EAGLETON; IDEJA KULTURE

/////VELIKO Kultura je IDEJA, MALO kultura je PRAKSA/////

1. VERZIJE KULTURE

> Kultura je antonim riječi priroda, ali je izvedena iz te riječi- jedno od izvornih značenja je poljodijelstvo, tj održavanje prirodnog rasta- riječ koja se koristi za istančane ljudske djelatnosti dolazi od termina za obradu zemlje- Simbolično, Francis Bacon: „O uzgoju i gnojenju duha.“- Kultura je označavala pojedinu djelatnost dugo prije nego je postala cjelina bavljenja- Prije nego je postala apstraktnom, bila je i „moralna“ i „intelektualna“

> „Kulturni materijalizam“ je svojevrsna tautologija- Prvo je bila materijalni proces, a tek kasnije postala duhovnim bavljenjem- Kroz semantički razvoj riječi „kultura“ prati se pomak i razvoj čovječanstva (civiliz.)- Kultiviranje postaje aspekt duha, pa se odnos izokreće – oni koji se bave obradom tla, ili

fizički radnici, seoski radnici, prestaju biti „kulturni“, za istu „nemaju vremena.“- Lat. Coltere: uzgajanje/stanovanje/obožavanje/njegovanje, colonus se razvilo iz istog

korijena, naseljavanje (koloniziranje), cultus iz istog korijena, religijski pojam kulta- „Kultura“ obuhvaća razvoj, politiku, osvajanja, duhovnost, obrazovanje, religiju- Bavljenjem s pojmom „kultura“, otvaraju se filozofska pitanja determinizma, identiteta,

razvoja, stvaranja, itd.- Ako je kultura djelatna sklonost prirodnog rasta, tada ukazuje na dijalektički odnos

umjetnog i prirodnog, što mi činimo svijetu, a što svijet čini nama> Sredstva kulture kojima se služimo da bismo preobratili prirodu dolaze iz same prirode.> Priroda proizvodi kulturu koja mijenja prirodu, dakle kultura nastaje na razmjeni s prirodom, što će reći da su gradovi nastali iz prirode i samim time su prirodni.> Kultura podrazumijeva pravila, pretpostavlja igru pisanih i nepisanih, ali se pridržavanje pravila ne može uvjetovati, niti postoje pravila o praćenju pravila niti postoje puka nasumičnost niti potpuna određenost.> Ideja kulture odbija organski determinizam i neovisnost duha podjednako, indicira kako u prirodi postoji nešto što je nadjačava i rasčinje, ali istovremeno je izvor toga ukorijenjen u njoj.> Pojam „kultura“ povezuje slobodu i nužnost, priroda se preobražava kroz kulturu, ali joj istovermeno nameće granice.

> Kultura se, kao i priroda, može podijeliti i u čovjeku, na onaj dio koji se profinjuje, izgrađuje, te na onaj sirovi dio, samu građu.> Kultura je svar nižeg i višeg onog sposobnog, nadilaženja sebe, razumijevanja boljeg od lošijeg.> Čovjek je nalik ostaloj prirodi jer se, kao i ona, oblikuje, ali se razlikujemo od nje po tome što nešto činimo sami sebi s namjerom, imamo stupanj samorefleksije, potreba za kulturom ukazuje da u samoj prirodi, onoj koja nije čovjek, nešto nedostaje.

> Proces kultivacije nije samo ono što činimo sebi, nego i ono što činimo drugima, odnosno, drugi čine nama. Dobar primjer za viđenje ovog slučaja je država.> Država će cvjetati ako u građane „ugradi“ primjerenu vrstu političke raspoloživosti, gdje je cilj nemirne strane primiriti, izbrisati imaginarnu ideju sukoba na prvom mjestu, pa time izbaciti same političke sukobe, što će reći da ima primat nad politikom, takvim oblikom djelovanja, da je oblik etičke pedagogije potrebne za pribiranje i osposobljavanje građana. > Kultura stvara sliku (ili bolje oblik?) države, pa država postaje slikom kulture, vrijednosti.

> S pretpostavkom da je valjan smjer do idealne ljudskosti – preko kulture – do politike, zagovornici često čine suprotno – od politike – kroz kulturu – do čovjeka (ljudskosti), stavljajući političke interese kao primarni, pa on odredi kulturu, a ona odredi inačicu čovjeka.> Kultura bi trebala pročišćivati ljudskost od sektaškog „ja“, ona je oblik univerzalne subjektivnosti složene od pojedinačnih subjektivnosti, kao što je država prisutnost univerzalnog satkana od carstva pojedinačnog.> Pod pretpostavkom da svako ljudsko biće nosi model idealnog čovjeka, arhetip, životna zadaća jest, dakle, preko promjenjivih očitovanja individualno održati sklad s modelom idealnog.> Kultura zagovara društveni život, ali je istovremeno kritika društva.> Za Schillera, kultura je mehanizam koji subjekte oblikuje po potrebi novog upravljaja (mijenja ovisno o političkim promjenama), oblikuje u pripadne činitelje novog upravljanja.

> Ray Williams povijesno je proučio uporabu riječi „kultura“ i uočio tri značenja.> Isprva značeći kultivirano, od 18. stoljeća riječ „kultura“ poprima oblik sinonimnog značenja riječi „civilizacija“ u značenju duhovnog, materijalnog i intelektualnog razvoja svijeta. Kao takav sinonim, pripadala je prosvjetiteljstvu. Civilizacija je, inače, uglavnom francuski termin. Francuski „civilizacija“ odnosilo se na ekonomsku, političku i tehničku stranu života, dok je „kultura“ u njemačkom imala umjetničku, religijsku i intelektualnu referencu. (oblik sinonima)> U 19. stoljeću, tri se stvari događaju s kulturom. Prvo, postaje antonim civilizaciji. Kultivacija pretpostavlja sveobuhvatni razvoj jednog prilikom kojeg jedan nije odvojen od ostalih, što vuče pojam kulture iz individualnog na društveno, uključuje uvjete društvenih pojava, pa može imati i političku dimenziju, a usko je vezana i uz trgovinu, gdje se postavlja jedinstven princip odnosa među ljudima. Termin civilizacije pripadao je srednjoj klasi prije industrijske revolucije, a početkom 19. stoljeća „civilizacija“ poprima imperijalistički prizvuk, uz industrijski. Kako bi prikazali kakav bi društveni život trebao biti, a ne kakav je bio ili jest, Njemci preuzimaju od Francuza „culture“, svojedobna predmarksistička„kritika“ industrijskog imperijalizma. U daljem razvoju, kritika kulture (kulturkritik) postaje direktna kritika društva. Civilizaciji nestaje vrijednosni pojam napretka. > Događa se i sljedeći pomak (razvoj) – kultura se giba prema narodu, civilizacija prema građanstvu. Volk i burgher. Kultura, umjesto nekakve univerzalnosti, postaje specifična za manji dio. „Ono jedan narod smatra prijeko potrebnim za tok misli,“ piše Herder, „drugome nikad nije palo na pamet, dok bi treći to proglasio štetnim.“ Kultura kao osebujan način života povezana je s antikolonijalizmom, egozitizam „primitivnih“ naroda se ponovno vraća u 20. stoljeću s razvojem kulturne antropologije.

> Herder predlaže pluralizaciju pojma kulture, govoreći o različitosti kultura. Postaje više plemenska nego kozmolitska. Zapravo, suprotstavlja se terminu „kultiviranja“ jer kultiviranje direktno znači oplemenjivanje, konstanta razvijenog društva, dok se kultura veže za način života „divljaka“. Svejedno, forma kulture divljaka da se projicirati i na moderno društvo. > Preklapanje deskriptivnog i normativnog termina „civilizacija“ i „kultura“ stvoriti će kulturni relativizam. Stvari koje proizlaze iz naroda, rame uz rame s drugim narodima, dobre su. Besmisleno je tretirati jednu kulturu superiorniju od druge, kao što bi besmisleno bilo reći da je katalonska gramatika superiornija od arapske. > Događa se da je za pohvalu vrijednost manjinske skupine, dok ono što pripada većinskim skupinama zaslužuje osudu. Postmodernistički, borba za identitet uključuje lezbijstvo, ali isključuje nacionalizam. > Pluralizam kulture, međutim, nije lako održati pozitivno nabijenim. Iako sama ideja „kulture“ ima svoje pozitivne izvode, kada se ona počinje koristiti za, recimo, „kulturu seksualnih psihopata“, tada reakcija na odobravanje takve kulture, samo zato jer jest dio kulture, nije pozitivna. Recimo „kultura mučenja“. Životna vrijednost i primjer tkanja ljudske povijesti? Pluralizam, dakle, pretpostavlja identitet, kao što hibridizacija treba čistoću.

> Kultura 1) antikapitalistička kritika, 2) sužujuća pluralizacija pojma 3) umjetnost

> Kulturnim se smatra onaj narod koji takvo značenje posjeduje. Kultura u vidu umjetnosti može se suziti ili proširiti, može biti politika, filozofija, znanost i ekonomija, a može se još više suzbiti dosezanjem „mašte“, slikanja, književnosti, skladanja. Kada dijelom kulture postane obrazovanje i umjetnost, djelatnosti koje pripadaju malom postotku ljudi, ona je i osnažena i osiromašena. > Romantičari su pokušali kroz estetiku, kao revolucionari, uvesti novi politički poredak, tj pronaći u estetici političku alternativu.> Kultura se poništavala, u tom kontekstu, i u drugom smislu – kao kritika industrije izražavala je cjelovitost, što znači da je strogo suprotna jednostranačju. Opredjeljenjem postajemo nekultivirani (to sve u vidu kolektivne kulture). > Kultura u našem vremenu pokazuje zahtjev za pravednim odnosom prema manjini.> Kultura je imuna na sam sadržaj društva, načelno je ne zanima što će se razviti, već samo da se sve razvija u skladu i pravedno jedno spram drugog, tako reformirajući politiku. Pretpostavlja da je jedinstvo poželjnije od sukoba, simetrija poželjnija od jednostranosti, te da nije političko stajalište, što je, zbog

> Na kraju, postaje jasno kako nije do kulture kao takve, nego kulturnih vrijednosti jednog čovjeka. Kultiviran znači biti staložen, odmjeren, discipliniran, upućen, otvorena duha, itd. Bez obzira, djelovanje nije politički nevino. Civilizirani pojedinac neće biti revolucionar, kultivirana osoba je prije osjećajna nego strastvena, stoga je karakteristika prije za uglađeni sloj nego bijesno mnoštvo.> Schiller: „Estetika je negativno stanje posvemašnog osudstva odlučnosti.“ U odnosu na estetiku, čovjek će biti ništica ako mislimo na bilo koji posebni rezultat u odnosu na sveukupnost njegovih snaga. Kultura ne zadovoljava poseban društveni interes, nego predstavlja općenito sposobnost za djelovanje, kao stvaralački izvor. „Nesposobna je iskazati jedno, a da pritom ne iskaže sve, pa radije ne kazuje ništa, budući da je tako bezgranično rječita te ostaje bez riječi.“ Kultura će mu biti izvor djelovanja i negacija djelovanja, vlada napetost između stvaralačke prakse i prizemljene činjenice prakse.> Williams: Ako je kultura dio povijesnog, dio je i političkog sukoba. Složenost značenja ukazuje na složenost odnosa između pojedinog života i općeg ljudskog razvoja.„Kulturphilosophie“ – misaono usmjerenje koje nastoji povezati različita značenja kulture koja se razdvajaju, ujedinjene antropologije i estetike.

Još jednom – Kultura kao kritika, kao način života i kao umjetnost. Što je povezuje?Vežući se s drugim značenjima kulture, poput kulture umjetnosti koja ukazuje na stanje društvenog života, ona je odraz života, no i mjera, kultura može postati most između onog manjkavog sadašnjeg i onog boljeg budućeg, sa prisutnim snagama koje su kadre preobraziti, izbjegavajući lošu utopiju ultraljevičarstva koji potpuno negira sadašnjost i govori o nedohvatljivoj budućnosti. Naprosto, mora vezati činjenicu i vrijednost.> Kultura se pojavljuje i kada civilizacija postane proturječna. Načelno, civilizacija istovremeno vrši napredak, ali u jednom usmjerenju. Razvija jedan interes, a zakida niz drugih, pa se u pravo ovdje, gdje zakida, pojavljuje „kultura.“ Proturječje u pojmu civilizacija nastaje na relaciji vrijednosni pojam <-> stanje u društvu. Ghandi o britanskom društvu: „Mislim da bi to mogla biti vrlo dobra ideja.“ Ni jedna kultura ne može biti u cijelosti negativna, dosezanjem negativnog otvara prostor pozitivnoj uporabi, razvoj negativnog omogućuje i prekid negativnog.

> Kao ideja, kultura postaje značanja na 4 načina u povijesnoj krizi:1) Kad postane alternativa srozanog društva2) Kad bi bez značajnih promjena sama kultura nestala3) Kada nudi sredstva osamostaljenja građana ili politike4) Kada se imperijalist mora prilagoditi onima koje je podčinioZadnja točka je vjerojatno najviše utjecala na razumijevanje „kulture“. Kolonijalizam, imperijalizam, nacionalizam i njihova naknadna prilagodba. U nacionalizmu, kultura će postati načelo društvene

povezanosti, kroz jezik, običaj, pismo, obrazovni sustav, nasljeđe, pritom razdvajajući. Dobiva duhovnu prevlast kada se s njom mora politički računati.> U kolonijalizmu 19. stoljeća kultura dobiva značaj jedinstvenog obilježja, načina života (antropološki), i to onaj „necivilizirani.“ Kultura kao civiliziranost je suprotna, ali kultura kao način života može se usporediti s primitivizmom, barbarstvom i sličnome. > Kultura su drugi ljudi. Odrediti svoj način življenja oblikom takve kulture znači izložiti se relativnome, odnosno dopustiti da je i sve drugo kultura, istovremeno, naše postaje razborito, a tuđe ekstremno. > Ako znanost antropologije označava točku na kojoj Zapad počinje preobraćati druga društva u svoj službeni predmet promatranja, povijesna kriza nastaje kada to isto promatranje počinje na samom sebi provoditi. U drugoj kulturi nalazi se i kritika i racionalnost, što je kroz strukturalnu antropologiju Claude Levi Strauss jasno pokazao objašnjavajući kako su narodi drugim narodima temeljno slično, ali svejedno egzaktni. Korištenje pojmova Zemlje i Mjeseca biti će ravno kompleksnosti nuklearne fizike Zapada. Na taj način spajaju se, odnosno, poravnavaju tradicija i moderna, avangardni mentalitet zatvara se u krug s arhaičnim – civilizacija u svom razvoju dostiže takvu dekadentnost da se okreće kulturalnim izvorima, tj u prošlosti nalaze sliku budućnosti.

> Strukturalizam je zacrtavao izvore u imperijalizmu, indirektno. Eagleton simbolično spominjanjem hermeneutike pita da li uopće razumijemo drugog, ali više manje tu staje. Post-moderno i pred-moderno kultura je prevladavajuća razina društva. U plemenskim kulturama ekonomija, politika, obrednost i ideologija nisu različiti sustavi. U post-moderni kultura i društveni život jednako se tako ponovno vežu, estetika je ušla u druge sustave, ekonomija politika i društveni život spajaju se u udobnosti estetike. Kako je protjecalo moderno doba, kultura je postajala mjestom oporbe ili nadopune, krnji oblik političke kritike. Ili ono alternativno mjesto za ispražnjavanje raznorne nedopustive snage, umjetničke, erotske, bilo kakve, opisivajući što bi pojedinac i društvo mogli biti.> U moderni kultura i društvo su isključeni iz politike i ekonomije.> Polje ljudske privlačnosti ponad praktične društvene prosudbe.

2. KULTURA U KRIZI

> Kultura je istovremeno i preširoka i preuska. Antropološko značenje pokriva sve što nam može pasti na pamet, od načina življenja preko frizure do navike ispijanja pića, a estetsko ograničava i distancira među sličnim pojavama. Suziti je na obuhvaćanje nečega prihvatljivog je problem, budući da pridavanjem kulturne važnosti jednoga zanemarujemo nešto drugo.> Kultura obuhvaća neprihvatljivo puno i nemoguće široko, pa se istog treba riješiti, s tim se bavi ova knjiga.> Što sve obuhvaća kultura kao način života?> Usprkos sklonosti uključivanja svega i svačega u antropološko značenje kulture, neke stvari, pa i sasvim svojstvene, ne ubrajaju se u primjer kulture, tretirajući se kao prizemne ili nedovoljno značajne (npr. Britanske crpke za isušivanje? XD)> Svi društveni sustavi obuhvaćaju neka značenja, ali nisu svi sustavi značeći sami po sebi, kulturalni, „signature“ značenja.> Kultura se može sažeti kao skup običaja, vjerovanja, vrijednosti i prakse koje sačinjavaju život jedne određene skupine, složene cjeline.> Kultura će biti sve ono što nije genetski prenosivo.> Stuart Hall kaže da je kultura življenje praksi, praktična ideologija koja omogućuje da se odredi, tumači i pronađe smisao svojih životnih namjera.> “S druge strane“, kultura će biti implicitno poznavanje svijeta pomoću kojeg ljudi iznalaze primjerne načine djelovanja u određenim/posebnim kontekstima.> Raymond Williams u ranom eseju spominje kulturu kao „ideju o kriteriju savršenosti.“ i dijeli kulturu na 4 načina:1) Pojedinačna duhovna navika

2) Stanje intelekutalnog napretka društva3) Umjetnost4) Cjelokupni način života ljudiAli predložiti će oksimoronski i kao „strukturu osjećaja“ i kao „strukturu organizacija, karakteristične oblike komuniciranja, strukturu institucija koje upravljaju itd. U nekoliko navrata, teoretičar Williams izvodi razno-razne definicije, ponovno obuhvaćajući sve.> Kulturalna proizvodnja može postati dijelom opće proizvodnje udobnosti, kada je teško vući crtu između mjesta gdje staje nužnost a kreće sloboda. Kultura je često, formirana kao ideologija, bila instrument za dostizanje moći, promjenu poretka.> Strogo ograničeno poimanje kulture primijenjuje se univerzalno, do te granice da postoji kultura kavane ili kultura gluhoće, pritom je činjenica kako se teži ipak većem broju, i to onih kojima je određeno ponašanje postao način života, s obzirom kako je neko prakticiranje u skupu 3 osobe teško nazvati kulturom, ali radili li se o 3 milijuna, već da. Te „manje“ kulture obuhvaćaju specifičan način gledanja na svijet, ali taj specifičan neće biti i jedan jedinstven.> Eagleton naglašava da mu se čini da kultura i kriza oduvijek idu skupa. Međutim, za primijetiti je, kako navodi Hartman, da se tek odnedavno javlja konflikt sudara kulture i određene kulture, tj kulture i kulture. Ako je kultura nekad bila metoda obuhvaćanja i nadilaženja partikularnosti, objedinjene kroz jedan medij, danas postaje (ili već jest) suprotno, metoda izražavanja individualnog identiteta. > Prerasla je iz uloge riješenja u ulogu problema, pa i postaje dio političkih sukoba.Ona će gubiti na uzvišenosti i dobivati na primjenjivosti jer teško je reći za Bosnu ili Belfast da je kultura reprodukcija glazbe, a ne ubijanje.> I književni teoretičari prerasli su u nešto nalik književnoj kritici, ali kritizirajući sve. Povezanost je ta, što ovdje vlada subjektivnost, pa će i pomak biti iz književnosti u kulturnu politiku.> Za vrijeme vrhunca građanskog društva subjektivnost književnosti imala je svoju političku vrednotu, a istovremeno puk i građanstvo za kulturu nisu niti imali vremena. Nadalje, izvorno nešto što je bila kultura nije nikako imalo veze s politikom, dapače, bila je upravo suprotno u svom značenju od politike.> Kultura u nastojanju da zamijeni religiju ne čini mnogo, prvo jer pripada malom broju ljudi, drugo jer postoji prijepor između žena i muškaraca. > Postmodernizam zagovara kulturu kao izvor sukoba, bilo unutar kulture, lokalno, ili prema van.> Problem kod svake kulture jest što nikad nije uistinu samokritična, prepostavlja da je valjana. U postmodernom značenju su često lokalne varijante univerzalne.> Prodor subkultura koje se često pripisuju SAD-u mogu značiti kulturnu raznolikost, ali se događa da pojedine različite subkulture dijele neprijateljstvo prema drugim subkulturama, prenoseći u lokalno globalnu zatvorenost klasične, dominantne ili nametnute kulture države.> Otuđuju se u sebi prilikom otuđivanja od glavne kulture.> Kultura će postati, dakle, kritika iz periferije na glavno.> Ovaj neobičan odnos više manje znači razapetost između „praznog univerzalizma“ i „kulturnog partikularizma“. > Zanimljivo, ideal apsolutne kulture koja objedinjuje nalazi logički izraz u genocidu (Adorno).

> Jedna od metoda dosezanja globalnog duha je mašta. Prema Eagletonu, mašta je instrument kojim si možemo prokrčiti put do drugih kultura. Ona je univerzalno sposobna. Ali maštati univerzalno možemo jedino u obilju jer u oskudici nemamo vremena i teško se uzdići iznad osnovnih potreba. Eagleton tvrdi da se samo Zapad ima vremena igrati maštom i stvarati multikulturalizam, zamišljati da je Argentinac ili luk. Ali isto tako, tvrdi da je pogrešno smatrati kako podređena društva nemaju vremena jer je sasvim jasno da se Irac prije osamostaljenja, zainteresiran za Egipat ili Indiju, interesirao ne zato jer nije znao kako bolje utrošiti dokolicu. Kolonijalizam je proces koji je spajao različite kulture svodeći ih na iste uvjete. Lokalne osobitosti ne postoje.> Ne moramo izlaziti iz vlastite kože da bismo znali kako se drugi osjeća.

Razumijevanje mene nije ponovno proživljavanje onog što ja osjećam, ali i ja ne razumijem i ne osjećam svoje savršeno, već uvidom u tvoje razumijevanje to se upotpunjuje. Također, tu je razlika između prirodnog i osjećajnog razumijevanja. Nisam nesposoban suosjećati s robom samo zato jer nikad nisam bio jedan.> Nesposobnost zapada da zamisli drugačiju kulturu jasna je u fenomenu izvanzemaljaca. > Između kulture i moći još je veza u tome što niti jedna politika ne preživljava golom silom, tako bi izgubila previše ideološke vrijednosti, posebice u doba krize. Mora moći društvo zamisliti iznutra, poznavati ne prema tablicama nego znatno bliskije. Realistički roman 19. stoljeća postao je jasan uvid u stanje društva. Nevina umjetnost služi vlasti. Eagleton predviđa bespošteni autoritarni kapitalizam u kojem se kultura i umjetnosti neće samo tako snaći.

3. KULTURALNI RATOVI

> Borba između populista i elitista, zagovornika kanona i poklonika razlike, između predstavnika i marginaliziranih. Raskol između Kulture i kulture je globalni sukob.> Kulturalni se ratovi ovdje odnose na pitanje etničkog čišćenja, a ne doprinosa sapunica> Granice između „visoke“ i „niske“ kulture ukinuo je recimo film, kao remek djelo obraćajući se svima podjednako.> Ako je u kulturi glavni čimbenik specifičnost, tada je glavni problem Kulture to što nema kulturu, ne obuhvaća ništa posebno i značajno, pa se niti ne mogu razvijati.> Postoji razlika u dvijema kulturama po pitanju posebnosti:1) kultura kao identitet ne trpi ni univerzalnost ni individualnost, već posebnost. Kolektivnu posebost. 2) Kultura (veliko K) ne štuje posebnost, nego – pojedinca. Pojedinačno u odnosu s univerzalnim. Kultura je po sebi duh čovječanstva koji se upojedinjuje u specifičnim djelima. Vlastiti identitet, samoidentitet, čini identitet ljudskog duha. Univerzalno nije suprotno od individualnog nego je paradigma. > Kultura (K) ostvaruje istinski identitet, a kultura ga samo prati, no K će svejedno biti kolanje između individualnog i univerzalnog.

> Postoji politički korelativ jedinstvu pojedinačnog i univerzalnog poznato pod nazivom nacija –država. Nacija je amorfna građa koju pomoć države valja oblikovati u jedinstvo, na taj način nepokorni činitelji izumiru pod jedinstvenom vlašću.> Iako se ne čini da je bitno različito ili poželjno biti Francuz ili Čileanac, s kulturnog stajališta pripadati jednoj naciji radije nego drugoj stvar je života i smrti. Ovdje će biti, naprosto, ako politika ujedinjuje, kultura razdvaja. Politika će ovdje biti racionalna, a kultura a-racionalna, buduća. Kultura treba nadomjestak države da bi postala samosvojna.> Ideja nacionalizma nije izvorno stjecanje teritorija već naroda koju su tamo. > U naciji-državi idealno su ujedinjeni ethos (duh kulture) i apstraktna prava, etička jedinstvenost i politička univerzalnost, Gemeinschaft i Gesellschaft, masa i kozmopolitska inteligencija (al ga valja...). Nacija-država mjesto gdje se može uspostaviti univerzalna zajednica slobodnih, jednakih građana.> No, kada je krenula francuska revolucija, to je doista bio pomak i borba za razum i slobodu, ali ne bilo koji razum i slobodu, neki specifično francuski. Uvijek će prije biti da politika diktira kulturu, no što kultura čini politiku slugom.> Državu i naciju nije lako povezati crticom, budući da one djeluju na različitim razinama. Ljudi će prije spremno položiti život za naciju nego državu, što će reći da sve ono sadržano u naciji igra važniju ulogu od onog sadržanog u državi. Multikulturalizam razvlači samu državu-naciju. Dok se radnici sele svijetom, svijet putuje prema kozmopolitizmu (Virilio).> Kulturalni ratovi se odvijaju na tri načina:1) Između kulture kao civiliziranosti - izvrsnost2) Kulture kao identiteta - ethos3) postmoderne kulture – ekonomijaOdlomljene trećine slobode koje se nisu uspjele pridodati.

> Europa djeluje izmrvljeno. Kroz kulturu se može vratiti i obraniti od vanjskog utjecaja. Svaki savez svoje veze učvršćuje i nekim sadržajem, ne samo pukom birokracijom ili ekonomijom. Posebno zato jer, sama Europa i Zapad, imaju vidnog neprijatelja s istoka, islam, kojemu je kultura u duhovnom smislu životno značajna. Religija je, ipak, najmoćnija ideološka snaga kojoj je ljudska povijest ikad svjedočila (da li je ideologija?).> Ako je Europa kolijevka tolikih civilizacija i kultura, valja uzeti u obzir da je koliko zaslužna za razvoj, toliko se mora ispričati za genocid, ropstva i fanatizme. > Eagleton pretpostavlja da bi kultura udarila promjene i bila vodilja, mora imati svoje religijske korijene, a to uključuje i igru protiv istoka. Zato jer ona uključuje izvansvjetovnost (kojom obuhvaća svijet) u praktičnom životu. Ali i svakom naporu oživljavanja religije podriva kapitalistička sekularizacija, dok vezati danas kulturu i religiju znači dovesti religiju u fundamentalističko preispitivanje. > Rabota kapitalizma dovela je crkvu pred raskol, a ne ateistička ljevica. > Napredni kapitalistički poredak suzbija/prikriva otuđenje i anomiju kroz sport.> Malo koja visoka kultura danas nije uokvirena kapitalizmom

> Postmoderna kultura može biti protuaristokratska, ali njezin pučki prijezir prema elitizmu prilično se dobro slaže sa zagovaranjem elitističkih vrijednosti. Tržište je najbolji mehanizam da društvo bude slobodno, a reakcionarno.> Sami slobodnotržišni kojima zapad nameće svoju vlast potiču razvoj skeptične i relativističke kulture što pak potiče ugrožavanje duhovnog entiteta kulture. Kulturu kao duhovnost nagriza kultura kao udobnost. – Sudar kulture kao udobnosti i kulture kao identiteta.

> Na kraju 20. stoljeća zapad je zakoračio kao prvak svijeta s Kulturom kao čuvarem kultura. > Bliži se univerzalizam, ali je jasno da će takav sustav kad tad zapasti u krizu, kao i termin. Kako učiniti sustav univerzalnim bez da nestane?> Postmodernizam jest ono što nastupa kada se sustav raširi do točke gdje se čini da negira sve svoje suprotnosti, pa više uopće ne izgleda kao sustav. Totalnost koja se dovoljno raširila, prebacuje se naprosto u puko mnoštvo nasumičnih pojedinosti.> Danas svijet dijeli upravo ono što bi ga trebalo ujediniti.

KLJUČNO: Ne može postojati specifičnost ako nema nekog općeg pojma koji joj je moguće suprotstaviti; i ako je općenitost ukinuta u ime pojedinačnosti, tada možemo jedino očekivati da će i pojedinačno s vremenom nestati zajedno s njom.

> Postmodernizam posjeduje svojevrsnu proturječnu vjerodostojnost. Postmodernizam pokazuje stvari kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti, taj realizam potreban je kao i idealizam. Moraju biti suočeni jedan s drugim. Ako na zapadu ne znate tko ste, postmodernizam poručuje da se ne brinete, u drugim dijelovima svijeta potrebno je prvo stvoriti uvjete za postati netko. Postmoderna kultura i kultura identiteta nastoje spojiti kulturno i političko. No on je kozmopolitski, ne univerzalistički. Iz njega proizlazi kulturalni relativitzam – koji može opravdati kulturni apsolutizam. U svom slučaju da su svi jednako vrijedni, autorizira i da jedan postane apsolutan. Postmod. kult nije dovoljno apolitična

> Razlika između visoke kulture, kulture identiteta i postmoderne kulture nije pitanje kozmopolitskog naspram lokalnog, budući da sve tri na različite načine kombiniraju te činitelje. Visoka kultura previše se oslanja na naciju da bi bila kozmopolitska, kultura identiteta može biti lokalna ali i internacionalna istovremeno, a postmoderna kultura nekako će biti kao unvierzalizirani partikularizam. > Postmodernizam će biti posljednja ofenziva nominalističkog tabora koji je u srednjem vijeku ratovao protiv ontološki usmjerenih realista. Farrell kaže da postmodernizam i modernizam imaju korijene srednjeg vijeka. Sakuplja to kao sljedeće: Pitanje da li Bog nešto želi zato jer je to nešto dobro, ili je to nešto dobro zbog toga što on to želi. Katolici su za prvo, protestanti za drugo.

> U vidu protestantizma, svako određenje postaje samoodređenje. Stvarno je samo ono što sam ja stvorio svojim radom, ili što osobno mogu potvrditi. > Iako je nacionalizam više riječ sadašnjosti nego prošlosti, postmodernizam za iste politike/kulture identiteta ne može tretirati krivim jer se on želi riješiti i budućnosti i prošlosti.

4. KULTURA I PRIRODA

> Ljudi koji sebe zapale mogu ne osjećati bol, ali ako se doista jako opeku, ipak će umrijeti. U tom smislu, priroda u obliku smrti odnosi konačnu pobjedu nad kulturom. Jezikom kulture, smrt se može tumačiti na bezbroj načina, ali koje god značenje damo, svejedno umiremo. Smrt je granica diskursa, ono neovisno o ljudskoj djelatnosti. > No ljudi to poriču. Eagleton zato pretpostavlja da je američka opsjednutost tijelom tome uzrok. Pragmatična društva ipak vjeruju samo u ono što mogu dotaknuti. Baš u Americi, naučavanje o postmodernizmu (sve što ima veze s ljudskom djelatnošću je pitanje kulture) ima smisla.> Rašireno je postmoderno naučavanje prema kojem prirodno nije ništa drugo doli neprimjetna naturalizacija kulture. No ne može svekolika kultura vjerovati da je vječna i nepromjenjiva. Preobraziti cijelu kulturu bilo bi dobrano teže nego zapriječiti tok rijeke ili razrušiti planinu. Barem u tom smislu, priroda je mnogo savitljivija od kulture. Ljudi se ne mire s onim što smatraju prirodnim – tifus je prirodan, treba mnogo truda da ga se oslobodimo i želimo ga se osloboditi.> Naše doba prirodu doživljava kao proces. > Kulturalizam je pretjerana rekacija na naturalizam od Hobbesa do Benthama gdje se čovječanstvo doživljavalo anti-kulturalno, kao spoj tjelesnih nagona. Puki spoj.> Ako je kultura sveobuhvatna, igra istu ulogu kao priroda. Naime, tvrditi da smo u cjelosti kulturalna bića apsolutizira kulturu. Bilo bi to kao da je plima temelj svijeta. Ako može obuhvatiit sve, tada prije svega druga kultura, kultura imaginacije, ne bi egzistirala i kroz nju ne bi mislili i zamišljali ili htjeli druge kulture, neki drugi oblik života.

> Svaka kultura oblikuje određeni oblik sebstva. Pripadati nekoj kulturi znači biti dijelom tog konteksta. Kulture međusobno djeluju jer su šupljikave i nepotpune. Drugi je, prema slovenskom filozofu Žižeku, teško dostupan stoga što nikad nije potpun, nikad u cijelosti određen kontekstom, nego je do stanovite mjere plutajući, mjesta gdje nije „na čistu“ sa sobom. Postajemo svjesni Drugog kad spoznamo što nas u vezi s njime muči.

>Sposobnost posjedovanja kulture i povijesti nije dodatak ljudskoj prirodi nego priroda prebiva u srži. Kada bi bili samo kulturalna ili samo prirodna bića životi bi bili manje ispunjeni i jednostavniji. Baš zato jer smo između dva kraja kultura nije naša priroda nego proizlazi iz prirode. Nismo rođeni ni kulturni ni samodostatni, već takvi da po prirodi trebamo kulturu za preživljavanje. Kada dijete upozna kulturu, ne gubi prirodu nego je preobraža. Kad značenje preplavi tjelesnu opstojnost, ne može više ostati istovjetna sebi.

> Biti puko tjelesno biće znači biti zatvorenik svoje prirode. Svesti kulturu na prirodu znači predati je u ruke smrti. Poput kulture, pojam prirode koleba se između deskriptivnog i normativnog. Ako je puko deskriptivna, obuhvaća sva ljudska djelovanja, pa je nemoguće izvući vrijednost. Ako je normativna, sve vrijednosti ciklično se vade van (?).> Prema Marxu kultura je rad nad prirodom> „Tijelo“, ranjivo, ima dvostruki status. U isti mah univerzalno i individualno. Zbog krhosti, ljudska tijela grade oblike solidarnosti imenom kultura. Zajednička se kultura može oblikovati jedino zahvaljujući činjenici da naša tijela u tako velikom dijelu pripadaju istoj vrsti, što će reći da jedna univerzalnost počiva na drugoj.

5. PREMA ZAJEDNIČKOJ KULTURI

> Kultura kao uglađenost i kultura kao solidarnost su neprijatelji. Tomas Eliot, elitist, vidi kulturu kao i antropolozi: način života određenog naroda koji živi na istom mjestu, ali njemu je kultura kao način života apsolutno sve, uključujući i ono podsvijesno i u društvu i u individualca. Heiddegerovski, kultura je za Eliota skup pred-razumijevanja, upućujući na to da je ne možemo cijelu obuhvatiti.> Npr. možeš biti dobar kršćanin, a da toga nisi svjestan (ili uopće nisi kršćanin). Kultura mora biti stvar obrednog pridržavanja i ophođenja, s obzirom na to da većina ljudi nije sposobna razviti neku značajniju samosvijest.> Za Althussera, ideologija je prije stvar praksi nego ideja. Eliot tvrdi da je kultura monopol obrazovane manjine. > Značajna se razlika ne navodi između vrsta kulture nego stupnjeva samosvijesti. Većina ljudi vjeruje u nešto ne znajući da to čini. Ponašanje je kadro utjecati na vjerovanje jednako kao i vjerovanje na ponašanje. Eliot uviđa da niti jedna manjinska kultura ne preživljava ako nema složene podloge u životu naroda. Eliotu se čini da će kultura morati izvršiti utjecaj na mase preko religije. Intelektualci vjernici koji njeguju društvo. Eliot odbacuje liberalnu teoriju društva, po njemu elitizam ostaje ali mu je zadaća nadograđivati duh kulture društva na više razine, vertikalno.> „Težiti tome da svi uživaju u plodovima osvještenog djela kulture znači iskvariti i pojeftiniti ono što dajete.“ – Čistokrvni elitizam je ovo, bez premca.

> Prema Williamsu, kultura nikad ne može biti do kraja osvještena zbog toga što nije do kraja dosegnuta jer je po ustroju otvoreno – a otvoreno ne može biti potpuno dohvaćeno. Kultura je mreža zajedničkih djelatnosti i značenja koje nikad nisu samosvjesne cjeline, nego se kreću prema kao napredovanje u svijesti. Prema Williamsu, zajednička se kultura prerađuje. > Eliot i Williams su suprotstavljeni, no niti jedan ne iznosi potpuno zadovoljavjaući kriterij, ali i jedan i drugi suprotstavljaju zajedničku kulturu jednoobraznoj, obojica naglašavaju raznolikost i pluralnost obje kulture.> Williams raznolikost vidi u samo broju ljudi, time govoreći kako kultura nije nekakva jednakost jednog nego složen sustav posebnih razvoja. Williams tom teorijom gura socijalistički pristup. Vjera, rad, praksa – ne govori on toliko o važnosti kulturalne politike, koliko o politici kulture, naime. Politika mu je uvjet za proizvod zvan kultura.

> Kultura je danas obuhvaćena procesom proizvodnje udobnosti. Bujanje masovne kulture dovelo je do konzumerizma. U počecima 20. stoljeća govorilo se o jasnoj razlici visoke i masovne kulture, dolaskom avangarde, u koju se uvukla politika, pa i sama visoka kultura nije je mogla pratiti. Pojavom termina „postmodernizam“ označen je kraj razlike između Kulturkampfa i manjinske civilizacije masovnosti. Ali ne samo to, već je došlo do ekspanzije same kulture na taj način da sve ono što se nalazi u društvu možemo nazvati kulturom.Kultura nije samo ono s čime živimo nego i za što živimo (razlog čitave politike upletene u kulturu). Ali ipak, kultura nam može biti odveć bliska da bismo se osjećali udobno, može postati opsjedajuća bez političkog konteksta koji kontrolira i povezuje. Dobivši političku važnost, postala je i osorna i neskromna.

> Eagleton završava riječima „vrijeme je da je se vrati na mjesto.“