ŠEST PJESAMA ESADA EKINOVIĆAosvs.edu.ba/wp-content/uploads/2020/05/Poetski-kutak_Maj... · 2020. 5. 13. · u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili

Čitaj i kreativno razmišljaj Općina Centar Sarajevo Društvo pisaca u BiH

Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu

ReLOaD Projekat finnsira Evropska unija Empoweredlives.

Resilient nations.

Pjesme za Poetski kutak

Druga sedmica maja/svibnja 2020.

ŠEST PJESAMA ESADA EKINOVIĆA

Esad Ekinović 1942. – 2019.

Ne znam tačan datum Esadovog rođenja. Znam samo da je rođen četrdeset osam godina prije mene, u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili protiv zaborava koji sve više pokriva ime Esad Ekinović, tako su 2008. godine izdali izbor iz Esadove poezije. Zbirka „Veslač u tami“ je jedno od mojih najsretnijih otkrića, doista jedan svojevrstan pjesnički slučaj kojem sam prišao posve ravnodušno, a koji me prosto obuzeo svojom dubinom…

Spomenutu zbirku sam dobio na poklon u Zenici pri istraživanju za Naslijeđe, (Digitalizirani brojevi) gdje smo slijedili tragove posve drugog velikana zeničke pisane riječi, Muhameda Kondžića. Bila je to mala, sivkasta i veoma neupečatljiva zbirka stihova, primio sam ju kao što se primaju neočekivani pokloni koji imaju dvojaku svrhu. Više iz kurtoazije nego sa oduševljenjem. Često su to pokloni koji trebaju više govoriti o onome ko poklanja negoli usrećiti onoga koji prima dar. No, naučio sam da nikada ne odbijam knjige, pogotovo ako ih je već neko voljan pokloniti. Neupečatljiva zbirka sa Esadovim imenom se, iskreno govoreći, vukla sedmicama po mome stanu. Nisam nalazio vremena. Bog sami zna koliko čovjek sretnih slučajeva propusti jer gleda u obaveze i ono što je samom sebi zacrtao i tako možda propušta ono što bi zaista osvijetlilo njegove dane. No, zbirka se jednog dana doista našla u mojim rukama. Bilo je kasno, noć se svojom tišinom spuštala na krovove grada, pokrivala je svojom tančinom graju svakodnevnice i ulice polako bacala u onaj trans duboke noći. Prve Esadove stihove koje sam pročitao bili su upravo iz pjesme „Ponoć“:

https://www.facebook.com/Naslije%C4%91e-Neovisni-%C4%8Dasopis-za-knji%C5%BEevnu-pro%C5%A1lost-i-budu%C4%87nost-BiH-825903974151863/




Resilient nations.

„Godinama u svom siromaštvu slijedim misao Da između nas postoji neko vezivno tkivo

I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri Pred blistav skok koji ne dolazi.

Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera…“

Esadova poezija je na me djelovala onako kako poezija treba djelovati. Dobra poezija kroz tuđe riječi budi u nama ono naše, ono što je doista u najvećoj mjeri dio našeg bića. Priznajem, tako su Esadovi stihovi i mene podsjetili na neke epizode i slučajeve, one koje svaki čovjek posjeduje i prolazi, a koji se nikada nikome drugom ne mogu prenijeti ni riječima ni slikama. Jednostavnost njegovog izraza me nije mogla zavarati, pjevao je dubinom koju mogu dokučiti svi i time ostvarivao onu univerzalnost koju nalazim u svoj poeziji koju cijenim…

P O N O Ć

Godinama u svom siromaštvu slijedim misao Da između nas postoji neko vezivno tkivo

I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri Pred blistav skok koji ne dolazi.

Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera, Nema ožiljaka na tijelu tvom baršunastom,

Nikad te nitko neće sasvim pokopati.

Mene izvjesnost ubija a tebi snagu daje – Njome ti zemlju zaodijevaš i potresaš moj san

Da bi, nakon svega, nehajno uzmakla. I kad otvaraš mi lice rukom pamučnom nećeš

Nečistog da me ostaviš pored svoje mlake peći Gdje često, pomjerajući granice zbilje, sagorijevam.

Tako se i ja katkada nađem u zanosu, i drhtim, Odjednom sveobuhvatan, kao da sam tvog porijekla.

***

Mračnu sjenku, koju baca ocvalo vrijeme, Mi smo preživjeli.

Ona bijaše naš učitelj i naša nada u ljubavi Koja se ne da zamisliti svetom.

Samo nezadovoljstvo, moja riječ izrečena Tim nezadovoljstvom, razumjet će se tek kasnije,




Resilient nations.

A možda nikad: Onda kad budemo razumjeli Riječi drugih.

Bijes s kojim čekam na vas koji šutite Dalek je i dugo kovan grč

U kojem sam se još jednom sabrao za munjevita i trošna otkrića.

PITOMO JE PLEME

Kuće u brdima, preseljene iz ravnica Bje li nekad taj svijet tako mio i lijep,

Zvučan kao mirisan cvijet, bje li nekad? Kupio sam trnje iz očiju koje su ga nosile Širio sam lepezu iskustva između mora I ove pustoši, puštao sokole, tisuću njih

Razvijenih u svili, da bore se za taj Uzaludni dah, da oplote iscrpljeno.

A sad ovaj most, ovo brvno Podignuto u slavu ispitanih obala

Neispitano kako da izdrži? Gubeći, zar? Ova žar, potreba za krajnjim ciljem,

Perspektiva sama koja se pruža mineralu uma Zar nema korijen dublji? Život cijeli Podliježe sumnji i darovi bacaju se

U prazan sud. Sitne misli u pravljenom mozgu

Dok tanjušni fitilji dvostrukom brzinom gore I stari feniks, nasukan na sprud,

Bezubu svoju čeljust širi. Za teške smo sposobni riječi, al’ što Mogu one? Odviše je pitomo pleme

U kojem živim.




Resilient nations.

PRETOČENE DUBINE

Ima ugao iz kojeg gledane Stvari postaju neprekoračive

Te nam se čine višim Od same zamisli tvorca

Koji se kroz njih ponavljao. Tad povjerujem da je

Naš boravak ovdje posve Slučajan –

Ne vidimo duboki nagon praha što naše muklo sjeme

izvlači iz pomrčine. Mislimo da su mirisi i cvijeće

i ljubav života – smrtni. Propadamo u neizrecivo

i ne razumijemo da je mrak koji nosi zvijezde

Krilo njihove nužnosti. Sve je dakle stvorio strah

A mi samo pravdamo njegovu veličinu.

***

Danima očekujemo da će se Vratiti naši najmiliji pošto su

već umrli. Jer

Ništa nas ne može tako brzo Osloboditi njihova daha i težine,

Naslijedili smo ih kao zemlju Kao što voda nasljeđuje sjaj.

Zato mnogi od mrtvih nisu mrtvi Jer smrt je siromašna I nema druge snage

Osim što je nas i one koje je uzela Oslobodila bola

Međusobnog gledanja.




Resilient nations.

S VREMENOM SAM

Samo je čovjek slobodan Da misli oprečno, da bude aktivan,

Svjestan svojih gubitaka. Od samog početka duboko dolje

Ima samo jedna istinita dimenzija U sebi izoliran um

Tragikomičnih granica, razapet Duž nekog Kineskog zida, čudovište

Koje se uporno razvija na putu Svog samouništenja.

Esad Ekinović bljesnuo je na književnoj sceni Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije već svojom prvom zbirkom poezije „Pokušaj ravnoteže“. Inovativna i autentična, ova zbirka, objavljena 1971 godine, najavila je dolazak nove književne zvijezde. Nagrađena je kao najbolja od fondacije „Antun Branko Šimić“. Iz razloga samo njemu znanih, Esad Ekinović se zaustavio i svoj nevjerovatni dar iskazivao tek povremenim objavljivanjima u književnoj periodici, a energiju je trošio na animiranje kulturne scene u Zenici gdje je uživao nepodjeljen ugled. Željko Grahovac, pjesnik i književni kritičar podsjeća da je Gradska biblioteka u Zenici prije nekoliko godina (2008.) objavila knjigu „Veslač u tami“ koja objedinjava pjesme Esada Ekinovića iz njegove prve i jedine zbirke „Pokušaj ravnoteže“ te još dva nikada objavljena ciklusa.

Jasmin Agić, autor "Historije odbačenih": „Genijalnost uvijek izađe na površinu. Kada me pitate ko bi još mogao biti uvršten na tu listu odbačenih odmah vam moram odgovoriti i dvojica Zeničana: Esad Ekinović i Muhamed Kondžić o kojima namjeravam uskoro pisati i to kao o odbačenim i zaboravljenim i kao onima koji su gradili tu specifično ali nedovoljno prepoznatu „poetiku zeničkih ulica“.“




Resilient nations.

Mit o Minotauru

Minotaur, čudovište sa ljudskim tijelom i glavom bika.

Posejdon je poslao kritskom kralju Minoju divnog bika da ga žrtvuje. Umjesto da ovo učini, Minoj je bika prisvojio i zadržao među svojim govedima. Da bi ga kaznio, Posejdon je u srcu njegove supruge Pasifaje rasplamsao neprirodnu strast prema lijepoj životinji. Dedal (otac Ikarov iz mita o Ikaru) je pomogao Pasifaji da zadovolji svoju požudu; on je od drveta načinio šuplju kravu, pokrio je kožom, a zatim je odvukao među Minojeva goveda. Pasifaja se uvukla u Dedalovu napravu, koja je bila tako slična kravi da ju je Posejdonov bik oplodio. Pasifaja je zatim rodila neobično biće, Asterija, koje je kasnije nazvano Minotaur. Kad je Minoj upitao proročište kako da sakrije ovu sramotu, rečeno mu je da sagradi zgradu sa mnogobrojnim salama i hodnicima i da u nju zatvori Minotaura. Dedal je podigao građevinu – Labirint – iz koje se nije moglo izaći. Tu je Minoj sklonio Minotaura i hranio ga ljudskim mesom. Atinjani su bili prinuđeni da Minoju šalju godišnji danak u krvi – sedam mladića i sedam djevojaka – kojima se hranio Minotaur. Kasnije je Tezej, uz pomoć Minojeve kćerke Arijadne, Arijadnino klupko, uspio da nađe put kroz Labirint i da ubije Minotaura.

Artur Evans je otkrio u Knosu raskošnu palatu, sa mnogo odaja, u kojoj je poštovan bik, posebno njegovi rogovi (konsekrativni rogovi); njih simboliše i dvojna sekira (labris), po kojoj je ova palata nazvana Labirint.




Resilient nations.

Pet pjesama Šarla Bodlera

Alberto Đakometi, „Albatros“, 1937.

ALBATROS

Često, zbog zabave, ljudi s broda love Albatrose, silne ptice s Okeana, Lijene saputnike koji nebom plove Nad lađom što klizi niz prostranstva slana.

Kad ga na pod stave, uhvaćen i svladan, Car azura tada raširi kraj tijela, U svom batrganju nespretan i jadan, Ko ogromna vesla, duga krila bijela.

Taj krilati putnik kako je sad bijedan! Tako lijep maločas, sad se smiješno valja; Po kljunu ga svojom lulom dira jedan, Drugi hrama, glumi krilatog bogalja! Pjesnik sliči caru oluja i bura Što se strijelcu smije sa oblačnog svoda; Na tle prognan, gdje ga svijet s porugom gura, Od džinovskih krila ne može da hoda.

https://www.nybooks.com/galleries/david-levine-illustrator/1965/02/11/charles-baudelaire/




Resilient nations.

MAČKA (XXXIV)

Mačko, mom srcu zaljubljenom kroči, uvuci kandže ljupki stvore, i daj da ronim u te lepe oči gde metal i ahati gore.

Dok natenane milujem ti glavu i gipka leđa gladim dlanom i klizim rukom uz nasladu pravu po telu naelektrisanom,

ja vidim svoju ženu. Isto tako gleda ko i ti, mila zveri, duboko, hladno, do dna bića strijelja,

a tanan dašak lebdi lako i miris mamno-ubistveni treperi svud oko njenog tamnog tijela.

Šarl Bodler

MAČKA (LI)

I Po mome mozgu ide lako, ko po svom stanu, jedna mila mačka, i pitoma i čila. Kad maukne, to čini tako

tanano da se jedva čuje; al’ vazda, mazno il’ žestoko, glasi se puno i duboko, čarolijom mi dušu truje.

Taj glas rominja bićem mojim, najtamniju dubinu pali, ko blagoglasan stih me gali, ko meleman napitak poji.

Svim zanosima raspolaže, najsvirepija zla zaleči; nisu potrebne njemu reči da i najveće stvari kaže.

Ne, nema gudala što tiče najtreperaviju strunu srca, od koga ono tako grca, od koga tako carski kliče,

ko što je tvoj glas, nepojamna mačko nebesna, lepa tajno, ti što ko anđeo si trajno skladna i nežna i omamna!

II Iz njenog krzna smeđe-bijelog diže se miris sladak tako da samo jednom nju dotakoh, jednom, a on me prože cijelog.

Duh domaći je, veličanstvo što sudi, vlada i ozari u carstvu svom sve redom stvari; ili je vila, il’ božanstvo.

Kad mi oči zanesene, vezane za ljepotu njenu, od tog magneta najzad skrenu i zagledaju u dno mene,

ja vidim sjanje neobično, zenice njene proplamsale, živa svetlila i opale koji me motre nepomično.

Šarl Bodler




Resilient nations.

MAČKE (LXVI)

U zrelom kad su dobu, ja znam za jednu sličnost Ljubavnika vatrenih i strogih učenjaka: Jednako vole mačke, bića blaga i jaka, Što poput njih su zimljiva i vole nepomičnost.

One, ti prijatelji i nauke i slasti, U muku, stravi mraka provodile bi sate, I Ereb bi ih uzeo za svoje grobne ate, Kad bi im ponos mogao svom jarmu da podvlasti.

Čine se, dok sanjare, ponosne i daleke, Kao u dnu samoće ogromne sfinge neke, U jedan san beskrajni na izgled uronjene;

Od čarobnih iskri bok im se plodni ljeska, A zlatna zrnca, poput najfinijeg pjeska, Ovlaš ozvezdavaju tajnovite im zjene.

Šarl Bodler




Resilient nations.

Pet pjesama Georga Trakla

UVEČE, SRCE MOJE

Uveče se čuje krik slijepih miševa Dva vranca skaču na livadi.

Crveni javor šumori. Šetaču se javlja malena krčma kraj puta.

Divno prijaju mlado vino i orasi. Divno: pijan se povoditi u sutonskoj šumi.

Kroz crno granje probrujava bolna zvonjava. Na lice kaplje rosa.

VEČERNJA PESMA

Uveče, dok idemo tamnim stazama, naše se blijede prilike javljaju pred nama.

Kad smo žedni pijemo bijele vode iz jezera,

slast našeg tužnog djetinjstva.

Zamrli počivamo ispod zovina žbunja, gledamo sive galebove.

Proljećni oblaci nailaze nad mračni grad, koji ćuti plemenitija doba monaha.

Kad sam te uzeo za uske šake, ti si tiho otvorila krupne oči.

Davno je ovo bilo.

Ali kad tamno blagoglasje pohodi dušu, ti se bijela pojavljuješ u prijateljevom jesenjem predjelu.




Resilient nations.

PACOVI

Jesenji mesec dvorište bijelim obliva. Fantastične sjenke s krova se obrušavaju.

U prozorima praznim ćutanje prebiva; pacovi tad polako iskrsavaju

i promiču cičeći tamo i amo i sivkast se povija pramen smrada

za njima iz sablasnog zahoda tamnog, po kojem mjesečina drhtavo pada,

i požuda im štekeće i mahnita, dom i ambare oni preplavljuju,

prepune zrelog voća i žita. Ledeni vjetri se kroz mrak cviljenjem najavljuju.

PESMA O KASPARU HAUZERU

Za Besi Los

On je doista volio sunce što je purpurno silazilo niz brijeg, šumske putanje, raspjevanog kosa

i radost što je u zelenilu.

Ozbiljan bijaše mu boravak u sjenci drveta i čisto njegovo lice.

Bog blagi plamen reče njegovom srcu: O, čovječe!

Tiho mu korak uveče nađe grad; taman lelek iz njegovih usta:

hoću da budem konjanik.

A za njim kretahu žbun i zvijer, dom i sutonska bašta bijelih ljudi,

i njegov ubica ga je tražio.

Proljeće i ljeto i lijepa jesen pravednikova, njegov korak tih mimo sumračnih soba sanjalica.

Noću je ostao sa svojom zvijezdom sam;




Resilient nations.

vidio kako na golo granje pada snijeg i u sve tamnijem tremu sjenku ubice.

Srebreno klonu glava nerođenoga.

PSALM

Posvećeno Karlu Krausu

Postoji svjetiljka koju je utrnuo vjetar. Postoji krčma u pustari iz koje popodne izlazi pijanica.

Postoji vinograd, spaljen i crn, s rupama punim paukova. Postoji prostorija koju okrečiše mlijekom.

Luđak je umro. Postoji ostrvo u Južnom moru što dočekuje boga sunca. Udaraju bubnjevi.

Muškarci igraju ratničke igre. Žene njišu kukovima pod puzavicama i ognjenim cvijećem.

kad se raspjeva more. O, naš izgubljeni raj.

Nimfe su napustile zlatne šume. Sahranjuju stranca. Tad počinje treperava kiša.

Panov sin se javlja u liku radnika-kubikaša što preko podneva spava na ražarenom asfaltu.

Postoje djevojčice u jednom dvorištu u haljinicama prepunim bijede što kida srce! Postoje sobe pune sazvučja i sonata.

Postoje sjenke što se grle pred osljepjelim ogledalom. Kraj bolničkih prozora griju se ozdravljenici. Bijela para na kanalu donosi krvave zaraze.

Tuđa sestra se opet javlja u nečijim zlim snovima. Počiva u ljeskovom žbunju i igra se s njegovim zvijezdama.

Student, možda dvojnik, gleda za njom dugo s prozora. Njegov mrtvi brat stoji iza njega, ili silazi niz stare zavojite stepenice.

U tmini smeđih kestenova blijedi lik mladog iskušenika. Bašta je usred večeri.. U dvorištu lepršaju slijepi miševi pod arkadama.

Nastojnikova djeca prestaju da se igraju i traže nebesko zlato. Završni akordi kvarteta. Slijepa devojčica drhteći trči niz aleju,

a sjenka joj kasnije pipa duž hladnih zidina, okružena bajkama i sjetnim legendama.

Postoji prazan čamac koji uveče nosi voda niz crni kanal. U tami staroga azila dotrajavaju ljudske razvaline.

Mrtva siročad leži kraj baštenskog zida. Iz sivih soba izlaze anđeli zablaćenih krila.




Resilient nations.

Crvi kaplju sa njihovih požutjelih kapaka. Trg pred crkvom je mračan i ćutljiv, kao u danima djetinjstva.

Na srebrenim petama klize raniji životi i sjenke prokletnika silaze u vode što uzdišu.

U grobu svom se bijeli čarobnjak igra sa svojim zmijama.

Ćutke se nad kosturnicom otvaraju Božije zlatne oči.

Georg Trakl

Documents

ŠEST PJESAMA ESADA EKINOVIĆAosvs.edu.ba/wp-content/uploads/2020/05/Poetski-kutak_Maj... · 2020. 5. 13. · u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili