Exegi monumentumNi prije, nikad se nisam priklanjala miljenjima onih koji su smatrali da ivimo u mizernim vremenima. Ne ide - jadikovali su takvi - ne moe ovo vrijeme dati jednog Leonarda... nema vie Dantea, nema Goethea, nema vie duhovnih vertikala. Nema na svijetu velikih misli, prola su vremena velikih ideja... O gdje je, o kamo je nestao onaj univerzalni ovjek, kamo se sakrio Um.... mrcali bi tako suzno i prekapali po knjigama, gulili laktove po arhivima, a oni najtvrdoglaviji prevrtali bi na koncu ak i po obiteljskim ladicama. Traili su one vjerojatno mnogobrojne, to nepravdom to grekom potisnute, istinske veliine, ljude ije je postojanje ve samo po sebi bilo znailo dogaaj. Naalost je iza takvih esto ostajao tek papir-dva i k tomu kakva smuena skica. No hvalitelji prolih vremena i u tom malome iznalazili bi trag bive veliine te bi radosno, kao da su na bakinom ognjitu pronali zapretenu iskru, u nju puhali i puhali ne bi li se moda iz toga razgorio kakav plamen koji bi zatim osvijetlio... ne znamo vie to, neko novo pradavno dogaanje uma, neki novi papir-dva, ili skicu...I zaista, nespretno ali upeatljivo iz ovoga bi se puhanja i prekapanja vremenom stvarno i pojavila jedna iznenaujua prolosna pruga ljudi od formata. Na samome svom poetku, tamo gdje ivljahu divovi i atlanti, bila je ona poprilino iroka, no naovamo kao da je postajala sve tanja, barem to se tie osobnosti koje bi se mogle iz nje izdvojiti. to je bila blie nekom sada postajala je ta pruga ljudske slave nekako sve starija, uvelija i iscrpljenija... zbilja neobino... nekako obratno...Tek tu i tamo u tom bi presahnjujuem potoiu isplivala kakva utopljenika slamka sadanjosti, netko bi pobjedonosno spomenuo penicilin, netko bi se uhvatio Darwina i Freuda... Preostajalo je zato jedino koracati uzvodno dalje, to blie poetku i nekakvim izvorima. I doprlo bi se tada, kamo god se okrenuo, sve do Babilona, do Eufata i Tigrisa, i jo dalje, do Nila i faraona...Duboko i tajanstveno poput zvjezdanog neba nad nama svjetlucala bi pri tom pogledu unazad slavna stoljea. Ovako s daljine izgledalo je da se ondje jo moglo pronai nekog dostojanstva, uspravnosti, dok danas.... Svijet se smanjio i pokvario, govorili su, ne moe vie nai ni kako treba karaktera a kamoli kompletnog ovjeka. Meni, pak, to se odnikad nije inilo tako. Bilo zbog neke uroene mane, bilo zbog sklonosti da ivim u pravo vrijeme i na pravome mjestu, meni se oduvijek inilo da ivim u grandioznim, gotovo faraonskim vremenima. Jo od namanjih nogu dok sam brljala tapom i rastjerivala punoglavce po novozagrebakim ljunarama, proimao me je udesan osjeaj da se oko mene dogaa neto osobito, neto veliko i napredno emu svakako vrijedi prisustvovati. Strnjita i tresetita na kojima se moja spoznaja gradila tada jo nisu bila Novi Zagreb. Tek se bio pripremao i poravnavao onaj povijesni trenutak kada e grad vizionarski preskoiti Savu, i kada e na nasutim smetlitima bljesnuti futuristika naseobina. Snano sam, dakle, bila upijala atmosferu tog velikog iekivanja. Naprijed, naprijed!... Daljine, daljine! I napose: visine, visine, za nebom, uvis to vie! Gledano novozagrebaki, horizont buduega protezao se k jugozapadu. Niz otvorenu ravnicu pucao je pogled na naherene blatne potleuice, na kukuruzita, na neuredna stabla s kojih su, osobito ujesen i u rano proljee, neuredno graktale i polijetale vrane. Sve to lealo je pred nama spremno da bude osvojeno, posjeeno, zaravnato i nasuto, ili, kako se to tada pjevalo hej, zasu-imo rukave, znoj neka lije... U miicama mlada snaga, u zraku polet, sve kao da je mamilo onaj prvi udarac krampa i lopate. U neuzoranoj daljini vrijeme je bilo nalik na ruiaste oblaie neke vjenosti, koja je upotpunjavala na doivljaj. Vjerovali smo da vrijeme pripada nama a ne mi njemu, vjerovali da rastemo i stasamo - pod suncem slobode - i kud e onda neto vee!Buka tekih kamiona i drobilica ispunila je cijelo moje idilino djetinjstvo. Bila sam pravo dijete tog udarnikog vremena: gradilita su bila naa igralita! I cijela je zemlja - govorilo se - bila veliko gradilite. Kubici pijeska, ljunka, armiranog betona - dizale su se preko noi, ustajale iz vizija i klizile u budunost, graevine i monumenti kakvih ovdje dosad jo bilo nije. Neboderi i oblakoderi, kineski zidovi, sve ogromno, mono, faraonskih razmjera. A iznutra, svejedno, porozna nuda zajednitva: kroz tanke pregradne zidove dijelili smo ivotne navike sa susjedima. Sluali njihove korake, vodu u cijevima, kripu kreveta i svae, zveckanje sua. aputali smo kad su lijegali, budili se s njima i njihovim automobilima - ba kao i oni s nama. Kolektivno. Zajedniki. Zajednika su nam bila i prljava stubita, polupana stakla, pazikue, liftovi, mirisi graha i kupusa: kao da smo svi bili roeni pod jednom te istom sretnom zvijezdom. Eto tu, u pravo vrijeme i na pravome mjestu, gledala sam povijesnu viziju kako pupa: verala sam se tovie pentrala po njoj kako god je rasla, mamut zdanja, super-andrije, sve to bilo je tamo radi nas, pa onda i radi pojedinane mene. Sve to je oko moglo dosegnuti bilo je nae, a mi svi kompletno smo bili njihovi! I grlili smo se i uvijali jedni oko drugih poput hijeroglifa prije deifriranja, ni znak ni slika ve neto areno i nijemo, neto to bi htjelo izrei sebe ali tako da ne kae nita. Jednako obavezno kao i cjepivo na djeju paralizu i velike boginje, tako smo i ja, i mi, odmah u startu bili cjepljeni na momumentalno. Monumentalan je bio sam zrak koji sam udisala, monumentalna vizija koju smo slijedili, monumentalan poj o veliini za koju se bije teki boj. Radnici koji su se dozivali po skelama takoer su bili monumentalni, kao i onaj nepresuan zvuk pneumatskog ekia kad udara vani po nekom eljezu. Monumentalnost je u neku ruku padala ak i na enice to su oko podneva izvirivale s balkonia i vikale: Rajka! Vlajka! Ruuak! , i ruak je bio monumentalan. Monumentalan je bio susjed, taj se drao i urlao im bi nas ugledao gdje gazimo svjee zasijanim travnjaciima, njegovim i naim. ak i trava, tonije, vlati trave, gledano izblizine, bile su malo monumentalne...No najmonumentalnije bijae ovo: moi se uspinjati sve vie, i to lako, kad poeli, pritiskom na najgornje dugme, sve do samoga vrha nebodera odakle su ljudi bili mali kao skakavci, nebo nadohvat, a kilometre uokrug prostirala se kraljevska panorama podastrta podjednako svima... Dolje na prizemlju netko bi za to vrijeme bijesno udarao kljuem po vratima dizala, no one gore na najgornjoj terasi, omamljene visinom, nita nije odande moglo oteti. Bili su na vrhu, najvii od najviih. Zar to nije podsjealo na dodiranje beskonanosti? zar nije bilo faraonski?Nisu li neboderi bili nae piramide, stanii nae kripte, i nismo li svi mi bili faraonova omladina?Na praznik rada vodili bi nas izvan mjesta stanovanja na ekskurzije. Obilazili smo tvornice i hidrocentrale: golemi, sivi mastodonti od betona i elika, nikad opranih prozora, zdanja preko svake mjere turobna no tim vie impozantna i zastraujua. Pocrnjeli dimnjaci, zarale tranice, nagorene grede, nakrivljeni nadzidi i nadvonjaci - uvijek neto ogromno i nedohvatno to nam se urezivalo u pamenje i postajalo nae intimno mjerilo veliine. Tim objektima prisupali smo svaki put iznova s dunim strahopotovanjem, koliko zbog veliine toliko jo vie zbog fabuloznih ivotvornih procesa za koje su nam priali da se u njima odvijaju. Ta upravo tamo, u tim eljezarama i hidrocentralama, trebalo je biti smo sredite sve one burne dinamike, sveg onog kuhanja i vrenja to se tih praznikih dana po ulicama valjalo u vidu parada, bunih proslava i mimohoda. Tamo, u tim zdanijma, trebao se raati futurizam da bi onda vani, u obinom ivotu, tek probio stidljivo poput mekanih bria pod nosevima naih vrnjaka. U divovskim halama trebalo je biti to mjesto gdje buka strojeva u nedokuivoj harmoniji zvui kao nebeski himan, gdje nikad-ostarjeli radnik u nikad-otrcanoj odori opredmeuje ba taj tren viziju ljudskog napretka, rjeju, upravo tamo je trebalo biti mjesto gdje sve puca od radosti, optimizma i moi ovjeka. I evo: moda nismo tada dobro vidjeli, ali nieg od toga tamo bilo nije. Ba naprotiv. Unutra u tim zdanjima bijae pohranjen muk, i ukipljenost, i totalna nepomina nepominost. Ako su se rijetka ljudska bia unutra i kretala, bilo je to nepokretno i tvrdo poput glinenih figurina. Izgledali su umorno i svorano, oni - predmet slavlja tamo vani! ali blago tebi mladosti koja proturjeja doivljava odvojeno i koraca preko njih porivom vlastite ivosti!!Moda ta najrjee naseljena podruja zemaljske kugle i nisu bila ba pravi predstavnici onoga to smo oekivali vidjeti, no mi smo to velikoduno preskakivali. Moda ti neispavani ljudi nisu bili oni pravi, moda su pravi upravo tada ponosno stupali negdje okolo u sveanim povorkama...? Moda nas drugi puta odvedu na kakvo pravo mjesto... A ako su ovo bila ta prava mjesta - pa i s time se bijasmo spremni nekako sprijateljiti. Od velikih iekivanja moda je vee jo jedino velikoduno i dobrovoljno odustajanje od tih istih iekivanja. Ponekad bismo plaho dozivali jedni druge ratrkani ispod orijakih nadstrenica. Htjeli smo uti kako odzvanja, no nai glasii gubili bi se daleko pod golemim konzolama i vraali k nama izoblieni, kao glasovi s onu stranu govora. Ovo su bila mjesta tiine i utnje, mjesta pokore, gotovo kao muenika svetita. Nova, a ve stara, - imala su odmah patinu drevnoga, strala su uvis ruevna i pohabana. Je li to bilo ostvarenje parole palae radnicima? Graevni slog moglo se je nazvati pak vie nego super-realizam, toliko je iz graevina probijala nedoreenost, i toliko je ono ega nema bolo oi vie od sve nedostatnosti postojeeg: kao kad netko hoe sakriti sakatu ruku pa se od cijeloga njega vidi ba samo ta nesretna sakatost... A zbog nutarnjeg zadaha kao i zbog obijesnih uresa u vidu plakata, diploma i zidnih novina, te graevine bile su neobino nalik sarkofazima u koje ulazi tjelesan a izlazi bez tijela... i samo takav smije jesti i piti... I tako nas je i ovdje, premda smo doli bez ikakve predrasude, i opet u pozadini vrebao Egipat. Naa hodoaa-ekskurzije imala su dakako i druga odredita: na legendarnim mjestima slavne epopeje provlaili smo se tako po znamenitim umama. Pod vjenosuhim liem traili smo zemunice za ranjenike iz bezbroj bitaka; zalazili smo u njih duboko pod zemlju, mi, djeca centralnog grijanja i dadaistikih ambijenata. Za nas je to bila ista prethistorija -- utisak poneto pokvaren ostacima hrane na poljskim krevetima, ili prljavim komadiem kao zavoja, na zemljanom podu... Ondje kao da je neto jo disalo, moda ive legende, borci i komesari koji ispunjavahu nae glavice mutnim predodbama o cijeni veliine i slave. Gotovo s jezom gledali smo glatku sivu koru bukovih stabala uz umsku stazu - o, da, i koru su jeli... tolika je glad vladala tada - ali sada, nakon tolikih godina, na stablima vie nije bilo tih tragova, ve samo poneko akom rukom urezano srce, slogovi, ime, psovka - moda su to bili znakovi razoaranja - kao kad lovaki pas nanjui nepostojeu divlja pa se zbunjeno ogleda na svog gospodara? Hodajui uili smo, ne zemljopis, ne prethistoriju, ve kako nastaju monumenti, od ega su, tko ih je stvorio, tko se za njh borio - uili smo tko je dizao i die grobnice, postamente i piramide. Moja ula doivljavanja toliko su se tih godina izvjebala da sam kasnije, gdje god bih dola i to god bih razgledavala, u svemu uvijek vidjela to nalije monumenta. Mogli su to biti splendidni hoteli presvueni kitnjastim fasadama; ili bljetave robne kue pune pretjerivanja, kavane; kosi tornjevi; dapae, i carski dvori: no za mene, iz njih je uporno i trajno izvirivala udovina betonska konstrukcija, natrule skele, zemljane duplje, neto ili vlano ili nagorjelo a svakako turobno i sivo i pomalo nedovreno. Doivljaj veliine varirao mi je tako uvijek negdje u rasponu izmeu gradilia i ekskurzija, od konstrukcije do tlorisa, gdje je svrha esto bila izloena jasno ali je smisao jo ee posprdno izmicao u dubinu. I onda natrag: kako su mravi bili ti veliki rezultati, kako iznenaujue neukusni i odbojni, te olinjale zgradurine, to povraanje po autobusima...I da kaem sve dokraja: nije mi to bilo runo. Ne. Dapae. Bilo mi je monumentalno. I na neki nain moje. Da se je tada netko sjetio pitati: A je li ti to lijepo? vjerujem da bih bez puno krzmanja rekla: Jest. Lijepa je ova zemlja, meni najdraa...itd. Lijepa, jer je kroz njezinu loe napravljenu tukaturu uvijek iznova probijala ona inae skrivena strana stvari, kvrgavi aglomerat garavih konstrukcija i zapeenih uzlova, neka ivotna teina koja je ali, pod odreenim okolnostima, ustupala mjesto lijepom. Teina koja nije traila da se zamiri, nije traila da se levitira, nije traila da postane ne-teka: ta teina bila je nosiva, i zato vrijedna, i ona mi je bila zapravo lijepa.Moje srce stalo je izgleda ve onda, mislim zauvijek, na stranu onoga to doputa da moda i nije, a u korist onoga to obeaje da jest. Stalo je na stranu onoga to se neumorno trsi stajati, unato tome to e s one druge strane ponekad neto otpasti, odozad e se neto trunjiti i ruiti, i uvijek e tu postojati neto to kvari. I uza svu to sramotu to ljepotu ta stvar nikada nee postati zaokruena i ista, uvijek e suvino viriti neka greda, neko drvo, neki klin - ili barem avao - ili bar rupa od avla - - - Da, jo tada, suoena s nakaznim, stala sam na stanu dirljivosti i dirnutosti...Oi, oi su jo letjele za isklesanim; za stamenim; za doglaenim; za besprijekornim. No moje srce bilo je ve zaplijenjeno od onog kao sakatog i jo neuoblienog, od unaprijed potroenog i zaduenog i kao osirotjelog; od nedovrenog, nedoraenog i nesavrenog - a protiv piramide. Nema velikih misli? Nema velikih ljudi? ivimo u tijesnim i uskogrudim vremenima? Kako? uvijek iznova me to iznenaivalo jer se kosilo s mnogoime to me je okruivalo. Imala sam jednu debelu knjigu, naziv joj je bio nekako sa sloboda, i u njoj su se, odmah na poetku, nalazili nizovi crno-bijelih portret-fotografija velikih ljudi, onakvi kao iz policijskih dosjea. Dugo sam i esto znala prouavati njihova lica, naoko mlada i zbog neeg nasmijana, tu i tamo okrugle naoalice, tu i tamo zamiljeniji pogled ili izraz. ive li oni jo? pitala sam se nesvjesno. Gdje su? Neki su nosili imena poznatih tvornica, ili velikih dravnih poduzea, ili ulica, pa sam nekako prirodno zamiljala da su vjerojatno tamo, i da otamo gdje jesu, ivi ili mrtvi, na nas nekako djeluju. Uoavala sam njihove nazive-imena (vremenom sam ih znala napamet), na neoekivanim mjestima, recimo urezane u kamene ploe po parkovima i predvorjima javnih zgrada, a katkad ak na trgovima. Iza nekog ugla znale bi me doekati njihove bronane glave i poprsja. Ne, ne utvaram si, sigurno su to bili oni, muki i enski, njihove fizionomije znala sam odlino iz one knjige. A zbunjivalo me je katkad to sam ula da ih zovu - osim legende i heroji - jo i ivi spomenici. Ta rije ostavljala je na mene dubok dojam. Kad bih prolazila kraj neke statue, recimo pokraj Sv. Jurja, neto se u meni trzalo i krajikom oka uvijek bih provjeravala hoe li ovaj moda isto tako oivjeti. Tada jo nisam shvaala da je stvar obratna, i da heroji, mnogi jo ivi i zdravi, iako bronani hodaju meu nama. Izmeu statua ovih i onih prolamao se itav jedan povijesni kanjon, zapravo sutjeska, i odvajao mitsko i minorno od legendarnog i monumentalnog. I kao to Sava dijeli Zagreb na dva nejednaka dijela, tako su na i njihov svijet bili podijeljeni: oni su odozgo s obronaka ivjeli svoj veliki ivot, a mi smo dolje izbliza uivali njihove velike gomoljkaste vizije. Oni veliki ljudi po sebi, mi veliki po njima - i gotovo da je ispravno bilo ono to smo recitirali na priredbama, ono mjesto u pjesmi gdje se glas sputa do apata: ive i ivjet e vjeito u nama.... Da. I koliko god oni to moda nijekali, - jer je pojam vjenoga ivota primijenjen na njih glasio posve obrnuto, nekako na -oji ili -isti, ipak je i ovo kao i sve drugo bilo zagrobno, i balzamirano, i opet vrlo faraonski. tota u svom kasnijem poimanju imala sam zahvaliti tim prvim neuklonjivim dojmovima. Koliko li sam samo puta, ravnoduno i bez imalo uenja, sluala prie o izgubljenim civilizacijama i o svjetskim misterijima. Moglo je biti rijei o emu god, o tajnim znanjima kao i o ovjekolikim rajevima, nita me nije osobito zadivljavalo. Mogla sam otii u bilo koji muzej svijeta i tamo poput pustinjaka lutati meu vanim kamenim gromadama: pa ta? Sve sam to ve na neki nain bila dirnula, kuala - rasla s tim!- pa je umjesto uenja u meni to pozivalo vazda one moje slike, nagorene grede, sarkofage, debele zahrale armaturne ice - moju estetiku monumentalnoga. I zbilja, ima li ita misterioznije od ivih legendi i hodajuih spomenika? Od veliina koje ive, ali kao da ne ive, i obratno? Sva kasnija imena i djela, na jednom mjestu isticana a na drugom preuena i protjerana, sve te sijede brade i navorana ela, teorije i njihova loa ostvarenja, sav taj civilizacijski napon, sve to inilo mi se dosadnim i tugaljivm, vrijednim uglavnom zaborava. Kao da je vrijeme progutalo svoje znamenitosti a opet ostajalo gladno. Kao da je neka velika okamenjena budunost htjela sebi podii spomenik u samom srcu ovoga vremena i kao da je taj spomenik zamjenjivao - brisao - potirao - , radoznalost za ivi ivot koji uostalom uvijek ostaje neklesan. I kao da se u tom zidarenju provlaio uvijek iznova duh neeg neljudskog, duh koji stremi popeti se visoko i biti nedokuiv smrtnicima. Prolo je otad mnogo godina, toliko mnogo da bih se usudila kazati kako kalendarsko vrijeme predstavlja tek puko prebrojavanje smjena dana i noi. Grad je ve odavno preao Savu, i tramvaj je preao Savu - uvam jo uvijek taj povijesni letak - i mi svi smo ve odavno preli tu Savu i zaboravili ve i na izlazak i na faraona. No neto je ipak bilo ostalo: neki neprijatan osjeaj, neka vrst nelagodnosti, marci, to da smo ba onakvi bili vieni i upameni, i da svako vrijeme ima svoje svjedoke. Mi, biva omladina, kao da nismo voljeli sretati jedni druge po autobusima i tramvajima: jer odmah bi neto iskoilo iz tog zaborava, neko lice s razredne fotografije, u kapici i marami, neka pjesmica bi se pojavila sa kolskih sveanosti, Komandant Saavaa.., ili kroz pustoi tamne..., stijeg partije, neki nepovezani fragmenti, naoko, ali za nas, koji smo se sretali, u naim pogledima, jako dobro povezani: jesmo li se sramili, to? mi bespomoni... Jesmo li togod skrivili? Jesmo li zgrijeili? I protiv kojeg naela? Jesmo li iznevjerili ruiaste oblaie? a gle ih... Lagali jedni drugima?... Ili neto nismo dokraja... sproveli... ili pogrebli? A sada, je li ve kasno, kud emo sada s naim uspomenama, kome ih predati??Mimo nas, iza tramvajskih okna, promicali su novi tornjevi, ultrafuturistiki - njujorkovski, metalini, digitalni. Klima ureaji, velesajamske hale i baloni, nadzbiljske betonske konstrukcije. I mi smo skretali pogled prema van, prema nepreglednoj novozagrebakoj panorami, sve radije nego da se gledamo u oi. U tuim je oima postojao samo tvrdilik na uspomene, i nemir, dok panorama je - kao pogled u budunost - i dalje sadravala utjeujue odgovore. No i odonud je sada, umjesto da nas lijepo uljuljka i smiri, mahala stidljivo iako nita manje nametljivo naa prolost - uz iroke avenije kao da smo opet viali sebe same, sa zastavicama, dok prolaze blindirane crne limuzine... vijore transparenti... razglas... nakrcane tribine.. i opet smo posvuda uokolo to bili mi - poredani podno silnih graevina kao da nas je netko nanizao u budunost. Sive loe fasade ve su se odavno bile odljutile, i kao babini zubi poispadali balkonii - travica ugaena, posred nje elavi otoii, i eto, - na stvarnost spremni, jer ponovno je iz svega izbijala konstrukcija, ono garavo i klimavo to se ne da sakriti. Zaboravili smo, da, a opet smo usred tog zaborava stajali kao goli i izloeni bolnim vizijama to su nadolazile bez predaha. Naprijed - naprijed. Graditi-graditi. Stati. Stati. Rezati. Konzervirati. Dobro, - taj postupak smo savladali, no neka bojaljiva ako ne tatina onda opreznost opirala se konzerviranju - Treba li to, ili ipak ne bi trebalo, ouvati? a to ako se ne smije? Izbaciti iz sebe? rovokopaem? zakopati dublje? Dublje od novozagrebakih smetlita? Pljunuti - uz vjetar? Na sebe? s gaenjem? bez njega? uvati? ili kao sa starim novinama, obrisati...? I od tog nemilosrdnog kolebanja, kao na rubu morske bolesti, veina je odsutno zurila preda se, okovani osjetom da se zapravo ne smiju sramiti a da se jo uvijek ne mogu odrei...Moda je najpametnije bilo ekati da se sve odvije samo. Eto, bronana poprsja i profili ve su neprimjetno ali u pravilnim razmacima nestajali. Ni komentara, ni ceremonije - nestajali su gotovo prirodno, to za spomenike znai: rastaliti, pa opet korisno upotrijebiti. Malo-malo pa bi neki nevani trgi u predgrau dobio kvadrat vie zelene povrine - nestalo je one nagrde,- ili bi pak negdje drugdje grmlje malo odvie zaraslo preko postamenta, obraslo bradu, dolo do tjemena, i na koncu bi iz ipraja virile jo jedino one slijepe bronane oi. Ili bi se opet nevaljali tinejderi ispiali nou na kakav obelisk koji je onda hitno valjalo maknuti... Jo bi poneki prijatelj obeliska znao podii gdjekad svoj slabi staraki glasi, ali to se tu moglo kad nita nije bilo slubeno i kad je gotovo ispadalo da su poprsja odlazili sami. O, znali smo mi kako se postupa s monumentalnim! Ne spektakularno, kao u nekih drugih naroda koji se ne mogu suspregnuti a da ne pozovu dizalice i televiziju, ne. Ve piktogramski, ifrirano, onako kako smo bili nauili. utljivo i nijemo kao da je rije o prenaanju mumija pa to treba obaviti to tie da se mumije ne... Osobno, da sam tada ikoga spazila u parku gdje neto odnosi, tono ne bih znala bi li viknula drte lopova, ili bih udvorno komentirala- samo vi to nosite, drugovi, ups- tj.- gospodo istai, treba njih tu bagru...-ups- heroje, maknuti-Ma gdje li su ih samo sklanjali, da mi je to bilo vidjeti? Znala bih se zatei u kakvoj visokoj ustanovi, i odmah, s vrata, onaj osjeaj da neto manjka, pa onda nelagoda da e svi primjetiti i pomisliti kako to meni spomenik nedostaje. Kao da bi moje zapaanje proizlazilo iz aljenja a ne iz obine praznine koja je zjapila negdje usred ulaznog hola ili u uglu uz kakav oleandar... Diskretno bih zavirivala u ostave za kante i metle pored zahoda, ili bih, zabunom, dizalom umjesto do prizemlja sila do podruma - te bih se tamo jednako, to stidljivo to plaljivo, usput ogledala jesu li u nekom mranom zavijutku, u kakvoj prolostoljetnoj arkadi uskladiteni sluajno oni...Ali nikad nita: nikakva traga, ni listia lovora iz vijenca, ni suhog karanfila, ni komadia lente nisam pronala, premda se ne moe rei da su podrumi i spremita bili ne znam kako dobro oieni. A toliko je toga bilo prije, Boe, vagoni i vagoni, tolike godine! Tolike biste, piste, pokali i figure, povelje, medalje, amblemi i znakice: pa nije valjda sve u zemlju propalo! Pa onda one slike profil/anfas, na svakom koraku, sa stropova samo to nisu visile, u svakoj eljezari i hidrocentrali, odozgo podrijetlom odozdo! A ovdje pod zemljom jedino na to bih sada nabasala bile su knjige. itavi stupci knjiga, onih debelih, tvrdo ukorienih, sa zlatnim inicijalima umjesto naslova. Leale su dolje bezopasne, zbog uveza nezanimljive ak i za spalionicu: oni koji su se bavili sklanjanjem znali su dobro koliko je slika-amblem- ikona opasnija od bilo koje rijei. Rije odleti, slika ostaje. I eto, nad tim nemonim knjigama u kojima su rijei popadale kao glinene ptice na vjebalitu, osjetila bih odjednom mekani svrbe iza uha, radoznalost, - a to je u tim knjigama zapravo pisalo da su tako bezvrijedne? Moda neke misli? I skoro sam... No onda bih... taj problem bi preao na mene, jer doista, kuda? na policu iznad televizora? a gosti? a ispod stola da ih sakrijem, iza trosjeda? ne, ne. Neka se istaice i domari brinu o tome, meni je i mojih trofeja ve bilo dosta. Ratni dogaaji uskoro su posve prekrili ova tlapna razmiljanja. U opem pustoenju, tko bi imao snage zapaati male pustoi? ovjek je ratnom vihoru mogao bez ustezanja prepustiti sve, itav naprtak loih drangulija, razglednica s ekskurzija i fotografija s radnih akcija. Mogao je baciti niz vjetar sve svoje slike i otarasiti se i nitko ne bi postavljao pitanje gdje su i kamo su odjednom nestale. Bijesni je vjetar naokolo vitlao stvari teke i lake, kamene spomen ploe kao i povelje i papire, u briuem letu dizao je uvis plastine zvijezde, kapice, srpove, ekie, i odnosio ih u njihovu entropijsku sudbinu. Poput baklji na bivim grbovima gorjela su sela, mrani stupovi dima bacali su a gore visoko kao to su nekad to inile monumentalne toplane, no gle uda, kada se najzad sve sleglo, i opet je taj pusti pejza predstavljao ono isto, iste aave konstrukcije i grede, i ponovno je iz pepela izbijala neposredna, nesagoriva istina. U velikom kovitlacu stvari su i uspomene pronalazile svoj gubitak, no ma koliko to bijae bolno ipak je boljelo manje nego stalno za sobom vui onaj teret, spomenika, i stalno stajati pred odlukom kamo ga odloiti. Svatko je imao pravo rei, to nisam ja, nisam to ja elio, ne odluujem ja... rat je to... I mogao je rei nieg se ne sjeam - to nije znailo da je zaboravio, znailo je samo da se ne sjea - i jo je mogao rei sve se mijenja - i tako nekako ukupno, zbirno, u opoj promjeni, iz kovitlaca izai moda ne kao posve prazan, ali ono barem kao na drugu stranu okrenut stari list papira. Jest, sve se promijenilo. Ponekad bi mi se u istom tramvaju - makar i tramvaji su sada prelazili Savu nekako oporo i tromo, bez poletnog poskakivanja - ponekad bi mi se uinilo da nekoga prepoznajem, i dugakim bih pogledima premjeravala to lice. No svaki put doekao bi me onaj novopronaeni izraz - Ne-ne- nisam ja to-. Ispadalo je nekako da su ovdje svi novi, neki ljudi mojih godina ali posve drugi, upravo stigli na ovaj svijet za koji im je netko iz druge ruke ispriao da zahtijeva oprezno postupanje. Njihova nova nisam - ja - to lica vie nisu odraavala niti onu divnu lakovjernu prijemljivost na vizije, niti pak zaneseno kolebanje proisteklo iz promjene vizije, - nisu dakle odraavala radost novogradnje - i ja, nespretna kakva ve jesam, bila bih u ta lica propala kao u ponor da nisu bila hermetiki zablindirana, zaepljena - bez ieg poznatoga, svoga, bez ikakva odraza - gotovo kao preparirana. as mi se inilo da su to oni moji, oni isti, koji su iznenada shvatili neto to ja jo nisam shvatila; a as mi se inilo da su to neki drugi, neki koji ne shvaaju nita niti se imaju emu priklanjati. S nadom sam gledala spram obzora - no i on je bio tek gusto naikan jeftinim siluetama grada, nabacanima ondje poput krupnog otpada, ni ljudskima ni monumentalnima utoliko to je za ljudsko nedostajalo topline a za monumentalno sjaja. Nisu se vie prozirale daljine, nigdje ruiastih oblaia - samo siva melasa - smog, uglavnom smog. I tramvajska vruina.Znoj neka lije - priapnuh jednom na sjedalu do mene. Nije ni okom trepnuo. Drugi put pak - u radu lei naa budunost- rekoh glasno tijekom razgovora u polupraznom vozilu. Jedna starija gospoa okrene se da vidi kakva je to neumjesna upadica. Izgra-dit-e-mo-no-vo-ga-ovje-ka - ovo sam drala kljunim, no nitko se i ne pomae. Pokuah izustiti - kao zadnju natuknicu - neujni pokli naprijed! - - no glas mi se raspline kao onda u hidrocentralama. Ni naprijed, ni nazad... Samo guranje na mjestu. Zato su im lica tako bestrzajna, pomislih, zar doista nema niega to bi ih igalo i bockalo u predjelu eonih renjeva, ili pleksusa, ili gdje bilo? Jesu li moda otvrdli na uima? Nije mogue da je sve... anihilirano... opet. Da e opet ispasti kako idemo sve ispoetka. Kako opet nema velikih ljudi, velikih dogaaja, i kako emo ih opet morati izraditi... vlastitim rukama.Trapila sam se jo nekoliko mjeseci u odgonetavanju kamo su to opet nestali oni moji, oni s kapicama i recitalima, deki i cure vizija i futurizama, konstrukcija i monumenata. Ili pak, u sluaju da su ovi ipak bili oni, nastojala sam uhvatiti u njima makar malu iskricu, gesticu, u uglu usta, aha! oni su, samo se prave; moebit imaju razloga... Ve sam se bila pomalo i umorila. Vie nisam zagledala u ljude, nisam evocirala prolost, nisam gnjavila, nisam pjevala u vozilu, rjeju trudila sam se biti indiferentna, dakle normalna. Znam i ja staviti krmeu njuku i biti pametna.Uto me jednoga jutra sretan sluaj povede opet preko Save. Uz nasipe je pala rosa, nad rijekom se dizala rana izmaglica. Ljudi su se pospano i posluno penjali i silazili na stanicama, oteeni kapci, nervoza, radni dan poinje i zavrava kao u stonim vagonima, slijepi za leptiria, za cvjeti, za travicu... Rumene zore... dolo mi je spontano, no jezik za zube, moda ipak netko slua iako svi izgledaju kao da ih se nita ne tie... Najednom nasta neobino mekoljenje. Kontrolor? Ne, ve se bio stvorio ep na srednjim vratima. Pijanac na prednjem peronu? Hoe povraati po putnicima? U tom sluaju prednji bi se red ve povukao i formirao sanitarni kordon. Ne, ovo je bilo mekoljenje kao da... djeje... kao kad jedan krade ice i cigle s gradilita a drugi dri strau i vrti se s noge na nogu kao da mu je sila te apui vie pouri, pouri, ma daj ve jednom, uhvatit e nas.... E, ovi moji vrtili su se kao taj drugi, kao da vozau alju signale daj bre, bre, uhvatit e nas. Ma tko, zato? naprezala sam se da poveem, a voza je stvarno nagazio kao da ga gone. ovjek do mene pomno je pregledavao svoje pohabane revere. ena dolje na sjedalu kopala je po plastinoj vreici kao da je tamo zametnula biser. Vie nijedna glava nije bila okrenuta, kao obino, k prozoru, tovie, svi su naglo bili zaokupljeni time da nipoto ne gledaju u tom smjeru - van, dakle, trebalo je brzo pogledati van, dok nismo proli--- Okupan rosom, obasjan suncem, ela tvrda, -stajao je On, monolitan kao Obelisk u Odiseji, ali ne crne nego zlatne boje, jo zemniji, jo zakrabuljeniji, - jo monumentalniji. Okrenuli ga prema jugu - to li je on tamo opet vidio? Kakve li su se bronano-kamene vizije rojile u toj glavi koju su sa strahopotovanjem izbjegavali ak i golubovi? Je li vidio neki novi Novi Zagreb? Novu Savu? Novu zemlju? Novo-ga ovje-ka? Postavljen s neznatnim izbaajem noge, kao da se tek sprema zakoraknuti - malen korak za njega jer on e tu stajati jo godinama - no ogroman za ruralnu imigraciju!...? O, da, bio je to jedan od njih, pamtila sam tu pozu, poneto odebljao ali vie otesan i manje prepoznatljiv - ulaten, kao nov, ni traga kakvoj ri ili koroziji ili rbini - da mi je samo znati kamo su ih u meuvremenu sklanjali? - no ovaj je zaista bio uuvan, dobrodrei - - Vratili su se dakle, tu su, ipak nas nisu zauvijek napustili.Voza je davao sve od sebe, ali to se moglo kada je treptaj oka bio neizmjerno bri. I da nisu eljeli vidjeti, moji suputnici, ve su ga bili vidjeli - a sada su se naglo pravili da ih spomenik ne zanima, da im je svejedno - ak mi se uinilo da ih je nekolicina prijezirno slegnula ramenima - ali to zato, barem vie nisu bili odsutni! Barem vie nisu zurili i neujno micali usnicama kao da vau tuim eljustima! ne, ponovno su bili ovdje, privezani kao brodii na vezu, i zibali su se nemirno pretovareni sjeanjima. Iz oiju, koliko god ih drali oborenima, iskakivali su dani djetinjstva, sveane prisege, smjeli govori, prevane geste - iskakivalo je monumentalno. Eto, smjelo se. Eto, uvijek ima kompromisa. Eto, nije se moralo sve sravniti i zatrpati. Eto, moglo se je i ne sramiti. I odmah je zavladalo kao stanovito olakanje, a nisam-to-ja lica samo su se preustrojila u drugu konotaciju: pa nisam ja to ba tako mislio/la, pa jasno da sam i ja nosio/la kapicu, i pljeskaola, i klicaola. Ali se k tomu oprezno pridodavalo i drugi nisam to ja izraz - nisam ja za to nikada mario/la, volio/la, puio/la. I tako smo jurili dalje, u je i nije tramvaju, punom jesmo i nismo pospanih trudbenika. Odlanulo je i meni: prepoznala sam ih, samo nisam smjela pokazati da ih prepoznajem jer da sam pokazala oni bi nijekali, a ovako su dapae zahvalno pristajali - i da zaplet bude konaan, to i nisu bili oni pravi moji, ve tui moji, moda uope ne djeca novogradnje, ve moda stanovnici onog neuzoranog obzora - moda je njihov obzor odonud bila ova olinjala futuristika panorama kroz koju smo se drmusali, moda je Zlatni Debeli bio tamo pojam neimara... Povijest je to: to dublje se u nju zagleda, likovi se ine krupnijima i veima. A ako bi poneki lik iz nje iskoio i ukipio se, nikakvo udo to se priinjao dvostruko krupnijim kada su ovdje svi, i jedni druge i sami sebe umanjivali, i vikali da nisu. I obratno: to monumentalniji monumenti, to se stvarnost sve vie smanjivala a sadanjost postajala staraka i smeurana. Stvarno, rekoh, Zlatni je sad vjeno mlad, a vidi ove oko mene, na to slie, - sivi, pogrueni, ostarjeli - neuspjeli potomci monumenata. U zglobu, autobus je proizvodio jedan zvuk, cilik, kao da se taru vremenito i bezvremeno. Drite se za rukohvate, pisalo je, i to je zvualo izvedivo i jednostavno. Zakripi, zatrese se, ovjek se primi, i dri se. Ali kad vremenito pone kripati i tresti se od konane pohabanosti, za to se tada trebalo primiti? Spomenik je ostajao negdje odostrag, no zato se sprijeda kroz nevidljivu au vidljivo ukazivala - ne vie hidrocentrala, ne zemunica, - ve - ni manje ni vie nego Piramida - Taj spretni spoj grobnice, monumenta i novogradnje. Bogo moj, bogo moj, mislila sam da sanjam, otkud nama ovdje piramida? da nije to neija najnovija vizija? moda maketa? drevni futurizam? moda nam predstoji cijelo naselje piramida....Je... Ovi to su se sada sa mnom vozili bili su ve stari, u poluraspadu, i tek mutno su se poneeg jo prisjeali. No one koji tek dolaze, za njih je vrijedilo konzervirati. Vrak piramide zagonetno je stremio uvis, uperen prema suncu. Neke tajanstvene zrake... Igra svjetla... Kanal koji vodi ravno u odreenu vjenost... samo koju, avaj, avaj?DodatakEvo su nedavno spomenik napali. Nae najgluplje novine jedva su odoljele da ne donesu naslov Spomenik pao rtvom atentata. Dakako da nije pao. Nije se ak niti zaljuljao, njegov siguran iskorak ostao je neporemeen, ruke uredno ispod injela... Zapravo mu ni dlaka s glave nije falila - to znai, drugim rijeima, da na toj glatkoj masi nije bilo ni ogrebotine - Hrpica loe pofarbanog neega - da je barem bio lijep, onda bi se eventualne napade moglo pripisati starim negativistikim grupacijama koje su oduvijek bile protiv ljepote nae. No ovako, ne bi ga valjda ruili oni isti koji su ga postavljali. Jedan drugi razlog prijeio je pak da se pomisli kako su atentat izveli predstavnici neeg novoga, recimo ljudi kojima je dozlogrdio taj pusti teret minulih tisuljea. Zar novi onda ne bi sruili prvo piramidu, omraenu prethodnicu svakog spomenika? Zar ne ide po redu, prvo uzrok, onda posljedica? No piramida je malo podalje stajala inkognito, kao nedodirljiva, i praktiki netaknuta. Pa tko je onda? Tako vandalski... jo i gore od toga, to je neki vandalizam mentalni, bez fizikih tragova... Sramota... Pa mogao nam je spomenik pasti... - u zaborav.