvati.

U istoriji Jugoslavije, cjelokupni problem međunacionalnih odnosa, bez obzira o kojem periodu je riječ (Kraljevina ili Socijalistička Jugoslavija), sveden na političke sukobe oko državno-pravnog aspekta njihovog razrješavanja. Osnovna formula za razumijevanje složenog nacionalnog interesa jeste politički otklon prema unitarizmu ili prema federalizmu. Ni političke stranke građanske orijentacije kao ni Komunistička partija (nakon Treće konferencije), nisu zastupali klasični nacionalni unitarizam ili državni centralizam – oni su bili za federalizaciju Jugoslavije, svako iz svojih razloga i interesa. Jasno je, da priznati postojanje nacija ne znači i priznati njihovu ravnopravnost – niti formiranje federacije, a priori, znači postojanje ravnopravnosti među nacijama i federalnim jedinicama. Zalagati se za odbranu integriteta i cjelovitosti Jugoslavije ne znači braniti ga po svaku cijenu.

Osnovni problem je odsustvo bilo kakve konzistentne politike u sferi međunacionalnih odnosa kao i neizgrađenost političkih programa i jasne orijentacije u krilu političkuh stranaka, bez obzira o kome periodu ili naciji govorili.

Pristup komunista na ovom planu, moguće je analizirati samo u okviru analize raznih kongresa, plenuma i konferencija. Komunistička partija kao snaga zarobljena u klasi čak i kada je tu klasu dovela na vlast, koristeći mnogobrojne istorijske okolnosti pa i antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu, uvijek je NACIONALNOM PITANJU pristupala isključivo kroz vlastitu vizuru svjetske diferencijacije na klase (radničku i buržoasku), tako da ni rješenja nisu mogla biti lišena ove osnovne ideološke premise.

«Važno je klasnu borbu dovesti do njenog cilja – pobjede proleterijata i svi društveni, historijski i kulturni konflikti bit će razriješeni tim činom» osnovna je zabluda komunista. Odgađanje rješavanja nacionalnog pitanja dovelo je do raspada Jugoslavije i krvavog rata, upravo na osnovi onog ideološkog sukoba sa kojim se i ušlo u Jugoslaviju: ili Unitarna, ili Federalna!? Neposredno pred rat (od 1992. – 1995.godine) okončan je proces nacionalne homogenizacije u Bosni i Hercegovini. Hrvati su se okrenuli Zagrebu, Srbi Beogradu a Bošnjaci sami sebi u opkoljenim gradovima pomalo namigivali prema «Bliskom istoku».

Taj proces je završen: Dejtonski sporazum je udario temelje nove realnosti organizacione i političke strukture Bosne i Hercegovine te jasno, teritorijalno, kulturno i politički odredio model međunacionalnih odnosa.

Jasno je svima, jasno je i meni da ima mnogo nedovršenog i protivrječnog u ovako uspostavljenim odnosima ali promjene i eventualna poboljšanja moraju polaziti od MEĐUNACIONALNOG KONCENZUSA – nijednoj naciji Bosna i Hercegovina ne pripada više ili manje – zato nema razloga za nametanje rješenja bilo kome ili za favorizovanje bilo koje nacije, vjere, entiteta ili kulture. Iz te složenosti, ne moće se izaći preko noći – promijeniti stanje nabolje mogu samo sve tri nacije zajedno – potrebno je činiti političke korake da na ovom planu (planu efikasnije državne organizacije i unapređenja međunacionalnih odnosa) dođe do napretka ali niko ne smije nikoga prisiljavati na to.

Nametnuta rješenja su najlošija rješenja bez obzira kakve namjere stajale iz njih – Bošnjaci, Srbi i Hrvati, moraju zajedno raditi na ukidanju uloge međunarodnog arbitra, koju imaju dijelovi međunarodne zajednice i pojedinih

država, u Bosni i Hercegovini. Svaka promjena odnosa hrvatske nacionalne zajednice prema zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini, mora polaziti od spremnosti da se ne ruše mostovi ukupnog odnosa ove zajednice prema Hrvatskoj, istorijske i kulturne veze sa maticom nacionalnog korpusa. Ista je situacija i sa Srpskim narodom – usmjeravanje Srba prema Sarajevu, ne može biti kraj njihovih veza sa Beogradom i Srbijom.

U traganju za promjenama Bošnjaci i njihove političke stranke moraju uvažavati objektivne nacionalne interese drugih zajednica i biti spremni na uzajamno davanje koncesija zajedničkom životu na ovim prostorima i u Bosni i Hercegovini. U tom smislu i sami Bošnjaci imaju pravo insistirati na uspostavljanju čvršćih veza dijelova ove nacionalne zajednice u susjednim državama i niko to ne spori.

Zato je rješavanje nacionalnog pitanja ova tri naroda, prije svega pitanje međusobnog dogovora o stabilnim zajedničkim odnosima u granicama države Bosne i Hercegovine kao i prirodi odnosa između: Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Logična je saradnja ovih država među sobom i sa Crnom Gorom i Makedonijom.

Ako bi na ovom planu bilo pomaka (u smislu kulturne, carinske, trgovinske, pa i saradnje na planu zajedničke sigurnosti i borbe protiv kriminala), sigurno ni Slovenija ne bi ostala izvan toga, niti bi Evropska unija gradila zaštitne koridore prema ovim zemljama. Reafirmacija regionalne saradnje između nacija Južno-Slovenskog porijekla - nije ništa Bogohulno – političke elite nacija moraju, moraju, moraju i moraju pokazati spremnost i trezveno pristupiti tom složenom poslu obnove zajedničkih interesa i povjerenja, što nema nikakve veze sa tzv. «Jugonostalgijom». Zato nema tabu teme niti zabranjene opcije, naročito ne među onim opcijama koje bi odnose među zavađenim narodima na Balkanu mogle učiniti boljim.

Sve što znači napredak može biti predmet razgovora i dogovaranja. Ne zato što nas neko tjera na to, nego što smo postali razumni i što nas razum

tjera, da konačno, izaberemo najbolje rješenje za sebe i naše potomke: Razumijevanje i zajednički angažman! Bratska ruka saradnje!

Današnja situacija u ukupnim odnosima među narodima, ne ide u prilog težnjama

da se zajedno gradi država Bosna i Hercegovina. To je samo dizanje prašine da bi se lakše kralo i bogatilo. Kada se i taj proces završi tek tada, naši narodi, sa nekim, potpuno novim

liderima, shvatiće, da je najlakše i najbolje za sve, držati se zajedno. Djelovati zajedno i rješavati složene probleme ukupnog razvoja društva i zemlje – samo zajedno.

Kad lažni lideri i samozvanci – korumpirani prevaranti i sitne duše odu sa scene,

sve će biti puno jednostavnije. Sve će biti moguće. Koncept, uopšte nije bitan – ako smo zajedno, i ako smo spremni jedni drugima

pružiti ruku saradnje i sljedeće etape našeg Evropskog puta i razvoja, prelaziti zajedno, kao stvarna, istorijska i kulturna braća.

I to je nužnost a na samo, mogućnost.

Ja u to vjerujem.