Esej Za Maturu (1)

7/16/2019 Esej Za Maturu (1)

http://slidepdf.com/reader/full/esej-za-maturu-1 1/26

ESEJ

http://www.mojamatura.net/hrvatski-jezik/1822-kako-uspjeno-napisati-esej-na-dravnoj-maturi

OVO OBAVEZNO PRESLUŠATI!

STRANICA ZA POMOD PRI PONAVLJANJU LEKTIRA

https://sites.google.com/site/mojamucionica/drzavna-matura/lektira-za-esej

1.ALBERT CAMUS- STRANAC

http://lektire-cipiripi.blogspot.com/2011/06/stranacalbert-camus.html

Primjer eseja

Albert Camus koji pripadan egzistencijalizmu dobitnik je Nobelove nagrade za knjiţevnost1957. godine i pisac romana "Stranac". Ovo djelo nastalo je 1942. godine u razdoblju kasnog

modernizma i prvoj fazi Camusovog stvaranja, fazi apsurda. Tu fazu karakterizira prihvaćanjebesmisla ţivota i nalaţenje sreće u istome.

Glavni lik ovoga romana, činovnik Mersault, tehnikom je redukcije, postupkom suvremene

knjiţevnosti, sveden na osjetilno, elementarno. Rečenice su kratke i jasne, a stil hladan. "Stranac" je podijeljen u dva dijela, a ponuĎenim ulomkom završava prvi koji prati Mersaultov ţivot doubojstva Arapina.

Glavni je junak lišen suvišnih emocija, pasivan i nezainteresiran čak i za stvari uskopovezane s njim. Ţivot prihvaća onako kako dolazi, a zadovoljstvo pronalazi u malim stvarima. Zarazumijevanje njegovog karaktera vaţan je utjecaj osjetilnog svijeta pa su tako opisi vremenskih

uvjeta i prirode slikovitiji. U vezi s ljubavnicom Marie uţiva u njenom mirisu, dodirivanju njenogtijela, zvuku njenog smijeha, a smatra kako ih izvan njihovih tijela ne veţe ništa. Ne ignorira fizičkepotrebe u situacijama u kojima se to očekuje pa tako spava i pije bijelu kavu na majčinombdijenju, smeta ga sunce na njenom sprovodu : "Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad

smo pokopali mamu(...)". To isto sunce igra ključnu ulogu u ubojstvu Arapina premu kojemu,sukladno njegovom karakteru, nije gajio nikakve osjećaje niti imao mišljenje o njegovom sukobu sRaymondom. Omamljen suncem gubi jasnu sliku : "Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oči." ,osjeća se ugroţenim : "Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi učelo." i ispaljuje pet hitaca u Arapina. Četiri metka kojima je pucao u već nepomično tijelo odreditće njegovu sudbinu : "Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.".Taj čin će na sudu posluţiti da ga se prikaţe bezosjećajnom i emocionalnom nakazom.

Naslov romana simbolizira otuĎenost glavnog junaka od društva i svijeta u kojemu ţivi. Ne

vjeruje u Boga, a kao što tvrde na suĎenju, ne priznaje najbitniji zakon ljudskog društva i nepoznaje osnovno djelovanje ljudskog srca.

Iščekujući smrtnu kaznu odbija svećenika, a iznerviran njegovom upornošću u naletu bijesaspoznaje apsurd ljudskog postojanja i prihvaća ga. Osjeća potpunu ravnodušnost spram svijeta,onakvu kakvu i svijet osjeća prema njemu. Lišen nade shvaća da je je svejedno umre li sada ili zamnogo godina jer sve čeka ista sudbina i svi ţivoti vrijede jednako. Iako zna da je stranac u ovomedruštvu, time mu se pribliţuje. U svjetlu nove spoznaje osjeća sreću i iščekuje smrt.

U društvu koje od početka svoga postojanja traga za smislom, višim ciljem i racionalnimobjašnjenima, prihvaćanje Mersaultovog načina ţivota značilo bi i prihvaćanje besmisla.Jednostavnije je osuditi pojedinca nego prihvatiti zabludu u kojoj društvo ţivi, tako da će Mersaultzauvijek ostati stranac.

2. primjer












Albert Camus francuski je romanopisac, dramatičar i esejist roĎen u Alţiru. Pripada razdoblju

kasnog europskog modernizma i predstavnik je knjiţevnog pravca egzistencijalizma. Knjiţevno

stvaralaštvo podijeljeno mu je u dvije faze: fazu apsurda i fazu pobune. Za prvu fazu

karakteristično je da se prihvaća besmislenost ţivota, dok se druga faza javlja kao opreka prvoj. U

njoj se počinje promišljati i uspostavljati ţivotni smisao. Za svoje knjiţevno stvaralaštvo dobio je1957. godine Nobelovu nagradu za knjiţevnost. Navedeni ulomak pripada romanu Stranac koji

nastaje u prvoj fazi Camusovog stvaralaštva. U kontekstu romana navedeni ulomak pripada zapletu

u kojem glavni junak ubija Aarapina.

Glavni junak ovog romana je mladi činovnik Mersault koji predstavlja stranca sebi i svijetu. Na

sve situacije u ţivotu reagira ravnodušno, ne iskazuje nikakve emocije te se u potpunosti razlikuje

od društva. Na početku roman umire mu majka, iako je sasvim logično da smrt pogaĎa ljude, on i

na taj dogaĎaj ostaje ravnodušan. Nakon majčine smrti nastavlja sa svojim ţivotom zabavljajući se

kao da se ništa i nije dogodilo. No jedan sasvim običan izlet na koji kreće s djevojkom Marijom i

prijateljem Raymondom, uvest će pomutnju u njegov ţivot. Na izletu Mersault igrom slučaja

postaje ubojica Arapina koji njemu osobno nije ništa skrivio, zbog učinjenog djela ne osjeća

nikakvu griţnju savjest. Hladnokrvno nakon prvog hica ispaljuje još 4 u beţivotno tijelo Arapina.

Glavni uzrok kojeg on navodi i koji ma neki način opravdava svoj čin jest prevelika sunčeva

svijetlost koja mu je udarala u čelu: „Osjećao sam samo udarce sunca po svom čelu…“. Mersault i

nakon toga ostaje ravnodušan, njegova ga ravnodušnost i ponašanje čini strancem. Smatra da je

ţivot besmislen i ne prihvaća ţivot kakvog nameće društvo. Roman stranac pripada suvremenoj

knjiţevnosti što je vidljivo po obradi romana. Roman je temeljen na psihi glavnog junaka što je

temeljna odrednica modernog romana. Radnja roman zapravo se odvija u psihi glavnog junaka

kroz koju nas autor vodi. Ubojstvo Arapina simbolički je zapravo i završetak njegovog ţivota jer je

zbog toga osuĎen na smrtnu kaznu. Za vrijeme dok je boravio u zatvoru razmišlja o svom

smaknuću te odbija svećenika. Ne vjeruje u Boga i smatra da mu on ne moţe pomoći.

Iz navedenog djela zaključujem da je bit filozofije egzistencijalizma prihvaćanje

besmislenosti ţivota što prihvaća i Mersault. Po mom mišljenju Mersault je izgubljen u vlastitom

ţivotu, nema se snage boriti s problemima koje mu donosi ţivot što je i glavni uzrok takvog

njegovog završeka. Čovjek uvjek u ţivotu mora imati neki cilj i smisao zbog kojeg postoji i kojem

teţi.

Albert Camus je francuski knjiţevnik kasnog modernizma,a predstavnik je i knjiţevnog pravcakoji je nastao pod utjecajem filozofije egzistencijalizma.Imao je više faza stvaranja,a svojenajznačajnije djelo roman Stranac stvara u svojoj prvoj fazi-fazi apsurda.Camus u toj fazi ţeliprikazati svoje viĎenje o besmislenosti ţivota.U ovome eseju namjeravam objasniti pod kakvimutjecajem Mersault u drugom dijelu romana bezrazloţno ubija Arapina,što je opisano u navedenomulomku.

Mersault,obični bankovni činovnik,ţivi ravnodušnim načinom ţivota te se osjeća otuĎenim od

ostatka svijeta.Prilikom jednog druţenja Mersaulta,njegove djevojke Marije,prijateljaRaymonda,Massona i njegove ţene na plaţi izbija svaĎa izmeĎu Mersaulta i Raymonda i dvojiceArapina.Isprva ta svaĎa izgleda bezazleno,no ubrzo preraste u nešto neočekivano.Kada se Mersault

pribliţio Arapinu,on je izvadio noţ i pokazao ga na suncu.To je bio jedan od motiva koji su naveli

Mersaulta na grozan čin.Tijekom te svaĎe nije se mogla primijetiti Mersaultova mrţnja premaArapinu,on je htio otići sa mjesta na kojem se našao u trenutku svaĎe:„Pomislih da treba samo dase okrenem pa da se ovo svrši.",no tada dolazi do velikog preokreta:„Ali na leĎa mi se bio navalio



cijeli šal ustreptao od sunca.",velika vrućina negativno je utjecala na njega.Camus pod utjecajemsolarnog motiva ţeli prikazati da je sunce probudilo ono najgore u Mersaultu. „Zapahnu me teţak ivreo dah mora.", „Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru.Otponapopusti,dotaknuh glatki trbuh draška i tada sve poče...".On je izvadio pištolj i zapucao na Arapina

četiri puta: „Bijahu to kao četiri udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće." Njegovimubojstvom Mersaultov ţivot se mijenja.Društvo ga je osudilo,ali ne zbog toga što je ubio

čovjeka,već društvo kritizira ljude koji se ne ponašaju prema odreĎenim društvenimkonvencijama.On je već na majčinom sprovodu pokazao svoju pravu narav,činilo se kao da mu jesvejedno,kao da je to još samo jedan običan dan u njegovom ţivotu,a ne da više nema osobe kojamu je podarila ţivot.Upravo takvo ponašanje,koje je prisutno kod Mersaulta,društvo ne razumije ine prihvaća.

Jednaki stav o ţivotu imaju i mnogi ljudi u današnje vrijeme.Mnogo njih se ne osjećaprihvaćenima,nego poput Mersaulta,˝˝strancem˝˝ u društvu.Iako isprva Mersault govori kako nevjeruje u Boga(što saznajemo iz njegova razgovora sa svećenikom),da ne vidi smisao ţivota,on semijenja kada ga osude na zatvorsku kaznu te ţeli imati ljude oko sebe.Izgleda da ipak svaki čovjekpred svoju smrt pokazuje svoju drugu stranu.Mersault pokazuje kako je i on samo biće koje se bojiza budućnost svoje egzstencije.

2. Milutin Cihlar Nehajev- Bijeg

Primjer eseja

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

U ovom ću eseju obraditi najbolji roman hrvatske moderne Milutina Cihlara Nehajeva:"Bijeg". Naslov romana simbolizira bijeg glavnog junaka Đure u neki svoj imaginarni svijet,

simbolizira cjeloţivotno bjeţanje pred svim bitnim komponentama ţivota.

Đuro Andrijašević se upustio u melankolično i depresivno razmišljanje jadikujući sam nad

svojim ţivotom: "Gadan, tuţan bio je moj ţivot. A tko je kriv? Mislio sam o tom - i nisam

riješio zagonetke.". Nije on pogriješio samo u tome, njegova najveća greška je što traţi krivca

svugdje oko sebe, a ne u sebi. Prema njegovom razmišljanju svi su ostali krivi za njegove

muke, svi ostali mu kroje sudbinu, a on jadan ţivi u nemogućnosti da išta promjeni kako bi

mu ţivot krenuo na bolje:" tko je kriv? ... Jesu li ljudi oko mene – taj mali grad, zloban i

sitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost ţivaca, bolest duše? ". TakoĎer Đuri ono suočavanjesa situacijama završava predajom, odustajanjem, nedovoljna motivacija u njemu izaziva u

takvim trenucima ravnodušnost zbog koje će poslije ţaliti i plakati nad sobom: "Prvi boj - i ja

poloţih oruţje. Nije dobar znak. Kako sam samo staru psovao one večeri u mislima!". Ţivot

mu je isprva išao donekle glatko, studirao je u Pragu, imao ţenu za koju se nakon studija

trebao oţeniti, no sve to prekida smrt njegova oca koja mu preokrene ţivot naopako, natjera

ga da se vrati iz Praga i počne brinuti sam za sebe, a on se pod svom tom silom odgovornosti

slama i u najgorem trenutku draga mu nemogavši ga više čekati odlazi sa drugim. To ga baca

na dno i počinje se opijati, kukati i jadikovati. Opustivši se u depresivno raspoloţenje izlaz

vidi u "bjegu", ali ovaj put u bjegu u smrt. Još neki navodi koji opisuju Đuru kao depresivca i pesimista: "Ne znam, ne znam. Samo ćutim: valja svršiti. Valja pobjeći do kraja...", "Bjeţao



sam i od sebe, ne hoteći vidjeti kako propadam; opijajući se, samo čekajući konac.". Obiljeţja

zbog kojih ovaj roman svrstavamo u modernu su detaljna psihološka analiza glavnog junaka

Đure, unutarnji monolozi, ulomci iz njegova dnevnika i defabularizacija.

Đuro nikako nije lik svrstan samo kako bi opisao onaj stil i razdoblje. On je lik kojeg jako

često moţemo susresti u današnjem ţivotu. Svima su njihovi ţivoti najteţi, nitko nemavremena za saslušat onog drugog, a prepuštanje ţivotu bez suočavanja s problemima i

kretanje linijom manjeg otpora karakteristike su gotovo svake druge, ako ne i svake osobe na

svoj naćin u današnjem svijetu.

http://lektire-cipiripi.blogspot.com/2011/05/bijegmilutin-cihlar-nehajev.html

3. Dostojevski – Zločin i Kazna

Primjer eseja

Ovim esejom obradit ću djelo "Zločin i kazna" i ulomak iz istog. Djelo je napisaoFjodor Mihajlovič Dostojevski, a svrštavamo ga u djela visokog ruskog realizma.

Sam pisac je i tvorac modernog psihološkog romana u kojem se detaljno opisujetmuran velegrad i usamljenost pojedinca u njemu. Roman "Zločin i kazna" nosirealistička i modernistička obiljeţja. Za realistička obiljeţja bitno je napomenuti da su to teme društvenog uspjeha, zanimljiva i napeta fabula te socijalno-

psihološka motivacija likova, dok od modernističkih obiljeţja prepoznajemo temuotuĎenja i potrage za identitetom.

Zadani ulomak smještamo pred kraj romana gdje Raskoljnikov priznaje Sonji

što je učinio te to uz njenu podršku odlazi priznati policiji. Kroz cijeli ulomakproteţe se mučno Raskoljnikovo priznanje Sonji koja ostaje zaprepaštena i izvan

sebe, a i u jednom trenutku i Sonji postane loše: "Sonja pojmi koliko se onmuči...I njoj se zavrti u glavi.". Sonja i sama kao nemoralna ţena nije pokolebalaRaskoljnikova jer je i on sam kanio priznat sve policiji. Ona mu je samo pruţilapotporu u tom naumu i bila mu oslonac, a kasnije kada je došlo do sluţenjakazne u Sibiru mu je pruţila ljubav i utjehu. Največa ljutnja Raskoljnika premasamome sebi prikazana je ovim citatom:"Samo sam jednu običnu gnjidu ubio,Sonja, beskorisnu, odvratnu, štetnu gnjidu.". Raskoljnikov tek tim riječimaspoznaje kako ta ţena nije zasluţila ubojstvo jer su njegova patnja, bol, strah i

ţivci puno vrijedniji od njena ţivota. Nakon priznanja riječima "Ja sam dakakoubio babu", Raskoljnikov vodi tešku nutarnju borbu u sebi, zorno prikazanu ovim

riječima:"Oči su mu gorjele kao u groznici. Samo što nije počeo buncati; nausnama mu titrao nemiran osmijeh...". Prikazana ţar ljutnje u očima, ali u drugu






stranu prikaz osmjeha kao neki pobjedonosni izraz su argumenti koji upućuju naRaskoljnikov nemir u duši, na njegovo dvoumljenje jeli učinio pravu ili lošu stvar tim ubjstvom. Roman se takoĎer moţe podjeliti na dva glavna djela kojaprikazuju dva različita stanja svijesti glavnog junaka. U početku to je student koji jedva spaja kraj s krajem i ostaje u dugovima kod nepoštene ţene te mu se raĎa

ideja kako bi on mogao ubit tu ţenu i učinit dobro večini ljudi koje onamaltretira:"Što je jedno zlo naspram tisuću dobrih djela". Tako se u tom prvomdjelu Raskoljnikov sam u sebi dvoumi, učiniti ubojstvo ili ne, te napokon skujeplan i ubije babu. Nakon ubojstva dogaĎa se ogroman preokret u njegovu ţivotuprikazan iscrpljenošću, buncanjem te prikazom teško provedenih nočnih sati unemirnom snu.

Na kraju valja istaknuti da čovjeka za svako loše djelo doćeka kazna. Ništanebi trebalo radit brzopleto i ne razmišljajući, jer svaki naš pokret dobar ili lošima isto tako dobre ili loše posljedice koje će nam kad tad doći na naplatu. Zasvaki problem postoji i njegovo riješenje, a krećući se linijom manjeg otpora

stvaramo sebi ugodnu sadašnjost, ali i problematičnu budućnost.

Odličan primjer eseja

http://drzavna-matura.com/index.php?topic=2537.0;viewresults

http://sjedi5.hr/content/533-zlocin-i-kazna-fjodor-mihajlovic-dostojevski-lektire-

4. Dundo Maroje-Marin ržić

Marin Drţić: Dundo Maroje

Marin Drţić, najznačajnije stvaralačko ime hrvatske renesanse, napisao je brojne drame po uzoru

na Plauta te ostale antičke pisce. Tirena, Novela od Stanca, Skup i Tripče de Utolče samo su nekaod brojnih djela ovog dubrovačkog pisca koji, poštujući Aristotelovo pravilo o trojnom jedinstvuprikazuje dubrovačku sredinu te nerijetko i svoje stavove preko nekih likova. Dundo Maroje,

eruditna komedija u pet činova, progovara o Dubrovniku i odnosu pučana i dubrovačkearistokracije. Ovaj dubrovački pisac poštuje brojna renesansna obiljeţja: okretanje čovjekuodnosno antropocentrizam, iskorištavanje prilika i hedonizam.

Pometov monolog kojim počinje drugi čin ove komedije smještene u Rimu, proizašao je izprethodnih dogaĎaja gdje je Pometu sreća, kao i inače, bila naklonjena. Maru, glavnom konkurentunjegovom gazdi Ugi Tudešku u osvajanju Laurinog srca, došao je otac, Dundo Maroje, jer trošinjegov novac umjesto da kupuje tkaninu i stekne bogatstvo. Pomet, lik intriganta, ovdje vidi

mogućnost da okrene fortunu u svoju korist te da kurtizana Laura postane Ugova, što na samomkraju i ostvaruje, nakon brojnih intriga i zapleta. Pometov monolog prikazuje renesansni načinrazmišljanja, stoga je on renesansni lik kojeg moţemo nazvati i Drţićevim alter egom zbog očitihsličnosti u razmišljanju pisca i lika. Poznavajući piščev način ţivota i stvaranja, uviĎamo još jednusličnost s Pometom, slugom koji uz malo sreće na kraju postaje plemić. U monologu Pometa vidimoako snalaţljivog čovjeka koji smatra da nije sve u novcima, moći i slavi, jer postoje mnogi ljudi kojito posjeduju, a nisu sretni, poput njegovog gazde Uga. ,,Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s

dinarmi potištene.“ On govori kako se treba znat snaći i prilagoditi okolnostima i situacijama kojenam ţivot donosi, a onda kasnije uţivati. ,,Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pakdobro brijeme uţiva.“ TakoĎer, iz navedenog monologa saznajemo da Pomet nije obrazovan,govornom karakterizacijom Drţić ovog renesansnog lika gotovo ismijava u njegovim izjavama gdje









pogrešno izgovara latinske poslovice, kao na primjer triunfus caesarinus. Pometovo cijelo ime glasi

Pomet Trpeza što je očiti dokaz uţivanja u hrani i hedonizma za koji se zalaţe. Naime, Pomet jesretniji od svog gospodara Uga Tudeška jer, iako neobrazovan, siromašniji i niţeg staleţa, on sezna ,,akomodavat“ odnosno iskoristiti situaciju te ne plače nad svojom sudbinom, već se hrabrobori za fortunu. Marin Drţić u ovoj komediji navodi dva prologa od kojih je vaţniji onaj koji vodinegromant Dugi Nos. On dijeli ljude na ljude nazbilj i ljude nahvao. Ljud nazbilj su dobri, pošteni-

imaju karakteristike Pometa, a ljudi nahvao su pijanice, loši i iskvareni kao i njegov gospodar Ugo.Drţić u djelu ne kritizira samo bogate ljude, vlastelu, on kritizira cijelu dubrovačku aristokracijukoja je sve što ima (novac, ime, staleţ) dobila roĎenjem, a ne vlastitim zaslugama te on poziva na

urotu, odnosno svrgavanje takve vlastele što saznajemo iz njegovih pisama toskanskom vladaruCosimu de Mediciju, a istu namjeru prepoznajemo i u Pometu koji preobučen u plemića govori Maruda visoka mjesta nisu namijenjena lošim ljudima, to jest, ljudima nahvao. Iako je drama prikazana u renesansi, točnije 1551. godine, ona progovara o svjetovnimproblemima, to jest o problemima koji su bili aktualni tada, no koji su aktualni i danas te će uvijekbiti prisutan problem u ljudskom društvu. Nezadovoljstvo graĎana, u ono vrijeme pučana, zbogvlasti uvijek će biti prisutno, zato je ovo djelo i danas aktualno te kao što je Drţić kroz zavjesuintriga i zapleta koji su se dogaĎali u Rimu prikazao probleme Dubrovnika, tako i danas to djelo

alegorično moţemo smjestiti u bilo koji grad ili drţavu. I sam Pomet kaţe: ,, Kralj je čovjek odljudi, koji umije vladat.“, a takvi su zaista rijetki.

http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=48

http://blog.dnevnik.hr/lektiregim/2010/08/1628172873/dri-dundo-maroje.html

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dundo_Maroje

Marin Drţić: Dundo Maroje

Drugi čin, prvi prizor

Renesansni komediograf Marin Držić, poznat i pod nadimkom Vidra rođen je u dubrovačkoj pučkoj obitelji. Kao

što je tipično za razdoblje renesanse piše djela na narodnom jeziku, uzor pronalazi u antičkim piscima i čovjekastavlja u središte radnje. Najpoznatiji je po svojim djelima „Dundo Maroje“, „Skup“ i „Novela od Stanca“. U

djelima često prikazuje dubrovačku sredinu i preko likova svoje stavove.

Djelo Dundo Maroje, po književnom rodu je drama,a po vrsti komedija, pisana u pet činova u prozi, sadrži dva

prologa od kojih je za razumijevanje djela posebno važan prolog negromanta Dugog Nosa. On objašnjava

postanak ljudi nahvao i nazbilj te njihovo mi ješanje. Ljudi nahvao su zli, pokvareni i nesposobni ljudi,a nazbilj su plemeniti, sposobni i snalažljivi ljudi koji znaju okrenuti sreću u svoju korist. Postupno u djelu saznajemo

kako su zapravo, suprotno od očekivanja, gospodari ljudi nahvao a sluge ljudi nazbilj. Komedija je pisana naštokavskom narječju 16. Stoljeća, česti su talijanski izrazi(fate largo – odmaknite se) i latinske poslovice.

Pomet je sluga Uga Tudešaka. Ugo je zaljubljen u kurtizanu Lauru te ju pokušava osvojiti poklonima i skupimstvarima, on je primjer ljudi nahvao. Suprotno od njega Pomet Laurinu sluškinju Petrunjelu polako osvaja

narodnim poslovicama i lijepim riječima. On pomaže svom gospodaru jer će imati koristi od toga. Ako Laura

bude s Ugom, on će moći biti sa Petrunjelom.

Radnja se odvija u Rimu u 16. Stoljeću. Budući da je djelo renesansna komedija ima sva obilježja tog razdoblja:

uzor je antički, pojedinac je u središtu a tema je svjetovna i bliska svakodnevici. U djelu se mogu vidjeti tipičnerenesansne antiteze mlado – staro, gospodari - sluge, i motivi novca i sreće. I danas je u književnim djelima čest

motiv novca i njegovog utjecaja na život i našu sreću, često se postavlja pitanje je li novac stvarno toliko bitan

koliko mnogi misle.

Pomet je u djelu prikazan kao opt imističan i snalažljiv čovjek. U ulomku koji prikazuje Pometov monolog, on je

prikazan pravim renesansnim čovjekom. Smatra da nije sve u novcima, moći i slavi, jer te stvari ne znače uvijeksreću: „ Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene…“ , već treba biti snalažljiv i prilagoditi se

okolnostima, te onda kasnije uživati: „ Trijeba je bit pacijent i ugoditi zlu bremenu, da se pak dobro brijeme

uživa.“ To je zapravo Pometova životna filozofija, da samo mudar i domišljat čovjek može iskoristiti svaku priliku da pobijedi nesposobne, odnosno samo takav pojedinac može okrenuti sreću(Fortunu) u svoju korist. On

nije učen čovjek iako se tako pokušava prikazati govoreći razne latinske poslovice koje vrlo često izgovarakrivo(triunfus caesarinus), ali je inteligentan i mudar te zna kako okrenuti stvari u svoju korist. Pometove












osobine nisu jasno navedene u djelu već o njima saznajemo i njegovih monologa i postupaka. On je zapravo taj

koji čini većinu zapleta,jer svojom sposobnošću da prilagodi razne situacije svojim potrebama, određuje u kojem

će smjeru radnja ići.

Djelo je i danas aktualno upravo zbog Pometova razmišljanja. Danas također ljudi žele uživati i jednostavno

biti sretni, podnose loše dane jer znaju da će nakon njih sigurno doći prilika za uživanje. Zanimljivo je čitati djelo zbog autorova posebnog razvijanja radnje, ne znamo što možemo očekivati, a budući da je djelo komedija

uvijek nas može nasmijati.

5. Gustave Flaubert- Gospođa Bovary

Sadržaj: http://www.lektire.me/prepricano/gustave-flaubert-gospodja-bovary_74

http://sjedi5.hr/content/377-gospoa-bovary-gustave-flaubert-lektire-

Primjer esejaGospoĎa Bovary - esej

Gustave Flaubert jedan je od najpoznatijih predstavnika francuskog realizma. Njegovo

najpoznatije djelo je roman GospoĎa Bovary. Realizam je pravac koji se u europskoj knjiţevnosti javlja 1830. i traje do 1870. Karakteriziraju ga detaljni opisi prostora i likova, prikaz društva isveznajući pripovjedač. Dominantna knjiţevna vrsta je roman kojemu odgovara uloga "zrcalastvarnosti".

Glavni lik djela je Ema Bovary, mlada ţena iz francuske provincije kronično nezadovoljna

vlastitim ţivotom. Čitajući ljubavne romane još kao djevojčica izgradila je potpuno iskrivljenu slikuo svijetu i ljubavi. To je počela shvaćati nakon što se mlada udala za liječničkog pomoćnikaCharlesa. Postala je obična domaćica uz prosječnog muţa. Iako je Charles voli i u materijalnomsmislu uspjeva zadovoljiti njezine neskromne potrebe, Emi nedostaje ljubavi i romantike.

Neprestalno pokušava zavesti i šarmirati svog supruga no on, srameţljiv po prirodi, ostajeravnodušan. Zato Ema vrijeme provodi razmišljajući o prošlosti. Svoj brak smatra pogreškom štoopisuje rečenicom "Boţe moj, zašto sam se udala". Pita se bi li moţda našla boljeg supruga i bi li jeţivot odveo u velegrad, daleko od doasdne provincije. Uvjerena je kako zasigurno zasluţuje više odonoga što ima. Njezina čeţnja za visinama, odnosno ţelja za ulogom boljom od one koju joj jesudbina namijenila poznata je kao bovarizam.

Kako bi što bolje prikazao Emino unutarnje stanje, pisac ga opisuje jednakom preciznošćukao i njezin vanjski izgled te prostore. Zato je djelo okarakterizirano kao najbolji roman

psihološkog realizma. Sam Flaubert je izjavio kako umjetnik u svojim djelima mora biti poput Bogau svemiru - svugdje prisutan a nigdje vidljiv. To moţemo protumačiti kao piščevu ulogu svjedokavremena. Njegova je zadaća vjerno opisati mjesto radnje i društvene prilike ali , u ovom slučaju, iunutarnja proţivljavanja glavne junakinje. Tipizacija likova je takoĎer prisutna. Emu Bovarymoţemo odrediti kao tip nezadovoljne provincijalke. Kompozicijske su faze izostavljene kako bi se

što bolje dočaralo jednolično protjecanje ţivota.

Iako je u romanu prikazana pojedinačna sudbina, danas je teško pronaći čovjeka koji se ,barem djelomično, ne moţe identificirati sa glavnom junakinjom. U ljudskoj je prirodi shvaćanjakako zasluţujemo najbolje, ili barem bolje od postojećeg. Pitanje je samo koliko smo dalekospremni ići i što smo sve spremni napraviti da dobijemo ono što mislimo da nam pripada. Ipak,

roman nas upozorava da uspjeh nije zagarantiran i da bismo se, prije no što išta poduzmemo,trebali zapitati zasluţujemo li uopće i ovo što imamo.

6.Johan Wolfgang Geothe-Patnje mladog Werthera

http://www.lektire.me/prepricano/gustave-flaubert-gospodja-bovary_74








Sadrţaj: http://www.lektire.me/prepricano/johann-wolfgang-goethe-patnje-mladog-werthera_43

http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=128 Usporedba

U ovom eseju (ne treba napominjati da pišeš esej, iz teksta se mora vidjeti da to jest

esej)usporediti ću (G: t ću) ulomke iz najboljeg (Koliko pročitanih romana iz hrvatske moderne

stoji iza tvrdnje da je ovaj najbolji? ) romana hrvatske moderne, Bijeg, autora M.C.Nehajeva (Nije

dobro prezime autora kratiti u inicijal ) i Patnje mladog Werthera autora J.W.Goethe (G: Goethea,

treba ti genitiv ), Goethe je tvorac pojma svjetska knjiţevnost, svoja djela ( A tko bi još pisao

Goetheova djela? što bi ispitu iz književnosti bilo zanimljivo osim djela? ) piše u predromantizmu iromantizmu.

Prvi ulomak je dio pisma Werthera (G: umjesto jednočlanog posvojnog genitiva treba stajati

posvojni pridjev: Wertherova/Wertherovog(a) pisma) Wilhelmu u kojemu se vidi naglašena

osjećajnost tipična za romatizam, Werther govori o umjetnosti koju je usporedio s ljubavlju.Smatra da, iako pravila trebaju postojati, da (G: veznik 'da' ne dolazi dvaput u izričnu

rečenicu) ona zapravo sputavaju umjetnika u njegovu radu. Drugi ulomak je Đurino oproštajnopismo Toši, u njemu piše kako je zbog nesretne ljubavi i ţivota u Senju, koji je zloban i sitničav,postano jadan i nesretan, a počeo je i piti, zbog toag (T: toga) se i odlučio na samoubojstvo. Prviulomak se nalazi na početku djela kada Werther tek upoznaje kraj u koju (G: kraj je muškog roda,

u koji je došao) je došao, voli šetati, otkrivati nova mjesta, slikati, upoznavati nove ljude, a snekima od njih se i zbliţio. Preko tih novih poznanika je i upoznao Lotu (P: Lotta, dvostruko

t ). Djelo je napisano u romantizmu za koje je tipična naglašena osjećajnost i subjektivnost (To je

već rečeno u završnoj rečenici prvog i početnoj drugog odlomka – bespotrebno ponavljanje) Drugi

odlomak se nalazi na samom kraju djela, kada Đuro shrvan Verinom udajom i ţivotom u Senju,koji ga je razočarao, odluči počiniti samoubojstvo. Djelo je napisano u modernizmu u kojem je za

vrijeme nastanka Bijega bio tipičan stilski pluralizam. (Moderna je već spomenuta, stilski purizam

se ne razrađuje – suvišne informacije koje ne pridonose komparativnoj analizi: doprinos bi bio

utvrditi da modernizam na to pazi, a romantizam – recimo – ne.) Prvo djelo je epistolarni

roman pošto je pisan u romatizmu ima naglašene osjećaje i subjektivan je ('Pošto' – vremenski

veznik koji ovdje prema značenju ne odgovara; romantizam, osjećaje i subjektivnost samoponavljaš, a ne razraĎuješ.) Djelo osim što prikazuje nesretnu ljubav, prikazuje i njemačkofeudalno društvo, glavni lik ima povezanost (G: pogrešna konstrukcija; treba – lik je povezan) s

prirodom i umjetnošću, a njegova ljubav prema Loti je pretjerana i nerazumna (i ovu, i svaku

drugu tvrdnju koju iznosiš, trebalo bi objasniti/potkrijepiti). Drugo djelo je pisano u moderni i

nazivamo ga najboljim romanom hrvatske moderne (nepotrebno ponavljanje), to je roman lika.

Obiljeţje djela je Đurin sukob s okolinom, ali i sa samim sobom, roman predstavlja njegovuunutarnju analizu i traţenje uzroka njegova sloma. Glavni problem obaju tekstova je neslaganjeglavnih likova s okolinom, Đuro i Werther imaju drugačije poglede na svijet od većine. Prva stvar

koja ih izdvaja jest da su oni umjetnici, a umjetnici nikada nisu u potpunostishvaćeni (floskula/predrasuda: nije dokazano u ovom tekstu), drugo zajedničko obiljeţje je njihovanesretna i nedozvoljena ljubav koja će se i pokazati tragičnom za obojicu (Jesu li sve četiri Đurine

ljubavi nedopuštene?). U polaznim tekstovima obojica likova (G: oba lika; 'književni lik' se

deklinira kao neživo – ovo je kao da kažeš 'obojica stolova'; ako 'lik' tu nije književni, riječ je

žargonizam i neprimjerena za esej) iznose svoju kritiku društva i svoje okoline, svaki na svoj načini svaki iz svojih razloga. Werther je odlučio da u svom slikanju ubuduće bude okrenut samo prirodi jer ga ona ne ograničava i jedino priroda oblikuje pravog umjetnika. Taj njegov stav potvrĎuju i

sljedeći citati: „To je učvrstilo moju odluku (najava citata suvišna; uz to, triput se govori o odlučnosti, a brkaju se

odluka i stav) da se ubuduće drţim samo prirode. Jedino je onda neizmjerno bogata, jedino onda

oblikuje velikog umjetnika.“ I dok Werther u polaznom tekstu, unatoč svojem stavu da ga okolina ograničava (društvo) (ta je

riječ u zagradi vjerojatno trebala stajati iza riječi 'okolina'; ovako je na pogrešnom mjestu, a u obaslučaja je suvišna), još nije depresivan i vidi izlaz iz svoje situacije, Đuro se nalazi

http://www.lektire.me/prepricano/johann-wolfgang-goethe-patnje-mladog-werthera_43








u nezavidnoj (neargumentirano: mogao bi polagati profesorski ispit, ili oženiti Minku i raditi kod

njezinog oca) situaciji iz koje ne vidi pravog izlaza. Poniţen je i razočaran ţivotom u Senju iVerinom udajom, zbunjen je i traţi krivca za svoju situaciju za koju misli da je našao izlaz. Taj

njegov stav i zbunjenost u pronalaţenju krivca potvrĎuje i sljedeći citat: „A tko je kriv? Mislio sam o tom – i nisam riješio zagonetke, Je li moj odgoj, što su me učinilipjesnikom i literatomi dali zahtjeve kojih ţivot nije mogao ispuniti. Je li ljubav za Veru koja se nije

mogla dobro svršiti radi bijede i siromaštva moje sluţbe? Jesu li ljudi oko mene – taj grad, zloban isitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost ţivaca, bolest duše? Ne znam, ne znam.“

Đuro i Werther cijene umjetnost, Đuro piše djela (P: nedostaje zarez ispred suprotnog veznika;

zašto pisanju treba objekt, a slikanju ne?) a Werther slika. Obojica vole prirodu, Werther voli

šetati, sjediti ispod dvije lipe (pod lipama), shrvala ga je vijest kada je čuo da suodlučili posiječi!!! (posjeći – em su dvije pogreške, em je riječ razlikovni primjer iz osnovne škole

sjeći/sjećati se...) orahe kod crkve koji su mu se svidjeli. Werther je pretjerano (svoju dijagnozu

uvijek treba potkrepljivati) zaljubljen u Lotu i iako zna da je Albert njen odabranik i on ga poštuje, još uvijek misli da bi on bio bolji za Lotu. Ipak on pokušava učiniti najbolje i ne učiniti ništa naţao

njihovim zarukama, pa odluči pobjeći, ali se vraća kada shvati da je Lota jedina za njega i da nemoţe od toga pobjeći (Pobjegavši, vrati se jer osjeća da od Lotte ne može pobjeći). Kada se vratio,

Lota se vć (P: već) udala za Alberta, nije to mogao podnjeti (P: podnijeti) i ubrzo je posudio

Albertove pištolje i počinio samoubojstvo kako ne bi morao ţivjeti gledajući svoju dragu s drugim.

Đurin odnso (T: odnos) prema ljubavi je umjereniji (Niije li dovoljno reći da 'ljubav' nije jedini razlog; ne bi l i trebalo iz Đurinog života zaključiti da je nesretna ljubav posljedica nečeg

drugog?) od Wertherovog jer on nije počinio samoubojstvo samo zbog ljubavi već i zbog toga

jer (zato što) je nezadovoljan svojim ţivotom u Senju koji ga je razočarao i povrijedio (već

spomenuto), čast mu je bila povrijeĎena kada se Vera udala za drugoga iako je njemubila obečana (obećana). Sudbina galvnih (T:glavnih) likova i kraj djela je veoma slična (G: su

veoma slični) u oba djela, obojica si (T: su) neshvaćeni, a i oni samo (sami?) često ne shvaćajudruge. Imaju dobre i plemenite namjere, ali zbog pokvarenosti i proračunjljivosti (P:

proračunljivosti, ili: proračunjivosti; uz to o čijoj se pokvarenosti radi? Ako je pokvarenost

Wertherova i Đurina, kako imaju dobre i plemenite namjere? Ako je to pokvarenost DRUGIH,

nedostaje riječ.), a često i loše sreće, oni ne uspjevaju!!! (P: uspijevaju; uspjevaju znači nešto

drugo; pogreška je iznimno velika jer je to nastavni primjer) Zbog toga oni tonu sve više u svoj

svijet i ne ţele imati veze sa (G/P: s)ostalima. To ih dovodi do depresije i na kraju obojica počinesamoubojstvo jer ne vide izlaza i nade. Tragika likova je ta što oni imaju plemenite namjere, asvejedno ne smiju učiniti što ţele jer im je to zabranjeno (opet nepotrebno ponavljanje).

Krivac za njihovu sudbinu nije jedan, krivci su oni sami i društvo koje ih okruţuje i ne shvaća. Onisu si sami krivi jer ţele postići utopijski cilj, to je plemenito, ali je nerelano i nedostiţno. Društvo jekrivo jer ih ograničava, ponekad i sa (G/P: s) razlogom, ali ponekad i zbog toga jer ih ne shvaćaju.Pojedinac mora imati dobre namjere, ali ne smiju (G: smije; jednina, pojedinac je subjekt ove

rečenice) ustrajati u njima ako vidi da su one neostvarive, treba se truditi postići ono što jeostvarivo (truditi za ostvarivo). Društvo je postavilo pravila kojih se treba pridrţavati, neka sunaravno dobra, a neka ograničavaju pojedinca, najviše se ograničavaju (to bi trebalo dokazati; ono

što nije razrađeno u 'razradi' ne spada u zaključak) nehvaćeni (T: neshvaćeni) jer kada društvonešto ne razumije onda se toga i boji.

Johann Wolfgang Goethe, najsvestraniji njemački romantičarski knjiţevnik i mislilac, napisao jenajpopularniji epistolarni roman, Patnje mladoga Werthera, iz kojeg potječe ovaj ulomak, a čijim jeobjavljivanjem stekao svjetsku slavu i udario temelje modernizma suprostavivši se dotadašnjimklasicističkim shvaćanjima knjiţevnosti. Ovaj roman nastaje kao pravi predstavnik vremenazahuktavanja Sturm und Dranga, pokreta koji zagovara knjiţevnost proţetu nesputanim osjećajimai strastima te prirodom. Likovi u djelu su temeljeni na stvarnim osobama iz Goetheova ţivota, dok je lik Werthera nastao na primjeru njegovog prijatelja koji je zbog ljubavi počinio samoubojstvo. U početnoj rečenici ovog ulomka Werther iznosi tezu da je ţivot tek san; kao mladić već je uţasnorazočaran u ţivot i ne pronalazi smisao, nešto što bi ga odvojilo od autodestruktivnih ideprimirajućih misli. Njegova besciljnost nas podsjeća na nešto mlaĎe romaneskne likove, poput

Camusovog Mersaulta ili Šoljanovog Roka, koji takoĎer ne mogu pronaći ţivotni put, no oni su idosta bezosjećajniji od Werthera. Osobno se s Wertherovom tvrdnjom ne slaţem; jedna propalaprilika u ţivotu ili ljubavno razočaranje nisu dovoljni razlozi - zapravo, nisu razlozi da dotična osobapočini najgori mogući grijeh, samoubojstvo. Svoje mišljenje o besmislu ţivota Werther



potkrjepljuje tvrdnjama da čovjek nema dovoljno mogućnosti za napredak i razvitak svih uroĎenihtalenata na ovom svijetu, a s druge strane, kako su i razvijeni talenti uludo utrošeni, jer, ponjegovom, svaki rad ima jednu jedinu svrhu da mu produţi „bijedni opstanak“. Čovjek se isto takočesto dovede u situaciju da sam sebe propituje o ţivotu i svojoj opstojnosti, ali to ga samo dovodi

to stanje rezigniranosti, pa se zatvara sam u sebe, gdje nalazi bolji, pošteniji, plemenitiji svijet.Tvrdnja: „zidove, meĎu kojima sjedimo zatočeni, oslikavamo šarenim likovima i svijetlim

izgledima“, nam govori upravo o tome. Moţemo zamijetiti da se danas čovjek ponaša na sličan iliisti način kao i Werther. Razočaranog pojedinca, baš kao tadašnje romantičare, odjednom proţme „svjetska bol“ dok osjeća nesklad izmeĎu sna i stvarnosti, ţelja i onoga što ima pa se onda izdvajai bjeţi u prirodno okruţenje gdje pronalazi utjehu i meditativni odmor. Werther je dostaneprilagoĎen svijetu i zato bjeţi od stvarnosti bojeći se da bi mogao biti povrijeĎen te jedino takopronalazi pravu idilu. Njegova nesposobnost da se pomiri sa nepravdom u svijetu čini ga

pesimističnom, mračnom osobom, čiji ţivot obasjava samo jedan tračak svjetlosti: ljubav premaLotti. „I tada sve pred mojim osjetilima pluta, a ja se tako sanjajući smiješim naprijed u svijet.“.Kroz lik Werthera promatramo isprepletanje triju romantičarskih tema prirode, umjetnosti i ljubavi.

Opet moram izraziti neslaganje s Wertherovim razmišljanjem i zaključcima o ţivotu jer svaki čovjekmora biti sposoban nadvladati nedaće koje su sastavan dio ţivota. Naţalost, verterizam je i dandanas aktualan; naime, uvijek će postojati ljudi, koji će kao Werther ţivotariti, te nakon neuspjehapresuditi sami sebi.

Buntovništvo, odmetništvo, osobne preokupacije poput ljubavi i intime ključna su obiljeţjaknjiţevnopovijesnog razdoblja u kojem nastaje ovo djelo, ali ne samo knjiţevnih djela, nego iţivota mladih ljudi. Werther, mladi intelektualac predimenzionirane osjećajnosti, nikada nije uspiopronaći svoje mjesto na ovom svijetu. Takvi ljudi postoje i danas, pa se često susrećemo saslučajevima tragičnih depresija, nerazjašnjenih nestanaka i ţalosnih samoubojstava. TakoĎerţivimo u društvu u kojem je povećana upotreba antidepresiva i različitih opijata (alkohola i droga)meĎu mladim naraštajima kako bi na taj način riješili svoje mnogo puta preuveličane probleme.

7. Franz Kafka – Preobrazba

Sadrţaj : http://www.srednja.hr/Novosti/Hrvatska/Franz-Kafka-Preobrazba

http://www.lektire.hr/preobrazaj/

primjer eseja:

Franz Kafka bio je istaknuti predstavnik moderne knjiţevnosti 20og

st. dvadesetog stoljeća [nije bilo potrebe za skraćivanjem, a kratica je nepravilna].RoĎen je u ortodoksnoj ţidovskoj obitelji u Pragu, no ipak djela piše njemačkim jezikom.Pripovjetka Preobraţaj nastaje 1912. godine pred sam rat te pripada razdoblju

avangarde. Osim nadrealzima,Preobraţaj nosi i obiljeţja ekspresionizma, te dadaizma.Preobraţaj počinje In Medias Res "in medias res" kada se trgovački putnik Gregor

Samsa budi iz kreveta kao kukac. U tom dijelu prepoznajemo elemente

nadrealizma. [takvim se stvarima baviti u razradi] Preobraţaj je pisan hladnim i jednostavnim rečenicama bez puno ukrasa.

Tematika ovog ulomka govori o odnosu Gregora i njegove obitelji nakon

preobraţenja u kukca i incidenta s jabukom. U duhovnom smislu njegova obitelj nijepravedno postupila zbog toga što ga je tretirala kao neku bezvrijednu stvar, štoviše nisu

ga uopće doţivljavali, kao da uopće ne postoji. U karakternom smislu Gregor je i daljebio ona ista osoba, sa osjećajima, ţudio je za paţnjom i ljubavi svoje obitelji koju nije

http://www.srednja.hr/Novosti/Hrvatska/Franz-Kafka-Preobrazba








dobio. Jedino što se na njemu promjenilo je bio njegov fizički izgled do kojeg je došlozbog njegove psihičke torture. [ako se iznosi takvo mišljenje, objasniti] Iz

citata: ,,Razumije se da to više nisu bili oni ţivahni razgovori od nekoć, na koje jeGregor u malim hotelskim sobama pomišljo s izvješnom čeţnjom, kada bi se, posusto,morao svaliti u postelju. Sada bi obično bili svi vrlo tihi.“ Ovim citatom se dokazuje vidi

seGregorov odnos s njegovom obitelji nakon preobrazbe. Odnos im se svodio na

minimalnu komunikaciju majke, oca i sestre, a s Gregorom vise nitko ni ne razgovara

nego mu sestra bez iti jedne riječi donosi najosnovnije stvari kako bi mogao preţiviti.Gregor se uporno trudio postati dio svoje obitelji i vratiti njihov odnos. Tako je nakon

iznošenja namještaja Gregor htio pomoći majci. Stupivši u dnevni boravak, gdje mu jeinače pristup bio zabranjen, majka se onesvijestila. U tom trenutku došao je otac iokrivio Gregora za majčino stanje te ga pogodio jabukom. Jabuka je ostala u GregorovimleĎima, te ju je nosio kao teret do smrti. Svakim danom njegov ţivot je bio sve teţi i danisu mu bili sporiji. ,,Teška Gregorova rana, od koje je patio više od mjesec dana – jabuka

je, kako se nitko nije usudio da je odstrani – ostala zarivena u tijelo kao vidljiva

uspomena – čak je i oca kanda podsjetila da je Gregor usprkos svom sadašnjem tuţnom igadnom oblik, član obitelji...“ Nakon tog incidenta otac je shvatio da s Gregorom nesmije

postupatio kao s neprijateljem, već da je i on dio obitelji unatoč njegovom odvratnomobliku. Shvativši to dao mu je povlasticu u kojoj je pokazao da mu je stalo, ali i da ne

može protiv svoga gaĎenja: ,, ...on je za to pogoršanje svog stanja dobio, kako jemislio, posve dovoljnu naknadu time što su sada svečeri uvijek otvarali vrata sobe zadnevni boravak - koju je već sat-dva prije toga oštro promatrao – te je leţeći u mrakusvoje sobe, a nevidljiv iz susjedne sobe, mogao vidjeti čitavu obitelj...“. Ta promjena jeGregoru puno značila i u njemu izazvala tugu jer to više nije bila njegova obitelj.

Motiv jabuke u knjiţevnosti je ljubav, meĎutim Kafka ju je iskoristio kao kontrasti od nje stvorio raskol.Pripovjetka je slika Kafkijanske slike svijeta. Ova pripovijetka

tipičan je primjer kafkijanske slike svijeta. Gregor je zarobljen u sobi, tj. mišolovkiiz koje se ne moţe izvući,a istovremeno je izgubljen u labirintu emocija i misli, baš po

uzoru na pripovjedačev ţivot u kojem je bio izgubljen zbog strogosti oca čije ambicijenije ispuno

2. Pripovijetka Preobrazba djelo je prozaista njemačkog knjiţevnog izraza Franza Kafke. Nastajeuoči 1. svjetskog rata 1912. godine te se potpuno uklapa u predratni ekspresionizam dajući prikazstraha i nemoći u tadašnjem društvu. Naslov djela primarno se odnosi na grotesku pretvorbučovjeka u kukca, a zatim na preobraţaj obiteljskih odnosa u potpuno otuĎenje i hladnoću.

Glavni junak djela je Gregor Samsa, vrijedni trgovački putnik koji prehranjuje svoju obitelj.Obitelj koja ovisi o njemu zbog tog ga doprinosa cijeni, iako on ne razvija pretjerano bliske odnose

s njezinim čanovima zbog zahtjevnosti posla. Jedno jutro budi se pretvoren u golemog kukca.Nakon fizičke preobrazbe mijenja mu se glas, odnos prema hrani, vid, no on zadrţava ljudskusvijest. Gubi posao, a članovi obitelji, nakon što potroše svu njegovu ušteĎevinu, bivaju prisiljeni

potraţiti zaposlenje. Osjećaju prema Gregoru gaĎenje i prijezir ne doţivljavajući ga uopće ljudskimbićem. Njihov odnos predstavljen je nerazumijevanjem, nemogućnošću komunikacije ikonačno,nepostojanjem volje da se nekoga pokuša razumjeti. Preobrazba,iako šokantna izastrašujuća, nije doţivljena kao nemoguća ni od Gregora, ni od obitelji.

Gregor Samsa u navedenom ulomku, koji pripada središnjem dijelu pripovijetke, prikazan je kaobiće iz kojega progovara ljudskost sadrţana u emocijama. Iz mrtvila ţivota kukca biva probuĎenzvucima violine. Čuvši sestrino sviranje, izlazi iz svoje sobe kako bi uţivao u prosječnoj svirci kojanjemu postaje virtuoznom. Ljubav prema glazbi predstavlja nepromijenjenost njegovih bitnih

ljudskih osobina. To se jasno vidi u retoričkom pitanje: "Zar je on ţivotinja kada ga glazba ovolikomoţe ganuti?" On je još uvijek prvenstveno čovjek koji, unatoč preobrazbi, gaji iste osjećajeljubavi prema svojoj sestri: "..nitko ovdje ne cijeni njezino sviranje kao što ga on cijeni!"

Jabuka koju je otac bacio na Gregora zabila mu se u leĎa i prouzrokovala opasnu upalu.

Paraliziran, osamljen te pomiren sa činjenicom o vlastitoj bespotrebnosti umire u noći .Obitelj tu

smrt prihvaća kao olakšanje te taj dan odluči iskoristiti za odmor i šetnju.Za njih počinje novi ţivotu kojem nema mjesta za njihovog sina.



U zaključku se moţe reći da Kafka ovim velebnim djelom knjiţevnosti 20. stoljeća uvodi mnogeinovacije u knjiţevnim postupcima koje ostaju prisutne u brojnim ostvarenjima sve dopostmodernizma. Jedna od tih tehnika, o čudesnom koje nikoga ne začuĎuje, oblikovana je u

fantastičnoj preobrazbi u kukca koja se ipak prihvaća sasvim prirodnom i mogućom. Tako jepostignuto upućivanje na pretvorbu čovjeka u gamad u suvremenom društvu koje treba prihvatiti

kao nešto najobičnije,bez obzira koliko se to činilo neobičnim. Aktualnost ovog djela je neupitna jerobraĎuje tematiku ljudskih odnosa u obitelji, temeljnoj društvenoj instituciji. Pritom je iznesenasnaţna kritika upućujući na osnove tih laţnih odnosa- princip korisnosti. Ljudska egzistencija

postaje ugroţena, obiljeţena osamljenošću, nemoći i otuĎenjem.

8.

Miroslav Krleža Gospoda Glembajevi

Sadržaj

http://www.lektire.me/prepricano/miroslav-krleza-gospoda-glembajevi_160

http://www.lektire.hr/gospoda-glembajevi/

http://sjedi5.hr/content/376-gospoda-glembajevi-miroslav-krleza-lektire-

primjer eseja za 4

Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi

Dramu "Gospoda Glembajevi" napisao je Miroslav Krleţa središnji pisacdrugog razdoblja hrvatske knjiţevnosti 20. stoljeća. Prema vrsti drama jepsihološkog karaktera u čijem je središtu Leone Glembay sin IgnjataGlembaya, bankara obiteljske banke na čiju je obljetnicu Leone došao.Njegovim dolaskom, "povratkom u zavičaj" otvara se psihološki sukob.

U zadanom ulomku prikazan je dio prepirke izmeĎu oca IgnjataGlembaya i sina Leonea, a glavna tema prepirke je baronica i njezino

bahato i neukusno ponašanje. Ulomak smještamo u 2.čin koji je gotovocijeli posvećen Leoneu i njegovu ocu Glembayu. Do samog dijaloga iprepirke došlo je zbog Glembayevog prisluškivanja Leoneova iSilberbandtova razgovora u kojemu Silberbrandt optuţuje Leonea da jerekao krojačici da počini samoubojstvo, a Leone optuţuje Silberbrandta da je baruničin ljubavnik. Glembay ţeli od Leonea čuti što je istina te takoĎerţeli prijateljski razgovor na par minuta na što mu Leone odgovara pomalodrsko odbijajući razgovor:"Ne!...Naime, ja, ja naime mislim, ljudi ili suprijatelji ili nisu! A na dvije minute ne moţe se biti prijateljem.". Kada bi

usporedili Ignjata i Leonea imali bi jako malo sličnih obiljeţja u njihovojkarakterizaciji. Dok je Ignjat preteţno poslovan čovjek i vrhunac sreće vidi












u raskoši i novcu njegov sin Leone je umjetnik koji jako teško, gotovouopće ne razumije očev materijalizam. Leoneovo hladnokrvno odbijanje

razgovora s ocem i drsko obračanje te izravno otkrivanje stvari kakve jesuuopće ne upućuje na dobar i blagonaklon odnos izmeĎu jednog oca i sina.U drugu stranu valja istaknuti Leoneovu ljubav prema majci dok je još bilaţiva, ali i Leonoeovo zamjeranje ocu na kupovanju darova barunici dok mu

je još ţena bila ţiva. Barunica je Ignjatova druga ţena kojom je varaoLeoneovu majku . Leone Barunicu optuţuje za ubojstvo majke i sestre, ana početku drame je optuţena za smrt krojačice. Izvukla se osloboĎenakrivnje, a ima i ljubavnika dr. Silberbrandta koji joj je takoĎer iispovjednik. U navedenom ulomku otvaraju se i mnogi problemi, a jedan

od njih je Ignjatovo prisluškivanje razgovora izmeĎu Leonea i Silberbandtaza koji Leone nije ţelio da njegov otac sazna. Leone uporno odbija bilo štoreći ocu i ţeli samo da ga pusti na miru. Valja spomenuti da je u

Glembajevih mnogo nemoralnih stvari, a najviše ih je sadrţano u likubarunice koja u muţevoj kući ima ljubavnika, ne osjeća se krivom za

ubojstvo u kojem je kočija pregazila ţenu te veoma hladnokrvno ipohlepno uzima obiteljski novac. Uz sve to Glembajevi ostavljaju dojam

uglednih graĎana jer se druţe sa uglednom gospodom iz društva, imajunovca, a sve loše što se dogodilo u obitelji guraju pod tepih i zataškavaju.Drama završava prilično glembajevski, Leone počne sa škarama trčati zabarunicom koja mu pobjegne te se kroz nekoliko trenutaka začu lomstakla i baruničin poziv u pomoć, a Angelika biva naĎena u blizini

baruničina leša stajavši poput kipa. Kao tip obitelji, Glembaya danas ima posvuda. Takav način ţivota u jednoj obitelji je jako zastupljen premda mi to moţda ne vidimo. Svakaobitelj ima neke svoje prljave tajne koje ne iznosi na svjetlo dana

odrţavavši svoju vanštinu blještavom uz pomoć materijalnih dobara.

Odličan primjer eseja

Jedan od najvećih i najznačajnijih hrvatskih knjiţevnika, te predstavnika hrvatske moderne,

Miroslav Krleţa, u svojoj je psihološkoj drami „Gospoda Glembajevi“, suţavanjem vremena i

prostora, usmjerio pozornost publike na odnose meĎu likovima i njihova psihološka proţivljavanja.

Svoju je dramu podijelio na tri čina i time ukazao na klasičnu dramsku strukturu spomenute

drame. PonuĎeni odlomak dio je drugog čina koji je gotovo cijeli posvećen odnosu oca i sina, te

sukobu unutar samoga Leonea.

U drugom činu, kada izmeĎu oca i sina započinje dugo odgaĎani obračun, otkrivaju se sve dobro

skrivene obiteljske tajne. Leone Glembay, slikar, intelektualac, čovjek visokih moralnih načela, ali i

„otpadnik“ od obitelji, glavni je pokretač radnje. On razotkriva sve zlo i nepravdu u obitelji, a

njegov otac Ignjat Glembay nastoji sve prikriti i negirati. Ipak, saznanje da ga ţena, barunica



Castelli, vara, dotuće Ignjata, te se on upušta u grub sukob sa sinom u kojem se otkriva prava

slika njihovog odnosa. „Glembay: Moţeš li ti razgovarati sa mnom samo dvije minute kao prijatelj?

Leone: ...ja naime mislim, ljudi ili su prijatelji ili nisu! A na dvije minute ne moţe se biti

prijateljem.“ Ovdje je jasno kako se meĎu njima ne osjeća rodbinska ljubav, a njihov odnos je

zahladio otkad Leone nastoji prikriti sve ono glembajevsko u sebi. Leone je zapravo imao

neusporedivo bolji odnos s majkom jer optuţujući oca za smrt svoje majke on nam pokazue svu

svoju mrţnju prema ocu.

Barunica Castelli, materijalistička i koristoljubiva osoba bez emocija i morala, teško uspijeva

skriti sve svoje preljube. Njezin posinak u prepirci s doktorom Silbebrantom otkriva njihovu tajnu

vezu. Silbebrant je dugogodišnji baruničin ispovjednik i ljubavnik, svećenik i obiteljski pravni

savjetnik, a uza sve to on je i dio ove napete drame kao jedan od uzroka sukoba Leonea i starog

Glembaya. MeĎutim, on nije bio jedini ljubavnik barunice Castelli. Leonovo priznanje da je i on sam

kao student bio njezin ljubavnik dovodi do animalnog nastupa bijesa starog Glembaya koji udarcem

obara svog sina Leonea koji mu uzvrača provociranjem, što povrijedi njegovog oca. Tragičan

završetak čina praćen je naletom oluje, a ovaj sukob oca i sina vrhunac je Krleţinog dramskog

umijeća. Taj sukob zapravo je Leoneov obračun s glembajevštinom u sebi, stoga nam postaje

jasno kako Leonom, unatoč njegovoj senzibilnosti i naobrazbi, dominira glembajevksa krv.

Osnovni pokretač glembajevskog svijeta – novac, raspliće ovu vrlo zapteljanu dramsku radnju.

Saznanjem da je bankrotom Glembajevih poduzeća i sama osiromašena, barunica u svom bijesu

ulazi u sukob s Leoneom u kojem prevlada glembajevska narav te ju on ubije. Takvo razrješenje

drame zatvara krug dobro skrivanog glembajevskog kriminaliteta, a slika ugleda glembajevih se

raspada prikazujući pad Glembajevih.

Prikazujući uspon i pad Glembajevih, koji su potekli od meĎimurskih seljaka, a zločinima,

prijevarama i ţenidbama popeli se na vrh društevene ljestvice i postali zagrebačka gospoda, Krleţa

ukazuje na slom tadašnje vladajuće Austro-Ugarske Monarhije. Isto tako ova drama ima

svevremensku ulogu jer onako kako su nekada ţivjeli Glembajevi, danas takvu priču proţivljavaju

mnogi ljudi koji su na nepravedan način postigli što su htjeli jer tajne, kako nam je Krleţa poručio,

mogu uništiti ljude iznutra onoliko koliko se zbog njihovih tajni ruši i uništava svijet oko njih.

kritika

Esej je dosta dobro napisan, ali Tvoj tekst ima 5 ulomaka . Drţi se strogo pravila o 3 dijela eseja i

neka to bude vidljivo. Imaš i poneku pravopisnu pogrešku. U uvodu bi trebalo još napisati da ova

drama pripada dramskoj trilogiji ( nazivi dijelova trilogije ), nabrojati dakle koja sve djela spadaju

u tzv. glembajevsku fazu ili psihološku fazu ( tzv. treći dramski ciklus ), navesti što je tema

trilogije pisane pod utjecajem Ibsena ( to je Krleţa sam izjavio ), da je to psihološka drama u 3

čina čija se gradacijski voĎena radnja odvija u par sati u jednoj noći itd. Ti moraš pokazati i neko

znanje o djelu pored analize teksta.

Vaţno je i opisati što se prethodno dogodilo, da bi mogao prijeći na analizu teksta.



Krivo si napisala prezime Silberbrandt koji nije pravni savjetnik ( to je advokat Puba Fabriczy-

Glembay), već je informator baruničina sina i njen ispovjednik.

Krleţa nikako ne spada u razdoblje hrvatske moderne koja je završila 1914. kada je Krleţa napisao

svoje prvo djelo. On piše svoja djela od 1914. pa do svoje smrti. To bi bilo razdoblje u hrvatskoj

knjiţevnosti od 1914. do 1952. ( pogledaj u Čitanku ) , ali dnevnički zapisi i memoari izlaze još i70-tih godina.

Sretno na maturi i pozdrav od prof. Zore

9.POVRATAK FILIPA LATINOVICZA-MIROSLAV KRLEŢA

SADRŢAJ


http://www.lektire.me/prepricano/miroslav-krleza-povratak-filipa-latinovica_207

http://sjedi5.hr/content/466-povratak-filipa-latinovicza-miroslav-krleza-lektire-

http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=842

Primjer izvrsnog eseja

Miroslav Krleţa, hrvatski dramatik i pjesnik, po mnogima je najveći i najsvestranijipisac 20.stoljeća. Nakon 1918. otvara tzv.“glembajevsku temu“ u kojoj tijekom veljače

1932.nastaje njegov najpoznatiji, a ujedno i prvi cjeloviti hrvatski moderni roman „Povratak FilipaLatinovicza“. Teţak, gust i po strukturi vrlo kompleksan tekst razgranate fabule i bez klasične kompozicije

dovodi do zaključka da ovaj monološko-asocijativni roman pripada suvremenoj knjiţevnosti.Jednim dijelom to je i roman-esej jer su čitavi dijelovi teksta zapravo eseji o umjetnosti islikarstvu. Roman vremenski obuhvaća nekoliko proljetnih, ljetnih i jesenskih mjeseci. Krleţa poputProusta radnju započinje retrospektivom: Glavni junak, Filip vraća se nakon dvadeset i tri

godine izbivanja u svoj rodni dom, a zajedno s njime vraćaju se i davne uspomene i brige za kojemu se činilo da su otišle u nepovrat. Nakon što je od ukradne mamine stotinjarke proveo tri noći sprostitukama te se vratio kući i naišao na zaključana vrata ostao je na ulici i bio osuĎen na lutanje.Vrijeme dolaska obiljeţeno je riječima – „svitalo je...“, čime je upotpunjena metaforika povratka.Time uočavamo početak nečega novoga, otkrivanje istine, spoznaju. Idući prema rodnoj kući,naviru mu sjećanja temeljem kojih saznajemo motiv dolaska. Intelektualac i slikar Filip, sin jetrafikantkinje Regine, pravog imena Kazimere i nepoznata oca. Njegov povratak je zapravo potragaza odgovorima davno postavljenih pitanja, za pripadnošću u društvu, vlastitom indentitetu, ljubavi i















umjetnosti. Bez razrješenja tajne očinstva, koja je dominirala njegovim djetinjstvom, on ne moţepronaći svoj identitet. S tim ključnim problemom isprepliću se i mnogi drugi poput odnosaumjetnika i društva, pitanja vlastitog talenta i nedostatka inspiracije. Stvarnost doţivljava naposeban način što mu onemogućuje slikanje odreĎenih motiva kao što je zvuk i miris. Tijekomtraganja za istinom, upoznaje dermatologa i doktora fiziologije Kyrialesa čiji je kratak dijalog

naveden u priloţenom ulomku, a nalazi se u trećem dijelu romana za vrijeme boravka u

Kostanjevu. Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav i to je u Filipu izazivalo nemir. TakoĎer nijevjerovao u nikakve posebne ljudske sposobnosti ili talent. Filipa je smatrao ţivčanom i rastrojenomosobom koja bi mogla počiniti samoubojstvo, ali je velika kukavica. „...i nema govora da bi setakvim metodama dalo bilo što učiniti u ţivotu, a najmanje: naslikati jedna dobra slika!“ Slušajućiga kako govori o slikarstu, Filip kao da je čuo svoj najskriveniji glas, osjećao je kako taj čovjekgovori istinu i kako formulira njegove vlastite najkrvavije istine. Iako je i sam promašen čovjek,Kyriales razara Filipove spoznaje o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu i smatra da se realnost ne

moţe pronaći u umjetnosti. Ova izjava je po meni i točna, jer se naslikati moţe dio stvarnosti kojaisključuje baš te mirise i zvuke koji muče Filipa. Bez obzira na to što je za Filipa umjetnost višismisao ţivota, vrlo je izraţeno njegovo razočaranje raspadanjem stvarnosti na detalje, boje počinjusivjeti i postaju bezlične, što se automatski sintetizira s raspadanjem vlastita ţivota. Osjeća seprazno, ţivot mu postaje besmislen. „Kao lutku, tako ga svlači taj čovjek i on postaje potupnoprazan...kao svijeća, kada dogorijeva...“ No, pored Kyrialesa, Filip susreće plemkinju Bobočku koja

u njemu budi potrebu za slikanjem, jer ga očarava njezina tjelesnost. Iako su i dalje bili kaostranci, majka se pokušava pribliţiti Filipu tako što ga upozorava na Bobočkinu nemoralnost. Notada iz Filipa izbije dugo nakupljani bijes i nakon lavine optuţbi, majka otkriva da mu je otacplemić Liepach. Pored toga, na trenutak se činilo da bi Bobočka mogla spasiti Filipa, no situacija semijenja i zbog ljubomore ju ubija njezin ljubavnik, propali advokat Baločanski. Na kraju romanzavršava noću i time se zatvara krug. Filip se nalazi na početku, u tami i moţda još većimkompleksima nego prije. Jer, ne kaţe se uzalud da istina boli. Miroslav Krleţa ţelio je kroz mnoge likove prikazati psihu intelektualaca, a jedan od njih je Filip

Latinovicz, koji bitan dio ţivota provodi odvojen od obitelji. Prikazuje unutarnju borbu svijesti, krozkoju se daje tadašnji jasan doţivljaj umjetnosti, koja kao i danas nije bila dovoljno cijenjena i koja

je tragala za načinom kako da opstane i podlogom na kojoj se moţe razvijati.

Jedino kritika

Izvrsno napisan esej. Male dobronamjerne primjedbe : Krleţa nije bio samo dramatik i pjesnik,nego i novelist, romanopisac. esejist, putopisac, ali i pisac polemika i dnevničkih zapisa. Morašnaglasiti njegovu svestranost.

U uvodu se moglo još reći koja sve djela spadaju u tzv. glembajevsku fazu i što je tema tih djela

U eseju se dobivaju bodovi za 4 citata, pa trebaš dodati još citata.

Majka se ne zove Kazimera nego Kazimiera.

Jako je vaţno da si esejem dolazala potpunu pismenost. Sretno na maturi, pozdrav od prof. Zore

10.Ranko Marinković- Ruke

Sadrţaj : http://www.lektire.me/prepricano/ranko-marinkovic-ruke-zbirka-novela_124

Primjer eseja

RANKO MARIKOVIĆ : „RUKE“

http://www.lektire.me/prepricano/ranko-marinkovic-ruke-zbirka-novela_124






PRAH

Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći iljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i ţelja zaosvetom.Radnja se dogaĎa u Splitu i na Visu poslije II. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljenu Anu (u njenom je opisu vaţna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju jeTonko zamišljao - moţe se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet saraskršća ). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu( Tonko plemeniti Jankinpripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla ţivjeti u Split, aTonko je ostao na otoku ( vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11godina Anino pismo u kojemga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muţ ne smije znati radi svojih uvjerenja,Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju uAninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kaokomedija.Simbolika ključa ( Tonko skuplja ključeve )- za njega je ključ simbol raja kojim ćeotključati vrata sreće i Anine ljubavi.

ANĐEO

Klesarski majstor Albert Knez klesao je mnoge anĎele prema liku svog mladog pomoćnika Lojza (

objašnjenje naslova ).Tema novele je odnos ţivota i smrti i smrt Alberta Kneza. Umirući majstordoţivljava sebe pravim umjetnikom koji je stvarao umjetnička djela klešući nadgrobne kipove, aliga slika preljuba njegove druge ţene Fride s mladim pomoćnikom Lojzom vraća u stvarnost. Onshvaća da ga nijedan njegov anĎeo nastao u ţaru umjetničkog stvaranja ne moţe spasiti od ţivotaprepunog strasti koji se unatoč smrti nastavlja u svojoj punini.Ironija je da će na majstorovomgrobu biti kip anĎela s likom čovjeka koji će biti sretan zbog njegove smrti.Zato majstor ukleše narasklopljenu knjigu svog nadgrobnog anĎela datum i umire. U ovoj alegorijskoj noveli izrečena je opomena čovjeku da se sreća uvijek moţe preokrenuti unesreću i ţivot u smrt. Tek ostaje slika mračnog dvorišta na kraju novele u kojo više nema stazeposute zvijezdama, nego tek slijepe neispisane nadgrobne ploče koje čekaju svoje vlasnike.

ZAGRLJAJ

.Na početku pratimo dijalog izmeĎu pisca i njegovog drugog ja koji se sprema napisati prvurečenicu.Mrlja tinte koja se pojavljuje na papiru je simbol besmisla koji prijeti priči i tada pisacizlazi van i opisuje ljude koje susreće: šjor Keka koji je šjor Bepo, financa, ţandara...Njihoveispričane priče pisac pretvara u knjiţevnu zbilju, da bi na kraju knjiţevna zbilja pobijedila.Knjiţevnitekst i stvarnost su u neprekidnom zagrljaju, a stvarnost umire u zagrljaju pisca i pretvara se uneku novu umjetničku stvarnost. Ulogu pripovjedača ima lik koji je pisac.Novela završavagroteskno - zagrljaj pisca i ţandara je zagrljaj umjetnika koji čvrsto drţi stvarnost da mu nepobjegne kako bi je pretvorio u umjetničko djelo.IzmeĎu toga su umetnute priče financa kakopokušava pregledati sumnjivog seljaka, ţandarova priča iz djetinjstva, pa piščeva izmišljena priča oĐini i njezinom muţu dţeparu. Dakle, u prvom planu novele su dogaĎaji iz svakodnevnog ţivota u obliku ţivo ispričanih anegdota,u drugom planu je pisac promatrač i u trećam planu promatrač promatrača ( onaj koji sve opisuje irazgovara s piscem ).

RUKERuke su pisane u obliku prividnog dijaloga izmeĎu lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvijesuprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti. Novela započinje maţenjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo se one počinju nadmudrivati isvaĎati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljicadjela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu naziv zaboţanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i ţivota na Zemlji. ona na taj način unaprjeĎujeljudski ţivot. Ona je jača, snaţnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oruţje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom smrtnu presudu. Dakle, ona je istvaratelj i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvuzna biti i njeţna, kada Mu ( Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenusurovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati ţile na ruci, tj. da izvrši

samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo. Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je njeţnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali



ima podreĎenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja morapoštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroţenosti one suraĎuju i sposobne suzajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udruţuju ne bi li obranile Njega, čime jenaglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanjaobraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.

11. EDGAR ALLAN POE-CRNI MAČAK

Sadrţaj :http://blog.dnevnik.hr/lektire/2005/01/121457/edgar-allan-poe-crni-macak.html

http://www.lektire.me/prepricano/edgar-allan-poe-crni-macak_114


http://lektira.co/lektire/C/Crni%20macak/

primjer eseja

ESEJ: Edgar Allan Poe bio je jedan od prvih velikih američkih knjiţevnika uopće, te jedna od

znamenitijih ličnosti razdoblja romantizma. U prvoj fazi svoga stvaralaštva bavi se pjesništvomizdavajući kultne pjesme poput "Annabel Lee" i "Gavran", dok u zrelim godinama piše zbirkepripovijedaka. Slijedivši slobodu stvaralaštva i originalnost kao načela romantizma, stvara vrhunacsvoga opusa - pripovijetku "Crni Mačak" koja je dodatno začinjena elementima britanske gotičkepoezije. Kroz analizu zadanoga ulomka, ovaj će esej nastojati razjasnitu zlu stranu Poeova glavna

lika.

Osim zle strane pojedinca, u pripovijetki je kao problem takoĎer ustupljeno i nepoštivanjeduhovnih i etičkih vrijednosti, što čini jednu od osnovnih tema romantizma. Zadani ulomaksmješten je u samu sredinu djela te se nadovezuje na brutalni incident u kojemu glavni lik svomemačku u napadu razdraţenosti, i pod utjecajem alkohola, izbija oko. Kako bi čin bio još bizarniji,svjedoči činjenica da je junak pripovijetke prije ovoga iznimno oboţavao svoga mačka; kao i sveţivotinje općenito. Probudivši se, on ne osjeća pretjerano grizodušje radi učinjenoga. Iako upočetku biva tuţan, na kraju ipak pokazuje oštru ravnodušnost: „(...) oćutjeh napola jezu, napolakajanje zbog počinjenog zločina; ali, bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodreĎenočuvstvo, koje moju dušu ganulo nije". Pripovjedač smatra da je "duh nastranosti" nešto štonaprosto čući u svakome čovjeku te upravo to vidi kao uzrok dotičnom nedjelu. Tvrdeći „da jenastranost jedan od najiskrenijih poriva ljudskog srca" on svoj postupak iţivljavanja nastojiprikazati normalnim - svim ţivim bićima zajedničkim. Zorno je predočeno da pripovjedač sveneobično što čini, čini pod utjecajem alkohola. Prije aktivnog izlaganja toj supstanci njegov ţivot, ai karakter, bijaše obrnuto proporcionalan svemu onome što danas čini. I sama ţivotinja osjećanjegovu promjenu te mu umjesto dosadašnje umiljatosti biva prisiljena pruţiti nesklonost,uzrokovanu strahom koji je pomahnitali vlasnik pobudio u njoj. „Kretao se po kući kao i obično, ali je, kao što se moglo i očekivati, bjeţao u silnom strahu čim bih se ja pribliţio." "Duh nastranosti" jest zapravo svjetska bol koja je općeprisutna kod svih romantičarskih junaka. Taj tamni osjećajpesimizma njih tjera na zlodjela prema samima sebi (Werther), kao i na zlodjela prema svojim

bliţnjima. U ovoj priči taj tamni osjećaj još je izraţeniji radi ovisnosti o alkoholu te tjera glavnoglika na još veći broj bizarnih nedjela koja slijede u nastavku pripovijetke. Ubivši, tako, u trenutkurazdraţivosti vlastitu suprugu iz nikakvoga razloga, podsjeća nas na Camusovog Mersaulta koji istotako bezrazloţno, u trenutku razdraţivosti, počinjava ubojstvo Arapa.

Ukazivanje na tamnu stranu čovjekove osobnosti, pripovjedač postiţe svojim prvim

brutalnim činom iskopavši oko svoga mezimca. Ta tmina bi zapravo bila sveprisutni "duhnastranosti" kojega sam lik navodi krivca za brutalna ubojstva. Smatram da, odajući se lošimporocima ţivota, svaki pojedinac u stanju je aktivirati svoju mračnu stranu i dovesti se u razdraţivo

http://blog.dnevnik.hr/lektire/2005/01/121457/edgar-allan-poe-crni-macak.html














stanje koje, vidjevši ovaj primjer, zaista moţe biti pogubnoo i po nas, i po one neduţne. Stoga, nanačin da odaberemo pravi put za poći te se odreknemo tih zlih poroka, autorova tvrdnja da svakičovjek „(...) čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da to nebismio" u tome slučaju nikako ne bi bila valjana jer se čovjek kao pravedan pojedinac ne bi mogao ninaći u tim iskušenjima.

12.JAROME DAVID SALINGER – LOVAC U ŢITU

SARŽAJ : http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=105

http://www.lektire.me/prepricano/jerome-david-salinger-lovac-u-zitu_193

PRIMJER ESEJA

Jerome David Salinger, Lovac u žitu

U ovom eseju interpretirat ću djelo američkog romanopisca ipripovjedača Jeromea Davida Salingera, "Lovac u ţitu". Djelo je nastalo

1951.godine i obiljeţilo je početak proze u trapericama. Takva proznavrsta prikazuje nam besciljnu inteligentnu mladeţ, koja ne poštujeautoritete starijih, odbija različite tradicionalne vrijednosti poput crkve,škole i odgoja i nekako se ţeli istaknuti pred svijetom svojim

suprotstavljanjem i arogantnim ponašanjem.

Naslov djela je zapravo krivo zapamćen stih pjesme za koji je Holdentvrdio da će bit njegov posao. Metaforički je zamislio kako će baš on bit"lovac u ţitu" sa zadatkom spašavanja djece koja padaju u provaliju. Pod

samim izrazom "provalija" smatra se da glavni junak misli na suvremene

poroke kojima se odaje današnja mladeţ, te će on pomoći djeci da zadrţemladenačku čistoću i dobrotu. Dakako to sve pripovjedasedamnaestogodišnjak Holden koji nam se obraća izravno u prvom licukako bi što dostojnije shvatili pouku. Holden tako lutajući ulicama NewYorka puši, pije i uţiva društvo ţena, no ove iz ulomka mu se baš i nisu

pretjerano dopale:"Bile su takve ćurke, ništa nisu znale, a nosile su i te

ţalosne, cirkuske šešire i sve. ", stavljajući pod tepih sve svoje problemesa školom i obvezama. Posebno u prošlom navodu treba istaknuti tipičnoadolescentski ţargon kojim Holden opisuje te ţene kao "ćurke" sa"cirkuskim" šeširima. TakoĎer Holdena je zasmetalo i to što su podjelile snjim da su posebno u New York došle kako bi se rano ujutro ustale i otišlena reviju: "Ako neko, neka djevojka s idiotskim šeširom, recimo, doĎe čaku New York - iz Seatlea, Isuse - i završi ustajući rano ujutro da bi vidjela

prokletu reviju u Radio-sitiju , to stvarno deprimira.". Premda Holden

besciljno bjeţi od problema u cijelom romanu, sama situacija ga dosta









izjeda iznutra. Nekoliko je puta izbačen iz škole, ništa nije znao, samo jepisao dobre eseje iz engleskog jezika, a i društveno je bio previše na svojuruku što mu je zadalo kroz cijeli roman samo nevolje. Najveći problem mu je činjenica da mora doći kući i pogledat roditeljia u oči te priznat njima,

ali i sebi poraz zbog nemara i lijenosti.Premda su mu razmišljanja prilično mladenačka, u glavi mu vlada kaos,brkaju mu se razmišljanja i stanja u kojima se nalazi sad i u kojima bi seţelio nalazit, a odluke donešene na prečac stvaraju mu dugotrajneprobleme, mada on tog još nije svjestan. U nekim trenucima Holden osim

što laţe, posluţi se i ironijom kako bi zornije prikazao svoj načindoţivljavanja stvari: "Platio bih po sto pića svakoj od njih samo da mi tonisu rekle.". Usporedno s tim Holden takoĎer provlačeći razmišljanja osvojoj obitelji kroz roman, posebno istiće svoju sestru Phoebe koju

nekako iznimno voli, jer inaće se najbolje slagao sa djecom, a drugi razlog je taj što ju ţeli obraniti od odrastanja. TakoĎer spominje problem koji gamuči, a to je smrt njegova brata Allieja te njegova ne mogučnost da istu

spriječi. U pravilu Holden nije baš osoba koju bi naveli nekome da mu bude

uzor u školi i u poštivanju autoriteta, ali je tinejdţer koji dobro razmišlja unekim situacijama i kojemu je stalo i do drugih, a ne samo do sebe. Valja

zaključiti da je Holden samo jedan od mnogo tinejdţera koji su udanašnjem svijetu izgubljeni u moru informacija i problema, a glavni

problem koji današnju mladeţ muči je situiranost i sigurnost daljnjegţivota nakon odlaska od roditelja. KRITIKA:

U uvodu nisi napisao koje su sve karakteristike romana u trapericama. Pripovjedač je adolescentkoji priča u 1. licu sluţeći se ţargobom, konkretno ovdje ţargonom njujorške mladeţi. Provalija jesimbol svijeta odraslih pred kojom je Holdenu i u koji ne ţeli ući i ţeli spasiti djecu da ne uĎu u tajsvijet ( da ne upadnu ).Holden bi htio pomoći drugima , ali i njemu treba pomoć jer se ne zna nositisa svim svojim problemima i frustracijama.

Pravopisno je jako loše napisano! a) pisanje č i ć : ističe, inače, mogućnost ( ne :istiće, inaće, mogučnost b) engleskoga jezika, (ne :engleskog jezika)c) će biti ( ne : će bit), mora pogledati, mora priznati ( ne: mora priznat, mora pogledat), bi seţelio nalaziti (ne : bi se ţelio nalazit) d) pisanje ije, je, e : pripovijeda( ne: pripovjeda), podijelile (ne :podjelile)e) on toga još nije svjestan ( ne : on tog...) f) u rečenici :U nekim trenucima Holden osim što laţe, posluţi se ( treba : sluţi se ...)... g) s djecom ( ne : sa djecom)h)...baš osoba koju bismo naveli ( ne : baš osoba koju bi naveli)i) donesena ( ne : donešena ) j) naprečac ( ne : na prečac) Stilske pogreške :a) ne znaš značenje riječi dostojan (dostojan=vrijedan nečega, koji je štozasluţio, častan) U rečenici je trebalo pisati : ...kako bismo ( ne : bi )što vjerodostojnije shvatili pouku.

b) stilski nejasno i nerazumljivo : besciljno bjeţi od problema c) red riječi u rečenici ne valja : Holdena je takoĎer zasmetalo ...( ne: TakoĎar Holdena je



zasmetalo...)Pozdrav od prof Diel i sretno na maturi!

Evo još malo pomoći za esej Lovac u ţitu :

•njegova mlaĎa sestra ga ispravlja u citiranju stiha engleskoga romantičarskog pjesnika Burnsa,

jer stih u originalu ne glasi kako to Holden misli „Ako netko nekog ulovi dok kroz ţito ide”( a riječ „catcher” , „hvatač” , onaj koji ulovi nešto ili nekoga označava poziciju jednoga igrača u baseballu i

u toj riječi je istaknuta Holdenova povezanost s pokojnim bratom čiju rukavicu za baseball

čuva), nego stih glasi onako kako to kaţe Phoebe : „Ako netko sretne nekog... ”( to je i simbolika

originalnoga naslova romana „The Catcher in the Rye” )

•Holden bi ţelio pomoći djeci, ţelio bi biti „lovac u ţitu”, ( ţito je je simbol sretnog djetinjstva ),

kako bi spašavao djecu da ne padnu u provaliju ( simbol svijeta odraslih ) i ujedno ta njegova

maštarija govori o njegovoj podsvjesnoj opterećenosti bratovom smrću iz čega proizlazi njegov

problem neprilagoĎenosti i kompleks krivnje

•ironija je prisutna već u samom naslovu romana i ţelji glavnoga junaka da nekoga spašava, a on

sam ima toliko problema koje ne zna i ne moţe riješiti

•ova scena pokazuje da je Holden idealist, osjećajan i ranjiv, iako se cijelo vrijeme ţeli prikazati

drukčijim, nezreo i nesposoban prilagoditi se ţivotu i posljedicama odrastanja

•prozu u trapericama karakterizira i osebujan stil, a radi se o urbanom slangu newyorške mladeţi :

formularni pridjevi uz imenice ( koji nemaju veze sa stvarnim osobinama pojmova kojima se

pridruţuju, nego oponašaju razgovorni stil američke mladeţi ) kao npr. „stara Phoebe” ( iako ima

10 godina ),„prokleti proces”, „vraţji izbor”

•riječi iz ţargona : „...i drţi se kao ne znam kako veliki drmator”, „Što radi, mlati pare...”, „Već mi

je pun kufer svega toga.”

•hiperbola : veliki krevet koji je „oko deset kilometara širok i deset kilometara dug...”

•isticanje riječi u tekstu italikom ( kosa slova ) kako bi ih se naglasilo

Pozdrav od prof.Zore

Evo nekih savjeta uz roman. Ovaj roman spada u razdoblje kasnog modernizma ( 1930. - 1970.).Autor je utemeljitelj tzv. proze u trapericama ( jeans-proza ) koju karakterizira : glavni junak jeadolescent koji priča u 1. licu sluţeći se jezikom gradske mladeţi ( urbani ţargon ). 17-godišnjiHolden Caulfield nalazi se u sanatoriju za psihičke bolesnike i prisjeća se krize u koju je upaonakona što je izbačen iz škole zbog 4 jedinice (samo je iz engleskoga dobio pozitivnu ocjenu )prošlogodišnjeg Boţića.Objašnjenje naslova romana :stih škotskoga romantičara Roberta Burnsa (Ako netko sretne nekog dok kroz ţito ide) Holden pogrešno pamti ( Ako netko nekog ulovi...).Povjeravajući se sestri, on otkriva kako ţeli biti neki lovac-hvatač u ţitu, jer zamišlja da se djecaigraju u ţitnom polju na rubu provalije, a on ih ţeli spasiti da ne padnu u provaliju.. On je

podsvjesno opterećen smrću mlaĎega brata Allieja. Ironija njegove situacije je što i sam srlja uprovaliju od koje ţeli spasiti djecu u svojoj fantaziji ( to je duboki uzrok njegove neprilagoĎenosti i kompleksa krivnje ). Ključna riječ u naslovu



catcher-hvatač i označava poziciju igrača u baseballu ukazuje na njegovu vezanost za umrlog bratai zato stalno sa sobom nosi njegovu rukavicu za baseball na kojoj je brat ispisao stihove i pišesastavak o njoj.Holden luta 3 dana po New Yorku i iznosi svoja zapaţanja o osobama s kojimadolazi u vezu. On je natprosječno inteligentan, ali emocionalno nezreo. Njegovo nesnalaţenjeočituje se dolaskom u hotel i barove gdje mu nije mjesto. Zato je njegov odlazak sa sestrom nadječje igralište i u muzej s mumijama ţelja za povratkom u djetinjstvo. U susretu s raznim likovimau romanu izriče svoja zapaţanja i sudove o njihovom ponašanju te vlastite sudove o filmu, glazbi,knjiţevnosti.Kritizira snobizam, licemjerje i društvenu nepravdu.Crvena kapa koju je kupio za 1 dolar simbol je neprihvaćanjaustaljenih vri jednosti i ţelja da se razlikuje od odraslih. Jezik . korištenje pridjeva bez stvarnog značenja, nego oponašaju stil govora američke mladeţi (prokleta autobiografija, glupo djetinjstvo,stara Phoebe- sestra koja ima 10 godina ).Čestauporaba hiperbole( i onaj veliki, gigantski krevet,oko 10km širok 10 km dug).

13. SOFOKLO-ANTIGONA

SADRŢAJ:

http://www.lektire.me/prepricano/sofokle-antigona_28

http://lektire933.blogger.ba/arhiva/2010/12/02/2637879

http://lektiraukratko.blogspot.com/2010/11/antigona-sofokle.html

PRIMJER ESEJA:

Sofoklo je grčki tragičar iz petog stoljeća prije Krista. Ujedno je i reformator grčke tragedije. Udramu uvodi trećeg lika te likovima daje slobodnu volju da sami odlučuju o svojoj sudbini, pa takooni postaju nosioci radnje koju znatno proširuje. Sofoklo Najpoznatiji je po svojim djelimaorganske trilogije: Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ova trilogija prati tragičan svršetaktebanske kraljevske obitelji, počevši od Edipovih roditelja i završavajući na Edipovoj djeci.Tragedija Antigona govori o Edipovoj kćeri Antigoni koja je osuĎena na smrt jer je pokopala svogbrata. U ovom eseju analizirat ću Antigonin monolog u kojem objašnjava svoju tragičnu sudbinu. Monolog iz priloţenog teksta dogaĎa se pred Antigoninu smrt u četvrtom činu tragedije. U svommonologu, Antigona izriče svoje stajalište o vlastitoj krivnji, tragičnoj sudbini i smrti koja je čeka.Njena osuda proizlazi iz njene duţnosti prema bratu pokojniku. Moralna obveza da iskaţe posmrtnepočasti pokapavši bratovo tijelo bila je suprotstavljena drţavnom zakonu. „Al' kako roditelje menikrije Had,/ Brat nijedan se više rodit ne moţe./ Po zakonu te takvu ja pretpostavih.“ Antigona senašla u sukobu boţanskih i ljudskih vrijednosti te je donijela svoj odabir znajući da će ga platiti

ţivotom. Antigona sebe opravdava svojom savješću. „Kakav boţji zakon pogazih?“ Upravo se uovom nemogućem izboru izmeĎu njena ţivota i bratske duţnosti pokazuje njena tragičnasudbina koje je na kraju imala samo jedan mogući ishod. Nakon osude na smrt, Antigona jepočinila samoubojstvo. Kroz tri organske drame cijela tebanska kraljevska obitelj tragično stradava. Tako se Antigonaubija na dan kad se trebala udati za svog zaručnika Hemana. Metafora citata „Oj grobe, bračnaloţnice“ govori o tragičnom preokretu sudbine. Umjesto u bračni krevet s muţem, ona leţi uhladnome grobu sama. U trenutcima pred smrt, Antigona se osjeća izdanom i napuštenom što sevidi u oksimoronu iz stiha „bez prijatelja ţiva u grob k mrtvima idem“. U svojoj drami Sofoklo idealizira junakinju Antigonu. Ona je savršena osoba koja zna izabratipravo. „Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.“ Svjesna je da bi tako postupili svi ljudi kojislušaju svoj razum ili svoju savjest. Zato za Sofokla kaţemo da njegovi likovi onakvi kakvi bi ljuditrebali biti, čemu bi trebali teţiti. Kroz dramu i lik Antigone Sofoklo nam govori kako je bolje umrijeti radi vrijednosti i ideala, nego

ţivjeti ispraznim ţivotom. Neki ljudi, poput Kreonta, sebi uzmu moć koja im nije namijenjena inameću vlastite zamisli kao zakone kako bi vladali drugima. Smatram kako su i danas mnogi












drţavni zakoni udaljeni od iskonskih boţanskih vrijednosti, te se i sami često moramo naći usituaciji nešto blaţoj od Antigonine. Ponekad moramo i kršiti zakone kako bi učinili pravu stvar iumirili svoju savijest.

PRIMJER DOBROG ESEJAPriloţeni tekst ulomak je iz petog čina tragedije Antigona u kojoj istoimena protagonistica iznosi

monolog o svojim postupcima, kazni i posljedicama istih. Autor ove dramske vrste veliki je

starogrčki tragičar Sofoklo koji je reformirao antičku tragediju tako što je povećao broj koreuta sdvanaest na petnaest te joj je dao savršeni oblik uvoĎenjem trećeg glumca. Antigona uz KraljaEdipa i Edipa na Kolonu čini organsku dramsku tri logiju o kralju Edipu povezanih radnjom, licima isadrţajem. Sljedeći stihovi potvrĎuju vezu s tragedijom Kralj Edip u kojoj umiru Antigonini roditeljii braća: „Al/ čvrsto gajim nadu da ću ocu svom. / Kad doĎem, draga doći, draga majčice, / I tebi,draga tebi, brate premili‟.

Antigona, tragična junakinja ove tragedije, pokopavši brata Polinika prekršila je zakon kraljaKreonta te si tako svjesno odredila svoju tragičnu sudbinu. To saznajemo iz njenog monologa udanom ulomku, točnije iz sljedećih stihova: „a sad, Poliniče, tijelo ti / Sahraniv tvoje, takvu plaćuubirem. / Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.‟ Ona je lik nepokolebljivih uvjerenja i iznimnesnage karaktera, što su razlozi zbog kojih se nije mogla olako pokoriti naredbama i zanemaritimoralne vrijednosti kojima je naučena. Situacija je dobila na teţini time što je u pitanju upravo

njen roĎeni brat. Da joj je muţ umro, „drugoga bi dobila‟, ali „kako roditelje‟ njoj „ krije Had, /Brat nijedan se više rodit ne moţe‟. Čovjek je u zbilji ipak bliţi primjerice Antigoninoj sestri Izmeni koja nema njenu snagu

karaktera te se uvijek pokori snaţnijemu nego Antigoni. Ona ni u jednom jedinom trenutku nijedvojila niti dovela svoju odluku u pitanje, što dovodi do zaključka da je njena veličina ipak pomaloidealizirana. Sukladno s tim osobinama, ali „neudatu i bez svatova‟, hrabro se pomirila sčinjenicom da na dan kada se trebala udati za zaručnika Hemona ide „bez prijatelja ţiva u grob kmrtvima‟. Zato ona tu kamenu grobnicu naziva „bračna loţnica‟.

Sofoklo, pišući u heksametrima, osim prethodno navednog oksimorona i metafore, koristi irazne druge lirske iskaze čime potvrĎuje svoju nadarenost i veličinu zbog kojih opravdava titulunajhvaljenijeg starogrčkog tragičara antičkoga stila.

Kreontova se odluka, temeljena isključivo na zemaljskim zakonima, kosi sa onom najvišom,boţanskom s Antigonine strane budući da se u to vrijeme vjerovalo kako duša nesahranjenog

mrtvog tijela ne moţe naći mir, na što svak ima pravo – i ţiv i mrtav. Na to se svodi osnovnaproblematika djela. Vjerujem da se svatko od nas slaţe s njenim stavom glede spremnosti na bilošto za svoje najbliţe. No, problem je to što te riječi treba istinski moći provesti u djelo, a ne samoprazno govoriti, i to pogotovo za obitelj koja jest, ili bi bar trebala biti, najveća dragocjenostsvakom pojedincu.

14. Antun Branko Šimić- Preobraţenja LJUBAV- INETERPRETACIJA PJESMEAntun Branko Šimić predstavlja najznačajniju pjesničku figuru ekspresionističke faze hrvatskeknjiţevnosti. Zbirka pjesama Preobraţenja, objavljena 1920. godine, jedina je pjesnička zbirkaobjavljena za vrijeme njegova ţivota. Ovo djelo po prvi put uvodi slobodan,nevezani stih osloboĎen

interpunkcije u hrvatsku knjiţevnost kao suvremen način izraţavanja modernog društva.Tematikom obuhvaća sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim pojavama, da bi sena kraju vremena i prostora sve ţivotne forme vratile u svoj apsolutni oblik.

Značajno mjesto u toj zbirci zauzima pjesma Ljubav. Sama vanjska kompozicija pjesmesuprostavljena je klasičnom obliku. Naime, izraţena središnja os upućuje na vizualnu poeziju gdjegrafički istaknute pojedine riječi ili sintagme, upućuju na njihovu vaţnu značenjsku komponentu.Poredak Šimićevih stihova odlikuje nepravilnost,nesimetričnost i oblikovanje u odreĎene,meĎusobno nejednake skupine. Tako prvi stih svojom izdvojenošću predstavlja značenjsku,ritmičkui sintaktičku cjelinu kao tipičan ekspresionistički početak pjesme. Druga skupina sadrţana je usljedeća tri stiha, treća i četvrta u pojedinim stihovima. Konačno, posljednje skupine sastoje se od2,odnosno 3 stiha. Ta osebujna poredanost izaziva snaţan ekspresivni ritam pjesme suprostavljenklasičnom mehaničkom. Ekspresionistički ugoĎaj pjesme takoĎer je oslikan i vještom upotrebom boja te zvukova. Naime,

kod Šimića boje dobivaju posebnu simboliku pri čemu su plava i ţuta najviše zastupljene.Nestajanjem ţute, izrazito zemaljske boje(" Zgasnuli smo ţutu lampu"), navještava se dolazakmetafizičke,nebeske plave boje : "Plavi pašt je pao oko tvoga tijela." Upravo se u tom slijedu



kontrastnih stihova postiţe snaţna ekspresionistička napetost. Nadalje,što se tiče zvukovnekomponente, ona se potpuno uklapa u tamni noćni ugoĎaj. To je postignuto onomatopejskimizrazom šuma: "Vani šume oblaci i stabla" koji predstavlja tajnovitost, uzvišenost noći. Motivi koje obraĎuje pjesme tipični su ekspresionistički. U središnjem dijelu uvode se motivitjelesnosti: tijelo, noge, ruke,a vrhunac je sadrţan u motivu kose. Upravo taj motiv biva povezan smotivom koji zauzima najbitnije,zaključno mjesto u pjesm i- more. Kosa njegove drage bivaosloboĎena i sada ona teţi u beskonačnost, u apsolutnost koja je označena morem.Pritom dubinapojačava dojam beskraja i sveobuhvatnosti.

Konačno, ova pjesma zasigurno utjelovljuje sve značajke ekspresionističke pjesme. Lišena svakogsuvišnog izraza i jednostavno govoreći istinu, prikaz je pjesnikova unutarnjeg stanja duše idubokog doţivljaja ţivota,svijeta i ljubavi. Sukladno tome,čitava zbirka potpuno opravdanopredstavlja ne samo vrhunsko dostignuće, već i izniman utjecaj na daljni razvitak hrvatskogapjesništva.

OPOMENA

Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić bio je značajan ekspresionist s početka 20.stoljeća.Šimić

svojom zbirkom pjesama "Preobraţenja" iz 1920. godine izraţava bit ekspresionističkog pjesništva,što je vidljivo već iz naslova toga djela, odnosno preobrazba vanjske stvarnosti koja okruţujepjesnika u njegovu unutarnju stvarnost i zatim njezino izraţavanje u pjsmi. Za sobom ostavlja netako osebujnu, ali ipak vrlo značajnu poeziju.

Iza naslova svoje već spomenute zbirke pjesama "Preobraţenja" Prosperov Novak smatra da je Šimić skrio svoje vjerovanje kako se one materijalne i vidljive stvari mogu preobraziti u duhovnei uzvišene. Za Šimića je duhovnost jedini svijetli put koji je postavljen negdje u nutrini čovjekoveduše, kojeg mora svaki pojedinac pronaći kako bi dosegnuo vrhunac. Upravo o tome govori pjesma"Opomena". U njoj je suštinu svemira traţio u zvijezdama za koje je bio uvjeren da su najboljevidljive kroz dubinu duše. Prema tome nije htio vjerovati u materijalno jer je ono prolazno, ruši, aistovremeno i gradi sve pred sobom. Samo duhovno ostaje vječno i treba biti izgraĎeno na čvrstimtemeljima.Ta duhovnost nam diktira temu pjesme o tome kako je čovjekov tjelesni ţivot prolazan ikako bi se prema toj prolaznosti on trebao odnositi. U svakoj rečenici se nalazi samo jedan jediniinterpunkcijski znak i to na njenom kraju - uskličnik. On je poput opomene da čovjek ne smijeposustati u ostvarenju svojih ciljeva, biti pesimističan i igrati prema tuĎim pravilima poput lutke nakoncu. Opomena je upućena svakom čovjeku dobre volje koji vodi brigu o temeljnim ţivotnimzadaćama, duboko utisnutu da prema sebi i drugim ljudima, koji će prihvatiti sve njegove vrline imane, bude ono moralno biće vrijedno ţivljenja - čovjek. " Čovječe pazi da ne ideš malen ispodzvijezda", upozorenje je da u ovozemaljskom svijetu brige o potrošnim, odnosno materijalnimstvarima, ne ograničimo svoje postojanje, nego da teţimo za srećom i u onome uzvišenome,neprocjenjivom, nečemu što se ne lomi pod bremenom vremena i traje vječno. Zato su zvijezdekao glavni motiv te koje mu osvjetljavaju put kojim hrabro korača ne bi li konačno stigao do točkeu kojoj sve staje, u kojoj zbraja svoje uspjehe, a kriţa ono negativno te istovremeno započinje inešto novo. Na tom kraju, ako je ţivio pošteno, volio male stvari i druge ljude, darivao, a ništatraţio za uzvrat, nema za čim ţaliti, zato što odlazi s ovoga svijeta. U posljednjoj strofi Šimićpodsjeća čovjeka da je baš kako stoji u Bibliji, čovjek prah i da će se u prah i vratiti. " Na svom

koncu mjesto u prah preĎi sav u zvijezde." - istovremeno mu nudi poruku da i ako se čovjekov trudisplatio, postane njihov dio te pobijedi svoju ograničenost nad njihovom neograničenošću.

Uz takve pouke velikoga pjesnika kao što je Antun Branko Šimić, svaki čovjek se osjećasretnim i motiviranim. U okolnostima u kojima ţivimo postoje mnogi kojima je do lijepe pjesničkeriječi koja moţe mnogo toga, prvenstveno čovjeka učiniti čovjekom i istovremeno ovozemaljskiţivot uljepšati te obogatiti, posebice danas kada je ljudski ţivot svakodnevno opterećen raznimţivotnim nedaćama.

15.ANTUN ŠOLJAT- KRATKI IZLET

SADRŢAJ:

http://www.lektire.me/prepricano/antun-soljan-kratki-izlet_194






Kratki izlet – AntunŠoljan Pisacpriču započinjeopisom svog prijatelja Roka za kojeg govori kako je jednaosebujnaličnost; čovjek sa devet

životakoji je uvijek spreman za akciju. Pisackrećena ekspediciju sagrupom ljudi koju predvodi Roko – krećuu

potragu za freskama u mjesto Gradina. Ime Gradina je zapravo izmislio jer je zaboravio pravo ime

mjesta. Gradina bi se trebala nalaziti uunutrašnjostiIstre pa ekspedicija jednog danakrećeautobusom

prema kamenjaru išikari.Usredtog kamenjara pokvari im se autobus te jedan dio ekspedicije ostaje u autobusu

čekajući pomoć,adrugi diokrećedaljepješke,predvođenRokom. Roko cijelo vrijeme tvrdi kako je sigurankamo

idu no nakon nekog vremena skoro da muvišenitko i ne vjeruje. Njihove sumnje se pokažu

ispravnima kad jednom prilikom gotovo da ne završe u provaliji. Napokon pronalazeneko

naseljeno mjesto tj.kuće,aličinise da ljudibaši neživeu timkućama.Na jednom prozoru ugledaju dvije

ogromne žene koje im se zavodnički smiješe pozivajući ih k sebi.Ekspedicija na nagovor Rokakreće dalje no Petar sevraćak ženama i tamo ostaje. Ekspedicijagubi još jednogčlanakad Vladimir ostaje pijan u

konobi tj. u podrumu nekog zlobnog starca.Trećeg članaekspedicija gubi kad Ivan kupujekućuušikari i ostaje

tamoživjeti.Dvije

posljednje članice ekspedicije odluče vratiti se do autobusa pa Roko i naš pripovjedač ostajusami.

U sumrak dolaze dourušenogsamostana i tamo upoznaju fratra koji im govori kako sustigli prekasno. Prema fratrovoj priči,on je dugo godina čuvao sve freske i biblioteku nounatočnjegovom trudu, sve je propalo. Kad se uvjere u istinitost te priče Rokoodlučuje vratiti senatragslijedećeg jutra. Fratar govori kako ćeon ostati umrijeti u samostanu. Naš pripovjedačodlazipodzemnim hodnikom u nadi daće ipak nešto pronaći.Pothodnik ga na kraju dovodi domjesta od kudasu i krenuli sa ekspedicijom. Članoveekspedicijevišenikad ne uspijeva pronaćikaoni samostan sa starim fratrom. U

romanu se zapravo radi o mladim ljudima u potrazi zaidentitetom i za smislom ţivota. Odgovor je da ga se ne moţe pronaći i da se stalno vrtimo ukrug. No nije rješenje odustativeć treba i dalje stalno pokušavati.



BILJEŠKAO PISCU:

Antun Šoljan roĎen je u Beogradu 1932. godine, a umro je u Zagrebu 1993. godine. Ovaj pjesnik, novelist, romanopisac,dramatičar, esejist, prevoditelj i antologičar pojavio se uknjiţevnosti ranih pedesetih sa skupinom pisaca

okupljenih oko časopisaKrugovi. Po tom ćečasopisu taj cijeli naraštajbiti prozvan krugovaškim.Zajedno sa

Ivanom Slamnigom,Zvonimirom Golobom, Vlatkom Pavletićem,Slavkom Mihalićem i drugima,Šoljan je

svojomspisateljskom energijom uvelike pridonio radikalnoj promjeni hrvatske knjiţevnosti. Šoljanzasvoja

djela odabire novu tematiku,drugačiji izbor likova (tzv. antiheroj umjesto ratnog heroja),no čestooni kojinešto

takodrastičnomijenjaju plaćajui cijenu za to. Nakon govora u povodu50. obljetnice Matoševe smrti ostao je

trajno politički sumnjiv vladajućimstrukturama što ćeuvelike obiljeţiti i njegovo stvaralaštvo i poloţaj u

društvu. Objavio je sedam zbirki pjesama;neke od njih su Na rubu svijeta

(1956. g.),

Bacač kamena

(1985. g.),

Prigovori

(1992. g.). petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV. Napisao je i četiri romana: Izdajice (1961.g.),

Kratki izlet

(1965. g.),

Luka (1974. g.),

Drugi ljudi na mjesecu (1978. g.).U Hrvatskoj je roman Kratki izlet

kao knjiga tiskan tek 1987. god. Kad se pojavio, roman jedoţivljavankao političkaalegorija koja kritizira

političkisistem.Današnji čitatelj, koji ne zna politički sistem u kojem je nastao roman, neće ga nidoţivjeti na taj način. Pisac je naknadno isam zanijekao da mu je namjera bila napisati političku

alegoriju.

KRAJ!!!!!

Documents

Esej Za Maturu (1)