SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Kristina Premuž

EKOLOŠKO OPOREZIVANJE U EU KAO FAKTOR

ODRŽIVOG RAZVOJA

Diplomski rad

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

EKOLOŠKO OPOREZIVANJE U EU KAO FAKTOR

ODRŽIVOG RAZVOJA

Diplomski rad

Predmet: Mikrosustav EU

Mentor: Prof. dr. sc. Vinko Kandžija

Studentica: Kristina Premuž

Studijski Smjer: Poduzetništvo

JMBAG: 0081089328

Rijeka, rujan, 2013.

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD .................................................................................................. 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................ 1

1.2. Radna hipoteza .................................................................................. 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ................................................................ 1

1.4. Znanstvene metode ............................................................................ 2

1.5. Struktura rada ................................................................................... 2

2. TEORIJSKA ZASNOVANOST EKOLOŠKOG OPOREZIVANJA .. 4

2.1. Ciljevi i pravni temelji politike zaštite okoliša u EU ....................... 4

2.2. Održivi razvoj EU ............................................................................... 8

2.3. Pravni temelji oporezivanja EU ...................................................... 10

2.4. Pravna zasnovanost zajedničke energetske politike i oporezivanja

energije ................................................................................................ 11

3. EKOLOŠKI POREZI KAO EKONOMSKI INSTRUMENT ZA

POSTIZANJE EKOLOŠKIH CILJEVA I ODRŽIVOG RAZVOJA 14

3.1. Vrste ekonomskih instrumenata ...................................................... 14

3.1.1. Ekološki porezi ........................................................................ 14

3.1.2. Ekološki polog .......................................................................... 18

3.1.3. Utržive dozvole ........................................................................ 18

3.1.4. Subvencije ................................................................................ 19

3.2. Prednosti i nedostaci korištenja ekonomskih instrumenata ......... 19

4. ANALIZA EKOLOŠKIH POREZA I NAKNADE U EUROPSKOJ

UNIJI ................................................................................................ 23

4.1. Pregled ekoloških poreza i naknada u Europskoj uniji ................ 23

4.2. Ekološki programi u EU ................................................................... 25

4.3. Uvoñenje ekoloških poreza u nekim zemljama EU ....................... 28

4.4. Porezne reforme u zemljama članicama Europske unije.............. 28

4.5. Prihodi od ekoloških poreza u Europskoj uniji ............................. 32

4.5.1. Ukupni prihodi od ekoloških poreza u članicama EU ....... 32

4.5.2. Prihodi po vrstama ekoloških poreza u EU ........................ 36

4.5.3. Prihodi od ekoloških poreza prema ekonomskoj

aktivnosti ......................................................................................... 37

4.6. Izdaci za zaštitu okoliša u EU .......................................................... 40

5. IMPLIKACIJE UPOTREBE EKOLOŠKIH POREZA ............. ......... 43

5.1. Utjecaj ekoloških poreza na konkurentnost ................................... 44

5.1.1. Globalni indeks konkurentnosti ............................................ 46

5.1.2. Indeks održive konkurentnosti ................................................. 50

5.1.3. Reforme ekoloških poreza i energetska održivost

pojedinih sektora .................................................................................. 52

5.2. Utjecaj ekoloških poreza na okoliš i održivi razvoj ....................... 54

5.3. Utjecaj ekoloških poreza na zapošljavanje ..................................... 60

5.4. Utjecaj ekoloških poreza na porezne prihode ................................ 61

6. EKOLOŠKI IZAZOVI EU GOSPODARSTVA I PERSPEKTIVE

EKOLOŠKOG OPOREZIVANJA ........................................................ 63

7. ZAKLJU ČAK .......................................................................................... 66

LITERATURA .............................................................................................. 69

POPIS TABLICA .......................................................................................... 70

POPIS GRAFIKONA ................................................................................... 70

1

1. UVOD

Intenzivan „pritisak“ na okoliš uzrokovao je niz ekoloških problema. One se očituju u

onečišćenju zraka, vode i tla, mogućem utjecaju na klimatske promjene, postupnoj razgradnji

stratosferskog sloja ozona, smanjenju snježnog i ledenog pokrivača, deforestaciji, degradaciji i

osiromašenju tla, smanjenju bioraznolikosti, itd.

Održivi razvoj znači stvaranje konkurentne ali održive ekonomije, održavajući ravnotežu izmeñu

upotrebe, štednje i obnavljanja resursa sa ciljem očuvanja okoliša za generacije koje dolaze.

Tenzija izmeñu ekonomskog rasta i zaštite okoliša leži u srcu politike okoliša. Ideja održivog

razvoja izravan je pokušaj da se riješi ta podjela i istodobno zaštiti okoliš.

Glavni cilj politike zaštite okoliša je postizanje meñusobne integracije svih sektorskih politika, a

djelotvorno sredstvo za ostvarivanje tog cilja jesu ekonomski instrumenti koji mogu ispravljati

tržišne nesavršenosti.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Posljednjih se godina uspješno primjenjuju ekonomski instrumenti čiji je cilj rješavanje problema

okoliša uz istovremeno promicanje gospodarskog razvoja. Jasno je kako su ti ekonomski

instrumenti ključni u povezivanju procesa donošenja odluka o gospodarskim pitanjima i

pitanjima zaštite okoliša i nužan uvjet za postizanje održivog razvoja.

Uočavajući spomenutu problematiku postavljen je problem istraživanja – utjecaj ekoloških

poreza na održivi razvoj i zaštitu okoliša u članicama Europske unije.

U okviru ovog diplomskog rada postavljen je i predmet istraživanja: definirati i pojasniti pojam

ekoloških poreza, analizirati i istražiti najvažnija obilježja ekoloških poreza, te njihov utjecaj na

gospodarstvo Europske unije, sa ciljem zaštite okoliša i održivog razvoja.

1.2. Radna hipoteza

Na temelju prethodno definiranih problema, predmeta istraživanja proizlazi radna hipoteza:

analizom ekoloških poreza i naknada u zemljama članicama Europske unije, može se reći da

ekološki porezi imaju značajnu ulogu u poticanju održivog razvoja i zaštite okoliša.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha je ovog istraživanja naglasiti važnost primjene ekološkog oporezivanja u svrhu očuvanja

okoliša i održivog razvoja članica Europske unije, te koliku korist od ubiranja prihoda od

ekoloških poreza ima država a koliku okoliš.

2

Da bi se riješio postavljeni problem, ostvarila svrha istraživanja te dokazala postavljena hipoteza

potrebno je ispuniti sljedeće ciljeve:

Primarni cilj ovoga rada je prikazati način na koji ekološki porezi pogoduju održivom razvoju

okoliša, kroz različite mjere i aktivnosti, te na koji način EU formira politiku zaštite okoliša kroz

mrežu različitih ekoloških poreznih reformi. Sekundarni cilj rada je pobliže upoznati općenitu

strukturu ekoloških poreza kroz sve njihove podjele i namjene, u vidu boljeg razumijevanja uloge

ekoloških poreza u cjelokupnom poreznom sustavu. Jedan od ciljeva rada je i detaljnom analizom

utjecaja ekoloških poreza na pojedine zemlje EU utvrditi njihovu važnost u ukupnim poreznim

prihodima. Cilj je dati odgovor kako pojedini ekološki porezi utječu na konkurentnost i

zapošljavanje pojedine zemlje, a da se pritom ne narušava održivi ekološki razvoj. Imajući u vidu

prethodno obrañene segmente mogu se jasno uvidjeti neke od mogućih perspektiva budućeg

razvoja ekoloških poreza, te njihovog utjecaja na gospodarstvo i ekološki sustav u cjelini.

1.4. Znanstvene metode

Prilikom izrade diplomskog rada na temu « Ekološko oporezivanje u EU kao faktor održivog

razvoja» u istraživanju i formuliranju rezultata korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda

analiza i sinteze, metoda klasificiranja, metoda deskripcije, metoda kompilacije, metoda

komparacije, povijesna metoda, metoda dokazivanja te induktivna i deduktivna metoda.

1.5. Struktura rada

U prvo dijelu UVODU iznesen je problem, predmet, radna hipoteza, svrha i ciljevi istraživanja,

znanstvene metode te sama struktura rada.

Drugi dio rada obuhvaća TEORIJSKU ZASNOVANOST EKOLOŠKOG OPOREZIVANJA

u kojem su detaljno objašnjene direktive koje je usvojila Europska unija a tiču se područja

politike zaštite okoliša.

Predmet trećeg dijela rada su EKOLOŠKI POREZI KAO EKONOMSKI INSTRUMENT ZA

POSTIZANJE EKOLOŠKIH CILJEVA I ODRŽIVOG RAZVOJA , u kojem se definiraju

ekonomski instrumenti, te za rad najvažniji ekološki porezi. Na samom kraju poglavlja iznesene

su prednosti i nedostaci korištenja ekonomskih poreza.

Četvrti dio rada ANALIZA EKOLOŠKIH POREZA I NAKNADE U EUROPSKOJ UNIJ I ,

donosi pregled ekoloških poreza i naknada u Europskoj uniji, ekološke programe, te porezne

reforme. Najveći dio poglavlja pokriva detaljna analiza prihoda i izdataka od ekoloških poreza.

3

Peti dio rada IMPLIKACIJE UPOTREBE EKOLOŠKIH POREZA govori o učincima

ekoloških poreza na konkurentnost, okoliš, zapošljavanje te porezne prihode.

U šestom dijelu EKOLOSKI IZAZOVI EU GOSPODARSTVA I PERSPEKTIVE

EKOLOSKOG OPOREZIVANJA govori se o tom kakvi izazovi očekuju zemlje članice EU te

perspektive ekološkog oporezivanja.

U posljednjem dijelu, ZAKLJU ČKU , iznesena su najvažnija rješenja postavljenog problema

istraživanja. Na kraju rada nalazi se popis literature, popis tablica i grafikona.

4

2. TEORIJSKA ZASNOVANOST EKOLOŠKOG OPOREZIVANJA

Meñu prvima koji su promicali ekološke poreze bili su pripadnici političkih stranaka kojima je

primarni cilj bila zaštita okoliša, takozvani „zeleni“, otuda je i potekao naziv zeleni porezi. Na

zaoštravanje ekoloških problema države su odgovorile na način da su uvele brojne instrumente

(mjere) kojima provode svoju politiku zaštite okoliša. Glavni cilj politike zaštite okoliša je

postizanje meñusobne integracije svih sektorskih politika, a djelotvorno sredstvo za ostvarivanje

toga cilja jesu ekonomski instrumenti. U ekonomske instrumente koji mogu ispravljati tržišne

nesavršenosti ubrajaju se ekološke pristojbe, polozi, dozvole, subvencije, te ekološko osiguranje.

Članice Europske unije uvode ekološke poreze prvenstveno kako bi pojačale svijest onečišćivača

i potakle ih da vode računa o okolišu. Internalizacijom eksternalija izvršava se naplata naknade

onima koji imaju korist od okoliša na štetu ostatka društva.

2.1. Ciljevi i pravni temelji politike zaštite okoliša u EU

Temelj europskog gospodarstva o zaštiti okoliša čine članci 191 do 193 Ugovora o

funkcioniranju EU-a gdje se navode zajednički ciljevi i načela politike, načini donošenja

zajedničkih odluka i slično. Većina odluka donosi se suodlučivanjem Vijeća ministara i

Europskog parlamenta, uz savjetovanje EESC-a i Odbora regija, a posebno kada se radi o općim

programima i prioritetnim ciljevima. Postupak savjetovanja, koji podrazumijeva jednoglasnost

Vijeća ministara, koristi se kada se donose odluke o mjerama fiskalne prirode, mjerama koje

utječu na prostorno i urbano planiranje, mjerenja kvantitativnog upravljanja ili dostupnost

vodenih resursa i tla te mjerama koje značajno utječu na odluke pojedine zemlje članice o

energetskim izvorima ili strukturi opskrbe energentima (Kandžija, Cvečić, 2010., p.821).

Sljedeći institucionalni subjekti EU imaju važnu ulogu pri formuliranju politike zaštite okoliša

Unije (Europska komisija, 2006.):

� Europska komisija, to jest, Opća uprava za okoliš, na čelu sa povjerenikom koji je

zadužen za pripremu i nadzor provedbe politike zaštite okoliša u EU,

� Vijeće EU u sastavu ministara zaštite okoliša, koje se sastaje nekoliko puta godišnje,

� Europski parlament, koji je uključen u oblikovanje politike zaštite okoliša putem postupka

suodlučivanja i u kojem djeluje poseban Odbor za okoliš, javno zdravstvo i zaštitu

potrošača,

� Europska agencija za okoliš, zadužena za pružanje pouzdanih informacija nadležnim

organima i javnosti o stanju zaštite okoliša,

5

� Europska agencija za kemikalije, sa sjedištem u Helsinkiju1.

Osnovni ciljevi i načela provedbe politike zaštite okoliša utvrñeni su u Glavi XX, ranije gl. XIX

Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Prema čl. 191, ranije čl.174 Ugovora o funkcioniranju

Europske unije, politika Unije u području okoliša će doprinijeti ostvarivanju slijedećih ciljeva

(Vidačak, 2011.):

� očuvanju, zaštiti i poboljšanju kvalitete okoliša

� zaštiti ljudskog zdravlja, razboritom i racionalnom korištenju prirodnih bogatstava

� promicanju mjera na meñunarodnoj razini kojima se rješavaju regionalni ili svjetski

problemi okoliša, a posebno u borbi protiv klimatskih promjena.

U okviru stremljenja visokoj razini zaštite okoliša Unija mora uzeti u obzir različitost stanja u

pojedinim područjima EU-a. Stoga, u kontekstu harmonizacije mjera (koje omogućuje članak 114

Ugovora o funkcioniranju EU-a), dopušta zaštitne klauzule koje pojedinim članicama Unije

omogućuje privremene mjere neekonomskog karaktera, ali uz odobrenje Unije. Članak 139

dopušta zemljama članicama uvoñenje i strožih mjera, u odnosu na zajedničke, ali pod uvjetom

da su sukladne Ugovorima i da ne ometaju meñusobnu razmjenu zemalja članica (Kandžija,

Cvečić, 2010., p.822.).

Suvremena politika zaštite okoliša treba ostvariti sljedeće ciljeve (Črnjar, 2002., p.229):

1. Održivi razvoj gospodarskog i društvenog sustava

2. Zaštita pojedinih ekosustava i trajno očuvanje bioraznolikosti

3. Zaštita i racionalno korištenje prirodnih resursa te održavanje njihove stabilnosti

4. Zaštita od štetnih utjecaja na kulturne i estetske vrijednosti krajobraza

5. Razvoj ekološke svijesti.

Da bi se uspješno mogla voditi, potrebno je primjenjivati opća načela ili osnovna pravila voñenja

politike, a to su (Lončarić-Horvat, O. et al., 1997., p.237-244.):

1. Načelo preventivnosti – poduzimanje planiranih preventivnih aktivnosti kako bi se

spriječile ekološke štete

2. Načelo opreza – zahtijeva maksimalan oprez pri izvoñenju zahvata u okolišu, očuvanje ili

zabranu pogoršanja postojećeg stanja

3. Načelo „onečišćivač plaća“ ili načelo uzročnosti – pojavilo se 1972. godine u

preporukama OECD-a. Pretpostavlja se da svatko tko onečišćuje okoliš, odnosno nanosi 1 Glavna zadaća ove agencije je registracija i raspolaganje podacima o ukupno 30 tisuća industrijskih kemikalija što bi trebalo pridonijeti zaštiti okoliša od kemijskog zagañenja.

6

štetu okolišu, mora tu štetu i platiti. Obuhvaća troškove nastale u vezi onečišćenja okoliša,

troškove sanacije i troškove pravedne naknade štete. Ujedno je osnovno načelo na kojem

se temelji financiranje zaštite okoliša u razvijenim zemljama tržišnog gospodarstva.

4. Načelo integralnosti, stručnosti i selektivnosti – razvoj i zaštitu okoliša treba razmatrati

integralno, stručno i primjenjivati znanstvena istraživanja.

5. Načelo kooperacije – suradnja države, gospodarstva, onečišćivača i javnosti.

6. Načelo realnosti i operativnosti – rješenja koja nudi politika zaštite okoliša moraju biti

realna i provediva u praksi.

7. Načelo opće naknade – zahtijeva da se dio troškova zaštite okoliša osigurava i

proračunom poreznog sustava. Država se ne može osloboditi ulaganja sredstava u zaštiti

okoliša bez obzira na načelo „onečišćivač plaća“.

Teško je procijeniti konkretne rezultate europskih mjera u oblasti zaštite okoliša jer je kvaliteta

zaštite okoliša vrlo subjektivan pojam. Objektivna kvaliteta koja se nameće uvjetovana je

ekonomskim i urbanističkim razvojem u Europi. EU zakonodavstvo o zaštiti okoliša («EU

environmental law») datira još od 1972. godine, od kada je doneseno oko 300 zakonodavnih

akata koji se prvenstveno odnose na ograničenje zagañenja uvoñenjem minimalnih normi, i to

posebno za upravljanje otpadom, te zagañenje voda i zraka. EU sve više brine o provoñenju

zajedničkog zakonodavstva u zemljama članicama kako bi svim grañanima EU-a omogućila

kvalitetnu zaštitu. Ugovori dopuštaju Uniji i djelovanje na meñunarodnoj razini (Kandžija,

Cvečić, 2010., p.821).

Tablica 1. navodi glavna područja djelovanja i konkretne aktivnosti dogovorene na razini Unije u

okviru razvoja zajedničke politike zaštite okoliša.

7

Tablica 1. Aktivnost i mjere Unije pri smanjenju zagañenja i štete za okoliš Područja djelovanja Ciljevi i smisao Primjeri

Kvalitativni ciljevi za europske vlade

...prvenstveno su bitni s obzirom na suštinsku važnost voda u stvaranju prirodne ravnoteže i kao temelja brojnih ekonomskih aktivnosti ->Unija je utvrdila kvalitativne norme za svježu vodu (za piće, higijenu, uzgoj i dr.) te podzemne vode

•smjernica 2008/105/EC o EQS ( Environmental quality standards) za prioritetne tvari i ostala zagañivala (pesticide, teške metale i sl.) -> članice trebaju zadovoljiti norme od 2015. godine kako bi se progresivno umanjilo zagañenje •WISE - Europski sustav informiranja o vodama

Nadzor ispuštanja otpada u vode

...kako bi se zaštitile vode potrebno je nadzirati gradske otpadne vode, emisiju nitrata poljoprivrednog podrijetla, zabraniti odreñene toksične tvari, regulirati kvalitetu deterdženta i sl.

•Unija je pristupila konvencijama o zaštiti Dunava, Rajne, prekograničnih vodotoka i jezera •nekoliko smjernica ureñuje pravila za nadzor proizvodnih boja, lakova, plastike i sl. Zbog ispuštanja pigmenata titan-dioksida («crveni talog») koji onemogućuje fotosintezu i uništava fitoplankton

Borba protiv zagañenja mora

vrlo opasan oblik zagañenja zbog masovnog ispuštanja ugljikovodika u osjetljiv okoliš ->potrebno je kažnjavanje zagañivača, ovisno o dobrovoljnoj suradnji zemalja članica i o meñunarodnoj suradnji (npr. u nadzoru svih plovila u vodama EU.

•Unija je pristupila konvencijama o zaštiti Sjevernog (Bonn), Baltičkog (Helsinki) i Sredozemnog mora (Barcelona), a 2003.godine konvenciji o meñunarodnom fondu za kompenzaciju šteta uzrokovanih zagañenjem naftom («COPE fund») •smjernica 2008/56/EC o okviru pomorske strategije je («Marine Strategy Framework Direktive») zahtijeva očuvanje pomorskog okoliša do 2020. godine (zaštita ekosustava, smanjenje rizika za ljudsko zdravlje i bio-raznolikost...)

Borba protiv zagañenja zraka

prvenstveno se odnosi na onečišćenja povezana s izgaranjem fosilnih goriva -> Unija razvija pravilo ispuštanju pojedinih štetnih plinova i drugih tvari u industriji i transportu (npr. sumporni dioksid, ugljični dioksid i ugljični monoksid, olovo, azbest...), utvrñuje granične vrijednosti i zajedničke strategije, potiče razmjenu podataka i iskustava, razvija sustav razmjene emisija CO2 i zaštite ozona...

•Kyoto protokol •smjernica 2008/50/EC o «kvaliteti zraka i čišćem zraku» («CAFE») •novi sustav odobravanja motornih vozila (2007/46/EC koji utvrñuje norme i prihvatljivu razinu emisije CO2 •mjerenje stimuliranja tržišta čistih i energetski učinkovitih vozila (2009/33/EC) •CCS (Carbon capture and storage) - sustav prikupljanja i podzemnog pohranjivanja CO2 (2009/31/EC) •Clean Sky JTI - istraživački program smanjenja emisija stakleničkih plinova kod zrakoplova.

Prevencija industrijskih i kemijskih opasnosti

prevencija nesreća i utvrñivanje pravila za planiranje, gradnju i upravljanje postrojenjima kako bi se minimizirale štete na okoliš i ljudsko zdravlje->npr. može se zabraniti uvoz odreñenih tvari i ograničiti otpuštanje kemijskih nusproizvoda

•označavanje opasnih proizvoda -> uredba 1272/2008/EC i 790/2009/EC •uredba 1907/2006/EC osniva Europska agencija za kemikalije i sustav REACH -> registracija evaluacija, autorizacija i restrikcija kemikalija •EPER -> Europski registar emisije zagañenja, od 2003. godine

Borba protiv onečišćenje bukom

razvoj industrije i transporta rezultirao je štetnim učincima buke na čovjekovo zdravlje -> potrebna je harmonizacija pravila kako bi se omogućile tehničke prepreke razmjeni

•smjernice ureñuju dopuštene razine buke u industriji (strojevi, oprema, kućanski aparati) i transportu (motorna vozila, zrakoplovi, željeznica)...

Izvor: Kandžija, V., Cvečić, I., 2011., Ekonomika i politika EU, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, str.820.

Zemlje članice obvezne su provoditi i financirati zajedničku politiku te im je dostupna pomoć

financijskog instrumenta LIFE+ ili kohezijska pomoć. U slučaju velikog nesrazmjera financijskih

potreba provoñenja politike i stupnja razvoja pojedine članice dostupna su sredstva EIB-a kao i

odreñene mjere u okviru zajedničke poljoprivredne, ribarstvene, istraživačke i obrazovne politike.

Unija je propisala pod kojim uvjetima države mogu odobravati pomoć za zaštitu okoliša (npr.

upravljanje otpadom i energetska učinkovitost, specifična ulaganja potrebna za postizanje

odreñenih normi, savjetodavna pomoć malim i srednjim poduzećima, rehabilitacija zagañenih

lokacija i preseljenje postrojenja...). Sukladno smjernici 2008/99/EC zemlje članice imaju obvezu

8

poduzimati odgovarajuće i učinkovite kaznene mjere za ozbiljne prekršaje zajedničkog prava EU-

a o zaštiti okoliša – npr. kod ispuštanja otpada i radijacije u zrak, vodu ili tlo, štetnog odlaganja

otpada i radioaktivnih tvari, opasnih aktivnosti pojedinih postrojenja, uništenje zaštićene flore i

faune ili staništa itd. Velike novčane kazne predviñaju se za ozbiljne propuste koji rezultiraju

smrtnim slučajevima (Kandžija, Cvečić, 2010., p.823.).

2.2. Održivi razvoj EU

Politika zaštite okoliša Europske unije temelji se na uvjerenju da visoki ekološki standardi

stimuliraju inovacije i poslovne mogućnosti, stoga je pred države članice u tom smislu postavljen

izazov o tome kako kombinirati stalni gospodarski rast i stvoriti od EU-a najkonkurentnije

gospodarstvo svijeta uz istodobno očuvanje okoliša. Održivi razvoj postao je jedan od temeljnih

ciljeva Unije Ugovorom iz Maastrichta, a Lisabonska strategija ističe njegovu važnost za budući

razvoj EU-a (Kandžija, Cvečić, 2010., p.823.).

Definiciju "održivog razvoja" koja se najčešće upotrebljava dao je Lester Brown, osnivač

Worldwatch Instituta. Ona kaže daje održivi razvoj je takav razvoj koji zadovoljava potrebe

sadašnjice, te omogućuje budućim naraštajima da zadovolje svoje potrebe.

Zaštitom okoliša osigurava se cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje prirodnih zajednica,

racionalno korištenje prirodnih izvora i energije na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni

uvjet zdravog i održivog razvoja.

Članak 3 Ugovora o EU govori kako će Unija u sklopu stvaranja Unutarnjeg tržišta doprinositi

održivom razvoju u Europi na temelju uravnoteženog ekonomskog rasta, stabilnosti cijena,

visokokonkurentne socijalne tržišne ekonomije koja cilja punoj zaposlenosti, socijalnom napretku

te visokoj razini zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša. U skladu s time poticat će istraživanja i

tehnološki razvoj. Članak 4 Ugovora o funkcioniranju EU-a zaštitu okoliša svrstava u područje

podijeljenih nadležnosti Unije i zemalja članica, a članak 11 ističe kako obveze zaštite okoliša

trebaju biti integrirane u definiranju i implementaciji svih zajedničkih politika i aktivnosti,

posebno u vidu poticanja održivog razvoja (Kandžija, Cvečić, 2010., p.824.).

Početkom ovog tisućljeća svi predstavnici i institucije EU-a praktički su potvrñivali ciljeve koje

je zacrtalo Europsko vijeće iz Lisabona od 21. i 22. ožujka 2000. godine, na kojem je

predstavljena Lisabonska strategija. Uz stvaranje najkonkurentnijeg i najdinamičnijeg

gospodarstva na svijetu, nakon Europskog vijeća u Göteborgu u svibnju 2001. godine, ciljevi

strategije prošireni su na potrebu za održivim gospodarskim rastom, popraćenim kvantitativnim i

kvalitativnim poboljšanjem zaposlenosti i većom socijalnom kohezijom, te uvažavanjem ciljeva

9

zaštite okoliša. Pod održivim razvojem Europske unije, dakle, podrazumijeva se simultana

realizacija triju osnovnih ciljeva: gospodarske konkurentnosti, stvaranja zaposlenosti i socijalnog

razvoja te zaštite okoliša i prevencije rizika (Kandžija, Cvečić, 2010., p.824.).

Unija ohrabruje upotrebu novih i čišćih tehnologija, a time i nove poslovne mogućnosti, ekološke

inovacije i tehnologije, te jednostavnije i učinkovitije zakonodavstvo. Uz to, u okviru ove

strategije Unija uvažava ciljeve poput poticanja meñunarodno održivog razvoja i borbu protiv

globalnog siromaštva, uz zaštitu demokracije i temeljnih ljudskih prava, zauzdavanje

globalizacije, održivi transport te meñugeneracijsku solidarnost i socijalni dijalog. Bez obzira na

rašireno siromaštvo u nekim dijelovima svijeta, prosječna razina potrošnje pojedinaca u zemljama

u razvoju održiva je, ali demografski trendovi upozoravaju na moguće probleme s obzirom da

pojedinci sve više teže «zapadnjačkom» načinu života, a mnogoljudne zemlje poput Kine, Indije i

Brazila napreduju ubrzanim tempom. Strategija poseban naglasak stavlja na problem klimatskih

promjena, upravljanje prirodnim resursima i korištenje «čiste» energije (Kandžija, Cvečić, 2010.,

p.825.).

Na inicijativu Europskog vijeća iz Cardiffa (lipanj 1998.) različite formacije Vijeća ministara

pozvane su na integraciju ciljeva zaštite okoliša u ostale politike («kardifski proces»), a nakon

Europskog vijeća iz Kölna (sredinom 1999.) Komisija je predstavila dugoročnu strategiju

integracije područja zaštite okoliša s ekonomskom politikom. Uz ostalo, strategija poziva na

integraciju sukladno ciljevima održivog razvoja, transparentnost i znanstvenu utemeljenost,

analizu učinaka ekonomskih aktivnosti, poticanje aktivacije porezne politike u ostvarivanje

ciljeva zaštite okoliša i održivog razvoja te integraciju ciljeva zaštite okoliša u Opće smjernice

ekonomskih politika (Broad Economic Policy Guidelines). Kao nastavak kardifskog procesa,

Lisabonske i strategije održivog rasta, Komisija je sredinom 2004. godine prihvatila radni

dokument kojim se zalaže za integriranje ciljeva zaštite okoliša u ostale zajedničke politike, tj

(Kandžija, Cvečić, 2010., p.825.):

� u politiku Unutarnjeg tržišta – otklanjanje ekoloških prepreka slobodnom kretanju roba

kroz normizaciju i pravila o javnim nabavkama, oporezivanju, državnim pomoćima i kroz

druge politike vezane za proizvodnju

� u politike industrije – ulaganje u nove, čiste tehnologije, te poticanje društveno

odgovornog poslovanja – CSR

� u energetsku politiku – poticanje energetske učinkovitosti u okviru nacionalnih planova

aktivnosti npr. za zgrade

� u transportnu politiku – održiva infrastruktura i novi načini transporta

10

� u održivu poljoprivredu i ribarstvo (npr. upotreba pesticida, organska proizvodnja,

očuvanje ribljih resursa...)

� u politiku vanjske trgovine i suradnje s trećim zemljama u području zaštite okoliša

� u urbano planiranje i urbani transport

� u cjelokupnu ekonomsku politiku.

2.3. Pravni temelji oporezivanja u EU

Kao neizostavan dio svake nacionalne suverenosti, fiskalna politika snažan je instrument

ekonomske politike. Autonomija nacionalnih fiskalnih politika održana je u Europskoj uniji, za

razliku od monetarne politike koja je zajednička (Kandžija, Cvečić, 2010., p.718.).

Unutar EU-a, vlade zadržavaju isključivu odgovornost za razine izravnog oporezivanja. Zadatak

politike oporezivanja EU-a jest osigurati da su porezna pravila dosljedna s ciljevima stvaranja

novih radnih mjesta, konkurentnosti EU-a, jedinstvenog tržišta i slobodnog kretanja kapitala. Sve

zemlje članice moraju imati zdrave javne financije. Izbor prioritetnih izdataka i vrste i razine

većine poreza koji se koriste za financiranje tih izdataka je na njima, pod uvjetom da su u skladu

s jedinstvenim tržištem i slobodnim kretanjem kapitala, tj. da ne narušavaju trgovinu ili

sprečavaju prekogranična ulaganja ili stvaranje radnih mjesta. Zemlje članice same utvrñuju

stopu poreza na dobit poduzeća i osobne dohotke, uštede i kapitalne dobitke. Porez na dodanu

vrijednost (PDV) predstavlja iznimku budući da je on ključan za ispravno funkcioniranje

jedinstvenog tržišta. Europska komisija promiče koordinaciju i usklañenost, posebice u

područjima gdje je u pitanja oporezivanja uključeno više od jedne zemlje članice (Delegacija

Europske unije u Republici Hrvatskoj, 2013.).

Za čitavu EU postoji dogovor o minimalnoj stopi PDV-a od 15% na većinu robe i usluga, no

mogući su izuzeci. Stopa višeg standarda dopuštena je unutar odreñenih granica. Isto se odnosi na

niže stope i izuzetke za neke proizvode. Općenito, oni su ograničeni na robu i usluge koje se ne

natječu s robom i uslugama iz druge države članice, poput obroka u restoranima ili svakodnevnih

potrepština, poput hrane i lijekova. Jedinstveno tržište bi se u suprotnom poremetilo.

Promjene i razlike u nametima na gorivo, pića ili cigarete vrlo lako mogu narušiti tržišno

natjecanje, tako da su one takoñer podložne nekim zajedničkim pravilima. U području poreza na

poduzeća, EU ima dva cilja: spriječiti štetno porezno natjecanje izmeñu zemalja članica i

podupirati načelo slobodnog kretanja kapitala. Države članice su obvezane Kodeksom ponašanja

11

kako bi ih se spriječilo u odobravanju poreznih olakšica koje nepravedno narušavaju odluke koje

se tiču ulaganja (Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, 2013.).

Porezna harmonizacija (ili porezno usklañenje) označava koordinaciju poreznih sustava država

članica Europske unije radi izbjegavanja nacionalnih poreznih mjera koje mogu negativno

utjecati na funkcioniranje zajedničkog tržišta, tj. na slobodno kretanje roba, usluga i kapitala te

koje mogu narušiti konkurenciju. Ugovorom o EU utvrñene su pravne norme koje se odnose na

poreze. Prema njima, svaka država članica ima pravo zadržati vlastiti porezni sustav, pa čak i

uvoditi nove porezne oblike, uz obvezu da neke njihove dijelove (poreznu stopu, osnovicu i sl.)

uskladi s odlukama tijela EU. Europska unija donijela je nekoliko posebnih smjernica (direktiva)

o harmonizaciji pojedinih poreza, te je postignut odreñeni minimum usklañivanja poreznih

sustava. Tako je postignuta djelomična harmonizacija izravnih poreza, a najdalje se otišlo u

harmonizaciji sustava neizravnih poreza, tj. PDV-a i trošarina (Kesner-Škreb, 2007.).

2.4. Pravna zasnovanost zajedničke energetske politike i oporezivanja energije

Bijela knjiga o energetskoj politici iz 1995. godine istakla je da energetska politika treba biti dio

općih ciljeva ekonomske politike EU-a koja se temelji na integraciji i deregulaciji tržišta, te da

javne intervencije trebaju biti ograničene na ono strogo neophodno kako bi se osigurao javni

interes i blagostanje, održivi razvoj, zaštita potrošača te ekonomska i socijalne kohezija. Godine

2000. objavljena je Zelena knjiga o europskoj strategiji za sigurnost opskrbe, a 2005. Zelena

knjiga o energetskoj učinkovitosti. Zelena knjiga iz 2006. godine predstavlja značajnu etapu u

razvoju zajedničke energetske politike grupirajući okvire za zajedničku energetsku strategiju.

Europsko vijeće u ožujku 2006. godine predočilo je Zelenu knjigu kao temelj nove Europske

energetske politike. Nova energetska politika zasniva se, dakle, na tri stupa obuhvaćena

svojevrsnim energetskim paketom (Kandžija, Cvečić, 2010., p.846.):

� Konkurentnost europskog gospodarstva i dostupnost opskrbe u okviru realizacije

unutarnjeg energetskog tržišta

� Sigurnoj opskrbi, boljom koordinacijom zemalja članica i meñunarodnim dijalogom (npr.

s Rusijom)

� Ekološkoj održivosti, putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive energije i

korištenja biomase, ponajprije radi ublažavanja negativnih učinaka klimatskih promjena.

Troškovi energije odražavaju se ne samo na industriju, kao velikog potrošača energije, nego i na

ukupne troškove proizvodnje, na troškove života grañana, a naročito zbog utjecaja cijena energije

12

na troškove transporta. Treba osigurati dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta roba i energetskih

usluga te jamčiti redovitu opskrbu zemalja Unije relativno jeftinim i sigurnim energetskim

izvorima. Energetska politika Unije zasniva se na dva oslonca: na funkcioniranju unutarnjeg

energetskog tržišta i na sigurnost opskrbe energentima ( Kandžija, Cvečić, 2010., p.846.).

Prema članku 194. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u kontekstu uspostavljanja i

funkcioniranja unutarnjeg tržišta i u pogledu potrebe za očuvanjem i unapreñenjem okoliša, cilj je

energetske politike Unije u duhu solidarnosti meñu državama članicama: (a) osigurati

funkcioniranje energetskog tržišta; (b) osigurati sigurnost opskrbe energijom u Uniji; (c)

promicati energetsku učinkovitost i uštedu energije te razvoj novih i obnovljivih oblika energije

te (d) promicati meñupovezanost energetskih mreža.

Zakonski okvir zajednički ureñenog oporezivanja energenata za zemlje članice EU-a propisuje

tek minimalne stope trošarina po pojedinim vrstama energenata. Zemlje članice mogu slobodno

odrediti vlastite stope trošarina iznad minimalnih, u skladu s vlastitim nacionalnim politikama.

Pravni temelj za uspostavu harmoniziranog sustava trošarina nalazi se u II. poglavlju – o

poreznim odredbama, u članku 93. Ugovora o osnivanju Europske unije. Smjernicom 92/12/EEZ

od 1. siječnja 1993. godine koji je opći, temeljni dokument za harmonizaciju sustava trošarina

ureñuje se posjedovanje, kretanje i nadgledanje alkoholnih pića, duhanskih proizvoda i

mineralnih ulja, odnosno naftnih derivata koji se oporezuju trošarinama. Zbog znatnih poteškoća

u procesu harmonizacije, te promjena u političkom i gospodarskom okruženju te pristupanja

novih članica, Smjernica 92/12/EEC nekoliko je puta mijenjana i dopunjavana. Direktiva

oporezivanja energije (2003/96/EZ - "energijska direktiva") usvojena je 2003. i definira fiskalne

strukture i razine oporezivanja koje treba provoditi za energetske proizvode i struju. Ona

zamjenjuje, s početkom od 1. siječnja 2004., direktivu Vijeća 92/81/EEC (o usklañivanju

strukture trošarina na naftne derivate) i direktivu Vijeća 92/82/EEC (o usklañivanju stopa

trošarina na mineralna ulja). Energijska direktiva je u skladu s obvezama Unije za integraciju

brige za okoliš u područje energetike a to oporezivanja će poboljšati funkcioniranje unutarnjeg

tržišta. Pristupnim ugovorom iz 2003. predviñene su prijelazne odredbe i posebne mjere za dvije

nove države članice. Osim toga, još dvije direktive Vijeća za odreñene aranžmane su usvojene

29. travnja 2004. (direktiva 2004/74/EC3 i direktiva 2004/75/EC4). Direktivom 2004/74/EC

dopunjuje se energetska direktiva čime se pruža mogućnost za Češku, Estoniju, Latviju, Litvu,

Mañarsku, Maltu, Poljsku, Sloveniju i Slovačku za primjenu privremenih izuzeća ili za smanjenje

razine oporezivanja. Direktiva 2004/75/EC dopunjuje energetsku direktivu čime se pruža

mogućnost Cipru primijeniti privremene izuzeća ili smanjenja u razinama oporezivanja.

13

Ugovoreno razdoblje za privremene mjere je isteklo i direktiva se više ne primjenjuje. Ugovorom

o pristupanju Bugarske i Rumunjske u EU je predviñen prijelazni aranžman i posebne mjere za

dvije države članice. Privremena odredba je istekla krajem 2012. (Blažević, Vinšalek-Stipić i

Grizelj, 2012., p.14).

14

3. EKOLOŠKI POREZI KAO EKONOMSKI INSTRUMENT ZA

POSTIZANJE EKOLOŠKIH CILJEVA I ODRŽIVOG RAZVOJA

Zaštita okoliša nesumnjivo je jedna od najzahtjevnijih i najsloženijih aktivnosti, koja zadire u sve

dijelove organizacije ljudskoga društva, stoga je učinkovito institucionalno ustrojavanje sustava

zaštite okoliša od iznimne važnosti. Za uspjeh politike zaštite okoliša i posebno održivog razvoja,

presudni su dobro postavljeni, dobro osmišljeni i dobro kalibrirani instrumenti politike zaštite

okoliša.

3.1. Vrste ekonomskih instrumenata

Osnovni problem današnje tržišne ekonomije vezan uz problematiku okoliša je što veliki dio

troška korištenja okoliša nije uključen u troškove proizvodnje, odnosno cijena narušavanja stanja

okoliša nekom gospodarskom aktivnošću velikim se dijelom ne uračunava kao trošak u cijenu

proizvoda. Posljedica toga je uspostavljanje uvjeta poslovanja, koji ekonomski nagrañuju

ponašanje koje ne vodi računa o okolišu, budući da proizvoñači koji manje troše na mjere zaštite

okoliša, imaju jeftiniji, a time i konkurentniji proizvod na tržištu. Osnovni cilj ekonomskih

instrumenata je ispraviti ovaj nedostatak tržišnih mehanizama, odnosno raznim mjerama stvoriti

uvjete u kojima je ponašanje koje vodi brigu o okolišu ujedno i ekonomski povoljnije.

Ekonomskim instrumentima promiče se stajalište kako je korištenje okoliša trošak koji se mora

uključiti u troškove poslovanja. Pri tome nije jednostavno odrediti nastalu "štetu okolišu".

S obzirom na moć koju izvjesnost ekonomskog gubitka, odnosno dobitka, ima na oblikovanje

ljudskog ponašanja, ne čudi da su ekonomski instrumenti prepoznati u EU kao najbolji način

integracije ekonomskog i ekološkog aspekta u kontekstu održivog razvoja.

3.1.1. Ekološki porezi

U okviru tržišnih mehanizama istaknutu ulogu instrumenata politike zaštite čovjekova okoliša

imaju porezi. Za ekološke poreze koristi se naziv i eko porezi ili zeleni porezi a sam naziv

„zeleni“ je potekao od političkih stranaka koji su zagovarale zaštitu i očuvanje čovjekova okoliša.

Ekološki porezi se mogu definirati kao iznos novca koji je potrebno platiti državi za financiranje

čišćenja, sprječavanja, smanjenja, prisilne provedbe ili u svrhu obrazovanja i izobrazbe radi

promicanja ekološke cjelovitosti i očuvanja prirodnih resursa. Taj porez ulazi u internu cijenu

proizvodnje ekonomskog subjekta i svojevrsna je naknada za zagañenje nastalo tom istom

proizvodnjom koja je umanjila kvalitetu življenja.

15

Osnovne grupe ekoloških poreza (Jelčić, Jelčić, 1998., p.373):

A. Pigu porezi ili specifični porezi. Tu skupinu poreza čine porezi kod kojih se visina

poreznog opterećenja mjeri u izravnom odnosu prema jedinici emitiranog zagañenja.

Uporabom specifičnih poreza trebalo bi, zbog toga što je na tom području zakazalo

tržište, postići optimalnu internalizaciju negativnih eksternih efekata tako, da se subjekt

koji prouzrokuje onečišćenje kojim opterećuje okolinu, u potpunosti optereti onim

troškovima koji zbog njegove aktivnosti nastaju za ukupnu zajednicu. Taj se cilj postiže

odgovarajućim korekcijama u sustavu cijena. Drugim riječima primjena tih poreza treba

smanjiti emisiju štetnih tvari pojedinih zagañivača.

Potreba javne intervencije u svrhu kontrole zagañivanja okoliša javlja se, dakle, zbog eksternalija,

odnosno zbog troškova koje zagañivač, pravna ili fizička osoba, uzrokuje drugim članovima

zajednice. Bez takve javne intervencije zagañivač nema nikakvog razloga da te eksterne troškove

uzme u obzir. Odluke o razini proizvodnje i potrošnje uzrokuju zagañenje, o odabiru tehnologije,

o uporabi mjera za smanjenje zagañenja, o odlaganju otpada, u tom bi se slučaju donosile

isključivo na osnovi »privatnih« troškova i koristi pojedinog zagañivača. Posebice se zrak i voda

mogu rabiti kao besplatna mjesta za odlaganje otpada, bez obzira na činjenicu da onečišćenje

atmosfere i podzemnih voda, rijeka, jezera, može prouzročiti troškove za druge pravne i/ili

fizičke osobe.

B. Para – Pigou porezi. U tu skupinu poreza treba prije svega ubrojiti indirektne poreze –

carine, opći porez na promet, akcize. Oni se mogu primijeniti kao alternativa

specifičnim porezima i to tako što će se na željeni način primijeniti odnosno prilagoditi

njihove stope. Takva dobra i usluge čija je proizvodnja ili uporaba povezana s

onečišćenjem čovjekova okoliša mogu biti oporezivana primjenom više porezne stope,

dok bi se za ona dobra i usluge, za koje se smatra da pri njihovoj proizvodnji ili

potrošnji takvih štetnih utjecaja nema, primijenile niže porezne stope, za što kao primjer

može poslužiti više oporezivanje benzina koji sadrži olovo, odnosno niže porezno

opterećenje bezolovnog benzina.

Uz te je poreze povezana problematika njihove integracije u postojeći sustav oporezivanja. Tu

prije svega treba imati na umu da meñu porezima ima onih, koji su:

— uvedeni baš zato da se njima postigne neki ekološki cilj, pa se onda o njima govori kao o

ekološkim porezima, ali i onih, koji su

— uvedeni iz nekih razloga koji nisu bili (prvotno) povezani s konsideracijama vezanima uz

politiku očuvanja čovjekove sredine, nego iz nekih drugih, koji su tijekom njihove primjene

16

utjecali na neke ekološke ciljeve, tako da se onda neke izmjene u tim porezima mogu

poduzeti iz ekoloških razloga.

Ta skupina poreznih instrumenata gdje se fiskalno restrukturiranje rabi kao svojevrsna zamjena

za mjere usmjerene protiv zagañivanja čovjekova okoliša otvara mnogo širu lepezu konsideracija

negoli su one, prisutne kod mjernih emisija, uključujući uz integraciju tih poreza i njihovu

kompatibilnost s postojećim mjerama porezne politike kao i administrativnim postupcima.

Sigurno je da porezne olakšice i osloboñenja imaju ili mogu imati značajnu ulogu pri kreiranju

odreñene politike, pa tako i one ekološke. One se, s jedne strane, mogu smatrati poreznom

mjerom, ali se isto tako mogu promatrati i kao namjenske subvencije za očuvanje čovjekova

okoliša.

C. Dvostruko korisni porezi. U mnogim su slučajevima u praksi ekološki porezi pretežito

rabljeni radi prikupljanja prihoda, a manje da posluže kao poticaj da se smanji za okoliš

štetna emisija. Kad su ekološki porezi primijenjeni na taj način, uglavnom je to učinjeno

zato da se namaknu sredstva koja su bila usmjerena na neke aktivnosti povezane sa

zaštitom okoliša, odnosno za financiranje mjera kojima je cilj smanjenje zagañenja

čovjekova okoliša. Ovdje se dakle radi o ubiranju namjenskih poreza, čija se sredstva

trebaju uporabiti u skladu sa načelom dvostruke koristi za rashode koji se čine za

smanjivanje zagañenja, a od čega će koristi imati porezni obveznici koji takve poreze

plaćaju.

Već se dugo zna da odreñene vrste poreza ne samo da ne unose elemente izobličenja u

funkcioniranje gospodarstva, nego djeluju na način da ispravljaju lošu alokaciju resursa. Takvi

porezi koštaju efektivno manje negoli što iznose prihodi koji će od njih priteći. Porezi koji se

uvode na zagañivanje odnosno na zagañivače, jedan su od najistaknutijih primjera «korektivnih

poreza«, a s ekonomskog odnosno financijskog stajališta atraktivan su izvor prihoda. Primarna je

funkcija takvih poreza da osiguravaju učinkovitije funkcioniranje gospodarstva. Njihovom

primjenom pojavljuje se mogućnost da se porezni sustav uporabi ne samo da bi se prikupila

financijska sredstva, nego da se i osnaži djelatnost gospodarstva. Razborita uporaba poreza

kojima je svrha smanjenje odnosno ograničenje zagañivanja čovjekova okoliša može poslužiti za

postizanje dvaju ciljeva: bio bi izgrañen snažan skup poticaja za zaštitu čovjekova okoliša s

jedne, a prikupila bi se i potrebna sredstva za financiranje javnog sektora, uključujući i rashode za

javne programe zaštite čovjekova okoliša, koji sve više dobivaju na važnosti s druge strane.

Osnovno je da se razviju ekonomski argumenti za takav oblik oporezivanja kao i da se istraži

njihov potencijal pri determiniranju politike.

17

D. Posredni i neposredni ekološki porezi

Porezi kojima se može utjecati na smanjenje ili ograničavanje zagañivanja čovjekova okoliša,

kojima se dakle može djelovati na njezinu zaštitu, nalaze se u skupini neposrednih, tako i u

skupini posrednih poreza. Meñu neposrednim porezima treba istaknuti odredbe onih, čije je

uvoñenje motivirano upravo zaštitom čovjekova okoliša. Najistaknutije su od njih one, koje se

odnose na mogućnost ubrzane amortizacije za investicije u onu opremu, koja pri upotrebi

štedljivije troši energiju ili je njenom upotrebom moguće zagañenje kontrolirati, dakle utjecati na

njegov intenzitet. Osim toga direktnim se porezima prilično uspješno može ili favorizirati ili

smanjiti proizvodnja koja ima štetne posljedice na čovjekov okoliš (i to kako područja

proizvodnje, tako i vrste proizvodnih djelatnosti), kao što su to npr. poljoprivreda, šumarstvo,

nuklearna energija i itd. Posredni porezi, koji utječu ili koji mogu utjecati na zaštitu čovjekova

okoliša dijele se na dvije skupine:

1. onu u kojoj su porezi kao npr. oni na cestovni promet, na motorna vozila ili goriva, koji su

inicijalno uvedeni uglavnom iz razloga koji se nisu povezivali s ekološkim

konsideracijama, ali su upravo one s vremenom postale sve prisutniji činitelj koji je

relevantan pri determiniranju nivoa ili strukture tih poreza (npr. Porezni poticaji pri

kupovini automobila s ugrañenim katalizatorom, tzv. „čistih“ kao i „tihih“ automobila i

sl.)

2. ona u kojima je nesumnjivo prisutna vrlo prepoznatljiva ekološki motivirana

argumentacija (npr. Porez na plastične vrećice ili ambalažu koja se ne može reciklirati, pa

na pesticide i sl.). Osim toga treba spomenuti i nemali broj davanja, taksi i drugih

opterećenja, koja imaju element što ih tijesno približavaju porezima, a u nekim zemljama i

imaju sve karakteristike poreza koji se relativno uspješno ubiru pri kontroli raznih

aktivnosti s naglašenim utjecajem na okoliš.

Ekološke pristojbe se uobičajeno razvrstavaju u više skupina (Črnjar, 2002., p.243.):

Naknade/porezi na emisiju. Plaćaju se zbog ispuštanja /istjecanja onečišćivača u okoliš, a

zasnovane su na količini ili kvaliteti ispuštenog onečišćivača. Primjenjuju se za upravljanje

vodama kao pristojbe za zaštitu voda, kao pristojbe za odlaganje otpada na odlagalištima i kao

pristojbe za kontrolu zraka.

Korisni čke naknade. To su uglavnom zajedničke pristojbe za prikupljanje ili tretman krutog

otpada i tretman ispuštenih voda u kanalizacijski sustav. Pristojbe su jednake ili različite, ovisno

o količini i vrsti otpada ili ispusta. Prihvaćaju načelo „onečišćivač plaća“. Ova pristojba zapravo

se smatra plaćanjem komunalne usluge i nije osobito ekonomski poticajna za onečišćivače.

18

Naknade na proizvode. To su pristojbe koje se dodaju cijeni proizvoda koji onečišćuje okoliš u

fazi proizvodnje ili potrošnje. Mogu se temeljiti na nekim značajkama proizvoda, npr. sumpor u

ugljenu. Mogu imati poticajnu namjenu kada povećavaju cijenu proizvoda i tako obeshrabruju

potrošače da kupuju i koriste takve proizvode. Takoñer mogu imati i namjenu prikupljanja

prihoda koji se uglavnom koriste za financiranje preventivnih mjera zaštite ili liječenja odnosno

služe kao dodatni izvor državnom proračunu.

Administrativne naknade. Najčešće su sastavni dio izravnog reguliranja zaštite okoliša i

predočuju se kao račun za administrativnu uslugu. Obično postoje administrativne pristojbe za

dobivanje licenci, registracija i kontrolu proizvoda. One su prihvatljive kada nisu previsoke jer

visoke pristojbe izazivaju sukob izmeñu vlasti i onečišćivača. U pravilu ne prekrivaju sve

troškove koje vlasti imaju pri kontroli onečišćenja i ne primjenjuju načelo onečišćivač plaća.

Mogu biti izravno regulirane propisima.

Naknade razlikovanja ili diferencijacije proizvoda. Ove pristojbe dovode do povoljnijih cijena

proizvoda pri čijoj se proizvodnji vodi računa o prirodi te do promjenjivih uvjeta proizvodnje i

potrošnje istih proizvoda. Dolaze do izražaja kao pozitivna ili negativna pristojba na proizvod.

3.1.2. Ekološki polog

Ekološki polog (depozit, jamčevina) prethodno je polaganje jamčevine koja se vraća ako je

izbjegnuto onečišćenje. Veličina depozita morala bi ovisiti o procijenjenim troškovima

eksternalija. U principu, njome se koristi za poboljšanje kvalitete okoliša, za poticanje ponovne

uporabe materijala i za produljenje vijeka trajanja proizvoda. Poduzećima koja moraju platiti

takav ekološki polog je u interesu da on bude što niži i pravedniji, kako bi mogli što prije vratiti

traženi iznos kada ispune obveze. Za uvoñenje pologa nije potrebno uspostaviti monitoring niti

druge kontrolne mjere, te se smatra da je primjena pologa, administrativno gledano, vrlo

djelotvoran ekonomski instrument politike zaštite okoliša, koji utječe na poboljšanje kvalitete

života te produženje vijeka trajanja proizvoda.( Šverko, Črnjar i Grdić, 2006., p.57.).

3.1.3. Utržive dozvole

U slučaju utrživih dozvola država odreñuje ukupnu dozvoljenu količinu onečišćenja, a tržištu

ostavlja da samo odredi cijenu. U situaciji savršenih informacija i sustavu utrživih dozvola i

naknade na onečišćenje postižu iste rezultate. Meñutim, kad su informacije nepotpune donositelji

odluka ne znaju točno koja će cijena postići cilj okoliša i stoga se radi o procesu pokušaja i

pogrešaka, što zahtijeva praćenje utjecaja prve cijene. Sustav utrživih dozvola polazi od poznate

varijable, a to je društveno poželjna količina onečišćenja. Postoje dvije osnovne vrste utrživih

19

dozvola: krediti koji se temelje na postojećim emisijama koje onečišćivač može zaraditi samo ako

su njegove emisije ispod utvrñene razine i "dozvole" na onečišćenje koje se temelje na budućim

emisijama u kojem svaka dozvola odreñuje onečišćivaču pravo da proizvodi odreñenu količinu

onečišćenja. I krediti i dozvole su utrživi, tako da onečišćivači mogu kupovati i prodavati ovisno

o dostupnosti tehnologija za smanjenje onečišćenja. U sustavu utrživih dozvola, zakonodavac

najprije donosi odluku o izdavanju odreñenog broja dozvola u odreñenoj regiji, te stvara uvjete za

trgovanje tim dozvolama unutar regije. Ukupan je broj dozvola odreñen ukupnom količinom

(kvotom) emisije i vrijednošću svake pojedine dozvole. Utržive su dozvole namijenjene

rješavanju globalnih problema okoliša i kad su ciljevi utvrñeni na agregatnoj razini.(Kordej-De

Villa, Papafava, 2003., p.37)

3.1.4. Subvencije

Subvencije, su ekonomski instrumenti zaštite okoliša koji na različite načine poticajno djeluju na

onečišćivače da promijene svoje ponašanje ili se daju onečišćivačima kao pripomoć da bi lakše

mogli prihvatiti nametnute ekološke standarde.

Osnovni oblici subvencija jesu (Kordej-De Villa, Papafava, 2003., p.39):

Dotacija (potpore) su nepovratni oblici financijskog pomaganja onečišćivačima radi

poduzimanja aktivnosti onečišćivača za smanjenje onečišćenja. Taj se oblik subvencije

primjenjuje prilikom uvoñenja nove tehnologije i za subvencioniranje troškova novih ekoloških

pogona, npr. ureñaja za pročišćavanje voda.

„Meki zajmovi“ su financijske pomoći koje se sastoje u nižoj kamatnoj stopi na ekološke

zajmove.

Porezne olakšice daju se onim poduzetnicima koji poduzimaju zaštitne mjere okoliša. Porezne

olakšice često se primjenjuju na „ubrzanu“ amortizaciju i izravno utječu na prihod ili na dobit.

3.2. Prednosti i nedostaci korištenja ekonomskih instrumenata

Na temelju praktičnog iskustva primjene ekonomskih (tržišnih instrumenata posljednjih godina),

utvrñen je niz opravdanih razloga u korist postupnog prijelaza politike zaštite okoliša na njihovu

pojačanu upotrebu. Ekonomski instrumenti (EI) donose deset prednosti u odnosu na ostale

instrumente zaštite okoliša (Klarer, J. et al., 1999., p.60.):

20

1. EI su klju č za okolišu prihvatljiv razvoj

Ekonomski instrumenti su u samom središtu ideje održivog razvoja. Oni mogu utjecati na

relativne cijene u učinkovitost, uključuju pitanje raspodjele i pravednosti, neki od njih npr.

ekološke dozvole uključuju i odluke o optimalnoj mjeri. Stoga se u mnogim značajnim

dokumentima tvrdi kako su ekonomski instrumenti ključne sastavnice strategija usmjerenih

na postizanje održivog razvoja.

2. EI pomaže internalizaciji vanjskih troškova okoliša

Mogu izraziti stvarne troškove onečišćenja i uključiti ih u cijene roba i usluga. Kao oruñe

internalizacije, ekonomski instrumenti ispravljaju neuključivanje vanjskih troškova u

privatnom odlučivanju i utječu na relativne cijene tako da šalju kvalitetnije tržišne informacije

proizvoñačima i potrošačima što uvjetuje efikasniju alokaciju resursa. Gdje ekonomski

instrumenti ne obavljaju funkciju ispravljača cijena, podcjenjivanje troškova onečišćenja i

troškova iscrpljivanja prirodnih resursa omogućuje nepravilnosti i neučinkovitosti u

gospodarstvu.

3. EI su troškovno učinkovitiji od drugih instrumenata

Ekonomski instrumenti prepuštaju svakom onečišćivaču odluku o tome je li mu ispravnije

snositi izdatke za onečišćenje nametnute instrumentom ili platiti troškove smanjenja

onečišćenja. Oni su samo regulirajući, u smislu da gospodarskim subjektima ostavljaju

mogućnost prilagodbe tržišnim signalima na njima najjeftiniji način.

4. EI podržavaju načela onečišćivač plaća i korisnik plaća

Prema načelu onečišćivač plaća, onečišćivač snosi punu financijsku odgovornost za

smanjenje onečišćenja. Iako je načelo korisnik plaća još uvijek slabije priznato u politici i

pravnim dokumentima, već se primjenjuje u mnogim zemljama putem instrumenata kao što

su korisničke naknade (za vodu, otpad) i naknade odnosno porezi na upotrebu prirodnih

izvora. Dakle, ekonomski instrumenti potiču izravna laćanja onih koji onečišćuju okoliš i onih

koji koriste prirodne resurse iz okoliša.

5. EI povećavaju prihode za ulaganja u zaštitu okoliša ili za javne izdatke

Kod većine gospodarstava u tranziciji, prihodi od naknada i pristojbi za onečišćenje se koriste

u sufinanciranju prioritetnih ulaganja u zaštitu okoliša. Zapadne zemlje su usmjerene prema

ekološkoj poreznoj reformi prema kojoj se prihodi ekoloških poreza slijevaju u središnji

državni proračun. Krajnji je cilj ekološke porezne reforme preusmjeravanje oporezivanja s

„pozitivnih čimbenika“ poput rada i kapitala na negativne kao što su onečišćenje okoliša ili

21

potrošnja prirodnih izvora. Paradoksalno je da se s porastom učinkovitosti ekoloških poreza,

smanjuje prihod od poreza jer viši porez daje veći poticaj onečišćivaču za smanjenje

onečišćenja i time se smanjuje porezna osnovica.

6. EI su spojivi sa sadašnjim trendovima prioriteta u reformama upravlja čkih i

fiskalnih sustava.

Ekonomski instrumenti u potpunosti pridonose ostvarivanju ciljeva reforme upravljačkih

sustava kao što su poboljšanje konkurentnosti na tržištu, porast učinkovitosti vladinih

intervencija , smanjenje troškova i promicanje tehnoloških inovacija. Suvremena kretanja u

reformi fiskalnih sustava stvaraju prigode za uvoñenje novih poreza u zaštiti okoliša te

doprinose potrebnim ekonomskim i fiskalnim prilagodbama.

7. EI mogu pozitivno djelovati na inovacije i konkurentnost

Kako uvoñenje ekonomskih instrumenata vodi porastu cijena za onečišćenje odnosno porastu

cijena resursa poput fosilnih goriva, vode ili otpada, time se potiču novi procesi, razvoj i

trgovina učinkovitijim tehnologijama. Primjena efikasnije tehnologije u poduzećima

pridonosi sniženju troškova i većoj konkurentnosti.

8. EI pomažu gospodarskim subjektima i potrošačima u donošenju dugoročnih

opredjeljenja

Otkrivanjem visokih, kumulativnih troškova onečišćenja i potrošnje prirodnih izvora,

proizvoñači i potrošači mogu razraditi strateške planove smanjivanjem štetnog ponašanja za

okoliš i dugoročno uštedjeti novac.

9. EI su korisni u suzbijanju „difuznog onečišćenja“

Nadzor onečišćenja koji dolazi iz raznih malih izvora poput emisija iz vozila, otjecanje

kemikalija sa seoskih gospodarstava, ambalažnog otpada i sl. Putem naredbodavnih

instrumenata je teško i skupo. Ekonomskim instrumentima npr. naknadama za proizvode,

ekološkim pologom i trgovanjem emisijama, mogu se lakše i troškovno učinkovitije nadzirati.

Nedostaci ekoloških poreza su često preniske stope pojedinih ekoloških poreza da bi oni mogli

imati poticajnu logu, a višim bi se stopama ekoloških poreza mogla namiriti još veća financijska

sredstva kojima bi se brinulo o zaštiti čovjekove okoline (Črnjar, 2002., p.248.).

Komplikacije povezane s oporezivanjem mogu nastati i u slučajevima kad poduzeća koja

zagañuju okoliš imaju odreñeni stupanj monopola. Dok monopolist nastoji zadržati više cijene i

dobit sužavanjem outputa, eko porezi – za razliku od eko propisa, mogli bi dovesti do daljnjih

22

restrikcija outputa, koji se sve više udaljavaju od društvenog optimuma. U tom bi slučaju eko

porez imao dva učinka: a) jedan koji se ogleda u smanjenju zagañenja, a b) drugi u tome što

nastaje pad blagostanja zbog daljnjeg smanjenja outputa. Tržišni instrumenti odnosno mjere bit

će manje efikasni negoli popisi kao sredstvo kontrole zagañenja okoliša onda, kad se radi o

koncentraciji zagañenja – bilo na odreñenom području bilo tijekom odreñenog vremena (Jelčić,

Jelčić, 1998., p.382.).

Postoje i dva problema prihvatljivosti ekoloških poreza sa stajališta poreznih načela. Prvi se

problem odnosi na to da se eko porezi po svojoj prirodi davanja, čiji je cilj promjena ponašanja

onih koji ih plaćaju, tako je potrebno da se porezno pravo privede svojoj prvobitnoj fiskalnoj

ulozi. Naime, samo se davanjima čiji je primarni cilj osiguranje prihoda državi može

najpravednije podijeliti teret potreba za grañane. To je stoga što su ovakva davanja pretežno

orijentirana prema načelu gospodarske okolnosti – osnovnom načelu porezne pravednosti. Drugi

je problem odnos ustavnopravnih ograničenja prema ekološkim davanjima. Jedno od osnovnih

ustavnih načela suvremenih država jest jednakost grañana u korištenju i izvršavanju prava i

dužnosti. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri dopuštena primjena ekoloških poreza, koji ne samo

djeluju suprotno tom načelu već imaju i učinak gušenja gospodarskih djelatnosti na čije se

proizvode /usluge naplaćuju (Lončarić-Horvat, O. et al., 2003., p.237-244.).

23

4. ANALIZA EKOLOŠKIH POREZA I NAKNADA U EUROPSKOJ U NIJI

Ekološki porezi i naknade najrašireniji su tržišni instrument ekološke politike u Europi. Članice

Europske unije uvode ekološke poreze kako bi pojačale savjest onečišćivača i potakle ih da vode

računa o okolišu, a sve sa svrhom umanjenja ekoloških šteta. Porezi su već dugi niz godina

prisutni na tržištu rada, utječu na strukturu i ekspanziju pojedinih sektora, potrošnju, pa je logičan

slijed bio uvoñenje u zaštitu okoliša. Ekološka porezna reforma uspješno je provedena u većini

članica Europske unije, a svaka članica prilagodila je ekološke poreze ekološkim problemima u

vlastitoj zemlji.

4.1. Pregled ekoloških poreza i naknada u Europskoj uniji

Prema definiciji EU/OECD-a ekološki porez je oblik poreza kod kojeg je porezna osnovica

izražena u fizičkim jedinicama materije i dokazan je njezin negativan utjecaj na okoliš.

Ekološki porezi se u Europskoj uniji primarno dijele u tri osnovne kategorije, a to su porezi

(Tablica 2):

1. na energente

2. transport (uključujući i registracije automobila)

3. onečišćenje i prirodne izvore.

1. Porez na energente odnosi se na proizvode koji se koriste u stacionarne svrhe i u transportu.

Energetski porezi u stacionarne svrhe se odnose i na korištenje loživa ulja, prirodni plin, ugljen i

struju. Porezi na CO2 su uključeni u ove poreze, a na u poreze na onečišćenja.

2. Porez na transport odnosi se na vlasništvo i korištenje motornih vozila. Porezi na ostala

transportna sredstva (npr. avion), te srodnih poreznih usluga (carina na plovila, plan leta) takoñer

spadaju u ovu kategoriju poreza, kada su u skladu opće definicije ekoloških poreza.

3. Porez na onečišćenje i prirodne izvore uključuju poreze ili procijenjenu emisiju u zrak i vode,

upravljanje krutim otpadom, buka, iznimka je CO2 koji je naveden pod točkom 1.

Navedena klasifikacija ekoloških poreza članica Europske unije prikazana je u tablici 1.

24

Tablica 2. Ekološki porezi u zemljama Europske unije

Porez na energente: Porez na transport: Porez na zagañenje:

Na mineralna ulja i motorna goriva:

Na registraciju i korištenje motornih vozila

Na pesticide i umjetna goriva

� Benzin, olovni i bezolovni Na uvoz i prodaju motornih

vozila Na pakiranje metala, plastike, stakla, keramike

� Dizel Na korištenje cesta i autocesta Na otpad

� Loživo ulje Na osiguranje luksuznih jahti

Na zagañenje zraka (SO2, CO2, Nox)

� Petrolej Na buku

Porez na baterije, gume, raspoložive kontejnere

� Kerozin Na putnike u zračnom prometu Na otpadne vode

Prirodni plin Na plastične vrećice

Potrošnju struje Na zagañenje vode

Na CFC, HFC, PFAC, F6 (onečišćivači ozona)

Na nuklearnu energiju

Izvor: European Environment Agency, 2012., Environmental tax, dostupno na:www2.oecd.org/ecoinst/queries/index.htm; pregledano 11.05.2013. Tijekom 70-ih i ranih 80-ih godina XX. stoljeća Europska unija je vodila politiku „odredi i

kontroliraj“ (CAC) s naglaskom na regulacijske instrumente. Krajem 80-ih i početkom 90-ih

dolazi sve više do izražaja uporaba ekonomskih instrumenata. Zanimanje za jače tržišno

utemeljenje ekonomskih instrumenata u politici zaštite okoliša bilo je motivirano ovim

čimbenicima (Črnjar, 2002., p.248.):

1. nova usmjerenost prema tržištu i smanjenje zakonske regulative

2. pojačano je ograničenje vlastima na području tradicionalnih naredbodavnih mjera

ureñenja zaštite okoliša

3. rastuća zabrinutost da propisi možda neće moći na odgovarajući način riješiti nastale

probleme u okolišu usprkos nametanjima znatnih izdataka za te namjene

4. radikalna primjena načela „onečišćivač plaća“ i internalizacije troškova onečišćenja

okoliša njihovim uključivanjem u cijene roba i usluga; kao i potreba za integriranjem

ciljeva politike zaštite okoliša i ciljeva politike pojedinih sektora (poljoprivreda,

promet, turizam, i zapošljavanje)

5. potreba za pronalaženjem troškovno prihvatljivih i prilagodljivijih instrumenata za

unaprjeñenje zaštite okoliša.

25

4.2. Ekološki programi u EU

Sve aktivnosti vezane za ekološko oporezivanje su u Europskoj uniji podijeljene su u šest

ekoloških programa i to (Drljača, 2012., p.10.):

1. Prvi ekološki program (1973.-1976.) - odredio je ciljeve ekološke politike u EU. Kako smanjiti

zagañenje, poboljšati kvalitetu života i poboljšati meñunarodnu suradnju u zaštiti okoliša.

2. Drugi ekološki program (1977.-1981.) - je nastavio i proširio djelovanje prvog ekološkog

programa. Ovaj program se fokusirao na sprečavanje zagañenja vode i zraka a i očuvanju šuma.

Poseban naglasak stavljen je na racionalno upravljanje prirodnim resursima.

3. Treći ekološki program (1982.-1986.) - je dao prednost politici zaštite okoliša, smanjenju buke,

upravljanju otpadom, promoviranju ekoloških tehnologija. Uspostavljena je suradnja i sa

zemljama u razvoju u cilju rješavanja problema nastalih problema u zaštiti okoliša.

4. Četvrti ekološki program (1987.-1992.) - je politiku o zaštiti okoliša uvrstio u područje

poljoprivrede, prometa.

5. Peti ekološki program (1993.-2000.) - je prvi put definirao osnove koncepta održivog razvoja,

dok su se prethodne generacije programa fokusirale na poboljšanje kvalitete okoliša.

6. Šesti ekološki program (2001.-2010.) – primjenjuje se pod nazivom "2010. Naša budućnost,

naš izbor", i predložio je pet budućih prioriteta u strateškim aktivnostima:

� unapreñenje postojećih zakona

� bližu suradnju na tržištu

� integracija organa uključenih u ekološku politiku

� pomoć ljudima u promjeni ponašanja

� planiranje u zaštiti okoliša.

Šesti Akcijski program za okoliš donesen je 2002., a istekao je u srpnju 2012. Trenutno je u

postupku donošenja akcijski program za zaštitu okoliša za razdoblje do 2020. godine pod

nazivom „Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našeg planeta“, koja bi trebala stupiti na snagu

tijekom 2013. godine i koja je usmjerena na devet ciljeva i prioriteta (Kosor, 2013.):

� zaštititi prirodu i ojačati otpornost prirode

� potaknuti održivi razvoj zasnovan na učinkovitom korištenju resursa

� učinkovito rješavanje prijetnje zdravlju koje su povezane s okolišem

� promicati bolju provedbu europskih zakona povezanih sa zaštitom okoliša

26

� osigurati da znanost i tehnologija prate relevantne politike

� osigurati potrebna ulaganja

� poboljšati način na koji se zaštita okoliša odražava u drugim europskim politikama

� poboljšati održivost europskih gradova

� poboljšati učinkovitost EU u rješavanju regionalnih i globalnih izazova povezanih sa

zaštitom okoliša i klimatskim promjena

EU je prihvatila tzv. model slabe održivosti pri čemu je utvrdila da želi održati kvalitetu življenja,

da želi objektivizirati novi pristup prirodnim resursima i da želi izbjegavati trajna oštećenja

okoliša (Črnjar, 2002, p. 199.).

Zaštita okoliša u EU prvenstveno se financira iz Opće uprave za okoliš koja svoja sredstva

usmjeruje kroz dva programa. Prvi je LIFE fond, a drugi Okvirni program za inovacije i

konkurentnost, a tu su i potpore nevladinih organizacija za troškove ekološko prihvatljivog

poslovanja. LIFE fond je financijski instrument Unije koji financira ekološke projekte i zaštitu

prirode u cijeloj Uniji, ali i u nekim susjednim zemljama i zemljama kandidatima. Okvirni

program za konkurentnost i inovacije podupire projekte eko-inovacija kroz tri inicijative:

financijske instrumente, mrežu sudionika i natjecateljske i tržišne projekte. Europske nevladine

organizacije koje djeluju u području zaštite okoliša važni su sudionici u razvoju i provedbi

politike zaštite okoliša. Oni su bitni kanali informacija koje dopiru do potrošača i imaju važnu

ulogu u podizanju svijesti grañana o specifičnim ekološkim pitanjima i politikama (European

Commission, 2012.).

4.3. Uvoñenje ekoloških poreza u nekim zemljama EU

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nekoliko zemalja počelo je provoditi sveobuhvatne

„zelene porezne reforme“. Upravo su Nordijske zemlje bile začetnice u provoñenju „zelene

reforme“ i uvoñenju ekoloških poreza (Slabe-Erker, 2002.):

� Početkom 1990. godina Finska je uvela prvi europski porez na ugljik, donesen na fosilna

goriva prema udjelu ugljika u njima. Taj je porez na ugljik iznosio tada vrlo niskih 24,5

Mk po toni ugljika, no kasnije se povećao na 50 Mk i uveden je novi model koji je

razlikovao benzinski od dizel goriva. Osim toga, kasnije su razvijena razna izuzeća u

plaćanju i mehanizmi povrata koji su išli u korist energetski intenzivnoj industriji. Prihodi

27

prikupljeni od zelenih poreza su korišteni da bi se djelomično nadoknadili gubitci prihoda

koji su proizašli iz smanjenja poreza na radnu snagu.

� U sustavu poreza na fosilna goriva u Norveškoj je uključen porez na emisiju ugljičnog

dioksida, sumpornog dioksida i olova. Porez na benzin, porez na mineralna ulja i na

izgaranje plina i ulja ma kopnu uključuju porez na CO2, a od 1992. porez na ugljik je

uveden na odreñene vrste ugljena i koksa.

� 1991. Švedska je provela veliku poreznu reformu u kontekstu stroge prihodovne

neutralnosti. Značajno smanjenje poreza na dohodak su nadoknadili novi ekološki porezi

na ugljični dioksid i sumpor, restrukturiranje poreza na energiju i širenje osnovice PDV-a.

U proračunu iz 2001., povećani porezni prihodi od dizelskih goriva, loživog ulja i

električne energije su kombinirani sa smanjenjem poreza na dohodak i socijalnih

doprinosa.

� 1992. godine Danska je uvela eko-porez (porez na ugljik) na goriva i od tada kroz porezne

reforme kontinuirano razvija razne poreze usmjerene na energiju. Glavni ciljevi tih

reformi su: smanjenje granične porezne stope za sve oblike dohotka; ukidanje rupa u

poreznom zakonu, i postupni transfer prihoda od poreza na dohodak na programe za

smanjenje zagañenja i očuvanje oskudnih prirodnih resursa.

� Nizozemska je uvela opći porez na gorivo 1988. i brojne druge ekološke poreze,

primjerice na otpad, podzemne vode i novi porez na energiju 1995. i 1996. godine.

� U Austriji je 1989. uveden porez na otpad, a porez na plin i električnu energiju 1996.

Sredinom 2000. stopa poreza na električnu energiju je povećana, a svaka pokrajina dobiva

12% od prihoda prikupljenih tim porezom u svrhu promicanja mjera zaštite okoliša i

uštedu energije.

� Godina 1998., Italija je usvojila niz ekoloških poreza, uključujući i CO2 porez na

mineralna goriva. Tako prikupljeni prihodi su nadoknadili snižene stope doprinosa za

socijalno osiguranje. Meñutim, pod pritiskom povećanja svjetske cijene nafte 1999.,

talijanska vlada je smanjila trošarine na naftne derivate, i odgodila poreznu reformu.

Italija ima takoñer porez na odlagališta otpada, kao i na NOX i SO2.

� Njemačka je provela ekološku poreznu reformu u travnju 1999. Glavni ciljevi programa

su poticanje uštede energije i ubrzanje industrijskih promjena, financiranje projekata

obnovljivih izvora energije i povećanje zaposlenosti kroz smanjenje poreznog opterećenja

radne snage.

� Značajno restrukturiranje ekoloških poreza i pristojbi u Francuskoj je pokrenuto 1999.

Tada je Vlada dala prijedlog da se općim porezom na aktivnosti koje zagañuju okoliš

obuhvate fosilna goriva i električna energija. Takoñer je planirano uvoñenje poreznih

28

olakšica koje bi s temeljile na postotku prošlih emisija gdje bi iznos porezne olakšice

varirao ovisno o intenzitetu emisija. Iako bitno izmijenjen u Parlamentu, meñu ostalim su

dodana razna izuzeća i osloboñenja, prijedlog zakona je Ustavni sud proglasio neustavnim

krajem 2000. godine.

4.4. Porezne reforme u zemljama članicama Europske unije

Zbog financijske i ekonomske krize značajno se pogoršalo stanje javnih financija u većini

zemalja članica EU-a, te su u 2011. i prvoj polovici 2012. mijenjale svoje fiskalne politike.

Tablica 3. daje prikaz poreznog opterećenja u zemljama članicama EU.

Tablica 3. Porezna opterećenja u zemljama Europske unije

Zakonske stope Osnovica ili posebni režimi

Porez na dohodak

povećanje 11 zemalja

(BE, DK, CY, I, EI, ES, IE, IT, LU, NI, PT)

14 zemalja (AT, BE, CZ, DK, ES, FI, FR, EL, HU, IE, PL, PT, SK, UK)

smanjenje 4 zemlje

(FI, HU, LV, NL)

13 zemalja (CZ, DK, EE, FI, DE, ES, HU,

IE, LV, MT, NL, SE, UK)

Porez na dobit

povećanje 2 zemlje (FR, PT)

6 zemalja (CZ, AT, BE, DK, ES, HU)

smanjenje 5 zemalja

(UK, FI, EL, SI, NL) 6 zemalja

(ES, HU, IT, LT, LU, UK)

Doprinosi za socijalno osiguranje

povećanje 10 zemalja

(AT, BG, CY, FR, WL, HU, LV, PL, PT, UK)

2 zemlje (IE, SK)

smanjenje 2 zemlje (DE, IE)

1 zemlja (CZ)

Porez na dodanu vrijednost

povećanje 14 zemalja

(PT, UK, CY, ES, IE, HU, LV, PL, SK, IT, FR, BG, EL, CZ)

12 zemalja (AT, BE, BG, CY, DK, EL, ES,

FI, LV, NL, PL, PT)

smanjenje - 6 zemalja

(CY, EL, ES, IE, LT, PL)

Trošarine

povećanje

25 zemalja (AT, BE, BG, CY, CZ, DE, EL,

ES, FI, FR, HU, IE, IT, LT, LU, LV, MT, NL, PL, PT,

RO, SE, SK, SI, UK)

4 zemlje (DK, EE, LV, PL)

smanjenje 1 zemlja

(SI) -

Oporezivanje imovine

povećanje 6 zemalja

(CY, EL, ES, IE, PT, UK) 4 zemlje

(CY, IT, LT, LV)

smanjenje 1 zemlja

(NL) -

Izvor: Institut za javne financije, 2013. Porezne reforme u zemljama članicama Europske unije [pdf] Dostupno na: http://www.ijf.hr/upload/files/file/newsletter/72.pdf; pregledano: 25.08.2013.

29

Iz tablice 3. uočljiv je porast ukupnog poreznog opterećenja i poreznih prihoda, te povećanje

postojećih poreza u mnogim članicama. Vidljivo kako je najveći broj zemalja članica povećavao

stope i/ili osnovice poreza na dohodak, poreza na potrošnju (PDV i trošarine), te doprinosa za

socijalna osiguranja. U većini članica povećane su zakonske stope, prije svega za okoliš,

električnu energiju, alkohol i duhan, a jedino smanjenje (za motorna goriva) dogodilo se u

Sloveniji.

Oporezivanje energije specifično je zbog ciljeva učinkovitije uporabe energije i smanjenja

emisija CO2, ali u ovom području postoje brojne iznimke. EU ohrabruje npr. oporezivanje

zrakoplovnog goriva, ali i sniženo oporezivanje energije iz biogoriva ili ostalih „zelenih“ izvora,

te povrat poreza za poduzeća koja ulažu u racionalizaciju upotrebe energije (Kandžija, Cvečić,

2010, p.736.).

Smjernica 2003/93/EC u cilju harmonizacije trošarinskih sustava zemalja članica utvrñuje

minimalne stope trošarina. Upravo utvrñene minimalne stope trošarina često za rezultat imaju

velike razlike u poreznim stopama i poreznim strukturama u zemljama članicama EU. Upravo u

cilju harmonizacije poreznih stopa i posebice ujednačavanja poreznih struktura (područje

oporezivanja, definiranje oporezivih proizvoda, porezne osnovice, porezna izuzeća, oslobañanja

plaćanja poreza i sl.) nakon donošenja niza smjernica koje utvrñuju trošarinski sustav zemalja

članica, osnovano je posebno tijelo za problematiku trošarina. Naziv tijela je Commitee on Excise

Duties i njegov zadatak je harmonizirati navedene razlike kako bi sve zemlje imale ujednačene

trošarinske sustave (Blažević, Vinšalek-Stipić i Grizelj, 2012., p.17.).

Tablica 4. daje prikaz trošarinskih stopa zemalja članica EU.

30

Izvor: European Commission, Excise Duty Tables, Part II – Energy products and Electricity, 2012, dostupno na:

http://ec.europe/eu/taxation_customs/index.en.html; pregledano:13.09.2013.

Tablica 4. S

tope trošarine na energente i električnu energiju (EU

R)

31

Analizirajući porezne stope svih energenata u zemljama članicama EU uočava se da najviše stope

imaju Danska, Nizozemska, Švedska, Grčka i Velika Britanija. Najniže stope imaju Cipar,

Bugarska, Rumunjska, Estonija, Španjolska i Slovenija. Istodobno, najviše poreze na motorni

benzin ima Nizozemska 799,88 EUR/1000 l za olovni benzin i 718,27 EUR/1000 l za bezolovni

benzin, dok najniže stope poreza na motorni benzin ima Cipar i to 421,00 EUR/1000 l za olovni

benzin i 359,00 EUR/1000 l za bezolovni (minimalno dozvoljenu poreznu stopu).

U odnosu na minimalne stope trošarina očigledno je da su u prosjeku stope trošarina u većini

zemalja članica EU, dosta veće. Ta činjenica govori u prilog tezi da su prihodi od trošarina na

energente i električnu energiju najznačajniji od svih trošarina. No, s druge strane, promotre li se

zemlje u tranziciji (zemlje s nižim razinom dohotka , od ostalih zemalja članica EU), poput

Bugarska, Cipra, Estonije, Mañarske, Latvije, Litve, Poljske, Rumunjske i Slovenije minimalne

stope poreza mogu uzrokovati ekonomske i socijalne poteškoće. S obzirom da se radi o

trošarinskim proizvodima koji zasigurno imaju i neke druge aspekte oporezivanja, poput

ekoloških može se očekivati da će minimalne stope poreza u budućnosti rasti.

Temeljna struktura trošarina na mineralna ulja u Uniji utvrñena je 1992. To su posebne trošarine

koje se izračunavaju po 1000 litara odnosno 1000 kilograma proizvoda. Mineralna ulja u smislu

trošarina su olovni benzin, bezolovni benzin, plinsko ulje, teško loživo ulje, ukapljeni naftni plin

(UNP), metan i kerozin. Godine 1997. objavljeni su novi prijedlozi kojima je sustav oporezivanja

mineralnih ulja proširen na sve energente, a posebno na proizvode koji mogu, izravno ili

neizravno, zamijeniti mineralna ulja (ugljen, koks, lignit, bitumen i proizvodi koji se iz njih

proizvode; prirodni plin i električna energija). Prijedlog je prihvaćen sa znatnim izmjenama

(Direktiva 2003/96/EZ, odstupanja u Direktivi 2004/74/EZ i Direktivi 2004./75/EZ) (Kolassa,

2013., p.2.).

Komunikacija Komisije objavljena 2000. o porezu na aviogorivo (COM(2000) 110) imala je za

rezultat to da Direktiva 2003/96/EZ sada predviña obvezno oslobañanje od plaćanja trošarine za

isporuke energenta koji se koriste kao gorivo za zrakoplove osim za privatne letove. Meñutim

time su po prvi put uvedene odredbe koje državama članicama omogućuju oporezivanje goriva za

zrakoplove za domaće letove i, u okviru bilateralnih sporazuma, goriva za letove unutar Unije.

Oko prijedloga iz 2002. o oporezivanju dizelskog goriva Vijeće je 2003. postiglo sporazum, ali

ga je Europski parlament odbacio, a Komisija ga je 2006. povukla (Kolassa, 2013., p.3.).

Biogoriva su goriva koja se dobivaju iz organskih i obnovljivih izvora, npr. bioetanol, biodizel,

bioplin. Godine 2001. predložene su mjere za promicanje korištenja biogoriva, uključujući

32

mogućnost primjene snižene stope trošarine te su usvojene 2003. kao Direktiva 2003/30/EZ (u

okviru postupka suodlučivanja). Članak 16. Direktive 2003/96/EZ dopušta primjenu snižene

stope trošarine na biogoriva koja se koriste kao gorivo za grijanje ili kao pogonsko gorivo

(Kolassa, 2013., p.3.).

Recentnija inicijativa Komisije je prijedlog (COM(2011.) 196) čiji je cilj modernizirati propise o

oporezivanju energenta. Predlaže se podjela poreza na energiju na dvije komponente koje bi

zajedno činile ukupnu stopu poreza na taj proizvod. Time bi se poticala energetska učinkovitost i

korištenje ekološki prihvatljivih energenata te izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja na

unutarnjem tržištu. Države članice na taj način mogu restrukturirati svoju cjelokupnu poreznu

strukturu na način da premještanjem poreznog opterećenja s rada na potrošnju doprinesu rastu i

zapošljavanju. Direktiva bi trebala stupiti na snagu 2013., ali su predviñena duga prijelazna

razdoblja za potpuno ujednačavanje oporezivanja energije do 2023. kako bi se ostavilo dovoljno

vremena da se gospodarstvo prilagodi novoj poreznoj strukturi (Kolassa, 2013., p.4.).

4.5. Prihodi od ekoloških poreza u Europskoj uniji

Ekološki porezi sve se više koriste kako bi se utjecalo na ponašanje gospodarskih subjekata jer

ubiranje takvih poreza generira prihod koji potencijalno može biti iskorišten za dodatnu zaštitu

okoliša.

4.5.1. Ukupni prihodi od ekoloških poreza u članicama EU

Tablica 5. prikazuje da je ukupan prihod od ekoloških poreza u EU-27 u 2011. godini iznosio oko

302.900 milijuna eura. Ova brojka izjednačava 2.4 % bruto domaćeg proizvoda i 6.2 % prihoda

dobivenih iz svih poreza i socijalnih doprinosa.

33

Tablica 5. Ukupni prihodi od poreza na okoliš prema vrstama, EU-27, 2011.

Prihod u milijunima ( € )

Ukupan porez za zaštitu okoliša

(%) % BDP

Ukupni prihodi od poreza i socijalnih

doprinosa (%)

Ukupan porez za zaštitu okoliša 302.924 100,0 2,39 6,17

Porez na energente 226.227 74,7 1,79 4,60

Porez na transport 63.339 20,9 0,50 1,29

Porez na onečišćenje

i prirodne izvore 13.358 4,4 0,11 0,27

Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=env_ac_tax&lang=en; pregledano 10.05.2013.

Posebno područje oporezivanja predstavljaju ekološki porezi koji iznose oko 2,5% BDP-a u

Uniji: najznačajniji su za Dansku (oko 6%BDP-a) i Nizozemsku (oko 4%), dok u Španjolskoj i

Litvi iznose samo 1,8% BDP-a. Oporezivanje potrošnje energije posebno je značajno za

Luksemburg, Poljsku, Sloveniju i Češku (2 – 2,5% BDP-a) (Kandžija, Cvečić, 2010, p.724.).

Grafikon 1. prikazuje prihode od ekoloških poreza u EU-27.

Grafikon 1. Ukupni prihodi od poreza na okoliš prema vrstama, EU-27, 2000-2011.

0

50

100

150

200

250

300

350

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

Godine

Mili

juni

EU

R.

Porez na energente Porez na transport Porez na onečišćenje i prirodne izvore

Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Total_environmental_tax_revenue_by_type_of_tax,_EU-27,_2000-2011_(EUR_1_000_million).png&filetimestamp=20130429154126; pregledano 11.05.2013.

34

Prihodi od ekoloških poreza su se u periodu izmeñu 2000. i 2007. godine povećavali, tj. u periodu

prije efekata financijske i ekonomske krize, koja je uzrokovala pad ekonomske aktivnosti, što je i

dovelo do pada prihoda od ekoloških poreza u 2008. i 2009. godini. Smanjenje prihoda tijekom

krize je odstupanje u neznatnoj mjeri s obzirom na generalno uzlazni pravac prihodovanja od

ekoloških poreza, tako da su se već u 2010. godini prihodi vratili u uzlaznu putanju, a u 2011.

godini prihod od ekoloških poreza bio za 5000 milijuna eura veći nego što je to bio na vrhuncu

2007. godine.

Grafikon 2. prikazuje prihode od ekoloških poreza u relaciji s bruto domaćim proizvodom,

prihodom od svih poreza i socijalnih doprinosa.

Grafikon 2. Ukupni prihodi od poreza na okoliš (%), EU-27, 2000.-2011.

0

1

2

3

4

5

6

7

8

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

Godine

(%)

U odnosu na BDP Udio ukupnih prihoda odporeza i socijalnih doprinosa

Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Total_environmental_tax_revenue,_EU-27,_2000-2011_(%25).png&filetimestamp=20130429154415; pregledano 11.05.2013.

Prihodi od ekoloških poreza usporeñeni s bruto domaćim proizvodom bili su gotovo konstantni

izmeñu 2000. i 2003. godine, smanjili se izmeñu 2003. i 2008. godine (s obzirom da je porast

prihoda od ekoloških poreza rastao sporije nego ukupni ekonomski rast), da bi se marginalno

povećali u 2009. godini, nakon čega su se opet neznatno smanjili u 2010. godini te konačno u

2011. godini došli na istu razinu kao 2009. godine. Generalni trend za prihod od ekoloških poreza

u relaciji s bruto domaćim proizvodom se smanjio dosežući minimum od 2.39% u 2011. godini

kao i u 2009. godini. Od 2003. do 2008. godine kao i 2010. i 2011. godine prihodi od ekoloških

poreza su se smanjili za isti postotak kao i ukupni prihod od svih poreza i socijalnih doprinosa.

35

Razina i stopa ekoloških poreza varira diljem Europe. Usporedbe treba uzeti s oprezom,

primjerice niski prihod od ekoloških poreza može značiti relativno nisku stopu ekoloških poreza,

ili kao rezultat veće stope ekoloških poreza, koja je imala efekt promjene ponašanja prema

okolišu od strane proizvoñača i potrošača. Veće razine prihoda od ekoloških poreza mogu biti

povezane s kupovinom oporezivanih dobara od strane privatnih ili poslovnih subjekata van

zemlje u kojoj su nastanjeni, ukoliko su ekološki porezi u inozemstvu niži od onih na domaćem

tržištu (primjer, kupnja benzina preko granice).

Važnost ekoloških poreza je bila velika u Nizozemskoj, Sloveniji i Malti (Grafikon 3). U 2011.

godini kao i u 2010. godini Bugarska je imala najveći udio od prihoda ekoloških poreza u

ukupnom postotku prihoda od svih poreza i socijalnih doprinosa. Na petom mjestu Latvija

takoñer je imala veliki udio prihoda od ekoloških poreza u ukupnom postotku prihoda od svih

poreza i socijalnih davanja. Danska je bila vodeća u top 5 u udjelu prihoda od ekoloških poreza

kao postotak u ukupnom bruto domaćem proizvodu. Finska je ostala na petom mjestu u omjeru

prihoda od ekoloških poreza u relaciji s bruto domaćim proizvodom. Na drugom kraju ljestvice,

Španjolska, Litva i u manjoj mjeri Francuska, Rumunjska i Slovačka su zabilježile nisku razinu

prihoda od ekoloških poreza, kao izmeñu ostalog i Island.

Grafikon 3. Porez za zaštitu okoliša kao % BDP-a, i kao % ukupnih poreza i socijalnih doprinosa, 2011.

0,00

2,00

4,00

6,00

8,00

10,00

12,00

Bel

gija

Bug

arsk

a

Češ

ka

Dan

ska

Nje

mač

ka

Est

onija

Ires

ka

Grč

ka

Špa

njol

ska

Fra

ncus

ka

Italija

Cip

ar

Latv

ija

Litv

a

Luxk

sem

burg

Mañ

arsk

a

Mal

ta

Niz

ozem

ska

Aus

trija

Pol

jska

Por

tuga

l

Rum

unjs

ka

Slo

veni

ja

Slo

vačka

Fin

ska

Šve

dska

šve

d

Vel

ika

Brit

anija

Isla

nd

EU

27

Zemlje

(%)

(%) Porezi i doprinosiza socijalno osiguranje

% BDP

Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Environmental_taxes_as_%25_of_GDP_and_as_%25_of_total_taxes_and_social_contributions,_2011.png&filetimestamp=20130429154546; pregledano 13.05.2013.

36

4.5.2. Prihodi po vrstama ekoloških poreza u EU

Energetski porezi (u koje spadaju porezi na pogonska goriva) predstavljaju daleko najveći udio

prihoda u sklopu ukupnih prihoda od ekoloških poreza – zaslužni za 74,7% od ukupnih prihoda

od ekoloških poreza u EU-27 u 2011. godini (grafikon 4). Ova vrsta poreza posebno je

zastupljena Litvi, Luksemburgu, Češkoj i Rumunjskoj gdje su zaslužni za 90 % ukupnih prihoda

od ekoloških poreza. Kao dijametralno suprotni primjer energetski porezi su zastupljeni s manje

od 60 % ukupnih prihoda od ekoloških poreza u Danskoj i Irskoj, a 51% na Malti i u

Nizozemskoj.

Grafikon 4. Ekološki porezi prema poreznim kategorijama, 2011.

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

Isla

nd

Niz

ozem

ska

Est

onija

Irsk

a

Pol

jska

Bel

gija

Slo

veni

ja

Fra

ncus

ka

Dan

ska

EU

-27

Mal

ta

Ma ñ

arsk

a

Eng

lesk

a

Bug

arsk

a

Latv

ija

Litv

a

Nje

mač

ka

Fin

ska

Slo

vač

ka

Šve

dska

Špa

njol

ska

Češ

ka

Italija

Aus

trija

Rum

unjs

ka

Luks

embu

rg

Por

tuga

l

Grč

ka

Cip

ar

Zemlje

(%)

Porez na energente Poreza na transport Porez na onečišćenje i prirodne izvore

Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Environmental_taxes_by_tax_category,_2011_(%25_of_total_environmental_taxes).png&filetimestamp=20130429154720; pregledano: 17.05.2013.

Transportni porezi su dali drugi najvažniji doprinos prihodima od ekoloških poreza EU-27 sa

20,9% u 2011. godini. Meñutim, njihov relativni značaj je bio mnogostruko veći na Malti, u

Danskoj i Irskoj, gdje su zaslužni za dio izmeñu 44,4% i 35,5% ukupnih prihoda od ekoloških

poreza. Najmanji udio transportnih poreza u ukupnom udjelu ekoloških poreza su u Litvi i

Estoniji s manje od 3 %.

Porezi za onečišćenje i resurse predstavljaju relativno mali udio (4.4 %) u totalnim prihodima od

ekoloških poreza u EU-27 u 2011. godini. Ovakav trend je prisutan kod gotovo svih članica

Europske unije, s iznimkom Nizozemske i Estonije kod kojih je prijavljen udio poreza za

37

onečišćenje i resurse od 10 % ukupnih prihoda od ekoloških poreza. Manje od 1 % unutar

ukupnog udjela prihoda od ekoloških poreza otpada na porez za onečišćenje i resurse u Austriji,

Rumunjskoj, Luksemburgu, Portugalu i Nizozemskoj, dok Grčka i Cipar uopće nisu imali

prihoda od ove vrste poreza.

4.5.3. Prihodi od ekoloških poreza prema ekonomskoj aktivnosti

Kroz sve članice Europske unije za koje postoje podaci iz 2010. godine (grafikon 5) kućanstva u

prosjeku plaćaju nešto manje od pola (47,1%) ekoloških poreza prikupljenih od strane države;

46,4% prihoda od energetskih poreza je prikupljeno od strane poslovnih subjekata (agrokultura,

ribarenje, rudarenje, proizvodnja, opskrba električnom energijom, graditeljstvo i uslužne

djelatnosti), a 3,3% od stranaca. Luksemburg se ističe sa 37,4% od svih energetskih poreza

plaćenih od strane stranaca (velika većina od toga otpada na kupovinu benzinskih derivata od

strane stranaca, s obzirom da je cijena goriva u toj zemlji vrlo povoljna u odnosu na susjedne

zemlje).

Doprinos od strane poljoprivrede, šumarstva i ribarenja u ukupnom prihodu energetskih poreza

po plaćenim aktivnostima je bio manji od 3 % u svim zemljama članicama Europske unije (i

Norveške), s iznimkom Litve (2009.), Mañarske i Austrije. Za većinu europskih zemalja

rudarenje, proizvodnja, opskrba električnom energijom, grañevinarstvo i uslužne djelatnosti

(uključujući transportne djelatnosti) sudjeluju s udjelom od 25% do 45 % ukupnog prihoda od

energetskog poreza po ekonomskim aktivnostima, s iznimkom Luksemburga i Španjolske s

udjelom ispod 25%, kao i Malte preko 40% te Grčke, Češke i Bugarske preko 50%.

Generalno najveći udio profita energetskih poreza od poslovnih subjekata dolazi iz najveće

grupirane skupine aktivnosti (grafikon 5) koja sadrži rudarenje, proizvodnju, opskrbu električnom

energijom, grañevinarstvo i sve uslužne djelatnosti osim onih povezanih s transportom i

skladištenjem. Ovaj podatak je bio posebno točan u Grčkoj, Bugarskoj i Danskoj (2008.),

Njemačkoj (2007.), Italiji, Češkoj Nizozemskoj i Velikoj Britaniji gdje su te aktivnosti zaslužne

za 50% udjela unutar ukupnog profita energetskog poreza koji dolazi od strane poslovnih

subjekata.

38

Grafikon 5. Ekološki porezi prema ekonomskoj aktivnosti 2010. (1) (% poreza na energente u poreznim prihodima), 2010.

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%B

elgi

ja (

2)

Bug

arsk

a

Češ

ka

Dan

ska

(3)

Nje

mač

ka (

2)

Grč

ka

Špa

njol

ska

Italija

Latv

ija

Litv

a (4

)

Luks

embu

rg

Mañ

arsk

a

Mal

ta (

5)

Niz

ozem

ska

Aus

trija

Por

tuga

l

Rum

unjs

ka

Fin

ska

(3)

Šve

dska

Vel

ika

Brit

anija

Nor

vešk

a

Zemlje članice EU

(%)

Poljoprivreda; ribarstvo Rudarenje, proizvodnja,opskrba električnom energijom,graditeljstvo i uslužne djelatnosti

Transport i skladištenje Rezident Nerezident Nerasporeñeno

Nema dostupnih podataka za države članice koje nisu prikazane. (2) 2007. (3) 2008. (4) 2009. (5) Podaci samo za kućanstva, nerezidente, i nerasporeñene. Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Energy_taxes_by_ec_act.png&filetimestamp=20130412152641; pregledano: 22.05.2013.

U devet od dvadeset zemalja članica za koje postoje podaci iz 2010. godine, u prosjeku 30 % od

svih prihoda od energetskih poreza dobivenih od strane poslovnih subjekata dolazi iz aktivnosti

transporta i skladištenja. Isto je zabilježeno i u Norveškoj koja nije zemlja članica. Udio ove

aktivnosti je bio posebno visok u Španjolskoj, Luksemburgu i Belgiji (2007.), gdje više od pola

profita energetskog poreza od strane poslovnih subjekata otpada na transport i skladištenje.

U prosjeku 66% od transportnog poreza prikupljenog od strane države u onim zemljama

Europske unije za koje postoje podaci (grafikon 6), je plaćeno od strane kućanstava, 18.2% od

strane poslovnih subjekata (poljoprivreda, ribarenje, industrija, grañevinarstvo, i sve uslužne

djelatnosti osim onih koje se bave transportom i skladištenjem), 11.6% je ne alocirano. Udio

plaćen od strane poslova transporta i skladištenja je bio 3,4%, dok dio plaćen od strane stranih

državljana je bio zanemarivih 0.1%. Relativna važnost kućanstava u udjelu ukupnog profita

39

transportnog poreza je pala na jednu petinu ukupnih prihoda transportnog poreza u Bugarskoj i

Češkoj.

Grafikon 6. Ekološki porezi prema ekonomskoj aktivnosti 2010. (1) (% poreza na transport u poreznim prihodima), 2010.

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

Bel

gija

(2)

Bug

arsk

a

Češ

ka

Dan

ska

(3)

Nje

mač

ka

Grč

ka

Špa

njol

ska

(5)

Italija

(5)

Latv

ija

Litv

a

Luks

embu

rg (

4)

Mañ

arsk

a

Mal

ta (

5)

Niz

ozem

ska

Aus

trija

Por

tuga

l

Rum

unjs

ka

Fin

ska

(3)

Šve

dska

Vel

ika

Brit

anija

Nor

vešk

a

Zemlje

(%)

Poljopriv reda; ribarstv o Rudarenje, proizv odnja,opskrba električnom energijom,graditeljstv o i uslužne djelatnosti

Transport i skladištenje Rezidenti Nerezidenti Nerasporeñeno

Nema dostupnih podataka za države članice koje nisu prikazane. (2) 2007. (3) 2008. (4) 2009. (5) Podaci samo za kućanstva, nerezidente, i nerasporeñene. Izvor: Eurostat, 2013., Environmental tax statistics, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Transport_taxes_by_ec_act.png&filetimestamp=20130412152733; pregledano: 14.05.2013. Ponekad se tvrdi da zbog toga jer je jedan od ciljeva zelenih poreza promijeniti ponašanje (za

poboljšanje okoliša), oni neće biti znatni i pouzdani izvor javnih poreznih prihoda. Ovaj

argument se opovrgnuo ranije u ovom radu: gdje porez za zaštitu okoliša smanjuje umjesto da

eliminira neke aktivnosti ili korištenje nekog proizvoda, samim time on će i dalje podizati

prihode, a ti prihodi mogu biti značajni i trajni. Postoje mnogi primjeri poput ovog poreza za

zaštitu okoliša, uključujući poreze na pogonska goriva, ostale vrste korištenja energije, drugih

osnovnih resursa (kao što su agregati) i odlaganje otpada. Ponašanje kao odgovor na porez će

ovisiti o elastičnosti potražnje, a gdje ona nije previsoka, porez može dovesti u oba smjera, od

povećanja prihoda do smanjenje potražnje. Okolišni porezi su bili važan izvor poreznih prihoda u

prošlosti a tako će biti i dalje biti tako u budućnosti.

40

4.6. Izdaci za zaštitu okoliša u EU Izdaci za zaštitu okoliša mogu se analizirati proučavanjem tri glavne osnovice: javni sektor,

industrija (rudarstvo i miniranje, proizvodnja, i opskrba strujom, plinom i vodom), kao i

specijalizirane proizvoñače ekoloških usluga (javna i privatna poduzeća specijalizirana za usluge

zaštite okoliša, kao što je skupljanje otpada).

Specijalizirani proizvoñači obračunavaju najvišu razinu izdataka za zaštitu okoliša u EU-27 u

2011., oko 151 000 milijuna EURA, što se može izjednačiti s nešto više od polovine (52,7%) od

ukupne razine rashoda. Ostatak je podijeljen izmeñu izdataka iz javnog sektora (83 400 milijuna

EUR), i industrije (52 300 milijuna EUR).

Izmeñu 2001. i 2011., rashodi specijaliziranih proizvoñača u EU-27 skoro su se udvostručili

(60,2%). U istom razdoblju došlo je 32,1% porasta izdataka za zaštitu okoliša od strane javnog

sektora, dok su rashodi od industrije uglavnom ostali nepromijenjeni. Suprotno općoj tendenciji

rasta izdataka za zaštitu okoliša tijekom većeg dijela XXI. stoljeća, najnovije stope rasta u

razdoblju izmeñu 2008. i 2009. odražavaju, barem u odreñenoj mjeri, utjecaj financijske i

gospodarske krize. Tu je smanjenje od 7,7% u izdacima za zaštitu okoliša od strane industrije,

dok su rashodi manji za 3,6% za specijalizirane proizvoñače, nakon tog pada uslijedio je ponovni

rast istih u 2010. godini.

Alternativa analiza može se provesti proučavanjem odnosa izmeñu zaštite okoliša i potrošnje

bruto domaćeg proizvoda (BDP). Za specijalizirane proizvoñače u EU-27 taj omjer je iznosio

1,2% BDP-a u 2011. u usporedbi s 0,7% u javnom sektoru i 0,4% za industriju (grafikon 7).

Relativna veličina izdataka za zaštitu okoliša od strane specijaliziranih proizvoñača (u usporedbi

s BDP-om) porasla je za 0,2 postotnih bodova izmeñu 2001. i 2011. Nasuprot tome, relativna

veličina izdataka javnog sektora za zaštitu okoliša (u odnosu na BDP) je manje ili više stabilna u

istom razdoblju, dok je razina rashoda od strane industrijskog sektora pala u odnosu na BDP

izmeñu 2001. i 2003., nakon čega su ostale uglavnom nepromijenjene sve do 2011. godine.

41

Grafikon 7. Ukupni izdaci za zaštitu okoliša, EU-27, 2001.-2011. (1)

0

30000

60000

90000

120000

150000

2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

(Stu

pci,

Mili

juni

EU

RA

)

0,00

0,25

0,50

0,75

1,00

1,25(Linije, %

of BD

P)

Industrija Specijalizirani proizv oñačiJav ni sektor IndustrijaSpecijalizirani proizv oñači Jav ni sektor

(1) Procjene. Izvor: Eurostat, 2013., Environmental protection expenditure, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Figure_1_Total_envt_pr

_exp_EU-27_2001-2011.png&filetimestamp=20130611140646; pregledano: 29.05.2013.

Grafikon 8. pruža informacije koje se odnose na različite kategorije koje čine izdatke za zaštitu

okoliša u EU-27. Najveće područje u 2011. godini je pitanje gospodarenja otpadom, nakon čega

slijedi pročišćavanje otpadnih voda. Gotovo dvije trećine rashoda unutar te dvije kategorije

otpada na specijalizirane proizvoñače. S druge strane, postojala je relativno niska razina izdataka

za zaštitu okoliša vezanih uz onečišćenje zraka, na koje više od četiri petine ukupnog broja (84%)

se odnosi na industriju. Kategorija zagañenja zraka čini četvrtinu ukupnih izdataka za zaštitu

okoliša u grani industrije.

42

Grafikon 8. Ukupni izdaci za zaštitu okoliša prema kategorijama, EU-27, 2011. (1)

0,00

0,25

0,50

0,75

1,00

1,25

Industrija Specijalizirani proizvoñači Javni sektor

Ostala podru čja

Otpad

Otpadne vode

Zrak

(1) Procjena. Izvor: Eurostat, 2013., Environmental protection expenditure, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Figure_2_Total_envt_protection_expenditure_by_domain_EU-27_2011.png&filetimestamp=20130611140813; pregledano: 1.06.2013.

43

5. IMPLIKACIJE UPOTREBE EKOLOŠKIH POREZA

Porezi za zaštitu okoliša su naširoko uvedeni u cijeloj Europi, a i drugdje u svijetu u posljednjih

20 godina. Glavna svrha zelenih poreza je smanjiti zagañenje i očuvanje prirodnih resursa.

Meñutim, mnogi zeleni porezi će takoñer podići značajne porezne prihode, a neki, poput poreza

na pogonska goriva, uvedeni su za tu svrhu i prije nego su se uvodili zeleni porezi, niti su

smatrani kao zeleni porezi. Važno je shvatiti da je povećanje prihoda od poreza i promjene

ponašanja prema okolišu nisu meñusobno isključivi. Porezi mogu pouzdano povećati prihode i

promijeniti ponašanje prema okolišu u isto vrijeme. Za primjer, povećanje poreza na gorivo,

uvedeno od strane Vlade Velike Britanije u 1993., prvenstveno je uvedeno za podizanje prihoda

(i učinio je to), ali to je takoñer smanjilo potražnju za benzinom i time smanjio utjecaj na okoliš.

Ako potražnja padne za manji udio od poskupljenja, tada će porezno inducirano poskupljenje

dovesti do povećanja poreznih prihoda i smanjenja utjecaja na okoliš (Green Fiscal Commission,

2009.).

Unatoč dugogodišnjoj praksi da se pomoću zelenih poreza povećaju prihodi, i smanjiti utjecaj na

okoliš, čini se da postoji javni otpor kada se njihove porezne stope povisuju, čak i tamo gdje je to

povećanje neophodno za očuvanje okoliša, kao što su ublažavanje klimatskih promjena.

Argument poreza za zaštitu okoliša je taj da, ako je proizvod ili aktivnost skuplja, ljudi će

kupovati ili se baviti tim aktivnostima manje. Ako je djelatnost povezana s prekomjernom štetom

za okoliš, to će smanjiti štetu za okoliš. Procjene učinkovitosti zelenih poreza nakon njihove

provedbe poželjno je ne samo da se vidi koliko su oni utjecali na povećanje zaštite okoliša, već

kako ih najbolje uvesti i komunicirati o njihovom utjecaju i vrijednostima s onima koji odlučuju o

njihovom uvoñenju, kao i s onima koji te poreze plaćaju poput poslovnih subjekata i krajnjih

kupaca.

Poteškoća ocjenjivanja učinkovitosti zelenih poreza je ta da postoje mnogi faktori koji utječu na

ono što ljudi kupuju ili rade, osim cijene, a procjena mora nekako odvojiti različite utjecaje tih

čimbenika, koji izmeñu ostalog uključuju i promjene tržišnih cijena koje nisu uzrokovane

porezima, rast ili kontrakcije gospodarstva i prihoda, kao i činjenica da su zeleni porezi često

uvedeni kao dio 'Paketa' od nekoliko okolišnih politika. Tako da može biti teško ili nemoguće

izolirati u potpunosti učinak poreza. To je jedan od razloga zašto se politika evaluacije,

uključujući i zelene poreze, provode relativno rijetko. Osim toga, one zahtijevaju puno vremena,

podatkovno i resursno su intenzivne, a mogu biti neuvjerljive i netočne. Ali bez obzira na to, tu su

44

i brojne potrebe za kreatore politike da ih provode poput - negativne reakcije protiv loše uvedenih

poreza imaju tendenciju da su jače od pozitivnih reakcija kada oni su provedeni kao što se

očekuje (Green Fiscal Commission, 2009.).

5.1. Utjecaj ekoloških poreza na konkurentnost

Konkurentnost je višedimenzionalna kategorija koja se može promatrati u smislu cjelokupne

nacionalne ekonomije, sektora, djelatnosti, ali i samog poduzeća (Škuflić, L., 1999.), što implicira

mogućnost promatranja konkurentnosti na makro, mezzo i mikro razini.

Porter definira konkurentnost kao sposobnost nacionalne ekonomije u korištenju prirodnih

resursa, fizičkog i ljudskog kapitala. (Porter, 2005.). Nemoguće je postati konkurentan na

nacionalnoj i/ili globalnoj razini, a sukladno tome i povećati životni standard svojih grañana, ako

se govori o nepostojanju jasno definirane strategije i makroekonomske politike koja je usklañena

s ciljevima postavljenima u samoj strategiji.

Gledajući s mikro razine, konkurentnost predstavlja problem poduzeća i uključuje sve faktore

koji pomažu poduzeću da poboljša svoj financijski rezultat poslovanja kratkoročno, odnosno

poveća vrijednost poduzeća dugoročno. Poduzeće će biti konkurentno ako je razina njegovih

troškova jednaka ili manja od razine konkurenata uz pretpostavku ostvarivanja podjednake razine

prihoda, odnosno ukoliko poduzeće održava troškove na razini konkurenta, ali uz realizaciju puno

većih prihoda. (IMD, 1991.).

Dvije naširoko uočene zapreke za veće korištenje ugljičnog poreza ili trgovine emisijama su

učinci na meñunarodnu konkurentnost industrije i raspodjelu dohotka. Zabrinutost o dodatnim

troškovima poslovanja koje nameće ugljični porez ili trgovanje emisijama, i posljedice tih

troškova na konkurentnost poduzeća na meñunarodnim tržištima bio je izvor političke opozicije u

mnogim zemljama. Moguće je identificirati strategije kojima bi se nadoknadio taj efekt

(primjerice, pomoću prihoda koji su se skupili od poreza za zaštitu okoliša, za smanjenje drugih

poreza), ali ostaje zabrinutost, posebno o utjecaju energetskih poreza na energetski intenzivnim

sektorima okrenutim meñunarodnom tržištu. Te zabrinutosti objašnjavaju široko korištenje

sektorskih izuzeća od poreza za zaštitu okoliša i besplatnu dodjelu naknada za trgovanja

emisijama (Fullerton, Leicester, i Smith, 2010., p.464.).

Kada se govori o meñunarodnoj konkurentnosti vrlo je važno prepoznati da učinci poreza na

ugljik ili trgovanje emisijama nisu jednaki u svim sektorima industrija pojedinih zemalja, ukupni

45

učinak na konkurentnost mogao bi biti neutraliziran, u prosjeku, po tečajnim kriterijima. Isti

učinak mogao bi se postići vraćanjem ubranog prihoda od poreza u industrijski sektor, kroz

smanjenje ostalih poreza (porez na korporativnu dobit, porez na dohodak). U svakom slučaju,

neto učinak poreza na ugljik će biti veći u sektorima koji intenzivnije koriste energiju nego u

sektorima sa nižom potrošnjom. Ubiranje većih poreza u sektorima koji intenzivnije koriste

energiju dobar je put ka smanjenju emisija ugljičnog dioksida. Izuzeća su predložena za 6

energetskih najintenzivnijih sektora u EU (energetika, industrijski procesi, korištenje otapala,

poljoprivreda, promjene u korištenju zemljišta i šumarstvo, gospodarenje otpadom) (Fullerton,

Leicester, i Smith, 2010., p.464.).

Prvo, energetski intenzivni sektori odgovorni su za nesposobnost smanjenja emisija jer se poticaji

za smanjenje razlikuju po sektorima. Drugo, tipično izuzeće u sektorima sa visokim emisijama

gdje bi se moglo u velikoj mjeri smanjiti štetne emisije za isti ukupni učinak potrebno je smanjiti

emisije negdje drugdje u gospodarstvu. Treće, smanjivanje emisije stakleničkih plinova,

ponajprije ugljičnog dioksida, u središtu je svake strategije suzbijanja posljedica klimatskih

promjena. Ključni stup europske strategije za klimu i energiju je shema trgovanja dozvolama za

emisiju CO2 (ETS), daleko najveći multinacionalni sustav te vrste na svijetu. U sklopu sustava,

pokrenutog 2005., gotovo 10.000 velikih tvornica u EU kupuje i prodaje dozvole za emisiju CO2.

Tvornice koje premaše svoju kvotu mogu kupiti neiskorištene dozvole onih koji su uspješniji u

smanjivanju svojih emisija. Sustavom je obuhvaćeno oko 40 posto ukupne emisije CO2 u EU.

No, velikodušno dodjeljivanje dozvola od strane ETS-a rezultiralo je golemom dobiti energetskih

kompanija, nekih od najvećih zagañivača u EU, koja se procjenjuje na 1,2 milijarda eura

(Fullerton, Leicester, i Smith, 2010., p.464.).

Ograničenje količine emisija koju pojedino postrojenje ili država smiju emitirati dovodi do

povećanja konkurentnosti niskougljičnih tehnologija. Jeftine dozvole takoñer nisu potaknule

industriju na veća ulaganja u čistu infrastrukturu i energetsku učinkovitost.

Utjecaj poreza na ugljik na konkurentni položaj proizvoñača može se u principu neutralizirati

ubiranjem poreza na uvoz i sniženjem, odnosno povratom poreza na ugljika za izvoz. Na uvoz bi

trebao biti naplaćen porez jednak porezu na ugljik koji snosi domaći proizvoñač, dok povrat

poreza na izvoz mora biti jednak naplaćenom porezu na ugljik na domaću proizvodnju.

Poterba i Rotemberg (1995.) u svom radu iznose da uvoñenje graničnih poreznih prilagodbi ima

značajne pravne prepreke jer one ne bi bile u skladu sa pravilima WTO-a. One takoñer uključuju

46

teške praktične i ekonomske probleme. Prvo, granična porezna prilagodba može narušiti poticaje

za smanjenje zagañenja zbog sniženja odnosno povrata poreza na ugljik proisteklom

proizvodnjom izvezene robe. Drugo, odluka mora biti donesena bez obzira da li se granična

porezna prilagodba primjenjivala na trgovinu sa zemljama koje nisu usvojile odgovarajuću

politiku zaštite okoliša. Treće, može biti nemoguće definirati odgovarajuću poreznu stopu jer se

domaće tvrtke mogu odlučiti za proizvodne tehnike koje uključuju različite razine onečišćenja.

Ako se granične porezne prilagodbe izračunavaju na temelju prosječnog onečišćenja, nekim

proizvoñačima će „ići na ruku“ a drugima raditi štetu.

Osim već navedenog valja imati na umu i pitanje konkurentnosti industrije čije se porezno

opterećenje povećava. Kako se ekološki porezi primjenjuju na nacionalnoj razini postoji mišljenje

kako se takvim djelovanjem domaća industrija stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge

zemlje, te je stoga izuzetno važna preporuka Europske komisije koja obuhvaća sve zemlje

članice, a kojom se propisuju minimalne stope poreza koje je potrebno uvesti u svim zemljama

članicama.

5.1.1. Globalni indeks konkurentnosti (GCI2)

Svjetski ekonomski forum (WEF) definira konkurentnost kao sklop institucija, javnih politika i

faktora koji odreñuju razinu produktivnosti neke zemlje. Drugim riječima, konkurentnost zemlje

znači postojanje funkcionalnog sustava različitih institucija, transparentnost i kvalitetu procesa

stvaranja javnih politika i donošenja odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu

na produktivne sposobnosti gospodarstva i društva u cjelini.

S obzirom na velike razlike u razvijenosti pojedinih zemalja Europske unije i svijeta, a samim

time i nošenja s potencijalnim globalnim krizama i daljnjim razvojem, došlo je do potrebe za

mjerenjem konkurentnosti svih zemalja svijeta a samim time i konkurentnosti Europske Unije.

Globalni indeks konkurentnosti je složeni izračun koji se računa za svaku zemlju pojedinačno

kroz usporedbu pojedinih ekonomskih komponenti s stupnjem razvoja u kojoj se ta zemlja nalazi.

Te komponente nazvane su 12 stupova konkurentnosti (Schwab, 2013., p.4-7.).

2 GCI (Global Competitiveness Index): mjeri konkurentnost 144 država u različitim fazama gospodarskog razvoja. Uzimajući u obzir utjecaj ključnih čimbenika koji doprinose stvaranju uvjeta za konkurentnost, poseban naglasak stavlja na makroekonomsko okruženje, kvalitetu državnih institucija, stanje tehnologije i prateće infrastrukture.

47

1. stup : institucije

Kvaliteta institucija ima jak utjecaj na konkurentnost i rast. To utječe na investicijske odluke i

organizaciju proizvodnje te igra ključnu ulogu u načinu na koji društva distribuira prednosti i

snosi troškove razvojnih strategija i politika.

2. stup : infrastruktura

Dobro razvijena infrastruktura smanjuje učinak udaljenosti izmeñu regija, integrirajući

nacionalno tržište i odnos sa drugim zemljama i regijama, te pozitivno utječe na gospodarski rast

i smanjenje nejednakosti prihoda i siromaštva.

3. stup : makroekonomska okolina.

Npr. stalno prisutan fiskalni deficit ograničava sposobnost države da u budućnosti reagira na

poslovne cikluse, a privreda ne može rasti na održiv način, ako nema stabilno makroekonomsko

okruženje.

4. stup : zdravstvo i primarno obrazovanje

Zdrava radna snaga je bitna za konkurentnost i produktivnost jedne zemlje jer narušeno zdravlje

vodi do značajnih troškova poslovanja, dok kvalitetno osnovno obrazovanje povećava efikasnost

svakog radnika pojedinačno, a time utječe i na konkurentnost cijele ekonomije.

5.stup : visoko obrazovanje i usavršavanje

Današnje globalizirano gospodarstvo zahtijeva od zemlje njegovanje dobro obrazovanih radnika

koji su u stanju obavljati složene zadatke i prilagoditi se brzo promjenjivom okruženju i

razvojnim potrebama gospodarstva.

6. stup: robna učinkovitost tržišta

Zemlje sa efikasnim tržištem roba su u dobroj poziciji jer mogu proizvoditi proizvode i usluge

koji odgovaraju zahtjevima ponude i potražnje, te njima trgovati. Zdravo konkurentno tržište,

važno je u postizanju tržišne efikasnosti i poslovne produktivnosti. Da bi se ostvarile najbolje

mogućnosti za razmjenu roba potreban je minimum državne intervencije kako ne bi ometala

poslovne aktivnosti. Na primjer, opterećenost porezima, restriktivni i diskriminatorni propisi

direktnih stranih investicija, ometaju i konkurentnost i meñunarodnu trgovinu. Ekonomski zastoj

koji ima za posljedice pad trgovine i rast nezaposlenosti, povećava pritisak države da usvoji

mjere za zaštitu domaćih poduzeća i poslovanja. Ipak limitiranje ukupne trgovine ne samo da bi

povećalo trenutni pad, već bi u dužem roku smanjilo privredni rast, posebno u zemljama u

razvoju. Efikasnost tržišta zavisi i od orijentacije potrošača i sofisticiranosti kupaca, jer inovativni

i orijentirani kupci daju snagu poduzećima da budu djelotvorniji na tržištu.

48

7. stup: učinkovitost tržišta rada

Efikasnost i fleksibilnost tržišta rada su presudni za osiguravanje da se radnici najefikasnije

iskoriste u privredi uz uvjet da tržište potiče radnike da ulože najveće napore u pronalaženju

posla koji će kvalitetno i stručno raditi.

8. stup : razvoj financijskog tržišta

Učinkovit financijski sektor izdvaja sredstva koja dolaze od grañana, kao i ona koji ulaze u

gospodarstvo iz inozemstva, kako bi ih najproduktivnije namijenilo. To kanalizira sredstva za one

poduzetničke i investicijske projekte s najvišom očekivanom stopom povrata, a ne na politički

povezane projekte.

9. stup: tehnološka spremnost

U današnjem globaliziranom svijetu, tehnologija je jako bitna za tvrtke koje se natječu i

napreduju. Tehnološka spremnost mjeri agilnost kojom ekonomija usvaja postojeće tehnologije

kako bi se poboljšala produktivnost u industriji, s posebnim naglaskom na njezinu sposobnost da

u potpunosti dopusti utjecaj informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) u dnevnim

aktivnostima i proizvodnim procesima za povećanu učinkovitost i omogućavanje inovacija za

konkurentnost. ICT ključan je za omogućavanje funkcioniranja zemalja visoke razine tehnološke

spremnosti. Tehnologija ima veliki utjecaj na održivi rast, stoga se ulažu velika sredstava u razvoj

novih tehnologija sa ciljem smanjenja upotrebe fosilnih goriva i okretanju ka obnovljivim.

10. stup: veličina tržišta

U eri globalizacije, meñunarodna tržišta postala su zamjena za domaća tržišta, a posebno za male

zemlje. Dokazano je da je otvorenost trgovine pozitivno povezana s rastom, posebno za zemlje s

malim domaćim tržištima.

11. stup: Poslovna sofisticiranost

Poslovna sofisticiranost se odnosi na dva elementa koja su složeno povezana: kvaliteta ukupnih

državnih poslovnih mreža i kvaliteta pojedine tvrtke u segmentu poslovanje i strategija. Ti faktori

su osobito važni za zemlje u poodmakloj fazi razvoja, kada, u velikoj mjeri, su više-manje

osnovni izvori poboljšanja produktivnosti iscrpljeni.

12 stup: inovacija

Znatni dobitci mogu se ostvariti poboljšanjem institucija, izgradnjom infrastrukture, smanjenjem

makroekonomske nestabilnosti, odnosno poboljšanjem ljudskog kapitala, svi ti faktori na kraju

izgleda da će upasti u razred opadajućih prinosa. Isto vrijedi i za učinkovitosti rada, financijski

sektor i tržište dobara. Na duge staze, životni standard u velikoj mjeri mogu povećati samo

tehnološke inovacije.

49

Iako su svi od opisanih stupova bitni u odreñenoj mjeri za sve ekonomije, jasno je da će oni

utjecati na njih na različite načine. Najbolji način za Kambodžu kako bi poboljšala svoju

konkurentnost nije isti kao najbolji način za Francusku. To je zato što su Kambodža i Francuska u

različitim fazama razvoja (Tablica 6).

Tabela 6. Zemlje / ekonomije u fazama razvoja

Faza 1 Tranzicija Faza 2 Tranzicija Faza 3

Osnovni faktori Faza 1 - Faza 2 Faktori

efikasnosti Faza 2 - Faza 3 Inovacijski faktori

Kambodža Alžir Bugarska Hrvatska Australija

Obala Bjelokosti Bolivija Makedonija Estonija Austrija

Etiopija Egipat Crna Gora Mañarska Belgija

Nigerija Venezuela Rumunjska Latvija Cipar

Srbija Litva Češka

Poljska Danska

Rusija Finska

Francuska

Njemačka

Grčka

Irska

Italija

Japan

Luksemburg

Malta

Nizozemska

Portugal

Slovačka

Slovenija

Španjolska

Švedska

Švicarska

Velika Britanija

Sjedinjene Američke Države

Izvor: World Economic Forum, 2013., The Global Competitiveness Report 2012.–2013., dostupno na: http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2012-13.pdf; pregledano: 20.08.2013.

Tablica prikazuje faze razvoja zemalja članica EU, te par proizvoljno odabranih zemalja

nečlanica korištenih u svrhu analize trenutnog razvoja zemalja članica EU-27.

50

5.1.2. Indeks održive konkurentnosti

Ekološki porezi u samom indeksu konkurentnosti nemaju neku značajniju ulogu, meñutim 2010.

godine Svjetski Ekonomski Forum je uveo novi indeks konkurentnosti koji gleda na održivost

konkurentnosti (Sustainable Competetivness Index), koji se dobiva računajući rezultate globalnog

indeksa s dva novouvedena stupa, socijalnog i ekološkog (Slika 1.).

Slika 1. Globalni indeks konkurentnosti

Izvor: World Economic Forum, 2013., The Global Competitiveness Report 2012–2013., dostupno na: http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2012-13.pdf; pregledano: 20.08.2013.

Samim time vidljivo je kako ekološki porezi i ekološka osviještenost uz socijalnu ustrojenost

države igraju veliku ulogu na dugoročnost i održivost konkurentnosti, i tek s njihovim uvoñenjem

se može vidjeti stvarnu konkurentnost države.

U daljnjoj razradi detaljnije će se biti objašnjena ta dva novo-uvedena stupa, s fokusom na

ekološki segment, budući da su ekološki porezi tematika ovoga rada. Mora se napomenuti kako

ekološki stup ne gleda ekološke poreze kao jedan od čimbenika za mjerenje konkurentnosti, već

kao alat koji će dovesti do krajnjeg rezultata, koji će na kraju povećati konkurentnost. (smanjenje

co2 emisija, zbrinjavanje otpada itd.).

51

Stup ekološke održivosti

Za razvijanje stupa ekološke održivosti, Forum je usko surañivao sa stručnjacima Yale Centra za

ekološko pravo i politike (YCELP) i Centra za meñunarodnu znanstvenu ekološku informacijsku

mrežu (CIESIN) na ekološkom institutu Sveučilišta Columbia, da bi se definirali najbolji

postojeći pokazatelji za korištenje u ovom području i razumjeli nedostatci tih podataka. Mjere

koje su donesene ovdje i implementirane u stup ekološke održivosti su trebale nadopuniti mnogo

širu analizu koja se provodi kroz Indeks ekološke učinkovitosti (Environmental Performance

Index) EPI u produkciji ove dvije organizacije, i koji pruža puno sveobuhvatniji pokazatelj

nacionalne izvedbe na različitim čimbenicima s ciljem zaštite okoliša. U ovom stupu, pokazatelji

su prikupljeni u različitim kategorijama usmjerenim na pokrivanje najvažnijih aspekata za

održivost okoliša.

Prvo područje mjerenja u stupu ekološke održivosti je politika zaštite okoliša, koja se sastoji od

pokazivača za strogost i provedbu ekološke regulacije. Druga mjera politike pruža pokazatelj

zaštite Bioma (veliko područje ekozone na zemlji), koja ocjenjuje jesu li barem 17 posto površina

svakog staništa pod službenom zaštitom. Takoñer se uključuje mjera voñenja evidencije broja

ključnih meñunarodnih ugovora za zaštitu okoliša, od ukupno njih 25, koji su ratificirani od

strane pojedinačnih zemalja (Strange, Bayley, 2008.).

Drugo područje odnosi se na uporabu obnovljivih izvora energije. Ovi pokazatelji obuhvaćaju

mjere kontrola intenziteta crpljenje vode za potrebe poljoprivrede u gospodarstvu. Mjere kontrola

osiromašivanja šumi, koje uzimaju u obzir i satelitske snimke o procjeni postotka ukupne

površine koje su opustošene (ili šumovite) tijekom vremena. To su još i mjere kontrola

iskorištavanja ribolovnih područja. (Strange, Bayley, 2008.).

Treće područje uzima u obzir degradaciju okoliša, što može uzrokovati ozbiljne posljedice na

ljudsko zdravlje, kao i uništavanje ekosustava. Specifični pokazatelji koji se koriste za mjerenje

ovoga koncepta su razina koncentracije lebdećih čestica, kvaliteta prirodnog okoliša, i CO2

intenzitet. (Strange, Bayley, 2008.).

Kvaliteta prirodnog okoliša je percepcija na temelju procjena lokalnog stanja okoliša koji se mjeri

promatranje broja lokalnih poslovnih vodećih tvrtki na području promatranja. CO2 intenzitet je

mjera učinkovitosti korištenja energije u odnosu na emisije koje proizvodi. Takoñer, još nije

sasvim jasno kako doprinos zemalja na klimatske promjene ima utjecaj na nacionalnu

konkurentnost, osobito u nedostatku meñunarodnog sporazuma koji će nametnuti troškove

velikim zagañivačima (Schwab, 2013, p.14.).

52

Stup socijalne održivosti

Iako je fokus ovoga poglavlja utjecaj ekoloških poreza na konkurentnost, budući da su za

računanje samo-održivog indeksa konkurentnosti potrebni i podaci iz segmenta socijalne

održivosti, obraditi će se i ovaj stup ukratko.

Za socijalnu održivost, Forum identificira tri konceptualne kategorije (Murphy, 2012.):

Prva kategorija ima za cilj procijeniti pristup populacije osnovnim potrepštinama (nemogućnost

pristupa osnovnim potrepštinama govori o stanju siromaštva). To uključuje tri pokazatelja:

pristup sanitarijama, pristup pitkoj vodi, te pristup zdravstvenim uslugama. Ova kategorija je

dakle mjera uključenosti, kao i mjera za ispunjavanje osnovnih tjelesnih potreba. Ostali

pokazatelji koji se mogu smatrati relevantnim i koje je cilj uključiti, ali nije se moglo zbog

nedostatka podataka, uključuju pristup dostojnom stanovanju i prehrambenoj sigurnosti.

Stanovništva s nedostatnim količinama vode, hrane, skloništa, zdravstvenih resursa, sanitarija ne

mogu se razviti u punom kapacitetu.

Druga kategorija je povezana s konceptom percipirane ekonomske sigurnosti. Stoga je cilj

procijeniti podložnost populacije ekonomskoj isključenosti. Tri pokazatelja su odabrana za ovu

ocjenu: zapošljavanja osoba posebne skrbi kao postotak ukupne zaposlenosti, opseg sive

ekonomije, i mreža socijalne sigurnosne zaštite.

Treća kategorija ocjenjuje društvenu koheziju. Procjena uključuje tri pokazatelja: prihodi po

Ginijevom indeksu, društvenu pokretljivost i nezaposlenost mladih.

5.1.3. Reforme ekoloških poreza i energetska održivost pojedinih sektora

Kako se ne mogu jasno izdvojiti utjecaji ekoloških poreza na pojedine grane u gospodarstvu, i ne

postoji način za prikazati kako pojedini porezi utječu na odreñenu granu industrije, u smislu toga

da će na neke poslovne subjekte unutar iste grane ti porezi djelovati negativno na poslovanje, dok

za druge poslovne subjekte to može biti pozitivan pomak.

Iako je početna misao takva da prevladava mišljenje kako su ekološki porezi prvenstveno nameti

koji smanjuju profit poduzećima, u praksi je slika u potpunosti drukčija. Utjecaj na okoliš može

biti smanjen racionalnom upotrebom resursa, smanjenjem emisija u zrak, tlo, vodu te

smanjivanjem količine otpada kroz odvojeno sakupljanje otpada i recikliranje. Takva praksa

smanjuje ujedno i troškove poduzeća.

53

Salmons i Ekins (2007.) analiziraju utjecaj poreznih stopa na pojedine industrijske sektore.

Sektori izabrani za analizu su navedeni u tablici 7, a čine je sektori srednje do visoke energetske

intenzivnosti, i niske do visoke izloženosti meñunarodnoj trgovini.

Tablica 7. Industrijski sektori

Oznaka Energetski sektori 15.1 Meso i mesni proizvodi 21.2 Proizvodi od papira 24.1 Osnovne kemikalije 24.4 Farmaceutski proizvodi 26.1 Staklo i stakleni proizvodi 26.5 Cement, vapno i gips 27.1-3 Crna metalurgija 27.4 Metalurgija

Izvor: COMETR, 2007., Competitiveness Effects of Environmental Tax Reforms, dostupno na: http://cordis.europa.eu/documents/documentlibrary/124729471EN6.pdf; pregledano: 10.09.2013. Za potrebe tog istraživanja bila je potrebna izgradnja detaljnog seta podataka za svaki od sektora

u svakoj od ETR zemalja kroz 1990-te i rane 2000-te, koji je uključivao učinke, korištenje

energije, cijene energije, i rashode na energetske poreze. Generiranje potrebnog skupa podataka

bio je daleko od jednostavnog, s obzirom da se podaci na potrebnoj sektorskoj osnovici uglavnom

ne mogu pribaviti niti su dostupni iz jednog dosljednog izvora, tako da su morali biti izgrañeni iz

niza izvora, tako da neki problemi sa skupom podataka ostaju nepokriveni.

Četiri zemlje su odabrane za analizu: Danska i Finska, koje su provele ETR u ranim 1990 - ima,

te Njemačka i Velika Britanija, kod kojih je provedba bila u kasnim 1990 - ima i ranim 2000 -

ima. Za svaku zemlju, dva stupa su izgrañena, koji prikazuju razvoj energetskog intenziteta i

efektivne stope poreza energije. Treba napomenuti da je, zbog raširene posebne stope poreza za

različite sektore (koji, naravno, takoñer se razlikuju od zemlje do zemlje), efektivna porezna

stopa za različite sektore unutar i izmeñu zemalja bila vrlo različita.

U stvarnosti su se energetske intenzivnosti sektora izlagale raznim trendovima, iako je većina

sektora u većini zemalja pokazali općenito padajući trend. Tablica 8 opisuje ove trendove i daje

raspon važećim poreznim stopama za različite sektore. Može se vidjeti da se te cijene razlikuju za

jedne do dvije stope za različite sektore, ali su rasponi prilično usporedivi diljem različitih

zemalja, s Danskom kod koje je najniža i Švedskom s najvišom poreznom stopom. Kao što se

vidi detaljnije u nastavku, u pravilu najniže porezne stope su primijenjene na sektore s najvećim

energetskim intenzitetom, tako da je u mnogim slučajevima porezna stopa koja se primjenjuje u

tim sektorima zbilja vrlo niska.

54

Tablica 8. Energetske intenzivnosti i porezne stope u različitim zemljama ETR

Zemlja ETR godina Energetska intenzivnost

(GJ/k €) Porezna stopa

(€/GJ)

Danska 1993/1996/1998 Sektori 24.4, 26.1, 26.5 pokazuju značajnu promjenu trenda nakon ETR

kreće se od -0,004 do 1,75

Finska 1990/1994/1997 Silazni trend u gotovo svim sektorima (osim 15.1, 26.5)

Rasponi od 0,02-1,6

Njemačka 1999-2003 Silazni trend u svim sektorima (osim 26.5, 27.1-3.)

Rasponi od 0,07-1,2. (ispod prosjeka 26,5, 27,1 - 3)

Velika Britanija

2001 Mješoviti trend Rasponi 0,01-1,1

Izvor: COMETR, 2007., Competitiveness Effects of Environmental Tax Reforms, dostupno na: http://cordis.europa.eu/documents/documentlibrary/124729471EN6.pdf; pregledano: 10.09.2013.

5.2. Utjecaj ekoloških poreza na okoliš i održivi razvoj

Utvrñivanje optimalne visine ekološkog poreza i prikladnog izbora poreznog obveznika osjetljivo

je pitanje. Visina ekoloških poreza ne smije se utvrñivati arbitrarno ili pod lobističkim pritiscima.

Uostalom, i sama procjena opravdanosti i mogućnosti uvoñenja ekoloških poreza, kao i postupak

utvrñivanja njihove optimalne visine, traži velika financijska naprezanja (uključen je velik broj

javnih službenika, širok krug stručnjaka, predstavnici nevladinih organizacija i svenazočni lobisti

različitih interesnih skupina), a kamoli svi oni troškovi održavanja glomaznog aparata porezne

administracije (zaduženog za uvoñenje, ubiranje i kontrolu).( Crnković, 2005., p.883-890.)

Zbog očitih razloga, „mali“ porezi ne mogu imati veći efekt. S druge strane izraz „mali“ treba

promatrati u kontekstu jer ti porezi u makroekonomskom smislu mogu imati implikacije na

značajne promjene u cijeni specifičnih dobara ili usluga koje su predmet poreza. To ima trenutne

značajne promjene ponašanja. Isto tako uvoñenje novog poreza i/ili porast u stopama poreza

mora biti najavljeno što je brže moguće tako da se tvrtke/kućanstva mogu odmah prilagoditi

novoj situaciji jer to daje „sigurnost u procesu planiranja.

Danas postoje u mnogim zemljama, u odnosu sa mnogim pitanjima zaštite okoliša značajna

iskustva s uvoñenjem poreza za zaštitu okoliša i ekološke porezne reforme. Bilo je nekoliko

pokušaja, unatoč teškoćama, ocijeniti djelotvornost tih poreza i reformi od strane tijela, kao što

su OECD, EEA, Europska komisija i Nordijsko vijeće. Ove procjene ukazuju na to da su većinom

55

ekološki porezi ekološki učinkoviti, odnosno da oni pridonose ostvarenju ciljeva zaštite okoliša

za koje su dizajnirani. Dizajn samoga poreza je presudan. Porez se mora postaviti na

odgovarajućoj razini kako bi se postigli ciljevi, te mora biti usmjeren na izvor onečišćenja okoliša

koji je sam tražio da se smanji. Kada se provodi na taj način, to je jasno da postoje brojni primjeri

uspješnih ekološko-zelenih poreza, meñu kojima mogu biti navedeni danski energetski / CO2

porezi, Švedski NOx porezi, njemački energetski i transportni porezi, UK klimatski porez i porez

na gorivo, finski, švedski i UK porez na otpad, Londonski porez za zagañivanje i nizozemski

porez na otpadne vode. Mnogi od tih poreza su takoñer ostvarili značajne prihode na stabilnim i

predvidivim osnovama, što ih čini pogodnima poreza za razmatranje porezne reforme za zaštitu

okoliša. Ekološki porez bio bi učinkovitiji kada bi porezne stope bile veće, i kada velike

industrije ili drugi veliki sektori gospodarstva ne bi bili izuzeti plaćajući smanjene porezne stope

ili je potpuno osloboñeni od poreza (Nordic council, 2006., i COMETR, 2007.). U smislu zaštite

okoliša, ovaj zaključak ne iznenañuje. Razlozi za niske stope i izuzeća su uvedeni zbog

zabrinutosti zbog potencijalno manje konkurentnosti i manjih potencijalno distribucijskih učinaka

zbog poreza za zaštitu okoliša.

Eurostat procjenjuje da su u 2012. emisije ugljičnog dioksida (CO2) u EU 27 iz izgaranja fosilnih

goriva manje za 2,1%, u usporedbi s prethodnim godinom, u kojoj su pale za 4,1%. Emisije CO2

su glavni čimbenik za globalno zatopljenje i čine oko 80% svih emisija stakleničkih plinova

Europske unije. One su pod utjecajem čimbenika kao što su klimatski uvjeti, gospodarski rast,

veličina populacije, transport i industrijske aktivnosti, dok na razni EU razne inicijative

energetske učinkovitosti imaju za cilj smanjenje emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova.

Svi porezi, pa tako i ekološki porezi imaju utjecaj na ponašanje poslovnih subjekata i kućanstava,

a samim time u konačnici imaju kao rezultat smanjenje zagañenja. U tablicama koje slijede

(Tablica 9, tablica 10, tablica 11) prikazan je utjecaj na okoliš poreza na otpad, transport i ugljik,

kao i vrijeme njihovog stupanja na snagu na razini EU.

56

UTJECAJ ENERGETSKIH POREZA I POREZA NA BAZI UGLJIKA

DRŽAVA/POREZ PERIOD VREDNOVANJA

UTJECAJ IZVOR

Finska / energetski porezi i porezi na ugljik 1990.-2005. • Emisije CO2 od 7 posto niža nego što bi inače bile • Pomak sa ugljičnog poreza na izlazni porez na električnu energiju 1997. možda je oslabio utjecaj.

Nordijsko vijeće 2006 Nordijsko vijeće 1999

Norveška / porezi na ugljik i sumporni dioksid 1991.-2007.

• 21 posto smanjenja CO2 iz elektrana do 1995. • 14 posto nacionalnog smanjenja CO2 u 1990.,za 2 posto zaslužan porez na ugljik • 12 posto smanjenja emisije CO2 po jedinici BDP-a

OECD 2001 OECD 2006 Nordijsko vijeće 2006

Danska / energetski porezi i porezi na ugljik 1992.

• Pad emisija CO2 u pogoñenim sektorima od 6 posto, gospodarski rast od 20 posto izmeñu 1988. i 1997. i 5 postotno smanjenje emisija u jednoj godini, kao odgovor na povećanje poreza • U 1990. 23-postotno smanjenje CO2 iz poslovanja i kao i povećanje energetske učinkovitosti za 26 posto • subvencije za obnovljive izvore energije možda su zaslužne za veći dio smanjenja emisija od samoga poreza

OECD 2006 Nordijsko vijeće 2006

Švedska / energetski porezi i porezi na ugljik 1990.-2007. • smanjenje emisija od 0,5 milijuna tona godišnje • Emisije bi bile 20 posto veće od razine iz 1990. bez poreza

Nordijsko vijeće 2006 Švedsko ministarstvo financija 2004

Nizozemska / energetski porezi 1999.-2007. • Emisije 3,5 posto niže nego što bi inače bile • Niska stopa poreza može imati ograničen utjecaj

Nizozemsko ministarstvo financija 2007

Njemačka / ekološka porezna reforma, porezi na transport, pogonska goriva i struju

1999.-2005.

• CO2 smanjen za 15 posto izmeñu 1990. i 1999. i 1 posto izmeñu 1999. i 2005. • Emisije CO2 2-3 posto niža do 2005. nego što bi bile bez poreza • Njemačko ujedinjenje važan čimbenik u ukupnom smanjenju

EEA 2007 OECD 2006

Ujedinjeno Kraljevstvo / industrijski energetski porez

2001.-2010.

• Velika Britanija je smanjila emisije CO2 za 2 posto u 2002. i 2,25 posto u 2003., kumulativne uštede od 16,5 milijuna tona ugljika do 2005. • Smanjenje potrošnje energije u Velikoj Britaniji procjenjuje se za 2,9 posto do 2010.

Cambridge Econometrics 2005 HMT 2006

Tablica 9. U

tjecaj energetskih poreza i poreza na bazi ugljika

57

TJECAJ POREZA NA TRANSPORT

DRŽAVA / REGIJA PERIOD

VREDNOVANJA UTJECAJ IZVOR

Europa nema datuma

• U Europi cijene goriva tri puta veće nego u SAD-u a europske emisije polovica onoga što bile na američkoj cijeni goriva • Europska goriva 25-50 posto učinkovitija nego SAD goriva

Sterner 2007. EEA 2005a.

Ujedinjeno Kraljevstvo / porez na pogonska goriva

1993.-1999.

• Povećanjem poreza na goriva procjenjuje se da su proizvedene godišnje ugljične uštede od izmeñu 1 i 2,5 Mt do 2010. • Prosječna potrošnja goriva kamiona preko 33 tona porasla 13 posto izmeñu 1993. i 1998.

DETR 2000., p.92

Švedska / dodatak sumpora pogonskom gorivu

1980.-1998. (porez uveden 1991.)

• Sadržaj sumpora u gorivu pao 80 posto izmeñu 1980. i 1998.

OECD 2006.

Švicarska / pristojba za teretna vozila - ovisno o masi i udaljenosti

2001.-2002. • 5 posto smanjenja komercijalnog prometa u prvoj godini, u usporedbi sa 7 posto povećanja u prethodnoj godini

EEA 2005a., OECD 2005a.

London / pristojba na zagušenje 2003.-2004. • zagušenja smanjena za 30 posto i volumen vozila za 15 posto

/

Ujedinjeno Kraljevstvo / trošarina na vozila 2002.-2005.

• Poslovna kilometraža smanjena za više od 300 milijuna milja godišnje • Procijenjeno je da su ukupno smanjene do 2005. emisije ugljika iz skupine službenih automobila od 0,7-1,8 MtCO2, odnosno do 1,5 posto svih emisija CO2 iz cestovnog prometa u 2005. u Velikoj Britaniji

HMT 2007.

Tablica 10. U

tjecaj poreza na transport

58

UTJECAJ POREZA NA OTPAD

DRŽAVA / REGIJA PERIOD

VREDNOVANJA UTJECAJ IZVOR

Danska / komunalni porez 1987.-1996. • 26 posto smanjenje isporučenog otpada iz urbanih mjesta izmeñu 1990. i 1996.

MEE-DEPA 2007.

Finska / porez na otpad 1996.-2007. • Smanjen otpad za 15 posto u odnosu na uobičajeni poslovni scenarij. Pristojbe za pakiranje su dovele do gotovo potpune stope recikliranja za pakiranja pića.

Nordijsko vijeće 2006.

Švedska / porez na otpad 1996.-2006. • Proizvodnja i potrošnja su porasli za 7 posto, otpad je pao za 0,5 posto • Ukupan otpad na deponiju je pao

Nordijsko vijeće 2006.

Ujedinjeno Kraljevstvo / porez na odlaganje otpada

1996.-2006. • Aktivni odlaganje otpada na deponiju palo za 14 posto izmeñu 1997.-1998. i 2005.-06., dok je ukupni odloženi otpad pao za 25 posto

/

Tablica 11. U

tjecaj poreza na otpad

59

Tablica 12. Emisije CO2 iz uporabe energije

EMISIJE CO2 IZ UPORABE ENERGIJE

DRŽAVA

Na 1000 tona CO2 Promjena 2012/2011

2011* 2012 - procjena Apsolutna vrijednost

(1000 tona CO2) u %

EU27 3.489.868 3.417.382 -72.486 -2,1 Belgija 97.472 85.939 -11.533 -11,8 Bugarska 51.410 47.881 -3.529 -6,9 Češka 105.131 99.646 -5.485 -5,2 Danska 42.961 38.908 -4.053 -9,4 Njemačka 721.656 728.065 6.409 0,9 Estonija 18.688 18.590 -99 -0,5 Irska** 36.605 36.132 -473 -1,3 Grčka 90.358 90.189 -170 -0,2 Španjolska 261.523 257.760 -3.764 -1,4 Francuska 335.009 332.295 -2.714 -0,8 Italija 385.365 365.688 -19.676 -5,1 Cipar 6.919 6.332 -587 -8,5 Latvija 6.563 6.376 -187 -2,8 Litva 11.387 11.577 190 1,7 Luksemburg 10.452 10.272 -180 -1,7 Mañarska 44.880 43.175 -1.705 -3,8 Malta** 2.558 2.720 162 6,3 Nizozemska 162.796 157.115 -5.680 -3,5 Austrija 64.338 61.354 -2.984 -4,6 Poljska 312.645 296.817 -15.828 -5,1 Portugal 46.217 44.388 -1.830 -4 Rumunjska 78.506 74.954 -3.552 -4,5 Slovenija 15.365 14.979 -386 -2,5 Slovačka 32.897 30.758 -2.140 -6,5 Finska 53.248 46.970 -6.278 -11,8 Švedska 41.134 36.974 -4.160 -10,1 Ujedinjeno Kraljevstvo

453.785 471.530 17.745 3,9

* Službeni podaci iz 2011. iskazani na okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) ** Uklju čuju procijene Eurostata

Izvor: Eurostat, 2013., Early estimates of CO2 emissions from energy use: https://mail-attachment.googleusercontent.com/attachment/u/0/?ui=2&ik=3139e9dd94&view=att&th=13f8fd45a3824859&attid=0.1&disp=inline&realattid=f_hiirli890&safe=1&zw&saduie=AG9B_P8Oncln6ji1NJF2HMKaYe9&sadet=1372623376251&sads=UUqzm1o3ns5MT9X54zMCIhFJycI&sadssc=1; pregledano: 15.06.2013.

60

Emisije CO2 su pale u dvadeset i tri države članice u 2012. godini. U 2012., država s

najvišom razinom CO2 emisija u apsolutnom iznosu je Njemačka (728 milijuna tona), a

slijede Velika Britanija (472 milijuna tona), Italija (366 milijuna tona), Francuska (332

milijuna tona), Poljska (297 milijuna tona) i Španjolska (258 milijuna tona). Ovih šest država

Unije zajedno su krivac za više od 70% ukupnih emisija CO2 EU27 u 2012 godini.

Eurostat procjenjuje da su se 2011.-2012. emisije CO2 smanjile u gotovo svim državama

članicama, osim Malti (6,3%), Ujedinjenom Kraljevstvu (3,9%), Litvi (1,7%) i Njemačkoj

(0,9%). Najveće smanjenje zabilježeno je u Belgiji i Finskoj (-11,8% ), Švedskoj (-10,1%),

Danskoj (-9.4%), Cipru (-8,5%), Bugarskoj (-6,9%), Slovačkoj (-6,5%), Češkoj (-5,2%),

Italiji i Poljskoj (-5,1% ).

5.3. Utjecaj ekoloških poreza na zapošljavanje

Mišljenja o ekološkim porezima su podijeljena. Ekološke poreze treba uvoditi postupno, i uz

primjerenu dozu opreza, bez imalo neznalačke nasilnosti. Pritom treba voditi računa o

gospodarskim, ekološkim, demografskim, bioregionalnim, etnokulturnim, psihosocijalnim i

subpolitičkim zadatostima i usmjerenjima. Naime, svaka loše odmjerena akcija, poduzeta

nesmotreno, olako, ili s lošom namjerom, može prouzročiti vrlo ozbiljne probleme, u rasponu

od gubitka stanovitih konkurentskih prednosti na integriranom svjetskom tržištu i gašenja

radnih mjesta, pa sve do pada državnog autoriteta (Crnković, 2005, p.891.).

Ako uvoñenje ekoloških poreza prvenstveno ima fiskalnu ulogu, u kontekstu ispunjavanja

zadaća politike zaposlenosti, upotreba ekoloških poreza može se činiti pogrešnom metodom

jer bi se pri njihovom uvoñenju moglo pribojavati suprotnih efekata, kao što su smanjenje

radnih mjesta odnosno povećanje nezaposlenosti. Kao i kod svakog drugog poreza, nositelj

poreznog opterećenja poduzet će odreñene postupke ne bi li izbjegao plaćanje tog istog poreza

izravnavanjem novonastalog opterećenja kompenzacijom drugim troškovima. Meñutim ako

se radi o nefiskalnim motivima, ekološki porezi mogu pozitivno utjecati na nezaposlenost. S

jedne strane treba angažirati nadležno tijelo sa zadaćama povezanima s politikom zaštite

okoliša, a sa druge strane treba ukloniti onečišćenja i sanirati njegove posljedice, znači

otvaranje novih radnih mjesta. Iz činjenice da uvoñenje eko poreza predstavlja mogućnost

otvaranja novih radnih mjesta koje inicira država, slijedi i logično pitanje o izvorima

financiranja novih radnih mjesta. Kada bi poduzeća svoju proizvodnju preuredila tako da

odgovara zahtjevima očuvanja okoliša došlo bi do porasta proizvodnih troškova, koji bi se

61

kompenzirali smanjenjem radnih mjesta, očito je, da u tom slučaju ne bi bilo pozitivnih

pomaka ni na tržištu radne snage ni u zapošljavanju. Visoko opterećenje raznovrsnim

davanjima te sve veća racionalizacija u poduzećima uz izdašna ekološka davanja u krajnjoj

liniji dovela bi do smanjenja radnih mjesta te do premještanja proizvodnje iz tuzemstva u

inozemstvo (Jelčić, 2000, p.201-2013).

Mnogi stručnjaci tvrde da ekološko oporezivanje (pristojbe) pruža potencijalnu «dvostruku

dividendu» kroz istodobno postizanje zaštite okoliša i otvaranje novih radnih mjesta (država

smanjuje neučinkovite ekološke subvencije i tako jača druge fondove za npr. zapošljavanje,

socijalnu ili mirovinsku skrb). Osim višestruke administrativne koristi tvrdi se da će

poštivanje zakona biti jeftinije i korisnije stoga što se porez prikuplja iz postojećeg poreznog

okvira umjesto da ga povremeno utjeruju inspekcije. Zbog svega toga "OECD Jobs Study"

(1994) zaključuje da je učinke zamjene dijela poreza na rad porezima za zaštitu okoliša na

kretanje zaposlenosti najprikladnije promatrati kao male i neodreñenog predznaka (Nestić,

1997.,p.56.).

Primjeri dvostrukih dividendi (Carter, 2004., p.325): Finska – Smanjenje poreza na prihod i

rad 1997. djelomice je nadoknañeno porezom na odlagališta otpada i većim energetskim

porezima. Njemačka – Prva od triju faza povećanja energetskih poreza uvedena je u travnju

1999., s povećanjem poreza na mineralna ulja, gorivo, loživo ulje, dizelsko gorivo i naftu, i

novim porezom na električnu struju, koji su u prvoj godini trebali donijeti prihod od 8,4

milijarde DEM. Krajnji cilj je smanjenje doprinosa za socijalnu skrb poslodavaca i

zaposlenika s 42,3% na manje od 40% bruto plaće. Britanija – Sav prihod od poreza na

klimatske promjene u britanskoj industriji uvedenog 2001. godine bit će vraćen poslovnim

ljudima smanjenjem doprinosa za Fond socijalne skrbi i vladinom potporom efikasnim

energetskim mjerama.

5.4. Utjecaj ekoloških poreza na porezne prihode

Ukupan prihod od ekoloških poreza u EU-27 u 2011. godini iznosi oko 302.900 milijuna eura.

Prihodi od ekoloških poreza u EU-27, se u periodu izmeñu 2000. i 2007. godine povećavaju,

tj. u periodu prije efekata financijske i ekonomske krize, što je i dovelo do pada prihoda od

ekoloških poreza u 2008. i 2009. godini. U 2011. godini kao i u 2010. godini Bugarska je

62

imala najveći udio od prihoda ekoloških poreza u ukupnom postotku prihoda od svih poreza i

socijalnih doprinosa. Danska je bila vodeća u top 5 u udjelu prihoda od ekoloških poreza kao

postotak u ukupnom bruto domaćem proizvodu. Na drugom kraju ljestvice, Španjolska, Litva

i u manjoj mjeri Francuska, Rumunjska i Slovačka su zabilježile nisku razinu prihoda od

ekoloških poreza, kao izmeñu ostalog i Island. Energetski porezi posebno su zastupljeni u

Litvi, Luksemburgu, Češkoj i Rumunjskoj gdje su zaslužni za 90 % ukupnih prihoda od

ekoloških poreza. Kao dijametralno suprotni primjer energetski porezi su zastupljeni s manje

od 60 % ukupnih prihoda od ekoloških poreza u Danskoj i Irskoj, a 51% na Malti i u

Nizozemskoj. Značaj transportnih poreza je bio jako velik na Malti, u Danskoj i Irskoj, gdje

su zaslužni za dio izmeñu 44,4% i 35.5% ukupnih prihoda od ekoloških poreza. Najmanji

udio transportnih poreza u ukupnom udjelu ekoloških poreza su u Litvi i Estoniji s manje od 3

%. Porezi za onečišćenje i resurse predstavljaju relativno mali udio (4.4%) u totalnim

prihodima od ekoloških poreza u EU-27 u 2011.godini s iznimkom Nizozemske i Estonije

kod kojih je prijavljen udio poreza za onečišćenje i resurse od 10 % ukupnih prihoda od

ekoloških poreza. Manje od 1 % unutar ukupnog udjela prihoda od ekoloških poreza otpada

na porez za onečišćenje i resurse u Austriji, Rumunjskoj, Luksemburgu, Portugalu i

Nizozemskoj. Za većinu europskih zemalja rudarenje, proizvodnja, opskrba električnom

energijom, grañevinarstvo i uslužne djelatnosti (uključujući transportne djelatnosti) sudjeluju

s udjelom od 25% do 45 % ukupnog prihoda od energetskog poreza po ekonomskim

aktivnostima, s iznimkom Luksemburga i Španjolske s udjelom ispod 25%, kao i Malte preko

40% i Grčke, Češke i Bugarske preko 50%. Generalno najveći udio profita energetskih poreza

od poslovnih subjekata dolazi iz najveće grupirane skupine aktivnosti koja sadrži rudarenje,

proizvodnju, opskrbu električnom energijom, grañevinarstvo i sve uslužne djelatnosti osim

onih povezanih s transportom i skladištenjem. Ovo je posebno točan podatak u Grčkoj,

Bugarskoj i Danskoj (2008.), Njemačkoj (2007.), Italiji, Češkoj Nizozemskoj i Engleskoj gdje

su te aktivnosti zaslužne za 50% udjela unutar ukupnog profita energetskog poreza koji dolazi

od strane poslovnih subjekata.

63

6. EKOLOŠKI IZAZOVI EU GOSPODARSTVA I PERSPEKTIVE

EKOLOŠKOG OPOREZIVANJA

Borba protiv klimatskih promjena glavni je izazov u području zaštite okoliša. Korištenjem

fosilnih goriva – ugljena, plina i nafte – u kućanstvima, automobilima i industriji, opterećuje

se klima. Razine emisija ugljičnog dioksida iz tih goriva veće su no što atmosfera može

apsorbirati bez podizanja temperature Zemlje. Kako bi se očuvao planet u stanju u kojem je

sad, mora se ograničiti prosječno povećanje temperature diljem svijeta na 2° Celzijusa iznad

predindustrijske razine. EU predvodi u borbi protiv klimatskih promjena. Kroz stroge ciljeve

za smanjivanje potrošnje energije i emisija unutar Europske unije, postavlja primjer ostatku

svijeta. Promiče usvajanje sličnih politika širom svijeta, posebice u industrijaliziranim

zemljama i brzorastućim gospodarstvima.

Globalno izvješće o društvenom razvoju poziva na meñunarodno djelovanje s ciljem

ublažavanja posljedica klimatskih promjena te prilagodbe na učinke promjena. Ova preporuka

temelji se na činjenici da bi čak i u slučaju da se ovog trenutka emisije stakleničkih plinova

drastično smanje, postojeće emisije bi ipak imale utjecaja na neposrednu budućnost zato što

većina stakleničkih plinova ostaje u atmosferi dugo nakon što su ispušteni. Na primjer, u

razdoblju od 30 godina okoliš može apsorbirati svega polovicu CO2 iz atmosfere. Pored

Globalnog izvješća o društvenom razvoju, Stern Review of Economics of Climate Change

predstavlja pionirski pokušaj da se kvantificiraju globalne štete prouzrokovane klimatskim

promjenama te da se napravi procjena globalnih troškova smanjivanja rizika smanjenjem

emisija stakleničkih plinova i uvoñenjem mjera prilagodbe. Procjene izvješća Stern Review

govore da će do kraja XXI. stoljeća s porastom temperature od 2–3°C troškovi klimatskih

promjena dovesti do gubitka od 0–3% u globalnom BNP-u. Ukoliko temperatura poraste za

5–6 °C - što je moguće ako se emisije stakleničkih plinova nastave sadašnjim tempom -

klimatske će promjene dovesti do gubitka od 5–10% u globalnom BNP-u. Pritom će zemlje u

razvoju pretrpjeti gubitke od preko 10% čak i ako se u izračun uključi samo stanje na tržištu.

Ukoliko se ovome doda utjecaj na ne-tržišni sektor, procjene gubitaka dosežu 11 – 14%

(Bray, 2008., p.13.).

Kako realizirati cilj smanjenja emisija za više od 80% do 2050. godine bez ometanja opskrbe

energijom i konkurentnosti europskog gospodarstva može se pronaći u Energy Roadmap-u

64

2050. koji je nedavno predstavila Europska komisija. Na temelju analize različitih scenarija,

dokument opisuje posljedice energetskog sustava bez emisija te potrebne političke smjernice.

Dokument bi zemljama članicama trebao omogućiti pravilne energetske izbore te stvoriti

odgovarajuću stabilnu poslovnu klimu za privatna ulaganja, posebice do 2030. godine.

Analiza se temelji na okvirnim scenarijima koji su stvoreni stapanjem četiri glavna načina

dekarbonizacije (energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije, nuklearna energija i

hvatanje i skladištenje ugljika). Energy Roadmap 2050. identificira niz elemenata koji imaju

pozitivan utjecaj u svim navedenim okolnostima (European Commission, 2011b.):

� Ušteda energije i upravljanje potražnjom (npr. poticajne mjere kod investicija u

energetsku učinkovitost)

� Prijelaz na obnovljive izvore energije (npr. integracija tržišta obnovljivih izvora

energije)

� Budućnost fosilnih goriva, nuklearne energije i alternativnih izvora energije (npr.

izdvajanje i spremanje CO2)

� Tržište električne energije (npr. uspostava prihvatljivih modela naplate ugljika)

� Društvena dimenzija (npr. potpora i razumijevanje zajednice ključni su za uspješno

provoñenje zadanih ciljeva)

Aktualna kriza je izbrisala godine ekonomskog i socijalnog napretka i ukazala na strukturne

slabosti europske ekonomije. Strategija Europa 2020. govori o tome kako od Europske unije

učiniti održivu i uključivu ekonomiju koja će ostvarivati visoke stope zaposlenosti,

produktivnosti i društvene povezanosti.

Strategija Europa 2020. predlaže tri prioriteta koji se meñusobno nadopunjuju (European

Commission, 2010a.):

� Pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji

� Održiv rast: promicanje ekonomije koja učinkovitije iskorištava resurse, koja je

zelenija i konkurentnija

� Uključiv rast: njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja donosi

društvenu i teritorijalnu povezanost.

Europska unija mora definirati gdje želi biti 2020. godine. S tom namjerom Europska

komisija je predložila sljedeće glavne ciljeve EU (European Commission, 2010b.):

65

� 75 % populacije u dobi izmeñu 20- 64 godina trebalo bi biti zaposleno

� 3 % BDP-a EU treba investirati u istraživanje i razvoj

� Treba ispuniti klimatsko-energetske ciljeve „20/20/20“ (uključujući i povećanje do 30

% smanjenja emisije ukoliko okolnosti dozvoljavaju)

� Postotak osoba koje rano napuste školovanje trebao bi biti ispod 10 %, a najmanje 40

% mlañe generacije trebalo bi završiti tercijarni stupanj obrazovanja

� 20 milijuna manje ljudi trebalo bi biti u opasnosti od siromaštva.

Europska unija usvojila je tzv. energetsko-klimatski paket odnosno više zakona koji bi do

2020. godine trebali rezultirati (European Commission, 2012.):

� 20 posto manjim emisijama stakleničkih plinova u usporedbi s 1990. godinom

� 20 posto udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj potrošnji

� 20 posto manjom potrošnjom energije (u odnosu na onu koja se do 2020. očekuje u

slučaju neprovoñenja posebnih mjera).

Ekološki porezi će generirati prihode koji se mogu koristiti za financiranje državnih rashoda.

Porez za zaštitu okoliša može se koristiti za smanjenje više različitih socijalnih poreza poput

poreza na rad/ plaće/ dobiti. Više fokusiran i ozbiljan pristup od strane država omogućit će

povećanje prihoda od poreza za zaštitu okoliša u značajnim količinama, ali će takoñer

smanjiti i teret oporezivanja rada. Nadalje, ekološki porezi će povećati troškove proizvodnje,

što će na kraju dovesti do povećanja troškova samih proizvoda. To neće utjecati dobro za

potrošače. Isto tako, ako se takve domaće proizvodnje natječe s proizvodima stranih

proizvoñača koji ne podliježu sličnim porezima za zaštitu okoliša, utjecaj na konkurentske

pozicije domaćih tvrtki može biti razlog za zabrinutost (Anshuman, 2013., p.1.).

66

7. ZAKLJU ČAK

Ekološkim problemima se više pažnje počelo pridavati kada je priroda zbog vlastite

nemogućnosti samoregulacije i samo pročišćenja počela ugrožavati društveni sustav. Budući

da su ekološki problemi toliko veliki da ukazuju na neminovnu neophodnost promjene

suvremenog načina života, postoji imperativ ekološke prilagodljivosti čovjeka samoj prirodi,

kao i potreba izgradnje ekološke svijesti i ekološke politike.

U posljednjih nekoliko godina, EU je pokazala svoje nedvojbeno zalaganje za održivi razvoj i

uspješno je integrirala dimenziju održivosti u mnoga područja kreiranja politike. Politike EU

o klimatskim promjenama i energiji dokaz su utjecaja koji strategija održivog razvoja ima na

politički program. EU je počela s integracijom dimenzije održivosti i u mnoga druga područja

svoje politike.

U sklopu zaštite čovjekove okoline koriste se brojni instrumenti. Tako su Europska unija i

OECD definirali ekološki porez kao oblik poreza kod kojeg je porezna osnovica izražena u

jedinicama materije i dokazan je njezin negativan učinak na okoliš. Ekološki porezi u

Europskoj uniji dijele se na tri osnovne kategorije, a to su: porezi na energente, transport,

onečišćenje i prirodne izvore.

Svaki od instrumenata politike zaštite okoliša ima svoje prednosti i nedostatke. Koji će se od

instrumenata primijeniti ovisi o specifičnom stanju svake odreñene zemlje, a to stanje zemlje

ogleda se u njenoj konkurentnosti u odnosu na druge zemlje, točnije mjerenjem njenog

indeksa konkurentnosti. Kao što je već spomenuto, za napredovanje kroz različite faze

napretka zemlja mora biti konkurentnija, a jedan od kriterija za veću konkurentnost je i briga

za okoliš, i bez jasno definiranih ekoloških poreza i zakona, konkurentnost nakon odreñenog

napretka u prvim fazama razvoja, počinje stagnirati.

Porezi i dozvole stvaraju značajne poticaje za dugoročni tehnološki napredak u nadzoru

onečišćenja. Oba sustava na onečišćenje stavljaju "cijenu", tako da je svaka emitirana jedinica

onečišćenja poduzeću ili pojedincu trošak. U slučaju poreza trošak je izravan, jer manje

onečišćenja znači niži porez, dok je u slučaju dozvola onečišćenje oportunitetni trošak jer

manje onečišćenje oslobaña dozvole za prodaju. U oba su slučaja, budući da je onečišćenje

67

poduzećima skupo, onečišćivači su motivirani da neprekidno traže nove načine smanjenja

onečišćenja okoliša.

Iako je proteklih 30 godina postignut značajan napredak u primjeni ekoloških poreza još je

daleko od rješenja gdje će tržište rješavati problem okoliša i gdje će cijene odražavati

oskudnost dobara okoliša. Proces učenja, eksperimentiranja s novim instrumentima stoga se i

dalje nastavlja.

U sklopu rada, uočen je značaj poreza na povećanje prihoda zemalja članica EU, ali

prvenstveno na sprječavanju i prevenciji daljnjeg onečišćenja, što im je izmeñu ostaloga i

krajnji cilj. Kroz detaljno provedenu analizu vidljivo je kako prihodi od ekoloških poreza još

uvijek ne sudjeluju velikom mjerom u ukupnim prihodima od svih poreza, meñutim i

smanjivanje prihoda od ove vrste poreza pokazuje kako je društvo općenito postalo svjesnije

važnosti očuvanja okoliša, te kroz modernizaciju postrojenja i kućanstava postižu uvjete za

beneficije kojima se postižu manja porezna davanja, a samim time i pridonose ukupnom

smanjenju onečišćenju okoliša.

Mora se napomenuti kako su ekološki porezi u periodu od 30 godina koliko se i provode,

uvijek bili u skladu s trenutnim izvorima onečišćenja, tako su i ekološke porezne reforme u

zemljama članicama EU i bile usmjerene ka onim izvorima onečišćenja koji su trenutno

najkritičniji, pa samim time kroz godine su uvedeni i porezi na energente, otpadne vode,

transport, kao i na količinu emisija štetnih i toksičnih plinova poput CO2. S obzirom da su

ove reforme bile generalno uspješne, ovoj tematici kroz rad je posvećena jedna velika cjelina

u vidu analize prihoda od pojedine vrste ekoloških poreza, što u EU kao cjelini, što u

pojedinim članicama. Iz te analize može se jasno zaključiti koje su države članice EU bile

najveći zagañivači po pojedinim elementima zagañivanja okoliša, a koje najmanji, a

proporcionalno tome i koje su države najviše prihodovale od ekoloških poreza a koje

najmanje.

Globalizacijom društva, i sve većom brigom za okoliš postaje jasno kako u budućnosti

ekološki porezi moraju postati još važniji čimbenik u ukupnoj politici zemalja EU, a samim

time i neprelazan čimbenik u poslovanju bilo kojeg subjekta i individue. Čist i zdrav zrak,

okoliš, priroda, šume i sve što se veže uz njegovo očuvanje je beneficija svih stanovnika ove

planete kao i grañana EU, a samim time i njegovo očuvanje kroz budućnost mora biti prioritet

svake države kao i grañana koji u njemu uživaju. Jedini način i alat za sprečavanje daljnjega

68

onečišćenja dolazi u obliku ekoloških poreza, koji nisu tu iz materijalnih razloga, već

prvenstveno iz onih viših i važnijih razloga poput mijenjanja svijesti ljudi o svojoj okolini kao

i očuvanju iste. Imajući u vidu prije rečeno, dolazi se do spoznaje kako je ovo tek početak

ekoloških reformi, i kako je budućnost rezervirana za još rigoroznie i spektralno šire ekološke

poreze, pomoću kojih se može osigurati ljepše i bolje sutra generacijama koje dolaze iza nas.

Dakle daljnja perspektiva ekoloških poreza je u rukama ljudi i vlasti. Kao što je spomenuto

prije, ekološki porezi definitivno imaju budućnost, meñutim isto tako mora postojati volja

vlasti da zaustavi potencijalno negativne i istakne pozitivne posljedice koje takvi porezi mogu

imati u budućnosti. Cilj u budućnosti je usmjeriti prihod od ove vrste poreza u nove mjere za

zaštitu okoliša, kao i u mjere za smanjenje nameta od nekih potencijalno socijalno osjetljivijih

poreza. Isto tako propagandom i edukacijom treba se pokušati izbrisati slika kako je

plaćanjem ekoloških poreza legalizirano onečišćenje.

Za kraj treba napomenuti kako nije cilj povećavati prihode od ekoloških poreza, već dovesti

razinu tih prihoda na nulu, što bi značilo da je postignuto utopističko društvo koje je svjesno

važnosti očuvanja svog planeta, i evoluiralo na razinu gdje nema potrebe za daljnjim

uništavanjem i zagañivanjem istog.

69

POPIS LITERATURE

KNJIGE

1. Carter, N., 2004. Strategije zaštite okoliša : ideje, aktivizam, djelovanje. Zagreb:

Barbat.

2. Crnković, A., 2005. Ozelenjivanje ekonomije : ekološki porezi. Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

3. Črnjar, M., 2002. Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet Rijeka i

Glosa, Rijeka.

4. Gore, A., 1994. Zemlja u ravnoteži, Mladost, Zagreb.

5. Jelčić B., Jelčić, B., 1998. Porezni sustavi i porezna politika, Informator, Zagreb.

6. Kandžija, V., Cvečić, I., 2011., Ekonomika i politika EU, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,

7. Lončarić-Horvat, O. et al., 1997. Osnove prava okoliša, Organizator, Zagreb.

8. Lončarić-Horvat, O. et al., 2003. Pravo okoliša, Organizator i Ministarstvo zaštite

okoliša i prostornog ureñenja Republike Hrvatske, Zagreb.

9. Porter, M. E. (1990.), The Competitive Advantage of Nations, London and

Basingstoke: Macmillian

ČLANCI, REFERATI, IZVJEŠ ĆA

10. Anshuman M. (2013). The Irony of Taxing the Environment to Protect It - A UK

Perspective. [Online]. Dostupno na:

http://www.legalservicesindia.com/article/article/the-irony-of-taxing-the-environment-

to-protect-it-a-uk-perspective-977-1.html. [30. 08. 2013.]

11. Blažević L., Vinšalek-Stipić V., Grizelj N. (2011). Značaj trošarine na energente i

električnu energiju. Hrčak. [Online]. Vol. II, br. 3, str. 13-19. Dostupno na: Hrčak,

hrcak.srce.hr. [2. 09. 2013.]

12. Bratić V. (2013). Porezne reforme u zemljama članicama Europske unije. Institut za

javne financije. [Online]. Dostupno na:

http://www.ijf.hr/upload/files/file/newsletter/72.pdf. [20. 08. 2013.]

13. Bray, J. (2008). Dobra klima za promjene: Klimatske promjene i njihove posljedice na

društvo i gospodarstvo u Hrvatskoj. Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj

(UNDP) u Hrvatskoj.

70

14. COMETRE, 2007, Competitiveness Effects of Environmental Tax Reforms, Policy

Brief (a summary of COMETR findings).

http://www2.dmu.dk/cometr/Partner%20only/Brussels/policy

%20brief/COMETR_Policy_Brief_Mar_2007.pdf

15. Communication from the Commission to the European parliament, The council,

European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions Energy

Roadmap 2050.

16. Dominis, Ž., 2006. Naše more, Posljedice stupanja na snagu protokola iz Kyota.

17. Dominis, Ž., Protokol iz Kyota s motrišta harmonizacije hrvatskog prava s pravom

Europske unije – I. dio“, Novi Informator, br. 5323/2005.

18. European Commission, 2012., The EU climate and energy package. [Online].

Dostupno na: http://ec.europa.eu/clima//package/index_en.htm.

19. European Commission, 2013. The EU Emissions Trading System (EU ETS),

20. Europska komisija, 2006. Kako radi Europska unija: Vaš vodiË kroz institucije

Europske unije. Bruxelles: Delegacija Europske komisije u Republici Hrvatskoj.

21. Europska Komisija, 2010., EUROPA 2020.: Europska strategija za pametan, održiv i

uključiv rast. [Online]. Dostupno na: http://www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf.

22. Fullerton D., Leicester A., Smith S. Environmental Taxes: Dimensions of Tax Design.

Ed. Institute for Fiscal Studies (IFS). Oxford: Oxford University Press, 2010.

Dostupno na: http://works.bepress.com/don_fullerton/37

23. IMD (2009.), The World Competitiveness Yearbook,1991., 2003. i 2009. godina

[online] Dostupno na: http://www.imd.ch/research/publications/wcy/wcy_book.cfm

[8.09.2013.]

24. Jelčić B. (2000.) Koliko su ekološki porezi – ekološki?. U: Jelčić B. i Šimović J., ur.

Zbornik radova Tendencije u razvoju financijske aktivnosti države: Znanstveni skup

povodom 100. obljetnice tiskanja knjige Stjepana Posilovića „Financijska znanost“.

Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Str. 193-205.

25. Kesner-Škreb M., 2007. Porezna harmonizacija: Financijska teorija i praksa, 2007, 31

(3), 305-307. [Online]. Dostupno na: http://www.ijf.hr/pojmovnik/harmonizacija.htm

26. Kolassa D. (2013). Neizravno oporezivanje: trošarine na alkohol, duhan i energiju.

[Online]. Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/ftu/pdf/hr/FTU_4.18.3.pdf. [22.

08. 2013.]

71

27. Kordej-De Villa, Ž., Papafava, M., 2003. Ekonomski instrumenti u politici zaštite

okoliša u Hrvatskoj – teorijska saznanja i iskustva, Privredna kretanja i ekonomska

politika, Ekonomski institut i ministarstvo financija, Zagreb.94

28. Kosor, K., 2013. Europska politika zaštite okoliša. Centar za razvoj javnog i

neprofitnog sektora TIM4PIN. [Online]. Dostupno na:

http://www.tim4pin.hr/Materijali/EU/Okolis.pdf.

29. Markovič-Hribernik, T., Murks, A. Dug je put od Ljubljane do Kyota : dozvole za

zagañivanje i porez na ugljični dioksid. // Financijska teorija i praksa. 30 (2006), 1, str.

29-66. http://hrcak.srce.hr/file/8373

30. Miletić M. (2012). IEE UrbanBiogas projekt “Gradski otpad za proizvodnju

biometana za predaju u plinsku mrežu i prijevoz: Gospodarenje otpadom u cilju

izdvajanja organske komponente potrebne za proizvodnju bioplina/biometana.

Seminarski rad. Zagreb: UrbanBiogas, Energetski institut Hrvoje Požar.

31. Murphy K. 2012. The social pillar of sustainable development: a literature review and

framework for policy analysisSustainability: Science, Practice, & Policy8(1):15-29.

http://sspp.proquest.com/archives/vol8iss1/1008-041.murphy.html.

32. Nestic, Danijel, 1997. "Analiza troškova radne snage u industriji na osnovu podataka o

novčanim tokovima u razdoblju 1990-1996." Privredna kretanja i ekonomska politika,

br. 57. svibanj, str 46-76.

33. Nordic Council 1999, The use of economic instruments in Nordic environmental

policy 1997.-1998., Copenhagen, Denmark.

34. OECD (2011), Glosary of statistical terms, http://stats.oecd.org/glossary/download.asp

35. Pašičko, R., Robić, S. i , Tuerk A., Utjecaj trgovanja CO2 emisijama na

konkurentnost energije iz biomase.

36. Porter, M.E. (2005), What is competitiveness, Notes on Globalization and Strategy,

Year 1, No 1, January-April 2005.

37. Poterba, J.M.(1991),‘Tax Policyto Combat Global Warming: On Designinga Carbon

Tax’, in Dornbusch, R., and Poterba, J. M.(eds.), Global Warming: Economic Policy

Responses, Cambridge, MA: The MIT Press. And Rotemberg, J.J. (1995),

‘Environmental Taxeson Intermediateand Final Goods When Bothcanbe Imported’,

International Taxand Public Finance, 2, 221–8.

38. Schwab K., Sala-i-Martin X. (2013). The Global Competitiveness Report 2012–2013.

[Online]. Geneva: World Economic Forum. Dostupno na:

http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2012-13.pdf

72

39. Slabe-Erker R. (2002). Porez na ugljik kao mjera smanjenja emisije ugljičnog dioksida

Financijska teorija i praksa 26 (3) str. 631-655 (2002.)

40. Steiner S., Božičević J., Kaštela S. (2003). Ekološki aspekti zračnog prometa. Naučni

skup "Ekološki problemi suvremenog prometa" - Zbornik radova / Čekić, Šefkija (ur.).

- Sarajevo : Saobraćaj i komunikacije, Društvo za izdavačku djelatnost , 2003. 33-40.

41. Strange T, Bayley A. (2008.). Sustainable development: Linking economy, society,

environment. [Online]. Dostupno na: http://www.oecd-

ilibrary.org/docserver/download/0108121e.pdf?expires=1378768312&id=id&accname

=guest&checksum=8A7172117C935DBC8CCCFDF60DD9283C

42. Škuflić, L. (1999.), Meñunarodna strateška orijentacija i trgovinska politika Republike

Hrvatske: doktorska disertacija, Rijeka: Ekonomski fakultet

43. Šverko, M., Črnjar, M. i Grdić, Š., 2006. Ekonomski instrument u zaštiti okoliša,

Zbornik radova Meñunarodni kongres “Energija i okoliš”, Tehnički fakultet Rijeka,

Hrvatski savez za sunčanu energiju Rijeka i Fakultet za strojništvo Ljubljana, Opatija.

44. University of Bath, 2000. Study on the Relationship Between Environmental/Energy

Taxation and Employment Creation (Prepared for The European Commission:

Directorate General XI).

45. Vidaček I. (11. 11. 2011.). Zaštita okoliša. [Online]. Dostupno na:

http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=107

73

POPIS TABLICA

Tablica 1. Aktivnost i mjere Unije pri smanjenju zagañenja i štete za okoliš ........................... 7

Tablica 2. Ekološki porezi u zemljama Europske unije ........................................................... 24

Tablica 3. Porezna opterećenja u zemljama Europske unije .................................................... 28

Tablica 4. Stope trošarine na energente i električnu energiju (EUR) ...... Error! Bookmark not

defined.

Tablica 5. Ukupni prihodi od poreza na okoliš prema vrstama, EU-27, 2011. ........................ 33

Tabela 6. Zemlje / ekonomije u fazama razvoja ...................................................................... 49

Tablica 7. Industrijski sektori ................................................................................................... 53

Tablica 8. Energetske intenzivnosti i porezne stope u različitim zemljama ETR .................. 54

Tablica 9. Utjecaj energetskih poreza i poreza na bazi ugljika Error! Bookmark not defined.

Tablica 10. Utjecaj poreza na transport .................................... Error! Bookmark not defined.

Tablica 11. Utjecaj poreza na otpad ......................................... Error! Bookmark not defined.

Tablica 12. Emisije CO2 iz uporabe energije .......................................................................... 59

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Ukupni prihodi od poreza na okoliš prema vrstama, EU-27, 2000-2011. ............ 33

Grafikon 2. Ukupni prihodi od poreza na okoliš (%), EU-27, 2000.-2011. ............................. 34

Grafikon 3. Porez za zaštitu okoliša kao % BDP-a, i kao % ukupnih poreza i socijalnih

doprinosa, 2011. ....................................................................................................................... 35

Grafikon 4. Ekološki porezi prema poreznim kategorijama, 2011. ......................................... 36

Grafikon 5. Ekološki porezi prema ekonomskoj aktivnosti 2010. (1) (% poreza na energente u

poreznim prihodima), 2010. ..................................................................................................... 38

Grafikon 6. Ekološki porezi prema ekonomskoj aktivnosti 2010. (1) (% poreza na transport u

poreznim prihodima), 2010. ..................................................................................................... 39

Grafikon 7. Ukupni izdaci za zaštitu okoliša, EU-27, 2001.-2011. (1) .................................... 41

Grafikon 8. Ukupni izdaci za zaštitu okoliša prema kategorijama, EU-27, 2011. (1) ............ 42

POPIS SLIKA

Slika 1. Globalni indeks konkurentnosti .................................................................................. 50

74

IZJAVA Kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom EKOLOŠKO OPOREZIVANJE U EU

KAO FAKTOR ODRŽIVOG RAZVOJA izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc.

Vinka Kandžije, a pri izradi diplomskog rada pomogao mi je viši asistent dr. sc. Igor Cvečić.

Primjenjivala sam metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način

citirala sam i povezala sa referencama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad sam

izradila u skladu s nacionalnim i meñunarodnim normama o autorskom radu i djelu.

Takoñer, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

______________________

Kristina Premuž