Etnogeneza europskih naroda
Etnogeneza europskih narodaS gledita antropologije i rane
pretpovijesti
Izdavai: Wolfram Bernhard i Anneliese Kandler-Plsson
S 97 slika i 46 tablicaIzdavaka kua Gustav Fischer Stuttgart New
York 1986Etnogeneza Slavena s gledita rane i pretpovijesti
Karl W. Struve, Schleswig
Svim disciplinama koje se bave istraivanjem etnogeneze Slavena
postavljene su granice. Na ljestvama povijesnih podataka postoje
samo rijetke nosive preke. Lingvisti su vjerojatno u stanju
prostorno ograditi i u slojevima razloiti stare jezine elemente.
Meutim, potekoe im stvara datiranje jezinih slojeva. Arheolozi
dodue mogu utvrditi vrijeme pojavljivanja starina, no suoavaju se s
problemom da kulturne grupe i etnici nisu nuno identini. Mogunosti
povijesne antropologije su jako ograniene. Slaveni su spaljivali
svoje pokojnike na podrujima s kojih su navodno krenuli, kao i u
vrijeme njihove velike ekspanzije u razdoblju od 6. 9. stoljea. Tek
nakon toga je prihvaeno ukapanje pokojnika. Retrospektive tog
ranijeg materijala mogu dovesti do krivih zakljuaka, jer se irenje
slavenskog podruja naseljavanja u navedenom razdoblju iz
demografskih razloga teko moe zamisliti bez preklapanja slojeva i
integracije starijeg, neslavenskog prastanovnitva (Germana, Balta,
iranskih i ugrofinskih naroda itd.).Slaveni ine granu indoeuropske
jezine porodice. Lingvistiko-geografski prostor proizlazi iz
leksikih i gramatikih paralela s drugim indoeuropskim grupama
jezika (sl. 1). Prema tome su nastale najintenzivnije veze s
Baltima. Neki istraivai zastupaju tezu jedne prijanje
baltoslavenske jezine jedinice. Ostali objanjavaju zajednika
obiljeja tih preuzetih odnosa kao posljedicu dugih susjedstva.
Nemale jezino-srodne veze postoje i s Germanima na zapadu i
iranskim narodima na sjeveru. I njih se smatra rezultatom
neposrednih kontakata naroda. Due vrijeme se svi slau da su Slaveni
due od, na primjer, Germana ili Kelta, odravali svoje jezino
jedinstvo. Iz tog se moe zakljuiti da su imali relativno zatvoreno
podruje naseljavanja. Propast slavenskog jezinog jedinstva na
pododjele istonih, zapadnih i junih Slavena vjerojatno se dogodila
tek sredinom 1. tisuljea naeg raunanja vremena u vezi s povijesnim
irenjem, koje je onda prostornim udaljavanjem od zemlje podrijetla
dovelo do daljnjeg razdvajanja na pojedine jezike. Jo na poetku 19.
stoljea slavenski jezici su bili manje u kontrastu jedni naspram
drugih nego danas. Regionalni dijalekti su stvarali prijelaze. Tek
s nastankom modernih knjievnih jezika, jezici i narodne skupine su
preuzeli jasnije ocrtanu individualnost (KOHN 1960., 12). No, jo
uvijek je razumijevanje unutar slavenskih jezika lake nego unutar
pripadnika romanskih i germanskih naroda. U potrazi za
pretpostavljenom pradomovinom Slavena, poredbena lingvistika je
pomou toponima, pogotovo starih imena voda, izdvojila ona podruja,
koja ne dolaze u obzir, zato jer su ih nastanjivali Balti, iranska
plemena i neindogermanski ugrofinci (sl. 2).
Dugo se Pripjat smatrao granicom izmeu naselja Slavena i Balta,
koji su u pretpovijesnom razdoblju zauzimali znatno vei prostor
naseljavanja nego danas. U meuvremenu su sovjetski istraivai
TOPOROV i TRUBAEV (1962.) dokazali, da granica baltikih imena voda
prolazi puno junije od Pripjata. Prema tome su Balti naseljavali
cijelu Bijelorusiju, kao i sjeverni dio Ukrajine. Ti podaci su
utjecali na sovjetska istraivanja o etnikom tumaenju kulturnih
grupa u zadnja dva desetljea. Manje jasno se prema onomastikom
materijalu ocrtava istona granica iranskih naroda. Shematski prikaz
(sl. 2) se temelji i na povijesnim podacima. Zapadno irenje
ugrofinskih naroda prema UDOLPHU (1979.a, 48) oigledno nije stiglo
direktno do Slavena. Dijelio ih je klin naseljavanja Balta i
eventualno iranskih naroda. Nasuprot konceptu o pradomovini, koji
je razvio poznati eki arheolog NIEDERLE i koji je uglavnom bio
priznat do 30-ih godina (sl. 3), slavenska pradomovina na sjeveru i
istoku vidljivo se smanjuje. to se tie zapadne granice,
prevladavala je i jo danas prevladava znatna nesigurnost. NIEDRELE
ju prikazuje vodoravno paralelnim crtama, koje preko linije
sjever-jug dodue jedva doseu zapad, koje se pruaju od Visle kod
Bydgoszcza do izvora Odre.30-ih godina je u poljskom arheolokom
istraivanju prihvaeno izvoenje Slavena iz luike kulture bronanog
doba, koju je zastupao KOSTREZEWSKI (1965.). Luika kultura zahvaala
je podruje izmeu rijeke Saale na zapadu i rijeke Bug na istoku, a
na jugu je sezala skroz do Slovake. Time se praslavensko podruje
automatski pomaknulo daleko na zapad. To tumaenje je nailo na
kritiku njemakih istraivaa; danas se ak i u Poljskoj o njoj sudi s
rezervom, iako jo uvijek predstavlja prevladavajue miljenje. Za
vrijeme raspada i vremenski nakon kraja luike kulture poetkom
vremena latenske kulture, jedna sjeverna rubna grupa, takozvana
kultura urni s licem, koja se razvila u vrijeme ranijeg bronanog
doba u istonom Pomorju i na donjem toku Visle, navodno se proirila
daleko na jug, na prostor izmeu rijeka Odre i Visle sve do podruja
njihovih izviranja, a na jugoistoku preko rijeke Bug s njenim
ograncima sve do Pripjata. Nositelji te kulture su se vjerojatno
stopili s ostatcima luikog stanovnitva. Uvjetovani osnovom luikog
stanovnitva u Mazoviji i Malopoljskoj pojavili su se novi oblici
grobova, zvonasti grobovi (preokrenute glinene posude postavljene
preko pepela). Kulture zvonastih grobova i urni s licem zavravaju
na stupnju La Tne-B. Karakteristian obiaj, dati lice urnama za
pepeo, oituje se u kasnom vijeku samo jo u nepotpunim obrisima.
Bilo je teko zatvarati kronoloke praznine izmeu posljednjih grobova
kulture urni s licem i paljevinskih grobova, koji su od kraja 2.
st. pr. Kr. odreivali temeljnu sliku izmeu Odre i Visle. Nova
nalazna sredina nije samo tamo ve i na sjevernonjemakom podruju
jako obiljeena keltskim latenskim stilom. Na oba podruja,
odijeljena jedno od drugog, posude su ukraene i povrinski obraene
na slian nain te imaju zajednike crte. Takvi novi stilski valovi,
koji daju dojam promjene stanovnitva, nisu neobini i o tome sigurno
nije sve reeno. Za novu, relativno jedinstvenu grupu s podruja Odre
i Visle upotrebljava se pojam Przeworska kultura. Srodna grupa,
Oksywie-grupa, koja ima neto drugaije karakteristike, zauzimala je
podruje s obje strane Visle do Gdanjskog zaljeva i istono do
Pomorja. Obje grupe su pojedini poljski istraivai nazivali
zajednikim imenom "venetska kultura", koje bi trebalo izraziti
njihov slavenski etnicitet. Ali u toj se interpretaciji miljenja
razilaze, s obzirom da se ba za trajanje Przeworsk-kulture, koja se
kontinuirano moe pratiti sve do 4. i jednim dijelom 5. stoljea,
kako e se kasnije pokazati, moe dokazati prisutnost
istono-germanskih plemena na podruju Odre i Visle.
ak je prihvaeno i izjednaivanje kulture urni s licem s
Bastarnima i Skirima, koji su se pojavili krajem 3. st. pr. Kr. na
podruju Pontusa. Smatra se, da su neko vrijeme nastanjivali podruje
Odre i Visle takorei kao prethodnici istono-germanskih plemena.
Nije iskljuiva veza izmeu uoljivog prestanka kulture urni s licem i
pojave Bastarna, koji su Rimljanima bili poznat narod (WENSKUS
1961., 206 f.). Njemaki istraivai jo jedva sumnjaju u njihovo
germansko porijeklo (MUCH 1967., 522 ff.). Skiri, koje su esto
spominjali uz Bastarne, su prema Pliniju (IV, 97), nastanjivali
Vislu. Teza o identitetu Bastarna prema urnama s licem dodue ima
slabe temelje, pogotovo jer iz niti jednog izvora jednoznano ne
proizlazi da potjeu s podruja Odre i Visle.Nita manje problematino
nije pitanje Slavena kao nositelja Przeworsk-kulture, luike
praslavene da i ne spominjemo. Navodni arheoloki kontinuitet sve do
Przeworsk-kulture je zbog svojih kulturnih manjkavosti sporan.
Usprkos svemu treba ozbiljno shvatiti upozorenje KOSTRZEWSKOG, da
stanovnitvo ostaje, a da se kulture, koje odreuju nositelji vlasti,
mijenjaju. Uvijek se iznova namee sumnja, da su tezom o pradomovini
Slavena izmeu Visle i Odre arheoloki izvor preoptereeni i povijesne
predaje krivo protumaene. Podjednako se treba dodati, da je u
prolosti arheoloki materijal u odnosu na istono-germanska plemena
bio prerastegnut.U daljnjem tekstu bi trebalo uz pomo povijesnih
predaja provjeriti, je li opravdano nekako povezivati arheoloke
grupe nalaza s podruja Odre i Visle sa Slavenima, ili pak postoje
jo stariji izvori, koji sadre naznake Slavena.Najstariji, dodue
sasvim nesiguran dokaz, nalazimo kod Herodota (lib. IV passim).
Trebao bi se odnositi na Neure, susjede Skita, koji su povodom
vojnog pohoda Darija I. na Skitsko kraljevstvo malo prije 500.
godine pr. Kr. - Skitima uskratili sudjelovanje u borbi protiv
Perzijanaca i koji su pri prodiranju Perzijanaca u njihovu zemlju
pobjegli na sjever. HAUSSIG (1971., 289, A. 106) pretpostavlja da
je njihovo prebivalite bilo u dananjoj Bukovini; TERENOKIN (1955.,
18 ff.) njihovo sjedite trai na izvoritu rijeke Styr. Protivno
tomu, SULIMIRSKI (1967., 15) smatra da su narod koji je govorio
baltiki i bio nastanjen na podruju izmeu Kijeva i donjeg toka
rijeke Slutsch. UDOLPH (1979.a, 380) suzdrano ocjenjuje dosadanje
pokuaje povezivanja Neura s nekim slavenskim toponimima, pogotovo
dok je njihovo lokaliziranje nejasno. Na prvim konkretnim podacima
zahvaljujemo u 1. stoljeu po. Kr. Pliniju Starijem i Tacitu, kao i
u 2. stoljeu Ptolemeju iz Aleksandrije. Oni svi spominju, iako
razliitim nainima pisanja, narod Venedi, Venethi, Venadi ili
Ouenedai. Naziv, koji je vjerojatno znaio "roak" ili "prijatelj"
(FROMM u MUCH 1967., 524 ff.), zadrao se u njemakom imenu "Wenden"
naziv za Slavene, za koje ime nikad nije imalo ulogu
samooznaivanja. Oito ga koriste njihovi germanski susjedi (slino
kako Nijemce Francuzi zovu "Les Allemands"). Iz germanskog je preao
u finsko Venej kao oznaka za Rusiju, naznaka da je u upotrebi
jezika Germana taj pojam obuhvaao sveukupne Slavene.
Iz Plinijevog ( 79. po. Kr.) opisa stanovnitva u njegovom dijelu
"Naturalis Historia IV, 87" ne moe se nita drugo saznati, osim da
su Venedi ivjeli sjeverno od Visle. Nakon zaveretka njegovog
nabrajanja germanskih plemena, Tacit u svom dijelu "Germania"
dolazi do plemena Venethi, za koje nije siguran bi li ih dodao
Germanima ili Sarmatima. Tacit smatra da su prema naoruanju i
izgledu blii Germanima. Svi antiki pisci istonu Europu nazivaju
Sarmatija. Sarmati, konjiki narod iranskog porijekla, probili su se
sredinom 3. st. pr. Kr. s obale rijeke Don na zapad te su na jugu
Rusije osnovali carstvo, ije su naslijee u 3. st. po. Kr. preuzeli
Goti (ROLLE, Reallex. d. Germ. Altertumskunde V, 510). Tacit smjeta
pleme Venethi izmeu Peukina, odjeljka Bastarna, i Fe/ina (Finaca).
U prijelazno doba Peukini su bili smjeteni na podruju ua Dunava, a
u 2. stoljeu ih Ptolemej biljei u Daciji. Time Tacit opisuje, ako i
jako grubo, ire podruje djelovanja plemena Venethi, koje odgovara
Ptolemejevim podacima o jednom veem narodu.Ptolemej spominje
"Ounedai", isto kao i gotski kroniar Jordanes kasnije u 6. stoljeu,
kao "veliki narod", koji je smjeten istono od Visle "uz Venetski
zaljev" (Ouenedikos kolpos) i "Venetske planine" (Ouenedika ore).
Pod "Venetskim zaljevom" moe se misliti samo na Gdanjski zaljev.
No, to Ptolemejevo smjetanje je puno zabludi i proturjenosti, to je
ZEU (1837., 266) uvidio, kad se pogleda poloaj drugih, susjednih
naroda koje on spominje. Ispod, odnosno junije od Venetha prebivali
su Goti, Galindi i Sudini. Na temelju te jasne pretpostavke nije
mogue da JADEWSKI (1979., 335; 1984., 359), pozivajui se na
Ptolemeja, Galinde i Sudine (kasnije Sudauer) koje pridodaje
Baltima, lokalizira istono od Venetha. GODOWSKI (1979., 338) s
pravom ukazuje na proturjeje, koje proizlazi iz injenice, da su
Venethi s jedne strane ogranieni Gotima, Galindima i Sudinima na
malo priobalno podruje, a s druge strane ih se opisuje kao jedan od
najveih naroda Sarmatije. Isto tako nejasno ostaje i pitanje, to
obuhvaa pojam "Venetske planine": Karpati, poljsko sredogorje, kako
misli JADEWSKI, ili Mazurske visoravni (STECHE 1937., 118; HAVLIK
1973., 153 ff.)? Ako je verzija o sredogorju od JADEWSKOG tona,
onda se Goti pomiu predaleko na jug. WENSKUS (1961., 229 ff.)
upozorava na druge logike nepovezanosti. U principu je vjerojatno
ve ZEU razluio to je upotrebljivo u Ptolemejevim izjavama.
Postavljanje naroda Venethi je dokazano pogreno. No, njihovim
lokaliziranjem na Norveko more elio je dati samo openitu poziciju
Venetha unutar Sarmatije, kako bi ih suprotstavio poziciji onih
naroda koji su ivjeli na Zuiderzee.Iz izvjetaja antikih pisaca se
saeto s velikom vjerojatnou moe zakljuiti jedno: Svima njima je
bilo poznato da su Venethi ivjeli istono od Visle. To potvruje
Jordanes sredinom 6. stoljea u svojem djelu "Gotengeschichte"
("Povijest Gota"). Tamo po prvi put nailazimo na ime Slavena u
njegovom latiniziranom obliku u vezi s Venethima. Pojam "Sclavus"
jo se ne pojavljuje kod antikih pisaca 1. i 2. stoljea. Prvi put se
pojavljuje u prvoj polovici 6. stoljea (HERRMANN 1965., 20). Iz
Jordanesovog teksta je jasno vidljivo, da se ime "Venethi" smatra
nadreenim pojmom za slavenska podgrupe.
Lijevo od tog" (gorja, koje okruuje Daciju), "gdje granica kree
prema sjeveru, od izvora Visle na ogromnom podruju, smjeten je
brojni narod Venethi. Njihova se imena mogu i mijenjati prema
razliitim plemenima i prebivalitima, no glavna su ipak "Sklaveni" i
"Anti". Sklaveni posjeduju zemlju od grada Novietunuma i takozvanog
Mursijanskog jezera do rijeke Dnjestar, a na sjeveru do Visle.
Umjesto u gradovima, ive u movarama i umama" (Jordanes, Getica V,
34).FRITZE (1979., 499 napomena 6) je uvjerljivo pobio tezu da je
ime Venethi zajedniki pojam i da se ne odnosi na zapadni ogranak
Slavena, kako poljska istraivanja dosta esto pretpostavljaju
(LOWMIASKI 1964., 9; AK 1979., 921 ff.)."Nakon poraza Herula,
Ermanarik je poveo svoju vojsku na Venethe, koje su prezirali kao
ratnike, ali su bili mnogobrojni. Oni su prvo pokuali pruiti otpor,
ali nita nije uspijevalo neratobornoj gomili, pogotovo kad Bog tako
eli i kad se pribliava naoruana sila. Oni su (kako sam i rekao na
poetku svog predstavljanja, tj. u katalogu naroda) potekli iz
jednog plemena, no sad imaju tri imena: Venethi, Anti i Sklaveni"
(Jordanes, Getica XXIII, 119).Tekst bi zaista mogao izazvati dojam
trihotomije, no prema FRITZE "se Jordanes-Cassiodor na ovom mjestu
izriito pozivaju na ono to je ve reeno o slavenskim etnonimima u V,
34 i time razjanjavaju nejasnu formulaciju iz XXIII, 119 u znaenju
V, 34".Poljski istraivai se rado pozivaju na trihotomija s
Venetherima kao grupom sa zapada jer time potkrepljuju tezu o
praslavenskoj venetskoj kulturi izmeu Odre i Visle, za koju su ve
sluili poprilino nejasni podaci starijih pisaca. FRITZE smatra da
to ve ne prolazi zbog toga, jer je ba Jordanes oznaio Vislu kao
zapadnu granicu Venethija. U ovom sluaju je od sporednog znaenja
injenica, da je u vrijeme nastajanja "Povijesti Gota" slavenska
ekspanzija ve poela i granica vie nije bila aktualna.
I HERRMANN (1979., 53) postavlja pitanje, je li mogue Venethe,
Sklavene i Ante smatrati ograenim slavenskim grupama plemena. Jasno
je objasnio razliita imena s gledita susjednih naroda. Germani su
ponajprije govorili o Venethima, stepski narodi, prije svega Avari,
su koristili naziv Anti, a za razliku od njih Bizantinci su bili
tonije informirani te su postojee vlastito ime koje je postojalo
meu Slavenima esto poopavali na Sklavene.I konano se konstruirana
venetska zapadna grupa vodi ad absurdum, da se Ermanarik,
posljednji gotski kralj prije prodora Huna godine 375. borio protiv
Venetha. Ta se borba gotovo nigdje drugdje nije mogla dogodit nego
u junoj Rusiji.
Puno govori u prilog tomu, da su ve pisci u 1. i 2. stoljeu, kao
i kasnije Jordanes, pod imenom Venethi smatrali Slavene. To
miljenje se posebno oslanja na naznaku velikog naroda. U
istraivanju je dodue zastupljeno miljenje, da su se u Venethima
odrali ostaci jednog starog europskog naroda, ije ime je prelo na
Slavene, slino kako je ime Aisti, koje je prije oznaavalo Balte,
prelo na dananje ugrofinske Este. Jedna grupa istraivaa (HIRT
1905./07.; KRAHE 1954., 44 ff.; PORZIG 1954., 128) vjeruje da mogu
dokazati tragove ilirskog stanovnitva u imenima dobara podruja Odre
i Visle. Prema PORZIGU je jo u vrijeme ili prije sredine prolog
tisuljea prije Krista germansko jezino podruje bilo ilirskim
odijeljeno od baltijskog i slavenskog. S druge strane je bilo
zajednikih jezinih noviteta, koji su se dosta rano ostvarili u
baltijskom, slavenskom i germanskom, ali nisu dostigli ilirski,
zato jer izmeu Germana na jednoj strani i Slavena i Balta na drugoj
vie nije postojao zid. Taj zasun su teoretski mogla probiti rana
istono-germanska plemena, kao to su Bastarni i Skiri. Druga grupa
istraivaa potvruje vezu tamonjih imena s Venethima, iji se jezik
uhvatio izmeu 6. i 1. stoljea pr. Kr. na istoku Gornje Italije u
lokalnim natpisima (KRETSCHMER, 1943.; POKORNY 1953., 102; SCHWARZ
1953.). Pritom misle na jedan prvotno svojstveni narod iz bronanog
doba, koji je posljednji od tri naroda (Italici, Iliri i Veneti)
krenuo na putovanje juno od Alpi (MUCH 1967., 526). To sporno
pitanje je do sad ostalo nerijeeno unutar jezinog istraivanja.
Arheologija se osjea preoptereeno odluujui u jednom ili drugom
smjeru. No, morat e se krenuti od injenice, da su istono-germanska
plemena, koja su malo-pomalo nastanjivala podruje Odre i Visle,
naletila na starije prastanovnitvo, iji preci su stvorili luiku
kulturu i kulturu urni s licem.Ne elimo iskljuiti mogunost, da su
istono od Visle u 1. 2. stoljeu posvjedoeni Venethi bili Slaveni
(usp. JANKUHN 1970., 62 f.). Toj teoriji bi se trebali
suprotstaviti zapisi antikih pisaca 1. 3. stoljea o prisutnosti
istono-germanskih plemena na podruju Odre i Visle, upotpunjeno
Jordanesovom sagom o iskrcavanju Gota-Gepida negdje obali Baltikog
mora, "Gothiscandza" = gotska obala, pojam koji se ne odnosi nuno
na podruje ua Visle (WOLFRAM 1983., 30). Kae se, da su Goti
protjerali Rugijce s otoka Visle, a onda i pobijedili vandale, koje
su oito potisnuli dalje na jug. S obzirom da bi odgovarajui prikaz
razbio okvire ovog priloga (usp. LA BAUME 1934.; 1959.), bar bi
trebalo biti nedvosmisleno spomenuto, da je za podruje nalaza
Oksywie-grupe i velikog dijela Przeworsk-grupe izmeu Odre i Visle
povijesno potvrena prisutnost germanskih plemena Vandilii-vandala,
Burgunda, Rugijaca, Gota i Gepida, kao i nekih rijetko spominjanih
plemena. To u niti jednom sluaju ne pobija poljska istraivanja, ve
- uz poneke iznimke podcjenjuje njihovu povijesnu ulogu. Povijesni
izvori ak do jednog odreenog stupnja doputaju grubu rekonstrukciju
prostornog grupiranja i pomicanje plemena. Protivno tomu, arheoloka
ograniavanja plemena, koja su prije ponekad postavljana
preoptimistino i ne uvijek slobodno od iluzornih predodbi (npr. u
prilozima REINERTHA 3, 1940., 867 ff.), stvaraju potekoe. Na to je
primjereno upozorio HACHMANN (1970., 221 ff.).Velika slinost
neobuhvatnih nalaza s istovremenim zapadno-germanskim kompleksom
nalaza s podruja rijeke Labe, koji postoji od vremena La Tene stila
preko carskog vremena sve do ranog doba seobe naroda, moe se
meusobno objasniti samo bliskom komunikacijom podruja i ljudi koji
su ga nastanjivali. Uz najbolju volju ne mogu se pratiti pogledi
kole poljskog uenjaka KOSTRZEWSKOG, koji germanski udio u
"venetskoj" kulturi ocjenjuje kao relativno mali. GODOWSKI,
arheolog iz Krakowa i jedan od najboljih poznavatelja
Przeworsk-kulture, smatra vandale prvim nositeljima i njihovu
kulturu pribrojava svom "germanskom kulturnom modelu".Danas vie
nitko nee tvrditi da uoljiva gustoa nalaza s podruja Odre i Visle
poiva iskljuivo na doseljavanju germanskih plemena. Zasigurno je
postojalo neko prastanovnitvo. Na to sve vie ukazuju poljski
istraivai. Kako WOLFRAM (1983.) pie u svezi s Gotima, nisu to bili
cijeli narodi, ve nositelji uspjenih tradicija, koji su doselili i
postali osnivai novih etnika. Snaga Gota leala je u njihovom
kraljevstvu i razvili su jaku privlanu silu na strance. Kraljevstvo
je posjedovalo sposobnost "ne samo da izgradi polietniku grupu, ve
da ju i organizira".KOSTRZEWSKI (1965.) je na jedan jako sugestivan
nain pokuao dokazati dalji ivot starog luikog stanovnitva preko
carskog doba sve do slavenske ere; pritom koristi metodu koja
djeluje eklektiki, koja nije opravdala zahtjev za kontinuitetom.
Usprkos svemu treba razmisliti o nekim naznakama, da se stariji
dijelovi stanovnitva izraavaju u prenesenim nainima ivota i nainima
prehrane. Uzgoj rai, koji je posvjedoen ve u luikoj kulturi igrao
je veliku ulogu i kod istono-germanskih plemena za razliku od
zapadnih Germana te je kasnije kod Slavena zauzeo prvo mjesto
ispred ostalih vrsta ita.
Pri svim interpretacijama arheolokih kulturnih grupa, koje se
razlikuju jedne od drugih odreenom jedinstvenosti u nainu ukopa,
predmetima za svakodnevnu upotrebu i luksuznom robom, nakitom i
dijelovima nonje, kao i strukturama naselja (o kojima i dalje znamo
premalo), i koje se povezuju s plemenima koja su povijesno potvrena
na istom podruju, uvijek si treba predoiti jedno: iz vladajueg i
mjerodavnog sloja nekog plemena proizlaze kulturni impulsi; prihvaa
ih ira masa lanova plemena i sigurno ne staju na granicama s drugim
plemenima. irenjem Przeworsk-kulture na jugo-istok sve do podruja
izvora june Bug i gornjeg toka Dnjestra (sl. 4) mogle su biti
zahvaene grupe stanovnitva slavenskog porijekla. Vandali su
uglavnom prebivali u leziji i graninim podrujima, kamo su stigli
vjerojatno ve u posljednjem stoljeu predrimskog doba. Prije njih je
tamo obitavalo keltsko stanovnitvo. Vjerojatno su se stopili s
njima. U drugoj polovici 2. stoljea su dijelovi stanovnitva
prodirali u istonu Slovaku i na podruje Erdelja. ini se da je nakon
kulturnog vrhunca u 4. stoljeu masa vandala napustila zemlju u
smjeru zapadne Europe. Prokop (Rat vandala, poglavlje 22) pie o
postojanju preostalog stanovnitva vandala jo u vrijeme Gajzerika
(izmeu 429. 477.) u leziji ili istonoj Slovakoj. O tim preostalim
vandalima oko 500. godine zna da im vie nije bilo traga u staroj
domovini; vjerojatno su ih pritisnuli susjedni narodi ili su se s
njima stopili. Mogue je da se ti preostali vandali arheoloki
odraavaju u tzv. ""Guttentagovoj grupi" iz 5. stoljea. Kad se sve
uzme u obzir, nestajanje Przeworsk-kulture se podudara s odlaskom
vandala.Na podruju Oksywie-grupe u pokrajinama Stranje Pomorje i
Zapadna Pruska, iji se nastanak s njemakog stajalita pripisuje
Burgundima, u 1. 2. st. po. Kr. dogaa se korijenit preokret u
obiajima ukopa. U grobove vie nije dodavano oruje. Pokojnici se vie
iskljuivo ne spaljuju, ve su uobiajeni i ukopi u grobne humke s
kamenim krugovima. Mnogi grobovi sadre bogat inventar. Promjene su
moda u vezi s dolaskom Gota i Gepida iz Skandinavije, posebno iz
pokrajine Gotland. Spominje se grupa Istono Pomorje-Mazovija ili ak
Willenberg grupa (sl. 4). Tokom 2. i 3. stoljea otkriveno je
znaajno irenje te grupe na jugo-istok do pritoka Pripjata. Iza toga
stoji povijesni dogaaj, naime, odlazak glavnog kontingenta Gota i
Gepida u junu Rusiju. Pozivajui se na svog kolegu KUCHARENKA,
Lenjingradski arheolog UKIN o iskopanim grobnim poljima uzdu os
podruja Visle/june Rusije pie: "Pitanje napredovanje Gota i drugih
plemena koja su ila s njima na obalu Crnog mora time je dobilo
realnu osnovu". Pod ostala plemena KUCHARENKO ubraja nositelje
Przeworsk-kulture i Protobalte (KUCHARENKO 1967., 35). To miljenje
dijeli i poljski istraiva HENSEL (1974., 179), no smanjuje navodnu
dominaciju Gota u nalaznom materijalu. Doista, u nalazima se ne
ocrtavaju samo uske veze s polaznim podrujem, ve i frapantna
podudaranja u obiajima ukopa, keramici i metalnim predmetima s
onima u takozvanoj ernjachov-kulturi u Ukrajini (sl. 4). Tu kulturu
koja je djelovala duboko u Rusiju u 3. i 4. stoljeu ve je REINECKE
(1906., 42 ff.) usporedio s Gotima u junoj Rusiji. Tu tezu potvruje
i ugledni poznavatelj materije WERNER (1971., 243 ff.). Kultura
prestaje nakon raspada Gotskog carstva pod navalom Huna (375.).
Analiza ernjachov-kulture, u kojoj nalazimo grko-rimske utjecaje, u
kojoj se mogu dokazati elementi Daana, Sarmata i Germana, tvorila
je u sovjetskim i poljskim istraivanjima neprekidnu temu za
diskusiju, posebno zbog mogueg utjecaja ranih Slavena na tu
kulturu. Danas veina sovjetskih znanstvenika iskljuuje mogunost
slavenskog udjela ili ocjenjuju da je jako mali. Konano su se
sloili oko multietnike strukture te kulture. Gotski udio razliito
vrednuju. BARAN smatra da nije znaajan, KUCHARENKO i TICHANOVA
misle da je bitan, a UKIN smatra da je dao odreeno obiljeje (prema
UKIN 1975., 32).Ja se moram ograniiti na pokuaj povijesne
interpretacije kulturnih grupa u okviru dananje Poljske i
Sovjetskog Saveza (sl. 4). Njihove pribline granice su uokvirene.
Unutar okvira postoje razliita irenja nalaza i gustoa naseljenosti;
U istoj mjeri signature obuhvaaju bolje ili loije dobro istraena
podruja. Kod tih grupa, koje se mogu potvrditi do kraja 4. stoljea
(uz iznimku Zarubinzy-kulture, koja je postojala od 1. st. pr. Kr.
do poetka 2. st. po. Kr. i dugovjenih baltikih grupa) postavlja se
pitanje, gdje se arheoloki mogu posvjedoiti Venethi, odnosno
povijesno Slaveni. ini se da za njih nema mjesta na zemljovidu, ako
pretpostavimo da vuku porijeklo iz Zarubinzy-kulture, koja se
protezala na podruju izmeu zapadne rijeke Bug i srednjeg Dnjepra,
ponajvie dananje Bjelorusije, kako to pretpostavljaju TRETJAKOV
(1973., 246) i POBOL (1975., 233). Zarubinzy kultura ja u svom
istonom dijelu "ivjela" do 2./3. stoljea. Nasuprot tome, sovjetski
znanstvenik SEDOW ju smatra baltikom (SEDOW 1969., 264 ff.), jer se
nalazi unutar baltike hidronimije. Zapravo niti jedna etnika
dodjela ne djeluje uvjerljivo. To je jedna poprilino
rasprostranjena grupa s prizemnim ili djelomino udubljenim kuicama,
u ijem sjevernom dijelu postoje i pojedina uvrenja sa zemljanim
nasipima i grobovima. Stanovnitvo Zarubinzy-kulture bilo je
upoznato s ukopom paljenjem s ili bez urne. Uglavnom neukraena crna
keramika, s odreenim povrinskim zatitnim slojem, odaje utjecaj
kasnog latenskog stila, a pojavljuju se i fibule kasnih La Tene
obiljeja. Po prestanku latenskog utjecaja uoljiva je stagnacija.
Stanovnitvo Zarubinzy-kulture vie ne prihvaa stil glinenih posuda
koji se nije razvio bez provincijalno-rimskih poticaja germanskih
plemena ili pak oblike fibula koje su koristili Germani. Nekako su
se izolirali. Prema JADEWSKOM (1984., 410), njihovo je podruje
doivjelo smanjivanje uslijed seljenja Gota na podruje Crnog mora na
zapadu i jugu, dok se u sjeveroistonom smjeru stalno poveavalo na
raun Balta. Stupanj razvoja je ovisio je o onom "venetske kulture"
(prema njemakom nainu itanja umjesto "venetske kulture" koristi se
izraz istonogermanska kultura). Smatrao je da je u nositeljima
kulture pronaao kasnije istone Slavene. Tomu proturjei injenica, da
se do sad nije uspostavio nikakav kontinuitet prema istonim
Slavenima.S geografske pozicije mi se ne ini potpuno nezamislivo,
povezati Zarubinzy stanovnitvo s "Venethima" koje spominju Plinije
i Tacit. No, i to je ista hipoteza. Svako objektivno promatranje
mora doi do zakljuka, da se ovdje skicirane arheoloke kulturne
grupe izuzev Zarubinzy-kulture mogu povezati s istono-germanskim
plemenima ili granama plemena, iji se odlazak poklapa s krajem
kulture. Ikakvo povezivanje s nekom specifinom kulturom koja bi se
mogla smatrati slavenskom, u razdoblju od 1. 4. stoljea jedva je
mogue. Stoga ostaje samo jedno rjeenje u pretpostavci, a to je da
su se Slaveni skrivali kulturno prilagoeni ili potisnuti, a time
osueni na kulturnu pasivnost, pod velom jedne ili vie navedenih
nalaznih provincija (sl. 4).Problemu slavenskog porijekla arheoloki
se moe pribliiti samo na jedan drugi nain. Potrebno je pronai vrstu
polaznu toku. Nalazi se tamo, gdje kod Slaven postoji prava
podudarnost povijesnih i arheolokih izvora.
Ta podudarnost se pojavljuje prvo za razdoblje 6./7. stoljea,
kad su Slaveni ve zahvaeni irenjem.
Za to moramo kratko obratiti pozornost na slavensko naseljavanje
zemlje, za ije stadije ima dodue malo povijesnih uporita. isto
hipotetski emo za polazno podruje odrediti ono podruje koje navodi
Jordanes. Dva su faktora vjerojatno utjecala na ekspanziju Slavena
na jug i zapad te ju i ubrzala. Nakon raspada Hunskog carstva oko
454. i nakon povlaenja iza Volge, istovremeno sa sukcesivnom
selidbom glavnih kontingenata istonogermanskih plemena s podruja
Odre i Visle sve do sredine 5. stoljea (o tome AK 1979., 922 ff.),
prekinut je pojas zabranjenog pristupa koji je opasivao Slavene. Na
ruevinama Hunskog carstva na podruju Dunava nastala su carstva
raznih plemena: Gepida na podruju Tise, Herula na zapadu Slovake,
Gota u Panoniji i Rugijaca u Zemlji Rugijaca, no ona nisu tvorila
zatvoreni kordon. I tako je irenje Slavena, koji su na razliite
naine zaobili ili preli Karpate, ve oko 500. godine zahvatilo
podruje Dunava. U to vrijeme su s donjeg toka Dunava prodirali u
istonorimske provincije na Balkanu. U 6./7. stoljeu se esto
spominju u bizantskim izvorima, posebno kad su slavenski savezi
koji su nastanili podruje du Dunava sve do zapadne Slovake, kao i
eku i Moravsku prodorom tursko-tatarskih Avara 560./570. dospjeli
pod njihovu vlast na nekih 50 godina i kad su njihovi saveznici u
mijeanim kontingentima ugroavali Istono Rimsko Carstvo (usp. FRITZE
1979., 498 ff.). Tek im je 536. godine uspjelo uz pomo Franka Samoa
osloboditi se avarskog bremena. Iz jednog Prokopovog (Gotski rat
II, 15) prikaza proizlazi uporite za podatak da Slaveni jo nisu
stigli do odreenih podruja istone Njemake. Na temelju ugovora s
Gepidima, Heruli su se nastanili na sjeverozapadu njihove zemlje na
gornjem toku Tise, no Gepidi su ih ugnjetavali te se jedan dio
odluio vratiti u domovinu. Oko 512. su poeli s povratkom u
domovinu: "Pod vodstvom mnogih lanova kraljevske obitelji proli su
prvo kroz sve zemlje Sklavena, onda kroz neku pustinju, dok nisu
stigli do Warnen (Varni) i svi ti divlji narodi im nisu naudili.
Stigavi na ocean, popeli su se na brodove i otplovili za Thule,
gdje su ostali." Veina znanstvenika pretpostavlja, da su Heruli s
podruja Dunava krenuli na sjever kroz Moravsku branu i onda
vjerojatno u Malopoljskoj i leziji preli podruja slavenskih
naselja. S obzirom da je zemlja Warnen u to vrijeme graniila s onom
Tirinana, moe se pretpostaviti da se spomenuta pustinja, odnosno
nenaseljeno podruje, nalazila na podrujima istono od rijeke Saale.
Jo prije sredine 6. stoljea Prokop (III, 35) pie o ratu izmeu
Gepida i Langobarda. Langobardskom vladaru su se pridruili Slaveni,
koji su ivjeli negdje u njihovom susjedstvu, vjerojatno u
Slovakoj.
Jo oko sredine 6. stoljea je Jordanes (Getica V, 36; XXVII, 96)
posvjedoio mijeani narod Vidivarier na podruju ua Visle, a na uu
Odre su zabiljeeni preostali Rugijci (AK 1979., 922). No, krajem 6.
stoljea su Slaveni vjerojatno ve dosegli obalu Baltikog mora, kako
se moe zakljuiti iz jednog izvjetaja bizantskog kroniara
Theophylaktosa Simokattesa oko 591. godine (usp. PETERSEN 1939.,
279 f.).Sve u svemu, o seobi Slavena na zapad moe se zakljuiti iz
prestanka germanskih naselja i grobnih polja. U ekoj-Moravskoj
nestaju najkasnije oko 550. godine. To vrijedi i za leziju. U
srednjoj Njemakoj istono od Tiringije nestaju veim dijelom oko
600., rijetki su dosegli 7. stoljee. Slaveni su konane granice svog
irenja dosegli kratko prije 700. godine u pokrajini Holstein, no
povijesno su tek 100 godina kasnije posvjedoeni na tom podruju.
HERRMANNOV zemljovid (sl. 5) predoava smjer prodora slavenskih
grupa, koje su ovdje oznaene kao arheoloke grupe nalaza. Istodobno
s pojavljivanjem Slavena javlja se prekid tradicije, ak i odreeno
osiromaenje materijalne kulture. To je naglasio poljski istraiva
GODOWSKI (1979., 311 ff.; 1980., 416 ff.). Najstariji slavenski
predmeti od keramike, neukraeni runo izraeni upovi s kratkim
okomitim ili lagano izravnanim rubom na povienim, blago izboenim
ramenima (sl. 6) ili izjednaenim jajolikim obrisima, razlikuju se u
potpunosti od germanskih lonarskih proizvoda, koji su se koristili
u Carsko doba i u vrijeme seobe naroda i najee bili ukraeni te bili
polirani. Kod tih jednostavnih posuda, koje se nazivaju "praki tip"
ili prema jednom pandanu u Rusiji "tip Korak ", radi se o posudama
za upotrebu, koje su naene u naseljima, ali su se u istoj mjeri
koristile i kao urne za pepeo pokojnika. Jedna verzija tog tipa,
tzv. " tip Penkowka", proirena je na donjem toku Dnjestra i Dnjepra
(sl. 8 - 9).Jednostavne posude za upotrebu, koje lie na praki tip,
povremeno se pojavljuju ve unutar germanskih nalaznih provincija iz
carskog doba i doba seobe naroda, no tamo imaju potpuno podreenu
ulogu. Protivno tomu, unutar ranoslavenskog podruja nalaza ti
prilino jednolini i neraznovrsni predmeti od keramike odreuju
sliku. Prisutni su velik dio puta od june Rusije do periferije
podruja slavenskog irenja na sjeveru pokrajine Holstein. Male
regionalne razlike, koje primjeuje samo vjeto oko arheologa i koje
se mogu objasniti doticajima s tradicijom izrade zdjela
neslavenskih prastanovnitva, ne mogu izbrisati dojam genetske
povezanosti izmeu regionalnih grupa koje su nastale (sl. 5). S
pojavljivanjem tipa Prag-Korak je u velikoj mjeri povezano ukapanje
urni. Prevladava jedinstven nain stanovanja s malim, udubljenim i
etvrtastim kuama u rupama s ognjitem u obliku pei u kutu. Taj
ansambl "kue u jamama-Prag/Korak tip paljevinski ukop", prema
GODOWSKOM emo ga zvati slavenski kulturni model, moe se pratiti
preko meupostaja pa sve do jakih koncentracija na gornjem toku
Dnjestra i rijeke Prut (sl. 7). S prakim i tipom Korak su povezane
posude tipa Penkowka, ija stjenka je neto vie u obliku slova S i
ima jae izbaen rub lijevka. Postoji i tendencija za dvostruko
stoastim oblikom. Neutvrena naselja lie na ona tipa Korak. Proteu
se du tokove rijeka i imaju ba kao i one polu- ili duboko u tlo
ugraene etvrtaste kue s kamenim peima u kutu. Podruje
rasprostranjenosti se na gornjem toku Pruta i donjem toku Dnjestra
preklapa s onima tipa Korak. Daljnja teita (sl. 8) postoje na
srednjem toku Dnjestra, na gornjem toku junog Buga, kao i du
srednjeg toka Dnjepra izmeu Kijeva i mjesta Saporosche (usp. SEDOW
1982., 13, 20, zemljovidi 2 i 4). Sva podruja teita nalaze se juno
od Pripjata i time van baltike hidronimije. Slian kulturni sastav
nalazimo i na prvim "podrujima kolonizacije" sjeverno od Dunava
(WERNER 1071., 244). Datiranje navedenih kompleksa nalaza stvara
velike potekoe i gotovo sve ne potjeu prije 6./7. stoljea. Time za
iroko podruje irenja prakog i Korak tipa s istoka na zapad
proizlazi relativno neznatna vremenska razlika. Samo na veem
podruju sjeverno od Karpata je prema GODOWSKOM (1980., 423 ff.)
sovjetskim arheolozima posljednjih godina uspjelo iskopati
komplekse nalaza s tipino ranoslavenskim predmetima od keramike.
Meu nalazima se pojedinano pojavljuju eljezne, a rijetko i bronane
fibule, koje se nalaze u tradiciji kasnog Carstva te
najvjerojatnije datiraju iz 5., ako ne i 4. stoljea. Ta naselja su
smjetena na gornjem toku junog Buga, kao i na gornjem toku Dnjestra
i Pruta. Prema UKINU (1975., 31) potpuno nejasan ostaje postanak
posuda prakog i Korak tipa.
Sovjetska istraivanja se znaajnom objektivnou u naprosto
bezizlaznom naprezanju trude ranoslavenskim "kulturnim modelom"
pronai tipoloke i kronoloke veze na mogue starije materinje kulture
u centralnim podrujima prakog i Korak/Penkowka tipa. Centri su
smjeteni na sjeverozapadnom i sjevernom podruju ernjachov-kulture,
no dotiu ih i ogranci Przeworsk-kulture (sl. 7 - 8). Poimence u
nekima od BARANA (1973., 24 ff.; 1978. 13 ff.) iskopanih naselja
pojavljuju se tipini proizvodi raeni na lonarskom kolu iz
ernjachov-kulture uz one proizvode obraene runo tipa Korak. Unato
svemu, genetska veza se ne moe priznati. To se odnosi na nain
naseljavanja, oblike kua, predmete od keramike, kao i obiaje ukopa
i nonju. Naselja ernjchov-kulture prema WERNERU (1971., 245) se
nalaze na plodnim visoravnima lesa i u blizini izvora.
Ranoslavenska naselja se za razliku od toga u pravilu dre uz nizine
rijeka. esto su nanizana na uske obale. U Rumunjskoj, u koju su
stigli rani Slaveni u jednoj od prvih faza iseljavanja, se u
naseljima i nalazima iz riznica prema WERNERU (1971., 246)
pojavljuju fibule lijevane u bronci, koje se formalno mogu
usporediti s germanskim tipovima iz 5. i 6. stoljea te fibulama iz
najranije ernjachov faze. No, one su u enskoj nonji imale drugaiju
funkciju od germanskih parova lunih fibula koje su se nosile na
ramenima. Vezano na to WERNER primjeuje: "U perifernim podrujima
gdje esto nalazimo fibule tog tipa kao posljedicu egzogamije u
grobovima s kosturima u vrijeme oko 600., uvijek su bile poloene
kao pojedinane fibule u zdjelici pokojnika. Njihova
rasprostranjenost u Sovjetskom Savezu ostaje ograniena na stepe
lesa. "To bi bila indikacija, da su se tipovi na ovom podruju
ekspanzije razvili u 6. stoljeu i to u bliskoj vezi s tipovima s
donjeg toka Dunava i podruja kolonizacije juno od Dunava. No, veza
s ernjachov-kulturom, koja bi bila etniki prikladna za vrednovanje,
ne moe se izvesti iz toga.
Pojedini poljski i ruski istraivai (usp. GODOWSKI 1980., 420,
426) povezuju praki i Korak tip te kue u jamama s kamenim peima sa
Przeworsk-kulturom. Sam GODOWSKI ukazuje na to (1980., 426), da se
za ranoslavensku kulturu tako karakteristine kamene pei u kuama u
Podolju pojavljuju ve u naseljima karpatske kulture humaka i da se
mora raunati s vremenskim preklapanjem i procesima asimilacije.
Kultura grobnih humaka s podruja Karpata pripisuje se Daanima.
Postoje odreene formalne dodirne toke s tzv. kasnom
Zarubincy-kulturom, ije glavno irenje je bilo na gornjem toku
Dnjepra, sjeverno od ua Pripjata. No, datiranje see u najboljem
sluaju u 3. stoljee. Grupa tzv. kijevskog tipa (sl. 9), koju
MAKSIMOW (1975., 55) smjeta u 3. 5. stoljea, daje o tipu naselja,
kuama i keramikom inventaru zakljuiti odreene afinitete
Penkowka-tipa. No, ta veza nije sigurna.Do sad nigdje ne moemo
povezati vremena prakultura. Sovjetski znanstvenik LJAPUKIN prije
je upozoravao na preskakanje vremenskih rupa (prema WIDERA 1972.,
649). Za to nedostaju sigurni indikatori. Mnogo toga ovisi o loem
datiranju jednolinih predmeta od keramike iz tog vremena.Dosadanji
arheoloki rezultati su razoaravajui. Dodue, sad nam je poznat
ranoslavenski kulturni ansambl, no elemenata ima malo, a k tomu su
jo i neupadljivi i neosjetljivi. Mogunosti datiranja su ograniene.
Nekolicina kompleksa see u vrijeme prije 6./7. stoljea. Samo u
jednoj regiji na gornjem toku Pruta i Dnjestra postoje konkretne
naznake za datiranje u 5. stoljee, ako ne i u 4. Poredbena
lingvistika je u meuvremenu neovisno o arheolokom istraivakom stavu
dola do rezultata koji nam mogu pomoi u naem pitanju o pradomovini.
Pritom je istraivanje starih imena voda od velikog znaaja, jer
tvore konstantu, koja preivljava i same narode; pri premjetanju
stanovnitva, njih predaju sljedeoj etnikoj grupi, dok se imena
polja i mjesta, koja potiu od ljudi lake mijenjaju (SCHMID 1980.,
405 ff.). Pokazalo se, posebno kroz istraivanje KRAHESA, da su
imena voda u Europi od Atlantika do Dona tako posloena, da njihov
najstariji sloj, kako u sloenicama, tako i u izvedenicama, pokazuje
jednake crte. Iz tog razloga se govori o staroeuropskoj
hidronimiji. Pokuali su utvrditi gdje je dokaziv postojan prijelaz
sa staroeuropske hidronimije na pojedine jezike. To vrijedi za
baltiko podruje i zato se baltiki ubraja u potpornje hidronimije.
Tomu se nudi oita podudarnost u arheolokom nalaznom materijalu.
Nalazni materijal se iznimno malo mijenja u duim razdobljima;
ispostavlja se da je iznimno konzervativan (Is Drevnejschej istorii
baltskich naradov, Riga 1980.). To vrijedi za npr. grupu koja se
nalazi na naem zemljovidu (sl. 4), grupa s "predmetima od keramike
ukraenima crticama". Ako s jedne strane u baltikom postoje jezini
prijelazi, s druge strane je prepoznato, da niti jedna vea rijeka,
kao to su Eger, Odra, Visla, Dnjepar ili Don, nema originalno
slavensko ime. I na podruju neposredno juno od Pripjata nedostaje
klizni prijelaz sa staroeuropskog na slavenski. Nerijetko je
arheoloki na tom podruju zastupljen tip Korak s pripadajuim kuama u
jami i paljevinskim ukopima. U samo jednom pojasu s obje strane
rijeka Ubort i Usha, obje pritoci Pripjata, postoji podruje gotovo
bez nalaza, tzv. "neistraeno podruje", koji se nalazi na svakom
zemljovidu irenja, na koje su sovjetski znanstvenici MAINSKIJ i
UKIN (1975., 57 ff.) skrenuli pozornost i koje je takorei
posljednja nada.U svom djelu "Zum Stand der Diskussion um die
Urheimat der Slawen" (1979. b) i opirnije u monografiji objavljenoj
iste godine, UDOLPH se prouava rezultate do kojih su dola poljska i
sovjetska istraivanja o jeziku. Pritom se miljenja jednim dijelom
dijametralno sukobljavaju. SZEKANOWSKI i RUDNIKI smatraju, da su na
podruju Odre i Visle prepoznali ranoslavenski sloj. Tome proturjei,
da se rado o staroeuropskim hidronimima. NALEP, koji se oslanja na
kartiranje zemljopisnih imena temeljena na izumrlim apelativima, je
pokuao dokazati da se najstarija imena pojavljuju na sjeverozapadu.
Taj pokuaj je dodue priznat u njegovom metodinom pristupu, no ne i
u zakljucima. UDOLPH tumai, da dananje poljsko govorno podruje
jednim dijelom uope nije sudjelovalo u irenju starih imena voda, a
jednim dijelom samo svojim jugoistonim kutom. Drugi istraivai su to
ve uvidjeli, kao npr. ROZWADOWSKI (preminuo 1935.), ije djelo je
posthumno objavljeno 1948. godine. Imena koja se nalaze na podruju
dananje Poljske ne pokazuju tipino slavenske elemente ni na podruju
osnovnog vokabulara ni u izvedenicama. tovie, treba ih se
promatrati kao dio indogermansko-staroeuropske hidronimije. I
poljski lingvisti MOSZYSKI (1957.) i UASZYN (1959.) slijede slinu
tendenciju. Prije svega se posljednji kritiki bavio pradomovinom
izmeu Odre i Visle. Oba su smjestila pradomovinu negdje izmeu
Karpata i Pripjata u dananjoj Ukrajini.Temeljei svoje pretpostavke
na dosadanjim radovima, prije svega ve spomenutih TOPOROVA i
TRUBAEVA (1962), UDOLPH je istraivao stare hidronime, koji daju
naslutiti staro stanje jezika u kojem su imenice obavljale funkciju
apelativa i to takvih slavenskih apelativa, koji su oznaavali vodu,
movaru, jezerce itd., dakle, imena voda kako ih KRAHE definira. Uz
to je i prikazao na zemljopisnoj karti cijelo istono-, zapadno- i
junoslavensko podruje. Kartirao je 80 apelativa u najstarijim
oblicima, koji su zastupljeni kod istonih, zapadnih i junih
Slavena, dakle, u tri glavne grupe jezika. Zatim je obuhvatio one
koji se pojavljuju u dvije jezine grupe: ili samo kod zapadnih i
istonih ili kod istonih i junih ili kod zapadnih i junih Slavena. I
konano je saeo one, koji se pojavljuju u samo jednoj grupi. Pritom
je krenuo od sljedee pretpostavke: Kada bi uspjelo dokazati imena
na zapadno- i istonoslavenskom podruju naseljavanja, koja se mogu
protumaiti samo pomou junoslavenskih apelativa, tada ta imena ne bi
mogla biti junoslavenski ostaci, jer je junoslavensko podruje
dokazano podruje ekspanzije Slavena. Tada se mora raditi o
praslavenskom. Svedeno na zajedniki nazivnik, ono zapanjujue u
njegovim istraivanjima je pokazalo sljedee: kartiranje imena je
pokazalo, da na cijelom slavenskom govornom podruju postoji samo
jedan relativno mali dio, koji je u 95% obuhvaenih sluajeva
sudjelovao u materijalu imena. Nalazi se na gornjem toku Dnjestra i
Pruta u Galiciji, na podruju prije Karpata izmeu Zakopane u
jugoistonoj Poljskoj i Bukovine na istoku. UDOLPH smatra, da se
samo to podruje moe koristiti kao polazina toka Slavena. To se
detaljno dokazuje (sl. 10).Najvie iznenauje relativno malo podruje
praslavenskog jezika. Ba u jako bliskoj vezi slavenskih jezika,
koja je i danas jo vidljiva, UDOLPH vidi kriterij za injenicu, da
su se govornici rekonstruiranog praslavenskog neko nalazili na
relativno malom i zatvorenom podruju.
Ne usuujem se kritino izraziti o rezultatima. Preostaje mi samo
utvrivanje dalekosene kongruencije upitnog podruja s onim, na kojem
su sovjetski arheolozi iskopali najstarija slavenska naselja. Prema
mom priblinom proraunu, istaknuto jezino podruje zauzima otprilike
dvostruku povrinu dananje pokrajine Schleswig-Holstein. Dodue,
poznato je da su neka germanska plemena, kao to su Teutoni, Cimbri
ili vandali, prvotno iselili iz relativno malog kraja i usprkos
tomu stvarali povijest. No, isto tako je poznato, da su im se na
putovanjima pridruila nepoznata plemena ili ogranci plemena. Ipak,
s demografskog stajalita to malo podruje jedva moe biti polazna
toka svih onih Slavena, koji su u nekoliko stoljea preplavili iroka
podruja srednje i june Europe. Naseljavanje zemlje u istonom i
sjeveroistonom smjeru preko Dnjepra vjerojatno se odigralo u
razdoblju od 7. do 8. stoljea (SEDOW 1982., 66). S poetkom
slavenskog irenja na jug i zapad, stanovnitvo se vjerojatno ve
davno proirilo van granica centralnog podruja, no prodrlo je u
podruja koja su napustili Germani. Iz vremena, kad su Slaveni koji
su prodrli na podruje Dunava nakon 560./70. pali pod vladavinu
Avara te kao njihovi prisilni saveznici ili ak dobrovoljno
sudjelovali u ratovima protiv Bizanta, velike brojke gubitaka ili
broj zarobljenika nam je prenesen iz bizantskih izvora (FRITZE
1979., 511). Tako su na primjer, Istoni Rimljani 600. godine imali
17 000 zatvorenika, od toga 3 000 Avara, 8 000 Slavena i 6 000
drugih Barbara. To nisu jedini brojani podaci. No, oni svjedoe, ako
su ak i pretjerani, koliko velik je morao biti broj ljudi sa
sredinjih prostora. Inicijalni pokret je vjerojatno krenuo s
podruja jezine pradomovine, koji je vodio stvaranju veeg slavenskog
naroda. Prva etapa irenja bi se zbog toga trebala shvatiti ne
toliko kao bioloki, ve kao jezini proces. Pri bliskoj jezinoj
povezanosti s baltikim, slavenizacija je zasigurno prvo krenula u
smjeru sjevera, na podruje baltike hidronimije.
S ovog novog jezinopovijesnog aspekta na preciznosti dobiva
Vasmersche, tvrdnja kojom se bavio SCHMID (1980., 405 ff.), da su
germanski narodi, koji su se ve pr. Kr., prije svega Goti krajem 2.
stoljea, juno kretali po liniji ua Visle Crno more te da su pritom
morali naii na narode, iji je jezik jo bio zajedniki slavenski.
Njima su ostavili vei broj posuenica iz podruja poljodjelstva,
stoarstva, gradnje kua i ratovanja. Zanimljivo je, da je baltiki
samo na zapadu imao mali udio u ovim posuenicama (SCHMID 1980.,
409). Na toj liniji nalaze se i grobna polja, koja su
Gotima/Gepidima pripisali KUCHARENKO i drugi. Dalje junije u
Volinskoj tragovi tih nalaza jo su vei nego u Poleziji. Gotska
grobna polja prestaju negdje sredinom 4. stoljea. Toan trenutak
jezine ekspanzije, za koju se pretpostavlja baltiki supstrat, na
bjelorusko podruje je teko odrediv. SULIMIRSKI (1967., 2 ff.), koji
se oslanja na poljskog znanstvenika Milewskog, tvrdi da su
slavenski osvajai asimilacijom prihvatili mnoge fonetske crte
prastanovnitva. Bjelorusi su baltoslavenski mijeani narod.
Ukrajinci su obiavali stanovnike Polezije, svoje prve susjede,
zvati Litvinny, Litvaki ili Litovsy, iako su ovi govorili
bjeloruskim dijalektom. Upitno podruje nije u 15. stoljeu bilo dio
velike kneevine Litve, koja se protezala prema jugu preko Kijeva.Da
su Slaveni ve u vrijeme gotskog kralja Hermanarika bili u pokretu,
moe se zakljuiti iz Jordanesovih navoda, koji pie o ratovima s
Venethima, a iji je nasljednik Winither upleten u ratove s Antima.
U Sklavenima i Antima, koji se esto zajedno spominju i to ne samo
kod Joradnesa ve i kod Prokopa (Gotski rat I, 27; III, 14), neki
znanstvenici ve raspoznaju zapadne i istone Slavene. Naziv Anti je
kasnije potpuno nestao.Jesu li Venethi antikih pisaca 1. i 2.
stoljea ve povijesni Slaveni ili se ipak radi o ostacima nekog
staroeuropskog stanovnitva, ostaje zasad nerijeen problem, ak i ako
neto, usprkos nedostatku arheolokih dokaza, govori u prilog prvom
miljenju.
Naime, nije potpuno dokazano, jesu li Slaveni uvijek nosili
jednostavne odore, u kojima su od 5. do 7. stoljea krenuli na svoje
veliko putovanje. EGGERS (1959, 252 ff.) je jednom ukazao na
odreenu analogiju izmeu Kelta, Germana i Slavena, koja se izraava u
neobinom fenomenu: "Tri najvea europska naroda postaju nam oita ba
u trenutku kad arheoloki mijenjaju svoja ruha. Je li to samo
sluajnost ili se radi o nekoj unutarnjoj svezi?"No, promjene koje
su se mogle dogoditi u kulturnom habitusu Slavena, teko se mogu
usporediti s onima Germana, iji su keramiki oblici ili fibule iz
ranijeg latenskog i carskog razdoblja bili podloni promjeni, koja
je nesumnjivo izazvana jakim kulturnim i gospodarskim impulsima iz
keltskog susjedstva, a kasnije iz rimskih provincija. Usporedba se
prije nudi s krajem rimske vladavine u ______ i __________, kad
prestaju odailjanja u unutarnju Germaniju . Usporedba Germana i
Slavena je jo dodatno oteana, jer ne znamo nita o kulturnom sastavu
Slavena prije razdoblja od 5. 6. stoljea. GODOWSKIM moemo samo
utvrditi, da je zavretkom "primarno germanski proetom
Przeworsk-kulturom", prekidom grupe Pomorje-Mazovija i krajem
ernjachov-kulture nastupilo stanje, koje GODOWSKI oznaava kao
osiromaenje, koje pak istovremeno prikazuje ujednaivanje s
prepoznatljivim komponentama paljevinskih ukopa, prakog tipa, kuom
u jami s pei u kutu.Izgleda da se u tome oituje spajanje grupa,
koje su do sad bile pod drugaijim vladavinama, u veu cjelinu.
Slikovito pojednostavljeni zavoji irenja kulturnih grupa iz carskog
vremena (sl. 4), koje se svojim ograncima kriaju u Poleziji i
Volinskoj, samo predstavljaju podruja kulturnog utjecaja i sigurno
ne cijelo podruje koje su zaista naseljavali Vandali ili Goti. To u
ovom sluaju odgovara barem za granina podruja. Moda zbog toga nije
sluajnost, da se ini da je proces konsolidacije ranih Slavena
krenuo ba od okolice tog podruja krianja. Odlaskom starih nositelja
vladavine nestala je njihova kulturna dominacija. No, mogue je da
su autohtonom stanovnitvu u nasljedstvo ostavili iskustva svojih
dobivenih bitaka i primjer njihovih uinkovitih struktura vladanja,
koje su zajedno s jezinim trenutkom postali one integrirajue sile,
koje su dovele do nastanka veih saveza. Bili su preduvjet za
obuhvatno slavensko naseljavanje zemlje.sl. 1 Jezine povezanosti
Slavena. Slaveni su najblie jezine kontakte imali s Baltima, zatim
s Germanima i iranskim narodima. Slabije su jezine veze s Keltima,
Ilirima i Traanima. (prema Z. Vana 1983.)
sl. 2 irenje starih baltikih, iranskih i ugrofinskih imena
rijeka (tzv. hidronimija). Prostori naseljavanja iranskih naroda su
dodatno zakljueni iz povijesnih izvora. (prema J. Udolph 1979.
a)sl. 3 Pradomovina Slavena prema L. Niederle. (prema Z. Vana
1970.)sl. 4 Kulturne grupe u razdoblju od 1. - 4. st. po. Kr.
(prema M. B. ukin 1975.)
sl. 5 Kulturne grupe 6. 8. stoljea, koje su se arheoloki mogle
obuhvatiti. 1: grupa Prag-Korak (usp. sl. 6 i 7); 2: grupa Penkowka
(usp. sl. 8); 3: grupa Dnjestr-Prut na sjverozapadnoj polovici
nalaze se najstariji kompleksi nalaza tipa Korak, datirana u 5.,
eventualno 4. stoljee (usp. sl. 6-7, 9); 4: Walachei-grupa; 5: tip
Dunav, odnosno grupa Devinska-Nov-Ves i njihova irenja; 6:
Malopoljska grupa; 7: grupa Tornow-Gosty; 8: grupa Feldberg-Goancz
te na zapadnom dijelu grupe 8, bez posebnih oznaka, Sukow-grupa.
(po uzoru na J. Herrmann 1979.)sl. 6 irenje grupe Prag-Korak (usp.
Sl. 7); desno dolje na zemljovidu posuda prakog tipa. (zemljovid
prema J. Herrmann 1979.)
sl. 7 Slavenska nalazita keramike 1. grupe (tip Prag-Korak) iz
5.-7. stoljea.
1: naselja; 2: ukopani grobovi; 3: grobni humci; 4: mjesta za
tovanje kultova; 5: nalazita itavih posuda prve grupe; 6: nalazita
itavih posuda druge grupe (tip Penkowka, usp. sl. 8, 10); 7:
nalazita tipa Kolin (usp. sl. 10) brojevima su oznaena znanstveno
dobro istraena nalazita. (prema W. W. Sedow 1982.)sl. 8 - Slavenska
nalazita keramike 2. grupe (tip Penkowka) iz 5.-7. stoljea.
1: naselja; 2: ukopani grobovi; 3: grobni humci; 4: mjesta za
tovanje kultova; 5: nalazita itavih posuda prve grupe (tip
Prag-Korak); 6: nalazita tipa Koloin (usp. sl. 10); 7: nalazita
alansko-bugarskog stanovnitva. brojevi = dobro istraena nalazita.
(prema W. W. Sedow 1982.)
sl. 9 Slinosti oblika grupa predmeta od keramike u junoj
Rusiji.Odgovara im preostalo kulturno ustrojstvo u odnosu na
graevine i obiaje pokapanja. To vrijedi i za neto stariji kijevski
tip (3.-5. st.?) i tipa Koloin (6.-7. st.), koji se pojavljuje s
obje strane rijeka Sejm i Desna sve do donjeg toka Berezine. Posude
ernjachov kulture predstavljaju izbor slinih tipova iz heterogenog
inventara.
1 10 kijevski tip; 11 22 Penkowka tip; 23 31 ernjachov-kultura;
32 42 praki i Korak tip; 43 52 Koloin tip (prema W. D. Baran
1978.)
sl. 10 Pradomovina slavenskih jezika i irenje (nacrtano prema J.
Udolph 1979. b)Etnogeneza europskih narodaIzdavai: Wolfram Bernhard
i Anneliese Kandler-Plsson
Izdavaka kua Gustav Fischer Stuttgart New York 1986
Etnogeneza zapadnih Slavena s gledita antropologije
Milan Stloukal, Prag
O poecima Slavena antropolozi mogu malo rei. Zapravo niti jedno
drugo razdoblje pretpovijesti i povijesnog doba nije arheolozima
toliko prikriven. Iz stoljea paljevinskih ukopa, dakle iz ranog
bronanog doba i starijeg eljeznog doba, postoji materijal, koji se
moe u najmanju ruku demografski analizirati. Za razliku od toga, iz
razdoblja najstarijih Slavena nemamo nita. Zbog toga i ne udi da
postoji jako malo antropolokih radova o etnogenezi Slavena
(ALEKSEEVA 1973.; usp. i BUNAK 1976.).
Slaveni se na povijesnoj pozornici pojavljuju sigurno tek u 5.
ili 6. stoljeu po. Kr. Dodue, postoje mnogi pokuaji povezivanja
Slavena s pojedinim starijim etnicima, koji se spominju u
povijesnim izvorima, no niti jedan ne zadovoljava u potpunosti.
Danas se povjesniari slau barem oko toga, da je pradomovina Slavena
bila na podruju izmeu Odre i Visle i istonije; od hipoteze o
azijskoj pradomovini ili onoj s podruja Dunava se potpuno odustalo.
Granice teritorija, na kojem je nastao slavenski etnicitet, danas
se vie strogo ne oznauju, jer se sve vie prihvaa dinamino shvaanje
pradomovine; narod iz kojeg su nastali Slaveni vjerojatno je ee
mijenjao svoje sjedite na navedenom podruju.
Slaveni su povijesno pojmljivi tek nakon njihove ekspanzije u
zapadnom, istonom i junom smjeru. ini se da se ta ekspanzija
dogodila u trenutku kada je proces etnogeneze bio gotov. Slavene se
smatra najmlaom grupom indoeuropljana. Mogue da je to razlog
njihovog ulaska u povijest s takvom mladenakom prirodnom silom. Ako
se vrhunac procesa slavenske etnogeneze pomakne na sredinu prvog
stoljea po. Kr., onda moramo odustati od predodbe o porijeklu
Slavena s poetka prvog stoljea pr. Kr.; u obzir se uzimaju
posljednja dva stoljea prije Krista, odnosno vrijeme dok je u
Europi prevladavala latenska kultura. U to vrijeme su u okolici
pretpostavljane pradomovine Slavena nastale kulturne grupe kao
nasljedne kulture luike kulture, kao to su venetska kultura,
Przeworsk-grupa, Oksywie-grupa itd. Stoga je sasvim razumljivo da u
toj okolini traimo poetke Slavena.
No, za antropologe ovdje nastaje teka situacija. U magli
paljevinskih ukopa ostaje okruenje s kojeg su potekli Slaveni, u
magli obreda paljenja ostaju i arheoloki ve jasni poeci pravih
Slavena. Slavenski kosturi su poznati iz kasnijeg vremena, u kojem
se ve trebalo raunati s injenicom, da su na pojedine slavenske
populacije utjecali razliiti faktori, prije svega simbioza s
ostacima autohtonog stanovnitva u svakoj novoosvojenoj zemlji.
Na podruju, za koje se pretpostavlja da je pradomovina Slavena,
moemo vjerojatno velikim dijelom iskljuiti strane utjecaje te se
moe pretpostaviti direktna genetska linija iz starijih populacija.
No, negdje drugdje se strani utjecaji ve nakon nekog vremena moraju
uzeti u obzir. Danas se vie ne zastupa miljenje da je promjena
kulture istovremeno dovela do potpune reorganizacije populacije.
Nezadovoljavajue je i drugo ekstremno rjeenje, da se ak i u
sluajevima nepobitne invazije nekog nepoznatog naroda uvijek radilo
o tankom vladajuem sloju, pri emu bi onda stanovnitvo trebalo
ostati nepromijenjeno od neolitika. Ne moe se pretpostaviti da su
na primjer, Narod pokala, Germani ili ak Slaveni, ije migracije se
povijesno mogu potvrditi, doli na nenaseljeno podruje ili da su
iskorijenili ostatke starog stanovnitva. Uvijek je sigurno dolazilo
do odreene simbioze, pri kojoj su oba dijela, autohtoni, kao i
doseljeniki, bioloki djelovala jedan na drugi. No, uvijek postoji
pitanje, koliko jake su bile komponente koje su se sukobile. U
sluaju Slavena, kod kojih se ta simbioza na nekim mjestima moe i
arheoloki dokazati, sve vie prevladava miljenje, da brojnost
autohtonog stanovnitva sigurno nije bila beznaajna.
J. MATIEGKA je ve 1917. ocijenio broj stanovnika eke u doba
starijeg slavenskog naseljavanja na 200 000 do 300 000, a neto
kasnije je A. BOH nadopunio, da je stanovnitvo cijele tadanje
ehoslovake iznosilo otprilike pola milijuna. Radi se o procjenama
iz vremena, kada su znanstvenici imali malo informacija o stvarnoj
moi slavenskih naseljavanja eke, Moravske i Slovake. Te informacije
su dala arheoloka iskapanja iz poratnog doba, koja su i temeljito
promijenila predodbu o povijesnoj, kulturalnoj, gospodarskoj i
demografskoj situaciji Slavena. Ako za osnovu uzmemo procjene
MATIEGKA za eku, onda podatak za cijelo podruje mora u najmanju
ruku biti utrostruen. Demografima se i taj broj ini premalim, tako
da dolazimo do pretpostavke koja prelazi jedan milijun. Ako se
pritom drimo MATIEGKINOG miljenja, da je domae predslavensko
stanovnitvo iznosilo samo 10 %, onda tu migraciju gotovo jednog
milijuna Slavena moramo pretpostaviti samo na tom podruju. No, to
je malo vjerojatno. Zato pretpostavljamo, da je udio autohtonog
stanovnitva u tom procesu bio znatno vii, tovie, vrlo je vjerojatno
da su novopridoli Slaveni tvorili manjinu. Germani su vladali tim
podrujem skoro pola stoljea, no oigledno su ga opet napustili prije
slavenske ekspanzije, iako je jedan dio starosjedilaca vjerojatno
ostao. O jezinoj pripadnosti autohtonog stanovnitva moemo samo
spekulirati; bioloki se kod tog stanovnitva vjerojatno radilo o
potomcima starijih predstavnika vremena latenske kulture. Zamjena
keltske vladavine germanskom, do koje je dolo negdje u vrijeme
poetka kranskog raunanja vremena, moda nije protekla tako mirno,
ali je bila slinog karaktera. Vladavina u opidu se promijenila, ali
ta promjena vjerojatno nije zahvatila stanovnitvo. Tako moemo
posezati i dalje u prolost i zakljuiti, da teorija o kontinuitetu
naseljavanja tokom cijelog tog razdoblja ima neto za sebe.
Pod antropolokim, kao i arheolokim aspektima se ne treba
sumnjati u dolazak najstarijih stanovnika na poetku neolitika s
jugo-istoka. Taj val doseljavanja je okarakteriziran gracilnom
leptodolihomorfnom lubanjom. Radi se o populaciji koja se
antropoloki moe oznaiti kao relativno homogena. Ve krajem neolitika
ta najstarija ratarska kultura doivljava znaajan utjecaj lasinjske
okoline i taj je kulturni utjecaj vrlo vjerojatno povezan s
pristizanjem jednog novog naroda; u Srednjoj Europi se prvi put
pojavljuje leptobrahimorfni element, iako samo prolazno pojedinano
(STLOUKAL 1974.). Izraivai vrpaste keramike su okarakterizirani kao
robustni leptodolihomorfi, a nesumnjiva invazija strijelaca s
kratkom lubanjom, Naroda pokala, donijela je prije svega
leptobrahimorfni tip, no oznaila je i mijeanje populacija drugim
elementima. Samo u materijalu lubanja nalazimo sve mogue
kombinacije obiljeja, sve varijante, sve antropoloke dijelove. Zbog
toga iznenaenje predstavlja antropoloki gotovo potpuno homogena
kultura Unetice ranijeg bronanog doba. Dio populacije s kratkom
lubanjom je gotovo nestao, a robustni leptodolihomorfni tip je
prevagnuo. Antropoloki materijal je pritom poprilino bogat i dobro
ouvan. Pitanje nastanka kulture Unetice s arheolokog stajalita do
sad nije dovoljno razjanjeno, no masovna migracija populacije
najranijeg eneolitika u svakom sluaju nije lako vjerojatna i ne moe
se pretpostaviti genocid. Antropolozima se namee miljenje, da su
ovdje ulogu odigrali imbenici populacijske genetike, iji nam je
mehanizam dodue nepoznat. Moda je, meu ostalim, drutvena izolacija
Naroda pokala odigrala neku ulogu, koja stoga nije proporcionalno
sudjelovala u izgradnji kasnijeg stanovnitva.Prijeimo sad na
relativno dugo razdoblje, u kojem je prevladao obiaj spaljivanja, a
ukopi itavih tijela su se pojavljivali rijetko ili gotovo nikad.
Vrijeme latenske kulture, Rimsko doba i doba seobe naroda su opet
antropoloki jako heterogena (COON 1954.; SCHWIDETZKY i RSING 1975.)
te nakon kratke praznine staroslavenskih paljevinskih ukopa, moemo
istu stvar rei i o slavenskom materijalu kostura. Tipinu
staroslavensku lubanju lako moemo zamijeniti onom iz kulture
Unetice i obje se ne mogu morfoloki izolirati od materijala ranijeg
razdoblja. Velika je teta to ne ivimo u drugoj polovici 19.
stoljea, kada su antropolozi mogli prema obliku lubanje tono
odrediti njenu etniku pripadnost; tako su, npr. zakljuili, da je u
starijem eljeznom dobu u pilji Bi skla ivjela grupa Slavena.
Koliina materijala koja nam sad stoji na raspolaganju, zapravo
oteava cijelu situaciju, a i baca drugo svjetlo na rezultate
starijih studija.
Pokazati u to opet na primjeru materijala s ehoslovakog podruja,
no situacija nije drugaija ni na nekom drugom mjestu. CZEKANOWSKI
(1927.) je u svojem uvodu u povijest Slavena radio samo s 85
slavenskih lubanja s navedenog teritorija. Veim dijelom su preuzete
iz Hellichovog rada, u kojem se jo ne koriste Martinschen mjerila;
to vrijedi i za 2. izdanje te knjige iz 1957. godine. Znanost o
rasama starih Slavena (I. SCHWIDETZKY 1938.) je objavljena gotovo
20 godina ranije; za razliku od CZEKANOWSKOG, autorici je na
raspolaganju dvostruko vie materijala s tog podruja, jer koristi i
rad Z. FRANKENBERGERA (1935.). No to je neusporedivo malo nasuprot
oko 3500 slavenskih lubanja, iji su metriki podaci sada objavljeni
(STLOUKAL 1975., 1979., 1980.). SCHWIDETZKY je raspolagala samo
materijalom iz 10. 12. stoljea, a jedini niz iz 9. stoljea, koji je
tada bio na raspolaganju, ostavila je po strani jer se prema
datiranju razlikovao od ostalih. SCHWIDETZKY je ve u toj
publikaciji raspoznala vanost to tonijeg datiranja, koje je
CZEKANOWSKI potpuno zapostavio. Veini antropologa danas je
razumljivo samo po sebi ako ne i u svim razdobljima pretpovijesti
ono na emu barem jednim dijelom zahvaljujemo SCHWIDETZKY, koja je
uvijek posebnu pozornost pridavala dijakronijskoj usporedbi. Jo
nakon Drugog svjetskog rata to se nije podrazumijevalo. Utvrene su
razlike prema regijama i plemenima; no, uope nije uzeta u obzir
injenica da bi stoljea imala ikakav utjecaj na promjene u slici
stanovnitva.Najstariji slavenski kosturi potjeu iz 7. stoljea i to
iz etniki mijeanih grobova: slavensko-avarskih i
slavensko-bugarskih. Ovdje registriramo Slavene nakon stogodinje
simbioze s autohtonim stanovnitvom u kontaktu s potpuno nepoznatim
etnicima neeuropskog porijekla (BOEV i SCHWIDETZKY 1979.; GAVRILOVI
i SCHWIDETZKY 1979.; JELINEK 1978.). Arheoloki se taj suivot moe
jasno dokazati, no ne moe se zakljuiti, u kojem su odnosu bili
brojevni odnosi obaju dijelova stanovnitva. Kod Bugara je
mongoloidni udio vei; kod slavensko-avarskog stanovnitva nas uvijek
iznova iznenadi, kako se rijetko mongoloidne crte pokazuju na
kosturima. No, na alost nemamo ni tonu predodbu o antropolokoj
situaciji Avara koji su doli u Europu (usp. KISZELY 1979.; LIPTK
1983.). Vrlo vjerojatno se radilo o jednoj preteito europeidnoj
grupi. Spomenute mijeane slavensko-avarske ili slavensko-bugarske
grupe ne razlikuju se jako od preostalog europskog stanovnitva tog
vremena. To jasno proizlazi iz dendrograma odnosa slinosti, koji su
objavili RSING i SCHWIDETZKY (1977.) u usporedno-statistikim
istraivanjima o antropologiji ranog srednjeg vijeka. Ovdje dodue
nalazimo podskupinu avarskih grupa iz Maarske, no slavensko-avarske
grupe iz Slovake nalaze se u jednoj velikoj skupini "s jako malim
razmacima" zajedno s grupama iz Njemake, Italije, Maarske, SSSR-a,
Bugarske i drugih. Ovdje se sve to mijea u relativno jedinstvenu
Europu. Grupe s Krima, kao i tursko-tatarske grupe istone Europe,
srednje Azije i junog Sibira nalaze se u dendrogramu potpuno
postrance; s tog podruja su doli Avari i Bugari, no njihove
posebnosti nestaju u srednjoeuropskoj sredini; oigledno tamo
predstavljaju manjinu, ije su se karakteristike jedva nazirale u
mijeanom stanovnitvu.U tom istom dendrogramu, 4 groba iz Mikulice
tvore samostalnu podskupinu, no Josefov, koji datira iz istog doba
i nalazi se 5 km dalje, udaljeniji je znaajkama od njih od
staroslavenskih grobova u ekoj, koji su iz drugog razdoblja i
udaljeni stotine kilometara. Na kraju 1. stoljea moemo usprkos
znatnoj homogenosti u Europi utvrditi pravilne lokalne razlike,
koje oigledno nisu uvjetovane razliitim etnikim porijeklom, ve
drugim imbenicima. U Mikulicama i Josefovu su vjerojatno drutveni
faktori odigrali bitnu ulogu (poznato je dovoljno primjera za
pojavu, kada se u antropolokim strukturama odraavaju socijalne
razlike). No nije iskljueno, da razlika izmeu Mikulica i Josefova,
ili openito govorei, izmeu vanih sredita i seoskog stanovnitva
slavenskog razdoblja iz utvrda, ima korijene u razliitom porijeklu.
Pritom se moe raditi o razlikama izmeu Slavena i praslavenskog
autohtonog stanovnitva, ali i o razlikama izmeu pojedinih
slavenskih podgrupa.
Danas vie nije prihvaena predodba iz saga, prema kojoj je
praotac ech jednog lijepog dana stigao u novu zemlju sa svojim
cijelim plemenom. Moramo puno vie raunati sa razliitim strujama
doseljavanja, koje su imale i razliite putove (usp. PLEINER 1978.;
VAA 1980.; ZEMAN 1979.). Nakon eke, Slaveni su mogli doi s istoka,
sjeveroistoka preko Moravske brane, ali i preko sjevera; na
novoosvojenom podruju je sigurno dolo i do sekundarnih migracija
slavenskih grupa. Avarski prodor s jugoistoka zasigurno je
prouzroio odreena kretanja. Takve sekundarne migracije mogle su s
arheolokog stajalita prouzroiti sline promjene kao i invazija
stranih etnikih grupa. Niti one nisu iskljuene: mnoga nalazita se
arheoloki mogu odrediti kao slavenska, no pravi etnicitet
stanovnitva se ne moe potvrditi. Ne smijemo prenositi nacionalne
naine razmiljanja 19. stoljea u odnose ranog srednjeg vijeka.Glavni
element staroslavenskog materijala je robustni leptodolihomorf,
nordijski tip klasine tipologije. Tom tipu moemo pridruiti polovicu
lubanja, druga polovica uglavnom predstavlja mjeavinu drugih
kombinacija karakteristika. Na jugu je jako zastupljen
leptobrahimorfni element, na istoku euribrahimorfni: na zapadu su
euridolihomorfne lubanje relativno este. Takva podjela vie-manje
vrijedi za sve grupe; razliiti su samo postoci pojedinih
kombinacija obiljeja. No, jedna znaajna promjena dogaa se sredinom
srednjeg vijeka. Samo polako prolazei proces brahikranizacije
odjednom ubrzava te u relativno kratkom vremenu mijenja sliku
europskog stanovnitva. Dolihomorfni tipovi gotovo potpuno nestaju
iz grupa. Za srednji vijek nam na raspolaganju stoji gomila
povijesnih informacija, ali nakon toga moemo zakljuiti masovnu
migraciju ili potpuno nestajanje starog stanovnitva. Postoji vie
pretpostavki koje pokuavaju objasniti brahikefalizaciju, no do sad
niti jedna nije potpuno zadovoljavajua. Zanimljivo je, da je i
jezino razdvajanje slavenskih naroda dostiglo svoj vrhunac u
otprilike isto vrijeme, a to isto vrijedi i za podruje kulture, moi
i gospodarstva.Pogled antropologa na etnogenezu Slavena je pun
pitanja. Na podruju pradomovine su sigurno ukorijenjeni u starijem
stanovnitvu, u Trzcinies-kulturi srednjeg bronanog doba (prema
WIERCISKI 1978.) ili u luikoj kulturi. Poeci Slavena mogu se
datirati u prva dva stoljea prije Krista a proces etnogeneze dostie
vrhunac nakon 5 ili 6 stoljea u monoj ekspanziji na jug, istok i
zapad. Tom migracijom su Slaveni prolazili kroz naseljena podruja;
sretali su starije stanovnitvo, svladali bi ih te im nametnuli
svoju vlastitu kulturu i jezik; no bioloki je stanovnitvo jako
utjecalo na njih. Homogenost izvornih Slavena ne moe se
pretpostaviti, vjerojatno su od poetka bili heterogeni, kao i
ostalo stanovnitvo tadanje Europe, a sudar s razliitim domaim
stanovnitvom brzo je doveo do daljnjeg razdvajanja. To naravno
vrijedi samo u okviru, koji je odreen antropolokom strukturom
zauzetih podruja. Moe se rei, da su dogaaji nakon ekspanzije za
etnogenezu pojedinih slavenskih naroda bili vaniji od nastanka
Praslavena.Obrada antropolokog materijala iz razdoblja starih
Slavena zahtijeva jo mnogo vremena i samo se moemo nadati, da e
pritom na vidjelo doi pokoji zanimljivi rezultati. Za zapadne i
june Slavene do sad nedostaju sintetini radovi. To vjerojatno ovisi
o injenici, da se stalno otkopavaju novi i opseni nizovi kostura,
koji ne smiju nedostajati pri sintezi. Jo nismo niti iskoristili
sve mogunosti modernih statistikih metoda za tu svrhu. No, usuujem
se prorei, da emo s vremenom sve opreznije obraivati pitanje
etnogeneze Slavena. Otkrivat emo sve detaljnija razdvajanja
pojedinih slavenskih stanovnitva prema zemljopisnom poloaju,
vremenu i drutveno-kulturnim karakteristikama nalaznih mjesta.
Nadajmo se da emo time doi do odreenih spoznaja o vezama izmeu
slavenskog i predslavenskog stanovnitva, ali magla kojom je za
antropologe obavijen poetak etnogeneze Slavena, teko da e
nestati.sl. 1 Povijesno-kulturna podruja i selidbe od 4. 6.
stoljea.
1 Ripnev-grupa iz ernjachov-kulture s ukopanim kuama; 2
Dytynii-Triin-grupa ernjachov-kulture; 3 Igolomia grupa; 4
Preov-grupa; 5 luika grupa; 6 Dobrodzie-grupa; 7 eko-moravska
grupa; 8 tirinka grupa; 9 Mnoia-Bratei-grupa; 10
Ipoteti-Cndeti-grupa; 11 Moreti-Bandu-Noslac-grupa; 12 antika
sredita za proizvodnju i kulturu iz druge polovice 6. stoljea.
(prema J. Herrmann 1979.)PAGE 1
