Enes Karić - Kamen i Kamenje u Politeizmu i Monoteizmu

8/19/2019 Enes Karić - Kamen i Kamenje u Politeizmu i Monoteizmu

http://slidepdf.com/reader/full/enes-karic-kamen-i-kamenje-u-politeizmu-i-monoteizmu 1/6

08. Decembar 2012. u 07:33

Enes Karić: Kamen i kamenje upoliteizmu i monoteizmu

Enes Karić FOTO: Stock

Piše: prof. dr. Enes Karić*

Odnos prema kamenu i kamenju u svetim knjigama i tekstovima semitskog monoteističkog ili jednobožačkog vjerskog izvorišta, napose Kur’āna, saodređen je dugom poviješću semitskogpoliteizma ili paganskog mnogoboštva.

Jevreji, Ajsori, Amarićani, Aramejci, Akađani, Arapi i drugi semitski narodi imali su dugu politeističku iidolopoklonsku povijest. Prasemitsko i semitsko idolopoklonstvo i mnogoboštvo uglavnom serasplitalo oko različitih “kultova kamena“. Ismā‘íl Haqqí Burúsawí (Ruhu l-bayān, I, 81) tvrdi da je“većina kipova bila od kamenja“ (aksaru l-asnami kane mina l-hidžāreti ). Semiti su živ jeli uz tri

nepregledna prostranstva, prvo, prostranstvo mora (Sredozemno more, Indijski okean, te potom Atlantski okean), zatim dvaju plodnih polja i žitnica (oko rijeka Nila u Egiptu, te Eufrata i Tigrisa uIraku), te uz velika prostranstava kamena (stjenovitih planina i pustinja).

Paganski Semiti impresionirani kamenom

Kamen je impresionirao idolopoklonske i paganske Semite prije svega svojom rasprostranjenošću ičvrstinom, tvrdoćom. Al-Isfahāní u svome rječniku Kur’āna (Mufradāt , 107) ukazuje na to daKur’ānska riječ kamen (hadžer ) sadrži intenciju, odnosno značenje tvrdoće, al-Isfahāní daje ovakvudefiniciju kamena (hadžer ): to je “poznata tvrda tvar/supstanca“ (al-hadžeru: al-džewharu as-salbu al-ma‘rúfu). On još dodaje da su u arapskom jeziku riječi ahdžār i hidžārah oblici množine od riječihadžer .

http://www.radiosarajevo.ba/upload/images/HARD_BiH/enes_karic_stock.jpg



K tome, kamen je u dugim epohama drevnog svijeta bio glavno građevinsko sredstvo, napose uvelikih državnim ostvarenjima kao što su drevni Babilon, Akadsko carstvo, Asirsko carstvo, Egipat,Perzijsko carstvo itd., praktički, sva “drevna čuda staroga svijeta“ bila su uveliko u pradomoviniSemita ili u njihovim bliskom susjedstvu (Piramide u Kairu, Semiramidini vrtovi u Babilonu, Svjetioniku Aleksandriji, Hram u Efesu...), i sva su ova zdanja bila sazdana od kamena. Semiti su imali slavneneimare koji su u kamenu oblikovali geometrijska tijela: Loptu, piramidu, kocku, kupu, kvadar, valjak,

prizmu, itd. Babilonska matematika i geometrija dvije su slavne etape semitske apstrakcije. (Drevnimonoteisti su smatrali da ukrašavanje stambenih prostora geometrijskim tijelima: loptom, piramidom,kockom, valjkom... ne predstavlja idolatriju, jer ne radi se o preinačavanju kamena, ili drugihtvari/materijala, u ljudske ili životinjske likove.)

I otuda se uočava veliko oduševljenje islamske naučne renesanse u vrijeme Abbasijskog carstvaspram matematike, geometrije i sličnih“apstraktnih“ nauka. Praktički, kasniji razvoji kaligrafije u islamubaštine naglašeno “odsustvo prikazivanja lika“, te se ohrabruje posezanje za npr. floralnim igeometrijskim elementima u dekoraciji prostora.

Faraonske i drugegrobnice Staroga Svijeta građene su od kamena

Kamene kuće vječnosti

Osim rasprostranjenosti kamena, Semite je, kako smo već ukratko naveli, impresionirala ičvrstina/tvrdoća i “neprolaznost“ kamena. Na ovo, u drukčijem kontektu, ukazuje i AnnemarieSchimmel (u knjizi Islam, State University of New York Press, New York, 1992., p. 7), tvrdi da su “...pećine i (kao što je to bilo uobičajeno za Semite) kamenje smatrani svetim i da su ispunjeniblagoslovnom moći, barakah...“Faraonske i druge grobnice Staroga Svijeta građene su od kamena ipoliteistički pagani su ih obilazili kao “kuće vječnosti“. Paganski hramova drevnog svijeta prevalentnosu bili građeni u kamenu. K tome, u posvemašnjoj rasprostranjenosti kamena diljem kopnenih dijelova

planete Zemlje, kao i u prevalentno kamenitim slojevima na kojima počivaju mora i okeani, te ukorištenju raznolikih vrsta “dragog kamenja“ – u svemu ovome nalaze se glavni razlozi semitskog (iopćenito drevnogčovjekovog) oduševljenja kamenom, te povezivanja kamenja kao čvrste tvari savječnim trajanjem.

Odatle samo neki od razloga da semitski (i općenito drevni) politeizam i paganstvo preobražavajukamen u različite vrste kipova, idola, kumira, te takvim magijskim komuniciranjem sa kamenom

posreduju prolaznog ovozemnog čovjeka i neprolaznu vječnost.

Kamen i kamenje u Kur'anu

Politeističke tradicije Semita koje su dale kipove od kamena, kamene idole, kumire i kamena svetilišta

– umnogome su utjecale na to da je opći odnos prema kamenu i kamenju u Kur’ānu (kao knjizi kojabeskompromisno promovira monoteizam) – izrazito negativan. Na slična mjesta takvog“neodobravanja“kamena i kamenja nailazimo i u Bibliji.



Kamenje (hidžareh) ili kamen (hadžer ) u Kur’ānu se spominju na dvanaest mjesta u razuđenimkontekstima, ali gotovo uvijek u kontekstu moralne osude klanjanja kipovima, idolima, kumirima,statuama. Također, mnogo je komentatora Kur’āna koji smatraju zlato i srebro(oboje se spominje uKur’ānu) “vrstama kamenja“, a na stranicama ove svete knjige oštro se zabranjuje “gomilanje zlata isrebra“ (yaknizune z-zehebe wa l-fiddate...). Usp. npr. devetu suru at-Tewbeh (IX:34) u kojoj se još ioštro prijeti onima koji tako nagomilano drago kamenje, to jest zlato i srebro “ne dijele na Božijem

Putu“ (lāyunfiqúnehā fí sebíli llāh).

Ipak, nekoliko je motiva na koje se Kur’ānski spomen kamenja usredotočuje, a četiri su glavna:1)Kamenje i ljudi kao “gorivo Pakla“; 2) Usporedba kamenja i ljudskih srdaca; 3) Božije čudointervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode; i 4) Kamenje kao sredstvo Božije kazne naOvom Svijetu.

Kamenje i ljudi kao gorivo Pakla

Ako se Kur’ān čita redoslijedom svoje knjiške ustrojenosti, uočava se da prvi spomen kamenja dolazirelativno brzo, druga sura (al-Baqarah, II:24) nudi jedan strašni prizor Pakla ili Džehennema: Fa t-taqun-nara l-lati waquduha an-nasu wa l-hidžarah! (“... Čuvajte se Vatre [Pakla]! Gorivo njeno ljudi su i

kamenje...“).

Sura at-Tahrím (LXVI:6) je u ovom pogledu izravno upozorenje samim vjernicima: “O vjernici, čuvajtesebe i porodice svoje od Vatre, čije gorivo biće ljudi i kamenje.“

Dakako, ovaj strašni spomen “ljudi i kamenja“ kao goriva u Paklu ima svoje objašnjenje i svojkontekst. Prethodni, to jest 23. stavak sure (al-Baqarah) izravno je upućen politeistima, taj redakpredmnijeva da je Kur’ān “Božija Riječ“, a ako politeisti sumnjaju u to, onda neka oni donesu makar“jedno poglavlje nalik poglavljima Kur’āna“ (fa’tu bi suratin min mislihi ), neka u tu svrhu pozovuupomoć i “svjedoke svoje“ (wa d‘u šuhada’akum). “Svjedoci politeista“ ili “jemci mnogobožaca“ su, naravno, njihovi kameni kumiri , kameni kipovi , idoli, itd.

U Kur’ānskom predočavanju (i uzvišenom “imaginariju“ ove Knjige) na ovom je mjestu prisutan

snažan sarkazam, naime, budući da kameni kipovi sami sobom ne mogu svjedočiti, niti uopćegovoriti, ljude se implicitno pita: “Kako to da se klanjate onome što vam ne može (po)svjedočiti?!“, tese, potom, iznosi strašna prijetnja Paklom u kojem su “gorivo ljudi i kamenje“, to jest, politeisti i njihovikameni idoli. Naravno, uvijek postoji beskrajna Božanska milost koja prašta i može oprostiti ljudimaovu strašnu kaznu.

Na pitanje kako to da u Paklu (Džehennemu) mogu biti ljudi i kamenje, az-Zamahšarí (I:133) dajesljedeći odgovor: “Li annahum qaranú bihāanfusahum fi d-dunyā hajsu nahatúhā asnaman wadža‘lúhā li llāhi andadan...“ “[Ljudi su sa kamenjem gorivo Pakla] jer su se ljudi [pagani] na OvomSvijetu poistovjećivali s kamenjem, klesali su iz njih kipove i smatrali ih takmacima Bogu.“

I az-Zamahšarí, kao i brojni drugi komentatori Kur’āna, navode Kur’ānsku prijetnju ljudima (al- Anbiyā,

XXI:98): Innakum wa mā ta‘budúna min dúni llāhi hasabu džahannam... “I vi [ljudi] i ono čemu vi mimoBoga robujete, gorivo džehennemsko [tj. gorivou Paklu] ste!“



Skamenjena ljudska srca

Ovim se ukazuje da je monoteistički glas Kur’āna zapravo, osnova i potka te knjige. Taj se jednobožački glas neprestano razglašava, podupire sečak i ovako strašnim prijetnjama čovječanstvu.Razlog tome je u nekoj vrsti aksioma Kur’āna: da ječovječanstvo koje vjeruje u kipove, idole, kumir e(ili u svoje nazorekao kipove, u svoje ideologije kao kumire) jedno neslobodno čovječanstvo.Predanost jednome i jedinome Bogu je istinska sloboda, upravo to zagovara Kur’ān.

Na ovom mjestu potrebno je spomenuti da šerijat ne poznaje ovosvjetsko kažnjavanje ljudi vatrom. Tu

se šerijat pokazuje liberalnijim od idolopoklonskih semitskih zakona Babilona koji su npr. monoteistu Abrahama (Ibrāhíma, a.s.) osudili na kaznu lomačom, jer je ustao protiv idolopoklonskog religijskogporetka. (U ovom pogledu šerijat koji se izvodi iz Kur’āna se može sagledavati unutar jednedavne“teologije oslobođenja“.)

Usporedba kamenja i ljudskih srdaca jeste naredni, veoma snažan motiv, u Kur’ānu. Naime, Kur’ānski je stav da samo bezosjećajnočovjekovo srce može ostati gluho na Božanski poziv. Takvo srce jeokrutnije, grublje, hladnije čak i od kamenja. Ovdje se (u suri al-Baqarah, II:74) potcrtava da, naime, isamo kamenje “strepi pred strahom od Boga“, pa kako to da, onda, čovjek ne pokaže strepnju sasvoje strane:

“Potom srca vaša otvrdnuše (qasat qul úbukum), kao kamen ili još tvrđa postadoše (ašaddu qaswah). A ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, ima i onoga koje puca pa iz njega voda kulja, a i onoga koje se

ruši, doista, od strepnje pred Bogom!“

Čudo vode u kamenu

Motiv Božijeg čuda koje intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode - donosi se na dvamjesta u Kur’ānu, npr. prizor iz sureal-Baqarah, II:60: “I kada Músā [Mojsije] zatraži vode narodusvome, naredismo Mi: “Udari štapom svojim po kamenu (stijeni)“, [tad] iz kamena dvanaest vrelaprovrije...“

(Ovaj nadnaravni događaj opisuje se gotovo istim riječima i u surial- A‘rāf , VII:160). Poruka onadnaravnom čudu koje za predmet i mjesto svoga događanja i “ostvarenja“ ima kamen – u ova dvamjesta iz Kur’āna je posve jasna. Naime, opet je prisutan izdaleki sarkazam sadržan u Božijoj Riječi:

U politeističkoj praksi – ma koliko da se kamen može isklesati, preobraziti i preinačiti u idole, kumire,statue – kamen, ipak, i dalje ostaje hladan i neplodan.



S druge pak strane, Božiji navjestitelj Músā, a.s. (Mojsije), kao slavni predstavnik monoteizma međuSemitima, kao oštri starozavjetni protivnik rabljenja kamena za izradu idola, kipova, kumira... - svojimštapom i Božijim čudom iz kamenja i stijena izvodi vodu, zapravo: izvodi ne samo jedno vrelo, većdvanaest vrela!

To ukazuje na izdaleku sugestiju da će monoteistička poruka koju donosi Músā (ili Mojsije) raznježiti

(ona gruba i surova) ljudska srca, ona će postati izvorom vjere u Boga, kao što kameno stijenjepostaje izvoromživotodavne vode.

(Ovdje se treba prisjetiti da voda simbolizira monoteizam ili jednoboštvo ili trijeznost . Kao što voda – ma koliko je ljudi pili- ne opija čovječanstvo, tako ni monoteizam ne vodi krivim stazama istranputicama!)

Kur’ān ne spominjesintagmu “Crni kamen“, taj važni drevni dio zdanja Ka‘be

Ovosvjetska kazna kamenom

Kamenje kao sredstvo Božije kazne na Ovom Svijetu jeste naredni, veoma snažan motiv Kur’ānskogspominjanja kamenja.

Prema Kur’ānu, kamenje je tokom povijesti (i strašnih katastrofa na planeti Zemlji kao što su erupcijevulkana, zemljotresi u kojima se ruše čitava brda na ljudska naselja i gradove, itd.) još na OvomSvijetu sredstvo za strašnu Božiju kaznu koju su svojim zlim djelima “zaslužili“ nekoji dijelovičovječanstva (usp. npr. sura Húd, XI:82): “Pa kad Naša odredba dođe, Mi učinismo da u staništimaono gornje bude dolje, i na njihkamenje od gline pečene u talasima neprekidnim sručismo.“

(Sličan motiv “sručivanja kamenja od gline pečene“ – amtarnā ‘ālayhim hidžāratan min sidždžíl -nalazi se u suri al-Hidžr , XV:74). Također, sura az-Zāriyāt (LI:33) spominje “skamenjenu glinu“ili“kamenje od gline“ (hidžāratan min tín).

Kao što Kur’ān ne propisuje spaljivanje vatrom kao ovosvjetsku kaznu protiv ljudi (na epizodu sabacanjem Ibrahima/Abrahama, a.s. na lomaču aludira se kao na ogavni idolopoklonski zakon),također Kur’ān ne promovira (i ne zapovijeda!) kamenovanje kao ovosv jetsku kaznu koju bi, zbognekog počinjenog grijeha, imali pravo izvršiti jedni ljudi nad drugim ljudima.

Naime, svaki spomen kamenovanja u Kur’ānu odnosi se na izravne idolopoklonske i paganskeprijetnje davnim Božijim poslanicima, to jest, slavnim monoteistima, da će ih oni, politeisti imnogobožački pagani, kazniti kamenovanjem. K tome, u Kur’ānu se šejtan ili sotona naziva “ar -

radžím“ (onaj kamenovani , tj. prokleti), mistici bi kazali: Šejtan je ar-radžím, onaj “kamenovani“,jer jeljude nastojao učiniti bezosjećajnim spram grijeha, ravnodušnim, kao kamenje. Motiv Božanskog



“kamenovanja šejtana“ (zvijezdama ili “meteoritima“) u Kur’ānu je spomenut u jednom predivnomkontekstu.

Kur'an ne zapovijeda kamenovanje

Kad je posrijedi ovosvjetsko međuljudsko kažnjavanje kamenovanjem, Kur’ān se na više mjesta

spram tog čina vrlo negativno odnosi, te se i ovdje može reći da se ova mjesta Kur’āna mogusagledavati unutar jedne svojevrsn “teologije oslobođenja“.

Podsjetimo na to da se u Kur’ānu uvjerava ljude da će biti proživljeni na Onom Svijetu i da će seproživljenje jamačno desiti. Njihove kosti i zemne ostatke Bogu je lahko proživiti. Štaviše, bićeproživljeni makar da su postali kamenje ili željezo! U ovom pogledu karakteristična je sura al-Isrā(XVII:49-50): I [pagani/mnogobošci] još kažu: “Zar kada kosti i prašina budemo mi, zar ćemo kaostvorenja nova biti proživljeni?!“ Ti reci: “Bićete [proživljeni], taman da kamenje ili željezo ste...“ (Qul:Kúnú hidžāratan aw hadidan).

Recimo, posve na kraju, da Kur’ān ne spominje sintagmu “Crni kamen“ (el-Hadžer el -Esved ), taj važnidrevni dio zdanja Ka‘be, niti jednim jedinim retkom.

Autor je akademik, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ovaj tekst je pročitan na okruglom stolu Poruke sa kamena – univerzalna simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka,održanog 22. 11. u Kaknju.

Radiosarajevo.ba

Documents

Enes Karić - Kamen i Kamenje u Politeizmu i Monoteizmu