Pag

e1

ECKERMANN

BROJ 3

Pag

e2

ECKERMANN BROJ 3 ............................................................................................................................... 1

ECKERMANN PITA ................................................................................................................................... 4

PRIMUM VIVERE DEINDE PHILOSOPHARI ......................................................................................... 4

SVI MI SUDJELUJEMO U VELIČANSTVENOJ HIBRIDIZACIJI I KREOLIZACIJI SVIJETA ......... 10

JA KAO PRIVIDAN POJAM .................................................................................................................... 24

VREME POSETE JE ZAVRŠENO ............................................................................................................ 29

BILJEŽNICE S AHERONTA .................................................................................................................... 34

KONTURE ŽRTVE .................................................................................................................................... 39

PREVALISA............................................................................................................................................... 50

SKANDINAVSKE ..................................................................................................................................... 61

EVEREST ................................................................................................................................................... 65

NOVI SAD NOIR (LAV JU, TU) .............................................................................................................. 72

BATRUNSKI LIMUN ................................................................................................................................ 76

MELITA ..................................................................................................................................................... 81

SJEĆANJE NA OHRID ............................................................................................................................. 83

IMAGINE ................................................................................................................................................... 84

TAJNE PROŠLOSTI SU KAO RIBLJA KOST U GRLU ......................................................................... 86

KVANTNO STANJE PISANJA ................................................................................................................ 89

UTJECAJ SUFIJSKE POEZIJE NA JUŽNOSLAVENSKE AUTORE .................................................. 100

GRAVITACIJA UNUTRAŠNJEG JEZIKA ............................................................................................ 112

PARADIGMA OPSTANKA U LIRSKIM ZAPISIMA LJUBIŠE MITROVIĆA ................................... 114

O NAMA DANAS .................................................................................................................................... 116

PUTNIK KOJI LUTA ............................................................................................................................... 120

2×2=2 ........................................................................................................................................................ 122

SCENA I ........................................................................................................................................... 129

SCENA II .......................................................................................................................................... 129

SCENA III ........................................................................................................................................ 133

SCENA IV ........................................................................................................................................ 136

SCENA V.......................................................................................................................................... 139

SCENA VII ....................................................................................................................................... 148

NESTALI .................................................................................................................................................. 151

Pag

e3

PAD .......................................................................................................................................................... 177

VRT .......................................................................................................................................................... 184

OŽILJCI .................................................................................................................................................... 192

Pag

e4

ECKERMANN PITA

Adam Zagajevski

PRIMUM VIVERE DEINDE

PHILOSOPHARI

.

.

Počnimo što se veli “od početka”, kako bismo našim čitateljima pružili kratak uvod u

povijesni kontekst iz kojeg ste kao autor iznikli. Na poljsku ste pjesničku scenu stupili u

sivilu Hladnog rata 60-ih, kao vjerojatno najistaknutiji književni glas otpora koji se obično

povezuje sa literarnim skupinama Generacija 68 i Novi val. Kako danas, sa ove udaljenosti,

gledate na ta vremena gnjevnog odupiranja tadašnjim vlastima i pisanja pod paskom

totalitarnog režima?

.

Ne, ne, moj glas nije bio baš “najistaknutiji”. To doba danas u retrospektivi sagledavam u

posve drugačijem svjetlu. Među mojim suvremenicima zasigurno sam ja bio onaj kojemu je bilo

potrebno više vremena da osvijesti vlastiti glas. Dvojica mojih prijatelja, Stanisław Barańczak i

Ryszard Krynicki, obojica iz Poznańa, vrlo rano su uspjeli progovoriti na originalan način jer su

imali taj dar osobne dikcije, i obojica su ga koristili kao kritičko sredstvo usmjereno protiv našeg

polutotalitarnog sustava. Kažem “polutotalitarnog” jer smo naposljetku ipak uspijevali

objavljivati, i to tijekom nekoliko godina, svoje kritički intonirane pjesme po časopisima i

žurnalima koji su bili dio široke panorame koju je predstavljao državni sindikalni tisak. Nekome

tko je osjetio pravi staljinizam bili bismo zapravo smiješni. Jer bilo je u našem djelovanju i

elemenata komedije visokoga stila. Međutim, bili smo iskreni i naša nastojanja su bila smislena,

a zasigurno su i bar malo doprinijela emancipaciji građanskog društva u Poljskoj. Nakon nekog

vremena neki od nas su morali prijeći u ilegalu, pa su početi objavljivati

po undergroundčasopisima, ali čak ni taj potez nije za sobom povlačio drastične represalije.

Sveukupno uzevši, blagonaklono gledam na te godine; sa estetičkog gledišta naša fokusiranost

Pag

e5

na konkretan detalj je nešto što mi je i danas važno. Također, većina prijateljstava iz tog vremena

je preživjela.

.

Rođeni ste u Ljvivu (Lavovu) 1945., u današnjoj Ukrajini, ali vaša obitelj se preselila u

Poljsku nakon što je grad prepušten tadašnjem SSSR-u. Studirali ste u Krakovu, a 1982.

ste emigrirali u Pariz, da biste se nakon dužih izbivanja po SAD-u, napokon udomili u

Krakovu 2002. Premda još uvijek predajete književnost u Sjedinjenim državama i uvelike

putujete svijetom čitajući na međunarodnim književnim festivalima. Na koji je način vaš

migratorni život utjecao na vaše pisanje?

.

Točno je, puno putujem, a pored mjesta koja ste spomenuli, također sam živio i dvije godine u

Berlinu (1979-1981). Teško je reći na koji način je sve to informiralo moje pisanje. Iz tog svog

berlinskog razdoblja, koje je bilo prva faza moga međunarodnog izbivanja, pamtim prije svega

osjećaj velikog oslobađanja od opasne dimenzije jednog modaliteta pisanja koji je odveć bio

obilježen kolektivnom dimenzijom. Mi takozvani disidenti iz 70-ih godina protekloga stoljeća

smo bili sretni što smo uspjeli stvoriti novu zajednicu nezavisnog mišljenja (premda ovo zvuči

kao oksimoron) koje je ostavilo stanovitog traga u poeziji i prozi; naime, dogodio se pomak od

individualnog modela (poljska književnost je bila lišena bilo kakve normativne estetike još od

vremena socijalističkog realizma 1956.) prema kolektivnom, ali onom koji je bio stvar slobodnog

izbora. Sve te zemlje i jezici u kojima sam u međuvremenu živio dali su mi stanovitu

univerzalističku perspektivu. Ali, znate što, puno toga nije bila stvar nekih uzročno-posljedičnih

veza, jer naprimjer u Parizu sam otkrio Yeatsa, u Berlinu Nabokova, a u Houstonu sam ponovno

iščitao Prousta.

.

Danilo Kiš, veliki jugoslavenski pisac koji je također živio puno godina u egzilu, jednom

je sardonično primijetio da represivni režimi i nisu toliko loši za pisce jer ih guraju prema

domeni metafore, dakle prema manje očiglednim, više “artističkim” oblicima izražavanja.

Zanima me kako doživljavate jednu takvu tvrdnju, budući ste iskusili oboje: živjeli ste pod

represivnim komunističkim režimom u Istočnom bloku, ali i u Americi, “zemlji odvažnih i

slobodnih”. Ima li mjesta ili potrebe za angažiranom književnošću u ovim naizgled

postideološkim vremenima u kojima živimo?

.

Ovo su zanimljiva pitanja. I na njih nije lako odgovoriti. George Steiner je jednom rekao da je

cenzura bila dobra za pisce zato što ih je činila lukavijima i inventivnijima. Osobno smatram da

je cenzura užasna stvar, ali ono što je neke knjige i filmove u sovjetskom svijetu činilo toliko

uzbudljivim bilo je upravo to postojanje Velikog neprijatelja. Kad sagledavate povijest

Pag

e6

književnosti, filma, slikarstva, čak i glazbe u Poljskoj nakon 1956., lako možete zaključiti da je

zajednički nazivnik svima bila ta neprestana polemika sa državom (tom istom državom koja je

stipendirala umjetnike). Upravo je dignitet te borbe priskrbljivao umjetnosti uzvišeniji status.

Sada je, naravno, te borbe nestalo i vratili smo se “u normalu”, svojim arhajskim preokupacijama

života i smrti. Što i nije tako malo.

.

Czesław Miłosz i vi ste kao pisci uspjeli na Zapadu, to jest napravili ste big splash, što bi

rekli Amerikanci, ostavivši neizbrisiv trag u zapadnoj kulturi, premda su vam korijeni

zapravo u onoj Miłoszevoj Drugoj Europi. S druge strane – ispravite me ako griješim – iz

raznih izvora sam čuo da su mlade i mlađe generacije poljskih pisaca bile u nekoj mjeri

neblagonaklone vašem i Miłoszevom povratku u Poljsku. Govori se da su većina Miłoszevih

posjetitelja nakon što se vratio u Krakov bili zapravo Amerikanci. Da li ovdje imamo posla

s resantimanom, ili je naprosto riječ o generacijskom jazu?

.

Prije svega, ne bih sebe stavljao u istu kategoriju sa Czesławom Miłoszem koji je bio

književni gigant. On je Otac moderne poljske poezije. Ja pak spadam u naraštaj sinova. Jest

istina je da je njegova poezija danas ponešto potisnuta, ali to nema nikakve veze sa njegovim

egzilom ili povratkom iz njega. Na primjer, za neke od tih ljutitih umova je pjesnik Tymoteusz

Karpowicz svojevrsni pandan Miłoszu, a riječ je tek o vrlo inteligentnom minornom pjesniku

koji je drugu polovicu života proveo u SAD-u. Poljaci prihvaćaju egzil, a kako i ne bi, sjetimo se

samo Chopina, Mickiewicza, Gombrowicza. S druge strane, jest postoji stanovito odbacivanje,

ali ne odbacuje se samo Miłosz, već također i Zbigniew Herbert i Wiszłava Szymborska; riječ je

o kombinaciji resantimana i generacijskog jaza. Mlađi naraštaji, nakon mojega, pobunili su se

protiv ozbiljnosti, i svake – da upotrijebimo tu apstraktnu riječ – ontološke debate sa svijetom.

Ali Miłosz je nakon što se vratio u Krakov isto tako bio itekako slavljen i uživao je društvo

dobrih prijatelja, a imao je i puno poljskih posjetitelja, također, čak možda i previše za njegov

ukus i radni režim.

.

Uvjetno rečeno, nikad niste bili “jezični pjesnik”, premda kao vrhunski stilist vodite

itekako brigu o jeziku. Očigledno jezik doživljavate kao djelotvorno sredstvo, prije negoli

kao kamen spoticanja, kao što nam sugeriraju neke teorijske doktrine. Uglavnom ste

zaokupljeni poviješću i uvidima u svakodnevicu, kao i vlastitim duhovnim životom, ili kako

veli ugledni američki pjesnik Robert Pinsky, vaše se pjesme bave “prisutnošću prošlosti u

svakodnevnom”. Izgleda da ste umješno izbjegli zamke “lingvocentričnih” pristupa poeziji.

Jeste li ikada bili u iskušenju da možda krenete tim putem?

.

Pag

e7

Jezik u poeziji je i iskaz i arabeska. Jedno bez drugog nema smisla. Ali ja sam oduvijek bio –

da upotrijebimo opet tu istu apstraktnu riječ – ontološki nastrojen u svojim pjesničkim apetitima.

Fascinira me svijet. I ne samo svijet, da tako velim. Stvarnost percipiram kao intrigantnu, bogatu,

beskrajnu strukturu; strukturu koja ima prozore kroz koje se pruža pogled na ono što se prostire s

one druge strane. I ono što nalazim tako privlačnim je promišljanje tih zakutaka svijeta gdje

nazirete bogatu strukturu stvarnosti, ali i taj prozor koji je otvoren, ili napola otvoren, ili jednom

svojom četvrtinom otvoren prema nečemu drugom. Ne pitajte me, molim vas, što je to nešto

drugo, jer na to ne bih mogao odgovoriti nekom definicijom ili opisom.

.

U hrvatskoj književnosti mnogi još uvijek percipiraju poeziju u ponešto zastarjelim

poststrukturalističkim terminima kao “pjesničku praksu”, ističući tako u prvi plan

proizvodni aspekt jezika. Nadalje, poezija se smatra svojevrsnom vitgenštajnovskom

“jezičnom igrom” prije negoli recimo duhovnim poduzimanjem u jeziku, koje objedinjuje

ukupnost ljudskog iskustva. Osobno stojim na strani velikih bluz umjetnika poput

Muddyja Watersa koji je rekao da: “prije nego što počneš svirati bluz, moraš malo okusiti

život”. Kako integrirati iskustvo u poeziju?

Primum vivere deinde philosophari, kako kažu stari Latini, što je upravo to isto na što je

mislio bluz umjetnik. Apsolutno! Čak je teško i postići da vam se ne dogodi nekakav život. Sviđa

mi se vaša formula: “duhovno poduzimanje u jeziku, koje objedinjuje ukupnost ljudskog

iskustva”. A jezik je opet tako esencijalni dio te jednadžbe. Naprosto me ta predoziranost

jezičnim obožavanjem (cf. strukturalisti) natjerala da ne pridajem toliku važnost lingvističkom

sloju u poeziji. Ali tada na pitanje kako se uopće čovjek nosi s tim naprosto nema odgovora. S

pisanjem poezije se, dakle, nosite kao i sa hodanjem ili plivanjem: nesvjesni onoga što se

događa. Ali da biste izgovorili riječ potrebno je pokrenuti 72 mišića (baš jučer sam na jednoj

izložbi vidio neke smiješne kolaže Szymborske, a jedan od njih predstavlja tijelo bodi bildera s

desecima jasno oblikovanih mišića uz napomenu da su 72 potrebna za govor!)

.

Kad sam vas upoznao u ljeto 2010., na književnom festivalu na grčkom otoku Tinos,

potpisali ste mi knjigu Putovati u Lavov, koju brižno čuvam još od studentskih dana, a koju

je ekspertno preveo veliki prevoditelj s poljskog Petar Vujičić. Taj se poljski naslov iz 80-ih

zajedno sa onim engleskim Misticizam za početnike iz 90-ih smatra “klasičnim”

Zagajewskim. Mislite li da vam se način pisanja s vremenom promijenio? Čini se da su

neki od vodećih pjesnika iz vaše generacije, poput vaših prijatelja Tomaža Šalamuna i

Charlesa Simica, ostali vjerni svojim starim poetičkim obrascima. Jeste li ikada u tom

smislu poželjeli izaći iz vlastite zone komfora?

.

Pag

e8

Pisanje pjesama je kao let balonom. Oslanjate se više na vjetrove negoli na moć upravljanja.

Mislim da se negdje jest dogodila promjena u mojem pisanju, ali ona nije revolucionarna. Ne

tražim nikakav novi pravac. Kad pišem osjećam se kao rob vjetra inspiracije, ne mogu tek tako

donijeti odluku u stilu: odsada ću biti drugačiji pisac…

.

Čemu podučavate svoje američke studente poezije? Prilikom relativno skore posjete

New Yorku ostao sam zapanjen količinom “diplomiranih pjesnika” koji se sa MFA

(Masters of Fine Arts) magistraturama iz kreativnog pisanja vrzmaju po pjesničkim

čitanjima. Može li se kreativnost “naučiti”?

.

Predavao sam godinama kreativno pisanje u Houstonu, ali sada u Chicagu predajem

književnost na seminarima koji nisu radionice, odnosno satovi gdje bismo čitali pjesme i eseje.

Kreativnost se ne može podučavati, to je jasno. Ali premisa američkog obrazovnog sustava je da

su studenti koje upisujete na studij svoju kreativnost već iskazali, pa makar i na vrlo skroman

način. Mnogi od njih su već i objavljivali. Tako da ideja nije da se pokrene nečija kreativnost,

već da se ona oblikuje, da se njeguje, i da se o njoj raspravlja. U Sjedinjenim državama to nije

tako glupa ideja, budući većem dijelu zemlje nedostaje europska “gustina” svih tih gradova i

kafea. Iz nekog razloga sam uvijek mislio da Europi takvo nešto nije potrebno, ali da Americi

jest.

.

Služite li se puno Internetom i u koje svrhe? Preferirate li navigirati cyberspaceom u

potrazi za kvalitetnim informacijama ili se držite papirnatih medija kao dobrih starih

artefakata Gutenbergove galaksije? Jesu li vam knjige dostupne u Kindle formatu i ne

nalazite li da je čitanje poezije s kompjutorskog ekrana pomalo neobično?

.

Ne bih rekao da su moje knjige dostupne u Kindle izdanjima. Volim kompjutor i njegove

mogućnosti i možda sat dnevno provodim Netu. Čitao sam neke knjige u Kindle formatu, ali

ipak preferiram “pravu stvar”. Ne bih rekao da baš čitam novine na Internetu, ali ih listam.

.

I da završimo u ponešto lakšem tonu: što čitate i slušate ovih dana?

.

Čitam pjesme Davida Ferryja i pokušavam čitati Leopardijeva Zibaldonea (postoji prekrasno

novo američko izdanje tog djela), a čitam i korespondenciju između Nicole Chiaromontea i jedne

Pag

e9

redovnice, a ponovno sam iščitao Anu Karenjinu. Slušam sve i svašta, u posljednje vrijeme

uglavnom Bacha.

.

Čuo sam da se gornjim domom međunarodnih književnih krugova već neko vrijeme

šuška da bi vam uskoro mogao biti uručen onaj fatalni poziv stanovite komisije iz

Stockholma? Kakav je općenito vaš stav prema nagradama?

.

Ne pišemo zbog nagrada i ne bismo trebali odveć razmišljati o njima, niti bismo ikoga

trebali ocjenjivati po broju dodijeljenih mu nagrada. Međutim, u naše vrijeme kad poezija djeluje

kao nekakav jalovi relikt antike, vjerojatno je dobro što one postoje.

Razgovarao Damir Šodan

Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.

Pag

e10

Aleš Debeljak

SVI MI SUDJELUJEMO U

VELIČANSTVENOJ HIBRIDIZACIJI I

KREOLIZACIJI SVIJETA

.

.

Uz Dragu Jančara, Tomaža Šalamuna i Slavoja Žižeka, u našoj si kulturnoj javnosti

vjerojatno najprevođeniji slovenski autor. Za knjigu pjesama Krijumčari (Tihotapci, 2009.;

hrvatski prijevod Edo Fičor, Fraktura 2011) dobio si značajnu slovensku nagradu za

poeziju, Jenkovu nagradu. To je već drugi put (prvi put za Slovar tišine, 1987/Rječnik

tišine, hrvatski prijevod Branko Čegec, Quorum 1989) da ti se udjeljuje ta nagrada. Dva

puta su je dobili samo još Tomaž Šalamun i Milan Jesih.

Ta nagrada mi stvarno puno znači. Ne zbog toga što sam je dobio već drugi put, iako prvi put

u vlastite ruke – jer kad je knjiga pjesama Rječnik tišine dobila tu nagradu, ja sam studirao u

Americi i nisam imao sredstava da se vraćam u Sloveniju samo radi dodjele nagrade. Jenkovu

nagradu između ostalog doživljavam i kao potvrdu stvaralačke energije. Možda je uistinu riječ o

«novom jeziku na mjestu stare rane». Inače, uvijek pišem knjigu pjesama, a ne pjesničku zbirku.

Jer svaka knjiga ima svoju posebnu unutarnju arhitekturu. To znači da ovisi i o načinu na koji je

sastavljena, o tome kako se pjesme međusobno povezuju unutar ciklusa i među ciklusima,

uključujući i naslove i posvete – jer sve je to sastavni dio koncepta u kojem se ne radi o

individualnim pjesmama, naknadno skupljenim u korice, nego o promišljenoj strukturi knjige u

kojoj su individualne pjesme samo gradbene opeke. Tek kad je knjiga napisana, mogu zapravo

reći: «Knjigo, idi u svijet, pronađi prijatelje!» Krijumčari je knjiga pjesama u kojoj osobne i

privatne uspomene prelaze u meditaciju o prolaznosti čovjeka i vječnosti grada, knjiga kao

zemljovid lutanja (ne)poznatim gradom, prijestolnicom slovenske države, mojim rodnim

mjestom, a ujedno je to knjiga koja govori o boli i razočaranju zbog neostvarenih ideala. Tako

«lirsko ja» tumara duž Ljubljanice i zastaje pred raznim spomenicima i obilježjima minulih dana,

promatra bistu pjesnikinje Lili Novy u staroj gradskoj jezgri ili zasjedne kraj kipa Edvarda

Kocbeka u parku Tivoli, nadahne ga bezimena klupa uz stazu u Botaničkom vrtu ili bijele kugle

na umirovljeničkom boćalištu; sva su ta zaustavljanja zapravo samo polazna točka za gorke

Pag

e11

meditacije, koje ipak nisu bez izvjesne slatkoće, meditacije o tome kako uspomene oblikuju našu

živu sadašnjost. U kojoj je sve manje solidarnosti, bratstva i jedinstva, a sve više egoizma i

uskogrudnog životarenja bez povezanosti sa širom zajednicom. Jenkova mi nagrada, dakle,

predstavlja potvrdu da je način mog viđenja svijeta, kako je izražen u Krijumčarima, dobio

odjeka u pjesničkoj, a nadam se i u široj čitateljskoj zajednici.

.

Počeo si pisati u doba velikog zamaha postmodernizma. Kako to vrijeme vidiš danas?

Postmodernizmom sam se puno temeljitije bavio na teorijskoj razini negoli inkarniranjem

njegovih teško uhvatljivih načela u «praktičnim» književnim djelima. Napisao sam knjigu o

mijenama u umjetnosti i postmodernističkim obećanjima, Reluctant Modernity: The Institution of

Art and its Historical Forms (Rowman & Littlefield 1998.), međutim, američka

postmodernistička poezija, na primjer, ostavila me je hladnim. Iz te situacije proistjecale su

ponekad bizarne scene nerazumijevanja na mojim nastupima na američkim

sveučilišnim campusima, prilikom kojih bih publici govorio o svojim lirskim junacima,

izabranim po liniji osobne preferencije, koji s postmodernizmom nemaju baš nikakve veze, kao

kada je riječ o Raineru M. Rilkeu, Georgu Traklu, Osipu Mandeljštamu, Ani Ahmatovoj,

Johannesu Bobrowskom, koji su redom pjesnici elegantnog jezika, vizionarske boli i

pročišćavajuće ljubavi. Drugim riječima, književnost se baš kao i javno utjecajnije i medijski

spektakularnije umjetnosti, primjerice film ili slikarstvo, odvija poput igre napetosti između

privlačnosti modnog usmjerenja, s jedne strane, i sile uzgona jedinstvenog «ja», s druge. Znam

da je to staromodno viđenje, ali kako bi i moglo biti drugačije kada usprkos svom teorijskom

znanju zamjećujem golemu razliku između kucanja žive žile pojedinačnih pjesničkih opusa i

matrica analitičkih pojmova, kojima nužno i neizbježno ograničavamo višestruke razine

umjetničkog djela!

Gdje i u kakvim uvjetima nastaje tvoja poezija?

.

Nastojim organizirati život – uz podršku obitelji – na način koji mi, doduše prerijetko, dopušta

povremena povlačenja u samoću, koju sam našao u iznajmljenom stanu s vrtom na padini iznad

Pirana. Već desetak godina imam naviku doći u Piran izvan turističke sezone, gdje u jednoj kući

visoko nad zaljevom iznajmim sobu s kuhinjom, pa u nju navučem hranu, piće i duhan, da bih tu

istupio iz kronološkog vremena i utonuo u svoj svijet, u «republiku književnosti». Tada čitam

pjesme i priče, puštam da me zavode i odvode, iščitavam mrlje na zidovima sobe i poglavlja iz

prošlosti, tu i tamo zapisujem prolazne dojmove, komadiće nedostižne cjeline. Stanem tako na

vanjski rub strme litice, s unutrašnje strane vrta, pa se zagledam duboko ispod sebe u obalnu

Pag

e12

cestu koja s desne strane vodi do središnjeg trga, a s lijeve u Portorož i dalje prema Plovaniji,

graničnom prijelazu u Hrvatsku. U tom «galebljem gnijezdu» napisao sam Nedokončane

hvalnice (Nedovršene pohvale), Pod gladino (Ispod površine, hrvatski prijevod Edo Fičor, DHP

2006.) iKrijumčare. Povlačim se obično na tjedan dana, rijetko kad duže, pa se najprije u

dekontaminacijskoj komori izbrane lektire otarasim ili pokušam otarasiti diskurzivnog jezika koji

upotrebljavam svaki dan, da bih se zatim prepustio sanjarenju s olovkom u ruci. Mogu više

godina šutjeti kao pjesnik, premda je to samo druga oznaka za stanje stanovite hibernacije, u

kojoj mi se krhotine sna, sitno iverje prisjećanja, komadići popularne glazbe ili kriška slike iz

ekrana pored kojega prolazim, polagano talože i gomilaju u sjećanju. A kad zaprijete da se

preliju preko ruba čaše sjećanja, tada se, eto, povlačim u Piran, gdje mogu zagaziti u tu živu

vodu memorije, ne bih li je pretvorio u pismo kojim ću zainteresiranim čitateljima posredovati

neke krajnje osobne dojmove.

Studirao si u Americi i nakon doktorata doveo američku ženu u Ljubljanu gdje imate

dom i troje djece. Izabrali ste Ljubljanu kao mjesto za život u vrijeme kad su mnogi dizali

sidro iz bivšeg zajedničkog prostora?

.

Multikulturno nasljeđe jugoslavenskog prostora doživljavao sam kao nužni dio svog

identiteta. Erica je osjetila tu moju emocionalnu povezanost s prostorom i jezikom, dočim nju

nije vezivalo ništa slično; istodobno je u Sloveniji započinjalo novo poglavlje, poglavlje nove

države, te se njoj činilo kako početak našeg zajedničkog života i stvaranja obitelji u novoj državi

posve odgovara našim potrebama i ambicijama. Slovenija je izbjegla užas rata, nije bila porušena

kao Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ništa manje značajno bilo je i to da je kvaliteta života u

gradu napravljenom po mjeri čovjeka u mnogočemu viša od one života u metropolisu – od

neposredne blizine prirode, šuma i planina (za mene kao strasnog skijaša to je veoma važno) do

usluga socijalne države, kakvih u Americi nema: tamo treba sve plaćati, a ovdje (za sada još) ne.

Inače se smatram boemskim građaninom i čitateljem po zanimanju. Živim između Zelene jame,

starog radničkog kvarta u Ljubljani, i izabranih gradova Balkana, Europe i Amerike, u kojima

imam obiteljske, profesionalne i prijateljske veze. Rodio sam se na katolički Božić 1961. u

Ljubljani, u jednosobnom stanu dvoje mladih ljudi koji su sa sela otišli trbuhom za kruhom u

slovensku prijestolnicu. Tu sam proživio prekrasno djetinjstvo i mladost, bez obzira na

socijalističko siromaštvo, tu sam pohađao sportsku gimnaziju, tu sam u svibnju 1985. na

Filozofskom fakultetu ljubljanskog sveučilišta diplomirao komparativnu književnost i filozofiju,

potom obrijao studentsku bradu i brkove, i vidjevši u kinu «Komuna» film «Bilo jednom u

Americi», podlegao čežnji da se i sâm zaputim u SAD, da bih u srpnju iste godine prvi put i

otišao u Ameriku podvrgavši se smjesta pustolovnom «obredu tranzicije» dvomjesečnim

putovanjem Greyhoundovim autobusom od Atlantika do Pacifika otvorenom

transkontinentalnom cestomInterstate 80. Tri godine kasnije u Ameriku sam otputovao na

poslijediplomske studije. Tamo sam otišao s jugoslavenskom putovnicom. Doktorat iz društvenih

Pag

e13

znanosti stekao sam na Maxwellovoj školi građanskih i javnih poslova Sveučilišta Syracuse,

New York. Pet godina kasnije vratio sam se sa slovenskom putovnicom u rodni grad, ali ne više i

u istu domovinu. Iskustvo Amerike mi je izmijenilo život isto toliko koliko i nasilni raspad

Jugoslavije. Ženu mi je pak dala jedna umjetnička zabava u Brooklynu. Naime, nakon izložbe

likovne skupine «Irwin», čiji član Andrej Savski je bio moj prijatelj iz osnovne škole,

organiziran je veliki party na kojemu sam upoznao Ericu. U listopadu 1993. postala je moja

bračna suputnica. Iz bankovne službenice transformirala se u prevoditeljicu i književnicu, Ericu

Johnson Debeljak. Svoja iskustva u postjugoslavenskoj Sloveniji opisala je u knjizi Forbidden

Bread: A Memoir (North Atlantic Books, Berkeley 2009.). Imamo troje djece, Klaru, 19 godina,

Simona, 17 godina, i Lukasa, 15 godina. Naša djeca su Slovenci, Europljani i Amerikanci.

Na kojem jeziku razgovarate kod kuće?

Kod kuće govorimo engleski. To je jezik naše ljubavi, na njemu smo se zaljubili i upoznavali, i

na američkom engleskom govorimo i sada kad nas je petoro, a Erica je već naučila slovenski

dovoljno dobro da na njemu može funkcionirati. Naša je kuća «strani dom». Što znači da je naš

dom nekakva oaza u kojoj njegujemo engleski jezik, okruženi slovenskim «teritorijalnim

vodama». Djeca lakoćom prelaze iz jednog jezika u drugi. Još u vrtiću su se od prijatelja

opraštali na slovenskom, a trenutak kasnije, prešavši kućni prag, spontano bi počeli govoriti

engleski. Djeca tako prepoznaju različite horizonte, a to u idealnom scenariju učvršćuje njihovo

poštivanje razlika, trpeljivost i stvaralačku snagu. Nauče se da ne postoji samo jedna priča, samo

jedan način života. Takav život zahtijeva neprestanu pozornost i neprestano preispitivanje cijelog

niza pretpostavki, navika i narativa koje monokulturalne obitelji uzimaju zdravo za gotovo, kao

zrak koji udišu. Ali u našoj se kući uvijek iznova preispituje i kvalitet zraka koji dišemo, da se

izrazim metaforički. U takvom «stranom domu», pitanja o tome što zapravo znači domovina, što

u egzistencijalnom, a ne samo književnom smislu, znače egzil, blizina i udaljenost, zajednica,

kao i to gdje su granice psihičke «udobnosti» pojedinca, postaju ozbiljna pitanja svakodnevice.

.

Tvoje stalno boravište je u Sloveniji, ali si i sâm i zajedno s obitelji često boravio u

inozemstvu.

.

Točno: živjeli smo po godinu dana u iznajmljenim stanovima u Budimpešti, San Franciscu i

Chicagu: po jedan strani grad u svakoj «petoljetki». Točno: naš dom, naše stalno boravište leži u

predjelu Zelena jama u četvrti Moste, u Zveznoj (Saveznoj) ulici u Ljubljani. Ime… je li ime

ulice uopće važno? Jest! U našem su susjedstvu ulice s imenima kao što su Proletarska,

Partizanska, Prvomajska, Tovarniška (Tvornička) i Družbena (Društvena): tu je ime doista i

Pag

e14

znak, nomen est omen. Povijest (političkog) saveza poznatog kao Socijalistička Federativna

Republika Jugoslavija (SFRJ), upisana je u moje stalno boravište. I tu dileme nema. U dilemi su

bili službenici nove slovenske države, koji su mi – kao i svim državljanima, osim «izbrisanima»

– nakon 1991. izdali nove dokumente, pa i nov rodni list. U rubrici «država rođenja» tek su sitni

tragovi: birokrati su zatajili Jugoslaviju trima sramnim točkicama. Mene nije sram: rodio sam se

u Jugoslaviji i odrastao u Jugoslaviji. Tu sam naučio prve društvene navike i pounutrio

koncentrične krugove raznih kultura i jezika, vjerskih predanja i narodnih mitologija, pa i

političkih i društvenih ideja. Spadam u nekoliko privilegiranih generacija rođenih i odraslih u

Jugoslaviji. U najmanju ruku, bili smo privilegirani iz vizure multikulturalnosti, koju su, dakako,

učvršćivali školski programi, a ništa manje i osobni doživljaji. Tako smo širom domovinom

smatrali sav prostor od Triglava do Vardara, od Dunava do Alpa, od obala Jadrana do ravnica

Panonije. U Jugoslaviji je, naime, pojedinac mogao čuvati svoj identitet uključujući se u kulture

«uže» (republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, transnacionalne) domovine. Nisam siguran da

su moji mlađi sudržavljani, socijalizirani u okviru slovenske nezavisne države i EU, već razvili

slične odnose spram udružene i slobodne Europe, suvremene «šire» domovine Slovenaca.

.

Budući da si s vremenom gotovo srastao s angloameričkom kulturom, zanima me jesi li

osjetio i poriv da počneš pisati na engleskom jeziku?

Po mojem mišljenju, svaki će pisac, ukoliko imaginarno ili boravkom i dužim posjetima to

želi, steći alternativnu domovinu, privremeno boravište, zamjensku kulturu, a za širenje

stvaralačkog horizonta to znači da je pisac najprije čitatelj, čitatelj raznolikih svjetova. U smislu

književnog objavljivanja, ako ne i afirmacije autorskog imena, u međunarodnom prostoru koji

zahtijeva dobar prijevod, čak i kad je u pitanju loš tekst, zapravo imamo posla s raznim

faktorima, a ti su: uvjerenost u dobar tekst, osobni talent i motivacija, društveni kontakt i mreže,

poznanstva s drugim, po mogućnosti uglednijim autorima i poznavanje književnog sustava s

prevoditeljima, agentima, agencijama i urednicima, često i istančana upornost ili osobna

karizma, a po mogućnosti oboje, ali tu su i neke druge «banalije». Nije ilustrativno, ali je rječito:

nakon jedne književne večeri u New Yorku sredinom devedesetih godina, tijekom ratova za

jugoslavensko nasljeđe i genocida bosanskih Srba nad bosanskim Muslimanima, propustio sam

priliku da objavim knjigu pjesma jer nisam na jednoj večeri tiho čekao da tema razgovora završi,

pa da se onda pređe na desert i druge lijepe stvari o kojima se možemo slagati, i jer se nisam

uljudno, ali perverzno – kao drugi za stolom – slagao s mišljenjem o bosanskim Srbima kao

ugroženom narodu, što ga je zagovarao istaknuti urednik u izdavačkoj kući koja se zanimala za

moj rukopis. Ne samo da se nisam slagao, nego sam ga strasno i glasno odbacio. Do deserta smo

nekako došli, ali tu je bio i kraj nakladnikovog zanimanja za moj rukopis.

Što se tiče pisanja poezije na usvojenom američkom engleskom, moram reći da sam u

Ameriku došao kao već izgrađeni pjesnik s knjigama i nagradama. Nikad nisam bio u iskušenju

Pag

e15

da zamijenim jezik svoje poezije. Preciznije rečeno, kad je riječ o kulturnoj kritici,

humanističkim i teorijskim raspravama – u tim «žanrovima» pišem na engleskom, ali poezija je

više negoli tek tehnički-formalni oblik komunikacije. U ravnoteži između distancije i patosa

sagriješim uvijek na strani patosa između ostalog i zato da bih i dalje opetovano podsjećao

kakopisac ne piše «samo riječima, nego i cijelim bićem, etosom i mitosom, sjećanjem,

tradicijom, kulturom, zanosom jezičnih asocijacija, dakle svim onim što se kroz automatizam

jezika pretvara u pokret ruke (i obratno)», kako veli Danilo Kiš, moj književni uzor. U

pjesničkom se jeziku, naime, ne reflektira samo ono što je izgovoreno, nego i ono što nije, mada

se potiho pretpostavlja. S tog stanovišta mogu reći da pisanje na slovenskom znači nasljedovanje

slovenske kulturne tradicije, koja je šira od jezika, budući da zahvaća materijalnu i duhovnu

baštinu prostora u kojem se socijaliziramo. Promjenjivi registri materinjeg jezika filtri su za naše

predodžbe o svijetu. To znači da je pogrešno shvaćanje jezika kao samo instrumentalno-

tehničkog sredstva koje možemo mijenjati kao što cipele mijenjamo čizmama ili tenisicama,

ovisno o potrebi. Ipak, istini na volju, moram priznati da se na usvojenom, stranom, drugom

jeziku mogu posve pristojno obavljati mnogi poslovi i zaduženja, naročito u sve više

globaliziranom i standardiziranom svijetu, u kome je engleski postao neosporni, premda ne bez

otpora favorizirani komunikacijski medij. No vrlo rijetki ljudi mogu na različitim jezicima

sanjati, moliti i pisati pjesme uz jednak stupanj samorazumljive okretnosti. Naime, različiti jezici

pretpostavljaju različito kulturno tkivo, u kome obitavaju kako bajke, tako i heroji, presudne

bitke, simboli…

S druge strane, u mojem pisanju na slovenskom ima i neke tvrdoglavosti. Želim odraziti to što

osjećam na vlastitoj koži: u međunarodnom okviru, kolektivna kulturna tradicija kojoj pripadam

u biti je anonimna. Nastojanje da tako više ne bude predstavlja jednu od temeljnih osovina oko

kojih se vrti moj stvaralački, socijalni i profesionalni život. Ta slijepa pjega, taj nedostatak

slovenske prisutnosti u međunarodnom kulturnom prostoru, odredila je – otvoreno priznajem –

vitalni dio moje osobnosti. Iz nezadovoljstva, iz frustracije, iz inata i ambicije, iz straha od

priznavanja poraza, iz otpora spram prevladavajućeg samoprijezira koji se izražava kao stav

«oprostite što živim!», i iz gnjeva prema samoljublju koje stalno ponavlja frazu o slovenskoj

izuzetnosti i neusporedivosti, iz tog spleta mahnitosti i boli izrasla je odluka da sastavim, između

ostalog, i antologiju Prisoners of Freedom: Contemporary Slovenian Poetry (Pedernal Press,

1994), prvu preglednu antologiju slovenske poezije na engleskom.

.

Sa suprugom Ericom preveo si, i u Americi objavio, izabrane pjesme velikog slovenskog

pjesnika Dane Zajca, Barren Harvest: Selected Poems (White Pine Press 2004.) (Jalova

žetva), a na slovenski si preveo i izbor iz pjesništva poslovično “teškog” i “neprohodnog”

američkog pjesnika Johna Ashberyja (Mladinska knjiga 1995.). Očigledno smatraš da je

književno prevođenje važno?

.

Pag

e16

Neke stvari treba znati: bez obzira na količinu i opseg državne potpore za «promociju»

slovenske književnosti u međunarodnom prostoru, nemoguće je u jednoj generaciji nadoknaditi

ono što se, da uzmemo češki primjer, stoljećima taložilo u globalnom pamćenju, od Jana Husa do

Miloša Formana, od Tomasa Masaryka do Vaclava Havela, od Bedřicha Smetane do Milana

Kundere. Ali nema razloga za očajavanje. Svjetska književna javnost ili međunarodna kulturna

svijest – kako god nazvali pogon izdavačke i medijske industrije uključujući državne intervencije

za trženje književnih brendova – je sâma tek kakofonijski rezultat sudara i (ne)uspješnih susreta

mnoštva raspršenih silnica i orbitâ kojima kruže pjesnici, kada na festivalima, s prevoditeljima,

izdavačima i urednicima, s mamurnim piscima na europskom ekspresnom vlaku ili u varljivoj

askezi umjetničkih kolonija sudjelujemo u međusobnoj komunikaciji, u kojoj se stvara

autentična, pa makar samo privremena zajednica. Isto tako mi je jasno da su knjige slovenske

poezije, kojima sam pomogao da dođu na svijet na engleskom jeziku, zaista krčile put do neke

vrlo posebne čitateljske skupine, sačinjene uglavnom od radoznalih pjesnika, zanesenjaka,

kritičara, možda još jednog ili dvojice profesora. Uistinu držim da je riječ o krhkoj arhitekturi

prepoznatljivosti, o sporom no nezaustavljivom i nepredvidljivom rastu spoznajnog zemljovida,

na kojem svaka nova knjiga ili književni nastup ispuni barem jedan, makar i najmanji djelić

slijepe pjege koja u svjetskoj svijesti zjapi tamo gdje bi trebala biti slovenska kolektivna priča.

Vjerujem u skrivene korespondencije onkraj vremenskih ograničenja i prostorne stiske: sve se

negdje taloži, sve se registrira, nijedna publikacija, bila ona i najmarginalnija, ne ide u gubitak,

pamćenje čovječanstva je beskonačno koliko je beskonačna i poezija, ta «volja za ustrajnošću»,

kako je lirsku umjetnost nazvao Octavio Paz. I još nešto: međunarodne mreže, u kojima se

zbivaju promjene stila, prestiža i bogatstva, široko su rasprostranjene. Bilo bi pogrešno gledati ih

samo očima koja vide prvenstveno dobitnike Nobelove nagrade. U pretakanju lirskih pjesama i

pjesnika sudjelujemo svi mi koje nas to zanima; u izgradnji neizvjesnih mostova razumijevanja i

traganju za dodirnim točkama sa čitateljima sudjelujemo svi mi koji želimo da naše pjesme ne

samo da govore vlastitom kolektivu, nego da se obraćaju i široj publici; svi mi sudjelujemo u

veličanstvenoj hibridizaciji i kreolizaciji svijeta, premda se krećemo različitim orbitama,

nastupamo na različitim festivalima, imamo različite izdavače, putujemo kroz različite slojeve

međukulturnih sjecišta i mrjestilišta, čitamo pred različitim publikama i slažemo individualne

djeliće jedne kolektivne priče u međunarodni kulturni mozaik. Svaki komadić mozaika odlikuje

ista značajka: rascijepljen je na primijećenost i utjecajnost. Od suvremenih slovenskih pisaca već

je nekolicina onih koje su međunarodne mreže primijetile, ali one utjecajne bismo mogli

nabrojati na prste jedne ruke. Ali jedni bez drugih ne mogu: primijećenost i utjecajnost su dvije

polovice koje se nikada ne spajaju u cjelinu, baš kao «dom» i «svijet».

.

Tvoj znameniti esej Sumrak idola (hrvatski prijevod Branko Čegec, Meandar 1995.),

napisan kao svojevrsna iskrena i melankolična koda bivšoj državnoj i kulturnoj zajednici,

nedvojbeno nosi biljeg “novovalne” urbane generacije stasale tijekom liberalnih 80-ih. No

rijetki se slovenski pisci bave regijom bivše Jugoslavije. Što tebe motivira da se dan-danas

vraćaš toj temi?

Pag

e17

.

Slovenija je nakon osamostaljivanja okrenula leđa Balkanu i zarila glavu u europski pijesak.

Mnogi su pisci tada negodovali zbog mojih lokalnih i međunarodnih nastupa, te argumentacije u

korist vojne intervencije u Bosni zastupajući «politiku nemiješanja» i «izolacije». I što se

dogodilo s Bosnom? Danas je to bizarna polukolonijalna tvorevina, koja nesigurno stoji nad

silnim gomilama mrtvih. Mnogi slovenski intelektualci su trabunjali o tome kako «u ratu muze

šute», da to nije «naša stvar», da se moramo posvetiti gradnji slovenske nezavisnosti, itd. I

upravo tu sam počeo primjećivati slovensku sebičnost i okrenutost ka sebi, taj čudni i strašni

nedostatak brige za druge. Prekidu državnih veza slijedio je prekid simboličkih, kulturnih,

emotivnih, prijateljskih veza. Tome sam se nastojao suprotstaviti. Bio sam jedan od rijetkih

slovenskih pisaca koji je sustavno i često pisao o ratovima za jugoslavensko nasljeđe, pozorno

recenzirao knjige iz bivše Jugoslavije, i sudjelovao u zajedničkim projektima. Nadalje, ali ništa

manje važno, jedan sam od osnivača međunarodnog časopisa Sarajevske sveske, koji danas

predstavlja važan forum za ozbiljnu diskusiju i živahnu kulturnu razmjenu u širem regionalnom

prostoru. Sumrak idola sam napisao u ljeto 1993., u jednom dahu, sa suzama u očima i s

potocima znoja ispod pazuha, u užarenoj garsonijeri u Proletarskoj 2 u Ljubljani, na devetom

katu nebodera, koji je u susjedstvu bio poznat kao «oficirski». Ali ni u zgradi ni u kvartu više

nije bilo oficira bivše vojske; država koju su trebali braniti, raspala se. Pisao sam na uzanom

balkonu, tjerao muhe, a tu i tamo priuštio bih si i skromnu raskoš: čvrsto bih zažmirio, povukao

dim i potonuo u koprenu sparnih oblačića iznad mutno zelene Ljubljanice. Kroz spomen-

razglednice i kritičku analizu «jugoslavenske civilizacije» pokušavao sam doći do činjenica o

raspadu države koja ju je iznjedrila. Esej sam napisao po povratku iz New Yorka, nakon

završetka poslijediplomskog studija, sa stečenim doktoratom za «prelijevanje iz šupljega u

prazno» i nakon pet godina naukovanja u prijestolnici dvadesetog stoljeća, s Manhattanom u

glavi i Mostama pred očima, nastojeći zapravo sebi i Erici objasniti katastrofu koja se u

međuvremenu dogodila. Ako je nostalgija uspomena minus bol, onda nemam ništa protiv nje.

Reci mi čega se sjećaš i reći ću ti tko si! Tko sam, dakle? Član velike obitelji, dijete

«jugoslavenske Atlantide», koje sastavlja komadiće za portret nestale civilizacije: ugao

zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskog bifea «Mudrac» u Washingtonu, šalica iz

zemunske kavane u Calgaryju i odrazi Ljubljanice pod mostovima amsterdamskih kanala, meke

padine Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost sunca u zalasku nad Šibenikom što sune

kroz podnožje Eiffelovog tornja, a zatim nestane u procjepu između svjedočenja i vizije.

Je li sadašnja, suvremena Europa već naša «šira domovina»?

Doista se treba upitati kako to da su generacije Jugoslavena doživljavale cijelu Jugoslaviju od

Triglava do Vardara kao svoju širu domovinu, dok, čini se, Slovenci – i u tome uopće nismo

jedini – ne doživljavamo Europu na sličan način? Možda bi trebalo biti javnih obreda,

Pag

e18

ceremonija, festivalâ, kojima bi se učvršćivao europski sloj identiteta pojedinca, približno kao

što se na radnim akcijama i omladinskim sletovima kalilo jugoslavenstvo. Europska himna i euro

kovanice i novčanice za jačanje osjećaja pripadnosti transnacionalnoj političkoj tvorevini očito

nisu dovoljni. A kako bi i bili? Na novčanicama nema ni jedne slavne osobe, a narisana

arhitektura podsjeća na tradiciju rimskog imperija. Imperijalni su bili i svi povijesni oblici

europskih integracija, bilo da se radilo o Rimu ili o Karlu Velikom, Napoleonu ili Hitleru.

Europska unija sebi je postavila cilj da bude drukčija. Međutim, ipak se može reći kako je

europska parola o «jedinstvu u raznolikosti» toliko neuhvatljiva koliko je bila i jugoslavenska o

«bratstvu i jedinstvu». I kod jedne i kod druge riječ je o ekranu, na koji skupine i pojedinci

zapravo projiciraju vlastite želje i očekivanja, a također i nedoumice i strahove. Jasno, postoji

razlika – zove se demokracija. Ako je nacionalizam nekakva grupna sablast, u okviru koje narod

doživljava državu kao vlastito oruđe, tada demokracija pretvara državu u oruđe svih državljana, a

ne samo pripadnika jednog, većinskog ili izabranog naroda. Zato demokracija među

nacionalistima nije jako omiljena. Nacionalizam je nastao u 19. stoljeću, a istodobno se pojavila i

njegova protu-ideologija, jedna druga skupna priča – komunizam. Poput nacionalizma, i

komunizam se pozivao na solidarnost, samo što je nije lociran u narod nego u društvenu klasu:

«proleteri svih zemalja ujedinite se!» Internacionalizam se natječe s nacionalizmom. I jedan i

drugi nadilazi ideja kozmopolitizma. To je oblik svijesti o sebi, koji crpi smisao iz različitih,

dijelom istovjetnih, a i također sasvim proturječnih slojeva iskustva skupine, te je stoga nužno

nestabilan i fluidan: kozmopolitski stav uvijek je privremeni rezultat oplodnje s drugim jezicima

i kulturnim tradicijama. Ukotvljen je u spoznajnoj radoznalosti i smislu za relativnost, a ujedno i

u sposobnosti za su-osjećanje i u-življavanje. Nekoga zaista istinski razumijemo ako «uđemo u

njegove cipele» (slov. zastopimo). Znam, kozmopolitizmu nedostaje čuvstvena privlačnost

kakvu posjeduje nacionalizam, ali usvajanjem etičkog odnosa ipak može dobiti težinu.

Kozmopolitizam je, naime, u velikoj mjeri stvar osobnog razmišljanja i odluke. U tome leži

jedan od glavnih razloga zašto kozmopolitizam ne privlači mase.

.

Hrvatska je napokon ušla u EU, što je za Sloveniju već davno minulo iskustvo. Postaje li

Europa “svijet bez granica”?

Hrvati su tu slični Slovencima: i jedni i drugi su/smo povijesno opterećeni hipotekom manje

vrijednosti, jer uvijek mislimo da živimo «pod» nekom vanjskom vlašću: najprije pod

habsburškim Bečom, zatim pod talijanskim fašistima ili pod jugoslavenskim kraljem, zatim pod

Titom i sada pod Bruxellesom. Europski ljudi, narodi i nacije moraju postići određeni stupanj

samosvijesti kojom se Europska unija može razumjeti ne kao carski autoritet, nego i kao mreža

ustanova koje su doslovno u vlasništvu svih država-članica, dakle kao mreža kojom svi zajedno

lovimo ribe, ne čekajući da nam ih onaj «pod kojim» živimo servira na pladnju. No, još je daleko

do tog cilja. Upravo zbog toga ga ne smijemo izgubiti iz vida. A Europa je «svijet bez granica»

samo pod uvjetom da europsku političku i ekonomsku integraciju shvaćamo kao svjetski proces,

Pag

e19

kao «djelo u nastajanju». To je ideja o nikad dovršenom procesu širenja. Po mišljenju nekih

uglednih, naročito britanskih učenjaka i političara koji su sudjelovali u futurološkom

projektuEuropa 2030, Europska unija će se širiti ne samo do Bjelorusije i Ukrajine, nego i do

nekih država na Kavkazu, Gruzije, Armenije. S druge strane, bivši ministar vanjskih poslova

Njemačke, Joschka Fisher, jedan od rijetkih europskih državnika koji su vrijedni poštovanja, u

okviru istog projekta pesimistički je rekao kako osim Hrvatske vjerojatno nijedna država više

neće ući u Europsku uniju. Bitna prepreka za europsko širenje je nedostatak osjećaja za pan-

europsku solidarnost. A to je dodatan razlog što me zanima bivša Jugoslavija. Stavimo li u

zagradu diktatorsku prirodu režima, Jugoslavija se bavila navlas istim pitanjima kojima se danas

bavi Europska unija. Kako, naime, međusobno i pod istim političkim krovom uskladiti,

harmonizirati, ako već nije moguće integrirati raznolike, često protivne interese različitih

jezičnih, kulturnih, narodnih i vjerskih zajednica? Nakon Titove smrti pokazalo se da je

jugoslavenska politička elita bila korumpirana, a ujedno i bez Titove karizme: jedina ideja koju

su porodili bila je jalova parola «I nakon Tita – Tito!», što ne predstavlja ništa drugo doli slijepi

kontinuitet.

Jugoslavija naposljetku kao državna zajednica ipak nije uspjela?

.

U bivšoj Jugoslaviji pojedinac je svoj identitet mogao graditi u koncentričnim krugovima,

koji su se širili onkraj rođenosti u jeziku. Zalihe smisla mogao je crpiti iz svoje «uže»

(republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, trans-nacionalne) domovine. Moglo se biti ujedno

Slovenac i Jugoslaven, kao što je danas državljanin Slovenije, Francuske, Litve, Hrvatske ujedno

državljanin Europske unije. Takvu je zamisao Titova Jugoslavija preuzela od jedne druge

tvorevine, «tamnice naroda», kako su je grdili nacionalistički pisci, odnosno od Austro-Ugarske.

Tito je zaista, s jedne strane, tvrdio kako je povijest Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata

počela od nule, jer je sve prije toga bila stvar «trule buržoaske kulture», dok se s druge strane

sâm ugledao u Habsburgovce. Ne samo u sklonosti ka «hohštaplerstvu», pompi i ceremonijalu,

nego i u načinu lukavog upravljanja potencijalno konfliktnim interesima različitih narodnih i

vjerskih zajednica koje žive pod jedinstvenom političkom vlašću. Jugoslavija nije uspjela u tome,

to stoji. Ali plašim se da će i EU dugoročno biti neuspješna, ne pronađe li način kako spriječiti

dominaciju najjačih članova. U Jugoslaviji je taj faktor bio najbrojniji narod, a u suvremenoj EU

utjelovljuje ga «KernEuropa» («Europa s jezgrom»), čija je politika «Europa dviju brzina», koju

je zagovarao pokojni francuski filozof Jacques Derrida, a i nadalje je zagovara vodeći njemački

filozof, Jürgen Habermas.

Zemlje zapadnog Balkana su s tog gledišta očigledno «u leru». Sadašnja financijsko-

gospodarska kriza na bolan način otkriva granice europske solidarnosti. Međutim, osjećaj

solidarnosti je važan jer predstavlja temelj svakoj demokratskoj zajednici. Europska nacionalna

država je naslijedila građanska prava iz 18. stoljeća, politička prava iz 19. stoljeća i socijalna

Pag

e20

prava iz 20. stoljeća. To znači da država mora svojim državljanima jamčiti liberalna,

demokratska i socijalna prava. Solidarnost je predstavljala bitnu polugu društvenog života

naročito u proteklom stoljeću. Potaknula je nastanak države blagostanja i socijalne države,

uključujući i pogonsku motivaciju za razvoj i ujedinjavanje zapadne Europe nakon Drugog

svjetskog rata. Podsjetimo se: solidarnost je igrala vodeću ulogu u modernizaciji Irske,

Španjolske, Portugala i Grčke, dakle prilikom njihovog ulaska u prethodnicu današnje Europske

unije. Od 70-ih godina nadalje solidarnost je kao civilizacijska vrijednost brzo gubila javnu

vjerodostojnost. Povlačila se pred zahtjevima za većom osobnom slobodom i profitima, koji su

rasli u skladu sa sve većom globalizacijom kapitalizma. Proširenjem Europske unije 2004.

godine, kada je ušlo deset novih članica, problem afirmacije solidarnosti samo se povećao.

Sredstva za nove članice su, naime, dramatično manja. Za usporedbu: dok je Češka prilikom

ulaska dobila približno samo 30 eura po stanovniku, Grčka je dobila približno 440 eura. Danas je

sve više prisutno takvo razumijevanje solidarnosti koje se vidi kao luksuz, što ga pojedine države

možda mogu, ali i ne moraju priuštiti. Drugim riječima, solidarnost više nije nužna, nego

predstavlja samo sporednu vrijednost.

.

Možemo li onda u tom kontekstu govoriti o svojevrsnim «koncentričnim krugovima

identiteta»?

.

Jest! Što znači da koncentrični krugovi identiteta i kozmopolitska svijest oblikuju takvo

shvaćanje pojedinčeva položaja u svijetu, u kojem se ne treba odreći lokalnog mitosa, ali taj

ujedno više i nije jedini izvor nadahnuća i iskustva. Slojevi različitih identiteta talože se u

svakom individualnom «ja», šireći se koncentrično od obitelji i naselja preko gradskih i

regionalnih, pa sve do nacionalnih i trans-nacionalnih zaliha smisla. Trans-nacionalni se

regionalni identiteti, na primjer balkanski, mediteranski ili srednjoeuropski, međusobno

podrivaju i prekrivaju, sežući u kapilarnom prožimanju do širih pan-europskih i trans-atlantskih

identifikacija. U svakom slučaju, važno je sljedeće: isključujući nagon samo jednog identiteta,

naročito nacionalnog, koji se u posljednja dva stoljeća uspostavio kao osnovni model političke

zajednice, u koncentričnim krugovima identiteta nije odbačen tout court, ali niti uzdignut na

pijedestal. Zato je za središte tako zamišljenog identiteta neizbježno da ga zaposjedne upravo

pojedinac, s vlastitim čežnjama i tjeskobama, vlastitim nemirom tijela i treptajima duše. To bi,

pretpostavljam, trebalo biti blizu svakom piscu koji svoje imaginarne svjetove gradi iz komadićâ

svakodnevnog života, iz pročitane kronike, iz dijelova dijaloga koji nam dolepršali iza ugla.

.

I sam pišeš kritičke eseje! S kakvom nadom? Ima li tu mjesta za poeziju?

Pag

e21

Istina, privlači me protejski žanr na granici književnog i racionalno-kritičkog registra jezika, u

kojem «intelektualnu pjesmu», kako je esej definirao Theodor Adorno, moguće razvući do

granica do kojih unutar spisa ne djeluje samo spoznajna, nego i estetska i etička zaliha smisla. Mi

moderni pjesnici i intelektualci u biti i ne radimo ništa drugo nego pripovijedamo priče o svom

vremenu, čak i tad kad se one na nj ne odnose neposredno. «Svjedočimo» upravo tim

«pripovijedanjem», bez obzira na eliptičnost jezika. Ako je tako, onda moramo obavezno

prihvatiti i pretpostavku da i razumsko i pjesničko djelo proizlaze iz želje za konstruiranjem

priča, pri čemu koriste, razvijaju i profinjuju metafore i arhetipove. Cervantes nam je dao arhetip

sanjara i idealista u don Kihotu, Max Weber pojam radnog entuzijazma koji ljudi postižu

bivajući u skladu sa mitologijom zvanom «protestantska etika», Flaubert nam je preko gospođe

Bovary dao arhetip sapetog građanskog romantičara, a Marx bezobzirnog debelog kapitalista.

Želim reći da međusobne napetosti dvaju oblika spoznaje utječu na način kako shvaćamo sami

sebe kao kolektiv i kao pojedinci. Dok je u devetnaestom stoljeću najuvjerljivije «guste» opise

stvarnog života dala književnost, u dvadesetom stoljeću uglavnom upotrebljavamo metafore

znanstvenika od Freuda do McLuhana. Cilj je pjesništva u tome da uvijek iznova otkriva i

ponavlja pripovijesti o doživljaju zajednice i blijedećeg «ja», pripovijesti koje su ljudi jednom

već ispripovijedali, ali ih je opet potrebno ispripovijedati. Samo u tome leži inovativnost

pjesništva, dok traga za istinom o društvenom životu, komentira i kritizira moralne običaje,

uvodeći metafore, slike i ideje o asketskoj samoći našeg «ja» i osjetilnoj nužnosti drugih, ideje

koje ljudima pomažu da žive s određenom mjerom dostojanstva i razumijevanja.

Naravno da gajim nadu u kritički esej koji nastoji raskrinkati mnoštvo predrasuda prisutnih u

javnom govoru, koje su najdestruktivnije kad su samorazumljive; ta nada, svakako, i dalje živi,

međutim, nemam prevelikih iluzija: iako kritički esej može pripomoći u postupnom

odstranjivanju predrasuda, ipak danas više ne živimo u kasnom socijalizmu. Tada su pisci i javni

intelektualci imali znatan simbolički kapital, i njega su – za razliku od suvremenog kasnog

kapitalizma – uvažavale i vlastodržačke elite, jer su se i same temeljile na «Tekstu», na

mitološkoj priči komunizma koja zahtjeva vjernost i savez. Danas živimo u kasnom kapitalizmu.

Vulgarna sličnost socijalističke i kapitalističke Slovenije leži upravo u nacionalizmu kao

većinskoj ideološkoj suglasnosti. A vulgarna razlika je u tome da su moć i novac u prvoj

predstavljali sredstvo, da bi u drugoj postali cilj. Vlastodržačke elite danas više nemaju nikakvu

«mitološku» priču, osim očigledno onu u kojoj je čovjek ponižen u tržišnu robu, dok je građanin

sveden na sredstvo za povećavanje vlastite zarade.

Kritički zapis, radoznala refleksija i informirani pogled na umjetnički proces, predstavljaju

modernističko nasljeđe u kojem se kritika i stvaralaštvo međusobno nadopunjuju. Umjetnički

jezik osuđen je na to da vazda traga za novim putovima, ne bi li na kraju izrekao isto, pa prema

tome on i ne može drugo nego ponavljati ritual zaklinjanja, iako mu je mučno jasno da ga ne više

ne čuju niti anđeli, a kamoli bogovi. I u tome valja vidjeti simptom suvremene marginalizacije

pjesništva, ali ne kao javnog kulturnog dobra, koje uvijek ima neki svoj mikro milje časopisâ,

izdavačâ i publike, nego kao umjetničkog, drugim riječima, emfatički višesmislenog oblika

prisvajanja zbilje. Ipak, pjesništvo pripada svim povijesnim epohama. Nema naroda bez poezije,

Pag

e22

ali postoje narodi bez proze, bez razumske vladavine nad neposrednim ritmovima neukroćene

stvarnosti, stvarnosti jezika.

Duhovni zor u beskonačnost i ograničenja vlastita tijela, rascjep između ideala i stvarnosti,

traganje za uvjetima autentičnog života koji bi bio u skladu s našim čuvstvenim i spoznajnim

potencijalima, vječno nezadovoljstvo s onim što smo bili i što ćemo biti: naravno da sam

romantičar! I upravo zbog toga nema ničeg slučajnog u mome pisanju poezije. Bivajući od svih

oblika umjetnosti najmanje ovisna o vanjskim čimbenicima, poezija zadržava visok stupanj

slobode. Njezina autentičnost proizlazi iz unutarnje potrebe, a ne iz vanjskog poticaja. Poezija je

najmanje povezana s Mamonom novca, a time i najmanje okovana sponama predvidljivosti.

Poezija posuđuje glas onim krajnjim doživljajima koje se sami ne usuđujemo ili ih ne znamo

izraziti (ludilo, panika, erotika, bog, strah). Pjesma je laboratorij jezika, u kojem – to je važno! –

nije na djelu osnovno načelo suvremenog kapitalističkog svijeta, privatno vlasništvo. Jezik ne

poznaje privatno vlasništvo: naše je sve što je napisano i u taj «imaginarni muzej» ulazimo i

uzimamo u skladu s vlastitom voljom i predodžbom.

Pjesništvo nema evoluciju i logiku napretka, te stoga upravo jezik pjesnika najrječitije

svjedoči o mogućnostima za trenutni vrhovni doživljaj, koji poznaje, ali ne izriče, svaka ljudska

biografija na ovom planetu. Upravo u tom elegijskom naporu u priznavanju poraza uslijed

nedostatnih imena, što ih pridajemo »svetome«, treba potražiti razloge za ustrajavajući život

pjesništva kao pohvale, ili kako lijepo kaže Leonard Cohen: «Sveta i blistava od velikog svjetla

svaka je živa stvar,/ stvorena na ovome svijetu i pokrivena vremenom,/ dok tvoje ime ne bude

hvaljeno na vijeke.»[1]

Jesi li ponajprije pjesnik, sveučilišni profesor, esejist ili pak kritičar?

Intelektualci su danas prije svega profesionalci u baratanju idejama i simbolima, no ipak

postoji velika razlika između sveučilišnog profesora i javnog intelektualca. Potonji analizira

pojave u skladu s razgovijetnim etičkim stavom i spoznajnom perspektivom, pri čemu se nimalo

ne ustručava govoriti istinu bez obzira na vlastodržačke interese. Ako intelektualci uopće imaju

još neku zadaću nakon što su izgubili status «zakonodavaca» iz 19. stoljeća, onda je ona u tome

da budu nekovrsni prevoditelji između jezika struke i jezika načitanog dijela javnosti. To je nešto

čemu i sâm težim. No, najprije sam čitatelj. Čitam prvenstveno iz užitka, i to sasvim neplanski,

kako mi neka knjiga dođe u ruke – romane i kratke priče, eseje i kritike, znanstvene rasprave i

upute za rukovanje. Čitanje je, napokon, uranjanje, spuštanje pod površinu; pustolovina koja nas

vuče u nepoznato i nešto što jedva naslućujemo kad u slatkoj omamljenosti tonemo u gusto tkivo

života, a svjetovi se mijenjaju pred našim začuđenim očima i voda milosti i životne strasti

pljuska kroz naše duše; to je pustolovina u kojoj nas čudesno lijepa tajnovitost vrtloga povijesti i

intimnih ispovijedanja, uhvaćenih u tuđim pričama i pjesmama, zavodi, nadahnjuje i prijeti nam.

http://eckermann.org.rs/article/svi-mi-sudjelujemo-u-velicanstvenoj-hibridizaciji-kreolizaciji-svijeta/#_ftn1

Pag

e23

I tada, kad već ostajemo sasvim bez zraka te se moramo vratiti u svakidašnje živote, spoznajemo

načas, u ovlašnom otkucaju, da ni vlastite priče ne možemo doživljavati na punokrvan način ako

nam nisu bliske priče drugih ljudi.

.

Zamisli da ispred sebe imaš zid, a u ruci sprej! Što bi napisao?

Legalize it!

Razgovarao Damir Šodan

Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.

Pag

e24

Ahmed Burić

JA KAO PRIVIDAN POJAM

Prvi put sa knjigom?

Ovisi šta je knjiga. Mogla bi to biti jedna od tri Disneyeve knjige priča u kojoj su me

fascinirale “Pepeljuga” i “101 Dalmatinac.” U osnovi, ispada da je sve ono što sam kasnije

saznao o životu bazirano na tome što sam saznao u tim dvjema pričama. Iako, znamo da svaka

prava ljubav ne nađe svoj put, i to da deprivilegirani ne prožive svj život onako kako to čine oni

koji su favorizirani ostaje ona vrsta nadanja da književnošću, pričanjem priča, zapravo,

popravljamo nesavršeni svijet. Ne znam da li je Disney radio u toj vjeri, ali na mene su ta djela

ostavila takav utisak. Što je, vjerovatno, naivno.

Osjećaj prvog objavljivanja?

Mixed emotions, što bi rekli The Rolling Stonesi. Ja sam vrlo rano počeo objavljivati u

novinama, a relativno kasno književnost. Moram reći, a to je vjerovatno tako zbog dobi u kojoj

se to događalo, da nikada nisam bio toliko ushićen knjigama koliko prvim tekstovima, iako je za

knjige bilo potrebno puno više vremena i truda. Kad ti je devetnaest emocije rade tako da kad

negdje vidiš svoje ime misliš da je cijeli svijet tvoj. Sa trideset pet ti je skoro normalno da imaš

svoju knjigu u nečijoj biblioteci. Nikad dva dobra sastaviti.

Za ili protiv nagrada?

.

Nagrade ne određuju vrijednost nečijeg djela, ali su korisne da ukažu na to. Niti je, recimo,

Borges manje značajan što nema Nobelovu, niti je ona Orhanu Pamuku donijela to da bolje piše.

No, za neke knjige ne bismo čuli da nisu nagrađene, a za neke bi bilo bolje da nismo čuli za njih

za to što su nagrađene.

Društvena angažovanost pisca?

.

Pag

e25

Lično, mislim da ne bih mogao bez toga, ali ako je nešto dobro ne zamjeram autoru ili

autorici što ne dijele tu strast. Kao i u svakom segmentu: ima angažovano, a dobro, i ima

angažovano, a loše. I obrnuto: neangažovano, a loše, i neangažovano a dobro. Iako imam

skrivenu nadu da je svaka dobra umjetnost na neki način angažovana jer izlazi iz osjećaja

sagledavanja svijeta, njegovog promišljanja, objašnjavanja ili nadgrađivanja.

Cenzura i autocenzura?

.

Prvo je pogubno po društvo, drugo po autora. Najčešće ide jedno s drugim, ali nisu čaša žuči i

čaša meda, kao što kaže Njegoš, nego su strašni otrov.

Naj knjiga?

.

Huuu, veliki prostor je od Ilijade do, recimo, Miloszevog “Zarobljenog uma.” Recimo ovako,

još nije napisana, a ne bih se bunio kad bi neko neku moju stavio među prvih 100. Znao bih da

sam uradio nešto u životu.

Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?

.

Morala bi ispričati 1002. priču.

Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?

.

Sekularizam – potreba. Kapitalizam – nužno zlo koje počinje jesti samo sebe. Komunizam –

dobra ideja u pogrešno vrijeme. Globalizam – nešto nedozrelo, slično komunizmu.

Kozmopolitizam – opet potreba.

Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?

.

Pag

e26

Crno – bijele fotografije na kojima moja raja iz I/2 razreda Osnovne škole Miljenko Cvitković

u Sarajevu jede tortu i prlja bijele košulje koje su majke brižljivo peglale.

Ima li života izvan Holivuda?

.

Ne znam baš kako je u Hollywoodu, nisam bio. Sudeći po tome kakvi su filmovi danas, baš i

ne zavidim. Možda je bolje pitanje “ima li života izvan Wall Streeta?

.

Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?

.

Ako kažem Goethe, uvrijediću Homera. Ako kažem Avdo Međedović, uvrijediću nekoga od

Vukovih kazivača. Ako kažem nekoga za koga se nadam da mi je poetski blizak – Aleša

Debeljaka ili Josepha Brodskog, uvrijediću nekog ko je to možda manje, Zbigniewa Herberta ili

Dylana. Što bih to radio?

Opravdavate li Vertera?

.

Ko sam ja da sudim?

.

Da li su potrebni novi književni pravci?

.

Naravno. Ništa što stoji nije vječno. Nafaka je u kretanju. Pa i za književnost.

.

Vjerujete li u prokletstvo pisanja?

.

Malo, da.

Zašto je Hasanaginica odbila posjetiti ranjenog muža?

Pag

e27

.

Zbog nemogućnosti pomirenja između ljubavi i obaveza koje nameće sredina.

.

Ko je najvažniji lik u svjetskoj literaturi?

.

I vi ja smo igrali košarku. Može prva petorka?

Don Quijotte, Hljestakov, Odisej, Kralj Lear i neko koga još čekamo.

.

Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?

.

Nisam siguran da sve može kontrolirati. Tako i tekst. Ono što smo napisali živi svoj život i

interpretacije bez obzira na to što u određenom trenutku o tome mislimo. Bliži mi je, recimo,

William S. Burroughs: “Tvoje ‘ja’ potpuno je prividan pojam.”

.

Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Šta pričaju?

.

O nemogućnosti razumijevanja ženske psihologije.

.

Književni klanovi – avet ili nužnost?

.

Nisam kompetentan, jer ne pripadam nijednom.

.

Razmišljate li o smrti?

.

Ne svaki dan. Kako biti ponizan pred nečim, u osnovi, banalnim?

.

U kom dijelu dana najčešće pišete?

Pag

e28

.

Ujutro.

.

Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?

Kako mogu oduzeti nešto što sam ne dodjeljujem?

.

Vi ste Eckermann, šta pitate Getea?

.

Ko je najznačajniji čovjek u Vašoj biografiji?

.

INSTANT ECKERMANN

Pag

e29

POEZIJA

Andrej Sen-Senjkov

VREME POSETE JE ZAVRŠENO

.

.

Maršuta portugalskih tramvaja

…

.

u evori decu takođe donose rode

dok leti bez ičega

ptica dodiruje kandžicama komadiće neba

rekonstruiše lice budućeg deteta

po fragmentima lobanje

…

.

samo u raju

na severu

u portu

ako se kap porta prolije

ona povređeno tiho bruji u vazduhu

zaim pada

zatim njena površina potamni

kao zagrižena jabuka

…

.

u lisabonu već dvesta godina

radi hospital de bonecas

bolnica za igračke

tamo leče one

Pag

e30

ko se slomio ko više ne može da plače

ko je izgubio točak ili mu prepuklo srce

nas

one što su bar jednom

liznuli ledenu gvozdenu rešetku jezikom

…

.

u ulici matematike u koimbri

numerisanje kuća je namerno narušeno

kada bog dolazi ovamo

da bi po običaju nekoga ubio

zbuni se

okreće glavu levo-desno levo-desno

kao gledalac tokom teniskog meča dobra i zla

gde će se rezultat svakog časa promeniti pa će biti nula-nula

.

.

Riški kolač visine jeseni

.

niko ne čita opise prirode

u sovjetskim ratnim romanima

niko u rigi ne primećuje

malog protivtenkovskog ježića

kao ni to da on ne raste

tenk koji je zaustavio

takođe ne raste

obojici nedostaje hrabrosti da postanu veliki

obojici nedostaje plašljivosti da postanu veliki

pa tako i živimo jedan naspram drugog

dok nas rđa ne rastavi

bezopasna podmornica

Pag

e31

mala

za sve bezopasna

podmornica od komadića crnog ćilibara

podiže se uvis

unutra je insekat pomorac sa crnim okruglim kolenima

morski talasi pred njim se razilaze ko zavese

u oblačnom okruglom prozorčetu

pomorac ne vidi obećano zlatno-žuto

verovatno ne vidi sunce

o kom su mu pričale slepe potonule ribe

mala

za sve bezopasna

podmornica od komadića crnog ćilibara

stiže do obale

neko je uzima u ruku zajedno s insektom pomorcem

za njih

na ljudskom dlanu

počinje

neizbežno-juvelirski pakao

s rajskim prstima

.

.

Miris kafe pleše valcer s nepostojećim mirisom

.

grad beč liči na drvo

u čijim su granama deca izgradila kućicu

unutar nje su skrivena veličanstvena dečačka blaga

i karte s detaljnim maršrutama izmišljenih putovanja

nepoznanice se prepiru na nemačkom s tajnama ko je manji i neprimetniji

unutra odrasle ne puštaju

unutra smo mi

tek što se nismo iznenada rodili

Ostade poslednji kolačić s bundevom

Pag

e32

kočija ne želi da bude kočija

dopada joj se

da leži na zemlji ko bundeva

da ukusno u sebi obrće semenke što se niu pretvorile u točkiće

kao da prepričava sebi ukratko sadržaj prethodnih serija

a pepeljuga će nekako sama da stigne do princa

baš onamo

odakle on voli pred jutro da započne da spava na stomaku

.

.

Presecanje granice dugo kao alchajmer

.

prvo se zaborave zamenice

zatim imenice

zatim glagoli

od ja te volim

ostane volim

zatim i ono nestane

ne

na kraju reč počinje iznenada da traži

najbliži otvor

i uvuče se u nesvest

ko što se graničar u beloj maskirnoj unoformi

uvlači u sneg koji mu ne pripada

sve će da se smiri

kada u mom smrznutom vojničiću

krcne poslednje

toplo slovo

ali ona će te se setiti

.

.

Pag

e33

Prodavci monohromnog smeha

.

u zoru kinematografa

u rusiji se pojavljuju komičari

anton fertner kicoš antoša

vsevolod avdejev debeli čika pud

arkadije bojtler arkaša

njihova je polularnost lokalna

u evropi i americi ih slabo znaju

ali to nije bitno

oni su na suprotnoj

od čaplina lojda kitona

strani filmske omče

koja se poput pertle za obuću

mora završiti

plastičnim zaštitnim vrškom

na oba kraja

da se unutar crnog i belog ne odveže sivo

.

.

Vreme posete je završeno

Alenu Bešiću

.

na glavnom satu grada Novog Sada

kazaljka minutara je – kratka

a ona što pokazuje sate – duga

takve kazaljke predstavljaju jedini čoveku poznati način

da čita vreme sa usana

.

,

Sa ruskog: Mirjana Petrović

Pag

e34

Nedžad Ibrahimović

BILJEŽNICE S AHERONTA

.

.

Put

.

Dok sam kući

nemirni u krevetu sam fetus

U provincijskim hotelima

spavam prav i

ravan pod zvijezdama

Kako su tihi, snežni

vrhovi Urala

Kući mislim o putovanju

na putu rado bih bio doma

I biće tako sve

Sve dok u dalekoj sobi nekoj

jedan zgrčeni ne nađu fetus

sve dok u kući mojoj

ne kažu Uuu on

otputovao je

davno.

.

.

Pod nebom Arizone

.

. majci

Dugo te nismo čuli

kao da otišao si

Na toj krčevini kraj rijeke

pomislili smo kako sad

zasigurno umro si

(Kad god se prepadnem

Pag

e35

da umrijet ćeš, ti pomisliš

da ostavit ću te)

Kada smo dotrčali i

zavirili u kolijevku

kao mrtvi indijanac

polegnut na krošnji drveta

s rukama nizase

sasvim umiren

ti očima pregledao

si nebo između nas

gledajući

Da, znam, o tome bih

da pišem, majko,

strah me da

mogao bih biti

zaboravljen

Ovdje

na niskoj krošnji

pod nebom

Arizone

.

.

More

.

Danima slušam otkucaje

srca u desnom uhu

pogotovo dok ležim

i odmaram

Kao neki potpalubni motor

ono ritmično bubnja na

pozadini šuma vode

koja prolazi ispod broda

I ne znam šta osmatram

pažljivije ujednačene

udare klipa u cilindru

moga tijela taj tihi

šum vode i struja

Pag

e36

koje se lome i prepliću

ili more što se

ispod ljulja

Koliko li je

duboko li je

.

.

Ljubav poslije ljubavi

.

za D. Walcotta

Ako me strah da ću

oživjeti kao neko drugi

da li je nekog drugog

bilo strah da će oživjeti

kao ja i šta bi sad o meni

mislio šta mi je onda

za njega činiti da se

ne zlopati da drugome

zlo ne čini da svoj strah

preživi šta mi je

činiti još

Hoću li ga umjeti

prepoznati s one strane

vremena kada se sretnemo

kada se upoznamo i ispitamo

jedan drugoga ocijenimo

Ili ću to opet biti

isti ovaj ja i s one strane

vremena onaj koga

samo strah je da opet

oživjet će u nekom

drugom

.

.

Pag

e37

Astečko srce

R. Marinkoviću

Nožem zasijecam crveno

srce lubenice i mislim o strašnom

glasu žžžžžžžžž u riječi

nož

Ona zuri u tačku na stolu

je li se tebi dešava da na

predmetima odmaraš pogled

pita

Da, ali to krene s vlastitim

imenima zato tako rijetko čitam

osmrtnice

Kao gasoviti trag kometa

ime mrtvog čovjeka dugo mi zna

lutati mislima i nakon što je pokojnik

ukopan

Kao sjaj zgasle zvijezde

kao kameni nož astečkog svećenika

oko astečkog srca ono kruži sve

dok opet ne umre kao zajednička

imenica dok ne postane predmet

draga

Ja na mrtvima odmaram jezik

Ona svoj pogled usmjeri

na rasječenu žrtvu na njeno

srce na svećenika, ljubavi

znaš li ti da je Althusser

ubio svoju ženu

Da, znam, Helen Rytman

udavio ju je, gospođu

Helen Rytman Helen

Rytman

.

.

S glamuroznog filmskog festivala

Pag

e38

.

Na putu kući

s glamuroznog filmskog festivala

iza Kladnja plavokosi dječarac

s plastičnom kanticom iznad glave

Da je ruka prazna bio bi to “Heil!”

ostaje nam u retrovizoru

Kantica visi s ruke kao

dom za vješanje umjesto

šumskih plodova iz nje iskaču

biseri jesenje kiše Old eyes in

a small child’s face watching

as the shadows race

Šutimo a onda se par kilometara

dalje okrećemo i vraćamo

Šta to prodaješ? Kupine.

Kako se zoveš? Zuhdija.

Ko je brao? Mama i babo.

Pošto su? 4 marke.

Pošto? 5 maraka.

Iz sitnog obraza Zuhdijinog

izvire suza manja od kapi kiše

i on je otire slobodnom šakom.

A nećete maline? Nećemo.

David McWilliams nastavlja

Nose pressed hard on frosted glass

gazing as the swollen mass

Šutimo šutimo šutimo i naša

srca rastu rastu rastu i ti

crni njegovi noktići grebu

grebu grebu odnekuda iznutra

na mjestu na kojem smo se okrenuli

stajemo i počinjemo da plačemo

i da se smijemo i da plačemo i da se

smijemo i da plačemo

Pag

e39

Marijana Jovelić

KONTURE ŽRTVE

.

.

Golicanje

.

Lako

palim vatru:

Majka mi se

obradovala

na rođenju.

Sklapam pakt

s vodenim

demonima:

Štitim letinu

od tuče.

Večnost me bira

sa sumnjom

forenzičara.

On ne

veruje vodi:

Nije svaki leš

u vodi telo

utopljenice.

Važno je

da umirem brzo:

Što je protok

hrane kroz

utrobu brži,

krv je svetlija.

Ja ne sanjam raj:

Pag

e40

Vatra može da se

ugasi i

valjanjem

po zemlji.

Ja sanjam nebo

koje ima

oblake.

Jedina stvar

na svetu koje

se bojim, jeste

prazno nebo.

Osnovno

pravilo

kod zaustavljanja

krvarenja

glasi:

Komadi

sterilne gaze

treba da

ispune ranu,

bez praznog

prostora.

.

.

Konture žrtve

.

Gledam zmiju.

Retko uzima hranu.

Dugo istinu vari.

Kada proguta plen,

vidim konture žrtve.

Kapci joj za

oči prirasli.

Pag

e41

Ukočen pogled

fiksira srnu.

Zmija od devet

košuljica,

kada se deseti

put presvlači,

naslepo

ujeda iz hira.

Dok spava,

ne lebdi.

Pod njenom

posteljom

pauk plete

belu mrežu,

za crn naum uljeza.

U tom snu,

sneg se topi

i ponovo mrzne.

Zmija poprima

telo žene.

Sa ženskog tela,

u toku jednog sata,

otpadne 600.000 čestica

mrtve kože.

Žena je izvor

prašine.

Zmija je izvor žene.

I pauk opet plete.

Zmija ga gleda i čeka.

Ali se ne

upliće u mrežu.

Uplićem se ja.

Pag

e42

Svet ne zna da

sam ubila zmiju.

Ne sluti,

da glava ubijene zmije

može da ujede

i sat vremena

nakon odvajanja

od tela.

Hladno je.

Sneg opet pada.

Ne osećam noge.

Promrzla sam.

Hodam po pamuku.

Ulazim u prošlost.

Stari Kinezi

me zarobljavaju.

Proveravaju

moju krivicu.

Stavljaju mi u usta

šaku pirinča.

Moja uzbuđena

usta jedva luče

pljuvačku.

Potom me teraju

da ispljunem

pirinač.

Suv je.

Kriva sam.

Slušajte taj smeh

pod vešalima.

.

Pag

e43

.

Pepeo

.

Kažu, da se od

pepela pokojnika

može napraviti

dijamant.

Kako proveravaš

da li je dijamant

u tvojim rukama pravi?

Staviš kamen

u usta i dišeš

na usta.

Ako ostane

zamagljen,

onda dijamant

nije pravi.

Pravi dijamant

će se odmagliti,

pre nego stigneš

da ga pogledaš.

A kada progledaš,

videćeš mene.

Ne dišem

pred lepotom.

Briga me za

dokaze o istini.

Shvatam da sam

obična biljka

u saksiji.

Kada mojih žila

bude više nego

zemlje, ljudi

Pag

e44

će me jednostavno

presaditi.

Nisam ozdravila.

Bolest je umrla u meni.

.

.

Pljuvačka

.

Pitala mlada

žena ostarelog

Robina Huda-

Kako možeš

biti spokojan,

kad se

desilo čudo?

Promašio si

zelenu jabuku.

Ovaj joj

odgovori-

Spokojan sam

zato što

mi voda ide

na usta.

Od zelene jabuke,

ili od mirisa

moje mlade kože?

Ne. Kaže on.

Niču mi

novi zubi.

.

.

Pag

e45

Ulivanje

.

Kažu, da

kada pijemo

vodu iz tuđe čaše,

možemo

pročitati

misli te osobe.

Manja reka

se uliva u veću.

Koja reka kojoj,

ovde čita misli?

Da li sam,

na kraju,

gospodarica

ipak ja,

kada pijem

vodu sa njihovog

ušća?

Tela suvog, kao

suva zemlja.

Ona koja lako

ispada iz šaka..

.

.

Drvo

.

Postoji tehnika

u kojoj se pepeo

mrtvaca meša

sa bojama.

Tako je slika

i mesto

Pag

e46

počivanja

pokojnika

i umetničko delo.

Koja je onda

tragedija

umetnika?

On nanosi boje,

sloj preko sloja,

uveren da slika

krošnju drveta.

I ne sluti

da pravi

grobnicu.

Četkica mu

između

palca i srednjeg

prsta desne noge.

On slika,

kao da mu je to

poslednje.

Kao da ne zna

da je jednom

nogom u grobu.

O čemu sanja

umetnik

u raki, kada

mlado drvo

raste kraj

njegovog

mrtvog tela?

Sanja da mu

preotima

prostor ispod zemlje.

.

.

Pag

e47

Zavist

.

Mrtvac u zemlji

kaže utopljeniku:

Blago tebi.

Šake okrećeš od sunca.

Tako se dočekuješ

na ruke

kada udaraš o dno.

Slepi stražar

stoji na međi

između

utopljenikovog

i mrtvačevog raja.

Baca iza sebe

suvo lišće

da bi uhvatio

protivnika.

Osluškuje šumove.

Šumovi ga

dovode u tuđi raj.

U čistu,

nepreglednu

ravnicu

koja ne daje

zaklon

ni od oka,

ni od metka.

Slepi stražar,

utopljenik i mrtvac

pripremaju

zajednički noćni

prepad na večnost.

Pag

e48

Najvažnije što

treba da urade,

jeste da

doteraju satove.

.

.

Oklop

.

Vitez u punom oklopu,

s mačem u ruci, pita

ratnika s bajonetom:

Šta je za tebe večnost?

Ovaj mu odgovori:

To je vreme koje

ja uštedim dok

ti izvlačiš mač.

Potom ratnik

pita viteza:

Zar nisi tužan što

ne možeš da osetiš

kapljice vode

na svojoj koži?

Ćuti. Kaže on.

Slušam

dobovanje kiše

po oklopu.

.

.

Slava

.

Pag

e49

Pesnik slavan

pre smrti, preklinje:

Ljudi, pesnika

slavnog posle

sm