Ekološki leksikon

7/22/2019 Ekološki leksikon

http://slidepdf.com/reader/full/ekoloski-leksikon 1/357



Domagoj Đikić, Hrvoje Glume., Vjekoslav Glavat , Vladimir Hršak, Vladimir Jelamć , Dražen Njega,č,

Viktor Simončič, Oskar P. Springer, luna Tomašković, Vjeročka Vojvodić

K kolos! ileksikonSTRUČ NI REDAKTOR I GLAVNI UREDNIK

Oskar P, Springer

©

XM INISTARSTVO ZA ŠTITE OKOLIŠA

i PROSTORNOG UREĐ ENJA

B'A-R-B*A*TZAGREB, 2001.



Sadržaj

Proslov (B. Kovaeević) V

Uvod (O. P. Springer) IX

I. DIO

T E O R I J S K E O S N O V E

1. ZEMLJOPISNA I PRIRODNA OBILJEŽJA

HRVATSKE (D. Njegač) 3

2. ZNANSTVENE OSNOVE EKOLOGIJE, ZAŠTITE PRIRODE I OKOLIŠA (V. Glavat) 15

3. EKOLOŠKE ZAKONITOSTI (O. P. Springer) 45

4. ONEČ IŠĆ ENJE VODA (V. Vojvortić) 57

5. ONEČ IŠĆ ENJE ZRAKA (V. Jelavić) 73

6. ONEČ IŠĆ ENJE TLA (V. Hršak) 95

7. UZROCI KLIMATSKIH PROMJENA (V. Jelavić) 109

8. LJUDSKO ZDRAVLJE I OKOLIŠ (O. P. Springer) 129

9. ZBRINJAVANJE OTPADA (V. Siniončič) 143

10. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA (H. Glavač) 161



VI Eko loški leksikon

II. DIO

P O J M O V N I K S T R U Č N O G N A Z I V L J A

Predgovor pojmovn iku 175

POJMOVNIK (D. Đildć, I. Tomašković) 177

Literatura 357



Zaštita okoliša u sve većoj m jeri zaokuplja našu i svjetsku javn ost. Svijest o

iscrpljivosti prirodnih bogatstava nameće pitanja o mogućnosti opstanka sve bro jn ije ljudske vrste . Gra nic e rasta sve se očitije pokazuju u nepovra tn ojdegradaciji voda, mora, tla i zraka, u sve češćim pojavama dosad nepoznatih

bolesti u ljudi i strelo vito b rzom nesta ja nju m nogih bil jn ih i životinjskih

vrsta s lica Zemlje.Dav no već čovjek nije jun ak u neravnopravnoj b orbi s prirodo m ni

pustolo v koji se iskušava u beziz gle dnom nadm eta nju s e lem enta rnim pri-rodnim pojavama. Predodžba o blagostanju, zasnovana na rezultatima mo-derne znanosti i suvremene tehnike, katkad pokazuje zastrašujuće naličje.Eshatološke vizije propasti svijeta kao eksplozivnog sraza termonuldearnihsupersila u novije vrijeme bivaju upotpunjene pošastima usporedivima sa

srednjovjekovnim jahačima Apokalipse. Kravlje ludilo je bez sumnje jedanod njih.

Indu strija kao temelj globalnog blagostanja u m no go m e je uzrokovala

globalnu prijetnju mogućnostima daljnjeg opstanka čovječanstva. Znanostkao podloga ljudskoj nadi, ne samo u uspjeh borbe protiv bolesti i neishra-njenosti neg o i kao zavodljivo obećanje be sm rtnosti, istodob no stvara po no rezastrašujuće neizvjesnosti u vezi s mogućim posljedicama sve raširenije pri-mjene genskog inžinjeringa.

Volja za m oć dovela je čovječanstvo do ruba straha pre d posljedicamanjezine neograničene primjene. O čito, potrebn o je pronaći m jeru u od nosuizmeđu ambicija i potreba čovječanstva s jedne strane i mogućnosti koje

planet pruža s dru ge. O dgovor na taj zahtjev je koncept održ ivog razvitka.Taj k onc ept objedinjuje socijalne, ekon om ske i ekološke aspekte razvit-

ka. Njihova usklađenost trebala bi osigurati razumno trošenje prirodnih

resursa i njihovu zaštitu, ravnomjeran gospodarski rast i, na globalnoj razini, pra vednu ra spodje lu bogatstva koje j e čovječanstvo stvorilo .



VIII Ekološki leksikon

Pokušavajući pronaći globalno prihvatljive mehanizme za izbjegavanjesve vjerojatnijih globalnih katastrofa kao posljedica ljudske neu m jeren osti inepromišljenosti, Ujedinjeni narodi donijeli su niz konvencija o klimatskim

prom jenama, o zaštiti ozonskog omotača, zaštiti tla i zaštiti bio loške razno-likosti te o mnogim drugim aspektima zaštite prirode i okoliša.

Republika Hrva tska stranica je ili potpisnica svih U N o v ih koncepcija i pro to kola o zaštiti okoliša. Iz te činjenice, kao i iz strateškog opredje ljenja zaulazak u Eu ropsku U ni ju koja inzistira. na uvažavanju najstrožih kriterijazaštite okoliša, proizlazi obveza prilagodbe domaćeg zakonodavstva zahtje-vima održivog razvitka.

Pretpostavka za uspješno provođenje zakona u djelo jest obaviještenost

najšire javnosti i njezin interes za probleme zaštite okoliša i prirode i odr-živog razvitka. Objavljivanje Ekološkog leksikona, prvoga u nas, jedan je od

priloga Min ista rstva zaštite okoliša i pro sto rn og ure đenja stvaranju pretp o-stavki za jače uvažavanje načela održivog razvitka u Republici Hrva tskoj.

B ozo Kovačević

MINISTAR ZAŠTITE OKOLIŠA

I P R O S T O R N O G U R E Đ E N JA



Uvod

»Pogledajte oko sebe. Život je posvuda oko nas. Puže, leti, piše simfonije, gradi katedrale. No više od svega

želi živjeti i nastaviti živjeti.«

Al b e r t Sc h w e it z e r (1875. — 1965.)

Ekologija je stara znanstvena disciplina. Među pivima značajnija ekološka

opažanja opisao je znameniti pr irodoznanstvenik C h ar les D a rw in u svojoj

knjizi o evo luciji: Opodrijetlu vrsta (1859.) D arw in objašnjava brojne prim jere

u evoluciji npr. adaptaciju, priro dn u selekciju, bo rbu za opstanak, izumiranje

vrsta i dr., kao i spletove različitih međusobnih odnosa organizama i njihove

interakcije u uvjetima okoliša.

Ekologija je u pravilu postala višedisciplinarna zna nost koja udru žu jerazličita priroaoznanstvena (i društvena) područja. Ekologiju kao znanost

treba razgraničiti od zaštite okoliša (environmental Science/ environmental mana-

gement) i od zaštite prirode (nature protection /nature conseruation) kao primije-

nje nih dijelova te znanosti s kojim a je najčešće u našoj zem lji pog rešno

pois tovjećuju . N aročito treba razgraničiti skupljanje sm eća i otp ada tj. ko-

munalnu higijenu od ekologije.

Također treba razlikovati fakultetski educiranog ekologa (dipl. ing. eko-

logije) od ekologista, tj. zaljubljenika u prirodu koji često dobronamjernoželi pom oći prirodi, ali zbog poma njkanja adekvatne edukc ije mož e joj učini-

ti više štete nego koristi.

Danas je ekologija postala vrlo zanimljivo područje pa se njome žele

baviti gotovo svi. Svi su odjednom stručnjaci za ekologiju, slično kao što se

svatko smatra velikim stručnjakom za nogomet i politiku. Time ne uma-

njujem građanske inicijative i nevladine udruge u smislu zaštite prirode i

okoliša; naprotiv, njihove primjedbe i njihova opažanja mogu biti putokaz

stručnjacima za adekvatno djelovanje.Sred inom prošlog stoljeća golem i porast ljudske populacije, ind ustrijali-

zacije i agrarizacije dovelo je do izrazito n epovo ljnih p rom jena okoliša. Iz

uo čenih po rem ećaja ekosustava i nastale zab rinuto sti razvila se nova strategija



X Ekološki leksikon

zaštite okoliša, pa razvijene industrijske zemlje pokazuju znatan napredak u

tom području un atoč brojnim otporima i neuspjesima.

U polurazvijenim i nerazvijenim zemljama, nap rotiv, stanje okoliša stal-no se pogoršava, jer brzu i neusklađenu izgradnju infrasrukture i industrije

ne prati potrebna zaštita okoliša. Vrlo malo je stručnjaka ekologa i zaštitara

okoliša zaposlenih u poduzećima i upravi. Privredne aktivnosti se zasnivaju

sam o na p roizvod nji. T ržište, potrošači i okoliš kao da trebaju prihvaćati sve

ono što se proizvede (i otpadne tvari proizvodnje), bez obzira na pitanja

ekološke etike. Takvim pristupom ugrožene su brojne biljne i životinjske

vrste sve do propadan ja, a ug rože no je i čovjekovo zdravlje. Pla net Zem lja

sve je osiromašeniji, a gomilaju se opasne i toksične tvari i glomazni otpad

svuda oko nas.

T a spoznaja natjerala je ljude da hitn o i trajno spriječe devastaciju okoliša

je r je biosfera je dinstvena i zajednička, a onečišćenje okoliša u pravilu glo-

balno. N a tv orn ičk e dim nja ke instalira ju se sustav i za odsum poravanje ,

montiraju se pročistači za industrijske i komunalne vode. Kao pogonsko

gorivo autom obila uv ede n je bezolovni benzin, sprečava se otpuštanje radio-

aktivnih izotopa, smanjuje se uporaba pesticida i freona, instaliraju se konverteri na ispušnim cijevima prometala, smanjuje se emisija ugljikova diok-

sida i freona, uvode se alternativni izvori energije umjesto fosilnih goriva i

atomske energije, recikliraju se već iskorištene sirovine, razumno se zbri

njuje otpad, zaštićuju se ugrožene biljne i životinjske vrste, zaštićuju se

poje din a vri je dna i specifična biogeografska podru čja, donose se i prim je-

njuju zakoni za zaštitu, izrađuju se strategije zaštite i ekološke studije.

U stjecanju znanja za zaštitu prirod e i okoliša važnu ulog u im aju školskiobrazovni sustav, stalna edukacija tečajevima, časopisima, televizijskim i ra

dijskim emisijama, te akcije i održavanje različitih »ekoloških i zaštitarskih«

dana.

Izdavanjem ovog leksikona izdavač Nakladničko poduzeće »Barbat« i

M inistarstvo zaštite okoliša i prosto rnog uređen ja R H nastoje po m oći svima

onima koji žele proširiti svoje znanje iz ekologije, ekotoksikologije, zaštite

prirode i okoliša i zbrinjavanju otpada. Leksikon se sastoji od dva dijela: u

prvom dijelu deset tekstova naših uvaženih stručnjaka daje te m eljno znanje

iz navedenih raznorod nih područja; a u drugom dijelu opsežan je pojm ovnik

stručnog nazivlja s više od 1500 leksičkih jedinica. T reb a naglasiti d a je to

prvo takvo objavljeno sabrano dijelo u Hrvatskoj.



Uvod XI

Ekološko obrazovanje i obrazovanje o prirodi i o okolišu te primjereni

suživot s prirodo m jedino osiguravaju opstojni razvoj i bu du ćnost novim

generacijama. P otrebn o nam je znanje kako bismo o branili našu zajedničku prirodnu baštin u i našu zajedničku budućn ost.

Prof. đr. sc. O sk a r P . Sp ringer

UREDNIK



DIO I.

TEORIJSKE

OSNOVEA U T O R I :

Prof. dr. sc. Dražen Njegač Proj. dr. sc. Vjekoslav Glavač

Prof. dr. sc. O sk a r P. Sprin ger

Prof. dr. sc. Vjeročka Vojvodić

M r. sc. V la d im ir fe la v ić

Doc. dr. sc. V la d im ir H rša k

D r. sc. V ik to r S im ončič

D r. sc. H rvoje G la vač



P O G L A V L J E 1.

ZEMLJOPISNA I PRIRODNAOBILJEŽJA HRVATSKE

Prof. dr. sc. Dražen Njegac, Geografski odsjek

Prirodoslovnomatematički fakultet, Zagreb

Veličina teritorija i granice

Veličinom teritorija i brojem stanovnika (56.542 km2, 4.381.352 st. 2001.)

Hrvatska pripada u red m anjih europ skih država. P ovršinom je n a 26, m jestu

u E uro pi (od 44 države), iza Austrije, Č eške, Irske, Litve i Leton ije, a ispred

Bosne i Hercegovine, Slovačke, Estonije, Danske, Švicarske i Nizozemske,do k je brojem stanovnika 27., iza Slovačke, D anske, Finske, M oldavije i

N orv eške, a ispred Bosne i H ercegovin e, Irske, Litve , Albanije i Letonije.

N o , zbog vrlo neravnom jerne naseljenosti u čitavoj E uropi (veliki dijelovi

su vrlo rijetko naseljeni pa i nenaseljeni), H rvatska je natpro sječno naseljena

europska država u kojoj živi 77,5 stanovnika na kvadratnom kilometru. U

usporedb i s nekim drugim državama, naseljenostje rijetka (npr. N izozem ska

ima 385 st/km2, Belgija 333, Velika Britanija 242, Njemačka 230, Italija 188,

Švicarska 176), ali je, s druge strane, H rvatska m no go gušće nase ljena od npr.Irske (51), Letonije (37), Estonije (32), Norveške (14), Švedske (20) ili

Finske (15).

Unatoč maloj površini, Hrvatska ima, zbog specifičnog lučnog oblika

državnog teritorija, kakav ima rijetko koja zemlja u svijetu, vrlo dugačke

granice. Ukupna dužina kopnene granice iznosi 2028 kilometara. Najveći

dio otpada na granicu s BiH (932 km ili 46%), zatim sa Slovenijom (501

lem), M ađarsk om (329 lan ) i Jugoslav ijom (266 km , od čega 241 km sa

Srbijom, a 25 lan s Crnom Gorom). Granice su djelomično određene na

osnovi prirod no ge og rafskih e lem enata (rijeke i gorski hrptov i), ali općenito

su potvrđene međudržavnim ugovorima. Granične su rijeke Mura (prema

Sloveniji i Mađarskoj), Drava (prema Mađarskoj), Sutla, Bregana, Kupa,



4 Ekološki leksikon

Č abranka i Dragon ja (prem a Sloveniji), Sava, U na , Korana, Glina (prem a

BiH), Dunav (prema Srbiji), a granične planine Plješivica, Dinara i Ka

mešnica (prema BiH) te Žumberačka i Maceljska gora (prema Sloveniji).

Pučinom Jadranskog mora prolazi morska granica Hrvatske, duga 930 kilo-metara.

Jadransko m ore je malo (135.418 km 2) i relativno plitko (1233 m) rub no

m ore Sredo zem nog a m ora, ali zbog svojih hidrogeografskih obilježja i svoga

položaja (duboko se uvlači u europsko kopno) im a vrlo veliko značenje ne

samo za Hrvatsku nego i za neke kontinentalne srednjoeuropske zemlje. O d

uku pne površine Jadranskog m ora, na hrvatsko obalno mo re, koje je zajedno

s kopnenim teritorijem sastavni dio hrvatskog državnog prostora, otpada31.607 km2. Osim ribarstva, pomorstva i turizma, kao tradicionalnih djelat-

nosti, u novije se vrijem e iz Jadranskog m ora, tj. iz njegova po dm orja dobiva

zemni plin iz novootkrivenih ležišta u sjevernom Jadranu.

Hrvatska ima najdužu kop nen u obalu na Jadranskom m oru (1777 lem).

Kada se tome pridoda i dužina obala otoka (4058 km), tada na Hrvatsku,

otpada ukup no 5835 lem m orske obale Jadranskog mo ra (74% u kup ne du ži-

ne). Zračna udaljenost između najsjevernije i najjužnije točke na hrvatskoj

obali, od ušća Dragonje do rta Oštrog, iznosi 526 km, što znači da je odnoszračne i stvarne udaljenosti 1 : 3,4 (koeficijent razvedenosti = 3,4), a ako se

uzme u obzir ukupna dužina, uključivši otoke, koeficijent razvedenosti iz-

nosi 11,1. Time hivatska obala ide u red najrazvedenijih u svijetu. Razvede-

no st se ogleda i u bro jnim otocima. O d uku pn o 718 otoka, 67 je naseljenih.

N ajv eći su K rk i Cres (po 406 km 2), zatim Brač (395 lem2), H var (300 km 2),

Pag (285 km2), Korčula (276 km2), Dugi otok (114 km2) i Mljet (100 km2),

a najnaseljeniji Krk (17.600 st.), Korčula (16 200 st.), Brač (14 000 st.), Hvar

(10.800 st.), Rab (9400 st.), Lošinj (8400 st.), Pag (8400 st.) itd.

Geografski smještaj i položaj

Hrva tska je sm ještena izm eđu 42°23’ (otok Galijula u Palagruškoj otočnoj

skupini) i 46°33’ s. g. š. (Žabnik u Međimurju) te 13°30’ (rt Lako u Istri) i

19°27’ i. g. d. (Rađevac, dio Iloka). Po svojim geografskim obilježjima, ona

je srednjo europskom editeranska zemlja, sm ještena na dodiru panonskog,dinarskog, jadranskog i predalpskog prostora. Takve odrednice njezina

smještaja upućuju na različitost prirodnogeografskih, ali i društvenopovi

jesn ih obilježja poje dinih dijelova. U to m se smislu m ogu izdvojiti tr i velikecjeline ili regije.



ZEMLJOPISNA I PRIRODNA OBILJEŽJA HRVATSKE 5

Panonsko-peripanonska regija najprostranija je i naj m nogo ljudnija p rirodn a

regija Hrva tske. N a 54,4 posto teritorija živi 67,2 posto stanovništva. U

prirodnogeografskom smis lu to je i najraznovrsnija hrvatska regija. Č ine j e

prava panonska ravnica vis ine do 100 meta ra , perip anonski prosto r s m anjimravnicama i pobrđima do 500 metara visine i nekoliko izdvojenih gora viših

od 500 metara. Građ ena je uglavn om od tercijarnih i kva rtarnih naslaga, bogatih plodnim tlom, tako da su se tu razvila i naša najvažnija poljo-

privre dna područja (S lavonija). Jed ino u ju žn o m dijelu , na dodiru s gorskom

Hrvatskom (Kordun) prevladava krški reljef. Više od 50 posto ukupnog

teritorija otpada na obradivo zemljište. Ovdje se nalaze i glavna ležišta nafte

i zemnog plina u Hivatskoj (savska i dravska potolina). Ova se regija dijeli

na središnju i istočnu H rvatsku. Središnja Hrvatska je peripa non ski prosto rs riječnim dolinama, pobrđim a i gorama (Zum beračka gora s vrh om Svetom

Gerom, 1181 m, zatim Ivanščica, Medvednica, Samoborska gora, Strahin

ščica, Plešivica i dr.), a u istočnoj Hrvatskoj prevladava pravi panonski pro-stor na istoku (ravnica), a prijelazni na zapadu, gdje se izdiže nekoliko gora

do 1000 m (Psun j, Papuk, Krndija, Dilj i dr.). U brežu ljkastim krajevima

prevladavaju ra štrkana, a u niz inam a i rij ečn im dolin am a zbijena naselja .Središnja H rvatska najvažniji je dio Hrvatske u prom etno m , dem ografskom

i gospodarskom smislu. Posebno je važna uloga glavnoga grada Zagreba(683.000 st.), jednog od najvažnijih prometnih čvorišta u ovom dijelu Eu-

rope. U Zag rebu se križa devat važnih p rom etn ih smjerova, od kojih su neki

i dijelovi transeuropskih prometnih koridora. Ostali su veći gradovi Osijek

(91.000 st.), Slavonski Brod (57.000 st.), Karlovac (49.000 st.), Sesvete(43.000 st.), Varaždin (41.000 st.), Sisak (37.000 st.), Vinkovci (34.000 st.),

Velika Gorica (33.000 st.), Bjelovar (27.000 st.), Koprivnica (25.000 st.),

Vu kovar (24.000 st.), Požega (21.000 st.) i Đ akovo (20.000 st.).

Gorsko-p laninska regija p ovršin om je najm anja i najslabije napučena regija . Dijeli se na G orski kotar, Liku i pri je lazni p rostor O gulinskoplaščanskeudoline. Na 14 posto državnog teritorija živi samo 2,1 posto ukupnog sta-

novništva. Takva vrlo rijetka naseljenost posljedica je nep ovo ljnih p rirod no

geografskih, ali i druš tven og osp od arskih faktora. T o je, naim e, relativno

visok krški prostor, građen pretežn o od m ezozojskih vapnenaca, nepovoljan

za intenzivnije gospodarsko iskorištavanje. Sastoji se od nizova visokih gorai planina međusobno odvojenih dolinama i poljima u kršu (Ličko, Gacko,

Krbavsko, Ogulinsko, Plaščansko, Koreničko, Gračačko, Delničko i dr.).Ob radivo je samo 11 posto pov ršine, uglav nom u poljima u k ršu i riječnim

dolinama, a pod šum am a je 50 posto teritorija. G ospodarstvo je ograničeno

na ekstenzivno ratarstvo, stočarstvo i tradicionalno šumarstvo te drvnu in-

dustriju. Stoga se tu nisu razvila ni veća naselja. Ističu se Ogulin (8800 st.),




Gospić (5800 st.), Delnice (4500 st.), Otočac (4300 st.), Gračac (2600 st.),Vrbovsko (1900 st.), Ravna Gora (1900 st.), Brinje (1700 st.), Lički Osik

(1700 st.), Plaški (1600 st.) i Korenica (1500 st.). Ostala naselja imaju manjeod 1000 stanovnika, a većina i manje od 100, s tendencijom daljnjeg sma-njivanja uslijed općih negativnih demografskih procesa. N o go rskop laninska regija ldjučna je u sm islu p rom etnog povezivanja hrvatskih krajeva.

Dinarski gorski niz na tom je po dručju najuži i najpro hod niji, s nekoliko pla ninskih prijevoja pre ko kojih prolaze ceste i željezničke pru ge koje pove-zuju panonskoperipanonski i primorski dio Hrvatske. Budući da su te

pro m etnice stare i ne odgovara ju zahtjevim a današn jeg vre m ena, pristu pilose njihovoj modernizaciji, što je jedan od preduvjeta budućeg razvoja idjelom ične revitalizacije toga kraja. T a regija također im a dob re m ogućnostiza razvoj turizma.

Mediteranska regija ili hrvatsko primorje obuhvaća 31,6 posto pov ršine i 30,6 posto stanovništva Hrvatske. U zdužno se dijeli na otoke, usko obaln o po-

dručje i zaleđe, a u smjeru sjeverjug uobičajena je podjela na sjevernohrvatsko primorje, u koje se ubrajaju Istra, Kvarner, Podvelebitsko primorjei pripadajući im otoci, te ju žn o hrvatsko primorje, tj. Da lmaciju. Vapnenačke

je građe, obilježava je krški re ljef i hid rografija s malo plodnog tla (oko 15

posto površ in e), ograničenog na flišna podru čja i po lja u kršu. P rostor je to posebno pogodan za vinogradars tvo i uzgo j m editeranskih kultura . N aj-važnija se flišna područja nalaze u unutrašnjoj Istri, Vinodolu, na otocimaKrku i Rabu, u Ravnim kotarima, Kaštelima, Poljicama, M akarskom p rim or-

ju i K onavlima. Važno poljoprivre dno podru čje je i delta N ere tv e, a u zaleđu,tj. Dalmatinskoj zagori, ističu se polja u kršu, ponajprije Sinjsko i Imotsko.Mediteranska regija je najranije urbanizirana regija u Hrvatskoj, gdje su

nastali najstariji hrvatski gradovi, još za razdoblja grčke i kasnije rimske

kolonizacije. Najstariji centri nastali su na obalama nekih dalmatinskih oto-ka, a kasnije se naseljenost proširila i na kopn eni dio. T reba sp om enuti grčkenaseobine Issu (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Korkyru Melainu (Kor-čula), Trag urion (Trogir) i dr., a u rimsko doba d om inan tno je značenje,un u tar relativno guste m reže gradova, imala Salona (Solin), tada najveći gradna istočnoj obali Jadrana (oko 60.000 stanovnika). Hrvatsko je primorje,zahvaljujući dugoj urbanoj tradiciji, slabijim mogućnostima iskorištavanjazaleđa zbog nepovoljnih prirodnih uvjeta (krš) i, povezano s tim, utjecajima

procesa litoralizacije, tj. premje štanja stanovništva i gospodarskih dje la tnostina obalu, o stalo sve do danas najurbaniziraniji dio Hrvatske. Na jveći gradovisu: Split (174.000 st.), Rijeka (143.000 st.), Zadar (69.000 st.), Pula (58.000st.), Šibenik (37.000 st.), Dubrovnik (30.000 st.), Solin (16.000 st.), Rovinj

(14.000 st.), Metković (13.000 st.), Makarska (13.000 st.), Sinj (11.000 st.),




Knin (11.000 st.), Trogir (11.000 st.) i Poreč (10.000 st.). Danas primarno

značenje u razvoju primorske Hrvatske ima turizam pa se naša obala ubraja

m eđ u važnije turističke regije Sredozemlja. N o n e treba zanem ariti ni ind u-

striju pa ni nek e d ruge djelatnosti (ribarstvo, pom orstvo, p oljoprivreda i dr.).

O sno vn a o drednica geografskog položaja Hrvatske jes t kon taktnost, i tona d od iru različitih euro pskih civilizacijskih krugova. N a teritoriju H rvatske

prožim aju se i sukobljavaju tr i civilizacijska kruga: sre dnjo euro pski, sredo-

zemni i jugoistočnoeuropski, što je utjecalo i utječe na obilježja njezina

povijesnog eografskog i društv enogospodarskog razvoja (K lemenčić,

1992.). Utjecaji srednjoeuropskog civilizacijskoga kruga dopiru u Hrvatsku

sa sjevera, preko Nijemaca, Austrijanaca i Mađara (katoličanstvo, ah i prote-

stantizam i židovstvo), utjecaji sredozemnog sa zapada, prvenstveno preko

Talijana (katoličanstvo), a utjecaji jug ois točno eu rop skog (tzv. »balkanskog«)

s istoka i jugo istoka, tj. preko Srba (pravoslavlje) i T ura ka (islam). Zb og toga

se za Hrvatsku može reći da se nalazi na razmeđi Istoka i Zapada. Takav se

položaj, zbog njih ovih čestih sukoba u prošlo sti , negativno odražavao na

razvoj i teritorijalni integritet Hrvatske. Hrvatskom je dugo vremena prola-

zila vojna granica između dvaju svjetova, koja je ometala normalan razvoj, a

gotovo 900 g odina (1102. — 1991.) nije bila samostalna, neg o je pripadala

različitim držav nim zajednicama.

U prom etnogeo grafskom smislu, Hrvatska je križišna i tranzitna zem -

lja. Njome prolaze neki važni transverzalni i longitudinalni prometni kori-

dori m eđu naro dn og značenja. Najvažniji su Beč — Zagreb — Split, B udim -

pešta — Zagreb — Rijeka, posavski koridor, bosanskon ere tv anski, jadranski

i neki drugi, manje važni. Tim koridorima prolaze važne transeuropske

prom etnice koje im aju veliko značenje i za povezivanje naših krajeva. U tom

se pogledu posebno svojim značenjem izdvaja središnja Hrvatska, koja imanajpovoljniji položaj s obziro m i na o blik nacionalnog teritorija i na sm jerove

glavnih prometnica.

Hrvatska je tranzitna zemlja za neke kontinentalne europske zemlje

(po pu t M ađarsk e, Austrije, Č eške, S lovačke, pa i Srbije) koje nem aju vlastiti

izlaz na more, pa najbliži izlaz ostvaruju preko Hrvatske. Posebno su u tom

smislu važne naše luke, kao završne, odnosno početne točke na prometnim

koridorima koji vode od tih zemalja prema Jadranskom moru. Bosna i

Hercegovina je pritom neobično važna i za povezivanje pojedinih dijelovaHrvatske, npr. istočne H rvatske i ju žn o g hrva tskog primo rja, je r zbog oblika

državn og teritorija Hrvatske najkraće veze izm eđu tih dijelova prolaze up ra-

vo kroz nju (bosa nsko neretvan ski koridor). Stoga se mož e reći da Hrvatska

i BiH u prometnogeografskom smislu čine jednu cjelinu.



Ekološki leksikon

Brodskim je vezam a povezana s Italijom, a D una vom , koji kroz H rva t-sku protječe rubno, sudjeluje u europskom unutrašnjem plovnom putu.

Prirodno geografska obilježja

Hrvatska je pre težno nizinska zemlja. Više od polovice površine (53,4%)

otpada na visine do 200 metara. U tu su kategoriju, osim prav ih nizina,uključena i niža pobrđa, predgorske stepenice te lesne i krške zaravni. Oko

četvrtine teritorija (25,6%) ima obilježja brežuljkastih krajeva i po brđa (2 01 500 m), oko petine (20,8%) su gore (5011000 m, 17,1%) i sredogorja

(10011500 m, 3,7%), a samo 0,2 posto su visokoplaninska područja (iznad1500 m). M eđ u poton je pripadaju sam o najviši dijelovi D inare (Dinara, 1831

m, najviši vrh Hrvatske), Kamešnice, Biokova, Velebita, Plješivice, VelikeKapele, Risnjaka, Svilaje i Snježnika. U geom orfološk om sm islu H ivatska

pripada euroazijskom re ljefn om sustavu m lađeg ulančanoga gorja, odnosnodio je njegove zapadne, sredozem ne oblasti (Bognar, 1992). U pa no ns ko

perip anonskom dijelu prevladava fluviodenudacijski i fluvioakumulacijskireljef, a u gorskoplaninskom i primorskom dijelu krški i fluviokrški reljef.

Osnovni klimatski čimbenici Hrvatske su njezin smještaj u umjerenimgeografskim širinama te opća geografska raspodjela kopna i mora (Filipčić,1992.). Nalazi se u pojasu između euroazijskoga kopna i sjeverne Afrike,

odnosno sjevernog Atlantika i Sredozemnog mora, što utječe na obilježjazračnih masa koje dolaze u Hrvatsku. Njen najveći dio ima umjereno kon-

tinentalnu ili umjereno toplu vlažnu klimu. Cijeli panonskoperipanonski

prosto r, na jveći dio sjevern og prim orja i veliki dio gorske Hrvatske, kao

podru čja ove klime, m eđusobno se klimatski razlikuju s obzirom na te rm ička

obilježja ljeta — zapadna Istra, kvarnersko p rim orje i otoci te najistočniji dioH rvatske imaju vruća, P anonska zavala, peripanonski rub , unu trašnja Istra imanji dijelovi gorske Hrvatske (polja u kršu i zavale) imaju topla, a najveći

dio gorske Hrvatske ima svježa ljeta. Preostali dio prim orja i ju žn a Lika imajusredozemnu klimu (također s različitim varijantama, ovisno o ljetnim tem-

peratu ra m a), a p la nin sku ili snježnošum sku klimu im aju samo najviši dije-lovi Like i Gorskoga kotara.

Povezano s klimatskim obilježjima razvile su se i klimatogene biljne

zajednice u Hrvatskoj. U prim orsko m pojasu rastu kserofitne vrste tvrdogakož nato g lišća, prilagođene suhim v rućim ljetima i blagim kišovitim zimam a.

To su šume crnike (česvine), danas rijetko očuvane, te zimzelene šikare(makija i garig). Na zonu crnike nadovezuju se listopadne šume hrasta

medunca i bjelograba, koje se prostiru u unutrašnjost do dinarskih planina.




U un utrašn josti Brača, Hvara i Pelješca raste crni bor. N ajveći dio ko ntin en -

talne H rvatske z ona je hrasta kitnjaka i običnoga graba. U istočnoj se H rva t-skoj one miješaju sa šumama hrasta sladuna i cera, koje dominiraju u kraj-

njem istočnom dijelu. U najnižim, poplavnim dijelovima nekad su bileraširene po zna te šu m e hrasta lužnjaka (tzv. »slavonske šume«). N jiho v je

areal melioracijama danas znatno smanjen. U višim dijelovima Hrvatske prevladavaju bukva i jela , a u najv iš im m unjik a i klekovina.

O petrografskoj pod lozi i klimi ovisi tlo. N ajkvalitetnije i najplod nije

naše tlo je crnica. O na je tipična za lesne ravnjake istočne H rvatske. Prem a

zapadu prevladavaju smeđa tla, a u gorskoj Hrvatskoj gdje ima najviše pada-lina tipična su isprana, siromašna i kisela tla — podzoli. U sred oze m no m

pojasu na vapnencim a su ra širene crvenice i sm eđa tla.U hidrogeološkom smislu Hrvatska se dijeli na kontinentalnu i prim or-

sku (Riđanović, 1992.); u kontinentalnoj prevladava površinsko otjecanje

voda, a u primorskoj površinsko i podzemno. Gotovo dvije trećine voda(62%) otječe prema uda ljenom C rno m m oru, a ostatak (38%) prema m nogo

bliž em Jadranskom . Posljedica je to specifičnog, rubnog položaja ja d ransko

crnomorske razvodnice koja se nalazi u gorskoj Hrvatskoj, kao i geoloških

značajki terena. Slijevu C rnog a m ora p ripadaju naše najveće i najdulje rijeke:

Sava (562 lan u Hrvatskoj), Drava (305 km u Hrvatskoj), Kupa (296 lem),Dunav (188 km u Hrvatskoj) i dr. One većinom teku rubom hrvatskog

teritorija, posebno u istočnoj Hrvatskoj. Manjeg su pada i mirnijeg toka. Najveća koncentracija te kućica je u središnjo j H rv atskoj. O kosnicu čin irijeka Sava, čiji su najvažniji pritoci Kupa, Sutla, Krapina, Lonja i Orljava.

P rim orske su rijeke kraće, ima ju m anja porječja, veće padove i pogodn ije

su za hidroene rgetsko iskorištavanje (C etina, Krka, Ne retva, Z rm an ja i dr.).Po značenju i svojim specifičnostima posebno se ističe Cetina, koja teče

središnjim dijelom krškog pod ručja i najdulja je rijeka prim orske Hrvatske(101 km ). Specifična je po velikim razlikama izm eđu količine padalina na

površinskom dijelu toka i veličine pro sječn ih pro to ka. T e razlike upuću ju naveliko pritjecanje podzemne vode iz udaljenijih krških krajeva. Hidrološko

je porječje C etine površin om od 3725 lan2 četiri puta veće od to pogra fskog

poiječja. O n o pre lazi planin ski okvir D in are i Kamešnice i obuhvaća dio podzem lja Bosne i H erc egovin e (L ivanjsko, Glam očko, Kupreško i D uvanjsko polje). Prim orsk e se rijeke hidro energe tski iskorištavaju jo š od kraja

XIX. stoljeća pa je tako grad Šibe nik na osnov i hid roen erg ije s rijeke Krkeveć 1.895. godine dobio električnu rasvjetu, prije nego London. Vode pri-morskih rijeka, (Cetina i Neretva) zbog svoje se kakvoće služe također za

vodoopskrbu bezvodnih dalmatinskih otoka (za sada samo Brača te dijelova

Šolte, Hvara i Korčule) (Nac. program razvitka otoka, 1997).






Proc jenjuje se d aj e samo u razdoblju od 1857. — do 1948. Hrvatska izgubilaoko 1,3 milijuna stanovnika (iseljavanjem 550.000, epidemijama u drugoj

polo vic iX IX . st. 230.000, Prv im sv jetskim rato m 163.000 i D rugim sv jetskimratom 365.000) (Nejašmić, 1991.). U razdoblju nakon Drug oga svjetskograta (1948.81.) H rvatska je iseljavanjem izgubila daljnjih 300.000 stanovni-ka, što znači daje iseljavanjem Hrvatska od 1857. do 1981. izravno izgubilaoko 850.000 stanovnika. Iako se tu ubraja i etnički nehrvatsko stanovništvo,koje se iselilo uglavnom iz političkih razloga nakon Drugoga svjetskog rata,

gotovo 90 posto iseljenika bili su Hrvati (Nejašmić, 1991.). Budući da seiseljavalo većinom m lađe stanovništvo, emigracija je imala indirek tne p os-ljedice i na smanjenje prirod nog priraštaja. Procjenjuje se da je izvan H rva t-

ske na početku 9 0 ih godina prošlog stoljeća živjelo oko 3,3 m ilijuna Hrva ta.O d toga je 1991. u rep ublikam a bivše Jugoslavije živjelo oko m ilijun H rvata(u BiH 761.000, u Vojvodini 110.000, u Sloveniji 56.000, u Srbiji 51.000itd.), u SADu oko 1,2 milijuna, u Australiji 260.000, u Njemačkoj 290.000itd. (Nac ionalni prog ram dem ografskog razvitka, 1997.). N o znakovito je dase broj Hrvata u njima kontinuirano smanjuje.

Da našnja je gustoća stanovništva rezu ltanta različite napu čenosti po jedi-nih hr/a tsk ih krajeva. Z bo g snaž nih unu trašnjih preseljavanja javila se izra-

zita polarizacija između seoskih i gradskih naselja te brdskoplaninskih inizinskoravničarskih područja. Glavnina naseljenosti (85%) vezana je uzniže krajeve, do 200 m n adm orske visine. Najnaseljeniji je središnji dio

Hrvatske (109 st/km2), a najslabije naseljena gorska Hrvatska (12 st/km2).Ostale m akroregije (istočna Hrvatska, sjeverno i ju žn o hrvatsko prim orje)na razini su ili nešto ispod prosjeka napučenosti Hrvatske. Naseljenošću seističu šira područja Zagreba (oko 550 st/km2) i nekih drugih većih gradova(Rijeka, Split, Osijek, Varaždin •— više od 250 st/km 2) te M eđ im ur je i

Hrvatsko zagorje. Vrlo su rijetko naseljeni Lika, Gorski kotar, Kordun, unu-trašnja Istra i većina otoka, a tek nešto gušće Ogulinskoplaščanska udolina,Banovina, Moslavina, zapadna i sjeverozapadna Slavonija, Baranja i dijelovi

Dalmatinske zagore.

De mo grafski razvoj Hrvatske ušao je u posttranzicijsko razdoblje je r suse stope mortaliteta i nataliteta toliko smanjile da se prirodni priraštaj pri-

bližio nultoj vrijednosti , a u nekim godinama posljednje g dese tljeća XX.stoljeća čak je zabilježen i prirodn i pad stanovništva, dakle više um rlih negoli

rođenih. Ukupan se broj stanovnika u razdoblju od 1991. do 2001. smanjiooko 400.000, što je posljedica pojačanog iseljavanja i smanjenog prirodnog priraštaja u vri jem e Dom ovin skog rata.

Prem a naciona lnom sastavu, Hrvatska je nacionalna država je r je u njoj

1991. živjelo 78 posto H rvata, 12 posto Srba, 2 posto »Jugoslavena« i 8 posto




ostalih (Talijani, M ađari, Č esi, Slovaci i dr.). D oseljavanje etničlđh skupinau posljednjih nekoliko stoljeća bilo je potakn uto različitim razlozima. U

doba turskih osvajanja doselilo se najviše vlaškog i srpskog stanovništva. To je stanovniš tvo kasnije bilo uključeno u obram beni sustav Vojne krajine.

N akon povlačenja T uraka austrijske su vlasti na dje lo m ično ili potpuno

opustjela područja između Drave i Save naseljavale gospodarski naprednijeCehe, Mađare, Nijemce, Slovake i drugo stanovništvo kako bi unaprijedile

poljo privre dnu pro iz vodnju i uvele neke nove dje la tn osti (r ibnjačarstvo,industrija i dr.). Sve je to uvjetovalo današnju prilično šaroliku narodn osnu

strukturu spomenutih hrvatskih krajeva, dok su područja koja su bila izvanizravnih ratnih zbivanja zadržala nacionalno homogeniju strukturu. Jača sudoseljavanja nehrvatskog stanovništva (Bošnjaci, Srbi...) bila zabilježena i u

doba industrijalizacije, nakon drugog svjetskog rata, i to ponajviše u indu-strijska središta.

N a razvoj hrvatskoga gospodars tva utjecali su različiti faktori, od prirodnogeografskih, društvenogeografskih, prometnih, povijesnih do politič-

kih. S obzirom na obilježja gospodarstva kao posljedicu međuzavisnosti i

kompleksnosti tih faktora, može se izdvojiti nekoliko etapa razvoja: 1. obrtničkomanufakturno razdoblje, 2. manufakturnoindustrijsko ili željeznič-

ko, 3. razdoblje između dva svjetska rata, 4. realsocijalističko razdoblje i 5.razdoblje tržišnoga gospodarstva (Feletar, Stiperski, 1992.).

Glavna je gospodarska djelatnost u Hrvatskoj industrija, u kojoj je 1998.radila četvrtina zaposlenog stanovništva, a u vrijednosti bruto domaćeg pro-

izvoda je sudjelovala sa oko 17 posto (Statistički ljetopis 1999.). Prem a broju

zaposlenih dominiraju prehrambena i tekstilna, a slijede metaloprerađivačka,

kemijska, d rvna indu strija i strojogradnja. Počeci razvoja indus trije sežu jošu kraj XIX. stoljeća, no do m ina ntn om grano m djelatnosti postala je tek u

drugoj polovici XX. stoljeća. O d tada je , pod utjecajem industrijalizacije, alii uslijed jačanja tercijarnog i kvartarnog sektora djelatnosti, došlo do jačega

socijalnog prestrukturiranja stanovništva, tj. do prijelaza stanovništva iz po-ljoprivrede u nepoljoprivredne djelatnosti. Još 1948. godine u Hrvatskoj ježivjelo 63,4 posto poljoprivrednog stanovništva, ali se taj udio do 1991.smanjio na samo 9,1 posto. Istovremeno se pojačala urbanizacija pa se udiogradskog stanovništva povećao sa 25 posto na 54,3 posto. Dakle, od 50ih

godina na djelu je intenzivno preseljavanje na relaciji selograd (ruralni

egzodus) pod utjecajem industrijalizacije, stoje prouzročilo brži rast gradovai ruralnu depopulaciju. Od 70ih godina, razvojem prometa, tj. pojačanom

automobilizacijom, slabi trajno preseljavanje, a sve više jača proces dnevnihodlazaka na rad. Dakle, zaposleno stano vništvo više ne n apu šta svoje selo, tj.mjesto stanovanja, nego se selo, zbog promijenjenog načina života svojega




stanovništva, pod utjecajem grada urbanizira. Taj je proces najizraženiji u

okolici velikih gradova i centara rada, posebno Zagreba, Osijeka, Rijeke i

Splita, a u prim orskim je centrim a pojačan litoralizacijom.

Od ostalih djelatnosti treba posebno spomenuti turizam. Hrvatska imaturističku tradiciju dulju od 100 godina. Počeci turizma sežu u drugu polo-

vicu XIX. stoljeća kad je u H va ru (1.868.) osnovano prvo druš tvo turističkogkaraktera (Pepeon ik, 1.992.). O sim vrlo povoljnih prirodno geo grafsk ih obi-lježja i bogatoga ku lturno po vijesn og naslijeđa, razvoju tu rizm a p ridonijele

su i dobre prometne veze s emitivnim turističkim zemljama, na početku

parobro dske, a kasn ije u m nogo jačoj m jeri željezn ičke. Zahvaljujući izgra d-

nji željezničkih pruga od Postojne do Rijeke (ogranak austrijske Južne že-

ljeznice Beč — Trst) i od Budimpešte do Rijeke (1.873.) razvila su se prvavažnija turistička središta na našem sjevernom prim orju — najprije O patija,zatim C rikvenica, a u ju žn om se dijelu prim orja turistički razvio D ubrovn ik.

N akon 2. sv jetskog rata počin je razdoblje m asovnog tu rizm a, a dolask udom aćih i inoze m nih turista pridonijela je izgradnja Jadranske magistrale

1964. godine. Danas su najvažnije hrvatske turističke regije zapadna Istra (sPorečom, Rovinjom, Pulom i drugim središtima), Makarsko primorje, Du-

brovačko prim orje , zatim oto ci Lošinj, H var i dr. T urizam se, iako u m anjim

razmjerima, razvija i u kontinentalnom dijelu Hivatske. Osim gradova, kojise ističu svojim kulturnopovijesnim sadržajima, u turističkom su smisluvažne i toplice (Krapinske, Stubičke, Varaždinske, Tuheljske, Daruvarske,

Bizovačke, Topu sko, Lipik i dr.) sa svojom lječilišnokupa lišnom po nud om .

Posebna vrijednost Hrvatske su njezini nacionalni parkovi i ostala posebno

zaštićena područja prirode. Hrvatska ima osam nacionalnih parkova; osim

spo m en utih Plitvičkih jeze ra i M ljeta, to su Paklenica, Risnjak, Kornati,Brijuni, Krka i Sjeverni Velebit. Bijele i Samarske stijene na Velikoj Kapeli

proglašene su strogim re zervato m, a Kopački rit na suto ku Dra ve i Dunava,Medvednica, Velebit, Biokovo, uvala Telašćica na Dugom otoku i Lonjsko

polje parkovim a priro de.

M aksimalan turistički prom et Hrvatska je imala u drugoj polovici osam-

dese tih god ina XX. stoljeća (1.987 — 10,5 m ilijuna, 1.988, — 10,4 milijuna),a najviše stranih turista posjetilo je Hrvatsku 1.988. (5,9 milijuna, od čega2,1 milijun Nijemaca, 862.000 Talijana, 599.000 Austrijanaca, 474.000 Bri-

tanaca, 352.000 Nizo zem aca itd.). N ak on toga, u prvoj polovici 90 ih godinaturistički prom et bio je v rlo slab zbog ratnih zbivanja (23 m ilijuna), a tekkrajem desetljeća zabilježen je vidljiviji oporavak (1.998 — 5,5 m ilijuna), ali

jo š daleko od najb olj ih godina. Iako tu rizam ni u tu ristički razvijenijimdržavama u uk up no m društvenom proizvodu n e sudjeluje sa više od 5 posto,a u Hrvatskoj i s mn ogo m anje, ipak je to jed na od najvažnijih gospodarsldh



14 Eko loški leksikon

djelatnosti je r od turiz m a ind irektno žive i m nog i koji se bave drugimdjelatnostima (prijevoz, trgovina, proizvodnja hrane i dr.).

Sveukup no, u strukturi djelatnosti po sektorima u H rvatskoj d om inirajutercijarni i kvartarni sektor, zatim slijedi sekundarn i, a najslabije je zastup ljen

p rim arni sekto r.

LITERAT UR A I IZVORI

Bognar, A. (1992): Geomorfološke osobine Republike Hrvatske, Geografski horizont 2, str.1625, Zagreb

Feletar, D., Z. Stiperski (1992): Gospodarska obilježja Hrvatske, Geografski horizont 2, str.7681, Z agreb

Filipčić, A. (1992): Klima Hrvatske, Geografski horizont 2, str. 2635, Zagreb

Klemenčić, M. (1992): Geografija Hrvatske, Geografski horizont 2, str. 715, Zagreb

Nacionaln i pro gra m dem ografskog razvitka (1997), Ministarstvo razvitka i ob nove, Zag reb

Nacionaln i program razvitka otoka (1997), Ministarstvo razvitka i ob nove , Zagreb

Nejašm ić, L (1991): Depopulac ija u Hrvatskoj: ko rijeni , stanje, izgledi; G lobus, Zag reb

Pepeonik, Z. (1992): Turizam Hrvatske, Geografski horizont 2, str. 109114, Zagreb

Popis stanovništva 2001: Prvi rezultati po naseljima, Statističko izvješće 1137, DZS, Zagreb

Riđanović, J. (1992): Hidrogeografske značajke Hrvatske, Geografski horizont 2, str. 3648,Zagreb

Statistički ljetopis 1999, DZS, Zagreb

Ze mljopisni atlas Repu blike H rvatske (1992), Školska knjiga, Leksikografski zavod »MiroslavKrleža«, Zagreb




ZNANSTVENE OSNOVEEKOLOGIJE, ZAŠTITE PRIRODE IOKOLIŠA

Prof. đr. SC. Vjekoslav Glavač, Villach, Austrija

D EFIN ICIJA EK O LO G IJE

Radi lakšeg razum ijevanja znan stvenih sadržaja ekologije, na kojima se tem e-

lje zaštita prirode i zaštita okoliša, potrebno je u ovom kratkom uvodu

podsje ti ti i u najk raćim crtama pobliže objasniti nje zin e osnovne zadaće,

predm ete is traž ivanja i postignuta saznan ja. Ekologija (grč. »oikos«, dom ,

kuća, nastamba, obitavalište, stanište ili domaćinstvo i »logos«, znanje, govorili smisao) jest znanost o domaćinstvu prirode, o međusobnim odnosima i

utjecajima žive i nežive prirode, o ovisnosti živih bića i njihove životne

sredine. U tom ju je smislu prvi put spo m enuo njemački biolog E. Haeckel

1866. godine. U dru go m dijelu njegove knjige »Generelle M orph olog ie der

Organismen« naći će čitatelj na stranici 286. sljedeću definiciju: »Pod eko-

logijom razumijevamo cjelokupnu znanost o odnosima organizma prema

vanjskom svijetu, u koji u širem smislu u brajam o sve egzistencijalne uvjete.

Oni su djelomice organske, djelomice anorganske prirode.« U svom kasni-

jem dje lu »N atiir liche Schopfungsgeschichte« (B erl in 1875., str. 645.) razu-

mijeva pod ekologijom »vrlo raznolike i isprepletene odnose organizama

prem a okolišu, pre m a organskim i anorganskim životn im uvje tima; tako-

zvanu ekonomiju prirode, uzajamne odnose svih organizama, koji žive za-

jed n o n a je d n o m te isto m staništu.«

Kako se danas termin »ekologija« upotrebljava u mnogo širem smislu, i

to u smislu vrlo opsežnog strukovnog područja, mogli bismo potkrijepitiaktualnost ove definicije s nekoliko izvadaka iz poznatijih udžbenika,

rječnika i enciklopedija.... ecology is defmed as the study o f the relation o f organisms to their environment, or

the science o f the interrelations between living organisms and their environment. Study of




thestructure andfiunction o j nature (E. P. Odum: Fundamentals ofEcology. 3th ed.,Saunders Co., Philadelphia 1971).

Die Okologie beschaftigt sich ganz allgemein mit den Beziehungen der lebenden

Organismen untereimnder und mit ihrer unbelebten Unnvelt (Walter H., Breckle S.W.: Okologie der Erde. Bd. 1, 2. Aufl., G. Fischer Veri., Stuttgart 1991).

... ecology — the branch ofbiology that deals ivith the relations betiveen living organisms and their environment: the complex of relations betiveen a speciftc organism and its enmronment: sociology the study of the relationship and adjustment of human groups to their geographical and social environments (Webster’s New World Dictionary — ofamerican and english, N ew York 1988).

... nach der Defmition von E. Haeckel (1866) eine Wissenschaft, die sich mit den Wechselbeziehungen der Organismen und ihrer unbelebten (abiot. Faktoren ime Klima,

Boden) und belebten (andere Organismen, Biozonosen) Umivelt befasst soivie mit dem Stojf- und Energiehaushalt der Biosphdre und ihrer Untereinheiten (z. B. Okosysteme) (Brockhaus, Die Enzyklopadie, Leipzig— Mannheim 1996).

Ecology, also calleđ bioecology, bionomics, or enviromnental biology, study o f the rela- tionsships betiueen organisms and ali the factors, including other organisms, that make up their enmronment. Ecology considers organisms at the levels of individuals, populations and communities (The New Encyclopedia Britannica, Chicago, London, Toronto1986).

Etude des etres vivants en fonction du milieu naturel oii ils vivants en fonction du milieu naturel oii ils vivent (facteurs physico-chimiques du sol, climat, topographie et site des

stations, concurrence animale et vegetale) (Grand Larousse Encyclopedique, Pariš1961).

Estuđio des los sistemas constituidos por u m comunidad de especies y el medio en que viven (Nueva Enciclopedia Larousse, Barcelona — Madrid 1980).

Termine proposto da E. Haeckel (1866) per indicare lo studio delte relazioni tra gli organismi e ii loro ambiente (Lessico Universale Italiano, Roma 1970).

Danas je ekologija, koja i inače slovi kao najheterogenija i najopsežnija

grana biologije, prerasla u golemo, jedv a sagledivo strukov no pod ručje koje

na ovaj ili onaj način zadire u sve pore d ruštv en og života. U jav no sti se

uvriježilo vrlo široko poimanje termina »ekologija«, u kojem više nema

granica između ekološke znanosti, primijenjene ekologije, zaštite okoliša,

zaštite prirode, prostornog uređenja i zaštite ljudskog zdravlja. S popula-

rizacijom ekologije postao je termin »ekologija« sinonim za okoliš. Atribut

»ekološki« ili predmetak »eko« uobičajene su i više ne iskorjenjive naznake

za nešto što je u naše m ok ruž ju »zdravo«, »prirodno«, »neškodljivo«, »potraj

no«, »na energiji i sirovinama štedljivo«, »nešto što ne opterećuje ili neonečišćuje ljudski okoliš« i si. U tom se smislu govo ri o »ekološkoj poljo -

privredi«, »ekološkoj proizvodnji«, »ekološkoj hrani«, »ekološkim porezim a«,

»ekološkim standardima«, »ekološkim zakonima«, »ekološkoj katastrofi« ili o

»ekopolitici«, »ekoprivredi«, »ekoporezima«, »ekohrani«, »ekoproduktima«,



ZNANSTVENE OSNOVE EKOLOGIJE, ZAŠTITE PRIRODE I OKOLIŠA 17

»eko turizmu« itd. U po trebljava se glagol »ekologizirati«, im enica »ekologiza

cija« kao i pridjev »ekologizirajući«.

Tako gledajući, posebno je važna zadaća moderne ekologije istražiti i

dokazati antropogene promjene u domaćinstvu prirode, stvoriti kontrolnemehanizme za njihovo praćenje (monitoring), izraditi pouzdane modelesistemskih procesa, pravovremeno upozoravati odgovarajuće nacionalne iinternac ionalne institucije na nastale ili mog uće posljedice raznih g ospod ar-skih zahvata, mjera i uzgrednih opterećenja, te pružiti osnove za etičkiopravdan e dru štven op olitičke odluk e za očuvanje okoliša, ljudskog društva,

bil jn og i životinjskog svijeta.

RAŠČ LAM BA EK O LO G IJE

Živa i neživa priroda nedjeljiva je mnogostruko povezana i isprepletenacjelina nastala dugotrajnim koevolutivnim procesima. Prema najosnovnijimgeofizičkim značajkama Zemljine površine ekologija bi se mogla podijeliti

na terestričku (kopnenu) i akvatičku (limničku i marinsku) ekologiju. Po sa-držaju, načinu gledanja, zna nstve no m pristup u ili prim jeni ekološkog znanja

govori se nadalje o općoj, poredbenoj, teorijskoj i primijenjenoj (poljopri-vrednoj, šumarskoj ili urbanoj) ili pak o laboratorijskoj i terenskoj ekologiji.

Prema vrsti organizama kojima se bavi može se podijeliti u ekologiju mi-

kroorg anizam a ili mikrobiološku ekologiju, ekologiju bilja ili fitoekologiju, ekolo-giju životinja ili zooekologiju i ekologiju ljudi ili humanu ekologiju. Svaka od

njih može se dalje raščlaniti prema sistematskim grupama u bakterioekologiju, algoekologiju, mikoekologiju, entomoekologiju, ornitoekologiju

itd. Osim toga postoji cijeli niz prirodnih i društvenih znanosti koje u svoje pro gram e uključu ju i van jski okoliš. Tako se govori prim je ric e o ekom orfologiji, ekogenetici, ekokemiji, molekularnoj ekologiji, antropoekologiji,

ekoetologiji, ekopsiholog iji, ekosociologiji ili ekopolitici.

N aju običa je nija je znanstv ena raščlamba ekologije prem a stu pnju orga-nizacije sustava koji se istražuju, prema veličini i ustrojstvu isječaka živih ineživih sastavnica biosfere. U tom se smislu dijeli na ekologiju jedin ke

(autekologiju, idioekologiju ili ekofiziologiju), ekologiju vrste (đemekologiju ili populacijsku ekologiju), ekologiju živ otne zajednice (sinekotogiju, biogeocenologiju, »sistemekologiju« ili ekologiju ekosustava), krajobraznu ekologiju

(geoekologiju) i globalnu ekologiju (planetarnu ekologiju ili holekologiju) (v.si. 2. 1, objašnjenja i s time povezano znanstveno nazivlje).




a) Atrtekologija

b) Demekologija

c) Sinekologija

d) Kra jobraznaekologija

e) Glob alnaekologija

momocen

democeH

ekosistem

krajobraza!prostor

ekosfera

slika 2.1: a) Autekologija (Schroter, 1896.) ili fiziološka ekologija, znanost o međusobnimutjecajima jedinke neke vrste i njenog okoliša. Monocen = sustav organizam/ monotop ;b) Demekologija (Schvverdtfeger, 1963.) ili populacijska ekologija (Park, 1948.), znanosto međusobnim odnosima populacije neke vrste i njezina okoliša. Democen = sustavpopulacija/ demotop; c) Sinekologija (Schroter, 1902.), znanost o heterogenim životnimzajednicama (biocenozama) i njihovu staništu. Znanost o ekosistemima, »sistemekologi-

ja«, biogeocenologija; Ekosistem ili biogeocenoza = fitocenoza + zoocenoza + mikroce-noza i njihovo stanište (biotop, ekotop); d) Krajobrazna ekologija (Troll, 1968.) il igeoe/ «)-

logija, skup biocenoza u nekom krajobraznom prostoru i njihove životne prilike. Krajobrazni prostor = skup biocenoza i njihovih biotopa (ekotopa, geotopa); e) Globalna ekologija, holekologija (Thienemann, 1956.), planetarna ekologija ili ekosferologija (LaMont Cole,1958.), znanost o međusobnim ovisnostima žive i nežive prirode na Zemlji. Ekosfera - biosfera + hidrosfera, litosfera, pedosfera i atmosfera); <— > unos i iznos, odnos s ostalimsustavima životnog okružja.




Autekologija

Taksonomskim opisom vrsta, inventarizacijom flore i faune u pojedinim

bioregijama, biocenološkim is traživanjima i kartogra fskim , arealgeografskim

prikazim a dobiv am o uvid u autekolo giju poje din ih vrsta , uvid u njihovu

ovisnost i pove zanost s od ređ enim klimatskim, orografskim, eđafskim i biot

skim čimbenicima. Poredbenim istraživanjima, posebice stojbinski imobil

nijih vrsta, m ože se otkriti vrlo diferencirana po du da rno st njihova pridolaska

i vitalnosti s određenim intenzitetima djelovanja pojedinih stanišnih faktora

i njihovih kombinacija. Takve nam vrste služe kao bioindikatori prirodnih

ili antropogeno izmijenjenih stanišnih prilika.

Autekologija ili ekoftziologija zasniva se najčešće na laboratorijskim ili te-

renskim pokusima s jedinicama pojedinih vrsta da bi se ustanovio utjecaj

raznih ekoloških čimbenika na pojedina genetska, biokemijska, fiziološka i

morfološka svojstva, na unutarnje biofizikalne, biokemijske i molekularno

bio lo ške procese, na izgled, struk ture i funkcije pojedin ih vrsta , na sposob-

nost i način promjene građevnog ustrojstva na razini fenotipa i genotipa.

Ispitivanjem utjecaja pojedinih ekoloških faktora ili njihovih kombinacija

žele se naći optim alne i m inim alne životne prilike. N a slici 2.2 shematski je prikazan m onocen, autekološki sustav jed inke i nje zina okoliša na te m elju

kojeg se može naslutiti njegova složenost.

Kod bilja se danas najčešće istražuje utjecaj jačine i trajanja Sunčeva

svjetla, utjecaj pov ećanog in tenz iteta u ltraljubičastih zraka, učinak visok ih ili

niskih tem pera tura, sm anjene ili povišene zračne vlage, sadržaja raspoložive

vode u tlu, promijenjenih koncentracija atmosferskih plinova (SO 2, C O 2,

O 3 itd.), koncen tracije vodikov ih iona u oborinskoj v odi ili u adsorpcijskom

kom pleksu tla, sm anjene ili povišene kon centracije po jedin ih h ranjivih tvariu tlu, neposrednih utjecaja raznih kemikalija (pesticida) i si. S druge strane

istražuje se utjecaj biljnih jed ink i na okoliš. (Ta ko se na prim jer dokazuje da

samo jed no odraslo stablo u ku pn e po vršine lišća od 1.000 m 2 proizvodi 3

m ilijuna litara kisika na god inu, 370 1 na sat, 4.000 kg organske tvari, da

izlučuje 2.500 1vode transpiracijom, isfiltrira 7.000 kg prašine i aerosola, da

otpa lim lišćem i ko rijenjem m ijenja fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla

i cijeli niz drugih pojava.) Kod životinja se osim istraživanja utjecaja pojedi-

nih ekoloških čimben ika na biokem ijske i fiziološke procese, njihov izgled 1građu, velika pozornost posvećuje životnim pojavama kao što su minimalni

životni uvjeti, selekcija, rezistencija, razvoj, razmnožavanje, ponašanje, dor

mancija, biološki ritam, životni krug, razni podražaji (termički, higrički,

kemijski, mehanički, svjetlosni), reakcije na ekstremne ekološke utjecaje,




slika 2.2: Monocen. Biljna jedinka (Ophrys pauc iflora ) iz porodice Orhidacesae - kaćuni iekološki čimbenici njezina monotopa (VVildermuth, 1994.)

zamjećivanje optičkih, akustičkih i kemijskih signala, povremene ili perio-dičke migracije itd.

Kako se računa s oko 30 milijuna raznih vrsta (a predmijeva se još puno

veći broj) autekološka se istraživanja ponajviše usredotočuju na kulturno bilje, dom aće životinje , indikato re kakvoće određenog živ otnog okoliša, na

do m inan tne vrste u grože nih ekosustava, na posebn o zanimljive vrste ili vrste

na temelju kojih se mogu naći stanovite prirodne zakonitosti od općeg

značenja.




Demekologija

Demekologija ili populacijska ekologija istražuje istovrsne, homotipične organizmičke kolektive, njihovu prosto rnovrem ensk u građu, raznovrsne m e-

đusobne odnose i životne pojave, kao i sve egzistencijske uvjete koje omo-

gućuju i prate njihovu opstojnost (v. si. 2.1 i 2.3). Pod populacijom razumi-

jevam o skup sv ih je d inki neke vrs te koje žive na određenom području u

od ređ en om v rem enu . O na se najčešće opisuje broje m jedink a ili veličinom

biomase po jedinici površ ine. Nadalje, demekologija is tražuje gra đu genom a značajnu za vrs tu , na

skupinu gena populacije, genetsku varijabilnost, evolutivne procese (muta-cija, selekcija, migracija, genetski drift), polimorfizam, evoluciju socijalnih

odnosa, sposobnost reprodukcije, intraspecijsku kompeticiju, prostorni ra-

spored, gustoću, rast, životni vijek i tijek, starosnu strukturu, stopu nataliteta

i mortaliteta, regulaciju populacije ili sposobnost osvajanja novih teritorija.

Osim toga istražuju se i abiotski i biotski parametri koji nadziru opstojnost,

veličinu i dinam iku populacije, optima lne i minim alne životne uvjete (topli-

na, opskrba vodom, kemizam tla, trofički odnosi, grabežljivci, raspoloživost

resursa, toksična opterećenja, raspoloživost potrebnih niša, antropogeni utjecaji, pre obrazba prirodnih ekosustava i si.) i m nogi dru gi ekološk i čim be-

nici.

s l i k a 2.3: Populacija nekog mikroorganizma (A), biljne (B) i životinjske vrste (C) s naznakomdemotopa




Sinekologija (sistemekologija)

U središtu sinekoloških istraživanja jes t ekosustav (biogeocenoza) od nosnoživotna zajednica (biocenoza) i njezino stanište (biotop ili ekotop) u kojimaekologija kao zna nost nalazi svoj iden titet, svoju zasebnost. O snov ni je ciljekosustavnih istraživanja (engl. »ecosystem research«, njem . »O kosystem forschung«) inventarizirati i tipizirati građu životnih zajednica i njihovih sta-ništa tipičnih za neki krajolik, proučiti mrežoliku isprepletenost i međusob-

nu ovisnost živih i neživih sastavnica, upo zna ti i objasniti unu tarn je vrem en skoprostorne procese, izmjeriti protok energije, proizvodnju biomase ikružne tokove tvari, dokazati i prikazati blagotvorne utjecaje na bliže i daljeokružje, ustanov iti uzroke i posljedice nekadašnjih i sadašnjih vanjslđh u tje-caja na njegovo ustrojstvo, sposobnost samoobnove, samoorganizacije i sa-moodržanja (si. 2.4).

Najvažniji prirodni kopneni ekosustavi u Hrvatskoj, kao i u ostalimdijelovima srednje i jugoistočne Europe, jesu šumski ekosustavi, koji bi bezutjecaja čovjeka, bez krčenja i prekomjernog iskorištavanja šume u posljednih nekoliko tisuća godina, pokrivali gotovo cijelu površinu. Uvid unjihovu građu, primarnu i sekundarnu proizvodnju, protok energije, koli-

činu kemijski vezane energije u biomasi, hranidbene lance i hranidbenemreže, kruženje b ioelem enata i raspored o borina p ružaju slike 2.5, 2.6 i 2.7. N a slici 2 .8 naznačeni su procesi spontane progresivne sukcesije i re trogresi je pod utjecajem sječa i požara, procesi koji već tisućljećim a traju u sjevern omi južnom hrvatskom primorju, u regiji jadranske Hrvatske.

Razmjerno male površine pokrivali bi na kopnenom dijelu Hrvatskeakvatički ekosustavi (rijeke, bare, jezerca i jezera). Na slici 2.9 prikazane sunajvažnije sastavnice biocenoze u litoralno m pod ručju ekosustava jezerce,

naznačeni hranidbeni lanci, protok energije i kruženje tvari.Obradive poljoprivred ne površine, već prem a veličini posjeda, pretv ore-

ne su u više ili manje kemizirane i tehnizirane agroekosustave, ekosustave ukojima čovjek organizira proizvodnju kulturnih biljaka i uzgoj domaćihživotinja, određuje vrst i veličinu sastojina, usmjerava tokove energije ikruženje tvari. Biodiverzitet biocenoze zamijenjen je m on ok ulturo m (kao inepoželjnim korovom i štetnicima). Sunčeva energija biva nadopunjenaenergijom fosilnih goriva koja pokreće strojeve za obradu zemlje, iznosgnojiva, za sjetvu i žetvu i povremeno prskanje pesticida. Urodom iznesena bil jna hranjiva nadoknađuju se (p re kom je rn o) um je tnim gnojivom. Cijeli je

sustav optimiran na što veći urod određenih biljnih organa (si. 2. 10.). Slično je usm je ren i masovni, stacionarn i uzgoj dom aćih životinja, u kojemu je pro izvodnja zbog upotrebe industr ijski pro izvedene hra ne (i raznih medik a



ZNANST VENE OSNOVE EKOLOGIJE, ZAŠTITE PRIRODE I OKOLIŠA 23

slika 2.4: Shema prirodnog ekosustava i osnovni ciljevi ekoloških istraživanja. A: životnazajednica (biocenoza); B: stanište (ekotop); C: utjecaj životne zajednice na stanište; D:utjecaj staništa na životnu zajednicu; E: Povezanost s ostalim ekosustavima, unos i iznosenergije, tvari i informacija

A. Biocenoza

1. Sastav biljnih vrsta,životinja i mikroorganizama

2. Prostorno ustrojstvo3. Primarna i sekundarna

proizvodnja organske tvari4. Raznovrsnost organskih spojeva5. Kružni tijekovi tvari6. Hranidbeni lanci i protok

energije7. Sadržaj energije u biomasi8. Razmnožavanje

9. Prostorno-vremenskadinamika

B. Stanište (bio top)

1. Zemljopisni položaj iprostorno obličje

2. Geološka podloga3. Tip tla, struktura i tekstura4. Dubina tla5. Mineralna hraniva6. Kapacitet tla za vodu7. Mrtva organska tvar8. Pritok i odtok oborinske

vode9. Visina i oscilacija

podzemne vode

10. Apsorbirana toplina i uz

nju vezane geofizikalnepojaveitd.C. Utjecaj biocenoze na

stanište

1. Stvaranje posebnemikroklime

2. Smanjivanje intenziteta Sunčevazračenja

3. Promjene zračnih strujanja4. Tvorba tla ubrzanim

trošenjem litosfere5. Stvaranje humusa u tlu6. Tvorba specifičnoga

kemijskog miljea7. Inkorporacija anorganskih i

organskih tvari8. Mineralizacija organskih tvari9. Smanjivanje oborina

intercepcijom10. Upijanje vode i vezanje

vode u biomasi11 Povišenje zračne vlage

transpiracijom12. Smanjivanje erozije tla13. Vezanje ugljikova dioksida

i proizvodnja kisika14. Povišenje depozicije prašine i

aerosolaitd.

D. Utjecaj stan išta na b ioce -

nozu1. Oblik reljefa2. Tip tla, struktura, tekstura i

dubina3. Raspoloživa hraniva4. Kapacitet tla za vodu5. Atmosferski plinovi6. Podzemna voda7. Stupanj i način onečišćenja8. Nadmorskom visinom,

ekspozicijom i inklinacijom

uvjetovane promjene klimatskihfaktora (svjetlo, toplina, zračnastrujanja, snježni pokrov i dr.)

itd.E. Unos i iznos

1. Sunčevo zračenje i albedo2. Povratno infracrveno zračenje3. Unos i iznos topline zračnim

strujanjem4. Izmjena plinova5. Unos i iznos raznih polutanata

6. Površinsko, bočno i podzemnopritjecanje i otjecanje vode7. Nanos i odnos zemlje8. Unos i iznos hranjivih tvari9. Imigracija i emigracija

mikroorganizama, bilja i životinjaitd.




120.000 kJ/(m2'd)solarna konstanta

sekundarnipotrošači

razlagači

životni procesiomogućenienergetskimtijekovima

■r

energijakojom sebiocenoza nemože koristiti

zafotosintezuneiskorištenaenergija

V Votpuštena energija

s l i k a 2.5: Vrlo pojednostavljen prikaz protoka energije u ekosustavima umjerenih klimatskihpodručja. Dnevno raspoloživa ili kemijski vezana energija prikazana je u kilojoulima po

kvadratnom metru (kJ/ m2d), vrijednosti mogu služiti samo kao gruba orijentacija. Oddnevno asimiliranih 120 kJ primarnih proizvođača po m2 biva polovica disimilirana a 60kJ vezana u biomasi. Od toga iskoriste primarni i sekundarni potrošači samo 10 posto,odnosno 6 ili 0,6 kJ (Streit, 1994.)

menata) neovisna o veličini seoskog posjeda, u kojemu je, drukčije rečeno,

prim arn a i sekundarn a pro izvodnja vremenski i pro storno odvojena. O pće

su poznate posljedice moderne tehnizirane i kemizirane poljoprivrede na

okoliš. N asup rot tom e, livade i pašnjaci, ako zbog reljefnih prilika i preko m -

jern e paše ne podliježu eroziji, odlikuju se većim bio div erz iteto m i m ogu se prom atra ti kao poluprirodni ekosustav i koji ne opte re ću ju okoliš.

Ekosustav grad, antropog eni ko pnen i ekosustav, posve je um jetna tvo-

revina. Za izgradnju i očuvanje njegovih struktura potrebne su goleme ko-

ličine raznih materijala (opeke, kamena, šljunka, pijeska, cementa, asfalta,

drva, stakla, plastike, željeza i dr.) iz bližeg ili daljeg okoliša. Prema švicar-

skim podacim a (usp. W ittig, 1995.) svake se godine po gradskom stanovn iku

unosi oko 7800 kg šljunka i pijeska, 390 kg kamenja, 630 kg cementa, 400

kg metala, 100 kg plastike, 3400 kg bilja, 120 kg ugljena, 1800 kg ulja i plina,300 kg drva itd., a iznosi oko 40 kg isušenog mulja otpadnih voda, 370 kg

čvrstoga kućanskog , 250 kg građevnog i 6 kg industrijsk og otpada, 18 kg lima

i gume i dr. Zanimljivi su, tako gledajući, podaci o postojećoj biomasi u



unošenje oborinama vezano u 3161biomase

K 479 kg/haCa 1976 -Mg 69 - »N 255 - "P 62 - -

gubitak ispiranjem

bioelementl u 72501tlakoličina bio elemenata koje ukupna količinabiljka može upiti bioelemenata u tlu

K 771 kg T77.1tCa 5900- 372-Mg 1003 - 79,6-

N ------ 64-p ------ 45-

biomasa stojeće sastojlna 316 ha

godišnji prirast 17,6t/ ha

prijam korijenja |

K Č M g N S P

SLiKA 2.6: Godišnja kemijski vezana energija (kJ m 2 a 1) u organskoj tvari raznih živih i neživih sastavnica 12 2-godišnje brdske bukovešume (Luzulo-Fagetum) u Njemačkoj (Runge, 1973., Ellenberg, Mayer, Schauermann, 1986.)

Z NA N S T V E NE

O S N OV E

E K OL O GI J E ,Z A Š T I T E

P R I R ODE

I OK OL I Š A




JSunčeva radijac ija |

PhAR oca 40%

2% kemijski vezane Sunčeve energije

bruto pri m arna pro iz vodnja60 000 k J • m 2 • a"1

54,7 %

neto prim arna p roizvodnja29 160 k J • m'2 • a 1

2,2 %

bi ljojedi630 k J • m 2 • a'1

godišnji prirast biomase15 9 6 0 k J m '2 a ' 1

41,7 % sjemenje420 k J • m'2 • a 1

1,4 %

razlagači10 100 kJ • m 2 • a 1

sastojinski otpad12 150 k J • m *a'1

mesojedi63 k J • n f2 • a '1

saprofagi

trajni humus610 kJ • m 2 • a 1 mesojedi

sl ika 2.7: Godišnji potrošak nekih bioelemenata za prirast fitomase (lijevo) i njihovagodišnja cirkulacija (kg/ ha) u šumskom ekosustavu hrasta kitnjaka starom 117 godina spodstojnim slojem lijeske (Corylo-Quercetum petraeae) u Belgiji (Duvigneaud, 1974.)

milijunskom gradu Briselu. Bilje na gradskoj površini teži primjerice oko

750.000 tona što iznosi 91,50 posto ukupne biomase: ljudi 7,16 posto, gliste

0,97 posto, sve ostale životinje 0,61 posto, a oko 100.000 pasa i 250.000

mačaka 0,09 posto (Kalusche, 1995.). G rad je ovisan o nep rekid no m un osu

golem ih količina prima rne i sekund arne energije (pri čemu se jed na trećina

po prilici troši u kućanstvu, druga u industr ij i, treća u pro m etu). Računa se

da sveukupna potrošnja vode, koja se crpi u bližem i daljem okolišu, iznosi

po glavi stanovnika više od 600 1 na dan. Sustav j e nadalje ovisan o uvozu

raznovrsne hrane iz raznih dijelova svijeta i importu raznih sirovina i pret

p rodukata za posto jeću in dustr iju. N a slici 2.11. shematski su prikazani unos

i iznos energije i tvari, kao i onečišćenost gradske troposfere, a na slici 2.12.

prikazane su re la tivne pro m je ne tem perature , zračne vlage i koncentracija

ispušnih plinova u pojedinim gradskim četvrtima. U usporedbi s gradskim

okolišem , u gradu je atmosfera 10 puta onečišćenija, zračna vlaga 6 do 8 posto




slika 2.8 : Važnije etape progresivne sukcesije i retrogresije u mediteranskom područ

ju hrasta crnike (Quercetum ///c/s); A =

eumediteranska vazdazelena šuma panja-ča (makija) hrasta crnike, B = pretežnovazdazelena šikara (garig) sastavljena odheliofitnih grmova i polugrmova, C = eu-mediteranski suhi travnjak ili kamenjarskipašnjak. Erozija tla koja već tisućljećimaprati retrogresiju, i koja se u predočivimrazdobljima može promatrati kao nepovratna, mijenja brzinu i tijek progresivne sukcesije

niža, prosječna godišnja temperatura viša 0,5 do 1,5°C, a maksimalne tem-

perature više 3 do 10°C. N ova, vrlo pozit iv na pojava je s t ta da u pre dgra đim a

velegradova koji su okruženi mehaniziranim i kemiziranim agrosustavima

raste na vrlo izn enađ ujući način biološka raznovrsnost. C ijeli niz ug rožen ih

bil jn ih i životinjskih vrs ta nalaz i tu svoja nova prebivališta.

Prostorna raščlamba morskih ekosustava, koji zauzimaju 71 posto Zem

ljine površine, m no go je teža je r iz m eđu n jih n em a tako zamjetljivih granica

(ekotona) kao u k opn enih ekosustava. U m orskim životnim prostorim a sve je sa svim e povezano, bil jne i životinjske vrs te — ako nije riječ o sta novni-

cima morskoga dna — podvrgnuti su velikim migracijama. Zbog toga seekosustavi razgraničuju na o snovi topografskih i zem ljopisnih značajki m o r-

skog dna, na tem elju du binsko g prodora Sunčevog svjetla i opskrbe prim ar




s l i k a 2.9: Shema ekosustava jezerca. 1 = fitoplankton (Navicula, Scenedesmus, Pando- rina, Closterium, Cosmarium, Oscillatoria), 2 = zooplankton (Gammarus, Cyclops, Da- phn ia, Limnaeus, Planorbis), 3 = grabežljivi kukci i njihove ličinke (Dytiscidae ), 4 = šaran(Cyprinus carpio), 5 = štuka (Esox //c/us), 6 = ličinke Chironomidae a, 7 = bakterije(Duvigneaud, 1974.)

nih proizvođača mineralnim tvarima (fosforom i dušikom). Prema dubini

morskoga dna (bentala) dijeli se morski prostor u litoral (obalno područje,

kontinentalna podina, šelf, do dubine od 200 m), batijal (kontinentalni

strmina između 200 i 3000 m), abisal (3.000 do 6.000 m) i hadal (> 6.000

m). Horizontalno, po udaljenosti od kopna, dijeli se morsko područje u

neritičko (obalno) i pelagičko područje (pelagijal, otvorena morska pučina).

Vertikalno se mogu oba podijeliti na eufotičku (epipelagičku zonu ili fital),

površ in ski sloj koji je prožet sv je tlom i u kojem se odvija biljna pro izvodnja ,

i afotičku zonu (afital) ispod točke kompenzacije, u dubini u kojoj je pri




tvorba nakupinagline i humusa

odavanje tvari

slika 2.10: Shema agrarnog ekosustava u kojem se tlo obrađuje, gnoji anorganskim iorganskim gnojivom i u kojem se korov i štetnici suzbijaju herbicidima i insekticidima.Tijekovi energije i tvari između sastavnica (-») i tijekovi hraniva (->); u debelim okvirimanaznačene su ljudske djelatnosti a njihovi utjecaji označeni su strelicama s neispunjenimšiljčičem. U tankim okvirima na donjem dijelu grafikona naznačeni su utjecaji pedoflore ipedofaune (Bick, 1989.)

m arna p roizvodnja svedena na nulu , u kojoj je intenz itet Sunčeva svjetla pao

na 1 posto (u usp oredbi s intenz itetom na površini vode). Već prem a stup njueutrofikacije ona doseže do dub ine od jed no g m etra do 150 metara. N a njuse nastavlja slabo osvijetljena, tamnoplava, disfotička zona, koja dopire dodub ine od 200 m , pa je u njoj još mog uća optička orijentacija m orskihživotinja. Još dub lje n adovezuju se mezopelagička zona ili mezope lagijal (200m do 1000 m), batipelagička zona ili batipelagijal (1000 m do 4000 m) iabisopelagička zona ili abisopelagijal (> 4000 m).

Po svojoj građi i funkcijama, protoku energije, kruženju tvari i informa-

cijskim sadržajima morski ekosustavi podliježu istim zakonitostima kao ikopneni (v. si. 2. 13.). Ipak, zbog velike mobilnosti biljnih i životinjskih vrstau go lemom vod eno m prostoru, m ožem o ih raščlaniti samo na osnovi njiho



s l i k a 2.11: Grad kao ekosustav. Shema unosa i iznosa tvari i energije (Wittig, 1995.)



zaselak industrijsko | | gradsk a podr učje par k je zg ra

novačetvrt

par k stambeno

po dručješport.tereni

naselje uzelenilu

šuma

L i f ž 1 Ml(X

i f temperatura

:r;J :V>;

oborine površ in sk i od to k

isparivanje ------------- . .

vlažnost zraka ~ ‘V~ ‘

vezanje C 02

emisija S02 --------------

emisija CO r r ------

potrošn ja en er gi je

rekreacija /

s l i k a 2.12: Shema gradske strukture Brisela i relativna opterećenja okoliša (Duvigneaud, 1974.)

Z NA N S T V E NE

O S N OV E

E K O

L O GI J E ,Z A Š T I T E

P R I R ODE

I OK OL I Š A




-200m

slika 2.13: Vrlo pojednostavljen prikazhranidbene mreže u eutrofnom obalnom morskom području. Crna strelica:hranidbeni lanac; svijetla strelica: tokmrtve organske tvari; crtkana strelica:tok biljnih hraniva. 1 = autotrofno bilje,2 - fitofagi i saprofagi, 3 = karnivore1. reda, 4 = karnivore 2. reda, D =destruenti (Schnese, 1984.)

va topografskog i zemljopisnog položaja (epipelagijal Južnog Pacifika, bati

pelagijal Arktika i si.).

Hrvatski akvatorij pripada najvećim dijelom neritičkom, litoralnom po-

dručju. Tek na srednjim dijelovima Jadranskog mora, zapadno od otoka

Jabuke i jugoistočno od Lastova dubine su veće od 200 m; to je dakle

podru čje batijala odnosno batipelagijala.

N a koncu naglasimo još jednom , ekosistemi su osnovne organizacijske

je dinice prirode, u kojoj su živa bića i njihov neživi okoliš prostorno i

vremenski integrirani protokom energije i kružnim tokovima tvari, te koja

posjeduje za nju svojstvene inform acijske sadržaje, sposobnost sam oorg ani

zacije, samoobnove i samoodržanja. Kopneni ekosustavi reguliraju vodne

resurse u krajoliku, pripomažu tvorbu tla i štite ga od erozije, proizvode

hra nu za bilje i životinje, filtriraju atmosferu i aku muliraju štetne tvari, vež u

ugljkov dioksid i proizvode kisik, ublažavaju temperaturne razlike na po-

vršini Zemlje i pridonose stabilnosti klime, sadržavaju korisne i za čovjeka

upotrebljive kemikalije, tvore biomasu za razne potrebe, živuće su genetske

banke, pokazatelji su zdravog okoliša, služe za rekreaciju i čine u svakom

pogledu našu nenadoknadiv u prirodnu baštinu. M orski ekosustavi kolijevka




su života koji posjeduju golemo bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta i koji

velikim dijelom uvjetuju klimatske prilike na Zem lji.

Sve veću važnost i aktualnost sinekologije dok um entiraju m eđu ostalim

i nova publikacija U N D P a et al. (2000.) »World Resources 20002001,People and Ecosystems: T he Fray ing W eb ofLife«, novi dvomjesečni časopis

»Ecoystems« (Springe rVerl., N ew York) i novi projekt »M illenium Ecosy

stem Assessment (MEA)« potaknut odlukom Generalne skupštine Ujedi-

njenih naroda u rujnu 2000. godine.

Krajobrazna ekologija

Termin krajobrazna ekologija (»Landschaftsokologie«, engl.: »landscape ecology«) uveo je u zn ano st njemački geograf C. T roll god ine 1939., u vrijem e

kad se zemljopisni prostor počeo proučavati na osnovi aerofotosnimaka itako dobivene informacije služile su za razne potrebe. Isti autor (1968.)definira novu znanstvenu disciplinu kao »studij svih u određenom krajo

braznom prostoru posto jećih m eđusobnih i složenih odnosa izm eđu život-

nih zajednica (biocenoza) i stanišnih prilika« (»das Studium des gesamten in

einem bestimmten Landschaftsausschnitt herrschenden komplexen Wirkungsgefge zwischen den Lebensgemeinschaften /Biozonosen/ und ihrenUmweltbedingungen«), Zbog lakšeg prijevoda na engleski i druge jezike predlaže C. T ro ll (1970.) isto značni term in »Geookologie« (engl.: »geoeco

logy«). Isto bi se tako krajobrazna ekologija mogla označiti kao znanost koja

se bavi živim i neživim sastavnicama krajobraznog prostora i njihovim

m eđu sobn im ovisnostima. Nadalje, kao znanost o strukturn im i funkcional-nim osobinama određenog zemljopisnog prostora, o izgledu, rasporedu,

građi i međusobnim utjecajima raznooblikovanih antropogenih, poluprirodnih i prirodnih ekosustava, kao znanost o mnogostrukom prostornovremenskom spletu sastavnica atmosfere, litosfere, pedosfere, hidrosfere i bio-

sfere. K rajobrazna ekologija je m ultidisciplina rna integrativna z nanost kojase za specifične p otrebe p ros torn og u ređen ja, zaštite okoliša ili zaštite prirode

služi postojećim podacima raznih znanstvenih disciplina i ciljano provodi ili potiče određena istraž ivanja u zem ljopisnom prostoru . O na je uvijek nanovo

osebujnim prilikama životnog prostora i istraživačkim ciljevima prilagođenamješavina raznih »rubnih« područja pojedinih prirodnih znanosti (»borderline Science«), Zbog toga je mnogi autori definiraju kao multidisciplinarnointegrativno znanstveno područje (»Fachbereich«) koje je izraslo iz opće

ekologije i geografije. Kao samostalna znanost nalazi svoj identitet samo uistraživanju onih pojava i čimbenika koji prožimaju i povezuju geografski




prosto r, kao što su npr. pro sto rni tokovi oborinske i podzem ne vode, erozijatla, unos polutanata iz atmosfere i si. (v. si. 2.14.).

Pod krajobrazom se razumijeva obličje i ustrojstvo određene Zemljine površ ine, izgled, građa, prostorni raspored i ispre m re ženost p rirodnih , poluprirodnih i/ili antropogenih ekosustava. Po najstarijoj definiciji, koja se

pripisuje A. v. H um bold tu (1808.), kra jobraz čine »sveukupne značajke ne-

kog područja na Zemlji« (»Gesamtbeschaffenheit einer Erdgegend«). P o j.Sch m ithiisenu (1970.): »Krajobraz je sveuku pno stanje nekog pro stornoznačajnog dijela geosfere.« U tom kontekstu razlučuje K Bu chwa ld (1995.)term ine »osnovna krajobrazna jedinica« (»Landschaftliche Grun dein heit« ) i»krajobrazni prostor« (»Land schaftsraum«). Osnovna krajobrazna jedinica naj-

manja je geografski i planski relevantna prostorna jedinica koju tvori nekiekotop odnosno ekosistem. Ona npr. može imati dimenziju seoske bare (hado pov ršine od viš e km 2), a može je činiti i gradska četvrt ili šumska sastojina.Krajobrazni prostor konkretni je isječak Zemljine površine (ekosfere) sastav-ljen od raznih ekotopa (geotopa, biotopa i antropotopa), koji se od ostalihkrajobraznih prostora može prostorno kartografski i upravnoorganizacijskiomeđiti, kao predmet prostornog planiranja ili kao područje s izrazitimustrojstvom . Njego va se teritorijalna oseb ujnost obrazlaže povijesnim razvo-

jem , izgledom, funkcio nalnim osobitostim a, prirodn im i gospodarskim po-tencijalima, naseljima i privrednim djelatnostima. U tom smislu govori H.Leser (1997) o »krajobraznom ekosistemu« (»Landschaftsokosystem«). Isto

tako mog lo bi se reći da je k rajobrazni prosto r dio ekosfere, ek osistem kom pleks, saglediv životn i p rostor ili doživ ljena pro storn a stvarnost.

Kako je krajobrazni prostor središnji termin krajobrazne ekologije, evona ovo m m jestu o tom e još nekoliko riječi. Od ređe ni krajobrazni prostor ilirazlike između krajobraznih prostora opisuju se njihovim

(1) izgledom, s krajolikom ili pejsažom, s vizualnom percepcijom prostranos ti, obličja i boja (ali i dru gim osjetima i opaža jima kao što su buka ,

mirisi, aerosoli itd.);

(2) pov ijesnim razvojem koji su doveli do danas postojećih gospod arskihstruktura (poljodjelske površine, šume, naselja, ceste, željezničke

pruge, gustoća nase ljenosti, industr ijska postrojenja itd.);

(3) kartografskim prikazom prirod nih ekosustava na temelju potencijal-

no prirod ne vegetacije;

(4) građom, odnosno geomorfološkim, geološkim, pedološkim, klimat-skim, hidrološkim, florističkim, faunističkom i vegetacijskim prili-kama, ljudskim nastambam a i gospodarskim djelatnostima , na os no-vi njihova opisa, razn ih zn ans tvenih podataka i kartografskih prikaza;



Sunčevaenergija

toplinska '

s = podzemnia, t = atmosferski i

po vrš ins ki

granice ekotopa

stalni iznos i premještanje tvari iz ekosustava, t j— vi ši h p ol ož aj a u e ko su st av e ni ži h p ol ož aj a

kruženje tvari i proto k energije unutar i između ekosustavaodnosno ekotopkompleksa

izmjena tvari između ekosustavai atmosfere

«| _ o. prijenos tvari i informacija unutar i između ekotopa pos red stvo m ž ivih bića

Gravitacijski odtok vode prem ješta tvari. Kružni tokovi e kosustava viših položaja siromašuju. a niži postaju bogatiji.Tako se može reći da niži položaji iskorišćuju vode, a da viši opterećuju niže, na kojima se mijenja proizvodnja i koja

je takv a ov isna o vi šim p olož ajim a. Tako nas taje »sup arn ištv o« eko sustava pri opsk rbi vodo m.

sl ik a 2.15: Shema funkcionalne povezanosti raznih ekosustava na padini nekog brdskoga krajobraza (Lenz, 1999.)

Z NA N S T VE NE

O S N O VE

E K

OL O GI J E ,Z A Š T I T E

P RI R ODE

I OK OL I Š A




(5) funkcionalnom, vremenskoprostornom povezanošću i međusob-

nom ovisnošću raznih prirodnih i antropogenih ekosustava i njiho-

vih građevnih elemenata, prostornom podudarnošću pojedinih geo

faktora, usporedbom topografskih, geoloških, pedoloških, vegetacijskih i drugih karata, rutinskom izmjerom raznih pokazatelja kak-voće, bioindikacijom, monitoringom, izradom tablica i grafikona,

statističkim bivarijatnim ili m ultivarijatnim analizama itd.;

(6) izradom m atem atičkih simulacijskih m odela za značajne funk ciona l-

ne procese.

Prem a stupnju preobrazbe prvobitn ih prirodnih krajobraza uslijed stoljetnihili tisućljetnih ljudskih djelatnosti m ogu se krajobrazni pro stori po dijeliti na

p rirodne, poluprirodne, opusto šene, antropogene, kult iv irane, agra rne, in-

dustrijske i urbane. Tamo gdje šume nisu posve degradirane, gdje se prirod-

no obnavljaju i zauzimaju velike površine, govorimo o prirodnom krajobrazu.

N asup ro t to m e, poltiprirodni krajobraz ili kultivirani (predindustrijski) krajobraz

sastoji se od ostataka visokih šu m a, panjača, šikara, košnica, pašnjaka, oranica,voćnjaka, povrtnjaka, naselja i manje ili više prirodnih vodotoka, drukčije

rečeno, od poluprirodnih ekosustava koji su postupno oblikovani potiskiva-njem šuma. Na golemim površinama ogoljeloga krša, u obalnom području

i na otočju, najčešće govorimo o devastiranom, sječom, pašom i erozijom

opustošenom (predindustrijskom) krajobrazu. Ostala poljoprivredna područja u

unu trašnjosti zem lje svrstavamo u agrarni krajobraz, m anja područja u kojima

prevladavaju in dustr ijska postroje nja u industrijski krajobraz, a veće gradske površin e u urbani krajobraz.

Ciljevi i zadaće istraživanja tih raz nov rsnih krajobrazn ih p rostora jesu:

— opis, analiza i kartogra fski prikaz p rirodn ih i a ntropogenih ekosustavau određenom krajobraznom prostoru, posebice za potrebe prostor-no g planiranja, na osnovi razn ih izabran ih pokazatelja njihov ih stanjai prostornovremenskih zbivanja;

— pro cje na p rirodn ih i gospodarsk ih sadržaja (potencijala );

— ocje na stupnja prirodnosti terestriČ kih i akvatičkih kra jo braznih eko-

sustava i krajobraznih prostora na temelju vegetacijskog pokrivača iliživotn ih zajednica;

— prosto rn i prikaz glavnih izvora, vrs ta i stu pnja onečišćenja usli jedraznih ljudskih djelatnosti;

— prosudba kakvoće, stu pnja opterećenosti i onečišćenosti pojedinih

sastavnica ili dijelova krajobraznog prostora, prilog objašnjenju u zr o-ka i posljedica; analiza rizika;




— pro cje na utjecaja na okoliš (P U O ) novih industrij skih i drug ih obje-kata prije njihove gradnje;

— pro cje na prekogra ničnog unosa štetn ih tvari;

— m onitorin g; pra ćenje kakvoće, opte re ćenja i onečišćenja ti je kom vre-mena;

— iz rada sim ulacijskih m odela za prosto rno pre m ještanje tvari (vode,erodiranoga tla, kemikalija i si.);

— obra zlo ženje po trebnih adm inistr ativ nih m je ra i tehničk ih ure đaja zazaštitu okoliša;

— zaštita prirode (ugroženih vrs ta , živ otn ih zajednica, ekosustava i pojed in ih krajo braznih pro stora);

— dokaz i prikaz raznih v rem ensko prosto rn ih kauzaln ih odnosa poje-

dinih ekofaktora, numerički opis raznih zanimljivih prostornovremenskih procesa, nalazi interesantnih pojedinosti u građi živih i ne-živih dijelova u okviru pojedinačnih specijaliziranih istraživanja;

— uspostava svestranog i svim a dostupnog inform atičkog sustava za

potrebe p rosto rnog ure đenja , zaštite okoliša i zaštite prirode.

Kao primjer prikazanje na slici 2.15. postupak znanstvene analize: od prikupljanja , priprem e, obrade, spre m anja i analize raznovrsnih rele vantnih

podataka do iz rade m odela , ocjena i pro cje na za donošenje upravnih i poli-tičkih odluka, o uređenju i očuvanju krajobraznog prostora i njegovih sa-stavnica koje su od općeg interesa. P ože ljan je svekoliki kvantitativan opis

krajobraznih prostora i njihov kartografski prikaz u raznim mjerilima na što

informativniji i razumljiviji način. Pri tome se ne zaboravljaju ni estetskeznačajke krajolika.

Krajob razna ekologija je teorijska osnova zaštite okoliša, zaštite prirode , p ro sto rnog uređenja i t ra jn o održ iv og društvenogospodarskog razvitka, te š-

ko izbrisiv zapisnik posljedica svih naših djelatnosti u životnom prostoru, podsje tnik i znanstv eno obrazlo žena opom ena naših etičkih obveza pre m a prirodi.

Globalna ekologija

Globalna ekologija (planetarna ekologija, holekologija ili ekosferologija)

znanstveno je područje koje se bavi dom aćinstvom prirode n a Zem lji, us troj-

stvom i funkcionalnim osobitostima ekosfere, građom i međusobnim ovis-nostima žive i nežive prirode (si. 2.1).




skupljanje podataka p rip rem a podata ka obrada poda taka

polirani podaci

posto jeće karte topografske geološke hidrografske pedološke vegetacijske i dr.

podaci av ionskih i

satelitskih snimaka način korišćenja;~ vegetacijski po-

krivač; reljefni oblici i dr.

rezultati sustavnogznanstvenog monitoringa

sporadična specija-lizirana znanstvena

istraživanja i si.

po vi jesn e karte ,crteži i fotografije

ekološka ban ka banka po- modela

statistička anali- d atak aza i provjera GlSrezultati po da taka pr imam i • vizualizacija ■i>

podaci nadstiranjei kartografskih ‘I i

podataka;digitalizacija pohran jeni * tematski spe-

podaci cijalizirani simulacijski

modeli; podaci geoe ko integriramloške literature modeli

podaci ekosustav a;analiza i krajobrazni

drugi upotreb- p>> procjen a modeli;ljivi podaci pomagala za

donošenjeodluka

korisnici

znanstvenici

urbanisti

prostorni planeri

lokalni iregionalni po litičari

analize/ocjene i procjene/scenariji

s l i k a 2.16: Skupljanje, obrada i prikaz podataka krajobrazne ekologije u obliku modela(Leser, 1997.)

Ekosfera se sastoji od biosfere, atm osfere, hidros fere, litosfere i pedosfere(si. 2.17.). Svaka se od njih može se dalje rastaviti u niz podsustava, u niz

međusobno isprepletenih građevnih dijelova, čimbenika i procesa, koji su u

najužoj vezi i s onim a ostalih kom partim enata. T o je nedjeljiva, dinam ična,

vrlo složena, prostornovremenski povezana i u tokovima svojih unutarnjih

zbivanja teško saglediva cjelina. Svako mjesto na površini Zemlje ima svoje

osebujno ustrojstvo, specifičnu geofizikalnu i ekološku konstelaciju sastav-

nih dijelova, izvrgnutu i podv rgnutu p ovratnim i nepov ratnim vreme nskim

prom jenam a. O ne m ogu bit i prirodne ili ih izaziva čovjek, pa se u tomopćenitijem smislu govori o »globalnim promjenama« (»global cliange«). Globalni

okoliš (»global environment«) definira se kao planetarni prostor u kojem se

zbivaju utjecaji između prirode i svjetskoga stanovništva, kao cjelokupnost

svih njihovih m eđu sobn ih p rostornov rem ensk ih utjecaja i ovisnosti.




s l ik a 2,17: Ekosfera kao globalni sustav i njezine sastavnice. Svaka točka na Zemljinojpovršini ima sebi svojstvenu prostorno-vremensku konstelaciju strukturno-funkcionalnihsvojstava

Ekosfera, tj. površina planeta Zemlje nastanjena biljem, životinjama i

ljudim a, sastoji se od različitih akvatičkih i terestričkih megaekosustava, a ovi

opet od mnogobrojnih bioregija i lokalnih ekosustava. Dobar pregled glo-

balnih životnih prilika pružaju nam te re str ički zonobiom i, koji se opisuju na

osnovi građe klimazonalnog, poten cijalno p rirod no g vegetacijskog pokrivača

(si. 2.18.).

Sa sve većim porastom svjetskog stanovništva, nekontrolirano rastućom

potrošn jom energ ije i sirovina te sve većo m onečišćenošću tla, vode i zraka,

čovjek ugrožava globalno ne samo opstanak preostalih prirodnih i polupri

rod nih ekosustava nego i vlastitu egzistenciju. Z bo g toga se danas u središtu

pozornosti globalne ekologije na laze nekontrolirani ra st svjetskog sta nov-

ništva, antrop oge ni staklenički učinak, pro m jene oceansk ih strujanja, global-ne klimatske promjene, razgradnja stratosferske oz;onske ovojnice, preko-

mjerno iskorištavanje i onečišćivanje mora, sve veća potrošnja i onečišćenost

slatke vode, krčenje šuma, degradacija i erozija tala, smanjivanje biološke

raznolikosti, sve veće razlike između bogatih i siromašnih država, naroda i




B

ekocentrični

očuvanje biljnih i

životinjskih vrsta uključivši njihov cjelokupni evolutivni razvojni potencijal

anfropocetilrieni

sigurnaopskrbazdravomhranom

očuvanjeljudskogzdravlja

odmor i |

rekreacija fu zdravom f

prirodnomokružju |

/ \? ........ame*st - —

\ \ J !

* ' i

zaštita razvojnih tijekova- procesa u eko-

1 sustavima1 - procesa u krajo

brazu- regeneracije

| ekosustava

zaštita biotskih resursa- biološke raz

novrsnosti- biotopa- genetske raz

novrsnosti

unutar vrsta

zaštita abiotskih resursa- tla- voda- zraka

. - klime

zaštita estetskih resursa- ljepote priro

de i krajobraza

- raznolikosti- zasebnosti

A = primami ciljevi B = dopunski ciljevi

s l i k a 2.18: Zonobiomi, zonoekotoni i orobiomi Zemlje (po VValteru i Breckleu, 1991.)

društvenih slojeva, mogući sukobi radi zaliha fosilne energije i potrebnemjere za trajno održiv razvoj (v. Glavač 2001.). Jedini mogući odgovor za

rješavanje spom en utih globalnih problem a jes t Agenda 21 prihvaćena na

Konferenciji Ujedinjenih naroda za okoliš i razvoj (UNCED) u Rio de

Janeiru 1992. godine.

ZAŠTITA PRIRODE I OKOLIŠA

Zaštita prirode (engl. »nature conservation«, »nature protection«, njem. »Na

turschutz«) s trukovn o je pod ručje kojem u je zadaća očuvanje rijetkih i ug ro-ženih biljnih i životinjskih vrsta, rijetkih, ugroženih ili primjerno građenih

životnih zajednica i njihovih staništa (biotopa), preostalih, prvobitnih eko-




sustava, kao i očuvanje, njega i unapređivanje krajobraznih prostora koji se

odlikuju posebnom ljepotom, biodiverzitetom, općim gospodarskim i re

kreativnim značenjem, ili koji su po svojem prostranstvu, građi i funkcijamaod opće važnosti za očuvanje biosfere.

N asupro t to m e, term inom zašti ta okoliša (engl. »environmental protec

tion«, »environmental control«, njem. »Urmveltschutz«) naziva se strukovno

podru čje koje m u je zadaća očuvanje zd ravog ž iv otn og okružja ; zaštita okoliša

određuje granice raznih vrsta opterećenja, predlaže zakonske propise, uvodi

pre ventivne i repara tivne tehničke m je re za održ anje po trebne kakvoće zraka,

vode, tla i prehrambenih proizvoda, i utvrđuje pravila u ophodnji s raznim

bio tskim i abio tskim čim benic im a životne sredine. U nje zin u kom pete nciju pripadaju npr. m je re za smanjivanje buke, kontrola pitke vode, poticaji za

smanjivanje štetnih ispušnih plinova iz industrijskih postrojenja i prometa,

kontrola kakvoće p rehra m ben ih proizvoda, zabrana proizvodnje spojeva koji

razgrađuju ozonsku ovojnicu ili nepovratno kontaminiraju postojeće ekosu-

stave, prijedlozi za provedbu osmišljenoga prosto rnog uređ enja, nadz or nad

zbrinjavanjem otpada, poticaj za primjenu štedljivih tehnologija, upotreba

obnovljivih izvora energije, provedba potrebnih mjera za ostvarenje trajno

održivog razvitka u smislu Agende 21 i dr.

Zaštita prirode i zaštita okoliša usko su povezane. Prva se više shvaća kao

biološka, a druga kao tehnička zaštita okoliša, prva više u ekocentričnom, druga

u antropocentričnom smislu. Teškoća njihova razgraničenja leži već u samoj

definiciji »prirode« i »okoliša«. To su uzroci mnogih nesporazuma koji se

očituju u upravnoj i političkoj praksi (Plachter, 1995.).

Izbor zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, biotopa, ekosustava i krajo-

braza obavlja se na tem elju sl jedećih kriterija: (1) njihove rije tkosti, (2)ugroženosti, (3) nenadoknadivosti, (4) stupnja prirodnosti, (5) raznovrs-

nosti, (6) visokog stupnja organizacije građevnih sastavnica i funkcionalnih

procesa , (7) re prezenta tivnosti za neku regiju ili zem lju i (8) važnosti za

bio sfe ru i ekosferu . Zašti ta pri ro de nije samo pasivna, te ri to ri ja ln a i defen-

zivna, nego joj je zadaća i provođe nje p otreb nih mjera za održanje postojećeg

stanja, sprečavanje ili poticanje sukcesivnog razvoja, regeneracija nestalog,

po tisnutog ili ugro ženog, oživljavan je novih bio to pa (iskopine šl junka, po-

vršinski kopovi i si.), poticanje trajno održivog razvoja itd. No valja spome-

nuti i to da su u svijetu i u našoj zemlji mnoga šumska i močvarna područja

očuvana i stavljena pod zaštitu zbog svoje nepristupa čnosti. T roško vi izgrad-

nje cesta ili melioracija bili bi veći od gospodarske dobiti. C esto je ono što




je gospodarski beznačajno stavljeno pod zaštitu. Pa ipak, i to se m ora vred-

novati pozitivno!

O d oko 7500 opisanih biljnih vrsta u Hrvatskoj op isano je u Crvenojknjizi 226 rijetkih, ugrož enih , osjetljivih i izum rlih taksona. N a C rveno j listi

životinjskih svojti (u R. H. računa se s oko 24.000 poznatih vrsta) upisan je

41 takson sisavaca (Zavod za zaštitu prirode, 1994.). Kao i u drugim zem-

ljama i u Hrvatskoj još nije poznat broj vrsta. Zbog toga su taksonomska

istraživanja od primarne važnosti da bi se ustanovila i očuvala biološka

raznovrsnost, u smislu Konvencije o biološkoj raznovrsnosti (Rio de Janeiro

1992.) i drugih međunarodnih sporazuma (up. Omejec 1998., DUZO,

Ok oliš, svibanj 1999.), što ih je potpisala Repub lika H rvatska, kao i aktivnosudjelovanje u novom forumu OECD »Global Biodiversity Information

Facility (GB IF) koji je god. 2000. osnovan u K openhagen u.

TAB LICA 2.1. Zaštićene površine u Hrvatsko j

Kategorija Broj Površinakopna(km2)

Površina mora(km2)

Ukupnapovršina

(km2)

Nacionalni park 8 759 235 994

Park prirode 10 4.005 41 3.989

Strogi rezervat 2 24 24

Posebni rezervat 74 318 7 325

Spomenik prirode 80 6 6

Zaštićeni krajolik 32 405 405Park-šuma 36 79 79

Spomenik parkovne kulture 114 9 9

Ukupno 356 5.605 (9,9%) 283 (0,9.1%) 5.888 (6,7%)

U usporedbi s nekim ostalim europskim zemljama, u Hrvatskoj su

zaštićene površine relativno male (tabl. 1.). Ta ko n pr. D ansk a zaštićuje 23,8

posto svog te rito ri ja , Grčka 19,5 posto, N iz ozem ska 17 posto , Italija 16,4

posto , Španjolska 14,8 posto , a mali Luksem burg 13,6 posto.




L I T E RA T U RA

Bick H. (1989): Okologie. G rundlagen, terrestrische und aquatische Okosysteme, angewandte Aspekte. G. Fisc her Veri., Stuttgart: 327 S.

Buchwald K. (1995): Landschaftsplanung als okologischgestalterische Planung. In: SteubingL., Buchwald K., Braun E., Hrsg.: Natur und Umweltschutz. Okologische Grundla-gen, Methoden, Umsetzung. G. Fischer Veri., Jena: 383402

Bundesministerium ftir Umwelt, Naturschutz und Reaktorsicherheit (1997): Umwelt po lit ik. Agenda 21. Kon ferenz der Vereinten N ationen fu r U m w elt und Entw icklungim Ju ni 1992 in Rio de Janeiro — D oku m ente. 2 Aufl., Bonn: 359 S.

D U Z O — Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša (1999): Okoliš, poseban broj, svibanj,Zagreb: 63 str.

Duvigneaud P. (1974): La synthese ecologique. Populations, Communautes, Ecosystemes,Biosphere, Noosphere. Doin ed., Pariš: 296 p.

Ellenb erg H ., Mayer R., Schauerma nn J., Hrsg. (1986): Oko system forschung . Ergebnisse desSollingprojekts 19661986. Ulmer Veri., Stuttgart: 507 S.

Glavač V. (2001): Uvod u globalnu ekologiju. Hrv, sveučilišna naklada, 2. izdanje, Zagreb:204 str.

Glaw ion R. (1999): N aturschu tzziele in der Angew andten Landschaftsokologie. In: Schneidei'Sliwa R,, Schaub D ., Gerold G., Hrsg.: Angewandte Landschaftsokologie. Gru nd la-gen und Methoden. Springer Veri., Berlin: 87105

Haeckel E. (1866): Generelle Morphologie der Organismen. Bd. 2: Allgemeine Entwi

cklungsgeschichte der O rganismen. Reim er Veri., Berlin: 462 S.Haeckel E. (1875): Natiirliche Schopfungsgeschichte: gemeinverstandliche wissenschaftliche

Vortrage tiber die Entwicklingslehre. 12 Aufl., 1923., de Gruyter: 625 S.

Kalusche D. (1995): Oko logie in Zahlen. Eine Daten sam m lung in Tabellen m it uber 10. 000Stichworten. Spek trum Ak ademischer Verlag, Heilderberg: 415 S.

Lenz R. (1999): MittelmaBstabige Raumbewertungen fur die Angewandte Landschaftsoko-logie. In: SchneiderSliwa R., Schaub D., Gerold G., Hrsg.: Angewandte Land-schaftsokologie. Grundlag en u nd M ethod en. Springer Veri., Berlin: 151168

Leser H. (1997): Landschaftsokologie. 4. Aufl., UTB 521, Ulmer Veri., Stuttgart: 644 S.

Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša. Zavod za zaštitu prirode (1994): Crvena knjiga biljn ih vrsta Repub like Hrvatske. Zagreb: 522 str.

Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša. Zavod za zaštitu prirode (1994): Crvena knjigaživotinjskih svojti Republike Hrvatske — Sisavci. Zagreb: 84 str.

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (2000): Prijedlog zakona o zaštiti prirode.Zagreb: 95 str.

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (2001): Prijedlog Strategije zaštite okolišai nacion alnog plana d jelovanja za okoliš. Z agreb: 306 str.

Odum E. P. (1971): Fundamentals ofEcology. 3. ed., Sounders Co., Philadelphia: 574 p.

Omejec J. (1998): Propisi Republike Hrvatske važni za zaštitu okoliša (stanje na dan 31. prosinc a 1996). U : LončarićH orv at et al.: Osnove prava okoliša. 2. izd ., Pravo 10,Zagreb: 265281

Plachter H. (1995): D er Beitrag des Naturschutzes zu Schu tz und E ntwicklung der Um welt.In: Erdm ann K. H ., Kastenholz H. G.: Um w elt und N aturschu tz am Ende des 20.Jahrhunderts. Probleme, Aufgaben, Losungen. Springer Veri., Berlin: 197254




Rat von Sachverstandigen fur Umweltfragen (2000): Umweltgutachten 2000. Schritte insnachste Jahrh un dert. M etzlerPoesch el Veri., Stuttgart: 685 S.

Riedl U. (1995): N atursch utz — Z iele, G rttnde, Wege. In: Steubing L., Buđrvvald K , B raun

E., Hrsg.: Natur und Umweltschutz. Okologische Grundlagen, Methoden, Umsetzung. G. Fischer Veri., Jena: 411436

Runge M. (1973): Energieumsatze in den Biozonosen terrestrischer Okosysteme. Scriptageobotanica 4, Gottingen: 77 S.

Schm ithiisen J. (1970): B egriff un d Inhaltsbestim m ung der Landschaft als Forschun gsobjektvo m g eographischen un d biologischen Standpunkt. Q uaestiones Geobotanicae 7: 1325

Schnese W. (1984): Okosysteme des Meeres. In: Schubert R., Hrsg.: Lehrbuch der Okologie.G. Fischer, Jena: 404446 S.

Streit B. (1994): Okologie, kurzgefaBt. Meyers Forum. B. I. Taschenbuch Veri., Mannheim:128 S.

Troll C. (1939): Luftbildplan und okologische Bodenforschung. Zeitschrift der Gesellschaftfur Erdkunde, Berlin: 241298

Troll C. (1968): Landschaftsokologie.In: Tiixen R,, Hrsg.: Pflanzensoziologie und Landschaftsokologie. Berichte Int. Symp., Cramer Veri, Vaduz: 121

Troll C. (1970): Landschaftsokologie (Geoecology) und Biogeocoenologie. Eine terminologische Studie. Rev. roum aine de geol., geophys. et geogr., Serie de geogr., T. 14: 91 8

U N P D a e t al. (2000): W orld Resources 20002001, Peop le and Ecosystems: T he FrayingWeb of Life, Elsevier Science Ltd, London: 390 p

Walter H., Breckle S. W. (1991): Okologie der Erde. Bd. 1: Grundlagen. UTB, G. Fischer

Veri., Stuttgart, 2. Auflage: 238 S.Wildermuth H. (1994): Priroda kao zadaća. Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne

baštin e, Zagreb: 297 str.

W ittig R. (1995): Okologie der Stadt. In: Steub ing L., Buchwald K., Bra un E., Hrsg.: N a tu rund Umweltschutz. Okologische Grundlagen, Methoden, Umsetzung. G. Fischer Veri.,Jena: 230260




EKOLOŠKE ZAKONITOSTI

Prof dr. sc. Oskar P. Springer, Biološki odsjek

Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb

BIOSFERA

Svi organizmi žive u relativno uskom površinskom sloju Zemljine kugle u

tzv. ovo jnici koja se sastoji od tri sastavnice: površinskog a kru tog sloja Z em -

ljine kore — litos fe re , vodenog dijela — h id ro sf e re i nižeg sloja atmosfere

— tro p o s fe re . T e dijelove našeg planeta , koji podržavaju život, nazivamo b io s fe ro m . N aziv biosfera prvi je upotr ije bio austrijski geolog E. Suess 1875.

god ine. Da bi živi organ izmi i ljudi mogli živjeti, u pravilu po treb no je

sudjelovanje svake od tri sfere.

U lito sf e ri (pedosferi) žive brojni organizmi, naročito u njezinu po -

vršinskom sloju. Tu žive mnogobrojni mikroorganizmi, biljke i životinje.

Manje organizama živi u potpunom mraku u dubljim slojevima tla, npr. u

špiljama; tada uglavnom ovise o hrani koja im dolazi s površine.

U h id ro sf e ri život je m oguć u raznolikim pojavnim oblicima. Posebno

je bogat do one dubine do koje prodire Sunčeva svjetlost. D ubina prodiranja

svjetlosti ovisna je o prozirno sti vode, a to m ože biti do sam o pola m etra u

nekoj mutnoj rijeci, ili do 200 i više metara u bistrom moru poput našega

ju žnog Jadrana. U većim m ors kim dubin am a žive različite ribe i dru ge

životinje, ali su i one ovisne o hrani koja tone s površine mora.

U troposferi živi mnoštvo mikroorganizama, biljaka i životinja. Dio

organizama lebdi ili aktivno leti u Zemljinoj zračnoj ovojnici, ali se većina

njih mora spustiti na tlo radi hranidbe i/ili razmnožavanja. Prema tome,

biosfera se pro te že u troposfe ri samo to liko koliko su visoki org anizm i koji

žive na površini tla, tj. koliko dosežu najviše grane nekog stabla ili glava neke

životinje. Neke ptice doista lete u velikim visinama (npr. kondor) snagom




vlastitih mišića i nošene zračnim strujama. Ali i one se gnijezde na planin-skim stijenama.

B io sf e ra je organiziran sustav. Osn ov ni procesi u njoj imaju kružnitijek. Kemijski elementi koji ulaze u sastav žive tvari (biogeni elementi),kruže kroz biosferu od anorganskog okoliša do živih organizama i obratno.Ta b iog eo k em ijsk a k ru ž e n ja tv ari pokazuju kako je biosfera visokoorganizirana. Samoregulatornim mehanizmima postiže svoju organiziranost,održava ravnotežu i sprečava njezinu degradaciju.

U okviru stalne razm jene s okolišem živi organizm i iskorištavaju oko 50 posto sv ih kemijskih elemenata na našem planetu . N eki od tih elem enataiskorištavaju se u većim količinama kao m a k ro e le m e n ti, np r. kisik, vodik,

ugljik i dušik, a potrebe za drugim elem entima su manje ( m ik ro e le m e n ti,npr. željezo, cink, bakar). Usprkos tome, mikroelementi kao i elementi kojidolaze i tragovima od vitalnog su značenja za život.

Bitno pitanje opstanka života u odnosu čovjeka prema biosferi jest gra-nica do koje pojedina biogeokemijska kruženja i njihove kom po nen te m ogu bit i modif ic irani, ek sp loatirani ili opte re ćeni a da i dalje m ogu fu nkcio nirati.O nečišćenje okoliša djelovanjem čovjeka već je m nogo puta u pozo rilo d aj e

p rostor na kojem čovjek živi i dijeli ga sa svim drugim živim bićima, vrlo

ograničen i nije beskonačan. Nade da će se raznim tehnološkim rješenjima(npr. projekt BIOS) moći stvoriti novi životni prostori za čovjeka izvandanašnje biosfere nisu opravdane. Stoga s okolišem koji nam je dan u nasli-

jeđe i koji m ora m o predati idućim generacijama, m ora m o postu pati vrlorazumno.

EK O LO ŠK I CIM BENICI OKO LIŠA

Ekološki su čimbenici utjecajne veličine okoliša koji mogu pozitivno ilinegativno djelovati na rast, razmnožavanje i gustoću populacije nekog orga-nizma. Mogu biti različite naravi: fizički odnosno kemijski, tj. abiotički ioni uzrokovani uzajam nim odnosima m eđu organizmima, tj. b io tičk i. (tabl.3.1.)

TAB LICA 3.1. Abiotičk i i biotički ekološki čimbenici

ABIOTIČKI tem peratura, oborine i vlažnost, svjet lost , vjetar, kem ijski sastavtla, fizička struktura tla, vodni režim podloge, nadmorska visina,nagib terena, izloženost terena klimatskim čimbenicima, kemizamokoliša (zdravog i onečišćenog)

BIOTIČKI priogeni, virogeni, bakteriogeni, fi togeni , zoogeni, antropogeni



EKOLOŠKE ZAKONITOSTI 47

Važniji abiotički čimbenici

A b io tički e k olo šk i čim b en ici okoliša djeluju na pojedini organizam. N e-dostatak jed no g od životnih uvjeta može prouz ročiti sm rt organizma. Ako uu izobilju ima npr. Sunčeve svjetlosti, a nema dovoljno vlage, biljka nećenormalno rasti niti se razvijati, odnosno ako potraje sušno razdoblje biljkaće se posušiti. Djelovanje pojedinog ekološkog čimbenika ovisi osim o in-tenzitetu i o trajanju (ekspoziciji) i kakvoći njegova djelovanja. Cesto djelujuistovrem eno dva ekološka čimbenika ili više njih (npr. top lina i duljina danaili toplina, vlažnost i duljina dana. Kao stoje navedeno, ekološki čimbenicimogu djelovati različitim intenzitetom. Najmanji intenzitet nekog čimbeni-

ka koji uzrokuje neku posljedicu na jedinke jest ek olo šk i m in im u m , anajveći intenzitet nekog čimbenika koji može neka jedinka podnijeti jestek olo šk i m a k sim u n . Izm eđu tih rubnih vrijednosti postoji za skupine

je dink i — e k o lo šk i o p tim u m . Razmak izm eđu ekološkog m inim um a im aksim um a u okviru kojeg je moguć život pojedinog organizma nazivamoe k o l o š k o m v a l e n c i j o m .

Ekološka je valencija različita za svaki ekološki čimbenik i u pravilu jerazličita za pojedinu jedinku pa tako i za vrstu koja se sastoji od jedinki.

Ta ko đe r se valencija mijenja s dobi i s razvojnim s tupn jem u vrijeme ek spo-zicije nek om ekološkom čimbeniku. T ako je npr. osjetljivost vodoze m acarazličita na m anja k vode u razvo jnom stup nju (punoglavac) i u odrasloj dobi.Zbog tih se razloga npr. šaran ne može razmnožavati u hladnim vodamasjeverne Europe. Prenesen iz naših krajeva u hladno podneblje živi i hranise norm alno , ali m u je zbog hladnoće one m ogućena proizvod nja spolnihstanica (gametogeneza).

Ima vrsta koje imaju vrlo široku ekološku valenciju te imaju širokurasprostranjenost . To su e u r i t ro p n e (eu r iva len tne ) v rs te . Takva je pr im-

jerice bil jna vrs ta maslačak (Tamxacum officinale L.). Takve vrste nazivamo ik o z m o p o lit im a. Suprotno kozmopolitskim vrstama, postoje vrste uskeekološke valencije, tj. s te n o tro p n e (ste n o va len tne ) vrste. Tako primjericegrebenski koralji žive isključivo u toplim morima.

O ekološkoj valenciji za pojed ine ekološke čimb enike ovisi koje će vrste biljaka i životinja živjeti u nekom kraju. Treba spom enuti da se ekološk ičimbenici u nekom području mijenjaju, u novije vrijeme osobito antropo-genim utjecajem, što bitno remeti uravnotežene ekološke čimbenike (npr.

termopolucija) i time često dovodi do nestanka pojedinih vrsta u tom okru-ženju.

Važni čimbenici najčešće su i og ra niča va jući čim b en ic i jer je beznjihova sudjelovanja u ekosustavu život otežan ili nemoguć. Nepovoljnoograničavajuće djelovanje može biti uzrokovano utjecajem su p ra m a k si




m aln o g i / il i s u p ram in im aln o g d je lovanja nekog eko loškog čimbenika.Tak vo djelovanje (ovisno o vrem enu ekspozicije) uzroku je nepo sredn o sm rt,

a posredno uzrokuje nestanak neke populacije. Ako se te promjene dogode p lanetarno, izum iru poje din e skupin e org aniz am a (npr. dinosauri zbog kli-

matskih promjena u prošlosti) .Svaki organizam izložen je različitim d jelovanjim a brojn ih čimb enika iz

okoliša. Ako je prilagođ en tim uvjetim a nera zdv ojno je vezan za neživi i žividio okoliša. C esto u p rirodi opažamo d a na osu nčanom dijelu žive jed ne , ana za sjenjen om dijelu žive druge vrste. Taj m oza ični raspo red različitih vrsta

na ma lom p rosto ru (biocenoze) govori o ovisnosti o samo jed n om eko-loškom čimbeniku (npr. o svjetlosti) na rasprostranjenost vrsta. Primjerice,

p itom i keste n, kadulja (žalfija), kopriva ili čičak m ogu ra sti sam o na tlim a ukojima im aju po trebn u količinu dušika. Kadulja raste na tlim a u kojima osimdušika ima i kalcija. Pojedine biljne vrste rastu na kiselim, a druge na alkaličnim tlima. Vrste koje upućuju na kiselost (pH) tla su edifikatori (npr.

po je dine vrste gljiva).

Živ ot svake jed ink e ovisi o različitim ekološkim čimbenicima , o on om ekoji je najm anje zastupljen u tom staništu. T u je činjenicu zapazio i proučionjemački kemičar Justu s von Liebig (1840.) Istraživao je minimalnu potrebu

pojed in ih m inerala u tlu za ra st uzgojn e biljke. D a je prin os neke ku ltu rne bil jke (npr. pšenice) određen onim čim benikom koji se npr. u tlu nalazi um inim um u (npr. kalij) , dobro je pozn ato u poljoprivrednoj proizvodnji( L ieb igovo p r a v i lo e ko lo šk og m in im um a) . S toga os iromašenim tlimatreba dodavati prije svega one m inerale kojih ima u su bm inim alnim količina-ma, o dno sno rabe se prirodn a i um jetna gnojiva. Na protiv, štetan učinak poekosustav postiže se prekomjernim unosom umjetnih gnojiva.

Važniji biotički čimbenici

Osim nežive — abiotičke ili fizikalne okoline u pojedinom ekosustavu po-

stoje mnogobrojni prioni, virusi, mikroorganizmi, gljive, biljne i životinjske

vrste koje svi zajedno čine živi dio ekosustava ili njegovu biotičku okolinu.

Djelovanje biotičkih čimbenika u ekosustavu nije ovisno samo o sebi, nego je ti je sno vezano s abio tičkim čim benicim a. Znače nje biotičkih i abio tičkih

čimbenika u ekosustavu važno je zbog ovisnosti živih organizama o okolišu

u kojem žive. Biljke daju životinjama potrebnu hranu od koje žive brojni

nizovi b iljo je d a (h e rb iv o ra ): od kukaca i njihovih ličinaka, puževa, miševa,

voluharica, tekunica, kunića, vjeverica, zečeva, ovaca, koza, srna, jelena, go-

veda, konja do slonova. P risutnos t ili m anjak biljne hrane određu je u pravilu

rasprostranjenost životinjskih vrsta.




SUNČEVA ENERGIJA

ABIOTIČKI OKOLIŠ

SVJETLO _ j g j p T O P L I N A , ^

m i

▼ PROi/ vnnani 4 \

aPROIZVOĐAČIZELENE BI U KE

KONZUMENTI

1

1RAZLACSAČ1:

^ ■SAPROBNI ORGAMIZfvl!: *- (SAPROVOR1)

s l i k a 3.i. Sumarni prikaz djelovanja različitih abiotičkih i biotičkih čimbenika

N a prv obitne nizove biljo jeda nadovezuju se nizovi m e so je d a (k a rn ivora) koji se prehranjuju biljojednim organizmima. To su veći ili manji

grabežlj ivci (predatori) . Na kraju h ra n id b e n o g n iz a ( i l i lan ca ) obično jeveća životinjska vrsta (npr. lav, tigar, kormoran, orao). Isto se tako na bi-ljojede nadovezuju nizovi kukcojeda ( insektivora) , npr . pauk, št ipavac,žaba, gušter, ptice, rovka, šišmiš.

N akon ugin uća životinja u hranidbenim la ncim a njihova se m rtva tijelarazgrađuju i njihove gradbene tvari iskoriste tzv. razlagači (razgrađivači

— d e s tru e n ti ) , prim jerice m ik ro org anizm i, ili se njim a hrane le šinari (npr. bjeloglavi sup, hijena). Pre rađeni otp adni produkti njihove probave ulaze uveliko kruženje tvari u prirodi. Od tih tvari (npr. dušikovi spojevi, ugljikovdioksid, minerali) biljke ponovno proizvode organske spojeve procesimafotosinteze, a te tvari su početna hrana biljojeda. Dio organizama uzima bil jn u i živ otinjsku hranu. T o su r a z n o je d n i o rg a n iz m i (o m n iv o ri) npr.čovjek.




Unutar nekog ekosustava isprepleću se interesi svih potrošača hrane kojisu uključeni u hranidbene nizove odnosno u hranidbene piramide.

Osnovu svakog hranidbenog niza čine primarni proizvođači (autotrofni — foto trofni organiz mi) , koji od Sunčeve energ ije ko ja dosp ijeva na Z em ljuiskoriste dio za aktiviranje fotosintetskih reakcija i za stvaranje primarneorganske tvari iz ugljikova dioksida, vode i minerala. Stvorene organskespojeve (npr. celuloza, glukoza) iskorištavaju biljojedi kao heterotrofni or-ganizmi. Oni pripadaju u kariku potrošača (konzumenata). Biljojedimase hrane grabežljivci — me sojedi I. reda, a tim grabežljivcima njihovi n e-

prija te lji — m esojedi II. reda.P roto k organske tvari u hran idben om nizu prati i pro tok energije. Živo t-

na zajednica u ekosustavu može se normalno razvijati i održavati samo ondaako je odnos između proizvodnje hrane (asimilacije) i razgradnje tvari (di-similacije) uravnotežen, dakle ako vlada h o m e o st az a . Porem etnja u odnosuasimilacije i disimilacije može onemogućiti normalan razvoj ekosustava ilidovesti do njegova propadanja.

U svakoj biocenozi postoji velik broj najrazličitijih hranidbenih nizova.Oni su u pravilu međuovisni, jer od iste vrste proizvođača kreću posebninizovi. Isto tako većina se potrošača hrani različitim vrstama plijena (npr.

mačka lovi miševe, štakore, vrapce, golubove, guštere) (si. 3. 1.).U ekosustavu m ože doći do prirod nih porem ećaja (npr. erupcija vulka-na, prirodn e klimatske prom jene), ali i do porem ećaja uzroko van ih djelova-njem čovjeka — antropogeno djelovanje. Onečišćivanje okoliša ili uniš-tavanje pojedinih populacija organizama glavni su čimbenici nestabilnostiekosustava odn osn o narušavanja uravn otežen ih (hom eostatskih) odnosa. Uekstremnim slučajevima djelovanja na ekosustav, pa čak i djelovanjem nasamo jednu kariku hranidbenog niza, može nastupiti propadanje svih ilivećeg broja vrsta organizam a tog ekosustava. P rim jera djelovanja čovjeka na

prirodne ura vnote žene sustave im a nažalo st već podosta (tabl. 3.2.).

TABLICA 3.2. Štetni čimbenici koji remete homeostazu u ekosustavu

Fizikalni zračenje iz svemira, radioaktivno zračenje, UV zračenje,elektromagnetski smog, struja, buka, toplina, pH, tlak

Kem ijski plinovi (CO, CO2, N20x, CH4, CFCI*, SO2, O3, H2S); kovine(Pb, Cd, Hg, As, Cu); sintetični spojevi (detergencije, umjetna

gnojiva, nitrati, nitriti), pesticidi, lijekoviBiološki prioni, virusi, bakterije, gljivice, otrovi gljiva, biljaka i životinja

Društveno— gospodarski tehnološki razvoj, demografska eksplozija, razvoj prometala,ratovi, prehrana, kupovna moć stanovništva, psihološkirazlozi



EKOLOŠKE ZAKON1TOSTI 51

Djelovanje biotičkih čimbenika

Biotički čimbenici mogu djelovati: (a) posredno (npr. hranidbenim nizovi-

ma) i (b) neposredno (npr. komenzalizam, parazitizam, simbioza). Takvadjelovanja mogu biti povoljna (simbioza), nepovoljna (parazitizam) i neu-tralna (komenzalizam).

Brojni su primjeri sim b io z e (potpomaganja) m eđu različitim vrstama.Ako obje vrste imaju od zajednice koristi a da ne štete jedne drugima,govorimo o m u ta liz m u (npr. rak samac i moruzgva). Ako jedna vrsta imakoristi, a druga vrsta niti trpi štetu niti ima koristi, gov orim o o k o m e n z a l izm u . N aprotiv, kod pa ra z it iz m a parazit i (nametnici) žive na račun

dom aćina — dom adara. Paraziti mo gu parazitirati na površini tijela — ekto paraziti (n pr. buha, uš) ili u unutrašnjo sti tijela — endopara zit i (npr. traka-vica, metilj, glista). Paraziti u pravilu oštećuju domaćina (antibioza). Zbogtoga se povećava sm rtno st jed ink i zaraženih parazitima, što m ože imati kao posl jedicu sm anjenje gustoće populacije domaćina, ali i nametn ik a.

Brojni patogeni m ikroorganizm i napadaju po jedina tkiva biljaka, životi-nja i čovjeka te ih oštećuju i uzrokuju često i teške i smrtonosne bolesti. Tese bolesti bolesti liječe preparatima (biocidi) koji ubijaju uzročnike bolesti

(npr. mikrobiocidi, antibiotici, insekticidi, fungicidi).

Odnosi među jedinkama unutar populacije

Jedinke iste vrste međusobno su povezane brojnim i različitim odnosima. Najv ažnij i j e reprodukcijski odnos, tj. razmnožavanje. Priraštaj jedinki u populaciji nazivam o n a ta l i te to m . N ata li te t je prem a to m e čim benik rasta i povećanja brojn osti , a mortalitet (smrtnost) čimbenik nazatka svake popu-

lacije. Uravnoteženim odnosom nataliteta i mortaliteta održava se brojnost populacije sta ln om (stagnacija). Ako je m orta li te t veći od nataliteta , sm anju jese brojnost populacije, a kod nataliteta većeg od mortaliteta brojnost se

populacije povećava. Broj je d ink i neke vrs te na nekom prostoru m je rilo jegustoće populacije (izražava se brojkama od 1 — rijetka vrsta, do 5 —

veoma brojna vrsta. Opisana pravila vrijede kako za populaciju biljaka iživotinja tako i za ljudsku populaciju (demografska eksplozija!).

Populacija je skupina organizama iste vrste koja u određeno vrijeme

naseljava neko stanište i međusobno se razmnožava. Značajni su za popula-ciju: natalitet, mortalitet, reproduktivni potencijal, rast populacije, dobnastruktura, spolna struktura, prostorna struktura odnosno gustoća i raspored

jed inki u prostoru.




Valja naglasiti da se prekobrojnim rastom jedinki smanjuje kapacitet okoliša zbog suparničkih — kompeticijskih odnosa među prekobrojnim

pripadnic im a dotične vrs te u sm islu borbe (suparniš tva) za hranu, životnosklonište ili/i spoln og partnera. Kompeticija (nadm etanje) najjači je biotičkičimb enik un uta r jedin ki iste vrste (intraspecijski čimbenik).

U pojedinim povoljnim uvjetima javlja se povreme no p rekom jerni ekspa nzivn i rast pop ulacije (npr. invazija skakavaca u Africi, poljskih miševau H rvatsko j). Isto tako u ne pov oljnim uvje tima (jaka hladnoća, suša, djelova-nje otrova iz okoliša) dovodi do redukcije broja jedin ki u po pu laciji ili

do potpunog lokalnog izumiranja populacije.

Odnosi između različitih vrsta organizama u nekom ekosustavu (interspecijski odnosi) vrlo su važni za održavanje i razvoj njihovih populacija. N pr. članovi j edne populacije hra ne se članovim a dru ge populacije (odnosgrabežljivac — plijen) ili se članovi dviju vrsta međusobno bore za istiteritorij, hranu ili zaklon, pa snažniji ili brojniji istiskuju slabije ili malobrojnije (interspecijska kompeticija).

Kom peticija radi jed no g uvjeta u okolišu m ože postati snažan supa rnikkada se u populaci ju domaćih autohtonih vrs ta ubaci unesena alohtonavrs ta. Spo m enim o primjer sjevernoameričke pastrve koja je iz naših v odo

tokova gotovo istisnula autohtonu potočnu pastrvu, naseljavanje mungosana otok Mljet koji su suzbili zmije a nakon toga se hrane ostalim životinjama(npr. kokošima).

Reintrodukcija, tj. vraćanje u ekosustav vrste koja je uništena zbognekih razloga (npr. prekomjerni lov, bolest), također može biti opasna zanovonastale ravnotežne — homeostatske odnose. N aim e, pono vno vraćena

vrsta više nema svoga prirodnog predatora, pa će ta populacija vrlo brzo posta ti pre kobrojn a (npr. re in trodukcija risa u područje Gorskoga kotara).

BIO TOP

U okviru naseljenog prostora biosfere mo gu se izdvojiti pros torno ogra-ničena p odručja koja obilježavaju p ojedine komb inacije ekoloških čim ben i-

ka. Takve osnovne topografske jedinice nazivamo biotopom i one čineživotna staništa organskih vrsta. Time se pojedini biotopi međusobno ra-

zlikuju. Oni se također razlikuju po posebnim kombinacijama mikroorga-nizama, biljaka i životinja, dakle po životnoj zajednici kojoj odgovarajuuvjeti u biotopu.

Biotop je npr. močvara, jezero, livada, šuma, more, pustinja, gdje žive uistim uvjetima različiti organizmi npr. ribe, puževi, fitoplankton, bakterije i




vod eno bilje te čine bio c e n o z u . Dakle, biocenoza je skupina jedink i (život-

na zajednica) različitih populacija koje žive u o dre đe no m staništu — bioto pu, a usko su povezane ra zličit im m eđuodnosim a, posebno m eđuodnosim a

u hranidbenom nizu. Biocenozu čine mikroorganizmi (mikrobiocenoza), biljke (f itocenoza), životinje (zoocenoza) i os tali pre dstavnic i ca rstva org ani-zama (npr. gljive).

EKOSUSTAV

Pojam ek o su sta v davno je uveden u ekologiju. Ekosustav je osnovna funk-

ciona lna eko loška jed inica koja uključuje sve fizičke, kem ijske i biološkeznačajke staništa kao i organizme koji žive u njemu (tabl. 3.3.).

Ekosustav ima četiri strukturalne komponente: anorganske tvari, orga-nizme proizvođače, organizme potrošače i organizme razlagače.

O rganizm i su u ekosustavu podijeljeni u dvije velike skupine: a u to tro fne — fototrofne (tj. proizvođače) i heterotrofne (tj. potrošače i razlagače).

U ekosustavu se mož e uspostaviti dug oročna postojana ravnoteža iz-m eđu biotopa i b iocenoze. Tada se radi o p o sto jan o m ek osu stavu . Raz-

novrsnost i složenost ekosustava povećavaju njegovu postojanost. A složeniekosustav nije samo raznovrstan u sastavu fizikalnokemijskih sastavnica biotopa, nego raznovrsnost čine i prostorni ra spore d vrs ta , veličina i genskaraznovrsnost populacija.

Ekosustav je dinam ična kategorija koja se prilagođava te uspostavlja imijenja svoj sastav u funkciji vremena povećanjem njegove postojanosti(stabilnosti). Stabilnost se postiže povećanjem raznovrsnosti u ekosustavusve do stanja tzv . ek olo ško g o p t im u m a (kl im ak sa) , odnosno do krajnjegstupnja razvitka jed no g ekosustava.

U ekosustavu može doći do postupnog zamjenjivanja — suk ce sije pojedinih živ otn ih zajednica, počevši od jednostavnijih prem a složenim a.Sukcesije mogu biti primarne i sekundarne. Pod primarnim sukcesijamarazumijeva se naseljavanje dotada nenaseljene zone, a sekundarnom sukce-sijom označujemo obnov u prije un ištenih živo tnih zajednica. Naseljavanjemnenaseljenih područja počinju tzv. pionirske vrste, uglavnom biljke kojestvaraju uvjete za postupno naseljavanje drugih biljnih vrsta i životinja (prvo biljo jeda, a nakon toga i mesojeda). D ugotra jn e poplave, požari i vulk anske

erupcije mogu uzrokovati potpunu degradaciju okoliša te će se s vremenomona obnavljati procesima ekološke sukcesije. Naravno da će pionirska i po-slije naseljena vegetacija ovisiti o klimatskim i drugim abiotičkim čimbeni-cima: je d n e vrste biljaka naselit će po dručje de vastiranih tu nd ri, a druge vrstenaselit će npr. područja tropskih vlažnih (bivših) šuma.




Ukupnost svih raznolikih ekosustava na Zemlji naziva se biosferom.

TABLICA 3.3. Sk up ine ekosustava

Vodeni ekosustavi kopnenih voda sta jaćice, tekućice

ekosustavi mora bentoski , dubinski, obalni, pučinski

Kopneni tundra , tajga, m iješane šume, tropske šume, savane, stepe, polu-pustinje, pustinje

B I O M

Biom je skupina raznolikih ekosustava kojima je zajednička karakteristikaistoznačnost klimatskog područja. Biomi su stoga geografski pravilno raspo-ređeni i odgovaraju klimatskim regijama (npr. biom tundre u cirkumpolar

nom području, biom bjelogoričnih šuma u umjerenom klimatskom po-dručju, biom tropskih kišnih šuma u području tropske klime, biom pustinje

u suptropskim područjim a). K arakterizira ih d om inantna klimazonalna ve-getacija (npr. biom miješane šume — breze, jas ike , javora, lipe te duž riječnihobala vrba i jo ha).

Mogu biti raspoređeni i temeljem nadmorske visine odnosno dubinemora. Radi se o ve r t ika lno j ra sp od jel i bioma. U z veću nadm orsku visinu

mijenjaju se klimatski uvjeti i koncentracija kisika pa će flora odnosno vege-tacija i fauna biti prilagođene tom klimazonalnom području. S dubinommora mijenjaju se hidrostatski tlak, prisutnost svjetlosti i temperatura, (pasu primjerice na d ub ini od 11 km, brazda M inda nao kod Filipinskog otočja),

nađene dubinske vrste rakovica, rakova i svijetlećih riba.

AREAL

Pojam areal treba razlikovati od po jma biotop. N aim e, areal je uk up ni

p rostor u koje m u j e ra spro stranjena neka vrsta . Tako prim je rice lisica m ože bit i raspro stranjena u različitim bio topim a i ra zličit im bio m im a. O na jerasprostranjena gotovo u cijeloj Europi osim Islanda, Baleara, Krete i Malte.Živi u polarnim područjima, tundrama, šumama različitih tipova, otvorenim

područjim a s grm ljem , u visokoplanin skim bio to pim a, pustinja m a, stepama,a ne izbjegava ni ljudska naselja. Mogli bismo reći daje lisica kozmopol i t .

Suprotno velikom arealu pojedinih vrsta biljaka i životinja, neke vrstežive na vrlo uskom području, odnosno njihov areal rasprostranjenosti jeograničen na odre đena uža biogeografska područja. T akve vrste koje dolaze




samo na jed no m užem lokali tetu nazivamo en d e m im a (npr. dalmatinska

iglica /G eraniu m dalmaticum G. Beck). Pojedine biljke preživjele su iz ra-

zličitih razloga (npr. u usjeklinama, kanjonima) nepovoljna razdoblja iz

ple is tocena. Takve vrs te su ri je tk i i m alo bro jn i ostaci nekadašnje drevne

flore. To su reliktne vrste i l i relikti . U Hrvatskoj je to npr . velebitska

degenija (Degenia velebitica Deg. /Hayek). Životinjske reliktne vrste obično

nazivamo ži v im fosil im a, primjerice Latimerija (Latimeria chalumnae Sm ith)

jed in i živi predsta vnik sv ih izum rlih resoperk i.

EKO LO ŠKA NIŠA

M jesto i položaj koji jed na vrsta zauzima u spletu m eđ uso bn ih odnosa,

posebno odnosa prehrane u životnoj za jednici , tj. nje zin fu nkcio naln i po-

ložaj, označujemo ek olo šk om nišo m . O na obilježava mjesto i ulogu jedne

vrste u toj zajednici. Kao primjer sp om enim o brojne i raznolike vrste tvrdo

krilaca u šumskim zajednicama miješanih šuma. Međutim, svaka vrsta kor

njaša odlikuje se posebnim načinom života i igra različitu ulogu u životu

šum ske zajednice. Dakle, svaka je vrsta na neki n ačin specijalizirana i zauzim a

jed n o »planski odabrano« mjesto , odnosno posjeduje svoju ekološku nišu.Ona se može temeljiti na odabiru prostora (prostorna niša), prehrane (pre-

hra m be na ili trofička niša i/ili višep rostorna (višedim enzion alna). D vije vrste

s istom nišom izvrgnute su snažnoj konkurenciji.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Suvremeno se čovječanstvo susreće s dva temeljna problema okoliša:1 ) onečišćenjem

2 ) preko m jernim i neu m jerenim iskorištavanjem prirodn ih dobara npr.

šuma, nafte, ruda, poljoprivrednog zemljišta, vodenih dobara, poje-

dinih vrsta bilja i životinja.

U degradaciji okoliša značajnu ulogu im aju ljudske djelatnosti. R em ete

se ravno težni odn osi u eko sustavu, propadaju brojne po pulacije, a nep ovrat-

no nestaju pojedine vrste. Smanjuje se biološka raznolikost (biodiverzitet) i

nepovratno nestaje genski potencijal (genofond) izumrlih vrsta. Očuvanje

okoliša i biološke raznolikosti stoga je imperativ bez kojega čovjeku nema

opstanka na ovome planetu.




LITERATURA

1. Chiras, D. D. (1990) Environmen tal Sience. Action fo r a Susta inabk Future, The Benja

m in/Cum m ings Publishing Com p., Redwood City, California.2. Ehrlich, P. R. and Roughgarden, J. (1997) The Science ofEcology, Macmillan, New York.

3. Liebmann, H. (1993) Ein Planet wirđ unbeivohtibar, Biologie, Bd. 3, Springer Verlag, Berlin.

4. Smith, R. L. (1995) Elements ojEcology, Harper and Row, N ew York.

5. Springer, P. O., Papeš, D., Kalafatić, M. (2001) Biologija 4, Profil, Zagreb.




ONECISCENJE VODA

Df. SC. Vjeročka Vojvodić, znans tveni suradnik

Ins t i tu t R uđ er Bošković, Zagreb

Raspodjela vode na Zemlji

H idros fera koja se često naziva »vodena sfera« uključuje svu vo du na Zemlji:

oceane, vodotoke, jezera, vodu u tlu, podzemne vode i vodenu paru u

atmosferi. Voda je u hidrosferi nejednoiiko raspodijeljena i prem a p rocjena-

ma na Zemlji zaprema volumen od 326.000.000 kubičnih milja. Nejednoli-kost u raspodjeli vidi se iz podataka da se 97 posto vode nalazi u oceanima,

oko 2 posto u snježnim pokrovima i ledenjacima (glečerima), 0,61 posto u

podzem nim vodama, a ostatak su vode u slatk ovodnim jezerim a, m orim a,

vlaga u tlu i atmosferi te voda u rijekama. Riječne vode s uku pn im vo lum e-

nom od 300 kubičnih milja čine samo desettisući dio hidrosfere, a zadovo-

ljavaju gotovo sve svakodnevne potrebe stanovništva na Zemlji.

U prosjek u je poljoprivreda najveći potrošač vode i na nju o tpada oko

70 posto ukupne potrošnje, industrija troši 2224 posto vode, uz napomenuda se u razvijenim zem ljama često za potreb e ind ustrije troši više od 70 posto

ukupno raspoložive vode. Na kućanstva otpada oko 8 posto potrošnje, od

toga samo 4 posto stanovnika troši 300 — 400 litara na dan, a više od dvije

trećine stanovnika Zemlje troši manje od 50 litara na dan.

Hidrološki ciklus vode opisuje njezino kruženje kroz sustave Zemlje.

Isparavanje je faza koju karakterizira prijelaz vode iz tekućeg u plinovito

stanje, a kondenzacijom vodene pare u atmosferi ponovno se na tlo vraća u

obliku kiše, snijega, tuče, mraza i rose. Oborinske vode izražavaju se za nekivremenski odsječak u stupcu vode u milimetrima.

Podaci o oborinama kao što su trajanje, obilnost i učestalost pomno se

pra te i analiziraju dugo godina. U Hrvatskoj podac i po tvrđuju povoljan




godišnji režim mijena i obilnosti padalina koje su u sjeveroistočnom dijelu

zemlje obilne u vegetacijskom razdoblju, a obilnije oborine na jugu zem lje

pri stižu u je sen. O dstupanja od prosjeka najčešće donose neprilike poput poplava ili suša.

Površinske vode čine rijeke ili vodotoci i stajaćice: jezera, lokve, bare, močvare,

mora i oceani te bočate vode (slatke vode izmiješane s morskom vodom).

Rijeke se u Hrvatskoj nalaze u p od ručju crnom orsko g i jadransko g slijeva, a

karakteristike reljefa, tj. uskoga primorskog dijela, planinskog i panonskog

dijela uvjetuju izgled i raspored vodenih tokova. Drava i Mura nalaze se na

sjevernoj granici s Mađarskom, zapadnu granicu sa Slovenijom dijelom čineSutla, Kupa i Dragonja, a na istoku na granici s Vo jvodinom je Dunav. N a

pogra ničnom dijelu s B osnom i Herc egovinom te ku Sava, U na i Korana a

u jad ran skom porječju gdje su tokovi isprekidani i kraći nalaze se Cetina,

Lika (ponornica ), Gacka, Krka, Mirna, N eretv a samo dijelom, te man je rijeke

Dragonja, Raša, Rječina i Zrmanja.

Ukupna površina slijevnih područja u Hrvatskoj iznosi 5,653.800 ha, a

dužina glavnih vodotoka je 6620 kilometara.

U Hrvatskoj n em a pu no jezera a najpoznatija su kraška jeze ra C rveno iM od ro jeze ro kod Imotskoga, B abino jeze ro na Velebitu i Plitvička jezera.

Vransko jeze ro na C resu je slatkovodno, a od riječnih jezera najpoznatija su

ona na području Kopačkog rita u ušću Drave i Dunava.

Podzemne vode smještene su u nepropusnim vodonosnim područjima kvar

tarnih i aluv ijalnih naslaga i najčešće su blisko povezane s riječnim sustavima,

odnosno s površinskim vodama. Ezogene podzemne vode potječu od obo

rinskih voda, nastaju otapanjem ledenjaka i snijega, pritječu iz površinskihvoda ili nastaju procesom kondenzacije. Endogene podzemne vode nastaju

u u nutrašn josti Ze m lje spajanjem vodika i kisika pri visokim temperaturam a.

U Hrvatskoj su podz em ne vode n ejednoliko raspodijeljene, ovisno o

klimatskim uvjetima i geološkoj građi. Na područjima s dovoljno oborina

podzem ne su vode bogatije vodom i dobro se obnav ljaju , a u sušnij im

pre dje lima siromašnije su vodom i zalihe vode teže se obnavljaju.

Smatra se da će podzemne vode i u budućnosti biti važni izvori za

opskrbu i ljudi i industrije, premda još uvijek nisu poznate količine raspo-

loživih zaliha je r nije jedn ostav no doći do podataka o struk turi po dze m nih

izvora, o hidrološkim svojstvima vodonosnih slojeva i o režimima kretanja

podzem nih voda.



ONEČ IŠĆ ENJE VODA 59

Ja dransko more najveći je vod ni resurs u Hrvatskoj. Površina Jadran a iznosi

138.595 km 2 a volum en 34.997 km 3. Jadransko m ore najplići je dio S redo-

zem nog m ora i u pod ručju sjevernog Jadrana prosječna dubina je 24 — 26

metara. Palagruški prag dijeli Jadransko more na dva dijela i najdublji dio,Južno jadranska kotlina, dub ok je 1330 metara. O d Jonsk og m ora Jadran je

odijeljen O trantskim pragom du bine 741 m etar. D užina kopna uz Jadran

iznosi 3737 km, od čega Hivatska zaposjeda 1778 km (48%).

Opskrba vodom

Go spo daren je vodam a niz je kom pleksn ih djelatnosti koje uključuju i isko-rištavanje raspoloživih dobara za zadovoljavanje potreba ljudi. S obzirom na

problem e zagađ ivanja voda i okoliša, opskrba vodom postaje sve složenija i

iskorištavanje te strateške sirovine zahtijeva koncentraciju znanja i stručnog

potencijala , sustavno planiranje i is traživačke radove.

T ako đer je nu žno prim jenjivati najpovoljnija tehnološka dostignuća u

svim fazama opskrbe vodom — od istražnih radova do raspodjele vode.

Temelj opskrbe vodom prethodni su istraživački radovi površinskih i

podzem nih voda, a slijede ih geološkoh idro loška ispitivanja vodonosnog područja s podacim a o njihovu sastavu i građi.

U opskrbi vod om m anjih potrošača kao što su zaseoci i m anja naselja

zahvati su jednostavniji, a istraživački radovi uključuju obilazak terena, pri-

kupljanje podataka o po dze m nim i površinskim vodama, kopanje pokusno g

bunara, provje ru kvalite te vode i opskrb ljenosti vodonosnog sloja.

Kod složenijih zahvata koji su potrebni u organiziranju vodoopskrbe

većih naselja i gradova hidrološka istraživanja zahtijevaju pomna ispitivanja

hidroloških i hidrauličkih značajld podzemnih vodonosnih područja kao i

poznavanje fizikaln okem ijskih i bakte riolo ških svojstava vode.

Prostiranje vodonosnog područja ispituje se pomoću probnih bušotina

koje se razmještaju na temelju geološkohidrološkog kartiranja mogućeg

vodonosnog područja. U bušotine se za pokusno crpljenje vode ugrađuju

čelične cijevi (piezom etri) s otvorim a na k rajevima cijevi te se izdvaja jed an

piezom eta r iz kojega se voda pokusno crpi, tj. služi kao pokusni bunar.

Istraživanje se sastoji od određivanja statičkog stanja vodonosnog po-

dručja, tj. razine i visine stupca vode kao i kvalitete vode prema strogo

propisanim postu pcim a. U ključivanje m crpnih agregata uz neprekidno crp-

ljenje, sustav postaje dinamičan i na osnovi pokazatelja određuje se izdašnost

podzem nih vodonosnih slojeva te se zajedno s podacim a o razin i vode




dobivaju nizovi podataka na temelju kojih se grade karte hidroizohipsa i

određuje se sm jer podzem ne vode.

Prije izgradnje svih uređaja i pratećih objekata za vodoopskrbu pitkomvodom moraju se pomno ispitati svojstva vode jer moraju biti zadovoljenistrogi državni i međunarodni kriteriji o kvaliteti voda.

U prvoj fazi ispituju se terenskim pregledom uvjeti u kojima se vodanalazi, tj. otkriva se eventualno postojanje posrednih i neposrednih onečistača koji mogu utjecati na sanitarnu vrijednost vode. Terenska ispitivanjauključuju i istraživanja fizikalnih svojstava vode kao i skupljanje uzorakavode po određenim pravilima za daljnje laboratorijske pretrage.

Kod izgrađenih vodo opsk rbnih sustava pravilnikom se predviđa ispitiva-nje kvalitete vod e na izvorištu, vode nak on o baveznog postup ka dezinfekcije,u vodospremi i u razvodnom sustavu. Ispituju se fizikalna, kemijska, bio-loška i bakteriološka svojstva prem a strogim pravilima i prepo rukam a. T rajn o

praćenje kvalite te daje uvid u prom je ne svojstava vode nastale u ra znimstupnjevima opskrbe radi crpljenja, pripreme, spremanja i raspodjele.

Fizikalna svojstva vode koja se ispituje jes u tem pera tura, boja, m utnoća,okus i miris. Pitkost vode određuje se ispitivanjem kemijskih pokazatelja:otop ljeni plinovi ugljikov dioksid i kisik, potrošnja kisika kojom se određu jesadržaj organske tvari u pitkoj vodi, dušikovi spojevi, ostatak nakon isparavanja, željezo, mangan, alkalnost, kloridi i tvrdoća. Biološkim ispitivanjima

od ređuje se sanitarna ispravnost vode i ispituju se glavne skupine organizam au vodi, tj. biljke, životinje, plijesni, virusi i bakterije.

Uređaji za potrebe vodoopskrbe

Z A H V A T O B O R IN S K E V O D E

Za opskrbu vodom pojedinačnih kućanstava i samo iznimno za potrebemanjih sela i zaselaka grade se cisterne. Zahvat i crpljenje iz spremnika uko jem se obo rinske vode skupljaju s nakapne plohe jedno stavn i su, a cisternekao vodospreme grade se po pravilima struke.

Z A H V A T P O V R Š IN S K E V O D E

Površinske vode koje m ogu služiti za opskrbu stanovništva jes u rijeke, po -toci, jezera (prirodna i umjetna) i u posebnim slučajevima mora i oceani.Izvedba vodoopskrbnih sustava ovisi o uvjetima izvedbe i o hidrološkim itopografskim po sebno stima područja. U pravila o gradnji vod oop skrbn ih




sustava pripada odabir lokacije, pa se obično izvode uzvodno od naselja, nadijelovima k orita koje nije izloženo p rocesima urušavanja obale, izbjegavajuse mjesta velikog taloženja itd. Pazi se i na temperaturne oscilacije i izbjega-vaju se lokacije gdje prijeti zaleđivanje. Prema obilježjima korita rijeke zah-vati mogu biti priobalni i obalni, mogu se izvoditi u koritu, mogu biti plu ta ju ći, potopljeni ili u fo rmi akumulacije.

Z A H V A T P O D Z E M N E V O D E

Zahvatom kroz vodonosne slojeve obavlja se dreniranje, tj. gradi se jarak donepropusnoga tla, gdje se ugrađuju provodnici vode. Drenažni sustavi se

poslije toga zaštiću ju . Z a drenaže većih dim enzija grade se tzv. galerije uv iduhorizo ntaln ih b unara koji se postavljaju cijelom duž inom vod ono snog sloja.Poseb no izvedeno dno om ogućuje otjecanje vode prem a sabirnoj građevini.U plitkim vod on osn im slojevima koji su karakteristični za područje M ed i-terana izvodi se zahvat koji se zove qanaat ili kavez. Također se izvodevertikalni zahvati plitkih podzemnih voda te kopani i bušeni bunari.

Kad se podzemna voda nalazi u dubokim geološkim formacijama, onase dovodi n a pov ršinu vertika lnim cijevima. B ušotina je okrugla i gradi se

od površine prema dnu uz obveznu zaštitu bušotine. Na dnu se ugrađujefiltar koji omogućuje protjecanje vode iz vodonosnog sloja u cijev s istimrežimom strujanja kakavje u podzemnoj vodi.

Horizontalni bunari grade se u pjeskovitom i šljunkovitom materijalu,a sastoje se od horizontalnih zahvatnih perforiranih cijevi i sabirnog bunara.

Kad je količina podzem ne vode u vod ono sno m sloju mala, obogaćuje se površ in skim vodama s pom oću posebno iz gra đenih otv ore nih bazena kojidjeluju kao taložnici. Nakupljeni mulj povremeno se uklanja prikladnim

načinom.

Dovod i raspodjela vode

Sustav za opskrbu vodom sastoji se od niza građevina, cjevovoda i uređajakojima se voda od izvorišta doprema do uređaja za obradu, zatim se uz

pom oć crpnih stan ica dovodi do vodospre me, odakle se cijevim a dovodi do potrošača. Posto je dva različita sustava za dovod vode do korisn ika: gravita-

cijski i kom bin iran i sustav. U gravitacijskom sustavu, c rpilište se nalazi nauzvisini u od nos u na područje koje opskrbljuje vod om s razinom voda kojaomogućuje protok duž cijevi uslijed djelovanja gravitacijske sile. Međutim,češće se zbog svojstava terena primjenjuju kombinirani sustavi opskrbe koji




rade na p rincip u tlaka i gravitacije. U nizinskim krajevima grade se vo do -

spreme na mjestu potrošnje u obliku vodotornja.

Kondicioniranje vode za potrošnju

Sirova voda iz izvora obično ne zadovoljava kriterije kvalitete potrebne zaljudsku upotrebu pa se mora kondicioniranjem učiniti prihvatljivom za

potrebne namjene. Z bog toga se izm eđu izvora i vodospre m e obično ugra-đuje uređaj za kondicioniranje vode, npr. dezinfekcija.

N a kra ju se iz vodosprem e voda dis tr ib uira do korisnika na nekoliko

načina, i to razgranatim ili kružnim sustavom.

Onečišćenost kopnenih površinskih i podzemnih voda i mora

U no šen je tvari u prirod ne vode koje narušavaju kvalitetu vode i čine jemanje upotrebljivom, a posebno za opskrbu pitkom vodom, smatra se one-

čišćenjem vode.Kiša i otopljeni snijeg ispiru iz zemlje krute čestice, bakterije, pesticide,

gnojiva, ulja i m nog e druge toksične tvari na svom pu tu do rijeka, po dze m -

nih voda, jezera i priobalnog mora. Oborinske vode mogu biti onečišćene i pri je nego što dospiju do tla j e r ispiru onečišćenja iz atm osfere . Tako su na prim jer poznate kisele oborine ili radioaktivne oborine kao posljedica pri-rodne radioaktivnosti ili su u ekstremnim slučajevima nastale zbog havarijeu atomskim centralama. Oborinske vode zajedno s onečistačima (zagađiva

lima) ulijevaju se u prirodne vode i s povećanim protokom povećavajunjihov unos u priobalno more. Dio dospijeva u podzemne vode i ovisno osastavu tla može prouzročiti veća onečišćenja podzemnih voda koje se prihranjuju oborinama ili procjeđivanjem površinskih voda.

Zagađivanje prirodnih voda oborinskim vodama ili vodama nastalimaotapanjem snijega pristiže iz velikog broja različitih rasprše nih izvora vezan ihuz svakodnevne ljudske djelatnosti kao što su poljoprivreda, stočarstvo, in-

dustrijska proizvodnja, vožnja au tom obilim a, izgradnja cesta i naselja itd. Ta

onečišćenja iz urbanih i seoskih sredina teško se mogu kontrolirati a stvarajum noštvo p roblem a je r degradiraju i ugrožavaju površinske i pod zem ne vode.

Uz raspršene izvore postoje i točkasti izvori zagađivanja kao što suotpadne vode koje se ispuštaju direktno u prirodne vode. Takvim izvorimaonečišćenja smatraju se ispusti komunalnih otpadnih voda naselja i gradova




te ind ustrijske otpadne vode. Z agađivanja iz točkastih izvora lakše je nadziratii kontrolirati negoli raspršene izvore onečišćenja.

Dva su glavna tipa poremećaja ekosustava voda zbog du gotrajnog u no še-nja zagađivala: eutrofikacija i udarno opterećenje. Eutrofikacija se definira

kao proces promjene hranidbenog statusa u prirodnim vodama zbog pre-komjernog unosa hranjivih tvari antropogenog podrijetla. Smatra se daje

poljoprivredna dje la tnost glavni faktor eutrofikacije površ in skih voda. Pos-ljedica je nagom ilavanje organske tvari i prek om jerna potro šnja kisika za

njezinu razgradnju, zbog čega nastaju strukturne promjene u sastavu život-nih zajednica. Udarno onečišćenje događa se kod naglog ispuštanja otpadnevode u prirod ne vode. O dgo vor ekosustava gotovo je trenutačan i vidljiv jei

nastaje pomor riba i drugih životnih zajednica.Onečišćavanje voda u porastu je zbog ubrzanog industrijskog razvoja,

povećane potrošnje energ ije uz prim jenu sve većih količina fo silnih goriva,zbog enormnog porasta broja stanovnika i sve većih potreba za vodom

najveće kvalitete.

Zbog poremećaja temeljnih ekoloških i zdravstvenih aspekata kakvoće

voda uz poremećaje ekosustava voda i gubitak biološke raznovrsnosti, zaga-đivanja mora i podzemnih voda kao i globalnog zagađivanja voda nerazgra

divim organskim zagađivalima umire u svijetu svake godine do pet milijunaljudi od bolesti izazvanih upotrebom takve vode.

Budući da se onečišćenja prirodnih voda više ne mogu uklanjati razrjeđivanjem, tj. ispuštanjem nepročišćenih otpadnih voda u prirodne vode,

stručnjaci p redviđaju da će u m no gim zem ljama kvaliteta voda postati glavniograničavajući faktor prihvatljivog razvoja. Smatra se da će kriza poprimitiglobalne razmjere zbog gubitka prihvatljivih izvora hrane (npr. ribolov uriječnim i morskim obalnim područjima), zbog neadekvatne kvalitete voda

nagomilavat će se negativni učinci lošeg upravljanja dragocjenim izvorima ivezano uz to do enormnog porasta troškova za ozdravljenje zagađenih pri-rodn ih voda.

Pokazatelji prem a kojima se u tvrđuje onečišćenost priro dn ih voda jesu:

— fizikalni pokazatelji, tj. boja, miris , te m peratu ra i sadržaj krutih česti-ca,

— kemijski pokazatelji, tj. sadržaj organskih tvari kao što su uglj iko-vodici, ulja, masti, pesticidi, površinski aktivne tvari, npr. detergenti,sadržaj bjelančevina itd., te anorganski pokazatelji kao alkalinitet, sa-držaj klora, teških metala, dušikovih spojeva i spojeva fosfora i sumpora , koncentracija plinova kao što su kisik i m eta n itd.

— bio loški pokazatelji: biljke, životinje , m ik ro org aniz m i i virusi.




Najveći točkasti izvori onečišćenja su otp adne v ode koje se prem a m je stunastajanja dijele na komunalne, industrijske i poljoprivredne otpadne vode.

Te m eljno svojstvo k om una lnih o tpadn ih voda (iz naselja i gradova) jes t bio lo ška razgradljivost prisutn e otp adne tvari. O ko dvije trećine otp adnihtvari čine organski spojevi u obliku čestica raspršenih u vod i te u otopljen om

stanju s m noš tvom mikroorganizama fekalnog podrijetla, od kojih su m nogi patogeni i pote ncijaln o toksični.

Sastav industrijskih otpadnih voda ovisi o proizvodnom procesu i onemogu sadržavati nerazgradive, kao i biorazgradive sastojke. Industrijske vodemogu sadržavati teške metale, kiseline, lužine, anorganske soli, biocide, mi-neralna ulja i masti, ugljikovodike, fenole, aromatske spojeve, readioaktivnetvari i slično.

Poljoprivreda je najveći pojedinačni korisnik površinskih voda na globalno j razin i ijed an od glavnih uzročnika degradacije površ in skih i p odzem -nih voda erozijom i ispiranjem kemikalija iz tla. Glavni onečistači koji do-spijevaju u vode zbog poljoprivrednih djelatnosti jesu fosfor i dušik, (koji

uzrokuju štetne pojave eutrofikacije), metali, patogeni mikroorganizmi, pesticidi, soli, tragovi elemenata, kao npr. selen, sediment i drugi. Prateće

industrije za preradu i proizvodnju hrane također su bitni izvori onečišćiva-

nja voda organskim tvarima kao i akvakultura, tj. uzgoj riba i školjaka u p rirodn im vodama, što zadaje ve like pro blem e u slatkovodnim sustav im a,riječnim ušćima i priobalnim morskim zonama.

Stanje kvalitete voda u Hrvatskoj

U red ba o klasifikaciji površinskih voda, podze m ne vode i vode ob alnog m ora

u Hrvatskoj razvrstava vode prema namjeni i stupnju čistoće, u četiri vrste.Prva (I.) vrsta su vode koje su u prirodnom stanju poslije dezinfekcijeupotrebljive za piće, u prehrambenoj industriji i za uzgoj plemenitih riba.Druga (II.) vrsta su vode koje su u prirodnom stanju prikladne za kupanje irekreaciju, za športove na vodi, za uzgoj riba te se nakon posebne priprememogu upotrebljavati i za piće i za potrebe industrije koja treba čistu vodu.Treća (III.) vrsta su vode koje se u prirodnom stanju ili nakon odgovara-

jućega kondic io niranja m ogu upotrebljavati u poljoprivredi i industri ji kojane treb a čistu vodu. Č etvrta (IV.) vrsta su sve ostale vode.

Stanje kvalitete voda u Hrvatskoj različito je u različitim područjima a ponajviše ovisi o stupnju razvijenosti područja i o stru kturi industrije. Takona primjer u savskom vodnom području rijeka Sava dospijeva u Hrvatskuveć zagađena industrijskim ispustima uz njez in tok iz Slovenije (npr. otpadne




vode Ljubljane, Tvornica celuloze iz Krškoga i toplinsko onečišćivanje ras-hladnim vodama Nu klearne elektrane Krško). U Hrvatskoj tome pridonose

naselja uz rijeku Sutlu, Krapinu, zatim Savu dodatno opterećuju otpadne

vode grada Zagreba kako komunalne tako i industrijske otpadne vode, anizvodno od Zagreba Sisak s cjelokupnom svojom industrijom i uglavnom

ne ob rađe nom otpad nom vodo m dod atno je onečišćuje. Iza ušća Kupe stanje je bolje, ali U n o m pristižu otpadne vode prljave in dustri je iz Bosn e i H e r-cegovine. S lijeve strane obale iz Novske i Nove Gradiške te s desne stranerijekom Vrbasom nova su opterećenja rijeke Save. N izvo dn o je onečišćujuSlavonski Brod i Bosanski Brod i do granice s Jugoslavijom dodatno još

Županja i Brčko.

Za ilustraciju, Sava se na ulazu u Hrvatsku ubraja u vrstu voda III. —IV, nizvodno od Zagreba u vrstu IV., a nizvodno od Županje u III. vrstu.Stupanj čistoće Save trebao bi prema propisima biti II. i I. nizvodno odŽupanje.

S druge strane, za primjer navodimo vodno područje istarskih sljevovačiji su vod otoc i u gorn jim tokovim a vrlo čisti, a um jereno i jače onečišćenjekarakterizira donje tokove, odnosno ušća u more. Uglavnom se nalaze uskupini voda koje čine vrste II., III. i IV. S obzirom na dijelove vodotoka,

situacija je u dalmatinskim rijekama slična, a prema stupnju čistoće uglav-nom su to vode I. i II. vrste.

Podzemne vode u Hrvatskoj nejednoliko su raspoređene, ovisno o kli-matskim uvjetima i geološkoj građi, te se nalaze dva tipa vodonosnika: Pa-nonski bazen na sjeveru i krško područje na ju gu zemlje. Po dzem ne vodeobično su dobre kvalitete zbog procjeđivanja oborinskih i površinskih voda

kroz propusne slojeve na kojima se raznim procesima — od adsorpcije do biološke razgradnje uklanja ju onečišćenja, a m ogu ih ugrozit i ispuštanja

otpadnih voda u rijeke ili u podzemlje, poljoprivredne aktivnosi, neprimje-reno gospodarenje kao što je prekom jerna eksploatacija te prom etne nezgodeu blizini vod on osn ih područja prilikom transporta različitih kemikalija. O ko90 posto vo doo pskrbe stanovn ištva i gospodarstva u Hrvatskoj vezano je za podzem ne vode čija je kvaliteta v rlo visoka i imaju stratešku ulogu u razvitkuzemlje.

U Jad ransko m ore zagađivala dospijevaju rijekama ili izravnim ispušta-njem komunalnih i industrijskih otpadnih voda. Između mnogobrojnihorganskih i anorganskih onečistača važnu ulogu ima unos čestica (sedimen-ta), koji s obzirom na svoja fizikalnokemijska svojstva bitno utječu nakruženju zagađivala i sprečavaju njihovo širenje u moru. Većina ih se vežena čestice i deponira se u uskoj zoni litorala. Zbog toga su posljedice vidljivena bioceno zam a u m anjim zaljevima i ušćima te gradskim lukama. Jadran je




uprkos m anjim zonama onečišćenja čisto more. Tako je usporedba k oncen -

tracija detergenata, ulja, fenola, teških metala i drugih zagađivala u moru

pokazala d a je unos u Jadran najm anji u usp ore dbi s C rn im m orem i Balti-kom.Jadran se sa svojom razvedenom obalom ubraja među najljepša mora i

uglavnom je vrlo čist. Ipak, u cijelom području najugroženije je priobalje

sjeverno g dijela Jad rana gdje zagađene vode rijeke Pada (Po) uzrok uje po javu

eutrofikacije, ponekad vrlo izraženu kad se stvaraju velike sluzave nakupine

poznate kao cvjetanje mora . T e nakupin e, koje m ogu prekriti velike m orske površ in e, nis u otrovne, ali om eta ju tu rističke dje la tnosti, ribolo v i n epovolj-

ne su za životne zajednice u moru.

Pročišćavanje voda

Održav anje kvalitete voda p reduv jet je života i razvitka, obveza je na državno j

i međunarodnoj razini, a provodi se nizom mjera i postupaka, političkih,

socioloških i pravnih, planiranjem i gospo daranjem uz prim jenu znan stvenih

metoda i tehnoloških postupaka kao i institucionalnih mjera.

Kako bi se očuvala i zaštitila kvaliteta prirodnih voda, moraju se primi- jen iti postu pci čišćenja otp adnih voda prije njihova otpuštanja .

Kod prirodnih zagađivanja, obično manjih razmjera, u vodama se odvijaju prirodni fi zik aln i, kemijski i biološki procesi koji održavaju kakvoću voda na

zadovoljavajućoj razini. Fiz ikaln i postupci samočišćenja su razrjeđivanje, talože

nje i cijeđenje. Razrjeđivanjem se miješaju onečišćene vode s velikim volume-

no m čiste vode, čime se pospješuje samočišćenje voda. Taloženjem se iz vode

uklanjaju raspršene čestice pa nizvodno od mjesta taloženja dospijeva čišća

voda, a u talogu se zbiva mikrobiološka razgradnja zagađivala. Nepovoljni suučinci tog procesa nakupljanje organske tvari u talogu na dnu, gdje se zbog

mikrobiološke razgradnje pojavljuje prevelika potrošnja kisika. Osim toga,kod obilnih oborina zbog bujica se talog podiže sa dna i može povećati

opterećenost vode organskom tvari. Cijeđenjem ili filtracijom zadržavaju sena porama propusnih slojeva od pijeska ili šljunka raspršene čestice iz vode,čime se ona mehanički pročišćava. Tim se procesom iz površinskih voda u

podzem lju dobiv aju podzem ne vode visoke kvalitete. Kemijski procesi kod

samočišćenja voda su procesi oksidacijaredukcija, precipitacija ili ponovnotaloženje. Važnu ulogu u kemijskim procesima imaju kiselost vode i sadržaj

otopljenoga kisika. Biokem ijsk i procesi teku uz pomoć mikroorganizama uz

prisu tn ost kisika (aero bna razgradnja) i bez pris utn osti kisika (anaero bna

razgradnja).




U vodam a onečišćenima otpadom iz urba nih i ruralnih sredina kvaliteta

voda m ože se održati samo uz prim jenu različitih postupaka za pročišćavanje

otpadnih voda koji su dio kompleksnog sustava zaštite voda.Postoje četiri glavna postupka za pročišćivanje otpadnih voda:

A) Prethodno čišćenje čine uređaji za rešetanje; njima se odstranjuje krupni

otpad iz vode koji pravi sme tnje na o stalim d ijelovima u ređaja, zatim uređaj

za usitnjavanje krutog i krupnijeg dijela otpada. Postupci uklanjanja pijeska

i masnoća uz pomoć pjeskolova u prethodnom stupnju čišćenja štite crpke,

cjevovode i druge dijelove uređaja. Pijesak i masnoća skidaju se mehanički i

nakon pranja odvoze na odlagalište.

B) Prvi stupanj pročišćavanja voda uključuje uređaje za uklanjanje raspršenih

čestica iz vode postupcima taloženja, isplivavanja ili cijeđenja. Raspršene

čestice talože se zbog sile gravitacije i skupljaju se na dnu taložnika kao sirov

mulj. Prem a položaju u uređaju za obradu otpadnih voda taložnici mogu biti

p reth odni ili prim arn i, naknadni ili sekundarn i ta ložn ici, m ogu biti različitihoblika a ovisno o načinu unošenja otpadne vode mogu biti s vodoravnim ili

okom itim protjecanjem.

Dimenzioniranje bilo primarnog bilo sekundarnog taložnika temelji se

na površinskom opterećenju, a izbor oblika ovisi o veličini uređaja, raspo-

loživom prosto ru, troškovima gradnje i drugim uvjetima na m jestu gradnje.

Komunalne otpadne vode često se zadržavaju u taložniku 1 do 2 sata, što se

smatra učinkovitim vremenom taloženja. Otpadna voda nakon taložnika

istječe preko preljevnika.

U prvom stupnju pročišćivanja otpadnih voda važan je i postu pak is-

plivavanja ili flotacija kojim se odvajaju čestice krutine iz oto pin e na temelju

razlike u gustoći. Uređ aj za isplivavanje služi um jesto p reth od no g taložnika.

Prirodno isplivavanje događa se u taložniku kad tvari manje gustoće, kao

masti i ulja, isplivaju na površinu, odakle se mogu ukloniti uz pomoć pre-

grada uronjenih ispred preljeva preko kojih otpadne vode otječu na daljnju

obradu. Umjetno se isplivavanje postiže uvođenjem mjehurića zraka u ot-

padnu vodu uz prim je nu različitih tlakova radi boljeg raspršivanja zraka iučinkovitijeg isplivavanja. Postupak isplivavanja posebno je koristan u pro-

čišćavanju kom un aln ih i indus trijskih otpadnih voda s velikim sadržajem ulja

i masti. U ređaji za taj postupak manji su od taložnika, a pre dn os t im je i u

tome što se dobiva veći sadržaj suhe tvari u mulju zaostalom nakon obrade.

U ređaj se dim enzion ira pilotpo strojenjem uz poznato površinsko optereće-nje spremnika i vrijeme zadržavanja otpadne vode od 15 do 20 minuta.




C) U drugom stupn ju obrade, koji se nađov ezuje na pre thod ni po stupak pročiš-

ćavanja ili na prvi stupanj čišćenja, uklanjaju se biorazgradive organske tvari

iz otpa dn ih voda. U uređa jima za biološko p ročišćavanje odvijaju se isti

procesi kao i kod prirodnog samočišćenja, samo ovdje ti procesi teku ubrz ano

i uz potpunu kontrolu izvana. Biološkim postupcima raspršene i otopljene

organske tvari pretvaraju se u neškodljivu biomasu, plinove i nerazgradiviostatak. U tom po stupk u glavnu ulogu im aju m ikroorganizm i koji se za svoj

rast i razvoj služe organskim tvarima iz otp adnih voda kućanstava i ind ustrijeako sadržavaju biološki razgradive organske tvari. Na kraju procesa naraslastanična masa taloženjem se uklanja kao mulj otpadne vode. Biološkim

postu pcim a pročišćavanja iz otp adnih se voda uklanja ili b itno smanju je

koncentracija organskih, dušikovih i fosfornih spojeva. Sam postupak raz-gradn je organske tvari, tj. spojeva ugljika, m ogu ć je uz p risu tno st kisika(aerobna razgradnja) ili bez kisika (anaerobna razgradnja) ili procesom bak-

terijske oksidacije i redukcije. U aerobn oj razgradnji organske tvari kon ačni p rodukti su bio loški mulj , uglj ikov dioksid , voda i nerazgradiv ostatak, a u

anaerobnim uvjetima razgradnje metan, ugljikov dioksid i voda te biomasakao i u anaerobnoj razgradnji. Djelotvornost razgradnje ovisi o sadržajuorganske tvari u otpadnoj vodi, o koncentraciji biogenih elemenata, kiselosti

i tem peraturi. U drug om stupnju obrade posebno je važno uklanjanje spojeva dušik a i fo sfo ra zbog njihova utjecaja na nepovoljne procese eutrofikacije u prirodnim vodama.

Proces pročišćavanja aktivnim muljem odvija se s pomoću mase živihmikroorganizama koji u otpadnoj vodi pospješuju biološku razgradnju or-

ganske tvari. U biološkom sprem niku s otpa dn om v od om nalaze se raspršeni

m ikroorgan izm i koji kisikom iz zraka koji se uvodi u sprem nik i uz m iješanje

ub rzano razgrađu ju organske spojeve. N arasla masa m ikroorganizam a odvo-

di se otpadnom vodom u naknadni taložnik i kao aktivni mulj dijelom sevraća u spremnik u novi proces pročišćavanja, a preostali se mulj prije

konačnog odlaganja odvodi na konačnu obradu.

O sim u spre m nicim a biološka razgradnja je m oguća i u prokapnicima,

tj. spremnicima ispunjenima poroznim materijalom. Na površini punilanalaze se mikroorganizmi i preko njih se slijeva otpadna voda, a zrak se radi

kisika dovodi iz istog ili suprotnog smjera. Proces razgradnje zbiva se na površ in i punila uz povećanje debljine bio loške opne zbog porasta biomase,

a u unutarnjem dijelu biološke opne stanice se razgrađuju, zbog čega seotkida biomasa s punila. Biomasa se iz spremnika uklanja zajedno s pro-čišćenom vodom. Proces biorazgradnje se na površini punila poslije toganastavlja, a aktivni mulj stvoren u prijašnjem postupku taloženja se odvaja i

dijelom vraća u prokapnik, a dijelom se odvodi na konačnu obradu.




Biološka razgradnja također je m oguća s po m oću biološke cjediljke, tj.

spremnika ispunjenog glinenim kuglicama velike specifične površine na kojim a se uz pom oć m ik ro organiz am a bio loški pročišćavaju otp adne vode. Taj

postupak je prikla dan ta m o gdje je p rosto r ograničen, j e r bio loška cjedila netrebaju velike p ov ršine za svoj rad, a kvaliteta pročišćene vode vrlo je visoka.

Postoji jo š niz drug ih rješenja za biološko pročišćavanje o tpad nih voda,

npr. lagune i stabilizacijske bare, a primjenjuju se na velikim površinama

zemljišta slabije kvalitete, no nepovoljni su u toplijim razdobljima zbogneugodnih mirisa.

Postupci anaerobne biološke razgradnje otpadnih voda primjenjuju sekod voda s visokim sadržajem organske tvari kao što su otpad ne vod e m esne

industrije, tv orn ice kvasca ili šećera. U proc esu razgrad nje bez kisika nastajem etansko vrenje i m etan proizveden procesom truljenja može se kao obnov-

ljiv izvor energije upotrijebiti za zagrijavanje spremnika.

Fizikalnokemijski postupci u drugom stupnju pročišćavanja primje-

njuju se prije ispuštanja u prirodne vode slabije pročišćenih otpadnih voda.

Uo bičajeno je da se poslije po stupka pretho dn og čišćenja prim jenjuju po-

stupci zgrušavan ja (koagulacija), pahuljičenja i taloženja. Zgušn java nje je

pro ces ukla njanja otpadnih tvari iz vode kojim se dodatkom kem ikalija

(viševalentnih kationa) neutraliziraju uglavnom negativno nabijeni organskispojevi u koloid noj formi. K oagulirane čestice mo gu se dalje taložiti i cijediti.U pah uljičenju ili flokulaciji tako đer se uz dodatke kem ikalija koloid noraspršene organske tvari iz otpadnih voda prevode u veće čestice i takouklanjaju.

D ) Treći stupanj pročišćavanja otpadnih voda primjenjuje se da bi se postigla

visoka kvaliteta vode prije otpuštanja u prirod ne vode. Fizikalnim m etod am a

kao što su cijeđenje, adsorpcija i membransko uklanjanje zagađivala postižese bistroća vode, uklanjaju se neugodni mirisi, boja i okus, mikroorganizmi

i toksične tvari. Kemijskim dodacima, ionskom izmjenom i procesima oksi-

dacije i redukcije odstranjivaju se štetni sastojci iz otpadnih voda pa se na

p rim jer taloženje m omekšavaju vode, io nskom izm jenom uklanja ju se ionimetala, a oksidoredukcijskim reakcijama voda se dezinficira, uklanjaju seželjezo i mangan ili cijanidi.

De zinfekcija je važna u svim stupnjevim a pročišćavanja je r se sm anjuje

bro j patogenih m ik ro org anizam a koji m ogu bit i uzročnic i m nogobro jn ih bolesti. T ako se osim pitke vode dezinficira i pročišćena otp adna voda prije

nego što se otpusti u prirodne vode kao i mulj preostao nakon obrade prije

kona čnog odlaganja u okoliš. D ezinfekcija vod e najčešća je klo rom i klorn imspojevima, ozo nom , brom om i jod o m a rjeđe kiselinama i lužinama. M ikro-




organizmi se uništavaju i primjenom ultraljubičastog zračenja kao i gamazrakama. Biološkim postupcima u trećem stupnju pročišćavanja uklanjaju sei dušikovi i fosforni spojevi. Složenim procesima nitrifikacije pomoću bak-terija dušik prelazi u amonijak preko nitrita i nitrata. Zbog trošenja kisikastvaraju se anaerobni uvjeti i tada počinje denitrifikacija, tj. nitrati i nitriti

redukcijom prelaze u plinoviti dušik ili se redukcija odvija do nastajanja

amonijaka koji mikroorganizmi uzimaju za vlastiti rast i razvoj. Organskifosfor također se odstranjuje iz otpadnih voda biološkim metodama ili ke-

mijskim procesom taloženja.

Postoje i alternativni postupci i uređaji za pročišćavanje otpa dn ih vod a koji

su na nižoj tehno loškoj razini i prim jen juju kad nije potrebn a visoka kvaliteta

očišćene vode, (kao što je na prim jer pono vna uporaba vode u poljoprivredi).

Tako se otpadna voda pročišćava tečenjem po površini ili cijeđenjem kroz

slojeve, zatim akvak ulturom p om oću vo den ih biljaka ili organizama kojima

onečistači služe kao hrana. Voda se može zadržavati dulje vrijeme i u dubo-

kim spre m nicim a i služiti za natapanje polja i njiva. U spre m niku se talože

i biološki razgrađuju organske tvari iz otpadne vode.

Poslije obrade otpadnih voda zaostaju proizvodi kao što su krupni kruti

otpad, anorganske tvari: pijesak i soli, ulja i masti, organski i anorganski mulj

koji se prije konačnog odlaganja moraju preraditi da budu prihvatljivi za

okoliš. Najveći je problem obrada organskog i anorganskog mulja i ovisi u

prvom re du o m jestu odlagan ja. U obradi m ulja uobičaje ni su postupci:

zgrušnjavanje, stabilizacija, poboljšanje svojstava, kompostiranje, spaljivanje

i piroliza. Zgrušnjavanjem se povećava koncentracija krute tvari u mulju,

smanjuje se sadržaj vode a time se smanjuje i volumen otpadnog mulja.

Stabilizacijom mulja sprečava se daljnja razgradnja, a poboljšanjem svojstava

mulja smanjuje se broj mikroorganizama i uklanjaju neugodni mirisi. Kom posti ra nje m se organska tvar u m ulju razgrađuje do anorg anskih tvari i

zajedno s kon ačnim proiz vod om koji je sličan hum us no m materijalu postaje

pogodan za odlaganje na poljoprivredne površine. Sušenje , spaljivanje i pi-

roliza ubrajaju se u termičke postupke obrade mulja, a međusobno se razli-

kuju po konačnom produktu obrade. Sušenjem se uklanja vlaga, spaljiva-

njem zaostaje pepeo, a pirolizom, tj. spaljivanjem bez prisutnosti zraka,

nastaju plinovi metan, vodik, ugljikov monoksid, katran te pougljenjena

kruta tvar i pepeo. Ako se iz mulja uklone svi štetni sastojci, mulj se odlažeu okoliš, a ponekad je od koristi u poljoprivredi ili kao obnovljiv izvor

energije.

Pročišćene otpadne vode moraju prije ispuštanja u prirodne vode za-dovoljavati propisane norme o dopuštenim najvećim koncentracijama poje-




dinih onečistača, mora se strogo kontrolirati kvaliteta pročišćenih otpadnih

voda i neprekidno pratiti stanje prirodnih voda koje služe kao prijamnici

otpad nih voda.

L I T E RA T U RA

Gulić I.: Opskrba vodom. Izdavač: Hrvatski savez građevinskih inženjera, Zagreb, 2000.

Tedeschi S.: Zaštita voda. Izdavač: Hrvatski savez građevinskih inženjera, Zagreb, 1997.

Glavač V.: Uvod u globalnu ekologiju. Izdavač; Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša,Zagreb, 1999.

Vode Hrvatske: Izdavači: Ministarstvo vodoprivrede Republike Hrvatske, Zagreb; Javnovodoprivredno poduzeće »Hrvatska vodoprivreda« Zagreb, 1991.

Sekulić B. i Sondi. I. Koliko je Jadran doista opterećen antropogenim i prirodnim unosomtvari? Značenje sedimenta u zaštiti mora od zagađenja. Hrvatski geografski glasnik, 59,95105, 1997.

Sekulić B. and Vertačnik A. Comparison of anthropoiogical and »natural« input ofsubstancesth rou gh waters in to Adriatic, Baltic and Black Sea. W ater Research, Vol. 31, 31783182 ,1997




ONECISCENJE ZRAKA

Mr. sc. Vladimir Jelavić EKONERG i UNDP, Zagreb

Uvod

Kad se govori i oneščićenju atmosfere, može se razlikovati nekoliko skupina

pitanja s o bzirom na uzro ke oneščićenja, oneščićuju će tvari, učinke i utjecaje .

N ek i problem i vezani su za utjecaje na globalnoj razin i, a neki su tipičn o

lokalnog i regionalnog tipa. Kad se govori o globalnom onečišćenju misli sena čitavu Z em lju, a govoreći o regionalno m onečišćenju, m isli se na pro stor

od n ekoliko stotina kilometara do prostora čitavoga kon tinenta. Glavne sk u-

pine problem a vezanih za onečišćenje atm osfere :

Problem Tipična razina

Globalno zatopljenje globalno

Oštećenje ozonske ovojnice globalno

Zakiseljavanje regionalno

Prizemni ozon regionalno

Disperzija otrovnih kemijskih tvari regionalno i lokalno (

Problemi onečišćenja zraka u gradovima lokalno

Pitanje globalnog zatopljenja obrađuje se u posebnom poglavlju, ovdjese prikazuju ostala pitanja. Budući da su učinci na okoliš različitih one

čišćujućih tvari m eđ uso bn o povezani, ustano vljeno je da je pristup koji prom atra in tegra ln o više tvari i m nogostruke učinke najbolji način da sekreira politika zaštite. S tim u vezi u okviru Konvencije o prekograničnom

daljinskom onečišćenju zraka (LRTAP) u vede n je tzv. »m ulti po lutant —multiefektpristup« kojim se zajednički promatraju emisije više tvari: sum




porova dioksida (SO 2), dušikovih oksida (N O x), amonijaka (N H 3) i hlapljivih organsk ih tvari (V OC ). T o su onečišćujuće tvari koje imaju za jedničke

štetne učinke na zakiseljavanje, eutrofikaciju i prizem ni oz on. Sličan je npr. p roblem emisija klori ra nih ugljikovodika s obziro m na ozonsku ovojn icu ina ldimatske prom jene. Bu dući da su neke onečišćujuće tvari problem oko -liša, smanjenje emisije ima višestruki pozitivni učinak. Na primjer, smanje-nje emisije CO 2 koje se provodi zbog klimatskih prom jena ujed no sm anjujei emisije SO 2, N O x i C O i time prid on osi poboljšanju stanja žakiseljavanja,troposfersko g ozon a i kvalitete zraka u u rban im sredinama. N a drugoj straniaerosoli sumpora imaju rashladan učinak u atmosferi pa smanjenje emisijeS O 2 povećava globalno zatopljenje. Prim jer m ogućeg supro tnog djelovanja

je s t npr. blago sm anjenje em isije tvari koje su preth odnik ozona, što m ožedovesti do povećanja koncentracije ozona jer je u procesu njegova nastajanjai reakcije bitan omjer pojedinih vrsta plinova. Zbog navedenog, podjele na

proble m e zaštite atm osfere ne treba prihvaćati suviše str iktn o je r posto ji preklapanje i međudje lo vanje .

U želji da se sistema tski opiše pitanje onečišćenja zraka može se poći odrazmatranja pojedinih koraka u lancu utjecaja koji su svojstveni i za drugem edije okoliša (tlo, voda, proizvo dnja otpada i slično). Postalo je don eldeveć standa rdno prom atrati pojedine vrste utjecaja kroz njihove sastavne ele-mente (si. 5.1.), a to su pokretači onečišćenja, pritisci, stanje okoliša, štetniutjecaji i odgovor politike, (tzv. SPSIR shema, EEA, 1998.).

Ka kvo a okoliša

s l i k a 5.1. Sastavnice problema zaštite okoliša (zraka) i sastava upravljanja okol išem

(EEA, 2001.)



ONEČ IŠĆ ENJE ZRAKA 75

Pokretači, onečišćenja su ljudske aktivnosti kojima se zadovoljavaju osnovneživotne potrebe: potreba za hranom, energijom, prijevozom, materijalnimdo brim a i slično. Z bo g zadovoljenja tih potreba em itiraju se štetne tvari koje

čine pritisak na okoliš. Emisijom dolazi do disperzije i transporta štetnih tvarikroz atmosferu, do povišenih koncentracija u prizemnom sloju, u stratosferi

ili do taloženja štetnih tvari, što su p o ka za te lji sta nja okoliša. Izlaganje po-većanim koncentracijama ili taloženju utječe se na ljudsko zdravlje, usjeve,

šume, materijalna i kulturna dobra. Politika zaštite okoliša mora nadzirati iliutjecati na svaki od tih koraka i aktivno djelovati, posebice u sferi pokretača,gdje se ostvaruje preventiva.

Opći cilj je svesti opterećenje okoliša ispod praga trajno podnošljivih

opterećenja, čime se om ogućuje održiv razvoj. U traženju najboljih lješenjai dobre prakse primjenjuju se najbolje raspoložive tehnike (BAT) za sma-njenje emisije, pridržavanjem principa maksimalne djelotvornosti u skladu

s uloženim sredstvima.S obzirom na isprepletenost različitih problema okoliša i politike u nji-

hov u lješavanju, po željno je pojednostaviti i standardizirati ocjenjivanje sta-

nja okoliša i postignuća politike. U tom pog ledu u posljednjih nek olikogodina učinjeno je mnogo u definiranju pokazatelja okoliša, i na europskoj

razini i globalno. Ovdje se navode sustavi indikatora u okviru Europskeagencije za okoliš , EURSTATa, OECDa, Svjetske banke, UNEPa, očemu se podaci mogu naći u radu. Jelavić, 2001.) i (DSZ, 2001. ) .

Mnogobrojne procjene pokazuju da su štete izazvane onečišćenjem zra-

ka jo š uvijek zna tno veće od troškova mjera za sm anjen je onečišćenja, što

znači da se svaka uložena novčana jedinica u cilju zaštite zraka, višestrukovraća kao dobit zbog izbjegnute štete u okolišu. U tom je pogledu cilj u poli tici zaštite okoliša: što više in te rn alizirati ekste rne troškove okoliša , od-

nosno na pravedan način provesti načelo: »plaća onaj koji onečišćuje«.U nastavku se daje kratki opis pojed inih problem a okoliša s osn ovn im

informacijama o pozadini problema, pokretačima, emisijama, stanju okolišai odgovorim a. K ratkoća teksta one m ogu ćuje objašnjenje fizikalnokem ijskih

osnova procesa.




Oštećenje ozonske ovojnice

P O Z A D I N A P R O B L E M A

Ozonskom ovojnicom smatra se sloj atmosfere od 10 do 40 lem iznadZem lje. M aksima lna koncentracija ozona pojavljuje se na visini oko 20 km ;stratosfera sadržava oko 90 posto ozona, a ostatak je u troposferi.

O zo n nastaje u go rnjim slojevima stratosfere zbog kratkovalnog Sunčevazračenja (<190 nm). Sunčevim zračenjem pretvaraju se molekule kisika(O 2) u atomni kisik (O). Atomni kisik veoma je reaktivan i reagira brzo s

molekulama kisika stvarajući ozon (O 3). U ltraljubičasto zračenje (U V) većihvalnih duljina (<280 nm) može razbiti molekule ozona u molekularni i

atom ni kisik, kao pov ratni proces naprijed opisanom . N a taj način postojidinam ička ravno teža u p roizvodnji i razbijanju ozona.

N ajveći dio ozona u stratosferi nastaje iznad tropskih krajeva, gdje jenajjače Sunčevo zračenje, odakle se globalnim cirkulacijama ozon transpor-tira pre m a polovima. Taj transpo rt je najveći u kasnu z im u i na proljeće.Zato se maksimalne koncentracije pojavljuju u proljeće, a minimalne u

kasnu jesen. U ku pn i ozon mjeri se obično D obsonov im jedinicama (DU ).O zon ska ovojnica debljine 300 D U znači da bi imala debljinu 3 m m ako bise sastojala samo od ozona pri atmosferskom tlaku od jedne atmosfere.

Stanje ozo nske ovojnice više ili m anje posljedica je prisutn osti š tetnihspojeva klora i broma. Mnogi spojevi reagiraju u nižim slojevima atmosfere

ili se otapaju u kapljicama oblaka pa tako i ne dospiju u stratosferu. Sto jedulje vrijeme raspada neke tvari, to ona više dopire u stratosferu. Tvari kojeutječu na oštećenje ozon ske ovojnice jesu: klorofluorougljikovodici (C FG ),

ugljikov tetraklorid, metil kloroform, haloni, hidrofluorougljikovodici(HC FC ), hidrobromofluorougljikovodici (HBF C) i m etilbronid.

S T A N J E

Sm anjenje ozonsk e ovojnice nije poželjno je r se time povećava U V B zrače-nje na površini Zemlje. Satelitski podaci pokazuju da se na sjevernoj hemosferi, između 40. i 50. stupnja UVB radijacija povećala 10 posto u svakihdeset godina u razdoblju od 1979. do 1992. godine (Herman et al., 1996.).

N ad E uropom je re la tivno veće povećanje iznad sjevern og i sre dnje g dijela,a upola m anje n a jug u. Najveće stanjenje ozonske ovojnice pojavljuje se naAntartici, po vrem eno i do trećine prijašnjih vrijednosti.




Š T E T N I U Č I N C I

UVB zračenje može izazvati mnogobrojne kemijske i biološke procese koji

su štetni za ljudski organizam. U čovjeka m ože pov išeno U V B zračenjeuzrokovati rak kože, mrenu (katarakt) očiju, opekotine, ubrzano starenjekože i smanjenje otporno sti imu nološkog sustava. N e postoji jednostavn aveza izm eđu izlaganja U V zračenju i oboljenja zbog toga što različita po pu -lacija ima i različitu osjetljivost na UV zračenje. Utvrđeno je da UVBzračenje ima utjecaj na vode ne ekosustave sm anjen jem proizv odn je fitoplanktona uzrokojući štete u ranom razvoju riba, rakova, školjkaša i ostalihživotinja. Također utječe na biljke, ali se one mogu donekle prilagoditi

prom jenam a. D odatn o, U V B radijacija pospješuje kemijske reakcije u at-mosferi, pridonosi povećanju koncentracije ozona u troposferi i utječe na

produljenje živ otn og vijeka velikog bro ja spojeva, uključu jući stakleničke plinove.

S T A N J E P L IN O V A U A T M O S F E R I

Porast koncentracije tvari koje oštećuju ozonsku ovojnicu (TOOO) sma-njuje se ili su koncentracije stabilizirane zahvaljujući Montrealskom proto-kolu i njegovim dodacima. Ukupni potencijal oštećenja ozonske ovojnice uobliku klorida i brom ida u atm osferi dosegla je m aks im um oko 1994. godine,nakon toga pada zbog smanjenja metilkloroforma i ugljikova tetraklorida.Potpuni oporavak ozonske ovojnice (ako se u potpunosti budu proveleodredb e M ontrealskog protokola i njegovih am andm ana), očekuje se sredi-nom stoljeća.

E M IS IJA T O O O T V A R I

T O O O tvari služe kao otapala, rashladna sredstva, za proizv od nju pjenastihmasa, kao odmašćivači i potisni plinovi sprejeva, protupožarna sredstva (haloni) i poljoprivredni pesticidi (metilbromid).

Globalna proizvodnja C F C a u 1995. godini na razini je 10 — 20 postonjezine maksimalne vrijednosti u EU (EEA, 1998.), međut im u nek imzem ljama u razvoju kao što su K ina i Indija jo š uvijek raste (si. 5.2.). Emisijaglavnih tvari C FC 11 i C F C 12 počela je padati nakon 1974. godine zahva-

ljujući sm anjen ju u po trebe u sprejevima. T o je bila posljedica prvih spoznajada CFC tvari negativno utječu na ozonsku ovojnicu. Nakon toga proizvod-nja je po no vn o počela rasti zbog veće upo trebe u proizvo dnji pjen astih masa,u hladn jacima i u rashladn im sredstvima, a nakon 1978. godine, zahvaljujućiM ontrealsk om protokolu, počela je pon ovno padati.




HCFC-22

SLiitA 5,2. Globalna emisija najznačajnijih tvari koje onečišćuju ozonsku ovojnicu (TOOOSpojeva), 1930. — 1995. (AFEAS, 1997.) (CFC=klorfiuorugljik; HCFC=hidrafluorougljikovodici)

Hrvatska nem a vlastite proizvodnje T O O O tvari, a njihova uporaba je

na razini od 0,06 kg po stanovn iku, što je zna tno m anje nego u ind ustrijsld

razvijenim zemljama (9,3 kg po stanovniku). To dopušta stanovite olakšice

u pogledu prestanka uporabe koje slijede iz Montrealskog protokola.

T O O O tvari koje zamjenjuju C F C spojeve, kao što je H C F C , mno gom anje oštećuju oz onsk u ovo jnicu ili npr. H F C koji ju uopće ne oštećuje, ali

je plin s ja k im stakleničkim potencijalo m.

O sim T O O O tvari i druge tvari i pojave oštećuju ozon sku ovojnicu,

kao:

— emisija dušik ovih oksida , sum pornog dio ksid a i d im a iz zrakoplovnog

prom eta

— sm anjenjem tem perature u strato sfe ri (zbog stakleničkog učin ka)

moglo bi se pojačati formiranje stratosferskih oblaka iznad polova štoima negativne posljedice na ozonsku ovojnicu

— povećana koncentracija stakleničk ih plinova m ogla bi utjecati na p ro-mjene u globalnoj cirkulaciji zraka u stratosferi, što bi moglo utjecatina ozonsku ovojnicu iznad polarnih krajeva




— velike vulkanske erupcije s emisijom sum pornih aerosola m ogu u t- je cati kra tk oro čno na ozonsku ovojnicu.

M O N T R E A L S K I P R O T O K O L I N JE G O V I D O D A C I

Konvencija Ujedinjenih naroda o zaštiti ozonske ovojnice potpisana je uBeču 1986. godine, a 1987. godine 47 zemalja dogovorilo se u okviru Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozonsku ovojnicu da neće po-većavati proizvodnju određenih CFC tvari i halona i da će se potrošnja istihsmanjiti 50 posto do 2000. godine u usporedbi s 1986. godinom. Dodatnasmanjenja i obveze na nove tvari propisane su u tzv. Londonskim (1990.) iKopenhaškim (1992.) dodacima, a zatim ponovno Bečkim (1995.) i Montrealskim dodacima (1997.). Danas Konvencija ima 165 država članica, aKopenhašk e dod atke prihvatile su 72 države. Prihvaćanje Mo ntrealskog pro-tokola i njegovih aman dm ana rezultiralo je velikim sm anjenjem proizvodnjei emisije T O O O tvari, a time i stabilizacijom ili sman jenjem tih tvari uatmosferi. Bu dući da postoji značajan vremenski razmak izmeđ u proizvod-nje i emisije, ovisno o vrsti primjene i životnom vijeku proizvoda u kojima

se koristi, a također u vremenu koje je potrebno da dopre do stratosferskihslojeva, efekti na ozonsku ovojnicu i time na sm anjenje U V B zračenja jošnisu vidljivi.

Kao članica Montrealskog protokola Hrvatska je obvezna po stupn o uki-nu ti C F C tvari i halone do 2010. godine (H C F C do 2040. godine). T o jedeset god ina kasnije od razvijenih zemalja (zbog manje em isije po stanov ni-ku). U razdoblju od 1986. do 1994. godine potrošnja C F C a ve ćje smanjena61 posto, halona 93 posto, ugljiktetraklorida 48 posto i metilkloroforma

77,posto ( M Z O P U , 2001.) .

Zakiselj'apatije

Taložen je kiselih sastojaka, najvećim je dijelom uzokovan o em isijom sum -

pornog dioksida (S O2), dušikovih oksida (N O x) i amonijaka (N H 3), a dje-luje štetno na površinske vode, tlo i vegetaciju, što je vidljivo u propadanjušuma i vitalnosti drveća, smanjenju ribljih zaliha, smanjenju raznolikosti

bil jn ih zajednica u jezerim a i rijekama je r su osjetljive na kiselo ta loženje teu promjeni kemijskih svojstava tla. Štete su također na spomenicima kultur-no g naslijeđa i građevinama. T aloženje d ušikovih spojeva također je uz ro-kom eutrofikacije na kopnenim i vodenim ekosustavima.




Zakiseljavanje je međugranični problem i zbog toga se jedino može

rješavati zajedničkim akcijama, najviše smanjenjem emisije iz energetskih

stacioniranih izvora i prometa.

M E Đ U G R A N I Č N I P R IJ E N O S O N E Č IŠ Ć E N JA

Spojevi SO 2, N O x i N H 3 ispušteni u atmosferu transportiraju se na velike

udaljenosti pri čemu nastaju njihove fizikalnokemijske promjene. Ti spo-

jevi dospijevaju na tlo i vegetaciju u obliku suhog ili m okrog ta loženja

ispiranjem kišom, snijegom i maglom. SO 2 i N O x m ogu oksidirati u sum

porastu ili dušičn u kiselinu, u atm osfe ri ili nakon taloženja. A m onijak N H 3može reagirati s tim kiselinama, pri čemu nastaju čestice amonijeva sulfata i

nitrata.Vrijeme raspada kiselih plinova i čestica u atmosferi ovisi o meteoro-

loškim i kemijskim uvjetima. Spojevi sumpora uglavnom se talože dva do

četiri dana nakon emisije. Oksidi dušika ostaju u atmosferi nešto dulje, ali je reakcija u dušičn u kis elinu rela tivno brza, a ta se kiselina vrlo brz o taloži

na tlo. Amonijak u čistom stanju brzo se taloži, ali sulfati i nitrati ostaju dulje

u atmosferi. N ave dene reakcije od ređu ju debljinu taloga i om ogu ćuju tran-

sport na velike udaljenosti, nekad i do nekoliko tisuća kilometara.

Glavni izvor informacija i podataka o daljinskom prijeno su kiselih sasto- ja ka je E uropski program za pra ćenje i ocjenu (E M EP) uspostavljen 1979.godine u okviru Konvencije o daljinskom prekog raničnom onečišćenju zraka

koju vodi Europsko gospodarsko povjerenstvo Ujed injenih naroda (U N E

CE).

Š T E T N I U Č I N C I

Praćenje stanja propadanja šum a po kazu ju oštećenja na više od trećine drveća

u Srednjoj i Istočnoj Eu ropi. U Hrvatskoj su u razdoblju od 1992. do 1998.godine utvrđena oštećenja klase 24 (postoje četiri klase oštećenja), na 16 do

40 posto drveća, ovisno o godini ( UNECE, 1999 . ) . U posljednje vrijemezamjećuje se smanjenje porasta oštećenja, ali zabrinjava porast na nekim

vrstama, kao što je npr. h rast. Štete na drveću ne m og u se povezivati samo

sa zakiseljavanjem. Ostali stresni čimbenici, kao što su suša, mraz, vjetar,hidrološki uvjeti, pa i normalno starenje šumskih sastojina, također prido-

nose smanjenju vitalnosti i propadanju šuma. Osim taloženja, na šume

štetno utječu povišene koncentracije prizem nog ozona, sum po rnog dioksida

i taloženje metala. Z bo g nave denog nije m oguće postaviti jedn ostav nu v ezu




izm eđu oštećenja na šu m am a i prekoračenja pragova kritičnog opterećenja sob zirom na zakiseljavanje.

Usprkos smanjenju emisije kiselih plinova u Europi, praćenje stanja i

dalje pok azu je poras t gubitka lisnatosti. P roces zakiseljavanja tla vrlo je spo ri po treb no je od ređ en o vrijeme da se tlo i vegetacija obnov e.

Sto se tiče u tjecaja na slatku vo du , najveće štete po javljuju se u sjevernojEurop i. U tjecaj na ekosustav jezera m ože biti direktan zbog toksičnostikiselih sastojina, indirektan zbog utjecaja na određenu vegetaciju ili zbog

izm jene ko m plek snih kem ijskih uvjeta. Zb og zakiseljavanja jeze ra često potpun o nesta ne riblji fond. Inače, taj problem s vid lj iv im šte tam a bio je prvi poticaj da se rješi pitanje zakiseljavanja na ra zin i Europe. U Fin skoj su na

prim jer u 3000 je zera, a u Švedskoj u 6000 jezera pre kora čene vrije dnostikritičkog op terećenja (Henriksen et. ai, 1998.). Usporedba podataka za pos-ljednjih deset godina pokazuje poboljšanje stanja m nog ih jezera u ke m izm uvode i osjetljivoj fauni (Lukeivile et. al., 1997.).

Štetni utjecaj na čvrste materijale (korozija, raspadanje i zaprljanje) na-staje zbog povišenih koncentracija sumpornog dioksida. Pokazuje se da ko-risti zbog sm anjenja troškova zaštite i zam jene op rem e koja je pod ložn akoroziji mo gu nadm ašiti troškove sman jenja emisije. O vdje se može sp om e-

nu ti još i to da kao posljedica em isije sum po rno g dioksida nastaju sulfati uoblik u čestica koji su vrlo štetn i po zdravlje jed na ko kao i ostale kru te čestice.Cestice sulfata i nitrata smanjuju vidljivost, ali imaju i efekt hlađenja povezans problem om globalnog zatopljenja.

T A L O Ž E N J E K I SE L IH S A ST O JA K A

Emisija su m po rnog dioksida u posljednjih sto godina u Eu ropi narasla je više

od petnaest puta. Ona se smanjuje tako daje u 1995. godini pala na polovicum aks im um a iz 1980. godine, kada je bila 60 m ilijuna tona. Talož enje s um -

pora pokazuje sličan trend kao i em isija, posebice za Srednju E uropu gdje

su taloženja najveća. S manjenje taloženja dušika mno go je m anje nego sum - pora je r se emis ija N O x u Europi vrlo malo smanjila , a značajno porasla u

nekim dijelovima Eu rope (EEA, 1997.). N aved eno je najviše posljedica ve-likog udjela prom eta u emisiji N O x. U Europ i zbog toga taloženje dušika

posta je sve veći problem , re la tivno u odnosu na sum por. N a slici 3. daje se

kao primjer prikaz taloženja dušika na području Hrvatske i međunarodnerazmjene. Iz slike 5.3. može se vidjeti da dušik taložen u Hrvatskoj najčešće

potječe iz d rug ih europskih zemalja, a to je jo š iz raženije u ta loženju sum -

pora . Slika ta kođer pokazuje da veći dio hrvatske em isije završava izvan našegranice.



Jugoslavija ' 10.1% 5,1% ' "poljskaBIH Slovenija

Doprinos izvora izvan Hrvatske taloženjudušika u Hrvatskoj 1996. godine

-*cy ■-

Udio pojedinih sektora uemisiji Hrvatske 1996 . godine

Izvor: EKONERG. EMEP 1998.

Termoelektrano12.4 %

Ind. kotlovnlee igrijanje domaćinstava

20,0%

slika s.3. Daljinski prekogranični prijenos spojeva dušika (EKONERG, 1998.) Bilanca emisije i taloženja dušika u Hrvatskoj 1996. godine.




PREKORAČ ENJA KRITIČ NOG OPTEREĆ ENJA

Kritično opterećenje definira se kao »najveće taloženje kiselih sastojaka ili

drugih tvari koje ne uzrokuju kemijske promjene s dugotrajnim štetnimučinkom na ekosistem« (Gregor et. ai, 1996.). Kritično opterećenje određuje

se za m režu 50x50 km i uspoređuje s m odeliranim i m jerenim vrijednostim a

taloženja sumpora i dušika. Premda se pokazalo da kritično opterećenje,

onako kako se danas računa, nije sasvim pou zd an pokazatelj stanja, to je za

sada jed ini univerz alno prihvaćen način ocjene stanja i m etoda za planiranje

po trebnog sm anjenja šte tn e emisije u Europi.

Kritično opterećenje određuje se za tlo i šumske ekosustave, ali se ta

koncepcija primjenjuje i na slatkovodne ekosustave i štete na materijalnimdobrima. Kritična opterećenja računaju se i kartiraju za sumpor, zakise

ljavajući dušik i eutrofikacijski dušik. Zakiseljavanje ovisi o taloženju sum-

pora i dušika, pa tako količina sum pora koju neki ekostav m ože prihvati ti

ovisi o razini taloženja dušika i obrnuto. Eutrofikacijski efekt dušika povezan

je s iz lu čivanjem dušika u podzem ne vode, površ in ske tokove i jezera te s

p rom jenam a u šum skom ekosustavu. U okviru Konvencije LRTAP sve

države članice Konvencije dostavljaju podatke o kritičnom opterećenju u

Europski koordinacijski centar za efekte. Tamo se provodi kontrola i izra-

čunava statistika tzv. 5postotnih vrijednosti kritičnog opterećenja. To su

vrijednosti iznad kojih će 5 posto površine najosjetljivijih tipova šumskog

ekosustava ostati nezaštićeno. Za ocjenu stanja i planiranje potrebnog sma-

njenja utv rđu ju se prekoračenja kritičnih opterećenja. Č itav po stup ak koji

m etodo loški sjedinjuje proračun d aljinskog onečišćenja, računanje kritičnog

opterećenja, prekoračenje kritičnog opterećenja i određivanje potrebnih ak-

cija, uz im ajući u obz ir troškove zaštite i šteta u oko lišu, naziva se Integ raln imm odelskim procjenjivanjem (Integrated M odeling Assessment).

Za Hivatsku je sastavljen proračun kritičnog opterećenja za područje

Gorskoga kotara (Jelavić i drugi, 1998.) i sjeverozapadne Hrvatske (Jelavić i

drugi, 1999.), a upravo je u planu dov ršenje za po dručje čitave Hrva tske.

Rezultati pokazuju daje relativno veći problem prekomjerno taloženje du-

šika zbog eutrofikacije, nego zakiseljavanje. Za područje Hrvatske zabrinjava

što procjene poka zuju da bi se u bu du ćnosti u z postizanje ciljeva iz Protokola

LRTAP na području Hrvatske, u 2010. mogla očekivati prekoračenja kri-tičnog opterećenja (CCE, 1999.) .

N a slici 5.4. d a n je prikaz prekora čenja kri tičnog optere ćenja na ra zin i

Europe (EEA, 2001.)




Postotakopterećenja

25-,

2 0

1 0 -

15-

eutrofikacija

zakiseljavanje (pH)

5 -

0

SLIKA 5.4. Prekoračenje kritičnog opterećenja u Europi (EEA, 2001.)Napomena: površina na kojoj dolazi do prekoračenja 5-postotnih vrijednosti kritičnog opterećenja

E M IS IJ A S O 2 , N O x I N H 3

Ukupna emisija SO 2 u Eu rop i pala je 50 posto od 1980. do 1995. godine,najviše zbog pada emisije u zemljama bivšega Sovjetskog Saveza i Zapadne

Eu rope . S m anjenje em isije N O x u istom razd oblju bilo je 15 posto, a 15

posto sm anje na je i emisija N H 3 (EEA, 1998.). U emisij i sumpornog diok-

sida najveći ud io im a energetski sektor, u emisiji N O x transpo rt, a u emisiji N H 3 poljopriveda.

U Hrva tskoj postoje podaci o emisiji od 1990. godine. Em isija SO 2 pala je od 1990. do 1999. godin e 50 posto , emisija N O x 14 posto i emisija N H 3

24 posto (E K O N E R G , 1 9 9 9 . ) . P ad emisija nako n 1990. godine uglav nom je posljedica sm anje ne privredne aktivnosti , prestr uktu rir anja i gašenja nekihvelikih izvora emisije u tijeku i nakon rata, a u najnovije vrijeme i zbog sve

kvalitetnijega tekućega goriva. Prikaz strukture emisije po pojedinim grupa-m a izvora za 1999. go dinu d a n je u tablici 5.1. (E K O N E R G , 2 00 1.). Hrvatska

ima relativno malu emisiju SO 2, N O x i N H 3 po stanovniku i po jedinici površ in e, ako se uspoređuje s osta lim europskim zemljama.

Smanjenje emisije tvari koje pridonose zakiseljevanju i eutrofikaciji regulirase međunarodno u okviru protokola Konvencije LRTAP. Postoji nekoliko

proto kola : za sm anjenje emisije SO 2 (stari i novi), protokol o smanjenju

SMANJENJE EMISIJE SO2, NOx 1 NH3




TAB LICA 5.1. Em isija glavnih onečišćujućih tvari u Hrvatskoj, 1999 godina

( E K O N E R G , 2 0 0 1 . ) .

Emisija 1999. godine — t/ god. SO2 NOx n h 3

Izgaranje u termoenergetskim objektima i upostrojenjima za pretvorbu energije

61.526 14.393 66j

Izgaranje u neindustrijskim ložištima 6.158 3.820 112

Izgaranje u industriji 14.475 8.551 33

Proizvodni procesi 1.281 1.612 4.828

Cestovni transport 4.075 28.634 405]

Ostali pokretni izvori i strojevi 2.984 15.018 4

Obrada i odlaganje otpada 169 43 0

Poljoprivreda 0 0 ^Ta983^

Ostali izvori 55 254 7.394

UKUPNO 90.723 72.326 31.826

emisije N O x i posljednji »multi poluta nt m ulti efekt« protokol. P osljednji

postavlja ciljeve sm anjenja emisije S O 2, N O x, N H 3 i N M V O C , a od učinaka prom atra se problem zak iseljavanja, eutrofikacije, p rizem nog ozona. T em e-ljem p roračun a daljinskog onečišćenja i pragova kritičnih opterećenja o dre-

đu ju se ciljne vrijed nosti smanjenja em isije, koje su različite za svaku zem lju.Primjerice, H rvatska je obvezna smanjiti emisije SO 2 61 posto, N H 3 19

posto u 2010. godin i u uspore dbi s 1990. godinom . Za N O x obveza je

zadržati emisiju na razini iz 1990. godine.Smanjenje emisije SO 2 i N O x postiže se nizom mjera, a najviše od

sum poravan jem dim nih plinova i uređajima za uklanjanje dušikovih oksidaiz dim nih plinova koji se m ogu efikasno uklanjati i do 90 posto. U relativno jeftin ije m je re prip ada prim je na goriva s m anjim sadržaje m sum pora i odre-

đe ni zahvati na ložištima da bi se smanjila emisija N O x, a te se mjere obično

nazivaju prim arnim mjerama. U autom obilim a se emisija N O x uspješno

sma njuje p rim jeno m katalizatora.U svojem nacionalnom zakonodavstvu države potpisnice P rotokola

LR TA P p rop isuju granične vrijednosti, tehničke standarde i kvalitetu goriva,

u skladu s postavljenim ciljevima iz m eđ un aro dn ih protokola. H rvatska jeza sada ratificirala D rugi prokol o sm anjenju sum po ra i sprem a je pristupiti

ostalim protokolima.




Troposferski ozon

Fo tokem ijsko onečišćenje nastaje zbog em isije dušikovih oksida (N O x) inemetanskih hlapljivih organskih tvari (NMVOC) u prisutnosti sunčeva

zračenja. Ozon (O 3) je glavna fotokemijska onečišćujuća tvar, a transpo rtira

se na velike udaljenosti. Emisija N O x najvećim dijelom je uz rok nastankaozona u ruralnim područjima. U gušće naseljenim područjima, posebice

blizu velikih gradova, nastajanje prizem nog (troposfe rskog) ozona najvećim je d ijelo m povezano s povećanim koncentracijam a N M V O C a u zraku.

ŠTETNO DJELOVANJE I GRANIČ NE VRIJEDNOSTIIzlaganje ozonu šteti zdravlju zbog respiratornih tegoba osjetljivih osoba, ananosi štetu usjevima, šumama i materijalnim dobrima. U vrijeme po-

većanih k oncentracija ozona ustanov ljeno je da raste broj intervencija H itne boln ičke službe zbog re spirato rn ih sm etnji ljudi a goleme su šte te i zbogsm anjene radne sposobnosti tih bolesnika. N a vegetaciji su vidljiva oštećenjana lišću, a na usjevim a je sm anje n prinos. Biljke su različito osjetljive na

ozon , pri čem u još niz dru gih čimben ika djeluje na njihov u osjetljivost tako

da nije jednostavno razlučiti samo štetno djelovanje ozona.Kao i za ostale tvari štetne za ljudsko zdravlje, granične koncentracije

ozona zadaju se u obliku kratkotrajnih i dug otrajnih ko ncentracija. Za vege-

taciju i šume štetnija su dugotrajna izlaganja i akumulacija onečišćenja, povezana s vegetacijskim ra zdobljem. U tablici 5.2. prikazane su graničn evrijednosti prizm en ih koncentracija ozona za zdravlje, tem eljem preporukaSvjetske zdravstvene organizacije (WHO, 1996.) i Hrvatskih normi (N. n.

101/96.). U Konvenciji LRT AP navo di se »kritična razina« za određivan je

TAB LICA 5.2. Pragovi štetnog izlaganja prizemnom ozonu (O 3) i njegova kritična

razina

Izvor Opis Kriterij

Svjetska zdravstvenaorganizacija (SZO)

Zaštita zdravlja ljudi pomični 8-satniprosjek

120 |ig/m3

UNECE/ CLRTAP Kritična razina zazaštitu usjeva (A0T40c)

sati danjeg svjetla,svibanj — srpanj 3 ppm/h

Kritična razina zazaštitu šuma (A0T40f)

sati danjeg svjetla,travanj — rujan

10 ppm/h

Hrvatske norme zaštita zdravlja ljudi 24-satna, 98 postotna 110 (rg/m3




pragova štetnog dje lo vanja na vegetaciju i us jeve. Pri tom e se gra nična vri jed n o st spom in je kao akum ulirano izlaganje ozonu iznad granice od 40

p pb a (cca. 80 pg/m 3), iskazano u je d in ici ppbh, a v eličina se naz iva A O T 40

(Accum ulated Oz on e above Th reshold). T e vrijednosti za usjeve (AO T4C c)i šume (AOT40f) prikazane su u tablici 5.2.

Koncentracije ozona rastu svakog ljeta u velikom dijelu Europe. Mjere-

nja pokazuju njihov porast kako se ide od sjeverozapadne Europe prema

jugoisto čn oj. Ljeti su sre dnje dnevne koncentracije u sje verozapadnom d i-

je lu E urope od 60 do 80 pg/m 3, srednjo j Europi 120 — 140 pg/m 3. N ažalo st,raspored m jernih stanica je takav da slabo pokrivaju ju žn i dio Eu rope i

područje M edite rana gd je su najveće koncentracije. U H rv atskoj se ozon za

sada mjeri samo u Zagrebu i Puli na gradskim postajama. Koncentracije uZagrebu kreću se najviše do 100 pg/m 3 ( IM I, 2001.) . M odelski proračuni za

područje H rv ats ke pokazuju da im a i pre kora čenja kritičn ih ra zin a za usjevei vegetaciju.

EMISIJA I MJERE ZA SMANJENJE EMISIJE

Em isija tvari od k ojih se stvara ozon V O C i N O x rasla je u Euro pi negdje

do 1990. godine, a sada pomalo opada. Prema raspoloživim podacima, uE uro pi je u razdo blju od 1990. do 1994. emisija V O C a pala oko 14 posto,

a isto toliko pala je i emisija N O y a (E E A - E T C , 1 9 9 7 . ) .

Najv iše emis ije N O x a i N M V O C a dolazi od transporta . U E urop i

transpo rt sudjeluje u em isiji N O x a oko 60 posto, a u H rvatskoj tako đer 60

posto . U em is ij i N M V O C a u Europi transport sudje ljuje sa 45 posto , a uHrvatskoj sa 35 posto (E K O N E R G , 2 0 0 1 . ) . Izvor emisije N M V O C a su

pro iz vodi koji sadržavaju otapala, a i emisije iz prirode su znatn e, što je

izraženije u toplijim krajevima.

POLITIKA I MJERE ZA SMANJENJE EMISIJE

Sm anjenje em isije prethodn ika ozona najvećim dijelom je posljedica djelot-

vornosti mjera Konvencije UNECE LRTAP, odnosno Protokola o smanje-nju em isije N O x i V O C iz 1988. i 1991. godine. Već je spom enu to d a je

nedavno u okviru UNECE pripremljen tzv. »multipolutant — multi efekt pro to kol« koji se odnosi na sm anje nje emisije S O 2, N O x, V O C i N H 3.

Em isija N O x iz vozila smanjuje se u prvom redu up otrebo m katalizatora,a sličnim tehn ičkim u ređajima sm anjuje se i emisija N O x iz ene rgetskih

postrojenja . O sim pročišćavanja d im nih plinova različitim tehnološkim po-




stupcima, m oguće je u ložištima sm anjiti emisiju N O x tzv. prim arnim m je-

rama, p riklad no m kon strukc ijom ložišta i načina izgaranja, što je ekon om ski

m no go prihvatljivije. Em isije N V O C a vozila sm anjuju se vrlo efikasno

također s pomoću katalizatora.

Disperzija otrovnih kemijskih tvari

O d v rem en a p očetka industrijalizacije razvijeno je m no štvo različitih kem ij-

skih spojeva. Prem da je uku pan broj n epozn at, procjenjuje se da na euro p-

skom tržištu ima oko 100.000 različitih kemijskih proizvoda (EEA, 1998.).

O pasno sti od m nog ih spojeva još su nepozna te i nesigurne zbog nepoz natih

podataka o n jihovim koncentracijam a, puto vim a migracije, načinu akum u-

lacije u živim organizmima i o njihovoj toksičnosti.

N ajv iš e se zna o šte tnom djelo vanju te ških meta la i posto janih organskih

tvari (Persistent Organic Pollutants — POPs). Bez obzira na to što se

zahvaljujući sve strožim propisima i m eđ un arod nim akcijama sman juju em i-

sije tih šte tnih tvari, njihova kon centracija još uvijek je u nek im »vrućim«

točkam a prekom jerna. Pro blem je u tom e što se zbog njihove postojanostite tvari prenose na velike udaljenosti, gdje se mogu akumulirati u tkivima

živih organizama u koncentracijama znatno većima od onih u zraku, vodi ili

tlu.

Kad se govori o teš k im m e ta lim a i njihovu utjecaju na zdravlje, najviše

se pozornosti posvećuje kadmiju (Cd), živi (Hg) i olovu (Pb). Kadmij služi

kao dodatak bojama i plastici, a ima ga i u baterijama i automobilskim

gumama. Živa se rabi u baterijama, u zubnoj tehnici, fluorescentnim svjeti-

ljkama, a odašilje se u zrak pri spaljivanju ko m un alno g otpada. Žive ima i ufosilnim gorivima, najviše u ugljenu, a u malim količinama čak i u prirod-

n o m plinu . P rob lem je što pri izgaranju goriva ili otpada živa prelazi u

p linovito stanje pa j e nije m oguće uklo niti standardnim fil tr im a za čestice.

T eški m etali najviše dolaze iz prom eta ispuštanjem olova iz goriva. U tom

pogledu posljednih je godin a učinje no m nogo je r se potrošnja olo vnog

benzin a sm anjila , a uskoro će po tpuno izaći iz upotrebe.

D a su teški m etali vrlo op asni za zdravlje, najprije je uo čeno u o kolici

talionica, rudn ika i u pod ručjima s kon tam iniranim tlom . T oksičnost teških

m etala otkrivena je i u vo den ih i m orskih organizama. Utjecaj teških m etala

na vegetaciju i šumsk e ekosustave nije još dov oljno istražen i za sada nem a

po tpu no čvrstih podataka o uzročn oposlj edičn oj vezi (EEA, 1998.).




Postojani organski spojevi (POP) dispergiraju na velike udaljenosti idugotrajno se zadržavaju u organizmima živih bića. Među najpoznatijimPOP tvarima su policiklički aromatski ugljikovodici (PAH), policiklički aro

matski spojevi (PAC), poliklorirani bifenili (PCB), dioksini i furani te ra-zličite vrste pesticida (DDT, DDE itd.).

N ajv eće šte te P O P tvari nanose se m orskim org anizm im a, posebice uBaltičkom i Sjevernom m oru. Po znto je da je to toksično djelovanje naj-

izraženije u utjecaju na reprod uktivn i sustav riba. Prisutn ost P O P a i teškihmetala smanjuje opću imunološku otpornost živih organizama. Neke se

P O P tvari, kao PCB , D D T i dioksini, akum uliraju u m asnom tkivu čovjeka pa tako dospijevaju u majčino mlijeko. Danas su najtoksičnije poznate tvari

dioksini, koji nastaju kao proizvod ne po tpun og izgaranja kloriranih spojeva,najviše pri spaljivanju otpada. Suvremenim uređajima za termičku obraduotpada, svode se koncentracije dioksina u izlaznim dimnim plinovima navrijednosti manje od 0,1 ng/m 3, što je m ilijun pu ta m anje od e misije kla-sičnih one čišćujućih tvari.

Emisija teških metala i POPa kontrolira se uz pomoć filtera kojima seodstranjuju čestice iz otpadnih plinova. Električni ili vrećasti filtri uklanjaju

čestice i do 99,99 posto. Em isija plino vitih tok sičnih tvari iz ložišta i palionica

regulira se pažljivim vođenjem procesa izgaranja, na temperaturi iznad850 °C ili 1100 °C, a po potrebi dodatno se postavljaju uređaji za apsorpcijuili za naknadnu destrukciju štetnih tvari.

U okviru Protokola U N E C E o smanjenju emisije teških metala i P O P a

(Hg, Cd i Pb te 18 POPa) te u okviru Konvencije Ujedinjenih naroda oP O P u , postavljene su obveze da se smanje ili sasvim izbace iz upo trebe teštetne tvari.

U Hrvatskoj se izračunava emisija teških m etala i P O P a u skladu s

metodolog ijom CO RINAIR/EM EP (EEA, 1999.). E misija je relativno malau usporedbi s drugim zemljama, osim ispuštanja olova iz automobilskog

benzin a. Zanim ljivo je da em isija dioksina u Hrv atskoj najviše dolazi odizgaranja drva za loženje.

Onečišćenje zraka u urbanim sredinama

U urb an im sredinam a onečišćenje zraka nekad je bilo najviše vezano za

visoke koncentracije sumpornog dioksida i dima zbog izgaranja ugljena itekućega goriva s visokim sadržajem sum pora. U današnje vrijem e glavni

problem i vezani su za emisije šte tnih tvari iz pro m eta. T o su dušik ovi oksidi

(N O x), ugljikov m on oks id (C O ), čestice, olovo i hlapljive organske tvari




(VOC), a osobito BTX (zajednički naziv za benzen, toluen i ksilen). Zbog

ispuštanja N O x iz prom eta stvara se prizem ni ozon, s većim k oncentracijama

obično na rubov ima urban og područja i podalje je r se kemijske reakcije nestignu razviti na području grada. Izgaranjem goriva u prometu ili u ložištima

em itira se obično više od 90 posto dušikova m onoksida (N O ) koji je reak-

tivan i vrlo brzo se pretvara u mnogo otrovniji plin — dušikov dioksid

(N O 2).

Kom binacija štetnih tvari u gradskoj atmosferi, obično sum porova d iok-

sida i čestica, osim što povećava štetan učinak na zdravlje, u zro ko m je

sm anje ne vidljivosti, što se naziva »zimskim« i »ljetnim« sm ogom . U blizini

industrijskih postrojenja ponegdje nastaju povišene koncentracije tvari spe-cifičnih za od ređe nu industriju, kao što su amonijak (N H 3), sumporovodik(H 2S), merkaptani itd.

Štetnost tvari za ljudsko zdravlje utvrđuje se epidemiološkim studijama,

testiranjem na životinjama i skupljanjem iskustava iz epizodnih onečišćenja.

Glavni izvor informacija o referen tnim vrijcdnostima su preporu ke Svjetskezdravstvene organizacije (SZO) temeljem kojih se postavljanju nacionalni

standardi kakvoće zraka (tabl. 5.3.) Štetni utjecaj ovisi o dozi, odnosno

veličini i trajanju izlaganja pa se referentne vrijednosti zadaju kao statističkeveličine, najčešće pojednostavljeno kao prosječne godišnje koncentracije i

kratkotrajne koncentracije (do 24 sata). Referentne vrijednosti zadaju se

TABLICA 5.3. Referentne vrijednosti kakvoće zraka prema Svjetskoj zdravstvenoj

organizaciji (W H O , 20 01.)

Onečišćujuća

tvar

Preporučene

vrijednosti(| .ig/m3)

Vrijeme

usrednjavanja

Granična

vrijednost(| ig/ m3)

Vrijeme

usrednjavanja

O3 120 8 sati 200 24 sata

SO2 50012550

10 minuta24 sata1 godina

400 24 sata

N02 20040

1 sat1 godina

CO 100.000

60.00030.00015.000

15 minuta

30 minuta1 sat1 sat

Pb 0,51 ,0

1 godina1 godina




obično u dvije razine: preporučene vrijednosti ispod kojih nije ustanovljeno

štetno djelovanje ni za najosjetljivije prijamnike i granične vrijednosti iznad

kojih su uočeni efekti štetni na zdravlje. Nacionalnim standardima propisuju

se i alarm ne razine, a to su koncentracije iznad kojih je p otre bn o hitn o poduzeti m jere da se smanje . H ivatske no rm e pro pisane u (N . n. 101/96.)

temelje se na SZOpreporukama.Za nek e tvari kao što su čestice nisu utv rđe ni jasn i pragovi štetnog

djelovanja, ali se ipak i za njih postavljaju određene granične vrijednosti.

N ajizravnija veza izm eđu izlaganja i šte tn osti ustanovljena je kod čestica

manjih od 10 pm (PM10) i manjih od 2,5 pm (PM2,5), koje dospijevaju u

dišni sustav.

Usprkos tome što je u posljednih deset godina značajno smanjena kon-centracija sumpornog dioksida i čestica (si. 5.4.), još je veliki dio europske

populacije iz lo žen prekom jern im kratkotrajnim koncentracijam a. I u H rvat-

skoj je uvelike smanjena koncentracija sumpornog dioksida najviše kao pos-

ljedica plinofikacije, čistijega tekućega goriva, vrlo male potrošnje ugljena te

zbog opskrbe toplinom iz centraliziranih toplinskih sustava u velikim gra-

dovima. R ačuna se d a je još oko 25 m ilijuna ljudi u Eu ropi izloženo »zim-

skom« sm ogu najma nje jed an pu t u godini, a 40 m ilijuna »ljetnom« smogu

(EEA, 1997. b).

p g / m 3130-r— .......... - — --------- -------- --------- -— :— ?— ---------

1 2 0 - O Atena (1) j o 5

1 1 0 - • o - - Barcelona (2) Č —a ■• Aalburg (3) } : ;

10°* -.© ..Zagr eb (4) ■ ^ 4 r ^ : -

9 0 " 0 Prag (5) I i ; ' V ;...... :

8 0 - ■*•• • Minsk (6) I ’ *v. ; '

7 0 - — ©• • Amsterdam (7 )1

g0 - - ■©• ’ London (8) i J . U ,

50

40j

30

201

1001976. 1978. 1980. 1982. 1984. 1986. 1988. 1990. 1992. 1994.

s l i k a 5 .4 . Smanjenje koncentracije SO2 u odabranim gradovima Europe

Mg/m3

Atena (1)

Barcelona (2)

Aalburg (3)

Zagreb (4)

Prag (5)

Minsk (6)

Amsterdam (7)

London (8)

.0 .5 .

’G




O sim štetnog djelovanja na zdravlje, povišene koncentracije su m po rno-ga dioksida utječu štetno i na građevine čemu su najviše izloženi kulturni i

povijesni spom enic i, a vidljive su i šte te na zagrebačkim fasadam a, koje

pro padaju za nekoliko godina.Koncentracije d ušikovih oksida u europsk im gradovima pokazuju trend

smanjenja između 1990. i 1995. godine. Prekoračenje kratkotrajnih maksi-

m alnih vrijednosti prem a S ZO (|ig/m3) izmjereno je u 15 velikih gradova

od u ku pn o 27 koji su prikupili podatke o satnim vrijednostima. Kon centra-cije olova značajno padaju otkad je u većini država uveden propis o maksi-

malnom sadržaju od 0,15 g/1, a sve je veći udio bezolovnog benzina.

U H rvatsko j se kakvoća zraka u grado vim a mjeri u više gradova, a jo š

od 1965. godine u Zagrebu. Mjerenja provodi Institut za medicinska istra-živanja, župan ijski i gradski zavodi te in stituti za jav no zdravstvo. M jeren ja

se baziraju na m etoda m a laboratorijskog uzorkovanja s nekoliko autom atskihmjernih uređaja. Državni hidrometeorološki zavod mjeri kakvoću zraka ioborina na meteorološkim postajama, uključujući i udaljene stanice koje su

u okviru m eđu narodne E M EP m reže (Zavižan i Sljeme). Po uzdan povijesni

tren d podataka raspoloživ je za S O 2 i dim, u posljednje vrijeme za desetak

postaja N O 2, a mjerenja ukupnih čestica, PM10 i O 3 relativno su slaba.

Prem a podacim a iz pojedinih godina, prekoračenja prepo ručenih vrijednostizabilježena su za SO 2, N O 2, TSP u nekim gradovima (obično Zagrebu iRijeci). P rekoračenje graničnih vrijednosti koncen tracije veo m a je rijetko,

sam o za neke in dustrijsk ispec ifične o nečišćujuće tvari kao što su N H 3 i

H 2S ( IM 1, 2001.) i za taložnu tvar koja je ind irektn i pokazatelj kakvoće zrakaza čestice.

S obzirom na to da promet zadaje najveći dio problema onečišćenja, ueuropskoj regulativi postavljeni su rokovi za daljnje drastično smanjenje

em isije, poseb ice na dizelska vozila koja do sada nisu imala uređa je za pročiš-ćavanje. U Europsko j u niji u tijeku je realizacija A uto oil p rogram koji

sjedinjuje napore tehnologije automobilske i petrokemijske industrije kako

bi se sm anjio utjeca j prom eta na onečišćenje zraka. U nekim područjim a

koja im aju izražene epizode sm oga (Kalifornija), uveden i su propisi za pro iz-

vođače vozila o udjelu vozila s »ultramalom« emisijom ili bez emisije. Pritome treba voditi računa o tome da vozila s pogonom na električnu energiju

i vodik ne m aju emisije, ali pri proizvo dnji tih goriva emisije se pojavljuju nadrugome mjestu.






ONECISCENJE TLA

doc. đr. SC. Vladimir Hršak, Biološki odsjek

Prirodoslovnomatematički fakultet, Zagreb

Osnovni pojmom i postanak tla

Tlo je relativno tanak rastresiti sloj na površini litosfere i čini tzv. pedosferu

koja je dio biosfere, tj. pod ručja na ko jem je razvijen život na Zem lji. Tlo , tj.

pedosfera , p reduvje t je za živ ot n a kopnu, m je sto glo baln og i lokalnog kruže-nja tvari i energije, spremište različitih kemijskih spojeva, životni prostor za

bil jke, živ otinje i l ju de, m je sto i sre dstvo za biljnu pro iz vodnju. T lo je nasta lo

trošenjem kamene kore Zemlje — litosfere, i to tzv. pedogenetsk im procesima

koji uključuju fizikalne, kemijske i biološke procese.

F izika lni procesi uključuju razgradnju stijena na manje dijelove temperatu-

rom , sm rzavanjem vo de i djelovanjem soli bez kemijskih p rom jena m inerala

stijena. U sitnja va nje m čestica stijena povećava se njihova po vršina u jedn ak ojzapremini tla, te je tako tlo podložnije svim oblicima djelovanja drugih

faktora. N p r. čestica sa stranicom 1 cm ima pov ršinu 6 cm 2 a čestica istog

volumena, ali sa stranicama 0,1 cm, imaju 10.000 puta veću površinu, tj. 6

m 2. D nev ne i godišnje prom jene tem perature (u vrućim pustinjam a dnevna

tem peraturna am plituda m ože bit i 30 — 50 °C) dovode do usitnjavanja zbog

rastezanja minerala i pucanja na djeliće oštrih rubova. Razlike u tlaku mogu

doseći i 500 bara.

Sm rzavanje povećava vo lum en v ode oko 10 posto. Voda koja se nalazi u pukotinam a stijena m ože prilikom sm rzavanja postići tla k i veći od 2200 bara.

T o je djelovanje najizrazitije u subp olarnim zona m a i visokim planinam a.

U sušn im pod ručjim a otopljene tvari se ne ispiru, nego se nakup ljaju na

površini isparavanje m vode. V olum en iskrista liziranih tvari veći j e od vo lu-



96 Ekološk i leksikon

m en a prezasićene teku ćine. Tak o se m ože p ostići tlak od 100 bara, koji ond a

usitnjuje stijene.

Kem ijski procesi — otapanje m inerala počinje s hidratacijom, tj. pojavom kada

m olekule vode ok ružu ju katione i anione minerala. U vodi se prvi otapaju

na trij, kalcij, m agn ezij i kalij, a kasnije silicij i m ang an. O d anio na se lakše

ispire klor a teže sulfati. O top ljeni C O 2 stvara ugljikov u k iselinu ko ja reagira

s teže toplj ivim dolomitima. Vodikovi kationi u mineralima zamjenjuju

katione metala. Time površina minerala postaje nestabilna i raspada se na

silicijevu kiselinu i aluminijeve okside koji daljnjom kristalizacijom stvaraju

sekund arne m inerale .

Bio loški procesi — biljke rastom korijena u de bljinu m og u postići tlak od 10

do 15 bara i tako mogu rastavljati stijene.

Opće karakteristike tla

Tla kao i sva druga prirodna tijela imaju niz karakterističnih unutarnjih ivanjskih svojstava. To su vanjska i unutarnja morfologija, fizikalna, kemijska

i biološka svojstva.

Vanjska morfologija t la od ređen a je reljefom te živim i mrtvim bil jnim

pokrovom .

Unutarnja morfologija vidi se na vertikalnom profilu tla koji se dobije ako

se iskopa tzv. pedolo ški profil. N a raz vijen om tlu vide se slojevi koji se

nazivaju horizontima a nastaju tijekom postanka i razvoja tla. Kod tla u po-

dručju vlažne (humidne) klime razlikujemo sljedeće slojeve idući od po-vršine prem a d ubini:

O — sloj listinca ili organski ho rizon t

A — akum ulativni hum oz ni sloj, koji m ože imati i svjetl ij i m ineralni

p o th o rizo n t

B — iluvijalni m inera lni ho rizon t; tu se talože tvari isprane iz A ho ri-

zonta

C — m atična sti jena od koje je t lo nastalo

D — stijena od koje tlo nije nastalo

G — glej.

T i ho rizonti m ogu imati i više pothorizona ta koji se označuju već prem a

procesim a koji u n jim a pre vladavaju (e — elu vijaln i iz koje g se is piru hra niv a,



ONEČ IŠĆ ENJE TLA 97

h — h um oz ni gdje se nakup ljaju organske tvari, o — oksidativni, 1 —

lesivizirani, k — razvijene kon krecije, npr. željeznog oksida, r — prevlada-

vaju redukcijski procesi itd.). Sve vrste tala nemaju uvijek sve nabrojenehorizonte pa se po nedostajanju nekog od njih i međusobno razlikuju.

Svojstva tla

FIZIKALNA SVOJSTVA

Tekstura je određena kvantitativnim odnosom veličinskih klasa čestica tla.

Cestice tla dijelimo na dvije osnovne kategorije po veličini; to su skelet i sitno

tlo ili sitnica. Skelet čine čestice > 2 mm a sitno tlo čestice < 2 mm. Skelet

kao i sitno tlo se dalje dijele na veličinske kategorije p rem a nek oliko različitih

sistema. Određivanjem postotnog udjela svake od tih kategorija u tlu, može

se tlo razvrstati u nek u od kategorija prem a teksturi. O sno vn e k ategorije tla

p rem a te les tu ri sugline, ilovače

i pjeskulje .

Te kstura t la važno je svojstvo je r sumnoga ostala svojstva tla izravno ovisna o teksturi.

Struktura tla ovisi o sposobnosti mehaničkih elemenata tla, tj. čestica da

se vežu u strukturne agregate, tj. nakupine slijepljenih čestica. Pjeskulje npr.

ne m aju struk ture je r njihove čestice leže slobo dno jed n a kraj druge. Gline i

ilovače imaju strukturne agregate različitih veličina i oblika čija veličina, ali

i stabilnost, uvelike određuju mnoga druga svojstva tla.

Poroznost tla. Između čestica i strukturnih agregata postoje prostori koje

nazivam o poram a. U tim se prostorim a m ože nalaziti zrak, vod a ili različiti b iljn i dije lovi i životinje . Grube pore (> 50 | j ,m) vrlo lako propuštaju vodu,

osrednje pore (10 — 50 pm ) sporo propuštaju vodu a sitne pore ( < 1 0 j a m )

zadržavaju vodu.

Kapacitet tla za vodu jedno je od važnih svojstava koje ovisi o strukturi i

teksturi tla. Najmanje vode mogu zadržati skeletna tla, međutim pjeskulje a

nar očito ilovača i gline, m og u zadržati u sebi zn atn o veće količine vode. Ta ko

je npr. kod iste zasićenosti vodom pje skulja m okra, ilovača vlažna, a glina

suha. O bo rinsk a voda ulazi u tlo i jed an njezin dio kao cijedna voda prolazikroz t lo do podz em ne vode temeljnice. Ako je t lo slabo propu sno za vodu , o nda

se na p ov ršini tla zadržava stagnirajuča voda. D io vode je vezan težin om čestica

tla (inertna voda), dio je v ezan n a pov ršinu čestica (apsorpcijska voda), a dio jevezan kapilarnim i kohezijskim silama (kapilarna voda).

R azlikujem o n ekoliko vrsta kapaciteta tla za vodu :




— maksimalni kapacitet za vodu je ona količina vode koja se u tlu nalazi

kada su sve pore ispunjene vodom

— retencijski kapacitet za vodu je ona količina vode koja se nalazi u tlu kadasu sve kapilarne pore ispunjene vodom a nekapilarne zrakom

— ekološki kapacitet je najveća količina vod e koju tlo sadržava a pristu -

pačan je za biljke. Kvantita tivno on čin i razliku izm eđu re tencijsk oga

kapaciteta i ekološki inertne vode u tlu.

Kapacitet za zrak također je jedno od svojstava koje ovisi o teksturi i

stru ktu ri tala. O n čini razliku izm eđu porozno sti tla i retencijskog kapaciteta.

Z rak u tlu je v rlo važan za život pod zem nih organa većine biljaka te m ikro

flore i faune u tlu.Temperatura tla značajno je svojstvo tla je r o n joj ovise svi životn i proces i

u tlu, ali isto tako i fiziološki procesi u podzemnim i nadzemnim biljnim

organima. Tlo upija energiju Sunčeva zračenja te se toplina iz površinskih

slojeva širi prema dubljim slojevima. To zagrijavanje ovisi o mnogim čim-

benic im a: o in te nzitetu zračenja, o iz loženosti i nagibu terena, o boji, vlažno

sti, živom i mrtvom biljnom pokrovu, ali i o toplinskim svojstvima tla.

Toplinska svojstva tla su ova:

— kapacitet za to plinu

— specifična to plina

— tem peraturna provodljivost.

Kemijska svojstva tla

Količina humusa — hu m us je m rtva organska tvar u tlu koja je nastala n ep ot-

p unom razgradnjo m bil jn ih , životinjskih os tataka i m ik roorg anizama. Te

ostatke životinje koje žive u tlu (m akro fauna i mezofau na) usitnju ju i jed u.

Tako se povećava relativna površina čestica pa mikrofauna može svojim

enzim ima lakše nastaviti razgradnju. H um u s se mineralizacijskim procesima

razgrađuje do mineralnih tvari te nastaje mješavina konačnih produkata i

međuprodukata razgradnje koje nazivamo huminskim tvarima. U huminske

tvari ubrajaju se:

— fulvokiseline — imaju m olekulsku m asu do 9000, topljive su u lužnatoj

otopini, stvaraju komplekse s metalnim kationima i otapaju okside

željeza — huminske kiseline — imaju molekulsku masu do 100.000, teško su

topljive u vodi i imaju manje C O O H i fenolnih O H skupina negofulvokiseline




— kumini ■— visokom olek ularn i teško razgradivi spojevi, netopljivi ulužini, s mineralima gline stvaraju komplekse.

H um us je značajan ekološki čimb enik je r je rezervoar hraniva za biljke

i može vezati na sebe znatne količine vode. Stoga se količina humusa poseb-no prahline u praksi često uzima kao mjera plodnosti tla.

Prema morfološkim svojstvima koja su i odraz njihova kemizma razli-kujemo:

— sirovi humus ili trulim (rohumus) — sastoji se od slabo razgrađenihorganskih tvari, slojevi su jasn o razgraničeni, p H 34 , C /N > 3 0 ; n a-staje na tlu slabe biološke aktivnosti

— prh lina (moder) — sastoji se od vrlo u sitnje nih ostataka, rahla je za

razliku od truline, slojevi imaju neoštre granice, na silikatima ima pH34 na vapnencima pH > 7, C /N ~ 20, nastaje na tlima veće biološkeaktivnosti

— prahlina (muli) — sastoji se od potpuno humificirane organske tvari,ima izgled fine humusne prašine, slojevi se ne naziru, pH slabo kiseodo slabo bazičan, C /N 10 — 15, dolazi na tlima velike biološke

aktivnosti.

Aciditet tla — ovisi o odnosu koncentracije vodikovih (H +) kationa i hidro ksilnih (O H ") aniona. Tla s većom koncentracijom H + kationa imaju pH < 7

a tla s većom koncentracijom O H iona imaju pH >7 . Tla u Hrvatskoj imaju p H vri je dnost najčešće u rasponu od 3 do 8. Više ili niže vrijednosti susrećuse samo iznimno. Razlikujemo aktivni i potencijalni aciditet.

Adsorpcijska sposobnost tla — ekološki značajno svojstvo tla koje isto takoumnogome ovisi o teksturi. To svojstvo se sastoji u sposobnosti tla da na

čestice veže i zadržava tvari s kojima do đe u doticaj. M eh an izm i toga vezanjamogu biti mehanički, fizikalni, kemijski, fizikalnokemijski. Za ekološkasvojstva tla najveće značenje ima fizikalno vezivanje vode i plinova u tlu kaoi fizikalnokemijsko vezanje iona, naročito biogenih. Tla u kojima ima višesitnijih čestica gline ima ju i veću sposobn ost adsorpcije. O sim kvan titativnihrazlika, različita tla pokazuju i kvalitativne razlike u adsorpciji čestica. Kakosu čestice tla pretežno negativnog naboja, one mnogo više vežu na sebekatione. Kod ekološki povoljnih tala prevladavaju u adsorpcijskom kom plek-su tla H + i Al3+ ioni. Kod ekološki pov oljnih tala u adsorpcijskom k om plek-

su prevladavaju C a2+, M g2+ i K+ ioni. U ekološkoj praksi određ uje se zasićenost adsorpcijskoga kompleksa bazam a (V) koja pokazuje stupanj ispranosti(podzolizacije) tla:

— jako podzolirana tla (V <35% )




— um jereno podzoli rana tla (V 3565% )

— slabo podzoli ra na da (V >65%)

B I O T I Č K A S VO JS TV A TL A

Slojevi u tlu životni su prostor za organizme tla (edaphon). Populacije

organizama raspoređene su u tlu na vrlo malom prosto ru tako da je tlo u

tom pogledu vrlo heterogeno. Taj raspored ovisi o abiotičkim čimbenicima,

rasporedu hrane, intraspecifičnim i interspecičnim odnosima i skrovištima.Ta ko npr. u kiselim tlima prevladavaju gljive, a gujavica npr. ima malo. U

neu tralnim i bazičnim tlima je obratno. Poseban životni prosto r je rizosfera,

dio tla u kojem se nalazi korijenje biljaka. O na je bogatija m ikroorganizm im a

a i njihove vrste su druge u odnosu na dio tla izvan utjecaja korijenja. Tu

mikroorganizmi žive od izlučevina korijenja i ostataka mrtvih tkiva. Neki

bio tički odnosi u tlu im aju veliko značenje za ukupnu bio lo šku aktivnost tla.

To su ovi odnosi:

— M ik oriza — pojava da mnoga stabla, grmlje i orhideje stvaraju sim bio ntske odnose iz m eđu korijenja i odre đenih vrsta gljiva u tlu. M i

celij gljive pri tome obuhvaća korijenje i smanjuje rast korijenja u

duljinu. Prednost za biljke sastoji se u tome da micelij gljive povećava

resorbirajuću površinu te se mnogo učinkovitije mogu apsorbirati

minerali poput N, P, K (dušik, fosfor, kalij) a ujedno se povećava i

zaštita od napada parazitskih gljiva. Gljive pak imaju korist u tome

što iz korijena uzimaju ugljikovodike. Prekid mikoriznih veza obično

uzrokuje na biljkama teška oštećenja. — Fiksiranje dušika — u tlu žive bakterije koje mogu vezati atmosferski

dušik. Neke od njih žive slobodno (Azobacter, Spinllum, Enterobacter),

a druge su simbiontske (. Rhizobiu m ), posebn o često vezane s poro di-

com lepirnjača (Fabaceae). Sim biontsko veza njeje m nogo učinkovitije

i daje 200 — 400 kgN/ha god. Osim bakterija i neki aktinomiceti

stvaraju simbiozu s nekim vrstama drveća vežući pri tome oko 60 kg

N /ha godišnje . Vezanje atm osfe rskog dušika je kvantita tivno naj-

važniji način na koji dušik ulazi u hranidbeni ciklus.




Podjela tala

N e posto ji jedinstvena podjela tala. Prem a dje lovanju vode razlikuju se:

1 . terestrička tla

2 . semiterestrička tla (tla temeljne vode i poplavljivana tla)

3. subhidrička tla (podvodna)

4. cretna tla.

1. Terestrička tla:

— Sirozem ili sirovo tlo — to je početni stadij u stvaranju tla. Ono se sastojiod hu m ozn og sloja < 2 cm na čvrstoj ili rastresitoj stijeni.

— Ranker — (njem. Ran k — strmina) razvija se na silikatnoj matičnoj stijeni.To je mladi tip tla s tankim humoznim A horizontom.

— Rendzina (polj. — struganje kamena po plugu) je hu m ozn osk eletno tloAC profila na vapnencima i dolomitima. Na dubljim rendzinama mo-

guća je i poljoprivreda.

— Pararendzim — tlo AC profila nastaje na lesu, šljunku, laporu i pijeskuu uvjetima polusu he (semiaridne) klime. U uvjetima vlažne (hum idne )klime prelazi u smeđa i polusm eđa tla. N a tim tlima m ogu ći su intenzivna

poljopriv reda i v inogradars tvo. — Smeđe do — nastaje razgradnjom silikata. U B h orizo ntu nakupljaju se

oksidi željeza koji daju smeđu boju. Ima smeđih tala bazične i kiselereakcije. Na pijescima se iz takvih tala razvijaju podzoli. Poljoprivreda jemoguća uz gnojenje.

— Parasmeđe tlo — najrašireniji tip tla u uvjetima um jeren o vlažne klime.

— Podzol (rus. pepeljasto tlo) — nastaje u uv jetima hladne um jereno vlažne

klime iz stijena s malo vapnenca i dolomita, a najčešće na pijescima, pješčenjacim a i granitim a. N a takvim tlim a razvija se najčešće četinarskavegetacija ili vegetacija u kojoj dominiraju biljke iz porodice vrjesova(Ericaceae). U dubljim slojevima akumuliraju se organski spojevi željeza i

aluminija. Na površini se nalazi surovi humus, ispod njega tanki Ahhorizont te ispod njega karakterističan pepeljastosivi Ai horizont. U iluvijalnom B sh horizo ntu nakupljaju se hum usn e tvari koje se u n edostatkuvode pretvaraju u čvrsti ortstein. Ako se podzoli natapaju i jako gnoje,

m ogu ći su i veći prinosi u p oljoprivrednoj p roizvodnji. — Pseudoglej — tlo koje nastaje na mjestima zadržavanja (stagniranja) vode.

Tu se izmjenjuju vlažno i suho razdoblje. Povremeni nedostatak kisika

za vrijeme stagniranja vode dovodi do otapanja i razdvajanja željeza i




m an ga na u nu tar h orizon ata. P ovršina agregata čestica tla je izbijeljena, a

u unutrašnjosti agregata nakupljaju se oksidi željeza. Na takvim tlima

razvija se livadna ili šum ska vegetacija, a poljo privre dn a je proiz vo dn jaotežana zbog stagniranja vode u proljeće.

— Stagnoglej — razvija se na mjestima gdje nakon stagniranja vode slijedi

daljnje vlaženje. Površina takva tla jako je izbijeljena, niske temperature

usporavaju mineralizaciju organskih tvari tako da se u gornjem sloju od

10 do 30 cm nakuplja humus siromašan hranjivim tvarima. Ta vrsta tla

nije pogodna za poljoprivrednu proizvodnju.

— Černozem (rus. crna zemlja) — to je tlo tipično za stepu i šum ostepu .

Razvija se u uvjetim a kontinentalne polusu he (semiaridne) klime. H u -m usn i ho rizont Ah debeo je > 40 centimetara. Životinje popu t hrčaka i

tekun ica m iješaju to bazama bogato tlo. T o je najplodnije tlo za po-

ljoprivredu. U pod ručjim a koja su granična s pod ručjim a vlažnije klime

sloj h um us a postaje sve tanji i sm ećkast te se zove kastanozem (kestenjasto

tlo). Na takvim tlima mogući su u poljoprivrednoj proizvodnji veliki

prinosi, osobito ako se tlo natapa.

— Kerosol (gr. xeros — suh) — sivosmeđe do sivo tlo polup ustinja. U do njim

slojevim a nakup ljaju se soli. N a povo ljnijim m jestim a m ogu ća je ispašastoke. P oljoprivreda je m oguća jed ino uz natapanje.

— Terra rossa — crvenica — humusom relat ivno s i romašno t lo u medi teran-

skom području nastalo na vapnencima i dolomitima u tercijaru pa se

može smatrati i reliktnim.

— Vertisol — nastaje na vap nen cu kao matičnoj stijeni u uvjetima tople klime,

ali u kojoj ima tri do četiri mjeseca suše s godišnjom količinom oborine

od 300 do 1300 milimetara.

— Ferrasol/oxisol/latosol — tropska i suptropska tla obogaćena oksidima že-ljeza, alum inija i ka olinitom te je zato žuto crvene boje. Ako se eroz ijom

ukloni A horizont, dolazi kao posljedica isušivanja do ireverzibilnog

stvrdnjavanja materijala u laterit (slično pečenju cigle).

2 . Semi teres t r ička t la

— Glej ( rus. muljasta masa). Ako podze m na voda dosegne 0,5 — l m ispod

površine tla, nasta je takav tip tla. H u m u sn i A h ho rizon t na površini vodane dosegne. U dubl jem plavocrnom redukci jskom Gr hor izontu u uvje-

tim a ned ostatk a kisika stvaraju se topljivi spojevi željeza i m angan a. O n i

se kapilarnim silama dižu u G 0 ho rizo nt, gdje oksidiraju, tako da je taj

sloj hrđavožute do smeđosive boje.

— Dolinsko tlo — povremeno poplavljivano tlo u dolinama rijeka i potoka.




— Ob alno tlo — tlo na niskim obalama m ora u razini mora. O no je zaslanjeno

i poplavljuje se morem s izmjenom plime i oseke.

3 . Subh id r ička t l a

Razvijaju se na dnu stalnih voda u uvjetima stalnog manjka kisika. Razlikuju

se:

— dy ili smeđi mulj — nastaje u smeđim vodama s malo hranjivih tvari, ali s

bogatim hu m insk im kiselinama

■— gytja ili sivi mulj — nastaje na dnu eutrofnih i kisikom bogatih voda

— sapropel — nastaje na dnu eutrofnih ali kisikom siromašnih voda. Zboganaerobne razgradnje organskih tvari stvaraju se sumporovodik i metan,

što rezult ira neugodnim mirisom.

4 . Cr e tna t l a

N astaju ta m o gdje ili podzem na ili površ inska voda uspora vaju razgradnju

organskih tvari . U tim tl im a hum usn i horizon ti imaju više od 30 posto

organske tvari i često su debeli više metara. Razlikujemo nekoliko vrsta

cretnih tala:

— niski cretovi — trese t nastaje iz trske, rogoza i šaševa; ako razin a treseta

doseg ne razinu vode razvijaju se tu joh ov e i vrbove šu m e pa su on da to

prijela zni cretovi

— visoki cretovi — naseljavaju ih mah ovi tresetari (Sphagnum sp. div.). Razli-

kujemo bijeli treset koji je slabije razgrađ en i crni treset koji je jače razgrađen.

Utjecaji na tlo

T lo je osnova za proizvodn ju hran e, organskih tvari, sprem ište za hraniva za

bil jke i oborinsku vodu. O n o dje lu je kao filtar, pufer, obnavlja i čisti pod-

zemnu pi tku vodu.

Utjecaji na tlo i onečišćenje tla počinje intenzivnije već u mlađe kameno

doba, čim čovjek prestaje biti skupljač i lovac i počinje se baviti poljo-

privredom .

Utjecaj poljoprivrede:

— M lađe kam eno doba (o ko 7000. god. pr. Kr.). T ada počin ju paljenje i

ispaša, razvijaju se poljoprivreda i stočarstvo i osnivaju se stalna naselja




— 1100. god. pri je Kr. željezno doba, povećavaju se poljoprivredne površ in e,

uv ode se plugovi i sve je veće krčenje šuma.

— D o 800 g. posli je Kr. — ne gnoji se, nego se polja upotrebljavaju izm je -nično, tj. neka se ostavljaju na ugaru. U Franačkoj se uvodi trogo dišnji

cildus poljoprivrede (ozima k ultura, jara k ultura i ugar). O d toga vrem ena

raste gustoća naseljenosti od 4 do 5 stanovnika/km 2 oko 800. godine na

12 do 15 stanovnika/km 2 oko 1800. godine. U tom e razdob lju pojavljuju

se novi antropodeni ekosistemi kao što su polja, livade košenice, vrištine,

pašn jaci, tj. tz v. prirodni kulturni krajolik. Onečišćenje i utjecaji na tlo tadasu bili lokalno ograničeni i rasli su s porastom intenziteta iskorištavanja.

Porast brojnosti stanovništva uz nemogućnost porasta proizvodnosti po jed in ic i površ in e doveli su do povećanja površ ina koje se iskorištavaju za

poljoprivredu. T ako su u 17. i 18. st., kada su pogodne površine većiskorištene, u Europi isušene velike površine pod cretovima i privedene

kulturi.

— Industr ij ska revolucija (oko 1800.) — porasli su in tenzitet i o pseg utjecaja

čovjeka na tlo. Izumi i otkrića donijeli su niz promjena u organizaciji

društva i u poljoprivredi. Uvodi se mehanizacija u obradu tla, ono se

obogaćuje m inera lnim gnojivom. Pro izvod nost u ind ustriji prestigla je p ro izvodnost u poljo priv redi, a pora st bro jnosti sta novniš tv a doveo j e do

odlaska u gradove. Sve je to uzrokovalo prom jene u k ultu rno m krajolikute se prirod ni k ultu rni krajolik pretvorio u umjetni kulturni krajolik. Razvila

se visokoracionalizirana, radno ekstenzivna poljoprivreda. Uvođenjemmineralnih gnojiva u razdoblju od 1880. do 1980. učetverostručio se

prosječn i prinos ozim e pšenic e, raži i k rum pira. Istovrem eno udjel p o -

ljoprivredno g stanovništva u Eu ropi pao je s 40 posto na < 5 posto.

— Izm eđu 1930. i 1950. uvode se in tenzivno herbic id i pa su tim e neke vrstekorova jako po tisnute ili nestale. N asu pro t tome , neke vrste neosjetljivih

korova jak o su se proširile. V isoko rodn e sorte u zgajan ih biljaka zah tije-vaju intenzivno gnojenje. G nojenje du šičnim gnojivima uzrokov alo je

poja čan ra st izdanaka stab ljika. Da bi se to spriječilo, m ora le su se p rim i-

je n iti tvari za spre čavanje rasta izdanaka. Posljedica toga bio je porastgljivičnih bolesti, što je n avelo na up otre bu fungicida. U ništav anje k orova

dovelo je i do pojačane invazije štetnih kukaca i intenzivne upotrebe

insekticida. Mjere za intenziviranje proizvodnje smanjile su diverzitetstaništa u krajoliku: mnogi rubovi između polja, živice, nakupine stabala,

mlake i male bare koji su bili pribježišta za biljke i životinje nestali su, pa

su nestala i mno ga staništa i m nog e vrste ili im je broj bitno sman jen.

— Posli je 1960. godin e m oderna poljopriv re da potiče specijalizirnost p ro -

izvodnje, smanjenje broja uzgajanih kultura, raste potrošnja gnojiva i




sredstava za zaštitu bilja. Uzg oj stoke dijeli se na uzgoj goveda koji je

ovisan o pašnjacim a i uzgoj svinja i peradi koji je neov isan o pašnjacima.

To uzrokuje sve veći uvoz stočne hrane i upotrebu nekadašnjih pašnjakaza uzgoj krmnoga bilja. Ujedno se pojavljuje problem uklanjanja otpada

i izmeta od masovnog uzgoja stoke. Sve to utječe na tlo na velikim

površin am a. O nečišćenje iz poljoprivredne i industr ijske dje la tnosti p re-

lazilo je po vre m en o i m jestim ično kritične vrijedn osti za bilje, životinje

i ljude. O pterećen je okoliša raslo je uspo redo s po rastom broja stanovnika

i s po rasto m inten ziteta djelatnosti. Zapravo je nejasn o dok le ti utjecajim ogu jo š rasti .

— Zbijanje tla — uvođenje mehanizacije u poljoprivrednu proizvodn ju do-nijelo je i nove utjecaje na tlo. Vožnja strojevima zbija tlo do du bin e 60

centim etara. Zbijanjem se sm anjuje poro zno st tla, hom oge nizira se gornji

sloj i razbija stru ktu ra tla, čim e se sm anju ju stabilno st i prozračivanje. U

p riro dn im se tlim a u gornjih 10 cm tla nalazi 70 — 90 posto organske

tvari, u preoranim tlima u tom sloju preostaje < 20 posto, a u dubini 15

— 25 cm nalazi se 60 posto ukupne org anske tvari u tlu.

— Unos stranih tvari — u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji u tlo se

unose gnojiva, sredstva za zaštitu bilja. Mineralnim gnojivima unose se utlo soli kalija, nitrati i fosfati. To dugoročno ne smanjuje plodnost tla, aliuklanja stvaratelje h um usa koji je osnova za postojanje eda/ona. Biljke

iskoriste jedv a polovicu u potrijebljene količine m inera lnih gnojiva pa se

ostatak s cijednom vodom ispire u podzemnu vodu. Naročito intenzivno

ispiru se nitrati, koji se slabo ili nikako ne vežu na čestice tla. Neka

fosfatna gnojiva sadržavaju i znatne količine kadmija (23 g Cd na 70

kg/ha). Organska gnojiva poput stajskoga gnoja i gnojnice također ne

djeluje uv ijek povoljno. G noj od svinja često sadržava veće količine bakra,a goveđe gnojivo djeluje na gujavice otrovno. Stajsko gnojivo može po-

godovati i razvoju gljivičnih bolesti biljaka. Zelena gnojidba i zaoravanje

biljn ih osta taka m ogu dje lo vati povoljno. K om post je najp ovoljn ij i za

obnavljanje p lodnosti tla. M ulj iz pročišćavanih voda prob lem atičan je

zbog toga što često sadržava velike količine teških metala npr. olova.

Sredstva za zaš titu bilja (pesticidi) prim jenjuju se u količinam a 1 — 3 kg/ha

na godinu. Oni se adsorbiraju na čestice tla, ulaze u organizme u tlu,

kemijski ili biološki se razgrađuju ili se ispiru cijednom vodom u pod-

zemnu vodu. Samo malo pesticida djeluje strogo selektivno na ciljanuskupinu biljaka ili životinja.

— Melioracije — da bi se opsežna područja, koja su zbog prek om jerne vlažno

sti nepo god na za poljoprivredu, privela kulturi, provod e se često opsežnemelioracije. P osljedica toga stalni je trend snižavanja po dz em nih voda,




isušivanje m no gih vlažnih staništa i nestajanje priro dn ih zajednica i vrsta

vezanih za takva staništa.

— Erozija — uklanjanje prirodnoga biljnog pokrova na sve većim površina-ma erozijom tla zahvaćene su sve veće površine. Pod šumom ili paš-

njakom gubi se erozijom 0,8 t/ha godišnje tla, pod livadom 4 t/ha godiš-nje, u povrtnjaku i vinogradu s potkulturom 15 t/ha godišnje a u vino-

gradu bez potkulture 68 t/ha godišnje (Dassler, 1991.). Danas se u Sred-

njoj E urop i erozijom prosječno gubi 1315 t/ha na godinu, što premašuje

p rirodno stvaranje tla 50 do 100 puta . E rozijom se gubi hum us u hra njivetvari a na mjestu gdje se nakuplja tlo premješteno erozijom dolazi do

zamuljivanja, nagom ilavanja organskih tvari i eutrofizacije takvih m jesta.

UTJECAJ URBANIZACIJE

Po većanjem brojn osti gradskog stanovništva raste broj i veličina velikih gra-dova. Time se povećava i njihova aktivnost pa utjecaji na tlo postaju također

vrlo značajni. U gradovim a i oko njih raste urba ni i industrijski prom et. T uSve veće površine se asfaltiraju, zbija se tlo, rastu emisije lokalnih izvora

onečišćenja zb og dobivanja energije i odlaganja otpada. O sim toga u velikimgradovima i oko njih pojavljuju se sve veće površine namijenjene športu i

rekreaciji — šetališta, parkirališta, igrališta: tu je još jače gaženje, vožnjavozilima, onečišćenje organskim i drugim otpatcima. Gaženje i vožnja vozi-

lima uzrokuje vertikalno zbijanje (kompresiju) tla ili horizontalno prem- ještanje (t ranslokaciju). N isu pošte đena ni područja koja su udaljena od

velikih gradova, pa ni ona u visokim planinama. Tamo se velike površineupotrebljavaju kao skijališta. Na njima se grade i upotrebljavaju vučnice,

žičare, obavlja se mehanička priprema skijališta te se oštećuje tlo kod plitkogsnijega. Snijeg se na tim stazama sporije topi i dulje zadržava.

Izg radn jom naselja često se gubi vrijedno tlo pog odn o za drug e nam jene.

O sim naselja, i izgradnja prom etnica, oso bito autocesta, uz rok uje gu bitak tla.

Tako jedan kilometar 4stazne autoceste pokriva 4,6 ha, u brdima 6,6 ha,

do datn i sadržaji odno se 3,6 h ektara. Au toceste često zah tijevaju soljenje zimi,što uzrokuje ispiranje hranjivih iona kalcija, magnezija i kalija iz tla.

UTJECAJ RUDARSTVAPodručja na kojima se nalazi više rudnika i površinskih kopova trpe zbogtoga znatne posljedice. Na površinskim kopovima uklanja se tlo i ta su

područja iz gubljena za svaki drug i način upotre be. O koli š j e u to m e slučaju

opterećen potrebom preseljenja ljudi, opasnošću od lokalnih potresa, prašine




i buke. U područjima s podzemnim kopovima znatno se snizuje razina podzem nih voda. N a sreću, u Hrvatskoj pra ktično nem a takvih područja

osim kamenoloma, a oni ipak ne zauzimaju velika područja.

U T J E C A J I N D U S T R I J E

— Onečišćenje tla oborinama dospijeva u tlo iz onečišćene atmosfere. Mnogegrane industrije intenzivno ispuštaju onečišćenje u okoliš. Najintenzivnije

emisije onečišćenja su u kemijskoj industriji, preradi nafte, željezarama ičeličanama, pogonima galvanizacije, proizvodnji baterija, preradi kamena,

papirnoj industr iji i in dustr iji celu loze, elektranam a na ugljen i m azut, in -dustriji koksa, cementa. Industrija stvara onečišćenje u redov itom po go nu azabilježeni su i brojni slučajevi akcidentnog ispuštanja onečišćenja s lokalnoteškim posljedicama. Najveća količina onečišćenja ispušta se u atmosferu,

manji dio dolazi izravno u tlo ili u podzemne vode. I onečišćenje atmosfere

završi prije ili poslije s oborinama u tlu. Ono može potjecati iz lokalnih, alii ud aljen ih izvora. N ajveći onečistači tla su kiseline, osobito spojevi sum po ra

(SO 3, i SO 42) koji nastaju iz SO 2. Ti spojevi zakiseljuju tlo a promjena

aciditeta ovisi o količini unesenih kiselina kao i o puferskoj sposobnosti tla.Veću otpornost na zakiseljavanje imaju tla bogata kalcijem. Zakiseljavanjeima kao posljedicu pro m jene p H vrijednosti (ponegdje je zabilježeno sniže-nje i za 1 p H jedin icu ), ispiranje hranjivih tvari i sm etnje u rastu biljaka zbog

oslobađanja toksičnih spojeva aluminija i nek ih teških metala. O sim kiselinau tlo se unose i teški metali. Najviše se unosi olovo i arsen, nešto manje

kadm ij i cink. U Hivatsko j je u po dručju G orskoga kotara, daleko od većihizvora onečišćenja, izmjereno veće onečišćenje tla teškim metalima nego uurbanoindustrijskim područjima (Glavač et al., 1985, Miko et al., 2000;

V rbek & Gašparac, 1992.). O no je tam o dospjelo većim dijelom daljinskimtransportom iz sjeverne Italije, a manjim dijelom iz riječkog područja.

Zaštita tla

— Utjecaj industrije. Rješenja za smanjenje utjecaja industrije traže se u prim-

jen i tehnolo gija ko je oslobađaju m anje šte tn ih tvari i koje zahtijevaju

manje energije. Osim toga nastoje se u postojećim proizvodnim tehno-logijama smanjiti nekontrolirane emisije primjenom različitih uređaja i

reducirati područje na kojem se onečistači mogu proširiti.

— Utjecaj poljoprivrede. Rješenja za utjecaj poljoprivrede na tlo traže se uekstenziviranju proizvodnje i »socijalnom ugaru«. Pod ekstenziviranjem




se razumijeva smanjenje utjecaja proizvodnih faktora. Pritom se očekujesmanjenje prinosa, ali se s druge strane ostvaruju ekološki ciljevi, npr.

staništa bogatija vrstama, bolja zaštita biljnih i životinjskih vrsta. Primjerimjera koje vode k ekstenziviranju jesu npr. uv ođenje u proizvod nju vrsta

i sorti koje zahtijevaju manje intenzivne zahvate, daju možda manje prinose ali daju i zdraviju i kvali te tn iju hranu. T ada gubitak od sm anje nja

prin osa m ože bit i i m anji od troškova za pojačanu zašti tu koju bi tražilevisokorodne sorte. Ekstenziviranje poljoprivrede s ostavljanjem nekih

površ ina na ugaru i za ekološke svrhe (zaštita prirode, pribježiš ta zaživotinje i biljke i dr.) mogu dovesti do razvoja tzv. ekološki upravljanoga

krajolika. Iz svega toga proizlazi alternativna poljoprivreda koja pretvara je d -

nostranu energetski, kapitalno i intenzivnu poljoprivredu u sveobuhvatnoekološku poljoprivredu. Takva ekološka (biološka) poljoprivreda nastoji pro iz vesti zdra vu i kvali te tn iju hranu i odbacit i sinte tične biocide. U vodi

bio lo ške pro izvode i postupke za šte tn ike, bolesti i korove. O n a dje lu je

pro tiv sm anje nja bro ja vrsta i ja ča sposobnost samoregulacije u ekosusta -vima.

L I T E R A T U R A

DaGler H .G ., 1991: EinfluB von Lu ftverunreinig ung en a uf die Vegetation. Gu stav FischerVerlag, Jena.

Enger, E.D., B. F. Smith, 1995: Environmental Science. 5th edition. McGrawHill, Boston

Glavač, V., H. Koenies, B. Prpić, 1985: O unosu zračnih polutanata u bukove i bukovojelovešum e Dina rskog gorja sjeverozapadne Jugoslavije. Š um. list 910: 429 448.

Gračanin, M., Lj. Uijanić, 1977: Uvod u ekologiju bilja. Školska knjiga, Zagreb.

Heinrich, D., M. Hergt, 1994: DTVAtlas zur Okologie. Deutscher Taschenbuch Verlag.Miko, S., Z. Peh, D. Bukovec, E. Prohić, 2000: Geochemical baselinemapping and lead pollution assessmen t o f soils on the karst in W estern Croatia. N at. Croat . 9(1): 415 9.

Skorić, A., 1974: Tipovi naših tala. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.

Vrbek, B., M . G ašparac, 1992: N ew findings o f heavy metals inp ut in N ational P ark RisnjakRad Šum. Inst. 27(1): 6575.




UZROCI KLIMATSKIH PROMJENA

Mr. sc. Vladimir Jelavić E K O N E R G i U N D P , Z ag reb

Pitanje klimatskih prom jena ne sum njivo je jed an od najznačajnijih suvre-

menih problema globalnog okoliša. Klimatske promjene su posljedica pri-

rodnih varijacija uzrokovanih različitim astronomsldm, fizikalnim i kemij-

skim čim benicima. U posljednje vrijeme znanstvene spoznaje upozoravaju

da na pro m jen u klime utječe čovjek, odno sno da je globalno zatopljenje

posl jedica povećane koncentracije stakleničk ih plinova u atm osferi. Zbog

očekivanog porasta temperature, mogla bi se povisiti razina mora, promije-

niti količina oborina, povećati učestalosti suša i poplava, što bi sve moglo

utjecati na poljoprivredu, šumarstvo, biološku raznolikost, tehničke sustave

i ku lturn o naslijeđe. U uvjetima rastuće populacije i time sve većih potreba

za hran om , vo dom i energijom, pitanje klimatskih prom jena ima razloga biti

najvećom brigom u ostvarenju održivog razvoja čovječanstva u ovom sto-

ljeću.Još uvijek je vrlo neizvjesno koliki će biti utjecaj, m eđ utim istraživanja

koja se sustavno provode znatno su uznapredovala u razum ijevanju složenih

procesa : od pro m atranja stanja, uzroka, m ogućih posljedica i potrebn ih mjera

za ublaženje klimatskih promjena. Najcjelovitije spoznaje o promjeni klime

m og u se naći u »Izvješćima ocjene« M eđ un aro dn og tijela za klimatske pro m -

jene (IPC C ), znanstvenog fo ru ma u sklopu O kvirn e konvencije U jedinjenih

naroda o promjeni klime (UNFCCC). IPCC svakih pet godina objavljujenapredak u spoznajama iskazom uočenih promjena u povijesnom nizu po-

dataka, izradom projekcija, mogućih mjera i očeldvanih sociogospodarskih

implikacija. U svom d rugom izvješću iz 1995. godine IP C C je prvi put




zaključio da »ravnoteža niza evidentnih činjenica različite pojavnosti, kazuje

da čovjek ima utjecaja na promjenu klime« (IPCC, 1996a). Posljednje, treće

izvješće iz 2001. godine (TSAR) potvrđuje navedenu konstataciju, upozora-vajući na neke nove i dod atne dokaze, čime se sm anjuje jo š uv ijek prilično

prisu tna neiz vjesnost (IPC C , 2001a).

Izgaranje fosilnih goriva d om inan tan je izvor emisije stakleničkih p lino-

va. O stale ak tivnosti koje utječu na povećanje konc entracija su poljoprivreda,

p rom jene u eksplo ata ciju zemlj iš ta uk ljuču jući sječu šum a, određene ind u-

strijske procese kao što su npr. cementna industrija, odlagališta otpada, ra-

shladna sredstva, pjenasti materijali i otapala.

Mišljenje j e s tručn jaka da su k l im a t sk e p r o m jen e n ep o v r a t a n p r o -ces . Zbo g toga već u t renutku poduzimanja akcije postoje ku m u la t iv n i

efekti, a to znači: što se kasnije krene u poduzimanje mjera, to će biti

po trebne drastičnije mje re . T em eljno načelo prihvaćeno u m eđunarodno m

odgovoru na klimatske promjene jes t p re v en t ivn o dje lov an je, a to znači

da ne sigurno st u progn oziranju rizika ne bi smjela biti razlogom za čekanje.

Odgovor svijeta na tu ozbiljnu prijetnju jest Okvirna konvencija Ujedi-

njenih naroda o prom jeni klime (U N F C C C ), koja je stupila na snagu 1992.

godine na sastanku na vrhu (sum m itu) o Zem lji u Rio de Janeiru.U kratkom prikazu u nastavku daju se sažeto rezultati globalnih spoznaja

i neki primjeri specifične situacije u Hrvatskoj, uglavnom temeljeno na

istraživanjima koja su provedena u sklopu izrade Prvog nacionalnog izvješća

u svezi s obvezama Republike Hivatske p rema U N F C C C u (M Z O PU ,

2001.). Ovom prilikom iskazujemo zahvalu Ministarstvu zaštite okoliša i

p ro stonog uređenja, E K O N F R G u i m nogobro jn im autorim a koji su om o-

gućili da se poslužimo njihovim rezultatima.

Stanje i utjecaji

TEMPERATURA

Globalna srednja prizemna temperatura zraka u 20. je stoljeću porasla oko

0,6 °C (si. 7.1.). Zapisi pokazuju veliku varijabilnost, na primjer, najvećazatopljenja u 20. stoljeću bila su u razdobljima od 1910. do 1945. i od 1976.

do 2000. godine.

Globalno, pokazuje se daje posljednje desetogodišnje razdoblje najto-

plije otk ad postoje m je renja tem perature term om etrom , a 1998. godina bila

je najtopli ja u tom razdoblju, (si. 7.1.).



P o r a s t

s r e d n j e

t e m p e r a t u r e

( ° C )

P o r a s t

s r e d n j e

t e m p e r a t u r e

( ° C )

i z m e đ u

1 9 6 1 . i

2 0 0 0 . g o d i n e

i z m e đ

u

1 9 6 1 .

i 2 0 0 0 . g o d i n e

UZROCI KLIMATSKIH PROMJENA 111

(a) posljednjih 140 godina

Godina

1800. 2 0 0 0 .

Sjeverna hemisfera

1000. 1200. 1400. 1600.Godina

Podaci termometarskih mjerenja,(deblja središnja linija), godova drveća,ledene kore i povijesnih zapisa (sjenčano)

(b) posljednjih 1000 godina

s l i k a 7.1. Promjenljivost prizemne temperature na Zemlji (IPCC, 2001a):a) u posljednjih 140 godinab) u posljednjih 1000 godina




Analize reko nstruiranih prom jena tem perature u dalekoj prošlosti poka-zuju daje na sjevernoj hemisferi u dvadesetom stoljeću porast temperature

bio najveći u posljednjih 1000 godina. S tim u vezi može se s pri ličnomsigurnosti (pouzdanost 66 — 90 %) tvrditi daje 1998. godina bila ujedno inajtoplija u posljednjih tisuću godina.

U prosjeku, su izm eđu 1950. i 1993. godine, noćne dnevne m inim alnetem perature na ko pnu rasle oko 0,2 °C svakih deset godina. T o je dvostrukoviše od porasta maksimalne dnevne temperature koja iznosi 0,1 °C. Porasttem perature iznad razine m ora u istom razdoblju bio je gotovo upola manjiod porasta prizem nih tem peratura na kopnu.

Opći porast temperature u Europi globalno je istovjetan, a posljednjihdeset godina su najtoplije u ovom stoljeću. Varijacije između godina neštosu veće nego na globalnoj razini je r se radi o teritorijalno m an jem po dručjuusrednjavanja.

Rezultati analize dugih nizova meteoroloških mjerenja na područjuHrvatske što ih je proveo Državni hidrom eteorološki zavod (M ZO PU ,2001.) pokazuju da su promjene prosječne godišnje srednje dnevne tempe-rature u raspo nu od 0,3 do 0,4 °C, no one za sada nisu statistički signifikantne(dokazive). Statitistički signifikantan je trend porasta m inim alnih dne vn ih

temperatura u kontinentalnoj Hrvatskoj, a i smanjenje dnevnog rasponatemperatura. Uz to, postoji tendencija pada srednje godišnje naoblake.

Globalna satelitska mjerenja pokazuju da je u posljednje četiri dekade p o ra s la te m p e r a tu r a u d o n je m slo ju a tm o s fe re n a v is in i d o 8 k ilo m e -ta ra . Taj je porast otprilike trostruko m anji nego u prizem no m sloju, uglav-nom zbog povećane razlike u suptropskim i tropskim područjima.

Projekcije različitih scenarija pokazuju da će globalna srednja prizemnatemperatura rasti od 1,4 do 5,8 °C u razdoblju od 1990. do 2100. godine.

Takve promjene bit će mnogo veće od svih promjena u posljednjih 10.000godina, a ta se tvrdnja temelji na paleoklimatskim podacima. Za područjeHrvatske regionalni modeli pokazuju moguće promjene od 2 do 2,8 °C dužobale i 2,4 do 3,2 °C u nizinskom dijelu. Najnovije simulacije (premaIPCCju, 2001a) pokazuju da bi na području Hrvatske promjena mogla bitiizmeđu 4 i 6 °C.

P O R A S T R A Z IN E M O R A

Globalno zagrijavanje uzrok uje zagrijavanje oceana, a posljedica toga je ter-mička ekspanzija i topljenje polarnog leda i glečera što je razlogom podizanjarazine mora. Podaci o praćenju razine mora pokazuju porast 0,1 do 0,2 m u




20. stoljeću. Glob alna toplina oceana porasla je u pos ljedn jih pedeset godina(otkad postoje pouzdana mjerenja) za spomenute indikatore.

Ovisno o promjeni temperature, projekcije pokazuju da bi razina mora

mogla narasti 15 — 90 cm do 2100. godine. Treba napomenuti da bi uzstabilizaciju koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, razina mora i

dalje rasla 30 — 50 posto u idućih nekoliko desetljeća, a polarni ledeni štit prilagođavao bi se novom stanju i tisuću godina.

Po rast razine mora imat će mno gob rojne negativne posljedice: na ljudskanaselja, turizam, opskrbu pitkom vodom, ribarstvo, infrastrukturu, na po-ljoprivredna i močvarna zemljišta, uzrokujući gubitak zemljišta, ekonomskeštete i moguće preseljenje milijuna ljudi, je r oko pola ljudske populacije živi

u obalnom području. Zbog porasta razine mora bit će plavljenja niskih površ ina, povećanja saliniteta pli tk ih ušća, ugrožavanja izvora slatke vode .

Mnogobrojne studije pokazuju da su mali otoci i riječne delte posebiceranjive na po rast razine mora. U E uropi se najveći takav porast m ože očeki-vati u N izoze m skoj, N jemačkoj, baltičkim zemljama, U krajini, Rusiji i del-tama Mediterana (EEA, 1998.). Procjenjuje se da bi u Hrvatskoj — prinajgorem scenariju — štete mogle biti vrlo velike, posebno na ušću rijeka N eretve, C etine i M irne, s utjecajem na ispuste gradskih otp adnih voda na

obali, štetama u gradovima koji su danas pod rizikom povremenog plavljenja(Rovinj, Pu la i Split) i s mogućim štetama na slatkovodna jezera — Vransko jezero na C resu i kod Biograda (M Z O P U , 2001.). Primje rice, na podru čjuLošinja i Cresa, zbog povećanja razine mora od 1 m bila bi poplavljena površ in a na kojoj živi 13 posto stanovništva.

Mogući odgovori obrane vrlo su ograničeni i usmjereni uglavnom na preseljenje ljudi i na planiranje aktivnosti u m anje ugroženim podru čjim a.

OBORINE I VODNI RESURSIU prosjek u, na sjevernoj hem isferi količina oborina u posljednjoj dekad i 20stoljeća porasla je 0,5 do 1 posto, sa značajnim varijacijama po područjima.O bo rine su se povećale na sjeveru Europe, a smanjile na jug u. U Hrvatskojse to odrazilo, na veće sman jenje na Jad ranu (19 %), a na manje u ko ntin en -talnoj Hrvatskoj (413 %).

Klimatski modeli pokazuju da će porasti globalne prosječne količineoborina, s porastom u Europi (relativno manjim od globalnog prosjeka).

Oborine koje su u izravnoj povezanost s biljnim svijetom i s vlažnosti tla,što će uzrokovati će promjene u rastu i prinosima poljoprivrednih kultura.U svijetu, će najveće posljedice biti u suhim i po lusuh im područjim a, gdjese očekuje smanjenje oborina. Danas oko 1,3 milijarde stanovnika nema




pristupa sigurn im iz vorim a pitke vode, a oko dvije m ilijard e stanovnik anem a adek vatnih sanitarnih uvjeta.

U Hrvatskoj je u obalnom području m oguće smanjenje oborina, ukontinentalnom području neki modeli pokazuju blago smanjenje, a neki

povećanje oborin a (IPC C , 2001). Z bog pora sta tem perature i zbog prom jene

oborina moglo bi se smanjiti u krškim područjima otjecanje 10 do 20 posto,

a u sjevernoj Hrvatskoj 10 posto (Bonacci i drugi., 2000.).

PROMJENE OSTALIH POKAZATELJA

Satelitski podaci poka zuju sm anjenje snjež nog pokrova oko 10 posto u u spo -redbi s kasnim šezdesetim godinam a. U sjevernim krajevima smanjuje se

trajanje lede no g pokrova na jeze rim a i riječnim tokovim a za oko dva tjedna.

U sred njim i višim širinam a sjeverne hem isfere u posljednjoj polovicistoljeća poka zuje se da j e porasla učestalost ekstrem nih o bo rina 2 do 4 posto.

Od 1950. godine podaci vrlo pouzdano pokazuju smanjenje učestalosti ek-

stremno niskih temperatura, s malim porastom učestalosti ekstremno viso-kih tem peratura. Porasla je frekvencija toplih epizoda ekstrem nih nevrem ena

poznatih pod im enom E1 N ino .

POLJOPRIVREDA, ŠUMARSTVO I EKOSUSTAVI

Projekcije pokazuju da bi se poljoprivredna proizvodnja mogla smanjiti u

mnogim državama tropskog i suptropskog područja. Za područje Europe

teško je predvidjeti kako će ekosistem reagirati na promjenu temperature,

oborina, vlažnosti tla, koncentracije ugljikova dioksida i kakve će to pos-

ljedice im ati na poljoprivred u i šumarstvo. N e p ostoje jasn i pokazatelji iz prošlosti koji bi m ogli upućivati na osje tljivost i ranjivost, pa su procje ne vrlonesigurne (EEA, 1998). S promjenom klime produžit će se vegetacijskorazdoblje, što će utjecati na produktivnost poljoprivrednih kultura i šuma.

U Hrvatskoj je utvrđen o da bi produ ljenje razdoblja s ned ostatkom vlage u

tlu moglo imati značajne posljedice na poljoprivredu, a u šumarstvu bim oglo utjecati na n eke osjetljivije vrste drveća, kao što su jela i hrast lužn jak

(M ZO PU , 2001.).




N E K I V A Ž N I P O K A Z A T E L JI Z A K O JE N I S U U O Č E N E

P R O M J E N E

Ovdje se navode neke pojave za koje nisu uočene promjene, premda su dioklimatskih procesa:

• neka područja na Zem lji nisu imala prom jene tem perature u posljed-njih d esetak godina, posebice na juž no j hem isferi i na Antartici

® nije bilo prom jena ledene površine na Antartici od 1978. godine, otkad posto je sa telitska mje re nja

® intenzitet i učestalost nevremena u tropskom i pritropskom p odručju

nije pokazivao trend promjena u 20 . stoljeću© nije bilo prom jena u učestalosti tornada, dana s grm ljavinom, oluja stučom, promatrano iz ograničenog broja podataka.

Doprinos globalnom zatopljenju i koncentracija stakleničkih plinom

Doprinos stakleničkih plinova globalnom zatopljenju ovisi o njihovoj kon-

centraciji u atmosferi, vremenu zadržavanja u atmosferi i njihovu svojstvuda apsorbiraju zračenje. T ako su na prim jer spojevi klorofluorougljikovodika(C FC ) u atm osferi u vrlo m alim ko ncentracijam a, ali su značajni je r je

njihovo vrijeme zadržavanja oko 100 godina, tako da svaka molekula imastaklenički efekt nekoliko tisuća puta veći od jedne molekule ugljikova diok-sida. Za usporedbu utjecaja različitih plinova obično se služimo veličinomglobalni potencijal zatopljenja (Global Warming Potential) — GWP), pričemu se uzima da C O 2 ima G W P jed na k 1. Veličina GW P ovisi o tom e koje

se razdoblje promatra. Za razdoblje od 100 godina navode se u tablici 7.1.GWP vrijednosti, za glavne stakleničke plinove (IPCC, 1996).

TABLICA 7.1. Staklenički potencijal nekih glavnih plinova (plinovi Kyotskog protokola)

Plin Staklenički potencijal

Ugljikov dioksid (CO2) 1

Metan 21

Didušikov oksid (N2O) 310

c f 4 6.500

C2F6 9.200

SF6 23.900




Jedin ice em isije stakleničkih plinova koje uzim aju u o bzir GW P zovu se»C O 2 ekvivalentne tone«. Emisije se ponekad iskazuju u tonama ugljika; p reračun s C O 2 na tone ugljika dobiva se množenjem s faktorom 12/44 koji

znači omjer njihovih molekularnih težina.

U tablici 7.2. da n je prikaz procjene dop rinosa pojedinih plinova zatop-

ljenju, s iskazom glavnih izvora emisije (IPCC, 1996. b).

TABLICA 7.2. Doprinos globalnom zatopljenju glavnih stakleničkih plinova

Plin Glavni antropogeni izvori em isije Doprinos

%

C02 Izgaranje fosilnih goriva, sječa šuma i promjene uiskorištavanju zemljišta, proizvodnja cementa

65

CH4 Izgaranje goriva, proizvodnja i transport plina, životinje, rižinapolja, odlagališta otpada, izgaranje biomase, otpadna voda

2 0

halogeniranispojevi

Industrija, rashladni uređaji, aerosoli, pjenaste mase,otapala

~ 10

N20 Gnojenje zemljišta, proizvodnja kiseline, izgaranje biomase,

izgaranje fosilnih goriva

5

Osim plinova navedenih u gornjoj tablici, globalnom zatopljenju prido-

nosi i troposferski ozon (O3), čija se koncentracija povećala 36 posto u posljednje m stoljeću.

Aerosoli u obliku sitnih čestica ili kapljica, bilo da su direktno emitiraniu atmosferu ili su nastali kao sekundarni plinovi iz sumporova dioksida(SO 2), dušiko vih oksida (N O x) ili amonijaka (NH3), imaju rashladni efekt

zbog p rom jen e rasapa Sunčeva zračenja i pro m jen e svojstava oblaka. Veličinarashladnog efekta aerosola vrlo je nesigurna i to je ujedn o područje najvećenesigurnosti u modeliranju složenih procesa klimatskih promjena, posebicezbog toga što je prisutnost aerosola problem regionalnih onečišćenja i time

podložan re la tivno velikim pro m je nam a. Pro cje nju je se da danas aeroso lismanjuju globalno zatopljenje oko 50 posto.

Koncentracija ugljikova dioksida (CO 2) porasla je 31 posto od 1750.

godine. Oko dvije trećine antropogene emisije CO 2 u posljednjih dvadeset

godina dolazi od izgaranja fosilnih goriva (si. 7.2.). Oceani i kopno apsorbi-raju oko pola ukupne emisije CO 2. Brzina porasta koncetracije je oko 0,4 posto na godin u u posljednja dva dese tljeća, pri čem u je varira la od 0,2 do

0,8 posto. Razlika u brzini porasta koncentracije C O 2 posljedica je klimatskevarijabilnosti i apsorpcije oceana i kopna.




1958 1960 1962 1964 1966 1968 1970 1972 1974 1976 1978 1980 1982 1984 1986 1988 1990 1992 19941995

s l i k a 7.2. Globalni porast koncentracije CO2 u atmosferi od 1958.-1995. (EEA, 1998.)

Koncentracija metana (CH 4) porasla je 151 posto od 1750. godine. P o-

lovica ukupne emisije je antropogenog podrijetla, a posljednja povećanjakoncentracija dovode se u vezu i s povećanjem emisije ugljikova monoksida(CO).

Koncentracije didušikova oksida (N 2O) porasle su 17 posto od 1750.godine. Po prilici trećina današnje emisije toga plina je antrop oge nog p od ri-

je tla.

O d 1995. godine atmosferske koncentracije plinova koji oštećuju o zon -sku ovojnicu, a koji su ujedno i staklenički plinovi (CFCI3 i CFCI2) rastusporije ili blago padaju, zbog mjera Montrealskog protokola i njegovih do-dataka. Supstituirajuće tvari (CHF 2CI i CFCH 2F) i neki ostali sintetični

plinovi (P F C i i SFć) također su staklenički plinovi i njihove koncentracijerastu.

Kako je već istaknuto, sm anjenje emisije su m porova dioksida, dušikovihoksida, amonijaka i čestica, pridonosi rješavanju lokalnih i regionalnih pro-

ble m a onečišćenja zraka, ali sm anju je ra shladni efekt zbog njihove prisu tno-sti u zraku u vidu aerosola.




Emisija stakleničkih plinova

U G L J IK O V D I O K S ID

N ajv eći iz vor em is ije ugljikova dioksida je s t izgaranje fo silnoga goriva za

p roizvodnju električne i to plinske energ ije, a zatim za energ etske potrebe u

industriji i prom etu. D rugi važan izvor je pro m jena u načinu iskorištavanja

zemljišta, oso bito sječa šuma, a od industrije proizvodn ja cementa. Prirod ni

sustav emitira i upija velike količine CO 2, kružnim ciklusom ugljika, foto-sintezom i respiracijom. Ti procesi su normalno u ravnoteži i ne pridonose

dodatno porastu emisije. Ljudskom aktivnošću ravnoteža se može narušititako da nastaju netoemisije (čišćenjem šuma) ili netoapsorpcije, što zove-

m o p on orom emisije (podržavanjem rasta šuma).

U određivanju em isije najveća pouzda nost je u proračunu emisije C O 2,

a veće su nesigurnosti pri određivanju emisije ostalih stakleničkih plinova,

posebic e N 2O i apsorpcije ugljika u drvnu masu.

G loba lno najveći izvor emisije je izgaranje fosilnog goriva (77 %), in du -strijski procesi kao cementna industrija (2 %) i promjena u iskorištavanju

zem ljišta (21 %). U 1996. god ini uk up na globalna em isija iznosila je 6 G tC,što je 1 ton a ugljika po stan ovn iku (si. 7.3.). O d te količine, 64 posto e m itira

se u razvijenim zemljama koje imaju oko 1,2 milijarde stanovnika, što je u

prosjeku 3 tone ugljika po sta novnik u. N asup ro t to m e, 4,4 m il ija rde stanov-

nika u zem ljam a u razvoju odgo vorno je za ostale 2,1 G tC , s prosjeko m od

samo 0,5 tC po stanovniku, (otprilike šest puta manje od zemalja u razvoju.)

8.000

_es}/ Srednji istok j g f f f l ' ' ' Latinska AmerikaAfrika

j H r j t - Zemlje u razvoju Azije i Pacifika

:= • 2 .0 00 -

(/>£U-1 1 .000-

Razvijene zemlje

0 T ~ T

1971. 1974, 1977. 1980. 1983. 1986, 1989. 1992. 1995. 1998.

s l i k a 7.3. Emisija CO2 u svijetu po regijama, 1971. — 1998. (IPCC, 2001b)




Globalna je emisija rasla od 5,8 G tC na 6 GtC, od 1990. do 1996. godine, a

pre dviđ a se da bi mogla narast i na 6,4 G tC u 2000. godini i 9,8 G tC u 2020.

godini (bez primjene Kyotskog sporazuma).U Hrva tskoj su podaci o emisiji stakleničkih plinova za razdoblje od

1990. do 1995. godine (EKONERG, 2001.), dobiveni u skladu s metodom

p roraču na koji je defin irao U N F C C C (IPC C , 2000. a). U 1995. godin i

uku pn a agregirana emisija iznosila je 22,2 M tC 0 2 eq, a ponor emisije zbog

pri ra sta zalihe uglj ika u šum am a iz nosio je 4,8 M tC 0 2 eq. Od ukupne emi-

sije 73 po sto je C O 2, 13,9 posto C H 4, 13,0 posto N 2O i 0,1 posto ostali

plinovi. U godini 1995. emisija je m anja (u odnosu na 1990.) za 40 posto

zbog posljedica rata i općeg smanjenja gospodarskih aktivnosti i energetske po trošn je u zemlji, te kao posljedica restr uktu rir anja industrije i gašenja

nek ih energetski intenzivnih izvora.

N a slici 7.4. d a n je prikaz emis ije C O 2 u Hrvatskoj za razdoblje od 1990.

do 1995. godine po pojedinim sektorima (M Z O P U , 2001.) . Za Hrvatsku je

specifično da je udio emisije sektora za proizvodnju električne energije

znatno manji nego 11 drugim zemljama zbog velikog udjela hidroelektrana

u proizvodnji električne energije (40 — 60 %). Znatan se dio električne

energije dobiva i iz Nuklearne elektrane »Krško« (15 — 20 %) te iz uvoza.

Em isija iz 1990. i 1991. prikazana na si. 7.4. i korigirana je na pro sjek

stanovnika bivše Jugoslavije.

33000

31000

29000

27000

25000 23000

2100019000

17000

Gg 15000

13000

11000

9000

7000

5000

3000

1000

-1000

-3000

-5000

Emisija CO2 u Hrvatskoj

H Šumarstvo (ponor)

EDProcesi u industriji

H Korekcija

□ Fugitivna emisija(pročišćavanje prirodnoga piina)

□Ostalo (neenergetskapotrošnja goriva)

USOstalo(ustanove, kućanstva,...)

□Promet

□Izgaranje goriva u industriji

0 Pretvorba energije

1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995.Godine

s l ik a 7.4. Ukupne emisije i ponori CO2 u Hrvatskoj za razdoblje od 1990. do 1995.(Ekonerg, 2000)




C0 2 emisija uslijed izgaranja goriva, 1995. godina

t C0 2/stanovnik

s l ik a 7.5. Emisija CO2 uslijed izgaranja goriva u Hrvatskoj i u nekim grupacijamazemalja (EKONERG, 2000)

U ocjeni »intenziteta« nacion alne em isije najčešće se pro m atra em isija po stanovnik u ili em isija po jed in ici brutonacio nalnog dohotk a. U H rvat-skoj, emisija po stanovniku relativno je m anja nego u dru gim državama. N aslici 7.5. danje za ilustraciju prikaz usporedbe emisije CO 2 s nekim grupa-cijama država. Navodi se ovdje da neke razvijene zemlje, kao što su Sjedi-

njene Američke Države, imaju emisiju gotovo pet puta veću od Hrvatske.

EMISIJA METANA (CH4)

Globalna emisija metana iz antropogenih izvora iznosi 375 milijuna tona(EEA, 1998.), od čega 27 posto otpada na izgaranje fosilnoga goriva. Glavni

izvor emisije je curenje prirodnog plina iz plinskih instalacija i emisije izugljenokopa i poljoprivrede. Napominje se da prirodni izvori, kao što sumočvarna zemljišta značajno pridonose emisiji, globalno oko 20 posto

(IPCC, 1996. b).U Hrvatskoj su glavni izori emisije m etana poljoprivreda, odlaganjeotpada i fugativna emisija iz proizvodnje, prerade, transporta i izgaranjagoriva. Metan se formira kao direktni proizvod metabolizma kod životinja

biljo jeda (unuta rnja fe rm entacija) i kao posljedica organskog raspada živo-



UZRO CI KLIMATSKIH PROMJENA 121

tinjskog otpada (gospodarenje gnojivima). Na odlagalištima otpada emisija

nastaje uslijed anaero bne razgradnje organskog otpada.

E M IS IJA D I D U Š IK O V A O K S ID A ( N 2O )

Godišnja globalna emisija N 2O iznosi 3 do 8 milijuna tona. Najveći dio

globalne em isije potječe od prim jene gnojiva u poljoprivredi. U Hrvatskoj je najviše emis ije od poljoprivrede, pro izvodnje dušik ove kiseline, otp ada ienergetike.

E M I SIJA S I N T E T S K IH P L IN O V A

Emisija halogenih spojeva koji su regulirani Montrealskim protokolom znat-

no opada, ali raste emisija zamjenskih plinova H C F C a i H F C a koji sutako đer staklenički plinovi. Ostali značajni plinovi, kao perfluo rougljici (C F 4

i C 2F 6) i sumporni heksafluorid (SFć), emitiraju se u malim količinama izbog toga imaju mali ukupan doprinos globalnom zatopljenju. Podaci oemisiji tih tvari relativno su ograničeni i odnose se na razdoblje nakon 1995.

godine. U Hrvatskoj je znatna emisija tih plinova (C F 4 i C 2F 6) bila u vrijem e

proiz vodnje alumin ija. P lin SFć upotebljiva se u elektr ooprem i visokona- ponskih postrojenja .

Ublažettje klimatskih promjena

O D G O V O R S V IJE T A

Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni kl ime (UNFCCC) prihvaće naje na skupu u Rio de Ja neiru 1992. godine. O d tadaje 186 zemaljaratificiralo Konvenciju, među kojima i Hrvatska 1996. godine.

Temeljni cilj Konvencije je »... postignuti stabilizaciju koncentracija stakle-

ničkih plinova u atmosferi na razinu koja te spriječiti opasno antropogeno djelovanje

na klim atsk i sustav. Ta razina treba se ostvariti u vremenskom okviru dovoljno dugom

da omogući ekosustavu da se prirodno prilagodi klimatskim promjenama, da se ne

ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući nastavak ekonomskog razvoja na održiv

način.«

Prem a Konv enciji, zemlje potpisnice Priloga I. — a to su ug lavno m sverazvijene zemlje svijeta i zemlje u tranziciji među kojima i Hrvatska —obvezale su se zadržati emisije stakleničkih plinova na razini iz 1990. godine(referen tna godina). Zem ljama u tranziciji om ogu ćena je od ređen a fleksibil-




no st u izboru referen tne godine, izb oro m jed ne godine iz razdoblja od 1985.

do 1990., ili odab irom prosjeka više godina iz istog razdoblja.Vrlo brzo se pokazalo kako prihvaćene obveze iz Konvencije neće biti

dovo ljne za stabilizaciju koncentracije stakleničkih plinova. Posljedn je proc - jene pokazuju da bi em isije trebalo smanjiti 50 do 70 posto , što j e praktičkinemoguće bez golemog utjecaja na sociogospodarski razvoj. Prvi korak udaljnjem nastojanju na sm anjenju emisije stakleničkih plinova je protokol izKyota 1997. godine kojim se smanjuje emisija ukupno 5 posto u razdoblju

od 2008. do 2012. godine u usporedbi s referentnom godinom. Tim proto-kolom za Hrvatsku je određeno smanjenje od 5 posto prema referentnojgodini. E uropska unija prihvatila je sm anjenje o d 8 posto kao zajednički cilj,

čime je om ogu ćeno povećanje za neke države članice EU a.Protokol iz Kyota stupa na snagu kada ga ratificira najmanje 55 država

Konvencije čija je emisija najmanje 55 posto emisije zemalja aneksa B Pro-tokola (razvijene zemlje) u 1990. godini. U sklopu toga protokola om o-gućuje se da zemlje ispune svoje obveze »domaćim« mjerama i dodatno uz pom oć m ehaniz m a zajedničke pro vedbe (JI), m ehaniz m a čis tog razvoja(CDM) ili trgovanjem emisijom (ET). JI i ET su mehanizmi koji vrijede

izm eđu država potpisnica Priloga I, a C D M je m ehaniza m koji vrijedi

izm eđu bilo koje države Priloga I. i on ih koje nisu u tom p rilogu Konvencije. N apom inje se da stranke mogu ostvarivati prava te m eljem tih m ehaniz am asamo ako uspostave međunarodno verificiran nacionalni sustav proračuna

emisije definiran Kyotskim protokolom.U okviru G lobalnog fonda za okoliš (GEF), financijskog m ehan izm a

Konvencije, od ređen a su financijska sredstva za izgradn ju kapaciteta za usp o-stavu i prov edbu program a te za transfe r tehno logija i znanja. Obv eza je svih

pripadnic a Konvencije izmjena in form acija i pru žanje pom oći razvijenih

zemalja zemljama u razvoju.

G L O B A L N A P R O J E K C IJA E M IS IJE

Sigurno je da će emisija stakleničkih plinova rasti zbog ljudskih aktivnosti.Buduće emisije stakleničkih plinova ovisit će o strukturi sociogospodarskihi političkih prilika u svijetu, posebice o promjenama u populaciji, o primjeninov ih tehnolog ija, cijenam a i raspoloživosti energije. Različiti razvojni pravci

rezultirat će s vrlo različitom emisijom stakeničkih plinova, ali većina projekcija pokazuje da će se znatn o povisiti emisije već u ovom sto ljeću ako sene primijene odgovarajuće mjere za rješavanje tog problema. Neke projek-cije pokazuju da bi inicijalno veliki porast emisije mogao prijeći u trendsmanjenja nakon nekoliko desetaka godina, koliko bi trebalo da zemlje u




razvoju dosegnu određenu razinu održivoga gospodarstva. Razlike između

zemalja u razvoju i razvijenih zemalja u svim čimbenicima toliko su velikeda nije moguće predvidjeti neki najvjerojatniji raspon mogućih scenarija.

Prekretni moment mogao bi biti iskorištenje raspoloživih rezervi fosilnogagoriva, no pokazuje se da bi rezerve mogle biti dovoljne u ovom stoljeću.

Uz pretpostavku da se sve danas poznate rezerve fosilnoga goriva pretvore

u stakleničke plinove, emisija bi bila dvaput do triput veća od akumulirane

emisije pojedinih mogućih scenarija u sljedećih sto godina (IPCC, 2001. b).Scenariji kojima se pokušava projicirati budućnost nisu samo šušte pro-

je kcije emisije, to su zapravo »vizije« mogućega glo baln og sv ijeta u budućn o-

sti, pri čem u se u zim aju u obzir čimbe nici koji odre đu ju pu tove razvoja, kao

što su npr. pitanja vezana za populaciju, gospodarstvo, odno s p rem a okolišu,uspostava jed na ko sti, uv ođe nje nov ih tehnolog ija, globalizacija. N a slici 7.6. prikazane su pro jekcije za četrdeset različitih scenarija , koje se m ogu grupi-

rati u sljedeće skupine (IPCC, 2000. b):

s u k a 7.6. Projekcije globalne emisije CO2 iz energetike i industrije (IPCCC, 2001.)

A l — Ta skupina scenarija vidi svijet u veom a brzom gospodarskomrastu, vidi globalnu populaciju koja doseže maksimum u polovici

ovoga stoljeća s padom nakon toga, s brzom primjenom efikasnijih

i nov ih tehnologija. T a sku pina scenarija raščlanjuje se s obz irom narazličite energetske opcije vezano za strukturu primarnih goriva.

A2 — T a skupina opisuje svijet kao veom a heterogen. Pozadina su

poli tičke prilike koje se tem elje na sam odovoljnosti država i očuva-




nju njihovih identiteta. Stopa prirasta populacije slabo konvergira.Ekonomski razvoj je primarno regionalno orijentiran, a društveni pro iz vod po stanovnik u i tehnolo ške pro m jene teri to ri ja ln o su m no-

go fragmentiranije nego u ostalim skupinama scenarija.

B I — T a skupina opisuje konvergenciju u razvoju s jed no m globalnom popula cijom , s m aksim um om stanovniš tva u polovici ovoga stoljećakao u grupi AI, ali s brzom promjenom gosporarske strukture usmjeru uslužne i informatičke ekonomije, sa smanjenjem materijal-

ne intenzivno sti i s uvo đen jem čistih i učinkov itih tehnologija. N aglasakje na globalnom rješenju za ekonomsku, socijalnu i okolišnuodrživost, uk ljučujući una pređe nje jedna kosti, ali bez d odatn e »kli-

matske« inicijative.

B2 — T o je skupina scenarija u kojoj je nastojanje na lokalnim rješe-

njim a gospodarske, sociološke i okolišne održivosti. T o je svijet skontinuiranim rastom populacije, nešto manje od porasta u grupiA2, srednjeg gospodarskog razvoja, m nog o brž ih i raznovrsnijih teh -noloških promjena nego u scenariju AI i BI. Scenarij je takođerorijentiran prem a zaštiti okoliša i socijalnoj jednako sti, ali fokusiran o

na lokalnu i regionalnu razinu.

Scenariji sa slike 7.6. ne podrazumijevaju eksplicitnu provedbu ciljevaKo nvenc ije ili Kyotskog protokola. N a slici 7.6. uc rtan je i poz na ti scenarij

IS92a, koji podrazu m ijeva podv ostručenje koncentracija stakleničkih plinovau atmosferi u sljedećih sto godina. Taj je scenarij pre uz et iz prijašnjih analiza(IPCC, 1996.) i na njemu su se najviše temeljile dosadašnje procjene klimat-skih prom jena.

T E H N I Č K I I E K O N O M S K I P O T E N C IJ A L I Z A S M A N J E N JE

E M IS IJE S T A K L E N IČ K I H P L IN O V A

Procjenjuje se da na globalnoj razini potencijal za smanjenje emisije stakle-ničkih plinova iznosi 1900 do 2600 M tC /u godini do 2010. godine, odno sno

3600 do 5050 Mt/ na godinu do 2020. godine. Navedene brojke mogu se prihvati ti samo kao in dikativne, s obzirom na to da cjelovita ocjena za čitav

svijet još nije donesena.Troškovi različitih opcija ovise o vrsti primijenjene tehnologije, sa znat-nim razlikama po regijama. O ko polovice potencijala za globalno sm anjenjeemisije m ože se ostvariti do 2020. godine uz direktnu korist koja nadm ašujetroškove, a ostatak s troškovima do US$ 100/tCeq. Vrlo slične troškove




pokazuju i pro cje ne provedene za Hrv atsku, gdje se također oko pola po ten-

cijala može ostvariti uz izravnu korist, a ostatak uz cijenu od 150 US$/tCeq,

s prosjekom od oko 40 US$/tCeq. Na globalnoj razini proizlazi da bi se uz

direktnu korist po gospodarstvo mogla zadržati emisija na razini iz 1990.godine, u razdoblju od 2010. do 2020. godine.

Za smanjenje emisije stakleničkih plinova postoje stotine različitih teh-

ničkih iješenja: u sektoru kućanstva, uslužne djelatnosti, transporta, indu-

strije, poljoprivrede, gospodarenja otpadom i šumarstvu. Glavne su grupe

mjera za smanjenje emisije u sektoru energetike:

• povećanje energetske učinkovitosti u proizvo dnji, prijenosu i po troš-

nji energije

a upo raba obnov ljivih izvora energije (hidroenergija, Sunčeva energija,energija vjetra, biomasa, geotermalna energija, energija valova)

® zamjena goriva s većim sadržajem ugljika gorivima m anjeg sadržajaugljika.

• primjena novih tehnologija s m alom emisijom C O 2 i drugih stakle-

ničkih plinova (npr. vodik)• nu klea rna energija.

Sume, poljop rivredno zemljište i ostali kopne ni ekosustavi, prem da čestona kratki rok, imaju velike potencijale za smanjenje emisije. Najnovije proc-

jene pokazuju da bi se na globalnoj razin i (k um ulativno do 2050. godine)

moglo vezati 100 GtC, što odgovara oko 10 do 20 posto emisije iz fosilnih

goriva u istom razdoblju. Kod opcija koje se odnose na povećanje zaliha

ugljika u šum am a i poljoprivredn om zemljištu prob lem je što se nakon

nekog vremena, zbog promjene prakse ili npr. zbog požara mogu izgubiti

svi pozitivni učinci takvih mjera. Zbog navedenog postoje razlike u mišlje-

njim a k oliko je ta opcija u skladu s princ ipom održivosti ako se prom atradugoročno.

U Hrvatskoj je za smanjenje emisije u sklopu izrade scenarija u P rvom

nacionalnom izvješću analizirano 39 različitih mjera u sektoru proizvodnjeelektrične energije, energetske opskrbe u sektoru kućanstava, uslužne djelat-

nosti, prometa, industrije, poljoprivrede, šumarstva i u gospodarenju otpa-

dom . Potencijal tih mjera u razdoblju do 2010. godine iznosi oko 6 M tC 0 2

eq, što je 16 posto uk upn e emisije. N ajveći je potencijal u povećenju en er-

getske efikasnosti i primjeni obnovljivih izvora energije. Od obnovljivihizvora najveći je potencijal u primjeni biomase, a zatim Sunčeve energije.

Taj p otencijal mogao bi biti dovoljan za zadržavanje em isije na razini iz 1990.

godine ili na razini cilja iz Kyota koji je pet posto niži (si. 7.7.).




CO:-eq (kt)

s l i k a 7.7. Projekcija emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. godine(EKONERG, 2000. b)

O sim tehnološk ih rješenja za smanjenje emisije po trebna je prom jena

navika, ponašanja i način života. U uv ođe nju i prim jeni no vih tehno logija posto je m nogobojne zapreke, vezane za financijske m ogućnosti , znanje , in -stitucionalnu infrastrukturu, zakonodavstvo, tržišne odnose, sociološke na-vike, raspoloživost informacija itd.

P O L IT IK A I I N S T R U M E N T I

Politikom i instrumentima postiže se primjena tehničkih i drugih mjera za

smanjenje emisije stakleničkih plinova. Ne postoji pristup koji bi se mogaosmatrati najboljim za proved bu mjera, je r on a ponajviše ovisi o naciona lnim

okolnostima. Zbog toga se ne može govoriti o »najboljoj politici«, nego o»dobroj praksi« koja povezuje niz različitih instrumenata u provođenju po-

litike. Kada govorimo o instrumentima, oni mogu biti: ekonomski, fiskalni,zakonodavni, dobrovoljni, temeljeni na informacijama, obrazovanju, javnoj

prom idžbi ili na is traživanjima. J edan od osnovih princip a u izgradnji poli-tike jest »plaća onečistač«, što se operativno provodi plaćanjem pristojba na

emisiju, gorivo ili proizvode. Bez različtih oblika poticajnih mjera za prim- jen u »klimatski« prija te ljskih tehnolo gija nije m oguće postići značajne rezul-

tate, a sredstva se obično n am iču iz plaćanja pristojbe na emisije. U ostvare-nju ciljeva velike mogućnosti postoje u primjeni međunarodnih instrume-nata putem CDM, JI i ET mehanizama iz Kyotskog protokola.




Zaključno

Pitanje klimatskih promjena nedvojbeno je jedan od najvećih problemadanašnjice u zaštiti okoliša. Budući daje emisija najviše vezana za izgaranjefosilnih goriva, a time za energetiku i društvenigospodarski standard, načinrješavanja na globalnoj razini koji bi imao djelotvorne rezultate nije jedno-stavno dog ovo riti je r su pogledi zemalja u razvoju i razvijenih zemalja po-nekad vrlo različiti. Ipak, u skladu s ciljevima Konvencije u svijetu je već dosada vidljiv napredak, a to obećava da bi se mogli postići i stroži uvjeti, onizacrtani Kyotskim protokolom.

Znanstvene spoznaje o klimatskim promjenama znatno su uznapredo-

vale, kako vezano za informacije o povijesnim promjenama tako vezano i za pro jekcije i načine rješavanja pitanja i p ripadne troškove. Prem da posljednjecjelovite analize dodatno potvrđuju utjecaj čovjeka na uočene promjene, prisutne nesig urn osti još su velike, zbog čega još im a ozbil jn ih oponenatačitavoj teoriji. S obzirom na evidentne promjene i ozbiljnost posljedica te

kum ulativno djelovanje, potreb u p rimjene mjera opreza teško je osporiti.Pitanje koje traži odgovor ovog trenutka jes t kakav je način operativne

pro vedbe u ostvarivanju postavljenih ciljeva prim jeren u današnjim okoln o-

stima globalnog svijeta.

L I T E RA T U RA

Bonacci O., G ereš D (2000). Hidrologija i vodn i resursi s obz irom na pro m jenu klime, Prilog

Prvom nacionalnom izvješću o prom jeni klime,EEA (1999). Europ e’s Environm ent: T he Second Assessment, Eu ropean E nviron m ent Agency.

EK O NE R G (2000). Inventory o f Croatian Greenh ouse Gas Emissions and Sinks, FinalReport to U ND P/GE F project CRO/98/G31.

EKONERG (2001). Efekti mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova, Prilog za Prvonacionalno izvješće o promjeni klime, Zagreb.

IPCC (1996a). Second Assessment Climate Change 1995, a Report of the IPCC, WMO,U N E P ,

IP C C (1996b). Climate Change 1995: Th e Science of Climate Change, Co ntribu tion o f

W orking Group I to the Second Assessment Report of IPCC , C ambridge UniversityPress.

IPCC (2000a). IPCC Guidelines for National GHG Inventories, Revised 1996,IPCC/UNEP/OECD/IAEA.

IPCC (2000b). Emission Scenarios, Working Group III, Cambridge University Press.




IPCC (2001a). Climate Change, The Scientific Basis, Contribution ofWorking Group I tothe T hird A ssessment Rort of the Intergovernmental Panel on Climate Change, W M O,U N E P .

IPCC (2001b). Climate Change 2001, Mitigation, Contribution ofWorking Group III to theT hird Assessment Repo rt of the Intergovernmental Panel on C limate Change, C am

bridge U nivers ity Press.

M Z O P U (2001). Prvo naciona lno izvješće u svezi s obvezama Republike Hrvatske Okvirnojkonvenciji o promjeni klime, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, projektVlade Republike Hrvatske i UN PD /GE Fa.




LJUDSKO ZDRAVLJE I OKOLIŠ

Prof. dr. sc. Oskar P. Springer, Biološki odsjek

Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb

Su vrem eno čovječanstvo izloženo je trajnim opasnostima od onečišćenjaokoliša, tj. onečišćenja vode, zraka, tla i hrane. Izvori tvari koji onečišćujuokoliš različiti su, ali stupanj njihove prisutnosti ovisi o stupnju razvojatehnologije u industrijskoj proizvodnji, poljoprivredi, prometu i dr. Zasadnema savršenih postupaka u proizvodnji i drugim djelatnostima, koji neostavljaju za sobom sporedne, često otrovne produkte, a oni su trajan iopasan izvor trovanja biljaka, životinja i čovjeka.

Podjela onečistača (polutanata)

Postoji više različitih podjela onečistača, pri čemu se rabe različiti kriterijikao što su kemijska priroda, svojstva, izvori, mjesta djelovanja, učinci i dr.

P R IM A R N O M J E S T O O N E Č IŠ Ć E N J A

• VOD A, ZRAK, TLO , HR AN A

P R IR O D A O N E Č IŠ Ć E N J A

® KEMIJSKA (anorganska i organska)® FIZIK AL NA (plinovita, tekuća, kruta, radioaktivna)

B IOL OŠ KA (mikroorganizmi, gljivice, toksini)




P O D R I J E T L O O N E Č IŠ Ć E N J A

® P R IR O D N O (npr. erupcije vulkana, mikroorganizmi, gljivice)• A N T R O P O G E N O (npr. komunalno, industri jsko, poljopr ivredno i

dr.)

IZ V O R I A N T R O P O G E N O G O N E Č IŠ Ć E N JA

• IZ G A RA N JE FO SI L N I H G O RIV A• O T P A D N I P R O D U K T I U IN D U S T R I JS K O J P R O I Z V O D N J I

• K O M U N A L N I O T PA D• O T P A D N I P R O D U K T I U P O LJO P R IV R E D N O J P R O I ZV O D -

N JI• D JE LO V A N JE R A T N E T E H N IK E I B O J N I H O T R O V A

U Č I N C I O N E Č IŠ Ć E N JA

• N A P R O C E S E U AT M O S F E R I

• N A P R OC E SE U V O D I• N A PR O C E S E U T LIM A

• N A K O R O Z I JU M E TA LA

• N A PREŽIVLJAVANJE M IKRO OR GA NIZAM A» N A ZDR AVL JE BILJAKA• N A ZDRAVLJE ŽIVO TINJA• N A ZDRAVLJE Č OVJEKA

• N A D E G RA D A C IJU E K O SU ST A V A

Potrebno je naglasiti da su antropogeni učinci na okoliš iz dana u dan

sve veći. Procjenjuje se daje više od 85 posto svih onečišćenja uzrokovanonep osredn im ili posrednim čovjekovim djelovanjem.

Ksenobiotici, otrovi i otrovnost P rob lem štetnih tvari u okolišu sve više opterećuje suvre m en o čovječanstvo.

Porastom proizvodnje u posljednjih 80ak godina množina raznolikih štet-

nih tvari nadm ašila je m no žin u tvari nastalih proteklih nek oliko tisuća go-



LJUDSKO ZDRAVLJE I OKOLIŠ 131

dina. Suvremeno onečišćenje okoliša po opsegu i trajnosti prelazi lokalne

okvire i postaje svjetskim — globalnim problemom.

Znanost poznaje oko dva milijuna kemijskih otrovnih spojeva, od kojih

se više od 100.000 rabe kao raznoliki komercijalni proizvodi u kućanstvu,

industriji i u farmaciji. U te spojeve uv ršteni su i lijekovi, je r i oni m ogu ,

ako se prekomjerno i nekontrolirano uzimaju, uzrokovati oštećenja u tijelu

kao i ostali otrovi.

Tvari koje nemaju ni hranidbene ni gradbene uloge u nekom organiz-

mu, a ne mogu se iskoristiti ni za dobivanje energije nazivamo ksenobioticima, De seci tisuća ke mijskih i struk turn o vrlo različitih ksen obiotika nalaze

se u okolišu. Među ksenobioticima ima kemijslđh tvari koje — ovisno okvaliteti, količini i koncentraciji — unesene u tijelo, djeluju štetno na nor-

malne fiziološke procese i uzrokuju tlđvna oštećenja. Takvu tvar tada nazi-

vamo otrovom ili toksikantom.

Toksini su otrovi živih organizama, a mogu biti bakterijskog (bakterio

toksini), gljivičnog (mikotoksini), životinjskog (zootoksini) i biljnog (fito

toksini) podrijetla.

Toksičnost (otrovnost) neke kemijske tvari je s t njezino svojstvo da

izaziva štetne (toksične) učinke u organizmu životinje ili čovjeka.Stupanj otrovnosti (toksicitet) označuje se kao količina otrova koja

ubija 50 posto otrovan ih jedinki. T o je tzv. 50p osto tna letalna doza (LD50). Prema tom načelu stupanj otrovnosti svrstava otrove u četiri skupine:

I. skupina: do 50 mg/kg tjelesne mase (izraziti toksikanti)

II. skupina: od 50 do 250 mg /kg (jaki toksikanti)

III. skupina: od 250 do 1000 mg/kg (umjereni toksikanti)

IV. skupina: od 1000 do 5000 mg/kg (slabi toksikanti)

Kod otrovanja pojedinog organizma treba voditi brigu ne samo o ko-

ličini, koncentraciji i otrovnosti nego i o vremenu izloženosti (ekspoziciji)

otrovu. D ug u ekspoziciju otrovu nazivamo kroničnim trovanjem , a naglo,

najčešće jedn ok ratno, izlaganje tijela otrovu jest — a k u tn o o tro v an je .

Ostaci otrova u okolišu i biosferi predmet su istraživanja znanstvenika

počevši od šezdesetih godin a prošloga stoljeća. U stanovilo se da m noge

kemikalije kojima se rukovalo neoprezno i bez dovoljno znanja ima niz

posljedica po žive org aniz m e i dje lu je šte tn o često i u vrlo m alim tzv.

su b to k sičn im d o z a m a na zdravlje l judi i ostalih živih organizama. Danas

se mnogo više pozornosti posvećuje uporabi kemikalija, njihovu utjecaju na




zdravlje i okoliš, te se odabiru najpogodnije kemikalije i najpogodnije doze

s najmanjim štetnim učinkom.

Perzistentnost i detoksikacija

Za otrove koji se nalaze u p rirodi ili u živim o rganizm ima vrlo je v ažna

njihova postojanost (perzistentnost), tj. njegova sposobnost za razgradnju

(degradaciju) u manje toksične ili netoksične produkte procesima detoksi

kacije.

Otrovi se mogu razgraditi i detoksicirati abiotički djelovanjem ultralju

bičastih zraka Sunčeve svje tlosti (fotoliza), vodom (h id ro liza), toplinom (ter

moliza), tj. oksidacijskim i redukcijskim reakcijama. Razgradnja polutanata

u prirodi zbiva se i biotički djelovanjem prilagođenih (mutiranih) mikroor-

ganizam a i viših organizama.

Prema postojanosti (perzistentnosti) otrove svrstavamo:

a) na vrlo postojane — vrijeme razgradnje dulje od 2 godine

b) na postojane — vrijeme razgradnje od 6 mjeseci do 2 godine

c) na umjereno postojane — vrijeme razgradnje od 1 do 6 mjeseci

d) na slabo postojane tvari — vrijem e razgradnje m anje od mjesec dana.

V rijem e po trebn o da se konc entracija otrovn og spoja prisu tno g u okolišu

smanji 50 posto nazivamo po lu ž iv o to m tog otrova.

Po jedini otrovi imaju osobito izraženu sklonost nakupljanja (bioakum u

lacije) u pojedinim tkivima i organima živih organizama, u koje su ušli bilozbog njihove neposredne izloženosti tim tvarima ili posredno konzumaci-

jo m hrane i/ili pića. Sklo nost nakupljanja izražava se koefic ijento m nakup-

ljanja (Kn).

Putovi unosa otrova u tijeloZa v ećinu otrova p rodiran je u tijelo uv jet je za njihovo toksično djelovanje.

Glavni putovi unosa toksikanata u tijelo jesu:

(1) kro z dišn i sustav (alveole pluća — u čovjeka površina do 100 m 2)




(2) kroz kožu i vanjske sluznice (perku tano) — u čovjeka površina oko2 m2

(3) kroz probavilo (u čovjeka apsorptivna površina probavila oko 300

m 2)

(4) paren teralno (injekcijski u mišić ■— im , u venu — iv, u kožu — id idr.).

Prodiranje otrova u organizam zrakom kro z pluća (aerogeno, inhalacijski)

posebna je opasnost je r čovjekova pluća im aju površ in u alveola od 80 do 100

m 2. Svaki plućni m jehurić (alveola) do bro je obavijen spletom lov nih kapi

lara, tako da se otrovi iz pluća, uglavnom plinovi, brzo resorbiraju u kn/. Brzin a intoksikacije (trovanja) dišnim putom ovisit će o koncentraciji otrova

(plina, prašine, dima, magle, pare), o brzini (frekvenciji) disanja, i o brzini

rada srca (tzv. minutni volumen srca).

Prodiranje otrova u organizam kroz kožu slabije je od prodiranja kroz

pluća. N aim e, ljudska koža im a ukupnu površ inu od samo oko dva četvorn a

metra. Drugo, koža donekle svojim rožnatim slojem čini prirodnu zapreku

za neke otrove. Usprkos tome, mnogi otrovi topljivi u mastima, tzv. liposo-

lubilni otrovi, i topljivi u vodi, tzv. hidrosolubilni otrovi, mogu prodirati krozepidermu, kroz žlijezde znojnice i lojnice, a najbrže prodiru kroz sluznice

usta, nosa, oka i spolnih organa. Otrovi koji su prodrli kroz epidermu ulaze

u krvne kapilare potkožnog sloja i krvlju se prenose dalje tijelom.

Brzina intoksikacije ovisi o koncentraciji otrova, debljini i propusnosti

kože ili sluznice, o količini masnoga potkožnog sloja, toplini, vlažnosti i

pro krvljenosti kože i dr.

Prodiranje otrova kroz probavili sustav moguće je na svim njezinim dije-

lovima —usta, jednjak, želudac te u tankom i debelom crijevu. O trovi po pu talkohola, niko tina ili cijanida prodiru u tijelo već kroz sluz nicu usne šupljine.

N eki otrovi će u kontaktu s kloridnom ld selinom (HC1) u želucu postati

neotrovnima, ali postoji i opasnost da neki manje otrovni spojevi u tijelu

postanu ja če otrovnim a. T o je tzv. p ro c es to k sikac ije .

Mnogi liposolubilni otrovi (npr. alkohol) mogu se apsorbirati već i u

sluznici želuca. Najveća množina otrova apsorbira se tijekom prolaska cri-

jevnog sadržaja (h im usa) kro z tanko odnosno debelo cr ijevo. Apsorpcija je

brza je r je fiziološka zadaća crijeva da kro z crijevne resice (površ ina oko 300m2) apsorbira hranidbene tvari u krv odnosno limfu. Istim putom apsorbi-

raju se uz šećere, masti, bjelančevine i voda i s njima otopljeni ili vezani

otrovi.




Brzina intoksikacije kroz probavilo ovisi o koncentraciji otrova, fizikal-

no — kem ijskim značajkama otrova (topljivost, raspršenost), te o puno ći i

kiselosti (pH) želuca i crijeva.

P ri u m je tn o m ( pa r en te r a lno m ) un osu o t r ov a b rz ina apso rpcije ovisio m jestu unosa. N ajbrž i je intravenski (iv.) i intram usk ularn i (im.) put.

Vrijeme koje protekne od injiciranja otrova odnosno lijeka do njegove pot- pune i jednoličn e ra spodje le u krvi, tzv. v r i je m e m ije ša n ja , iznosi od 1 do

3 m inute . Injiciranje u ko žu (id.) usporava apsorpciju, tako da je v rijem emiješanja u tom slučaju oko 20 minuta.

Pri u m jetn om — injekcijskom u no su otrova (ili lijeka) u kož u ili mišić brz in a apsorpcije ovisi o koncentracij i otrova i o to plini područja in jiciranja

(proširenost kapilara). Dodavanjem masnih i koloidnih primjesa lijeku iliotrovu usporava se apsorpcija. TJ farmakologiji se taj fenomen rabi da bi selijek apsorbirao dugotrajno i postupno (tzv. depoučinak).

Mjesto djelovanja otrova

O tro v koji je na jed an od o pisanih načina ušao u tijelo mo že djelovati štetno

na jednoj od tri razine.Prva je razina djelovanja otrova na m je stu u la z a ( lok aln a); npr . ošte-

ćuju se koža, pluća, probavilo.

Druga je razina djelovanja otrova u čitav o m ti je lu (sistem sk a); npr .

oštećuje se opći metabolizam antimetaboličnim djelovanjem na pojedine

enzime zajedničke za sve stanice (npr. ATPaza), blokiranjem staničnih

receptora, staničnih organela i jezgre.

Treća je razina djelovanja otrova na m jestu izlučivanja otrova (ekskrecijsko mjesto); npr. bubrezi, sluznica crijeva, mokraćni mjehur.

Fiziološka klasifikacija otrova

Osim tih temeljnih mjesta djelovanja pojedinih otrova, mnogi otrovi kada

uđu u tijelo primarno oštećuju samo neka tkiva ili organe. To se načelo

temelji na specifičnoj fiziologiji pojedinih tkiva i organa tako da se pojedini

otrovi klasificiraju prema fiziološkom načelu (tabl. 8.1.).

Potrebno je naglasiti da mnogi otrovi osim svoga primarnog mjesta

štetnog djelovanja oštećuju i druga tkiva, naročito kod tzv. k ro n ičn e e k sp o -

z i c ij e ( d u g o t ra j n e i z l o ž e n o s t i ) t ij e la o t ro v u .




TABLICA 1. Fiziološka klasifikacija otrova

OTROVI OŠTEĆUJU PRIMJER!

Hematotoksični krvne stanice i krvotvorna tkiva (CO, olovo, citostatici)

Imunotoksični stanice i tkiva imunološkogsustava

(pesticidi, nitrati, nitriti)

Neurotoksični periferno i središnje živčano tkivo (olovo, živa, bromidi)

Hepatotoksični jetru (alkohol, fosfor, selen, arsen,klorirani ugljikovodici)

Nefrotoksični bubrege i mokraćne putove (živa, olovo, kadmij)

Dermatotoksični kožu i sluznice (iritansi — kiseline lužine, klor)

Genotoksični kromosomsku građu i genskustrukturu

(kolhicin)

Mutageni genom i dovode do mutacija(DNA) i prenose se napotomstvo

(hidroksilamin, etilmetan sulfonat,teški metali)

Kancerogeni genom i uzrokuju nastanaknetipičnih — tumorskih stanica

(katran, vinil—klorid, azbest,benz(a)-piren, benzen)

Teratogeni zametni razvoj i dovode domalformacija (nakaznosti)

(talidomid, citostatici)

Onečišćenje okoliša otrovimaPojam onečišćenje okol iša def ini ramo kao svaku kvalitetnu i kvantitetnu

promjerm fi zič kih , kemijskih i bioloških karakteristika osnovnih sastavnica okoliša

(zraka, voda, tla, hrane), što dovodi do narušavanja zakonitosti u ekosustavu, teme

ljenih na mehanizmima samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i ubuduće, na

pogoršanju zdravstvenih, gospodarstvenih i drugih uvjeta života.

U brz an o onečišćenje okoliša od početka prošloga stoljeća u zroko vano jes nekoliko čimbenika.

1) Prv om tehn ološkom revolucijom tj. izum om parnog stroja a po tomstroja s un uta rn jim izgaranjem za m ijenjen je mišićni rad čovjeka iživotinja. Strojevi rade brže i više, te za njihov rad treba sve više p rirodnih sirovina (ugljen, naf ta, rude). Svake se godin e iz Zem ljinekore vadi oko 140 milijarde tona ruda, fosilnih goriva i građevinskogmaterijala s tendencijom stalnog povećanja. Preradom te impozan-tne količine sirovina otpuštaju se ogromne količine plinova i pepela,a ostaje do 40 posto neiskorištenog otpada u tijeku proizvodnje.

Izrađeni proizvodi imaju ograničeno trajanje te se nakon iskorištenosti odbacuju kao nekoristan otpad.

2) Brz im pora stom ljudske populacije u posljednjih stotinjak god ina s jed n e milijard e na 6,5 milijarde stanovnika (d emografska eksplozija)




povećava se ukupna pro izvodnja , a o tp adnim se produktim a onečiš-ćuje okoliš.

3) Prim jena suvrem enih agrotehničkih i agrokem ijskih postupaka u proiz vodnji hrane za sve više stanovnika na našem planetu nam et-nu le su se kao imp erativ. Intenzivn o se upotrebljavaju um jetna gn o-

jiva, zaštitna sredstva pro tiv štetn ika i nam etn ik a. Postignuti su re-zultati »zelene revolucije« s jedne strane, ali i onečišćenje okolišaotrovima (nitrati, nitriti, pesticidi), s druge strane. Zbog preopte-rećenja raznim otrovnim spojevima, mnoge nadzemne i podzemnevode i tla postala su opasna za zdravlje.

Izvori kemijskog onečišćenja okoliša

ZRAKA plinovi, čestice prašine iz industrije, prometala i kućanstava (npr. ugljikovmonoksid, ugljikov dioksid, ozon, ugljikovodici, sumporov dioksid i dr.)

VODA komunalni, industrijski, poljoprivredni, ostali (isto kao i u tlima)

TALA iz onečišćene atmosfere i vodotokova i tretiranjem tla (npr. nitrati, nitriti, _________ pesticidi, olovo, kadmij, kalij, fosfor, bakar) ________________________________

Kruženje otrova u biosferi

Otrovi se pojavljuju u svim dijelovima biosfere — u atmosferi, hidrosferi i

litosferi. Biljke koje rastu na onečišćenim tlima i same postaju onečišćenima.

Preko korijenova sustava odnosno lišća apsorbiraju se štetne tvari. Najčešće su

to sredstva za zaštitu bilja, tj. pesticidi, umjetna gnojiva i teški metali (npr. olovo,

srebro, kadmij, bakar). Apsorbirani otrovi ulaze u plodove, stabljiku i lišće.

Putovi i način onečišćenja (kontaminacije) životinja u načelu su slični

onima u biljaka. Hraneći se biljnom hranom, biljojedi unose u organizam

kroz svoje probavilo i ostatke otrova iz te hrane. U prirodnim hranidbenim

lancima koncentracija pojedinog otrova mnogostruko se povećava u višoj

karici. U pravilu organizmi koji se nalaze na vrhu hranidbenog lanca imaju

i do 100.000 puta veću koncentraciju otrova od početne.

N pr. govedo koje je na paši uz prometnice i hrani se travom bogatom

olovom (iz ispušnih plinova pri izgaranju benzina) ugrađuje olovo iz trave

u svoja tkiva. Č ovjek koji jede tako onečišćenu hranu koncentrira je u svojim

tkivima. Dakle, hrana uzgajana u onečišćenoj biosferi i sama je onečišćena i prenosi se novom konzumentu .

Potrebno je naglasiti da majka za vrijeme dojenja mlijekom predaje

dojenčetu neke otrove topljive u m astima (liposolubilni otrovi) koje je na-

kupila tijekom života iz biosfere ili radeći u proizvodnji s otrovima bez




dov oljnih za štitnih m jera (npr. klorirani ugljikovodici u proizvod nji pesticida, detergencije u proizvodnji sredstava za pranje).

Glavne skupine otrova koje štete zdravlju ljudi

Znanost poznaje oko dva milijuna kemijskih otrovnih spojeva, a od njih seoko 100.000 upotrebljava kao komercijalni proizvodi diljem svijeta. Tomutreba dodati oko 8.600 aditiva za ljudsku p reh ranu, oko 3.400 spojeva koji serabe u proizvodnji kozmetičkih sredstava te oko 1.000 temeljnih spojeva izkojih se pripremaju oko 10.000 komercijalnih pripravaka pesticida. Godišnja

pro izvodnja svih navedenih sredstava danas pre m ašuje 200 m ilijardi tona, što je dvostruko više nego 1960. godine. N avedenim količinam a pro iz vedenih otrovnih kem ijskih spojeva treba

dodati i količine oslobođenih otpadnih otrovnih tvari nastalih antropogenimdjelovanjem koje se otpuštaju u atmosferu, hidrosferu i /ili litosferu.

TABLICA 8.2. Najčešći kem ijski onečistači koji štete zdravlju

UGLJIKOVI OKSIDIDUŠIKOVI SPOJEVI

SUMPOROVI SPOJEVIUGLJIKOVODICIOZONMETALI

Ugljikov dioksid, Ugljikov monoksid

Dušik, Dušikovi oksidi (NO i NO2), Amonijak, Nitrati, Nitriti,Nitrozamini, Nitrozamidi

Sumporov dioksid, Sumporovodik

Metan, Halogenirani (tzv. freoni) — CFCI3 , CFCI2, CF2CI2Ozon

ŽIVA (Hg) Metil—živa, dimetii-živa, Kloridi žive (HgCte),Sulfid žive

OLOVO (Pb) Tetraetil olova, Tetraoksid olovaKADMIJ (Cd) Sulf id kadmija, Jodid, bromid ili klorid

kadmija, Oksid i hidroksid kadmijaBAKAR (Cu) Sulfat bakra, Hidroksid bakra, Karbonat

bakra, Oksiklorid bakraCINK (Zn) Sulfid cinka, Silikat cinka, Oksid cinka,

Cinkov fosfid, Cinkov kromid i bromidARSEN (As) Trioksid arsenaALUMINIJ (Al) Klorid aluminija

DETERGENCIJE Alkil benzen sulfonat (ABS), Polifosfati, Tenzidi, Nitriltrioctenakiselina

POLIKLORIRANI BIFENILI (PBC)PESTICIDI Vidi tablicu 3.FENOLI Fenol, Krezol, Timol

OSTALI Fluor (F), Klor (Cl), Mangan (Mn), Fosfor (P), Azbest, čestice _____________________ (ugljena, kamena, brašna, azbesta) _____________________




TABLICA 8.3. Klasifikacija pesticida

Skupina Podskupina Suzbija

MIKROBIOCIDI Baktericidi bakterijeVirocidi viruse

FUNGICI Dl gljivične bolesti

FITOCIDI Algicidi alge

Herbicidi — selektivni korovnu vegetaciju

neselektivni ostalo bilje

ZOOCIDI Insekticidi — neselektivni kukce

Akaricidi grinje, paukeNematocidi obliće

Limacidi puževe

Moluscidi mekušce

Rodenticidi — neselektivni glodavce

Muricidi miševe, voluharice

Raticidi štakore

Avicidi ptice

HOMOCIDI bojni otrovi protiv ljudi

P e s tic id i su sintetske, rjeđe prirodne, selektivno toksične tvari, nam ije-njene suzbijanju (ubijanju) štetnih mikroorganizama, gljivičnih, biljnih iživotinjskih štetnika i nametnika.

Riječ pesticid izvedenica je od latinskih riječi: pest — bolest, kuga, napast,

i cedo, cedere — ubiti.

Patofiziološki učinci otrovanja

Otrovi koji su na neki od prije opisanih načina uneseni u organizam ulazeu interakciju na molekularnoj, staničnoj, tkivnoj i organskoj razini. Interak-cija se odvija na dvojako: (a) kao slaba ionska veza koja je u prav ilu rev erzi- bilna i (b) kao jaka kovalentna veza koja je u pravilu irevezibilna. N ačinkemijske veze otrova i strukture u tijelu ne određuje stupanj otrovnosti i

posljedice u tijelu. Stupanj oštećenja zdravlja otrovane osobe ovisi o vitalnojvažnosti biokemijskih i fizioloških procesa u stanicama koje čine pojedinatkiva i organe, a koje su u interakciji s otrovima.

U tablici 8.4. i 8.5. sum iran i su najčešći učinci ne kih otrova iz okolišana fiziološke sustave čovjeka. Treba naglasiti da su navedeni učinci samo




okvirni jer stupanj oštećenja fizioloških sustava ovisi o kemijskom spoju pojedin e skupin e otrova, o koncentracij i i vrem enu izlagan ja tijela o trovu(ekspozicija otrovu), mjestu unosa otrova te dobi i spolu otrovane osobe.

N avedeni podaci odnose se uglavnom na suble ta ln e doze otrova koje un o -simo u tijelo pićem, hranom, inhalacijom ili preko kože iz onečišćenogokoliša.

TABLICA 8.4. Najčešće patofiziološke posljedice otrovanja nekim skupinama otrova

iz okoliša

OTROVI NAJCESCI IZVOR PATOFIZiOLOŠKI UONCiUGUIKOVI OKSIDI izgaranje

plinovi prometalaotežano disanje (gušenje)

blokira hemoglobinDUŠIKOVI SPOJEVI izgaranje

umjetna gnojiva

procesi truljenjaurin

oštećuju bubregeuzrokuje probavne smetnjeotežano disanje (hipoksija)oštećenje kn/ nih kapilara

ZIVA živini pesticidi

proizvodnja nafteslabi imunološka reaktivnostoštećuje spermatogenezuoštećuje živčani sustav i vid

OLOVO sačmabenzin s tetraetilolovompušenje

oštećuje središnji živčani sustavhemoliza eritrocita (anemija)

oštećuje nefrone bubregaKADMIJ proizvodnja kovina

ispušni plinovipušenje

oštećuje bubregeuzrokuje hipertenzijuuzrokuje degeneraciju testisa

remeti sintezu vitamina Ahipertrofija nadbubrežne žlijezde

BAKAR uporaba modre galice u

vinogradarstvu

hemoliza (hemolitička žutica)

oštećuje jetru i bubrege

povećava razinu kortizonaCINK legure (bronca, mjed)

pocinčane cijevi

uzrokuje gubitak teka ipovraćanjeuzrokuje gubitak vode

PESTICIDI poljoprivreda oštećuju hematopoezuuzrokuju anemijeslabe imunološku reaktivnost

smanjuju oplodnost spermijaDETERGENCIJE kućanstva

kemijska industrijaslabokrvnostpovraćanje, proljevi

OZON (prizemni) prometala oštećuje dišni sustav




TABLICA 8.5. Najčešća simptomatologija otrovanja nekim otrovima iz okoliša

SIMPTOMATOLOGIJA OTROVNI SPOJEVI

ALERGIJA pesticidi, lijekovi, čestice prašineANEMIJA (slabokn/ nost) bakar, kadmij, olovo, klorirani ugljikovodici

DEPRESIJA (potištenost) arsen, nitrati/ nitriti, olovo, cink, ureja, atrazini,klorirani ugljikovodici, aflatoksin

DISPNEJA (otežano disanje) amonijeve soli, rodenticidi, cijanidi, nitrati/ nitriti

EKSCITACIJA (podraženost) cijanidi, olovo, strihnin, fluoracetat

HEMOUZA (raspadanje eritrocita) bakar, olovo, dinitrobutilfenol

IMUNOSUPRESIJA DDT, paration, atrazin, lindan, piretrin, malation,

antibiotici, kortikosteroidi, salicilati, aluminij,berilij, krom, kobalt, cink, dioksin, olovni acetat,alifatski ugljikohidrati, aromatski ugljikovodici,kokain, metadon, etanol, kanabidiol, duhanski dim

KOLIKA (grčevi probavila) arsen, bakar, cinkfosfid, olovo, nitrati/ nitriti,dioksin, kiseline, lužine, fenol

POVRAĆANJE / PROLJEVI rodenticidi, karbamati, kadmij, arsen, živa, fosfidcinka, organofosforni insekticidi

TREMOR MIŠIĆJA (drhtanje) cijanidi, karbamati, olovo, organoklorni i

organo-fosforni pesticidi, triazini, živa

Detoksikacija otrova

Detoksikacija otrova uključuje različite postup ke za razgradn ju (degradaciju)otrova u manje otrovne spojeve ili u neotrovne spojeve u organizmu ili u prirodi.

U prirod i se detoksikacija zbiva hidrolitički (vodom), fo to li ti čld (svje-tlom), te rm o lit ičk i ( toplinom), r jeđe piro li t ičk i (pri visokim temperatu-

rama) i m ik ro b io lo šk i (bakterijama kojima otrov služi za njihov metabo-lizam).

U orga nizm u se detoksikacija obavlja prim arno u stanicam a jetre , i tospecifičnim mikrosomalnim enzimima te raznim biokemijskim i biofizikal

nim postupc ima (oksidacija, redukcija, sintetsko konjugacijske reakcije, pro -mjenom površinske napetosti, povećanjem aciditeta i dr.). Otrovi se djelo-

mice detoksiciraju u površinsk im slojevima kože — fotolitički, u crijevu —mikrobiološki, te u ostalim stanicama — hidrolitički i ponešto termolitički

(na 36,5 °C).

Svaki organizam (vrijedi i za ekosustav) ima svoj kapacitet detoksikacije. Ako je unos otrova u organizam veći od kapaciteta detoksikacije u




odre đen om vrem en sko m intervalu, nakupljat će se otrov u organizm u (aku-

mulacija otrova) i dovesti to patoloških promjena, odnosno do težih oblika bolesti s m ogućim sm rtn im ishodom . Suprotn o, ako je unos otrova m anji

od kapaciteta detoksikacije količina otrova se u sustavu smanjuje. Koncen-tracija se otrova u sustavu ne mijenja ako je količina un ese no g otrova izjed-

načena s detoksikacijskim kapacitetom.Dakle, svi otrovi koji su ušli u organizam ne ostaju u njemu, već se neki

od njih izluče iz tijela, neki se detoksiciraju, a organizam s vremenomostvaruje sposobnost navikavanja na neke otrove, što dovodi i do stjecanja

ovisnosti (npr. na nikotin, alkohol, drogu). Organizam navikao na otrov proživljava teške apstinencijske krize uskra ti li m u se uobičaje na dnevna doza

tog otrova.Dugotrajno izlaganje tijela istom otrovu oštećuje fiziološki sustav, ali i

sam u je tru , čije stanice p ostu pno propadaju (degeneracija i/ili ciroza jetre ),

najčešće s letalnim ishodom.

Umjesto zaključka

U ovom prikazu opisani su neki važniji otrovi koji su proizvodi ljudskedjelatnosti, a koji i u subtoksičnim dozama mogu postupno više ili manje

štetiti ljudskom zdravlju. Treba na kraju spomenuti i ostale abiotičke čim-

benik e iz našeg okoliša , koji ta kođer štete zdravlju ljudi — ra d ija c ijsk oonečišćenje u dva oblika: elektromagnetsko i korpuskularno, a prema po-

drijetlu m ože biti iz prirodn ih i um jetnih izvora. S pom enim o ovdje i štetni

učinak rendgenskih, alfa, beta, gama, neutronskih i ultraljubičastih zraka

(raaijacijska bolest, mutacije, kancerogenost).Sve više ima dokaza o pojavi leukemije i pojedinih skupina tumora

uzrokovanih e lek tromagnetsk im po ljima, tj. e lek t ro m ag n etsk im sm og om(mobiteli, dalekovodi, radio, TV i radarske antene). Ljudskom tijelu nadalje

šteti buka odnosno preglasni zvukovi i šumovi, a osobito stresno djeluju

zvukovi visokih frekvencija.Valja dodati i podatak o ostalim fizikalnim i geografskim čimbenicima

koji također mogu štetiti zdravlju, a to su pretjerana hladnoća, pretjeranatoplina, povećana vlažnost zraka, električna struja, nad m orska visina, h iper

barički uvje ti, hip obarički uvjeti, klimatski uvje ti i dr.




L I T E RA T U RA

1. Albert, A. (1995) Selective Toxicity, Chap man and Hali, London, N ew York.

2. Calow, P. (1994) Hanđbook o f Ecotoxicology, Blackwell Science, Oxford.3. Springer, O. P. (2000) /ed. /, Čovjek i okoliš, Priroda, 875877.

4. Springer, O. P. (2001), Osnove ekologije i ekotoksikologije, Profil, Zagreb.

5. Walker, C. H., Hopkin, S. P., Sibly, R. M., Peakall, D. B. (2001) Priticiples o f Ecotoxicology,

Taylor and Francis, London.




ZBRINJAVANJE OTPADA

Dr. sc. Viktor Simončič, Sisak

U laičkom se smislu pod pojm om o tp a d razumijeva sve ono što se u

određe noj aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U stručno ad

ministrativnom smislu pod pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji

nastaje u kućanstvima i industriji. Tekući otpad (otpadne vode i muljevi) te

radioaktivni otpad pripadaju u vrste otpada koje se zbog svojih svojstava,

načina uklanjanja ili zbog povećane potencijalne opasnosti u pravilu zbri-njavaju na poseban način i pojm ovno ne pripadaju u grup u k rutog otpada iz

kućanstava i sličnog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za razliku od

pojm a otp ad, pod kojim se razumijevaju pojedinačno, ili u sm jesi sve vrste

krutog otpada koji nastaje u kućanstvu i industriji (papir, staldo, metal, krpe,

drvo, mineralne i organske tvari, razne druge tvari, ....) dodaje atribut kojim

se točno određuje vrsta: otpadna voda, otpadni mulj, radioaktivni otpad itd.

Prema Z a k o n u o otp a d u (N N 34/95.) o tpadom se smatraju predmeti

i stvari koje je fizička ili pravna osoba odbacila, namjerava ili ih m ora odbaciti.Ta definicija nije cjelovita i trebala bi se promijeniti tako da se odnosi samo

na tvari i/ili predmete, koji su točno klasificirani u posebnom katalogu

o tp ad a. T o je p otrebno u prvom redu zbog toga što m oderno zakonodav-

stvo temelji područje otpada na istim zakonitostima koje vrijede i za slobo-

dan pro tok robe i usluga, pa treba prec izno odred iti što otpad jest, a što nije.

To znači da se s otpadom mora postupati, uz obveznu brigu o okolišu, što

prem a propisanim te hničkim standard im a koji uklju ču ju i postu panje u

ekon om ski najpovoljnijim uvjetima. T o pak posebno stimu lira industriju da pronalazi (tehničk i i organizacijski) najbolja rješenja: slično kao što to zbog

konkurentnosti na tržištu radi u proizvodnom procesu.




Otpad se po mjestu nastanka dijeli:

® n a k o m u n a ln i o tp a d — to je otpad i z kućanstva, otpad koji nastaje

čišćenjem ja vn ih površina i otpad sličan otpadu iz kućanstava koji nastaje u

gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima

• n a t e h n o l o š k i o t p a d — to je otpad koji nastaje u proizvodnim procesima

u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količinama, sastavu

i svojstvu razlikuje se od komunalnog otpada.

O tpad j e po svojstvima:

@ Opasni o tpad to je otpad naveden u posebnim dodacima Zako na o ratifi

kaciji Konvencije o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu

odlaganju ( N N — Međunarodni ugovori 3/94.; sukladno međunarodnoj praksi). Sadržava tvari koje imaju jedno od ovih svojstava: eksplozivnost,

reaktivnost, nagrizanje, podražljivost, štetnost, toksičnost, kancerogenost, muta-

genost, teratogenost, ekotoksičnost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova kemij

skom reakcijom ili biološkom razgradnjom. Komunalni i tehnološki otpad

svrstavaju se u opasni otpad ako sadržavaju tvari koje imaju jedno od spome

nutih svojstava.

© I n e r tn i o tp a d — to je otpad koji uopće ne sadržava ili sadržava malo tvari

koje pod liježu fizik aln oj, kemijskoj i biološkoj razgradnji pa ne ugrožava okoliš.

Kao sinonim za otpad često se rabi izraz smeće, kojim se inače označujei pomiješani otpad iz kućanstva, industrije itd.

Katalogom otpada, koji izvorno potječe iz prava okoliša Europske zajed-nice (D irectiva 74/442/EEC) d an je popis 20 djelatnosti koje gene rirajuotpad, naziv svih vrsta otpada koje nastaju pri pojedinoj djelatnosti (oko

600, od čega oko polovice čini opasni otpad), te prijedlog mogućih postupaka obra de otpada. D je latnosti i vrs te otpada navode se pod klju čn im

bro jevim a, a kao m ogući postu pci obrade navode se: kem ijskof iz ikaln i postu pci (K/F), bilošk i (B), te rm ički (T ) i ostali (O ). Tako se npr. »Otpad

od proizvodnje, formulacija, prodaje i primjene premaza (boje, lakovi i staklasti

emajli), ljepila, sredstva za brtvljenje i tiskarske boje« navodi pod Idjučnim

brojem 08 00 00, a jed n a od vrsta otpada iz te grupe »otpadne boje i lakovi

bez halogenih otapala« pod ključnim brojem 08 01 02, s preporučenimterm ičk im (T) načinom obrade.

K ol ič ina i sas tav ko m u na lno g o tpa da , po stanovniku ovise o ekonom-

skom stup nju razvoja društva. Sto je jedn a zemlja razvijenija, to je količinaotpada po stanovniku veća. S obzirom na sastav, prevladavaju materijali od



ZBRINJAVANJE OTPADA 145

ambalaže, otpad je rastresitiji i ima veću ogrjevnu moć. Ekonomski najraz-vijeniji stvaraju između 0,8 i 2,2 kg otpada po stanovniku na dan, a manjerazvijeni između 0,3 i 1,0 kg/stanovniku/danu. Sedmina stanovnika u razvi-

jen im zem ljama stvara tre ćinu ukupnog kom unaln og otpada. U natoč na-stojanju da se komunalni otpad smanji, njegova količina po stanovniku rastei u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju. Godišnja stopa rasta iznosi

više od 3%.

TABLICA 9.1. Količine kom unalanog otpada1

Količine otpada po RAZVIJENE ZEMLJE ZEMLJE U RAZVOJUstanovniku 0,8 — 2,2 kg/dan 0,3 — 1,0 kg/dan

0,29 — 0,8 t/ godišnje 0,11 — 0,36 t/godišnje

TABLICA 9.2. Svojstva i sastav otpada

Svojstvo Razvijene zemlje Zemlje u razvoju

Gustoća (kg/ m3) 100 — 200 200 — 500Vlažnost (% težinskih) 20 — 40 40 — 80

Ogrjevna vrijednost (MJ/ kg) 8 — 12 3 — 10

Veličina komada (% većihod 50 mm)

10 — 85 5 — 35

Sastav (% težinski)

Papir, karton 20 — 40 1 — 30

Staklo, keramika 4 — 10 1 — 10

Metali 3 — 13 1 — 5Plastika 4 — 10 1 — 8

Koža, guma 1 — 5 1 — 5

Drvo, kosti, slama 1 — 5 1 — 5

Tekstil 2 — 5 1 — 10

Biootpad 20 — 50 40 — 85

Opasni otpad 0,5 — 3 0,5 — 1,0

Razni inertni otpad 1 — 20 1 — 40

1 Vladimir Potočnik, Obrada komunalnog otpada — svjetska iskustva, MT G Consulting, Zagreb,1977.




Razlike u količinama tehnološkog otpada višestruko su veće u korist

indu strijski razvijenih zemalja. God išnja količina industrijskog otpada u raz-

vijenim zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a unerazvijenima mogu biti čak i manje od količina komunalnog otpada.

Gospodarenje otpadom

Problemi vezani uz otpad nisu novi. Oni su samo s razvojem velikih naselja

i industrijalizacijom postali veći i teže rješivi. Covjekje otpad praktički počeo

stvarati od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uočena opasnost od n ek on -trolirano g odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Aten i je oko 500. godine

prije Krista donesena prva poznata odre dba o zabrani bacanja otpadaka na

ulicu, a postojala su i odlagališta smeća, koja su morala biti udaljena najm anje

oko 2 lem od gradskih zidina.U srednjem vijeku odnos prem a smeću bio je m nogo neodgo vorniji i otpad

je završavao jednosta vno na ulici. T ek s početk om industr ijske ere, s pojavom

sve većih količina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve zahtjev-

niji glede zbrinjavanja, gradske uprave su se počele brinuti o otpadu. Načinzbrinjavanja otpada kakav je danas pozna t počeo se uvoditi u velikim eu rop -

skim metropolama tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća, a npr. prvo

naplaćivanje odvoza otpada u Beču od građana, kao proizvođača otpada,

uved eno je tek u tridesetim godinam a prošlog stoljeća.

TABLICA 9.3. Usporedba potrošenih količina sirovina i energije za proizvodnju

nekih dobara upotrebom prirodnih sirovina i upotrebom sekundarnih sirovina (% smanjenja)

Sirovina/ energent Aluminij Čelik Papir Staklo

Energija 90 — 97 47 -7 4 23 — 75 4 — 32

Onečišćenje zraka 95 85 72 20

Onečišćenje vode 97 76 35 —

Rudarski otpad — 97 80Upotreba vode — 40 58 50

Investicijski troškovi 25 — 50 25 — 50 50 —

Pogonski troškovi 10 — 30 10 — 30 — —




Suočene sa sve većom količinom otpada, ali i svjesne materijalnih i

energetsk ih svojstava pojedin ih vrsta otpada, un atrag 2030 godina počele su

gradske vlasti uvoditi sustave za g os p o d ar en je o tp ad o m . P od tim se poj-

mom razumijeva ekonomski i po okoliš razumno upravljanje cjelokupnim živo tnim

vijekom/ciklusom otpada — od njegova nastanka, skupljanja, prijevoza, iskorištavanja,

obrađivanja i odlaganja, u skladu sa zakonskim obvezama i s odgovornosti. Sinonim

za pojam gospodarenje otpadom jest z b rin ja v an je o tp ad a, iako neki autori

nalaze suštinsku razliku između ta dva pojma.

Organizirano s k up ljan je o tp a d a je prvi korak gospodarenja otpadom.

U razvijenim je zemljama organiziranim skupljanjem kom unalno g otpada

obuhvaćeno više od 90 posto ukupne populacije (česte su najrazvijenije

zemlje gdje je organiziranim skupljanjem obuhvaćena gotovo cijela popula-

cija), a u zemljama u razvoju u prosjeku jedva trećina. N esk up ljen i otpad

završava dos lovno svagdje u okolišu. Samo malo zemalja je do sada, radi što

racionalnijeg iskorištavanja pojedinih vrsta otpada, organiziralo odvojeno

sk u p lja n je pojedinih vrsta otpada već na m jestu nastanka — u kućanstvima.

Najčešće se radi o sustavu odvojenih spremnik a (konte jnera) za papir, staklo,

plastiku i organslđ dio otpada , koji se nalaze u svakom kućanstvu ili za jed-

nički za pojedine kuće odnosno sklopove kuća. Dio komunalnog otpadaodvojeno se skuplja i na principu donošenja otpada na tzv. ekootoke ili

reciklažne centre. U njih građani mogu donijeti i druge vrste otpada:

različita neiskorištena kemijska sredstva koja se upotrebljavaju u kućanstvu,

stare baterije, metal, stare lijekove...

Prije industrijske upotrebe ovako skupljeni m aterijali moraju se sortirati,

je r je inače teško postići da se u pojedin om spre m nik u ne nađe i nešto što

se ne bi smjelo u njemu naći. Udio izdvojenih otpadnih materijala ovisi o

organiziranosti u društvu i o kulturi življenja. Postoje zem lje u kojima se nataj način sm anji ko ličina otpada koji treba kasnije ob raditi i/ili od ložiti i više

od 50 posto (Austrija, Nizoz emska, Danska). O dvo jeno skupljanje pojedinih

vrsta otpada u pravilu je skuplje od skupljanja mješovitih vrsta otpada (po-

sebni spremnici, logistički složeniji i skuplji način skupljanja zbog nasipnih

gustoća pojedinih materijala i si.). U zbrinjavnaju/preradi pojedinih vrsta

otpada troškovi m ogu biti niži (papir, staklo, metal), ali i zna tno viši (plastika)

od troškova klasičnog odlaganja (bez predobrade ili proizvodnje istog mate-

rijala od recikliranog materijala — osobito plastike).Posebna je kategorija otpada u sustavu odvojenog skupljanja i prerade

a m b a la ž n i o tp a d . D a bi se smanjila količina ambalaže i ambalažnog otpada,

Europsk a un ija je don ijela poseb nu direktivu (94/62/EC), kojom su svi oni




koji ambalažu stavljaju na tržište obvezani da se pobrinu za njezino zbri-

njavanje. P roizvođači ambalaže m oraju osigurati najmanje 50 posto, a najviše

65 posto prerade/iskorištavanja otpadne ambalaže, pri čemu treba materijal-no (izravno) reciklirati najmanje 25 posto ukupne ambalaže, a pritom od

svakog od ambalažnih materijala (papir i karton, plastika, drvo, metal, staldo,višeslojni materijali) najm anje 15 posto m aseno g udjela. Ispunjen je tih uvjeta

nije jednostavno, ali je postalo obvezom za svaku državu koja namjerava

posta ti članicom E U a.

Obrada otpada

N apredni sustav i zb rinjavanja otpada u pravilu predviđaju različite tehnolo-gije iskorištavanja svojstava otpada (sirovinska, biološka, energetska), a ufunkciji smanjenja (i) količina koje se moraju odložiti i (ili) smanjenja ne-gativnih učinaka otpada koji se treba odložiti (emisije deponijskog plina, procjedne vode). Očekivana prim jena nove zakonske obveze u državam aEUa, po kojoj udio organskog ugljika u odloženom otpadu ne bi smio biti

veći od 5 posto, bitno će povećati predobradu otpada prije odlaganja.Pri tome se razlikuju tehnologije koje se temelje na (a) mehaničkoj

(izdvajanje k orisno g dijela otpada), biološkoj (biološka razgradnja organskogdijela otpada) i (b) termičkoj obrad i (u ku pn og dijela otpada ili samo jed no gdijela, koji prije toga može biti obrađen drugim postupcima (a)).

(a) M E H A N I Č K O B I O L O Š K A O B R A D A

N a tržiš tu posto je različite izvedbe ove tehnologije. O snovni prin cip sastojise u izdvajanju pojedinih vrsta otpada koji se mogu sirovinski iskoristitikasnijom biološkom obradom organskog dijela otpada, pri čemu se raz-građuju lakorazgradivi dijelovi. Tako se smanjuje i potreban deponijski vo-lum en i neželjene pojave vezane uz odlaganje neob rađe nog otpada (stvaranjedeponijskog plina i procjednih voda).

Prim jeno m m ehan ičkobioloških postupaka može se postići veliko sma-njenje volumena obrađenoga komunalnog otpada — često i više od 50 do70 posto.

Kao biološki pos tupci razgradnje u ob zir dolazi kom postiranje (najčešće)i fermentacija (rijetko).

Ko m postiranje otpada je prim jer aerobnog postupka biološke obrade

(postupak razgradnje uz prisutnost zraka/kisika), pri čemu se kao proizvod




dobiva kompost, a fermentacija je anaerobni postupak (bez prisutnosti kisi-ka), pri čemu se kao proizvod dobiva bioplin.

Proizvedeni se kompost u mehaničkobiološkom postupku, zbog

nečistoća, ne upotrebljava u poljoprivredi, nego se odlaže odnosno upotreb-

ljava za prekrivan je deponija. Samo ako je ulazn i organski m aterijal čist (prije

svega čistoća glede teških metala i teško razgradivih organskih tvari) nastali

kompost se može rabiti za proizvodnju hrane.

Oba postupka se mogu provesti ekološki prihvatljivo glede utjecaja na

širi okoliš. Glavni problem pri kompostiranju mogu biti neugodni mirisi, te

je poželjno pogone locirati bilo dalje od urbanih cjelina, bilo provesti dodat-

ne mjere zaštite (izbor tehnologije, provođenje tih mjera u zatvorenim pro-

storima i biofiltriranje procesnog zraka).

Kompostiranje

Aerobsia biološka obrada — k o m p o s tira n je obavlja se u slo bodno na-sutim hrpama organskog otpada koji se prevrće, rastresa i pre ma potrebi

vlaži. Proces biorazgradnje traje od 10ak tjedana pa i do nekoliko mjeseci.Ubrzano kompostiranje već usitnjenog i navlaženog organskog otpada

postiže se ra znim vrs tama uređaja i tehnolo ških postu paka u kojima se stalno

održavaju optimalni životni uvjeti (često) posebnih kultura mikroorganiza-ma (temperatura, vlaga, kisik i pH).

Otpad se može miješati s različitim dodacima, npr. s kanalizacijskimmuljem.

Kompostiranjem miješanoga komunalnog otpada (kada se ne radi o

čistom, samobiorazgradivom dijelu) proces razgradnje traje najčešće dulje,teže se kontrolira, a konačni proizvod — kom post je slabije kakvoće i s

prim je som veće količine otp adnog materijala, koji naknadno treba izdvojiti.

Smatra se svrsishodnom — kada ne postoje sofisticirane tehnologije

zbrinjavanja otpada — obrada dijela organskog otpada (kom postiranje), prije

svega zelenog odreza, otpada s tržnice i groblja te drugog organskog otpadakoji nastaje u većim količinama.

Sporo kompostiranje, u slobodno nasutim hrpama, koje se prevrću od-

nosno rastresaju i eventualno vlaže, može se provesti gotovo bez posebneopreme.

Da bi se smanjila količina otpada preporučuje se potaknuti i poučiti

građane da sami kompostiraju vlastiti dio organskog otpada. Tako mogu




pro izvesti vlastiti kvalitetan kompost , bez značajnijeg ulaganja u oprem u, s

minimalnim vlastitim radom.

Fermentacija

A na er ob na b io lo ška ob r ada o tpa da — f e r m en tac i j a počela se p rimje-

njivati 80ih godina prošlog stoljeća. Rjeđe se primjenjuju u obradi krutog

otpada, a češće u obradi muljeva iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i

nekih drugih vrsta industrijskih otpada. Bioplin, kao glavni produkt fer-

mentacije, ima cca. 60 posto ogrjevne moći prirodnog plina, a sastoji se od

55 do 70 vol. % metana, 4427 posto ugljikova oksida, manje od 1 postovodika, a ovisno o ulaznom materijalu i do 3 posto sumporova vodika.

(b) TERM IČKA OBRA DA

Te rm ička obrada je djelotvoran, ali i relativno skuplji način obrade ko m u-

nalnog otpada. Prvi kontrolirani način spaljivanja kućnog otpada testiranje

1874. godine u N otting ha m u u Engleskoj. U dio termičke obrade u ukupnoj

obradi kom una lnog otpada raste u razvijenim zemljama i nerijetko se njomezbrine/obradi i 50 posto uku pnih količina kom unalno g otpada. U ku pn o jeizgrađeno oko 3000 uređaja za spaljivanje otpada, od čega više od polovice

u Japanu (nužnost redukcije volumena otpada zbog nedostatka prostora za

odlaganje). U Eu rop i je izgrađeno više od 600 palionica.

O snov ne vrste termičke obrade otpada jesu:© spaljivanje (potpuna oksidacija organskih k om ponena ta otpada), pri

čemu oslobođena energija služi za proizvodnju električne i toplinskeenergije (zastupljeno u 99 posto postupaka termičke obrade) i

® piroliza (otplinjavanje/tinjanje — termička razgradnja organskih ko m - ponenata bez prisutn osti odnosno uz kontro li rani doto k zraka). Kao pro izvod se dobiva pirolitički plin, čijim se izgaranjem dobiva energijate kruti i/ili tekući ostaci (katrani), koji se eventualno također moguiskoristiti (zastupljeno u samo oko 1 posto postupaka termičke ob ra-de).

Sa stajališta okoliša, spaljivanje je, uz uvjet m aksim alnog čišćenja dim nih

plinova te iskorištavanja oslobođene energije, jedno od najprihvatljivijihrješenja. Oba ova uvjeta danas su ispunjena u svim novijim palionicama.

Budući da su ulaganja vrlo visoka, ova tehnologija dolazi u obzir prijesvega u većim aglomeracijama. Danas se palionice grade uglavnom za veće




kapacitete (u pravilu iznad 100.000 tona otpada), iako postoje intencije i za

gradnju manjih kapaciteta (oko 20.000 tona/na god.).

Odlaganje

O dlaganje otpada je neizbježna karika svakog sustava zbrinjavanja otpada, a

ponekad i jedin a.

Te hn ika odlaganja otpada posljednjih se desetak godina vrlo brzo razvi

ja la . ^

Č lanice E U a još su 1994. godine prihvatile propis o izgradnji trajnih

odlagališta otpada, a u pripre m i je i novi propis o odlaganju otpada. N jim e

će se ograničiti odlaganje otpada koji bude sadržavao više od 5 posto ugljika

organsk og podrijetla.

Otpad koji se odlaže vrlo je aktivan. Procesom raspadanja organskog

dijela nastaje de p o n ijsk i plin , a u dodiru otpada s vodo m nastaju pro c je d

n e v o d e .

U pravilu se, s obzirom na mogući utjecaj otpada na okoliš, deponiji

razvrstavaju u dvije k a te g o rije I. (za zahtjevniji otpad: sve vrste kom un alno g

otpada i neke vrste industrijskog otpada) i II. (za manje zahtjevni otpad).

Zahtjevnost se glede tehničkih mjera određuje na osnovi sastava eluata.

Odlagalište mora imati osigurano brtvljenje s donje i gornje strane, prihvat

i pročišćavanje procjednih voda i osiguran sustav otplinjavanja s mogućnosti

upotrebe deponijskog plina (do sada nije bio uvjet).

Sve veći tehničkotehnološld zahtjevi za izvedbu odlagališta kako bi se

spriječilo du go ročno onečišćenje okoliša, stalno povećavaju troškove od laga-nja, a istodobno sve manja nasipna gustoća neobrađenoga komunalnog ot-

pada (sve veći udio ambalažnog materija la ) zahtijeva sve veće površ in e zem -

ljišta za odlaganje.

Kako će odlaganje otpada i dalje ostati neizbježan posljednji segment u

sustavu gospodarenja otpadom, nastoji se na odlagalište odlagati samo doista

nužne količine otpada sa što manjim negativnim potencijalom na okoliš.

U donjoj tablici dan je pregled troškova po jedinih faza zbrinjavanja

kom unalnog otpada.




TABLICA 9.4. Pregled troškova za različite fa ze zbrinjavanja otpada u E C U /to ni

Aktivnost EU prosjek

gusto/ rijetkonaseljeno

Francuska

(prosječnevrijednosti)

Maribor2

min./max.

Ljubljana3 Istra4 Sisak

Skupljanjemješovitog otpada

— ruralno područje

51/ 82 60(prosječna

naseljenost -odvoz iz

pojedinačnihkuća)

63 35

Odvojenoskupljanje otpada

44/ 70 120(prosječna

naseljenost -odvoz iz

pojedinačnihkuća —

vrijedi samoza koristandio otpada)

20/30

Recikliranje/ sistemdonošenja na

ekootoke

80 40/80 5

Spaljivanje 150 75— 110 125/175 80-150 30

Kompostiranje/ fermentacija

100 75/100 35/60

Odlaganje 95 95 120/ 150 17 28

Sanacija (uređenje) odlagališta

Kad je riječ o neuređenim odlagalištima otpada postoje dvije tehničke mo-

gućnosti rješenja problema:

(1) osiguranje i uređenje odlagališta, bez obrade odloženog otpada, pričemu se štetni utjecaj postupno smanjuje u duljem razdoblju te

2 »Koncept gospodarenja z odpadki«, CE G O R, M aribor, 1996 (Prepared by D r. In g. StrefTen, Ge r

many).3 • »Strategija ravnan ja z odp adk i v Ljub ljani in Ljub ljans ki regiji«, Ljubljana, 1998 (Pr epa red by IBE,

Slovenia);

4 »Sustav gospodarenja otpadom u Kvarnerskom i Istarskom području, 1996 (Prepared by Ramboll,Denmark) .

5 Program gospodarenja otpadom grada Siska, 1995, (Prepared by ZG O , Croatia).




(2) sanacija odlagališta, koja obuhvaća ob radu i iskorištavanje m aterijalai energije odložen og otpada, pri čem u se utjecaj sm anjuje i potpu nouklanja u relativno kratkom razdoblju. Pri tome se nude rješenja»insitu« (na mjestu) i »exsitu« (izvan mjesta).

• Rješenje »insitu« podrazum ijeva iskopavanje otpada, čišćenje sta-re lokacije i odlaganje na novouređenu lokaciju/plohu, s moguć-nosti zatvaranja odlagališta uz provođenje nadzora.

© Rješenje »ex—situ« podrazum ijeva prijevoz otpad a do po strojenjaza obradu (najčešće termičku) ili djelomičnu obradu (neki od

mehaničkobioloških postupaka) te odlaganja na neku drugu lo

N a tržištu se prije nekoliku godina po javila tehnolo gija pod nazivom»biopuster«: u tijelo neuređenog deponija pod pritiskom se udarno upuhujesmjesa zraka obogaćena kisikom. U tijelu deponija ana erobni procesi prev o-de se u aerobn e ub rzanim postup kom razgradnje organske tvari. Tako se beziskopavanja odlagališta odloženi otpad može inertizirati.

Stanje u Hrvatskoj

Ukupna količina novonastalog otpada u Hrvatskoj7 procjenjuje se na 9 mi-lijuna tona na godinu (oko 2 tone po stanovniku na godinu), a njegovastruktura prikazana je na slici 9.1.

izdvojenesekundarnesirovine

Komunalni otpad13%

Tehnološki otpad76%

s l ik a 9 . 1 . Struktura novog otpada u Republici Hrvatskoj 1998.

Izvor podataka: Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, DUZPO, Zagreb, 1998.

6 Sanacija »exsitu« predviđe na je samo za neka od divljih odlagališta, pri čem u bi se otpad dovezaona n eko uređ eno odlagalište.

7 Preuzeto iz NE AP RH , 2001.




Komunalni otpad sudjeluje s 13 posto u ukupnom otpadu, a izdvojenesekundarne sirovine (više od 95% iz tehnološkog otpada) čine 11 postoukupnoga otpada.

® Procjen a količina opasnoga otpada iznosi oko 0,2 m ilijuna tona nagodinu odnosno oko 2,2 posto ukupne količine otpada. Količina sta-roga otpada akumulirana diljem Hrvatske na nekoliko tisuća odlaga-lišta (od čega na oko 120 službenih) proc jenjuje se na oko 29 milijunatona. N ije poznata količina otpada koji je odbačen u šum e, polja,rijeke, jezera i u more.

Za Hrvatsku je godišnja količina komunalnog otpada u godini 1998.

pro cijenje na na oko 1,200.000 tona ili na oko 253 kg po stanovniku. O rga-

niziranim skupljanjem kom unalnoga otpada obuhvaćeno je samo od 55 do60 posto stanovništva u Hrvatskoj.

Procjenjuje se (Izvješće o stanju okoliša iz godine 1998) da će količinaotpada po stan ovn iku rasti po stopi od 2,0 posto na godinu, a broj stanovnikaobuhvaćenih skupljanjem i odvozom otpada na »službena« odlagališta trebao bi rasti po godišnjoj stopi 4,0 posto (slika 9.2.).

Količine komunalnog otpada

sl ik a 9.2. Procjena budućih količina komunalnog otpada u RH

Tri četvrtine ukupnog otpada čini tehnološki otpad. Struktura tehno-loškog otpada je sljedeća (u m ilijunim a tona na godinu):




© građevni otpad 2,5• poljo privredn i i šum arski otpad 1,5® industrijski otpad 2,0® rudarski otpad 0,8

Ukupno: 6,8

Analiza stanja odlagališta8 otpada pokazu je d a je danas na oko 160 velikih

odlagališta (29% svih registriranih odlagališta) odloženo oko 39 milijuna m3otpada, što čini čak 98 posto ukupno odloženog otpada.

N ajv iš e »velikih« od lagališta re gis tr irano je u ovim županijama: O sječk o

baranjskoj (17), P rim orskogora nskoj (13), Sisačkom oslavačkoj i Spli ts ko

dalmatinskoj (po 12), a najmanje u Međimurskoj (2), Virovitičkopodravskoj i Zadarskoj (4) te Koprivmčkokriževačkoj i Požeškoslavonskoj župa-niji (po 5).

O velikim odlagalištima m oguće je općenito reći sljedeće:

® da zauzimaju uk up nu površinu ođ oko 8,3 lan 3® da njihov u kup an raspoloživi kapacitet (obujam) iznosi oko 97 mili-

ju n a m 3

® da su u prosjeku pop unjena otpad om na razini od 40 posto svogakapaciteta

• d a je opasni otpad pohran jen na 80 velikih odlagališta

® da su građena bez osno vnih za štitnih mjera, a onečišćenost okolišaočita je na 40 odlagališta otpada.

Rep ublika Hrvatska, zadn jih je nekoliko godina don ijela više podz ako nskih akata tem eljenih na Za kon u o otpad u (N N br. 34/95.), i to: Pravilnik o

vrstama otpad a (N N br. 27/96.), Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpa-dom (N N br. 123/97.) i U red bu o uvjetima za postupanje s opasnim otpa-dom (N N br. 32/98.).

Prem a Pravilniku o uvjetima za postupanje s otpadom , kom unalni otpadse smije odlagati samo na uređena odlagališta. Tehnički standardi izgradnje

odlagališta vrlo su strogi i na tragu su Prijedloga E U a o odlaganju otpada.

Samo nekoliko odlagališta posjeduje građevnu i uporabnu dozvolu9, asamo sedam ima radnu dozvolu.

Iz neu ređ en ih odlagališta bi lo je godine 1998. em itirano oko 48.000 tonastakleničkog plina metana.

8 Izradila ju je Agencija za posebni otpad.

9 Č ak i ta odlagališta nisu sagrađena u skladu s najnovijim E U ov im preporukama/sm jernicama.




Upravo traje uređivanje postojećih odlagališta koja bi se prema hrvatskoj

regulativi do godine 2002. trebala urediti i osposobiti za daljnji rad ili pak

zatvoriti10.

Zbog znatnoga smanjivanja industrijske proizvodnje, proizvodnja teh-n o lo šk o g o tp a d a najvjerojatnije će slijediti silazni trend industrijske proiz-

vodnje.

Tehnološki otpad uglavnom skupljaju sami proizvođači otpada, a dije-lom i tvrtke specijalizirane za odvojeno skupljanje korisnog otpada. Najvećidio tehno loško g otpada završava na ne ure đe nim odlagalištima, često zajedno

s dijelom opasnog otpada.

Samo dva odlagališta Je d n o u Kutini i drugo na Lemić brdu, imaju radnedozvole za odlaganje industrijskog otpada.

N i jed n o odlagalište za tehnološki otp ad nije oprem lje no susta vom zaskupljanje i obradbu procjedne vode, a samo manji broj odlagališta imaosno vne m ogu ćnosti za vizualni nad zor nad ulazom i fizičku zaštitu (ograda,

čuvari, protupožarna zaštita)11.

N eke vrs te opasnog otpada, kao što su PCB i galvanski mulj, kontro-

lirano se izvoze. N em a točnih podataka o izvezenim količinama. P rocjenjuje

se daje godine 1997. bilo izvezeno ukupno 400 tona opasnoga otpada.Do sada nije sagrađeno ni jedno odlagalište za opasni otpad, a prema

najnovijim procjenama danas se samo oko 10 posto ukupnih količina opa-

snoga otpada zbrinjava redovito i na prikladan način.

U Zagreb u je u tijeku izrada dokum entacije i ishođenje svih potreb nih

dozvola za izgradnju energetskog objekta — palionice za komunalni otpad i

mulj iz pročistača otpadnih voda.

Postoji sam o je d n o postrojenje isključivo za obra dbu opasn og otpada.

T o je po kretn i uređaj za spaljivanje otpada u Zag rebu, koji ima ograničenemogućnosti za pročišćavanje otpadnih plinova i praćenja emisija, a time i

vrsta opasnoga otpada koje se mogu spaljivati u njemu.

U skladu s Pravilnikom o vrstama otpada ( N N br. 27/96.), sva postroje-

nja za dobivanje toplinske energije snage veće od 3 M W (u Hrvatskoj ih ima

10 Ta m jera donesena je g odine 1998. bez detaljnije ekonom ske analize. Zbog vrlo velikih troškova

sanacije i otvaranja nov ih odlagališta (troškovi nisu točno procijenjen i), teško je vjerovati d a je tu

mjeru moguće provesti u potpunosti.

11 Postoji stalna opa snos t od onečišćavanja površ inskih i po dz em nih voda zbog padalina koje se cijede

kroz dep onije, osobito u krškim područjima. Najočitiji primjeri jesu takozvana »crna jama« Sovjaku krškome području blizu Rijeke koja sadržava oko 250.000 tona miješanog otpada — uključujućiopasan otpad, odlagalište šljake TE Plomin I. s oko milijun tona šljake, odlagalište šljake u Kaštelanskome zaljevu te odlagalište zauljenih muljeva od pranja željezničkih cisterna u Botovu. Sanacija

tih odlagališta otvoreno je pitanje.




više od 20) mogu se potencijalno rabiti za spaljivanje otpadnih ulja I. i II.

kategorije.

C em enta re su tek počele s program om spaljivanja otpa dnih ulja i guma.

Samo Tvornica cementa Koromačno ima za to o sigurano tehn ičko rješenje pre-

ma svim standardima. Cementare su potencijalni partner u iskorištavanju i

nekih drugih vrsta otpada kao alternativnoga goriva uključujući gorivi diokom unalnoga otpada.

N ekoliko poduzeća posje duje uređaje za spaljivanje otpada ograničenoga

kapaciteta za vlastite potrebe. Usluge spaljivanja rijetko se pružaju trećim

osobama.

Vezano za zbrinjavanje opasnog otpada, uldjučivanjem u E U o v pros tor

bit će potrebno pre ispitati i ograničenja vezana za dopušte nje uvoza otpada

radi energetskog iskorištavanja12 koja se izričito navode u Zakonu o otpadu

(N N br. 34/95.). N a taj način Hrvatska , iako se koristi m og ućnostim a za

zbrinjavanje dijela svoga opasnog otpada u inozemstvu, drugima postavlja u

najmanju ruku upitna ograničenja i time negativno utječe na moguće

postizanje ekonom skih pre dnosti domaćega gospodarstva13. U p itno je i ko-

liko to utječe na slobodan protok robe i usluga.

Klinički / zarazni I medicinski otpad ne zbrinjava se na odgovarajući način. N eke vrs te toga otpada spaljuju se u pokretn om uređaju za spaljivanje u

Z ag reb u.14 Sam o neke bolnice u Zag rebu i u nek im velikim gradovima imaju

interne uređaje za spaljivanje. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva također suveliki problem.15

Isto tako nedostaju i strvodernice (kafilerije). U Hrva tskoj posto ji samo

jedna , u Sesvetskome Kraljevcu, a i ta nem a odgovara juće zaštitne mjere .

Problem klaoničkih i drugih organskih (animalnih) ostataka jedan je od

priori te ta posebno za isto čnu Slavoniju.

12 Za raspravu je pitanje što znači energe tsko iskorištavanje kad se zna da industrija m ože biti ek on om -ski i ekološki vrlo prihvatljiv partner za zbrinjavanje dijela otpada na ekonomski i ekološki prihvat-ljivim načelima. Isto tako up itno je stajalište da se u Z ako nu o o tpad u uvo z opasnoga otpada izričitozabranjuje i onda kada bi postojali uvjeti za njegovo ekološki prihvatljivo zbrinjavanje, a da seHrvatska istodobno koristi uslugama zbrinjavnja opasnoga otpada u drug im zemljama. Očito je daće se to morati promijeniti u postojećim propisima.

13 N a taj način bio je one m ogu ćen uvoz otpa dnih ulja i ostataka naftn ih derivata od čišćenja sprem nikate uvoz otpadnih guma za cementnu industriju.

14 N isu stvorene mog ućnosti za potp uno sigurno privreme no uskladištenje toga otpada.15 Dio čini i naslijeđe iz rata kada su zbog neusklađ enosti podjele hum anita rne pom oći nastale znatne

količine neupo trebljivih farmaceutskih sredstava (izm eđu 1700 i 2500 tona), razmještene n a oko 250 privre m enih sklad išta. Bilo je pre dlo že no nek oliko m ogućnos ta sanacije, ali do sada ni je pro nađeno

nikakvo cjelovito rješenje. U sklopu pomoći, reorganizacije i unapređivanja stanja u zdravstvuSvjetska banka pomaže realizaciju projekta sanacije starih lijekova.




Odvojeno skupljanje tehnološkog otpada ima tradiciju i nastoji se

povećati njegovo iskorištavanje16. Iako j e već pri je m nogo godina postojala

organizirana mreža, ipa kje u današnje vrijeme o dvojeno skupljanje korisnog

dijela komunalnog otpada (papir, staklo) vrlo skromno17. Nema pouzdanih

podataka o količinama sekundarnih sirovina iz dvojenih iz industr ijskog o t-

pada. Pro cje nju je se d a je godin e 1998. bilo skupljeno oko 1.000.000 tona

sekundarnih sirovina, pri čemu su najveću količinu činile neke vrste indu-

strijskog otpada.

Cjelovitije gospodarenje otp ado m (koje je na tragu integralnoga

gospodarenja) za sada se u određenoj mjeri provodi samo u Zagrebu. Pri-

marna reciklaža i izdvajanje štetnih tvari iz kućanstava počeli su davati rela-

tivno dobre rezultate.

Pravilnikom o postupanju s amb alažnim otpadom (N N 53/96) određene

su uloga i obveze proizvođača robe, distributera ambalaže, proizvođača am-

balaže te potroša ča u postu panju s o tpadnom ambalažom. N o taj pra vilnik

izrađen je tako da nije omogućio sustavan pristup i nije uzeo u obzir stupanj

društvene organiziranosti (na problematici otpada) i stvarne gospodarske

mogu ćnosti, pa nikada nije uspio zaživjeti u praksi18. O sim toga u Hrva tskoj

posto je ogra ničeni kapaciteti za preradbu pojedin ih vrs ta otp adne am balaže.

Velike teškoće stvaraju vrlo niske cijene odlaganja, relativno slabo zaštićeno

hrvatsko tržište otpadnih tvari od uvoza »jeftinih« sekundarnih sirovina i

nedostatno djelotvorna organizacija oporabe otpada. Radi unaprjeđivanja

posto jećega stanja, Pravilnik o postu panju s o tpadnom am balažom prijeko

je po trebno uskladit i s E U ov om sm je rnicom o ambalaži i am bala žnom

otpadu, omogućiti postupno uvođenje mjera za postizanje postavljenih ci-

ljeva, stvoriti uvjete za stimulaciju u obliku dopunskih sredstava koja potiču

tvrtke da recikliraju ambalažni otpad te unaprijediti organizaciju sustava

oporabe19.

Kao prioritet na području zbrinjavanja otpada pojavljuje se i potreba da

se hitno uspostavi skupljanje i iskorištavanje pojedinih vrsta otpada za koje

već postoje ekonomske i okolišne opravdanosti. Uz papir i staklo, za koje

16 Prije desetak godina osnovana je Burza otpada, koja djeluje uspješno.

17 Posto ji nekoliko tvrtki specijaliziranih za skupljanje nekih vrsta otpada (papir, staklo, plastika) smrežam a postavljenima po regijama.

18 Zbrinjavanje otpadne ambalaže pokušalo se riješiti uspostavom sustava O H O (oporaba hrvatskogotpada), koji se trebao temeljiti na gospodarskim načelima. Zbo g spom enute nedorečenosti zakon-skih propisa to nije uspjelo.

19 Kao i drug e zemlje u tranziciji, Hrvatska će mo rati postaviti realne rokove za postizanje Sm jerniceC D 94/62/EC. Taj rok teško da će mo ći biti kraći od 10 godina. N o to ne sprečava da se odm ah

po čne uspo stav lja ti od go va ra jući sustav kao je dn a od pri ori te tn ih aktiv nosti.




posto je pre rađivački kapaciteti, a m aterija li se uvoze kao sekundarne sirovine, posto ji opravdana potreba da se pojača skupljanje uljn ih i zauljenih vrstaotpada (i nadzor nad njime) te starih guma, za koje već postoji mogućnostenergetske valorizacije u cementarama.

N a iz radbi m eto dolo gije za izbor mjerila za nova od lagališta i saniranjeonečišćenih pod ručja radi se tek odnedavno. Prihvaćena je koncepc ija racio-nalnoga gospodarenja prostorom u smislu optimalizacije broja lokacija za

odlagališta, koja se temelji na načelu izbjegavanja otvaranja novih lokacijagdje god je to mog uće. N ov i ustroj uk ljučen je u P rogram prosto rnoguređenja Republike Hrvatske (1999.), prema kojemu ukupan broj objekataza zbrinjavanje otpada vjerojatno ne bi bitno premašivao 100 lokacija, a

oslanjao bi se na koncepciju »100 [prikupljališta] + 20 [skladišta] + 4 [odla-gališta]«. U taj broj od oko 100 do 120 objekata za zbrin javanje cjelokupnogotpada nisu uključena prikupljališta i (privremena) skladišta komunalnogotpada, čije će se lociranje na odgovarajućim mjestima provesti u skladu sastvarnim potrebama lokalnih zajednica20. Iako je potonje u skladu i s prepo-rukama Studije izrađene u okviru Programa METAP 2; »Rijeka — Istra

Region Sohd Waste Study« (1996.), cijela koncepcija mora se detaljno prei-spitati, čak i vezano za postojeće zakonske obveze za pojedine vrste otpada.

N aim e, zbrinja vanje kom unalnog otpada pripada u in gere ncije lokalne upra -ve, pa prije svega treba stvoriti poticajne mjere kako bi pred ložene koncepc ijemogle imati uspjeha.

Posebna pozornost morat će se posvetiti zbrinjavanju otpada s otoka. Taj problem nije ispravno ri ješen ni na jednom e od naseljenih otoka. U p itno jemogu li otoci uopće postati mjesto za konačno zbrinjavanja vlastitog otpada

ili taj p rob lem valja rješavati na kopn u. Zb og toga se kao jed na od prio ritetn ihaktivnosti predlaže izradba pilotprojekta na kojemu bi se preispitale sve

okolišne, tehničke i ekonomske mogućnosti.

20 Prijedlog je načinjen bez ekonomske ocjene, pa se mora preispitati u sklopu planirane izradbestrategije zbrinjavanja otpada.




POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA

Dr. sc. Hrvoje Glavač,Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH

Zadaća i ciljevi politike zasite okoliša

Zadaća je politike zaštite okoliša i zaštite priro de očuvati sve za (ljudski) život

potrebne sastavnice žive i nežive pri rode, zabranit i ili sm anji ti šte tn e utjecaje

na okoliš, osigurati trajno gospodarenje općim prirodnim dobrima, zaštititi

vrijedne krajobrazne prostore od štetnih ljudskih djelatnosti, očuvati poje-

dine ekosustave, kao i ugrožene biljne i životinjske vrste.

Za provedbu takve politike potrebni su:

— nedvojb eni i dosljedno prim jenjivi zakonsk i propis i

— učinkovita upravna, znanstvena i strukovna struktura

— osmiš ljena strategija prostornog uređenja

— izgradnja i održavanje te hničk ih ure đaja za smanjivanje štetnih u tje-

caja — neprekidna kontrola kakvoće poje din ih sastavnica okoliša u prostoru

i vremenu na osnovi izabranih pokazatelja

— dosljedna primjena postojećih n orm i i učinkovita provedba zakonslđh

pro pisa i kaznenih odre daba

— poticaji za tra jn o održ ivi gospodarski razvoj

— poticaji za korištenje obnovlj iv ih energ ija i obnovljiv ih sola rnih siro-

vina

— obav ješćivanje javnosti o prom je nam a kakvoće okoliša

— m ogućn ost prosvjeda stanovniš tva i nevla din ih udruga na kriznim

žarištima i u sredstvima javno ga priopćavanja nesm etani p ristup svim

postoje ćim in form acijama.




Ideja održivog razvoja

Prva međunarodna konferencija na kojoj su se tražila rješenja za usklađivanje

gospodarskog razvoja, rasta svjetskog pučanstva i očuvanje okoliša održana je godin e 1972. u S to ckholm u u organizaciji U N a (U nited N ations C onference on Human Environment) i na njoj je sudjelovalo 113 država i oko400 nevladinih organizacija.

Go dine 1983. Ujed injeni narodi osnovali su radnu grupu »World C om mission o n E nvironm ent Development« (U N C E D ) koja je četiri godine

poslije pod vodstv om norvešk e predsjednice G ro H arlem B rundtland obja-

vila izvještaj »O ur C om m on Future« (B rundtlan d R eport), čija je bit ko n-

cepcija trajno održivog razvoja.

G od ine 1992., od 3. do 14. lipnja, od ržana je u Rio de Jane iru povijesnakonferencija U N C E D a o daljnjem razvoju cjelokupnog čovječanstva, nakojoj su sudjelovali izaslanici iz 179 država i više stotina predstavnika raznih

nevladinih organizacija. Danas bi se moglo reći daje to bio pravi »karneval«globalne politike preživljavanja, »vatromet« ideja, optimizma, idealizma, hu-m anizma i ekološki pojašnjenog bivanja. N a naved enom je skupu usvojeno

pet dokum enata :

(1) Rio deklaracija o okolišu i razvoju;

(2) Agenda 21 (radni program za 21. stoljeće);

(3) Okvirna konvencija o klimatskim promjenama;

(4) Konvencija o biološkoj raznovrsnosti i

(5) Deklaracija o šumama.

Rio deklaracija o okolišu i razvoju form ulira 27 osn ovnih načela globalne

poli tike zaštite okoliša , od kojih npr. neke glase:

— »U održ iv om razvoju stoje ljudi u sre diš tu pozornosti . O n i im aju pravo na zdrav i produktiv an život u skladu s prirodom«;

— »Pravo na razvoj i okoliš m ora se ostvariti tako da se na pravičan načinzadovolje potrebe sadašnjih i budućih generacija«;

— »Tra jno održ iv i razvoj zahtjeva da zaštita okoliša bude sastavni diorazvojnog procesa i da se na zaštitu okoliša i razvoj ne smije gledatiodvojeno«.

D rugi spom enuti d oku m ent Agenda 21 središnji je do kum ent koji obra-zlaže politiku zaštite okoliša Ujedinjenih naroda u ova četiri poglavlja: (I)Socijalna i gospodarska dimenzija; (II) Održavanje i gospodarenje resursima



POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA 163

u službi razvoja; (III) Jačanje uloge važnih društvenih grupa; te (IV)Mogućnosti realizacije.

U preambuli tog dokumenta primjerice stoji:»Čovječanstvo stoji na povijesnoj prekretnici. S uoč eni smo s trajnim nejedna kostima

između i unutar naroda, porastom siromaštva, gladi, bolesti i neobrazovanosti i neprekid

nim razaranjem ekosustava o kojima ovisi naš opstanak. Uskladen ija pove zano st sastav

nica okoliša i razvoja, kao i veća briga o njima osiguravaju zado voljenje osno vnih potreba,

svima podiže životni standard, vodi boljem gospodarenju i zaštiti ekosustava, te sigurnijoj

i boljoj budućnosti. N ije d a n narod ove ciljeve ne mo že postići sam. Trajno održivi ra zvitak

m ožem o postići samo za jedno u globalnoj suradnji«.

Republika H rvatska kao suverena država potpisnik je doku m enata iz Rio

de Janeira te se duh Agende 21 reflektira u hrvatskom Zakonu o zaštitiokoliša (članak 1., 2., 3.), kao i brojnih drugih konvencija, protokola imeđunarodnih sporazuma (vidi popis konvencija i protokola).

Zanimljivo je da su osnovne zamisli trajno održivog razvoja, na kojimase temelji Agenda 21, bile provedene na području velikih dijelova Hrvatske(i Srednje Europe) u šumskom gospodarstvu Uredbom o šumama cariceMarije Terezije iz 1769. godine, u kojoj se propisuje:

— trajno očuvanje šumske površine bez obzira na starost sastojina

— trajno iskorištavanje samo prirasle drvne mase tako da je ukupna drvna masa konstantna ili se povećava

— kontinuirani novčani prihod na temelju godišnjega prirasta

— održavanje svih fun kcija šume radi opće dobrobiti.

O vi jedno stavn i principi pojašnjavaju ciljeve održivog razvoja na jed no m posebnom strukovnom podru čju. N o gospodarski razvoj i funkcio niranjesuvremenoga industrijskog društva koje se temelji na iskorištavanju ukupnihglobalnih resursa prirode i okoliša u uvjetima konkurencije nacionalnih

gospodarstva, kao i danas globaliziranih, transnacionalnih korporacija, mno-go je složeniji zadatak da bi se konflikti ekonom skog i indu strijskog razvojai zaštite okoliša dali svladati ovim jedn osta vn im načelima. Stoga je temaodrživog razvoja danas jedan od najizazovnijih intelektualnih, političkih,gospodarskih i društvenih zadataka.

U trajnim i neminovnim sukobima između nekontroliranog, samo nadobit usmjerenog gospodarskog razvoja (»shareholdervaluemanagement«), društvene pravičnosti i učinkovite zaštite okoliša preispituju se do-

sadašnji i stvaraju novi financijski i politički instrumenti koji bi trebali omo-gućiti trajno održivi razvoj. Tako primjerice Europska unija, koja je potp isnikKonferencije u Rio de Janeiru, osniva nove institucije, komisije, savjetodavne

forum e za okoliš i održiv razvoj, pa je tako nedavno odobrila dvije m ilijardei sedam sto i pedeset eura za četverogodišnji znanstveni program »Ekonom ski



164 Ekološk i leksikon

konkurentni održivi razvoj«, a očekuju se odgovori na navedene problemeu obliku razvoja novih tehnologija, politika i institucionalnih rješenja.

Agen da 21 više je nego zaštita okoliša je r se n jom e nastoji osigurati nesamo zdravi okoliš nego i trajno održivi i pravedni gospodarski, socijalni i

kulturni razvoj na Zemlji, sada i u budućnosti. Tako se primjerice tvrdi da je cilj: »Održivi razvoj koji podmiruje današnje potrebe bez okrnjivanja mogućnosti

budućih generacija u zadovoljavanju njihovih potreba«... »U trajnom se svijetu skladno

povezuju zaštita okoliša, gospodarski razvoj i društvena pravičnost«.

Ovaj globalni pro gra m načelno je razrađ ene i na lokalnoj razini. Riječ je

0 Lokalnoj agendi 21. Svaka općina, kao osnovna političkoupravna i

prosto rna jedinica, m ora pridonijeti n jezinu ostv are nju (u smis lu 28. poglav-

lja Agen de 21). U suradnji s drugim regionalnim i državnim strukturam a

mora ugraditi njezine osnovne zamisli u lokalne programe društvenogospodarskog razvoja svake zemlje. Budući da više od 80% srednjoeuropskogstanovništva živi u gradovima, gradovi su njezini najvažniji promicatelji.

N jen o ostv are nje zahtijeva suradnju cje lokupnoga stanovniš tva, udruga, po-litičkih stranaka, nevladinih organizacija, gospodarstvenika, sindikata, raznih

ustanova i ostalih društvenih grupacija. Samo se na toj osnovi mogu rješavati

pitanja prostornoga planiranja , ure đenja gra đevnog zemlj iš ta , problem i za-

dovoljavajuće, ali štedljive energetske opskrbe, svrsishodnoga prometa, traj-

no održivoga gospodarskoga razvoja i zapošljavanja, vodoopskrbe i čišćenjaotpadnih voda, zbrinjavanja otpada, čistoće zraka, smanjivanja buke, očuva-

nja postojećih prirodnih dobara, uvođenja novih, ekološki učinkovitijih i

konkurentno sposobnih tehnologija, uštede sirovina i energije u industrij-

skoj proizvodnji, opskrbe zdravom hranom, turizma, rekreacije i dr.

Europska je zajednica u tom smislu donijela cijeli niz zakonskih propisa

1preporuka koji podržavaju Lokalnu agendu 21. Odlukom Europske komi-

sije (93/701) o snovan je Savjetodavni fo ru m za okoliš i trajni razvoj, a o posto je ćim se problem im a podnose peto godišnji izvješ taji (»Five Year Asse

sment Reports«). Neovisni znanstvenici bave se okvirnim programima(»Framework Programmes«), u koje su sada uključene i zemlje u procesu

pridru živ anja . N apredak u ostvarivanju i provedbi pra ti se na osnovi poseb-nih indikatora (u Finskoj se primjenjuje oko 80 pokazatelja Lokalne agendekao što su npr. udio plastike u sm eću u kilogram u po osobi, godišnji utrošak

topline po osobi u stambenim prostorijama u kWh, broj stabala u općini,

bro j autom obila u posto cim a itd.).U bro jnim publikacijama o tem i Lokalne Agen de 21 opširno se raspravlja

o ekološki orijentiranoj urbanizaciji, racionalnom iskorištavanju prostora, o

energetskim uštedama i toplinskoj izolaciji kuća, štedljivom iskorištavanju

sirovina, poboljšanju gradske klime, uporabi ekološki prikladnog građevnog




materijala, smanjivanju otpada, očuvanju, proširenju i njezi gradskih nasada,rješavanju prometnih problema, smanjivanju buke i ispušnih plinova, po-

boljšanju pro pisa za pro cje nu utjecaja na okoliš (P U O ), o ISO 14001 iEUekoauditu EMAS (Environmental Management and Audit Scheme),0 poticanju novih tehnologija, suradnje nevladinih organizacija, o pokazate-ljima trajnosti i monitoringu, o školskim nastavnim programima, o ulozi

ombudsmana, o civilnom društvu i principu supsidijarnosti (lat. »subsidium«, hrv. »pomoć«), od nosn o o pom oći koja je nu žna jedinicam a lokalnerazine u s vrhu boljeg rješavanja specifičnih m jesnih problem a. Pri tom e onesamoodgovorno rješavaju probleme koji nastaju na razini lokalne zajednice.

Međunarodni forumi za zaštitu okoliša

U skladu s U N C E D o v o m »Deklaracijom u Riju« industrijske zemlje priz-naju posebnu odgovornost imajući u vidu njihovo sudjelovanje u uzrokova-nju p roblem a pa im stoga pripada i posebna uloga u rješavanju problema . Uindustrijskim zem ljama živi petina svjetskog pučanstva koja je odgovorna za

četiri petine svih faktora koji opterećuju okoliš. M eđ u ostalim, to vrijedi za

potrošnju energ ije i em isije C 0 2 , potrošnju drva , (iskorištavanje šum a), kao1za potrošnju ostalih sirovina.

U potrazi za političkim rješenjima za globalne problem e okoliša često jeriječ o pregovaranju, p ronalaženju i dogovaranju obveza industrijskih zem a-lja a da se pri tome zemlje u razvoju uključe u proces rješavanja problemašto ranije.

Za godinu 2002. (deset godina nakon Rio de Janeira) priprema se trećakonferencija o okolišu (Rio + 10) u Joh ann esb urg u u Južno afričkoj R ep u-

blici. O čekuje se da će se kritički bilancirati rezultati prve U N C E D o v ekonferencije. U širokom procesu priprem a ove konferencije sudjeluju broj-ne U N o v e organizacije i, naravno, politički i diplom atski zastupnici zemaljačlanica U N a .

Primjerice, Gospodarsko i socijalno vijeća U N a (E C O S O C ) m eđusvojim raznorodnim zaduženjima ima i Komisiju za održiv razvoj u kojoj

sud jeluju 53 zemlje (Republika H rvatska članica je te kom isije čiji su članoviizabrani na Općoj skupštini UNa).

Razvojni program U N a (U N D P ) s 134 regionalna ureda kao središnjaagencija U N a za planiranje, financiranje i koordiniranje m eđu svoje aktiv-nosti ubraja i zaštitu okoliša.

Prog ram za zaštitu okoliša U N a (U N E P ) osnovan godine 1972. akti-van je na tri polja:




— poticanje međunarodnih sporazuma u svrhu stvaranja međunarodnoga prava

zaštite okoliša,

—■razrada globalnih direktiva u zaštiti okoliša, — pomoć pri izradbi nacionalnog zakonodavstva u zaštiti okoliša te izgradnja

sustava praćenja okoliša i razmjena informacija o stanju okoliša.

N a prvoj U N C E D ov o j konfe rencij i u Riju uloga U N E P a ojačana jeunu tar U N o v a sistema. U N E P je, kao i U N D P i Svjetska banka, jedn a od

triju implementacijskih agencija dobrovoljnog fonda Global environmental

facility (GEF).

N apokon , za E uropu ključnu ulo gu zauzim a U N E C E (E conomiccouncel for Europe) kao dio E C O SO C a. U N C E je odgovoran za nizkonvencija u zaštiti okoliša u Europi. (Vidi dodatak s popisom konvencija i

pro to kola .)

Repu blika H rvatska preko M inistarstva zaštite okoliša i pro storno g ur e-đenja sudjeluje u radu svih nabrojen ih U N o v ih agencija, što znači na svim

razinama: stručnoj, diplomatskoj i političkoj.

N a Konfe renciji u Rio de Janeiru godin e 1992. sve zemlje potp isniceAgende 21 obvezale su se izraditi »Nacionalnu strategiju održivog razvoja«.Po zaključku Op će skupštine u lipnju 1997. u N ew Yorku, sve zemlje potp isnice Agende 21 trebaju dovrš iti nacionaln u strategiju do godine 2002.

N acio naln a strategija, po načelima Agende 21, trebala bi sadržavati:

— definiranje dugoročnih ciljeva u zaštiti okoliša

— izvođenje ciljeva na temelju principa ođrživosti uz integraciju ključnih poli

tičkih polja (integracija sektorske politike)

— sudjelovanje onečišćivača u rješenju problema

— sudjelovanje ključnih interesnih skupina pri form uliranju ciljeva i tvorbi poli

tičke volje

— obvezu praćenja ostvarivanja ciljem (monitoring).

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatskedovršilo je sredino m godine 2001. Nacionalnu strategiju zaštite okoliša. Ovaj jedokument izrađen na temelju odredbe u Zakonu o zaštiti okoliša, ali i u

skladu s očekivanjima međunarodnih institucija. Početkom devedesetih go-dina prošloga stoljeća pod vodstvom U N C E a započinje u tranzicijskim

zemljama izradba nacionalnih strategija i akcijskih planova pod zajedničkimnazivnikom »O koliš za E u rop u «, a sve je popraćeno nizom ministarskihkonferencija počevši od skupa u D obišu (1991 — Rep ublika Č eška), Luze rnu 1993., Sofiji 1995. do Aarhusa 1998. godine, a iduća se konferencija

pla nira održati u Kijevu 2002. godine. N aim e, oček ivao se si lan pritisak na




okoliš u vjetovan naglim g ospodarskim razvojem tranzicijskih zemalja (što se pokazalo pogrešnim očekivanjem),

Proces »Okoliš za Europu« temelji se na tri stupa: na Programu zaštiteokoliša za Europu, Akcijskom programu za Srednju i Istočnu Europu (EAP)

i na P aneu ropsko j strategiji biološke raznolikosti. U D ob rišu bila je pre -dložen a izradba »Izvješća o stanju okoliša za Europ u« i to je izvješće p redstav -ljeno u Sofiji 1995. Izvješće obuhvaća 46 zemlje i ocjenjuje stanje okoliša unjima do godine 1992. N a konferenciji u Aarhusu predstavljeno je izvješće

»Okoliš za Europu — drugo izvješće« koje se koncentriralo na 12 najvažnijih problem a okoliša .

U godini 2000., prema podacima O E C D a, 16 od 24 zemlje u tranzicijidovršilo je svoje nacionalne akcijske program e. Izradba ovog do ku m en taolakšava pristup kreditima Svjetske banke i drugim m eđ un aro dn im novčar-skim ustanovama.

Hrvatska Strategija zaštite okoliša izrađena je po metodologiji Svjetske banke i tim e odgovara visokim standardim a i d je lom anticip ira kri te ri je zaizradbu Nacionalne strategije održivog razvoja.

Gore opisana načela (ideja održivog razvoja, Local Agenda 21, Okoliš za

Eu ropu ) kao i U N o v institucionalni sustav koji uključuje konvencije i

protokole, okvirn i su uvjeti svake politike zaštite okoliša Republike Hrvatske.

Za m jetljivo je da prije opisani m eđ un aro dn i sustav, načela, konvencije i

p rotokoli globalnoga i regionalnoga karaktera (regija u am eričkom e značenju — npr. Europa), osim ideje održ ivog razvoja, znatn o pro m ovira ju particip a

tivne procese u odlučivanju u politici zaštite okoliša (vidi Agenda 21).

Valja na ovoj, globalnoj razini i u globalnim političkim okv irnim uvjeti-

ma imati na umu činjenicu da su političke tradicije, ostvarenje vladavine prava, privrženost liberaln odem okratskim načelima, osje tl jivost na onečiš-

ćenje okoliša, kao i sama onečišćenost okoliša, u različitim zemljama bitnorazličiti.

Kao ilustraciju koliko je problem atika zaštite okoliša dub ok o d oprla do

m eđ un arod nih institucija valja spom enu ti primjerice da je Svjetska bankarazvila iznimno zahtjevan i strog i u internacionalnoj usporedbi uzoran

sustav izrada dokumenata u svrhu zaštite okoliša prije nego se pokrenu

značajne investicije. Pa i u okvirima W T O a (World T rade Organisation),koji je svojim pregovaračkim rundama znatno pridonio otvaranju i globali

zaciji svjetskoga tržišta, danas se nameću i otvaraju teme zaštite okoliša, jerkritičari otvaranjem svjetskoga tržišta predviđaju dodatne pritiske na svedragocjenije prirodne resurse i time sve veći pritisak na okoliš i prirodu u

vrijem e kada nedostatak određe nih resursa već dovodi do regionalnih vojnihkonflikata (voda, nafta, strateške sirovine).




Ko načno, razum ljivo je d aj e zaštita okoliša toliko d ub ok o involvirana uinstitucije U N o v o g sustava, d aje ova tematika prisutna u institucijama kaošto su Svjetska banka i W T O je r je već od početka o sam desetih godina

znanstvenim , stručnim i političkim skupinama jasno: — d a je šuljajuće opterećenje okoliša globa lno (učinak staklenika, razgrad -

nja ozonskoga sloja, problem i opterećenja svjetskih m ora i kon tine n-talna dezertifikacija itd.)

— da je odgovornost, odnosno stupanj sudje lovanja u glo baln om opte -

rećenju značajno asimetrična između kontinenata, razvijenih indu-strijskih zemalja i nerazvijenih zemalja

— da navedeni problem i koji pogađaju sve ljude planeta Zem lje m ogu

bit i riješeni sam o izgra dnjo m zajedničkih in stitu cija i glo baln im po-litičkim procesom.

Republika Hivatska kao relativno mala teritorijalna cjelina, s rijetkom

gustoćom naseljenosti, kasno industrijalizirana, s 4.500 US$ GDPa postanovniku i malom energetskom potrošnjom po stanovniku, sjedne strane,

a, s druge, dobrom tradicijom zaštite prirode i s 43% šumskog zemljišta, ne

pridonosi znatn o navedenim glo baln im opte rećenjim a okoliša.

Usp rkos tom u, R epublika se Hrvatska u devetesetim god inama prošlogastoljeća suočava sa značajnim problemima zaštite okoliša koji se nazivaju

klasičnim.

Okvirni uvjeti nacionalne politike zaštite okoliša opisani u Nacionalnojstrategiji okoliša (2001) jasno definiraju prioritete tehničke zaštite okoliša

koja se u Republici Hrvatskoj u brojnim sektorima nalazi tek na početku: poduzetn ištvo (m enagem ent) u vez i s kom unaln im , am bala žnim , te poseb-

nim i opasnim otpadom, sustavi za pročišćavanje komunalnih otpadnih

voda, energetska učinkovitost i zaštita zraka prioriteti su tehničke zaštiteokoliša u R epublici Hrvatskoj. O vi infra struk turn i deficiti dolaze osobito doizražaja u procesu tranzicije i u očekivanom gospo darskom razvoju, pa jezadatak politike zaštite okoliša pojačanim mjerama, izgradnjom zakonske

regulative i institucija u zaštiti okoliša pratiti, štoviše, poticati gospodarsku,indu strijsku m odern izaciju zemlje, te je time p riprem iti za pridruž ivanje i

punopravno članstvo u Europsku uniju , što je jed an od prioriteta vladeRepublike Hrvatske u razdoblju od godine 2000. do 2004.




Pridruživanje Republike Hrvatske Europskoj uniji

Eu ropska zajednica, prem a U go vo ru iz M aastrichta (1993.), koji su prihvatilesve ondašnje zemlje članice, slijedi ove ciljeve u pogledu zaštite okoliša:■— očuvanje i zaštitu okoliša i poboljšanje njegove kakvoće — zaštitu ljudskoga zdravlja,— pažljivo i raz um no iskorištavanje priro dn ih resursa,— unap ređen ju mjera za rješavanje region alnih i globalnih ekoloških

problem a.

N ove zemlje članice koje žele pristupit i Euro pskoj zajednici m ora ju

prihvati ti cijeli niz u m eđuvrem enu donesenih zakonskih odredaba i prepo-ruka koje se odnose na zaštitu okoliša. Zakonski okviri i instrumenti pri-druživanja za zemlje jugoistočne Europe u najkraćim su crtama prikazani nasljedećem grafikonu (po Cariusu i. sur., 2000., izmijenjeno).

Pravne osnove

Ugovor o Europskoj Ugovor o stabilizaciji

zajednici i pridruživanju

Strategija udruživanja

Odluke

vijeća

Bijela knjiga1995.

Partnerstvo pripridruživanju

Agenda

2000Izvješće ostrategiji

Guide fo

Ap|.iroximaii( >n

Legal Gap

A'.r-essutent•-i reeiiinK

CARDS

Instrument i

LIFE

Po stupak je udruživanja konkretiziran u članku 49. U gov ora u Am ster-dam u (1997.) po kojem svaka država mo že postati članica E U a ako ispu-

njava određene uvjete koji su propisani u članku 6. odsječak 1:

Zajednica počiva na temeljima slobode, demokracije, vladavini prava, temeljima koji su zajednički svim državama EU-a. Unija

respektira nacionalni identitet svih članica.




Z em lje prvoga i drugoga kruga kandidata za pu no prav no članstvo (međ u

kojim a su Slovenija, Č eška, M ađarska i Poljska) u razd oblju od god ine 1994.

do 1996. potpisali su s E U o m predug ovo r pod nazivom »U govor za E uro -

pu« u kojem se od ređu ju obveze pojedinačn ih zemalja. Ispunjen jem defin i-ranih obveza započinje krug pregovoranja oko punopravnoga članstva u 31

sektoru od kojih je jed an od najznačajnijih zaštita okoliša. U višegodišnjem

razdoblju pregovaranja u potpunosti mora biti usvojeno pravo zajednice

(iacquis communautaire), koje se na području zaštite okoliša sastoji od oko 300

direktiva, regulacija i odluka, pri čemu su mogući određeni prijelazni rokovi

za pojedine odredbe.

Traži se administrativna provedba zajedničkoga prava u državnim i ko-

munaln im upravama COM(96) 500 .Re publika H rvatska uskladila je s E U o m »U govor o stabilizaciji i pri-

druživanju« u ljeto 2001. godine. T vrda jezg ra ug ovora jes u slobo dno tržišne

institucije i m eha nizm i, ali i sektor zaštite okoliša preu zim a sasvim ko nk ret-

ne obveze.

U posljednih 30 godina izrađeno je u E U u oko 300 direktiva, odluka i

preporuka koje se tiču zaštite okoliša (o d uk u pn o 800 direktiva, odluka i

p re po ruk a).

Bije la knjiga (»White Paper on the Preparation o f the Associated C ou n

tr ies of Central and Eastern Europe for Integration into Internal Market of

the Union«, COM(95) 163 final, 3. 5. 1995) određuje principe i zakonske

akte koji om ogu ćuju jedinstven o un utarnje tržište te time navodi one direk-

tive koje treba što žurn ije uskladiti s nac ionaln im zakon odavstvo m je r se

pri je svega odnose na unu tarn je tržiš te . O na je elem ent strategije p ridruž iva-

nja (»preac cession strategy«). N a po dru čju zaštite okoliša u Bije loj kn jiz i

navode se direktive koje imaju izravne implikacije na tehnološke procese i

tržišne proizvode (EU ne dopušta ekološki dumping), što čini oko četvrtinucjelokupnog acquis communautaire na području zaštite okoliša.

Zak ono dav stvo E U a u zaštiti okoliša pokriva:

— proizvode, prim jeric e kon tro lu buke u te hnološkom procesu, ko n -

trolu emisija iz automobila, kontrolu rizičnih kemikalija u nekim

tržišnim proizvodima, kretanje otpada

—• aktivnosti ili p ro izvodni pro ces, prim jerice one vrste koje im aju u t-

je caj na zdravlje u industr ijskoj pro iz vodnji

— kvalitetu okoliša, p rim jerice zaštita od i kon trola opasnih supsta ncija

u vodi, zraku, tlu, i njihov u k o n tro lnu , zaštiti prirode i biod iverzitetu

— poli tičk i pro ces odlu čivanja u zašti ti okoliša, p rim jerice procje na u t-

jecaja na okoliš, p ristup inform acija m a i institu t javne rasprave.




Politika zaštite okoliša Repu blike Hrvatske b itno je određ ena proc esom

pristupanja E uropskoj unij i. M in istars tvo zaštite okoliša m ora u očekiv anom

i do go vo reno m razdoblju ispuniti definirane obveze koje proizlaze iz »U go-

vora o stabilizaciji i pridruživa nju«. Većina se tih obveza od no si na jačan je iizgradnju institucionalnog sistema, među ostalim, i osnivanje Fonda za

zaštitu okoliša te N acio na lne agencije zaštite okoliša (R epub lika Hrvatska jeu ovom trenutku promatrač u Europskoj agenciji za zaštitu okoliša te započi-

nje proces razmjenjivanja podataka i sudjelovanja u određenim aktivnosti-ma).

Istod ob no slijedi izradba ključnih do ku m en ata kao što je »Strategija pridruživ anja « koja treba defin irati p rioritetne direktive i pružiti analizu

troškova. Ministarstvo mora izraditi »Analizu neusldađenosti zakonodav-stva«, što znači detektirati razlike i nedostatke nacionalnog zakonodavstva uodnosu na acquis communautaire. P ostup no valja u idu ćem razdoblju od četiri

godine započeti s transpozicijom zakonodavstva, E U a i to Idjučnih okvirnihdirektiva.

Redosli jed potrebnih radova

iPrijevod propisa EU-a i poredba zakona

ILegaJ Gap Assessment

INadopuna zakonskih propisa

4Organizacijsko preustrojstvo

IIzgradnja potrebne infrastrukture za provedbu zakonskih regulativa

Iizvješća i monitoring

Proc jenjuje se da potpun a transpozicija, im plem entacija i instituciona lno praćenje acquis communautaire u nacionalno zakonodavstvo i praksu zaštite

okoliša zahtijeva ulaganja viša od p et m ilijardi eura. Ov i su izazovi nu žd an i

neizbježan ulog u modernizaciju Republike Hrvatske. Krajnji cilj politikezaštite okoliša m ora biti 15.000 U S$ G D P po stanovniku, a m anje op tereće-nja za okoliš nego danas.




L I T E R A T U R A

Braswell J. , T ar D. (2001): T he Regional Env ironm ental Rec onstruction Program for SouthEastern Europe (REReP). Building a Better Environment for the Future. Szentendre,

ProTertia, Hungary, 138 p.

Bun desm inister ium fuer U m w elt , Naturschutz u nd Reaktorsicherheit (1997); U m weltpolit ik. Agenda 21, Konferenz de r Vereinigten N ationen fuer Um w elt und Entwicklung —

Dokumente. Koellen Veri. , Bonn, 359 S.

Bundesminister ium fuer Umwelt , Naturschutz und Reaktorsicherhei t (1998): Handbuch

Lokale Agenda 21. Wege zur nachhaltigen Entwicklung in den Kommunen. Koellen

Veri, Bonn, 143 S

Carius A., Homeyer I. v., Baer S., Kraemer R. A. (2000): Die umweltpolitische Dimensionder O sterwe iterung der Europaeischen U nion . M etzlerPoesch el Ver. , Stuttgart, 136 S.

C EM R— Cou ncil ofE urop ean M unicipal it ies and Regions (1999): European Local Agenda21. National Programme Directory. Brussels, 50 p.

Co m m ission o f the European C om m unit ies (1995): White Paper . Preparat ion o f the Asso-ciated Co untries o f Ce ntral and Eastern E urope for Integration into the Internal M arket

o f the U nion . C OM ()%)163, Brussel, 438 p.

Co m m ission o f the European Co m m unit ies (1997): Guide to the Approximation o fE u ro -

pean U n io n E nvir onm enta l Leg isla tio n. SE C(7 ) 1608, Bru ssels , 133 p.

Eu ropean Com m ission (1997): Guide to Approximation ofEu ropea n U nion E nvironmen tal

Legislation. Commision StatTWorking Paper. Sec(97)1608, 25. Juli 1997.

EEA— E urope an E nv ironm ent Agency (1999): State and Pressures of the M arine and C oastalM editerranean Environm ent. Environm ental Issues Series, N o 5, C open hagen, 137 p.

M inistarstvo zaštite okoliša i pro storn og uređen ja (2000): Strategija zaštite okoliša i nacionalni

pla n djelovan ja za oko liš. N acrt, Z agre b, 299 str .

Ministarstvo za europske integracije (2001): Kompilacija dokumenata relevantnih za izradu pre govara čk ih stavova za zaključiv an je spora zum a o stab ilizaciji i priključivanju iz m eđu

EU i RH (engleska verzija teksta), Zagreb, 183 p.

M inistry ofE nv ironm enta l protection and Physical Planning (2001): N ational En vironm ental

Data Gathering Capacity. Barbat, Zagreb, 171 str.

PAP/RAC — Priority Action Programme, Regional Activity Centre (1997): Guidelines forcarrying capacity assessment for tourism in Mediterranean Coastal areas. Split, 51 p.

Presse — und Inform ationsam t der Bun desregierung (1997): Europaeische U nion , Europaeische Gem einschaft. E uropa U nio n V eri., Bo nn, 376 S.

Rat von S achverstaendigen fuer Um weltfragen (2000): U m w eltgutach ten 2000. Schritte ins

naechste Jahrh un dert. M etzlerPoe sche l Veri. S tuttgart, 685 S.

Sabor Republike Hrvatske. Zastupnički dom. Odbor za prostorno uređenje i zaštitu okoliša

(1997): Propisi o zaštiti okoliša. SIP, Zagreb, 568 str.

Storm PC. (1999): Umweltrecht . Wichtige Gesetze und Verordnungen zum Schutz derU m we lt. B eckTexte im dtv., Mu enchen , 956 S.

United Nations Environmental programme (UNEP), Mediterranean Action Plan (MAP),Priority Actions program m e (PAR) (2001): W hite Paper, Coastal Zon e M anagem ent in

the Mediterranean. UNEP, 74 p.

Z ue rn M . (1998): Th e Rise o f International Env ironm ental Politics. A Review o f C urre nt

Research. World Politics 50, 4, 617649



DIO II.

POJMOVNIK STRUČ NOG NAZIVLJA

Domagoj Đikić, đipl. ing. biologije-ekologije (D. Đ.)

luna Tomašković, đipl. ing. biologije-ekologije (i. T.)



Predgovor pojmovniku

U pojm ovn iku je abecednim redom obrađeno oko 1000 pojmova iz područja

ekologije, zaštite okoliša i srodnih disciplina. Izbor najvećeg dijela pojmova

napravio je prof. dr. Vjekoslav Glavač. U re dn ik i au tori po jm ovn ika taj su

izbor izmjenili i nadopunili.Tamo gdje su urednik i autori smatrali daje potrebno, uz pojmove su

dani starogrčki (grč.) i/ili latinski (lat.) korijen, te naziv na engleskom (engl.)

i njemačkom (njem.) jeziku. Moramo napomenuti da za neke pojmove

odgovarajući engleski ili njemački termin ne postoji ili nije uvriježena nje-

gova uporaba, pa smo u takvim slučajevima strane nazive izostavili. Riječi

koji su u tekstu označene kurzivom i uspravnom strelicom, npr. ekosustav I ,

objašnjene su na drugome mjestu u rječniku i korisnik ih prema potrebi

m ože p ročitati da bi bolje razum io tekst. N a kraju objašnjenja svakog pojm a

nalaze se inicijali autora koji je taj pojam obrad io. Pojm ov i su ob jašnjeni sastajališta biološk o — ekološke struke, a tekst uz pojm ove različitog je opsega,

ovisno o zahtjevima samog pojma. Napominjemo da različiti znanstvenici i

stručnjaci iz područja ekologije ponekad isti pojam tumače na različite na-

čine, pa smo u takvim slučajevima pokušali dati nekoliko objašnjenja pojma

ili smo izabrali tumačenje koje prevladava među hrvatskim stručnjacima.

Literatura ko jom su se autori služili navedena je na kraju p ojmovnika. N adam o se da će pojm ovnik stru čnog ekološkog naz ivlja naći svoju

p rim jenu u okviru Ekolo škog leksikona, prve takve knjige na hrv atskom jeziku.

A u to r i



POJMOVNIK

Abieti-Fagetum, b u k o v o je lo v a šu -

ma . Z a je dn ic a j e r az v ije na u G or -

sko m ko taru i Lici na visini od 500 do

1200 metara, gdje daje glavni izgled

p e jz ažu D in a rid a (d inarska b u k o v o

je lo v a šu m a). Z a je d n ic u sličnog flo r

no g sas ta va na l a z im o i u pa n onsko mokruž ju , na Mace l ju , Trakošćanu,

Strahinjčici, Ravnoj gori, Ivanščici,

Me dve dn ic i i Pa puku ( pa nonska bu-

kovo je lova šuma) , na v is in i od 200

do 1000 metara. (I. T.)

abiotski čimbenici (lat.factores abiotici;

od grč. a — negacija sufiksa ispred

kojeg stoji + grč. bios — živ ot; engl.abioticfactors, n je m. abiotischeFaktoren),

čimbenic i fizikalnog T, kemijskog t ili

drugoga t ipa koj i pr ipada ju než ivom

dijelu pr iode a ut ječu na živi dio pr i-

r ode . Pod abiotskim čimbenicima t p o -

drazumijeva ju se u užem smis lu sve

tzv. nežive utjecajne varijable tj . svi

vanjski ut jecaj i . Ima ih mnogo al i su

najvažnije : tem pe ratura , kisik, ugljikov dioksid T, svjetlost, hran jive soli , atmo

sfera t , voda t , tlo T, klima T, klimatske

promjene T, zračenja T i dr. te složenije

po ja ve o d n o sn o čim b e n ic i koji m o g u

p erio d ičk i d je lova ti kao: pop la ve, p o -

žari, eru pc ija vulk an a itd. (D. Đ .)

abisa! (grč. abyssos — ponor , ja z ; engl.abyssal zone; njem. Abyssal), ž ivotno

p o d ru čje oceanskoga d n a koje se p ro -

teže od 3000 do 6000 metara dubinei podudara se s abisa lnom ravnicom

(vidi prostorna raščlamba mora i ocea

na t ) . Z a uz im a na jve ći d io oc e a nskog

dna , ok o 75 p os to , no zbog svoje je

nedostupnost i s labo i s t ražen. Pozna-

t ih vr sta je m alo , uk up no neš to v iše

od 1000. U abisa lu v lada mo no toni ja

f iz ika lno kem i jskih svojstava , potp u-

ni m rak, n iska tem pera tura , spore du b o k o m o rsk e s tru je i n e d o s ta ta k h ra -

ne . M on oton i ju m je st im ic e p r e k ida

p r isu tn o s t d u b o k o m o rs ld h te rm a ln ih

izvora oko kojih se razvi ja ju ž ivotne

zajednice. T erm aln i izvor i zagri javaju

okolnu vodu i i spuš ta ju ve l ike kol i-

čine sum por ovo d ika ( H 2S). N j im e se

kao izvorom energi je kor i s te kemo

sintetske bakter i je , koje su u ovakvim

z a je dn ic a ma p r ima r n i p r oduc e n t i i

i zvor hrane vrs tama člankonožaca ,

školjkaša, mnogočetinaša i bradnjaka

koje ž ive oko takvih izvora. Sediment




dna je pelagički, organogeni mulj od

uginulih pelagičkih organizama. Pre

vladavaju kremeni mulj podrijetlom od ljuštura alga kremenjašica (Diato-

meae), zrakaša (Radiolaria) i vapne-

nački mulj od krednjaka (Foramini-

fera). N a dubinama ispod 5000 m p e

lagičkih čestica više nema jer se zbog

visok og tlaka otapaju, pa dno prekriva

crvena glina od aluminosilikata. Abi-

salnu ravnicu ispresijecaju kotline,

jarci i brazde koji sežu do najvećih oceanskih dubina i čine zasebno ži

votno područje — liadal T. (I. T.)

abisopelagijal (grč. a byssos — ponor,

ja z + pelagos — mo re), abisopelagička

zona. Vidi pelagijal t . (I. T.)

abundanci ja (lat. abandare — obilova

ti; engl. abnndance; njem. Abundanz), brojnost neke vrste ili populacije T na

određenom području ili na globalnoj

razini; često se opisuje kvalitativnim

terminima poput »rijedak«, »čest«,

»ugrožen« i si. ili se izražava kvantita

tivno brojem jedinki, volumenom

biomase, postotkom pokrovnosti, te

žinom i kao gustoća (broj jedinki po

je din ic i površine ili volumen a). U zroci i promjene abundancije predmet

su mnogih ekoloških istraživanja. (I.

T.)

AC-IMPEL, vidi IMPEL t.

acqui$ communautaire Europske

zajednice, termin kojim se opisuju sva

načela, ciljevi, zakoni, međunarodni ugovori i drugi sporazumi koje je do

govorila Europska zajednica. Acquis

communautaire sadržava direktive,

propise i odluke, usvojene na osnovi

različitih sporazuma, koji zajedno či

ne primarno pravo (engl. primary

law) Europske zajednice. (I. T.)

adaptaci ja (prilagodba uz promjenu

genoma) — osobina značajna za od

ređeni stupanj razvojnosti živih bića

koja je važna za održavanje u određenim uvjetima. Poznate su opće

ad ap tacije — skup morfoloških, fi

zioloških i biokemijskih osobina od

ređenih skupina i specijalne adap

ta cij e — skup osobina koje se razvi

jaju u određen im uvjetima. (D.Đ .)

ADI-vrijednost (engl. acceptable daily intake, njem. ADI-Wert), maksimalna

dopuštena koncentracija neke tvari

koja se na dan smije unijeti u organi

zam tijekom cijelog životnog vijeka a

da ne dovede do zdravstvenih prom jena. Procjena te vrijednosti za poje

dine tvari temelji se na pokusima s laboratorijskim životinjama. (D. Đ .)

adso rpci jsk a voda u tl u (lat. ad —

na, lat. sorbere — srkati, engl. adsor- ption ivater), higroskopska voda. Voda

vezana na površini čestica tla adsor-

pcijom, odnosno jakim fizikalnim si

lama, a nije pokretljiva pri promjeni

dinamičkih uvjeta (temperature i si.) koji u tlu normalno vladaju. Biljni or

ganizmi ne mogu je iskoristiti.

Količina te vode proporcionalna je

disperznosti tla, tako najveću količinu

higroskopske vod e sadržavaju gline, a

najmanju pijesci. (D. Đ .)

adsorpci jsk i kompleksi u t lu, vidi

kemijska svojstva tla. (D. Đ .)

aerosol (engl. aerosole, njem. Aerosol), disperzija čvrstih i tekućih čestica u

zraku, koje zbog vrlo male veličine,

relativno dugo ne sedimentiraju tj.



POJMOVNIK 179

lebde. Prom jer čestica u aerosolu ma

nja je od 10 j.im. (D. Đ .)

aerosol (grč. aer — zrak + lat. solvere— rastaviti; engl. aerosol, njem. Aerosol), sićušne kapljice ili krute čestice

veličine do jednog mikrometra (10-6

m) koje se nalaze raspršene u atmosferi

t. Ponekad se aerosolom smatraju i

veće čestice (do 100 mikrometara)

koje se ne talože, nego ostaju u atmo

sferi uslijed pojačanih turbulencija.

U gornjim slojevima atmosfere aerosol čine sitne meteorske čestice koje

u nju ulaze iz svemira, a u nižim di

je lo vim a to su mikroskopski sitni kri-

stalići soli, čestice prašine t i dima.

Aerosol je važan u m nogim atmosfer

skim procesima, u prvom redu u oni

ma u kojima čestice aerosola služe

kao jezgre kondenzacije i kristalizaci

je , te u različitim kemijskim reakcijama koje se odvijaju u atmosferi. (I. T.)

afot ička zona (grč. a — bez + fotos

— svjetlo; engl. aphotic zone; njem.

aphotische Zone), prostor u morima,

oceanima i kopnenim stajačicama ko

ji je neosv ijetljen i u kojem zb og ne

dostatka svjetla nije moguć proces fo

tosinteze T, pa je to ujedno i nepro

duktivni ili trofolitički sloj t. Afotička zona se nalazi ispod osvijetljene eufo-

tičke zone T i slabo osvijetljene disfo-

tičke zone T i proteže se do dna. Obično se uzima da afotička zona počinje

na dubini od 200 metara u morima, a

u jezerim a taje dubina znatno manja

zbog veće količine suspendiranih čes

tica i s tim u vezi smanjene prozirno

sti vode. Afotičku zonu karakterizira

potpun mrak. (I. T.)

Agenda 21 (engl. njem. Agenda 21), povijesni, zaključni dokument Kon

ferencije za okoliš i razvoj Ujedinje

nih naroda (UNCED) donesen u

Rio de Janeiru 1992., kojije potpisalo

i prihvatilo 179 zemalja (među njimai Hrvatska). D oku m en t je temelj po

litike trajno održivog razvoja T i gospo

darstva. Ističe se da se trajno održiv

razvoj m ože postići jed ino globalnom

suradnjom, ustanovljeni su etički

principi u ophođenju s prirodnim

dobrima i pravednija raspodjela tih

dobara između siromašnih i bogatih

zemalja, današnjih i budućih generacija. Postavljene su konkretnije

smjernice za redukciju izvjesnih dje

latnosti koje opterećuju globalni oko

liš, potrebne promjene u potrošnji,

demografskoj dinamici, razvoju ljud

skih naselja, zdravlja, integraciji oko

liša i razvoju, u po litičldm odlukama,

smjernice za zaštita mora i oceana,

zaštitu pitke vode, menadžment otrovnih kemikalija i za zaštitu atmo

sfere. Slijedeći naputke Agende 21,mnoge države i regije donose sličan

dokum ent na lokalnoj razini (tzv. Lo

kalna agenda 21). (D. Đ.)

agrobiologija (engl. agrobiology, njem. Agrarbiologie), znanstvena poddiscipli

na koja primjenjuje biološke zakonitosti u poljodjelstvu, radi povećanja poljoprivrednih prinosa. (D. Đ .)

agroekoiogi ja (engl. agroecology, njem. Agrookologie), znanstvena poddiscipli

na koja istražuje ekološke T, uzročno

posljedične odnose organizama t na poljoprivrednim površinam a, primje-

rice kretanje brojnosti populacija Tštetnika, utjecaj abiotičkih čimbenika Tna prinos, op timalni sustavi meliora-

cije (odvodnjavanje t , navodnjavanje T)i si. (D. Đ .)




agroekonomija (engl. agroeconomy, njem. Agroivirtschajt), znanstvena poddisciplina, koja se bavi primjenom ekonom-

skih pravila na agrarnu proizvodnju ra-di optimalne ekonomske iskoristivostiu proizvodnji. (D. Đ.)

agrokemija (engl. agrochemistry, njem. Agrochemie), znanstvena poddisciplinakojoj je cilj istražiti optimalnu prim-

jenu kem ijskih sredstava u poljopri-vrednoj proizvodnji (tzv. agrokemi

kalija) u svrh u povećanja prinosa. P o-dručja agrokemije su zaštita bilja, is-

hrana bilja (umjetna gnojiva t) i regu-latori biljnog rasta. (D. Đ.)

agrokemškali je, vidi agrokemija. (D. Đ.)

abemerobn i (grč. a — negacija sufiksa

ispred kojeg stoji + hemerobni f ;

njem. Ahemerobie) neizmijenjeni, ne-taknuti, iskonski, prirodni dijelovi

ekosustava T, koji funkcioniraju bez

direktnog antropogenog utjecaja f , pri-mjerice; dijelovi prašuma; abisopela-

gičko t , batiopelagičko T područje, po-larni ekosustavi, prvobitne močvare idr. Pojam je više teoretski je r niti je -dan ekosustav nije bez tragova indi-

rektnog antropogenog t djelovanja(primjerice; bioakumulirani t tragovi D D T a T u polarnim organizmima,otapanje polarnih kapa uslijed ozonske rupe T, oštećenje bubrega bioakumulacijom kadmija u pelagičkih ptica,ksenoestrogenski i ksenoandrogeniučinci itd.) (D. Đ.)

akaricidi (engl. acaricides, njem. Akari- zide), otrovne tvari namijenjene suzbijanju populacija grinja. (D. Đ .)

aklimatizacija prilagodba organ izmaklimi i geografskom podneblju, ra-

zličitom od onoga gdje je prije živio. N ije nasljedno. (D.Đ .)

aktivni mulj, masa mikroorganizamaraspršenih u bioaeracijskom sprem-

niku koji u aerobnim uvjetima (aktiv-

no dovođenje zraka ili kisika puhali-ma za aeraciju bioaeracijskih sprem-nika uz doda tno miješanje) razgrađu-

ju organsku tvar. (D. Đ .)

akumulacija (engl. acummulation, njem.

Akkumiilation, Akkumulinmg, Anreiche- rtmg), 1. nakupljanje tvari (i/ili eleme-

nata) u živim ( organizmi t , hranidbeni

lanci T , bioakumulacija T ) i neživim (geoakumulacija) dijelovima ekosustava.

Pojam najčešće opisuje nakupljanještetnih tvari (npr. teški metali u tlu,

pesticidi u hranidbenim lancima itd.),no također označauje neštetno, prirod-

no, metaboličko nakupljanje tvari ilielemenata (npr. koncentracija ugIjikovih spojeva u biomasi šuma, sumpor, fosfor i dušikovi spojevi koji se

nakupljaju u biomasi planktona i si.). 2. jezero nastalo presijecanjem prirodnogvodotoka, primjerice izgradnjom braneza hidroelektranu. (D. Đ.)

akust ika (engl. acoustics, njem. Aku- stik), znanost o zvuku. Prema objektu proučavanja dijeli se na slušn u, te h-ničku, građevinsku akustiku, elektroakustiku, hidroakustiku, biološku

akustiku, medicinsku akustiku, sluš-nu, glazbenu i prostornu akustiku. S

obzirom na buku t kao jedan od važ-

nijih čimbenika u zagađenju okoliša,zakonitosti akustike kao znanosti bi-tan su dio antropološke ekologije i

zaštite okoliša. (D. Đ .)

akutna toksičnost, vidi toksičnost. (D. Đ .)



POJMOVNIK 181

akvakul tura (lat. aqua — voda + cultus— obrađivati zemlju; engl. aqimcultti- re; njem. Aquakultiir, Geimsserkultur),

uzgoj vodenih organizama, u prvom redu riba, školjkaša i rakova u komer

cijalne, znanstvene i rekreacijske svr

he. Osim njih, u svijetu se još uzga jaju alge i više vodeno bilje, žabe, pu

ževi i glavonošci. Akvakultura se u današnje vrijeme provodi u prvom redu u svrhu proizvodnje ljudske

hrane, za potrebe različitih industrija,

za povećanje prirodnih zaliha umjetnim poribljavanjem, proizvodnju ri

be i mamaca za komercijalni i špor

tski ribolov, proizvodnju ukrasnih riba i drugo. Akvakultura se provodi u

prirodnim stajačicama i tekućicatna T ili u za to sagrađenim ribnjacima, bazenima i slično. Poseban oblik akva-

kulture je marikultnra T, uzgoj mor

skih riba i drugih morskih organizama. Iako kao ljudska djelatnost posto

ji još od antičkih vremena, akvakul

tura dobiva komercijalnu važnost tek u nedavno vrijeme. Na porast važnosti akvakulture utjecali su brojni čim

benici, uključujući rast svjetskog sta

novništva, promjene u prehrambe

nim navikama, napredak akvakultur-

ne tehnologije i činjenica da su prirodne rezerve ograničene i nedovo

ljne za zadovoljavanje rastuće potražnje. (I. T.)

akvatička ekologija (lat. aqua — v o

da + oikos — kuća, dom 4- logos — riječ, govor; engl. aquatic ecology; njem. aquatische Okologie), grana ekolo

gije T; bavi se akvatičkim ekosustavima t, tj. istražuje životne zajednice ( biocenoze t) u vodenom okolišu, pa po

definiciji pripada u sinekologijii f . D i

je li se na ekologiju mora t i timnologiju

t, koja proučava ekologiju tekućica i stajaćica. Na akvatičke ekosustave znatno utječe stanje vode zbog čega

se u akvatičkoj ekologiji velika pozornost poklanja kemijskim i fizikalnim svojstvima ekosustava, poput gibanja vode i njezina kemijskog sastava. (I. T.)

albedo (lat. albedo -— bjelina; engl. al bedo', njem. Albedo), omjer energije zračenja koja se odbila od neke po

vršine i upadnog zračenja na istu površinu. Uobičajeno je da se iskazuje kao postotak (%). (I. T.)

aldrin (engl. aldrin, njem. Aldrin), klorirani ugljikovodik, T ciklodienski sinte

tički insekticid T. Upotrebljava se za zaštitu bilja od kukaca koji obitavaju u tlu. Pripada u skupinu visoko tok

sičnih kloriranih ugljikovodika. U tlu

i organizmu se biodegradacijom raspada do dieldrina, koji ima sposob

nost bioakumulacije t i koji se akumulira u organima toplokrvnih kralješ

njaka (mozak, jetra, slezena, guštera

ča, bubrezi i masno tkivo, potencijalno i u majčinu mlijeku). Otrovan za ribe, šteti pticama. Kronična izlože

nost (ekspozicija T) nižim dozama uz

rokuje oštećenje jetre. (D. Đ .)

aie lopat i ja (grč. alleIon — naizmjeni

čan + pđtlios — nesreća, zlo, trpljenje; engl. allelopathy\ njem. Allelopathie), pojava kad jedan organizam T izlučuje kemikalije koje inhibiraju rast, razvoj i sazrijevanje dru gog organizma i tako

ga onem ogućuje u kompeticiji T za po

tencijalno ograničen resurs (minerali, voda, hranjive tvari). Tvari koje se iz

lučuju najčešće su alkaloidi, terpenoi- di i fenoli. Primjer alelopatije je crni orah (Juglans nigra) koji izlučuje spoj




juglon što uništava zeljaste biljke koje rastu u blizini njegova korijena. Ale- lopatija se susreće i u drugih organi

zama, ne samo biljaka. Ako jedan mikroorganizam sprječava razvoj dru

gog tako da proizvodi određene ke

mikalije (antibiotike), govori se o an-

tibiozi t . (I. T.)

alergi ja (engl. allergy, njem. Allergie), imunološka preosjetljivost, imuno-loška reakcija protiv stranih antigena

pri kojoj dolazi i do oštećenja vlastitih

tkiva. (D. Đ .)

alfa-mezosaprobn© (grč. mesos —srednji + sapros — truo), prema Kol- kvvitz-Marssonovu sustavu saprobno-

sti T, voda koja je jako opterećena or

ganskom tvari. Voda je veći dio godi

ne zamućena, sadržaj kisika je oko 2 mg/1, životne zajednice su osiroma

šene vrstama, a gustoća jedink i je velika. U ovu kategoriju pripadaju po

dručja recipijenta nizvodno od nase

lja, izrazito produktivni ribnjaci i si. (I. T.)

algicidi, otrovne tvari namijenjenesuzbijanju populacija alga. (D. Đ.)

aiohton (grč. allos — drugi + chtlion —

zemlja; engl. i njem. allochthon), inozemni; strani; koji potječe izvan pro

matranog ekološkog sustava. Odnosi se na materijal koji ne potječe s mjesta na kojem se nalazi, nego je na neki način premješten s drugog, obično udaljenog mjesta. Npr. biljni materi

ja l (lišće, grane i si.) u sedim en tu je

zera koji je na određen način u jezero don esen izvana. Suprotno je autohton t . (I. T.)

alohtona vrsta (grč. allos — drugi +

chtlion — zemlja; engl. allochthonous

species; njem. allochthone Art), vrsta Tunesena u određeno stanište T u ko

jem dotad nije obitavala. Sup rotno su

autohtone vrste t koje izvorno potječu iz staništa na kojem obitavaju. (I. T.)

aluvijalne tlo (engl. alnvial soil, njem.

Auenboden), fluvijalno tlo, fluvisol. Tip nerazvijenih hidromorfnih tala, recentni riječni, jezerski i morski na

nosi sa slojevima. P rocesi pedogeneze t slabo su izraženi zbog male starosti nanosa ili stoga jer sedimentacija pre

vladava pedogenezu. U nas se javljaju uz velike rijeke Dunav, Savu, Neret

vu i u poljima koja su poplavljena recentno ili u nedavnoj prošlosti Gac

ko, Sinjsko, Imotsko polje itd. Pri

rodna vegetacija su šume vrbe i topo

le. (D. Đ.)

amonijak (engl. ainmonia, njem. Am -

inoniiim), (N H 4) otrovan, teško zapaljiv plin, spoj vodika i dušika. U vo

denim otopinama djeluje kao lužina.

Jedan je od polutanata t atmosfere t . Izlučuju ga amoniotelične životinje kao tvar kojim iz organizma izbacuju višak dušika nastao razgradnjom dušikom bogatih spojeva (npr. proteina). (D.Đ .)

anaerobno č išćenje otpadnih voda,

anaerobna digestija. Proces uklanjanja i/ili smanjivanja količine otpadnih tvari (poglavito organskih) koji se od

vija u zatvorenim spremnicima (tzv. tankovima) bez pristupa zraka (odno

sno kisika), uz istodobno odvijanje procesa kiselog i metanskog vrenja. Povišenjem temperature i mješanjem

sadržaja moguće je ubrzati biološke procese. Konačni je proizvod metan

skog vrenja metan (koji se može up otrijebiti kao gorivo) i gnjili talog



POJMOVNIK 183

(mulj) u spremnicima, koji se nakon

dodatne obrade (inaktivacije, stabili-

zacije, detoksifikacije, dehidracije i

si.) može upotrijebiti kao gnojivo. (D.Đ .)

anemohor i ja (grč. anemos — vjetar +

hora — prostor, zemlja; engl. aneino-

chotj; njem. Aneniochorie), rasprostra-

njivanje biljaka i životinja uz pomoć

vjetra. Tako se šire biljke poput ma

hovina i papratnjača, koje imaju sitne

spore, ili one čije su sjemenke lagane,

a ponekad imaju i pomoćn e strukture

za što dulje održavanje u zraku, npr.

jasen, javor, lipa, bor, maslačak i dru

ge. A nem oh orn o se šire razne jed no -

stanične životinje (npr. trepetljikaši i

kolnjaci u začahurenom stanju),

mnogi kukci, a ponekad i ptice. (I. T.)

ant ib io t ic i (engl. antibiotics, njem. Anti- biotikt j), tvari bio lo šk og podrijetla, ko

je sin tetiziraju i u ok olinu izlučuju,

različiti organizm i u sklopu svog nor

malnog metabolizma, a u određenim

koncentracijama štete rastu i razvoju

drugih organizama. U užem smislu,

tvari koje ometaju rast i razvoj mikro

organizama (bakteriostati, fungistati itd.). Važni u suzbijanju bolesti. (D.Đ .)

ant ib ioza (grč. auti —■ protiv + bios —

život; engl. antibiosis; njem. Antibiose),

oblik alelopatije T; sprječavanje razvit

ka jednog mikroorganizma djelova

njem drugog koji proizvodi antibioti

ke. Klasičan primjer je penicilin, antibiotik kojeg proizvode neke vrste

plijesni roda PeniciUhim kako bi inhi-

birale rast bakterija i onemogućile ih

u kompeticiji T. (I. T.)

ant ic ik lona (grč. auti — protu + ky- klod — savijam, vrtložim; engl. anti- cycIone; njem. Antizyklou), područje

visokoga tlaka zraka u kojem se opaža divergentno strujanje zraka od središ

ta prema periferiji. Anticik lone do no

se mirno, lijepo vrijeme bez oblaka.

(I. T.)

antropogena vegetacija (grč. anthrč- pos — čovjek + genesis — postanak +

vegetacija T), sekundarna vegetacija,

vegetacijski pokrivač, neposredno ili posredno uvjetovan ili utjecan ljud

skom djelatnošću. Vidi vegetacija T. (D.

Đ .)

antropogeni ekosustav (grč. inthropos— čovjek + genesis — postanak + eko

sustav T), ekosustav T koji je nastao usli

jed ljudskih aktivnosti. Njegovo održa

nje ovisi o stalnom djelovanju i kontroli čo^eka nad većinom okolišnih čim

benika koji determiniraju takav sustav

(primjerice agrarne monokulture, agrarni ekosustavi t , polihamerobni t i metahaine- robni T ekosustavi t). Prema razini iz-

mjenjenosti razlikujemo euhemerobni T,

metahenierobni T i polihemerobni ’t ekosu

stav. Nastanjuju ga među ostalima i si-

nantropni t i eusinantropni organizmi t . (D.Đ.)

antropohor i ja (grč. inthropos — čov

je k + hora — prostor, zemlja; engl.

anthropochoiy, njem. Anthropochorie), širenje biljaka i životinja uz pomoć čovjeka. Čo vjek je svjesno ili nesvje

sno rasprostranio mnoge biljne i ži

votinjske vrste u područja u koje one prirodno ne bi mogle stići. Svjesno raznosi vrste koje su mu od koristi, a pritom slučajno raznese i neke neže

ljene vrste, kako biljne tako i životi




njske. Vrste koje čovjek nesvjesno raznosi njegovi su tzv. pratioci: žohari, buhe, grinje, uši, krumpirova zla

tica, smeđi štakor i drugi. (I. T.)

arboretum — nasad raznovrsnog dr

veća i grmlja, a služi u znanstvene i

dekorativne svrhe. U Hrvatskoj Op e

ka, Trsteno. (D.Đ .)

areal (lat. area — površina; engl. area; njem. Verbreitungsgebiet), površina na kojoj je rasprostranjena neka vrsta ili

druga sistematska kategorija. Vrste s vrlo vel ikim arealom nazivaju se koz

mopolitima t , a vrste s malim arealom

endemima T. Oblik areala može biti cjelovit (kontinuiran) i raskidan (dr

sjunktan). O cjelovitom arealu govori se kad je udaljenost izme đu pojedinih

naselja takva da omogućuje rasprostranjivanje prirodnim putem od jed

nog do drugog naselja, a o raskida

nom kad su pojedina naselja toliko udaljena da rasprostranjivanje prirod

nim sredstvima nije m oguće. Ako po

stoji jedan veći areal i nekoliko manjih dijelova, tada se govori o glav

nom arealu i eksklavama. (I. T.)

arheoflti (grč. archaos — prastar, dre

van + fytdn — biljka, raslina; engl. archaeophytes\ njem. Archaophyten), biljne vrste koje je u neki prostor unio

čovjek, namjerno ili slučajno, u pret

povijesno doba i daljoj prošlosti (do otkrića Amerike). Np r. pšenica je ar- heofit koji je na područje Europe do

nesen iz Azije, oko 3000 g. prije Kri

sta. Usporedi neofit t . (I. T.)

aromatsk i ug l j ikovodic i (engl. aro- matic hydrocarbons, njem. Aromatische Kohlemvasserstofe), skupina ugljikovo- dikovih spojeva, čija je molekularna

osnova benzolski prsten. Toj skupini pripadaju primjerice anilin, toluol, fenol, benzipiren. Jedan dio ovih spo

jeva jaki su kancerogeni. (D. Đ.)

asimilacija (lat. assimilare — izjedna

čiti; engl. assimilatiotv, njem. Assimila- tion), unošenje nutrijenata iz okoline u organizam i njihovo ugrađivanje u organske strukture. Pod tim se u pr

vom redu podrazumijeva vezivanje

ugljika u ugljikohidrate procesomjo-

tosinteze f koja se odvija u zelenim biljkama i cijanobakterijama. Biljni pigment koji omogućuje asimilaciju ugljika i proces fotosinteze jest kloro-

ftl t. (i. T.)

asocijacija (lat. associatio — udruživa

nje, pridruženje, društvo; engl. asso- ciation, njem. Assoziation), u neurofi

ziologiji i etologiji t, pojam označuje

naučenu vezu između određenog događaja i/ili doživljaja i živčanog (neu- ralnog) podražaja s kojim je povezan.

U botanici t, prema školi Zurich- Montpellier, osnovna jedinica u si-

stematiđ_/ifoc«/ 02Mt . U jednu asoci

jaciju ubrajamo sve sastojine s pri

bližno istim sastavom vrsta T koje za

htijevaju i slične uvjete. Asocijacija se

sastoji od karakterističnih vrsta T i stal

no prisutnih vrsta (engl. constat species, high-presence species) koje joj daju ko

herentnu strukturu. Imena asocijacija najčešće su izvedena od imena nekog

karakterističnog roda t u sastojini ko

jem se dodaje sufiks — etum (pr. Fa- gus sylvatica — Fagetum sylvaticae). (D.

Đ .)

astma (engl. asthma, njem. Asthma), bronhalna astma, bolest pluća koju obilježava preosjetljivost dišnih puto

va i njihovo suženje a rezultira napa



POJMOVNIK 185

dom otežanog disanja s gušenjem.

Može biti posljedica alergijske reakci

je . Kardijalna astma, napadaj oteža

nog disanja uslijed nakupljanja veće količine krvi u plućnom optoku. (D.

Đ.)

atmosfera (grč. atmos — para, dah +

sphairz — lopta, kugla; engl. atmos- phere; njem. Atmosphdre), plinovita

ovojnica koja obavija Zemlju. Drugi

planeti Sunčeva sustava također ima

ju atmosferu. Atm osfera koja okružuje Zemlju je smjesa plinova koju

nazivamo zrakom. Sastoji se od du

šika (volumni udio 79%), kisika

(21%), ugljikova dioksida (0,03%),

vođene pare, argona i drugih plinova

u tragovima. Sastav atmosfere uglav

nom je konstantan do visine od oko

100 kilometara. Njezina se gustoća s

povećanjem visine smanjuje, ali odnos pojedinih sastavnica atmosfere

ostaje više-manje isti. Osim gustoće,

s povećanjem visine mijenjaju se tlak

i temperatura zraka. Prema tempera

turi, atmosfera se dijeli na četiri glav

na sloja: troposferu, stratosferu, mezosfem i tennosfem. Većina atmosfere kon cen

trirana je u troposferi koja se proteže od

površine Zemlje do visine od 15 kilometara. Tu nastaju uzlazne ili kon-

vekcijske zračne struje, kao i spušta

nje zraka ili supsidencija. Konvekci-

jom se održava vertikalni temperatur

ni gradijent (pad temperature s pove

ćanjem visine) od oko 6°C po kilo

metru u troposferi. Troposfera je sloj

u kojem se nalazi gotovo sva atmo

sferska vodena para i u kojem se događa vrijeme T. Na gornjoj granici tro-

posfere, koja se naziva tropopauza, temperatura pada na oko -60 °C. Iz

nad nje, do visine od oko 50 lan, pro

teže se stratosfera. Konvekcijska giba

nja su ovdje slaba, a prevladavaju ho

rizontalna gibanja atmosfere. U stra

tosferi s povećanjem visine raste i temperatura (inverzija f). Otprilike na sredini o vog sloja nalazi se sloj naj

veće gustoće ozona (ozonosfera T).

Ozonska ovojnica t štiti živa bića na Zemlji od štetnog djelovanja kratko-

valnog, ultraljubičastog Sunčeva zra

čenja (radijacija Sunca T). N a visini od

oko 50 km nalazi se relativno topla

stratopauza, iznad koje se prostire me- zosfera. U mezo sferi temperatura opet

počinje padati s visinom, sve do -

85°C, koliko iznosi u mezopauzi T ko

ja se nalazi na visini od 80 do 90 ki

lometara. Tada slijedi porast tempe

rature u sloju koji se naziva termosfe- rom, a seže do približno 800 lan visi

ne. Temperatura se u termosferi da

nju penje i do 2000°C, a noću iznosi

oko 1000°C. U gornjim dijelovima

mezosfere i čitavoj termosferi pod

djelovanjem Sunčeva zračenja ultra

ljubičastog dijela spektra nastaju foto-

kemijske reakcije i ionizacija plinova,

uslijed čega je tu prisutan povećan

broj čestica s nabojem (iona). Zato se ti dijelovi atmosfere nazivaju još i io- nosferom. U najvišim slojevima atmo

sfera se postupno gubi, jer molekule zraka »bježe« u međuplanetarni pro

stor. To se područje naziva egzosferom. Približna gornja granica atmosfere

nalazi se na visini većoj od 1000 kilo

metara, gdje više nema ni gustoće ni

tlaka zraka. (I. T.)

auteko log i ja (grč. autos — sam + oikos— kuća, dom 4- logos — riječ, govor; engl. autecology\ njem. Autokologie), naziv jo š i idioekologija (grč. idios —

svoj, vlastiti). Ekologija pojedinih or




ganizama. Bavi se odnosima jedinke ili jedne vrste s njezinim živim i ne

živim okolišem. Obuhvaća ekologiju

ponašanja i ekofiziologiju, a poneki znanstvenici joj pridružuju i populacijsku ekologiju. U nastojanju da ob

jasni potrebe i ponašanje organizma ili vrste, autekologija istražuje u labo

ratoriju i na terenu učinak mjerljivih varijabli kao što su svjetlost, tempera

tura, vlažnost, hranjive tvari i slično, za što su joj od koristi mno ge tehnike

posuđene od kemije, fizike i fiziologije. Usporedi sinekologija T. (I. T.)

autohton (grč. autos — sam + chtlion

— zemlja; engl. autochthon; njem. autochthon), samonikao; starosjedilački; koji potječe iz promatranog ekološ

kog sustava. Odnosi se na materijal

koji izvorno potječe s mjesta na ko

jem se nalazi. Npr. biljni materijal treset potječe od mahovina roda Sphagnum (mahovine tresetari) koje se nalaze na močvarnim mjestima gdje tvore velike pokrivače. One u površinskom sloju rastu iz godine u godinu, a dublji slojevi odumiru i prelaze u treset. Materijal je dakle na

stao na istom području na kojemu su mahovine rasle. Suprotno je alohton

t . (I. T.)

autohtona vrsta (grč. autos — sam +

chthd n — zemlja; engl. autochthonous species; njem. autoclithone Art), vrsta T koja izvorno potječe iz staništa na ko

jem obitava. Suprotno su alohtone vrste

T koje su u dano stanište donesene iz nekog drugog staništa. (I. T.)

autotrofni (grč. autos — sam + trophos

— hraniti se; engl. autotroph), organi

zam 1" koji sam m ože sintetizirati sve

organske komponente iz anorgan

skih, primjerice biljke s Idorofilom

koje energiju t za taj proces dobivaju

od Sunca. Kemoautotrofi t također sa

mi stvaraju organsku komponentu iz

anorganske ali energiju dobivaju ok

sidacijom anorganskih kemijskih

spojeva. Izvor ugljika im je ugljikov

dioksid (CO 2). Suprotnost, lietero- trof f. (D. Đ.)

avicidi (engl. avicides, njem. Avizide),

otrovne tvari namijenjene suzbijanju populacija ptica. (D. Đ .)

azonalna zajednica (lat. a — negacija

pojma ispred kojeg stoji + lat. zona

— područje, engl. azonal community, njem. azonale Gesellschaft), biljna za

jednica koja nije uvjetovana općim

klimatskim čimbenicima T, stoga se po

javljuje pod različitim Idimatskim uv

jetima. T o su primjerice on e biljne za

jednice t koje nalazimo na staništima t

s ekološki ekstrem nim uvjetima u ne

koliko zonalnih pojasa T , radi sličnih

mikroklimatskih i/ili fizikalnih t i ke

mijskih čimbenika T mikrostaništa, koji

se razlikuju od makroklimatskih uv

jeta većeg područja. Primjerice biljke

pukotina stijena, točila, cretova i si. Ili

zajednice čiji opstanak ne uvjetuju

opći klimatski uvjeti staništa nego sa

mo jedan čimbenik poput npr. viso

kih podzemnih voda i sezonskih poplava koje omogućuju opstanak za

je dnic e hrasta lužnjaka i žutilovke

(Genisto elatae-Quercetmn roboris, u ni

zinskim dijelovima Hrvatske). (D. Đ .)



baktericidi (engl. bactericidcs, njem. Bakterizide), otrovne tsari namijenje

ne suzbijanju populacija T bakterija. (D. Đ .)

bak terio fag (bacteria — bakterija ođgrč — bacteria — palica, batina + grč.

ja go — jedem ; engl. bacterioplmg, njem. Bac teriofag e) , skupina virusa koji infi-cira izričito bakterijske stanice kako

bi se u njima razm nož io. (D. Đ .)

bakterioplankton (grč. bakteria — ba

tina, palica + planktčs — skitnica;

engl. bacterial plankton; njem. Bakte- rienplankton), bakterije koje žive u zo

ni slobodne vode po definiciji se

ubrajaju u plankton T, no kako je za njihovo uzrokovanje i identifikaciju potrebna posebna tehnika, uobičaje

no je da se razmatraju odvojeno kao bakterioplankton. Ti su organizmi ve o

ma važni za pretvorbu mrtve organ

ske tvari u anorganske nutrijente ko

jima se koriste biljke. Neki od tih slatkovodnih i morskih organizama

vež u molek ularni d ušik i stvaraju dušikove spojeve potrebne za rast fitoplanktona. Poseban slučaj postoji u Crnom moru, gdje na dubini ispod 130 do 180 metara nema kisika, nego

je prisutan sumprovodik, pa u takvim

uvjetima mogu živjeti i nalaze se sa

mo bakterije. (I. T.)

batijal (grč. bathus — dubok; engl. ba-

thyal zone; njem. Bathjal), životno po

dručje dubokomorskog dna koje se

proteže od 200 do 3000 m dubine. Drugim riječima, batijal se prostire

ispod litorala i podudara se s pod

ručjem kontinentskog slaza (vidi pro

storna raščlamba mora i oceana t). Sva

dubokomorska područja ispod 200 m

dubine su neosvijetljena, biljnih or

ganizama nema, pa njihove životne

zajednice čine konzumenti i redu-

centi koji ©vise o donosu organske

tvari iz plićih područja. Dno batijala

prekriveno je finim sedimentom

(mulj i blato), podrijetla uglavnom

od donosa sitnih čestica s kopna (te-

rigeni mulj). B ioceno ze su jedno lične

jer osim pridnenih struja vode nema

znatnijeg utjecaja drugih ekoloških

čimbenika. Ovdje prevladavaju spužve, dubinski koralji, zmijače, stapčari

itd. Broj vrsta opada s dubinom.

Ispod batijala, na dubini većoj od

3000 m, prostire se abisal T. (I. T.)




batipelagijal (grč. bathns — dubok +

pelagos — more), batipelagička zona.

Vidi pelagijal 1\ (I. T.)

bental (grč. bentlios — dubina; engl.

benthnl; njem. Bentlial), životni pro

stor dna. U jezerim a se dijeli na tri

zone: litoral t", sublitoral T i profundal T.

U morim a obuhvaća sva dna od linije

obale do najvećih oceanskih dubina i

dijeli se na litoral T, batijal t , abisal T i

liadal t. Dva su osnovna oblika dna:

čvrsto (stijene, kamenje) i pomično (šljunak, pijesak, mulj). Životne za

jednice bentala zajedničkim se im e

nom zovu bentos T. Vidi prostorna raš

člamba mora i oceana T, prostorna raš

člamba jezera I'. (I. T.)

bentos (grč. bentlios — dubina; engl.

bentlios; njem. Bentlios), životne zajed

nice dna akvatičkih ekosustava T. Bentos obuhvaća sve organizme koji život

provode u dodiru sa dnom , bilo da su

pričvršćeni za dno (sesilni organiz

mi), bilo da se po njemu kreću (se-

dentarne i vagilne životinje) ili da se

u njega ukopavaju. Ben tos se dijeli na

fitobentos T (biljke) i zoobentos T (ži

votinje), a prema veličini na makro-

bentos, vidljiv golim okom , i mikroben-

tos, kojeg čine organizmi vidljivi mi

kroskopom. Mnogi organizmi koji su

u odraslom stadiju bentoski imaju

planktonske ličinke (plankton t ) .

Bentoski organizmi imaju važan uči

nak na kemijska i fizikalna svojstva

dna, kao što su veličina supstrata, po-

roznost, sadržaj kisika i si. Bentosko životno područje (bental t) s obzirom

na dubinu podijeljeno je na niz stepe

nica ili etaža, kako u morima, tako i

u slatkovodnim ekosustavima (vidi

prostorna raščlamba mora i oceana T, pro

storna raščlamba jezera t). (I. T.)

benzipiren (engl, benzpyren, njem. Benzpjren), policiklički aromatski ugljikovodik. Nastaje spaljivanjem or

ganskih tvari. Jaki kancerogen. Nalazi se u ispušnim plinovima, dimu ciga

rete i si. (D. Đ.)

benzol (eng. benzol, njem. Benzol), bez

bojni spoj, zapaljiva tekućina karakte

rističnog aromatskog mirisa. U svije

tu se proizvede 15 milijuna tona. D o

daje se kao primjesa benzinu. Akutno otrovanje karakteriziraju glavobolja, nesvjestica, nepravilan rad srca i na poslijetku smrt. Kronična izloženost (ekspozicija) uzrokuje leukemiju. Kancerogen. Prodire kroz kožu. (D.

Đ .)

beta-mezosaprobno (grč. mesos —•srednji + sapros — truo), prema Kol- kwitz-Marssonovu sustavu saprob-

nosti T, voda koja sadržava umjerenu količinu organske tvari. Sadržaj kisika rijetko pada ispod 6 mg/1, vodu povremeno zamućuju alge, sadržaj hra

njivih tvari je viši nego u oligosaprob-

nim t vodama, životne zajednice su

raznovrsne a gustoća jedinki umjerena. U ovu kategoriju spadaju gornji i srednji tokovi rijeka, produktivnije stajaćice, slabo produktivni ribnjaci i

si. (I. T.)

bezolovni benzin, vidi olovni tetraetil i

olovo. (D. Đ.)

biljna hraniva, vidi kemijska svojstva tla.

(D. Đ.)

biljna zajednica (engl. plan t comnmni- ty, njem. Pjlanzengesellschaft, Pjlanzen-

gemeinschaft), asocijacija T , fitocenoza 1\



POJMOVNIK 189

Spontano nastala, prirodnim čimbenicima i/ili ljudskim djelatnostima

utjecana biljna sastojina na određe

nom staništu T tj. osnovna građevna jedinica biljnog pokrova nekog po

dručja. Ona je često i glavna osobina

nekog područja, primjerice listopad

na ili crnogorična šuma, livada, cre

tovi i dr. U općem smislu, pojam

označava i skup slično građenih bi

ljnih sastojina koje nastanjuju slična

staništa, imaju sličan floristički sastav

ili je raspored vrsta (distribucija) unutar nje najčešće jednolika (homo-

genitet T) i prepoznatljiva na osnovu

značajnih karakterističnih vrsta T. Broj

nost jedinki i biomasa t takvih vrsta je

relativno velika. Pojavnost vrsta unu

tar pojedine sastojine svojstvena je za

tu sastojinu odnosno u drugim i/ili

susjednim sastojinama ih ima manje

ili ih uopće nema. Sastav vrsta ovisi o tome da se vrste zadovoljavaju

sličnim potrebama i takve uvjete nalaze na istom staništu (komenzali) na

kojem onda stvore biljnu zajednicu.

(D. Đ .)

bioakumuiaeija (bio — koji se odnosi

na živo od grč. bios— život + lat. acu-

mulare — nakupljati; engl. bioaccumu- lation, njem. Bioakkmmila tion), proces

nakupljanja i uskladištenja neke od

ređene tvari iz okoliša T u živim susta

vima. Najčešće se pod time misli na

patološko nakupljanje tvari u suvišku u stanici, određenom ciljnom organu, organskom sustavu ili organizmu

T. Međutim, s obzirom na to da svi

organizmi koji žive u određenom ekosustavu t sudjeluju u hranidbenim

nizovima T, bioakumulirane tvari u

njihovim tijelima akumuliraju se i

unutar hranidbenih nizova. Organiz

mi s vrha hranidbenog niza na taj način akumuliraju i do nekoliko tisuća

puta veće količine određenih tvari

nego on i s početka hranidbenog niza, (biomagnifikacija). Tvari koje se na

kupljaju mogu biti različiti polutanti T,

agrokemikalije, ksenobiotici T, ali i tva

ri koje su u optimalnim koncentraci

jama dio normalnih građevnih struk

tura, fizioloških procesa i metabolič

kih putova u organizmu, no obzirom

na nakupljeni suvišak više ne djeluju

ustaljenim mehanizmima već uzrokuju patološka starija. Nakupljanje

tvari u biološkim sustavima, primje

rice toksičnih kemikalija u različitim

tkivima živih organizama (nakupljanje metil-žive u ribama) ili u hranid

benom tancu t i si. Vidi akumulacijat .

(D. Đ.)

biocenoza (grč. bios — život + lat. co- enosis prema grč. choinos •— zajednički; zajednica, engl. biocoenosis, njem. Le-

bensgemeinschajt), živući dio biogeoceno-

ze t koju čine zoocetioza tf itoce noza T

i mikrobiocenoza koji žive na određe

nom staništu t i/ili području s pripadajućim okolišnim značajkama. To je

biotička komponenta ekosustava t. (D.

Đ.)

biocidi (engl. biocide, njem. Biozide),

tvari namjenjene uništavanju različi-tih živo tnih oblika, npr. pesticidi, an-tibiotici, bojni otrovi, sredstva za za-štitu bilja i si. (D. Đ.)

biodisk, uređaj za pročišćavanje otpad

nih voda s okruglim pločama (disko

vima) nanizanim na vodoravnu osovinu i uronjenima do p olovine prom

jera u spremnik s otpad nom vodom.

Opna od mikroorganizama (biofdm T)

nalazi se na površini diskova koji se




lagano okreću kako bi cijela njihova površina bila dobro aerirana. (D. Đ .)

biodiverzitet, vidi biološka raznolikost T.bioelementi, vidi kemijska svojstva

tla. (D. Đ .)

biofilm, opna, vrlo tanak sloj, nakupina mikroorganizama i produkata njiho

va metabolizma presvučen, pričvršćen, obavijen preko krute podloge.

(D. Đ .)

biogeocerroza, vidi ekosustav. (D. đ.)

biogeokemijski ciklusi, vidi kruženje tvari. (D. Đ .)

b io hor (grč. bios — život + ehora — zemlja, kraj; engl. bioehore; njem. Bio- ehore), općeniti naziv za životni pro

stor neke biocenoze T, tj. biljne i/ili životinjske životne zajednice. Otpri

like odgovara značenju pojma biotop T. Odnosi se i na velike životne pro

store na Zemlji (biomi t), tj. na sku

pinu sličnih biotopa t u kojima vlada

ju karakteristični ekološki uvjeti, prije

svega slična klima i slična vegetacija. Na kopnu to je dakle prostor koji se odlikuje određenim tipom vegetacije.

U moru to su litoral T, batijal T, abisal

t , liadal T, pelagijal T. U vodama na

kopnu to su tekućice T i stajaćice. Ter

min upotrebljava Raunkiaer kako bi opisao precizne biološke granice iz

među glavnih, klimatski determinira

nih biljnih regija kao i njihovu pod

je lu na osn ovi životnih oblika (prema

udjelu faneroftta t , hamefita T itd.). (I. T.)

bioindikacija (engl. bioindication, njem.

Bioindikation), pokazatelj biološkog učinka ekoloških čimbenika (u užem smislu antropogenih štetnih utjecaja)

na bioindikatore tj. bioindikatorske vrste, odnosno na biokemijska, morfološka i fiziološka svojstva organiza

ma, na osobine populacije (gustoća, dobna struktura, natalitet, mortalitet, fekunditet i si.), na sinekološke parametre biocenoza i na funkcionalne osobine ekosustava (ekoindikacija).

(D. Đ .)

bioindikatori (grč. bios — život + lat.

indicare — otkriti, pokazati; engl. bio-

indicators; njem. Bioindikatoren), orga

nizm i koji su prikladni za dokazivanje prisutnosti i djelovanja neke štetne

tvari u okolišu. Bioindikatori su osjetljiviji na štetne tvari od drugih organizama, pa prije njih upozoravaju

na njihovu prisutnost. Na primjer, najbolji indikatori onečišćenja gradskog zraka su lišajevi: u zoni onečiš

ćenja ih uopće nema, u zoni u kojoj

se onečišćenje još osjeća pojavljuju se otporni lišajevi, a u zoni bez one

čišćenja raste normalna lišajska flora.

(I. T.)

bioinformatika, istraživanje genetič-kih i drugih bioloških informacija uz upotrebu kompjuterske tehnologije istatističkih metoda. (D. Đ.)

bioklimatski zakon, vidi fenologija.

(D. Đ .)

biologija (grč. bios — život + logos — riječ, govor; engl. biology; njem. Biolo-

gie), znanost o životu. Predmet istra

živanja biologije su živa bića ili orga

nizmi. Proučava svojstva i povijesni razvoj živih bića, pojave i zakone za

jedničke čitavome organskom (živom) svijetu i odnose živog i neživog svijeta. Početke biologije nalazimo kod Aristotela koji je opisao oko 500 životinjskih vrsta, a nakon njega slije



POJMOVNIK 191

di dugo razdoblje stagnacije biološke

misli koje je potrajalo sve do 16. sto

ljeća. Napretkom empirijskih znano-

sti u razdoblju od 16. do 18. stoljeća, biologijaje dobila znanstvene osnove.

U 17. stoljeću, izum mikroskopa do

vodi do otkrića stanice i početka cito

logije. U 18. stoljeću Carl Linne

(1707. — 1778.) opisuje i sistematizi

ra mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta

čime ujedno osniva znanstvenu siste

matiku vrsta. Nedugo zatim Georges

Cuvier (1769. — 1832.) utemeljuje komparativnu anatomiju, a Charles

Darvvin (1809. — 1882.) postavlja te

oriju evolucije t. Početak 20. stoljeća

donosi još veći zamah i ubrzani raz

voj bioloških znanosti. Veliko pod

ručje biologije dijeli se na niz poseb

nih znanosti, od kojih su ovdje nave

dene samo neke. Biologija se u širem

smislu dijeli na botaniku, koja istražuje biljke, zoologiju koja istražuje

životinje, i antropologiju, koja istra

žuje čovjeka. Odnos živih bića spram

okoliša je područje interesa ekologije

T. Populacije, njihovu strukturu i od

nose jedinici proučava populacijska bio

logija, a zajednicama organizama i uv

je tim a u kojim a žive bavi se biocenolo-

gija. Život izumrlih organizama pro

učava paleobiologija. Virusi i mikroor

ganizmi su objekt istraživanja mikro

biologije. Građom živih bića bave se

moifologija i anatomija, istraživanjem

stanica citologija, a s njima je usko po

vezana znanost o tkivima, histologija.

Vitalne funkcije organizma proučava

fiziologija, kemijske procese u živom

organizmu biokemija, a nasljednom

tvari se bavi genetika t. Strukturu i

funkciju molekula u stanici i stanič

nim organelima, posebice proteine i

nukleinske kiseline ( DNA f i RNA t), proučava molekularna biologija. (I.T.)

biološka cirkulacija elemenata,

vidi kruženje tvari. (D. Đ.)

biološka poljoprivreda (engl. biological agriculture, njem. Biologische Land-

ivirtschaft), poljoprivredna proizvod-nja na prirodni način, kojoj je ciljupotreba manje količina štetnih i/iliotrovnih tvari u proizvodnji (izbjega-va se upotreba agrokemikalija i si.)

nego u industrijskoj poljoprivredi istvaranje konačnog proizvoda sa štomanje zaostalih štetn ih tvari i općeni-to boljih bioloških kvaliteta. (D. Đ.)

biološka procjena stupnja onečišćenja, stupanj onečišćenja nekog vo

den og ekosustava određen na temelju

strukture njegove životne zajednice. Pojedine vrste mogu poslužiti kao in

dikatori stupnja onečišćenja, pa se

analizom životne zajednice dobiva

uvid u kvalitetu vode. Početkom 20.

stoljeća Kolkwitz i Marsson su sasta

vili popis indikatorskih vrsta, tj. onih

koje pokazuju stupanj onečišćenja

vode, i uveli sustav saprobnosti T pre

ma kojem se vode svrstavaju u četiri kategorije, ovisno o strukturi život

nih zajednica. (I. T.)

biološka ravnoteža (grč. homois —

jednak , sličan, stasys — stajanje; engl.

biological equilibrum, homoeostasis, ho-

meostasis), usklađenost, održanje stal

nog stanja ustroja i funkcionalnosti

unutar nekog biološkog sustava pod djelovanjem promjenljivih uvjeta iz

vana. Javlja se na svim integracijskim

stupnjevima organizacije živog svijeta

od subcelularne razine pa do razine




ekosustava t, a posljedica je visokogstupnja jedinstvenosti i mogućnosti

prilagodbe pojedinog živog sustava da

se gotovo »puferskom« spregom fun-kcija što dulje opire vlastitoj promjenikoju nameću promjenjeni uvjeti. (D.

Đ .)

biološka raznolikost (engl. biodiversity; njem. Biođiversitcif), biodiverzitet; termin koji se upotrebljava u biologiji f i ekologiji T kako bi se opisala sveu

kupna raznolikost života na Zemlji ili na dijelu Zemljine površine. O bio-

diverzitetu je uobičajeno govoriti na

razini gena T (genetska raznolikost t ; engl. genetic d iversity), vrsta (raznolikost vrsta; engl. species diversity) i

ekosustava T (raznolikost ekosustava; engl. ecosystem điversity). (I. T.)

biološka svojstva tla (engl. biological properties of soil), većina tala sadržava živu, biološku komp onentu, koja je značajan čimbenik u dinamičkim

procesima tla f . Svaki od organizama koji žive u tlu zauzima svoju eko

lošku nišu i ima, s obzirom na svoju biološku aktivnost, određenu ulogu u pedološkim procesima. Biološke ak

tivnosti u tlu su primjerice: htimizacija usitnjavanje svježe i nove organske tvari, netom pristigle u gornje slojeve profila, koju najčešće obavlja mezofauna 1* i megafauna t" tla i mikroorganizmi, nadalje, razgradnja organske tvari

koju obavljaju razlagači t tj. razlažu odnosno mineraliziraju organsku tvar; potom pretvorba organske tvari

u humus T; transport, miješanje i povezivanje organske i anorganske komponente; stvaranje i održavanje pora u tlu, itd. Najvažniji i najčešći predstavnici pedoflore tla: bakterije,

aktinomiceti, gljivice, alge, podzemni

organi biljaka, (koji čine zaseban sloj

pedosfere T, tzv. rizosferu). Bakterije u

tlu imaju veliku biomasu i veliko aktivno biološko značenje, razgrađujući

organsku tvar i vežući dušik iz zraka.

Aktinomicete se odlikuju sposobnoš

ću razgradnje teško razgradivih or

ganskih spojeva (primjerice iz dlake,

čeldnja, hitin), a tlu daju specifičan

miris. Gljive sudjeluju u razgradnji

organske tvari, naročito lignina, dominiraju u šumskim tipovima tla. Al

ge u poobavljanskom sloju, procesi

ma fotosinteze obogaćuju tlo kisi

kom, a važna su karika ijedan od te

melja hranidbene mreže u tlu. Više bi

ljke obogaćuju tlo novom organskom

tvari, a korijenje viših biljaka koje

prorašćuje gornje slojeve profila, uzi

ma anorganske tvari koje biljkama trebaju za rast i razvoj, stvara i odr

žava pore u tlu, sudjeluje u razgradnji

dijelova matičnog supstrata itd. Pe-

dofauna tla, ima ulogu u usitnjavanju

organske tvari tj. njezinom priređiva

nju kao supstrata za djelovanje razla-

gača. Razlikujemo, mikrofauna tla

(npr. različiti protozoa), mezofauna

tla (npr. nematodi, grinje i neki kuk

ci), makrofauna tla (npr. gujavice,

kukci, stonoge, puževi, krtice i dr.).

(D. Đ .)

bio lo ški filtar, vidi prokapnik. (D. Đ .)

b io lo ško čišćenje (engl. biological purification, biopurification,

njem. Biologi-

sche reinigung, Biologische Verjaren, Bio- logische Abbau), smanjivanje koncen-

tracije polutanata korištenjem živih

organizama. (D. Đ.)



POJMOVNIK 193

biološko čišćenje otpadnih voda,

vidi zbrinjavanje otpadnih voda. (D.Đ .)

biološko oružje (eng. biological ivea- pon, njem. Biologische Waffen), vrsta

borbenog sredstva koja koristi žive

organizme (viruse, bakterije i dr.) ili

njihove proizvode (biotoksini i si.) za

onesposobljavanje neprijateljske žive

sile ili nanošenje ekonomske štete.

Upotreba, proizvodnja i sldadištenje

takvih sredstava kosi se sa etičkim i

moralnim načelima i mnogim mir-

nodobsldm i ratnim konvencijama.

(D. Đ .)

biološko samoočišćenje (engl. auto- purification; njem. biologische Selbstrei- nigung), sposobnost vodenih ekosu

stava da prirodnim procesima održa

vaju kvalitetu vode. Samoočišćenje je

m oć redukcije i mineralizacije organ

ske tvari u vodi. Uvjetovano je po

stojanjem živih organizama koji u vo

di tvore jedins tvenu životnu zajedni

cu, a odvija se prvenstveno djelova

njem reducentskih bakterija. Oslobo

đene mineralne tvari putem biljaka

ponovno ulaze u hranidbenu mrežu T. (I. T.)

biološko suzbijanje štetočina

(engl. biologicalpestcontrol, njem. biolo gische Bekampfung), suzbijanje eko-nomski štetnih vrsta upotrebom dru-

gih organizama koji svojim načinomživota (rastom, razmnožavanjem,

hranjenjem, metaboličkim produkti-ma itd.) smanjuju populacije štetnika(npr. smanjenje populacije zečeva u

Australiji unošenjem virusa myxo

matoze). (D. Đ.)

biom (engl. biome; njem. Biom), skupi

na ekosustava T koji čine cjelinu na

dijelu Zemljine površine. Biomi se

dijele i opisuju prema ldimazonalnoj vegetaciji na kopnu, dakle odgovaraju

dominantnom vegetacijskom tipu u

različitim klimatskim regijama (npr. biom tundre u cirkumpolarnom po

dručju, biom tropskih kišnih šuma u

području tropske klime, biom bjelo

goričnih šuma u umjerenom klimat

skom području itd.). B io m je zapravo

mozaik ekosustava određenoga klimatskog područja. Biome koji su geografski pravilno raspoređeni i od

govaraju klimatskim regijama neki

autori nazivaju zonobiomima t . U p o

je din im područjim a odluču jući čimbenik za tip bioma može biti npr. tlo

ili nadmorska visina, pa se tada govori

o pedobiominm T ili orobiomima 1. (I. T.)

biomagnifikacija (engl. biotnagnifica- tion, njem. Biomagnifikation), poveća

nje koncentracije štetnih tvari bioa- kumuliranih u članovima hranidbe

nog lanca, proporcionalno s razinom hranidbenog lanca (npr. zadnji član, na najvišem položaju hranidbenog niza sadržava i najveću bioakumulira-

nu koncentraciju nekog zagađivača). (D. Đ .)

biomarker (engl. biomarker), u širemsmislu pojam označuje mjerljiv bio-loški odgovor, specificiran na stanič-noj i/ili molekularnoj razini, na izlo-ženost organizma zagađivalu i/ili uči-nak zagađivala na organizam. (D. Đ.)

biomasa (grč. bios — život + lat. mas- sa, gruda, grumen, engl. biomass, stan- dingcrop, njem. Biomasse), kvantitativ

na procijena organizama na nekom

području tj. ukupna masa jedinki jed




ne vrste t, populacije, taksonomske skupine, grupe organizama ili bioceno

ze T, koja dolazi p o jed inici površine ili

volumena staništa T. Izražava se kao vo lum ni udjel, težina (tj. težinski ud

jel) , udjel mase sirove (tzv. mokre) ili

suhe tvari ili kao količina ugljika ili dušika u organskoj tvari po jedinici površine ili volumena. Pokazatelj je

produktivnosti t određenog područja. Ukupna masa svih organizama

( proizvođača

T, potrošača

T, razlagača

T)ili određene grupacije organizama

(vrste t i si.) u ekosustavu t , na

određenoj trofičkoj razini T unutar hra nidbenog lanca T. Može biti izražen i kalorimetrijski po jedinici površine/volumena. (D. Đ .)

biometrlja (engl biometrics, biometry, quantitative biolog}’, biostatystic, njem.

Biometrie, Biostatistik), biostatistika, biološka statistika. Primjena matema- tičko-statističkih metoda za analizu bioloških pojava. (D. Đ .)

biomonitoring (engl. biomonitoring, njem. Biomonitoring), vidi monitoring. (D. Đ .)

bioplin (engl. fermentation gas; njem.

Biogas), jedan od obnovljivih oblika energije (obnovljiva energija T) čiji je glavni sastojak plin metan (50-70%).

Energetska vrijednost bioplina iznosi u prosjeku 25.000 kj/m3. Nastaje mi

krobiološkom razgradnjom organske tvari (slama, lišće, stajski gnoj, tj. bio masa t) u anaerobnim uvjetima. Energija organske tvari (energija ke

mijskih veza) u osnovi je dobivena pretvorbom energije Sunčeva zrače

nja u biokemijskom procesu fotosinte ze t zelenih biljaka. Te hnik om bio

plina se stoga na indirektan način ko

risti solarna energija T. Prilikom pro

izvodnje bioplina ujedno nastaje i mulj koji je u poljoprivrdi visokovri

je dno gnojivo. (I. T.)

biosfera (grč. bios — život + sfaira —

lopta; engl biosphere; njem. Biosphare), prostor na Zemlji koji je naseljen ži

vim bićima, odn osno u kojem postoje

uvjeti za život. Čine je svi ekosustavi "Tna Zemlji. Biosfera obuhvaća čitavu

hidrosferu t, sloj litosfere t do dubine

od oko 10 metara i donji sloj atmosfe re T do visine od približno 10 metara. Debljina biosfere varira jer nisu svi dijelovi Zemljine površine jednako povoljni za život. (I. T.)

biostatistika, vidi biometrija. (D. Đ.)

biotički čimbenik (bio od grč. bios ■— život; engl. biotic factor, njem. biotische

Factoren), biotički faktor, biotski čimbenik. Čimbenici čije je postojanje uvjetovano živim dijelom prirode, to

je ona grupa čimbenika koji proizlaze iz životnih procesa odnosno uzajam

nih utjecaja među organizmima. To

su prehrana (hranidbeni lanac T ili mre ža t), razmnožavanje, rasprostranji-

vanje vrsta, kompeticija t , paraziti

zam T, komenzalizam t i dr. (D. Đ .)

biotop (grč. bios — život + topos — mjesto; engl. biotop, njem. Biotop), sta nište T, prostorna jedinica kojoj je svojstvena određena kombinacija_/?z/-

kalnih I i kemijskih čimbenika t; pro

stor ili mjesto gdje se organizam t ili

popidacija t prirodno pojavljuju. (D.

Đ .)

BNB , bruto nacionalni dohodak.

bočata voda (engl. brackish ivater; njem. Brackivasser), voda koja je slani-



POJMOVNIK 195

ja od slatke vode, ali manje slana od

morske vode. Bočate vode se javljaju na mjestima gdje se morska voda ra-

zrjeđuje slatkom vodom, npr. u estuarijima. Uzima se da su bočate vode

one čija se slanost t kreće od 0,5% do

30%, a dijele se na oligohaline (0,5 — 5%), mezohaline (5 — 18%) i poliha-

line (18 — 30%), Prema Venecijan

skom sustavu iz 1958. godine (engl. the Venice system) bočate vode se

klasificiraju prema sadržaju klorida

(Cl- ) i dijele na zone: euhalina (1,65— 2,2% Cl- ), polihalina (1,0 —

1,65% C l- ), mezohalina (0,3 — 1,0%

Cl-), a-mezohalina (0,55 — 1,0%

Cl), B -mezohalina (0,3 — 0,55% Cl- ), oligohalina (0,03 — 0,3% Cl- ) i slatka voda (0,03% Cl- i manje). Bo

čate vode u pravilu naseljavaju eurihaline vrste koje podnose kolebanja sla

nosti. (I. T.)

BPKs (engl. BODs — biochemical 0 7 - gen demand; njem. BSB5 — Biochemi- scher Sauerstojfbedaij), biokemijska po

trošnja kisika u pet dana. Metoda ko

jom se utvrđuje razina biokemijskih procesa u vod i prema tome koliko ki

sika potroše mikroorganizmi koji u

vodi žive i razgrađuju organsku tvar, pri čem u troše kisik. Izvodi se tako da se u dvije posude sakupi uzorak vode,

u jednoj se odmah mjeri količina otopljenoga kisika, a druga se ostavlja

da stoji u mraku pet dana na 20°C. Nakon isteka tog vremena mjeri se

količina kisika u drugoj posudi. Do

bivena razlika je količina kisika po

trebna za biokemijske procese. Stoje više organskih tvari u vodi (npr. iz kanalizacije), više je mikroorganiza

ma, pa se troši više lđsika za biokemij

ske procese. Posljedica je toga ta da

preostaje znatno manje kisika za više životinja, poput riba. Zato je BPK do

bro mjerilo organske onečišćenosti

vode. Jedan od glavnih razloga za pročišćavanje otpadnih voda upravo

je taj da se smanji njihov BPK prije vraćanja u rijeke kako se kisik u rijeci ne bi smanjio uslijed pojačane raz

gradnje organske tvari. (I. T.)

brojčana piramida, vidi hranidbena piramida. (D. Đ .)

bruto proizvodnja (engl. gross prodttc- tio, njem. Bruttoproduktion), ukupna

količina asimilirane Torganske tvari

i/ili energije t od strane jedinke ili po pulacije T po određenoj prostornoj jedinici u određenom vrem enu. O na se može iskazati kao bruto primarna proizvodnja (engl. gross primaij production, GPP, njem. Bruttoprimdrpro-

duktion), kada govorimo o količini asimilirane organske tvari što je asi

miliraju autotrofni T organizami ili au- totrofna populacija po određenoj prostornoj jedinici u o dređenom periodu vremena. M oguće ju je iskazati i kao bruto sekundarna proizvodnja (engl. gross secondatj production, GSP, njem. Brutto— Sekundarproduktion),

ako se ona odnosi na asimilaciju energije i organske tvari sa strane primarnoga

konzumenta T, odnosno na razini se kundarne produkcije t. (D. Đ.)

buka, (engl. noise, njem. Lann), bilo koji nepoželjan zvuk, u rasponu od

praga čujnosti (0 dB) pa do praga boli (130 dB), primjerice jaka gradska bu

ka (90dB) ili industrijska buka (110 dB) kategoriziraju se kao zagađenje okoliša, odnosno tip polutanta koji zagađuje okoliš. Štetna, škodljiva buka je jala buka koja može izazvati




trajno oštećenje sluha, smatra se daje

to buka iznad 90 dB, kojoj je osoba

izložena osam i više sati na dan. (D.

Đ .)

Burgess Shale, kamena formacija,

sedimentnih stijena iz perioda kam-

brija. Nalazi se na padinama planine

Mt Stephena, u Nacionalnom parku

»Yoho« u Britanskoj Kolumbiji, Ka

nada, kao 60 metara dugačka, 150

metara visoka i 2,5 metra debela sti-

je novita formacija. Starosti je otprili

ke 520 milijuna god ina, a otkrio ju je

i opisao 1909. Charles Doolittle Wal-

cott, am erički paleontolo g, koji je sa

mo u Burgess Shaleu iskopao oko

65.000 primjeraka jedinstvenih fosila T. Do danas je opisano oko 150

vrsta fosilnih životinja s toga lokaliteta. Dominiraju fosili artropoda, od

kojih m nog i ne sliče niti jedno j danas

poznatoj vrsti, a značajno je i prvo

pojavljivanje fosilnih hordata. Ovo

nalazište predstavlja najvažnije i naj

bogatije (po broju vrsta) nalazište

kambrijskih fosila, a s evolucijskog t

stajališta, jedinstveni uvid u radijaciju

metazoa i jedinstveni primjer biodiverziteta T koji je vladao tijekom kam - brija. (D. Đ .)



cerofagi (engl. cerophagotis, njem. Cero- phag), organizmi koji se hrane voskom, npr. Galleria mellonella, Achroia grisella. (D. Đ .)

CFC, vidi kloroflorougljikovodici. (D. Đ .)

CF&j vidi kloroflorougljikovodici. (D. Đ .)

CFU, vidi kloroflorougljikovodici. (D. Đ .)

cijanidi (engl. cyanids, njem. Cyanide), soli H C N (cijanovodične ili tzv. pruska kiselina, njem. Blatisaure, Cyan- wasserstqff). Najpoznatiji Na i K cija-

nid, važni u industriji. U organizmu

se vežu na enzime citokrome, spri-

ječavajući stan ično disanje. M ože doći do slučajnog trovanja njihovom

upotrebom kao pesticida (rodenticidi), u industriji (metalurgija), pri uzi

manju biljnih produkata bogatih gli-

kozid ima i si. Ima ih u dim u cigarete.

M ož e nastati pri izgaranju plastičnog

materijala koji sadržava dušik. Inhala

cijom cijanidnih spojeva, smrt nastu

pa za nekoliko minuta, njihovim gu- tanjem za oko 60 min. U plodovima

badema nalazi se približno 0,05-0,1

% cijanovodične kiseline, pretjerana

konzumacija može dovesti do pore

mećaja funkcija organizma, a u iz-nim nim slučajevima i do sm rti. (D. Đ .)

ciklična sukcesija, proces samoob-

nove prirodnih ekosustava t koji su

postigli najviši stupanj organizacije.

U cikličkoj sukcesiji na određen om

području nalazimo mješavinu svih

razvojnih faza (inicijalnih, optimalih i terminalnih npr. u prašumi moza-

ički isprepletene površine podmlatka,

mladika, srednjedobnih, starih i prastarih, odumirućih sastojina). Vidi

klimaks i sukcesija. (D. Đ .)

ciklona (grč. kykloo — savijam, vrtlo-

žim; engl. cyclone\ njem. Zyklon) , de

presija; područje niskog tlaka zraka u kojem se zapaža vrtložno , konvergen

tno i uzlazno strujanje zraka. Ciklone

donose oblačno vrijeme i oborine. (I.

T.)

ciljevi i usmjerenja prostornog raz

voja RH, prema Odluci o donošenju

programa prostornog uređenja Repu

blike Hrvatske (N. n. 50/99.) »Ciljevima prostornog uređenja, gospodar-

sko-razvojni okvir određen je tež

njom Hrvatske da poveća kvalitetu

življenja i uravnoteži razvoj svih po-




dručja Države, da unaprijedi učinko-

vitost gospodarstva prilagođenog tr

žišnim uvjetima te se tako uključi u

europske razvojne sustave i svjetsku razmjenu. Ključnu ulogu s gledišta

korištenja prostora imaju poljopri

vreda, turizam i industrija, a osobito

značenje promet i infrastruktura, po

sebice vodno gospodarstvo zbog vi

šestrukog utjecaja na prostor.« Tom

odlukom utvrđeni su i osnovni ciljevi

prostornog razvoja. To su:

— Osnažiti prostorno razvojnu strukturu Države, uvažavanjem obli

ka i morfoloških cjelina nacio

nalnog teritorija, postojeće mreže

naselja i prometno razvojnih kori

dora te razmještaja resursa.

— Povećati vrijednost i kvalitetu pro

stora i okoliša, a razvojne ciljeve

prilagoditi značajkama prostora,

uz isključenje negativnih utjecaja

na prostor i okoliš.

— Racionalno koristiti i zaštititi na

cionalna dobra, a svrhovito koriš

tenje i namjenu prostora temeljiti

na stručnim i znanstvenim osno

vama i cjelovitom uvidu u zna

čajke prostora, usklađeno s europ

skim kriterijima-stanđardima, osobito za zaštitu prirodnih resur

sa i okoliša.

— Uvažiti zajednička obilježja i oso

bitosti područja, prirodnu cjelovi

tost, ekološku osjetljivost, razvije

nost i ograničenja infrastrukture,

turističku atraktivnost i druge

značajke pojedinih područja kao

osnovu za utvrđivanje zajedničkih kriterija korištenja prostora i raz

mještaja djelatnosti, u sk lopu izra

de dokumenata prostornog ure

đenja i razvojnih programa.

— Razvijati infrastrukturne sustave na cijelom području Države su

kladno razvojnim potrebama i eu

ropskim mjerilima.— Osigurati učinkovitost sustava pro

stornog uređenja te s tim ciljem usavršavati organizacijske, za

konske i druge okvire sustavne skrbi o prostoru i prostornom razvoju.

— Usm jeriti prostorno-razvojne pri

oritete prvenstveno na poboljša

nje učinkovitosti u okvirima već izgrađenog i korištenog prostora, te na stvaranje uvjeta za nove pro

grame radi pokretanja gospodar

skih aktivnosti i poboljšanja kvali

tete života na svim, osobito depo- pulacijskim područjima. (I. T.)

ciljevi zaš tite oko liša, prema Zako

nu o zaštiti okoliša (N. n. 82/94.) os

novni ciljevi zaštite okoliša u RH su trajno očuvanje izvornosti, biološke raznolikosti t prirodnih zajednica i

očuvanje ekološke stabilnosti; očuva

nje kakvoće žive i nežive prirode i

racionalno iskorištavanje prirode i njezinih dobara; očuvanje i obnavlja

nje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika; i unapijeđenje stanja okoliša i osiguravanje boljih uvjeta života.

(I. T.)

cirka l i tora l (lat. circa — oko + litus, litoris — obala), četvrta po redu stepe

nica litorala T, koja se naziva još i eli-

toralom. Proteže se od donje granice rasprostranjenosti fotofilnih alga i morskih cvjetnjača do dubine do koje

se još mogu razvijati scijafilne alge, a to je obično 120 do 200 metara. Zelenih alga, koje su fotofilne i zahtije

vaju jaču osvijetljenost, ovdje više ne

ma. Scijafilne alge su crvene i smeđe



POJMOVNIK 199

alge kojima je za rast i razvoj dovoljna slaba osvijetljenost. Ispod 200 metara

dubine svjetlo više ne prodire, pa ne

ma ni biljaka. Dno je pjeskovito ili muljevito . U cirkalitoralu prevlada

vaju konzumenti T, alga je relativno malo i javljaju se u pravilu pojedi

načno, a ne u kompaktnim zajednica

ma poput onih u infralitoralu t. Broj životin jskih vrsta raste. (I. T.)

C/ N od no s (engl. C/N rado, njem. C/N Verhaltnis), omjer ugljika i dušika u organskim tvarima koje nalazimo u tlu. Odnos govori o stupnju degradacije organske tvari s pomoću mikro

organizama. Osim tog omjera postoji i C/P odnos (omjer ugljika i fosfora). (D. Đ.)

COR1NE, European Communities Co- ordination o f Information on the En

vironment Programme.

crnica, skupn i naziv za sve vrste tla ko-

je obiluju humoznim tvarima T; crnesu boje. (D. Đ.)

crveni popis ugroženih vrsta (engl.

Red List ili Red (Data) Book; njem. Rote Liste), katalog koji izdaje IU C N (The World Conservation Union), a

koji sadržava popis rijetkih biljnih i životin jskih vrsta i onih kojima prijeti opasnost od izumiranja. Vidi ugrožena vrsta t . (I. T.)

crvenica, terra rossa. Tlo crvene boje mediteranskog i submediteranskog područja. Crvenica se formira na čis

tim i čvrstim vapnencima i dolomiti

ma, a solum je nekarbonatan. Neutralne su do blago kisele reakcije. Tla pod ovim nazivom nalaze se na čvrs

tim vapnencima i dolomitima uglav

nom iz trijasa, jure i krede. Pojavljuje

se u cijelom mediteranskam bazenu,

a areal prostiranja u nas je relativno

velik, jer su velike i naše površine m e-

zozojskih vapnenaca i dolomita. U nas se ne javlja kao kontinuirani z em

ljišni pokrov, već više kao fragmen

tarne manje plohe. Rasprostranjena je

širom cijelog našeg krša. N ajveće po

vezane površine nalaze se u Istri, za

tim slijede manje površine razbacane

u kršu Dalmacije, Hercego vine , a ima

je pon ešto i u kontine ntalnom dijelu

Hrvatske. Pokr ivaju prirodna vegetacija naših crvenica: makija i degradi

rana šuma kserotermnih zajednica

hrasta crnike, crnog bora ali i hrasta

medunca, a dijelom i kserotermne

travnate biljne zajednice. Reljef T na

kojem je nalazimo je najčešće brdski.

Kemijski sastav mineralnog dijela

crvenica i kemijski sastav svježeg

ostatka otopljenog vapnenca vrlo su slični. Crvena boja potječe od željeza

kojeg ima u spojevima (tzv. hematit).

U prošlosti, kad su vladali više sup

tropski uvjeti, došlo je do jače desili-

kacije rezidija, čime se relativno po

većavao sadržaj željeza i aluminija

(tzv. seskvioksida). Žarka i suha ljeta

omogućavala su dehidrataciju i koa

gulaciju seskvioksida s manje vode,

dakle, dehidrirani oblic i željeza s izra-

zitijim crvenim nijansama. Važna je

za uzgoj mediteranskih kultura, a po

sebno vinograda, maslinika, južnog

voća, agruma, povrća i dr. Čovjek je

poljodjelatnošću intenzivno utjecao

na svojstva i razvoj tog tla, zato su

crvenice velikim dijelom antropoge

na tla. Crvenice su relativno siromaš

ne humusom. Osim toga crvenice su

zbog antropogenog t utjecaja podložne

eroziji. (D. Đ.)



čišćenje otpadnih voda višim bi

ljem, vidi zbrinjavanje otpadnih voda.(D. Đ .)

čišćenje otpadnih voda, vidi zbri-njavanje otpadnih voda. (D. Đ.)

črnozem (engl. chernozem, black eartlt,

njem. Tscliernoseine, Schivartz Erde), crnica, crna zemlja im e potječe od ru

skog naziva čarnozjom, prema V. V. Dokučajev 1883. jednom od začetni

ka genetske pedologije. Taj je naziv prihvaćen u cijelom svijetu. Cerno- zem je tlo semiaridnog stepskog po

dručja, s moličnim A horizontom, debljim od 40 cm i prelaznim AC

horizontom na dubini od 25 — 30 cm. Razvija se na karbonatnim ilova-

stim, a rjeđe pjeskovitim rastresitim

supstratima. Boja humusnog hori

zonta je tamnosmeđa. Černozemi imaju dobro izraženu zrnastu struk

turu. Karbonati se javljaju od površi

ne ili u prijelaznom horizontu. Ima ga malo u Hrvatskoj (ist. Slavonija i

Baranja). Uvjeti postanka: matični

supstrat je karbonatni les ili prapor, eolski sediment s 20 do 30 posto CaC0 3 . Može se razviti i na preta- loženom lesu, aluviju i na eolskim pi

jesc im a. Reljef u području gdje nalazimo černozem je ravan. Nastao je

najvjerojatnije u borealu u suho i to

plo doba, prije 7000 — 8000 godina, u stepskim klimatskim uvjetima. (D.

Đ.)



Dan biološke raznolikosti, vidi

važniji datumi u zaštiti'okoliša t .

Dan planeta Zemlje, vidi važniji da

tumi u zaštiti okoliša T.

Dan smanjenja prirodnih katastro

fa, vidi važniji datumi u zaštiti okoliša T.

Dan zaštite močvara, vidi važniji da

tumi u zaštiti okoliša T.

Dan zaštite oko liša, vidi važniji datu

mi u zaštiti okoliša T.

Dan zaštite ozonske ovojnice, vidi

važniji datumi u zaštiti okoliša t .

Dan zaš tite p laninske prirode RH,vidi važniji datumi u zaštiti okoliša 1\

Dan zaštite životinja, vidi važniji da

tumi u zaštiti okoliša t .

ĐDT (engl., njem. D D T ), (C 14H 9CI5, 2,2 -bis(p -klo rofe nil)-l, 1, 1, -triklo- roetan), klorirani ugljikovodik, sinte

tički insekticid, u upotrebi od 40-ih

godina 20 -to g stoljeća. Otrovan za životinje i čovjeka. Kemijski vrlo stabi

lan. Bioakumulativan, nakuplja se u

mastima i hranidbenom lancu. Bio- perzistentan, s dugim poluvreme-

nom razgradnje, stoga je zabranjen u

većini zemalja svijeta. Kancerogen.

Sintetiziran 1874. Švicarski znanstve

nik Paul Herman Muller, 1939. ot

krio njegova insekticidna svojstva, za

što je nagrađen Nobelovom nagra

dom za fiziologiju i medicinu 1948.

(D. Đ .)

decibel (skraćeno dB), jed in ica ja či

ne zvuka (10 Bel). Logaritamska veli

čina (promjena za 10 jedinica dB, predstavlja 100 x povećanje/smanje

nje intenziteta zvuka). Naziv prema A. G. Bell. (D. Đ .)

degradacija otrova (engl. degradation,

njem. Abbau), razgradnja otrova. (D.Đ .)

degradacija tla (engl. soil degradation), proces smanjenja bioloških, kemij

skih i fizikalnih kvalitativnih osobina

tla. Neki od uzroka su ovi: krčenje

prirodnog vegetacijskog pokrova radi dobivanja aktivnih poljoprivrednih

površina, unos ksenobiotika T, polutanata f i toksina T, eutrofikacija T tla

uporabom gnojiva t, povećana stopa erozije tla uslijed krčenja i poljodjel

ske obrade, odvodnjavanje, navodnja




vanje, precipitacija atmosferskih po-

lutanata, akumulacija urbanih otpa

daka, rastuća urbanizacija s glomaz

nom infrastrukturom, prometnice i

prometni putevi, turizam, rudarski kopovi i dr. Oko 300 milijuna hektara tla je u potpunosti degradirano, dok oko 2 milijarde hektara pokazuju znakove degradacije, većim dijelom u Aziji i Africi. (D. Đ .)

degradirane šumske površine,

površine koje su u prošlosti bile pre-krivene šumom, a na kojima danaszbog snažnog i dugotrajnog antropo-genog utjecaja nalazimo neki od degradacijskih stadija: makiju, garig, ši-karu, livade i travnjake, kamenjare isi. (I. T.)

demeko log i ja (grč. detnos — narod,

puk + oikos — kuća, dom + logos — riječ, govor), vidi populacijska ekologija t . (I. T.)

đemoeen (grč. demo s — narod, puk +

koine — zajednica; njem. Demozdn), struktura odnosa između pripadnika

je dne populacije te između njih i okoliša. To je predmet proučavanja

demekologije t. (I. T.)

demotop (grč. de mos — narod, puk +

topos — mjesto; njem. Demotop), pro

stor koji naseljava neka populacija t. (I. T.)

dendrologi ja (grč.) znanost o drvena-stom bilju (grmlje i drveće). (D.Đ.)

denitrifikacija (engl. deidtrification, njem.

Denitrjfikation), jedinstveni naziv za lančani skup procesa u kojima redukcijom nitratni i nitritni dušik pod utjecajem

denitrifikacijskih bakterija t prelazi u slobodni dušik ili dušikove okside. Ti

se procesi zbivaju uglavnom uz nedo-statak kisika. Suprotan proces je nitirifi-

kacija T.(D. Đ .)

deoksiribonukleinska kiselina, vidi DNA t .

dermatofit (engl. dermatophyte), biljniorganizam koji se nastanjuje i živi nakoži ili dlaci (npr. alge koje naseljujudlaku i kožu ljenjivaca ( Xenarthra,

Bradypodide), a pogoduje im vlažna

tropska klima kišne šume, usporenokretanje i način života ljenjivaca). Uužem smislu naziv za parazitske glji-vice koje žive na koži životinja i čov-

jeka . (D.Đ .)

destruenti, vidi razlagači. (D. Đ .)

deterdženti (engl. detergents, njem. De- tergentien), skupina sintetskih spojeva

tzv. tenzida (linearnih alkilsulfonata,npr. anionski alkilbenzolsulfonat, neionski alkoholetoksilat i kationskitenzidi), koji služe kao sredstva za pranje i čišćenje. Je dan dio deterdženata teško su razgradivi spojevi, perzistentni u prirodi, no neke deterdžentske kemikalije biološki su razgradive, ali opterećuju okoliš fosfati-

ma. (D.Đ .)

deioksifikacija, (engl. detoxication, njem. Entgiftung, Detoxifmtion), u ekologiji,razgradnja, pregradnja, kemijsko veza-nje i kemijski raspad toksičnih tvari či-me se umanjuje njihova otrovnost i/ilištetnost. U različitim organizmima po-stoje različiti mehanizmi (enzimi, me

talotionini itd.) koji vežu ili na druginačin (oksidaze) smanjuju otrovnost.(D.Đ .)

detoksikacija, (engl. detoxication, njem. Detoxiftkation), postupci razgradnje (de-



POJMOVNIK 203

gradacije) otrovat u manje otrovne i/ili neotrovne spojeve u organizmu i/ili u

ekosustamA. (D. Đ.)

detritivori, vidi detrivori. (D. Đ.)

detritus (lat. detritus, us m. — otpaci ostaci; engl. detritus, njem. Detritus), detritusni mulj. Djelomično razgra- đena organska tvar, nataložena na

dnu, najčešće u eutrojnim T stajaćim

kopnenim vodama T. Čine ga organo- gene, sitne čestice koje tvore muljevitu masu. (D. Đ .)

detrivori (ht. detritusf + vorare— jesti,

žderati engl. detritivore, njem. Detrivo- ren, Reduzenten, Destruenten), u širem

smislu, organizmi t kojima je izvor

energije t mrtva ili otpadna organsku tvar (raziagači T, ređucentl T, destnienti T), U užem smislu oni organizmi t

koji kao hranu T uzimaju detritus T;najčešće su to životinje koje pripadaju

zajednicama f muljevitoga dna, gdje se talože veće količine raspale i/ili polu- raspale organske tvari. Poznati su brojni oligoheti (Tubijex, Limnodrilus,

Potamothrix, Psammoryctes) i ličinke hironomida (Tanypus, Tanitarsus, Po- lipedilum). Vrste poput Tubijex tnbijex cijeli život vezani su isključivo za de- tritivorni način hranjenja; mnogim životinjama na višim stupnjevima razvoja detritus povremeno predstav

lja izvor hrane, primjerice riba Scato- phagus argus koja jede velike količine detritusa u estuarijima jugoistočne Azije, ali nije na njega strogo vezana kao na jed ini izvor hranjivih tvari (pri

je vod latinskog im ena Scatophagus doslovno je izmetojed). (D. Đ .)

dezinfekcija, postupak uklanjanja, uništavanja ili onesposobljavanja uz

ročnika zaraznih bolesti u organiz-mu, hrani, okolini i okolišu. (D. Đ.)

dieldrin (engl. dieldrin, njem. Dietdrin), klorirani ugljikovodik, ciklodienski

sintetički insekticid. Upotrebljava se za zaštitu bilja, protiv kukaca koji obi

tavaju u tlu. Ubraja se u skupinu vi

soko toksičn ih spojeva. U tlu i orga

nizmu se biodegradacijom slabo raz

građuje, i ima sposobnost bioakumulacije. Može nastati kao produkt bio-

degradacije aldrina. Akumulira se u organima toplokrvnih kralješnjaka (mozak, jetra, slezena, gušterača, bu

brezi i masno tkivo, potencijalno i u majčinu mlijeku). Otrovan za ribe, šteti pticama. Kronična izložen ost ni

žim dozama uzrokuje oštećenje jetre. U Njem ačkoj zabranjen 1966. u Švedskoj 1970. godine, (D. Đ .)

diferen cijalne vr ste (engl. differential species, njem. Differentialarten, Trennar- ten), vrste T koje razlučuju i određuju osobitosti nižih vegetacijskih jedinica (subasocijacije i facijesa) u okviru

jedne asocijacije T , biljne zajednice T ili

jitocenoze 1\ (D. Đ .)

dim (engl. smoke, njem. Rancit), hetero-

gena mješavina plinova (CO 2, N O x,C O itd.), čestica (prašina, pepeo, čađai dr.) i para (vodena para) koje nastajukao produkt izgaranja, a đispergiranesu u obliku aerosola u plinovitoj fazitj. zraku. (D. Đ .)

DISAE (Development of Implemen-

tation Stra tegies for Approximation

in Environment), program što ga je pokrenula Europska komisija u rujnu 1996. sredstvima PHARE programa s namjerom da se pridruženim članica

ma Europske zajednice pomogne u




razvoju strategija za primjenu i pro

vedbu zahtjeva koje nameće zakon

Europske zajednice. U sklopu DI-

SAE programa nude se pridruženim članicama različite usluge: tehnička

pomoć u obliku mini projekata, se

minari i financijska pomoć za sudjelovanje na seminarima i sastancima

Europske unije. (I. T.)

disfotička zona (grč. dys — ne +ptos— svjetlo; engl. displiolic zone; njem.

dysphotische Zone, Dammerzone), pro

stor u akvatičkim ekosustavima T koji

se nalazi između dobro osvijetljene

euforičke T i neosvijetljene afotičke zone t . U disfotičkoj zoni prodor

svjetla u najvećoj je mjeri reduciran,

ali još dovoljan da omogućuje ogra

ničenu fotosintezu T nekih vrsta alga.

Disfotičk a zona se u prosjeku proteže

od 50 do 200 metara dubine.(I. T.)

disimilacija (lat. dissimilis — nesličan,

različit; engl. dissimilation; njem. Dis- similation), razgradnja složenih organskih molekula na jednostavnije tvari

koje ih izgrađuju. Suprotno je asimilacija t . (I. T.)

distrofno (engl. distrophic, njem. di-

stroph), pojam opisuje plitke kopne- novodne vodne sustave, najčešće

močvara, bara i plitkih jezera, sa ma

lom količinom nutrijenata T, bogato

humusnim tvarima t , kojih je u donjim

slojevima najčešće s malom količinom kisika. Naziv je preuzet prema

Thienemann 1925. koji je prvi predložio pojam distrofni, uz oligotrof-

ni T, eutrofni T i politrofni, kao jedan od pojmova klasifikacije vodenih ekosustava T. Takvi sustavi obrubljeni su us

kim pojasom trske i šaša s plutajućom

vegetacijom t koja gusto pokriva cijelu

površinu slobodne vode. Prozirnost

vode je vrlo mala zbog golemih ko

ličina suspendirane i otopljene organ

ske tvari. Relativno male količine slobodne i otopljene anorganske tvari

(prvenstveno kalcija) i niski pH t us

porava aktivnosti bakterija, čime se

također usporava razgradnja organske

tvari, a time i recirkulaciju biogenih

tvari pa je produktivnost (produkci ja t ) takvog ekosustava T relativno

mala. Zbog male količine hranjivih

tvari i sastava flore alga nalikuju na slabo produktivna (oligotrofna) jeze

ra. Faunu T dna čine uglavnom ličin

ke hironomida i oligoheta (detritivori t), stoga prema sastavu dna uglav

nom nalikuju na eutrofnajezera ali ih

od njih razlikuju oskudna vegetacija

dna i siroma šne planktonske t zajedni

ce. Zooplankton T je dobro razvijen i

čine ga uglavnom vrste koje se hrane

otopljenim organskim tvarima i/ili

suspendiranim h um usnim česticama.

(D. Đ.)

diversivor, vidi svejed. (D. Đ.)

DNA (engl. deoxyribonucleic acid; njem.

Desoxyribonukleinsaure), DNK, deok

siribonukleinska kiselina. Nasljedna tvar (genetski materijal) koja nosi na

sljednu uputu. Molekula D N A je po-

limer sastavljen od dva dugačka lanca

nukleotida, zavojito obavijena jedan

oko drugog u dvostruku uzvojnicu.

Svaki nukleotid sadržava jednu m ole

kulu šećera deoksiriboze, fosfatni

anion i jednu od četiri dušične baze:

adenin, guanin, citozin ili timin. N u - kleotidi su međusobno povezani ko-

valentnim vezama. Dva lanca nuk leo

tida povezana su vodikovim vezama

koje nastaju između dušičnih baza, i



POJMOVNIK 205

to tako da se adenin sparuje s timi- nom , a guanin s citozinom . U slijedu dušičnih baza duž molekule DNA

zapisana je nasljedna genetska uputa koja se ostvaruje sintezom bjelančevi

na. U njoj je zapisan plan građe, fun

kcije i razvoja stanice i čitavog orga

nizma. Strukturu D N A otkrili su

znanstvenici James Watson i Francis Crick 1953. godine. Otkriče se sma

tra jednim od najvažnijih u 20. stoljeću. (I. T.)

DNK, vidi DNA T,

dominacija (lat. dominari — vladati, gospodariti; engl. dominance; njem.

Dominanz), u ekologiji ponašanja ter

min se odnosi na društveni status ži

votinje unutar skupine. Jedinka koja visold društveni status unutar skupi

ne održava agresivnim ponašanjem spram drugih članova skupine poka

zuje dominaciju. U vegetacijskim is

traživanjima, dominacija je sposob

nost jedne biljne vrste da iskaže sna

žan utjecaj na ostale vrste unutar za

jed nic e (fitocenoze t ) . Dominantna biljna vrsta u nekom ekosustavu je obično ona koja je brojna, ima veliku

pokrovnost i/ili veliku biomasu, usli jed čega određuje mikroklimatske uvjete preostalim vrstama. (I. T.)

dormancija (lat. dormire — spavati; engl. dormanc}') njem. Keimruhe; Dor-

manz), stanje mirovanja i smanjenog metabolizma koje može zahvaćati čitav organizam, kao u viših biljaka i životinja, ili može biti ograničeno na

pojedine stadije, kao što su mirujuće sjemenke biljaka, mirujuće spore gljiva i bakterija, mirujuća jaja nekih životinja (pojam dormancija uvriježen je u botanici, no neki ga autori upotreb

ljavaju i za životinje). U botanici je dormancija period mirovanja u ko

jem sjem enke, spore, pup ovi, bu lbili

i ostali vegetativni i reproduktivni organi prestaju s rastom i razvojem i smanjuju metaboličnu aktivnost. Dormancija je fiziološki odgovor na nepovoljne uvjete okoliša, a u mnogih je organizama potaknuta čimbenicima okoliša kao što su temperatura i fotoperiod (trajanje osvjetljenja), dostupnost hrane, vode, kisika i si.

Na primjer, listopadno drveće se u je se ni gu bitkom lis tova priprema za nepovoljno razdoblje — zimu, koju provodi u dormanciji. Neke druge biljke u dormanciji provode ljeto jer

je ono za njih nep ovoljno razdoblje suša i velilđh vrućina. Kada bare, jezera ili rijeke presuše, akvatički organizmi koji mogu ući u stanje dor- mancije preživljavaju, a ostali ugiba

ju . U arktičkom području određene životinje u mirovanju provode zimu, period velikih hladnoća i nestašice hrane. S druge strane, u pustinjskim biomima se nedostatak hrane često

javlja ljeti, u razdoblju suše i velikih vrućina, pa neke životinje u mirovanju provode ljetno doba. Stanje mirovanja u zimskom periodu naziva se

hibernacijom, a ljetno mirovanje naziva se estivacijom. (I. T.)

dubina kompenzacije (lat. compensa- tio — izjednačenje; engl. compensation level; njem. Kompensationszone), u ak

vatičkim ekosustavima t dubina na ko joj je prodor svjetla toliko smanjen da su proizvodnja kisika u procesu foto

sinteze T i njegova potrošnja u proce

sima respiracije izjednačeni, drugim riječima asimilacija t (proizvodnja or

ganske tvari) jednaka je disimilaciji f (razgradnja organske tvari). Na toj dubini intenzitet svjetla iznosi samo




1 posto od površinskoga. Dubina kompenzacije razdvaja gornji trofogeni sloj T od donjega trofolitičkog sloja T. (I.

T.)dugovaina radijacija atmosfere,

elektromagnetsko zračenje atmosfere velikih valnih duljina, od 3 mikrometra do 80 mikrometara. Naziva se još i atmosferskim protuzračenjem. Na gornjem kraju atmosfere to je zračenje usmjereno u svemir, a na njezinu d onjem kraju usm jereno je na Zem ljinu

površinu. Protuzračenje ovisi o temperaturi zraka, pa je u pravilu danju veće n ego noću, a pojačavaju ga oblaci i vlaga u zraku. (I. T.)

dugovaina radijaci ja Zemlj ine povr

šine, elektromagnetsko zračenje Zemljine površine dugovalnog, infracrve- nog dijela spektra. Energija toga zračenja emitirana s jedinične površine

Zemlje u nekom vremenu naziva se ižaravanjem tla ili zračenjem Zemljine

površine. Osim o temperaturi Zemljine površine, ona ovisi i o njezinim fizičko-kemijskim svojstvima. Pri

jednakoj tem peraturi, od svih materi jala na Zem ljinoj površini najjače zrači svježi snijeg, jače od npr. kamenitog ili pješčanog tla. Ižaravanje tla tra

je neprestance, ali se tijekom dana mijenja sukladno promjenama temperature površine: ono je najjače sredinom dana, a najmanje noću. Svake godine Zemljina površina u prosjeku gubi više energije u obliku dugoval

nog zračenja neg o što je primi u ob liku kratkovalnog zračenja Sunca (vidi

radijacija Sunca t), no ona ne biva sve

hladnija i hladnija jer osim Sunčeva zračenja energiju dobiva i od atmosfere T u obliku protuzračenja (vidi dngo- valna radijacija atmosfere t). (I. T.)

dušikov (I) oksid (N 2O), bidušikov oksid. Bezbojan plin, prirodno nasta

je mikrob io lošk om denitrifikacijom nitrata u tlu, izgaranjem biomase. Može nastati reakcijom dušika, ato-

marnog kisika ili ozona u gornjim slojevima atmosfere. Jedan od hitni

jih onečistača atmosfere. (D. Đ .)

dušikov (II) oksid (N O ), dušikov oksid. Bezbojan plin, nastaje izgaranjem organskih spojeva. Utječe na smanjenje ozona (spajanjem s ozonom daje produkt N O 2 i O 2). S vodom stvara nitratnu kiselinu, odgovoran za kisele

kiše. Sudjeluje u nastajanju fotosin- tetskog smoga. Jedan od hitnijih aeropolutanata. (D. Đ .)

dušikov i oks idi (N O x), skupina spo jeva dušika i kisika, poput dušik (II) oksida (NO), dušikov (IV) oksida (N O 2), nastalih spajanjem kisika i dušika pri visokim temperaturama, primjerice izgranjem fosilnih goriva.

Među primarnim su aeropolutanti- ma. U reakciji s vodo m stvaraju kiseline npr. dušičnu kiselinu ( H N O 3).

Jedan su od uzročnika kiselih kiša. (D.Đ .)



eđafon (engl. edaphon, njem. Edaphon),

životna zajednica pedobionata tj. or-ganizama koji obitavaju u tlu ili sunačinom prehrane vezani uz tlo(primjerice više biljke). (D. Đ.)

edafotop, vidi pedotop. (D. Đ.)

edafski faktori (grč. edafos — zemljište, engl. edaphic factors, njem. edaplti-

sche Faktoren, Bodenfaktoren), grupa

ekoloških čimbenika T koji se odnose na

fi zika ln e T, kemijske T i biološke t o so

bine da T, kao i na osobine stijena na kojima tlo nastaje, a čine jedne od

abiotskih čimbenika f koji djeluju na

organizam t koji živi na i/ili u tlu. Fizikalni edafski čimbenici su tempe

ratura tla, tekstura tla, relativna gu

stoća (volumna težina), poroznost, količina vlage, kapacitet retenicije,

adhezivnost itd. Kemijski edafski

čimbenici su p H tla t , količina organ

ske tvari i količina anorganskih tvari poput nitrita, nitrata, dušika, fosfora i

si, (D. Đ.)

EEA, European Env ironom ent Agency.

EEB, European Environmental Bure- au.

egzosfera, v id i atmosfera t . (I. T.)

EIONET, European Information and

Observation Netw ork.

EIS, Environmental Informationsy- stem.

ekofiziologija (grč. oikos — kuća, dom

+ fs is — priroda + logos — riječ, govor; engl. physiological ecology; njem.

O kophysiologie), istražuje utjecaj oko

liša na fiziološke osobine jedinke i koristi fiziološka zapažanja kako bi objasnila životne prilike, rasprostra

njenost i abundanciju t organizama u prirodi i njihove unutarnje životne procese. U sredoto čena je na fiziološ

ke procese u organizmima u o visnosti

o fizikalnim i kemijskim svojstvima

okoliša. Ekofiziološka istraživanja se

uglavnom provode u laboratoriju, gdje se proučavaju reakcije organiza

ma na promjene vanjskih čimbenika (npr. temperatura, slanost, vlaga, hra

njive tvari, svjetlo), a zatim se dobiveni rezultati pokušavaju povezati s opažanjima u prirodi. Vidi autekologi

ja t . (I. T.)

ekolog (grč. oikos — kuća, dom + logos

— riječ, govor; engl. ccologist', njem.




Okologer), znanstvenik koji se bavi

ekologijom T. Ekolozi proučavaju slo

žene odnose između živih bića i njihova živog i neživog okoliša, a da bi

te odnose bolje razumjeli i protuma

čili služe se laboratorijskim pokusi

ma, istraživanjima na terenu, mate

matičkim modelima itd. Rezultate

svojih istraživanja ekolozi, kao i ostali

znanstvenici, objavljuju u znanstve

nim i stručnim časopisima i knjiga

ma. (I. T.)

ekologija (grč. oikos — kuća, dom +

logos — riječ, govor; engl. ecology;

njem. Okologie), znanost o međusob

nim ovisnostima i utjecajima živih or

ganizama T i njihova živog i neživog

okoliša. Ekologija je grana biologije T,a zbog svojih specifičnih potreba uje

dinjuje niz znanstvenih disciplina i njihovih metoda: botaniku, zoologi

ju, an tropo logiju, pedologiju Id eolo gi

ju T, meteorologiju, hidrologiju t , ma

tematiku, fiziku, kemiju i druge. Ter

min »ekologija« prvi je upotrijebio i

uveo u jezik znanosti njemački zoo

log Ernst Haeckel 1866. godine, koji

je pod tim razumijevao »cjelokupnu

znanost o odnosima organizama spram svijeta koji ih okružuje, dije

lom organske, dijelom anorganske

prirode«. Ekološka istraživanja mogu

biti usredotočena na jedinke (auteko-

logija T), populacije (demekologija ili

populacijska ekologija T) i skupine orga

nizama (sinekologija T) odnosno na

ekosustave T. U sklopu autekologije,

ispitivanje odnosa jedinke i njena fizičkog okoliša jest predmet ekoftziolo-

gije T. Sinekologija se dijeli prema ti

pu okoliša koji proučava na: akvatičku

t i terestričku ekologiju t, a u užem

smislu na ekologiju mora T, šuma, je

zera itd. Ekolozi svoja istraživanja

usmjeravaju na određene taksonomske skupine, pa se tako razlikuju po

dručja ekologije bilja t , ekologije životi

nja T, a u užem smislu npr. ekologija

sisavaca, ptica, kukaca i si. Odnosom

čovjeka i okoliša bavi se ekologija čov

je ka T. Ekolozi ponekad proučavaju

ponašanje jedinki, prije svega način

sakupljanja hrane, odabir partnera i

prilagodbu protiv predatora koje pospješuju preživljavanje. To područje

se naziva ekologijom ponašanja. Popula

cijska ekologija t proučava procese koji

utječu na distribuciju i abundanciju

biljnih i životinjskih populacija. B io -

cenologija je znanost o strukturi i fun

kciji životnih zajednica, biocenoza,

koje su sastavljene od populacija ra

zličitih vrsta koje žive zajedno na određenom staništu. Ekolozi istražuju

areale T vrsta i njihove ekološke niše T,stabilnost biocenoza i čimbenike koji

na njih utječu, odnose unutar i iz

među zajednica, kruženje hranjivih

tvari, utjecaj klime i mnoge druge

abiotičke i biotičke čimbenike. Važna

grana ekologije je i paleoekologija t ko

ja se bavi izum rlim organizmima. Dio ekologije koji istražuje strukturu

i funkciju ekosustava služeći se mate

matičkim modelima i kompjutor

skim programima jest ekologija sustava.

Ona je pak dovela do ubrzanog raz

voja primijenjene ekologije, koja se bavi

primjenom ekoloških principa na

upravljanje prirodnim resursima, po

ljoprivrednu proizvodnju i probleme onečišćenja okoliša. Postalo je očito

da su neki od najvećih problema da

našnjice, poput ekspanzije svjetskog

stanovništva, zagađenja okoliša, ne



POJMOVNIK 209

dostatka hrane i s tim u vezi proizašli

socijalni i politički problemi, zapravo

u velikoj mjeri ekološki. To je razlog

zašto interes za ekologiju neprekidno raste. N o ekologija se često pogrešno

izjednačava sa zaštitom okoliša, pa se

termin »ekološki« vrlo često može

čuti u izmijenjenom smislu u svako

dnevnom govoru. Primjerice, često

se govori o »ekološkim proizvodima«,

»ekološkoj hran i«,' »ekološkoj svijesti«, »ekološkim udrugama« i si. kad

se zapravo žele istaknuti različita nastojanja za očuvanjem okoliša. M nogi

ekolozi naglašavaju važnost zaštite

okoliša i aktivno u njoj sudjeluju, što

proistječe iz njihovih istraživanja, no

pogrešno je politiku, tehničke mjere

i nastojanja za očuvanjem prirodnog

i zdravog okoliša poistovjećivati s ekologijom. (I. T.)

ekologija bilja (engl. pla nt ecology\

njem. Pfanzendkologie , PhytodkoIogie),

grana ekologije t koja je usredotočena

na biljke, za razliku od ekologije životi

nja t . Ekologija bilja proučava odnose

biljaka s njihovim živim i neživim

okolišem. Pristup može biti takav da

se proučava odnos pojedine biljke

(autekologija T) s njezinim živim i neživim okolišem, populacije (demekolo

gija T) te odnos skupine (zajednice) i

okoliša (sinekologija T). (I. T.)

ekologija čovjeka (engl. human ecolo-

gy\ njem. Humanoko logie), znanost o

interakcijama čovjeka i okoliša. Po

taknuti radovima ekologa koji su is

traživali interakcije živih bića i njihova okoliša, soc iolozi su na sličan način

počeli proučavati ljudske skupine,

odnosno načine na koje se neka soci

jalna struktura prilagođava sv om

okolišu, prirodnim resursima i dru

gim ljudskim skupinama. Premda se ekologija čovjeka ponekad bavi od no

som pojedinca i okoliša (autekologi ja t), češće se primjenjuje princip de-

mekologije t i sinekologije t tj. istražuje se odnos skupine i okoliša. Vidi eko

logija T. (I. T.)

ekologija gena (engl. gene ecology\

njem. Genokologie), jedna od najmla

đih grana ekologije t koja istražuje slo

žene odnose gena T u organizmu i njihove interakcije s unutrašnjim i

vanjskim okolišem. Danas sve više dobiva na važnosti jer se u okoliš unose genetski modificirani organiz

mi dobiveni genetičkim inženjerstvom T. Drugo je ekološka genetika, koja pro

učava varijacije unutar vrste i genetski

sastav u odnosu na okoliš. (I. T.)

ekologija mora (engl. marine ecology\

njem. Meeresokologie), dio akvatičke

ekologije t. Proučava život u morima, oceanima i estuarijima. Istražuje od

nose morskih biocenoza f i njihova živog i neživog okoliša te kemijska i

fizikalna svojstva vodenog okoliša,

poput slanosti t , sadržaja otopljenih plinova, kemijskog sastava, gibanja

vode i si. (I. T.)

ekologija vegetacijskog pokrivača

(engl. vegetation ecology\ njem. Vegeta-

tionsokologie), dio ekologije bilja T, bavi se pridolaskom i rasporedom biljnih

zajednica (fitocenoza T) na nekom pro

storu u ovisnosti o životnim uvjetima (klima, reljef, geološka podloga, tlo,

antropogeni utjecaj). (I. T.)

ekologija životinja (engl. animal ecolo-

g y ; njem. Tierokologie, Zoodkologie),

ekologija T se razvijala u dva temeljna




pravca: jedan usredotočen na biljke,

drugi na životinje. Ekologija životinja

istražuje dinamiku populacija, distri

buciju, ponašanje i međusobne odnose životinja i njihova živog i ne

živog okoliša. Pritom se razlikuju tri

pristupa: autekologija t istražuje odno

se, demekologija T odnose populacije, a

sinekologija T odnos e skupine životinja

i njihova okoliša. Budući da su životi

nje ovisne o biljkama kao izvoru hrane i zaklonu, ekologiju životinja teško

je u potpun osti razumjeti bez poznavanja ekologije biocenoze T i ekosusta

va t . (I. T.)

ekologist (engl. environmental activist),

v id i za št ita r okoliša t . (I. T.)

ekološka amplituda (lat. amplitudo —obujam, veličina; engl. ecological am

plitude-, njem. okologische Amplitude),

širina djelovanja određenog fizikal

no g ili kemijskog čimbenika u nekom

ekosustavu na određenu vrstu. Pri

tom vrsta pokazuje najveću učestalost

(brojnost) u optimalnom području

danog čimbenika (optimum t), a uda

ljavanjem od optimuma postupno se

povlači sve dok ne iščezne u području

donje (minimum) ili gornje (maksi

mum) granice ekološke amplitude.

Usporedi ekološka valencija T. (I. T.)

ekološka niša (engl. ecological niche\

njem. okologische Nisclte) , položaj neke

vrste u ekosustavu t, mjesto gdje opstoji (njezino stanište) i način na koji

živi. Svaka vrsta ima određene životne potrebe i postavlja određene zaht

jeve spram staništa u kojem živi. Ta »uloga« vrste ili »zanimanje«, kako se

ponekad naziva, jest njezina ekološka

niša. Razumijevanje niše neke vrste

uključuje detaljno poznavanje načina

na koji vrsta utječe na svoj živi i neživi

okoliš kao i svih čimbenika koji utje

ču na tu vrstu. Neki organizmi imaju

široke ekološke niše, a drugi vrlo uske. Štakor je primjer životinje sa širo

kom nišom: može se prilagoditi čita

vo m nizu različitih klimatskih uvjeta,

stvara brojno potomstvo, jede razno

liku hranu biljnog i životinjskog po

drijetla, a njega jedu brojni predatori.

Vrlo usku nišu ima koala: živi samo

u Australiji u šumama eukaliptusa,

hrani se lišćem samo nekoliko vrsta eukaliptusa, ne podnosi niske tempe

rature i ima malobrojno potomstvo.

Vrste s uskom nišom su puno osjet

ljivije na svaku promjenu svog »zanimanja« od vrsta koje imaju široku

nišu. Ako se dvije vrste nađu u istoj

ekološkoj niši među njima će doći do

suparništva (kompeticija t ) , pa će bolje

prilagođena vrsta s većim biološkim

potencijalom istisnuti drugu vrstu.

Ak o im se niše djelom ično preklapaju

doći će do promjene brojnosti na šte

tu slabije prilagođene vrste. (I. T.)

ekološka potencija (engl. ecological po-

iver; njem. okologische Poten z), sposob

nost nekog biljnog ili životinjskog or

ganizma da se nosi s kolebanjima određenog ekološkog čimbenika. U sp o

redi ekološka valencija t. (I. T.)

ekološka valencija (lat. valere — va

ljati, vrijediti; engl. ecological valence;

njem okologische Valenz), raspon tole

rancije neke vrste prema određenom

čimbeniku okoliša (temperatura, vla

ga, osvijetljenost, salinitet, pH itd). Prikazana dijagramom, krivulja eko

loške valencije najčešće ima oblik

zvona, a može biti široka ili uska. U

optimalnom području (optimum t )



POJMOVNIK 211

vrsta ima najveću učestalost. Udalja

vanjem od optimum a (pejtis T) prema

donjem i gornjem graničnom pod

ručju njezina brojnost i brzina bioloških procesa opadaju, a najmanje su

u minimalnoj i maksimalnoj vrijed

nosti ekološke valencije (pesimum T)

ispod odnosno iznad koje ta vrsta više

ne može živjeti. Vrste sa širokom

ekološkom valencijom obično imaju

široku rasprostranjenost, a raspros

tranjenost onih s uskom valencijom

manje-više je ograničena. Vrste s uskom ekološkom valencijom obično

su vrlo dobre indikatorske vrste. N pr.

temperaturna ekološka valencija za

razvoj jaja pastrve iznosi 0 — 15°C, a

optimum je pri 7°C. Znači da će se

jaja najbrže razvijati na optimalnoj

temperaturi, a odstupanja od optimu

ma (pejtis T) prema donjoj ili gornjoj

granici ekološke valencije imat će kao

posljedicu usporen razvoj i slabije

preživljavanje jaja. U donjoj granici

(minimum) i gornjoj (maksimum), u

ovom primjeru pri 0°C i 15°C, razvoj

će biti krajnje otežan (pesimum T).

Ako je temperatura niža od m inim u

ma ili veća od maksimuma, jaja se

uopće neće razvijati. (I. T.)

ekološki časopisi u RH, u Hrvatskoj

redovito izlaze tri časopisa s područja

ekologije i zaštite okoliša:

Priroda — mjesečn ik za populariza

ciju prirodnih znanosti i ekologi

ju . Izlazi od 1911. godine. Izda

vač: Hrvatsko prirodoslovno dru

štvo, Ilica 16, Zagreb.

Ekološki glasnik — izlazi od 1990. godine. Izdavač: Ante Pelivan,

Lomnica Donja.

O koliš — glasilo Ministarstva zaštite

okoliša i prostornog uređenja.

Izlazi svaki mjesec od 1990. godi

ne. (I. T.)

ekološki čimb enici (engl. ecological factors, njem. okologische Faktoren), ekološki faktori. Utjecajne varijable u

ekosustavu 1" tj. čim benic i koji utječu

na stanje, procese i promjene u eko

sustavu. Oni se mogu podijeliti, raš

članiti, definirati, obilježiti i opisati

prema različitim kriterijima; uobiča

jena je podjela na abiotičke t (abiotske)

i biotičke t ( biotske) čimbenike. (D. Đ .)

Ekološki glasnik, ekološki časopisi u RH t . (I. T.)

ekološko-gospodarski t ip,

određena površina šume i šumskog

zemljišta koja ima slične ekološke i

gospodarske značajke o kojima ovisi

normalan način gospodarenja. Eko

loško-gospodarski tip određuje se na temelju geološke podloge, vrste tla,

šumske zajednice, klime, uzgojnih

značajki, proizvodnih mogućnosti i

vrijednosti sastojina. Za svaki ekološ-

ko-gospodarski tip šume i šumskog

zemljišta određuje se najpovoljniji sa-

stojinski oblik, ophodnja, promjer

sječive zrelosti, normalna proizvod

nja i njezina vrijednost. (I. T.)

ekosfera (engl. ecosphere), svi ekosus

tavi na Zemlji. Sveukupnost ekosustava Zemlje. Najčešće se koristi kao

sinonim za biosferu. (D. Đ .)

ekosistem, vidi ekosustav. (D. Đ.)

ekosustav (grč. oikos — kuća, dom +

lat. systema -— sustav; eng. ecosystem, njem. Okosystem), ekosistem, biogeo-

cenoza. Ekosustav je osnovna organi

zacijska jedinica prirode, u kojoj su

živa bića i njihov neživi okoliš prostor




no i vremenski ujedinjeni protokom

energije t i kružnim tokovima tvari t , te

koja posjeduje za nju svojstvene infor

macijske sadržaje t , sposobnost samoorganizacije T, samoobnove i samoodr

žanja. T o je jed instvo životne zajedni ce T (biocenoze T, zoocenoze T i fitocenoze T) i njezina neživog okoliša (ekoto pa t , biotopa f ) s osebujnim i kroz to

prepoznatljivim strukturnim i funk

cionalnim obilježjima. (D. Đ.)

ekosustavi — stanje u RH,Zastupnički dom Hrvatskoga držav

nog sabora je donio na sjednici 30.

lipnja 1999. Strategiju i akcijski plan

zaštite biološke i krajobrazne raznoli

kosti Republike Hrvatske u kojoj se,

među ostalim, iznosi pregled stanja

ekosustava u Hrvatskoj. Ukratko:

Stanje šuma u Hrvatskoj je znatno

bolje nego u većini zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, za

hvaljujući u prvom redu načinu gos

podarenja koji daje prednost prirod

nom sastavu šuma. Čak 95 posto

šumskih sastojina ima prirodni sastav, a šumske površine nisu se sma

njile zadnjih stotinjak godina.

Područje krša sjedinjuje najveći

broj posebnosti Hrvatske s obzirom na svoje prirodne značajke (krajobrazne, hidrogeološke, geomorfološ-

ke, vegetacijske, florističke i fauni-

stičke) i vrlo je velika vrijednost ne

samo u europskim nego i u svjetskim

razmjerima. Močvarna područja Hrvatske jedna

su od najvećih vrijednosti biološke i

krajobrazne raznolikosti, posebice na razini zapadne i srednje Europe. M e

đutim, to su ujedno i najugroženiji

ekološki sustavi u Hrvatskoj. Stoga

im treba dati prednost u zaštiti priro

de te sastaviti nacionalni program nji

hova očuvanja i upravljanja. Vode daju

posebno značenje biološkoj i krajo-

braznoj raznolikosti Hrvatske.Biološka raznolikost Jadranskoga

mora sve je ugroženija, kako zbog

onečišćenja mora gradskim i indus

trijskim otpadnim vodama, onečišće

nja mora s brodova, tako i zbog nera

cionalnog iskorištavanja bioloških

dobara i nepridržavanja zakonskih

propisa.Travnjaci su poluprirodna staništa

koja obogaćuju biološku i krajobraz-

nu raznolikost. Na europskoj razini

osobito su važne prostrane poplavne

livade i pašnjaci u nizinskome dijelu

Hrvatske.

Oranice su umjetno nastali ekološ

ki sustavi, namijenjeni isključivo po

ljoprivrednoj proizvodnji, u ko jimaje biološka raznolikost veoma osiroma

šena.

Hrvatska obala među najrazvede-

nijima je na Sredozemlju.

Priobalne planine i otoci ističu se bilj

nim i životinjskim endemima t . Otoci

su vrlo osjetljive ekološke cjeline, za

sad relativno dobro očuvane, ali ug

rožene aktivnostima i porastom nau

tičkog turizma. Vidi ekosustav T. (I. T.)

ekotip (grč. ofkos — kuća, dom + tpos— lik, slika, trag; engl. ecotype\ njem.

O kotyp),populacija T ili organizam ko

ji se prilagodio lokalnom okolišu i

pokazuje manje genetički inducirane

promjene u svojoj morfologiji i/ili fiziologiji, a i dalje se može razmno

žavati s pripadnicima svoje vrste iz

drugih područja koji nisu doživjeli is

te promjene. (I. T.)



POJMOVNIK 213

ekotoksikologija, (engl. ecototoxkolo- g)', njem. Umvelttoxikologie, Okotoxiko- logie), kovanica nastala od EKOloška

TOKSIKOLOGIJA. Znanstvena disciplina čiji je zadatak istraživanje pridolaska, učinka, zadržavanja, dinami

ke (kretanja, razgradnje, pregradnje)

štetnih i otrovnih tvari, polutanata, agrokemikalija, ksenobiotika i si. (D. Đ.)

ekoton (engl. ecoton, njem. Okoton), najčešće više ili manje diskontinuira

no prijelazno područje između dvije različite životne zajednice T, dvaju po

jasa zonalne zajednice T, biotopa T ili

ekosustava T, primjerice ekoton tun

dre i borealne crnogorične šume, ekoton brdske bukove šume i šume bukve i jele ili ekoton šume i livade.

(D. Đ .)

eko top (grč. oikos — kuća, dom + grč.

topos -mjesto; engl. ecotop, njem. 0 ko- top)\ odnosi se na stanišnu kompo

nentu biogeocenoze T. Vidi biotop f . (D.

Đ.)

ekspozicija (engl. eksposition, njem. Exposition), položaj i/ili nagib staništa (npr. na padinama planina) prema stranama svijeta (istok, zapad, sjever,

ju g) i s tim e povezana iz loženost staništa Sunčevu zračenju (npr. južna

ekspozicija). (D. Đ .)

ekstenzivno stočarstvo, vidi inten-zivno stočarstvo. (D. Đ .)

ekstrazonalna zajednica (lat. extra— izvan, vanjski + lat. zona — po

dručje; eng. extrazonal community,

njem. extrazonale Pjlanzengesellschaft), u botanici T, pojava, pridolazak biljnih

zajednicaT, na staništimat izvan njiho

va klimatskog zonalnog područja (klimazonalnog područja) gdje je lo

kalna klima f slična makroklimi zo

nalnog područja. One se pojavljuju

poput izoliranih enklava. Biljne za

jednice koje su rasprostranjene na

sjeveru dolaze u južnijim predjelima

samo na hladnim i vlažnim sjevernim

ekspozicijama t, južno od originalne

zajednice ih obratno, zajednice čije je

prirodno područje rasprostranjenja

na jug u dolaze u sjevernim p odruč

jim a isk ljučivo na južnim ek sp ozic i

jama. U ekotoksikologiji t, izloženost štetnom djelovanju ili tvari (npr. zra

čenju T, otrovu T, polutantu t i si.). (D.

Đ .)

El Nino (španj. djetešce Isus), topla mor

ska struja ju žnog smjera koja se javlja

duž obala Ekvadora i Perua u vrijeme

Božića i donosi kišu suhim obalnim

područjima. U širem sm islu pojam se primjenjuje na događaje koji se jav

ljaju u prosjeku svakih sedam godina

kada slabe pasatni vjetrovi i poraste

površinska temperatura mora u sred

njem i istočnom dijelu T iho g oceana.

Tople površinske vode, koje se nor

malno kreću u smjeru zapada, u go

dini El Nina teku prema istoku i pre

krivaju hladne vode Peruanske struje

čime zaustavljaju »upwelling« (podi

zanje hladne vode bogate nutrijenti-

ma). Nedostatak hranjivih tvari do

vodi do ugibanja planktona i s tim u

vezi drastičnog smanjenja ribljeg fon

da i populacije morsk ih ptica. U pos

ljednje vrijeme uobičajeno je da se

tim pojmom označuje topla faza E N S O -a t, čiji se učinak u obliku

dramatičnih vremenskih promjena

zamjećuje u gotovo svim dijelovima

Zemaljske kugle. (I. T.)





POJMOVNIK 215

energetska bi lanca Zemlja je otvo-ren sustav s obzirom na energiju T, pričemu je stalni dotok Sunčeve energijeu biosferu T osnovni preduvjet života.Maksimalno moguća energija dobive-na Sunčevim zračenjem u prosjekuiznosi 120.000 kj/m2 na dan. Zbogniza čimbenika primljena energija jeznatno manja, tako u područjimaumjereno kontinentalne klime iznosiizmeđu 10.000 — 16.000 kj/m2 na

dan, a u suptropskim do 25.000 kj/m2na dan. Od ukupno primljene Sun-čeve energije, primarni proizvođači T(zelene biljke) pretvaraju 0,05 — 4

posto u kemijsku energiju (bioma

su T). N a višem stupnju prehrambenog

lanca T stupanj iskorištenja energije jeveći, te kod biljojeda (fitofagi t ) i kod

mesojeda (zoofagi t ) iznosi oko 10 po-

sto. Količina energije vezane u prvomstupnju prehrambenog lanca T znatno jeveća od energije koja se veže na biotop

t (zrak t , vođa t , tlo t). Energija fo-silnog podrijetla (nafta, ugljen, drvo)

predstavlja milijunim a godina aku

muliranu t Sunčevu energiju. Današ-nja potrošnja energije fosilnog podri-

jetla veća je od količine koja se moževezati u taj oblik. (D. Đ .)

energ ija v jetra (engl. wind energy; njem. Windenergie), jedna od obnov

ljivih energija t koja se zasniva na me-hani,čkim svojstvima strujanja zraka(kinetička energija). Može se iskori-stiti za dobivanje električne energije s

pomoću vjetrenjača t . (I. T.)

ENSO, zajednički naziv za klimatskefenomene El Nino T i ju žna oscilacija (engl. El Nino-Southern Oscillation). Ti su se fenomeni donedavno sma-trali razdvojenim pojavama, no danas

se zna da su povezani i da nastajuinterakcijama oceana i atmosfere u

tropskom području Tihog oceana.ENSO donosi globalne vremenskenepogode — u nekim dijelovima svi-

je ta katastrofalne suše a u drug imaoluje, kiše i poplave. (I. T.)

en tomohor i ja (grč. entomos — zarez

nik, tj. kukac + hora — prostor, zem-lja; engl. entomocliory; njem. Entomo-

chorie), oblik zoohorije f. Rasprostranjivanje s pomoću kukaca. Posebanoblik entomohorije jes t rasprostranjivanje mravima, što se naziva mirme-

kohorijom. (I. T.)

entropija (grč. entrepein — obrnuti,zbrkati; engl. entropy, njem. Entropie);mjera neuređenosti, nasumičnosti,

energetskog rasula i težnje za poveća-njem nereda nekog sustava. Za odr-žanje reda, poretka i unutarnje ure

đenosti svaki sustav (u biologiji T, živisustav poput; ekosustava t , biocenoze t ,

organizma t , organa t , stanice T i dr.)mora u sebe ulagati određenu energi

ju f. Svaki uređeni sustav ima veću

energiju od neuređenog. Stoga svakiuređeni sustav teži stanju što manjeenergije, tj. neuređenosti. Pri svakoj

pretvorbi energije iz jednog koncen-triranog oblika u drugi oblik, jedandio se pretvara u toplinu (nasumičanraspored atoma i molekula, povećaninered sustava). Svi atomi i molekuleteže prema uspostavi slučajnog, neu-rednog i kaotičnog poretka s najnižimmogućim energetskim sadržajem,odnosno entropiji. Ona ima izmjer Ijivu fizikaln u veličinu (S = k x log D,gdje je S = entropija, k = Boltzman-

nova konstanta; 1,38 x 10:l6erg/oC, D




= mjera za atomski nered određenogtijela). (D. Đ .)

epifit (grč. epi — iznad, nad + gr č.Jjton — biljka; engl. epiphyte) biljka koja ži-vi na stablima ili granama drugih bi-ljaka ali se hrani samostalo, autotrofno

t. Druga im biljka služi samo kao podloga za pričvršćivanje. Cesta je pojava u tropskim kišnim šumamagdje mnoge vrste t" skupina Brotnelia- ceae, Orchidaceae i brojne paprati, žive

kao epifiti. (D. Đ .)epi i imni j (grč. epi — na, nad + limite

— stajaća voda , bara, jezero ; engl. epi- limnioir, njem. Epilimnion), epilimnion; površinski sloj vode u jezerimakoji prati sezonska kolebanja tempe-rature. (i. T.)

epipefagija! (grč. epi — na, nad + pe-

lagos — more), epipelagička zona. Vi-di pelagijal T. (I. T.)

erozija tla (engl. soil erosion, njem. Bo- denerosion), površinsko odnošenje čes-tica tla odnosno odvajanje i transportoba lnog dijela profila tla, djelovanjemvjetra i vode. (D. Đ.)

eruptivne stijene (engl. igneous rock,

njem. Eruptivgestein, magmatisches Ge- stein), stijene vulkanskog podrijetla,nastale hlađenjem i kristalizacijommagme (lave). Magma je rastaljenatvar koja se nalazi u unutrašnjosti

Zemlje T a vulkanskom aktivnošću izbija kao lava na površinu Zemlje. Ke-mijski sastav magme vrlo je raznolik.Oko 99,25 posto uglavnom čini devet

elemenata (kisik, silicij, aluminij, že-ljezo, kalcij, natrij, kalij, magnezij ititan) ostalih 0,75 posto čine ostalielementi poput mangana, barija,stroncija, kadmija, žive, olova, litija,

vanadija i dr. Plinovi kao sumporovodik, fluorovodik, klorovodik, uglji-kov monoksid, ugljikov dioksid,

sumporni dioksid, dušik i vodik i vo-dena para također se nalaze u velikimkoličinama u magmi. Nakon kristali-zacije i hlađenja magme odnosno la-ve, ti plinovi ne ulaze u kemijski sa-stav eruptivnih stijena ali su bitni zanjihovu teksturu. Pri izbijanju mag-me u obliku lave na zemljinu površi-nu, ti plinovi uz temperaturu imaju

veliku ulogu i u viskoznosti. Osimnjih na viskoznost utječe i kiselost ili

bazičnost lave, koji su direktno ovisani o kemijskom sastavu, odnosno oomjerima pojedinih kemijskih ele-menata koji ju tvore. N a visokoj temperaturi kisele magme su viskozne, a bazične fluidne. Visoko viskozne, ki-sele tzv. riolitne lave, koje se naglo

ohlade, ne kristaliziraju pa stvarajuamorfne stijene tzv. vulkanska stakla primjerice obsidian. Općenito erup-tivne stijene dijelimo prema mjestu inačinu postanka na dubinske ili intruzivne (plutoniti), površinske iliefuzivne (vulkaniti) i žilne ili žičnestijene. Žilne stijene su one koje na-staju prodorom lave kroz pukotine

unutar zemljine kore. Intruzivne stijene nastaju duboko ispod kore Zem-lje, pod visokim tlakom i odlikuju semanje zrnatom teksturom. Efuzivnestijene nastaju prodorom magme ikristalizacijom magme iznad zemlji-ne kore, bilo u moru ili na kopnu.Ukoliko se lava izlila na morskomdnu, stvara karakteristične zaobljene

oblike koji , se nazivaju pilow lava.Kod različitih temperatura kristalizi-raju različiti minerali, odnosno raz-ličiti mineralni agregati, pa tako prinižim temperaturama kristaliziraju



POJMOVNIK 217

kremen, ortoldas i biotit. Kod sred-njih temperatura kristaliziraju kiseli

plagioklasi i amfiboli, a pri visokim

temperaturama kristaliziraju olivin, piroksen i bazični plagioklasi. Ti mi-nerali važni su za klasifikaciju i od-ređivanje eruptivnih stijena u kojimase nalaze. S obzirom na pojavljivanjeovih minerala, eruptivne stijene dije-limo na granitne, sienitne, dioritne, peridotitne i gabritene. Najznačajnijisu minerali koji čine eruptivne stijene

tzv. glinenci s približno 59 posto udjela, zatim pirokseni i amfiboli s 17 posto udjela, kremen 12 posto, biotit4 posto, olivit i ostali 8 posto. U eruptivnim stijenama ima najviše silikatnih spojeva. Eruptivne stijene izgra-đuju oko 95 posto litosfere (t ). (D.Đ .)

Escherichia coli, enterobakterija (cri- jevna bakterija), iz skupine gramne

gativnih bakterija čije je prirodno sta-nište probavni sustav ljudi i životinja.Fakultativni anaerob. Važna za teme-ljna (biološka, genetička, biokemijskaitd.) istraživanja. Njezina prisutnostu hrani i vodi pokazatelj je fekalnogonečišćenja. Određeni sojevi proiz-vode enterotoksine koji mogu izazva-ti dijareju (proljev). (D. Đ .)

estivacija, vidi dormancija t. (I. T.)

etiologija (engl. etiology, njem. A tiolo- gie), uzrok bolesti i/ili smrti. (D. Đ.)

ETC/ NC, European Topic Centre on Nature Conservation.

etologija (engl. ethology, njem. Etholo-

gie), vidi ponašanje životinja T. (D. Đ .)

EU, European Union.

eufotička zona (grč. eu — dobro + jo tos — svjetlo; engl. euphotic zone\

njem. euphotische Zone), prostor umorima, oceanima i kopnenim sta-

jačicama koji je osvijetljen i u kojem

je moguć proces fotosinteze T. Protežese od površine do dubine od oko 50metara, a u prozirnim pučinskim vo-dama i dublje, do 100 pa i 200 metara.U morima se podudara s epipelagičkom

zonom {pelagijal t) . Točna dubina ovi-si o geografskoj širini, sezoni i prozir

nosti t vode, tj. o količini suspendira-nih čestica i planktonskih organizama

koji smanjuju prozirnost. U kopne-nim stajačicama dubina prodora svje-tla znatno je manja zbog velikih ko-ličina suspendirane tvari i bujnog

planktona uslijed čega je eufotičkazona mnogo plića nego u morima.Ispod eufotičke zone nalazi se disfo

tička zona T u koju dopire ograničenakoličina svjetlosti dostatna za fotosin-

tezu pojedinih vrsta alga, a ispod njena dubinama većim od 200 metara

prostire se afotička zona t bez Sunčevasvjetla, premda u vrlo prozirnim oce-anskim vodama najprodornija plavasvjetlost može prodirati i do dubineveće od 200 m (ponekad sve do 1000m). Neki autori u širem smislu eufotičkom zonom nazivaju i disfotičku,

pa je u tom slučaju prema definicijieufotička zona osvijetljeni prostor uvodi u kojem je svjetlost dostatna za proces fotosinteze, a uzima se da senjezina donja granica u prosjeku po-dudara s izobatom od 200 m ispodkoje slijedi afotička zona. (I. T.)

euhemerobno (njem. Euhemerobie),

jače izmijenjeni ekosustavi T pod di-rektnom ljudskom kontrolom, gos-

podarenjem i upravljanjem. Primjeri-ce monokulturni usjevi, poljopri-vredne površine, monokulturni nasa-




di četinjača, travnjaci, voćnjaci, gno je ne livade i dr. (D. Đ .)

eukavalne vrste, organizmi t koji žive isključivo u podzemlju (u špiljama,

jamam a ,podzemnim vodama T i si.). (I.

T.)

EIJREKA, European Research and C o -

ordination Agency.

euriekija (grč. etiry’s — širok, široko

rasprostranjen; njem. Eutjokie), svoj

stvo nekog organizm a da tolerira i nastanjuje raznovrsna staništa t. Eurie-

kijska vrsta je ona koja m ože podnijeti

velika kolebanja za nju važnih čimbenika okoliša (temperatura, vlaga itd.),

dakle posjeduje široku ekološku valen ciju t i pojavljuje se u najrazličitijim

tipovima ekosustava T. Suprotno je ste- nekija t . (I. T.)

euripotentne vrste, vidi eurivalentne vrste t . (I. T.)

eurivalentne vrste (grč. eury’s — ši

rok + lat. valere — valjati, vrijediti;

engl. euryvalentspecies', njem. euryvalen- te Arteu), vrste koje imaju široku ekološku valenciju t, tj. podnose snažna variranja nek og ekološkog čimbenika.

(I. T.)

EUROTRAC, European Experiment on

Transport and Transformation of

Environomentally Relevant Trače

Constituents in the Troposfere over

Europe.

eutrofikacija (grč. eutrophein — uhra

njen; engl. eutrophication, njem. Eutro- phierung), povišenje primarne produkci je T u vodenim i kopnenim ekosustavima t . M ože nastati zbog antropogenog unosa biljnih hranjiva (npr. ni

trata, fosfata), ispiranja umjetnog

gnojiva iz tla, ali i prirodnim sukcesivnim putem. Karakterizira je povi

šen rast alga i drugog bilja. (D. Đ.)

eutrofikacija tla (engl. soil eutrophica tion, njem. Boden eutrophikation), prekomjerno nakupljanje fosfata, nitrata

i drugih spojeva koji služe kao hranjive tvari. Glavni izvori eutrofikacije su prekomjerna gnojidba, fekalije i

fekalne vode, sredstva za pranje deter-

gencije t , amonijak, nitriti i nitrati u podz em nim vodama i si. (D. Đ .)

eutrofni (engl. eutrophic, njem. eutro- phiscli) pojam izvorno označuje nutri-

jentima bogat vod en i ekosustav t sa

visokom primarnom produkcijom T. Obično su takva jezera plitka sa veli

kom količinom planktona T i vrlo do

bro razvijenom litoralnom vegetaci

jom 1\ Visoka količina organske tvari, koju razlažu reducenti T, u ljetnim

mjesecima kad nastupi stagnacija kre

tanja stupca vode zbog termalne stra

tifikacije, uzrokuje pad količine kisika

u hipolimnionu f . Pojam se danas pri

mjenjuje i u opisu kvalitativnih osobina tla. (D. Đ .)

evaporacija (lat. e + vapor — para;engl. evaporation, njem. Verdunstung, Evaporation), proces isparavanja, od-stranjivanja vode tj. glag. evaporirati. (D. Đ.)

evapotranspiracija (evaporacija t +

transpiracija t engl. evapotranspiration, njem. Evapotranspiration), proces ispa-ravanja vode iz tla koji se opisuje kao

ukupan zbroj gubitka vode biljnomtranspiracijom i evaporacijom. (D. Đ.)

evolucija (lat. evolvere — razviti; engl. evolution\ njem. Evolution), postupne,



POJMOVNIK 219

nasljedne promjene genetskog sastava

neke populacije T , koje obuhvaćaju niz

generacija; proces koji dovodi do nas

ljednih promjena na razini populaci

ja . Promjene koje se smatraju ev olu

cijskima nadilaze životni vijek jedin

ke, nasljeđuju se genetskim materija

lom od jedne do druge generecije i

zahvaćaju više generacija. U užem

smislu riječi, evolucija je promjena u

frekvenciji alela (vidi: gen T) unutar

zalihe gena f neke populacije kroz više generacija. Znanost o evoluciji pro

učava postanak i razvoj živih bića na

Zem lji. Današnje vrste živih bića pot

ječu od nekadašnjih vrsta, a razlike

među organizmima su posljedica

promjena što su se nakupljale tijekom

niza generacija. Teorija evoluc ije jed

na je od temeljnih postavki moderne

biološke teorije. Zapanjujuća je raznolikost ž ivog svijeta. Opisano je više

od dva milijuna živućih biljnih i ži

votinjskih vrsta, a znanstvenici pro

cjenjuju daje neotkrivenih još izme

đu deset i trideset milijuna. Ta gole

ma raznolikost života plod je evolu

cijskih procesa. Sva živa bića poveza

na su podrijetlom od zajedničkih pre

daka. Ljudi i drugi sisavci vuku podrijetlo od životinje nalik današnjoj

rovki koja je živjela prije 150 milijuna

godina; zajednički predak sisavaca,

ptica, gmazova, vodozemaca i riba ži

vio je prije 600 milijuna godina; sve

biljke i životinje vuku podrijetlo od

mikroorganizama nalik bakterijama

koji su živjeli prije više od tri milijar

de godina. Raznolikost života rezultat je razdvajanja razvojnih linija pojedi

nih skupina organizama, koje su se

tijekom m nogobro jnih generacija ne

prestano mijenjale. Prvu cjelovitu te

oriju evolucije dao je Lamarck (1744.

— 1829.), koji je zastupao mišljenje

da su vrste promjenljive i da se s vre

menom mogu razviti u nove vrste. Smatrao je da se oso bine stečene tije

kom života jedinke pod utjecajem

okoliša, mogu prenijeti na potomstvo

i da vrste tako evoluiraju. Lamarckova

teorija je bila pogrešna i znanstveno

neutemeljena, ali je ipak značila pre

kretnicu jer se prvi put javlja sistem a

tizirana teorija o promjenljivosti vrs

ta. Dotad je vladalo shvaćanje da su vrste nepromjenljive i da ih ima ono

liko koliko ih je stvoreno božanskom kreacijom. Engleski prirodoslovac

Charles Darwin (1809. •— 1882.)

smatrao je da su se organizmi razvili

evolucijom, za što je dao znanstvena

objašnjenja. Njegova teorija evolucije

zasniva se na tri zapažanja: da su živi

organizmi promjenljivi, da mogu prenijeti svoje osobine na potomstvo

i da su uključeni u borbu za opstanak.

U toj borbi uspješniji preživljavaju i

imaju više potomaka na koje prenose

svoje osobine, pa su stoga te osobine

češće u sljedećim generacijama. Taj

proces, nazvan prirodnom selekci

jom , temeljna je misao Danvin ove

teorije evolucije. Tijekom mnogih generacija prirodna selekcija stvara

promjenu ili evoluciju. Danas je poz

nato da varijacije nastaju mutacijama

gena i da se m ogu prenijeti na po tom

stvo. Brojna otkrića znanosti, posebi

ce genetike, potvrdila su Danvinove

ideje i evoluciji dala čvrstu znanstva-

nu osn ovu. U 20. stoljeću genetika je

do u detalje otkrila kako prirodna selekcija djeluje i dovela do razvoja m o

derne teorije o evoluciji. Od 1960-ih

srodna disciplina molekularna biolo

gija izvanredno je unaprijedila spoz-




naje o biološkoj evoluciji i omogućila

istraživanje problema koji su dotad bili nedostupni, kao npr. koliko su

slični geni čovjeka i čimpanze (razlikuju se samo 1 do 2 postotka

DNA T). Saznanja evolucije uvelike

nalaze svoju primjenu u uzgoju bi

ljaka i životinja. (I. T.)

ex-situ čuvanje (lat. ex — iz + situs— položaj; engl. ex—situ conservation-, njem. ex-situ Sclmtz), održavanje je

dinki ili genetskog materijala T neke ugrožene vrste izvan njezina prirod

nog staništa. Za biljne vrste takva

praksa uključuje održavanje biljaka u

botaničkim vrtovima širom svijeta, uzgoj biljka u kulturi, održavanje bi

ljnog materijala u obliku nediferenci

ranoga tkiva (kultura tkiva), pohranjivanje sjemenki (engl. seed banks),

peluda, genetskog materijala (engl.

D N A gene banks) i si. Za ugrožene

životinjske vrste ex-situ čuvanje uk

ljučuje održavanje populacija u zato

čeništvu (zoološld vrtovi), pohranji

vanje jajnih stanica i sperme i pohra

nu DNA t. Ex-situ čuvanje upotpu

njuje nastojanja da se ugrožena vrsta održi na prirodnom staništu (in-situ

čuvanje t). (I. T.)



Fagetum i ! lyr icum montanum (La-

mio orvalae-Fagetum sylvaticae),brdska bukova šuma s mrtvom kopri

vom . Razvijena je duž kontinentalne

strane Dinarida, u panonskom gorju i srednjoj Hrvatskoj na visini od 400 do 750 metara. Karakteristične vrste

su bukva, gorski javor, obični jasen,

brijest, božikovina, crvena bazga, kozlokrvina, volovsko oko, biskupska

kapica i druge. (I. T.)

Fagetum subalp inum (Po lys t icho

lon ch itis-F ag etu m ), pretplaninska

bukova šuma. Zajednicu nalazimo u dinarskim planinama na visini od 950 do 1500 metara, povrh vapnenca i do

lomita. Dominiraju bukova stabla, karakteristično svinuta u donjem di

jelu uslijed dugog zadržavanja snije

ga. N a ve ćim visinama na tu se zajed

nicu nadovezuje pojas klekovine bora. (I. T.)

fanerofit (gr č. phaneros + gcč.jyton—

biljka, engl. plmnerophyte, njem. Pha-

nerophyt), pojam opisuje životni oblik (formu) biljaka T koje imaju višegodiš

nje, trajne grane s pupovima na vrhu grana. Grane se nalaze na manjoj ili

većoj visini od površine tla, primjeri

ce drveće. Ovaj oblik biljaka raspros

tranjen je uglavnom u tropskom, sup tropskom i umjereno kontinentalnom kli matskom području, tamo gdje klimat

ski čimbenici nisu ekstremni. Naj

češće ih nema u uvjetima ekstremnih

klimatskih prilika (planine, arktički

prostori i pustinje). (D. Đ .)

FAO, Food and Agriculture Organiza-

tion.

fauna (lat. Fauna — božica plodnosti

starih Rimljana; engl. fauna; njem.

Fauna), u najširem smislu cjelokupni

životinjski svijet, za razliku od biljnog

svijeta — flore t. Skup svih životi

njskih vrsta dijela Zem ljine površine,

bilo da je riječ o kontinentu (fauna

sjeverne Amerike), nekom geograf

skom području (fauna Pirinejskog

poluotoka), zemlji (fauna Hrvatske),

ili lokalitetu (fauna Biokova). Fauna

je naziv i za sav životinjski svijet ne

kog staništa (fauna gorskih potoka,

močvara, špilja, supralitorala T) ili perioda u geološkoj povijesti Zemlje

(fauna trijasa t , fauna pliocena T). Fau

na je ujedno i naziv za publikaciju

koja sadržava popis i sistematski opis




životinjskih vrsta nekoga geografskog područja. (I. T.)

fenofaza, vidi fenologija. (D. Đ.)fenologija (grč. fainomai — pojavlju

jem se, logos — pojam, riječ, misao,

razum; engl. phenology, njem. Fenolo- gie), znanstvena disciplina unutar biologije koja proučava dinamičku, kro

nološku i klimatsku povezanost po ja vnih ciklusa životinja i biljaka. U

biljaka prati se vegetativna faza razvit

ka, cvjetanje, dozrijevanja plodova, zimsko mirovanje i dr.; u životinja;

hibernacija, estivacija, metamorfozne

faze, vrijeme mrijesta, estrusni ciklu

si, parenje, migracije, mitarenja itd.

Prema predmetu proučavanja, razli

kujemo fitofenologiju (f. biljaka)

zoofenologiju (f. životinja), a unutar

tih područja i potpodručja, primjeri

ce; ornitofenologija (f. ptica), ento- m ofenologija (f. kukaca) i si. Sin feno -

logija primjerice prati pojavnost i m e

đuovisnost pojavnosti u nekoliko ra

zličitih vrsta. Znanstvene temelje

postavlja R. A. Reaumur 1735. znan

stveno izloživši problem međudjelo

vanja dinamike sezonskih promjena

organizama i meteoroloških faktora

(klimatski čimbenici t); C. Linne 1750. organizira mrežu fenologa-proma-

trača i formulira njihove zadatke. A.

D. Hopkins 1918. na temelju podataka prikupljenih od mreže fenoloških

promatrača u Sjevernoj Americi, formulirao tzv. bioklimatski zakon, us

tanovivši da sezonske promjene pri

rode u proljeće i u početku ljeta kasne

prosječno četiri dana za svaki stupanj prema sjeveru i 5° prema istoku, te za

120 m nadm orske visine. U zapadnoj

Europi taj gradijent iznosi tri dana; za

kontinentalni istok Europe nešto ma

nje. Bioklimatske ili fenološke karte s

linijama (izofene) koje spajaju mjesta

s istodobnim nastajanjem pojedinih

pojava pružaju dragocjene informaci je u biologiji i srod nim znanostima.

Početak i trajanje pojedinih pojava

koje prati fenologija nazivamo feno

faza. (D.Đ .)

fenotip (grč.fainomai — pojavljujem se

+ tpos — lik, slika, trag; engl. phetio- type; njem Phdnotyp), izgled i funkcija

organizama nastali kao posljedica ekspresije njegova genotipa T i djelovanja

okoliša. Čak i ako posjeduju isti ge-

notip, dvije jedinke najčešće će imati

različiti fenotip zbog različitog utje

caja okoliša na svaku od njih. Npr.

ako dvije biljke posve istoga genotipa

(klon t) rastu u različitim uvjetima

(osvijetljenost, vlažnost, temperatura,

tlo), izrast će u različite oblike, tj. imat će različit fenotip. (I. T.)

film ska voda, lentokapilarna voda,

pelenasta voda. Voda vezana na česti

ce tla u obliku tankog sloja tj. filma,

povrh sloja higroskopske vode T. Za ra

zliku od higroskopske odnosno ad-

sorpcijske vode, ona nije inertna, i

može se sporo kretati u kapljevitom

obliku ali to kretanje nije pod utjeca jem sile teže. (D. Đ.)

filteri za zrak (engl. air filters, njem. Luftfdter), uređaji za čišćenje plinova.

Filtri pogodni za odjeljivanje prašine

(dima, čađe, mikroorganizama itd.)

dispergirane u plinovima. Prema na

činu uklanjanja komponenata dijele

se na suhe i mokre, mogu se podijeliti i prema veličini pora tj. čestica koje

mogu uklanjati (grubi filtri >10 p.m,

fini filtri 1-10 vm, najfiniji bakterijski

filtri < 1 vm). (D. Đ .)






crveno, zeleno ili smeđe. Pojava je poznata kao cvjetanje mora. Većina fitoplanktona služi kao hrana za zoo

plankton i prva je karika hranidbenog lanca u vodenim ekosustavima pa je stoga ek vivalent kopnenoj vegetaciji s kojom čini osnovu za sav životinjski život na Zemlji. (I. T.)

fizikalna svojstva tla, svojstva tla ko

ja određuju pedogenetski čimbenici. Važna su za plodnost tla, pa im se u

agropedologiji posvećuje osobita paž

nja. To su tekstura tla\, struktura tlat, koherencija, specifična težina, poroznost, kapacitet za vodu, kapacitet za zrak, toplinski kapacitet i dr. (D. Đ.)

fizikalni č imbenici (engl. physical factors, njem. pltysiologische Faktoren), skup svih vanjskih čimbenika koji za

je dno s kemijskim čimbenicima t čine

grupu abiotičkih čimbenika T koji utječu na žive organizme u njihovu okolišu t . U njih se ubrajaju npr. vlaga,

temperatura, zračenja t , atmosfera t,

klimatski čimbenici T i dr. (D. Đ.)

f iz ikalno-kemijsko čišćenje otpad

nih voda, vidi zbrinjavanje otpadnihvoda. (D. Đ.)

fiziognomija, vidi građa. (D. Đ.)

fiziološki čimbenici (engl. physiological factors, njem. physiologische Fakto ren), u fiziologiji t skup svih čimbeni

ka, faktora unutar organizma koji uk

ljučuju njegove biološke funkcije. Pod kontrolom su genetičkih determinanti, nadređenih unutarnjih fi

zioloških čimbenika i vanjskih oko

lišnih čimbenika (npr. razina hormo

na u sezoni parenja). Svaki fiziološki čimbenik ima gornju i donju granicu tolerancije na faktore koji ga determ i

niraju. Pojam označava i skup svih vanjskih okolišnih čimbenika, koji neposredno utječu na fiziološke čim

benike, parametre, procese i osobine u organizmu. (D. Đ .)

flora (lat .f!os,floris — cvijet; engl. flora', njem. Flora), sav biljni svijet, za razli

ku od životinjskog svijeta —- faune 1\ U užem smislu, skup svih biljnih vrs

ta dijela Zemljine površine (konti

nenta, geografskog područja, zemlje,

kraja), staništa ili geološkog razdoblja. N a primjer, flora Europe, Britanskog otočja, Hrvatske, Gorskoga kotara, otoka Cresa, flora vlažnih livada, flora bukovih šuma, flora ruderalnih sta

ništa, flora karbona, flora tercijara itd. Pojam ujedno označuje i publikaciju koja sadržava popis i sistematski opis biljnih vrsta rasprostranjenih na od

ređenom geografskom području (npr. Flora Europaea, Flora Neotro- pica, Flora Velebitica itd.). S obzirom na sistematsku pripadnost pojedinih

vrsta, govori se o bakterijskoj flori, flori alga, flori kritosjemenjača itd. Prema brojnosti biljnih vrsta, flora nekog područja može biti jednolična i siromašna vrstama, ili može biti više ili manje bogata. Hrvatska se odlikuje

posebno bogatom i raznovrsnom florom s velikim brojem endema t . (I. T.)

flotacija, pri čišćenju otpadnih vo

da, vidi zbrinjavanje otpadnih voda. (D.Đ .)

fluvijalno tlo, vidi aluvijalno tlo. (D.Đ.)

fluvisol, vidi aluvijalno tlo. (D. Đ .)

fosilna goriva (engl. fossil fuels\ njem. fossile Brennstojfe), organski materijali

biljnog i životinjskog podrijetla nasta



POJMOVNIK 225

li u Zemljinoj prošlosti koji služe kao

izvori energije. To su ugljen, nafta i

zemni plin. Približno 90 posto svjet

ske potražnje za energijom zadovoljava se izgaranjem fosilnih goriva.

Go tovo svi procesi od postupka vađe

nja, transporta, prerade do izgaranja

fosilnih goriva opterećuju okoliš, a

najdramatičniji primjer su ekološke

katastrofe koje uzrokuju nesreće

naftnih tankera. Zalihe su fosilnih

goriva na Zemlji ograničene, pa je

nedvojbeno da će uskoro obnovljivi

izvori energije sve više dobivati na

važnosti (vidi obnovljiva energija T). (I. T.)

fotosintetski iskoristiva radijacija

(engl. photosynthetically active radiation— PliAR; njem. photosyntetisch aus- nutzbare Strahlung), zračenje koje se

može iskoristiti za proces fotosinteze t .To je područje elektromagnetskoga

spektra u rasponu od 400 do 700 na-

nometara (nm). (I. T.)

fotosinteza (grč.fos,jotos — svjetlost

+ sy’nthesis — sastavljanje; engl. pho- tosynthesis\ njem. Photosynthese), bioke

mijski proces kojim se od ugljikova

dioksida i vode proizvode ugljikohidrati, uz utrošak svjetlosne energije i

oslobađanje kisika, i to u kloroplasti-

ma zelenih biljaka i cijanobakterija-

ma. Procesom fotosinteze zelene bi

ljke asimiliraju ugljik (asimilacija t ) i

ugrađuju ga u organske spojeve. Pri

marni produkt fotosinteze je šećer

glukoza iz koje biljka potom sinteti

zira druge ugljikove spojeve. Za proces fo tosinteze nužan je zeleni biljni

pigment klorofil T koji apsorbira svje

tlosnu energiju. Biljke fotosintezom

potpuno zadovoljavaju svoje energet

ske potrebe i čine prvu kariku u hra nidbenom lancu T, jer većina ostalih

organizama uzima svoje nutrijente

direktno ili indirektno od biljaka. Sličanje proces u nek im vrstama bak

terija, no pritom ne dolazi do oslo

bađanja kisika. (I. T.)

fotovoltajk (engl. photovoltaic, njem.

Photovoltaik), tehnika pretvorbe do- zračene svjetlosne energije u električ

nu. Primjenjuje se za dobivanje elek

trične struje od Sunčeva svjetlosnog zračenja, a temelji se na sposobnosti

određenih materijala (poluvodiča, npr. silicij) da pod utjecajem svjetla oslobađaju nabijene čestice i stvaraju

električnu struju. Prednosti fotovol- tajka su čisto, za okoliš neškodljivo dobivanje električne struje i moguć

nost njezine upotrebe neovisno o

strujnoj mreži (npr. na otocima, u vikendicama itd.), a nedostatak je rela

tivno visoka cijena uređaja. Vidi solarna ćelija t . (I. T.)

frugivor (engl . frugivorous, njem. Fmgi- voij, vidi karpofag. (D.Đ .)

fruktivor (engl. fructivorous, njem. Fruktivor), vidi karpofag. (D.Đ .)

fungicid (engl. fungicide, njem. Fungi- zid), tvari anorganskog ili organskog

podrijetla koje se upotrebljavaju za suzbijanje viših gljiva i plijesni, prim

jerice , spojeva bakra, (modra galica),

sumpor i spojevi sumpora (vinogra

darstvo), organometalni i organski fungicidi, poput ditiokarbamata (ke-

lati metala i karbamatnih kiselina, primjerice maneb (sadržava Mn), ci-

neb, propineb, ciram (sadržava Zn), ferbam (sadržava Fe) i dr.), tiurami

(derivati ditiokarbamatne kiseline,





gen (grč. genos — rod, pleme, koljeno; engl .gene; njem. Gen), osnovna nas

ljedna jedinica koja se prenosi na po

tomstv o i određuje individualne oso

bine organizma. Gen je segm ent m o

lekule DNA T određene duljine koji sadržava uputu za sintezu funkcio

nalne RNA T molek ule na osnovi ko je se sin tetizira protein. Različiti or

ganizmi posjeduju različit broj gena. U svakoj stanici ljudskog organizma

nalazi se oko 30 tisuća gena. Geni mogu postojati u različitim formama koji se zovu ajeli. Npr. gen koji odre

đuje krvnu grupu u ljudi postoji u tri alela: A, B i 0. (I. T.)

gencentar (grč. genos —- rod, pleme,

koljeno + lat. centrum —• središte; engl. gene centre; njem. Genzentrum), središte raznolikosti (diverziteta). Po

dručje u kojem određeni takson (vrsta, rod, porodica itd.) pokazuje veću ge

netsku raznolikost nego igdje drugd

je. M nogi stručnjaci smatraju da je središte raznolikosti ujedno i područ

je u kojem se dotični takson razvio. (I. T.)

ge n etič k o inženjerstvo (engl. genetic engineering-, njem. Gentechnologie), um

jetna modifikacija, manipulacija i re-

kombinacija DNA f molekula u svr

hu modifikacije gena T i promjene

osobina organizma t ili populacije or

ganizama. U užem smislu termin

označuje područje rekombinantne

D N A tehnologije, ili kloniranja gena,

u kojem se D N A mo lekule iz dva ili više izvora zajedno kombiniraju unu

tar stanica ili in vitro, a zatim se unose u domaćina u kojem se mogu um no

žiti. Genetičko inženjerstvo stvara

nove kom binacije gena koje su od ko

risti znanosti, medicini, poljoprivredi

ili industriji. Većina rekombinantnih

D N A tehnologija uključuje unošenje

stranih gena u bakterijske stanice s pomo ću vektora — plazmida. Unoše

njem strane D N A u bakteriju znan

stvenici mogu dobiti gotovo neogra

ničen broj kopija unesen og gena. Ako

je uneseni strani gen djelatan, m odi

ficirana bakterija će proizvoditi pro

tein za koji on nosi uputu. Genetičko

inženjerstvo je unaprijedilo saznanja

o mnogim aspektima funkcije i organizacije gena. U z p om oć tehnologije

rekombinantne D N A napravljene su

bakterije koje mogu sintetizirati ljud

ski hormon inzulin, ljudski hormon





POJMOVNIK 229

genom (engl. genome; njem. Genom), skup svih gena I u jednom haploid-

nom setu kromosoma

T ueukariota

(or

ganizama čije stanice posjeduju pravu

jezgru obavijenu ovojnicom ), u j ed

nom kromosomu u prokariota (orga

nizama koji nemaju oblikovanu sta

ničnu jezgru) i u molekuli DNA T ili

RNA T u virusima. Ljudski genom

sastoji se od približno tri milijarde

parova nukleotida i 30-ak tisuća gena,

raspoređenih na 24 kromosoma (22 autosoma ijed an par spolnih kromo

soma). Vidi genomika t . (I. T.)

genomika, novija znanstvena discipli

na, razvijena krajem 20 tog stoljeća

čiji je zadatak sveobuhvatno (inte

gralno) istraživanje genoma T radi

utvrđivanja bioloških funkcija svih

gena t i svih funkcija njihovih proteinskih produkata. Genomika se ba

vi genomom t, njegovim nukleotid-

nim ustrojstvom te mjestom, brojem,

veličinom i ekspresijom gena. Dosad

je sekvencionirano i u potpunosti po

znato 600 virusnih i virusoidnih ge

noma, 30-tak genoma mikroorgani

zama (mikoplazma i bakterija) i ge-

nomi dvaju vrsta životinja ijedne biljke. C iljevi geno m ike nisu sam o aka-

damski tj. fundamentalno znanstve

ni, već oni imaju praktičnu ulogu,

medicinske i biotehnološke prirode

(dijagnostika, terapija, proizvodnja).

Vidi funkcionalna genomika t. (D. Đ.)

genotip (grč. genos —- rod, pleme, ko

ljeno + tpos — lik, slika, trag; engl. genotype\ njem. Genotjp), genetska

konstitucija jedinke (stanice ili orga

nizma). Skup svih gena T koje neka

jedinka posjeduje. (I. T.)

geoakumulacija (engl. geoacummula- tion, njem. Geoakknmulation), akumulacija tvari (i/ili elemenata) neživim

(geoakumulacija) dijelovima ekosus

tava. Opterećivanje tla različitim tvarima (teškim metalima, hranjivim tvarima u suvišku i si.). (D. Đ.)

geobotanika (grč. ge — zemlja + bo- tane — krma, paša, trava; engl. geobo- tanics’ , njem. Geobotanik), biljna geo

grafija. Znanost koja se bavi prouča

vanjem rasprostranjenosti biljnih vrsta i biljnih zajednica {fitocenoza T) na

Zemlji, danas i tijekom geološke povijesti, kao i uzrocima njihove rasprostranjenosti. Geobotanika prouča

va areale T biljaka i fitocenoza, veličinu areala, oblik, postanak i promjen

ljivost, kao i čimbenike koji određuju

svojstva areala. Prema određenim

principima geobotaničari grupiraju biljne vrste u jlorne elemente i sistematiziraju biljne zajednice, a na temelju

njihove rasprostranjenosti Zemljinu

su površinu podijelili na JI orne ili vegetacijske oblasti. (I. T.)

geoekologija (grč. ge — zemlja + oi~ kos — kuća, dom + logos — riječ,

govor; engl. geo-ecology\ njem. Land- schaftsokologie), proučava ovisnost ži

votnih zajednica (biocenoza T) o oso

bitostima geografskog prostora značajnima za život, i pritom stavlja na

glasak na zemljopisne prostorne osobine. (I. T.)

geofit (grč. gea — zemlja + pliyton —

biljka; njem. Geophyt), predstavlja ži

votni oblik t (formu) kopnenih biljaka u kojih pupoljci ili rasplodni organi

preživljavaju nepovoljne uvjete u

zemlji. Neke od njih prezime u obli

ku lukovice (geophyta bulbosa) primje




rice luk (Allium), visibaba (Galanthus) i dr.; druge u obliku rizotna (geophyta

rhizomatosa) primjerice perunika

(Iris), Polygonatums\ treće u obliku kr- tola primjerice mrazovac (Colchiam), ciklama (Cyclamen) itd. Geofiti žive u

uvjetima kratkog vegetacijskog raz

doblja, pa je razvoj njihovih nadzem

nih organa do cvjetanja i plodonošja

(fruktifikacije) relativno kratak zah

valjujući velikoj količini nagomilanih

hranjivih tvari u podzemnim organi

ma, što im, u isto vrijeme, omogu ćuje cvjetanje na samom početku vegeta

cijskog razdoblja um jereno k ontinen

talnog područja. (D. Đ .)

geografija (grč. ge — zemlja + grajo — pišem; engl. geography\ njem. Geo- graphie), zemljopis; znanost o povr

šini Zem lje. Proučava oblik Zemljine

površine, klimu, naseljenost, ljudska

naselja, ekonomske mogućnosti,

ljudske aktivnosti i si. Do sredine 19.

stoljeća geografija je uglavnom bila

orijentirana na opise zemalja. U to se

vrijeme radovima njem ačkih geografa

Alexandera von Humboldta i Carla

Rittera stvaraju osnove za razvoj geo

grafije koja postaje znanstvenom di

sciplinom. Geografija se općenito

može podijeliti na fizičku geografiju i

antropogeografiju. U sklopu fizičke

geografije istražuju se reljef (geomorfologija), klima ( klimatologija), vode na

Zemlji ( hidrogeograjija) i geografske

značajke živog svijeta ( biogeografija) a

u sklopu antropogeografije stanov

ništvo ( demogeograjija), ljudska naselja

(geografija naselja), ljudske aktivnosti,

gospodarske djelatnosti, privredne

mogućnosti pojedinih zemalja (eko nomska geograjija) i slično. Pojam geo

grafija ujedno označuje i prostorne

osobine određenog područja na

Zemlji. (I. T.)

geologija (grč. ge — zemlja + logos — riječ, govor; engl. geology\ njem. Geo- logie), znanost o strukturi i razvoju

Zemlje. Proučava sastav i građu

Zemlje, u prvom redu njezinu koru

ili litosferu, razvoj Zemlje u prošlosti,

prirodne procese koji se zbivaju na

Zemljinoj površini i u dubini i mije

njaju njezin oblik i građu te prom jene

organskog svijeta tijekom Zemljine povijesti. Obično se dijeli na niz pod-

disciplina koje proučavaju kemijski

sastav i građu stijena (petrologija), mi

nerala ( mineralogija), vulkanske aktiv

nosti (vulkanologija), ob like i postanak

fizičko-geografskih tvorevina (geomorfologija), geološku povijest i izum-

rle oblike života na tem elju fosila (pa

leontologija), postanak slojeva sedimenata ( stratigrajija) i evoluciju planeta i

njihovih satelita ( astrogeologija). Geo

logija je usko povezana s ostalim pri

rodnim znanostima, a svoju praktič

nu primjenu nalazi osobito u rudar

stvu i građevinarstvu. (I. T.)

geološka razdoblja (engl. geologic time scale, geologic coluinn, njem. geologische Erdgescliiclite), geološki niz, geološki

stupac. Kronološki poredana, spora

zumna podjela događaja Zemljine T

prošlosti napravljena na temelju fosil

nih ostataka, provodnih fosila f , stije

na i sedimenata Zemljine prošlosti i

udjela mjerenja pojedinih radioizoto-

pa. N ajčešće prikazana u obliku tabli

ce, dijagrama, lente vremena ili karte

koja u sebi osim vremenskih odred

nica, naziva eona, era, perioda i epoha

najčešće sadržava i opise klimatskih

prilika, geografskog rasporeda konti



POJMOVNIK 231

nenata, glavnih geoloških zbivanja i bio loških pojava. (D. Đ .)

geomorfologija (engl. geomorphology njem. Goemorphologie), fiziografija (engl. physiogmphy). Disciplina koja se

bavi proučavanjem izgleda i oblika

Zemljine površine, uzimajući u obzir

geološke formacije, krajobrazna svoj

stva i procese poput erozije i dr., koji

djeluju na stvaranje konačnog izgleda

nekog područja. (D. Đ.)

geotermija (grč. ge — zemlja + tlier- mos — topao, vruć; engl. geotliermia;

njem. Geothermie), geotermalna ener

gija; obnovljiva T toplinska energija koja

nastaje raspadom radioaktivnih izoto

pa u Zemljinoj kori. Može se isko

rištavati samo u područjima posebnih

geo lošk ih karakteristika i povezana je

s vulkanskom aktivnošću, izbaciva

njem vruće vode i vodene pare i si. Tehno lošk i postup ci za iskorištavanje

geotermalne energije još su uvijek

skupi jer su geotermalna para i voda

često mineralizirane što uzrokuje

probleme s korozijom na provodnim

sustavima. Sama tehnologija iskoriš

tavanja geotermalne energije također

se naziva geotermijom. (I. T.)

geotop, pojam koji se odnosi na geološku T komponentu ekotopa t unutar biogeocenoze T, tj. s kojim se želi nagla-siti, opisati i istaknuti geološke i pe-dološke značajke ekotopa. (D. Đ.)

gibanje mora, važan ekološki čimbenik koji utječe na fizikalno-kemijska svojstva morske vode i na život mor

skih organizama. Pokretanje vodene mase uzrokuju morske struje, morska

doba ili mijene (plima i oseka) i valovi. Morske struje t najjače utječu na gibanje mora i imaju presudnu važno st za

život u moru, na obalama i šire u primorskim krajevima. Morska doba imaju snažan utjecaj na morske orga

nizme koji žive u području obale. Ta periodična dizanja (plima) i spuštanja (oseka) morske vode nastaju djelovanjem privlačnih sila Sunca i Mjeseca, a osim okomitih promjena razine morske vode uključuju i vodoravno pokretanje mora u obliku struja plime i oseke. Glavni uzrok nastanka valova je vjetar, ali oni nastaju i kao posljedica seizmičkih poremećaja, vulkanske aktivnosti na morskom dnu, odrona kopna i ledenjaka i drugo. Valovi pospješuju izmjenu energije i tvari između atmosfere i mora, i izmeđ u površinskih i dubljih slojeva mora. Najveći je prijenos topline iz

atmosfere T u hidrosferu t upravo valovima, a također i razmjenom plinova. Da nema valova, ti bi procesi bili

ograničeni samo na tanak površinski sloj i tekli bi vrlo sporo. Svojim mehaničkim djelovanjem, valovi imaju snažan utjecaj na obale kopna i reljef morskoga dna, ali i na morske organizme, posebice u plitkim područjima. (I. T.)

GIS, Geografic Inform ation System.

glavni tipovi taia Na našem geografskom prostoru nekoliko je glavnih tipova tla. Sistematskim redosljedom

to su:

A. Automotfna tlaI klasa: nerazvijena tla, (A)-C profila

Tipovi: a. Kamenjar (Litosol)

b. Sirozem na rastresitim stijenama (Regosol)

c. Eolski »živi« pijesci (Arenosol)

d. Koluvijalna (deluvijalna) tla (Koluvium)




II klasa: humusno akumulativna tla, A -C profila

Tipovi: a. Vapnenačko dolomitna

crnica(Kalkomelanosol)

b. Rendzina (Rendzina)

c. Humusno silikatno tlo (Ranker)

d. Cernozem (Černozem)

e. Smonica (Vertisol)

III klasa: kambična tla, A -( B )- C

profilaTipovi: a. Eutrično smeđ e

(Eutrični kambisol)

b. Distrično smeđe (Distrični kambisol) (kiselo smeđe)

c. Smeđe krečnjačko (Kalkokambisol)

d. Crvenica (Terra rosa)

IV klasa: eluvijalno iluvijalna tla, A -E -B -C profila

Tipovi: a. Lesivirano

(Ilimerizirano)(Luvisol)

b. Podzol (Podzol)

c. Sm eđe podzolasto (Brunipodzol)

V klasa: antropogena tla, P -C profila

Tipovi: a. Rigolano (Rigosol)b. Vrtno (Hortisol)

VI klasa: tehnogena tla, I, II, III

Tipovi: a. Tla deponija(Deposol)

b. Flotacioni materijal (Na nosi otpadnih voda — Flotisol)

c. Nanosi iz zraka

(Aeroprecipitati)

B. Hidromoifna tla

I klasa: pseudoglejna tla,A-Eg-Bg-C profila

Tipovi: Pseudoglej

II klasa: nerazvijena hidromorfna tla, A-I-II profila

Tipovi: Fluvijativna ili Aluvijalna (Fluvisol)

III klasa: semiglejna tla, A -C -G profila

Tipovi: Fluvijativno-livadsko (Humofluvisol)

IV klasa: glejna A -G profila

Tipovi: a. Pseudog lej — glejno

b. Ritska crnica

(Humoglej)c. Močvarno glejno

(Euglej)

V klasa: tresetna (cretna), C -G profila

Tipovi: a. Izdignuti (Visoki treset)

b. Prelazni treset

c. Niski treset

VI klasa: antropogena tla, P -G profil

Tipovi: a. Rigolano tresetno

b. Tla rižišta

c. Hidromeliorirano

C. Halomorfna tlaI klasa: Akutno zaslanjena

Tipovi: a. Solončak (Solončak)

II ldasa: Soloneci

Tipovi: Solonec (Solonec)

D. Subakvalna

I klasa: Nerazvijena subakvalna

Tipovi: Protopedon

II klasa: Subakvalna profila A -C ili A -G

Tipovi: a. Gitja (Gitya)

b. Daj (Dy)

c. Sapropel (Sapropel)

III klasa: Antropogena

Tipovi: a. Hidrom eliorirana gitja

b. Hidromeliorirani

sapropel. (D.Đ.)



POJMOVNIK 233

glej (engl. glei, gley, njem. Gleyboden), ljepljivi potpovršinski sloj tla. Glavna

je kompon en ta glejnih tala. (D. Đ.)

globa lna eko logija (engl. global ecology\ njem. Globaldkologie, Holokologie), disciplina ekologije T koja proučava

ekosferti, tj. Zemlju kao planetarni

ekosustav, međusobne utjecaje litosfere T, pedosfere T, hidrosfere T, atmosfere t i biosfere f , cjelinu svih životnih za

jedn ica i njihov ih staništa. Vidi hole-

kologija t . (I. T.)

globalna promjena klime (engl. glo bal climate change', njem. globale Klima- anderung, Klimawechsel), promjena kli

me svjetskih razmjera koja se direkt

no ili indirektno može pripisati ljud

skim djelatnostima. Znanstveno je

dokazano da postoji zamjetan utjecaj

čovjeka na globalnu klimu i da ljudske aktivnosti pridonose promjeni

klime (Drugi procjenski izvještaj

IPC C -a t — IPCC Second Asses

sm ent Report). U globalnim razmje

rima je prosječna temperatura prize

m no g sloja zraka porasla 0,3 — 0,6°C

od kraja 19. stoljeća. Razina mora po

rasla je 10 — 25 cm, smanjili su se

planinski ledenjaci i snježni pokrivač na sjevernoj polutki, a porasla je po

vršinska temperatura tla. Četiri najto

plije godine u razdoblju od 1860. na

ovamo zabilježene su poslije 1990.

godine. Činjenica je da na promjenu

klime utječu brojni prirodni čimbe

nici. Na primjer, varijacije u količini

izdane Sunčeve energije, vulkanske

erupcije, interakcije izm eđu atmosfere i oceana, promjene morskih i zra

čnih struja i dr. Tijekom duljih raz

doblja u geološkoj prošlosti, desetaka

ili stotina tisuća godina, prirodni su

čimbenici uzrokovali promjene kli

me i pojavu ledenih ili toplih razdob

lja. N o isto tako mnoge ljudske dje-

latosti mogu izazvati promjenu kli

me. Izgaranje fosilnih goriva (ugljen,

nafta, zemni plin), krčenje šuma i ra

zličiti zahvati u poljoprivredi i indu

striji mijenjaju sastav atmosfere i pri

donose promjeni klime. Uslijed tih

djelatnosti povećale su se koncentra

cije stakleničkih plinova t u atmosferi,

posebice ugljikova dioksida, metana,

klorofluorougljikovodika, dušiko

va (I) oksida i, u nižim dijelovima at

mosfere, ozona T. Akumulacijom an

tropogenih stakleničkih plinova u at

mosferi pojačava se učinak staklenika t, što dovodi do porasta prosječne

površinske temperature Zemlje. Čak

i kad bi se antropogena emisija stakle

ničkih plinova obustavila ovog trena, posljedice prošlih emisija osjećat će se

stoljećima jer se većina stakleničkih

plinova dugo zadržava u atmosferi.

IPCC predviđa daljnji porast prosje

čne globalne površinske temperature

1-3,5°C do 2100. godine, a svoje

predviđanje temelji na procjenama

budućih koncentracija stakleničkih

plinova u atmosferi. U istom se razdoblju očekuje i porast razine mora

15 — 95 cm kao posljedica zagrijava

nja. Nadalje, očekuje se učestalija po

java poplava i suša već eg intenziteta.

Zim i će na srednjim zem ljopisnim ši

rinama više oborina pasti u obliku ki

še nego u obliku snijega. Moguće je

da će brže otapanje snijega u proljeće

uzrokovati poplave. Povećanjem temperature pojačava se evaporacija i

raste količina vlage u zraku. Stoga se

očekuje se da će zagrijavanjem Zem

lje u nekim dijelovima svijeta porasti




intenzitet oborina, ali će one kraće

trajati, što također može uzrokovati

poplave. Pretpostavlja se da će u dru

gim dijelovima svijeta pojačana evaporacija vlage iz tla, vegetacije, jezera

i si. uzrokovati češću pojavu snažnih

suša. U većem dijelu Europe, Azije i

SAD-a očekuje se učestalija pojava

valova vrućine, poplava i suša. Također se očekuje da će se promjenom

klime povećati učestalost nekih za

raznih bolesti, na primjer malarije. U

tropskim i suptropskim aridnim i se- miaridnim područjima očekuje se

povećanje rizika od pojave gladi. Bu

dući da 50 — 70 posto svjetske popu

lacije živi u obalnim područjima,

smatra se da bi povećanje razine mora

u budućnosti moglo imati značajne

posljedice. Trenutačno je u obalnim

područjima ugroženo od poplava 46

milijuna ljudi. Ako se ne poduzmu adekvatne mjere, porast razine mora

od 50 cm povećat će tu brojku na 92

milijuna, a porast od 100 cm izravno

bi ugrozio 118 milijuna ljudi. Kad bi

se u te procjene uključio i očekivani

porast populacije, brojke bi bile još

veće. Do 2100. godine predviđa se

nestanak trećine do polovice posto

jećih planinskih ledenjaka, što će vjerojatno uzrokovati nestašicu pitke vo

de u nekim dijelovima svijeta jer se

mnogi gradovi između 30° sjeverne i

30° južne zemljopisne širine opskrbljuju vodom iz takvih ledenjaka. Kli

matske promjene mogle bi u buduć

nosti poremetiti riječne tokove, što bi

za ljudska naselja i poljoprivredu bio

težak problem u opskrbi vodo m. Promjena klime u idućem će stoljeću iz

mijeniti mnoge ekosustave. Predviđa

se da će brzina kojom će se klima

mijenjati biti veća od brzine bilo koje

klimatske promjene u posljednjih10.000 godina. Vjerojatno je da se

mnogi ekosustavi neće moći prilago

diti stresu izazvanom promjenom klime. M eđu ekosustavima na koje će

promjena klime najviše djelovati su

borealne šume i tundre i obalni eko

sustavi, kao što su slane močvare, šume mangrova, delte rijeka i koraljni

grebeni. (I. T.)

GMO, vidi genetski modificiran organizam T

gnojenje poljodjelskih površina

(engl. agricultural fertilization, njem. Diingnng), proces povećanja produk

tivnosti poljoprivrednih i/ili hortikul-

turnih površina unošenjem gnojiva,

odnosno prirodnih ili umjetnih tvari

koje sadržavaju veću količinu kemijskih elemenata, važnih za rast i razvoj

biljaka. Time se povećava prirodna

plodnost tla i/ili se zamjenjuju i na

dopunjuju elementi koje su biljke već

iskoristile u svojim životnim procesi

ma. Gnojiva mogu biti prirodna ili

organska i umjetna ili anorganska.

Prirodna su primjerice kompost, staj-

sko gnojivo i tzv. zelena gnojidba s

leguminozama. Mineralna, sintetska,

anorganska ili umjetna gnojiva obuh

vaćaju niz sintetskih mješavina s bio-

genim elementima. Poznato je i gno

jenje muljem koji zaostaje pri radu

uređaja za čišćenje otpadnih voda. (D.

Đ.)

gradijent--analiza (engl. gradient analysis, ordination, njem. Gradientenanaly-

se), skup znanstvenoistraživačkih me

toda odnosno tehnika, koje, prema Whittaker 1967, Ter Braak & Prenti-

ce 1988. omogućuju proučavanje ne

prestane promjenljivosti (varijacije)

sastava vrsta unutar populacije u od-



POJMOVNIK 235

nosu na okolišn i gradijent (engl. envi- ronomental gradient). Najjednostavniji

primjer gradijent-analize jest uzima

nje uzoraka u pojedinim intervalima na različitim visinama padine, od naj

niže pa prema najvišoj točki planine s ciljem da se ispita utjecaj klimatskih čimbenika f , oko lišni gradijent tada predstavlja nadmorska visina. I druge

okolišne varijable mogu predstavljati okolišni gradijent poput različite ko

ličine vode ili anorganskih soli u tlu,

zakiseljenost tla, salinitet, koncentracija polutanta t itd. Od velikogje teo

retskog zanačenja odgovor na pitanje da li se zajednice i/ili ekosustavi u

prostoru mjenjaju kontinuirano ili diskontinuirano, odnosno da li posje

duju zamjetljive granice (ekoton t ) i prostornu zasebnost, što prikazuju

grafički i numerički prikazi struktu

ralnih promjena zajednica ili ekosu-stava u prostoru, rezultati gradijentanalize. (D. Đ .)

građa (engl. morphology, njem. Moifolo- gie), morfologija. Forma i struktura

pojedinog organskog sustava, organiz ma f ili zajednica 1\ Također fiziognomija (engl. physiognomy). (D. Đ .)

gravitacijska voda (lat. gravitas — težiti), cijedna voda. Voda u tlu koja

se nalazi u nekapilarnim porama i se

trajno kreće iz viših slojeva u niže zbog djelovanja sile teže. Nagomilava

se u dubljim slojevima pedosfere T,

otječe u obliku podzemne vode ili se skuplja u podzemnim rezervoarima

litosfere. (D. Đ .)



habitat, vidi stanište. (D. Đ .)

habitus (lat. habitus, -us, m. od lat. ha- beo — držanje, vanjština, kakvoća, li

ce; engl. habit, lifeform, njem. Habitus, Tracht); u biologiji, vanjština, oblik, lik, izgled, sve što opisuje zbir va

njskih svojstava koja obuhvaćaju fe-

notipski izgled organizma, pojam se upotrebljava poglavito u botanici T

(rjeđe u zoologiji T) za opis biljnih vrs

ta prema vanjskim obilježjima, prim

jerice; tip i način razgranjenosti kroš

nje, lisnatost, nervatura lisnih žila,

način pupanja, pokrovnost. Determi

niraju ga faktori naslijeđa (genotip) i ekološki čimbenici. Habitus može bi

ti znatno izmijenjen pod dugotrajnim utjecajem nekih biotičkih ili abiotič- kih čimbenika, primjerice; klekast habitus nastao na gornjoj granici šumske vegetacije zbog djelovanja vjetra, hladnoće i dugotrajnog priti

ska snijega. U mineralogiji karakteri

stičan oblik (forma) ili način (m odus) na koji se minerali pojavljuju u priro

di ili oblik rasta kristalita. U medicini isto što i tip konstitucije. (D. Đ.)

hadal (grč. Had — mitološki bog pod

zemlja; engl. hadal zone; njem. Hadal),

životno područje d ubokom orskih jaraka, kotlina i brazda koje ispresijeca

ju abisalnu ravnicu (vidi prostorna raš člamba mora i oceana T , abisal T ) , a obu

hvaćaju najveće oceanske dubine, od

6.000 do 11.000 metara. Primjerice, jarak Puerto Rico dublji je od 9.200 m, Filipinski jarak dublji od 9.500 m,

a najdublja je Challenger kotlina u Marijanskom jarku — 11.034 metara. Na tim dubinama dno prekriva crve

na glina od aluminosilikata jer se pe- lagičke čestice uslijed visokog tlaka

otapaju. Životinjskih vrsta je malo, samo dvjestotinjak, a na dubinama is

pod 9.000 m tridesetak. Hadal je vrlo

slabo istraženo područje i o njemu se malo zna. (I. T.)

hadopelagijal (grč. Had — mitološki

bog podzemlja + pelagos — more),

hadopelagička zona. Vidi pelagijal t. (I. T.)

halogenirani ugljikovodici (engl. ha- logen hjdrocarbones, njem. Halogenierte

Kohlenwasserstoffe). Spojevi ugljikovodika koji sadržavaju halogene ele

mente brom (Br), jod (i), klor (Cl) i fluor (F), primjerice PCB, CFC i dr. U okolišu stabilni, perzistentni i bio-






sjemenja, plodova, kore, drveta, ko-

rjenje i si. Također fitofag i T. (D. Đ.)

heterogenitet (grč. heteros — različit; engl. heterogeneity, njem. Mannigfaltig-

keit, Heterogenitat), mjera bioraznolikosti

T odnosno biodiverziteta T. Različite ekološke zajednice ne sadrže jednak

broj vrsta t , jedno od područja znan

stvene ekologije bavi se istraživanjem

upravo bogatstva vrsta (biodiverzite

ta) unutar neke zajednice T. Najjedno

stavnija mjera za biodiverzitet je broj vrsta. U takvom kvantificiranju kao uzorak se moraju uključiti samo rezi-

dencijalne vrste (engl. residential spe-

cies, one koje su trajno nastanjene na

datom području), a pri brojanju izb

jegavaju se slučajni ili privremeni imigranti (engl. Occidental or temporary

immigrants, tj. vrste koje su prolazno

na datom području). Takvu kvantitativnu vr ijednost broja vrsta nazivamo

još i bogatstvo vrsta (engl. species ri-

chness). Drugi način izražavanja mjere

biodiverziteta je heterogen itet , odno

sno raznolikost vrsta (suprotno homo-

genitet 1", jednolikost vrsta). Ta kvan

titativna mjera biodiverziteta ujedi

njuje vrijednosti broja vrsta i vrijed

nost relativne abundancije t (rasprostranjenosti). On a je veća u zajednica

ma s više vrsta u kojoj su one jedno

like abundancije t . U pravilu veći he

terogenitet staništa uvjetuje raznoli- kiji sastav zajednice. (D. Đ.)

heterotrof (grč. heteros — različit +

trophos — hranitelj, engl. heterotroph,

njem. Heterotroph), organizmi koji se hrane organskim tvarima. Organizam koji zahtijeva jeda n ili više organskih spojeva kao nutrijente. Svi animalni

organizmi, većina bakterija, gljive kao

i biljke bez klorofila. N e m ože kori

stiti CO 2 kao jed ini izvor ugljika, su

protno autotrofut. (D. Đ.)

hibernacija, vidi dormancija t. (i. T.)

hidrocentrala (engl. hydro-electric po-

wer plant; njem. Wasserkraftwerk),

električna centrala na vodeni pogon koja kinetičku energiju vode pretvara u električnu energiju. Pritom se te

kuća ili padajuća voda dovodi na tur

bine koje pokreću generatore. Utjecaj na okoliš i ekosustav T nastaje prije svega prilikom izgradnje hidrocentra

la, osobito ako se radi o akumulacij-

skim elektranama, čije brane uzroku

ju potapanje velikih dijelova terena i

terestričkih ekosustava, pri čemu se uništava priroda, a ponekad se uništa

vaju i k ulturno -povijesne vrijednosti.

Kod malih hidrocentrala okoliš se uglavnom nakon nekog vremena re

generira, pa one kao antropogeni ele

ment mogu postati dijelom ekosusta

va. (I. T.)

hidroenergija (grč. hy’dor — voda +

energeia — rad, poslovanje, učinak; engl. ivater poiver; njem. Wasserkraft ),obnovljiva energija t, koja je u potpu

nosti čista, a iskorištava se za dobiva

nje električne energije u hidrocentrala

ma t . (I. T.)

hidrohorija (grč. hy’dor — voda + /iora

— prostor, zemlja; engl. hydrochory\

njem. Hidrochorie), o hidrohoriji se govori kada se biljka ili životinja kao

sredstvom rasprostranjivanja služi

vodom. Biljke koje se šire vodom imaju lagane sjemenke dugog vijeka klijanja, koje mogu plutati, a voda im ne škodi. Takav je primjerice koko

sov orah. Vodom se rasprostranjuju i



POJMOVNIK 239

brojni životinjski organizmi, p ogoto

vu akvatički (npr. pla nkto n f), ali i

kopneni. Pozna to je da životinje m o

gu doprijeti do otoka plutajući na granama, trupcima, santama leda i si. (I.

T.)

hidro logi ja (grč. hy’dor — voda + logos

— riječ, govor; engl. hydroiogy\ njem.

Hydro logie), znanost koja proučava

vode u prirodi, njihovu rasprostra

njenost na Zemljinoj površini i u

podzemlju, pojave i procese koji se zbivaju u vodama, kao i zakonitosti

po kojima se te pojave i procesi odvi

jaju. T o je multidisciplinarna znanost

koja se u svojim istraživanjima služi

metodama i spoznajama fizike, mate

matike i kemije, a i meteorologije,

biologije i geologije. Hidrologija se

općenito može podijeliti na hidrologiju

kopna T, koja proučava vode na površini kopna i u Zemljinoj kori, i ocea-

nologiju T, koja proučava mora i ocea

ne u cjelini. (I. T.)

h idros fera (grč. liy’dor, hy’datos — v o

da + sfaira. — lopta; engl. hydrosphe-

re; njem. Hydrosphare), Zemljin vode

ni plašt koji obuhvaća sve tekuće i

smrznute vode na Zemljinoj površini (mora, oceane, tekućice, stajaćice, le

denjake), podzemne vode i atmosfer

sku vodenu paru odnosno vodu na

Zemlji u sva tri agregatna stanja (te

kuće, plinovito, kruto). Procjenjuje

se da na Zemlji ima oko 1,4 milijarde

kubičnih kilometara vode, od čega se

najveći dio nalazi u oceanima (više od

97%). Mali dio (2,5%) otpada na kopnene vo de, a na vod enu paru u atmo

sferi samo 0,001 posto. Voda se na

različite načine neprekidno izmjenju

je iz m eđu kopna, mora i atmosfere

(kruženje vode T). U s p o r e d i atmosfera

T, litosfera t , biosfera t . (I. T.)

hidrosolubilni otrovi, ot rovne tvar itopljive u vo di. (D. Đ .)

Slidrotop, ko ji se odnos i na vode n i m e -

d ij k a o k o m p o n e n t u ekotopa t u n u ta r

biogeocenoze T. (D. Đ .)

higijena (engl. hygiene, n je m. Hyg iene) ,

znanost o zdravl ju, te o ulozi i znače-

nju b io lošk ih , e ko lošk ih , e konom-

skih , kul turoloških , prosvje tn ih id r ug ih č imbe n ika u una pr j e đe n ju i

oču va nju zdravlja. (D. Đ .)

higrofit (grč. hygros — vlažan + phy

ton — bi ljka) ; b il jke pr i lagođen e u v-

je t im a v rlo v la ž n ih staništa t . (D. Đ .)

higroskopska voda, vidi adsorpci jska

vo da u tlu. (D. Đ .)

hipertermija, vidi toplinski udar. (D.

Đ .)

hipol imni j (grč. hypo — is pod 4- Umne

— sta ja ća voda , bara , je z e ro ; engl. hy-

polimnio n; n je m. H ypolim nio n) , hipo

l imnion, donj i , duboki s lo j vode u

je z e r im a k o ji im a s ta ln u n isk u te m -

p e ra tu ru v o d e i u k o je m se ne z a m -

je ću ju sezon sk a ko le b an ja te m p e ra tu -

re. (I. T.)

holekologi ja (grč. holos — sav, čitav 4-

ofkos — kuća , dom + logos — ri je č,

govor ; n jem. Holokologie) , planetarna,

globalna ekologija t . P r imje na ho l i s t i č-

kog pr inc ipa na ekološka razm atranja

i procese. Pr istup u ekologiji T koji se

zasniva na ideji da ekološki procesi i

objekt i ekoloških is t raživanja t rebaju

b iti is traživani i p red s tav lj en i kao in -

tegr irana cje l ina. Polazi od ekosfere,

građe i funkc iona lne i spreple tenos t i




litosfere T, pedosfere t , hidrosfere t , atmo

sfere t i biosfere t i istražuje njihovo

zajedničko djelovanje u raznim zem

ljopisnim područjima i vremenskim razdobljima. Vidi globalna ekologija T.

(I. T.)

homeostaza (engl. homeostasis, njem., Homoostase, Fliegleicligcivicht), stabilno

stanje. Sposobnost otvorenog sustava

da održi konstantno ravnotežno sta

nje pri stalnom unosu, pretvorbi i iz

nosu tvari i energije. Vidi biološka ravnoteža. (I. T, D. Đ.)

homocidi, otrovne tvari namijenjene

uništenju ljudi. Uglavnom bojni otro

vi t . (D. Đ.)

homogenitet (engl. homogeneity, njem.

Homoge nitdt), jednolikost sastava

vrsta T na određenom staništu t , p o

dručju ili u populaciji T, ekosustavu t i si. Jednolikost građe biocenoze T i njenog staništa na određenom prostoru.

Vidi heterogenitet T. (D. Đ.)

horizonti tla (engl. soil horizon), to su vertikalno poredani slojevi koje jasno

vidimo u stupcu kada iskopamo profil tla. Svaki tip horizonta tla razlikuje

se svojim fizikalnim osobinama od drugih horizonata, svaki ima svoju

posebnu oznaku, a kombinacijom tih

oznaka dobivamo jasnu sliku o pri

sutnim horizontima u profilu. Osnovni horizon ti tla jesu:

O — Organski površinski horizont,

koji leži iznad mineralnog dijela

tla u pretežno aerobnim uvjeti

ma.(A) — Inicijalni slabo razvijeni hori

zont, koji predstavija biološki ak

tivirani površinski dio profila u

kome se razvija glavnina korijena

i začetak formiranja strukturnih

agregata. Po boji se jedva razliku

je od C horizonta.

A — Akumulativni hum usni horizont, u kojem su dobro hum ifici-

rane organske materije koloidnog

karaktera, izmiješane s mineralnim dijelom u formi organomi-

neralnog kompleksa.

E — Eluvijalni horizont, koji se na

lazi ispod O ili A horizonta i u

odnosu na horizont koji leži is

pod njega ima manji sadržaj jedne ili više od slijedećih kamponena-

ta: gline, humusa, seskvioksida.

Obično je svjetlije nijanse u boji

od oba horizonta s kojima gra

niči.

B — Iluvijalni horizont, koji leži is

pod E horizonta i u odnosu na

njega karakterizira se povećanim

sadržajem jedne ili više od slije

dećih kompanenata tla: gline, hu

musa, seskvioksida.

(B) — Horizont metamorfoze in situ

(kambični horizont, od cambio =

izmijeniti), koji leži između O ili

A horizonta i C ili R horizonta,

od kojih se razlikuje smeđom,

žutom ili crvenom nijansom u

boji, uništenom primarnom

strukturom stijene, a češće i po

većanim sadržajem gline.

C — Rastresiti dio ma tičnog sup

strata, koji ne pokazuje, nikakve

znakove izmjena pod utjecajem

pedogenetskih procesa, koje su

karakteristične za ostale horizon

te.R — Čvrsta stijena.

G — Glejni horizont, koji pokazuje

znakove redukcije i sekundarne

oksidacije u stalnim ili povreme






imaginarne piramide jer v eći organiz

mi imaju također manju biomasu Tnego organizmi na početku lanca.

Us pored no s brojem jedinki i biomasom proporcionalno se ponaša i

ukupna količina energije T u sustavu,

na početku lanca (piramide) je ima

više a na svakom stupnju sve manje

(razlika je gubitak iz sustava u vidu

topline). (D. Đ .)

hranidbeni lanac (engl. fo od chain,

njem. Nahru ngsk et te ), hranidbeni niz.

Prehranom uvjetovana lančana i

stupnjevita povezanost proizvođača t i

raznih potrošača T, od primarn ih proiz

vođača T do sekundanih proizvođača t ,

od biljojeda fitofaga T, herbivora T, i

mesojeda (zoojaga T, karnivora T) prvog, drugog ili trećeg stupnja do razla-

gača T (saprofaga t , nekrofaga t , kopro-

faga T). Tako je u ekostavu t stvorena vrlo velika međuovisnost, povezanost

i isprepletena hranidbena mreža t sv ih

živih bića. Brojnost i biomasa T orga

nizama pojedinih razina prehrambenog

lanca prikazuje se hranidbenom pirami

dom t. (D. Đ.)

hranidbeni niz, vidi hranidbeni lanac T,

hranidbena piram ida T, hranidbena mre ža T , Eltonova piramida f . (D. Đ .)

humana e kologija (h t . humanus), v idi

ekologija čovjeka t . (I. T.)

humif ikac i ja (engl. humification, njem.

H um ifikati on). Proces stvaranja humusa. Skup procesa razgradnje or

ganske tvari koji, u fazi nastanka niza

međuproizvoda, uz sudjelovanje mi

kroorganizama, uzrokuju međusob

ne reakcije kondenzacije, hidrolize, polimerizacije, pri čemu se stvaraju

novi ciklički, polimerni, visokomole-

kularni, kompleksni, tamni, koloidni

organski spojevi koje jed nim im eno m

nazivamo hum us. O visno o vrsti, od

nosu i izraženosti u procesu humifi-

kacije razlikujemo sirovi, zreli i prije

lazni humus. (D. Đ.)

humizacija, proces obogaćivanja tla

humusom. Vidi humifikacija. (D. Đ.)

humus (engl. luimus, njem. H u m us),

koloidalana, crna ili tamna, amorfna,

relativno inertna organska tvar u tlu Tkoja je po sastavu heterogena mje

šavina različitih visokomolekularnih,

cikličkih, visokopolimernih organ

skih spojeva nastalih kondenzacijom, hidrolizom, oksidacijom i enzimat-

skim cijepanjem odnosno razgrad

njom tvari biljnog i životinjskog po

drijetla u procesu humifikacije T. Ta

mješavina spojeva nastalih razgrad

njom mrtve tvari biološkog porijekla,

nalazi se oko i izm eđu čestica tla. H u

mus poboljšava plodnost tla stoga jer

sadržava nutrijente koje mogu koristiti proizvođači, bolje zadržava vodu

i poboljšava teksturu tla. Neke kom

ponente humusa su primjerice hu-

minske tvari, humini, fulvokiseline,

huminske kiseline, himelatomelan-

ska kiselina, soli humata i dr. (D. Đ.)



IEA, International Energy Agency.

IIASA, International Institute for Ap

plied System Analysis.

S1SD, International Institute for Sustai-

nable Developm ent.

imago (engl.imago,

n jem.) , adu l tn i , p o tp u n o p re o b ražen i, odrasli ob lik

p te r ig o tn ih kukaca. (D. Đ .)

imisija (engl. immission, njem. Itn m is -

sion). 1. unos š tetnih tvari u biosferu.

2 . konc ent rac i ja tvar i ispuš tena u o d-

r e đ e n o m v r e m e n u i n a o d r e đ e n o m

m jestu u okol iš . (D. Đ .)

IMG, International Maritime Organi- zation.

IMPEL (EU network for the Imple-

mentation and Enforcement of En

vironmental law), mreža Europske

unije za primjenu i provedbu zakona

iz područja zaštite okoliša. IMPEL je

osnovan kako bi se unaprijedila raz

mjena informacija, iskustava i osoblja

između Europske komisije i zemalja

članica, te zemalja članica i njihove

državne, regionalne i lokalne vlasti, sa

svrh om da se osigura učinkovitija pri

mjena prava okoliša i razmjena isku

stava u vezi s praktičnim aspektima

zakonodavstva iz područja zaštite

okoliša. Postoji usporedna mreža

AC-IMPEL za 12 zemalja koje su

kandidati za ulazak u Europsku uniju.

Glavna zadaća mreže AC-IMPEL

je st pružit i podršku tim zemljama u

ispunjavanju njihovih obveza na polju prava okoliša, posebice u smislu

primjene i provođenja zakona. A C -

IMPEL usko surađuje s IMPEL-om.

(I. T.)

imunohematot oksični otrovi (engl.

immunohaematotoxins, n j em . Im m uno-

haematotoxine), ot rov i ko j i ometa ju

i/ il i spr ječavaju no rm alno funk cion i-

ran je s tan ica i tk iva imunološkog su-

stava, krvnih s tanica i krvotvornih

tkiva i organ a. (D. Đ .)

imunotoksščni otrovi (engl. immuno-

toxins, n j em . Im m unoto xin e), otrovi

koj i om etaju i / il i sprječavaju no rm al-

no funk cioni ran je s tan ica i tkiva im u-

no lošk og sustava. (D. Đ .)

indigen (lat. indigena; engl. indigenous;

n j em . indigen), starosjedilačka vrsta

ko ja s e p r irod no jav lj a na n eko m po -

dru čju, dakle ko ju ni je s lučajno i li na-

m je rn o un io čovjek. (I. T.)




indikatorske vrste, vidi pokazne vrs

te. (D. Đ .)

infekcija (engl. infection, njem. Infek- tion). Stanje u kojem se patogeni uz

ročnici (uglavnom mikroorganizmi)

nastanjuju i razmnožavaju u organiz

mu domaćina i pritom izazivaju nje

govu opću i/ili upalnu reakciju. Kada

su poremećaji tako jako izraženi da

dolazi do poremećaja zdravlja, govo

rimo 0 infektivnoj bolesti. (D. Đ .)

informacija (lat. infonnato, onis f. —

obavijest, vijest, priopćenje; engl. information, njem. Information), pojam

definira pojavu suprotnu entropiji T.

Zbo g toga se i označava kao negativna

entropija (»negentropija«) a koristi se

kao mjerna veličina za poredak, orga

nizaciju ili ustrojstvo. Ako je D mjera

za nered, entropiju T, onda je recipročna vrijednost \/D mjera za red. Pre

ma tome negativna se entropija T (N)

opisuje formulom N = k x log 1/D.

Količina informacija (I) u nekom su

stavu, među tim , danas se mjeri i iska

zuje brojem binarnih odluka, koje su

potrebne za njegov opis. Tako npr.

iznosi informacijski sadržaj (I) mole

kule proteina, od nosn o količine, vrsta i poretka nježnih sastavnih dijelova,

vise tisuća binarnih brojeva, bita (»bi- nary digits«, skr. Bits). Na nešto dru

gačiji način, s pomoću raznih para

metara i jednad žbi, pokušavaju se p o

redbenim istraživanjima kvantificirati

pojedine strukturne i funkcionalne

osobitosti raznih bioloških sustava

i/ili ekosustava, koje posredno iskazu ju veličinu »uskladištene« inform aci

je. R. Margalef 1968. razlikuje genet

sku (internu) informaciju, kojaje naj

stariji oblik informacije (npr.

DNA t) i ekološku (eksternu) infor

maciju, te nakon toga pridošlu kul

turnu (etološku) informaciju u živo

tinjskom svijetu, odnosno najkasnije nastalu izgovorenu , pisanu ili kodira

nu informaciju ljudskog znanja. D i

namički procesi u ekosustavu t bez

obzira na to jesu li fizikalne ili kemij

ske, molekularne ili biološke prirode,

uvjetovani su neprekidnim prima

njem, prenošenjem i odašiljanjem in

formacija. Pored protoka energije

t i kružnih tokova tvari t, biljne i životi

njske vrste m eđu sobn o k omuniciraju

kemijskim spojevima s određenim

informacijskim porukama. To su

npr. signalne alelokemikalije, repe-

lenti, atraktanti, spolni i/ili alarmira

jući ferom on i, ka irom oni, horm oni

itd. Osim toga više organizirane

životinje komuniciraju i vizuelno i akustički. Za biologa je od temeljnog

značenja da živa bića i ekosustavi po

kušavaju mimoići opći zakon entro

pije stvaranjem i održavanjem svog

ustrojstva, da svojom organizacijom

uspostavljaju red tamo gdje je vladao

nered. To ne znači da živa bića nisu

podvrgnuta zakonu entropije t , nego

da posjeduju sposobnost njegovog vremenski ograničenog odlaganja.

Ekosustavi rade kao entropijske pum

pe koje veliki dio raspoložive energije

troše za održanje negativne i izlučiva

nju pozitivne entropije. To je naro

čito izraženo kod biljaka, primarnih producenata T, koji iz »molekularnog

nereda« neživog okoliša tvore visoko

organiziranu organsku tvar, s planskim ustrojstvom, odno sno s veliko m

količino m informacija. Izmjena ener

gije između dva podsustava zbiva se

najčešće tako da energija protječe asi






Sunčevo zračenje koje Zemlja prima

po jedinici površine. Insolacija varira

u ovisnosti o zemljopisnoj širini, go

dišnjem dobu i malim varijacijama u

solarnoj konstanti t. Pojam se također

odnosi na specifičnu količinu zrače

nja izmjerenu prikladnim mjernim

uređajima, kao što je piranometar. Vidi

trajanje sijanja Sunca t . (I. T.)

institucije za zaštitu okoliša u RHU sustavu zakonodavne vlasti o oč u

vanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime odlučuje Hrvatski sabor. Saborski Odbor za pro

storno uređenje i zaštitu okoliša zadu žen je za problematiku zaštite oko

liša. U njegov djelokrug, međ u osta

lim, pripadaju: prostorno uređenje i zaštita graditeljske baštine; temeljna rješenja zaštite okoliša; promicanje

djelatnosti zaštite okoliša sukladno svjetskim kriterijima; mjere praćenja, očuvanja i unapređivanja biološke i ekološke ravnoteže prirodnih dobara

u odnosu na gospodarski razvitak; pritužbe Zastupničkom domu kojima se upozorava na štetne radnje u pogledu devastacije okoliša i drugo. Problem atike zaštite okoliša dotiču se

još tri odbora: Odbor za poljodjelstvo, selo i seljaštvo, Odbor za po

morstvo, promet i veze i Odbor za turizam. U sustavu izvršne vlasti djeluju ministarstva i državne upravne organizacije (tijela državne uprave). Njihov je zadatak provedba zakona i drugih propisa, donošenje propisa za njihovu provedbu, upravni i inspek

cijski nadzor i drugi upravni i stručni poslovi. Za provedbu zakona iz po

dručja zaštite okoliša nadležno je Mi nistarstvo zaštite okoliša i prostornog ure đenja, ali i neka druga ministarstva:

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja

— opća politika zaštite okoliša, — zaštita zraka, tla, vode, mora, bi-

ljnog i životinjskog svijeta, — predlaganje, promican je i praćenje

mjera za unapređivanje zaštite

okoliša, — postupan je s otpadom , — osiguravanje provedbe katastra

onečišćavanja, — inspekcijski poslovi zaštite okoliša, — pro storn o uređenje RH, — pro storn o planiranje, — uređenje naselja, — komunalno gospodarstvo, — praćenje stanja u prosto ru i pro -

vedba dokumenata prostornog

uređenja, — uređenje naselja, — inspekcijski poslovi prostornog u re-

đenja i građenja i drugo.

Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva — poljoprivreda , šumarstvo, lovstvo,

ribarstvo, veterinarstvo, poljopri-

vredno i šumsko zemljište, — pogranična inspekcija zaštite bilja

i pogranična veterinarska inspek-

cija,

— inspekcijski poslovi koji se odnosena poljoprivredu, šumarstvo, ri-

barstvo i veterinarstvo i d rugo.

Ministarstvo pomorstva, prometa i veza — inspekcijski poslovi morskog ri-

barstva, — usklađivanje zašti te mora od one-

čišćenja s brodova,

— pomorsko dobro , morske luke iluke na unutarnjim plovnim pu-

tovima, — zračne luke.

Ministarstvo zdravstva



POJMOVNIK 247

— zaštita od zračenja,-— nadzor nad proizvodnjom i pro

metom otrova,

— sanitarna inspekcija,— zdravstvena ispravnost namirnica i

predmeta opće uporabe.

Ministarstvo unutarnjih poslova— zaštita od požara, prijevoz opasnih

tvari, eksplozivne tvari.

Od državnih upravnih organizaci ja valja sp omenuti Državnu upravu za vode i Državni hidroineteorološki zavod.

Državna uprava za vode je nadležna za gospodarenje vodama u Hrvatskoj, pod čim e se razumijeva iskorištavanje voda, zaštita voda od zagađivanja i zaštita od štetn og djelovanja voda. Ona obavlja upravne poslove vezane za gospodarenje vodama, predlaže Vladi na donošenje zakona i sama donosi podzakonske akte, provodi pravne propise i usklađuje postupke pravnih i fizičkih osoba u vezi s vodnim gospodarstvom. Državni hidrometeo- rološki zavod zadužen je za praćenje hidroloških i meteoroloških procesa, istraživanje atmosfere i vodn ih resursa, prikupljanje, obradu i objavu hi- drometeoroloških podataka i drugo. (I. T.)

integrirana zaštita bilja (engl. integrated pest control, njem. Intergrierter Pjlanzenschutz), vremenski i prostorno ujedinjena optimalna primjena ekoloških toksikoloških, tehničkih,

znanstvenih metoda u suzbijanju

ekonomski štetnih organizama u po

ljoprivrednoj proizvodnji. Kombinacijom bioloških i kemijskih metoda

postiže se optimum u smanjenju po

pulacije štetnika, primjerice kemijsku

tvar (pesticid) koristiti se u takvoj

koncentraciji da smanjuje brojnost

štetnika, ali istovrem eno ne djeluje ili

vr lo ma lo d je lu je na š te tn ikove pr i

rodne nepri jate l je, koj i č ine bio loške

metode suzbi janja u integ r irano j zaš

titi bilja. (D. Đ.)

intenzivno stočarstvo (engl. intensive livestock production, njem. Intensivtier- haltung, Massentierhaltung), intenzivni

uzgoj domaćih životinja, masovni uzgoj domaćih životinja. Industrijski i

visoko tehnološki organizirana proizvodnja životinja i/ili njihovih produkata (jaja, mlijeka, krzna i dr.) čije

su posljedice problemi onečišćenja

okoliša (zbog velike količin e fekalija),

pad kvalitete proizvoda (promijenje

na organoleptička svojstva jaja, m lije

ka, mesa i si.), gubitci u proizvodnji

zbog stresa, zaraza i bolesti uslijed ve

like koncetracije životinja na skuče

nom prostoru i u minimalnim životnim uvjetima. Suprotni pojam: ek

stenzivni uzgoj domaćih životinja (engl. extensive livestock production,

njem. Extensivtierhaltung, Tradicionelle- tierhaltung, Traditionelle Landivirtscliajt), za koji se ponekad rabe i izrazi tradi

cionalno stočarstvo, tradicionalni uzgoj, npr. uzgoj hrvatske autohtone

pasmine »Turopoljske svinje« u

»Turopo ljskom lugu« (poplavnim šu

mama hrasta lužnjaka i žutilovke u području između Odre i Save u Turopolju) ili stočarstvo u parku prirode

»Lonjsko polje«. (D. Đ.)

interspecijska kompeticija (lat. iriter— m eđu, između + species ■— vrsta +

competere — dolikovati, težiti na što;

engl. interspecific conipetition; njem. in- terspezifische Konkurrenz), kompeticija t

izm eđu jedinki dviju ili više različitih

vrsta. Javlja se između ekološki srod

nih vrsta na prostoru ograničenom s

obzirom na hranu, zaklon i pogod no




sti razmnožavanja. Što su sličnije po

trebe dviju vrsta, to je manje vjerojat

no da one mogu živjeti na istom po

dručju, a veća je vjerojatnost da će među njima doći do kompeticije, tj.

do nadmetanja za prostor i resurse.

Vrste sličnih potreba ponekad nase

ljavaju isto područje ako se različito

ponašaju, ako npr. imaju različit na

čin hranjenja, gniježđenja ili su aktiv

ne u različito doba dana, ali i one se

m ogu naći u kompeticiji kada se sma

nje resursi. Kompeticija između vrsta m ože imati dva ishoda. Jedan je da se

na posljetku poveća populacija jed no g

suparnika (kompetitora) uz istovre

meno smanjenje populacije ili čak

potpuno isključenje drugoga. Drugi

mogući ishod interspecijske kompe

ticije jest da dođe do evolucije ekoloških niša T kompetitora, pri čemu

one postaju manje slične, što bi uma

njilo suparništvo i omogućilo sličnim

vrstama koegzistenciju T. Vidi intraspecijska kompeticija 1\ (I. T.)

intoksikacija, vidi otrovanje. (D. đ .)

intraspecijska kompeticija (lat. intra— unutra + species — vrsta + compe-

tere — dolikovati, težiti za čim; engl. intraspecific competition\ njem. intraspe- zifische Konkurrenz), kompeticija t koja

se javlja izm eđu jedink i iste vrste kad

je prostor u kojem žive ograničen s

obzirom na hranu, pogodnosti zaklo

na i razmnožavanja, što dovodi do

nadmetanja za resurs i smanjenja gu

stoće populacije ili fizičke spreme je

dinki. Npr. u slučaju ograničenog izvora hrane, neke će jedinke priskrbiti

dovoljno hrane da zadovolje svoje

potrebe, a drugima će ona biti nedo

stupna, pa će biti prisiljene nastaniti

se na drugom, manje pogodnom području. Štetne posljedice intraspecij-

ske kompeticije najčešće pogađaju

mlade članove populacije T. Vidi interspecijska kompeticija t . (I. T.)

intrazonalna zajednica (lat. intra —

unutar + lat. zonalis — područni;

eng. intrazonal communitj, njem. inter- zonale Gesellschaft) u botanici, azonalna vegetacija 1\ Tip biljne zajednice T, vege

tacije t koji se pojavljuje nevezano od

klimazonalnog vegetacijskog područ ja, odnosn o za njen razvitak važniji su

drugi geo-ekološki čimbenici. Takav

tip vegetacije T ne čini vlastite zonalne zajednice f poput primjerice vegetaci

je slanih staništa i si. (D. Đ.)

introdukcija (lat. introducere — uvesti,

uvoditi; engl. introduction:; njem. Ein- fiihrung, Eintrag, Einleitung), unošenje

novih biljnih i životinjskih vrsta u

prirodu na područja na kojima one ne

žive. Unošenje stranih vrsta u ekosu stave T. Nam jerno ili slučajno un oše

nje stranih vrsta u ekosustav ozbiljno

narušava postojeću ekološku ravno

težu u njemu jer su unesene vrste

prilagođene drukčijim uvjetima staništa, nemaju prirodnih grabežljivaca

na novom staništu te često potiskuju

zavičajne vrste i vrlo brzo postaju do

minantne vrste u ekosustavu. Zavi

čajne vrste nestaju i tako se izravno

smanjuje biološka raznolikost t ekosustava. U Hrvatskoj su ovo m pojavom

naročito ugrožene slatkovodne ribe, a

iz biljnog svijeta poznati su primjeri

širenja amorfe na travnjacima i šum

skim sječinama te alge kaulerpe (Cau- lerpa taxifolia) u Jadranu. (I. T.)

inverzija (lat. invertere — izvrnuti,

okrenuti; engl. inversion; njem. Inver-



POJMOVNIK 249

sioti), pojava kad temperatura zraka

raste s porastom visine. Temperatur

na inverzija m ože se javiti na bilo ko

joj visin i, a kao stalna pojava je prisutna u tropopauzi t i mezopauzi t . Česta

je pojava inverzije u p rizem nom sloju

zraka, a osobito zimi ili noću kada se

inverzija može razviti u sloju debe

lom nekoliko desetaka metara, pa i

više. Nastanku inverzije pogoduje

snijeg na tlu, depresije reljefa (ponik-

ve, kotline i si.) i noćna vedrina. (I. T.)

ionizacijsko zračenje (engl. ionizing radiation, njem. Ionisierende Strahlung), ionizantno zračenje, ionizirajuće zra

čenje. Bilo koje elektromagnetsko ili

čestično zračenje koje uzrokuje di

rektnu ili indirektnu ionizaciju (pro

ces koji rezultira stvaranjem iona)

medija u kojem se zračenje apsorbira. Biološki učinci ionizirajućeg zračenja

su mnogobrojni, a ovise o njegovu

intenzitetu, prodornosti, dozi, vrsti

organizma i/ili tkiva kojeg ozračuju.

(D. Đ.)

ionosfera, vidi atmosfera t . (I. T.)

!PCC, Intergoverm ental Panel for C limate Change.

IFF, Intergovermental Panel for Forest.

irigacija, vidi navodnjavanje. (D. Đ.)

iSO , International Organization for

Standardization.

ispušni plinovi (engl. exhaust gases, njem. Abgas), plinoviti nusprodukti

izgaranja fosilnih goriva u industriji i

prometu (sadržavaju ugljikov diok

sid, ugljikov monoksid, dušikov di

oksid, dušikov m onoksid i si.). (D.Đ.)

ISR1C, International Soil Reference and Information Centre.

IUCN, International U n io n for the

Conservation o f Nature.

IUFRO, International U n io n o f Fore-

stry Research Organisations.

izofene, vidi fenologija. (D. Đ.)

i7.umrle vrste (engl. extinct species; njem. ausgestorbene Arten), vrste koje

su živjele u prošlosti a danas nemaju

ni jednog živućeg predstavnika. Ve

ćina vrsta koje su ikada postojale na

Zemlji izumrla je, tako da sadašnja

raznolikost vrsta čini samo 1 — 10

posto sveukupne raznolikosti života

na Zem lji. Procjenjuje se da je u p os

ljednjih 400 godina izumrlo oko 490

životinjskih i 580 biljnih vrsta, od če

ga većin a krajem 19. i tijekom 20. sto

ljeća, a uzrok tako naglom izumiranju

vrsta jest čovjek i njegov učinak na

prirodni okoliš. (I. T.)

izvor (engl. spring\ njem. Quelle), mje

sto na kojem voda temeljnica iz pod

zemlja vododrživih stijena na priro

dan način izbija na topografsku po

vršinu. Voda se iz izvora pojavljuje

ravnomjerno i ustaljeno. S ekološkog

stajališta izvori u prirodi dolaze u tri

oblika: kao reokreni t , limnokreni t i

helokreni t. Umjetno izazvano izbija

nje voda temeljnica na površinu ne

smatra se izvorom (npr. bušotine,

bunari). Vidi vrelo T. (I. T.)



kadmij (engl. cađmium, njem. Cad-

miutn), (Cd), mekan, srebrnobijeli

metal. Jedan od glavnih polutanata

međ u teškim metalima. U prirodi se

javlja kao primjesa su lfidnih ruda

olova, cinka i bakra ili samostalno, u

obliku grinokita i otavita. Zemljina

kora sadržava oko 0,1 -— 0,2 ppm, površinsko tlo do 1 ppm, morska vo

da 0,3 ppb, zrak 0,01 pg/m3, a hrana

do 0,05 ppm . U oko lišu se pojavljuje

u otpadnim vodama industrije, u vo

dama kojima se ispire kadmij iz rud

nika olova, cinka i bakra, u dimu na-

stalom u talionicama metala, izgara

njem fosilnih goriva, upotrebom fo- sfatnih gnojiva i spaljivanjem otpada.

U biljke dospijeva iz tla, a u životinje

i čovjeka inhalacijom (osobito kod

pušača) te ingestijom. Duhan prirod

no akumulira visoke koncentracije

kadmija u lišću, stoga je značajan iz

vor izloženosti pušača kadmiju. Hra

na je drugi glavni izvor kadmija. N a

kuplja se u jetri (čak polovica resor- birane količine) i bubrezima, nešto

malo u kostima. U Hrvatskoj je kad

mij u hrani limitiran na 0,03 m g/kg u

raznim sokovima do 1,5 mg/kg u

konzervi ranoj hrani i rakovima. (D.

Đ.)

kakvoća vode (engl. ivater quality; njem. Wnsserqualitdt), kvaliteta vode; površinske vode, podzemne vode i

vode obalnog mora raspoređene su prema kvaliteti i namjeni u četiri ka

tegorije (Uredba o klasifikaciji voda Vlade RH od 28. 5. 1998.), I. pod

zemne i površinske vode koje se u

svom prirodnom stanju ili nakon de

zinfekcije mogu upotrebljavati za pi

će ili u prehrambenoj industriji te po

vršinske vode koje mogu služiti za uzgoj plemenitih vrsta riba (pastrve);

II. vode koje se u prirodnom stanju mogu iskoristiti za kupanje i rekrea

ciju, za športove na vodi, za uzgoj drugih vrsta riba (ciprinida) ili koje

nakon odgovarajućeg pročišćavanja

mogu poslužiti za piće i za druge na

mjene u industriji i si.; III. vode koje

se mogu iskoristiti u industrijama ko

je nemaju posebne zahtjeve za kak

vo ćom vode te u poljoprivredi. T o su

vod e koje se pročišćavaju da bi se m ogle rabiti za određene namjene; IV.) vode koje se mogu iskoristiti isklju

čivo uz pročišćavanje na područjima

gdje je veliko pomanjkanje vode; V.)



POJMOVNIK 251

vode koje ne mogu služiti gotovo ni

za kakve namjene, jer ne zadovolja

vaju kriterije za namjene po Ured bi o

klasifikaciji voda. Kakvoća vode određuje se fizičko-kemijskim i biološ

kim analizama. U zo rc i za analizu uz i

maju se na odabranim hidrometrij-

skim profilima riječne mreže ili na

karakterističnim vodomjernim stani

cama u jezerima, barama i močvara

ma. Pri uzorkovanju voda treba zabi

lježiti naziv vodotoka, vodno i slivno

područje mjerne postaje, vrstu posta je (od državn og ili lokalnog znače

nja), temperaturu vode i zraka u °C i

protok vode u m3/s. Pokazatelji za

klasifikaciju voda svrstavaju se u dvije

skupine: prvu skupinu čine obvezni

pokazatelji za ocjenu opće ekološke

funkcije voda: {izikalno-kemijski po kazatelji (pH, alkalitet, električna vod-

ljivost), režim kisika (otopljeni kisik,

zasićenje kisikom, KPK, BPK), hra njive tvari (amonij, nitriti, nitrati,

ukupni dušik, ukupni fosfor), mikro biološki pokazatelji (broj koliformnih

bakterija, broj fekalnih koliforma,

broj aerobnih bakterija) i biološki po kazatelji (P-B indeks saprobnosti, bi

otički indeks, stupanj trofije). Drugu

skupinu pokazatelja čine pokazatelji

koji se ispituju temeljem posebnih

programa sadržanih u planovima za

zaštitu voda i ciljanim programima

ispitivanja kakvoće voda te zajedno s

obveznim pokazateljima služe za širu

ocjenu opće ekološke funkcije voda i

utvrđivanja uvjeta iskorištavanja voda

za određene namjene. Tu skupinu

pokazatelja čine: metali (bakar, cink,

kadmij, krom, nikal, olovo, živa), or ganski spojevi (mineralna ulja, ukupni

fenoli, PCB, lindan, DDT) i radioak tivnost (ukupna radioaktivnost). Ured

bom o klasi f ikac i j i voda propisane su

i metode određ ivanja svakog od po

kazatelja. (I. T.)

kakvoća zraka (engl. air quality, njem.

Luftqualitat), granična vrijednost kak

voće zraka (GV) izražava se kao vri

jednost ispod koje se ne očekuje štet

no djelovanje na zdrave osobe, ali pri

dugotrajnoj izloženosti njezinu utje

caju postoji rizik mogućeg utjecaja na

osjetljive skupine (mala djeca, kro

nični bolesnici), biljke pa i materijalna dobra. Preporučene vrijednosti

kakvoće zraka (PA/) vrijednosti su is

pod kojih se utjecaj na zdravlje ljudi

i vegetaciju ne očekuje pri stalnoj iz

loženosti. Granična vrijednost em isi

je (GVE) je st najveće dopušteno is

puštanje onečišćujućih tvari u zrak iz

ispusta stacionarnog izvora. Stupanj

onečišćenosti zraka prati se mjerenjem promjena onečišćenja zraka u

nenaseljenim područjima (pozadin-

sko onečišćenje) i industrijskim i

gradskim područjima, mjerenjem

promjena koje su posljedica regional

nog i prekograničnog daljinskog pri

je nosa aeropolutanata, mjerenjem fi

zikalnog stanja atmosfere, mjerenjem

i opažanjem promjena na biljkama, građevinama i u biološkim nalazima,

što upozorava na učinak onečišćenja

(posredni pokazatelji kakvoće zraka).

(D. Đ.)

kalamitet (engl. calamity, njem. Kala- initdt), u ek sp loz i j i popu lac i je g ospo

darskog štetnika, pojam naznačuje

stadij u razvoju k oj i nano si gospoda r

sku štetu. (D. Đ.)

kalkokambisol, v id i sm eđe t lo. (D. Đ.)

kanalizacija, v id i zbr in javanje otpad

n ih voda . (D. Đ.)





POJMOVNIK 253

elementarnom obliku ili kao ioni.

Oksidi u tlu su kemijski spojevi kisika s drugim elementima. Čine velik

dio zemljine kore, litosfere i pedosfere. U pedosferi k isikje najčešće vezan

za Si, Al, C , H i N , a u manjoj mjeri

i za druge elemente. Relativno velika

količina od u kup no prisutnih Si, Mg,

Al, Fe, Mg i još nekih elemenata na

lazi se u tlu u obliku oksida. Silikatni

ion S iO ^ , najčešće tvori s pozitiv

nim ionima drugih elemenata spoje

ve, silikate, koji čine velik udio sastava različitih minerala u tlu, primjerice

minerala gline. Glin e se sastoje od vr

lo sitn ih m ineralnih kristalastih česti

ca alumosilikata (kaolinita, montmo-

rilonita, nontronita, haloazita, alofana

i dr.) i raznih primjesa: kremena, že

ljeznih oksida i dr. Čvrste čestice u

tlu zbog naboja iona, vrlo su reaktiv

ne, i suprotnim nabojem privlače ione iz okoline na sebe, stvarajući ad-

sorpcijske komplekse. Ioni poput

M g2+, Ca2+ , N a+ , N O 3- , ne adsor-

biraju snažnim privlačnim silama,

stoga su raspoloživi biljkama kao bi

ljna hranjiva ili mogu biti isprani iz

gornjig dijela profila tla kretanjem

vode u tlu. Organska komponenta tla

(u širem smislu humus) koji uglav

no m čini manje od 10 posto ukupnog

sastava tla, potječe od biogene kom

ponente u tlu i na tlu. Ova kompo

nenta tla nestabilana je i brzo se ra

spada na jednostavnije organske spo

jeve. Tešk o je jed nostavno opisati sa

stav organske kom ponen te tla. M olekule organskog dijela tla sadržavaju

vodikove ione koji mogu disocirati,

negativno nabijeni ostatak takvih di-

sociranih molekula organskog dijela

tla mogu reagirati s različitim ionima

toksičnih metala, čime smanjuju nji

hova toksična svojstva (detoksikacija\).

Organska i anorganska komponenta

nisu međusobno izolirane i neovisne,

organski dio tla jednim dijelom nastaje sintetskim procesima od anor

ganskog i obratno anorganski dio jed

nim dijelom nastaje mineralizacijom

organskog dijela tla. Za kemijska

svojstva tla najznačajnije su koncen

tracija tekuće faze tla tj. koncentracija

biogenih, stimulativnih i toksičnih

iona, te reakcija tla. Pod reakcijom tla,

jednim od bitnih svojstava, razumijeva se stupanj njegove kiselosti odno

sno bazičnosti tj. pH tla, čime se iz

ražava relativna koncentracija vodi-

kovih i hidroksilnih iona, a ona je di

rektno ovisna o organskoj i anorgan

skoj komponenti tla. Prema reakciji,

tla mogu biti bazična, kisela i neutral

na. Kemijom tla, kemijskim sastavom

tla i njegovom dinamikom bavi se pedokemija. (D. Đ.)

kemotrof (engl. chemotroph, njem.

Chemotrophe), organizam koji dobiva

energiju oksidacijom kemijskih spo

jeva u nizu reakcija neo visnih o svje

tlu. Primjerice: životinje oko hidro-

termalnih, izvora bogatih sumporo-

vodikom, u dubokom moru kojima sump orovod ik služi kao izvor energi

je . Razlikujem o kemoautotrofe t (ke-

motrofni organizam kojemu je uglji

kov dioksid T glavni izvor ugljika), ke-

moheterotroj t (kemotrofni organizam

koji koristi ugljik iz organskih spoje

va), kemolitotrof (kemotrofni orga

nizam koji oksidacijom anorganskih

tvari i spojeva dobiva energiju). (D.Đ.)

kisela kiša (engl. acid rain; njem. Sau-

rer Regen), kiša čiji je pH manji od

5,65 koliko iznosi pH prirodnih kiša,




odnosno destilirane vode u ravnoteži sa zrakom koji sadržava oko 340 ppm

ugljikova dioksida. Povećana kiselost

posljedica je prisutnosti sumporne, sumporaste, dušične i dušikaste kise

line koje nastaju reakcijom sumporo-

va dioksida, sumporova trioksida i

dušikova dioksida s vlagom u zraku. Premda se ti plinovi emitiraju i iz pri

rodnih izvora, njihova koncentracija

u atmosferi raste uslijed pojačane emisije iz antropogenih izvora, u pr

vom redu izgaranjem fosilnih goriva. Kisele kiše imaju neposredan toksični

učinak na biljke, čija vidljiva ošteće

nja uključuju klorozu, prerani gubi

tak listova, abnormalan rast, progre

sivno odumiranje i uvenuće. Ujedno

su one glavni uzrok povećanja kiselo

sti površinskih voda, a također znatno pridonose procesima zakiseljavanja

tla. Povećanjem kiselosti u vodenim ekosustavima i tlu raste topljivost

metalnih iona koji su u povišenim

koncentracijama toksični za mnoge

žive organizme, posljedica čega je os i

romašenje životnih zajednica. (I. T.)

kisik (engl. oxygen\ njem. Sauerstoff), kemijski elem ent (O ), nemetal, u ele

mentarnom stanju plin (molekula O 2) bez boje okusa i mirisa. Naj- zastupljeniji elem ent Ze mljine kore s

masenim udjelom od 49,2 posto. Vo-

lumni udio kisika u atmosferi T je 20,9

posto. Važan alotrop kisika je ozon 1"

(O 3) koji u gornjim dijelovima atmo

sfere apsorbira Sunčevo ultraljubičas-

to zračenje štiteći tako Zemlju od

njegova štetnog djelovanja. Gotovo sav slob odni k isik u atmosferi rezultat

je fotosinteze t , procesa u kojem zelene

biljke u prisutnosti Sunčeve energije

asimiliraju t ugljikov dioksid stvara

jući ugljikohidrate i p ritom otpuštaju

kisik. K isik je nužan za život svih ži

vih bića koja se njime koriste u pro

cesu disanja ili respiracije (osim nekih anaerobnih mikroorganizama). Hi-

drosfera je glavni generator kisika: fi~

toplankton i alge koje žive u oceani

ma, morima i vodama na kopnu na

domještaju 90 posto ukupno utroše

noga kisika. Svi plinovi koji čine

Zemljinu atmosferu nalaze se otop

ljeni u morskoj i slatkoj vodi. Top

ljivost plinova ovisi o tlaku zraka T i

temperaturi T. U prirodi je topljivost

plinova u prvom redu funkcija tem

perature: pri nižoj temperaturi top

ljivost je veća. Na topljivost utječe i

slanost T: povećanje slanosti smanjuje

topljivost plinova. Od otopljenih pli

nova imaju za organizme najveću

važnost kisik i ugljikov dioksid zbog uloge u procesima disanja i fotosinte

ze. U većoj količini se otapa i dušik

no zbog svoje relativne inertnosti du

šik ne sudjeluje u osnov nim životnim

procesima većine organizama (izn im

ka su neki mikroorganizmi koji fiksi

raju molekularni dušik). Pri 0°C ki

sika u moru normalno ima oko 8 ml

po litri morske vode (ml/ 1), a pri 20 °C oko 5 ml/1. O bilje ili nedostatak kisika u vodi snažno utječu na distri

buciju slatkovodnih i morskih orga

nizama. Kisik se otapa u površinskom

sloju, a fotosinteza u pravilu do 200

m dubine (tj. dokle dopire svjetlost),

pa se lđsik koji se troši na većoj dubini

nadoknađuje difuzijom iz plićih slo

jeva i vertikalnim strujanjem površ inske vode u dubinu. Ako se ne nadok

nađuje dovoljno brzo, javlja se ma

njak ili potpuni nedostatak kisika.

Dubina na kojoj su potrošnja i pro



POJMOVNIK 255

izvodnja kisika izjednačene naziva se

dubinom kompenzacije. Količina otopljenoga kisika u vodi u biološkim je

mjerenjima pokazatelj stupnja kakvoće vode ( B P K 5 T). (I. T.)

klima (engl. climate-, njem. Klima), klima ili podneblje prevladavajuće je at-

mosfersko stanje iznad dijela Zemljine površine u duljem razdoblju.

Klima ovisi o klimatskim elementima t

i klimatskim faktorima t. Ako se radi o

većem području i njegovoj općoj klimi, tada se govori o makroklimi, koja

je u prvom redu definirana tem peraturom i padalinama. Klima manjeg,

geografski ograničenog područja po

put šume ili riječne doline, naziva se

mezoklimom, a ako se radi o klimi prizemnog sloja zraka iznad karakteri

stičnih oblika podloge na malom pro

storu govori se o mikroklimi. Klime su prema svojim obilježjima razvrstane

u skupine (klasificirane). Takvih je

klasifikacija mnogo, a temelje se na

različitim načelima. Na primjer, prema količini oborinske vode i vode

potrebne za potencijalnu evapotranspi-

raciju T, američki meteorolog Thor- nthwaite razlikuje suhu ili aridnu kli

mu, polusuhu ili semiaridnu, polu- vlažnu ili subhumidnu, vlažnu ili hu-

midnu, izrazito vlažnu ili perhumidnu

klimu. (I. T.)

klimaks (grč. climax — ljestve, vrhu

nac; engl. climax, njem. Klimax), kli-

mazonalna zajednica, klimatogena

zajednica. U razvoju biocenioze t , pos

ljednji, kulminirajući, završni, zadnji stupanj sukcesije T. Ekosustav T je dina

mična kategorija podložna nepresta

noj dinamičkoj mijeni u funkciji vre

mena (sukcesija T), kao takvu karakte

riziraju je postupne smjene životnih

zajednica T, koje su razvrstane prema složenosti (od jednostavnijih prema

složenijima, pri čemu svaka prethodna stvara uvjete za razvoj slijedeće ali

i za svoju apsolutnu dezintegraciju i nestanak). Mjera složenosti stupnja

razvoja neke zajednice jest njezina

bioraznolikost (biodiverzitet t). S po

većanjem bioraznolikosti povećava se

i stabilnost sustava (usporedi entropi

ja t) sve do terminalnefaze T klimaksa;

tj. u prvom redu klimom t uvjetovane, međusobno slične, stabilne, ko

načne vegetacijske zajednice t, klimatski

i zonalno jedinstvenog područja koja se ciklički stalno obnavalja sama u se

be (ciklička sukcesija T) i ne prelazi u drugu zajednicu sukcesivnog niza, tj.

postaje životna zajednica s najvećim

mogućim stupnjem organizacije koja

posjeduje mogućnost samoobnove i samoodržanja. U Hrvatskoj klimala

zajednicu predstavljaju različiti šum

ski ekosustavi u obliku prirodno pomlađenih visokih sastojina s najve

ćom m ogućom biomasom. (D. Đ.)

klimatop, pojam ko j i se odnos i na kli

matsku t k o m p o ne n tu ekotopa t u nu

tar biogeocenoze T. (D. Đ.)

klimatske regije Hrvatske, prema

Koppenovoj podjeli klime (njemački

klimatolog W. Koppen izradio je od

1900. do 1936. godine sustav klimatskih tipova koji se podudaraju s tipo

vima vegetacije) najveći dio Hrvatske

ima umjereno toplu kišnu klimu (oznaka

C), a osim nje u Hrvatskoj nalazimo i snježno—šum sku klim u (oznaka D) na

području Like i Gorskoga kotara iz

nad 1200 m visine. U obje klime razlikuju se tipovi prema godišnjem




hodu oborina (ozn ake :/ — bez suhog

razdoblja, i — suho razdoblje ljeti, w

— suho razdoblje zimi) i temperature (oznake a, b, c odnose se na srednju

temperaturu najtoplijeg, a oznaka d najhladnijeg mjeseca u godini). Su

kladno tome u Hrvatskoj nalazimo

sljedeće tipove umjereno tople kišne

klime:Cfwbx” — umjereno topla kišna kli

ma, izrazito suhog razdoblja ne

ma, najmanje oborina ima zimi, postoje dva oborinska maksimu

ma — jedan u kasno proljeće, a

drugi u kasnu jesen. To je klima

sjeverozapadnog dijela Hrvatske.

Cfwbx — umjereno topla kišna klima,

izrazito suhog razdoblja nema,

najmanje oborina ima zimi, postoji jedan oborinski maksimum

koji pada u rano ljeto. Taj tip kli

me najizrazitiji je u istočnoj Hr

vatskoj.Cfw’iv”b — umjereno topla kišna kli

ma, izrazito suhog razdoblja ne

ma, kišovito razdoblje je u jesen,

a osim zimskog minimuma obo-

, rina postoji i kraće suho razdoblje ljeti. Taj prijelazni tip klime nalazi

se u uskom pojasu uz klimu

Cfwbx” od Kupe do Plitvičkih je

zera i u zaleđu Učke.






voda, led itd. Meteorološke su atmo

sferska cirkulacija, svojstva atmosfere, oblačnost, oborine, toplina (npr.

maksimalne, minimalne, prosječne godišnje temperature, mrazevi i dr.). Najvažniji čimbenici geografske pri

rode o kojima ovisi klima nekog po

dručja su: geografska širina, nadmor

ska visina, raspodjela kopna i mora,

morske struje, reljef, vrsta tla (a neki

autori ubrajaju i vegetacijski pokri

vač). (I. T„ D. Đ.)

klim atsk i dijagram (engl. climatic dia- gram; njem. Klimadiagramm), grafički

prikaz međusobnog odnosa srednje mjesečne temperature zraka i količi

ne oborina za neko m jesto na temelju

dugogodišnjeg niza mjerenja (Walte- rov klimatski dijagram). Na apscisu se

nanose mjeseci od siječnja do prosin

ca za mjesta na sjevernoj polutki ili od

srpnja do lipnja za mjesta na južnoj polutki. Na ordinatu se nanose sred

nje mjesečne temperature zraka i ko

ličine oborina. (1. T.)

kl imatski elementi (engl. climatic elements\ njem. Klimaelemente), čimbeni

ci meteorološke prirode o kojima ovisi klima nekog područja. Najvaž

niji su zračenje Sunca i Zemlje ( radi jacija Sunca t ) , temperatura T zraka, tla

i mora, tlak zraka T, vlaga t , vjetar T,

naoblaka T i oborine t . (I. T.)

kl ima tski faktori, v id i k limat sk i č im

benici. (D. Đ.)

klimatski modifikatori, v id i k l imat

ski č im be nici . (D. Đ.)

klimazonaina zajednica (engl. climax community, njem. klimazonale Pjlan- zengesellschaft), klimaks T, klimaks za jednica T, klimatogena zajednica f . Slo

ženija, razvijenija i postojanija biljna zajednica t , koja nastaje na razvijenim

tlima i posve je prilagođena uvjetima

i mogu ćnostima određen og područja, u prvom redu klimatskim čimbenici

ma T, ali i drugim pedološkim T, geo

loškim T i ekološkim T značajkama koje

na njemu vladaju. Najbolje odražava

klimatske prilike nek og zem ljopisnog

područja (npr. mediteranska vazdaze

lena šuma crnike, submediteranska

šuma hrasta medunca, srednjeeurop-

ska šuma bukve, planinska šuma bukve i jele i si.). Jedna od najvažnijih

osobina je da se klimazonalna zajed

nica gotovo uvijek nalazi u stanju re

lativnog mirovanja, ravnoteže. Vidi

sukcesija t . (D. Đ.)

k!on (grč. klon — mladica; engl. clone, njem. Klon), genetički identične je

dinke. Skupina genetički identičnih stanica nastalih mitotskom diobom

od jed ne ishodišne stanice ili skupina

genetički identičnih organizama koji

su nastali od jedn og zajedničkog pret

ka aseksualnom reprodukcijom. Np r.

jednojajčani blizan ci nose iden tičn u

nasljednu uputu pa su stoga klon;

mlade biljke dobivene reznicama iz

je dne matičn e biljke također su klon jer su genet ički iden tičn e. (I. T.)

klor (engl. chlorine, njem. Chlor) (Cl), u

elementarnom stanju, otrovan plin

žućkastozelene boje, oštra mirisa iz

skupine halogenih elemenata. Vrlo

reaktivan, oksidira većinu organskih

molekula. Nadražuje dišne organe.

Smrtonosan. Nalazi se u molekulama brojnih organskih spojeva npr. nekih

pesticida. Koristi se kao dezinfekcij-

sko sredstvo (npr. voda za piće, me

dicina i si.). Važan sastojak živih su



POJMOVNIK 259

stava, kontrolira turgor u biljkama,

sudjeluje u reakcijama fotosinteze,

sudjeluje u radu živčanog i mišićnog

tkiva. Važan u moru kao jedan od dvaju iona morske soli (N aC l). (D.Đ.)

klordan (engl. chlordane, njem. Clilor- dan), insekticid, iz skupine kloriranih

ugljikovodika. U sisavaca simptom i

otrovanja su ubrzano disanje, hipe-

rekscitabilnost, tremor i grčevi. Kro

nična iz ložen ost izaziva nekrozu jetre

i bubrega. (D. Đ.)

kiorirani ugljikovodici (engl. chlorim- ted hjdrocarbons, njem. CKW, Chlorier- te Kohlemmsserstojfe), skupina stabil

nih, u vodi netopljivih, fizikalno-ke-

mijski sličnih, sintetičkih insekticida,

različitih stupnjeva otrovnosti, prim

jerice D D T i njegovi analozi, D D D ,

D M T D itd ., zatim H C H , BHC , lin-

dan, ciklodienski spojevi poput klor-

dana, heptaklora, aldrina, dieldrina,

toxaphena itd. Topljivi su u lipidima,

bioakumulativni i bioperzistentni

kontaminanti organizama i okoliša.

(D. Đ.)

klorofi! (grč. chloros — zelen + jy ’llon— list; engl. chlorophyll; njem. Blatt-

griin, Chlorophyll), glavni biljni pig

ment uključen u proces fotosinteze f .

U stanicama ze len ih biljaka klorofil

se nalazi u kloroplastima, a u cijano-

bakterija otopljen je u citoplazmi.

Klorofil apsorbira energiju Sunčeva

svjetla, čime ona biljci postaje upo

trebljiva za asimilaciju T ugljika i sintezu organskih molekula. Klorofil da

je biljkama zele nu boju, jer reflektira

zelenu svjetlost, a upija crvenu i pla

vu. (I. T.)

klorofluorougljikovodici (engl. CFC, chlorojluorocarbon, njem. CFK, Chloro-

jluorokohlenstojfe), CFU, CFC, freoni.

Sintetski halogenirani ugljikovodici, relativno slabo toksični, teško zapa

ljivi i relativno stabilni. Koriste se kao

prijenosnici topilne u hladnjacima,

toplinskim pum pama i klima uređaji

ma te kao potisni plinovi u sprej-bo-

cama, kao razrjeđivači i otapala za bo

je i lakove, u pro izvod nji stiropora,

medicini itd. Klor iz tih spojeva sud

je lu je u reakcijama razgradnje ozona, time se smanjuje ozonski sloj tj.

oslabljuje planetarna zaštita od sun

čevog zračenja. (D. Đ.)

klorofluorougljikovodici, CFU, CFC,CFK, (engl. chlorojluorocarbon, njem.

Chlorojliiorokohlenstoffe), relativno ma

lo toksični, stabilni i nezapaljivi spo

jevi, koji se koriste za hlađenje u rashladnim uređajima ili kao potisni plinovi u sprej bocama npr. CFC-12

tj. CCI2F2, CFC-21 tj. ChCl2F. Uništavaju ozonski omotač, stoga se

njihova upotreba smanjuje. Z bo g ke

mijske stabilnosti relativno su perzi-

stentni u okolišu, dolaze do stratosfe

re gdje U V zrake pom ažu oslobađa

nje klora (Cl), koji sudjeluje u reakcijama razgradnje ozona (O 3), pripa

daju skupini stakleničkih plinova jer

snažno apsorbiraju dugovalne elek- tromagnetne zrake. Poznati i pod na

zivom fluorougljikovodici. (D. Đ.)

koagulacija, pri čišćenju otpadnih

voda, vidi zbrinjavanje otpadnih voda. (D. Đ.)

koegzistencija (lat. cum, con — s, sa +

existere -—javljati se, pokazivati se, bi

vati; engl. coexistence; njem. Koexi- stenz), trajno pojavljivanje dviju ili vi




še vrsta na istom staništu, pogotovu kada su one potencijalni kompetitori.

O koegzistenciji se govori kad se vrste

koriste resursima na donekle različit način, čime se umanjuje interspecijska kompeticija T. (I. T.)

komenzalizam (lat. cum, con — s, sa +

mensa — stol; engl. commensalism; Kommensalismus), odnos između je

dinki dviju vrsta iz kojeg jedna vrsta

izvlači korist, a za druguje odnos ne

utralan, tj. ni ti ima koristi ni ti joj šte

ti. Vrsta koja izvlači korist (kom enzal) dobiva iz takva odnosa hranu, zaklon,

potpo ru ili pokretanje. Jedan od broj

nih primjera komenzalizma uključu

je bakteriju Escherichia coli, koja živi

u probavilu čovjeka i u pravilu mu ne

smeta. (I. T.)

kompeticija (lat. competere — doliko

vati, težiti čemu; engl. competition; njem. Konkurrenz, Wettbewerb), nega

tivan odnos između organizama koji

nastaje zbog korištenja zajedničkim

resursom (hrana, prostor, zaklon, uv

jeti razmnožavanja), a ima kao pos

ljedicu smanjenje gustoće populacije

ili lošiju fizičku spremu jedinki. Kom peticija se m ože javiti izm eđu je

dinki iste vrste (intraspecijska kompeti cija t ) ili izm eđu jedinki različitih

vrsta (interspecijska kompeticija t). (I.T.)

ko m po st (lat. compositus — sastavljen;

engl. compost, njem. Kompost), vrsta

gnojiva koja se priprema od različitih organskih ostataka i otpadaka u po

ljoprivrednim gospodarstvima (ostaci

žetve, berbe, korova itd.), kućanstvima (ostaci voća, povrća, ribe mesa,

drvenog ugljena, pepela, prašina iz usisavača itd.) uz dodatak vapna, tre

seta ili zemlje, ali može biti i šumski

kompost (lisnac, lišće, grančice, pa

prati i dr.), industrijski kompost (os

taci pri preradi šećera, kave, alkohola,

duhana, voća povrća, brašna, ulja itd.). Pritom mikroorganizmi prera

đuju organsku tvar u proizvod nalik

humusu koji se primjenjuje u poljo

privrednoj pro izvodnji kao izvor hra

njivih tvari za biljke i za poboljšanje

kvalitete tla. U užem sm islu kom post

je gnojivo koje se primjenjuje u po

vrtlarstvu, cvjećarstvu i stakleničkom

uzgoju spravljeno od biljnih ostataka iz spomenutih grana poljoprivrede.

Taj otpad u proizvodnji kompostira-

njem na licu mjesta se recildira, ali

može biti sastavljen i od drugih siro

vina poput pilećeg izmeta, sortiranih

organskih otpadaka iz kuhinje, treseta

i dr. Sadržaj hranjivih tvari ovisi o

sirovini koja se kompostira. Sadržava

u prosjeku 0,35 % dušika, 0,20 % fo

sfata, 0,25 % kalija, 2-3 % kalcija i

30 % vode. U m nogim se europskim

zemljama organski otpad iz kućansta

va ne odlaže na odlagališta otpada 1\

nego se posebno skuplja radi kom-

postiranja kako bi se mogao ponovno

iskoristiti u poljoprivredi. (D. Đ., I.

T.)

kompostiranje (engl. composting, njem.

Kompostienmg), proces nastajanja i

pro izvo dn je kom posta. (D. Đ.)

komunalni otpad (lat. communis —

opći, svačiji, zajednički; engl. commu- nal waste\ njem. Miill), otpad iz ku

ćanstava, otpad koji nastaje čišćenjem ja vnih površina i otpad sličan otpadu

iz kućanstava koji nastaje u gospodar

stvu, ustanovama i uslužnim djelat

nostima. (I. T.)



POJMOVNIK 261

kondicioniranje otpadnih voda,

vid i zbr injavanje otpadnih voda. (D.

Đ.)

konkurencija, v i d i kompeticija t. (i. T.)

kontaminacija (engl. contamination, njem. Kontamimtion), onečišćenost

radioaktivnim tvarima, kemijskim

štetnim tvarima ili mikroorganizmi

ma i njihovim biotoksinima. Proces

uklanjanja kontaminirajućeg uzroč

nika naziva se dekontaminacija. (D.

Đ.)

konvekcijska strujanja (lat. convehere —- snositi, spremati), vertikalni prije

nos topline u vodenom prostoru gi

banjem čestica vode. Dru gi način pri

jenosa to pline je kondukcijom (vođe

njem), no koeficijent kondukcije za vod u vrlo je m alen pa je taj oblik pri

jenosa toplinsk e energije u velikim vodenim masama neznatan. (I. T.)

konzervansi (engl. preservative, njem.

Konsemeningsstoffe), kem ijska sredstva

koja se zbog štetno g utjecaja na m i

kroorgan izme upot reb ljavaju za oču

vanje određen ih pro i zvoda prehram

bene industr i je , al i i nekih b io loških

proizvoda (serumi, vakc ine, p lazma i

si .), od kvarenja i propadanja usl i jed

m ikro bio loš ke razgradnje. (D. Đ.)

konzumenti, vidi potrošači. (D. Đ.)

koprofag (grč. kopros — gnoj + grč.

fago — jedem engl. coprophage, njem.

Koprophag), pojam se odnosi na heterotrofne organizme T koji se hrane ži

votinjskim izme tom , kao jedinim izvorom hrane ili kao nadopunom u

prehrani (npr. kunić konzumira vla

stiti izmet kao nadopunu prehrani).

Vidi t saprofag. (D. Đ.)

koraljni greben (engl. coral reef, njem.

Korallenbank, Korallenriff), masivna

struktura građena od skeleta i kemij

ski istaloženog materijala koja se razvija na infralitoralnoj stepenici T u trop

skim i suptropskim morima, a grade

ju prven stveno koralji. Koraljne gre

bene obilježava izvanredno bogata i

raznovrsna fauna T. Najbolji razvoj

grebeni postižu u morima čija je

srednja godišnja temperatura između

23 i 25°C, a ako je temperatura niža

od 18°C greben se ne može razviti.

Zato koraljni grebeni postoje samo

između 3 0° sjeverne i 30° juž ne zem

ljopisne širine ili u predjelima koja su

u vezi s nekom toplom morskom

strujom, gdje godišnje kolebanje tem perature t ne prelazi 3°C. Z a razvoj je

bitna i osvijetljenost, tj. prozirnost T

vode, jer je aktivnost koralja koji grade greben vezana uz prisutnost sim-

biontskih alga zooksantela. N a d ubini

većoj od 40 do 50 metara i u po

dručjima s jakom sedimentacijom

čestica i s tim u vezi smanjenom pro-

zirnošću vode, koraljni grebeni ne ra

stu. (I. T.)

kozmopolit (grč. kozmos — svijet + polttes — građanin; engl. cosmopolitan species; njem. Kosmopolit), vrsta ili ne

ka druga sistematska kategorija (rod,

porodica itd.) koja je široko raspros

tranjena na Zemlji. Suprotno su ende

mi T koji naseljavaju ograničena po

dručja. U z brojne vrste bakterija, alga

i gljiva, kozm opolitim a pripada i ve lik

broj viših biljaka i životinja, no malo je takvih koji se javljaju na sv ih šest

naseljenih kontinenata. (I. T.)

krajobraz, v i d i krajolik t . (I. T.)




krajobrazna ekologija (engl. landscape ecolog)’; njem. Landschaftsdkologie), disciplina ekologije T koja u nekom

krajobraznom prostoru proučava složene međusobne odnose između ži

votnih zajednica ( biocenoza f ) i prilika na staništu za potrebe prostornog uređenja i zaštite prirode i okoliša. (I. T.)

krajolik (engl. landscape; njem. Land- schaft), manji dio Zemljine površine

koji se ističe posebnim izgledom u kojem prevladava jedan prirodni ele

ment ili rezultat društvenog rada. Pri rodni krajolici su oni krajolici čiji je izgled rezultat isključivo prirodnog razvoja. Takvi su krajolici rijetki.

M nogo su češći kulturni krajolici čiji je prvobitni prirodni izgled izmijenjen djelovanjem ljudi. (I. T.)

krenal (grč. krene — izvor; njem. Kre- nal), životni prostor izvorskog pod

ručja neke tekućice. Nastanjuje ga ži

votna zajednica ( biocenoza T) koja se

zove krenon T. (I. T.)

krenon (grč. krene — izvor; njem. Kre non), životna zajednica ( biocenoza t )

izvora T tekućice. Životni prostor izvorskog područja koji krenon nasta

njuje naziva se krenalom t . (I. T.)

kritična opterećenja (engl. critical lo- ads), kvantitativna procjena izloženosti nekom onečistaču ispod koje se, pre

ma sadašnjim saznanjima, ne javljaju

značajni štetni učinci na određene osjet

ljive elemente u okolišu. Uglavnom se rabi u kontekstu onečišćenja atmosfere t . Postoje rasprave oko određivanja pri

kladnih osjetljivih elemenata okoliša i značajnih štetnih učinaka. (I. T.)

kritična razina (engl. critical level), ana

logno kritičnim opterećenjima f , s time da se kritična razina odnosi na gra

ničim vrijednost (prag; engl. threshold) koncentracije nekog p linovitog atm o

sferskog onečistača u smislu pojave

oštećenja kod živih bića (obično na

vegetaciji) ako je koncentracija veća od neke granične vrijednosti i njihov

izostanak ako je manja. (I. T.)

kromosom (grč. c/iroma, chromatos —

boja + soma — tijelo; engl. chromoso- me\ njem. Chromosom), u eukariota (organizama čije stanice posjeduju

pravu jezgru obavijenu ovojnicom ) to

su nitaste strukture u jezgri stanice,

građene od molekule DNA T i bje

lančevina, koje prenose nasljednu

uputu s jedne na drugu generaciju.

Kromosom su nosioci gena t , koji od

ređuju individualne osobine organizma. Broj kromosoma u jezgri stanice karakterističan je i konstantan za sva

ku vrstu, npr. grašak ima 14 kromo

soma, pas 78, čovjek 46. U tjelesnim

stanicama diploidnih organizama

krom osom i dolaze u parovima — po

dva od svakog tipa. Par kromosoma

istog tipa naziva se homolognim parom.

U spolnim stanicama broj krom osoma je prepolovljen, tj. dolazi po jedan

član svakog homolognog para. Na

primjer, u čovjeka svaka tjelesna sta

nica sadržava 46 kromosoma (22 para

autosoma i jedan par spolnih kromo

soma), a svaka spolna stanica 23 kro

mosoma (22 autosoma ijedan spolni krom osom ). Abnormalnosti u broju i

strukturi kromosoma mogu imati kao posljedicu abnormalnosti jedin

ke. U prokariota (organizama koji ne

maju oblikovanu staničnu jezgru ), vi

rusa i staničnih organela, kromosom



POJMOVNIK 263

je jedn ostavna , gola molekula D N A .

U nekih virusa krom osom je RNA T.

(I. T.)

kronična toksičnost, vidi toksičnost.

(D. Đ.)

krš (engl. karst, njem. Karst), reljef i

krajobraz nastao na vapnenačkim, sa

drenim i dolomitnim stijenama, u

kojem voda, otapajući i ponovno ta

ložeći vapnenac, sadru i dolomit, ob

likuje specifičan geomorfološki tip reljefa ispresijecanog pukotinama,

spiljama, jamama i kanjonima, s broj

nim rijekama ponornicama i pod

zemnim vodama, koje ponekad izbi jaju i ispod površine mora, stvarajući

tzv. vrulje. Na površini takvog susta

va voda korodira stijene i stvara ra

zličite krške fenomene poput, vrtača,

ponikava, škrapa, uvala, udolina i krš- kih polja. Južna Hrvatska obiluje krš-

kim fenomenima i međunarodni na

zivi za taj tip reljefa potječu iz hrvat

skog jezika. (D. Đ.)

krške brzice Krško područje obilježa

va posebna hidrografija. Umjesto površinskih tokova, ovdje se javljaju ri

jeke ponornice koje dijelom teku na

površini, a dijelom u podzemlju krša.

Karakteristike krških rijeka su poseb

ni oblici i pojave: vrela, vrulje, ponik-

ve, uvale, polja, špilje i drugo te vrlo

veliko kolebanje protoka ovisno o ko

ličini padalina. (I. T.)

kruti otpad (engl. solid waste\ njem. fe- sterAbfall), otpad t čvrste konzistenci

je pop ut stakla, gu me, papira, tekstila, plastike, metala (npr. olupine auto

mobila), građevne šute itd. Ako ne

postoji mogućnost njegova reciklira

nja, ili ono nije isplativo, takav se ot

pad odlaže na za to predviđena odla gališta otpada T. (I. T.)

kruženje tvari (engl. biogeochemical cycle, njem. biogeocheinisher Zyklus, bio- geochentisher Kreislaiij), kretanje kemij

skih elemenata kroz ekosustav T u procesim a izgradnje i razgradnje živih or

ganizama t i u geološkim procesima T.

Svoje potrebe za obnavljanjem tvari i

energije t utrošene u životnim proce

sima i za stvaranje svoje tvari organiz

mi t zadovoljavaju neposredn o ili posredno iz nežive prirode. Živim bi

ćima potrebno je nekoliko desetaka različitih kemijskih elemenata. Neki

su potrebni u većim (ugljik, kisik, du

šik, vodik) ili manjim količinama (fo

sfor, magnezij, sumpor, kalcij, natrij i

dr.). Ti elementi neprestano kruže iz

među živih (organizmi i organske tvari)

i neživih sustava (stijene, minerali, anorganski sedimenti i dr.). Zelene

biljke primaju vodu i u njoj otopljene

mineralne tvari (spojeve dušika, fo

sfora, kalija, kalcija, sumpora, željeza,

magnezija i dr.) korijenjem iz tla, a

kroz puči lista ugljikov dioksid iz zraka. U listu biljke, od vode i ugljikova

dioksida, uz pomoć Sunčeve svjetlo-

sti, klorofila proizvode se isprva jednostavni, a potom složeni ugljikohi-

drati pri čemu se oslobađa kisik (foto sinteza t , primarna produkcija f , auto- trofi t). Uz sudjelovanje dušika iz

zemlje, biljka sintetizira bjelančevine,

a u njoj se stvara i niz složenih organ

skih spojeva (lecitini, fosfatidi, masti,

terpeni, alkaloidi, voskovi, treslovine,

pigmenti i dr.). Heterotrofnim organiz mima 1“, u koje ubrajam o sve ž ivoti

nje, gljive, većinu bakterija i neke više

biljke bez klorofila, potrebni su za iz

gradnju asimilati zelenih biljaka. Oni




ih razgrađuju, transformiraju i prila-

gođavaju potrebama izgradnje svoga

tijela, da bi ih konačno oksidirali do

najjednostavnijih anorganskih spojeva i tako došli do energije potrebne za

život, rast i razmnožavanje. Ugljiko-

hidrati prelaze pritom opet uglavnom

u ugljikov dioksid i vodu; iz bjelan

čevina nastaju još amonijak i sumpo-

rovodik. Drugi se elementi, kao kal

cij, magnezij, željezo i fosfor i dr.

oslobađaju organske veze i prelaze u

najjednostavnije anorganske spojeve, da bi iznova poslužili za hranu auto-

trofnim organizmima, zelenim bilj

kama. Određeni elementi zadržavaju

se dulje u anorganskim stanjima (u

sedimentima, u erozivnim procesi

ma, kao soli u moru i si.). S vreme

nom opet budu iskorišteni u živom

sustavu jer trošenje stijena, oborine,

naplavljivanje, eolacija i umjetno gnoje nje T obogaćuju sustave novim koli

činama mineralnih, anorganskih tva

ri. T akvo je kružno kretanje u prirodi

neprekidno. (D. Đ.)

kružen je vo đ e (engl. ivater cycle, hydro- logical cyde\ njem. hydrologischer Krei-

slauf Wasserkreislauj), hidrološki ili

kružni tok vod e proces je u kojem se voda u raznim oblicima izmjenjuje

između kopna, mora i atmosfere. O

prirodnom kruženju vode evaporaci-

jom , kon den zacijom i padalinama pr

vi je pisao engleski astronom Ed-

m und H alley 1691. godine. U ocea

nima se nalazi više od 97 posto vode

na Zemlji. Oko 2,5 posto se nalazi na

kopnu i u kopnu, ali je od toga većina vezana u ledenom pokrovu. Tek se

mali djelić ukupne vode na Zemlji

nalazi u atmosferi, samo 0,001 posto.

Svakoga dana s površine oceana ispari

u atmosferu T oko 1200 km3 vode pro

cesom evaporadje T, a oko 190 km3 gubi se s kopna procesom evapotran-

spiradje t. Približno 1000 km3 vraća se u more u obliku kiše i drugih obo

rina, a oko 300 km3 pada na kopno.

Od toga otprilike 110 km3 odlazi s

kopna u more rijekama, podzemnim

vodama i otapanjem ledenjaka. Na

kon što padne na kopno, voda se u atmosferu vraća različitim putovima.

Jedan dio evaporira izravno natrag u

atmosferu, dio koji iz tla upija vegetacija vraća se u atmosferu procesom

transpiradje T, a dio otječe površinom zemlje u tokove (potoci, rijeke) ili se

cijedi do podzemnih voda i na pos

ljetku stiže do mora. Prosječno vrije

me zadržavanja vode u različitim fa

zama hidrološkog ciklusa varira od

nekoliko dana za atmosfersku fazu do

nekoliko stotina godina za podzem ne vode ili čak nekoliko tisuća godina za vodu u ledenom pokrovu. (I. T.)

ksenobiotici (engl. xenobiotics), tvari koje su organizmu potpuno strane, na

način da nisu dio normalnih fizio

loških i metaboličkih procesa, ali

zbog svojih kemijskih i/ili fizikalnih

osobina interferiraju i/ili ulaze u normalne metaboličke puteve i fiziološke

procese, koje najčešće ometaju, uspo

ravaju i/ili u potpunosti zaustavljaju

To su primjerice različiti polutanti T,

teški metali t , pestiddi T i si. (D. Đ.)

ksenokavalne vrste, vrste koje se na

laze u podzeml ju a l i se u n jemu ne

m ogu razmnožavat i, nego su na nek i

nač in st ig le u podzemlje s površine

(npr. b ujicam a i sl ično ). (I. T.)

kserofit (grč. xeros — suh + phyton — biljka; engl. xerophytes, njem. Xerophy-



POJMOVNIK 265

tes) biljke koje obitavaju na relativno

suhim staništima 1\ Biljke prilagođene

manjoj zračnoj vlazi i sušnijim tlima.

U okviru kserofita m oguće je razlikovati kserofite u strogom smislu riječi

(žive u toplim, tropskim i suptrop

skim područjima s osk udicom vlage),

kriofite (biljke prilagođene fizikalnoj

suši i nižoj temperaturi), psihrofite

(biljke prilagođene vlažnim staništi ma T sa niskom temperaturom, prila

gođene, dakle, fiziološkoj suši), kse-

rohalofite (biljke prilagođene fiziološkoj suši na slanim zemljištima) i

oksilofite. (D. Đ.)

Kyoto protokol (engl. Kyoto protocol), protokol prihvaćen na Trećem zasje

danju država stranaka Konvencije o

promjeni klime Ujedinjenih naroda u prosincu 1997. god ine u japanskom

gradu Kyotu. Njime su dogovorene

vrijednosti do kojih razvijene zemlje

moraju smanjiti svoje emisije t stakle ničkih plinova t u razdoblju poslije

2000., čime se pokušava zaustaviti i

preokrenuti trend porasta njihove

koncentracije u atmosferi. Time se

nastoji ostvariti postizanje krajnjeg cilja Klimatske konvencije, a to je

sprječavanje opasnih antropogenih upletanja u klimatski sustav. Proto

kolom su se razvijene zemlje obveza

le na smanjenje svoje ukupne emisije šest važnih stakleničkih plinova za

najmanje 5 posto. Svaka zemlja mora

dosegnuti svoju ciljnu vrijednost

smanjenja emisije do razdoblja 2008.

— 2012. godine, s time da se uočljiv napredak mora postići do 2005. godi

ne, a ciljna će se vrijednost izračunati

kao petogodišnji prosjek. Smanjenje

emisije za ugljikov dioksid, metan i

dušik(I) oksid mjerit će se prema

1990. godini, a za fluorougljikovodi-

ke, perfluorougljikovodike i sumpor

heksafluoride prema 1990. ili 1995.

godini. Države imaju određen stupanj fleksibilnosti u načinu na koji

ostvaruju i mjere smanjenje svojih

emisija. Protokol predviđa uvođenje

međunarodnog sustava »trgovine

emisijama« koji će industrijaliziranim zemljama omogućiti međusobno ku

povanje i prodaju emisijskih kredita,

a financiranjem projekata za smanje

nje emisije u zemljama u razvoju, industrijske zemlje prikupljat će dodat

ne emisijske kredite. Protokol potiče

vlade na međusobnu suradnju u po

boljšanju energetske djelotvornosti,

reformi energetskog i prometnog

sektora, promicanju obnovljivih iz

vora energije, potiskivanju nepriklad

nih novčarskih mjera i tržišnih nedo

stataka, ograničavanju emisija metana i zaštiti šuma i drugih »ponora« ug-

ljikova dioksida (odljeva; engl. sink).

(I. T.)



LC 50 (engl. lethal concentracion, njem.

letak Koncentration), oznaka za kon

centraciju neke otrovne tvari koja

ubija 50 posto ispitivane populacije u

određenom vremenu. (D. Đ.)

LD 5 0 (engl. lethal dosis, njem. letale Do-

sis), oznaka za dozu neke otrovne tvari koja ubija 50 posto ispitivane po

pulacije u određenom vremenu. (D.

Đ.)

lesivirano tlo, Iuvisol, ilumerizirano

tlo. Slabo do umjereno kiselo tlo, za

koje je karakteristično da se ispire, tj.

eluvira u svom gornjem dijelu. U

dubljim zonama profila usporava se cijeđenje vode i ispiranje baza, pa je

tlo u dubljim slojevima manje kiselo

nego pri samoj površini. Nalazimo ga

u uvjetima vlažne klime s većom ko

ličinom oborina. Pokriva ga najčešće

listopadna ili mješovita šuma. U nas

ga nalazimo na lesu i pleistocenskim

iluvinama, na tercijarnim jezerskim

sedimentima i starijim koluvijalnim i aluvijalnim nanosima. (D. Đ.)

letalna doza (engl. lethal dose, njem.

letalale Dosis), koncentracija neke tvari

koja je dovo l jna da uzroku je sm rt ne

kog organizma't. (D. Đ.)

leukemija (engl. leukemia, njem. Leu- kd'mie), skupina zloćudnih klonskih bolesti matičnih stanica krvotvornog sustava. M ož e biti izazvana radijaci

jom prilikom rada u nuldearnim

elektranama ili havarijama nuklear

nih elektrana. (D. Đ.)

l imacidi (engl. litnacides, njem. L itnazi-

de) , o t rovne tvar i nam i jenjene su zb i

ja n ju popu la c ija puže va. (D. Đ.)

l imnoekologija, v id i limnologija T.

l imnokinetika (grč. Umne — stajaća

voda, bara, jezero + kineo — pokre

ćem, okrećem, vrtim; engl. limnokine- tics, njem. Limnokinetik), pokretanje

vode (titranje, ljuljanje), na granič

nim površinama izoterma u slatko

vo dn im jezerima koja su u stanju sta

gnacije. Usporedi miješanje vode u je zerima t. (I. T.)

iimnokreni izvor (grč. Umne — stajaća voda, jezero, bara + krene — izvor; engl. limnocrene spring; njem. Limno-

krenen, Tumpelquelle), tip izvora u ko

je m voda po izlasku iz stijene ili tla



POJMOVNIK 267

najprije formira jezerce. Ono se na nekome mjestu prelijeva pa iz njega

voda dalje otječe u obliku potoka. (I.

T.)

l imnologija (grč. Umne — stajaća voda,

jezero , bara + logos — riječ, govor;

engl. limnology; njem. Limnologie), u početku znanost o jezerima, kasnije

proširena i na ostale kopnene vode, slatke i slane, obuhvaćajući tekućice

(izvori, potoci, rijeke) i stajaćice (je-

zera, bare, močvare, lokve). U novije vrijeme znanost o slatkim vodama i

slatkovodnim ekosustavima t , njihovim kemijskim, fizikalnim i biološ

kim svojstvima. (I. T.)

lindan (engl. lindan, njem. Lindan), ta

kođer heksaklorocikloheksan, HCH,

stari, danas ispravljen naziv benzen

heksaklorid BHC. Ubraja se u opa

sne pesticide. U Europi se pomalo zabranjuje. Organoklorirani insekti

cid širokog spektra. Kumulativni je otrov, s mogućnosti penetracije kroz

kožu i s fumigatnim djelovanjem. C i

ljni organski sustav je centralni živ

čani sustav. Pri kroničnoj ekspoziciji oštećuje jetru, centralni živčani su

stav i reproduktivni sustav. U poku

sima nije pokazao genotoksična, mu- tagena i kancerogena svojstva. (D. Đ.)

l iposolubilni otrovi, (engl. liposoluble toxins, njem. liposolubile Gifte), o t rov

ne tvari topive u m astim a i ul jima . (D.

Đ.)

l is t inac , procesu humi f i kac i je , odno

sno nastajanja h um usa l ist inac je na

z iv za još nerazgrađenu, n e fermen t i-

ranu m rtvu o rgansku tvar b i l jno g po

dri jet la, koja se nakuplja na površini

t la, a polazna je sirovina za nastajanje

humusa. (D. Đ.)

litoral (lat. litus, litoris — obala; engl. littoral zone; njem. Litoral), litoralna

zona; dio bentala f ili zone dna. Lito-

ralnu zonu obilježavaju gibanje vode (valovi), erozija, jaka sedimentacija,

kolebanja temperature i bogatstvo bi

ljnih i životinjskih vrsta. U jezerim a

to je zona koja obuhvaća priobalnu

terasu do 30 metara dubine, a u vrlo

produktivnim jezerima m ože biti pli

ća zbog smanjene prozirnosti vode.

Zon a se d ijeli na četiri pojasa. U pr

vom, priobalnom pojasu trske i šaša, nalazi se vodena vegetacija koju čine ro

goz, strelica, trska, šašina, ježinac i druge biljke, a od životinja se susreću

žabe, zmije, kornjače, puževi, ptice močvarice, različiti kukci i njihove li

činke. Slijedi pojas plivajuće vegetacije koji čine plivajuće biljke i biljke uko

rijenjene u dnu, ali čiji listovi plutaju

na površini vode. To su u prvom redu voden a leća, voden a paprat, lopoč, lokvanj i vo deni orašac. N a dubini od

3 metra počinje pojas podvodne vegeta cije s biljkama kao što su voščika, vo

dena kuga i krocanj i raznolikim vrs

tama životinja u kojima dominiraju praživotinje, kolnjaci, maločetinaši,

mekušci, kukci i njihove ličinke, ra

kovi i ribe. Pojas livada alga parožina proteže se od 7 metara dub ine do kra

ja litorala. O d biljaka ovdje se nalaze

zelene alge Chara i Nitella, a od ži

votinja rakovi, puževi, ličinke kukaca i drugi. Ispod litorala slijedi sublitoral t . Vidi prostorna raščlamba jezera 1\ U

morima to je područje koje obuhvaća

morsku obalu i morsko dno do 200

m dubine. Naziva se još i fttal jer je zbog prodora svjetla u njemu moguć

razvoj biljaka (alge i morske cvjetni

ce). Podudara se s kontinentalnom

podino m (vidi prostorna raščlamba mora




i oceana t ) i zauzima oko 8 posto dna.

U njem u se nalaze sve autotrofne bi

ljne vrste i 99 posto životinjskih ben-

toskih vrsta. Z bo g svoje raznolikosti i bogatstva životnih zajednica ( bioceno

za t) u vertikalnom se smjeru dijeli

na četiri stepenice: supralitoral T, tne- diolitoral T, infralitoral T i cirkalitoral t .

Ispod litorala slijedi dubokomorsko

područje ili afital, koje zauzima 92 po

sto oceanskoga dna i dijeli se na bati jal T, abisal t i hadal T. (I. T.)

litosfera, vidi planet Zemlja. (D. Đ.)

litosol (engl. lithosol), vidi skeletna tla.

(D. Đ.)

lovstvo (engl. hunting; njtm.fagd), po ja m koji obuhvaća lov, uzgoj, zaštitu

i druge oblike iskorištenja divljači i

njezinih dijelova. U Republici Hrvat

skoj regulirano je Zakonom o lovu t ,

prema kojem uz gospodarsku funkci

ju ima i funkciju zaštite i očuvanja

biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači. Zakonom o lovu

uređuje se uzgoj, zaštita, lov i iskorištenje divljači i njezinih dijelova,

načini gospodarenja lovištima i drugo. (I. T.)



magmatske stijene, v id i e rupt ivne

stijene. (D.Đ.)

maksimalne koncentracije štetnih

tvar i na radnome mjestu, (MAK-vr i -

jednost) (engl. MAC, maximal accepted concentration, njem. MAK-Wert), naj

viša dopuštena koncentracija neke

tvari u obliku pare, plina ili sitnih di-

spergiranih lebdećih čestica u zraku, na mjestu n jene proizvodnje, kojoj su

profesionalno izloženi radnici tije

kom osmosatnog radnog dana i četr-

desetosatnog radnog tjedna, bez pos

ljedica za njihovo zdravlje. Za razliku

od MAK vrijednosti, postoji i tzv. MIK-vrijednost: Maksimalne kon

centracije štetnih tvari imisijama unesenih u okoliš bez štetnih pos

ljedica na biljke, životinje i čovjeka. (D. Đ.)

maks imalno dopuštena koncentra

c i ja (engl. maximum alloivable concentration\ njem. maximale zuldssige Konzen- trazion), MDK, ona najviša granica

koncentracije štetnih tvari u vodi ili zraku koja prema sadašnjim saznanji

ma ne šteti zdravlju i koja se ne smije prekoračiti. Zakonski su regulirane mak simalno d opuštene koncentracije

otop l jen ih i su spend i ran ih tvar i u vo

d i za p iće, u z raku rad nih prosto r ija i

prostora i drugdje, kao i uvjet i nj iho

va mjerenja. (I. T.)

MAK-vrijednost, vidi maksimalne kon centracije štetnih tvari na radnome mje

stu t . (D. Đ.)

mar iku l tu ra (lat. mare — more + cultus— obrađivati zemlju; engl. maricultu- re; njem. Aquakultur), oblik akvakulture t koji se odnosi na uzgoj morskih

organizama. Osim riba u marikulturi

se uzgajaju školjkaši, rakovi i morske

alge. Marikultura sve više dobiva na

važnosti jer se uz sve veću potražnju javlja op asnost od prelova, a pojed ine

su vrste ve ć i prelovljene. U marikul

turi se najčešće uzgajaju vrlo kvalitet

ne vrste, dio kojih može poslužiti za

nasađivanje u otvorenom moru. U

Hrvatskoj se od riba najviše uzgajaju

lubin i brancin, a od školjkaša kame

nice i dagnje. Vidi uzgoj riba t , uzgoj

rakova t , uzgoj školjkaša t , uzgoj alga t.(I. T.)

masto lov i , vidi zbrinjavanje otpadnih voda. (D. Đ.)





POJMOVNIK 271

vremenom kontrolom čovjeka. Kao

životni prostor koristi malom broju

vrsta t visoko prilagođenom ekstrem

nim uvjetima ovakvog okoliša i stala- nom životu u njemu (npr. žohar, šta

kor, usp. sinantropi t) i/ili organizmi

ma koji se povremeno njime koriste

(npr. prezimljavanje u potkrovlju,

gnježđenje na visokim objektima po

put zvonika i zgrada i si.). Vidi hemerobija t . (D. Đ.)

metalimnij (grč. meta — usred, među + Umne — stajaća voda, bara, jezero;

engl. metalimniotr, njem. Metalirnnion) , m etalimn ion; relativno tanak sloj vo

de u jezerima na granici između epilimnija t i hipolimnija t u kojemu su nagle promjene temperature s prom

jenom dubine. Ravnina u kojoj je

temperaturni skok najizrazitiji naziva

se termoklinom T. Metalimnij nije samo granica između dva sloja različite

temperature, nego i zapreka slobod

nom kretanju tvari iz epilimnija u hi-

polimnij i obratno zbog razlike u gu

stoći između ta dva sloja. (I. T.)

metamorfne stijene (engl. metamor- phic rock), stijene koje nastaju preo

brazbom sedimentnih ( t ) , magmat- skih ( t ) ili starijih metam orfnih stije

na pod djelovanjem promjenjenih fi

zikalnih i/ili kemijskih uvjeta. Mine

rali stijena prolaze kroz fizičke i/ili

kemijske promjene ako se stijene na

đu pod promjenjenim uvjetima tlaka,

temperature, kemijskog sastava oto

pine ili budu izložene trošenju u ok-

sidacijskoj zoni odnosno na površini Zemljine kore. Ako stijena različitim

geološkim procesima dospije ispod

Zemljine kore, nađe se u uvjetima

povišenog tlaka i temperature. Zbog

djelovanja tlaka novonastali minerali

imaju manji vo lum en ne go prije. O ni

teže prekristalizaciji u područjima

manjeg tlaka, i često kristaliziraju ok om ito na sm jer djelovanja tlaka, što

im daje poseban oblik listićavih i šta

pićastih kristala (škriljavci i tinjci) ko

ji su karakteristični za metamorfne

stijene. O sim dospijevanjem u dublje

dijelove litosfere, uvjeti se mogu pro

mijeniti zbog prodora magme u više

slojeve, pri čemu se također mijenjaju

fizikalni i kemijski uvjeti. Takvu preobrazbu nazivamo kontaktnom me

tamorfozom. Kontaktna metamorfo

za zahvaća manje djelove Zemljine

kore, za razliku od dubinske meta

morfoze koja obuhvaća veće djelove

Zem ljine kore, pa ju nazivamo regio

nalna metamorfoza. Zbog prodiranja

magme u više dijelove Zemljine kore

nastaju također hidrotermalna i pneumatolitska metamorfoza (koje

nastaju zbog povišenog tlaka i tempe

rature plinova i vod ene pare). U vi

šim dijelovima Zemljine kore djeluje

jednostrani tlak tzv. stres. Svojim dje

lovanjem stres uzrokuje tzv. katakla-

stičke preobrazbe. Stres povećava

topljivost minerala snizujući njihovo

talište, on ih mrvi i savija. Razlikujem o nekoliko grupa metamorfnog sti

jenja poput filita, škriljavaca, gnajsa,

amfibolita, mramora, kvarcita, eklo-

gita, granulita i dr. Jedna od najpoz

natijih metamorfnih stijena je mra

mor, koji nastaje preobrazbom (me

tamorfozom) sedimentne stijene

vapnenca i dolomita. (D. Đ.)

metan (engl. methan, njem. Methan), (C H 4), najjednostavniji ugljikovodik,

plin bez boje, lakši od zraka s kojim

u mješavini stvara eksplozivnu smje




su. Nastaje u biološkim procesima razgradnje, izgaranjem fosilnih gori

va. Nalazi se kao primjesa u zemnim

i vulkanskim plinovima. Početna je sirovina za industrijsku sintezu mno

gih organskih spojeva. (D. Đ.)

mezofit (grč, messos — srednji + phyton— bi l jka; engl. mesophytes, njem. Me-

sophyten), b i l j ke pr i l agođene umjere

noj v lažnost i zraka i t la, umjereno

v l a ž n i m staništima t . (D. Đ.)

mezohemerobno, poluprirodni eko

sustavi, na koje čovjek osrednje utje

če, najčešće sustavi u zoni manjih, si

romašnijih seoskih zajednica i/ili ma

njih ljudskih populacija koje njeguju

tradicionalno ekstenzivno stočarstvo t i poljodjelstvo (npr. vrištine, planinske

livade i pašnjaci, šume panjače). Vidi

hemerobija. (D. Đ.)

mezopauza, vidi atmosfera T. (I. T.)

mezopelagijal (grč. mesos + pelagos —

more), mezopelagička zona. Vidi pelagijal 1\ (I. T.)

mezosfsra v i d i atmosfera t . (i. T.)

mezotrofni (grč. mesos — srednj i + tro- Jija f ; eng l . mesotrophic, njem. meso- troph), u e ko log i ji , vod en i ekosustavi T koj i se prema kol ič in i hranj iv ih tvar i

nalaze svrstani kao međustupanj iz

m e đu oligotrofnih t i eutrofnih t voda.

U botanici t , b i ljn i o rga n izm i ko j i se

nalaze i zmeđu parazitskog t i saproftt- skog T načina života. (D. Đ.)

miješanje vode u jezer ima

miješanje slojeva vode različite tem

perature u jezerima. Izrazita tempera

turna slojevitost (termička stratifika

cija) javlja se u toplom dijelu godine

u jezerima umjerenih zemljopisnih

širina. Tada se u okomitom smjeru

mogu razlikovati tri sloja: površinski

sloj tople vode (epilimnij T), prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo

smanjuje (metalimnij t) i hladni, du

binski sloj u kojem temperatura ne

prelazi 4°C (hipolimnij t). Metalimnij

ne dopušta miješanje površinske i du

binske vode, nego voda cirkulira

samo unutar epilimnija. Miješanje

slojeva i izjednačivanja njihove tem

perature (izotermija) u većini naših

jezera javlja se dva put na go dinu, u

proljeće i jesen. U hladnom dijelu

godine termička stratifikacija je

obratna (inverzna). (I. T.)

mikoriza (grč. my’kes — gljiva + rhiza— korijen; engl. mycorrhizae; njem.

Mykorrhiza), blisko udruživanje iz

među gljive i korijena biljke od čega

oboje imaju koristi, pa je to oblik mutualizma t. Ako se gljiva nalazi na po

vršini korijena govori se o ektomikorizi (npr. kod bora), a ako se nalazi u unu -

trašnjosti, govori se o endomikorizi (npr. kod orhideja). Gljiva svojim hi-

fama (nitima) apsorbira nutrijente i

vodu iz tla, a zauzvrat je biljka -dom a- ćin opskrbljuje ugljikohidratima,

aminokiselinama, vitaminima i dru

gim tvarima. Neke biljke, poput or

hideja, uopće se ne mogu razvijati niti

rasti ako ne ostvare mikorizu. (I. T.)

mikotoksini (engl. mycotoxinsm, njem.

Mykotoxine), gljivični otrovi. Tvari

koje izlučuju organizmi iz skupine

gljiva a otrovne su za druge organiz

me. (D. Đ.)

mikrobiocidi, (engl. microbiocides, njem.

Mikrobiozide), otrovne tvari namije







POJMOVNIK 275

morskih struja: u Atlantskom i Ti

hom oceanu po jedan sustav sjeverno

i južno od ekvatora, a u Indijskom

oceanu zbo g oblika i razmještaja kopna i mora razvijen je kružni sustav

struja samo južno od ekvatora. S ob

zirom na smjer, morske struje mogu

biti horizontalne (površinske, dubin

ske i pridnene) kad se voda premješta

u tom smjeru, i vertikalne ako je izm

jena vode iz međ u površinskih i du

binskih slojeva. Strujanje mora om o

gućuje razmjenu tvari, topline i energije između tropskih i polarnih kraje

va, površinskih i dubinskih dijelova

mora i oceana i u cijelosti između

mora (hidrosfere) i zraka (atmosfere).

Morske struje utječu na raspodjelu fi-

zikalno-kemijskih svojstava ( sla nost T, temperatura f , prozirnost f ,

otopljeni plinovi, nutrijenti), uslijed

čega imaju veliku biološku važnost. One u površinske slojeve donose nu-

trijente s morskoga dna, a organizmi

ma koji žive na dnu (bentos T) donose

kisik i hranjive tvari s površine. U z

pomoć morskih struja rasprostranju-

ju se m nogobrojn i morski organizm i,

prije svega planktonski f ali i bentoski

koji imaju planktonske razvojne sta

dije, te neki nektonski 1\ Vidi najvaž nije oceanske struje T. (I. T.)

mul (engl. muli, muli humus), vidi zreli

humus. (D. Đ.)

mulj sedimentiran u uređajima za

čišćenje otpadnih voda, obrada i

zbrinjavanje U različitim uređajima

(primarnim i sekundarnim taložnica- ma, aerobnim i anaerobnim tankovi

ma i si.) pogona za čišćenje otpadnih

voda zaostaje određena količina sedi-

mentiranog mulja koja se radi lakšeg

transporta ili recikliranja obrađuje

nekim od slijedećih postupaka: ae-

robna stabilizacija je postu pak obrade

mulja kojim se smanjuje sadržaj organske tvari da bi se spriječilo daljnje

truljenje; toplinska obrada mulja je

postupak smanjenja viška vode u m u

lju, stabilizacije i dezinfekcije mulja;

spaljivanje je izgaranje svih organskih

tvari uz isparavanje kompletne vode.

Konačni proizvod pirolize su metan,

vodik, ugljikov dioksid. Piroliza mu

lja je spaljivanje u anaerobnim uvjetima. (D.Đ.)

muricidi, otrovne tvari namijenjene

suzbijanju populacija miševa i volu-

harica. (D. Đ.)

mutualizam (lat. mutuari — posuditi;

engl. mutualism; njem. Mutualismus),

oblik suživota između organizama dviju različitih vrsta iz kojeg oba or

ganizma izvlače korist. Mutualizam

može biti obligatan, kad jedinke ne

mogu preživjeti ako nisu u mutuali-

stičkom odnosu, ili fakultativan, ako

samo dio jedinki ostvaruje mutuali-

stički odnos. Primjer mutualizm a je

odnos mahunarki i bakterija koje ve

žu dušik, kao što je i odnos gljiva i

korijenja nekih biljaka (vidi mikoriza T), ili gljive i alge u lišaju. Mutua

lizam nalazimo primjerice kod termi

ta, u čijem probavnom sustavu žive

praživotinje koje razgrađuju celulozu

iz drveta kojim se termiti hrane; ni

jedan partner u o vom odnosu ne m o

že živjeti bez drugoga. Poznati prim je r mutualizma su kukci oprašivači

biljaka, prenose polen i tako omogu

ćuju razmnožavanje biljaka, a one ih

zauzvrat opskrbljuju nektarom. (I. T.)



nacionalni park (engl. natioml park; njem. Nationalpark), prema Zakonu o

zaštiti prirode (N. n. 30/94.) nacio

nalni park je prostrano, pretežno ne

izmijenjeno područje izvanrednih i

višestrukih prirodnih vrijednosti, a

obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili

neznatno izmijenjenih ekosustava T. Nacionalni park ima znanstvenu,

kulturnu, odgojno-obrazovnu i re-

kreativnu namjenu. U njem u su do

puštene djelatnosti kojima se ne

ugrožava izvornost prirode, a zabra

njena je gospodarska uporaba prirod

nih dobara. U Hrvatskoj je sedam na

cionalnih parkova: Plitvička jezera,

Risnjak, Paklenica, Brijuni, Kornati, Krka i Mljet. (I. T.)

naftna onečišćenja (engl. oil pollu tion, njem. Oluerschmutzung), onečišće nje okoliša (mora, kopnenih voda, tla)

uzrokovano naftom. Najčešće nastaje

havarijama tankera, naftnih plat

formi, prevrtanjem cisterni, puknu-

ćem naftovoda tj. uglavnom antropogen im djelovanjem (gotovo ništa pri

rodnim putem). Već pri 1 ppm nafte

u vodi, čini vodu neupotrebljivom za

piće. Nafta djeluje toksično na mno

ge organizme (primjerice, 0,05 g/L

šteti ribama, pri 0,1 g/L ugibaju). Na

površini vodenih biotopa stvara film,

koji sprječava izmjenu plinova. Mor

ske ptice stradavaju zbog slijepljenog

perja. Prirodni mehanizmi pročišća

vanja naftnog onečišćenja su polime-

rizacija i oksidacija (uz pomoć Sunčevoga zračenja) do relativno inertne,

čvrste mase ili mikrobiološka razgra

dnja. (D. Đ.)

najvažnije oceanske struje, u ocea

nima, sjeverno i južno od ekvatora,

razvijeno je pet velikih kružnih susta

va morskih struja T, čiju osnovu čine

sjeverna i južna ekvatorska struja koje teku od istoka prema zapadu. One

nastaju uslijed stalnog puhanja sjeve

roistočnih i jugoistočnih pasatnih

vjetrova. Između njih u suprotnom

smjeru teče povratna ekvatorska protu- struja. U Atlantskom oceanu južna

ekvatorska struja teče iz Gvinejskog

zaljeva prema sjeveroistočnoj obali

Južne Amerike, gdje zakreće prema ju gu i kao Brazilska struja teče uz oba

lu Južne Amerike, a zatim pod utje

cajem C orio lisove sile zakreće ulijevo

i vraća se preko oceana uz jugozapad-








ske tvari i/ili energije od strane jedinkeili populacije t po određenoj prostor-noj jedinici u određenom periodu

vremena (bruto proizvodnja t), minuskoličina organske tvari i/ili energijekoja se potroši respiracijom istih tih

jedinki ili organizama u populaciji.Ona može biti neto primarna proizvod

nja t (engl. net primary production, N P P ) odnosno količina asimiliraneorganske tvari fotosintezom t autotrof-

ttih organizama t ili autotrofne popula

cije T po određenoj prostornoj jed ini-ci u određenom periodu vremena odkoje se oduzme količina potrošenarespiracijom. Također i neto sekun-darna proizvodnja na razini sekundar

ne produkcije T. (D. Đ.)

neuro toksični otrovi (engl. neuroto- xins, njem. Neurotoxine), otrov i ko j i

ometaju i / i l i spr ječavaju normalno

funkcioniranje živčanog sustava. (D.

Đ .)

neuston (engl. neuston; njem. Neuston), životna zajednica organizama koji na-seljavaju površinski sloj vode, tj. živena vodi (epineuston) ili tik ispod njezi-ne površine (hiponeuston). Općenito

se uzima da sitniji organizmi čine ne-uston, a krupniji pleuston T koji tako-đer naseljava površinski sloj vode, prem da neki autori ne prave tu razli-ku. U neustonu se nalaze mnogo-

brojni jednostanični organizmi, npr.euglena, neki trepetljikaši, bakterije,cijanobakterije, alge te životinje (nekikukci) i vodeno bilje manjih dimen-

zija. (I. T.)

nevladine organizaci je, NVO (engl.non-governmental organizations, N G O ), na području zaštite okoliša u Hrvat-skoj djeluje između 150 i 200 nevla-

dinih udruga građana a cilj im je rje-šavanje općih i konkretnih problema.Hrvatske nevladine udruge uglav-

nom djeluju na lokalnoj razini. Nji-hov je rad reguliran Zakonom oudrugama (N. n. 70/97.). (I. T.)

NGO, N on Governemental Organisation. (I. T.)

niske šume panjače, šume nastale pretežno od stabala iz panja. (I. T.)

nitrif ikacija (engl. nitrification, njem. Nitrifikation) lančani skup procesa kojioksidiraju amonijak t ( N H 3) odno-sno amonijev ion (NH 4+) preko nitrita do nitrata. Za ovaj skup reakcijazadužene su striktno aerobne t bakte-rije dviju skupina Nitrosomonas (pret-varaju amonijak u nitrit) i vrste roda Nitrobakter koje rabe produkt prve

skupine kao vlastiti supstrat (pretva-raju nitrit u nitrat). (D. Đ.)

NMVOC (engl. Non-Methane Organic Compounds), hlapive organske tvari bez metana. Oštećuju ozonski ovoj-nicu. Skupina aeropolutanata. (D. Đ.)

nuklearna e lektrana (engl. nuclear power plant; njem. Atomkraftiverk, Ker- nkraftiverk), elektrana u kojoj se to-

plinska energija za dobivanje električ-ne energije proizvodi lančanom nu-klearnom reakcijom u nuklearnom reaktoru (fisija i fuzija jezgara atoma).Kao gorivo se najčešće upotrebljavauran235. Nuklearne elektrane opte-rećuju okoliš zagrijavanjem (termo polucija) i ispuštanjem radioaktivnogmaterijala čak i pri normalnom radu,

prilikom transporta gorivih elemena-ta i odlaganja radioaktivnog otpada.Osim toga, uz njih je povezan i rizikod nuklearnih katastrofa, tj, osloba-đanja velikih količina radioaktivnihtvari u okoliš. (I. T.)



obnovlj iva energi ja (engl. reneimble energy; njem. regenerative Energie), energija iz izvora koji se ne iscrpljuju procesom njezina dobivanja, npr. solarna energija, hidroenergija T, kinetič-ka energija vjetra f . (I. T.)

obor ine (engl. precipitation; njem. Nie- derschlag), padaline; voda u tekućemili čvrstom stanju koja iz atmosfere

pada na površinu tla ili nastaje na tlukondenzacijom i sublimacijom vode-ne pare iz zraka. Količina oborina iz-ražava se u milimetrima: jedan mili-metar oborina znači daje na kvadrat-ni metar površine pala jedna litra vo-de. Količina i raspodjela oborina u to-ku godine ubrajaju se u glavna obi-lježja klime T, a osobito su važne zaživot biljaka, životinja i drugih orga-nizama. Oborine utječu na Zemljinukoru i na njezine procese i određujuhidrološke prilike različitih područjana površini Zemlje. Najvažniji oblicioborina su ldša, snijeg, tuča, solika,rosulja, rosa, mraz, inje i dr. (I. T.)

oceanografija (grč. Okeanos + grajo

— pišem; engl. oceanography; njemOzeanographie), znanost o oceanima imorima. Dijeli se na fizičku i bio-

lošku oceanografiju. Fizička oceano-grafija proučava kemijska, fizička,geografska i geološka svojstva mora ioceana. Istražuje reljef morskoga dnai sedimente, morsku vodu, njezin ke-mijski sastav, fizikalna svojstva i giba-nje morske vode (struje, valovi, mor-

ske mijene). Biološka oceanografijatome pridružuje još i živu kompo-nentu, tj. istražuje organizme koji ži-ve u morima i oceanima. (I. T.)

oceanska provinc i ja (grč. Okeanos —veliko more + lat. provincia — pokra-

jina, oblast; engl. oceanicprovince, ocea- nic zone; njem. ozeanische Region), pe

lagičko područje (pelagijal T) kojeobuhvaća sve morske vode dalje odneritičkeprovincije T, tj. dalje od grani-ce kontinentalne podine. Za razlikuod neritičkih, vode oceanske provin-cije su prozirne jer sadržavaju vrlomalo suspendirane tvari i vrlo su propusne za svjetlost. Varijacije fizikalnokemijskih karakteristika tih voda

su male. Zbog velike dubine ocean-skih voda teško dolazi do kruženjamineralnih tvari pa su one siromašne

planktonom. Iznimka su područja ukojima se javljaju vertikalne struje




koje iz velikih dubina donose nutri jente u površinske slojeve. Takva po-dručja, u kojima bujaju planktonski

organizmi, vrlo su produktivna i zaostale morske organizme. (I. T.)

odlagališta otpada (engl. dumping site, landfill; njem. Miilldeponie), objek-ti na određenoj lokaciji namijenjeniza organizirano i trajno odlaganja otpada uz primjenu moderne tehnikeodlaganja otpada. Osim takvih —

službenih odlagališta otpada, postojei tzv. divlja odlagališta na koja se ne-kontrolirano odlaže otpad, čime se nesamo nagrđuje okoliš nego se dovodiu opasnost i zdravlje ljudi i ekosustav.(I. T.)

odlučujujući stanišni faktori (engl.masterfactors, njem. Entscheidende Stan-

dortsfactoren), ograničavajući stanišničimbenik (faktor), granični stanišničimbenik. Svaki čimbenik ili kombi-nacija čimbenika koji omogućava daorganizam T i/ili populacija t dosegnukonkurentnu sposobnost, optimumvitaliteta T, maksimum razvoja, distri-

bucije ili fiziološke aktivnosti. Č im - benici koji uvjetuju opstojnost nekog

ekosustava, populacije, ih pridolaskanovih organizama. Mogu biti ogra-ničavajući čimbenici maksimuma ihograničavajući čimbenici minimuma.Liebig 1840. domišljatim pokusom,formulira botanički prikaz ograniča-vajućeg faktora minimuma i izvodislijedeći zaključak; »Rast biljnog or-ganizma ovisi o onoj tvari koje na ras-

polaganju ima najmanje«. Kasnije jedokazano kako postoji i zakon ogra-ničavajućeg maksimuma, kao i pojavada svaki ekološki čimbenik T čija se vri

jednost približi granicama ekološke va

lencije T organizma T postaje odluču- jući odnosno granični faktor. U slo-ženoj okolini nisu svi čimbenici od

jednake važnosti za određeni organi-zam. Pri istraživanjima velika se po-zornost poklanja ograničavajućimčimbenicima. Uzmimo primjericekisik kao jedan od abiotičkih čimbeni

ka T. Za znanstvenika istraživača,ekologa kopnenih ekosustava on nijereferentna vrijednost jer ga u kopne-nim ekosustavima T ima u dovoljnoraspoloživoj količini tako da je on ri-

jetko ograničavajući čimbenik za ve-ćinu organizama kopnenih ekosusta-va (osim na velikim nadmorskim vi-sinama ili za organizme koji obitavajuu tlu i u još nekim sličnim i/ili rijet-kim slučajevima). Međutim u vo-denom ekosustavu kisik se javlja umanjim količinama, njegove vrijed-nosti su promjenljive s obzirom nadruge abiotičke čimbenike t pa je ončesto jedan od značajnijih ograniča-vajućih čimbenika u vodi. Zbog toga pri mjerenju parametara vodenihekosustava kisik je često među prvim

parametrima koje znanstvenici eko-lozi mjere. Zastupljenost i mtalitet tnekog organizma i/ili vrste u nekoj populaciji i/ili ekosustavu ovise okvalitativnoj i kvantitativnoj, kom-

pleksnoj sinergističkoj ili antagoni-stičkoj interakciji različitih čimbeni-ka. (D. Đ.)

odvodnjavanje (engl. draining, draina- ge, deivatering, njem. EntivČisserimg) drenaža, isušivanje. Jedan od tipova

melioracije. Proces mijenjanja fizi-kalnih svojstava tla, a svrha mu je od-stranjivanje suvišne količine vode utlu i zaštitu melioriranih područja nanizinskim terenima od voda izvan tog






sustavi su relativno duboki, s hipolim- nionom T većim od epilimniona t . Ma

la količina hranjivih tvari ne dopušta izaraziti rast planktonske t mase. N i

ska količina otopljene organske tvari

u vezi je sa relativno visokom količi

nom kisika. Najčešće su to , geološki T

gledano, jezera novijeg postanka. (D.

Đ.)

olovni tetraetil (engl. lead-tetraetil , njem. Blei-tetraetil), tetraetil olovo.

Organski spoj olova. Upotrebljava se kao primjesa za povećanje oktanskog broja benzina. Vrlo otrovna, neuro-

toksična tvar, topljiv u lipidima, jako

penetrira kroz kožu, jedan od glavnih

izvora emisije olova u okoliš. Bezo-

lovni benzin sadržava do 13 mg/L o.

t., a sve se više zamjenjuje alkoholom

i eterom (tzv. bezolovni benzin,

njem. Bleifreies Benzin). (D. Đ.)

olovo (engl. lead, njem. Blei), (Pb), me

tal plavkasto bijele boje, mekan, niske

temperature tališta, otporan na koroziju, velike gustoće. Nalazi se u pli

nov ima nastalima izgaranjem benzina

s antidetonacijskim sredstvom olov

nim tetraetilom, u proizvodnji boja,

glazura i cjevovoda. U organizam ulazi hranom i respiratorno, inhalaci jom . Taloži se u kostima, uzrokuje poremećaj metabolizma kalcija.

Om eta rad enzima, posebno onih k o ji su ov isni o prisustnosti slobodnih

sulfhidrilnih (-SH) skupina. Djeluje

na krv i na krvotvorne organe. Tzv.

»olovna anemija«, posljedica je spri

ječene sinteze hemoglobina. Djeluje

na neuromuskularni aparat i na sre

dišnji živčani sustav, izazivajući blokadu sinaptičkog prijenosa. (D. Đ.)

omnivora, v id i svejed. (D. Đ.)

onečišćenje atmosfere (engl. atmo sferu pollution; njem. atmosphćirische

Verschmutzung), ispuštanje u atmosferu tvari koje mogu štetno djelovati na

ljudsko zdravlje i na ekosustave.

Glavni izvori onečišćenja su emisije 1"

iz različitih industrija i vozila. Među

važnije onečistače ubrajaju se oksidi

sumpora i dušika, ugljikov monoksid,

različiti organski spojevi, dim, čađa

itd. (I. T.)

onečišćenje mora (engl. sea pollution; njem. Meeresverschnuitzung), onečišće

nje je unošenje u okoliš stranih tvari

koje se u njemu prirodno ne nalaze

ili povećavanje koncentracije tvari

koje se prirodno nalaze u okolišu, ali

su u njemu normalno prisutne u manjoj koncentraciji. Tvari koje se uno

se su produkt različitih ljudskih ak

tivnosti, a u okolišu mogu štetno djelovati na žive organizme, uključujući

ljude, i poremetiti prirodnu ravno

težu u ekosustavima T. Osim kemij

skih tvari, pojam onečišćenje obuhvaća

i unošenje energije u okoliš, nepri

rodnu promjenu temperature okoli

ša, buku i vibracije. Svake godine ra

stuća ljudska populacija stvara gole

me količine kućanskog i industrijskog otpada. Kako gotovo dvije trećine čovječanstva živi u obalnim po

dručjima, more se odavno zloupotrebljava kao prirodan i besplatan re-

cipijent neželjenog otpada i otpadnih

voda. Iako se u početku taj otpad

možda ispušta u kanalizaciju i rijeke,

odlaže na odlagališta otpada ili spa

ljuje i ispušta u atmosferu, većina pri je ili poslije završi u moru. Svjetsko

more ima velik ali ograničen kapacitet

primanja otpadnih tvari bez vidljivih

posljedica na kvalitetu vode. One



POJMOVNIK 285

čišćenje mora ima negativan utjecaj

na prirodne populacije morskih orga

nizama i drugih organizama koji o

moru ovise u pogledu hrane, uključujući i ljude. Nek i onečistači štet

no djeluju, i to tako da smanjuju ko

ličinu kisika f otopljenog u vodi, a

drugi direktno ili indirektno toksično

djeluju na organizme. Među potonji

ma su teški metali poput žive, bakra,

olova i toksične kemikalije kao što su

klorirani ugljikovodici u koje se ubra

jaju najštetniji toksični spojevi, prim je rice D D T , dioksini, lindan, poliklo-

rirani bifenili itd. Kad se jednom na

đu u moru, takvi se spojevi akumuli

raju u morskim organizmima, a u

svakom sljedećem članu hranidbenog lanca T njihova se koncentracija pove

ćava, tako se primjerice u tkivima riba

može naći i 1000 puta veća koncen

tracija nekog toksikanta nego u moru

u kojem žive. Jedan od najvidljivijih i

najdramatičnijh oblika onečišćenja

mora je ispust nafte. Procjenjuje se da

na godinu u svjetsko more iz razli

čitih izvora dospije između 2 i 3 mi

lijuna tona nafte. Prirodnim putem iz

ležišta nafte na dnu mora svake godi

ne istječe dodatnih 600 do 700 tisuća

tona. Nesreće tankera i naftnih bu

šotina povlače za sobom katastrofalne

posljedice. Ispuštena nafta pliva na

površini mora i onemogućuje dodir

sa zrakom i fotosintezu t fitoplanktona t i fttobentosa t , guši morske organiz

me stvarajući pomanjkanje kisika T u

vodi, oblaže njihove dišne i probavne

organe, natapa perje morskih ptica i krzno sisavaca i uzrokuje dugotrajne

štetne posljedice za morske ekosusta

ve. Treba se samo prisjetiti nesreće

supertankera Exxon Valdez koji se

1989. godine nasukao u Zaljevu prin

ca Williama na Aljasci kad je iz njega

isteklo gotovo 40 milijuna litara nafte

a naftna se mrlja proširila na 26 tisuća km2. Pritom su stradale goleme

količine ribe, više od 33 tisuće ptica,

na stotine morskih vidri, tuljana,

morskih lavova i drugih morskih si

savaca. Zaljevski je ekosustav t bio

uništen, a ribolov i druge aktivnosti u

tom području zamrle su, stvorivši sil

ne socijalne i ekonomske probleme.

Premda je ispust nafte iz tankera ili naftnih platformi najdramatičniji

oblik onečišćenja mora, zapravo više

nafte i njezinih prerađevina dospije u

more svake godine otjecajnim voda

ma s gradskih ulica, parkirališta, ben

zinskih crpki, iz podzemnih sprem

nika, različitih plovila, nepravilno

zbrinutog motornog ulja i slično. (I.

T.)

onečišćenje okoliša (engl. environo- mental pollution, njem. Umweltver- schmutzung). Svaka kvalitetna i kvan-

titetna promjena fizičkih, kem ijskih i

bioloških svojstava osnovnih sastoj-

nica okoliša, nastala unošenjem kemij

skih tvari koje dovo de do narušavanja

zakonitosti u ekosustavu temeljenih na m ehanizmim a samoregulacije, a mo

gu izazvati negativne posljedice za

zdravstvene, gospodarstvene i druge

uvjete života. Vidi onečišćenje voda t ,

onečišćenje mora t , onečišćenje tla t , one-

čišćenje atmosfere t. (D. Đ.)

onečišćenje voda (engl. water pollu-

tion; njem. Wasserverschmutzung), promjena kakvoće voda, koja nastaje

unošenjem, ispuštanjem ili odlaga

njem u vode hranjivih i drugih tvari,

toplinske energije i drugih uzročnika




zagađenja, u količini kojom se mije

njaju svojstva voda u odnosu na nji

hovu ekološku funkciju i namjensku

uporabu. Izvori onečišćenja mogu biti kućne i komunalne otpadne vode,

industrijske otpadne i rashladne vo

de, poljoprivredne vode, odlagališta otpada, promet, atmosferske padaline (npr. kisele kiše) i drugo. (I. T.)

onečišćenje vode topl inom, v id i to

p l insk o onečišćenje vode. (D. Đ.)

onkoliti, v id i strom atol i ti i onk ol i t i. (D.

Đ.)

opasni otpad (engl. hazardom irnste;

njem. Gefahrstoffabfall ) , otpad T koji sa

država tvari koje imaju jedno ili više sljedećih svojstava: eksplozivnost, re

aktivnost, zapaljivost, nagrizanje, po- dražljivost, štetnost, toksičnost, in-

fektivnost, kancerogenost, mutage- nost, teratogenost, ekotoksičnost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova kemijskom reakcijom ili biološkom razgradnjom. Opasni otpad utvrđen

je dodacima I., II. i III. Zakona o ra

tifikaciji konvencije o nadzoru preko- graničkog prometa opasnog otpada i

o njegovu odlaganju (N. n. 3/94.,

Međunarodni ugovori). Opasni otpad mora se odvojeno skupljati i pre

voziti, a odlagati se može samo u za to predviđena i posebno izgrađena i opremljena skladišta u skladu s Ured

bom o uvjetima za postupanje s opasnim otpadom (N. n. 34/95.). (I. T.)

općekor isne funkci je šuma Uz ne

posrednu gospodarsku vrijednost šu

me imaju i niz drugih, posrednih vri jednosti koje sve više dobivaju na važ

nosti. Sve se više cijeni uloga šuma u pročišćavanju zraka, zaštiti od erozije, njihovoj h idrološkoj i klimatskoj fun

kciji, mogućnostima za turizam, re

kreaciju itd. Te su vrijednosti šuma

nazvane njihovim općekorisnim fu n

kcijama, a u mnogim su zemljama po

svojoj važnosti već nadmašile gospo

darske funkcije šuma. Općekorisne

funkcije šuma očituju se u zaštiti tla,

prometnica i drugih objekata od ero

zije, bujica i poplava; u utjecaju šuma

na vodni režim i hidroenergetski su

stav; u utjecaju na plodnost tla i po

ljoprivrednu proizvodnju; u utjecaju na klimu; u zaštiti i unapređenju

ljudskog okoliša; u stvaranju kisika i

pročišćavanju atmosfere; u rekreativ-

noj, turističkoj i zdravstvenoj funkci

ji; i u utjecaju na faunu i divljač. Po

stoji više različitih podjela općekori

snih funkcija šuma. Prema podjeli

Branimira Prpića (1992.), koji u obzir

uzima veliku prirodnu raznolikost Hrvatske i težnju za razvijanjem tu

rizma, općekorisne funkcije šuma se

dijele na društvene ili socijalne i eko

loške ili zaštitne funkcije:

1. Društvene funkcije šuma— turistička

— estetska

— ekološka

— rekreacijska— zdravstvena funkcija šum e

2. Ekološke funkcije šuma— hidrološka

— protuerozijska

— zaštita od lavina

— klimatska— protuimisijska

— vjetrobrane šume

— šum e za zaštitu prometnica

— zaštitna područja i objekti.(I. T.)

oporaba, vidi recikliranje T.



POJMOVNIK 287

optereć ivanje ta la, v id i geoakumu-

lacija. (D.Đ.)

opt imum (lat. optimum — najbolje;engl. optimum; njem. Optimum), uvje-ti koji vladaju u nekom ekosustavu, akoji su za određenu vrstu najpovo-ljniji, pri kojima ta vrsta ima najvećuučestalost i u nje su najbrži biološki

procesi. Vrijednost nekog čimbenikaokoliša (temperatura, vlaga, osvijetljenost, salinitet, pH itd.) koja je naj-

povoljnija za dotičnu vrstu. Suprotno je pesimum T. Odstupanje od optimu-ma znači pogoršanje životnih uvjeta

za dotičnu vrstu, što se zove pejus t .(I. T.)

ordinacija (engl. ordination rnethod), poredak, grafički prikaz i analiza pojedin ih sastojina sustava u odnosu na

ekološke čimbenike t. Vidi gradijentanaliza. (D.Đ.)

organizam (grč. organon — oru đe,

sprava; engl. organism; njem. Organi- smus), ž ivo b i će ; ob l i k organske pr i ro

de ko j i samosta lno funk c ion i ra i od l i

ku je se v i t a l n im p roces ima nužn im a

za održanje ž ivota (posebn im kem i j

sk im sastavom, izm jen om tvar i, rastom, razmnožavanjem, podraž l j i -

vošću , sposo bnošću reagiranja na po

dražaje i pr i lagodl j ivošću na ž ivotne

uvjete). (I. T.)

organska gnoj iva (engl. organic fertili-

zers, njem. Organische Diingung), hete-rogena skupina gnojiva podrijetlom

od živih organizama i/ili produkataživih organizama, biljaka i/ili životi-nja u raspalom i/ili poluraspalom sta-nju. Obuhvaćaju različite otpatke na-stale pri industrijskoj, hortikulturnoj

i poljoprivrednoj proizvodnji ili u na-seljima. (D. Đ.)

organska komponenta t la , vidi ke-mijska svojstva tla. (D. Đ.)

Orno-Quercetum il icis, mješovite šumecrnike i crnoga jasena. To je klimazo-nalna zajednica eumediteranske zoneJadrana koja je rijetko razvijena kaošuma, a češće kao makija — visoka igusta šikara koja je degradacijski stadijšume. U sjevernom dijelu Hrvatskog

primorja nalazimo i šumu i makiju, a udrugim dijelovima primorja prevladavamalđja (Istra, Cres, Krk, Ugljan i dr.). Na otocima Rabu (zaštićena šumaDundo) i na Velom Brijunu nalaze senajljepše sastojine te zajednice. Karak-teristične vrste su hrast crnika, lovor,iemprika, crni jasen, veprina, šparoga,tetivika, ruža, smrdljika, makljen i dru-

ge. (I.T.)

o r o b i o n i (grč. oros — gora, brdo; engl.orobiome; njem. Orobioni), životni prostor ili biom t koji se razvija uovisnosti o nadmorskoj visini reljefa.S visinom opada srednja godišnjatemperatura: za svakih 100 m visin-ske razlike u umjerenom području

srednja godišnja temperatura opada0,5°C, a toliko iznosi razlika srednjegodišnje temperature za svakih 100km u smjeru sjeverjug. Zato su u planinama s porastom visine očigled-ne promjene vegetacije koje su nalik

promjenama vegetacije kad se pri- bližavamo polovima. Primjerice, na-kon planinskog pojasa bjelogoričnih

listopadnih šuma slijedi nešto viši pojas crnogoričnih šuma nalik tajgi, avisoki planinski vrhovi imaju vegeta-ciju sličnu arktičkoj tundri. Rasporedvisinskih pojasa razlikuje se ovisno o




t ome u ko jem se zonobiomu t

od ređ en a p lan ina nalazi , (I. T.)

orog rafski faktori (grč. oros — brdo,gora, planina, planina + grč.grapho — pišem; engl. orographic factors,frictional

factors, njem. Relieffaktoren), čimbenicikoji se odnose na reljef T Zemljine površine npr. nadmorska visina, oblikreljefa, ekspozicija f , inklinacija T. (D.

Đ.)

orogra fsk i po jas i (grč. oros — gora +grajo — pišem), vegetacijski pojasikoji se izmjenjuju s porastom nad-morske visine uslijed promjene kli-matskih prilika. Prepoznaju se po do-minantnim biljnim vrstama i fitoceno-

zama t. (I. T.)

osnovni podaei o prometu u Repu-bl ic i Hrvatskoj , prema podacima H r-

vatskog zavoda za statistiku, 1999. go-dine. Ukupna dužina pruga bila je2.762 km, cesta 28.009 km. Preveze-no je ukupno, 17,293.000 putnika i1.125.000 tona robe u željezničkom,924.000 putnika u zračnom,6.647.000 putnika i 33,119.000 tona

robe u pomorskom i 64,763.000 put-nika u javnom cestovnom prijevozu i5.221.000 tona robe u cestovnom prometu. Broj osobnih vozila je bio1,060.546 odnosno, 236/1000 stanov-nika. Cijevovodima je transportirano5.675.000 tona nafte. (D. Đ.)

Qst ryo -Querce tum pubescen t is ,

mješovite šume medunca i crnogagraba. Zajednica se razvija u planin-skom pojasu Hrvatskog primorja, unešto hladnijim klimatskim prilika-ma pa u njezinu sastavu izostaju vazdazeleni eumediteranski elementi.Uz hrast medunac i crni grab, toj za-

je d n ic i p r ip ada ju c rn i ja sen , d rij en ,

bl jušt, tan ko l isn a šparoga itd. (I. T.)

Otpad (engl. rvaste; njem .Abfall), u smi-slu Zakona o otpadu (N. n. 34/95.) tosu tvari i predmeti koje je pravna ilifizička osoba odbacila ili odložila, na-mjerava ih ili mora odložiti. Prema

podrijetlu razlikuje se komunalni T itehnološki t, prema svojstvima opasni

T i inertni otpad, a s obzirom na kon-zistenciju moguće je razlikovati kruti

t i tekući otpad ( zbrinjavanje tekućeg

otpadz T). Postupanje s otpadom re-gulirano je Zakonom o otpadu (N. n.34/95.), Pravilnikom o vrstama otpa-da (N. n. 27/96.) i Pravilnikom o po-stupanju s ambalažnim otpadom (N.n. 53/96.), a uključuje skupljanje, uskladištenje, obrađivanje, odlaganje,

uvoz, izvoz i prijevoz otpada te zatva-ranje i saniranje građevina namijenje-nih odlaganju otpada i drugih površi-na onečišćenih otpadom. Najvažnijemetode zbrinjavanja otpada: odlaga-nje na odlagalištima otpada 1\ spaljiva-nje u palionicama smeća T, kompostira-nje organskog otpada (kompost T) i re-cikliranje. (I. T.)

otpadne vode (engl. ivaste ivaters, njem. Abivasser ), vode upotrijebljeneu naseljima, poljoprivredi i industrijikojima su promijenjena fizikalna, ke-mijska i biološka svojstva, tako da se bez prerade ne mogu koristiti u drugesvrhe, pa ni onda kada nije potrebnačista voda. Vidi zbrinjavanje otpadnih

voda 1\ (D. Đ.)

otrovanje (engl. intoxication, poisoning, njem. Vergiftung, Intoxikation), intoksi-kacija. Bolesno stanje organizma uz-rokovano otrovom tj. toksikantom ilitoksinom. (D. Đ.)



POJMOVNIK 289

ozon (grč. o zo — mirišem; engl. ozone;

njem. Ozon), alotrop kisika t s tri ato-ma (O3) koji nastaje u prvom redudjelovanjem ultraljubičastog zračenjana molekule kisika (O 2) u Zemljinoj

atmosferi T. U atmosferi se nalazi natri različite razine:

— na visini između 10 i 50 km tvori

ozonsku ovojnicu t koja apsorbiradio Sunčeva ultraljubičastog zra-čenja štiteći tako živa bića na

Zemlji od njegova štetnog djelo-vanja;

— u gornjim dijelovima troposfere,na visini od 9 do 13 km (troposfer-

ski ozon), glavni izvor ozona sudušikovi oksidi (NOx) koji nasta-

ju električnim pražnjenjem u at-mosferi (munje) i iz ispušnih pli-nova zrakoplova. Troposferskiozon djeluje kao snažan staklenički

plin T, pa porast njegove koncen-tracije zadaje ozbiljan problem;

— u prizemnim slojevima atmosfereozon nastaje u reakcijama kojeuključuju različite onečistače izispušnih plinova vozila (dušikovioksidi, ugljikovodici). Budući da

ima snažno oksidacijsko djelova-nje, ovdje ozon može štetno dje-lovati na biljke i na dišne organeživotinja i ljudi. (I. T.)

ozonosfera (grč. ozd — mirišem +spltaira — lopta, kugla), atmosferski

sloj najveće gustoće ozona T. Nalazise na visini od 20 do 30 kilometara.

Vidi atmosfera T, ozonska ovojnica t. (I.T.)

ozonska ovojnica (engl. ozone layer\

njem. Ozonschicht), sloj atmosfere iz-među 10 i 50 km visine koji sadržava

najviše atmosferskog ozona T, čija je

najveća koncentracija na visini od 20do 30 km (ozonosfera). Taj sloj apsorbira najveći dio energije Sunčevaultraljubičastog zračenja i tako štiti

živa bića na Zemlji od njegova štet-nog utjecaja. Različite tvari koje ošte-ćuju ozonsku ovojnicu uzrokuju na-

stanak ozonskih rupa T. (I. T.)

ozonska rupa (engl. ozone hole', njem.

Ozonloch), područje u Zemljinoj atmosferi T u pravilu iznad polarnih kra-

jeva u kojem je ozonska ovojnica t sta

njena, a koncentracija ozona T sma-njena, stoje posljedica reakcija mole-

kula ozona t s klorom. Klor najviše potječe iz antropogenih/reo/M — kloriranih i fluoriranih ugljikovodika

(CFC spojevi t) koji služe kao potisni plinovi u sprejevima u kozmetičkojindustriji, u proizvodnji rashladnihuređaja, plastičnih masa i drugdje.

Razgradnja ozona najjača je nad An-

tarktikom u sloju stratosfere t na visiniizmeđu 16 i 22 kilometara. Tu se na-

laze polarni stratosferski oblaci s kri

stalićima leda na kojima se zbivajukemijske reakcije koje uništavajuozon. Antarktička ozonska rupa osobito je velika zbog izolacije Antarktič-kog područja uvjetovane jakim cirkumpolarnim vjetrovima koji one-mogućuju pritok ozona iz drugihkrajeva. Kroz ozonske rupe na po-

vršinu Zemlje prodiru štetne ultralju- bičaste zrake T valne duljine 280 —

315 nm (UV B područje) koje uzro-kuju rak kože i druga genetska ošte-ćenja kod ljudi i većine živih organi-

zama. (I. T.)



padaline, v i d i oborine t. (I. T.)

paleobotanika (engl. paleobotanics, njem.Paldobotanik), znanstvena disciplina čijisu predmet izučavanja fosilni ostaci bi-ljnih organizama ili fosiliziranih dijelo-va biljnih organizama primjerice pe-

ludna zrnca. Na temelju takvih ostatakarekonstruiraju se evolucijski događaji unastanku biljnih svojti, sastavi i prom-

jene biljnih zajednica kroz prošlost. Palinologija je poddisciplina paleobotanike koja proučava fosilizirane ostatke

peludnih zrnaca ili različitih biljnihspora. (D. Đ.)

paleoekologija (grč. palaiđs — star,negdašnji, drevan + oikos — kuća,dom + logos — riječ, govor; engl. pa-

laeoecology; njem. Palao-Okologie),

znanost o ekologiji t fosilnih organi-zama i okoliša u Zemljinoj prošlosti.

Uključuje rekonstrukciju jlore t , fa u

ne t i uvjeta koji su vladali u prošlosti,

na osnovi geoloških i bioloških doka-za (fosila). Saznanja o današnjim or

. ganizmima i tehnike njihova istraži-vanja primjenjuje na populacije i za-

jedn ice iz geološke prošlosti. (I. T.)

paSeogeografija (engl. paleogeogmphy, njem. Palogeografie), znanstvena disci-

plina čiji je predmet izučavanja re-konstrukcija događaja koji utječu na

prom jenu fizičkih svojstava Zemlje,kao i same promjene fizičkih svojsta-va zemljine površine koje su se odvi-

jale tijekom Zemljine geološke proš-losti. (D. Đ.)

paleoklimatologija (engl. paleodima- tology, njem. Palokliinatologie), znan-stvena disciplina čiji je predmet izu-čavanja rekonstrukcija klimatskih uv-

je ta na Zemlji, tijekom Zemljine geo-loške prošlosti, proučavajući indi-rektne dokaze poput sedimenata, fo-sila, glacijalnih tragova i si. (D. Đ.)

paleontologija (engl. paleotology, njem.Palontologie), znanstvena disciplinakoja proučava životne oblike u proš-lim geološkim razdobljima na teme-lju njihovih fosilnih ostataka i fosili-ziranih tragova tih organizama. Po-stoje različite grane paleontologije

koje razlikujemo s obzirom na pred-met i načine proučavanja. Prema skupini organizama koju proučava, pale-ontologiju možemo podijeliti na gra-ne poput mikropaleontologije, koja



POJMOVNIK 291

proučava fosilizirane mikroorganiz-me, to je važna grana paleontologijeu ekonomskom pogledu jer su takvi

nalazi korisni prilikom lociranja le-žišta nafte. Nadalje, paleobotanika proučava fosilizirane ostatke biljnihorganizama, polena, lišća, plodova,spora i slično, dok paleozoologija

proučava životinjske organizme. Ovetri paleontološke discipline, zajednočine disciplinu koju jedn im imenom

nazivamo paleobiologija; promatrajunajniže sistematske skupine organiza-ma kao zasebne entitete i objekte svo-

jeg proučavanja. Naprotiv, različite poddiscipline paleoekologije (paleolimnologija, paleobiogeografija, paleooceanologija, paleocenologija i dr.) pokušavaju ujediniti sve takve fosilnenalaze i na osnovu njih rekonstruirati

uzročnoposljedične odnose međurazličitim organizmima u nekom vre-menskom razdoblju, te napraviti opi-snu rekonstruciju izgleda okoliša iokolišnih uvjeta koji su vladali na ne-kom određenom području i u odre-đenom vremenu. Paleogeografija proučava nekadašnji izgled zemlje sobzirom na distribuciju i diverzitet

paleoorganizama i prošle geološkedogađaje kao što su kretanje kontine-nata, sedimentacije, preobrazbe i ero-zije stijena, vulkanske aktivnosti islično. Paleoihnologija proučava fosilizirne ostatke i tragove organizama, poput fosiliziranog izmeta, tragovakretanja organizama po mekanoj po-

dlozi, blatu i pijesku itd. Tafonomija proučava načine fosilizacije organiza-ma. Paleoantropologija proučava fo-silne ostatke i evolutivni razvoj čov-

jeka. (D. Đ.)

paleozoologija (engl. paleozoology, njem. Palozoologie): znanstvena disci-

plina čiji su predm et izučavanja fosil-

ni ostaci životinjskih organizama, nji-hovih fosiliziranih tragova, kao i evo-lucija životinjskih organizama koja seodvijala tijekom Zemljine geološke

prošlosti. (D. Đ.)

paliorsica smeća (engl. ivaste incinera- tion plant; njem. Miillverbrennungsanla- ge), tehničko postrojenje za spaljivanje

smeća T u kojem se spaljuju komunal-ni i tehnološki otpaci f . (I. T.)

panklimaks (engl. panclimax), pojam pripada anglosaksonskoj ekološkojterminologiji a označava, opisuje po-dručje koje sadržava dvije ili više ra-zličitih, potpuno sukcesijski t razvije-nih zajednica T koje imaju slične kli

matske uvjete i sličan živi svijet. (D. Đ.)

pankroni (engl. panchron, njem. panchron), živi fosili. Organizmi koji uvrlo dugom razdoblju (vremenskimjereno u geološkim okvirima) nisudoživjeli bitnije morfološke i druge promijene, npr. Gingko biloba, Latime- ria sp., Nautilus sp. i si. (D. Đ .)

pantofag, vidi svejed. (D. đ .)

parazitizam (grč. parasiteo — jedemzajedno s nekim; engl. parasitism;njem. Parasitismus, Schmarotzertum), odnos između dvije vrste u kojemu

jedan organizam (parazit) živi na ili udrugom organizmu (domadar). Od-nos je pozitivan (koristan) i najčešće

obvezatan za parazita a negativan (šte-tan) za domadara. Paraziti mogu živ-

jeti na (ektoparaziti) ili u svojim do-maćinima (endoparaziti). Parazitizam

je vrlo raširen i raznovrstan odnos




ko j i se javl ja kako u biljaka tako i uživotinja. (I. T.)

park prirode (engl. nature park ; njem. Naturpark), prema Zakonu o zaštiti prirode (N. n. 30/94.) park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kulti-virano područje s naglašenim estet-skim, ekološkim, odgoj noobrazovnim, kulturnopovijesnim i turistič-ko rekreacijskim vrijednostima. U parku prirode dopušteno je obavlja-nje djelatnosti i radnji kojima se neugrožavaju njegove bitne značajke iuloga. U Hrvatskoj je šest parkova

prirode: Biokovo, Velebit, Kopačkirit, Lonjsko polje, Medvednica i uvalaTelašćica. (I. T.)

park-šuma, prema Zakonu o zaštiti prirode (N. n. 30/94.) parkšuma je prirodna ili posađena šuma, veće pej

sažne vrijednosti, a namijenjena jeodmoru i rekreaciji. U parkšumi sudopuštene samo one radnje kojima jesvrha njezino održavanje ili uređiva-nje. U Hrvatskoj status parkšumeimaju 23 šume, među njima Zlatni rt(Rovinj), Golubinjak (Lokve), Jasikovac (Gospić), Trakošćan, Marjan(Split), Košljun (Krk) i druge. (I. T.)

patogeneza (engl, patogenesis, njem.Patogenese), mehanizam i tijek na-stajanja bolesti i/ili smrti. (D. Đ.)

PCB, v id i p ol ik lo r i ran i b i feni l i. (D. Đ.)

PCDD, poliklorirani dibenzodioksini.(D. Đ.)

PCDF, pol ik lor i rani d ibenzofurani . (D.

Đ .)

pedobio m (engl. pedobiome; njem. Pe-

dobiotn), krajolik t s posebnim tipomtla i s tim u vezi s azonalnom vegetaci

jom t ; biom t ili životni prostor vezanza poseban tip tla. Npr. stjenovito tlo

— litobiom, pjeskovito tlo — psamo-

biom, slano tlo — halobiom, močvaraili tresetište — helobiom, vodom po-kriveno tlo — hidrobiom i si. Pedobiomi mogu zauzimati goleme površine,npr. helobiom u zapadnom Sibiru za-uzima više od jedan milijun km2. (I.T.)

pedobionti, vidi edafon. (D. Đ.)

pedogenetskš čimbenici (faktori)

(engl. soil genesisfactors, pedogenesis factors, njem. paedogenetischeFaktoren) utloznanstvu skup svih čimbenika kojikombinirano ili zasebno djeluju ili sudjelovali u procesima pedogeneze.To su primjerice: čimbenici biosfere(biljke, životinje, razlagači, čovjek),čimbenici atmosfere, hidrosfere i kli-me (oborine, vjetrovi, glečeri, voda,morski valovi, uragani, kemijskiagensi, plinovi, kiseline lužine, zrače-nja, temperatura i si.) čimbenici litosfere i pedosfere (erozija, rasjedi, ma-tični supstrat, reljef, vulkani, potresi isi.) i vrijeme. (D. Đ.)

pedogeneza, u zoologiji pedogeneza

(engl. pedogenesis, paedogenesis, sino-nim: neotenija, engl. neoteny) je po-

jam koji označuje oblik partenogenetskog razmnožavanja organizamakoji su u razvojnom stadiju ličinke, primjerice neki metilji (razvitak redi ja) i neki kukci dvokrilaci (šiškarica Miastor), ili oblik spolnog razmnoža-vanja spolno sazrelih ličinačkih stadi-

ja, koji ponekad niti ne pređu u adultni oblik, primjerice vodozemac Axo- lotl. U pedologiji tj. tloznanstvu, pe-dogeneza (engl. pedogenesis, soil development) je proces nastajanja i razvoja



POJMOVNIK 293

tla od tzv. matičnog supstrata tj. geološkolitološkog izvornog materijalana kojeg djeluju pedogenetski faktori.

(D. Đ.)

pedokemija, vid i kemi jska svojstva

tla. (D. Đ.)

pedoklasif ikacija, vidi sistematika tla.(D. Đ.)

pedologija (grč. pedon — tlo + logos —

riječ, govor; engl. pedology, soil Science, njem. Bodenkunde), vidi tloznanstvo.(D. Đ.)

pedosfera (grč. pedon — tlo, lat. sphae- ra — lopta, engl. pedosphaere, njem.Pedospbare), rastresita ovojnica na po-vršini Zemlje, sastavljena od tla. Sastrane je omeđena vodenim bazeni-ma ili ledom, na gornjoj svojoj stranigraniči s atmosferom, a u dubini na do-njoj svojoj granici dotiče je i ogra-ničava litosfera. (D. Đ.)

pedotaksonomija, vidi sistematika

tla. (D. Đ.)

pedotop, edafotop. Pojam koji se od-nosi na zamljišni supstrat (tlo) kao

komponentu ekotopa T unutar biogeocenoze f . (D. Đ.)

pejus (lat. peius-, engl. pejus-, njem. Pe- jus) , odmicanje od optimalnih uvjetaživota; pogoršanje uvjeta za organiz-me neke vrste uslijed udaljavanja vri-

jednosti nekog ekološkog čimbenikaod optimuma 1\ Pejus je područje koje

leži između optimuma f i pesimuma Tunutar ekološke amplitude t nekogčimbenika okoliša (temperatura, vla-ga, pH itd.) u odnosu na dotičnu vrs-tu. (I. T.)

pelagijal (grč. pelagos — more; engl. pelagial; njem. Pelagial), životni pro-stor slobodne vode u jezerima i mo-

rima, za razliku od bentala t koji ježivotni prostor dna. U jezerima senaziva još i limnionom ili limnetičkom zonom. Pelagijal jezera dijeli sena gornji, osvijetljeni sloj — eufotičku

zonu T, i donji neosvijetljeni sloj —afotičku zonu T . Za neku se vrstu kažeda je pelagička ako živi u slobodnojvodi, bez dodira s dnom i ne ovisi o

dnu u pogledu zaklona ili prehranebentosom t . Organizmi koji žive u pelagijalu pripadaju planktonu t ili nek-

tonu T. U morima i oceanima pelagičko se područje topografski može podijeliti na neritičku t i oceansku pro

vinciju t čije se vode razlikuju po svojim fizikalnokemijskim i biološkim

svojstvima. S obzirom na dubinu u pelagijalu se razlikuje šest zona: epipe- lagilka zona proteže se od površine do prosječno 50 metara dubine i odgo-vara eufotičkoj zoni T; na nju se nastav-lja mezopelagička zona koja seže do du -

bine od 200 metara i odgovara disfo-

tičkoj zoni t. Donja granica mezopelagičke zone poklapa se na srednjim

zemljopisnim širinama s izotermomod 10°C. Te prve dvije zone karakte-rizira bujan razvoj fitoplanktona “t i

zooplanktona t. Na dubini od 200 do500 metara nalazi se infrapelagička zo

na, a ispod nje se proteže batipelagička zona sve do dubine od 2.500 metara.Donja granica te zone podudara se sizotermom od 4°C. Slijedi abisopela-

gička zona do 6.000 m dubine, i' nakraju hadopelagička zona koja seže od6.000 m do najvećih oceanskih dubi-na. Vidi prostorna raščlamba mora i ocea

na t . (I. T.)




pepeljuša, podzol. Najčešći tip kise

log tla. Pepeljasto sive boje, pjeskovi-

te i za vodu izrazito propusne struk

ture. Naziv podzol dolazi iz ruskog jezika i internacionalno je prihvaćen.

Poobavljanski sloj je praškast a donji

slojevi su siromašni hranivima. Raz

vija se na stijenama bogatim silikati

ma, odnosno stijenama kisele reakci

je . Ces to tlo u područjim a s crnogo -

ričnom šumom. Igličasto lišće koje s

vremenom odumire i opada na tlo,

dodatno snizuje pH reakciju ovo g tla.

Gospodarski nepovoljna tla siromaš

na hranjivim tvarima. U nas nije če

sto tlo, nalazimo ga u nekim predje

lima Gorskoga kotara. U svijetu često

tlo u području tajge na sjevernoj he

misferi (Kanada, Finska, sibirski dio

Rusije). (D.Đ.)

perifiton (grč. peri — oko, okolo, kod + jyton — biljka, raslina; engl. peri-

phyton; njem. Aufivuchs), obraštaj; ži

votna zajednica (biocenoza t) koja se

razvija na vodenom bilju u slatkovod

nim ekosustavima t . Čine ju razno

vrsni organizmi: bakterije, zelene i

smeđe alge, praživotinje, oblići, ma-

ločetinaši, puževi, ličinke tulara i vre-

tenaca, pijavice, rakovi ljuskari i drugi. (I. T.)

permakultura (engl. permaculture, njem.

Permakulture), kovanica od PERMA-

nentna agriKULTURA. Svjesno dizaj

niranje i održavanje agrikulturnih pro

duktivnih ekosustava koje odlikuje raz

nolikost, stabilnost, otpornost, i elastič

nost prirodnih ekosustava. To je pokušaj harmonične integracije krajolika

i ljudi koja pruža hranu, energiju, sklo

nište i druge materijalne i nematerijal

ne potrebe na način trajno održivog

gospodarenja. Kovanicu ranih 70-tih godina, upotrijebio Bili Mollison. (D.

Đ.)

pesimum (lat. pessimus — najgori;

engl. pessimum; njem. Pessimum), uv

je ti u kojima organizmi određene vrs

te još jedva egzistiraju, a njihovi bio

loški procesi teku krajnje otežano. To je područje min im alne i maksimalne

vrijednosti ekološke amplitude t" nekog čimbenika okoliša (temperatura, vla

ga, pH itd.), tj. odgovara njezinoj donjoj i gornjoj granici. Suprotno je op

timum t . (I. T.)

pesticid i (engl. pesticide, njem. Pjlan- zenschutzmittel, Pestizid), sredstva kojima se uništavaju organizmi koji na

nose ekonomsku štetu. Nazivaju se

prema skupini organizama koje suz

bijaju (insekticidi, fungicidi, herbici-

di itd.). (D. Đ.)

petrografija (grč. petrđ — stijena, ka

men + grajo —- pišem; engl. petrogra- pliy; njem. Petrographie), grana petro- logije, znanosti o podrijetlu, pojavno

sti i strukturi stijena. Petrografija opi

suje i sistematski klasificira različite vrste stijena koje tvore Zemljinu ko

ru, na temelju njihovih mineraloških svojstava i teksture. Svoj razvoj petrografija doživljava s otkrićem mikro

skopa u 19. stoljeću, čime je o m o

gućena mikroskopska analiza tankih prereza različitih tipova stijena — vulkanskih, sedimentnih i metamor-

fnih. (I. T.)

PH tla, vidi kemijska svojstva tla. (D.

Đ.)

pitka voda (engl. drinking water\ njem. Trinkivasser), voda koja se, bez obzira na podrijetlo, u prirodnom stanju ili



POJMOVNIK 295

nakon prerade upotrebljava kao voda

za piće, u proizvodnji namirnica, pri

premi hrane i predmeta opće upora

be, bez obzira na to kako ulazi u tehnološk i proces, upotrebljava se za pri

premu bezalkoholnih pića i soda-vo-

de i puni u originalnu ambalažu (u

boce i si.) bez ikakve dodatne kemij

ske prerade i dezinfekcije kemijskim

tvarima (dopuštena je dezinfekcija

zračenjem ili ozonizacijom). M ože se

dobivati iz podzemne, izvorske ili po

vršinske vode, a ponekad se dobiva i

desalinizacijom mora. Zdravstvena

ispravnost vode za piće utvrđuje se

njezinom analizom, tj. određivanjem

organoleptičkih, fizikalno-kemijskih,

mikrobioloških i drugih svojstava. Is

pitivanje zdravstvene ispravnosti vo

de za piće obuhvaća vodu na izvo

rištu, vodu nakon procesa prerade

(dezinfekcije), vodu u spremniku vo

de za piće i vodu u razvodnoj mreži.

Prema Zakonu o vodama (N. n.

107/95.) područje na kojem se nalazi

izvorište ili drugo ležište vode koja se

upotrebljava ili je rezervirana za javnu

vodoopskrbu, kao i područje na ko

jem se za iste potrebe zahvaća voda iz

rijeka, jezera, akumulacija i si., mora

biti zaštićeno od namjernog ili slučaj

nog onečišćenja i od drugih utjecaja

koji mogu nepovoljno djelovati na

zdravstvenu ispravnost vode ili na

njezinu izdašnost (zone sanitarne za

štite). (I. T.)

pjeskolovi, vid i zbr injavanje otpadnih

voda. (D. Đ.)

p lag iok l imaks (engl. plagioclimax), po

jam pripada anglosaksonskoj ek ološ

koj terminologiji a njime se označava

životna zajednica t čiji prirodni razvoj

prestaje zbog posljedica djelovanja

ljudskih aktivnosti. (D. Đ.)

planet Zemlja (engl. planet Earth, njem Erde), treći po redu planet od

Sunca i jedan od devet planeta Sun

čeva sustava. Jedini za kojeg danas

pouzdano znam o da sadržava životne

oblike. O pseg eliptične staze po kojoj

se kreće oko Sunca je približno

939,120.000 kilometara. Zbog elip

tičnog oblika putanje po kojoj se kre

će oko Sunca, Zemlja ob iđe jedan puni krug za prosječno 365,26 dana, u

smjeru obratnom od smjera kretanja

kazaljke na satu. Oblik planeta je ku

glast, blago spljošten na polovima

zbo g posljedica rotacije, kažemo daje

oblik najsličniji rotacijskom elipsoi-

du. O s rotacije okomita je na ekvator-

sku ravninu i nagnuta za 66°33". Vo

da pokriva oko 70,8 posto površine planeta dok k opno pokriva 29,2 posto

ukupne površine planeta, koja iznosi

oko 149 milijuna kvadratnih kilome

tara. Iznad površine planeta nalazi se

atmosferski sloj (atmosfera T) koji seže

do oko 150 kilometara u visinu okru

žujući cijeli planet. Osim nje, planet

okružuju hidrosfera, magnetosfera i

biosfera. Oko planeta kruži samo jedan satelit, Mjesec, na udaljenosti od

približno 385.000 kilometaera. Od

površine prema središtu razlikuju se

tzv. kruta kora, zemljina kora ili lito-

sfera (engl. crust); plašt (engl. mantle) i jezgra (engl. ćore), Litosfera se sastoji

od granitnog (sial) i bazaltnog (sima)

omotača. Ispod kore je plašt koji se

sastoji od tri dijela gornjeg plašta, pri je lazne zo ne i donjeg plašta. Plašt je

najvjerojatnije u tekućem stanju, pri

tom se pretpostavlja se da on lagano

pomiče koru iznad sebe uzrokujući




pritom promjene u kretanju tekton

skih ploča. U središtu Zem lje nalazi

se jezgra, sastavljena ug lavnom od ž e

ljeza i silikata. Tlak je u unutrašnjosti Zemlje tako velik da se pretpostavlja

da je jezgra u krutom stanju. T em pe

ratura u unutrašnjosti planeta procje

njuje se na oko 5.000°C.

plankton (grč. planktos — skitnica;

engl. plankton; njem. Plankton), m n o

gobrojni, najčešće sićušni organizmi

koji žive u vodi i u njoj plutaju nošeni strujama i valovima. Većina plank-

tonskih organizama manja je od je d

no g milimetra, ali pojedini m ogu d o

seći i nekoliko metara (npr. velike

m edu ze). U planktonu se nalaze raz

novrsni jednostanični i višestanični

organizmi, npr. bakterije, alge, pra-

životinje, mekušci, raci i predstavnici

gotovo svih ostalih skupina životinja.

Organizmi koji čitav svoj život pro

vode u planktonu čine holoplankton;

oni pak koji samo dio svog života pro

vedu u planktonu, a ostatak u nekto-

nu T ili bentosu T, čine meroplankton

(jaja, ličinke i juvenilni stadiji razli

čitih skupina životinja, rasplodne sta

nice alga i morsldh cvjetnica). Meroplankton prevladava u obalnim voda

ma, a holoplankton u otvorenim,

ocea nsk im vodam a, premda sc uslijed

strujanja vode te dvije skupine plan

ktona često miješaju. Plankton se

može podijeliti na biljni plankton ili

fitoplankton T, životinjski plankton ili

zooplankton t i bakterioplankton T. Ako

se kao kriterij uzme veličina, onda se planktonski organizmi općenito m o

gu podijeliti na makroplankton, me-

zoplankton, mikroplankton i nano

plankton T, premda među rijima ne

postoje oštre granice. Makroplankton

čine organizmi veći od jednog mili

metra, m ezoplankton oni veličine 0,5

do 1 mm, mikroplankton 0,06 i 0,5

mm, a nanoplankton čine organizmi manji od 0,06 milimetara. Plankton

čini kritičnu komponentu hranidbe

ne mreže u svim morskim ekosusta

vima i većini slatkovodnih sustava jer

je izvor hrane za nekto n i ben tos.

Najbogatiji je u hladnim, polarnim

morima i morima umjerenog pojasa,

a u tropskim je morima m nogo siro

mašniji. Plankton ima globalan uči

nak na čitavu biosferu t jer ravnoteža

sastojaka Zemljine atmosfere uvelike

ovisi o fotosintetskoj aktivnosti biljne

komponente planktona. (I. T.)'

pleustai (engl. pleustal; njem. Pleustal),

životni prostor pleustona t i neustona

t . (I. T.)

pleuston (engl, pleuston; njem. Pleu- ston), veći biljni i životinjski organiz

mi koji žive na površini vode. Takva

je npr. alga Sargassum , po kojoj je

naziv dobilo Sargaško more. Od ži

votinja u pleu ston u se nalaze žarnjaci

Physalia i Velella, puževi ljubičasti

splavari (Janthina) i kukac vodena

stjenica (Halobates). U kopn enim vodama, ovdje pripadaju biljke koje

plutaju na površini vode, popu t vod e

ne leće, i životinje koje hodaju po po

vršini vode, kao što su kukci obična

skakalica i kopnica. P leu ston je po

dloga za razvoj manjih oblika (bakte

rije, cijanobakterije i alge) koji čine

neuston T. Životni prostor pleustona

naziva se pleustal. (I. T.)

podzemne krške vode, krški tereni

su u pravilu siromašni površinskim

vodama, ali ih zato obilježava bogat

stvo podzemnih voda t . U kršu prevla



POJMOVNIK 297

dava okomiti tok vode kroz brojne

pukotine, ponore i jame. Padalinska

voda gotovo sva ponire u podzemlje

u kojem kemijski djeluje na topljive karbonatne sedimente (vapnenac i

do lom it) stvarajući razgranate sustave

podzemnih pukotina i kanala. Režim

podzemne vode u krškim terenima

ovisi o pluviometrijskom režimu,

geološkoj građi i reljefu. (I. T.)

podzemne vod e (engl. groundwater,

njem. Grundimsser), voda u podzemlju; sva voda ispod površine kopna i

u sklopu Zemljine kore. Pojavljuje se

u sva tri agregatna stanja: tekućem,

krutom (led) i plinovitom (vodena

para), a potječe najvećim dijelom od

atmosferskih padalina. S obzirom na

svoj odnos prema stijenama, ona mo

že biti vezana (opnena) i slobodna (gra

vitacijska). Vezana voda čvrsto prijanja uz čestice stijena, a slobodna se voda

(podzem na voda u užem smislu) kre

će pod utjecajem sile teže i strukture

kapilara kroz tlo ili pukotine i šup

ljine u stijenama, ispunjavajući u ve

ćoj ili manjoj mjeri prostor između

čestica stijena. S eko lošk og gledišta na

području Hrvatske razlikuju se dva

glavna tipa po dze m nih voda: podzem ne krške vode t i intersticijske vode alu-

vijskih i diluvijskih šljunkovito-pje-

skovitih nanosa koje imaju različita

kemijska i biološka svojstva i s tim u

vezi različite životne zajednice (bioce noze T). Intersticijske vode najkvali

tetniji su resurs pitke vode za stanov

ništvo. Podzemne vode utječu na vegetaciju na površini a samim time i na

površinske ekosustave t i izgled krajolika t . One podžemne vode koje na

staju po niranjem atmosferske vod e tj.

oborinskih, riječnih i jezerskih voda

nazivaju se i vadozne podzemne vo

de. One koje nastaju kondenzacijom

vodene pare iz Zemljine unutrašnjo-

sti nazivaju se juvenilne podzemne vode, a one koje se nalaze u stijenama

od njihova nastanka nazivaju se ko-

natne vode. Arteška voda je pod zem

na voda pod tlakom. Voda ponire

kroz tlo sve do nepropusnog dijela

litosfere, gdje se zadržava u zoni tzv.

vode temeljnice, temeljne ili donje

vode. Gornja granica podzemne vode

naziva se vodno lice. (D. Đ., I. T.)

podzo l (eng l . podsol, podzol), vidi pepe-

ljuša . (D. Đ.)

pokazne vrste (lat. indicare — otkriti,

pokazati; engl. indicator species, njem.

Indikatorarten, Zeigearten), indikator-

ske vrste. Vrste T koje služe kao poka

zatelji stanja u određnom staništu t , zajednici t ili ekosustavu T. Biljni ili

životinjski organizam koji upućuje na

neki ekološki čimbenik T, primjerice ki

selost tla, vlažnost, nitrate, opskrbu

dušikom i si. ili druge ekološke para

metre, poput stupnja zagađenja T, trojije t ili stranih utjecaja. Pokazne

vrste imaju malu ekološku valenciju T s

obzirom na jedan ili više čimbenika okoliša i stoga upućuju na određene

uvjete koji vladaju u okolišu. Na pri

mjer, kopriva upućuje na visoku razi

nu fosfata u tlu na mjestu na kojem

raste. (D. Đ ., I. T.)

pokrovnost, kvantitativna oznaka u fi-

tocenološkim istraživanjima vegeta

cije na terenu (fitocenologija t ) . Za izražavanje pokrovno sti služi skala od 1

do 5. Oznaka 1 znači daje biljka vrlo

rijetka i da pokriva manje od 5 posto

površine, 2 da pokriva 5-2 5 posto po

vršine, 3 da pokriva 25 — 50 posto, 4








koje pripadaju istoj vrst i razl ikuju se

bro jem jed ink i , uzrastom, odn osom

spo lova, eko lošk im i f iz io lošk im

svojstvima, a ponekad i m orfo loš kim

osobinama. (I. T.)

populaci jska ekologi ja (lat. populus

— narod + ofkos — kuća, dom +

logos — riječ, govor; engl. population

ecology; njem. Popidationsokologie), de-

mekologija; grana ekologije t koja se ba

vi distribucijom i abundancijom T po

pulacija organizama, odnosima jedinki unutar poptdacije t, prema drugim

populacijama i s vanjskim čimbenici

ma okoliša. Proučava veličinu i gu

stoću populacija, dinamiku (natalitet,

mortalitet, imigracije, emigracije),

kolebanja brojnosti (oscilacije i fluktuacije), utjecaj intraspecijskih i inter-

specijskih odnosa i si. Važan dio po

pulacijske ekologije je populacijska genetika, koja proučava gene u pri

rodnim populacijama i među ostalim

bavi se promjenama frekvencije gena,

djelovanjem prirodne selekcije na ge

netske karakteristike i pojavom poli-

morfizama kod vrsta. (I. T.)

posebni rezervat, prema Zakonu o

zaštiti prirode (N. n. 30/94.) posebni rezervat je područje u kojem je po

sebno izražen jedan ili više neizmije

njenih sastojaka prirode, a osobitogje

znanstvenog značenja i namjene. Po

sebni rezervat može biti: botanički

(floristički, šumske vegetacije i dr.),

zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.),

geološki, hidrološki, rezervat u moru

i dr. U poseb nom rezervatu nisu dopuštene radnje koje bi mogle narušiti

svojstva zbog kojih je proglašen re

zervatom (branje i uništavanje bilja

ka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje

životinja, unošenje alohtonih vrsta,

melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog iskorištavanja i

slično). Posebnih rezervata u Hrvatskoj ima više: npr. botanički rezervati su Smerovišće (Samobor), Đurđevački

pijesci, Lun — divlja maslina (Pag), Zavižan -— Balinovac — Zavižanska kosa i drugi. Šumski rezervati su otok

Lokrum, šuma Dundo na Rabu, dije

lovi Medvednice, M otovunska šuma,

Japetić i drugi. Zo ološk i rezervati su

Kopački rit i Varški lug, ihtiološki su rijeka Jadro i Vrljika, ornitološki Krapje

đol, Jastrebarski lugovi, Crna mlaka,

Vransko jezero kraj Biograda i drugi,

a ihtiološko-omitološki rezervat je delta

Neretve. Geomoifološki rezervati su

Vražji prolaz i Zeleni vir kraj Skrada u G orskom kotaru, zg eomoi fo loško-h i-

drološki kanjon Cikole, Zrmanja od

Obrovca do ušća i Krčić (Knin). (I. T.)

potamal (grč. po tamos — rijeka; engl.

po tamal, njem. Potamal), ž ivotn i p ro

stor po tamona t . (I. T.)

potamon (grč. potam os ■— rijeka; engl. potamon, njem. Potamon), naziv za or

ganizme T koji nastanjuju dio rijeke u

kojemu je voda mirna, duboka, rela

tivno topla i teče sporo, a dno je pjeskovito-muljevito. U vodi se povremeno javlja nedostatak kisika. Taj se

životni prostor naziva po tamal t . Or

ganizmi potamona najčešće su euriter-

mni (podnose varijacije temperature)

ili toplo stenotermni (ne podnose temperaturna kolebanja) i ekonomični u

trošenju otopljenoga kisika. Prisutan

je plankton. Usp oredi ritron T. (I. T.)

potamoplankton (grč. po tamos — rije

ka + planktos — skitnica; engl. po ta

moplankton; njem. Potamoplankton),



POJMOVNIK 301

slatkovodni pla nkto n t koji se nalazi u

tekućicama. Dolazi samo u donjem

toku rijeka, u području ušća, u koje

mu je brzina vode mala, a u gornjem toku ga nema zbog snažne struje vode. Čine ga alge kremenjašice, neke

vrste trepetljikaša, kolnjaci,

cijanobakterije i drugi. (I. T.)

potrajno održivi razvoj, vid i trajno

održivi razvoj. (D. Đ.)

potrošači (engl. consutner organisms,

njem. Konsumenten), lieterotrofni organ i z m i tkoji se hrane živim ili mrtvim

organskim materijalom. Možemo ih

razlučiti u dvije bitne kategorije, ma-

krokonzumente (herbivore T, karnivo

re t , detrivore T) koji konzumiraju i

probavljaju cijele organizme ili dije

love organizma ili čestice organske

tvari. Nasuprot njima, razlikujemo,

mikrokonzumente (uglavnom bakterije i gljive) koji se hrane razgradnjom

kompleksne organske tvari i mrtve

protoplazme, pritom apsorbiraju je

dan d io produkata razgradnje, a drugi

otpuštaju kao anorganske i relativno

jednostavne organske čestice u okoliš .

U užem sm islu pojam se rabi samo

za makrokonzumente, a za mikro

konzumente uglavnom se upotrebljava pojam razlagači. Makrokonzu

men te zovem o još fagotrofima i bio-

fagima, dok mikrokonzumente nazi

vamo saprotrofima t i saprofagima T. (D.

Đ.)

površinske kopnene vode (engl. sur-

face ivater; njem. Oberflachemmsser),

većinu površinskih kopnenih voda či

ni led u leden im pokrovima i planin

skim ledenjacima, tj. voda u svom

krutom, smrznutom stanju. Prema

volumenu slijede stajaćice, a zatim te-

kućice T. U stajaćice se ubrajaju jezera,

bare, lokve i močvare, a u tekućice

potoci i rijeke. Sve one uključuju ra

zličita staništa T posebnih fizikalnokemijskih i bioloških svojstava u ko

jim a nalazimo različite biocenoze t .

Usporedi podzem ne vode t . (I. T.)

požar (engl. fi re ; njem. Feuer; Brand),

kao ekološki čimbenik požar se javlja

prirodno i redovito samo u nekim

ekosustavima (stepa, savana, tajga,

australske šume eukaliptusa), a u većini drugih ekosustava pretežno ga

izaziva čovjek i ima negativan učinak:

uništenje vegetacijskog pokrivača i ži

votnog prostora za mnogobrojne ži

votinjske vrste, uništenje organske

tvari (prije mineralizacije), izlaganje

tla eroziji vodom i vjetrom, promjene

u sastavu biljnih i životinjskih zajed

nica itd. Požari su stalna opasnost za

šume, pogotovu u primorskim krajevima i na otocima, gdje svake godine

izgori veća površina nego što se po- šumi. (I. T.)

PP, polipropilen. (D.Đ.)

prašina (engl. dust, njem. Staub), u zra

ku dispergirane, lebdeće, čvrste česti

ce manjih dimenzija (0,06 mm — < 5 |im), prirodnog ili umjetnog podrijetla, poput vulkanske prašine, pijeska,

sitnih m eteorskih čestica, dima i čestica antropogenog podrijetla koje

emitiraju različite industrije i promet.

Obično bivaju nošene na velike uda

ljenosti prije nego što se istalože. Ponekad prašina može imati štetan utje

caj na zdravlje ljudi i životinja zbog

moguće depozicije tj. sedimentacije u

dišnim organima, mutagenosti, f i -

brogenosti, kancerogenosti i alerge-

nosti. Adsorpcijom se na površini




prašine mogu akumulirati i teški me

tali i drugi toksikanti, što povećava

opasnost po zdravlje. Posebno su štetne sitne čestice teških metala koji

imaju toksični učinak, a ispuštaju ih neke industrije. U tlu, frakcija od 0,06 do 0,01 mm promjera. (I. T., D.

Đ.)

prašuma (engl. virgin forest; njem. Ur- wald), prirodna, netaknuta šuma koja

se sama obnavlja i koja nije bila pod

vrgnuta antropogenom utjecaju niti iskorištavanju. U užem sm islu naziv za tropske kišne šume. (I. T.)

Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš, objavl jen u N. n. 59/00., određuje

zahvate za koje je obvez na procjena

utjecaja na ok ol iš, sadržaj, rok i na čin

izrade s tudije o utjecaju na okol iš, na

č in donošenja ocjene i zakl jučka o na-mjeravanom zahvatu, nač in obavješ

ć ivanja javn os t i i od ređivanja roka i

nač ina sudje lovanja javno st i u o dlu

čivanju te prava i obveze sudionika u

po stu pk u. (I. T.)

prebome šume, šume čije su sastojine različite dobi. U takvim su šuma

ma stabla različite visine, debljine i

starosti po jed inici površine, a obnavljanje je prirodno. (I. T.)

pregnojavanje (engl. oveifertilizing, njem.

U berdiingung), proces prekomjerne

upotrebe g nojiva tj. povećan unos h ra

nj ivih tvari u okol iš, koj i uzrokuje po

pulaci jsku eksp lozi ju n ekih organizama

i ubrzanu eutrof ikaci ju ci je log ekosu

stava. (D. Đ.)

prijelazni humus, moder. Kombina

cija i prijelazni oblik između sirova i

zrelog humusa. Jedan dio je dobro razgrađen i izmiješan s mineralnim

dijelom tla, a samo tanji sloj je iznad

mineralnog dijela tla u kojem nisu ja sno odvojen e neg o su izmiješane

zone fermentacije i humifikacije or

ganske tvari (D. Đ.)

primarna energija (engl. primar}' ener- g)>; njem. Primdrenergie), ona energija koja je pohranjena u p rirodnim izvo

rima energije u njihovu prvobitnom obliku i uzeta iz prirode bez pretvor

be, npr. Sunčeva energija, kinetička

energija vjetra, kemijski potencijal fo silnih goriva t i drva, nuklearna ener

gija, hidroenergija, geotermalna ener

gija i dr. Usporedi sekundama energi ja f . (I. T.)

primarna produkcija, vidi primarna proizvodnja. (D. Đ.)

primarna proizvodnja (engl. primarj production, primatj productivity, njem.

Primdproduktion), primarna produkci

ja. Proces proizvodnje biomase t proizvođača T {producenata T), izražen kao

primarna produktivnost, odnosno

stopa kojom fotosintetski t i kemosintet- ski T autotrofni t organizmi t proizvo

de organsku tvar T na najnižim razina

ma trofije t. Usp. bruto proizvodnja T, neto proizvodnja t, prizvođači t, produ centi f . (D. Đ.)

primarna sukcesija (engl. primaij succession, njem. primare Sukzession) sukcesija t koja se događa na pedo

loškoj podlozi (supstratu) bez pret

hodno prisutnog vegetacijskog pokrova f i sa m inimalnom ili gotovo ni

kakvom količinom organskih tvari u supstratu ili općenito ponovni nasta

nak zajednica na »mrtvom« području (primjerice ponovna izgradnja kora- ljnog grebena nakon uništenja uraga



POJMOVNIK 303

nom). Nastaje najčešće nakon geo-

loško-klimatskih događaja (pomica

nje ledenjaka), katastrofičnih geološ

kih događaja (erupcije vulkana, prim jerice M ount St. H elens, Krakatau i

si.), klimatskih događaja (npr. uraga

ni) i geološko-bioloških pojava (npr.

izdizanje atola u otoke i si.) procesa

pri kojima nastaju nove površine ra

spoložive za kolonizaciju pionirskih

vrsta T. Te vrste u određenom razdoblju svojim biološkim djelovanjem

stvore uvjete koji pogoduju pridola- sku novih organizama i vrsta koji koloniziraju prostor nakon pionirskih

vrsta, čime ulaze u proces sekundarne

sukcesije T. (D. Đ.)

primarni konzumenti (engl. p rim a ij

consumer, njem. Konsument I. Ord-

nung), pojam označava položaj dotič

nog ko nzu m entsk og organizma u razinama trojije T, odnosno u hranidbe

nom lancu T. Primarni konzum ent na

lazi se na razini sekundarne produkcije

f . O n konzum ira kao hranu organiz

me s razine prim am e produkcije f , naj

češće zelene biljke. Dakle, primarni

konzument je herbivor t koji se nalazi

iza prim arnog producenta T i ispred se

kundarnog konzumenta t . (D. Đ.)

priroda (engl. nature', njem. N atu r), či

tav svemir, sveukupni materijalni svi

jet, neživi i živi, zakonitosti koje u

njemu vladaju i sile koje u njemu dje

luju. U sm islu Zakona o zaštiti priro

de (N. n. 30/94.) prirodom se smatra

značajan dio okoliša kojemu R epubli

ka Hrvatska osigurava zaštitu na principima najbolje svjetske prakse. Poje

dini dijelovi prirode imaju osobitu

zaštitu RH ( zaštićeni dijelovi prirode t ) . (I. T.)

Priroda, v id i ekološki časopisi u R H t .

prirodna vegetaci ja, primarna vege

tacija. Čovjekovim utjecajem nepromijenjen i netaknut, prirodno nastao

vegetacijski pokrivač. Vidi vegetacija.

(D. Đ.)

prirodni uvjet i (engl. natura l conditions;

njem. Natt irzu stande), uvjeti kakvi

vladaju na prirodnom staništu, bez

utjecaja čovjeka, tj. nije ih modifici

rao čovjek. Postoji i drugo gledište, prema kojemu pojam pr irodni uvjeti ne

isključuje čovjeka i posljedice njegova

djelovanja jer je čovjek također dio

prirode. (I. T.)

probioza (lat. pro — za + bios — život;

engl. probiosis\ njem. Probiose), isto što

i komenzalizam 1". U drukčijem sm i

slu termin se rabi u prehrambenoj mikrobiologiji, gdje probioza označuje stabiliziranje čovjekove crijevne

mikroflore, a probiotici su mikroorganizmi koji ju poboljšavaju. Probio

tici poput Lactobacillus acidophilus,

L. rhamnosus, Bifidobacterium bifi-

dum nalaze se u različitim mliječnim

prerađevinama. (I. T.)

procjena utjecaja na okoliš,postupak ocjenjivanja prihvatljivosti

nekog zahvata (trajnog ili privreme

nog djelovanja čovjeka) s obzirom na

okoliš i određivanje potrebnih mjera

zaštite okoliša koje se provode u ok

viru pripreme namjeravanog zahvata,

odnosno prije izdavanja lokacijske

dozvole ili drugog odobrenja za zah

vat. Stručna podloga za procjenu ut jecaja na ok oliš je studija o utjecaju na

okoliš kojom se ocjenjuje prihvatlji

vost zahvata za okoliš. Procjenom ut

jecaja na okoliš sagledava se mogući




nepovoljan utjecaj namjeravanog za

hvata na tlo, vodu, more, zrak, šume, klimu, zdravlje ljudi, biljni i životi

njski svijet, krajolik, prostorne i kulturne vrijednosti te njihove među

sobne odnose. Vidi Pravilnik o procjeni

utjecaja na okoliš 1\ (I. T.)

pročišćavanje otpadnih voda, v id i

zbr injavan je otpa dnih voda. (D. Đ.)

producenti, vidi proizvođači. (D. Đ.)

profil tla (engl. soil profile), vertikalni presjek tla od površine do matične podloge, odnosno, dvodimenzional- na slika soluma na kojem se mogu

naći i dešifrirati unutarnja morfološ

ka svojstva pojedinih slojeva (horizo

nata) u stupcu tla. Profil tla je slika

raščlanjenosti na pojedine horizonte tla. Profil tla koristi se također za uzi

manje uzoraka za pojedine laboratorijske analize (fizikalne kemijske, bio

loške). (D. Đ.)

profundal (lat. pro fundus — dubok; engl. pro funda l zone\ njem. Profundal),

dio bentala t ’ ili zone dna u jezerima.

Obuhvaća područje ispod 180 m du

bine, a nalazi se samo u jezerima koja

su dovoljno duboka. U plićim jezer ima ga nema. To je neosvijetljeno p o

dručje u kojem nema biljaka, brojne su bakterije, a od životinja dolaze ra- kušci, maločetinaši i puževi koji se hrane organskom tvari što tone iz pli

ćih slojeva. Sedim ent je fini mulj.

Temperatura u profundalu je stalna i ne mijenja se, a tlak vode je visok.

Uslijed razgradnje organske tvari, malo je kisika i puno ugljikova diok

sida. Zbog uvjeta koji su slični uvje

tima u podzemnim vodama, u pro

fundalu se nalaze i neke životinje ka

rakteristične za podzemne ekosusta

ve. Vidi prostorna raščlamba jezera T. (I.

T.)

Program pros to rnog uređen ja RH

donesen je u sastavu Odluke o donoše

nju programa prostornog uređenja Re

publike Hrvatske (N. n. 50/99.). Pro

gramom su određeni osnovni ciljevi i

usmjerenja prostornog razvoja T, stanov

ništva i naselja, infrastrukturni i vod no -

gospodarski sustavi, gospodarske dje

latnosti u prostoru, zaštita posebnih vrijednosti prostora i okoliša, te osnove

i smjernice za uređenje prostora. Stra

tegije, osnove, programi i drugi planski

dokumenti, čija je obveza donošenja

propisana zakonima i drugim propisi

ma, moraju biti usklađeni s Progra

mom prostornog uređenja. (I. T.)

progresivna sukcesija, vidi sukcesi ja. (D. Đ.)

proizvodnja biomase (engl. biomass

production, njem. Stoffproduktion), pro

ces unutar ekosustava t pri kojem se u

određenom razdoblju proizvede

ukupna masa organske tvari f . Proces

pri kojem se hrana i energija t koje

kolaju ekosustavom t zadrže i inkorpo

riraju u organizme t koji žive u ekosu

stavu T . Usp. Primarna proizvodnja T ,

sekundarna proizvodnja t, bruto proiz

vodnja T, neto proizvodnja T. (D. Đ.)

proizvođači (engl. producer, producer or

ganisms, njem. Produzenten), organiz

m i t unutar ekosustava t koji posjedu ju sposobnost proizvodnje hrane i

povećanje vlastite biomase t. Razliku

je m o pr im arn e T i sekundarne proiz

vođače f . (D. Đ.)



POJMOVNIK 305

prokapnik, biološki filtar, sp remnik ispunjen čvrstim tijelima (kamen, tro-ska, plastični komadi i si.) na koje je

naseljen biofilm. (D. Đ.)

propisi važni za zaštitu okoliša u

RH, važniji zakoni i propisi kojima se

regulira zaštita prirode i okoliša u RH

su: Zakon o zaštiti prirode f , Zakon o zaštiti okoliša T, Zakon o zaštiti zraka t ,

Zakon o lovu T, Zakon o slatkovodnom ribarstvu T, Zakon o morskom ribar

stvu T, Zakon o šumama t , Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš T, Zakon o

šumskom sjemenu i šumskim sadni

cama, Zakon o vodama t , Pomorski

zakonik, Zakon o poljoprivrednom zemljištu t , Zakon o zaštiti bilja T, Zakon

0 eko loškoj proizvodnji poljoprivred

nih i prehrambenih proizvoda, Za

kon o sjemenu, sadnom materijalu i

priznavanju sorti poljoprivrednog bi

lja, Zakon o zaštiti sorti poljoprivred

nog bilja, Zakon o vinu, Zakon o sto čarstvu t , Zakon o dobrobiti životinja,

Zakon o otocima t i drugi. (I. T.)

prostorna raščlamba jezera, u je

zerima se nalazi nekoliko različitih

staništa za koja su vezane jezerske ži

votne zajednice ili biocenoze T. Jezer

ska staništa grupirana su u dvije glav

ne kategorije: zonu dna jezera ili bental t i zonu slobodne vode ili pelagi jal t. Bental se prema dubini dijeli na

litoral t , sublitoral f i profundal T, koji

imaju različita obilježja i naseljeni su

životnim zajednicama koje jednim

imen om nazivamo bentos t, a u pelagijalu se razlikuje eufotička i afotička zo

na T. Pelagijal naseljavaju planktonski

1 nektonski organizmi (plankton 1",

nekton t). (I. T.)

prostorna raščlamba mora i ocea

na, sva mora i oceani pokazuju zajed

ničke osnovne topografske osobine.

Od linije obale uokolo kontinenata i otoka do dubine od oko 200 m pro

teže se kontinentalna podina ili šelf (engl. Continental shelf). Širina te po-

dine može biti različita: na zapadnoj

obali Južne Amerike ona gotovo i ne

postoji jer se m orsko dno naglo spuš

ta do velikih dubina, a u području

sjeverno od Sibira proteže se 800 km

u Arktički ocean. Većinom su kontinentalne podine relativno blage i po

lako se spuštaju do dubine od 200

metara. Na toj dubini nagib postaje

strmiji — to je početak kontinentalnog slaza koji se proteže od 200 do 3000

metara dubine. Kontinentalni slaz za

pravo povezuje kontinentalnu masu i

pravo oceansko dno. Nagib slaza

običn o je 1 — 15 posto, ali mož e biti

i vrlo strm i može se naglo spuštati do

dubina od 3000 do 4 000 metara. Naj

veći dio oceanskog dna zauzima abi- salna ravnica, smještena na dubini iz

međ u 30 00 i 6000 metara. Nju ispre

sijecaju jarci, kotline i brazde dubina

većih od 6000 metara. Najdublja je

Challenger kotlina u Marijanskom jarku koja doseže dubinu od 11.022

metara. Abisalnu ravnicu također

presijecaju i brojni hrptovi, poput

Srednjoatlantskoga hrpta i drugih ko

ji tvore podmorske planinske lance.

Životna područja mora i oceana gru

pirana su u dvije osnovne kategorije:

to su morsko dno i morska voda. Pe

lagijal t je naziv za životni prostor slobodne morske vode. Pelagičko po

dručje može se podijeliti na neritičku provinciju T, koja obuhvaća vod e iznad

kontinentalne podine, i oceansku pro-




vinciju f , koju čine otvorene, pučin-

ske vode iza granice kontinentalne

podine. Te dvije provincije razlikuju

se po svojim fizičko-kem ijskim i bio

loškim obilježjima. Gornji sloj neri-

tičkih i oceanskih voda, u kojem traje

proces fotosinteze, naziva se epipela- gičkom zonom i podudara se otprilike s

euforičkom zonom T. Ispod nje, od 200

do 1000 m dubine, proteže se mezo- pelagička zona, a od 1000 m do 4000

m dubine nalazi se batipelagička zona. Najdublji dijelovi oceanskih voda, is

pod 4000 m dubine, čine abisopela- gička zonu. Za precizniju raspodjelu

pelagičkog područja vidi pelagijal T.

Životni je prostor dna bental T, a za

jednic e organizama koje u njem u žive

čine bentos T. Budući da razvoj ben~

toskih životnih zajednica ponajviše

ovisi o dubini, bental se u vertikalnom smjeru može podijeliti na neko

liko stepenica ili etaža. Područje do

200 m dubine, do kojeg dopire svje

tlo, naziva se litoral T ili fital. Čine ga

redom četiri stepenice: supralitoral T,

međiolitoral t , infralitoral t i cirkalitoral T. Područje litorala podudara se s

kontinentalnom podinom . Iza 200 m dubine slijedi dubokomorsko područje ili

afital, koje se nadovezuje na najdonju

stepenicu litorala i seže do najvećih

oceanskih dubina, a čine ga tri stepe

nice: batijal t, koji odgovara konti

nentalnom slažu, abisal t koji se po

klapa s abisalnom ravnicom i liadal T,

životni prostor dubokomorskih ko

tlina i jaraka. U afital svjetlo ne dopire pa nema ni biljaka, a jedina osvjet-

ljenost koja se m ože javiti jest biolu-

miniscencija dubokomorskih organi

zama. (I. T.)

proteom, svi proteini koje stvara od

ređeni genom. Svi proteini kodirani

je dnim gen om om . Vidi genomika t .

(D.Đ.)

proteom ika, istraživanje svih proteina

koje kodira neki genom. Vidi genomi ka t . (D. Đ.)

protok energije (engl. energy flow, njem. Energiekreislauf Energicjlufl), u

svemiru (univerzumu) postoji odre

đena stalna količina energije. Ona se ne gubi, nego prelazi iz jednog oblika

u drugi. Unutar svemira energija protječe iz jednog sustava u drugi,

dosežući do svih integracijskih razi

na, primjerice iz ekosustava T u organi zam t pa sve do pojedine stanice i dalje do subcelularnih sustava. Svaki

sustav postaje sve nestabilniji i neu-

ređeniji (teži entropiji T) ako ne dobiva dovoljne količine energije. Kruženje tvari T odraz je stalnog protoka ener

gije u ekosustavu T. Samo se 1 posto Sunčeve energije stvarno trans

formira u kemijsku energiju na razini

primarnih proizvođača t. Jedan dio

energije utroše primarni proizvođači T

u vlastitim metaboličkim procesima,

a drugim se dijelom koriste biljojedi T

i drugi heterotrofni organizmi t . Na sva

koj razini hranidbenog lanca t troši se

dio energije ta dio se prenosi slijede

ćem članu u nizu (oko 10 posto). M a

li dio energije na svakom stupnju od

lazi iz sustava u obliku topline. Usp.

energetska bilanca T. (D. Đ.)

prozirnost (engl. clarity; njem. Sichttie- fe), fizičko svojstvo vode koje ovisi o

nekoliko uvjeta: osvjetljenosti na površini vode; upijanju i raspršivanju

svjetlosti kroz vodu; količini organ



POJMOVNIK 307

skih i anorganskih čestica u suspenzi

ji; i o količini planktonskih organiza

ma. Prozirnost se mjeri Secchijevim

diskom, b ijelom ploh om promjera 30 cm, koja se spušta u vodu užetom na

kojem su označene dubine. Dubina na kojoj se disk gubi iz vida označuje prozirnost vode. Prodor Sunčevih

zraka u vodu ovisi o njihovoj valnoj duljini. Voda je vrlo prozirna za zrake

ljubičastog i plavog dijela spektra, nešto manje za zeleni i žuti dio, a za

crveni dio spektra slabo je prozirna. Apsorpcija (upijanje) svjetlosnih zra

ka u vod i je velika tako da u m oru, na dubini od 100 m, preostaje samo oko 0,5 posto površinske svjetlosti. Topla i slanija mora u pravilu imaju veću prozirnost nego hladna mora jer su

siromašnija planktonom f . Vode neri- tičke provincije I , zbog velike količine

čestica u suspenziji, imaju manju prozirnost od voda oceanske provinci

je T. Najveća prozirnost od 66,5 m izmjerena je u Sargaškom moru u Atlantiku. Jadransko more također

ima veliku prozirnost (56 m). (I. T.)

PS, po listirol. (D.Đ .)

pseudoglej (engl. pseudogley), g usto vr

lo kompaktno tlo koje se odlikuje po

stojanjem nepropusnog poobavljan- skog dijela, na kojem se nalazi stagni

raj uća, zaustavna uglavnom oborin -

ska voda, a podvrgnuto je sezonskom natapanju i potpunom isušivanju.

Pripada grupi hidromorfnih tala. U nas ga nalazimo u zapadnoj Slavoniji,

Lici, na Kordunu, i nekim dijelovima Gorskoga kotara. Prirodna vegetacija

na ovom tipu tla je hrastovo-grabova

šuma, koja je danas podosta uništena

a zamjenjuju je oranice, šikare i paš

njaci. Ta su tla uglavnom slabije plodnosti zbog neuređenog vodno- zračnog režima i manje biološke ak

tivnosti s plitkom rizosferom. Hu

musa ima malo i nalazi se uglavnom pri površini, pod prirodnom vegeta

cijom. (D. Đ .)

ptengota (lat. Pteijgota, engl. pteijgote, njem. Ptengota), pojam se koristi za

sve pripadnike veće skupine o d dvaju podrazreda kukaca, koji imaju krila i/ili su se biogenetski razvili od pre

daka koji su imali krila. Suprotno ap- terigota (lat. Apterygota). (D.Đ .)

PUR, poliuretan. (D. Đ .)

PVO, polivinilklorid. (D.Đ .)



Querco-carpin@tum illyricum (Epi-

medio-Garpinetum betuli), ilirska

šum a hrasta kitnjaka i običnoga graba.

To je klimazonalna zajednica nižega

kontinentalnog područja Hrvatske

koja zauzima značajne šumske povr

šine usprkos stoljetnom krčenju. Ima

vrlo bogat florni sastav, a uz hrast kit- njak najznačajnije su vrste obični

grab, trešnja, gorski javor, klen, bukva, glog, ruža, kozlokrvina itd. (I. T.)

Querco«Carpinetum orientalis,

mješovite šume medunca i bijeloga

graba, koje nalazimo u Istri, na prio

balnom pojasu sjevernoga Hrvatskog

primorja, na otocima Krku i Cresu, duž Podvelebitskoga kanala i u sje

vernom dijelu Ravnih kotara. U flor-

nom sastavu ističu se hrast medunac, makljen, crni jasen, bijeli grab, tetivi-

ka, veprina, šparoga, ciklama i druge

vrste. (I. T.)



radijacija S u n ca (engl. solar radiation-, njem. Sonnenstrahlung), zračenje Sun

ca koje dopire do Zemlje. Definira se

kao gustoća toka dozračene energije,

a iskazuje se jedinicama za energiju

na površini u određenom vremenu

(W m-2 il ij m~2min_1). Na putu kroz

atmosferu T Sunčeva radijacija doživ

ljava promjene: energija zračenja se

raspršuje i upija. Raspršivanje se do

gađa na molekulama plinova i česti

cama koje lebde u zraku, osobito u

donjim slojevima atmosfere, uslijed

čega možemo razlikovati Sunčevo

ozračenje prema smjeru iz kojeg je

došlo. Ako ono dolazi iz smjera Sun

ca, naziva se izravnim ili direktnim oz- račetijem, a ako dolazi sa svih strana

neba govori se o raspršenom ili đifuz- nom ozračenju. Važnost je raspršenog

ozračenja u tome što ono danju daje

prirodnu svjetlost na mjestima koja

nisu izravno obasjana Suncem. Od

vidljivog dijela spektra najjače se ras

pršuje plava i ljubičasta svjetlost, zbog

čega nam nebeski svod izgleda plav. Osim što se raspršuje, energija zrače

nja se dijelom odbija od čestica u at

mosferi, osobito od kapljica i ledenih

čestica oblaka i magle, te od površine

tla. Takvo odbijeno ili reflektirano zrače nje znatno pojačava neizravnu osvijet

ljenost. U atmosferi također dolazi

do upijanja ili apsorpcije Sunčeva zrače

nja. Samo jedan dio cjelokupnog

Sunčeva zračenja dopire do Zemljine

površine jer ve lik dio u atm osferi ap

sorbiraju plinovi. Kratkovalno zračenje (ultraljubičasto i dio vidljivog spek

tra) upijaju ozon T i kisik t , a dugovalno (infracrveno) vodena para i ugljikov

dioksid. Prema tome, Sunčeva ener

gija koja dopire do tla mnogo je ma

nja od one na ulasku u atmosferu

zbog pojave raspršivanja i apsorpcije. Samo 47 posto radijacije Sunca u pro

sjeku stiže do površine Zemlje, od čega izm eđu 40 i 45 posto čini vidljiva

svjetlost (380 — 720 n m). (I. T.)

radioak tivni ot p ad (engl. atom ivaste, radioactive ivaste, nuclear ivaste, njem.

Atommiill, Atomkraftiverk Abfall, radio- aktiver Abfall, Kernkraftiverk Abfall, Ker- nmiill), atomski otpad, nuklearni ot

pad. Sve tvari u krutom, tekućem ili

plinovitom stanju koje su radioaktiv

ne, a zaostaju kao nusproizvod u nu

klearnim reaktorima, iskopavanjem

radioaktivnih ruda i u nekim indu




strijama te kao otpad u zdravstvu iznanstvenim istraživanjima koji nijemoguće ponovn o koristiti. (D. Đ ., I. T.)

radioaktivno zračenje (engl. radioactive radiation, njem. radioaktive Sthra- lung), zračenje nastalo kao posljedica

spontanog raspada nestabilnih jezga

ra. Sastoji se od elementarnih čestica

(alfa-zrake i/ili beta-zrake) ili elektromagnetskih valova malih valnih

duljina (gama-zrake). (D. Đ .)

radiobiologija (lat. radiare ■— sjati, isi- javati, zračit i + grč. bios — život +logos — riječ, govor; engl. mdiobiology\ njem. Radiobiologie) grana biologijekoja proučava djelovanje zračenja naživa bića. (1. T.)

rak (engl. cancer, njem. Krebs), maligni

tumor, karcinom, kancer, zloćudni tumor, zloćudna neoplazma. Patološ

ka novonastala tvorevina u tijelu, koja

nastaje nekontroliranim rastom, raz

množavanjem i metastaziranjem (ko

lonizacijom novih područja) nenor

malno promijenjenih (transformira

nih), stanica. (D. Đ .)

ranker, humusno silikatno tlo. Ranker

je tip tla h um usn o-a kumulativne kla

se, koji se razvija na silikatnim stijenama, a karakter hum usn og ho rizon

ta i cijelog profila ovisi uglavnom o

razlikama između bazičnih silikata,

kiselih silikatnih stijena i kvarcnih

stijena. Tla kao i matični supstrati ne-

karbonatna su, a ovisno o sastavu

supstrata i nadmorskoj visini mogu

biti neutralna, umjereno kisela i ek

strem no kisela. U nas te se stijene javljaju nešto malo u brdskim i pla

ninskim dijelovima Hrvatske (Papuk,

Moslavačka gora, Zagrebačka gora, u

Lici i Gorskom kotaru), uglavnom

kao šumska tla. Ti su supstrati lokali

zirani pretežno u brdskim i planin

skim područjima, sa hladnijom kli

mom, vrlo velikih količina oborina, s reljefom koji pogoduje eroziji. U H r

vatskoj je do danas nađeno samo oko

2.200 hektara. (D. Đ .)

rast svjetskog stanovništva (engl.

ii>orldpopulation overgroivth, ivorld population explosion, njem. Weltpopulation- vergrojlening), prema izvještaju U N -

FPA (1997.), zbog eksponencijalnog rasta populacije procjenjuje se da se

svjetsko stanovništvo poveća za oko

240.000 jedinki na dan, a godišnje za

oko 80 milijuna jedinki. Godine

1999. svjetska populacija dosegla je

broj od 6 milijardi ljudi. Procjenjuje

se da bi 2050. godine populacija do

segla devet do deset milijardi ljudi.

Najveći je prirast stanovništva u siromašnim zemljama (Azije i Afrike).

Gladuje oko 840 milijuna ljudi, a od

gladi umire 40 milijuna. Povećava se

broj urbanog stanovništva (godišnje

40 milijuna ljudi seli u gradove), a

smanjuje se broj ruralnog stanovniš

tva. Procjenjuje se da će 2050. godine

5 milijardi ljudi živjeti u gradovima

(60% svjetskog stanovništva). Prirodni resursi troše se brže nego što se

obnavljaju, 20 posto stanovništva s

najvišim dohotcima konzumira 86

posto potrošene robe, a 20 posto naj

siromašnijih samo 1,3 posto. Prvi tro

še za prehranu 45% ukupno proizve

denih proteinskih proizvoda^ drugi

4%, prvi učestvuju s 53% ukupne

emisije CO 2, drugi 3%. Prosječna duljina života raste zahvaljujući na

pretku znanosti, procjenjuje se da će

se do 2050. godine udvostručiti broj

ljudi starijih od 65 godina. U bogatim



POJMOVNIK 311

zemljama predviđaju se zbog smanje

nog nataliteta i sve dužeg životnog

vijeka poteškoće u financiranju miro

vinskih fondova i zbog toga se predviđa mogući pad životnog standarda.

(D.Đ .)

raščlamba tekućica po važnijim rib

ljim vrstama, na osnovi faune riba,

koje prate uzdužne promjene ekološ

kih čimbenika u tekućicama (tempe

ratura vode, brzina toka, količina

otopljenoga kisika) moguće je razlikovati pet uzdužnih zona tekućice.

Zone su dobile naziv prema karakte

rističnoj vrsti riba, no osim te vrste u

njima ima i m nogo drugih vrsta koji

ma odgovaraju ekološki uvjeti u po

jedinoj zoni. Prva po redu počevši od

izvorišta je zona pastrve koja obuhvaća

brdske potoke s jakom strujom vode

(2 m/s) i kamenitim dnom. Temperatura vode je niska, a godišnja tem

peraturna kolebanja mala. Kretanje

vode je turbulentno, dubina mala,

mnogo je otopljenog kisika, a osvjet-

ljenost je velika. U toj zon i su stenotermni organizmi (ne podnose promjene temperature) s prilagodbama na

brzu struju vode. Karakteristična vrs

ta ribe je pastrva, a uz nju su uobičajene peš i podust. Glavnu masu po

točne faune čine stanovnici dna: vir-

njaci, puž riječna zdjelica, ličinke ku

kaca tulara, vodencvjetova, obalčara i

drugi. Slijedi zona Upijena u kojoj je

voda još uvijek brza, ali je njezina

temperatura veća. To je prijelazna zo

na između potoka i rijeke u kojoj uz

lipljena dolaze zlatni pijor, pastrva, balavi peš i vrste iz nizvodne zone,

kao što su klen i mrena. Sljedeća po

redu je zona mrene koja odgovara gor

njem toku rijeke. Brzina vode je oko

1 m/s, dno je šljunkovito, a mutnoća

vode povećana. Osim mrene, ovdje

dolaze smuđ, klen, podust, uklija i

neke vrste iz uzvodne i nizvodne zone. U zoni deverike brzina vode je ma

nja od 1 m/s, dno je pjeskovito-mu-

ljevito i povremeno se može javiti

manjak kisika. Zona se podudara sa

srednjim i donjim tokom rijeke, a ri

be koje žive u toj zoni relativno su

slabi plivači. U z deveriku, to su šaran,

štuka, grgeč, crvenperka, linjak, som

i druge. Posljednja po redu je zona bočatih voda ili zona plosnatica. To je

područje ušća rijeke u more u koje

mu su velika variranja temperature i

slanosti. Tipične vrste riba su jegulja,

lubin, cipal, list i druge eurihaline vrste

(podnose kolebanja slanosti). Treba

imati na umu da granice između tih

zona nisu oštro razlučene, već je pri

je laz postupan. (I. T.)

raticiđi, (engl. raticides, njem. Ratizide), otrovne tvari namijenjene suzbijanju

populacija štakora. (D. Đ .)

raziagači (engl. decomposer, njem. De- struenten, Zerkleiner, Redazenten, Zer- setzer, Mineralisierer), organizmi t koji

usitnjuju i mineraliziraju mrtvu or

gansku tvar. Skupina saprofagnih or

ganizama, najčešće heterotrofne t bak

terije i gljive čiji su izvor hrane i ener

gije organske tvari. Oni razlažu i mi

neraliziraju organsku tvar do anor

ganskih spojeva, vode i ugljikovog

dioksida. Vrlo su važni članovi biocenoze t, jer ponovno omogućuju izla

zak apsorbiranih tvari iz sustava trojije t , kao i vraćanje tvari u oblik kojeg

primarni producenti T mogu ponovo

koristiti kao svoje građevne elemente.

Kažemo da osiguravaju reciklažu bio-




genih elemenata u biogeokemijskitn ci klusima t. Sinonim mikrokonzumen-

ti (potrošači t). (D. Đ .)

reakcija tla, vidi kemijska svojstva tla.(D. Đ .)

REC, Regional Environmental Center for Central and Eastern Europe.

recikliranje (engl. recycling, njem. Re- zyk1ierimg, Recycling), oporaba: 1. U

biogeokem ijskom ciklusu odnosn okruženju tvari: ponovno vraćanje razgrađenih, remineraliziranih tvari(sumpor, fosfor, kalij, kalcij itd.) uhranidben e lance. 2. U zaštiti okoliša: ponovna upotreba otpadnih tvari kaosirovine u proizvodnji (stari papir,staklo, plastika, metali, organskakomponenta kućnog otpada za kom-

postiran je itd.). (D.Đ .)

reducenti, vidi razlagači. (D. Đ.)

regresivna sukcesija, vidi retrogresija. (D. Đ .)

reintrodukcija (lat. re. — ponovno, iz-nova + introducere — uvesti, uvoditi;engl. reintroduction; njem. Wiederein-

burgerung), ponovno unošenje biljnihi životinjskih vrsta u prirodu na po-dručja iz kojih su nestale. (I. T.)

relikti (lat. relictum — ostatak; engl. re- lict; njem. Relikt), biljne i životinjske vrste koje su u geološkoj prošlosti

Zemlje bile široko rasprostranjene, a održale su se do danas, premda u da

našnje vrijeme najčešće imaju ograničen areal f rasprostranjenosti. O vi

sno o periodu iz kojeg su zaostali, go

vori se o paleozojskim, tercijarnim i

glacijalnim reliktima. (I. T.)

reljef (engl. relief, njem. Relief), naziv za skup svih oblika na Zemljinoj povr

šini i za sva svojstva površine Zem

ljine kore nastale endogenom i egzo- geno m dinamikom. Proučava ga geomorfologija. Pojam ujedinjuje samo

prirodne fizikalne osobine krajolika, za razliku od topografije koja uklju

čuje i one osobine nastale ljudskom

djelatnošću. (D.Đ .)

reokreni izvor (grč. rheos — što teče +

krene — izvor; engl. rheocrene spring; njem. Rheokrenen, Sturzquelle), tip iz-vora u kojem voda odmah po izlaskuiz stijene ili tla počinje teći i formira

potok. (I. T.)

respiracija (lat. respimtio — disanje;

engl. respiration, njem. Atrnung) disa

nje, fiziološki proces, u kojem orga

nizam , tkivo ili stanica apsorbira m o

lekularni kisik (O 2), a izlučuje ug-

ljikov-dioksid (CO 2). Respiracija je sastavni dio izmjene tvari (metabo

lizma). U citoplazmi (stanično disa

nje) se obavlja oksidacija i tako se

oslobađa energija koja je potrebna za životne funkcije organizma: u proce

su disanja kisik prodire u stanice tije

la. Kopnene životinje troše kisik iz zraka, a vode ne kisik koji je otopljen u vodi (usp. ograničavajući stanišni fak

tori T). Jednostanične i neke višesta-

nične životinje (virnjaci, mješčićnice i dr.) nemaju posebn ih dišn ih organa, nego dišu čitavim tijelom ili jed nim

njegovim dijelom, druge pak imaju

zasebne organe za vanjsko disanje (pluća, traheje). (D.Đ .)

resursi (engl. resources, njem. Ressour- cen), 1. prirodna bogatstva nekog po

dručja (tvari i energija), raspoloživa za

gospodarsko iskorištavanje (kao siro






morske životinje, lovi se u gotovosvim dijelovima svijeta. FAO (Foodand Agriculture Organisation of theUnited Nations) navodi da u svijetudjeluje oko 30 milijuna ribara s flo-tom od 3,5 milijuna brodica. Premaizvještaju te organizacije za 2000. go-dinu, procjenjuje se daje u 1999. go-dini ulovljeno oko 92 milijuna tonaribe, od čega 91 posto čini ulov mor-ske ribe, a ostatak slatkovodna riba.

Osim toga, još je 33 milijuna tonauzgojeno u akvakulturi t. Tradicio-nalna svjetska ribolovna područja ne-

prestance se intenz ivno eksploatiraju,što je dovelo do prelova mnogih vrstaribe i poremetilo hranidbene mreže T istrukturu i dinamiku populacija t ribate uzrokovalo poremećaje u biološkojravnoteži mnogih područja. (I. T.)

ribonukleinska kiselina, vidi R N A

t .

Rimski k lub (engl., njem. Club of Ro

me,), godine 1968. u Rimuje oko 100eminentnih stručnjaka iz 30 zemaljautemeljilo neprofitnu organizacijukojoj je osnovna zadaća znanstvena,

interdisciplinarna, neideološka, holi-stička, globalna, dugoročna elabora-cija mogućih različitih scenarija (mo-dela) o budućnosti planeta Zemlje sobzirom na svjetsku problematikuzaštite okoliša, rasta stanovništva, po-litičke, socijalne, ekonomske, tehno-loške i kulturalne probleme, sa mo-gućim alternativama. (D. Đ.)

r i t ra l (grč. rheos — što teče; engl. rhi- thrai, njem. Rhitral), životni prostorritrona 1\ (I. T.)

r i t ron (grč. rheos — što teče; engl. ri- thron, rhithroir, njem. Rhilron), naziv za

organizme t koji nastanjuju dio rijekeu kojem je tok vode brz i turbulentan,dno sastavljeno od stijena, kamenja ivalutica, temperatura vode relativnoniska, a koncentracija otopljenoga ki-sika uvijek visoka. Fauna t je hladnostenotermna (ne podnosi temperaturnakolebanja) i bez planktona T je. Tajživotni prostor, koji se zove ritral, posvojim osobinama odgovara zoni pa-strve (vidi rašđamba tekućica T). Vidi

potamon t . (I. T.)

rizosfera, vidi biološka svojstva tla. (D.

Đ.)

RNA (engl. ribonucleic acid ; njem. Ribo- nukleinsaure), R N K — ribonukleinskakiselina. Polimer sastavljen od jednoglanca nukleotida, povezanih kovalentnim vezama, za razliku od D N A tkoja je dvolančana molekula. Svakinukleotid u molekuli RNA sadržavamolekulu šećera riboze, fosfatni anion i jedn u od četiri dušične baze: adenin, guanin, citozin ili uracil (uspore-di s D N A T). Molekule RNA nastaju

procesom prepisivanja (transkripcije)s molekule DNA, a uključene su u

sintezu bjelančevina u procesu koji senaziva prevođenjem (translacijom)nasljedne upute. U nekih virusaRNA je ujedno i nasljedna tvar. (I. T.)

RNK, vidi R N A f .

rodenticidi (engl. rodenticide, njem. Ro- dentizid), sredstva za suzbijanje popu-lacija glodavaca (miševa, štakora, voluharica, tekunica i si.). Prema cilj-nom su djelovanju neurotoksini, antikoagulansi i/ili inhibitori enzimskihreakcija. Akutni rodenticidi, primje-rice cinkovfosfid, talij—sulfid, arsen,strihnin, kalcijcijanid i natrijfluo



POJMOVNIK 315

roacetat, brzog su djelovanja i najčeš-će se primjenjuju jednokratno. Rodenticidi s kroničnim djelovanjemnajčešće su antikoagulansi, primjericederivati kumarina. Većina rodenticida

primjenjuje se uz pomoć mamca,meke tj. atraktanta. Kao rodenticidiupotrebljavani su i neki otrovni pli-novi (metilbromid, sumporov diok-sid, ugljikov dioksid, cijanovodik i si.)i fumigatna sredstva. Svi rodenticidiopasni su i za druge organizme uko-liko su, hotimično ili nehotice izlo-ženi njihovu djelovanju. (D. Đ.)

rota v irus i (engl. rota-virus, njem. Rota-Virus), virusi kuglasta izgledakoji uzrokuju rotavirusni enteritis(akutni infekcijski proljev). Cesta in-fekcija u djece u dobi do dvije godineživota. (D. Đ.)

rudars tvo (engl. mining), ljudska dje-latnost pronalaženja, vađenja i prera-de mineralnih sirovina: ruda, minera-la, metala i nekih neminerala i nemetala iz Zemljine kore, poradi daljnjeg

pretvaranja takvih sirovina u eko-nomski iskoristiv proizvod. Tehničkegrane znanstvenih disciplina minera-

logije, petrografije, metalurgije, geo-logije, paleontologije, geofizike, ke-mije i fizike sudjeluju u procesimaistraživanja zemljine kore i lociranja

potencijalno iskoristivih resursa, pla-niranja i izvedbi načina vađenja,

kopanja i dobivanja mineralnih i dru-gih sirovina iz zemljine kore, te nji-hovog eksploatiranja, transportiranja,ekstrahiranja, pripremanja i opleme-njivanja izoliranih sirovina do konač-nog iskoristivog proizvoda. Načineksploatacije ovisi o ležištu rude uZemljinoj kori. Razlikuje se površin-sko i podzemno iskopavanje. Povr-šinska ležišta eksploatiraju se u po-vršinskim kopovima. To su tehničkiobjekti i sustav rudarskih radova i po-strojenja koji prema vrsti i kvalitetisirovine, obliku, padu, ekspoziciji,debljini, mineraloškoj strukturi, re-ljefu i dominantnim stijenama služeza eksploataciju rude na površinizemljine kore. Oni mogu biti plitici površinski kopovi kojima se najčešćeeksploatiraju aluvijalna rudna nala-

zišta tj. nanosi pijeska, šljunka i si.,zatim dubinski površinski kopovi ug-ljena, metala, ruda i nemetala, visin-ski površinski kopovi ugljena, metala,ruda i nemetala, najčešće građevin-skog, tehničkog i ukrasnog kamena, primjerice kamenolomi i podvodni površinski kopovi u kojima se plov-nim bagerima eksploatiraju sedimen-

ti, najčešće šljunak i pijesak. Rudnicisu objekti namijenjeni podzemnoj, jamskoj eksploataciji rudnog bogat-stva Zemljine kore. (D. Đ.)



salmonela (engl. salmonelle, njem. Sal- monetle), gramnegativne, štapićaste bakterije, asporogene, gotovo sveimaju flagele, sadržavaju endotoksin,imaju somatske ili Oantigene i flagelarne ili H antigene, a neke vrste iViantigene. Č ine rod Salmonella iz porodice Enterobacteriaceae. Osjet-

ljive su na svijetlo i sušenje, a vrloosjetljive na klor. Temperatura iznad50 °C ubija ih već za 2030 minuta.Velik broj vrsta osjetljiv je na kloramfenikol. U sredini bogatoj organskimtvarima i vodom mogu dugo živjeti(poglavito u nekim živežnim namir-nicama). Neke izazivaju oboljenja ži-votinja, druge životinja i čovjeka, a

rijetke samo čovjeka (S. typhi). Onekoje izazivaju bolest čovjeka izazivajusimptome slične općem infarktu (enteralna groznica, akutni gastroenteritis). Sire se fekalno oralnim putem.(D. Đ.)

saprobnost (grč. sapros — truo; engl.saprobity\ njem. Saprobie), intenzitet

razgradnje organske tvari u nekomvodenom ekosustavu. Prema struk-turi životnih zajednica koje dolaze uvodi, KolkvvitzMarssonov sustav sa-

probnosti razlikuje četiri stupnja kvali-

tete vode prema opterećenju organ-skom tvari: oligosaprobne T, a -mezosa-

probne t, Pmezosaprobne t i polisa-

probne f vode. (I. T.)

saprofag (grč. sapron — truo gnjio +grč. fago — jedem, engl. saprophage, njem. Saprophage), oni heterotrofni or

ganizmi t koji se hrane usitnjenim idjelomično razgrađenim uginulimorganizmima T i tvarima organskog podrijetla. Mogu biti nekrofagni t , ko-

profagni t , detrivorni T i heterotrofne t

bakterije-razlagači f odnosno reducen-

ti t . (D. Đ.)

saprofiti (grč. sapron — truo gnjio +

grč. fyton — biljka; engl. saprophyte, njem. Saprophyte), heterotrofni t biljniorganizmi koji dobivaju nutrijente izmrtve ili razgrađene biljne ili životi-njske tvari u obliku otopljenih ili su-spendiranih organskih čestica (ugljikohidrata, bjelančevina, celuloze, lignina i dr.). Usp. razlagaci t. (D. Đ.)

sedimentne stijene(engl.

sedimentary rock), stijene koje nastaju akumulaci-

jo m i litifikacijom (taložne) ili precipitacijom iz otopine (kemijske). Se-dimentne stijene su stijene koje su



POJMOVNIK 317

najčešće po pojavnosti na površiniZemljine kore, ali su prema ukup-nom udjelu u cijelokupnoj Zemljinoj

kori najmanje zastupljene (dominiraju eruptivne i metamorfne stijene).Osobitost je ovih stijena da su naj-češće formirane u slojevima, pri če-mu svaki sloj pokazuje osobitosti kojesu vladale za vrijeme njegova talože-nja. Slojevi mogu pokazivati načintransporta erodiranog materijala domjesta sedimentacije, ostatke organi-

zama koji su živjeli u vremenu sedi-mentacije (fosili), geološke procesekoji su djelovali na slojeve sedimena-ta, stoga sedimentne stijene predstav-ljaju jedinstven izvor informacija du-gog vremenskog razdoblja. Klastičnestijene su najčešći tip sedimentnihstijena. One nastaju lomom, erozi-

jo m i razaranjem stijena eruptivnog,

metam orfnog ili sedimentnog porije-kla koje transportira vjetar, voda, leddo mjesta gdje se natalože, sedimentiraju. Nataloženi klastični materijalrazličitim se procesima stvrdne, ce-mentira, litificira i stvori novu stije-nu. Različite fizičke osobine poput promjera uklopina, kemijskog sastavaminerala uklopina i cementnog mate-

rijala, osnove su klasifikacije ovih stijena. Kemijski sedimenti nastaju izotopina soli. Minerali sedimentirajuuglavnom na dva načina, kemijskom

precipitacijom iz prezasićenih otopi-na i biogenom aktivnošću. Kod ke-mijske precipitacije, otapalo laganohlapi a soli iz otopine kristaliziraju. Izkemijskih sedimenata može se indi-

rektno ustanoviti kakvi su uvjeti pri-mjerice pH, redukcijskooksidacijski potencijal, salinitet, temperatura itd.vladali u vrijeme sedimentacij'e. Pri biogenoj sedimentaciji, živi organiz-

mi, osobito morski, ugrađuju anor-ganske tvari u svoje potporne i zaštit-ne strukture. Kada takvi organizmi

uginu, njihovi se anorganski ostaci ta-lože, tijekom geoloških epoha nakup-ljaju, povezuju i očvrsnu tvoreći sedimentnu stijenu. Takve sedimente na-zivamo i organogeni sedimenti, a pre-ma tome jesu li biljnog podrijetla, na-zivamo ih fitogeni sedimenti, ili ži-votinjskog, zoogeni sedimenti. (D. Đ.)

sedrene barijere, pregrade građeneod sedre, šupljikave stijene koja na-staju u krškim rijekama taloženjemkalcijeva karbonata (CaC03) posre-dovanjem živih organizama. Stvarajuse u posebnim fizikalnokemijskim prilikama djelovanjem specifičnih bi-ljnih zajednica, u prvom redu alga imahovina, pri čemu dolazi do inkru

stacije biljaka kalcijevim karbonatom.Oblik istaloženog kalcijeva karbonatarazličit je i ovisan o obliku biljaka namjestu taloženja. Sedrene barijere sutemeljni fenomen Nacionalnog parka»Plitvička jezera«. (I. T.)

sekundarna energija (engl. secondary energy; njem. Sekundarenergie), energi-

ja dobivena pretvorbom iz primarne energije t uz određen energetski gubi-tak, Na primjer, struja, benzin, koksitd. (I. T.)

sekundarna proizvodnja (engl. secon- daiyproduction, njem. Sekundarproduk-

tion), proizvodnja biomase t na višimrazinama trofije t koju izvode primarni

konzumenti t odnosno heterotrofni organizmi T, potrošači T, prije svega makrokonzumenti koji konzumirajuone s nižih razina trofije, sudionike u

primarnoj proizvodnji t . (D. Đ.)




sekundarna sukcesi ja (engl. secondary succession, njem. sekundare Sukzes-

sion), sukcesija T koja nastaje na onimmjestima gdje je već postojao vegeta-

cijski pokrov T, životne zajedni e T, raz-vijeno tlo T, organski ostaci u supstra-tu i okolini. Vidi sukcesija t i primarna

sukcesija T. (D. Đ.)

sekundarni konzumenti (engl. secondary consumer, njem. Konsument II. Or-

dnung), karnivorni t organizam koji sehrani izričito primarnim konzumenti

ma T, herbivorima t . Nalazi se na razinisekundarne produkcije T kao drugi člante razine trofije T, iza primarnog ko nzu

menta f i ispred potencijalno posto- jećeg tercijarnog konzumenta T. (Mesojed

t — koji se hrani biljojedima f .) (D.Đ.)

serk l imaks (engl. serclimax), pojam pripada anglosaksonskoj ekološkojterminologiji a označuje stadij stabil-ne biljne zajednice t koji se zadržavaneko vrijeme prije prelaska u stadijsubklimaksa T u procesu sukcesije T. (D.Đ.)

s imbioza (grč. sy’n — s, sa + bios —

život; engl. symbiosis; njem. Symbiose, Lebensgemeinschaft), uzajamno kori-stan odnos jedinki dviju vrsta pri ko-

jem se jedinke nalaze u bliskom fizič-kom kontaktu (isto što i mutuali

za m T). Č lanovi takva zajedničkog ži-vota nazivaju se simbiontima. Premanekim autorima, simbioza je blizakodnos između jedinki dviju vrsta koji

može biti pozitivan za obje vrste (mu

tualizam T), za jednu pozitivan a zadrugu neutralan (komenzalizam T) iliza jednu pozitivan a za drugu negati-van (parazitizam T). U tom slučajusimbioza obuhvaća pozitivna (kori-

sna) i ne gativn a (n ep ože ljna i l i štetna)

udruživanja. (I. T.)

sinantropni (grč. synantropein — s čov- je kom živjeti; engl. synanthrope, njem.Synantrop), organizam t koji profitira i prosperira od okolišnih promjena uz-rokovanih djelovanjem čovjeka. Naj-češće se takvi organizmi toliko pri-lagode na takve uvjete da ne opstaju bez ljudske aktivnosti, i postaju blisko

vezane vrste uz ljudsku populaciju,njih tada označujemo pojmom eusinantropni. (D. Đ.)

sindinamika (engl. syndynamic, njem.Syndinamik ), ekološka T poddisciplinakoja proučava uzroke i način sukcesiv

nih t promjena u biljnoj zajednici T i/iliekosustavu T. (D. Đ.)

sinekologija (grč. sy’n — sa, skupa, za- je dno + oikos — kuća, dom + logos

— riječ, govor; engl. synecology, njem.Synokologie), ekologija životnih zajed-nica (biocenoza t). Proučava odnoseunutar biocenoze kao i odnos cjelo-kupne zajednice prema njezinu oko-lišu. Naziva se još i biocenologija,

biosociologija ili ekologija životnihzajednica. Sinekologija se dijeli na

pojedine grane koje se bave različitimtipovima okoliša, npr. akvatičkim iterestričkim okolišem (akvatička eko

logija T, terestrička ekologija t), koji seopet dalje mogu podijeliti ovisno otipovima staništa koja istražuju. Sine-kologija proučava kompleksne varijable poput unosa, transporta i kruženjanutrijenata, vezanja, izmjene i pro-toka energije i razvoj ekosustava 1".Usporedi autekologija T. (I. T.)

sinfenologija, vidi fenologija. (D. Đ.)



POJMOVNIK 319

sinhorologija (grč. hora — zemlj ište,

m jes to + logos — r i ječ, misao; engl.

synhorology, njem. Synchorologie, Areal-

geographische Vegetationskunde), znanst

vena podd i sc i p l i na unutar ekologije f

koja proučava i k las i f ic i ra rasprostra

n jenost (d i s t r ibuc i ju) biljnih zajedni

ca T u z em l jop i snom p ros to ru . (D .Đ .)

sintrofija (engl. syntrophy, syntrophism, syntrophic, njem. Syntrophie), odnos

dvaju ili višeorganizama

T u kojem sei jedan i drugi međusobno iskorišta-vaju kao hrana t , pri čemu svaki isko-rištava jedan ili više nutrijenata izonog drugog. Sintrofički organizmi.(D. Đ.)

sintrofizam, vid i s introf i ja. (D.Đ.)

Sinuzija (engl. synusia, njem. Synusie), manja najčešće jednoslojna skupina biljnih vrsta T sličnog životnog oblika tunutar biljne zajednice (npr. sloj ma-hovina, epifiti na stablima). Niža in-tegracijska jedinica unutar biljne za

jednice T koju čine skupine biljaka koje pripadaju istom životnom obliku T iimaju slične ekološke T prohtjeve. Ve-

ćina formacija sastoji se od više sinuzi ja , koje često odgovaraju pojedinimslojevima (slojevitost T, stratifikacija).(D.Đ.)

sirovi humus, nakuplja se na površinitla kao teško razgradiva organska tvarkoja ima izražena tri stupnja razgrađenosti,' raspoređenih u slojeve: na

mineralnom djelu tla leži dobro humificirana organska tvar, iznad nje je pojas organske tvari koja je manjerazgrađena, u fazi je fermentacije, prepoznaju se ostaci tkiva prvotne or-ganske tvari, a na vrhu toga slojevitog

stupca je nerazgrađena tvar listinca.(D. Đ.)

sistematika t la (engl. soil classifica- tion), klasifikacija tla, pedotaksonomi

ja, pedoklasifikacija. Znanstvena pod-disciplina unutar pedologije kojoj jeglavni zadatak razvrstati različite tipo-ve tla u pripadajuće skupine premarazličitim i/ili sličnim svojstvima. Sobzirom na pristup, može biti priro

doznanstvena ili taksonomska i teh-nička ili interpretativna. Prirodoznanstvena klasifikacija tretira tla kao prirodne tvorevine, u sprezi j e s ge-netskom pedologijom. U našoj pri-rodnoj pedosistematici prihvaćeni sutermini: odjeli, klase, tipovi, podtipo-vi, varijeteti i forme. U različitimdrugim sistematikama tla javljaju se

dakako i drugi nazivi. Tehnička kla-sifikacija razvrstava tipove tla u odje-ljke (grupe) po kriterijima koji objaš-njavaju njihovo korištenje, melioracijske potrebe, procjenjivanje i upo-rabnu vrijednost. (D. Đ.)

skeletna tla, litosol (engl. litltosol) ka-menjar. Vrlo plitko, nerazvijeno, pre-težito kserotermno, do 20 cm dubo-ko tlo koje je po svojem razvoju vrlo

blizu geološke podloge, odnosnogeološki gledano nedavno nastaloerozijom matične stijene. Nalazi se ukamenjarima, sastavljenog pretežitood rastresenog skeleta, tj. fragmentiranog i izlomljenog stijenja. Razliku-

jem o kamenite i šljunkovite varijeteteovakvog tla. Odlikuje se slabom, go-tovo neznatnom količinom biljkama

pristupačnih i raspoloživih hranjiv ihtvari i malom biološkom aktivnošću.(D. Đ.)




skiofit (grč. scio — sjena + phyton —biljka, engl. sđophyt, njem. Skiophit, Schattenpflanze), bi l jke pri lagođene

uvjet ima sjenovi t ih staništa t . (D. Đ)

slanost (engl. salinity; njem. Salinitat, Salzgehalt), termin kojim se označujekoličina otopljenih soli u vodi, a iz-ražava se u dijelovima na tisuću (%o). Naziva se još i salinitet. U morskojvodi dominiraju kloridni i natrijeviioni, a u većim količinama također su

prisutni sulfatni, magnezijevi, kalcije-vi i kalijevi ioni. Vode u prirodi imajurazličitu slanost. Neke gotovo uopćene sadržavaju soli (npr. voda nastalaotapanjem ledenjaka), a druge sadrža-vaju velike količine soli ili čak mogu biti zasićene solima poput vode uMrtvom moru. Slanost kopnenihslatkih voda je oko 30 puta manja od

slanosti morske vode i u njima pre-vladavaju karbonati (vidi slatka vo

da t). Slanost u oceanima je uglav-nom konstantna jer je donos soli umore trošenjem i erozijom kopna

jednak gubitku soli taloženjem namorskom dnu. Osim toga, morska sevoda neprestano miješa i kemijski iz-

jednačava horizontalnim i vertikal-

nim strujanjem. I morski organizmisvojim životnim procesima utječu naodržavanje slanosti morske vode izkoje neprekidno uzimaju i u nju iz-lučuju određene tvari. Raspon vrijed-nosti saliniteta u oceanima kreće seod 33 do 37 grama soli po kilogramumorske vode (33 — 37%o), ali može

biti i veća (Crveno more 40%o) ih

manja (Baltičko more 25 %o i manje).Odstupanja su posljedica prirodnih procesa koji lokalno donose ili odno-se čistu vodu. Npr. u područjima s

jakom evaporacijom slanost površin-

ske morske vode je povećana, a u po-dručjima s jakim padalinama slanostmorske vode je smanjena. Na većim

oceanskim dubinama slanost je jed-nolična, s vrijednosti od 34,5 do35%o, a na vrlo velikim dubinama u područjima s vulkanskom aktivnostimogu se javiti varijacije slanosti kojesu posljedica otapanja mineralnih soliiz lave u pregrijanoj morskoj vodi.Kolebanja se javljaju i uz obalu namjestima gdje se morska voda raz

rjeđuje riječnim donosom slatke vo-de. Na takvim mjestima bočate vodestvaraju fizikalnokemijsku barijerukoja razdvaja slatkovodne od morskihorganizama, a koju tek malobrojnevrste mogu svladati. Akvatički orga-nizmi koji podnose kolebanja slanostinazivaju se eurihalinima, a oni koji suslabo otporni na promjene slanosti

nazivaju se stenohalinima. Eurihaliniorganizmi uglavnom se nalaze u po-dručju uz obalu u kojem su česte pro-mjene slanosti, a stenohalini nasta-njuju otvoreno more i duboke vodeu kojima je, u pravilu, slanost kon-stantna. (I. T.)

slanjače, slatine, solončak. Skupina

svijetlih, halomorfnih tj. vrlo slanihtala, koja se razvijaju u semiariđnimtj. polusušnim ili sušnim područjima,i sadržavaju visoku količinu topljivihsoli. Na površini se ponekad javlja solu obliku pokorice. Do akumulacijesoli u profilu dolazi od podzemnihvoda koje njima obiluju. Ovaj tip tlau nas nalazimo u dolini Neretve, i

nekim priobalnim područjima i na pojedinim mjestima u Slavoniji. Sobzirom na sastav soli mogu biti:sodni, sulfatni, kloridni, mješoviti sdvije ili više soli u sastavu. (D. Đ.)



POJMOVNIK 321

slatka voda (engl. freshivater; njem.Sufiivasser), voda koja sadržava maloili ne sadržava uopće kloride. Prema

Venecijanskom sustavu (engl. the Venice system) iz 1958. godine, koji kla-sificira bočate vode prema njihovusadržaju klorida (Cl"), slatka voda sa-država 0,03 posto ili manje klorida.Sto se tiče slanosti T, slatkom vodomse smatra ona čija je slanost manja od0,5 promila, premda neki autori sma-traju slatkim vodama i one čija je sla-

nost 3 promila. Za razliku od morskevode, u kojoj prevladavaju kloridi inatrij, u slatkoj vodije od aniona (ne-gativnih iona) najviše karbonata, za-tim slijede sulfati i kloridi, a od kationa (pozitivnih iona) najviše ima kal-cija, zatim magnezija, natrija i kalija.(I. T.)

smanj ivanje emisi je p l inova (njem. Abgasreinigung), mjere nužne pri emi-siji industrijskih i prometnih plinova,kao i plinova nastalih u palionicamasmeća. Tehnike za pročišćavanje pli-nova ovise o sastavu plina koji se želi pročistiti. Najčešće se rabe različitevrste centrifugalnih otprašivača (ci-klon), gravitacijski otprašivači (prašna

komora), katalizatori (npr. platinskikatalizator u osobnim vozilima),skruberi, zatim elektro— i/ili meha-nički filteri (za filtraciju aerosola tj. zauklanjanje čestičnih komponenti, prašine čađe i dr.), mokra precipitaci ja (otapanjem u vodi) ili ađsorpcijomna aktivnom ugljenu (smanjivanjedušika), termička i ultrazvučna preci

pitacija. Ostatak pročišćavanja najčeš-će je također potencijalni polutant izahtijeva posebne mjere zbrinjavanjaili reciklaže. Č estične komponente(čađa, prašina i si.) dodaju se kao pri-

mjese betonu i l i asfa ltu, sumporov

dioks id pr imjer ice, upotrebl java se u

proizvodnj i g ipsa (smanj ivanje sum

pora). (D.Đ.)

smeđe tlo pod tim pojmom najčešćese misli na smeđa tla na vapnencimai dolomitima, zvana još i kalkokam bisol, smeđa mineralnokarbonatna tlai smeđa karbonatna tla. Nastala su navapnenačkom laporu i flišu brežulj-kastih i nižih brdovitih terena. Alka

lične su reakcije i niže humoznosti.Prirodna vegetacija na kalkokambisolu je listopadna, miješovita ili crnogorična šuma ili brdske travnjačke za-

jednice. To su tla s moličnim iliohričnim humusnim horizontom.Stvara se na čistim vapnencima i do-lomitima. Solum je nekarbonatan, areakcija u vodi je veća od 5,5 pH.Karakteristične su smeđe boje kojadolazi od ilovastog sastava. Međutimuz spomenuti tip smeđih tla, pojam podrazumijeva i distrično smeđe tlo(distrični kambisol, tlo kisele rekcijekoje nastaje na kiselim stijenama, na-lazi se u nas u Lici, Gorskom kotarui na vrhovima gora u savskodravskom međurječju), smeđe podzolastotlo (brunipodzol) i eutrično smeđe

tlo (eutrični kambisol), koje se u nasmože naći u Slavoniji i Baranji. (D.Đ.)

smog (engl. smoke — dim + fog — ma-gla = smog, njem. Smog), magla u ko-

joj je visoka koncentracija čađe ilidrugih onečistača. Kompleksna mje-šavina, disperzija (aerosol) proizvodaizgaranja, ispušnih plinova i vodene

pare — magle. Javlja se u velikim gra-dovima i industrijskim područjimauglavnom za vrijeme temperaturneinverzije t ili visokoga tlaka zraka ismanjene pokretljivosti zračnih masa.




Pri sunčanom vremenu u gradovimase stvara i drukčiji oblik smoga, tzv.

fotokemijski smog, koji sadržava ozon T

i druge spojeve što nastaju iz ispušnih plinova vozila pod utjecajem Sunčevazračenja. Može imati štetan učinak nažive organizme. (D. Đ ., I. T.)

srnoniea, smolnica, vertisol. Teška glinasta tla. Ime potječe od smolastekonzistencije koju ima ovo tlo. Smonice su u vlažnom stanju tamnosive icrne boje. To je tlo koje je formiranona supstratima sa više od 30 postogline, pretežno montmorilonitnog tipa. Humusno akumulativni horizont je molični i dublji od 30 cm, nastajeu uvjetima terestričke pedogeneze, alizbog slabe unutarnje drenaže ima ne-ka obilježja hidromorfnog humusa,što je naročito vidljivo po boji. Uvlažnom su stanju smolasta, kompak-tna i zbijena, a u suhom stanju ispu-cala. Imaju veliki kapacitet apsorpcijevode. Površine smonice su danas pre-težito pod poljoprivrednim kultura-ma, a primarne vegetacije kserotermnih hrastovih šuma ima jako malo.(D. Đ.)

snježni pokr ivač (engl. snoiv cover,

njem. Schneedecke), snijeg na tlu.Snježni pokrivač je vrlo dobar toplin-ski izolator koji štiti biljke, osobitoozime usjeve, od prejakog ohlađiva-nja. Danju se ne može jako zagrijatizbog svoje bijele boje, tj. visokog al-

beda t, a noću pak gubi mnogo topli-ne jer zrači više energije nego bilokoja druga podloga pri istoj tempera-

turi. Zbog njegovih izolacijskih svoj-stava hladi se samo površinski sloj, adonji dijelovi snježnog pokrivača kaoi tlo pod njime izolirani su od vanjskehladnoće. Njegovo otapanje krajem

z im e daje tlu p ot rebnu v lagu pr i je po

četka vegetacijske sezone. (I. T.)

solarna ćeiija (eng. solar cell; njem.Solarzelle), u elektrotehnici fotosenzitivna ćelija ili kombinacija ćelija kojasolarnu energiju t pretvara u elek-tričnu struju. Glavni element solarnećelije je poluvodič, najčešće silicij.Korisnost solarne ćelije iznosi 10 —15 posto, ovisno o upotrijebljenom

poluvodičkom materijalu. Naponkoji se stvara iznosi 0,4 — 0,8 V, a

jakost struje 1 — 4 A (površina ćelije100 — 225 cm2, dozračena solarnaenergija 500 — 1000 W/m2). Dobive-na struja je istosmjerna. (I. T.)

solarna elektrana (engl. solar power plant ; njem. Sonnenkrajiweik), elektra-na koja za svoj rad rabi obnovljivusolarnu energiju T. Razlikuju se dva ti-

pa: solarne termoelektrane T i solarneelektrane koje rade na bazi solarnih će

lija T. Potonje solarnu energiju di-rektno pretvaraju u električnu struju.Temeljni problem svih solarnih elek-trana jest taj što njihov rad ovisi otrajanju sijanja sunca t i o količini dozračene energije, zbog čega je njihovaizgradnja isplativa samo u onim kli-matskim zonama u kojima je malonaoblake tijekom cijele godine, dakleosobito u subtropskim i semiaridnimi aridnim tropskim krajevima. (I. T.)

solarna energ i ja (engl. solar energy-, njem. Sonnenenergie), sunčeva energi-

ja. Oslobađa se u nuklearnim reakcijama u nutrin i Sunca i prenosi do

njegove površine odakle zrači u sve-mir. Svake sekunde oslobodi se početvornom metru površine Suncaenergija u iznosu od 3,9x1.026 J, a na

površinu Zemlje svake se godine do



POJMOVNIK 323

zrači količina energije koja 15.000 puta premašuje sadašnju svjetsku go-dišnju potrošnju. Solarna energija

omogućuje i održava stalno kruženjetvari i energije u ekosustavima T. Ona je pokietačfotosinteze T i osnova za savživota na Zemlji. Obnovljiva solarnaenergija dobiva se s pomoću solarnili kolektora T i solarnili elektrana T. (I. T.)

solarna konstanta (engl. solar con- stant; njem. Solarkonstante), sunčanakonstanta; Sunčevo ozračenje na plo-hi okomitoj na smjer elektromagnet-skog zračenja Sunca, na gornjoj gra-nici atmosfere pri srednjoj udaljenostiZemlje od Sunca. Solarna konstantase obično bilježi oznakom Io, a iznosi82 kjm"2min_1 ili 1370 W irr2. (I. T.)

solarni kolektor (engl. solar collector; njem. Sonnenkollektor, Solarkollektor),

uređaj koji apsorbira Sunčevo zrače-nje, tj. energiju Sunca (solarna energi

ja t ;obnovljiva energija t ) , i pohranjujega kao iskoristivu energiju koja seupotrebljava za grijanje vode, objeka-ta i si. Postavljanje solarnih kolektorai njihova efikasnost ovisi o trajanju si

janja Sunca t na danom mjestu. (I. T.)

solif iukcija (engl. solijluction, solijluxion, soiljluction), proces sporog, progresiv-nog klizanja, tj. nizbrdnog pomicanjatla koje nastaje kao rezultat zajednič-kog djelovanja sile teže i leda u periglacijalnim područjima, nivalnim po-dručjima visokih planina i u područ-

jima sa sezonskim nastajanjem lede-nog pokrivača i/ili leda u tlu. Poobav

ljanski slojevi profila najčešće su zbogzasićenosti vodom omekšali, stvaraju ći semifluidnu masu koja se krećečak i pri najmanjim nagibima terena.(D. Đ.)

solončak (engl. solonchak soil), vidi slanjače, slatine. (D. Đ.)

solonec (engl. solonetz soil), skupina intrazonalnih, tamnih tala koja pripadaju skupini tla zvanih slanjače t , ali seod njih razlikuju po manjoj količinihumusa i soli tj. nisu akutno zaslanjena. Male su plodnosti i nisu pri-kladna za intenzivnu proizvodnju. (D.

Đ.)

spaljivanje smeća(engl.

ivaste incine- ration; njem. Miillverbrennung), zbri-

njavanje smeća spaljivanjem u palioni-

cama smeća T. Spaljivanjem se volu-men otpada može smanjiti na 15 po-sto nakon čega se odlaže na odlagalište

otpada t , a toplina koja se razvija spa-ljivanjem može se iskoristiti za grija-nje i dobivanje električne energije.

Prilikom spaljivanja smeća problememogu zadavati otpad od umjetnihmaterijala i halogenirani ugljikovodi-ci jer se njihovim spaljivanjem oslo- bađaju štetni plinovi. Iz palionica se uznačajnim količinama emitiraju ug-ljikov dioksid, fluorovodik, klorovodik, dušikovi oksidi i sumporov diok-sid, tako daje prijeko potrebno učin-

kovito pročišćavanje oslobođenih pli-nova prije ispusta u atmosferu T. Uvezu s palionicama smeća dovodi se iemisija štetnih dioksina, policikličkiharomatskih ugljikovodika, policiklič-kih bifenila, dibenzofurana, teškihmetala i prašine. Emisija dioksinamože se spriječiti duljim spaljivanjemna temperaturi iznad 800 °C, a klorovodici i fluorovodici, baš kao i teškimetali, mogu se odstraniti filterom i pročišćavanjem ispušnih plinova vo-dom. (I. T.)




spec i jac i ja (lat. species — rod, vrsta;engl speciatioir, njem . Artbildung), evo-lucijski proces nastanka nove vrste. (I.

T.)

spomenik parkovne arh i tek ture ,

prem a Zakonu o zaštiti prirode (N,n. 30/94.) spomenik parkovne arhi-tekture je artificijelno oblikovan pro-stor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park, drvored, skupinastabala i pojedinačno stablo, kao i

drugi oblici vrtnog i parkovnog obli-kovanja) koji ima veću estetsku, stil-sku, umjetničku, kulturnopovijesnuili znanstvenu vrijednost. Na spome-niku parkovne arhitekture i u njego-voj neposrednoj blizini nisu dopuš-teni zahvati kojima bi se promijenileili narušile njegove neizmijenjenevrijednosti. Status spomenika par-kovne arhitekture u Hrvatskoj imaviše od 100 lokaliteta. To su arboretu- mi Trsteno (Dubrovnik) i Opeka(Varaždin), botanički vrtovi na Velebi-tu, u Kaštel Lukšiću i Zagrebu, brojni

parkovi i perivoji, drvoredi i pojedinačna stabla. (I. T.)

spomen ik pr i rode, prema Zakonu ozaštiti prirode (N. n. 30/94.) spome-

nik prirode je pojedinačni neizmije-njeni dio ili skupina dijelova žive ilinežive prirode, koji ima znanstvenu,estetsku ili kulturnopovijesnu vri-

jednost. Spomenik prirode može bitigeološki (mineraloško ili paleontološko nalazište, struktura slojeva i si.),geomorfološki (špilja, soliterna stije-na itd.), hidrološki (vrelo, slap, jezero

itd.), botanički (rijedak ili lokacijomznačajan primjerak biljnog svijeta isi.), prostorno malen botanički i zoo-loški lokalitet i dr. Na spomeniku

prirode i u njegovoj neposrednoj bli-

zini nisu dopuštene radnje koje ugro-žavaju njegova obilježja i vrijednosti.Geološki spomenici prirode su lokaliteti

Stara straža (Knin), Fantazija (Rovi-nj) i Rupnica (Podravska Slatina), teotoci Jabuka i Brusnik. Paleontološki spomenici prirode su Hušnjakovo (Kra- pina), Vindija — špilja i Mačkova pe-ćina (Ivanec), te Velnačka glavica(Gospić), a geomoifološki brojne špiljei pećine (Modra špilja na Biševu,Lokvarka, Veternica, Cerovačke peći-

ne itd.), ponori i jame Gotovž Klana — Rijeka, Markova jama (Poreč) iPazinska jama, stijene i hridine (Visi- baba — Ogulin i Stiniva — Vis), je-zera (Modro i Crveno jezero krajImotskoga) i predjeli Zlatni rat naBraču i Zavratnica (Jablanac — Senj).

Hidrološki spomenici prirode su vreloUne, izvor Kupe, vrela Cetine i vrela

Gacke. (I. T.)

srednje šume, šume nastale od staba-la dijelom iz sjemena, dijelom iz pa-nja, pa se jednom gospodari kao sjemenjačom, a drugom kao panjačom.(I. T.)

stab i lnost (engl, stability, njem, Stabilitat), sposobnost sustava da uslijed

promijenjenih vanjskih uvjeta, u štodužem vremenu održi nepromjenjeno stanje. (D. Đ.)

sta jske gno j ivo (engl. manure), gnoj.Heterogena mješavina ostataka or-ganske tvari koja zaostaje pri uzgojudomaćih životinja, poglavito goveda,svinja ali i drugih. Sastoji se od fecesa

i urina životinja, više ili manje pomi- ješanog s ostacima stelje i krmiva (sla-me, sijena i si.). Služi se za gnojidbu poljoprivrednih površina. Manje je bogato dušikom fosforom i kalijem



POJMOVNIK 325

nego umjetna gnojiva, ali sadržavamakroelemente, mikroelemente imikroorganizme. Stajski gnoj

sadržava otprilike 0,50% dušika,0,25 % fosfata, 0,65 % kalija, 0,60 %kalcija, 0,18 % magnezija. Hranjive setvari u stajskom gnoju moraju najpri-

je mineralizirati, tj. gnoj mora sazreti.Za taj proces najhitniji su mikroorga-nizmi. Gnojnica je skupni naziv zaocijeđene tekućine iz stajskog gnoja iopćenito za tekuće izmetine domaćih

životinja. Sadržava 98 % vode, 0,22 %dušika, 0,45 % kalija i 0,01 % fosfata.Gnojovka ili tekući stajski gnoj sastojise od kru tih i tekućih izmetina životi-nja i vode, proizvodi se uglavnom u

planinskim krajevima gdje se njomegnoje uglavnom planinski travnjaci i

pašnjaci. (D.Đ.)

staklenički plinovi (engl. greenhouse gases; njem. Treibhausgase), plinovi koji u Zemljinoj atmosferi t izazivaju sta

klenički učinak t. Oni propuštajuulazno kratkovalno zračenje Sunca,ali snažno apsorbiraju dugovalnu ra-dijaciju Zemljine površine i pritomdio apsorbiranog dugovalnog zrače-nja reemitiraju natrag na površinu

Zemlje podižući tako njezinu tempe-raturu. Najvažniji staklenički plinovisu vodena para, ugljikov dioksid(C O2), metan (CH4), dušikov(I) ok-sid (N2O) i ozon t (O3). Glavni sta-klenički plinovi koji uzrokuju global

nu promjenu klime t jesu ugljikov di-oksid koji se oslobađa izgaranjem fo-silnih goriva, metan (CH4) i duši

kov(I) oksid, zajedno s fluoriranimugljikovodicima, perfluorougljicima(perfluorometan, perfluoroetan i dr.)i sumporovim heksafluoridom. Emi-sija tih plinova ili klasa plinova ogra-

ničena je suk ladno Kyoto protokolu t ,

no mnoge se države toga ne pr idrža

vaju. (I. T.)

s tak len ičk i uč inak (engl. greenhouse ejfect; njem. Treibhausejfekt), zagrijava-nje Zemljine površine uzrokovano

prisutnošću određenih stakleničkh pli

nom T u atmosferi T, prije svega ugljikova dioksida, metana, dušikova(I)oksida, ozona T i vodene pare. Atmo-sfera, poput stakla u stakleniku, pro-

pušta upadnu radijaciju Sunca T i snaž-no apsorbira izlaznu, dugovalnu radi-

jaciju Zemlje. Premda je učinak sta-klenika prirodna osobina atmosfere bez koje život na Zemlji ne bi biomoguć jer bi prosječna temperatura bila oko 35°C niža, ljudske aktivnosti povećavaju taj učinak i pridonose globalnom zagrijavanju (vidi globalna

promjena klime T). (I. T.)

stanišn i č imbenic i (engl. habitat factors, njem. Standortsfaktoren), opisivi iizmjerljivi utjecaji okoliša f na nekiorganizam T, populaciju t ili životnu za

jednicu T, koji se mogu podijeliti unežive, abiotske čimbenike T, klimatske

čimbenike T, edafske i orografske čimbeni

ke T i žive, biotske čimbenike t (biljke,životinje, čovjek, mikroorganizmi,

bolesti, konkurencija, itd.). (D.Đ.)

Stanišni faktori, vidi stanišni čimbe-nici. (D. Đ.)

stanište (engl. habitat, njem. Standort), prostorna jedinica za koju je svojstve-na određena kombinacija fizikalnih i

kemijskih čimbenika T (stanišni faktori t ) . To je prostor i/ili mjesto na ko-

jem se organizam t i/ili populacija t prirodno pojavljuju. Isto što i habitati stojbina. Vidi biotop t i ekotop. (D. Đ.)





POJMOVNIK 327

ja m se od n o s i na poredanost geo lo š

k ih slojeva. (D. Đ.)

stratopauza, v id i atmosfera f . (I. T.)

st ra tos fera , v i d i atmosfera t . (i. T.)

st res (engl. stress, njem. Strejl), u fizio-loškom smislu, opterećenje, pritisak,štetni podražaj stresora (čimbenikastresa) na organizam. Dijeli se na ne-koliko faza, alarmna reakcija, šok,

protušok, rezistencija i iscrpljenost.U stadiju alarmne reakcije autonom-ni živčani sustav pokreće niz obram-

benih reakcija (pojačan rad srca, diš-nog sustava, pojačana budnost itd.).U stadiju šoka i protušoka ACTH ak-tivira nadbubrežnu žlijezdu koja lučivelike količine kortizola. To dovodido pojačane rezistencije ali i do iscrp-ljenosti (ponekad i smrti). Pojam seupotrebljava i za populacije i ekosu-stave, kada stresori (prirodni ili antro-

pogeni) uzrokuju jaka i nagla odstupanja od normalnih uvjeta u sustavu,čime direktno utječu na osobine populacije. U geologiji: jednostrani tlakkoji djeluje u višim dijelovima Zem-ljine kore. Svojim djelovanjem stresuzrokuje tzv. kataklastičke preobraz-

be. Stres povećava topljivost mineralasnizujući njihovo talište, mrvi ih i sa-vija. (D. Đ.)

strogi rezervat, prema Zakonu o zaš-titi prirode (N. n. 30/94.) strogi re-zervat je područje s neizmijenjenomili neznatno izmijenjenom sveukup-nom prirodom, a namijenjen je isk-

ljučivo znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznoli-kost, izvornost prirode i ne ugrožavaslobodan tijek prirodnih procesa. Unjemu nisu dopuštene nikakve gos-

podarske ili druge djelatnosti, negosamo znanstvenoistraživačke, i to poduvjetom da se njima ne narušavaju

prirodni procesi i biodiverzitet t . UHrvatskoj su dva stroga rezervata:Hajdučki kukovi i Rožanski kukovina Velebitu i Bijele stijene i Samarskestijene na Velikoj Kapeli. (I. T.)

Stromatoliti i onkol i t i , slojevite, za-obljene, kamene, jastučaste strukturekoje nastaju dugim nizom godina

zbog životne aktivnosti modrozelenih algi, koje talože vapnenac i prera-staju preko mrtvog sloja stanica T kojeostaju ispod njih. I danas na nekimlokalitetima postoje živući stromato-liti, primjerice laguna Hamelinpoolna sjeverozapadu Australije. (D. Đ.)

st ruk tura t la (engl. soil structure), način

na koji su pijesak, glina i ostale me-haničke čestice tla međusobno pove-zane u strukturne agregate, tj. veće ilimanje nakupine grudičastog oblika.Glavni čimbenici koji određuju načinagregacije i oblikovanje strukture tla

jesu kemijski, biološki i fizikalniagensi koji trajno djeluju ili su djelo-vali u pedogenetskoj prošlosti na tek-

sturu. Fizikalni čimbenici su primje-rice sile adhezije, sile poobavljanskenapetosti i dr. Kemijski su čimbenici primjerice utjecaj elektrolita, ili koloida suprotnog naboja, tzv. procesicementacije, koagulacije, flokulacije idrugi procesi u kojima sudjeluju ke-mijski elementi i spojevi. Biološki sučimbenici stvaranja agregata u tlu pri-

mjerice korijenje biljaka koje otapa,razdvaja ili spaja različite čestice u tlu,miceliji gljiva koje sljepljuju i pove-zuju čestice tla svojim gumastim, sluzastim i drugim izlučevinama. (D. Đ.)





POJMOVNIK 329

sesilne životinje vodenih ekosustava).(D. Đ.)

sumporov d ioks id (engl. sulfur dioxide, njem. Schwefeldioxid), (SO2), bezbojan, otrovni plin prodorna mirisakoji nastaje oksidacijom sumpora (S),a oslobađa se u atmosferu aerobnimizgaranjem spojeva koji sadrže sumpor. Otapanjem daje H 2SO3. Nalazise u vulkanskim, ispušnim i nekimindustrijskim plinovima. Jedan je od

primarnih aeropolutanata i jedan oduzročnika kiselih kiša. Neke skupinefitoplanktona (Coccolithophoridea, Pry- mnesioplij’ceae) oslobađaju dimetil sul-fid ((CH3)2S) iz kojeg u određenimuvjetima može nastati SO2. (D. Đ.)

sumporovodik (engl. hydrogen sulfide, njem, Schwefelwasserstojf) (H2S), zapa-ljiv, bezbojni plin, spoj sumpora i vo-

dika, karakterističnog mirisa po tru-lim jajima. Velike količine nastaju u

pogonima industrije papira pri obradiceluloze. U manjim količinamazagađuje okoliš nepoželjnim miri-som, u većim je količinama otrovan(uzrokuje gubitak svijesti, smetnje udisanju) i smrtonosan. (D. Đ.)

supralitoral (lat. supra — gore, iznad

+ litus, litoris — obala), prva po redustepenica litorala t . Stalno je izvan vo-de, a vlaži se samo prskanjem i razlijevanjem valova. Visina te stepenicevarira ovisno o izloženosti obale od pola metra na zaštićenim mjestima pado 10 metara i više ako je obala izlo-

žena vjetru koji nosi kapljice mora.Tu se nastanjuju organizmi prilago-đeni ekstremnim i promjenljivim ži-

votnim uvjetima. To su epilitske (nakamenu) i endolitske (u kamenu) cijanobakterije i razne zelene alge, lišajVerrucaria adriatica, od cvjetnica pone-ki halofiti t, npr. caklenjača, a od ži-votinjskih vrsta karakteristični su rakvitičar, pužić litorina, babura Ligia italica i neke vrste kukaca. (I. T.)

supsid i jarnost (lat. subsidium — pot- pora, pripomoć), načelo koje se primjenjuje pri određivanju ekološ-kih ovlaštenja Europske unije. Uve-deno je 1986. godine Jedinstvenimeuropskim aktom kojim je dopunjenUgovor o osnivanju Europske eko-nomske zajednice. U skladu s nače-lom supsidijarnosti, zajednička eko-loška politika ograničena je samo naona područja na kojima se opisaniekološki ciljevi mogu ostvarivati boljenego na razini svake od pojedinih čla-nica Unije. (I. T.)

svejed (lat. omnis — sav, cijeli, čitav +lat. voro ■— jesti; engl. omnivorous, njem. Pantophag), omnivor, diversivor, svežder. Heterotrofni organizam T

koji se hrani i biljkama i životinjama,kao takav sudjeluje na nekoliko razina

trofije T. (D. Đ.)

Svjetski dan zaštite voda, vidivažniji datumi u zaštiti okoliša t .



šumarstvo u Hrvatskoj, osnovni podaci, šume prekrivaju oko 37 posto po-

vršine kopnenoga državnog teritorijaRH i zauzimaju 20.800 km2. Zajednosa šumskim zemljištem zauzimaju 44

posto kopnenoga državnog teritorijaili 24.900 km2. Visokovrijednih šuma

sjemenjača ima 12,300 km2, a niskihili šuma panjača 5.000 km2. Različitihdegradacijskih formacija kao što sumakije, garizi, šikare, šibljaci ima3.300 km2, a površina plantaža topolai vrba je 200 km 2. Produktivnog zem-ljišta, sposobnog za šumsku proiz-vodnju, koje sada nije obraslo šum omima 3.300 km2. Gospodarske šume

zapremaju površinu od 23.400 km2,zaštitne šume 900 km2, a šume s po-sebnom namjenom 500 km2. Sumesu državne i privatne, s tim da dije-lom državnih šuma gospodari javno

poduzeće »Hrvatske šume«, i to na površini 19.900 km2, a dijelom ostalisubjekti na površini 300 km2. Privat-nih šuma i šumskih zemljišta ima

4600 km2. U hrvatskim se šumamanalazi 324,300.000 m3 drvne zalihe,

koja se svake godine povećava gotovo3 posto (prirast iznosi 9,6 milijunam3). Najmnogodrvnija vrsta je bukva(117,7 milijuna m3), a slijede ju luž-njak (44,4 milijuna m3), Idtnjak (32,2

milijuna m3), jela (30,4 milijuna m 3),obični grab (24,8 milijuna m3) itd.Sječa koja se propisuje na godinu iz-nosi 5,35 mil m3. U usporedbi s osta-lim europskim zemljama, Hrvatskase ubraja u šumovitije zemlje sa višeod 0,5 ha šume po stanovniku. SumeHrvatske su na 95 posto površine pri-rodne strukture a samo se 5 posto

površina nalazi pod umjetno po-dignutim šumskim kulturama. Po tojvrlo značajnoj osobini hrvatske šumesu na prvom mjestu u Europi. U na-cionalnom dohotku RH šume zajed-no s drvnom industrijom sudjeluju soko 10 posto. (I. T.)



TA1EX (Tech ni ca l Ass is t an ce and In

format ion Exchange Off ice) , uredEuropske zajednice koji osiguravatehničku pomoć u harmonizaciji za-konodavstva srednjoeuropskih iistočnoeuropskih zemalja. TAIEX

prikuplja i razašilje informacije o sta-nju i prirodi provedbe i primjene aka-

ta Europske zajednice u spomenutimzemljama. Osim toga, TAIEX daje

praktične savjete u vezi s provedbomi primjenom zakona, a na zahtjev do-djeljuje stručnjake tim zemljama, or-ganizira seminare i kratke posjetezemljama članicama Europske zajed-nice. Usluge TAIEXa dostupne suna zahtjev srednjoeuropskih i istoč-

noeuropskih zemalja, a otvorene suupravi zemalja pridruženih članica ičlanica Europske zajednice, nevladi-nim organizacijama i privatnim po-duzećima, ali nisu otvorene za poje-dince. (I. T.)

ta ložn ica , p r imarna, sekundama,

vid i zbr injavanje otpadnih voda. (D.

Đ.)

tehnološki otpad (engl. trade ivaste, industrial ivaste\ njem. Geiverbeabjall, Geiverbemiill), otpad koji nastaje u

proizvodnim procesima u gospodar-stvu, ustanovama i uslužnim djelat-nostima, a razlikuje se od komunal-nog otpada po količinama, sastavu isvojstvima. (I. T.)

tekstura tla, elementarni mehaničkisastav tla, odnosno udio pojedinih

čvrstih čestica u tlu. Č vrsta faza obu-hvaća 30 — 60 posto obujma tla, asastoji se mehaničkih elemenata istrukturnih agregata. Mehanički ele-menti djele se na: grube mehaničkeelemente koji obuhvaćaju čestice od0,002 mm do više od 20 mm (kamen,šljunak, pijesak, prah i glinu); koloidne disperzije s česticama između

0,0001 mm — ln m i angstremske di-sperzije manje od 1 nm. Mehaničkielementi mogu međusobnim pove-zivanjem stvarati stukturne agregate.S obzirom na pojedini udio nabroja-nih elemenata u tlu razlikujemo teš-ka, glinasta tla, ilovasta tla (jednakudio čestica pijeska i gline) i tla kojasadržavaju svega 10 posto ili manje

gline. Tlo se najčešće sastoji od višeod 90 posto anorganskog dijela a osta-tak otpada na organsku komponentu.Tlo ima čvrstu, tekuću i plinovitu fa-zu. (D. Đ .)




tekućice (engl. jloiving water\ njem.Flieđgeimsser), površinske kopnenevode čija je osnovna karakteristika tok

u jednom smjeru. U tekućice seubrajaju potoci i rijeke. Njihov jed-nosmjerni tok uvjetovanje nagibomkorita, a posljedica takva toka jest tada su svi ekološki čimbenici u tekućicama longitudinalno graduirani.Brzina toka je u pravilu najjača u gor-njem dijelu tekućica, a najmanja naušću. O brzini toka ovisi tip supstrata

na dnu tekućice, a to je čimbenik okojem ovisi struktura životnih zajed-nica (biocenoza T). U gornjem toku,gdje je brzina vode velika i iznosi višeod 2 m/s, dno je kamenito i valutićavo. Slijedi šljunkovito tlo sve do u

područjima nešto sporijeg toka, zatim pjeskovito i na kraju muljevito u do-njem toku rijeke gdje je tok rijeke

spor. Brzina toka je različita i na po- prečnom profilu tekućice. Uz obalu je sporiji tok, pa je sediment ovdjemuljevit, a idući prema sredini profi-la, prema matičnom toku, on prelaziu pjeskovit, šljunkovit, pa i valutićav.U pogledu termike tekućice su ta-kođer longitudinalno graduirane. Uizvorištu ovisi temperatura o srednjoj

godišnjoj temperaturi kraja, koja je u podzemlju, odakle voda izvire, stalna. Na izvoru je najjače izražena stabil-nost termike, a idući prema donjimtokovima, tj. prema ušću, godišnjevarijacije temperature sve su jače iz-ražene. U pogledu kemijskih faktora,tekućice su kemijski mnogo ujednačenije od stajaćica i razlike među nji-

ma su manje nego među stajačicama.Kemizam tekućica varira ovisno o ko-ličini vode, tj. o protoku. Budući dakoličina vode varira sezonski, širina i brzina vodenog toka kao i kemijski

sastav tekućice također će se mijenjatisezonski. U pravilu, količina kisikaopada od gornjeg prema donjem to-

ku, a istovremeno raste količina ugljikova dioksida. Longitudinalnu graduiranost ekoloških čimbenika pratei biocenoze, pa se prema njihovu sa-stavu s biološkog stajališta može razli-kovati nekoliko uzdužnih zona teku-ćice. Takvih zona, koje se nazivaju prema karakterističnoj vrsti ribe, ima pet, a obuhvaćaju životinjske vrste

kojima odgovaraju upravo takvi eko-loški uvjeti (vidi raščlamba tekućica po

važnijim ribljim vrstama T). (I. T.)

temperatura (lat. temperies — blaga toplina; engl. temperature; njem. Tempe- ratur), mjera za relativno toplinskostanje tijela u smislu da toplije tijeloima višu temperaturu, a hladnije ni-

žu. U fiziologiji to je mjera toplinskeenegrije u živom organizmu. U me-teorologiji temperatura je razina to-

plinske energije atmosfere mjerenatermometrom i izražena na tempera-turnoj skali. U većini zemalja svijetaupotrebljava se Celziusova tempera-turna skala (°C), a osim nje u nekimzemljama Fahrenheitova (°F) i Reau

murova (°R) skala. U znanstvenimmjerenjima primjenjuje se međuna-rodno prihvaćena Kelvinova ili apso-lutna temperaturna skala (K). Tem-

peratura je jedan od najvažnijih eko-loških čimbenika jer ima direktanučinak na žive organizme i biokemij-ske procese u njima (povećanje temperature za 10°C dvostruko ubrzava biokemijske procese). S tim u vezitemperatura utječe na rasprostranje-nost vrsta na Zemlji. Prema sposob-nosti regulacije vlastite tjelesne tem-

perature, razlikujemo poikilotermne i



POJMOVNIK 333

homoiotermne (homeotermne) organiz

me. Prvima je temperatura tijela uv

jetovana u najvećoj mjeri temperatu

rom okoliša (beskralješnjaci, ribe, vodoz em ci, gm azovi), a drugi posjeduju

mehanizme regulacije tjelesne tem

perature (ptice i sisavci). One vrste

koje dobro podnose kolebanja tem

perature nazivaju se euritermnima, a one koje ne podnose temperaturne

varijacije stenotermnima. (I. T.)

TEMS, Terrestrial Ecosystem Monito- ring Sites.

tercijarni konzument (engl. tertiatj consuiner, njem. Konsument III. Ord- nung), organizam na samom vrhu

hranidbenog niza, odnosno na naj

višoj razini trofije t , koji se hrani pri

marnim T i sekundarnim konzumenti

ma t i l i sam o sekundarnim konzumentima T. Primjerice poljski miš je pri

marni konzument t jer se hrani naj

češće primarnim proizvođačima t , p o

tencijalni je plijen zm ije koja je prema

tome sekundarni konzument t . M eđ u

tim i jed no g i drugog m ože kao plijen

iskoristiti neka sokolovka. Ako kao plijen uhvati zmiju, u tom slučaju je

tercijarni konzument t. No potencijalno može uloviti i miša kao hranu pa

je u to m slučaju sekundarni konzu

ment T. Dakle, određeni organizmi

mogu biti istovremeno i sekundarni t i tercijarni konzum enti. (D. Đ.)

terestrička ekologija (lat. terrestris —zemaljski, zem ni + ofkos — kuća,

d om + logos — riječ, govor; engl. terrestrial ecology, njem. Landokologie, Ter-

restrische Okologie), grana ekologije t koja proučava ekologiju kopnenih

ekosustava t , pa se stoga svrstava u si-

nekologiju t. Ovisno o tipovima sta

ništa koje istražuje, terestrička ekolo

gija se dijeli na ekologiju šuma, trav

njaka, pustinja i slično. Istražuje takve aspekte terestričkih ekosustava kao

što su mikroklima, kemijski sastav tla,

fauna tla, hidrološki ciklus i produk

tivnost ekosustava. Terestrički eko

sustavi podložni su većim fluktuaci

jama u ok olišu i pod jačim su utjeca

jem organizama koji u njima žive ne

go akvatički ekosustavi. (I. T.) U s p o

redi akvatička ekologija t .

termičko onečišćenje vode, vidi to

plinsko onečišćenje vode. (D. Đ.)

termoelektrana (engl. thermo-electric poiver plant ; njem. Warmekraftwerk), električna centrala u kojoj se proizve

dena toplinska energija uz pom oć po

gonskog motora pretvara najprije u

mehaničku a zatim uz pomoć generatora u električnu energiju (struja). Toplinska energija najčešće se dobiva

izgaranjem fosilnih goriva t ili cijepa

njem atomskih jezgara (nuklearna elektrana t). S obzirom na vrstu po

gonsko g motora, termoelektrane m o

gu biti parne (parni stroj i parna tur

bina), motorne (motor s unutarnjim

izgaranjem), nuklearne (nuklearni reaktor), geotermičke (koriste toplinu Zemlje, npr. vulkana, gejzira), solarne i kombinacija navedenih. (I. T.)

termoklina (grč. thermos — topao +

klinč — nagibam; engl. thermocline; njem. Thermokline), u kopnenim sta-

jačicama i morim a to je ravnina na

određenoj dubini u kojoj se temperatura naglo mijenja s promjenom du

bine. U jezerim a u vrijeme ljetne sta

gnacije vode termoklina odgovara

metalimniju t. Budući da temperatura




utječe na gustoću vode, uspostavlja

nje termokline stabilizira stupac vode

i ograničava vertikalno miješanje vo

de. Dubina na kojoj se nalazi termoklina varira, posebice u plitkim vod a

ma um jerenog pojasa. U nekim p odručjima termoklina za vrijeme z im

skih mjeseci m ože potpuno nestati. (I.

T.)

termoplegija, vidi toplinski udar. (D.

Đ.)

termosfera, vidi atmosfera t . (i. T.)

TERN, Terrestrial Ecosystem Research

Netvvork.

teretit (grč. + phyton — biljka),jednogodišnje i dvogodišnje biljke koje ne

povoljno doba godine preživljavaju

samo u obliku sjemena ili plodova

(npr., Stellaria media kukolj (Agro-

stemma githago), crvena mrtva kopriva

(Lamium purpureum) i dr. (D. Đ .)

teški metal i (engl. heavy metal, njem.

Sclnuermetalle), metali kojima je gu

stoća iznad 5,9 g/cm3, npr. bakar

(Cu), nikal (Ni), kadmij (Cd), cink

(Zn), kositar (Sn), kobalt (Co) i olo

vo (Pb). Značajni su kontaminenti i

polutanti okoliša i hrane u urbanim, ali i ruralnim sredinama. Toksično

djeluju na organizme. Imaju sposob

nost bioakumulacije u organizmima i

ekosustavima. (D.Đ.)

tetraetilolovo, v id i olo vn i tetraetil . (D.

Đ .)

tihokavalne vrste, organizmi t ko j i se

mogu nać i u podzeml ju , a l i i u po

vrš insk im ekosustav ima, kako u vo

deno m tako i u te res tr ičkom pod ruč

ju . (I. T.)

tip tia, osnovna i temeljna jedinica si

stematike tla, koja se odlikuje tipskim

fiziografskim svojstvima i tipskim

procesima. Tipski proces je rezultanta elementarnih pedogenetskih pro

cesa. Tip tla određuju sljedeće determinante: jednotipska građa profila,

osobito karakterističan redoslijed horizonata, jednotipski osnovni procesi

transformacije i migracije mineralnih

i organskih materija, kvantitativno

slične fizičko kemijske karakteristike

pojedinih horizonata. Niže sistematske jedinice od tipova jesu: podtipovi,

varijeteti, podvarijeteti, vrste, podvrs

te i facijesi. (D. Đ.)

tlak zraka (engl. atmospheric pressure; njem. Luftdruck), tlak na površinu

Zemlje koji proizvodi njezina atmosfe ra t . Instrum ent za mjerenje tlaka jest

barometar, a uobičajeno je da se u

meteorologiji iskazuje u hektopaska-

lima ili milibarima. Atmosferski je

tlak neposredno povezan sa zračnim

strujanjima i drugim vremenskim

zbivanjima pa je njegovo poznavanje

presudno za analizu i prognozu vremena. (I. T.)

tlo (engl. 50/7, njem. Boden, Erde, Erdbo-

den, Acker), disperzni sustav izgrađen od heterogene mješavine organskih i

anorganskih čestica različite veličine

koji u većoj ili manjoj mjeri pokriva

površinu Zemlje, odnosno njezin

gornji sloj litosferu. Tlo je rastresita

prirodna tvorevina nastala djelova

njem pedogenetskih faktora kroz

procese pedogeneze. (D. Đ.)

tloznanstvo (njem. Bodenkunde), pe

dologija u geologiji, znanstvena disci

plina koja proučava građu, postanak,

razvitak, distribuciju, klasifikaciju, fi



POJMOVNIK 335

zikalna, kemijska i biološka svojstva

tla. U m ed ic in i po jam označuje

znanstvenu d isc ip l inu koja proučava

fizički i psihološki razvoj djeteta. (D.Đ.)

toks ičnost (engl. toxicity, njem. Toxi- zitčit), otrovnost tj. otrovno djelovanje

neke tvari. Razlikuje se akutna (ne

povoljan učinak koji se pojavljuje u kratkom vremenu, najčešće unutar

24 sata nakon toksične doze), suba- kutna (nepovoljan učinak uzrokovan

ponavljanom dnevnom primjenom toksične doze kroz kraće vrijeme,

najčešće 14 do 28 dana) i kronična (nepovoljan učinak uzrokovan po

navljanom dozom kroz duže životno

razdoblje) toksičnost. (D. Đ.)

toksikologija (engl. toxicology, njem.

Toxikologie), znanost č i j i je predmet

proučavanja priroda, svojstva i načindjelovanja otrova na živi sustav. (D.

Đ.)

toksini (grč.) otrovi patogenih mikro

organizama (npr. difterije, tetanusa).

(D.Đ.)

toplana (engl. heating plant ; njem.

Heizkraftwerk), vrsta termoelektrane “Tko d koje se topl ina upo tr ijeb l jene pa

re i l i u gri jane vode u jedno iskorištava

za grijanje objekata, naselja, pa i čita

v ih mjesta . (I. T.)

toplinski udar (engl. heat stroke), hipertermija, termoplegija. Akutan naj

teži oblik termoregulacijskog pore

mećaja koji nastaje zbog dovođenja

organizmu velike količine topline i (osobito) zbog njezina otežanog od

vođenja iz organizma. Potonje je oso

bito izraženo pri velikoj vlažnosti zra

ka. D olaz i do n aglog i velikog pov iše

nja tjelesne temperature i posljedič

nog zatajivanja rada metabolizma, or

ganskih sustava i smrti. (D. Đ.)

toplinsko onečišćenje vode (engl.

thermalpollution, njem. thermische Bela- stung, thermische Verschmutzung), vrsta onečišćenja vode (ponajprije prirod

nih vodotokova ali i dr.) toplinskom

energijom. Ugrijana voda za hlađenje

nastaje u industrijskim procesima za hlađenje dijelova strojeva u proizvod

nji, kao i u nuklearnim elektranama za hlađenje reaktora. Povećana tem

peratura ometa žive organizme u ra

stu i razvoju (porast od samo nekoli

ko stupnjeva smanjuje količinu otop

ljenog kisika i oštećuje škrge vodenih

organizama). U nek im slučajevima

takvo lokalno povišenje temperature

vode može dovesti i do nastanjivanja alohtonih termofilnih vrsta, čime se

u potpunosti mjenjaju elementi pri

jašnjeg ekosustava. (D. Đ.)

trajanje sijanja Sunca, trajanje inso

lacije T. Vrijeme u kojem je neko m je

sto na Zemljinoj površini izravno

obasjano Sunčevim zračenjem. Izra

žava se jedinicom vremena (sunčani

sati). (I. T.)

trajno održivi razvoj (engl. sustainable development, sustainability, njem. Nach- haltigkeit, dauerhaft-umiveltgerechten Entuncklung), potrajno održivi razvoj,

trajno održivo gospodarenje, potraj

no gospodarenje. Pojam definira pri

stup iskorištavanju raspoloživih re

sursa i gospodarenjem njima tako da

se zadovoljavaju današnje potrebe ali bez okrnjivanja budućih generacija u

zadovoljavanju njihovih potreba. Po

jam potječe iz njemačkog šumarstva

Carlowitz (1713.). On govori o tak




vom korištenju šumskog bogatstva da

ga mogu upotrebljavati i buduće ge

neracije. (U Hrvatskoj 1769. godine

Marija Terezija stavlja na snagu zakonsku uredbu o šumama koja se te

melji na toj koncepciji). Moderna re

vizija te koncepcije, kao globalno pri

hvaćene politike postavljena je na

konferenciji u Rio de Janeiru (Agen

da 21). (D.Đ.)

transmisija (engl. transsmission, njem.

Strahlungsdurchlassigkeit, Transmission), općenito, prolaz zraka elektromag

netskog zračenja kroz neki medij. (D.

Đ.)

transpiracija (lat. transpiratio — ispa-

ravanje engl. transpiration, njem. Tran-

spiration), pojava izlučivanja vodenih

para iz biljke. Intenzitet transpiracije

ovisi o razlici tlaka vodenih para u biljci i u atmosferi. Biljka uzima iz

zemlje redovito velike količine vode

(sadržaj vode u biljci do 90 posto pa i

više), tlak pare vode u biljci znatno je

veći od tlaka para u atmosferi. Stoga

biljka predaje neprestano atmosferi

vodenu paru. S obzirom na relativnu

površinu biljnog organizma, količina

isparene vo de vrlo je velika. Transpi

racija se pretežno obavlja s pomoću

lista, i to bilo kroz puči (stomatalna

transpiracija) ili kroz kutikulom pre

krivene vanjske membrane epider-

malnih stanica. Stomatalna kompo

nenta transpiracije daleko je veća od

kutikularne. Stomatalna se kompo

nenta može regulirati otvaranjem i zatvaranjem puči. Kutikularna kom

ponenta transpiracije većinom je ma

lena 6 posto do 8 posto od sveukupne

isparene vode. (D. Đ.)

trihinela (lat. Trichinella spralis), vlasac,

vlasica. Nematoda, parazit u životinja

i čovjeka. Uzrokuje bolest trihinelo-

zu. Odrasla trihinela kratkotrajan je stanovnik tankog crijeva mužjak ve

ličine 1,5 mm, ženka dvostruko duža.

Ženke polažu žive ličinke koje prodi

ru kroz limfu, preko pluća dolaze u

arterijski optok, zatim u sva tkiva, ponajviše u poprečnoprugastu musku

laturu, gdje se začahure. Drugi nosi

lac (obično mesojed) proguta ličinke

čije se ciste otope a iz njih izađu ličinke koje se presvlače i sazru u mužjake

i ženke. Oplođene ženke polažu li

činke i time se zatvara životni ciklus.

Čo vjek se inficira začahurenom ličin

kom iz zaraženog mesa, najčešće svi

nje ali i medvjeda, jazavca, konja. Li

činke ulaze kroz sluznicu crijeva u

krvni optok i zatim u mišićje, gdje

izazivaju upalne reakcije. (D. Đ.)

trofija (grč. trophe — prehrana, engl.

trophc, njem. Trophie), u hranidbenim

odnosima pojam definira razinu ili

stupanj trofije odnosno mjesto i ulogu u hranidbenim nizovima (hranid

bena piramida T, hranidbeni lanac T i

hranidbena mreža t ) na kojem se poje

dini organizam, član ekosustava T, nalazi bilo kao primarni producent T, pri

mami konzument, T sekundarni konzu

ment T, tercijarni konzument T, destruent t , razlagač t ili reducent t . U ekologiji

T kopnenih voda i limnologiji tpojam

determinira razinu i intenzitet pro

dukcije t vodenog ekosustava t (prim

jerice jezera) i raspoloživu ko ličinu

nutrijenata (poglavito nitrata i fosfata, ali i drugih) koja postoji u nek om vo

denom sustavu, i time ga klasificira

na ljestvici trofije T kao, distrofno T,

politrofno T, oligotrofno T, mezotrofno t ,



POJMOVNIK 337

eutrofno t, (primjerice eutrofno jeze

ro). U fiziologiji i medicini pojam se

odn osi na raspoloživost hranjivih tva

ri organskog sustava, organa, tkiva ili stanice (primjerice atrofija i distrofija

medicinski su nazivi za patološko stanje propadanja tkiva zbog nedovoljne

količine nutrijenata). (D.Đ.)

trofogeni sloj (grč. trejo — hranim +

lat. generare — proizvoditi; engl. tro- phogenic zone; njem. trophogene Zone),

produktivni sloj vode u akvatičkim ekosustavima u kojemu je asimilacija

veća od disimilacije, tj. formiranje or

ganske tvari veća je od njezine razgradnje. To je osvijetljeni sloj koji se

podudara s euforičkom zonom T i u ko

jem se in tenziv no odvija fotosinteza T. Prevladavaju producenti T organske

tvari. Trofogen i sloj se proteže od po

vrš ine do dubine kompenzacije T, ispod

koje se nalazi trofolitički sloj T. (I. T.)

trofolitički sloj (grč. trejo — hranim + ly’sis — razrješenje; engl. tropholytic

zone; njem. tropholytische Zone), neproduktivni sloj vode u akvatičkim

ekosustavima u kojem je razgradnja

organske tvari veća od njezine pro

izvodnje. Smješten je ispod trofogenog

sloja T, od kojeg ga razdvaja dubina

kompenzacije t . U njemu prevladavaju

konzumenti t i reducenti t . Životne za jednice (biocenoze t ) trofolitičkog slo

ja ovisn e su o donosu organske tvari

iz trofogenog sloja u kojemu se ona

proizvodi. (I. T.)

tropopauza, v id i atmosfera t . (I. T.)

troposfera, v i d i atmosfera t . (I. T.)



udomaćena vrsta (engl. domesticated

species; njem. domestizierte Art ), domesticirana vrsta; vrste koje je čovjek se-lektivnim uzgojem prilagodio svojim

potrebam a. T o su npr. ovca, govedo,

svinja, pas, pšenica, grašak, ječam, le-

ća i lan koje je čovjek udomaćio prije10.000 godina. Pojam se uglavnomupotrebljava za životinjske vrste, a za

biljne vrste primjereniji je naziv kul-

tivirane vrste. (I. T.)

ugljikov diok sid (engl. carbon dioxide,

njem. Kohlendioxid), (CO 2,), bezbojan nezapaljiv plin. Teži od zraka. Nalazi se u ispušnim i vulkanskim

plinovima, plinovima koji nastaju iz-garanjem fosilnih goriva i plinovima

koji nastaju biološkim procesima. Uanimalnih organizama veže se na he-

moglobin (ali i na ostale respiratorne

pigmente) i može uzrokovati smrtgušenjem. Biljke ga koriste kao siro-

vinu za izgradnju ugljikohidrata u procesima fotosinteze. U z jo š nekečimbenike odgovoran je za globalna

zatopljenja (kako u davnijoj geološkoj

prošlosti tako i u skorije vrijeme).Staklenički plin. (D. Đ.)

ugljikov m onoksid (engl. carbon tno- noxide, njem. KohIenmonoxid), (CO).Plin bez boje, okusa i mirisa, sastav-ljen od ugljika i kisika povezanih dvovalentnom kovalentnom vezom, na-staje izgaranjem organske tvari bez prisustnosti O 2. Izvori su ispušni pli-

novi vozila, dim cigareta i dim indu-strijskih postrojenja, eksplozivi, moč-varni i vulkanski plinovi, zemni plin,šumski požari i fotodisocijacija u gor-njim slojevima atmosfere. U krvi seveže na Hb pri čemu nastaje karboksihemoglobin (COHb). CO ima250 puta veći afinitet prema Hb nego02 Pri otrovanju uzrokuje glavobo-lju, mučninu, slabost, ubrzani rad sr-ca, poremećaj vida, halucinacije, acidozu, hipotermiju, komu i smrt.Kroničnim trovanjem oštećuju semozak, srce, jetra, bubrezi, mišići ikosti. (D. Đ .)

ugrijana voda za hlađenje, vidi to-

plinsko onečišćenje vode. (D. Đ .)

ugrožena vrsta (engl. endangered spe

cies; njem. gefćihrdete Art), naziv zavrste T za koje postoji određena vjero

ja tnost da će u bliskoj budućnostiizumrijeti u divljini. Postoje različiti



POJMOVNIK 339

kriteriji prema kojima neka vrsta stje-če status ugrožene. U SADu, su-kladno Aktu o ugroženim vrstama

(US Endangered Species Act), ugro-ženom se smatra ona vrsta za koju postoji najmanje 20 posto vjerojatnosti da će izumrijeti u idućih 20 godinaili deset generacija. Prema IUCN(The World Conservation Union),međunarodnoj organizaciji za očuva-nje prirode i prirodnih resursa, vrsta(ili neki drugi takson) ugrožena je

(ukratko): — ako je doživjela smanjenje popu-

lacije od najmanje 50 posto u pos-ljednjih deset godina ili u tri ge-neracije

— ako je suočena sa smanjenjem populacije od najmanje 50 posto usljedećih deset godina ili u tri ge-neracije

— ako je područje na kojem se pojav-ljuje procijenjeno na manje od5.000 km2

— ako je područje koje zauzima manje od

500 km 2 — ako je bro jnost populacije procije-

njena na manje od 2.500 zrelih jedinki s tendencijom daljnjegsmanjivanja od najmanje 20 postou idućih 5 godina ili u dvije gene-racije;

— ako je brojnost populacije procije-njena na manje od 250 zrelih je-dinki

— ako kvantitativne analize pokazujuda je vjerojatnost da će vrsta izu-mrijeti u divljini u sljedećih 20

godina ili pet generacija najmanje20 posto. (I. T.)

ultraljubičaste zrake (engl. ultraviolet radiation\ njem. Ultmviolettstrahlung), kratkovalno elektromagnetsko zrače-

nje ultraljubičastog dijela (UV) val-nih duljina od 180 do 400 nanometara. Razlikuje se UVA zračenje (400313 nanometara), UVB zračenje(313289 nanometara) i UVC zra-čenje (289180 nanometara). Najo-

pasnije U V C zrake apsorbira Zem ljina ozonska ovojnica f štiteći tako živa

bića od njihova štetnog djelovanja. Zarazliku od njih, UVA i UVB zrakedopiru do površine Zemlje i djelujuna živa bića kod kojih izazivaju štetne

promjene u staničnim molekulama.Zrake oko 300 nm valne duljine iza-zivaju opekotine kože, 255 nm djelu-

ju baktericidno, oko 279 nm imajuantirahitični učinak, a zrake valne du-ljine 340 nm odgovorne su za tamnjenje kože. Pretjerana izloženostmože izazvati rak kože. Kao poslje-dica djelovanja UVzraka javljaju se

oštećenja kože, zloćudne promjenena koži i alergijske reakcije. UdioUVzraka najmanji je na morskoj ra-zini, a povećava se s porastom nad-morske visine. (I. T., D. Đ .)

ultrazvuk (engl. ultrasound, njem. Ul-

traschall), mehanički, elastični, trans-verzalni ili longitudinalni valovi frek-

vencija većih od 20 k H z (iznad ljud-skoga slušnog dometa). Neke životi-njske vrste koriste ga po principu sonara za orjentiranje u okolini. (D. Đ .)

umjetna gnojiva (engl. arttificia! fertilizers, chemical fertilizers, mineral fertilizers, synthetic fertilizers, anorganic fertili

zers, njem. Mineraldiinger), mineralnagnojiva, anorganska gnojiva, sintetska

gnojiva. Krute tekuće ili plinovitetvari koje najčešće sadržavaju jedan(pojedinačna umjetna gnojiva), dva(miješana umjetna gnojiva) ili tri(kompleksna umjetna gnojiva) naj-




važnija elementa koji pripadaju uskupinu primarnih biljnih hranjiva,tj. dušik, fosfor, kalij (npr. tzv. NPK

gnojiva). U skupinu biljnih hranivasekundarne važnosti ubrajaju se sumpor, magnezij i kalcij, njih sadržavajusamo određena mineralna gnojiva,tzv. sastavljena umjetna gnojiva. Pre-ma tome sadržavaju li mikro ili ma-kro biogene elemente, razlikujemomakrognojiva i mikrognojiva. M ikrognojiva se dijele prema mikroele

mentima koje sadržavaju, primjerice: borna, željezna, cinkova, molibdenova, manganova, bakrena itd. (D. Đ.)

UNCSB, 1) United Nations Commis-sion on Sustainable Development 2)United Nations Common SupplyDatabase.

UNEP, United Nations Environment

Programme.

UNESCO, United Nations EducationalScientific and C ultural Organization.

UV zrake, vidi ultraljubičaste zrake t .

uzgoj alga, jedan od oblika tnarikuhu-

re T je uzgoj morskih alga. Alge kaoizvor proteina, vitamina i minerala

imaju važnu ulogu u prehrani stanov-nika Japana, Kine, Koreje i drugihazijskih zemalja. Osim za ljudsku

prehranu, alge se upotrebljavaju i za prehranu stoke, kao gnojivo i kao si-rovina za neke industrije. Alge se uz-gajaju tako da se na određenoj dubinihorizontalno postavi mreža naprav-ljena od grubog materijala na koju se

alge same prihvaćaju i rastu. Berbaalga obično počinje u studenom i tra-

je do ožujka, a uzgajivači ih s mrežeubiru rukom. U Japanu su morskealge tradicionalna namirnica. Neke

vrste crvenih algi roda Porphyra po-čele su se uzgajati u Japanu u bočatimvodama Tokijskog zaljeva još krajem

17. stoljeća. Porphyra ima vrlo visoksadržaj proteina, vitamina C, B i E i

joda. Neke vrste roda Caulerpa, C.lentillifera i C. racemosa, navelikosluže u prehrani stanovnika Tajlanda.

Laminaria je jedna od glavnih mor-skih alga koje se rabe u prehrani i zadobivanje kemijskih ekstrakata. UEuropi Laminaria je već dulje vrijeme

izvor alginata za različite industrije.Alginati se upotrebljavaju u kemijskojindustriji u proizvodnji boja (za tek-sturu), fotografskoj industriji i kaoemulgatori u prehrambenoj industri-

ji. Ekstrakt alge Gelidium, koji se na-ziva agar, rabi se u mikrobiologiji, aagar dobiven od alge Gracilaria uveli-ke se upotrebljava u prehrambenoj,

tekstilnoj i kozmetičkoj industriji.Obilna upotreba algi u mnogim jezemljama dovela do potrebe za njiho-vim uzgojem kako bi se osiguralastalna opskrba tom sirovinom, no pravi komercijalni uzgoj alga još je uzačecima. (I. T.)

uzgoj rakova, ob l i k marikulture t k o ji

se odnosi na uzgoj rakova u moru,

ponajviše jastoga (Palinurus sp.), hla-

pova (Homarus sp.) i mekušica (Penaeus sp.j, a ponegdje i slatko vo dn ih ra

kova. (I. T.)

uzgoj riba (engl. pisciculture,fisch cultu- re; njem. Fischzucht), djelatnost kojase zasniva na uzgoju slatkovodne ribeu ribnjacima i, rjeđe, prirodnim i um -

jetn im jezerima, te uzgoju morske ribe u bazenima, kavezima i zatvore-nim uvalama (lagunarni uzgoj). Prvomjesto zauzima uzgoj šaranki (5 mi-lijuna tona 1992. god.), a u velikim se



POJMOVNIK 341

količinama uzgajaju još i kineski ša-ran, som, tilapija, jegulja, jesetra, pa-strva, ozimica, a od morskih riba lu-

bin, brancin, list, iverak, gof, komarčai druge. Prema podacima FAOa(Food and Agriculture Organisationof the United Nations) u 1999. godi-ni u akvakulturi je uzgojeno oko 33milijuna tona ribe, od čega 20 miliju-na tona slatkovodne i 13 milijuna to-na morske ribe. (I. T.)

uzgoj školjkaša, jedan od, ako ne inajstariji oblik marikulture t koji pot-

ječe još iz antičkih vremena. Suvre-meni uzgoj školjkaša najčešći je u

produktivnim uvalama koje su zaklo-njene od jakih morsldh struja i valo-va, a voda je prildadne slanosti i temperature. Osim kamenica i dagnji,uzgajaju se još i jakopska kapica, ja-

panska kamenica i dr. U prvoj fazi

uzgoja u more se stavljaju različiti predmeti na koje se plutajuće ličinkeškoljkaša prihvaćaju. Predmeti sa

školjkašima zatim se upleću u užadstvarajući pergolare koji se zatim vje-šaju o plutače (bove). Č itava se struk-

tura zove park. Uzgoj se zatim moženastaviti i na nekoj drugoj lokaciji, nenužno u uvali gdje su mlade školjke bile uhvaćene. Školjkaši se hrane fil-triranjem planktona t i organskih čes-tica iz mora, pa njihova prehranjivanje nije skupo. Njihova sposobnostfiltracije iskorištava se u kombinira-nom uzgoju školjkaša i riba. Budućida kavezni uzgoj riba izaziva eutrofikaciju T mora i posljedično bujan rast planktona, u blizini kaveza s ribamase postavljaju parkovi sa školjkašimakoji filtriraju višak planktona i organ-skih čestica. Glavne lokacije za uzgojškoljkaša u Hrvatskoj su Malostonskizaljev i Limski kanal. Od školjkašakoji se ne upotrebljavaju u prehranivažno je spomenuti uzgoj bisernih

školjki koje se u Japanu kultiviraju odkraja 19. stoljeća. (I. T.)



važnije š um ske zajednice zahvaljujućisvom geografskom položaju, Hrvatskase odlikuje raznolikom šumskom ve-getacijom koju izgrađuje velik broj bi-ljnih vrsta i šumskih zajednica. Na po-dručju Hrvatske nalazimo čak 68 šum-skih zajednica, od kojih izdvajamo važ-

nije: Omo-Quercetiun ilicis T, Querco- Carpinetum orientalis t , Ostryo-Querce-

tum pubescentis T, Querco-Carpinetum il-

lyricum T, Fagetum illyricutn montanum t , Abieti-Fagetum t i Fagetum subalpinum

t . (I. T.)

važniji datumi u zaštiti okoliša,

2. veljače — Dan zaštite močvara

22. ožujka — Svjetski dan zaštitevoda

22. travnja — Dan planeta Zemlje

22. svibnja — Svjetski dan biološkeraznolikosti i

— Dan zaštite prirode uHrvatskoj

5. lipnja — Dan zaštite okoliša

8. lipnja — Dan zaštite planinske prirode RH

16. rujna — Dan zaštite ozonskeovojnice

17. rujna — međunarodna akcijaOčistimo svijet

4. listopada ■— Dan zaštite životinja

13. listopada — Dan smanjenja prirodnih katastrofa.

(I. T.)

vegetaci ja (lat. vegetatio, onis f. — ve-getacija, engl. vegetation, njem. Vegeta-

tion), sve biljke koje kao više ili manjezatvorena jedinica pokrivaju neko po-dručje. Biljni pokrov nekog područja.Pojam također označuje razdoblje ve-getacije odnosno razdoblje rasta i ži-votne aktivnosti biljnog svijeta, prim -

jerice u umjerenom kontinetalnom području nakon zimskog mirovanja.Postoji razlika između potencijalno

prirodne i današnje realne vegetacije.Potencijalno prirodna je ona koja bise razvila s obzirom na postojeće kli

matske t i okolišne uvjete t da nije biloantropogenog utjecaja, nasuprot to-me današnja realna vegetacija nastala

je kao posljedica povjesnog razvojaekosustava 1“na određenom prostoru,koji uključuje antropogeni utjecaj.

Primjerice slika potencijalne vegeta-cije u Hrvatskoj bila bi. uglavnom šu-ma, kako u primorskom tako i u kon-tinentalnom području (s iznimkom,točila, strmih litica, obale mora i si.),no ljudskom aktivnošću ta je slika



POJMOVNIK 343

uve l i ke i zmjenjena. Stoga, pr imarna

i l i p r i rodn a vegetac ija, s ob z i ro m na

genezu jes t ona ko ja je nasta la p r i rod

n im pu tem , za raz l iku od sekundarnei l i a ntropog ene vegetac i je koja je na

stala zb og djelova nja čovjeka. (D. Đ.)

vegetacijski pojas, hor i zonta lno, s

po r as t om nadmorske visine u v i s o k im

p lan i nama i g o r sk im m as iv im a s r ed

n je ve l ič i ne , zb og p rom jen jen ih eko

loških uvjeta T (temperatura, t lak, pa

dal ine, obor ine, vjetar , skraćenje vegetac i jskog razd obl ja i td.) m jenja se i

vegetac ij ska s lika. G ran ice izm eđ u

pojasa i p rom jena vegetacije T su oštre

i nagle . U p lan i nama um je renog k l i

m atskog pojasa, najčešće m ože m o ra

z l ikov at i ; b režu l jkast i pojas, do n j i po

ja s go rske šum e, g o rn ji poja s gorske

šume , po jas k l ekov ine , p l an insk i po

ja s i sn je žn i (n iv a ln i) pojas. (D. Đ.)

ver t i so l , v id i sm onica. (D. Đ.)

virocidi, otrovne tvar i nami jenjene

suzbijanju virusa. (D. Đ.)

visoke šum e, šume nastale od stabala

p re težno i z s j emena i l i sadnica. N a z i

va ju se jo š i šum e sjem enjače. (I. T.)

vital itet (lat. vitae -— ž ivot, eng. vita l i -

ty) , v i ta lno st , ž i votnost , ž i votna spo

sobnost , krepkost , izdrž l ji vost . Po jam

d e f in ir a o p t im um s ve u kup n i h ž iv o t

n ih funkc i j a , f i z i o l o šk ih , me tabo l i č

k i h , r e p r od uk t ivn i h a li i on ih dušev

n ih , e to l ošk ih i s i. Ta kođ e r po jam se

kor i s t i i p r i de f in i ran ju potenc i ja lno

dosez l j i ve ž i vo tne dob i nekog o rga

n i zm a od nosn o v je ro ja tnos t du l ji ne

živl jenja. (D.Đ.)

vjetar (engl. mnd\ njem. Wind), struja

n je atm osferskog zraka ko je je uspo

redno s površinom Zemlje. Vjetar na-staje kao posljedica djelovanja gradi

jentn e sile zbog nejednakog tlaka u

horizontalnoj ravnini. Osnovni uz-rok vjetra su nejednake temperatureZemljine površine, tj. različita brzinagrijanja ili hlađenja zraka nad razli-čitim podlogama, npr. nad kontinen-tom i oceanom, obalom i morem , po-ljem i šumom, ekvatorom i polovima.(I. T.)

vjetrenjača (engl. ivind energy platit] njem. Windkraftwerk), postrojenje ukojem se kinetička energija vjetra T slu-ži za dobivanje električne energije(struja). Vjetrenjače su tradicionalnoslužile u nekim zemljama za mljeve-nje žita i crpljenje vode, a odnedavnasluže kao elektrane za proizvodnjustruje. Prva takva elektrana puštena je

u rad 1941. godine u SADu. (I. T.)

vfaga zraka (engl. humidit y; njem.Feuchtigkeit), mjera sadržaja vodene pare u zraku. Obično se iskazuje kaorelativna vlažnost ili omjer između tre-nutačnog i ravnotežnog tlaka vodene

pare u zraku pri istoj temperaturi iizražava se postotkom. Relativna

vlažnost pokazuje koliko se vodene pare nalazi u zraku prema maksimal-noj količini koju bi zrak mogao sa-državati uz jednaku temperaturu.Vlaga je važan ekološki čimbenik jerodređuje intenzitet transpiracije T. (I.T.)

v o d a (lat. aqua\ engl. ivater; njem. Was-

ser), je na Zemlji normalno prisutnau sva tri agregatna stanja: tekućem(mora, oceani, rijeke, jezera itd.), pli-novitom (vodena para u atmosferi t) ikrutom (led). Voda na Zemlji čininjezin vodeni plašt ili hidrosferu f .




Premda molekule vode imaju jedno-stavnu strukturu, njezina su svojstva

prilično složena. Molekula vode

(H2O) sastoji se od jednog atoma ki-sika (O) i dva atoma vodika (H), kojis kisikovim atom om zatvaraju kut od105°. Svaki atom vodika u molekulivode s kisikom povezan je kovalentnom vezom koja nastaje stvaranjemzajedničkog elektronskog para. Kisi-kov atom privlači elektronski par izobje veze, uslijed čega dio molekule

uz kisik ima mali negativni naboj, adio molekule s vodicima ima mali pozitivni naboj. Posljedica takva raz-dvajanja naboja jest ta da molekulavode ima dva kraja — pozitivni i ne-gativni, pa se naziva dipol. Svaki krajmolekule vode privlači suprotno na-

bijene krajeve drugih molekula vode.Ta privlačna sila stvara slabu vodikovu

vezu. Vodikove veze između moleku-la vode mnogo su slabije od kovalentnih veza unutar jedne molekule, ineprestano se prekidaju i nanovostvaraju. Posljedica ovakva poveziva-nja između molekula vode u nekojvodenoj masi jest ta da se one odupi-ru vanjskim silama koje ih nastojerazdvojiti. To svojstvo vode, poznato

pod nazivom viskoznost , ima važanučinak na organizme koji plutaju ili plivaju u moru i kopnenim vodama.Uzajamno privlačenje molekula vodena površini vodene mase stvara površinsku napetost. Upravo se tim svoj-stvom koriste mnogi organizmi kojise kreću po površini vode, poput ku-kaca koji po njoj hodaju. Viskoznost

i površinska napetost su svojstva kojaovise o temperaturi i povećavaju se sasmanjenjem temperature. S promje-nom temperature mijenja se i gustoća vode. Voda ima najveću gustoću pri

4°C, a povišenjem temperature iznadili smanjenjem ispod te vrijednostinjezina se gustoća smanjuje. Led,

kruto agregatno stanje vode, ima oko8 posto manju gustoću od vode u te-kućini i zato uvijek pluta na vodi. Ledište vode iznosi 0°C, a vrelište100°C. Voda ima veliki toplinski kapa

citet, što znači da može primati ili iz-davati velike količine toplinske ener-gije bez većih promjena vlastite temperature. Velike vodene mase polako

apsorbiraju toplinu kad je zrak iznadnjih topliji i postupno je otpuštajukad je zrak hladniji i tako ublažavajutemperaturne promjene vodenogokoliša i susjednoga kopna. Voda jeodlično otapalo za većinu tvari u pri-rodi. Posebno se to odnosi na kristalesoli u kojima su ioni međusobno po-vezani ionskom vezom, poput natrijeva

klorida (NaCl). Prilikom otapanja uvodi soli se disociraju na ione od ko-

jih su sastavljene. Oko 3,5 posto m or-ske vode čine otopljene tvari, prven-stveno soli, a preostalih 96,5 postoječista voda. U vodi otopljene tvari sedijele u tri glavne skupine: (1) anor-ganske soli; (2) otopljeni plinovi (ki-sik, dušik, ugljikov dioksid i dr.); i (3)

organski spojevi podrijetlom od živihorganizama (proteini, ugljikohidrati,masti, aminokiseline itd.). Količinaotopljenih anorganskih soli određujeslanost T vode i baš kao i sadržaj otop-ljenih plinova, posebice kisika t , ugljikova dioksida i dušika, ima veliku

biološku važnost. Koncentracija hidronijevih iona (pH) kao i koncen-

tracija različitih organskih tvaritakođer su biološki važne. U vodi senalaze i neke organske tvari umjetnog podrijetla, poput DDTa i sličnih,koje je u okoliš svojom djelatnošću



POJMOVNIK 345

unio čovjek, a koje mogu imati vrloštetne učinke na žive organizme. (I.T.)

voda u tlu (engl. soil water, rhizic ivater, vadose ivater), voda se u tlu uglavnomnalazi u kapilarnim porama, dok se iznekapilarnih pora uglavnom ocjeđujea njeno mjesto u nekapilarnim pora-ma zauzima zrak. U tlu se pojavljujekao: slobodna voda tj. vodena para u porama tla, konstitucionalna ili kri

stalizacijska voda koja je kemijsld ve-zana u različitim spojevima u tlu, higroskopska ili adsorpcijska voda, fil-mska ili lentokapilarna voda, kapilar-na voda, gravitacijska voda i podzem-na voda. (D. Đ.)

vodne zalihe na kopnu (engl. terre-

strial ivater reseivoir ; njem. terrestrisches

Wasserreservoir), procjenjuje se da naZemlji ima približno 1.386,000.000km3 vode, od čega se više od 97 postonalazi u oceanima. Terestričke vodnezalihe čine 2,596 posto ukupne vodena Zemlji ili 35,978.000 km3. Od to-ga je najviše vode smrznuto u lede-njacima i ledenim pokrovima:27,500.000 km3 ili 76,436 %. Većina preostale vode nalazi se ispod Zem-ljine površine. To su podzemne vodena koje otpada 8,200.000 km3 ili22,792 posto. U zatvorenim morimanalazi se 105.000 km3 ili 0,292 postoterestričkih vodnih zaliha, a u slatko-vodnim jezerima 100.000 km3 ili0,278 posto. Vode u tlu ima 70.000

km3 ili 0,195 posto, a u rijekama 2000km3 ili 0,006 posto. Procjenjuje se dase u živim organizmima nalazi 1000km3 ili 0,003 posto ukupne vode. (I.T.)

vodnogospodarski sustav ,kompleksni sustav gospodarenja vo-dama čiji se poslovi mogu svrstati u

tri glavne grupe: korištenje voda, zaštita od voda i zaštita voda. Pod korištenjem voda razumijeva se vodoopskrba sta-novništva, naselja, industrije i drugihsubjekata, natapanje poljoprivrednihzemljišta i opskrba ribnjaka vodom,iskorištavanje energije voda, vodoto-ka za transport i plovidbu i upotrebavoda za rekreaciju i turizam. Zaštita od

voda uključuje zaštitu od poplava,erozije i bujica, kontrolu, prognozira-nje i obavještavanje o stanju voda,uređivanje vodotokova, hidromelioracijsku odvodnju i drugo. Zaštita voda obuhvaća zakonsku regulativu i ra-zličite mjere za zaštitu voda od one-čišćenja, ispitivanje kvalitete vode zavodoopskrbu i druga ispitivanja voda,

sprečavanje i ograničavanje unošenjaopasnih i štetnih tvari u vode, spre-čavanje odlaganja otpada na područ-

jima na kojima to može utjecati nakvalitetu voda, odvodnja otpadnihvoda, pročišćavanje voda i izgradnjauređaja za pročišćavanje, interventnemjere u izvanrednim slučajevimaonečišćenja voda i drugo. (I. T.)

vodozaštitno područje (njem. Was- serschutzgebiet), područje u kojem vri-

jede posebne mjere kontrole, zabranei zaštite protiv svih djelatnosti kojemogu onečistiti prirodne zalihe vode,od koje se kondicioniranjem dobiva pitka voda. (D. Đ.)

vokliško vre lo, tip jakih krških vrela

iz kojih voda izbija uzlaznim kana-lom na mjestima gdje topografska po-vršina presijeca sustav podzemnih pukotina ili kanala. Mogu biti stalnaili periodična, smještena po dnu i




stranama riječnih dolina, u samimriječnim koritima, pokraj jezera i nanjihovu dnu, uz rub krških polja ikraj morskih obala. Naziv su dobila

po vrelu Fontaine de Vaucluse u južnoj Francuskoj. (I. T.)

vrelo, mjesto na kojem izbija voda iz podzemlja topljivih stijena (vapnenačkih, dolomitnih i dr.). Vrela su če-sto bogatija vodom nego izvori t, ali

je izbijanje vode iz vrela periodična ili

epizodna pojava koja ovisi o pluviometričkom režimu, geološkoj građi ireljefu. (I. T.)

vrijeme (engl. weather, njem. VVetter), ukupnost atmosferskih pojava (vjetar,tuča, snijeg itd.) i stanja atmosfere(temperatura, naoblaka, vlažnost, tlakzraka i dr.) u određenom trenutku naodređenom mjestu. (1. T.)

vrsta (engl. species, njem. Art), temeljna jedinica sustava taksonomske klasifi-

kacije živih biča, od koje se izvode sveostale taksonomske skupine (podvrs-ta, rod, porodica, red, razred, koljeno,carstvo). Skupina populacija sličnihsvojstava koje se međusobno slobod-no stvarno ili potencijalno rasplođujui razmnožavaju, a reproduktivno suodvojene od drugih takvih skupina,Mayr 1969. Stoje šira reproduktivna

jedinica koja uključuje veći broj je-dinki koje se mogu međusobno ra-splođivati, daju plodno potomstvo i

zajedničku zalihu gena (gene pool,genofond), Dobzhansky 1951. (D.Đ .)

vrsta t la, niža sistematska jedinica uklasifikaciji različitih tipova tla, dijelise na podvrste i facijese. Različite vrs-te tla svrstavaju se u više sistematskekategorije pedoklasifikacije: podvari

jetete, varijetete, podtipove, tipove iklase. (D. Đ.)



WCED, 1) World Commission on En-vironm ent and Development. 2) 'Ve-stern Center for Environmental Decisionmaking.

WCMC, World Conservation Monito-ring Centre, UK.

WHO, World Health Organization.

WMO, World Meteorological Organi-zation.

WR1, World Resources Institute.

WWF, World Wide Fund for Nature.

WW8, Worldwatch Institute.

WWW, World Weather Watch.



zagađenje voda (engl. water pollution;

njem. Wasserverschmutzung), onečišće-nje biološkim supstratom (mikroor-ganizmima, fekalijama, klaoničkimotpadom, otpadom iz prehrambenih proizvodnji itd.) koje je veće od do- puštenog. Zagađenje voda očituje se

pogoršanjem vrste vode odnosno ka-tegorije vode. Zagađenjem voda do-vodi se u opasnost zdravlje i životiljudi i mogu nastupiti poremećaji ugospodarstvu i u drugim područjimazbog stanja kakvoće vodnog okoliša.

Usporedi onečišćenje okolišah. (I. T„ O.

S„ D.Đ.)

zakise l javanje tla (engl. soil acidifica- tion; njem. Bodenversauemng), poveća-nje kiselosti tla, tj. sniženje pH vri-

jednosti tla. Kisela tla se prirodno jav-ljaju na silikatnoj podlozi ili na dub-ljim profilima tla nataloženog povrhvapnenca i dolomita, u područjima shumidnom klimom u kojima je tokvode u tlu descendentan pa dolazi do

ispiranja baza. Kiselost tla tada se po-većava. Slabo prozračna tla takođermogu biti kisela zbog povećane kon-centracije ugljikova dioksida uslijedmikrobiološke aktivnosti u tlu i disa-

nja korijena. Pritom se iz ugljikovadioksida stvara ugljična kiselina i pHvrijednost tla se snižava. N a prirodnokiselim tlima razvijaju se acidofilnezajednice, prilagođene kiseloj reakciji

podloge. Procesu zakiseljavanja tla pridonose kisele kiše T. Vidi kemijska

svojstva tla t . (I. T.)

Zakon o lovu, objavljen u N. n. 10/94.Zakon o lovu uređuje koje se životi-njske vrste smatraju divljači; tko ima pravo lova; lovišta, vrste lovišta i po-vršine izvan lovišta; koncesije pravalova; davanje lovišta u zakup i podza-kup; lovnogospodarsku osnovu, pro-gram uzgoja divljači i program zaštitedivljači; uzgoj i zaštitu divljači; lov iiskorištavanje divljači i njezinih dije-lova; sprječavanje štete od divljači inaknadu štete, sprječavanje štete nadivljači i naknadu štete; upravni i in-spekcijski nadzor nad provedbom za-kona; i kaznene odredbe. (I. T.)

Zakon o morskom r ibars tvu ,

objavljen u N. n. 78/94. Zakonom seuređuje gospodarenje obnovljivim

biološkim bogatstvom mora, a toobuhvaća zaštitu, ribolov i uzgoj ribai drugih morskih organizama. (I. T.)



POJMOVNIK 349

Zakon o otocima, objavljen u N. n.34/99., se temelji na načelima Nacio-nalnog programa razvitka otoka i nji-

me se uređuje upravljanje razvojemhrvatskih otoka kao nacionalnim pri-rodnim bogatstvom, u skladu s oso-

bitom zaštitom propisanom Usta-vom. (I. T.)

Zakon o pol jopr ivrednom zeml j iš tu,

pročišćeni tekst Zakona objavljenje u N. n. 54/94. Njime je određeno koja

se zemljišta smatraju poljoprivred-nim i uređenje način iskorištavanja izaštita poljoprivrednog zemljišta. (I.T.)

Zakon o prostornom uređenju,

donesen 30. ožujka 1994. godine, Za-kon o prostornom uređenju (N. n.30/94.) regulira ustrojstvo sustava

prostornog uređenja, dokumente prostornog uređenja i njihovo pro -vođenje, nadzor nad provedbom Za-kona, kaznene odredbe, te prijelaznei završne odredbe. Prostornim uređe-njem osigurava se gospodarenje, za-štita i upravljanje prostorom Repu- blike Hrvatske kao osobito vrijednimi ograničenim nacionalnim dobrom.Gospodarenjem, zaštitom i upravlja-njem prostorom ostvaruju se uvjeti zadruštveni i gospodarski razvoj, zaštituokoliša, racionalno korištenje prirod-nih i povijesnih dobara na načelu in-tegralnog pristupa u planiranju pro-stora (čl. 1. i 2. Zakona o prostornomuređenju). (I. T.)

Zakon o s latkovodnom r ibarstvu,

objavljen u N. n. 18/86., 43/86.(ispr.), 34/89., 19/90. (čl. 55), 26/93.(čl. 91). Zakonom se uređuje zaštita,uzgoj i ribolov u slatkim vodama. (I.T.l

Zakon o stočarstvu, objavljen u N.n. 70/97. Tim se Zakonom uređujuuzgoj i proizvodnja uzgojno valjanih

životinja, oplođivanje domaćih živo-tinja, trgovina uzgojno valjanim ži-votinjama, zoohigijenski uvjeti drža-nja domaćih životinja, zaštita okolišau uzgoju i iskorištavanju domaćih ži-votinja, kakvoća stočne hrane i proiz-voda životinjskog podrijetla, ustroj i provedba uzgoja uzgojno valjanih ži-votinja i druga pitanja važna za učin

kovitost i promicanje stočarstva. (I. T.)

Zakon o šumama, temeljni zakonkojim se uređuje pravni režim šumai njihova zaštita. Pročišćeni tekst Za-kona o šumama objavljen je u N. n.52/90. Zakonom su određeni uvjeti inačin gospodarenja šumama i šum-skim zemljištem tako da bi se omo-

gućilo njihovo optimalno gospodar-sko iskorištavanje uz istovremenu za-štitu i unapređenje svih općekorisnih

funkcija šuma t . (I. T.)

Zakon o vodama, objavljen u N. n.107/95. Zakonom se uređuje pravnistatus voda i vodnog dobra, način iuvjeti upravljanja vodama (korištenjevodama, zaštita voda, uređenje vodo-

toka i drugih voda i zaštita od štetnogdjelovanja voda), način organiziranjai obavljanja poslova i zadataka kojimase ostvaruje upravljanje vodama; os-novni uvjeti za obavljanje djelatnostivodnog gospodarstva; ovlasti i duž-nosti tijela državne uprave i drugihdržavnih tijela, jedinica lokalne sa-mouprave i uprave i drugih pravnih

subjekata te druga pitanja značajna zaupravljanje vodama. Zakonom seujedno osnivaju i »Hrvatske vode« —

pravna osoba za obavljanje poslovaupravljanja vodama. (I. T.)




Zakon o zašt i t i b i l ja , objavljen u N.

n. 10/94. Zakonom se uređuje zaštita bilja i biljnih proizvoda od štetočina bilja, zdravstvena kontrola bilja u prometu , promet sredstava za zaštitu bilja i uređaja za njihovu primjenu tesprječavanje štetnih posljedica od pri-mjene sredstava za zaštitu bilja pozdravlje ljudi, životinja, bilja i okoliša,i druga pitanja važna za provođenje

jedinstvenog sustava zaštite bilja u

Republici Hrvatskoj. (I. T.)

Zakon o zaštiti okoliša, objavljen u N . n. 82/94. To je prvi općeekološkizakon donesen u RH. Njime su ure-đena temeljna načela hrvatskog pravas područja zaštite okoliša, provedbazaštite okoliša u RH, dokumenti ozaštiti okoliša, sustav financiranja i

nadzor nad provedbom zaštite oko-liša te odgovornost za onečišćavanje.Zakonom se uređuje zaštita okolišaradi njegova očuvanja, smanjivanja ri-zika za život i zdravlje ljudi, radi osi-guravanja i poboljšavanja kakvoćeživljenja. Zaštitom okoliša osiguravase cjelovito očuvanje kakvoće okoliša,očuvanje prirodnih zajednica, racio-

nalno iskorištavanje prirodnih izvorai energije na najpovoljniji način zaokoliš, kao osnovni uvjet zdravog iodrživog razvoja. (I. T.)

Zakon o zaš t i t i p r i rode, objavljen u N . n. 30/94. (dopune u N . n. 72/94).Zakonom su određeni zaštićeni dijelovi

prirode T i pravni režim svakoga od

njih (načini njihove zaštite, nadzornad zaštitom prirode, osiguravanjeracionalnog korištenja prirode, spiječavanje štetnih zahvata itd.). (I. T.)

Zakon o zašt i t i zraka, objavljen u N . n. 48/95. Zakonom se određuju

mjere, način organiziranja i provođe-nja zaštite zraka i poboljšanja njegovekakvoće u Hrvatskoj. Osnovna je svr-ha zaštite i poboljšanja kakvoće zrakaočuvati zdravlje ljudi, biljni i životinj-ski svijet, kulturne i materijalne vri-

jednosti; postići najbolju moguću ka-kvoću zraka; spriječiti ili barem sma-njivati onečišćavanja koja utječu na

promjenu klime; i uspostaviti, odr-žavati i unapređivati cjelovit sustav

upravljanja kakvoćom zraka na ter ito-riju države. Zakon o zaštiti zraka usko

je povezan sa Zakonom o zaštiti oko

liša T i Zakonom o prostornom uređenju

f . (I. T.)

zakonski okviri zaštite okoliša,očuvanje prirode i okoliša jedna je odnajviših vrednota ustavnog poretka

Republike Hrvatske. Ustavnim od-redbama o pravu na zdrav život izdrav okoliš osigurava se poboljšanjekakvoće življenja za dobrobit sadaš-njih i budućih generacija, U Deklara-ciji o zaštiti okoliša u Republici H r-vatskoj, koju je Sabor Republike H r-vatske donio 1992. godine, sadržano

je opredjeljenje za izgradnju pravnog

sustava sukladno međunarodnimugovorima i standardima europske isvjetske zajednice kojima će se u pot-

punosti osigurati trajna, sustavna iučinkovita zaštita okoliša. Zakonomo zaštiti okoliša (N. n. 82/94.) utvr-đena su obvezna polazišta u zaštitiokoliša na temelju općeprihvaćenih

načela i načela međunarodnog prava:institut odgovornosti za onečišćava-nje okoliša, provođenje upravnog iinspekcijskog nadzora, obveza izradestrategije i izvješća o stanju okoliša,uvođenje katastra onečišćavanja, in-formacijskog sustava, praćenje stanja



POJMOVNIK 351

okoliša, osiguravanja javnosti podata-ka o stanju okoliša i sudjelovanje jav-nosti te poticajne mjere u zaštiti oko-liša. Brojnim podzakonskim propisi-ma utvrđena je obveza obavještavanja

javnosti o stanju okoliša i obveza jav-nog uvida u tijek postupka procjeneutjecaja na okoliš. Također, donoše-njem drugih zakona kojima se ure-đuju pitanja o drugim sastavnicamaokoliša, a koje su pripremila i izradila

druga nadležna ministarstva i državneuprave, osigurala su potpuniju zaštitu pojed inih sastavnica okoliša. Repub-lika Hrvatska potpisnica je većeg bro-

ja međunarodnih ugovora iz po-dručja zaštite okoliša. Provodeći teugovore, Hrvatska djeluje sustavno, planski i koordinirano u razvojumeđunarodnog prava zaštite okoliša.

(Iz Izvješća o stanju okoliša u Repu- blici Hrvatskoj, N. n. 88/98.). (I. T.)

zaliha gena (engl. gene pool\ njem.

Genpool), skup sv ih gena T i n j i hov ih

r a z l i č i t i h alela koje posjeduju sve re

p r od uk t ivn o sposobne j e d i nke neke

po pu lac ije. (I. T.)

zašt ićeni d i je lov i pr i rode, dijelovi prirode koji su od interesa za R. H r-vatsku i imaju njezinu posebnu za-štitu. To su nacionalni parkovi par

kovi prirode t , strogi rezervati t , posebni

rezervati T, park-šume t , zaštićeni kra

jolici T spomenici parkovne arhitekture Ti pojedine biljne i životinjske vrste. Zašti-ćeni dijelovi prirode raspoređeni su u

razrede od međunarodnog, državnog ilokalnog značenja, što utvrđuje Mini-starstvo zaštite okoliša i prostornoguređenja. (I. T.)

zašt ićen i k ra jo l ik , prema Zakonu ozaštiti prirode (N. n. 30/94.) zaštićeni

krajolik je prirodni ili kultivirani pre-djel veće estetske ili kulturnopovije

sne vrijednosti, ili krajolik karakteri-stičan za pojed ino područje. U za-štićenom krajoliku nisu dopušteneradnje koje narušavaju obilježja zbogkojih je proglašen zaštićenim. U Hr-vatskoj 28 lokaliteta ima status zašti-ćenoga krajolika. To su npr. krajolikLimskog zaljeva, Slapnica (Jastrebarsko), Brela (Makarska), okolica Ozlja

i Okićgrada (Samobor), Konavoskidvori (Dubrovnik), plaža Zrće (Pag),kanjon Cetine, Vidova gora (Brač) idrugi. (I. T.)

zašt i ta oko l iša (engl. environmenta- lisrn; njem. Unnveltschutz), društveniili politički pokret koji ima za ciljeducirati javnost o problemima one-

čišćenja okoliša i poticati na iješavanje tih problema. Premda zahtijevarazumijevanje određenih ekoloških

principa, zaštita okoliša se ne baviznanstvenim istraživanjima i nije

poddisciplina ekologije T, pa je od njevalja razlikovati. Vidi okoliš f , zakon0 za štit i oko l iša t . (I. T.)

zašt i ta r oko l iša (engl. environmental activist), eko logist; osoba ko ja je v iše

i l i manje akt ivno uk l jučena u zašt i tu

o ko l iša f . (I. T.)

zašt i ta šuma, suvremena zaštita šu-ma usmjerena je na očuvanje ekološ-ke ravnoteže u šumskom ekosustavu1 obuhvaća zaštitu šuma od štetnihabiotičkih, biotičkih i antropogenihutjecaja. Sume su ugrožene od lošegagospodarenja, požara, poremećenogrežima voda, neprimjerenog iskoriš-tavanja, raznovrsnih štetnika (kukci injihove ličinke, glodavci, virusi, bak-terije, gljive i dr.), onečišćenja zraka,




tla i voda, kiselih kiša i dr. U tomsmislu zaštita šuma podrazumijeva primjereno gospodarenje, zaštitu šu-

ma od štetočina, njihovo suzbijanje i provođenje preventivnih mjera, zašti-tu šuma od požara izgradnjom protu- požarnih prosjeka, održavanjem izvo-ra i izgradnjom akumulacija za vodu,motrenjem i nabavom opreme za ga-šenje požara, zaštitu šumskoga tla istabala i druge preventivne i represiv-ne mjere. (I. T.)

zbrinjavanje otpadnih voda (engl.ivaste mater purification, njem. Abwas- serreinigung), pročišćavanje (čišćenje,kondicioniranje, tretiranje) otpadnihvoda obavlja se: mehanički, fizikalnokemijski i biološki. Do mjesta

pročišćavanja otpadne vode sakuplja- ju i odvode kontroliranim sustavom

cijevi, kanala i građevina koje zovemokanalizacija. Površinski onečistači(krupni otpad, papir, krpe, plastika,lišće i dr.) uklanjaju se mehanički narešetkama za izdvajanje (proces »rešetarenje«) i/ili usitnjavanjem (tzv.dezintegracija odnosno rezanje krup-nih otpadnih tvari na 38 mm, usitnjivačima sa slobodnim prolazom vo-

de ili s motornom crpkom) kako ne bi smetale u daljnjem postupku čišće-nja. U mehaničke metode pripadaju

pjeskolovi (njem. Sandfang) i uklanja-nje uljastih tvari (masti, ulja, nafte isi.) koje plutaju na površini, a u vodireagiraju s bazama tvoreći spojevetzv. sapune i smetaju biološkoj fazi

pročišćavanja otpadnih voda (ukla-

njaju se napravama tzv. mastolovima,njem. Fettfanger). Fizikalnokemijski postupci, koji najčešće slijede meha-ničko čišćenje, uključuju taloženje(gravitacijsku sedimentaciju), is-

plivavanje (flotaciju), zgrušavanje(koagulaciju), pahuljičenje (flokulaciju), cijeđenje (filtraciju tj. postupak

propuštanja otopine kroz porozni fil-tar), centrifugiranje, adsorpciju, ke-mijsku precipitaciju, oksidaciju i re-dukciju, neutralizaciju, ionsku izmje-nu, postupak zamjene iona izmeđukrutine (ionskog izmjenjivača) i teku-ćine (tj. otopine elektrolita) i mem branske postupke (primjerice, obrnu-tu osmozu). Taloženje zrnatih i pa-

huljastih (flokule) čestica tj. anorgan-ske i dijela organske suspendiranetvari, obavlja se u tzv. prethodnim taložnicima (primarna taložnica). Tosu posebno konstruirani bazeni čijadimenzija, dubina izgled i izvedba(primjerice izvedba sa zgrtačem mu-lja ili bez njega) ovisi o vrsti čestica, a projektiranje je zasnovano na ispitiva-

njima na modelima za različite di-menzije čestica. Osim primarnih po-stoje i tzv. naknadne taložnice (se-kundarne taložnice) s izljevom pro-čišćene otpadne vode u prijemnik(recipient). One sedimentiraju česti-ce tek nakon svih provedenih kemij-skih i bioloških postupaka pročišća-vanja, najčešće su okrugla tlocrta i ta-

lože pahuljičaste čestice tzv. proce-som bistrenja, odnosno prije nepo-srednog ispuštanja tretirane otpadnevode u okoliš. Flotacija, prirodna ilistimulirana (povećanim tlakom zra-ka, kemijskim sredstvima, elektrolizom i si.) iskorištava prirodno svoj-stvo nekih tvari koje su lakše od vodei na njoj plutaju (masti, ulja i si.).

Koagulacija se zasniva na dodatku reagensa soli aluminija NaAJ02,Ab(S04)3 i dr., željeza FeS04 ,Fe2(S04)3 i dr., koji destabilizirajukoloide promjenom elektrostatskog



POJMOVNIK 353

naboja dispergiranih čestica. Takokoloidno dispergirane čestice koaguliraju i mogu se odvojiti sedimentaci

jom, filtracijom i flotacijom. Sličan je proces flokulacija (najstariji poznatiflokulant je silicij, što ga sadržava di

jatomejska zemlja). Biološki postupcičišćenja otpadnih voda uključuju pri-rodne procese (mikrobiološke, čišće-nje višim biljem i si.) pretvorbe ras- pršene organske i dijela anorganske'tvari u biomasu (stanice, tkiva, orga-

nizme i si.). Biološki postupci čišće-nja mogu se primjenjivati samo ondaako u otpadnoj vodi ne postoje opa-sne tvari u kritičnim koncentracija-ma. Mikrobiološki procesi čišćenjaotpadnih voda dijele se na aerobne ianaerobne. Mikroorganizmi mogu biti slobodno suspendirani u vodi ili pričvršćeni na krutu podlogu. Anae

robni uređaji s mikroorganizmima nakrutoj podlozi su prokapnici, okretni biološki nosači (biodiskovi) i grubi pješčani filtri. Aerobni uređaji i po-stupci s mikroorganizmima suspen-diranima u vodi su aktivni mulj,ozračena i aerobna laguna i spremnikza stabilizaciju mulja. U anaerobne

postupke i uređaje s mikroorganiz-

mima pričvršćenima na podloguubrajaju se anaerobne cjediljke (filtri)i anaerobne lagune, a anaerobni po-stupci i uređaji sa suspendiranim or-ganizmima uključuju anaerobnu digestiju i anaerobnu stabilizaciju mu-lja. Č išćenje otpadnih voda višim bi-ljem zasniva se na dovođenju u kon-takt otpadne vode (iz koje su uglav-

nom uklonjene vrlo otrovne tvari) ivišeg bilja (močvarnog bilja poputtrske, šaša, salvinije, vodene leće i dr.ili nekih poljoprivrednih biljaka npr.riža i dr.). Više biljke za rast i razvoj

troše dušikove spojeve i anorganskesoli, smanjujući istovremeno njihovukoncentraciju u vodi. Novonastala

biomasa, redovito se otklanja i možese dalje upotrijebiti (kao stočna hranai si.). (D.Đ.)

zonobiom (engl. zonobiome; njem. Zo- nobiom), zemljopisni prostori razgra-ničeni na temelju izgleda klimazonalnih vegetacijskih područja i njihovihklimatskih prilika. Prema HeinrichuWalteru (Vegetation und Klimazonen: Grundriss der globalen Okolo-gie; 1990.) postoji ukupno devet kli-matskih zona i isto toliko zonobioma(ZB),I. ekvatorski ZB — tropska kišna

šumaII. tropski ZB — tropska listopadna

šuma i savanaIII. subtropski ZB — suptropska ve-

getacija pustinjaIV. mediteranski ZB — tvrdolisne

šikare osjetljive na mrazV. toplo temperirani (oceanski) ZB

— vazdazelene šume osjetljive namraz

VI. tipično umjereni ZB — bjelogo-rične listopadne šume, otporne namraz

VII. kontinentalni ZB — stepe do pustinje hladnih zima, otporne namraz

VIII. borealni ZB — tajgaK . polarni ZB — tundra.

Prijelazna područja između zonobioma nazivaju se zonoekotonima T. (I.T.)

zonoekoton (njem. Zonookotone), prijelazna područja između zonobioma T.Klimatske zone i zonobiomi nisu oš-tro odvojeni, nego se preklapaju naširokim prijelaznim područjima koja




se nazivaju zonoekotonima. U njimase smjenjuju tipovi vegetacije, npr. li-stopadnu šumu zamjenjuje stepa.

Zonoekotoni se označuju prema zonobiomima koje povezuju, npr. zonoekoton I/II, z. II/III, z. III/IV, z.I V / V itd. (I. T.)

zoobentos (grč. zoon — živo biće, ži-votinja + benthos — dubina; engl. zoobenthos; njem. Zoobenthos), morskiili slatkovodni životinjski organizmi

koji život provode u dodiru sa dnom, bilo da se po njemu kreću (sedentarnei vagilne životinje), bilo da su pričvrš-ćeni za dno (sesilne životinje) ili da seu njega ukopavaju (endofauna). Zajed-no s Jitobentosom t čine životnu zajed-nicu ili biocenozu t dna vodenih eko

sustava T koja se zovu bentos T . Životi-nje koje žive na površini dna čine epi-

faunu, a one koje se u njega ukopavajuili ga buše čine endofaimu. Epifauna jeznatnije razvijena na čvrstom supstra-tu (stijene, kamenje), a endofauna na pom ičnom sedimentu (pijesak,mulj). Prijelaz čine tzv. detritičkadna, sastavljena od krhotina ljušturauginulih organizama i drugih sedi-menata, na kojima razvoj životne za-

jedn ice ovisi o veličini čestica. Ako sučestice krupnije, razvijat će se zajed-nice slične onima na čvrstom dnu, aako su sitnije, bit će sličnije onima na pom ičnom dnu. (I. T.)

zooeenoza ( zoo — sufiks koji ozna-čava životinjski, nastao od grč. zoon

— živi stvor, živo biće, stvorenje,

engl. zoocoenosis), Sekundarni producenti T odnosno konzumenti t koji sači-njavaju dio biocenoze t unutar biogeo-

cenoze i. Sve životinje neke biogeoce-

noze t . (D. Đ.)

zoocidi (engl. zoocides, njem. Zoozide), općeniti naziv za sve otrovne tvari na-mijenjene suzbijanju populacija živo-

tinja. (D. Đ.)

zooekologi ja (grč. zoon — živo biće,životinja + oikos — kuća, dom +logos — riječ, govor), vidi ekologija ži

votinja t .

zoofag (zoo — sufiks koji označava ži-votinjski, nastao od grč. zoon — živistvor, živo biće, stvorenje + gr č.fago

— jedem, engl. zoopliag njem.); istošto i kamivor T, hrvatski mesojed. (D.

Đ.)

zoohorija (grč. zoon — živo biće, živo-tinja + /iora — prostor, zemlja; engl.

zoochor y; njem. Zoochorie), rasprostranjivanje s pomoću životinja. Na taj senačin rasprostranjuju brojne biljke i

neke životinje. Ako se biljka ili životi-nja rasprostranjuje tako da se prenosina životinji, govori se o epizoohoriji.Ako se prenosi unutar životinje, anajčešće je to njezin probavni trakt,govori se o endozoohoriji. Npr. epizoohorno se rasprostranjuje biljka či-čak, a od životinja, primjerice, buha.Endozoohorno se rasprostranjuju

razne biljke čiji plodovi imaju mesna-to usplođe kojime se životinje hrane,npr. trešnja, žuta imela i druge. Akose rasprostranjuju uz pomoć kukaca,govori se o entomohoriji t . (I. T.)

zooplankton (grč. zoon — živo biće,životinja + planktos — skitnica; engl.

zooplankton; njem. Zooplankton), živo-

tinjski plankton t; čine ga sićušni ži-votinjski organizmi koji u vodi plutaju nošeni strujama i valovima. To suodreda heterotrofni konzumenti kojise hrane fitoplanktonom t ili manjim



POJMOVNIK 355

zooplanktonom. U njemu se nalaze predstavnici gotovo svih skupina životinja, bilo u odraslom obliku ili barem u stadiju ličinke. Od praživoti-

nja, planktonski krednjaci (Foramini- fera) i zrakaši (Radiolaria) toliko su brojni i široko rasprostranjeni da ostaci njihovih skeleta tvore najveći dio sedimenta oceanskoga dna. Zrakaša nema u slatkim vodama, a i slatkovodni krednjaci su rijetki. Od pra- životinja brojni su još i trepetljikaši, koje u najvećoj mjeri zastupaju sićuš

ni zvončići (Tintinnida). Od planktonskih žarnjaka tu su cijevnjaci (Si- phonophora) i meduze obrubnjaka i režnjaka. Planktonski rebraši (Cteno- phora) također su česti. Slatkovodnih kolnjaka (Rotatoria) može biti mnogo u zooplanktonu u vrijeme toplih razdoblja. Skupina koja se može naćii u površinskim vodama i na velikim

dubinama su streličari (Sagittoidea), važni planktonski predatori. Školjka

ši, morski puževi i bodljikaši život počinju kao planktonske ličinke, a neki puževi čitav život provedu u planktonu. Rakovi su najbrojniji čla

novi zooplanktona, pogotovu račići veslonošci (Copepoda) i svjetlari (Euphausiacea). Oni su izvor hrane za mnoge vrste riba, a vrsta Euphau- sia superba, poznatija pod nazivom kril, glavna je hrana plavetnim kitovima i kitovima usanima u hladnim morima. (I. T.)

zrak u tlu zadržava se u nekapilarnim porama. Što je tlo bogatije nekapilar

nim porama, kapacitet za zrak je veći,

odnosno kažemo da je tlo prozračno, aerirano. Količina zraka mijenja se obrnuto proporcionalno količini vo

de u tlu. U tlu koje je zasićeno vodom do maksimuma kapaciteta za vodu, zraka ima u neznatnoj količini ili ga nema uopće. Kada je tlo za

sićeno vodom do apsolutnog kapaciteta, zrak zauzima sve nekapilarne pore tj. kažemo daje vrijednsost ap

solutnog kapaciteta za zrak dosegla maksimum. Najveći kapacitet za zrak imaju pijesci, nešto manji ilovače, a najmanji gline. (D. Đ.)

zreli humus, mul, mul humus. Alkal- ni, granularni šumski humus. Raz- građena, amorfna i prhka organska tvar, izmješana s mineralnim dijelom tla, a na površini nem a organskog slo

ja. N eki autori razlikuju tri m odifika

cije zrelog humusa: molični humus, (tzv. blagi humus, mek i prhak, u suhom stanju, zasićen više od 50 posto bazama), umbrični humus, zasićen manje od 50 posto bazama, slabo izražene strukture, u su hom stanju tvrd

i masivani ohrični, svjetlije boje, u suhom stanju, tvrd i kompaktan. (D.

Đ.)

zvuk (engl. sound, njem. Schall), l ong i

tud inaln i val tj. pulsirajuća kom pres i

ja i ekspanzija ko ji se š ir i k ro z neko

sredstvo s pomoću sudara molekula

tog sredstva. (D. Đ.)

Documents

Ekološki leksikon