F I L O Z O F S K I F A K U L T E T · U N I V E R Z I T E T U S A R A J E V U F I L O Z O F S K I F A K U L T E T O D S J E K Z A H I S T O R I J U Mehmed Hodţić Politička i društvena

U N I V E R Z I T E T U S A R A J E V U

F I L O Z O F S K I F A K U L T E T

O D S J E K Z A H I S T O R I J U

Mehmed Hodţić

Politička i društvena djelatnost Šerif efendije Arnautovića

(završni magistarski rad)

Mentor: Prof. dr. Edin Radušić

Sarajevo, maj 2020.

SADRŢAJ

UVOD...................................................................................................................................4

I. Društvena djelatnost u Mostaru do 1900. godine............................................................11

Porijeklo i poĉetak karijere.....................................................................................11

Djelatnost u mostarskoj Kiraethani.........................................................................13

Sluĉaj Fate Omanović.............................................................................................15

II. Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju......................................................18

Poĉetne aktivnosti tokom 1900. godine..................................................................18

Godina 1901 – pregovori, podmićivanja, novi memorandum................................23

Internacija u Rašku Goru........................................................................................26

Sudski proces 1903. godine....................................................................................32

Oţivljavanje aktivnosti 1905. godine.....................................................................34

Završni pregovori sa Zemaljskom vladom.............................................................40

III. Na ĉelu Vakufsko-mearifske uprave (1909-1919).......................................................44

Izbor za vakufsko-mearifskog direktora................................................................44

Djelatnost u Saboru (1910-1914)...........................................................................47

Prvi svjetski rat.......................................................................................................55

Odlazak s pozicije direktora...................................................................................65

IV. Djelatnost u periodu 1920-1935. godina......................................................................69

Izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine.....................................................69

Vakufski direktor i senator kralja Aleksandra........................................................71

Smrt........................................................................................................................75

V. Šerif Arnautović i nacionalno pitanje............................................................................77

VI. Novinarska djelatnost Šerifa Arnautovića...................................................................79

VII. Porodiĉni ţivot............................................................................................................81

ZAKLJUĈAK....................................................................................................................83

POPIS IZVORA I LITERATURE.....................................................................................86

PRILOZI............................................................................................................................94

Prilog br. 1: Fotografije.........................................................................................94

Prilog br. 2: Izbor iz bibliografije radova Šerifa Arnautovića..............................99

4

UVOD

Izuĉavanje pojedinih liĉnosti i njihove uloge u odreĊenim historijskim procesima predstavljalo je

primamljiv izazov za brojne istraţivaĉe. Motivi njihovog izbora imali su širok dijapazon.

Bosanskohercegovaĉka historiografija je, kao rezultate takvih istraţivanja, ponudila brojne

radove, većeg ili manjeg obima. Fenomen „velikih historijskih liĉnosti“ uobiĉajeno se vezuje za

sferu politike. U historijskoj literaturi se i pojedine vojskovoĊe, vjerski poglavari, umjetnici,

filozofi, nauĉnici, kulturni radnici i drugi odreĊuju kao pojedinci koji su presudno utjecali na

oblikovanje duha vremena u kome su ţivjeli i djelovali, pa i na kasnija historijska kretanja.1

Izuĉavanje biografija poznatih liĉnosti koje su svojim ţivotom i djelom obiljeţile vrijeme u

kojem su ţivjele i stvarale je od izuzetnog znaĉaja za historiografiju. S druge strane, ništa manje

nisu bitni ţivotni putevi manje znanih, onih sa društvenih margina, koji su predmet prouĉavanja

mikrohistorije. Ona ima za cilj prikazati naizgled nevaţna dešavanja i ţivotne priĉe, u kojima se

uloga pojedinca moţe posmatrati sa više aspekata.2 U bosanskohercegovaĉkoj historiografiji

nema izgraĊenih modela za opisivanje liĉnosti, odnosno pisanje njihovih biografija. Stoga je,

svakom istraţivaĉu, teško postaviti metodološki okvir prilikom pisanja.3 Shodno tome, naĉini

razumijevanja znaĉaja i uloge odreĊene historijske liĉnosti, te razliĉitosti njihove interpretacije

okarakterisani su velikom dozom subjektiviteta, u smislu postavljanja metodološkog pristupa.

Pristupajući izboru teme za naš magistarski rad (Politiĉka i društvena djelatnost Šerif

efendije Arnautovića) nastojali smo prepoznati šta je ono što je u historiografiji „popularno“ i u

sve većoj mjeri zastupljeno. Na neki naĉin to znaĉi da smo pratili, kolokvijalno reĉeno, trend u

nauci. Evidentno je kako je izuĉavanje pojedinih liĉnosti iz bosanskohercegovaĉke prošlosti i

pisanje o njima sve više prisutno. Samo i parcijalnim uvidom u referentnu i struĉnu periodiku

1 Marija Obradović, “Teorijsko-metodološki problemi istraţivanja delovanja liĉnosti u istoriji”, u: Istorija 20. veka.

Ĉasopis Instituta za savremenu istoriju, God. XI, Broj 1-2, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1993, str. 190.

Obradović je u ovome radu ukazala kako se liĉnost posmatrala u odreĊenim epohama i kako je tumaĉena u razliĉitim

historiografskim pravcima. Ukazuje se na razliku izmeĊu tradicionalne i strukturalne historiografije u poimanju

društva i liĉnosti. Tradicionalna historiografija objašnjenje historijskih dogaĊaja pokušava izvesti metodom

uţivljavanja, odnosno uoĉavanjem motiva djelatnosti uglavnom pojedinaĉnih liĉnosti. Zbog toga je ona puna

“velikih ljudi”, “velikih historijskih liĉnosti” i “heroja”, koji imaju obiljeţja pokretaĉkih snaga u historiji. S druge

strane, strukturalna historiografija više je okrenuta društvenim klasama i grupama nego djelovanju liĉnosti. 2 Amila Kasumović, “Sultanov, carev i kraljev sluţbenik: ĉinovniĉka karijera Muhameda ef. Kadića”, u: Radovi

(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Knjiga 5, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2018, str. 266. 3 Husnija Kamberović, Dţemal Bijedić. Politiĉka biografija, Muzej Hercegovine Mostar, Mostar, 2012, str. 11.

5

moţe se doći do zakljuĉka kako je sve veći broj radova ovakve tematike.4 Pojedinci se u okviru

svojih magistarskih teza i doktorskih disertacija bave izuĉavanjem historije upravo na ovaj naĉin.

Izbor liĉnosti koja se ovako nauĉno tretira zavisi od autorovih afiniteta i ţelje, te od stepena

mogućnosti konsultiranja i, u krajnjoj mjeri, postojanja izvorne graĊe potrebne za pisanje takvog

djela. Bosanskohercegovaĉka historiografija obogaćena je radovima koji tretiraju historijske

liĉnosti iz svih perioda bosanskohercegovaĉke prošlosti.

Profesionalni historiĉari iz Bosne i Hercegovine, koji se u svome nauĉno-istraţivaĉkom

radu bave prouĉavanjem razliĉitih perioda bosanskohercegovaĉke prošlosti, znatnu paţnju su

posvetili izuĉavanju odreĊenih historijskih liĉnosti. Na taj naĉin oni su ukazali koliko je

pojedinac mogao biti inspirator, kreator i nosilac vaţnih procesa i dešavanja. Znaĉajan broj

istaknutijih osoba monografski je obraĊen.5 Te studije predstavljaju rezultate istraţivanja koja su

obavljena detaljno i sistematski. U takvim projektima uloţen je veliki trud i umijeće prilikom

pregledavanja i analize brojne izvorne graĊe i literature. Domaća historiografija moţe da se

pohvali i monografijama koje govore o manje poznatim osobama, a koje su predstavljale

znaĉajan faktor u odreĊenim društvenim i ekonomskim procesima i dešavanjima, što su ta

istraţivanja i potvrdila.6 Pišući o pojedincima autori ne mogu samo pisati o dobu i sredini u kojoj

oni ţive, već je potrebno istaći i njihov vjeran portret, koji ukljuĉuje mnoge karakteristike liĉnosti

o kojima se moţe naći malo dostojnih i provjerljivih arhivskih informacija. To su poteškoće sa

4 Samo neki od njih, po našem slobodnom izboru, su: Adnan Jahić, “Usponi i padovi zagonetnog Mostarca – skica za

biografiju Šerifa Arnautovića”, u: Arhivska praksa, 18, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2015; Elma Korić,

“Sedam godina u Bosni: Mustafa Ali (1570-1577), u: Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Knjiga

XIV/1, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2010; Marjan Drmaĉ, “Veliki knez bosanski Radoje i dilema oko

njegovog stećka”, u: Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Knjiga XVI/2, Filozofski fakultet u

Sarajevu, Sarajevo, 2012; Muhidin Pelesić, “Ustaša na Orijentu (Samouki diletant u diplomatskoj misiji kvislinške

drţave)”, u: Prilozi, 47, Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo, 2018; Драженко Ђуровић,

„Сарајевски информбироовац: Јурај Марек“, u: Prilozi, 47, Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo,

2018. 5 Neke od monografija su: Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosaĉa, Institut za istoriju,

Sarajevo, 2009; Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2010; Elma Korić, Ţivotni

put prvog beglerbega Bosne: Ferhat-paša Sokolović (1530-1590), Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2015;

Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradašĉević (1802-1834) Biografija. Uz dvjestotu godišnjicu roĊenja,

Bošnjaĉka zajednica kulture „Preporod“ Gradaĉac, Gradaĉac, 2002; Isti, Mehmed Spaho (1883-1939). Politiĉka

biografija, Vijeće Kongresa bošnjaĉkih intelektualaca, Sarajevo, 2009; Isti, Dţemal Bijedić. Politiĉka biografija,

Muzej Hercegovine Mostar, Mostar, 2012; Robert J. Donia, Radovan Karadţić. Uzroci, postanak i uspon genocida u

Bosni i Hercegovini, prevela:Daniela Valenta, University press, Sarajevo, 2016. 6 Jedna od takvih monografija je i: Hana Younis, Daša Jelić. Pogled u ţivot jedne ţene u posljednjim decenijama

osmanske uprave u Sarajevu, Everest Media, Beograd, 2016.

6

kojima se istraţivaĉ susreće u ovakvim istraţivanjima. Autor istovremeno izuĉava doba, sredinu i

pojedinca, te se trudi da sazna što više povodom jednog ĉovjeka i kroz njega.7 Iako je ranije

reĉeno kako ne postoji jedinstveni model u historiografiji, sve navedeno ipak predstavlja osnovu

metodoloških pristupa u izuĉavanju liĉnosti, koja se moţe prepoznati i uoĉiti kod većine radova

sa ovom tematikom.

Predmet našeg istraţivanja predstavlja ţivotni put, te politiĉko i društveno djelovanje

Šerif efendije Arnautovića, u hronološkom okviru od 1873. do 1935. godine. Šerif Arnautović bio

je jedna od najistaknutijih liĉnosti unutar muslimanskog dijela bosanskohercegovaĉkog

stanovništva na prijelazu iz XIX u XX stoljeće. Upravo iz tog razloga javlja se potreba da se

njegov društveni i politiĉki angaţman detaljnije nauĉno istraţi i obradi. Potrebno je sagledati sve

aspekte njegove uloge u tadašnjim procesima razvoja i afirmacije bosanskohercegovaĉkih

muslimana, te dati jasnu prezentaciju i ocjenu njegovih aktivnosti u istim. Djelovanje Šerifa

Arnautovića, u ovome radu, posmatrali smo kroz prizmu više krupnijih društvenih pojava i

procesa u kojima je zabiljeţeno njegovo aktivno uĉešće: 1) Uloga Šerifa Arnautovića u osnivanju

i djelovanje mostarske Kiraethane; 2) Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju; 3)

Osnivanje i djelovanje Muslimanske narodne organizacije, 4) Dolazak Šerifa Arnautovića na

mjesto vakufsko-mearifskog direktora i djelatnost u vakufsko-mearifskoj upravi, 5) Djelovanje

Šerifa Arnautovića u Bosanskohercegovaĉkom Saboru; 6) Osnivanje i djelovanje Ujedinjene

muslimanske organizacije; 7) Memorandum caru Karlu 1917. godine; 8) Djelovanje Šerifa

Arnautovića u periodu 1918-1935. godina.

O Šerifu Arnautoviću u historijskoj nauci dosada nije sveobuhvatno pisano, iako je

cjelovito sagledavanje politiĉkog i društvenog ţivota muslimana poĉetkom XX stoljeća potpuno

nezamislivo bez analize i razumijevanja njegove uloge u tim procesima. OdreĊeni broj studija i

monografija doticale su se Arnautovića i njegovog odnosa prema razliĉitim pitanjima društveno-

politiĉkog i vjerskog ţivota u Bosni i Hercegovini. Autori koji su se bavili temama vjerske i

vakufsko-mearifske autonomije, pitanjem djelovanja Bosanskog sabora, kao i idejama koje su

zastupali muslimanski politiĉari i intelektualci uoĉi nastanka zajedniĉke drţave juţnih Slavena, u

svojim su studijama samo sporadiĉno isticali ulogu Šerifa Arnautovića. Samo dva rada su u

potpunosti svojim sadrţajem posvećena ovome politiĉaru i oba su djelo Adnana Jahića. U radu

7 Kamberović, Dţemal Bijedić, str. 12.

7

Usponi i padovi zagonetnog Mostarca – skica za biografiju Šerifa Arnautovića8 Jahić donosi

osnovne biografske podatke i kratak pregled njegovog ţivota. Sam autor je istakao kako „ovaj rad

treba da posluţi kao oslonac opseţnijem istraţivanju i pisanju studije o ovoj zasluţnoj i

kontroverznoj liĉnosti novije bosanskohercegovaĉke historije.“ Rad Memorandum Šerifa

Arnautovića caru Karlu 1917. godine9 usmjeren je i govori samo o jednom segmentu

Arnautovićevog politiĉkog djelovanja. On donosi integralni tekst prijepisa Memoranduma koji je

Arnautović predao caru Karlu prilikom audijencije u Beĉu 1917, otklanja nejasnoće, te ispravlja

greške i neutemeljene ocjene o politiĉkim stajalištima ovoga ĉovjeka, prisutne u starijoj

historiografiji. Ova dva rada djelimiĉno su uspjela da prikaţu ulogu i utjecaje na javne, društvene

i kulturne tokove koje je Šerif Arnautović imao u vaţnim procesima za bosanskohercegovaĉke

muslimane krajem XIX i poĉetkom XX stoljeća. Treba istaći da je i drugim Jahićevim radovima

znaĉajna pozornost usmjerena na Arnautovićevo djelovanje. Jedan od radova, koji je svojim

naslovom upućivao na sveobuhvatniji pristup izuĉavanju tematike koju tretiramo, jeste i rad pod

naslovom Husein Ćišić i Šerif Arnautović10

, autora Alena Zeĉevića. MeĊutim, on u svojoj osnovi,

pored uopštenih podataka zastupljenih u historiografiji, fokus stavlja na djelatnost Husage Ćišića,

što je i uţa specijalistiĉka usmjerenost ovog autora.

Osnovni nedostatak historiografije odnosi se na izostanak jedne zasebne studije ĉiji bi

primarni cilj bio kompletna rekonstrukcija ţivota i djelovanja Šerifa Arnautovića. Zbog

usmjerenosti istraţivanja ka uopštenim politiĉkim tematskim cjelinama dosadašnja nauĉna

ostvarenja nisu posvetila dovoljno paţnje ovoj liĉnosti, pa su tako ostala otvorena mnoga pitanja

o njegovom ţivotu. Jedan od većih nedostataka predstavlja nerasvijetljena uloga Arnautovićevog

odnosa prema nacionalnoj identifikaciji i njegovog opredjeljenja; u kontekstu vremena u kojem

se o njemu pisalo i zavisno od vladajućeg sistema; vrlo ĉesto pogrešno navoĊena i tumaĉena, u

potpunosti zanemarujući dublje razmatranje i analizu. Najdalje je u tom pogledu dosegnuo M.

Hadţijahić, koji ga je na osnovu njegovih komentara o posebnosti muslimana, smatrao

„prototipom svjesnog Muslimana koji je ţivio u vremenu u kojem još nisu bili sazreli uslovi za

8 Adnan Jahić, “Usponi i padovi zagonetnog Mostarca – skica za biografiju Šerifa Arnautovića”, u: Arhivska praksa,

18, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2015. 9 Adnan Jahić-Edi Bokun, “Memorandum Šerifa Arnautovića caru Karlu 1917. godine”, u: Prilozi, br. 44, Institut za

istoriju, Sarajevo, 2015. 10

Alen Zeĉević, “Husein Ćišić i Šerif Arnautović”, u: Zbornik radova (Mostar, 16. decembar 2017.) Nauĉni skup

“Husein Ćišić i Ibrahim ef. Fejić – znameniti Mostarci”, Vijeće kongresa bošnjaĉkih intelektualaca Bosne i

Hercegovine. Podruţnica grada Mostara, Sarajevo, 2018.

8

priznavanje etniĉkog subjektiviteta muslimanskog naroda“, kako je to zakljuĉio A. Jahić.

OdreĊeni segmenti njegovog društveno-politiĉkog rada ĉesto su bili predmetom pogrešnih

tumaĉenja i neutemeljenih ocjena u zavisnosti od autora koji je pisao i dnevno-politiĉkih potreba,

kao što je sluĉaj sa Memorandumom iz 1917. godine. Takvi stavovi su zahvaljajući autoritetu

autora koji su ih zastupali bili ustaljeni u nauci. Vaţni nedostaci jesu i nedovoljno razjašnjena

uloga i znaĉaj Šerifa Arnautovića u pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju,

zalaganje za muslimanska pitanja unutar Bosanskog sabora, kao i njegovo aktiviranje u

politiĉkom ţivotu Kraljevine Jugoslavije.

Osnovni cilj ovog istraţivanja predstavlja nauĉna obrada ţivota, te politiĉkog i društvenog

djelovanja Šerifa Arnautovića. Zadatak ovog istraţivanja jeste na osnovu dosadašnje

historiografije, objavljenih izvora, kao i neobjavljene izvorne graĊe ponuditi rekonstrukciju

Arnautovićevog djelovanja uzimajući u obzir kontekst vremena i prostora u kojem je ţivio.

Osobito je paţnja bila posvećena onim segmentima kojih se historiografija samo djelimiĉno

dotakla ili im nije posvećena paţnja uopšte. Neobjavljena arhivska graĊa pruţa mogućnost da se

detaljnije razjasni uloga Šerifa Arnautovića u svim ranije navedenim procesima krajem XIX i

poĉetkom XX stoljeća, a koji su bili od izuzetne vaţnosti za bosanskohercegovaĉke muslimane.

Stoga smo, za potrebe ovoga rada, obavili istraţivanje u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu,

Arhivu Hercegovaĉko-neretvanskog kantona u Mostaru, Historijskom arhivu Sarajevo, Gazi

Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Materijalno-

tehniĉka i vremenska ograniĉenost onemogućila je konsultiranje svih fondova arhivske graĊe,

koja se odnosi na tematiku koju prouĉavamo, a pojedini fondovi su od ranijih istraţivaĉa u

znaĉajnoj mjeri analizirani i predstavljeni kroz njihova historiografska ostvarenja. Izvršili smo i

primarno istraţivanje znaĉajnog broja onovremene štampe, samo se djelomiĉno koristeći ranije

korištenim i spominjanim izvorima. Baziĉna istraţivanja ovakve graĊe omogućila su prikupljanje

vaţnih informacija i podataka.

Metodološki pristup ovome radu ostvaren je upotrebom hronološko-tematske metode, uz

komparativnu analizu korištene izvorne graĊe. Hronološkim slijedom pratila se aktivnost Šerifa

Arnautovića, od poĉetka njegove karijere u mostarskoj Kiraethani pa do obnašanja funkcije

senatora Kraljevine Jugoslavije. U njegovoj djelatnosti prepoznali smo samostalna tematska

podruĉja, koja mogu biti prouĉavana zasebno, ali su u našem pristupu ona sastavni dio jedne

9

uokvirene cjeline. Pri tumaĉenjima odreĊenih segmenata iz Arnautovićeve društveno-politiĉke

djelatnosti izvršili smo na pojedinim mjestima komparaciju izvornog materijala, analizirajući i

ukazujući na sliĉnosti i razlike. Ovakav metodološki aparat uslovio je i strukturu rada, kojeg

saĉinjava sedam poglavlja. Iza njih slijedi zakljuĉak, popis korištenih izvora i literature, te prilozi

radu u formi fotografija i izbora iz bibliografije radova Šerifa Arnautovića. U prvom poglavlju

govori se o Arnautovićevom porijeklu i djelatnosti u mostarskoj Kiraethani. Istaknuta je njegova

uloga u osnaţivanju funkcioniranja ove organizacije. Drugo poglavlje posvećeno je njegovom

opozicionom djelovanju u okvirima borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Opisani

su pokušaji austrougarskih vlasti da sprijeĉe njegove aktivnosti, putem internacije u Rašku Goru i

sudskim procesom iz 1903. godine. Nakon izlaska iz zatvora Arnautović je nastavio svoj rad, pa

smo ukazali na njegov znaĉaj u ponovnom zamahu autonomnog pokreta i njegovom konaĉnom

rješenju. Arnautović je na poziciji vakufsko-mearifskog direktora bio od 1909. do kraja 1919.

godine. O tom periodu djelovanja govori treće poglavlje, u kome je prikazana njegova aktivnost u

Bosanskohercegovaĉkom Saboru i tokom Prvog svjetskog rata. Historiografija je Memorandumu

iz 1917. godine posvetila znatnu paţnju, pa je i u ovome poglavlju to pitanje detaljno analizirano.

Ĉetvrto poglavlje opisuje Arnautovićev rad za vrijeme monarhistiĉke Jugoslavije, za koji je

karakteristiĉan njegov neuspjeh na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine, kao i

povratak na mjesto vakufskog direktora, te aktivnosti u svojstvu senatora kraljevskog Senata.

Peto poglavlje obraĊuje Arnautovićev odnos prema nacionalnom pitanju i njegove stavove o

nacionalnoj identifikaciji bosanskohercegovaĉkih muslimana. Posljednja dva poglavlja govore o

karakteristiĉnim i sastavnim dijelovima Arnautovićevog ţivota, odnosno o njegovoj novinarskoj

djelatnosti i porodiĉnim odnosima.

Na ovome mjestu ukratko ćemo obrazloţiti tri stvari, kojima ţelimo razjasniti odreĊene

segmente našeg pristupa temi i izradi rada. Iako savremena historiografija, u velikoj mjeri,

prilikom tretiranja tema iz austrougarskog perioda koristi termin „Bošnjak“ za opisivanje

bosanskohercegovaĉkih muslimana, mi smo u ovome radu iskljuĉivo koristili oznaku

„musliman“, oslanjajući se na jedinu sigurnu identifikaciju, a to je konfesionalna. Smatramo da je

takva nominacija najrelevantnija, uzimajući u obzir kompleksnost situacije i problematiziranost

nacionalne opredjeljenosti muslimana u austrougarskom i monarhistiĉkom periodu. Protivni smo

ideji po kojoj se današnje stanje stvari preslikava i inkorporira u dogaĊaje, pojave i procese iz

prošlosti. Obzirom da je rad namjenjem struĉnom ĉitateljstvu, upoznatom sa vaţnim historijskim

10

procesima koji se u tekstu navode, usmjerili smo se iskljuĉivo na ulogu Šerifa Arnautovića u

njima, bez detaljnog obrazlaganja uopštenih saznanja. Na kraju, u radu nismo koristili titulaciju iz

naslova „efendija“ pri spominjanju Šerifa Arnautovića, zbog ostvarenog uvida u izvornu graĊu

koja u znaĉajnoj mjeri takoĊer postupa isto, ali i zbog estetike i reduciranja samog teksta.

11

I. Društvena djelatnost u Mostaru do 1900. godine

Porijeklo i poĉetak karijere

Porijeklo i ţivot Šerifa Arnautovića u znatnoj mjeri obavijeni su velom tajne. Nedostatak

izvornih podataka onemogućava da se o najranijem dijelu njegovog ţivota stvori jasna i

zaokruţena slika. Pa ipak, i u takvoj situaciji, poznati su nam neki od osnovnih detalja sa kojima

ćemo zapoĉeti priĉu o ovoj liĉnosti. Prema jednoj biografiji nepoznatog autora Šerif Arnautović

roĊen je u Mostaru 14. septembra 1875. godine.11

U imeniku upisanih uĉenika mostarske Ruţdije

kao godina njegovog roĊenja navedena je 1873.12

Na zakljuĉak kako je drugi podatak pouzdaniji

i taĉniji upućuje nas sluţbeni zapisnik sa suĊenja Arnautoviću pred sudom u Travniku iz 1903.

godine. U njemu je navedeno kako je u tom trenutku osuĊeni imao 29 godina.13

Uzimajući u

obzir da je proces voĊen u martu i aprilu, a da je Arnautović roĊen u septembru, prostom

raĉunicom se da zakljuĉiti kako je godina njegovog roĊenja 1873. Njegov otac, hadţi Mahmut

efendija, preminuo je izgleda dok je Šerif bio još vrlo mlad, obzirom da se prilikom upisa u

ruţdiju kao njegov skrbnik navodi Mustafa efendija Sefić.14

Kako efendija Sefić nije imao

muškog nasljednika, a što se vidi iz ostavinske rasprave nakon njegove smrti gdje se kao jedini

nasljednik pojavljuje njegova kćerka, vjerovatno je to bio dodatni razlog njegove skrbi za

malodobnog Šerifa.15

U Mostaru je Arnautović imao ţive majku i sestru. U pismu, koje je iz

kaznione u Zenici 22. juna 1903. godine uputio u Mostar Mustafi Sefiću, moli svoga prijatelja da

se brine o njegovoj sestri i majci, te da ih utješi u njihovom bolu zbog njegove sudbine.16

Jedina

informacija koja je dostupna o Arnautovićevom ocu jeste njegovo ime Mahmut, kao i podatak da

je bio hadţija.

O porijeklu mostarske porodice Arnautović nemamo pouzdane podatke, pa se odreĊene

informacije o njoj mogu preuzeti iz izjava Arnautovićevih savremenika. Oni su se u svojim

osvrtima na njegovo djelovanje doticali i njegove porodice. U jednom novinskom ĉlanku iz 1917.

godine, za koji se pretpostavlja kako ga je napisao Adem-aga Mešić, politiĉar i Arnautovićev

11

Historijski arhiv Sarajevo (dalje HAS), Sarajevo, Zbirka: Šerif Arnautović (dalje ŠA), Kutija 1, O-ŠA-1. 12

Arhiv Hercegovaĉko-neretvanskog kantona (dalje Arhiv HNK), Mostar, Glavni imenik školske mladeţi 1887-

1924/25 (ruţdija), str. 4. 13

Arhiv HNK, Zbirka: Zbirka o Mostaru i Hercegovini, Registar 2, MiH-30. 14

Arhiv HNK, Glavni imenik školske mladeţi 1887-1924/25 (ruţdija), str. 4. 15

Mustafa efendija Sefić je bio u braku sa Arnautovićevom sestrom, pa mu je ujedno bio i zet. 16

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-2.

12

savremenik, navodi se kako ova porodica ne spada u autohtono bosanskohercegovaĉko

puĉanstvo. Osobito se naglašava kako Arnautović nije ni Srbin ni Hrvat, dakle uopšte nije Slaven,

već je Arnaut, ĉiji otac se doselio iz Arnautluka u Mostar i tu se naselio.17

Ovakvim tumaĉenjima

Arnautovićevi politiĉki protivnici nastojali su da diskredituju njegovo angaţovanje ispred

bosanskohercegovaĉkih muslimana u rješavanju jugoslovenskog pitanja pred kraj Prvog

svjetskog rata. S druge strane, pojedinci i mediji koji su bili na strani Šerifa Arnautovića, te koji

su njegov rad i djelovanje ocjenjivali pozitivno, nastojali su u njegovim zalaganjima za prava

bosanskohercegovaĉkih muslimana predstaviti kontinuitet patriotizma i solidarnosti koju baštini

njegova porodica. Oba ova tumaĉenja odišu pristrasnošću i rezultat su simpatije ili antipatije

prema samoj liĉnosti Šerifa Arnautovića, što se preslikavalo i na njegovu porodicu i porijeklo.

Moţe se zakljuĉiti, kako je Arnautović, bez obzira da li je bio Slaven ili neslavenskog porijekla,

na osnovu podrške koju je uţivao od muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, imao

sasvim legitimno pravo da bude njegov predstavnik i predvodnik u vaţnim historijskim

procesima krajem XIX i poĉetkom XX stoljeća. Zanimljiv podatak o ovoj porodici donosi i Alija

Nametak. On navodi kako je Arnautovićev otac porijeklom iz okoline Bitolja.18

Arnautović je upisao ruţdiju u novembru 1887. godine.19

Nakon završetka srednje škole

zaposlenje je pronašao na mjestu ĉinovnika u mostarskoj gradskoj vladi.20

Šerif je bio ambiciozan

mladić koji je ţelio da brzo napreduje u karijeri, nastojeći da u gradskoj upravi zauzme viši

poloţaj. Zadobivši povjerenje Gradskog vijeća, koje ga je 1897. godine imenovalo na

administrativnu duţnost, Arnautović je pomislio kako se njegov plan poĉeo ostvarivati.21

MeĊutim, austrijski sluţbenici nisu potvrdili njegovo unapreĊenje, obzirom da mu nisu bili

naklonjeni. Vojvodić, regionalni supervizor u Mostaru, pisao je o Arnautoviću kao o ĉovjeku koji

je „arogantan, pokvaren i bez karaktera...“22

Arnautović je u ovome periodu već pripadao grupi

Mostaraca okupljenih oko Mujage Komadine, koji su u svome djelovanju pokazivali naklonost

ka okupacionim vlastima. Iako su Austrijanci podrţavali ovu ekipu, vidimo da je Arnautović

svojim osebujnim karakterom (koji će zadrţati tokom cijelog ţivota) iritirao pojedince iz vlasti,

17

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 458. 18

Alija Nametak, “Marginalije o ţivotu i radu muftije Ali-Fehme-efendije Dţabića”, u: Anali Gazi Husrev-begove

biblioteke u Sarajevu, Knjiga IV, Sarajevo, 1976, str.192. 19

Arhiv HNK, Glavni imenik školske mladeţi 1887-1924/25 (ruţdija), str. 4. 20


Robert J. Donia, Islam pod Dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878.-1914, Naklada ZORO i

Institut za historiju BiH, Zagreb–Sarajevo, 2000, str. 124. 22

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 231.

13

bez obzira na ĉinjenicu da je bio njihov sluţbenik. Potpuno razoĉarenje u austrijski reţim

Arnautović je doţivio u maju 1898. godine, jer ni tada nije došao do višeg poloţaja.23

On je tada

promijenio mišljenje i odnos spram vlasti, što nije odgovaralo Komadininoj frakciji, a u

konaĉnici ni vlastima. Do njegovog otpuštanja iz sluţbe Arnautović je već bio inkorporiran u sve

vaţne aktivnosti meĊu muslimanima Mostara kao jedna od vodećih liĉnosti.

Djelatnost u mostarskoj Kiraethani

Nastojanja za osnivanjem Kiraethane u Mostaru potekla su od Mujage Komadine i Ahmeta

Karabega i naišla na odobravanje okupacionih vlasti. U ovakvom organiziranju mostarskih

muslimana vlast je prepoznavala iskazanu lojalnost ove grupe, za razliku od frakcije muftije

Dţabića, koja je zastupala izrazitu opozicionu djelatnost. Stoga i ne ĉudi što su inicijatori ove

ideje dobili potrebnu dozvolu za njenu realizaciju od zajedniĉkog ministra finansija Benjamina

Kalaja. Osnivaĉkoj skupštini Muhamedanskog ĉitaoniĉkog i dobrotvornog društva (Kiraethane)

prisustvovalo je više od stotinu muslimana, usprkos nastojanjima muftije Dţabića da sprijeĉi

njihovo priklanjanje Komadini. Skupština je odrţana u velikoj sali Kalhane na Velikoj Tepi 25.

januara 1898. godine.24

U pravilniku ovog udruţenja bilo je istaknuto kako ono ima zadatak da

„širi društveni napredak, nauku i izobrazuje ĉlanove, da podiţe materijalno stanje poljodjelaca,

obrtnika i trgovaĉkih poduzeća, da pomaţe siromašne muslimanske familije, da ustroji ĉitaonicu,

da dijeli stipendije i da nema nikakav politiĉki znaĉaj“.25

Za predsjednika društva izabran je

Mujaga Komadina, a za ĉlanove Izvršnog odbora Šerif Arnautović, Ahmet Karabeg, Osman Efica

i Mehmed Spahić. Arnautović je ujedno bio izabran za tajnika društva.26

Ovakav izbor tajnika

nije bio po volji ambicioznom Mehmedu Spahiću, koji je bio pretendirao na tu poziciju, što će

biti razlog za nastanak velikog i dugotrajnog neprijateljstva izmeĊu ove dvojice Mostaraca.

Budući da je Spahić izabran za knjiţnjiĉara društva,27

to je doprinijelo prvom ozbiljnom sukobu

unutar Kiraethane. On je rezultirao davanjem ostavki na izabrane funkcije i napuštanjem

udruţenja od strane Spahića i Efice.

23

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 124. 24

Isto, str. 122. 25

Hivzija Hasandedić, „Muslimanska društva u Mostaru“, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Svezak 11, br.

19-20, Sarajevo, 2001, str. 199-200. 26

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 122-123. 27

Šerif Arnautović, “Priposlano”, u: Bošnjak, god. VIII, br. 14, 7. 4. 1898, str. 3.

14

Povjerenu funkciju tajnika društva Arnautović je obavljao izuzetno aktivno i poţrtvovano.

Istupao je u javnosti putem novinskih ĉlanaka u kojima je iznosio izvještaje o djelovanju

Kiraethane i planovima društva, ali i svoje opservacije vezane uz tadašnje stanje muslimana

Bosne i Hercegovine, a osobito Mostara. U frakcijski podijeljenoj muslimanskoj mostarskoj

zajednici, u kojoj se jedna grupa okupljala oko Komadine i Kiraethane, a druga se vezivala uz

muftiju Dţabića, nastojao je agitovati i privoliti svoje sugraĊane da se uĉlane u Kiraethanu.

Veoma ĉesto Arnautović je boravio u prostorijama Kiraethane, gdje je u društvu viĊenijih

Mostaraca odrţavao vaţne sastanke i vodio diskusije.28

Društvo je, prema Arnautovićevom

pisanju u Bošnjaku, u narodu zaţivjelo izuzetno dobro. Saradnja sa predstavnicima lokalne vlasti

bila je na visokom nivou, što su posvjedoĉile i posjete gradsko-kotarskog predstojnika barona

Klimburga i barona Benka društvenim prostorijama. Arnautović je s ponosom pisao o austrijskoj

podršci i istovremeno oštro kritikovao protivnike Kiraethane, nazivajući iz takozvanim

rodoljubima, „koji se za islamski narod brinu, kao i za lanjski snijeg, a inaĉe se prave ravni kakim

evlijama.“29

Osim okupacionih vlasti podrška i finansijska pomoć ovom dobrotvornom i

ĉitalaĉkom udruţenju bila je iskazana i liĉno od reisu-l-uleme Mehmeda Tevfika Azabagića.

Komadina i Arnautović su mu se javno zahvalili, istaknuvši kako su ganuti njegovim

velikodušnim darom u iznosu od 500 forinti, ali i obećanom daljnjom potporom i zaštitom.30

Pozicija tajnika dodatno je omogućavala Arnautoviću da u javnom prostoru iznosi stavove o

potrebi ujedinjenja bosanskohercegovaĉkim muslimana. Svakako da je u njegovim izjavama, na

lokalnom nivou, Kiraethana imala kapacitet i trebala biti glavni oslonac za izvršenje takvih

potreba: “U društvu ili kiraethani dogje se veoma brzo i skoro nenadano do poznanstva pojedinije

osjeĉaja i ĉuvstava, te tako kroz momentalno vrijeme postigne se sloga, doĉim brez takije

društava smo na sve strane u pojedine tabore raštrkani, jer stariji po sijelima, hodţe i hafizi u

medrese, inteligencija po hotelima i gostijonama, a proletarci po prostituirskim kućama i

lokalima, pa tako nikad dva zajedno.“31

Sloga i jedinstvo, kao i prijekori iseljavanja muslimana iz

Bosne predstavljaju osnovne znaĉajke Arnautovićevog mišljenja u ovome periodu, iskazanog

kroz novinske ĉlanke.

28

Zeĉević, Husein Ćišić i Šerif Arnautović, str. 88-89. 29

Šerif Arnautović, “Naši dopisi”, u: Bošnjak, god. VIII, br. 48, 1. 12. 1898, str. 2. 30

Mujaga Komadina i Šerif Arnautović, “Javna zafala“, u: Bošnjak, god. VIII, br. 15, 14. 4. 1898, str. 3. 31

Šerif Arnautović, “Naši dopisi”, u: Bošnjak, god. VIII, br. 16, 21. 4. 1898, str. 2-3.

15

Od samog osnivanja Kiraethane Šerif Arnautović imao je jednu od vodećih uloga u

njenim aktivnostima. Njegov odnos prema okupacionim vlastima, zbog ranije spomenutog

neimenovanja na viši poloţaj, doveo je do jakog neprijateljstva prema Arnautoviću od strane

pojedinih ĉlanova Kiraethane koji su bili izraziti lojalisti. Otvoreno su mu zamjerali na ugledu i

utjecaju koji je imao meĊu ljudima. Kulminacija ovih neslaganja unutar društva dogodila se na

godišnjoj skupštini odrţanoj 14. januara 1899. godine.32

Arnautović i svi ostali ĉlanovi odbora su

glasanjem izabrani na novi jednogodišnji mandat. Nakon toga uslijedio je oštar verbalni sukob

izmeĊu Arnautovićevih pristaša i frakcije lojalista. Zatraţeno je poništenje Arnautovićevog

izbora zbog toga što je na sjedici Vakufske komisije krajem 1898. godine uvrijedio provladinog

kadiju Abdulaha RiĊanovića, kao i njegovo iskljuĉenje iz Kiraethane. Ovaj zahtjev izazvao je

burne reakcije unutar skupštinske sale uz prijetnje velike većine da će napustiti društvo ukoliko

Arnautović bude udaljen iz istog. Glasanjem je utvrĊeno kako Arnautović uţiva veliku podršku

unutar društva obzirom da je odbijen prijedlog o njegovom iskljuĉenju. On je nakon glasanja

odrţao govor za koji je bio nagraĊen gromoglasnim aplauzom.33

Ova izborna skupština pokazala

je prvenstveno da je Arnautović unutar Kiraethane predstavljao vodeću liĉnost uz Mujagu

Komadinu, ali i da je društvo u cjelini svoju djelatnost i „politiku“ u znaĉajnoj mjeri usmjerilo ka

antivladinom kursu. Okupacione vlasti su toga bile svjesne, pa su pokušajem infiltracije male

provladine grupe unutar društva, koja je i traţila Arnautovićevo iskljuĉenje, nastojali Kiraethani

vratiti prvobitni karakter. MeĊutim, nakon neuspjeha na skupštini, malobrojni ĉlanovi koji su bili

lojalni vladi ubrzo su odstranjeni iz društva. Ovaj zaokret Kiraethane i njeno pribliţavanje

Dţabićevoj grupi dogodili su se u vrijeme kada je sudbina jedne djevojke pokrenula znaĉajne

mase mostarskih, ali i muslimana iz cijele Bosne i Hercegovine, na odvaţnu akciju i borbu za

ostvarenje njihovih prava.

Sluĉaj Fate Omanović

Poĉetkom maja 1899. godine nestala je djevojka Fata Omanović iz Bijelog Polja kod Mostara.

Muslimani su bili uvjereni da se i ovdje, kao i u sluĉajevima koji su se dešavali ranije, radi o

nasilnom odvoĊenju muslimanske djevojke u Dalmaciju od strane lokalnih katolika, gdje je i

prevedena na katoliĉku vjeru. Ovaj incident uznemirio je muslimansku zajednicu u Mostaru koja

se odluĉila na provedbu aktivnosti usmjerenih ka zaštiti njihovih osnovnih ljudskih prava.

32


Isto, str. 129, 232, v. n. br. 61.

16

Zahvaljujući ovakvom razvoju dogaĊaja došlo je zbliţavanja Komadinine i Dţabićeve frakcije,

pri ĉemu su muftija i njegove pristalice postali ĉlanovi Kiraethane. Šerif Arnautović je i u

novonastaloj situaciji zadrţao znaĉajnu ulogu koju je imao i ranije. Na protestnoj skupštini

odrţanoj u prostorijama Kiraethane 6. maja 1899, kojoj je prisustvovalo više od hiljadu ljudi,

izabran je odbor od dvanaest ĉlanova.34

Ovaj Odbor dvanaestorice, koji je trebao preuzeti daljnje

rukovodstvo pokreta hercegovaĉkih muslimana, ĉinili su istaknuti Mostarci muslimani, a jedan

od njih bio je i Šerif Arnautović.35

Odbor je preko nadleţnih vlasti pokrenuo pitanje odbjegle

Fate Omanović i njenog vraćanja roditeljima. Muslimani su ovoj akciji od poĉetka dali legalan

vid.36

Iako su se prvo obratili mostarskom okruţnom naĉelstvu s molbom da se poduzmu

konkretni koraci u vezi sa sluĉajem Fate Omanović, nikakve mjere od strane vlasti nisu bile

poduzete. Ni peticija koju je posebna delegacija mostarskih muslimana predala Zemaljskoj vladi

u Sarajevu nije urodila plodom. Na izraţenu zabrinutost povodom nasilnog pokrštavanja

muslimanskog stanovništva, istaknutu u peticiji, Vlada je odgovorila kako je za takvo stanje

„najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u Bosni i Hercegovini“.37

Pri tome je dakle, na

indirektan naĉin, optuţila muslimane Hercegovine kao najodgovornije za incidente takve vrste.

Iako Šerif Arnautović nije bio dio delegacije koja je spomenutu peticiju uruĉila

Zemaljskoj vladi, on je kao ĉlan Odbora dvanaestorice bio njen inicijator. Austrijske vlasti u

Mostaru strahovale su od mogućeg širenja nezadovoljstva i protesta na muslimane i u drugim

dijelovima Hercegovine. Zbog toga su otpustili nekoliko sluţbenika drţavne sluţbe koji su bili

aktivisti meĊu narodom. Prvi na udaru ovih represivnih mjera našao se Šerif Arnautović. On je

smijenjen s poloţaja u Gradskoj skupštini 17. jula 1899. godine, a poslije je osuĊen na pet dana

zatvora zbog svojih aktivnosti.38

Ovakav oblik kaţnjavanja će u narednom periodu postati ĉest

naĉin obraĉunavanja vlasti sa njim. Smjena i zatvorska kazna nisu pokolebali Arnautovića u

njegovom opredjeljenju za borbu. Odbor dvanaestorice je u oktobru 1899. godine pripremio

34

Ibrahim Kajan, Mujaga Komadina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018, str. 49. 35

Pored Arnautovića, u odbor su ušli i sljedeći Mostarci: Hamza ef. Puzić, hadţi Ahmed ef. Dţabić, Salih ef.

Alajbegović, Hasanbeg Lakišić, hadţi Husaga Kajtaz, Muhamed ef. Ćemalović, Mujaga Komadina, hadţi Ahmed ef.

Karabeg, Hafizaga Draĉe, Muhamedaga Arpadţić i Alaga Pekušić. – Nametak, Marginalije o ţivotu i radu, str. 192.

Na ĉelu odbora nalazio se muftija Dţabić. 36

Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju (dalje UNSA-IZH), Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja u Bosni i

Hercegovini od austrougarske okupacije 1878. godine do 1945. godine, Sarajevo, 1978 (rukopis), str. 745. 37

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 746. 38

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 135; Осман Нури Хаџић, „Борба муслимана за верску и вакуфско-

меарифску аутономију“, u: Босна и Херцеговина под Аустро-Угарском управом, Геца кон А.Д, Београд, 1938,

str. 67.

17

peticiju koja je u sebi sadrţavala prijedlog organizacije vjerske i obrazovne autonomije

muslimana u Hercegovini.39

Ona je bila upućena zajedniĉkom ministru finansija Kalaju i caru

Franji Josipu. MeĊu predstavnicima Odbora koji su uruĉili dokument bio je i Šerif Arnautović.40

Odgovor na peticije došao je tek u februaru 1900. godine. U meĊuvremenu, odrţana je redovna

godišnja skupština Kiraethane poĉetkom januara na kojoj je došlo do konfliktne situacije izmeĊu

predstavnika gradske vlasti i Arnautovića. On je u verbalnom sukobu sa gradskim komesarom

barunom Brodnikom upotrijebio niz uvreda na raĉun istog. Zbog vrijeĊanja vladinog sluţbenika

osuĊen je na zatvorsku kaznu u trajanju od ĉetrnaest dana.41

Odbor dvanaestorice bio je sprijeĉen

od strane regionalnog supervizora Pitnera da sazove sastanak u znak protesta zbog

Arnautovićevog zatvaranja. Obzirom da je pristigli odgovor na peticije bio negativan, te da je

opoziciona djelatnost Kiraethane poĉela predstavljati znaĉajnu opasnost po sistem, austrijske

vlasti iz Beĉa naloţile su da se rad društva zabrani, što je i uĉinjeno 26. februara 1900. godine.42

Ovakav represivni vladin metod usmjeren protiv Kiraethane i Odbora dvanaestorice nije mogao

zaustaviti zapoĉeti pokret mostarskih muslimana. Njegovim povodom bila je „odvedena djevojka

turska po jednom katoliku“43

, kako je to Šerif Arnautović govorio misleći na Fatu Omanović, ali

su njegovi uzroci bili daleko sloţenijih karakteristika. Sluĉaj konverzije Omanovićke treba

sagledati u kontekstu jedne šire pripremane djelatnosti, kojoj je ovaj sluĉaj dobrodošao kao

povod za rješavanje vrlo vaţnog pitanja organizacije islamske zajednice, koje je u sebi

sublimiralo i pitanja vakufa i mearifa.44

Arnautović je upravo kroz djelatnost u Kiraethani i kao

ĉlan Odbora dvanaestorice bio jedan od zaĉetnika i pronositelja ovog pokreta za vjersku i

vakufsko-mearifsku autonomiju.

39

U ovim peticijama upućenim Kalaju i caru kritikuje se tadašnje rukovodstvo islamske zajednice i navodi se

njihova odgovornost za slab islamski odgoj meĊu muslimanima. Time se ujedno kritikovala i okupaciona vlast,

obzirom da je ona uspostavila navedene najviše vjersko-vakufske organe muslimana. Izraţeno je nezadovoljstvo

stanjem u odgojno-obrazovnim institucijama (mektebima i medresama) i stanjem u vakufu. U nacrtu statuta

predloţeno je osnivanje vakufsko-mearifskog sabora u Mostaru. – Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za

vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 57-58. 40

Osim Arnautovića delegaciju su saĉinjavali: Ahmet Dţabić, Hamza Puzić, Husaga Kajtaz i Ahmet Karabeg. –


Isto, str. 143. 42

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str.749; Нури Хаџић, Борба муслимана за верску и

вакуфско-меарифску аутономију, str. 66; Mustafa Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak Bosne

i Hercegovine od 1878. do 1914, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 1997, str. 120; Donia, Islam pod

Dvoglavim orlom, str. 143; Hasandedić, Muslimanska društva u Mostaru, str. 200. 43

Borba muslimana Bosne i Hercegovine za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, sabrao Ferdo Hauptman,

Arhiv Socijalistiĉke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1967, dok. br. 133, 8. 8. 1902-Mostar, str. 327. 44

Nusret Šehić, “Pokret Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u svjetlu pregovora sa zemaljskom

vladom za Bosnu i Hercegovinu 1901. godine”, u: Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, Godina IX/I, Broj 9/1,

Sarajevo, 1973, str. 103.

18

II. Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju

Poĉetne aktivnosti tokom 1900. godine

Organizovani pokret mostarskih muslimana, iniciran pokrštavanjem Fate Omanović, vrlo brzo se

proširio i zahvatio znatne dijelove Bosne i Hercegovine. U tom narastanju i oblikovanju uoĉava

se jasna transformacija samih aktivnosti, koje su od lokalnih akcija mostarskih prvaka sa vjersko-

prosvjetnim predznakom prerasle u široki muslimanski narodni pokret od društveno-politiĉkog

znaĉaja. Šerif Arnautović je u svim ovim kretanjima davao glavni ton pravcima voĊene politike.45

Ugroţenost islamskih interesa, kao glavna parola mostarskih opozicionara, dovela je do podrške

pokretu na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine. Odrţan je niz sastanaka, kojima su

prisustvovali muslimanski predstavnici iz raznih gradova, a koji su se odazvali na pozive muftije

Dţabića i Arnautovića. U aprilu 1900. godine Arnautović je otputovao u Zagreb, ĉime je

kampanja pokreta izašla i van okvira Bosne. Odatle je slao pisma muslimanskim voĊama u nekim

gradovima. Znaĉajan uspjeh je ostvaren u komunikaciji sa muslimanima Bosanskog Novog, ĉiji

predstavnici su se odazvali pozivu i došli u Zagreb, kako bi ih Arnautović bliţe upoznao sa

mostarskim politiĉkim programom.46

Nakon ovog sastanka Arnautović je otputovao u

Budimpeštu, kako bi organizirao i prisustvovao najvećem skupu bosanskih muslimana od

poĉetka pokreta za autonomiju. Na ovoj konferenciji je odluĉeno da se osnuje stalni ured, sa

jednim uposlenim ĉinovnikom, u kojem će se raditi na pripremi peticije koja će se uputiti

vlastima. Obrazovan je odbor zaduţen za realizaciju ovog projekta kojeg su ĉinili predstavnici iz

nekoliko regija, a meĊu njima je, kao predstavnik Hercegovine, bio i Šerif Arnautović.47

Zbog te

svoje uloge morao je više puta putovati u MaĊarsku i znatno vrijeme provoditi u

budimpeštanskom uredu.

Obzirom da je Arnautović u ovim procesima zauzimao jednu od vodećih uloga

okupacione vlasti su nastojale da ga koliko-toliko udalje od centra dešavanja, pokušavajući na taj

naĉin oslabiti funkcioniranje samog pokreta ili makar njegov karakter uĉiniti manje radikalnim

nego li je to, prema njihovom stanovištu, bilo zahvaljujući Arnautovićevom antireţimskom

djelovanju. Veoma znaĉajan dogaĊaj koji je pripremio zajedniĉku akciju muslimana Bosne i

45



Isto, str. 157.

19

Hercegovine u borbi za ostvarenje autonomne uprave u vjerskim i vakufsko-mearifskim

pitanjima predstavljala je sarajevska konferencija muslimanskih prvaka odrţana u septembru

1900. godine.48

Na njoj su ustanovljene osnove novog memoranduma i nacrta statuta koje je

trebalo uputiti zajedniĉkom ministru finansija Kalaju. Vlasti su poduzele konkretne mjere kako bi

onemogućile Šerifu Arnautoviću da prisustvuje ovoj konferenciji. Naime, u vrijeme njenog

odrţavanja vlasti su ga pozvale na obaveznu vojnu vjeţbu i odbile su njegovu molbu da kao

hranilac majke bude osloboĊen vojne obaveze. On je, prema rijeĉima okruţnog predstojnika

Pitnera, bio energiĉno nepredvidivi i ozlojeĊeni agitator, koji je na konferenciji mogao

predstavljati opasnost za politiku okupacionih vlasti. Bio je, već tada, prepoznat kao

najenergiĉniji zagovornik saradnje sa predvodnicima srpske opozicije.49

Iako su, dakle, vlasti

dozvolile odrţavanje ove konferencije i boravak muslimanskih predstavnika u Sarajevu izvjesno

vrijeme, jedino je Šerifu Arnautoviću prisustvo bilo onemogućeno. To jasno ukazuje na dvije

ĉinjenice koje stoje u uskoj vezi. Prva je ta da je njegov stav bio izuzetno antireţimski obojen

obzirom da su vlasti poduzele ovakve mjere zabrane pristupa, sluţeći se ipak legalnim sredstvima

kao što je vojna obaveza. Druga ĉinjenica govori kako su vlasti u Arnautoviću vidjele

predstavnika i predvodnika radikalne frakcije u pokretu, koji je bez obzira na Dţabićevu ulogu

umjerenijeg voĊe, vrlo lahko mogao cjelokupni pokret usmjeriti putem oštrije borbe za

autonomiju. Do toga nije došlo, obzirom da se kao rezultat sarajevske konferencije i rada u

budimpeštanskom uredu pojavio novi memorandum, koji je delegacija na ĉelu sa Dţabićem,

predala Kalaju u Zemaljskoj vladi u Sarajevu 17. decembra 1900. godine. Predstavnici su naišli

na lijep prijem kod zajedniĉkog ministra finansija, koji je predloţio da se pregovori izmeĊu

Zemaljske vlade i rukovodstva pokreta povedu u februaru 1901, nakon što se završi mjesec

Ramazan, na što su ĉlanovi delegacije i pristali.50

Okupacione vlasti nisu bez razloga Arnautovića smatrale izrazitim protivnikom reţima.

Njegova odanost Austrijancima, od momenta kada je onemogućeno njegovo napredovanje u

sluţbi, postepeno je prerasla u otvorenu antireţimsku djelatnost, što je Arnautović mogao

najbolje ispoljiti kroz autonomnu borbu. Koristeći talenat za pisanje u svojim ĉlancima je

napadao vlast izraţavajući svoje nezadovoljstvo okupacionom upravom. Tokom 1900. godine u

48

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 750-751. 49

Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave, str. 62. 50

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 159.

20

znaĉajnoj mjeri je saraĊivao sa novosadskim listom Zastava51

. U ovome periodu Arnautović je

bio autor više protureţimskih tekstova objavljenih u ovim novinama. Tekstove je većinom

potpisivao pseudonimom, ţeleći se na taj naĉin zaštititi. MeĊutim, vlasti su putem svojih

konfidentsko-obavještajnih sluţbi aktivno pratile pristalice pokreta za autonomiju, a osobito

predvodnike kao što je bio Arnautović, stoga im nije bilo teško ustanoviti autorstvo. U sudskom

procesu kojim je Arnautović osuĊen na dvije godine zatvora, o ĉemu ćemo na drugom mjestu

opširnije govoriti, upravo su glavni dokazi optuţbe bili ovi njegovi ĉlanci. U prilozima koje je

tokom 1900. godine napisao za Zastavu on se osvrće na trenutna dešavanja u Bosni i Hercegovini

i dogaĊaje koji su utjecali na odvijanje autonomne borbe. Prvenstveno ukazuje na poteze koje je

povlaĉila okupaciona vlast kako bi umanjila znaĉaj muslimanske deputacije koja se nalazila u

Budimpešti, te na taj naĉin pokušala oslabiti utjecaj pokreta meĊu narodom. U ĉlanku „Гоњења

због депутације“52

Arnautović navodi na koji naĉin su okruţni predstojnik Pitner i kotarski

predstojnik u Mostaru Brodnik pokušavali nametnuti mostarskim uglednicima potpisivanje

dokumenata u kojima se osuĊuje djelovanje deputacije. Ovom predstavkom koja bi bila upućena

vladi oni su trebali izreći „своју најдубљу оданост и покорност, те да су са данашњим

стањем [u vjerskim i vakufsko-mearifskim pitanjima, o.a.] потпуно задовољни.“ Arnautović je

ukazao kako je vlast prijetila pristalicama pokreta, privodila ih i kaţnjavala zatvorskom kaznom,

zbog javnog oĉitovanja podrške deputaciji. Zakljuĉuje kako je vlast nezadovoljna jer je

muslimanski pokret onemogućio njene dugoroĉne planove: „Дакле, крива је депутација, крив

је и сав мусломански народ, јер Питнер и Бродник не могу извршити евентуално свог

обећања, а то је да пошокће и похрвате мухамеданце.“ Ovakve optuţbe na raĉun vlasti

51

Zastava je bila list Srpske narodne radikalne stranke koji je izlazio u periodu 1866-1929. godina. Pokrenuo ga je

dr. Svetozar Miletić u Pešti 1866, da bi već naredne 1867. list nastavio izlaziti u Novom Sadu. Kontinuitet izlaţenja

prekinut je tokom Prvog svjetskog rata, a nastavljen je od januara 1919. godine. Zastava je ostavila vidne tragove u

politiĉkom i kulturnom ţivotu srpskog naroda, ne samo u Vojvodini, već i u susjednim oblastima. Okupacione vlasti

bile su zabranile distribuciju ovih novina na podruĉju Bosne i Hercegovine. – Василије Крестић, Историја српске

штампе у Угарској 1791-1914, Матица српска-Одељење за друштвене науке, Нови Сад, 1980, str. 283;

Милана Бикицки-Ана Кађански, Библиографија новосадске штампе 1824-1918, Библиотека Матице српске,

Нови Сад, 1977, str. 53-56; Милана Бикицки, Прилози за историју српске периодике, Библиотека Матице

српске, Нови Сад, 1993, str. 28. Obzirom na jaku cenzuru u Bosni i Hercegovini i nemogućnost objavljivanja

protureţimskih ĉlanaka, Zastava je predstavljala list u kojem su nezadovoljni pojedinci objavljivali priloge. U njima

su iznosili niz bezakonja i tortura koje je okupaciona uprava provodila nad bosanskohercegovaĉkim muslimanima.

MeĊu saradnicima Zastave posebno se istiĉu Šerif Arnautović i Salih Kazazović, predstavnici pokreta za autonomiju

i Mehmed Spahić, osebujni hodţa iz Hercegovine poznat po vrlo intrigantnim društveno-politiĉkim djelatnostima.

Njihovi radovi predstavljali su inkriminirajući materijal koji je iskorišten u kasnijim sudskim procesima voĊenim na

sudovima u Bosni i Hercegovini. 52

Салих Сабри Х. [Šerif Arnautović], „Гоњења због депутације“, u: Застава, год. XXXV, бр. 114, 23. 5. 1900,

str. 1.

21

Arnautović je iznio i u ĉlanku pod nazivom „Шта бива с мухамеданцима у Сарајеву“53

, u

kojem osim što osuĊuje propagandu katolicizma i hrvatstva, najviše paţnje posvećuje reisu-l-

ulemi Azabagiću. Za razliku od ranijeg pisanja u Bošnjaku, u Zastavi je iskazao vrlo negativan

stav prema reisu, kojeg naziva „наш озлоглашени сарајевски Муфтија“, ciljano ne koristeći

pravi naziv titule ovog vjerskog velikodostojnika. Time je ukazao na njegovu potpunu odanost

Zemaljskoj vladi u Sarajevu i zanemarivanje zahtjeva koji su dolazili od hercegovaĉkih

muslimana. Azabagić je, prema Arnautovićevom pisanju, nasilnim putem pokušavao iznuditi

potpise od vjerskih i drugih vladinih sluţbenika protiv deputacije i hercegovaĉkih zahtjeva,

nastojeći da stanje predstavi izuzetno povoljnim i zadovoljavajućim za bosanskohercegovaĉke

muslimane. U ĉlanku je izraţena i bojazan kako će vlast i dalje nastaviti sa provedbom prisilnog

potpisivanja, kazni zatvora, progonstava i sliĉnih metoda, kao što je to bilo dotada u Hercegovini,

a osobito u kotaru nevesinjskom.54

Tekstom „Мухамедански меморандум“55

Arnautović je

nastojao javnost upoznati sa nepravednim odnosom vlade prema bosanskohercegovaĉkim

muslimanima i favoriziranjem katoliĉkog elementa. On donosi konkretne primjere u kojima

navodi kako je nekompetentna vlast unazadila instituciju vakufa koristeći se neprimjerenim

mjerama. Na taj naĉin došlo je do uzurpacije vakufskog zemljišta i imovine, brojne dţamije i

medrese su porušene ili im je promijenjena namjena, mezarja konfiskovana i pretvorena u

parkove. Osobito se istiĉe razlika u subvencijama koje dobijaju muslimani u odnosu na katolike,

iako su prvi daleko brojniji. Sve je to raĊeno s ciljem da se muslimani osiromaše, da im se uzme

njihova imovina i da se oni takvi osiromašeni lakše prevedu na katoliĉku vjeru. U tome bi

doprinos dale i škole koje su u svojoj osnovi imale izrazit protuislamski karakter. Antihrvatski i

antikatoliĉki stav u znatnoj mjeri karakteriše i ostale Arnautovićeve priloge,56

ali i izrazita

netrpeljivost prema stranim vladinim sluţbenicima koji su u Bosnu i Hercegovinu došli iz drugih

53

Резил-лема [Šerif Arnautović], „Шта бива с мухамеданцима у Сарајеву“, u: Застава, год. XXXV, бр. 118, 27.

5. 1900, str. 1-2. 54

Muslimani Nevesinja nisu sa oduševljenjem pristali uz pokret za autonomiju. Pregovori koji su sa njima vodili

predstavnici Odbora dvanaestorice još sredinom 1899. godine nisu davali znaĉajnijeg rezultata. Potpisnici podrške

pokretu bili su većinom manje vaţne liĉnosti, dok su se vodeći ĉlanovi glavnih nevesinjskih porodica drţali po strani.

Takva situacija se zadrţala dok Šerif Arnautović nije poslan iz Mostara kao izaslanik koji će pokušati svojim

talentom ubjeĊivanja pridobiti Nevesinjane. On je tri dana vodio neprekidne diskusije sa lokalnim muslimanima, što

je rezultiralo potpisivanjem podrške pokretu od strane vodećih porodica. – Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str.

163. Iako muslimani Nevesinja na poĉetku nisu lahko pristali uz pokret njihova lojalnost tokom 1900. je, prema

Arnautovićevom pisanju, bila jaka, ako se uzme u obzir da se provoĊenje nasilnih mjera vlasti veţe za ovaj kotar. 55

Nepotpisano [Šerif Arnautović], „Мухамедански меморандум“, u: Застава, год. XXXV, бр. 137, 21. 6. 1900,

str. 1-2. 56

Ватан-первер (Родољуб) [Šerif Arnautović], „Прогањање мухамеданаца“, u: Застава, год. XXXV, бр. 152,

11. 7. 1900, str. 3.

22

krajeva Monarhije. Potaknut zabranom prisustvovanja sarajevskoj konferenciji Arnautović je

objavio i ĉlanak u kojem je sebe prikazao ţrtvom sistema, koji se posluţio nezakonitim i

neregularnim vojnim pozivom kako bi onemogućio njegovu društvenu angaţiranost.57

Ni ovdje

nije izostala oštra kritika vlasti. Tako Arnautović navodi kako „управа Херцег-Босне служи на

срамоту свјета, на срамоту вијека просвјете и културе, на срамоту човјечанства – па ако

има од мјеродавни фактора човјечански осјећаја, милосрђа према страдалнику – нека нам

помогне – нек помогне овом биједном народу, који под јармом срамног варварског

управљања данас стењући и кукајући вапи за помоћ.“ U drugom ĉlanku kaţe: „Сав систем

ове управе иде затим, да у нама убије осећај индивидуалне слободе; осећај политичке

слободе, а прије свега религиозни осећај, па да нас онда што лакше узмогне Штадлер – уз

асистенцију Косте Хермана – ућерати у ''свеспасавајући тор'' т. ј. православне у ''унију'', а

нас мало пошкропити [posuti svetom vodom tj. pokrstiti, o.a.].“58

Arnautovićeve kritike nisu

bile upućene samo prema vlasti. On je ukazivao i na nefunkcionalnost vakufske uprave, koja je

onemogućavala svaki vjerski i prosvjetni napredak muslimana, sluţeći kao provoditelj sluţbene

politike. Iznio je niz primjera u kojima je bila onemogućena izgradnja dţamija i mekteba, u

kojima je vjerski ţivot u odreĊenim selima i gradovima bio u potpunosti zanemaren i u kojima je

vjerska netrpeljivost prema muslimanima bila naroĉito izraţena.59

Arnautović je smatrao kako ta

netrpeljivost odraţava karakter Kalajevog reţima u potpunosti, koji je opisivao kao radikalni

oblik katoliĉkog prozelitizma. U prilog tome, izmeĊu ostalog, naveo je sluĉaj u kome je vladin

sluţbenik Lekavski u Brĉkom istaknute muslimane uvrijedio kazavši kako je Islam laţna vjera i

da je „светац Мухамед највећи магарац на свијету“.60

U Zastavi je, kao i ranije u Bošnjaku,

Arnautović pozivao muslimane da ne napuštaju Bosnu i Hercegovinu i ne sele se, jer na taj naĉin

ĉine uslugu vlastima, kojima je i onako cilj da muslimanski element odstrane iz zemlje.61

Kroz

ove ĉlanke, ali i kroz aktivnosti u budimpeštanskom uredu, on je tokom cijele 1900. godine vrlo

aktivno radio na širenju ideje autonomnog pokreta.

57

Ферман-Мисман [Šerif Arnautović], „Војничке власти у служби Калајеве управе“, u: Застава, год. XXXV,

бр. 180, 15. 8. 1900, str. 5. 58

Ехли Ислам [Šerif Arnautović], „Прогањање мухамеданаца у Босни и Херцеговини“, u: Застава, год.

XXXV, бр. 200, 10. 9. 1900, str. 2. 59

Ехли-Ислам [Šerif Arnautović], „Шта се ради у Босни“, u: Застава, год. XXXV, бр. 195, 3. 9. 1900, str. 1-2;

Муслим [Šerif Arnautović], „Писмо из Херцег-Босне“, u: Застава, год. XXXV, бр. 235, 24. 10. 1900, str. 2. 60

Ехли-Ислам [Šerif Arnautović] , „Зашто се ми мусломани гомилама исељавамо из Босне и Херцеговине“, u:

Застава, год. XXXV , бр. 244, 4. 11. 1900, str. 1-2. 61

Ехли-Ислам, [Šerif Arnautović] „Зашто се ми мусломани гомилама исељавамо из Босне и Херцеговине? I.“,

u: Застава, год. XXXV, бр. 253, 16. 11. 1900, str. 2.

23

Godina 1901-pregovori, podmićivanja, novi memorandum

Pregovori izmeĊu Zemaljske vlade i predstavnika pokreta za autonomiju poĉeli su kako je i

dogovoreno 2. februara 1901. i trajali su bez prekida do 23. aprila iste godine.62

Prije njihovog

poĉetka u Beĉu se jasno formulisalo mišljenje i stav prema zahtjevima muslimanske opozicije.

Kalaj je Zemaljsku vladu obavijestio da muslimanski nacrt statuta treba ograniĉiti samo na

pitanja koja se odnose na organizaciju vakufske i konfesionalno-školske uprave. Dakle, iz statuta

je trebalo izostaviti sve ono što je oznaĉavalo tendenciju aktiviranja muslimanske opozicije na

obrazovanju nacionalno-politiĉkog jedinstva muslimana, odnosno da se muslimani obrazuju kao

„politiĉki narod“.63

Nakon trideset odrţanih sjednica pregovori su obustavljeni, a dogovor nije

bio postignut.64

Vlada nije popuštala u raspravama o najvaţnijim pitanjima, izmeĊu ostalog o

imenovanju reisu-l-uleme i muftija i ulozi šejh-ul-islama u potvrĊivanju imenovanja vjerskih

dostojanstvenika u Bosni. U meĊuvremenu, nastojala je unijeti razdor u redove muslimanske

opozicije, pokušavajući podmititi odreĊene pojedince. U toj namjeri okupacione vlasti su išle

tako daleko da su za svoju politiku pokušali pridobiti ĉak i dvojicu najistaknutijih voĊa pokreta

Dţabića i Arnautovića. Ministar Kalaj je smatrao da bi bilo vrlo vaţno da se Arnautović privoli

za stanovište vlade.65

Raĉunao je kako muslimanski predstavnici prvenstveno gledaju na svoje

liĉne interese, te je u korespodenciji sa baronom Kuĉerom, koji je vodio pregovore ispred

Zemaljske vlade, isticao kako postoji mogućnost da se u ovim nastojanjima ostvari uspjeh i sa

Arnautovićem.66

MeĊutim, Arnautović je u svojoj „Izjavi“ jasno naglasio kako voĊama pokreta

za autonomiju nikada nije bilo do liĉne koristi, pa tako ni njemu samom.67

Pretenciozno je naveo

62

Detaljno o ovim pregovorima pogledati u: Šehić, Pokret Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u

svjetlu pregovora sa zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu 1901. godine, str. 97-161. 63


Šerif Arnautović je još i prije poĉetka pregovora iskazao svoju sumnju u mogućnost dogovora za okupacionim

vlastima opet navodeći oštre protukatoliĉke stavove. Posebno je bio razoĉaran time što je Vlada predloţeni

memorandum proslijedila Islamskoj zajednici na razmatranje, naglašavajući kako su predstavnici pokreta u ovom

dokumentu jasno naznaĉili da „Улема меџлис са Реис-ул-улемом и вакуфска управа, како су данас

организована, не могу бити и нису исламске вјерске корпорације, него су само чиновнички органи иновјерне

владе.“ – Фермани-Мисмани [Šerif Arnautović], „Преговори мусломана с Калајем“, u: Застава, год. XXXVI ,

бр. 7, 10. 1. 1901, str. 5. 65

Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 104; Isti, Pokret

Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, str. 126; Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 179. 66

„Bei Arnautović scheinen allerdings Rücksichten pekuniärer Natur ausschlaggebend zu sein, welche vielleicht mit

Erfolg benützt werden könnten, wie Sie es übrigens selbst schon in Aussicht genommen haben.“ – Hauptmann,

Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 28, 13. 2. 1901-Beĉ, str. 125. 67

Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje GHB), Sarajevo, Zbirka rasutih dokumenata i arhivalija na bosanskom

jeziku (dalje ZRDA), A 441-B.

24

kako mu je na raspolaganju bila karijera finansijski znaĉajnija nego muftijska ili naĉelniĉka, ali je

on ţrtvovao svoj osobni uspjeh i napredak zarad višeg cilja, odnosno borbe za prava muslimana.

Kako su pregovori sa Zemaljskom vladom završili bez uspjeha dio vodstva muslimanske

opozicije poĉeo se intenzivnije zalagati za saradnju sa vodstvom srpskog pokreta za crkveno-

školsku autonomiju. MeĊu njima posebno su se isticali Šerif Arnautović i Dervišbeg Miralem.

Muslimani su oko ovog pitanja bili izuzetno podijeljeni. Tome je doprinijela i dosta jaka

propaganda voĊena od strane muslimana protivnika autonomne borbe, a potpomognuta od

okupacionih vlasti, koja je pokretu pridavala velikosrpski karakter i isticala kako on djeluje

prema instrukcijama iz Beograda.68

Arnautović je ovakve izjave odbacivao smatrajući ih zlim

podvalama, ukazujući kako je pokret rezultat aktivnosti iskljuĉivo ugroţenih muslimana.69

Pa

ipak, odluĉno je istupao u prilog savezništva Srba i muslimana na putu ostvarenja njihovih

vjersko-prosvjetnih i društveno politiĉkih ciljeva. Izraţavao je razumijevanje za drţavotvorne i

politiĉke ideje Srba, istiĉući kako je sasvim prirodno to što su se oni borili za osloboĊenje od

Osmanlija. U prilog tome govorio je kako su se i muslimani pod vodstvom Husein-kapetana

Gradašĉevića borili protiv Osmanlija, iako su bili braća po vjeri, a sve sa ciljem da oni sami

gospodare Bosnom. Ovakvi stavovi su bili zbunjujući za muslimane lojalne okupacionom reţimu.

Arnautović je bio ustrajan u stajalištu da se muslimani i Srbi, udarajući temelje svojoj vjerskoj i

materijalnoj egzistenciji, trebaju zajedniĉkim snagama boriti za opstanak na rodnoj grudi.70

Okupacione vlasti su već ranije smatrale Arnautovića najjaĉim propagatorom saradnje Srba i

muslimana. Svoje stavove djelimiĉno su zasnivali i na svjedoĉenjima pojedinih ĉlanova

muslimanskog pokreta, koji su govorili o vezi Arnautovića sa rukovodstvom srpskog pokreta.71

68

Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 116. 69

„И ово је најподлија денунцијација, јер Срби православни не само да неизмајсторисаше овај наш покрет,

него шта више, о њему неимадоше ни појма, ни онда – кад се он у почетку у најучећем јеку налазио – него га

покренусмо ми, мусломани на жалост, тек онда, кад нам касно паде на ум да погледамо себе и око себе и кад

очигледно видјесмо да се безувјетно у сваком погледу налазимо на рубу пропасти.“-GHB, ZRDA, A 441-B. 70

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 459-460. U nepotpisanoj biografiji Šerifa Arnautovića,

pohranjenoj u Historijskom arhivu u Sarajevu, zapisano je, izmeĊu ostalog, i sljedeće: „Као велики и одушевљени

приврженик заједничке сарадње Срба Муслиманске и православне браће заложио се сав да се оба покрета

стопе у један и да заједнички и јединствено иступају у свим акцијама против окупаторских власти за народно

ослобођење...“- HAS, ŠA, kutija 1, O-ŠA-1. 71

„Bemerkenswert ist auch, dass Bakirbeg [Tuzlić, o.a.] ebenso wie Bahtiarević den Dervišbeg Miralem, den

Ahmetbeg Hafizadić und Šerif Arnautović als die extremsten Opponenten bezeichen, welche ganz gewiss in

Verbindung mit den serbischen Führern und auch mit gewissen Kreisen in Konstantinopel stehen und auf das

Zerschlagen der Verhandlungen hinarbeiten.“-Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 27, 8. 2.

1901-Sarajevo, str. 123-124.

25

Nakon neuspješnih pregovora sa Zemaljskom vladom muslimanski predstavnici su poĉeli

sa pripremanjem novog dokumenta u kome bi iznijeli svoje nezadovoljstvo postojećim stanjem u

Bosni i Hercegovini. Aktivnost u budimpeštanskom uredu je nastavljena, pa je u ljeto 1901.

godine odrţan još jedan skup.72

Nakon što je sastavljen novi memorandum zatraţena je careva

intervencija. Jedna muslimanska deputacija primljena je 10. juna 1901. u audijenciju u beĉkom

dvoru i tom prilikom je Franji Josipu uruĉila novi memorandum i nacrt statuta.73

Kao ĉlan ove

delegacije u Beĉu je boravio i Šerif Arnautović.74

Ova posjeta iskorištena je i za meĊusobne

susrete predvodnika srpske i muslimanske opozicije, obzirom da su nekoliko dana ranije i Srbi

predali svoj memorandum caru. Kalaj je obavijestio Kuĉeru o sastanku koji su imali Arnautović i

Šola, inaĉe prijatelji, kao i o navodnom sporazumu Srba i muslimana.75

Iako je Dţabić mogućoj

saradnji sa Srbima prilazio dosta paţljivo i s rezervom, raĉunajući da bi takva aktivnost mogla

naići na loš odjek meĊu muslimanima u zemlji, ovi razgovori u Beĉu pokazali su da je djelovanje

pojedinaca orijentiranih ka zajedniĉkoj akciji bilo sve jaĉe. Obzirom da je u ovo vrijeme glavnu

ulogu zagovornika ideje o saradnji muslimana i Srba igrao Arnautović moţe se u tom kontekstu i

posmatrati njegov utjecaj na samog Dţabića. Ademaga Mešić je smatrao da je „Šerif najglavniji

stup cijele stvari [pokreta za autonomiju, o.a], jer da on ima najviše upliva na Dţabića i on je

izmeĊu svih najenergiĉniji... Svi bi sustali da nije njega.“76

Svojom ambicijom i upornošću on je

bez sumnje ostvario, uz Dţabića, vodeću ulogu unutar pokreta. Muslimanski predstavnici su

memorandumom caru nastojali izazvati pozornost opozicionih stranaka u Monarhiji, što nije bilo

po volji okupacionim vlastima. One su se trudile pokret zadrţati na lokalnoj razini i što je

moguće više onemogućiti njegov napredak, a tome su doprinosili i odreĊeni sadrţaji u novinama.

VoĊe pokreta, meĊu njima i Arnautović, reagovali su 15. jula 1901. godine javnim saopštenjem i

72


Тодор Крушевац, Сарајево под аустро-угарском управом, Издање Музеја града Сарајева, Сарајево, 1960,

str. 316-317. U ovome dokumentu se govori dosta detaljno o razlozima zašto nisu uspjeli pregovori u proljeće 1901.

godine. Krivica za neuspjeh je pripisana Zemaljskoj vladi. Ona je, kako to navode autori, ignorirala zahtjev

muslimana za uspostavljanjem vjerske i vakufsko-mearifske samouprave pripadnicima islamske zajednice u Bosni i

Hercegovini. – UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 790-791. Memorandum je objavljen u: Spisi

islamskog naroda Bosne i Hercegovine, štamparija Dr. Svetozara Miletića, Novi Sad, 1903, str. 43-86. 74

Pored Arnautovića delegaciju su saĉinjavali: Dţabić, Hamdi-beg Hasanpašić, hadţi Osman ef. Prcić, hadţi

Sulejman-beg Cerić i hadţi Salih-aga Biĉakĉić. – Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 123. 75

„Šola von Seite der Serben und Arnautović von Seite der Mohammedaner, die – wie es scheint – auch persönlich

durch Freundschaft verbunden sind, sahen sich täglich und hielten oft längere Besprechungen ab Endlich und zwar in

allerjüngster Zeit besuchte Šola den Dţabić und es ward ein Projekt über eine förmlische politische Allianz zwischen

Serben und Mohammedanern diskutiert. – Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 39, 7. 6.

1901-Beĉ, str. 150. 76

Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 122.

26

dopisom uredništvu Berliner Tagblata, u kojem su opovrgli iznesene izjave u ĉlanku od 1. juna

1901. godine, navodeći kako su one neistinite i netaĉne, te usmjerene protiv pokreta.77

Još

jednom su istakli koji su njihovi zahtjevi za ĉije uvaţavanje austrijske vlasti nisu imale sluha.

Iako su se tokom 1901. godine odigrali vaţni dogaĊaji u razvoju autonomnog pokreta;

pregovori sa Zemaljskom vladom, novi sastanak u Budimpešti i audijencija kod cara u Beĉu;

Šerif Arnautović je i dalje aktivno saraĊivao sa novosadskom Zastavom i povremeno izvještavao

o trenutnim dešavanjima. Tako je izmeĊu ostalog pisao o neuspjesima pregovora78

, okrivljujući

Zemaljsku vladu za neprihvatljive ponude rješenja problema; o nasilnim postupanjima prema

muslimanima i Srbima,79

te iskazivao otvoreno protivljenje aneksiji i pozivao na saradnju sa

srpskim pokretom.80

Njegovi stavovi izraţeni su i u brošuri „Bezakonja okupacione uprave u

Bosni i Hercegovini“81

objavljenoj u Novom Sadu. Ova knjiţica predstavlja skup tekstova koji su

usmjereni protiv okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini. U njoj su objavljena i ĉetiri ĉlanka koje

je Arnautović ranije, tokom 1900. godine, objavio u Zastavi i o ĉijem karakteru je već bilo rijeĉi.

Veći dio ostatka brošure napisao je Salih Kazazović.82

Ovo ponovno objavljivanje

protureţimskih tekstova uveliko je doprinijelo akcijama koje su u narednom periodu vlasti

poduzimale protiv Arnautovića. Uvidjevši kako muslimanski pokret dobija na snazi i postepeno

nadilazi sve prepreke koje su spreĉavale njegovu saradnju sa srpskim, one su se odluĉile na

konkretnije poteze kojima su sankcionisale najvaţnije muslimanske voĊe.

Internacija u Rašku Goru

Okupaciona uprava nastojala je nakon neuspjelih pregovora sa muslimanskim predstavnicima

eliminisati najvaţnije voĊe pokreta. Vrlo znaĉajnija mjera koja je poduzeta u ovome pravcu bila

je usmjerena protiv Dţabića. On je sa svojim bliţim saradnicima krajem januara otputovao u

Istanbul kako bi kod Porte dobio podršku za stavove vodstva muslimanske opozicije. Vlada je 5.

77

Arhiv HNK, Zbirka o Mostaru i Hercegovini, Registar 2, MiH-36. 78

Nepotpisano [Šerif Arnautović], “Због чега су прекинути преговори?“, u: Застава, год. XXXVI , бр. 137, 17.

6. 1901, str. 1-2. 79

“Фермани Мисмани“ [Šerif Arnautović], „Мало светлости на најновије догађаје у Босни“, u: Застава, год.

XXXVI , бр. 221, 3. 10. 1901, str. 1-2. 80

Фермани Мисмани [Šerif Arnautović], „После прекинутих преговора с муслиманима“, u: Застава, год.

XXXVI, бр. 139, 20. 6. 1901, str. 1. 81

Ехли Ислам, Безакоња окупационе управе у Босни и Херцеговини, Српска штампарија дра. Св. Милетића,

Нови Сад, 1901. Reprint ovog izdanja na stogodišnjicu izlaţenja objavljen je u Beogradu: Ehli-Islam, Bezakonja

okupacione uprave u Bosni i Hercegovini, Ĉigoja štampa, Beograd, 2001. 82

Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje ABiH), Vrhovni sud-Kriviĉno odjeljenje (dalje VS), Kutija 27, br. 1902/24.

27

marta 1902. proglasila Dţabića i Salih-agu Biĉakĉića, koji je bio dio delegacije u Istanbulu,

ilegalnim iseljenicima, ĉime im je povratak u Bosnu bio zabranjen, a u sluĉaju da to uĉine bili bi

uhapšeni i zatvoreni.83

Represivne mjere bile su sprovoĊene i na ostalim muslimanskim

aktivistima. Vlada je preduzela i mjere politiĉke internacije. Okupacionim vlastima u Bosni i

Hercegovini iz Beĉa je sugerisano kako se ove aktivnosti trebaju poduzeti protiv Šerifa

Arnautovića, tj. treba ga privremeno internirati, a kasnije, uz odgovarajuće dokaze, i policijski

goniti.84

Razlog za internaciju pronaĊen je u Arnautovićevom ĉlanku objavljenom u Zastavi

poĉetkom januara 1902. godine.85

U njemu je iznio stanovište kako muslimani Bosnu i

Hercegovinu ne smatraju sastavnim dijelom Monarhije, jer je za njih „овоземство турска

царевина, а иноземство аустро-угарска монархија“. U tekstu je govorio i o pitanju aneksije:

„Ја сам дакле досљедан, што сам онда био [u vrijeme dok je bio tajnik Kiraethane, о.а.], то

сам и данас и то најзаклетији противник анексије и борићу се проти њој свим законитим

средствима на свјету, јер кад се са нама сада у привременом стању овако маћински поступа

– како би тек у дефинитивном државно-правом положају. Ово је моје непоколебиво начело

и засигурно могу тврдити да ово начело гаји не само 580.000 мусломанских становника

него и сав српско-православни елеменат, а то ⅘ свеукупног становништва.“ Ovi iskazi bili

su dovoljno kompromitirajući pa je Arnautović bio interniran u selo Raška Gora kod Mostara, a

internacija je trebala trajati od januara do maja 1902. godine.86

Policija je prilikom hapšenja

izvršila pretres njegove kuće i sav pronaĊeni pisani materijal oduzela. Nakon toga je pješke

odveden na njegovo imanje u Raškoj Gori, tri sata udaljeno od Mostara, gdje mu je izreĉena

zabrana napuštanja posjeda tokom naredna ĉetiri mjeseca.87

Dţabićevo „progonstvo“ i

Arnautovićeva internacija izazvali su uzrujanost meĊu muslimanima. Vlasti su uspjele, za kratko

vrijeme, dvojicu najvaţnijih ljudi muslimanskog pokreta sankcionisati, što je dovelo do velike

zabrinutosti.

83


Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 143-144; Cijelu

Kalajevu preporuku upućenu Kuĉeri v. u: Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 88, 30. 1.

1902-Beĉ, str. 242. 85

Шериф М. Арнаутовић, „Изјава“, u: Застава, год. XXXVII, бр. 5, 6. 1. 1902, str. 4-7. Ovo je jedini ĉlanak u

Zastavi koji je Šerif Arnautović potpisao svojim imenom, a ne pseudonimom. Ista izjava je štampana u posebnom

otisku. Pogledati: GHB, ZRDA, A 441-B. 86

Tomislav Kraljaĉić, Kalajev reţim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, str. 422;

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 123-124; Šehić, Autonomni pokret Muslimana za

vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 144. Kuĉerin izvještaj Kalaju o Arnautovićevoj internaciji

v. u: Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 91, 3. 2. 1902-Sarajevo, str. 250-251. 87

„Најновија варварства у Босни и Херцеговини“, u: Застава, год. XXXVII, бр. 25, 2. 2. 1902, str. 2.

28

Kada se vijest o Arnautovićevoj internaciji proširila zemljom došlo je do negodovanja

zbog ove vladine odluke. Kako je okupaciona uprava imala vrlo organizovanu i aktivnu špijunsku

sluţbu upravo iz tih izvještaja moţe se sagledati na koji naĉin su ove represije prema Arnautoviću

bile doţivljavane unutar muslimanskog, ali i srpskog naroda.88

Zavladalo je ĉuĊenje i

nezadovoljstvo zbog preduzetih mjera, kojima je „vlada Šerifa iz njegova rodnog mjesta Mostara

proĉerala na selo“.89

OdreĊene aktivnosti uzrokovane ovim dešavanjima poduzete su i van

bosanskohercegovaĉkih granica. Naime, akademiĉari iz Beĉa su demonstrirali pred kućom

ministra Kalaja protiv naredbe Zemaljske vlade, kojom je Dţabiću i Biĉakĉiću zabranjen ulazak u

Bosnu i Hercegovinu, a Šerif Arnautović interniran.90

Arnautovićeve pristalice u Sarajevu

nastojale su organizovati grupnu posjetu svome predvodniku. U jednom izvještaju iz druge

polovine marta navodi se kako „Salić kanderisava mnoge, osobito izmedju omladine, da sada

poslie bajrama idu u Rašku goru Arnautoviću u pohode, jer da i mnogi srbi obilaze Arnautovića,

te ga tamo, kao i priedjel oko njega slikaju, (fotografiraju) te će po svoj prilici kako se govori dati

Razglednicu (Ansichtsk.) praviti, da uzmogne i šira publika kao i stranjski sviet viditi stradanja

Arnautovića. Do sada su Saliću obećali, jedno osmerica omladine, da će šnjim ići.“91

Isti

prijedlozi izneseni su i na jednom teferiĉu krajem aprila. Zakljuĉeno je da, ukoliko su nemoćni

osloboditi Arnautovića „zatoĉenja“, onda mogu organizovati posjetu, kako bi se vidjelo da ostaju

solidarni s njim.92

I mostarski ĉlanovi autonomnog pokreta posjetili su Arnautovića. Konfident je

u svom izvještaju ukazao kako su malobrojni oni koji su u ovome uĉestvovali zbog samog

Arnautovića. Zakljuĉio je da „što se tiĉe Šerifova „hodoĉašća“, da ova ĉetverica [Alajbegović,

Lakišić, Kurt i Behlilović, o.a] preko svojih agenta ne agitiraju, ne bi ni deseti dio bio ljudi, koji

biše iz simpatije prama Šerifu išli na Rašku Goru. Ta sam Hasan-beg Lakišić i Alajbegović, koji

u duši mrze Šerifa i ne mogu ga nigdje ĉuti, morali su se prigeti i otići Šerifu u pohode, a po svoj

88

O konfidentskim izvještajima više v. u: Hana Younis, „BOSNA 'ZEMLJA ŠPIJUNSTVA I VEĈITE SUMNJE'.

Crtice iz konfidenstskih izvještaja iz 1902. godine“, u: Glasnik arhivâ i Arhivistiĉkog udruţenja Bosne i

Hercegovine, Arhivistiĉko udruţenje Bosne i Hercegovine, God. XLVIII/2018, Sarajevo, 2018, str. 149-166. O

Šerifu Arnautoviću na str. 160. Kako su špijuni većinom bili inkorporirani u sami muslimanski pokret, to su njihovi

izvještaji znaĉajniji, obzirom da donose informacije sa odrţavanih sastanaka i sijela, na kojima se govorilo o

trenutnim problemima. U sluĉaju Šerifa Arnautovića oni pruţaju podatke na osnovu kojih se moţe formirati slika o

situaciji nastaloj nakon internacije u Rašku Goru u januaru 1902. godine. Naţalost, izvještaji konfidenata koji su nam

dostupni potjeĉu iskljuĉivo iz 1902, obzirom da je ostatak ovog fonda izgorio 2014. godine, kada je tokom

demonstracija zapaljen depo Arhiva Bosne i Hercegovine. Moţemo samo pretpostaviti koliko bismo znaĉajnih

informacija o Šerifu Arnautoviću saznali da su saĉuvani izvještaji prije i nakon 1902. godine. 89

ABiH, Fond: Zemaljska vlada (dalje ZV), I. B. kutija 41, izvještaj br. 479. 90

ABiH, ZV, I.B. kutija 41, izvještaj br. 1208. 91


ABiH, ZV, I.B. kutija 41, izvještaj br. 1452.

29

prilici došla je i na Kurta reda, pa će i on morati na Rašku Goru i to sve radi naroda, da uzdrţe

bolje, da ne bi poĉeo popuštati. Kad je onomadne Šerifova kuća na Raškoj Gori izgorila, oni su

odmah megju svijet izbacili, kako je to vlada uĉinila, samo da mu prije ulomi vratom.“93

Ovakvo

izvješće ima uporišta, obzirom da je pokret od samog poĉetka nosio karakteristiku meĊusobnog

neslaganja odreĊenih predvodnika, no te razlike u mišljenjima i stavovima su se obiĉno

prevazilazile zarad višeg cilja. Svojim djelovanjem i osebujnim karakterom Arnautović je

ostavljao specifiĉan trag, koji mu je osim simpatizera osiguravao i znatan broj kritiĉara i

oponenata. Tokom internacije njegova saradnja sa Srbima došla je do punog izraţaja. Svjedoĉio

je kako je u Raškoj Gori imao jela i pića u izobilju, a sve zahvaljujući Srbima. Kada mu je

izgorjela kuća u kojoj je boravio, oni su mu sagradili novu.94

Bez sumnje srpski pokret je u

ovome periodu u Arnautoviću vidio muslimanskog voĊu najodanijeg ideji zajedniĉke akcije

usmjerene protiv okupacionih vlasti.

Za vrijeme Arnautovićevog boravka u Raškoj Gori, krajem aprila, pred sudom u Travniku

voĊen je sudski proces protiv Saliha Kazazovića.95

On je bio pripadnik autonomnog pokreta koji

je zbog svog protureţimskog djelovanja uhapšen i osuĊen. Tokom suĊenja pristao je na saradnju

sa vladom i prokazao druge pristalice i voĊe pokreta.96

Ovakav razvoj dogaĊaja imao je znaĉajnu

ulogu u daljem odnosu vlasti prema Arnautoviću. Pred sami kraj internacije on je pozvan u

Travnik na saslušanje. Putujući iz Hercegovine dva dana je proveo u Sarajevu. Tu se sastao sa

pristalicama pokreta. Zahvalio se sarajevskoj omladini koja ga nije zaboravila dok je bio

interniran, te im je poruĉio kako se svi moraju nositi poput njega ukoliko ih sudbina dovede u

sliĉnu situaciju. I ovom prilikom pohvalio je Srbe, navodeći kako su ga više posjećivali i

dopisivali se s njim od muslimana, te mu donosili razna jela, duhan i novac.97

Nakon saslušanja u

Travniku Arnautović se uputio ka Raškoj Gori, što znaĉi da se internacija i dalje nastavila, iako je

isteklo prvobitno odreĊeno vrijeme. Nezadovoljna odnosom vlasti prema ĉlanovima

muslimanskog pokreta, prvenstveno Dţabiću i Arnautoviću, jedna muslimanska deputacija

93



Optuţnicu i presudu vidjeti u: ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24. 96

Kazazović se pravdao kako nije prokazao bivše drugove, već da je vlada pokrenula sudske procese protiv njih bez

ikakvog njegovog „pomaganja“, ukljuĉujući i proces protiv Šerifa Arnautovića. To je tvrdio uz konstataciju kako je

npr. proces protiv Dervišbega Miralema poĉeo i bio završen prije nego je njegovo suĊenje i poĉelo. Ove izjave

usmjerene protiv njega Kazazović je okarakterisao kao potvore i javne klevete. Cijelu „Izjavu“ Saliha Kazazovića v.

u: Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 123, 20. 6. 1902-Travnik, str. 309-315. 97


30

boravila je krajem maja 1902. godine u Budimpešti i tom prilikom je Delegacijama predala

protest u vidu memoranduma naslovljenog „Gospodi ĉlanovima Delegacije austrisko-ugarskog

parlamenta“.98

U njemu je iskazano ţaljenje i nezadovoljstvo zbog novih nasilja bosanske vlade,

a bilo je govora i o sluĉaju Šerifa Arnautovića. U narednom periodu uslijedilo je više saslušanja i

privremenih zatvaranja Arnautovića. Bilo je sasvim jasno da se vlast nije zadovoljila internacijom

već da aktivno radi na prikupljanju materijala kako bi protiv njega bio pokrenut sudski proces,

kojim bi ga, osim potpunog lišavanja slobode, isto tako onemogućila u bilo kakvim daljim

akcijama autonomnog pokreta. Pa ipak, pojedine pristalice pokreta nisu bili obeshrabreni

ovakvim dešavanjima. Hamdibeg Idrizbegović bio je mišljenja kako „Šerifu ne moţe ništa

naškoditi sud ni vlada i veli[o] baš je to ĉudo da ga toliko vremena drţaše na njegovoj kuli i

najposlije ga i zapališe te su zar mislili da će i on iz gorjeti u toj kuli.“99

Arnautović je saslušan

ponovo poĉetkom avgusta. Ovom prilikom on je iznio kratak historijat pokreta za autonomiju

istiĉući da je bio od prvog dana u njemu. Naveo je naĉin rada u budimpeštanskom uredu koji je,

po njemu, bio usmjeren iskljuĉivo na pisanju memoranduma i statuta koji su se predlagali

vlastima, a nikako na pisanju protureţimskih novinskih ĉlanaka i distribuciji istih. Naglasio je

kako je bio dopisnikom nekoliko novina, te da odgovara samo za ono što je potpisano njegovim

imenom. Istakao je da bosanskohercegovaĉki muslimani nisu protiv Austro-Ugarske monarhije,

već da ukazuju i upozoravaju organe vlasti na nepravde koje ĉine pojedini ĉinovnici.100

Njegovo

zatvaranje izazvalo je reakciju opozicionara. Na sastanku u Kiseljaku raspravljali su kako i na

koji naĉin da se zauzmu za Arnautovića. Zakljuĉili su da je najbolje oformiti jedan veći odbor,

koji će napisati molbu i odnijeti je caru u Beĉ, a zatim i nekim delegatima u Budimpeštu. U njoj

bi traţili da se Arnautović oslobodi, pošto je prema njihovom mišljenju on nevino progonjen i

zatvoren, a sve na osnovu laţi koje je izrekao Kazazović.101

O odnosu pristalica muslimanskog

pokreta prema njegovoj situaciji zanimljive podatke donosi i izvještaj jednog od konfidenata. U

njemu se govori kako su muslimani spremni sakupiti novac i poloţiti ga kao kauciju za

Arnautovića, ukoliko na to pristane vlada. TakoĊer, navodi se i sljedeće: „Ako nebude kakove

pomoći da ne samo zatvor vrijedi za Šerifa Arnautovića nego da će ih još biti najmanje pedeset

98

Хаџић, Борба муслимана за верску и вакуфско-меарифску аутономију, str. 78; Imamović, Pravni poloţaj i

unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 124. Delegaciju su saĉinjavali: Salih ef. Alajbegović, Ali-beg Firdus, Ahmetaga

Henda, Osman ef. Karahasanović, Derviš-beg Bišĉević i Rifat-beg Sulejmanpašić. – Крушевац, Сарајево под

аустро-угарском управом, str. 318. 99


Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 133, 8. 8. 1902-Mostar, str. 327-329. 101

ABiH, ZV, I.B. kutija 41, izvještaji br. 3112. i br. 4606.

31

zatvorenih i ondar nebi nikako vrijedilo ĉuo sam od Salih aga Makejića da imade jedno pismo

koje je pisao ekselenc Kućara i spremio Šerifu Arnautoviću u kom je rekao ekselec Kućara Šerifu

neka pristupi vladi da će mu dati novaca koliko hoće i vrlo povoljnu ĉinovniĉku sluţbu i vele da

su je već dali u javnosti iznijeti koliko sam mogao vigjeti sve je tuţno i ţalosno za Šerifa

Arnautovića što su ga izgubili.“102

Djeluje sasvim moguće da je vlada pokušavala pridobiti

Arnautovića na svoju stranu, osobito ako se uzme u obzir da je takve poteze poduzimala i ranije.

Da je, kojim sluĉajem, u tome naumu uspjela pokret bi bio „obezglavljen“, zainteresiranost i

ushićenje borbom meĊu pristalicama bi opala, a to je upravo ono što su okupacione vlasti i htjele.

U vrijeme kada je sva paţnja bila usmjerena na ova dešavanja, vlada je mogla putem svojih

agitatora širiti dezinformacije meĊu narodom, te na taj naĉin izazvati strah i zabrinutost. Pa ipak,

bilo je i onih koji su ĉvrsto vjerovali u nepokolebljivost Arnautovićevog karaktera i odanost

pokretu. Tako je Hadţi Muhamed Sahaĉić bio mišljenja da vlasti ĉine nepravdu što ga toliko

dugo drţe pod istragom. Smatrao je da to vlada ĉini „nebili Šerifu dodijalo pa da rekne pustite me

a ja ću biti s vladinu stranu ali to Šerif nikad uĉiniti neće pa makar ga i glave stalo nek nemisli

vlada daće ga ikad predobiti.“103

Da je Šerif Arnautović predstavljao vodeću liĉnost pokreta za

autonomiju, osobito nakon odlaska deputacije na ĉelu sa Dţabićem u Istanbul, zakljuĉuje se na

osnovu podataka koji ukazuju kako je njegova sudbina bila glavna tema većine razgovora meĊu

simpatizerima pokreta. O njegovim saslušanjima i privoĊenjima, koja su u tom momentu

oznaĉavala vaţan oblik borbe okupacionih vlasti na konaĉnom gušenju pokreta, u svakodnevnoj

komunikaciji uveliko se govorilo. Šerifovi prijatelji i pristalice nadali su se da će iz ove borbe

izaći kao pobjednik. Ĉak šta više, u njegovoj pobjedi gledali su i pobjedu pokreta i nastavak

borbe, a u njegovom eventualnom porazu uviĊali su mogućnost ogromnih reprekusija i posljedica

po cjelokupno muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine. „Ako Šerifa sud dade zatvoriti“,

govorio je Zildţo Mehaga, jedan od pristaša pokreta, „nejma od nas ništa more nas Švabo pobiti

poklati i šta hoće od nas raditi.“104

Nadajući se da će procesi protiv njega prestati Arnautović je

planirao da, nakon što ga vlasti puste iz pritvora, otputuje u Beograd i tu nastavi svoju djelatnost,

tako što bi osnovao jedan islamski politiĉki list i na taj naĉin vodio autonomnu borbu.105

MeĊutim, potezi koje je vlada poduzimala nisu mu omogućili takve aktivnosti. Izvještaji o

102





32

njegovim saslušanjima redovno su slani ministru Kalaju.106

U meĊuvremenu, u Istanbulu je došlo

do raskola unutar muslimanske deputacije. Dţabić je bio protivnik saradnje sa vlastima i srpskom

opozicijom i nije ţelio rukovodstvo pokreta prepustiti nikome u domovini, dok su drugi ĉlanovi

zahtjevali da se poduzmu neki konkretniji potezi.107

Okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini

nastojale su preko Ahmetage Hende ponovo zapoĉeti pregovore oko rješavanja pitanja

autonomije. Kada su pojedini muslimani, osobito omladina, ĉuli za mogućnost novih pregovora

bez dopuštenja voĊa iz Istanbula, prosvjedovali su kod Hende. Zaprijetili su da neće dati podršku

ovim akcijama ukoliko se ne dozvoli da njima prisustvuje i Šerif Arnautović, istiĉući kako u

ekipu okupljenu oko Hende nemaju povjerenja.108

Ĉinjenica je kako je u ovome periodu znaĉajan

dio Arnautovićevih pristalica ĉinila prosrpski orijentisana muslimanska omladina. Njihovi

postupci odraţavaju percepciju Arnautovića kao istaknutog borca protiv vlasti i stradalnika, koji

nije pokleknuo pred konstantnim napadima i terorom. Veliko razoĉarenje meĊu njima javilo se u

decembru 1902. godine kada je Arnautović zatvoren zbog pokretanja sudskog postupka pred

Okruţnim sudom u Travniku.109

Ovim ĉinom vlast je pokušala staviti taĉku na jednogodišnju

borbu koju je vodila protiv njega, nastojeći ga eliminisati iz vodstva pokreta. Izricanjem presude,

koje je uslijedilo na proljeće 1903, muslimanski pokret za autonomiju bio je, u znaĉajnoj mjeri,

onesposobljen za dalji vid bilo kakve aktivnije i znaĉajnije borbe.

Sudski proces 1903. godine

Okupacione vlasti su, uz instrukcije upućene iz Beĉa, nepunu godinu dana Šerifa Arnautovića

pokušavale eliminisati iz autonomnog pokreta, prvenstveno internacijom a zatim i zatvaranjem i

višestrukim saslušanjima. Uvidjevši kako je tokom internacije i u periodima izmeĊu saslušanja

Arnautović znaĉajan dio vremena provodio sa simpatizerima muslimanskog i srpskog pokreta, te

na taj naĉin i dalje bio aktivno ukljuĉen u dešavanja, vlasti su odluĉile protiv njega pokrenuti

sudski proces, ĉiji cilj je bio odvojiti ga u potpunosti od njegovih saradnika. Inkriminirajući

dokazni materijal prikupljan je tokom cijele godine, a vlada je osigurala i svjedoke koji su

106

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 151, 18. 9. 1902-Travnik, str. 362-364. 107

Isto, dok. br. 157, 7. 11. 1902-Carigrad, str. 375-376. 108


ABiH, ZV, I.B. kutija 41, izvještaj br. 4638. Arnautović je svojim prijateljima javio kako će biti pušten iz zatvora

od 15. do 20. oktobra, na što su oni reagovali sa veseljem, pripremajući mu doĉek. Da li je ova vijest znaĉila kako će

on samo u tome period biti privremeno pušten, ili je spomenuti raspon dana vrijeme u kojem je on napustio zatvor,

nije nam poznato. TakoĊer, nejasno je da li je Arnautović uopšte bio slobodan prije zatvaranja u decembru, ili je

sudski proces samo nastavljen nakon niza saslušavanja tokom godine. Pogledati izvještaj br. 3817.

33

svjedoĉili protiv Arnautovića. Proces je voĊen pred Okruţnim sudom u Travniku. Optuţnica je

podignuta 14. februara, a glavna rasprava trajala je u periodu 17-22. marta 1903. godine.110

Branitelji Šerifa Arnautovića bili su dr. Dominik Mazzi i dr. Jozo Sunarić. Optuţenom se na teret

stavljao zloĉin smetanja javnog mira, jer je „nastojao razdraţivati na preziranje i mrţnju proti[v]

u Bosni i Hercegovini postojećeg naĉina vladanja, protiv odnošaja ovih zemalja prema austro-

ugarskoj monarhiji i protiv drţavne uprave ovih zemalja.“111

On je ovo djelo poĉinio putem

štampanih iskaza i to kroz 12 ĉlanaka objavljenih u Zastavi, od kojih je dio odštampan i u brošuri

Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini; kroz brošuru Stradanja muhamedanska u

Hercegovini i Bosni; kroz brošuru Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni.112

Time je,

kako se navodi u presudi, „Šerif Arnautović poĉinio zloĉin smetanja javnoga mira oznaĉen u §

142 st. a). kz, te se toga radi osudjuje po § 142 kz. na kaznu teške tamnice u trajanju od dvije (2)

godine dana, u koju mu se kaznu uraĉunava obzirom na § 95 kz. ĉetiri mjeseca istraţnog zatvora,

tako da još imade pretrpiti kaznu od 20 mjeseci.“113

Optuţnica protiv Arnautovića znaĉajno je

bila zasnovana na svjedoĉenju Saliha Kazazovića, osobito po pitanju saradnje muslimana i Srba.

U njoj je navedeno kako je Arnautović odrţavao tijesne veze sa Srbima, taĉnije sa Jašom

Tomićem i dr. ĐurĊevićem, uz ĉiju pomoć je sastavio Nacrt statuta koji je nastao po ugledu na

Statut karlovaĉke srpsko-pravoslavne mitropolije. Arnautović je tokom suĊenja odluĉno pobijao

navode optuţnice, priznavajući odgovornost samo za ono što je objavljeno pod njegovim liĉnim

imenom.114

Nakon izricanja presude Kalaj je, istog dana, dobio obavještenje iz Travnika o

njenom sadrţaju.115

Arnautovićevi pokušaji ţalbe preko njegovih odvjetnika na ovakvu odluku

ostali su bez uspjeha. Okruţni sud u Travniku je odbio njegovu ţalbu 9. aprila 1903, a isto je

uĉinio i Vrhovni sud za Bosnu i Hercegovinu krajem ovog mjeseca, potvrĊujući raniju osudu.116

Kako se ništa više nije moglo uĉiniti po tom pitanju Arnautović je morao odsluţiti kaznu. Bio je

upućen u zeniĉki zatvor, gdje se zadrţao do poĉetka 1905. godine, kada je pušten na slobodu.

110

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24. Presuda protiv Šerifa Arnautovića zapisana je na ukupno 64 stranice. Dio istog

dokumenta pohranjen je i u Arhivu Hercegovaĉko-neretvanskog kantona. Pogledati: Arhiv HNK, Zbirka o Mostaru i

Hercegovini, Registar 2, MiH-30. 111

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24. 112

U jednoj nepotpisanoj biografiji pogrešno se navodi kako je Arnautović bio osuĊen na tri godine teške tamnice

zbog 16 ĉlanaka objavljenih u Zastavi i zbog brošure Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini. Inaĉe,

cijeli dokument karakteriše izuzetno izraţena simpatija i pristrasnost autora prema Arnautoviću. Pogledati: HAS, ŠA,

Kutija 1, O-ŠA-1. 113

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24; Kraljaĉić, Kalajev reţim u Bosni i Hercegovini, str. 422. 114


Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 168, 22. 3. 1903-Travnik, str. 394-395. 116

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24.

34

Interesantne podatke o vremenu koje je proveo zatvoren u Zenici nalazimo u pismu koje

je uputio svome prijatelju i zetu Mustafi Sefiću u Mostar. U njemu izraţava kako mirno i

spokojno podnosi udarce koje mu je zadala sudbina nadajući se da će se ĉlanovi njegove porodice

i prijatelji dostojanstveno i mirno nositi sa ovakvom situacijom. Zamolio je da mu niko od bliskih

osoba ne dolazi u posjetu, jer bi mu takvi susreti donijeli nelagodu i povećali ogorĉenje, koje je

ipak osjećao zbog izreĉene kazne. Govoreći o aktivnostima tokom zatvorskih dana, naveo je: „Ja

provodim vrieme tako da za vrieme radniĉki sati pišem, a za vrieme odmora pomalo ĉitam i

u[tom] doĊe vakat spavanju.“ Arnautović je u pismu istakao kako je „fala dragom Bogu u

zdravlju sasvim dobro – budi uvjeren zdraviji nego dok bijah na slobodi – a nadam se u

svevišnjeg Allaha da ću s vašom hair dovom biti još bolji.“117

U njegovom pisanju prepoznaje se

religiozna nota koju odraţava stav o sudbinski predodreĊenoj situaciji u kojoj se našao, kao i

nada da će boţijim odreĊenjem doći i bolji dani. Okupacione vlasti su Arnautovićevim

hapšenjem doprinijele velikoj stagnaciji u razvoju muslimanske opozicione djelatnosti tokom

1903. i 1904. godine. OdreĊene aktivnosti koje su provoĊene bez istinskih rukovodioca i

pronosioca autonomne ideje nisu mogle dati znaĉajnije rezultate. Ako se uzme u obzir da je

Dţabić već dugo vremena bio izvan zemlje, bez mogućnosti i dozvole da se vrati u nju, onda se

hapšenje Šerifa Arnautovića, najradikalnijeg elementa u oĉima vlasti, moţe smatrati potpunim

obezglavljenjem muslimanskog pokreta u znaĉajnom periodu.

Oţivljavanje aktivnosti 1905. godine

Izlazak na slobodu Šerifa Arnautovića krajem januara 1905. godine pozitivno je utjecao na

nastavak znaĉajnijih aktivnosti muslimanskog pokreta. Odmah po napuštanju zatvora on je

nastavio aktivan rad, koji je bio karakteristika njegove djelatnosti i prije odsluţenja kazne. U

prvoj polovini godine došlo je do konsolidacije u redovima muslimanske opozicije, a najviše

zasluga za takav razvoj situacije pripada Arnautoviću.118

U ovome periodu on je odrţao niz

sastanaka sa predstavnicima muslimana, ali i sa istaknutim liĉnostima iz redova Srba.

Okupacione vlasti su putem svojih konfidenata bile izvještavane o ovim razgovorima. Arnautović

je obilazio Bosnu i u konsultacijama sa lokalnim voĊama nastojao ih podstaknuti i pridobiti za

svoje stanovište, kako je potrebno inicirati nove pregovore sa vladom.119

MeĊutim, znaĉajan broj

117

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-2. 118


Hauptmann,Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 185, 22. 2. 1905-Sarajevo, str. 417.

35

njih nije bio za pokretanje bilo kakvih aktivnosti koje ne bi dobile podršku od deputacije iz

Istanbula.120

Shodno tome, bilo je potrebno prvenstveno stupiti u komunikaciju sa Dţabićem. U

pismu koje je on uputio Arnautoviću iz Istanbula navodi se kako je spreman doći u zemlju i

podrţati inicijativu za ponovnim uspostavljanjem pregovora sa vladom, ali pod uslovom da vlast

obeća ukidanje izvanrednih policijskih mjera.121

Arnautović je ovo vrijeme koristio kako bi

ojaĉao svoj poloţaj meĊu muslimanima. Koristeći se dareţljivošću nastojao je u pojedinim

mjestima steći dodatne pristalice pokreta. Njegova dobrotvornost bila je usmjerena ka

kiraethanama, kao npr. onoj u Prijedoru gdje je za njene potrebe priloţio deset kruna.122

Konsolidacija snaga pri obnovljenim aktivnostima demonstrirana je na skupu muslimanskih

prvaka u Slavonskom Brodu odrţanom sredinom aprila 1905. godine. Arnautović je u pismu

upućenom dr. Emilu Gavrili, srpskom aktivisti u Ugarskoj, saopštio kako je na ovom sastanku

raspravljano o borbi za ukidanje policijskog sistema uprave, ali i o pokretanju muslimanskog

lista. Izloţio je i moguće poteškoće u provedbi ovoga nauma, prvenstveno što se tiĉe cenzure

štampe.123

Ovi problemi su se mogli riješiti na lahak naĉin i to objavljivanjem ĉlanaka, koje bi

vlast prepoznala kao sporne, u listovima izvan Bosne i Hercegovine, kao što je to bio sluĉaj i

ranije.

Krajem 1905. godine Arnautović je boravio u Novom Sadu i Beogradu. Prema

konfidentskim izvještajima sastao se sa predstavnicima srpske vlade od kojih je traţio novĉana

sredstva potrebna za izgradnju kuće u Mostaru. Vlada nije mogla da mu udovolji u onoj mjeri

koliko je oĉekivao, ali je uz redovnu mjeseĉnu platu koju je primao od nje, dobio dodatnih 200

forinti.124

Ovi podaci, ukoliko je njihova taĉnost u potpunosti vjerodostojna, jasno potvrĊuju ono

što su Arnautoviću protivnici zamjerali i posebno isticali, nastojeći ga diskreditovati. Njegova

privrţenost saradnji sa Srbima u Bosni i Hercegovini dovela je do reakcija koje su u sebi

120

Takav sluĉaj bio je i sa prvacima iz Donje Tuzle. – Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br.

186, 21. 3. 1905-Sarajevo, str. 417-418. 121

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 819. Pod ovim mjerama podrazumijeva se mogućnost

hapšenja Dţabića prilikom povratka u Bosnu i Hercegovinu, ali i odnos prema drugim ĉlanovima muslimanskog

pokreta koje je vlast na neki naĉin sankcionisala. Obzirom da je Šerif Arnautović krajem januara 1905. godine pušten

iz zatvora, ovi zahtjevi bili su primarno usmjereni na ukidanje internacije Derviš-begu Miralemu, jednom od

istaknutih ĉlanova muslimanske opozicije, koji je preko dvije godine bio interniran u rodnom selu. 122

„Iskaz“, u: Bošnjak, god XV, br. 12, 23. 3. 1905, str. 5-6. 123

Tomislav Kraljaĉić, „Prilog prouĉavanju veza dr. Emila Gavrile sa politiĉkim pokretima u Bosni i Hercegovini“,

u: Godišnjak Društva istoriĉara Bosne i Hercegovine, Godina XXVIII-XXX, 1977-1979, Društvo istoriĉara Bosne i

Hercegovine, Sarajevo, 1979, str. 185-186. 124

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 191, 2. 1. 1906-Sarajevo, str. 422-423 i dok. br.

192, 4. 1. 1906-Sarajevo, str. 423-424.

36

sadrţavale optuţbe kako je srpski agitator koji radi po instrukcijama iz Beograda. Nema sumnje

da su pokreti Srba i muslimana privukli paţnju srpske vlade, koja je u takvim prilikama nastojala

ostvariti svoje interese, osobito ako se posmatra širi kontekst odnosa Austro-Ugarske monarhije i

Kraljevine Srbije. U tim okolnostima izgleda vrlo vjerovatno da su istaknuti zagovornici saradnje

sa Srbima, kao što je bio Arnautović, imali i odreĊenu finansijsku korist u takvim poslovima. Da

bi se nastavile aktivnosti muslimanskog pokreta bilo je potrebno dobiti odobrenje od Dţabića ili

isposlovati predaju ovlasti rukovoĊenjem sa njega na ĉlanove u domovini. Zbog toga je

delegacija, na ĉelu sa Šerifom Arnautovićem, otputovala u Istanbul u februaru 1906. godine.

Nakon dugih pregovora uspjeli su u svome naumu, te su od Dţabića dobili dokumenta i punomoć

za nastavak autonomne borbe.125

Prvi se, poĉetkom aprila, u domovinu vratio Arnautović, kako bi

saopštio odliĉne novosti. Informatori su zabiljeţeli njegovo zadovoljstvo i sreću uspješno

preuzetim ovlastima. U razgovoru sa svojim saradnicima kazao je kako je njegova ţelja

ostvarenje potpune sloge sa Srbima, za što su postojali i dobri izgledi, obzirom da se Dţabić kao

izuzetni protivnik ove saradnje povukao iz vodstva pokreta.126

U narednom periodu on je postao

glavna tema velikog broja novinskih ĉlanaka, prvenstveno objavljenih u Bošnjaku, u kojima se

oštrim tonom nastupalo protiv njegove liĉnosti. Tako je Arnautoviću zamjerana prosrpska

orijentacija, uz opaske da je „srpsko dete“ i „zalutala ovca“. Spoĉitavane su mu i neetiĉne radnje

prilikom sakupljanja potpisa podrške njemu kao predvodniku muslimana u prethodnom periodu.

Isticalo se kako se takva osoba ni u kojem sluĉaju ne moţe predstavljati islamskim patriotom i

narodnim voĊom.127

Jednostavno reĉeno, ĉlanci su izraţavali stavove onih koji su bili protivnici

Šerifa Arnautovića i njegovog rada. To ne treba da ĉudi, obzirom da je cijeli muslimanski pokret

i dalje imao jake oponente u vidu znaĉajnog dijela vlastima lojalne uleme i inteligencije. Osobito

se u ovome periodu isticala grupa oko sarajevskog gradonaĉelnika Esada Kulovića.

U pravcu rješavanja autonomnog pitanja muslimana djelovalo je, po prvi put, i Zemaljsko

vakufsko povjerenstvo, koje je izrazilo ţelju za skorim iznalaţenjem rješenja ovog problema.

125

U delegaciji su osim Arnautovića bili još i Derviš-beg Miralem, Šemsi-beg Zaimović i Mahmut-beg Dţinić. –

Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str.187; Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 134-135.

Zanimljivo je da je odlazak ove deputacije pozdravljen od strane Bošnjaka, provladinog lista, koji je uz odreĊene

zamjerke, istaknuo potrebu konaĉnog rješenja muslimanskog pitanja. Najveća zamjerka upućena je na sastav

deputiraca predstavljajući ih samoprozvanim, a ne realnim, narodnim voĊama. U narednom periodu napadi, osobito

na Arnautovića, bili su nastavljeni kroz ĉlanke ovoga lista. Pogledati: Bošnjak, god. XVI, br. 8, 22. 2. 1906, str. 1. 126

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 195, 4. 4. 1906-Sarajevo, str. 425-426. 127

Pogledati: Bošnjak, god. XVI, br. 29, 19. 7. 1906, str. 2; br. 31, 2. 8. 1906, str. 2-3; br. 32, 9. 8. 1906, str. 1; br. 35,

30. 8. 1906, str. 3; br. 37, 13. 9. 1906, str. 2-3.

37

Ovakvi stavovi provladinih sluţbenika ohrabrili su muslimanski pokret na poĉetak znaĉajnijih

aktivnosti. U skladu s tim, moţe se posmatrati sastanak muslimanskih prvaka iz cijele Bosne i

Hercegovine u Slavonskom Brodu odrţan poĉetkom decembra 1906. godine, na kome je

osnovana Muslimanska narodna organizacija.128

Izabrano je i rukovodstvo stranke, Egzekutivni

odbor, ĉiji je ĉlan postao i Šerif Arnautović, dok je za predsjednika postavljen posjednik iz Livna

Ali-beg Firdus.129

Nastankom MNO i ovakvim izborom njenog rukovodstva došlo je do pobjede

onih snaga unutar pokreta koje su predstavljale i izraţavale najpotpunije interese muslimanskih

zemljišnih posjednika. U novonastaloj situaciji Arnautović je zadrţao svoj poloţaj unutar vodeće

strukture pokreta i novonastale stranke. Bio je potpisnikom poziva upućenog sa sastanka u

Slavonskom Brodu svim muslimanima istomišljenicima na novi sastanak u Budimpeštu.

TakoĊer, nakon odrţanog skupa u Budimpešti i predaje novog memoranduma drţavnim

odborima ugarskog i austrijskog sabora, Arnautović je potpisnik proglasa kojim se javnost u

domovini upoznaje sa poduzetim mjerama.130

Po povratku u Mostar njega su na ţeljezniĉkoj

stanici doĉekali brojni sugraĊani i pristalice pa se iz tog doĉeka razvio i svojevrsni narodni bunt i

demonstracije. Uz brojne parole i povike „ţivio narodni prvak Šerif“ Arnautović je odrţao govor

u kome je naglasio kako će on i njegovi drugovi „prije ţrtvovati svoju glavu, nego li napustiti

zapoĉetu akciju.“131

Krajem januara 1907. godine odrţana je skupština muslimana grada Mostara,

na kojoj je bilo izabrano predsjedništvo mostarskog ogranka MNO. U njemu je kao ĉlan

participirao i Šerif Arnautović.132

Provedene aktivnosti i formiranje MNO meĊu narodom su u

znaĉajnoj mjeri naišli na odobrenje i predstavljali su pravi simbol ponovnog buĊenja usnule

autonomne ideje. U narednom periodu Arnautović je aktivno radio na pridobijanju muslimanskih

masa za pokret, što je okupaciona vlast prepoznala i nastojala takve aktivnosti osujetiti.

128

Više o Muslimanskoj narodnoj organizaciji vidi u poglavlju knjige M. Imamovića: Pravni poloţaj i unutrašnjo-

politiĉki razvitak, str. 134-149. i radu Adib Đozić, “Bosanskohercegovaĉki suverenitet u politiĉkoj djelatnosti MNO

(Muslimanske narodne organizacije)”, u: Znakovi vremena, Vol. 10, br. 35/36, Ibn Sina, Sarajevo, 2007, str. 226-

240. 129

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 136; Крушевац, Сарајево под аустро-угарском

управом, str. 320. Osim Arnautovića Egzekutivni odbor ĉinili su: Mahmut-beg Fadilpašić, Ahmed-aga Henda,

Abdulah ef. Prešljo, Mahmut-beg Dţinić, Husein-beg Cerić, Bakir-beg Tuzlić, Ali-beg Hadţisalihović, Šemsi-beg

Zaimović, Osman-beg Pašić, Ali-beg Firdus, Rifat-beg Sulejmanpašić, Derviš-beg Miralem, Bakir-beg Kapetanović,

Mehmed ef. Milavić, Vasif-beg Bišĉević, Zaim-beg Filipović, Muharem-aga Pašalić. – Šaćir Filandra, Bošnjaĉka

politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 25; Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme

austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 194. 130

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 198, 4. 12. 1906-Slav. Brod, str. 430. i dok. br. 202,

28. 12. 1906-Budimpešta, str. 433. 131

„Doĉek Šerif eff Arnautovića“, u: Musavat, god. II, br. 2, 11. 1. 1907, str. 5. 132

Jasmin Branković, Mostar 1833-1918. Upravni i politiĉki poloţaj grada, UNIVERSITY PRESS-Magistrat,


38

Pokretanju novih pregovora izmeĊu Zemaljske vlade i muslimanskih predstavnika

prethodio je odlazak jedne delegacije sastavljene od dijela ĉlanova Egzegutivnog odbora u Beĉ

kako bi se sastala sa zajedniĉkim ministrom finansija Burianom. Ova grupa, u kojoj se nalazio i

Šerif Arnautović, otputovala je prvo u Budimpeštu,133

a zatim je u Beĉu ministru predala jednu

predstavku u kojoj su govorili i o prekinutim pregovorima iz 1901. godine. Na ovome sastanku

Arnautović je izjavio kako u novim pregovorima trebaju uĉestvovati samo predstavnici koje je

narod izabrao i ĉlanovi Vlade, a da uĉešće ĉlanova vakufske komisije treba izostati.134

Kao i

prethodni i ovi pregovori, voĊeni u periodu od 27. juna do 15. jula 1907. godine, završili su

bezuspješno.135

Arnautović je bio jedan od zastupnika MNO koji je bio dijelom pregovaraĉke

grupe. Zastupao je mišljenje kako prema odredbama šerijata sultan, kao vrhovni poglavar

muslimana, ima iskljuĉivo pravo postavljanja reis-ul-uleme.136

Okupacione vlasti nisu se mogle

suglasiti sa stavovima muslimanskih predstavnika, tako da su rasprave i ovoga puta završile bez

dogovora.

Novinski napadi na Šerifa Arnautovića u ovome periodu bili su intenzivirani. Bošnjak je

vrlo ĉesto donosio tekstove protiv njega, u kojima je optuţivan da je srbofil kojem uopšte nisu

bitni muslimanski interesi. Napadi su bili usmjereni i na Musavat137

kojem je Bošnjak spoĉitavao

aktivnu Arnautovićevu promociju. Tako se u jednom tekstu navodi da ovaj „beogradsko-

muslimanski“ list nastoji da „Šerifa uveliĉa makar i laţima.“138

Kulminaciju ovih dešavanja

predstavlja afera Alipašin most, koju je Mehmed Spahić obznanio i potencirao. Ovaj najveći

Arnautovićev protivnik, sa kojim je sukob zapoĉeo još poĉetkom djelovanja mostarske 133

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 231, 15. 5. 1907-Sarajevo, str. 462. 134

“Auf die Antwort Seiner Excellenz replizierte Šerif ef. Arnautović etwa wie folgt: Sie betrachtet die Worte seiner

Excellenz als ausreichende Garantie, doch mit Rücksicht darauf, dass an den Verhandlungen im Jahre 1901 die

Mitglieder der Vakuf-Kommission nicht teilgenommen haben, sondern zur Erteilung von Auskünften stets nur in

Vakuf-Angelegenheiten versierte Regierungsorgane herangezogen wurden, ferner mit Rücksicht darauf, dass die

jetzigen Mitglieder der Vakuf-Komission bei der Bevölkerung im schlechten Rufe stehen, dass zwischen ihnen und

den Mitgliedern der Vakuf-Komission ein Gegensatz bestehe, müssen sie, wie schon Alibeg Firdus angedeutet, aus

prinzipiellen Gründen darum bitten, dass an den Verhandlungen nur die vom Volke bestimmten Personen und

Regierungsfunktionäre teilnehmen.” – Isto, dok. br. 235, 7. 6. 1907-Beĉ, str. 477. 135

Isto, dok. br. 255, 17. 7. 1907-Sarajevo, str. 500-502. O ovim pregovorima detaljnije v. u: Muslimanske

konferencije 1907. godine. Stenografski zapisnik odrţanih sjednica. Prijepis. Sveuĉilišna biblioteka u Zagrebu.

Rukopisna zbirka. 136


Musavat je predstavljao organ, tj. glasilo, Muslimanske narodne organizacije. Izlazio je u Mostaru od 1906. do

1909. i u Sarajevu od 1909. do 1911. godine. – ĐorĊe Pejanović, Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 1850-

1941, Veselin Masleša, Sarajevo, 1961, str. 51. Musavat je veoma ĉesto stajao u Arnautovićevu odbranu osuĊujući

pisanja protiv njega u Bošnjaku, Osvitu i drugim listovima. Obzirom da je Arnautović bio ĉlan Egzekutivnog odbora

MNO ovakav stav uredništva bio je sasvim oĉekivan. Do ovog zakljuĉka došli smo analizom više brojeva Musavata. 138

“Neka se vidi”, u: Bošnjak, god. XVII, br. 4, 24. 1. 1907, str. 3.

39

Kiraethane, optuţivao ga je u svojim ĉlancima za nemoralne radnje koje su se prema njegovim

iskazima dešavale na Alipašinom mostu. Naime, Spahić je optuţio Arnautovića da je u jednoj

srpskoj gostionici obešĉastio nevinu muslimansku djevojku i takvu je ostavio samu, nakon ĉega

su i Srbi iz tog objekta poĉinili isti vid nasilja.139

Smatrajući da je ugled i ĉast islama narušena, te

da je Egzekutivni odbor direktni krivac za ove nemoralne postupke, Spahić je uputio pismo Ali-

begu Firdusu. U njemu je iznio niz sliĉnih optuţbi na raĉun drugih ĉlanova Odbora, pa ĉak i

samog Firdusa, i zahtjevao da se Arnautović iskljuĉi iz ĉlanstva, nazivajući ga „niski karakter i

islamski ubojica“. Naveo je da, ukoliko se protiv Arnautovića ne poduzmu ove mjere,

Egzegutivni odbor u cjelosti smatra „sukrivcima onog sramnog djela“, zatim „ubojicama

islamskog rza i namusa“, te „moralnim propalicama“.140

Na ove prozivke i optuţbe reagovao je

Egzegutivni odbor u svome saopštenju koje je štampano kao prilog Musavatu. U njemu se

izmeĊu ostalog navodi da „koga goć zlotvori, notorno poznati špijuni, hizmećari i plaćenici à la

pekmez ef. [Mehmed Spahić, o.a.] najviše napadaju, taj baš zasluţuje svako povjerenje naroda. I

zbilja, koliko goć ta rulja grdi i napada Šerifa, Šerif je sve više i više omiljen kod naroda i uţiva

sve više narodnog povjerenaja [povjerenja, o.a].“ U tekstu se navodi i sljedeće: „Znamo da je

pekmez-efendija propalica i vjerska i svjetska; znamo da je on ĉinio ono, što nije nikakav ni ćafir,

a kamoli nazovi muslim ĉinio; znamo, da je poznat po cijelom svijetu kao stvor bez poštenja, bez

karaktera, bez rza i namuza; znamo da je notorni laţac i klevetnik – pa opet se ĉudimo, kako je

taku i toliku laţ mogao izvaliti.“141

Reakcija Egzekutivnog odbora bila je oĉekivana. Spahić je

bio osoba sa vrlo promiskuitetnom karijerom, tako da njegov ugled u društvu i nije bio toliko

znaĉajan. Bošnjak je, gotovo uvijek, u napomeni naglašavao kako su stavovi izreĉeni u ĉlanku

iskljuĉivo mišljenje Spahića, a ne i uredništva. Pa ipak, dajući mu medijski prostor, list je

omogućavao napade i teške optuţbe na raĉun muslimanskih predvodnika, a osobito Šerifa

Arnautovića. Ova afera nije izazvala, osim interesovanja meĊu narodom, naroĉite probleme ili

promjene u Arnautovićevom djelovanju. On je nastavio kao ĉlan Odbora sa aktivnostima na

rješavanju pitanja autonomije. Njegovo uĉešće zabiljeţeno je i prilikom preuzimanja društva

Gajret od strane Egzekutivnog odbora poĉetkom jula 1907. godine. Na, do tada najvećoj

skupštini ovog društva, izglasano je na prijedlog Šerifa Arnautovića, novo rukovodstvo koje su

139

Spahić Mehmed Salim, bez naslova, Bošnjak, god. XVII, br. 41, 10. 10. 1907, str. 1-2. 140

Spahić Mehmed Salim, Otvoreno pismo Alibegu Firdusu kao predsjedniku eksekutivnog odbora! Prilog

“Bošnjaku” br. 43. (Bošnjak, god. XVII, br. 43, 24. 10. 1907, prilog uz broj) 141

GHB, ZRDA, A 44-B.

40

ĉinile pristalice MNO; obzirom da su na tom skupu bili većina; ĉime je stara uprava sastavljena

od vladi lojalnih osoba prestala vršiti svoju funkciju.142

Protivnici MNO, tzv. napredni

muslimani, smatrali su kako je zahvaljujući Šerifovom prijedlogu u glavni odbor izabrana

prosrpski orijentisana grupa ljudi.143

Preuzimanjem vodstva nad ovim društvom MNO je i na

ovome polju pokazala svoju nadmoć nad ostalim grupacijama koje su bile zastupljene meĊu

muslimanima. Egzekutivni odbor i dalje je aktivno radio na pitanju autonomije, što je dovelo do

pokretanja novih pregovora poĉetkom 1908. godine.

Završni pregovori sa Zemaljskom vladom

Krajem 1907. godine ministar Burian primio je u Beĉu delegaciju Egzekutivnog odbora, u kojoj

je bio i Arnautović, kako bi dogovorili nove pregovore.144

Oni su zapoĉeli u januaru naredne

godine. Opreĉni stavovi Zemaljske vlade i muslimanskih predstavnika odmah su došli do izraţaja

na pitanju prava imenovanja reis-ul-uleme. Zabiljeţena je rasprava izmeĊu barona Benke i Šerifa

Arnautovića, muslimanskog zastupnika u ovoj anketi. Benko je izjavio kako je u Bosni i

Hercegovini samo jedan gospodar i vladar, a to je Franjo Josip I, i da oni koji njemu nastoje

uskratiti vladarska prava; izmeĊu ostalog i postavljanje reis-ul-uleme; ne zasluţuju da uĉestvuju u

ovim pregovorima. Na ovu Benkovu izjavu odgovorio je Arnautović navodeći kako muslimanski

zastupnici smatraju da je Sultan pravi suveren Bosne. Njemu kao halifi i suverenu pripada

duhovno pravo, dok je Berlinski ugovor Caru dao samo administrativno pravo.145

Benko je

optuţio Egzekutivni odbor, a osobito Arnautovića, kako kroz raspravu u ĉisto vjerske stvari ţele

uvući i drţavno-pravna pitanja.146

Ipak, sklopljen je dogovor da se o pitanju Menšure saĉeka

struĉno mišljenje šejh-ul-islama iz Istanbula i da se ono, kao najvalidnije, prihvati. Sjednice su

odrţavane u narednih ĉetiri mjeseca, a raspravljalo se, izmeĊu ostalog, i o ekonomskim i

agrarnim pitanjima. U raspravama oko reorganizacije šerijatske sudaĉke škole i šerijatskih

sudova Arnautović je vrlo oštro nastupao i nije htio odstupiti od svojih stanovišta. Zastupao je

142

Ibrahim Kemura, „Preuzimanje »Gajreta« od strane Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije

1907. godine“, u: Prilozi, god. XIV, br. 14/15, Institut za istoriju, Sarajevo, 1978, str. 215-216; Isti, Uloga „Gajreta“

u društvenom ţivotu muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 50.

Provladin „Bošnjak“ prokomentarisao je izbor novog rukovodstva, navodeći da izabrani ĉlanovi nisu odgovarajući,

te da je sasvim izgledno kako je Šerifov prijedlog ranije dogovoren, obzirom da nije postojao nijedan drugi

suprotstavljeni. Više v. u: „Gajretova skupština“, u: Bošnjak, god. XVII, br. 28, 11. 7. 1907, str. 3. 143

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 250, 11. 7. 1907-Sarajevo, str. 493. 144

Isto, dok. br. 265, 9. 12. 1907-Beĉ, str. 237. 145

Хаџић, Борба муслимана за верску и вакуфско-меарифску аутономију, str. 90 146

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 142.

41

mišljenje kako novi statut, ukoliko se postigne dogovor, treba regulisati samo listu predmeta koji

će se izuĉavati. Na taj naĉin, ne ulazeći u predmetnu literaturu, omogućit će se muslimanskim

uĉenicima uĉenje iz novih i savremenih udţbenika koji se budu publikovali. U protivnom, ako se

odrede i u statut zavedu i knjige, kako je predlagano, uĉenici će ispaštati, iz razloga što bi svaka

promjena zahtjevala intervenciju vlasti, odnosno izmjene statuta. Kako do toga ne bi moglo doći

efektivno i brzo, Arnautović je smatrao da se nove i bolje knjige trebaju uvrštavati u kurikulum

od strane Ulema medţlisa, kao vrhovne nadzorne vlasti škole.147

Tokom razgovora o Vrhovnom

šerijatskom sudu Vlada je predlagala da, osim muslimana, u njemu participairaju i nemuslimani

iz Vrhovnog (graĊanskog) suda. Arnautović je reagovao sljedećim iskazom: „Ja sam protivan

tome prijedlogu: moje je mišljenje, drţim opravdano, da u vrhovnom šerijatskom sudu budu

samo muslimani. Što ima gajri musliman u vrhovnom šerijatskom sudu raditi, samo svjedok biti,

gubiti vrijeme i primati dţabe plaću, kad neima pojma o zakonu niti o vjeri; ja sam za to, pošto je

vrhovni šerijatski sud muslimanska ustanova, radi samo po muslimanskom vjerskom zakonu,

neka budu njegovi ĉlanovi samo muslimani. Kad se raspravlja na okruţnom sudu o vakufskim

stvarima, da se pozovu šerijatski sudci kao virilni votanti, o tome gospoda od vlade nedaju niti

progovoriti, za to je sasvim opravdano, da mi kaţemo: što će nemusliman u vrhovnom

šerijatskom sudu? Imam [još] to odgovoriti, ako se budu gajri muslimani mješali u ustrojstvo

vrhovnog šerijatskog suda, da ja i moje društvo se nećemo zadovoljiti, nego raditi dok istjeramo

zadnjeg gajri muslimana.“148

Iz ove izjave vidi se Arnautovićev jasan stav i istrajno zadrţavanje

na postavljenim principima autonomne borbe. Njegovom ugledu u narodu i dalje je aktivno

doprinosio Musavat.149

Dok su se odvijali spomenuti dogaĊaji sve izglednije je bilo ostvarenje

austro-ugarskih namjera da okupirane pokrajine potpuno i definitivno inkorporira u svoju

147

GHB, Arhiv Islamske zajednice-Zbirka Dţemaludin Ĉaušević (dalje AIZ-DŢĈ), DZ C-5-57/1908. 148

Isto. 149

Jedan kratki ĉlanak navodi: “Narodni predstavnik za grad Mostar i ĉlan Eksekutivnog Odbora Muslimanske

Organizacije, g. Šerif ef. Arnautović bavio se ovih dana svojim privatnim poslovima u Mostaru. G. Arnautović je u

utorak ponovo otputovao u Sarajevo da sa svojim drugovima nastavi patriotski rad na dobru narodu i sreći

domovine! (podvukao a.)” – “Bavio se u Mostaru”, u: Musavat, god III, br. 13, 27. 3. 1908, str. 3. S druge strane

Bošnjak je, sasvim suprotno, i dalje istupao protiv Arnautovića, potencirajući njegovu saradnju sa Srbima i njegovu

liĉnu finansijsku korist. U jednom kratkom ĉlanku navodi se: “Šerif je neki dan u jednom društvu rekao, kako se ĉudi

da ga »Bošnjak« tako dugo ne spominje, pa je izmegju ostalog naglasio, da će hotimiĉno otići 2-3 dana u Biograd,

samo da »Bošnjak« odatle izvede kojekakve »budalaste« planove, kojim će se on smijati. Znamo mi za to, Šerife, da

ti gledaš pripraviti teren, pa kad poslije »s poslom« odeš u Biograd, da se moreš braniti da si »Bošnjaku« zainad išao.

Zatrebalo je štogod, a?...” – “Šerif je neki…”, u: Bošnjak, god. XVIII, br. 6, 13. 2. 1908, str. 3. Na drugom mjestu

navodi se kako “ovdašnji svijet ne drţi do njega [Arnautovića, o.a.] kolik do pišljiva boba.” – “Neĉuvena drzovitost”,

u: Bošnjak, god. XVIII, br. 11, 19. 3. 1908, str. 3.

42

drţavnu zajednicu. ProvoĊenje ovih planova, tj. aneksija Bosne i Hercegovine, uveliko je utjecalo

i na skoro rješavanje autonomnog pitanja.

Muslimanska i srpska opozicija poĉetkom septembra 1908. godine predale su

memorandum ministru Burijanu na Ilidţi kod Sarajeva, u kojem su traţili ustav za Bosnu i

Hercegovinu bez rješavanja njenog drţavno-pravnog poloţaja. Time je ozvaniĉena zajedniĉka

ustavna akcija.150

U isto vrijeme u Tešnju je pokrenuta akcija prikupljanja potpisa protiv

eventualne aneksije Bosne i Hercegovine. O ovim aktivnostima je obavještena i Zemaljska vlada

u Sarajevu od strane lokalnog kotarskog upravitelja. On je u svome izvještaju naveo kako su

uputstva za ovu inicijativu došla od Egzekutivnog odbora, taĉnije Šerifa Arnautovića i Ali-bega

Firdusa.151

Vrlo brzo desilo se ono što se znatno vrijeme i naslućivalo. Austro-Ugarska je

proklamovala aneksiju Bosne i Hercegovine 7. oktobra 1908. godine. Ova vijest doĉekala je u

Budimpešti zajedniĉku srpsko-muslimansku deputaciju, koja se bila uputila na odrţavanje

Delegacija, i sasvim oĉekivano izazvala je njenu reakciju. Protest protiv ove odluke, napisan u

obliku proglasa narodu, potpisali su svi prisutni predstavnici, a meĊu njima i Šerif Arnautović.152

U meĊuvremenu stiglo je od šejh-ul-islama kompromisno rješenje, prema kojem bi hodţinska

kurija predlagala trojicu kandidata za reisa, Car bi izabrao jednog od njih, a šejh-ul-islam bi mu

uruĉio dekret o imenovanju. Nakon aneksije Monarhija više nije imala potrebu da spreĉava bilo

kakve vjerske veze izmeĊu bosanskih muslimana i Istanbula. Vlada je pristala da menšuru izdaje

šejh-ul-islam, jer je u novoj situaciji to pitanje izgubilo drţavno-pravni i politiĉki znaĉaj.

Sredinom decembra 1908. došlo je do konaĉnog redigiranja autonomnog statuta za što je bila

zaduţena komisija sastavljena od predstavnika Zemaljske vlade i Egzekutivnog odbora.153

Kod

većine muslimana se nakon aneksije javila nedoumica oko daljnjeg ostanka u domovini.

Oĉekivale su se odreĊene upute od osmanskih vlasti. U takvim okolnostima Šerif Arnautović

otputovao je zajedno sa Ali-begom Firdusom u Istanbul u januaru 1909. godine.154

Tamo je

Arnautović razgovarao sa više politiĉara i zastupnika osmanskog parlamenta. Njihove preporuke

150

Adnan Jahić, „Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine“, u: The Shared History-Nations, States and Diasporas of

the former Yugoslavia, Institute for Historical Justice and Reconciliation-Centar za istoriju, demokartiju i pomirenje-

Fakultet za evropske pravno-politiĉke studije, Sremska Kamenica, 2010; korišteno i citirano prema: https://chdr-

ns.com/pdf/documents/srkamenica2009_adnan_jahic.pdf, str. 2-3. 151

Adnan Jahić, Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća, Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad

Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju i Bošnjaĉki institut-Fondacija Adila Zulfikarpašića, Zagreb-Sarajevo, 2014, str. 27. 152

Хаџић, Борба муслимана за верску и вакуфско-меарифску аутономију, str. 122-124. 153

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 143. 154

„Na putu u Carigrad“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 5, 29. 1. 1909, str. 3.

https://chdr-ns.com/pdf/documents/srkamenica2009_adnan_jahic.pdf

https://chdr-ns.com/pdf/documents/srkamenica2009_adnan_jahic.pdf

43

bile su da je potrebno zauzeti korektan i lojalan odnos prema austrijskoj upravi. Savjetovali su

muslimanima da prekinu sve veze sa Srbima i da ne napuštaju Bosnu i Hercegovinu.155

Na

proljeće došlo je konaĉnog rješenja autonomnog pitanja. Car je 15. aprila 1909. sankcionisao

„Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i

Hercegovini“, a on je stupio na snagu 1. maja iste godine. Time je formalno-pravno okonĉana

dotadašnja borba muslimana za uspostavu vjerske i vakufsko-mearifske autonomije.156

Šerif

Arnautović je tokom svih ovih deset godina autonomne borbe bio jedna od vodećih liĉnosti,

propagator i pronositelj glavnih aktivnosti, a okupacione vlasti su smatrale da je „glava i duša

pokreta“.157

Iako formalno nikada nije bio prvo ime meĊu muslimanima u ovome periodu; u

prvom dijelu pokreta bio je to muftija Dţabić, a u drugom predsjednik Egzekutivnog odbora

MNO Ali-beg Firdus; Arnautović je bez sumnje bio najmarkantnija liĉnost koja je, bez obzira i

na oponente meĊu pristalicama autonomije, dala znaĉajan doprinos u ovim procesima. Njegovo

politiĉko progonstvo, internacija i zatvor uĉinili su ga simbolom okupacionog terora nad

bosanskohercegovaĉkim muslimanima, a on je to uz sve svoje sposobnosti i osebujan karakter,

znao na najbolji naĉin iskoristiti kako bi stekao poloţaj narodnog voĊe, istrajnog borca i

stradalnika. U narednom periodu on je, kao vakufsko-mearifski direktor, bio na ĉelu veoma vaţne

ustanove i, kao takav, na tom polju djelovanja ostavio je specifiĉan trag.

155

Jahić, Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine, str. 13. 156

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 900; Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme

austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 374; Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str.

143-144; Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 191. 157

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24.

44

III. Na čelu vakufsko-mearifske uprave (1909-1919)

Izbor za vakufsko-mearifskog direktora

Po okonĉanju desetogodišnje autonomne borbe, donošenjem Statuta, obrazovala se organizaciona

struktura islamske zajednice koja je omogućavala šire uĉešće njenih pripadnika u rješavanjima

odreĊenih pitanja. Bila je to idealna prilika da se na odgovarajuće pozicije u organima vakufsko-

mearifske uprave postave iskljuĉivo pristalice MNO, kako je to zakljuĉio i kao zvaniĉni stav

objelodanio Egzekutivni odbor.158

U takvim okolnostima dolazi do iznenaĊujućeg dogaĊaja u

karijeri Šerifa Arnautovića, koji je poĉetkom juna 1909. godine javno obznanio da se povlaĉi iz

javnog i politiĉkog ţivota. On je na adrese više novina uputio pismo u kome je obrazloţio koji su

razlozi uzrokovali takvu njegovu odluku. Obavijestio je javnost kako se još od ĉina aneksije nije

slagao sa predstavnicima MNO i predstavnicima Srba. Smatrao je kako je trebalo zauzeti oštriji

stav kakav je karakterisao njihovu dotadašnju višegodišnju borbu. Osobito ga je razoĉarala

ravnodušnost stanovništva prema ovakvom razvoju dogaĊaja. Iako je njegov potez došao nakon

što je srpska delegacija posjetila ministra Buriana, ĉime je prestalo opoziciono djelovanje Srba i

što je dovelo do prekida njihove saradnje sa Arnautovićem,159

ipak je proglašenje okruţnog

predstojnika Pitnera poĉasnim graĊaninom više hercegovaĉkih gradova predstavljalo najvaţniji

razlog ovog povlaĉenja. Arnautović je bio razoĉaran ovakvom odlukom gradskih vijeća, navodeći

da je za vrijeme sluţbovanja ovog austrijskog predstojnika uĉinjeno mnogo zla hercegovaĉkim

muslimanima; poĉevši od pokrštavanja Fate Omanović; te da je dotiĉni bio simbol svega onoga

protiv ĉega je bila pokrenuta opoziciona djelatnost. Protiv ove odluke pokušao je organizovati

javne proteste, ali bezuspješno. Podrška sugraĊana je izostala. Stoga Arnautović u pismu navodi i

sljedeće: „Ja sam time potpuno desavuiran. Desavuiran od svojih izbornika, od naroda, za kojeg

sam se deset godina malom-dţanom izvrgavao najvećim opasnostima – pa stoga evo ovim javnim

putem polaţem zastupniĉki mandat narodu, koji mi ga je dao i povlaĉim se potpuno sa politiĉkog

polja.“160

Iako je Arnautović apelirao na sve novinare, osobito muslimanske, i zamolio da ne

komentarišu ovu njegovu odluku, Bošnjak je donio ĉlanak u kome piše kako izreĉeni navodi nisu

158

UNSA-IZH, Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja, str. 903. 159

Ispred MNO Šerif Arnautović je oštro reagovao na priznanje aneksije od strane Srba. Javno je zatraţio od Danila

Dimovića, ĉlana srpske delegacije, da se izjasni o svojoj misiji u Beĉu. Arnautovića je ovakav potez ponajviše

razoĉarao i uvrijedio obzirom da je bio izraziti pristalica saradnje sa Srbima u drţanju ĉvrstog opozicionog kursa

prema vlasti. – Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 201. 160

„Šerif-politiĉki mrtvac“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 24, 12. 6. 1909, str. 2-3; „Ne mogu dalje“, u: Musavat, god. IV,

br. 20, 12. 6. 1909.

45

istiniti, te da je ostavka rezultat udaljavanja naroda od Arnautovićeve ideje saradnje sa Srbima.161

Ovo pismo nije izazvalo reakciju samo kod protivnika, već i meĊu pristalicama Šerifa

Arnautovića, koji su smatrali kako je njegova djelatnost izuzetno potrebna. Nakon par mjeseci on

je, udovoljavajući molbama svojih prijatelja, objavio ĉlanak u kome je naveo kako se opet vraća

meĊu „narodne redove“.162

Promjena prvobitne odluke o potpunom povlaĉenju iz javnog ţivota moţe se posmatrati u

kontekstu priĉa koje su kao eventualnog vakufsko-mearifskog direktora navodile upravo

Arnautovića. Naime, u drugoj polovini 1909. godine provedeni su izbori za organe vjerske i

vakufsko-mearifske uprave. Bošnjak je i prije ovih izbora donio informacije kako se priprema

teren za kandidaturu Šerifa Arnautovića na ovu poziciju.163

U meĊuvremenu, netrpeljivost

izmeĊu uredništva Bošnjaka i Arnautovića doţivjela je kulminaciju na kaznenoj raspravi pred

kotarskim sudom u Sarajevu. Urednik Filipović optuţio je Arnautovića za klevetu, a nakon

završene rasprave izreĉena je osuda kojom je tuţeni kaţnjen kaznom od deset dana zatvora.164

Ove okolnosti nisu osobito utjecale na njegov skori izbor na mjesto vakufsko-mearifskog

direktora. Sa 16 glasova za; naspram 10 koje je osvojio Safvet-beg Bašagić i jednog koji je pripao

Derviš-begu Miralemu; Arnautović je 23. novembra 1909. godine na sjednici Vakufsko-

mearifskog sabora izabran na ovu vaţnu funkciju.165

Ovakav odnos glasova ĉlanova sabora

pokazao je postojanje svojevrsne podijeljenosti unutar muslimanske opozicije, obzirom da je ĉak

deset ĉlanova sabora dalo svoj glas Bašagiću, a ne predstavniku MNO Arnautoviću. To je jasan

pokazatelj kako je Arnautović unutar same stranke kojoj je pripadao imao jaku grupu oponenata,

koji nisu bili saglasni sa njegovim izborom na mjesto prve osobe vakufske uprave. Najveće

negodovanje ovakvom odlukom dolazilo je od naprednih muslimana, stranaĉkih protivnika

MNO. Jedan takav protest došao je i od napredne muslimanske akademske omladine iz Beĉa. U

njemu su napadnuti sabornici koji su, prema njihovim rijeĉima, ovakvim izborom omogućili

nastavak razdora i nesloge meĊu muslimanima ĉiji je uzroĉnik bio Arnautović. TakoĊer su mu

161

„Ne mogu dalje“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 25, 25. 6. 1909, str. 2. 162

„Opet se vraća“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 37, 17. 9. 1909, str. 5. 163

„Fotografija Hasana Hodţića“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 36, 10. 9. 1909, str. 2. 164

„Šerif Arnautović-osugjen“, u: Bošnjak, god. XIX, br. 42, 29. 10. 1909, str. 2. 165

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 460; Ahmed Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847-

2017, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo, 2017, str. 262; “Kakvi je prvi poĉetak” i “Vakufski direktor”, u:

Bošnjak, god. XIX, br. 46, 26. 11. 1909, str. 1-2.

46

zamjerali da ne posjeduje odgovarajuće svjetovno i vjersko obrazovanje za ovu poziciju.166

Funkcija vakufskog direktora, osim društvenog poloţaja, omogućavala je znatne finansijske

podobnosti.167

Ta ĉinjenica predstavljala je dodatni motiv naprednjacima za napade na Šerifa

Arnautovića.

U narednom periodu došlo je do priznanja aneksije od strane MNO, obzirom da je

uvidjela kako je za njeno legalno djelovanje u budućem ustavnom periodu potrebno priznavanje

habsburškog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom. Delegacija u kojoj je bio i Arnautović

posjetila je 10. februara 1910. godine civilnog adlatusa Benka i zemaljskog poglavara

Varešanina, te priznala aneksiju i izrazila lojalnost dinastiji.168

Ovaj ĉin doveo je do još većeg

nezadovoljsva usmjerenog prema Arnautoviću, ĉak i od onih koji su bili njegove dugogodišnje

pristalice, a koji se u novonastalim okolnostima nisu mirili s izvršenom i od MNO priznatom

aneksijom. Husaga Ćišić je o njemu napisao sljedeće: „Po mom dubokom osvjedoĉenju

negdašnjem Šerifu nije niko bio ravan u nas, ni jedan se narodni borac ne moţe s njime

usporediti. Tako, ja o Šerifu broj 1 imam dobro mišljenje, dok o Šerifu broj 2 imam posve

suprotno mišljenje onome gore. Tim više se ustalilo moje hrĊavo mišljenje o Šerifu broj 2 kod

mene, što sam imao prilike da se osvjedoĉim, da su njegovi ispadi posljednjega datuma [izjava

„Ne mogu dalje“, o.a.] poticali iz pukog inada i osvete proti 'Narodovcima' i da je on svjesno

pravio nepodobštine našemu narodu, samo da se svojim protivnicima što više osveti. Postavio se

je na vladinu stranu i aminajući desno i lijevo sramotio sebe i svoj narod. Ta ako je baš bilo

potrebno da se neko i od muslimana nadmeće sa ondašnjim vodstvom 'Srp. narod. organizacije' u

iskazivanju preduboke lojalnosti i odanosti austrijskome ćesaru i t.d., zar je tu baš morao biti

Šerif Arnautović.“169

Sasvim je oĉekivano nerazumijevanje promjene Arnautovićevog politiĉkog

diskursa, osobito ako se uzme u obzir slika oštrog opozicionara koja je o njemu stvarana

godinama. Zemaljski ustav, koji je proglašen vrlo brzo nakon priznanja aneksije od strane MNO,

omogućio je Arnautoviću da u narednom periodu, uporedo sa direktorskom pozicijom, politiĉki

angaţman nastavi i kao zastupnik u Bosanskohercegovaĉkom saboru.

166

„Protest društva islamske akademske napredne omladine 'Svijesti' u Beĉu“, u: Bošnjak, god XIX, br. 48, 10. 12.

1909, str. 1. 167

Šerif Arnautović je kao direktor primao ukupnu platu u iznosu od 8 240 kruna. – Šerif ef. Arnautović, Samostalni

vakufi, Štamparija “Naroda”, Sarajevo, 1913, str. 3. 168

Jahić, Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine, str. 14; Donia, Islam pod Dvoglavim orlom, str. 192; Imamović,

Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 202. 169

Zeĉević, Husein Ćišić i Šerif Arnautović, str. 95.

47

Djelatnost u Saboru (1910-1914)

Deset dana nakon priznavanja aneksije od strane MNO, sveĉano je u velikoj dvorani Zemaljske

vlade u Sarajevu proglašen Ustav za Bosnu i Hercegovinu. Ovome ĉinu prisustvovale su sve

istaknutije liĉnosti, a proglašenje je izvršio zemaljski poglavar Varešanin.170

Ustav i njegovi

prateći zakoni uveli su u politiĉki ţivot zemlje nove institucije, izmeĊu ostalih i Sabor. Vrijeme

izmeĊu proglašenja Ustava i poĉetka rada Sabora u junu 1910. godine, obiljeţila je posjeta cara i

kralja Franje Josipa I Bosni i Hercegovini. Obznana careve posjete izazvala je pozitivne reakcije

meĊu muslimanskim predstavnicima. Vakufski direktor Arnautović izjavio je kako je ova vijest

izazvala veliku radost meĊu muslimanima. Smatrao je kako je to idealna prilika da se car uvjeri u

lojalnost i odanost dinastiji.171

Vladarev dolazak trebao je proći besprijekorno, tako da se

pripremama i organizaciji dogaĊaja pristupilo temeljito i adekvatno. Arnautovićevi suparnici i u

ovim aktivnostima javno su izraţavali kritike usmjerene protiv njega. Hrvatski dnevnik i Srpska

rijeĉ u svojim tekstovima zamjerali su Arnautovićevim pristalicama, koje su nazivali Šerifovci,

da u okviru priprema za dekoraciju grada zanemaruju „naše zastave“, te da grad izgleda „kao

neko provincijsko mjesto u Madţarskoj“.172

Nesuglasice izmeĊu MNO i Samostalne stranke

došle su do izraţaja i na skupštini graĊana Sarajeva, koja je trebala da izglasa prošireni graĊanski

odbor za doĉek cara. Henda i Arnautović zahtijevali su da se u odbor biraju samo predstavnici

MNO, obzirom da oni predstavljaju istinske narodne predstavnike, nakon ĉega je došlo do

verbalnog sukoba ĉlanova dvaju muslimanskih stranki. Kako se dogovor nije mogao postići

skupština je prekinuta.173

Za vrijeme carevog boravka u Sarajevu Arnautović je, kao vakufski

direktor, zauzimao vaţno mjesto u protokolu. Prilikom posjete Begovoj dţamiji, na ulazu u

harem, on je doĉekao vladara i zaţelio mu dobrodošlicu. Zatim ga je proveo kroz dvorište do

ulaza u dţamiju, gdje su se nalazili reis-ul-ulema i ĉlanovi medţlisa, nakon ĉega su svi zajedno

ušli unutra i prisustvovali dovi koju je reis prouĉio za carevo zdravlje.174

Ĉetvrtog dana posjete,

nakon sveĉane veĉere, car je obavio razgovor sa Šerifom Arnautovićem. Izrazio je svoje

zadovoljstvo dotadašnjim boravkom u Sarajevu, navodeći kako ga je ova posjeta podmladila.

170

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 212-213. 171

Zijad Šehić, U mojoj Bosni. Povodom stogodišnjice posjete cara Franje Josipa I Bosni i Hercegovini od 30. maja

do 4. juna 1910, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, str. 15. 172

Amir Duranović, „Historijska 1910. godina. Pogled u sarajevsku štampu“, u: Historijska traganja, br. 7, Institut

za istoriju, Sarajevo, 2011, str. 47. i 62. 173

„Nemio dogagjaj“, u: Bošnjak, god. XX, br. 21, 28. 5. 1910, str. 1-2. 174

Zijad Šehić, “Vjerski velikodostojnici u BiH prilikom posjete cara Franje Josipa 1910. godine”, u: Godišnjak BZK

Preporod, Godina IX, BZK “Preporod” Sarajevo, Sarajevo, 2009, str. 210-211.

48

Posebno je istakao kako ga je najviše dojmio lijep prijem u Begovoj dţamiji.175

Za vrijeme

boravka u Sarajevu car je potpisao reskript o poĉetku rada Sabora. Prema ĉlanu 22. Zemaljskog

ustava, uz birane ĉlanove, postojali su i ĉlanovi Sabora po poloţaju, odnosno virilisti, a meĊu

njima i vakufsko-mearifski direktor.176

Zahvaljujući ovoj odredbi Arnautović je u naredne 4

godine rada Sabora bio njegov aktivni ĉlan.177

Temperamentni karakter i oratorsko umijeće

omogućili su Arnautoviću zapaţeno parlamentarno djelovanje, o ĉemu je i štampa redovito

izvještavala.

Poĉetak rada Sabora obiljeţila je mirna i dostojanstvena atmosfera. Uspostavljanje

poslaniĉkih klubova i izbor predstavnika za ĉlanove Zemaljskog savjeta i saborskih odbora

proteklo je sporazumno i tolerantno. Iako nije bio predsjednik muslimanskog kluba Šerif

Arnautović je predstavljao najutjecajniju liĉnost od svih muslimanskih poslanika. Kako je

vrijeme odmicalo, tako se usloţnjavala i situacija u djelovanju Sabora, pa su rasprave voĊene

ţustrije, vrlo ĉesto na neparlamentaran naĉin. U proljeće 1911. došlo je do formiranja koalicije

izmeĊu muslimanskog kluba i hrvatskih stranaka, što je izazvalo raskol meĊu muslimanskim

poslanicima i rezultiralo napuštanjem kluba od strane nekoliko pripadnika MNO. Ovakav razvoj

dogaĊaja nije narušio vodeću muslimansku poziciju ove stranke, koja je na izborima za Sabor

odnijela apsolutnu pobjedu. Vrlo brzo došlo je i do poĉetka pregovora sa Muslimanskom

samostalnom strankom oko ujedinjenja sa MNO, a jedan od pregovaraĉa bio je i Arnautović.178

Polovinom avgusta 1911. došlo je do formiranja nove muslimanske stranke pod nazivom

Ujedinjena muslimanska organizacija, koja je nastala fuzijom MNO i MSS.179

Arnautović je bio

potpisnik programa UMO objavljenog u prvom broju novog lista pod nazivom Zeman, glasilu

ove stranke.180

On je predstavljao vodeću liĉnost novonastale organizacije. Obzirom da je

djelatnost u Saboru bila organizirana kroz muslimanski klub, koji je zajedniĉki predstavljao

muslimane i zastupao odreĊene stavove, te djelimiĉno ograniĉavao parcijalnu i pojedinaĉnu

promidţbu, Arnautovićeva uloga voĊe UMO osobito je bila izraţena u periodu nakon 1914.

175

Šehić, U mojoj Bosni, str. 115. 176

Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu, II izdanje, Tisak i naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1910,

str. 9. 177

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-1 178

„Pregovori za slogu“, u: Musavat, god. VI, br. 51, 5. 8. 1911, str. 4. 179

Husnija Kamberović, „Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i srpskim politiĉkim programima i njihovim

nosiocima“, u: Bošnjaĉka pismohrana, Svezak 7, br. 23-26, Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i

Zagrebaĉku ţupaniju, Zagreb, 2007./2008, str. 62-63; Filandra, Bošnjaĉka politika u XX stoljeću, str. 38. 180

„PROGLAS Ujedinjene Muslimanske Organizacije u Bosni i Hercegovini“, u: Zeman, god. I, br. 1, 2. 9. 1911, str.

1-2.

49

godine. Tada je on, osim kao vakufski direktor, nastupao kao najvaţniji politiĉar i voĊa najveće

muslimanske stranke, sve do njenog nestanka i pojave nove generacije muslimanskih

predstavnika pred kraj habsburške vlasti u BiH.

Dva glavna pitanja koja su predstavljala predmet rasprava na saborskim sjednicama bila

su jeziĉko i agrarno pitanje. Arnautović je kao aktivni poslanik uĉestvovao u ovim diskusijama i

participirao kao znaĉajna osoba u rješavanju ovih problema i mimo saborskih sjednica. To je

podrazumijevalo njegove razgovore sa predstavnicima vlade i drugih dvaju naroda oko

iznalaţenja najboljeg rješenja. U opticaju je bilo više naĉina rješavanja agrarnog pitanja. Gotovo

svi oni su podrazumijevali da zemljoposjednik dobije novac, a zakupnik zemlju. U Saboru se, kao

izuzetak, pojavio prijedlog Šerifa Arnautovića i Šefkije Gluhića. Prema njemu drţava je trebala

dati zajam agama i begovima kako bi oni otkupili kmetovsko pravo od svojih ĉifĉija, te bi na taj

naĉin stekli mogućnost raspolaganja svojim bivšim ĉiflucima bez ograniĉenja.181

Arnautović je u

Saboru isticao kako „zbog neriješenog agrarnog pitanja danas stradaju i zemljovlasnici, a ne

samo ĉifĉije. Ĉifĉije neće da daju agama njihove hakove, age dolaze u selo, a ĉifĉije ih ubijaju,

pale im huće.“182

Iako je ovaj prijedlog predstavljao rješavanje ovog znaĉajnog pitanja jednom

vrstom obligatornog otkupa (razliĉitog od onog koji su predlagali srpski poslanici), ipak su svi

muslimanski poslanici u Saboru podrţavali rješenje agrarnog pitanja putem fakultativnog otkupa

kmetskih selišta. Niko od njih nikada nije javno u Saboru govorio u korist obligatornog otkupa.

Iako je imao drugaĉije prijedloge od ostatka svoga kluba, Arnautović je ipak najoštrije istupao

protiv srpskih poslanika koji su predlagali ovaj naĉin rješavanja agrarnog pitanja.183

Štampa je,

zahvaljujući ranije spomenutim Arnautovićevim prijedlozima i razgovorima koje je vodio sa

predstavnicima vlade, pogrešno izvještavala kako se on izjavio za obligatorni otkup. Glasilo

UMO opovrgavalo je ovakve navode smatrajući ih izmišljenim, kako bi se komplikovana

društveno-politiĉka situacija u tome periodu još više usloţnila i problematizirala.184

Arnautović je

ukazivao i na manipulacije i zloupotrebe koje su se dešavale prilikom prodaje kmetskih selišta. U

ţalbi koju je uputio Zajedniĉkom ministarstvu finansija 21. novembra 1912. naveo je kako su

agrarne oblasti u sporovima kmetova i begova u većini sluĉajeva parnice rješavale u korist

181

Edin Radušić, „Agrarno pitanje u Bosanskohercegovaĉkom Saboru 1910-1914“, u: Prilozi, br. 34, Institut za

istoriju, Sarajevo, 2005, str. 128; Izet Šabotić, Ĉifĉijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i

Hercegovini (1878-1918), Centar za istraţivanje moderne i savremene historije Tuzla, Tuzla, 2019, str. 201. 182

„Iz bosanskohercegovaĉkog zemaljskog sabora“, u: Sarajevski list, god. XXXIV, br. 175, 22. 7. 1910, str. 2. 183

Radušić, Agrarno pitanje u Bosanskohercegovaĉkom Saboru, str. 150. 184

„Kriva vijest“, u: Novi vakat, god. I, br. 34, 29. 10. 1913, str. 3.

50

kmetova, pri ĉemu su na gubitku bili i begovi i drţava.185

Druga vaţna tema o kojoj se govorilo u

Saboru bilo je pitanje jezika. Stenografski izvještaji sjednica svjedoĉe o burnim raspravama

vezanim za problem upotrebe jezika i pisma u periodu 1910-1914. godina.186

Arnautović je bio

akter i ovih dešavanja, prilikom ĉega je oštro diskutovao sa ĉlanovima srpskog kluba. Milan

Srškić je na jednoj od saborskih sjednica iznio stav kako pitanje jezika mogu riješiti jedino Srbi i

Hrvati, a da se muslimani ne smiju miješati u ove odluke, dok se jasno ne izjasne kojoj naciji

pripadaju. Direktno se obratio i Arnautoviću traţeći da se izjasni Srbinom ili Hrvatom, pa će mu

on dati odluĉujuću rijeĉ u jeziĉkom pitanju. Na ove prozivke Arnautović je reagovao izjavom: „Ja

imam više prava na jezik od Vas koji ste došli ovamo.“187

I naredna sjednica odrţala se u burnoj

atmosferi prepunoj verbalnih sukoba izmeĊu srpskog i koalicionog muslimansko-hrvatskog

kluba. Izreĉene su i prijetnje fiziĉkim obraĉunom, a glavni sudionici ovog dogaĊaja bili su Šerif

Arnautović i Kosta Majkić.188

Iako su 1912. sve saborske grupe formalno prihvatile naziv

srpskohrvatski kao zvaniĉnu oznaku za jezik, ovo pitanje je i dalje bilo predmetom rasprava,

diskusija, te vrlo ĉesto šovinistiĉki obojenih prepirki. Pitanje naziva jezika nije više bilo sporno,

ali se stranke izvjesno vrijeme nisu mogle dogovoriti u pogledu nacrta jeziĉkog zakona. Kada su

napokon prihvatili zajedniĉki nacrt zakona njega je Šerif Arnautović ispred saborskih stranaka

odnio u Beĉ, gdje je pregovarao sa ministrom Bilinskim.189

Jednu od kriza u radu Sabora izazvao je Arnautović optuţbom na raĉun Zajedniĉkog

ministarstva finansija. On je istakao da su ĉinovnici u ministarstvu poĉinili kriminalna djela pri

izdavanju u zakup tuzlanske soli.190

Po nalogu Zemaljske vlade predsjednik Sabora Šola izrekao

185

Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Nauĉno-

istraţivaĉki institut „IBN SINA“, Sarajevo, 2005, str. 141-143. 186

Više o jeziĉkom pitanju u austrougarskom periodu pogledati u: Dţevad Juzbašić, Jeziĉko pitanje u austro-

ugarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo, 1973; Edita Kevro, “Nazivi jezika

u sluţbenim dokumentima za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini”, u: Knjiţevni jezik, br. 28, Institut

za jezik Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2017, str. 85-117. 187

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 250. 188

Dţevad Juzbašić, Nacionalno-politiĉki odnosi u Bosanskohercegovaĉkom Saboru i jeziĉko pitanje (1910-1914),

Djela, Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 42, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,

Sarajevo, 1999, str. 122. 189

Isto, str. 132. i 135. 190

Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 250; Arnautović je svoj poloţaj u Saboru, kao

vakufski direktor, nastojao iskoristiti da isposluje pravedno rješavanje spornih pitanja iz njegovog resora. Jasno je

ukazivao na uzurpaciju vakufa u Tuzli prilikom rasprava o izgradnji slanih banja. On je u svome obraćanju

poslanicima kazao sljedeće: „Visoki sabore! Slani majdani u Tuzli vlasništvo su vakufa. Zemaljska vlada ih je

uzurpirala. Po okupaciji bez ikakova pitanja i bez ikakova dogovora i sporazuma ona ih je jednostavno sebi

prisvojila. Vakufska autonomna uprava pokušala je, da se sa zemaljskom vladom kako god nagodi. Pošto zemaljska

vlada nije htjela nikakova sporazuma, vakufska uprava morala se uteći sudu, da obrani svoje vlasništvo. Pošto se ova

51

je kaznu Arnautoviću i dr. Karamehmedoviću, koji je stajao uz spomenutu izjavu, udaljavajući ih

na 24 sata iz saborskih prostorija. MeĊutim, njih dvojica odbili su napustiti prostorije, pri ĉemu je

sjednica prekinuta. Oni su cijeli dan proveli u sabornici, gdje su i prenoćili, te su se tek sutradan

razišli. Društvo su im pravili pojedini narodni poslanici i graĊani, koji su ih opskrbili hranom,

pićem i potrebnim stvarima za spavanje.191

Ovo je bio presedan u dotadašnjem radu Sabora. Bez

obzira što nije nedostajalo verbalnih, pa ĉak i fiziĉkih obraĉuna meĊu poslanicima, ovim

sluĉajem saborska disciplina i red bili su u velikoj mjeri narušeni i omalovaţeni. Sjednice Sabora

nisu odrţavane odreĊeni period, dok se nije smirila situacija koju je Arnautović uzrokovao

svojom optuţbom.

Kao saborski poslanik Šerif Arnautović je podnio niz interpelacija u kojima je ukazao na

probleme sa kojima su se susretali bosanskohercegovaĉki muslimani. Traţio je od Zemaljske

vlade da riješi pitanje vodosnadbjevanja u selu Lokve kod Stoca izgradnjom ĉatrnje.192

Ukazivao

je na nepravdu koja se ĉinila muslimanima zaposlenim u drţavnoj sluţbi, koji i uz bolje

kvalifikacije nisu unaprijeĊeni, za razliku od nemuslimana koji su imali slabije reference.193

Istaknuo je i zapostavljenost muslimanskih uĉitelja i drugih sluţbenika, koji i uz odgovarajuće

diplome nisu mogli dobiti namještenje.194

Zahtjevao je od vlade da se poduzmu mjere protiv

vojnika koji su pijani u Bihaću uznemiravali i fiziĉki napadali muslimane, te da se pomogne

narodu bihaćkog kotara koji se susreo sa problemom gladi nakon nerodne godine.195

TakoĊer je

podnio interpelaciju protiv ponašanja lugara i kotarskog upravitelja iz Gacka i podtajnika Haluze

iz Trebinja, koji su prema muslimanima pokazivali netrpeljivost i neadekvatno ponašanje, te

zanemarivali korektno izvršavanje svojih duţnosti.196

Na njegov prijedlog usvojena je na sjednici

saborskog proraĉunskog odbora i odluka o osnivanju niţe ĉetverorazredne gimnazije u

Derventi.197

Arnautović je sa ovim problemima lokalnog karaktera bio upoznat putem pisama

koje je dobijao od unesrećenih muslimana, koji su mu ukazivali na poteškoće sa kojima su se

susretali u svakodnevnom ţivotu. On je kao narodni poslanik nastojao da naĉinom koji je njemu

stvar nalazi u parnici – to bi molio, da se sa gradnjom slane banje saĉeka, dok se vidi konaĉni izhod parnice.“ –„Iz

našeg sabora“, u: Zeman, god. I, br. 29, 7. 11. 1911, str. 1. 191

„Iz sabora. Burna sjednica od ponedeljka“, u: Zeman, god. I, br. 45, 19. 12. 1911, str. 1-3. 192

„Interpelacija“, u: Zeman, god. I, br. 13, 3. 10. 1911, str. 2. 193

„Iz našeg sabora“, u: Zeman, god. I, br. 29, 7. 11. 1911, str. 1. 194

“Interpelacija”, u: Zeman, god. I, br. 37, 25. 11. 1911, str. 4; “Iz sjednice budţetskog odbora”, u: Zeman, god. I,

br. 44, 16. 12. 1911, str. 1-2. 195

„Interpelacija“, u: Zeman, god. II, br. 18, 13. 2. 1912, str. 3. 196

“Interpelacija”, u: Zeman, god. II, br. 26, 7. 3. 1912, str. 2-3 197

„Derventska niţa realka i gimnazija“, u: Zeman, god. II, br. 20, 17. 2. 1912, str. 4.

52

bio omogućen urgira kod vlasti kako bi se prvenstveno otklonila samovolja lokalnih drţavnih

sluţbenika, a zatim i ostale neregularnosti. Iako institucija interpelacije nije predstavljala

znaĉajno rješenje, obzirom da Zemaljska vlada ponekad nije ni odgovarala na njih, Arnautović je,

makar radi satisfakcije, prenosio zahtjeve sunarodnjaka i u Saboru javno govorio o lošim

segmentima austrougarskog upravnog sistema u Bosni i Hercegovini.

Za vrijeme trajanja mandata saborskog poslanika Arnautović je vršio i svoju primarnu

ulogu vakufsko-mearifskog direktora. Ranije je navedeno kako je svoj poloţaj u Saboru koristio

za rješavanje problema koji su bili prisutni u vakufskim pitanjima. Upravljao je znaĉajnom

institucijom koja je ostvarivala veliku finansijsku dobit, ali je takoĊer za svoje potrebe trošila

znatne koliĉine novca. Arnautović je podnosio i godišnje izvještaje u kojima su bili prikazani svi

prihodi i rashodi koje je imala vakufska uprava. Samo ured Saborskog odbora izdvajao je na

godišnjem nivou za plate uposlenih (meĊu njima i direktora) i ostale potrebe preko 65 hiljada

kruna.198

Ovakva situacija u vakufskoj upravi dovela je do napetih odnosa i tenzija izmeĊu

Arnautovića i dijela bosanskohercegovaĉke niţe ilmije, koja ga je optuţivala za nepravilno

trošenje vakufskih sredstava, istiĉući kako se ogromne koliĉine novca troše na svjetovnu

naobrazbu i stipendiranje u vrijeme kada je materijalno stanje imamsko-mualimskog kadra bilo

mizerno.199

Biti na ĉelu ovakve institucije nije predstavljalo lahak zadatak, osobito ako se uzme u

obzir da je ona imala ingerencije na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. OdreĊeni sporovi i

198

Arnautović, Samostalni vakufi, str. 3. 199

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 467-468; Adnan Jahić, Muslimansko ţensko pitanje u Bosni i

Hercegovini. Ţena u intelektualnom i društvenom ţivotu Bošnjaka od aneksije do Zakona o zabrani nošenja zara i

feredţe (1908-1950), Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju-Nauĉnoistraţivaĉki

institut „Ibn Sina“, Zagreb, 2017, str. 66, n. 132. Arnautović je znatnu paţnju posvećivao pitanju naobrazbe. U

skladu s tim, došavši na poziciju vakufskog direktora, potencirao je stipendiranje uĉenika i studenata. Govoreći o

odnosu bosanskohercegovaĉkih muslimana prema ovom pitanju istakao je sljedeće: „Austrija doĊe i mjesto da

prihvatimo za rad, za školu, za nauku, mi bez toga svega ĉekasmo 20 godina kad će Ċavo odnijeti Austriju. I naša

braća Srbi pravoslavne vjere ĉekali su kao i mi, kad će Austrija otprhnuti iz naše Bosne, ali su radili, uĉili, išli u

školu. 30 godina mi nismo htjeli slati našu djecu u školu, da nam se ne povlaše. A danas nema ni jednog jedinog, ni

najkonzervativnijeg muslimana, koji ne obija pragove drţave, općina, Gajreta, Uzdanice, moleći kakovu štipendiju.

Ali na ţalost, malo ima uspjeha, jer moljene instancije nemaju ni iz daleka sretstava koliko bi trebalo. Ja se bojim da

nam to ne bude prekasno, jer prije 15 godina bilo je iz jednoga malog seoceta, Doca kod Travnika, više akademiĉara

braće katolika nego muslimana iz cijele Bosne i Hercegovine. Iako smo mi imali stotinu puta bolje sve uslove za

uĉenje, jer smo u najvećoj većini gradski staleţ, škole su nam pred nosom, a imovno smo stajali sto puta bolje; mogli

smo izdrţavati školovanje naše djece.“ -Ante Malbaša, Bosansko pitanje i Austro-Ugarska u svjetlu plitiĉkog

dnevnika J. M. Baernreithera, Bosanska pošta, Sarajevo, 1933, str. 60-61. Arnautović se nije ovom prilikom

podsjetio na izjave koje je o ovome problemu davao za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, kada je

vrlo jasno opravdavao one muslimane koji nisu dozvoljavali svojoj djeci školovanje u vladinim školama. Tada je bio

na strani onih koji su „водили своју дјецу у цариградске школе, јер неће да им дјеца у нашим владиним

школама уче, да је Мухамед (а. с.) био болестних живаца и да бубају фалзифициране хисторијске истине, те

да најгнусније уче о нашим султанима и нашој отоманској царевини. – GHB, ZRDA, A 441-B.

53

predmeti koji se nisu mogli završiti na nivou kotarskih vakufsko-mearifskih povjerenstava bili su

upućivani direktno na Šerifa Arnautovića, koji je kao direktor trebao riješiti navedeni sluĉaj.

Jedan od takvih primjera jeste i neisplaćivanje duga Vakufskog dvora u Mostaru. Nakon što

stranka nije dobila nikakav odgovor od lokalne vakufske uprave obratila se Arnautoviću sa

molbom da on izdejstvuje podmirenje spomenutog duga.200

MeĊu najznaĉajnim projektima u

ovome periodu izdvaja se izgradnja objekta vakufskog sirotišta na Vrbanjuši u Sarajevu.

Privatnom inicijativom Šerifa Arnautovića znaĉajan novĉani doprinos za izgradnju ovog objekta

donirao je car Franjo Josip I.201

Nastojanjima vakufskog direktora ĉetverica muslimanskih

mladića bila su upućena u Švicarsku na jednogodišnji kurs o moderno-racionalnom iskorištavanju

zemljišnog posjeda.202

Nakon povratka oni su trebali steĉena znanja primijeniti u svojoj

domovini. Na sjednicama vakufsko-mearifskog sabora Arnautović je zajedno sa ostalim

sabornicima raspravljao o vaţnim vakufskim i mearifskim pitanjima. Neka od njih ticala su se

izgradnje i popravka vakufskih objekata, prodaje vakufskog zemljišta i šuma, davanja vakufa u

najam, isplate plata imamima i mualimima i sliĉno.203

O rezultatima rada vakufske uprave od

dobijanja autonomije 1909. godine detaljan izvještaj donio je i organ UMO Zeman. Istaknuto je

kako najveća zahvala za sjajne uspjehe koji su ostvareni pripada proĉelniku Arnautoviću,

zahvaljujući ĉijem radu i nastojanju je došlo do ovakvih ostvarenja.204

Izrazito pozitivan stav

prema vakufskom direktoru nije neoĉekivan obzirom da je on predstavljao vodeću liĉnost ove

stranke.

Pored politiĉkog djelovanja u Saboru i rukovoĊenja vakufskom upravom Šerif Arnautović

je u ovome periodu sudjelovao i u mnogim drugim aktivnostima. Njegovo prisustvo zabiljeţeno

je na izbornoj skupštini društva Gajret 1. septembra 1912, kada je ispred UMO predloţio delegate

koji su trebali izabrati novi Glavni odbor.205

Stupio je u Gajret kao ĉlan utemeljitelj prilikom ĉega

je u društvenu blagajnu uplatio 200 kruna. Na diplomi koja mu je tim povodom uruĉena

navedeno je da je ovim svojim postupkom „prama narodu i domovini iskazao veledušje i pruţio

200

Arhiv HNK, Fond: Vakufsko povjerenstvo u Mostaru (1884-1945), Kutija 24, 540/12. 201

„Njegovo Veliĉanstvo 'Islamskom sirotištu'“, u: Zeman, god. II, br. 51, 8. 6. 1912, str. 3. 202

“Naši gjaci u Švajcarskoj”, u: Novi vakat, god. I, br. 36, 5. 11. 1913, str. 2-3. 203

Detaljne izvještaje sa sjednica vakufsko-mearifskog sabora kojima je prisustvovao Arnautović pogledati u: Novi

vakat, god. I, br. 7, 23. 7. 1913, str. 2-3; br. 8, 26. 7. 1913, str. 3; br. 10, 2. 8. 1913, str. 3-4; br. 12, 9. 8. 1913, str. 3. 204

„Rad nove vakufske uprave“, u: Zeman, god. II, br. 66, 23. 7. 1912, str. 1-5. 205

Kemura, Uloga Gajreta u društvenom ţivotu Muslimana, str. 64.

54

pomoć njihovoj siromašnoj djeci, a za to će ga bog nagraditi i ljudi poštovati.“206

Nakon

osnivanja Muslimanske centralne banke u njenim upravnim organima su se našle vodeće liĉnosti

iz obje bivše stranke (MNO i MSS), a meĊu njima i Arnautović.207

On je izabran za ĉlana

ravnateljskog vijeća i egzekutivnog odbora.208

Kada je Hamdi-beg Dţinić oformio akcionarsko

društvo Dnoluka-šumska industrija d. d. 1913. godine, polovina akcija pripadala je njemu, Haki-

begu Dţiniću, Ibrahim-begu Ĉengiću i Šerifu Arnautoviću.209

Prilikom velikog poţara koji je

zahvatio Visoko i priĉinio znatnu materijalnu štetu Arnautović je istog dana posjetio ovaj grad i

dao 65 kruna priloga za pomoć nastradalim.210

Na prvoj narednoj sjednici saborskog

proraĉunskog odbora uputio je prijedlog Zemaljskoj vladi kojim je traţio da vlast u što skorijem

roku proslijedi visoĉkoj općini dvadeset hiljada kruna na raspolaganje, kako bi se moglo

prehraniti stanovništvo stradalo u poţaru, koje je osim bez kuća ostalo i bez rezervi hrane.211

Ovakvi zahtjevi predstavljali su izuzetno humane i empatiĉne trenutke u djelovanju Šerifa

Arnautovića. Njegovo prisustvo nije izostalo ni u kulturnim dešavanjima. Prilikom gostovanja

Srpskog pozorišta iz Novog Sada bio je imenovan za ĉlana poĉasnog odbora.212

TakoĊer, bio je

ĉlan izloţbenog odbora za veliku kolektivnu izloţbu slika Gabriela Jurkića.213

Vaţno je

napomenuti da je Arnautović 1913. godine bio odlikovan Komturnim ordenom Franje Josipa I sa

zvijezdom.214

Svi navedeni primjeri pokazuju koliko je Arnautović bio inkorporiran u raznolika

dogaĊanja, te koliko je njegova djelatnost bila široka i prisutna u javnom prostoru. Funkcija

vakufsko-mearifskog direktora omogućavala mu je ugled u društvu, koji je u znaĉajnoj mjeri bio

uvećan i njegovim saborskim djelovanjem, kome, kako se moţe zakljuĉiti, nije nedostajalo ni

specifiĉne teatralnosti. Uobiĉajen tok aktivnosti u ţivotu Šerifa Arnautovića promijenio se

sarajevskim atentatom i poĉetkom Prvog svjetskog rata. U novonastalim okolnostima rad Sabora

bio je obustavljen, ali je Arnautović nastavio javno djelovati istupajući kao predstavnik

muslimana.

206


Juzbašić, Nacionalno-politiĉki odnosi u Bosanskohercegovaĉkom Saboru, str. 45-46; „Društvena osnova

Muslimanske Centralne Banke za Bosnu i Hercegovinu (dioniĉarskog društva) u Sarajevu“, u: Sarajevski list, god.

XXXV, br. 9, 31. 12. 1911, str. 8. 208

“Muslimanska centralna banka za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu”, u: Zeman, god II, br. 79, 3. 9. 1912, str. 2. 209

Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini, str. 296. 210

„Uţasan poţar u Visokom“, u: Zeman, god. I, br. 37, 25. 11. 1911, str. 4. 211

“Za pogorjelce u Visokom”, u: Zeman, god. I, br. 38, 28. 11. 1911, str. 4. 212

“Srpsko pozorište iz Novoga Sada…”, u: Zeman, god. II, br. 30, 19. 3. 1912, str. 5. 213

“Izloţba slika Gabriela Jurkića”, u: Zeman, god. I, br. 15, 7. 10. 1911, str. 4. 214

Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH, str. 263.

55

Prvi svjetski rat

Za vrijeme rada Bosanskohercegovaĉkog Sabora dešavali su se vaţni historijski dogaĊaji u

austrougarskom susjedstvu, koji su u znaĉajnoj mjeri, izmeĊu ostalog, utjecali na meĊusobne

odnose vlade i poslaniĉkih klubova. Najvaţniji od tih dogaĊaja bili su Balkanski ratovi, koji su

uzrokovali svojevrsne krize, uzimajući osobito u obzir odnose Monarhije sa Srbijom i Crnom

Gorom, a one su se preslikavale i na unutrašnju društveno-politiĉku situaciju u Bosni i

Hercegovini. Šerif Arnautović je na samom poĉetku 1914. godine uputio apel svim muslimanima

na Balkanu koji su nakon Balkanskih ratova teritorijalno došli pod okrilje novih drţava.

Savjetovao ih je da ne prave grešku bosanskohercegovaĉkih muslimana i ne budu opozicija

onome napretku koju im nova vlast donosi. Predloţio im je da prihvate sve pogodnosti koje im

omogućavaju njihove drţave, bilo da su to škole, radna mjesta ili sve ono što će pridonijeti

njihovoj emancipaciji i napredovanju. Arnautović je vrlo mudro zakljuĉio kako je Balkan dio

Evrope, „gdje se podmiruju tuĊi raĉuni najviše na vašu štetu [muslimana, o. a.],“215

što se u

znatnoj mjeri historijskim razvojem u narednom periodu i potvrdilo. Istakao je još kako moţda i

nije pozvan davati savjete muslimanima izvan Bosne, ali je to smatrao djelom koje je sevap,

obzirom na iskustvo koje su imali bosanskohercegovaĉki muslimani. MeĊutim, to njihovo

iskustvo vrlo brzo je bilo obogaćeno novim dogaĊajem svjetskih razmjera. Sarajevski atentat,

koji je predstavljao povod za Prvi svjetski rat, na lokalnom nivou doveo je do uvoĊenja

vanrednog stanja. Prvog dana poslije atentata Šerif Arnautović je zajedno sa reisom Ĉauševićem

dao zajedniĉku izjavu za Sarajevski list, u kojoj je izraţena kolektivna ţalost svih pripadnika

muslimanske zajednice zbog ubistva ĉlanova vladajuće porodice.216

Zajedno sa predsjedništvom

Sabora Arnautović je posjetio generala Potioreka i traţio da se opsadno stanje i prijeki sud

protegnu na cijelu zemlju. TakoĊer upućen je zahtjev da se zasjedanje Sabora odgodi na neko

vrijeme, te da se njegovim sumnjivim ĉlanovima oduzme imunitet.217

Iz ovog primjera vidimo da

215

Šerif Arnautović, “Muslimanima na Balkanu”, u: Vakat, god. I, br. 1, 2. 1. 1914, str. 2. 216

Amir Duranović, „Prva godina Prvog svjetskog rata: Dţemaludin ef. Ĉaušević na stranicama 'Sarajevskog lista'“,

u: Prilozi, br. 39, Institut za istoriju, Sarajevo, 2010, str. 178. Sauĉešće upućeno kabinetskoj kancelariji cara Franje

Josipa I je objavljeno i u Vaktu: „Molimo da u ime muslimana Bosne i Hercegovine izrazite na previšnje podnoţje

Njegova carskog i kraljevskog Apostolskog Veliĉantsta našeg uzvišenop gospogara najdublje saućešće nad

besprimjernim zloĉinaĉkim djelom bezpušnika i da Ga, uz izraze najeuLlje podaniĉke lojalnosti uvjerite, da

muslimani ţale što im nije bilo moguće da svojim ţivotima saĉuvaju dragocjeni ţivot Prejasnih ĉlanova naše

uzvišene vladarske kuće.“ (sve greške navedene kao u originalu). –Vakat, god. I, br. 143, 29. 6. 1914, str. 2. 217

Hamdija Kapidţić, „Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini i jugoslovensko pitanje za vrijeme Prvog

svjetskog rata“, u: Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom (ĉlanci i rasprave), Svjetlost, Sarajevo, 1968,

str. 204; Zijad Šehić, „Atentat, mobilizacija, rat“, u: Prilozi, br. 34, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, str. 28.

56

je Arnautović i u ovakvim kriznim situacijama zauzimao vodeći poloţaj, bez obzira što nije bio

ĉlan saborskog rukovodstva. Kako su nakon atentata demonstracije usmjerene protiv Srba

predstavljale znaĉajan problem po oĉuvanje javnog reda, Arnautović je zajedno sa Dimovićem i

Sunarićem zahtjevao od Potioreka da angaţuje vojsku koja će uspostaviti mir.218

Saborska

djelatnost, obustavljena ĉinom atentata, kratko je nastavljena u julu. Tada je došlo do formalnog

zakljuĉenja ĉetvrtog saborskog zasjedanja, a car je ovo tijelo raspustio u februaru naredne

godine.219

U novonastaloj situaciji Arnautović je kroz svoj individualni politiĉki angaţman

istupao kao najvatreniji lojalista odan Monarhiji, što se moglo uoĉiti iz njegovih aktivnosti.

Takve karakteristike zadrţao je do samog kraja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.

Svoj pogled na društvenu i politiĉku situaciju nastalu nakon atentata Arnautović je iznio u

intervjuu za beĉki Neue Freie Presse. Izjavio je kako je ubistvo Franca Ferdinanda rezultat

nacionalistiĉkog fanatizma „jednog dijela pravoslavnog naroda.“ Cilj inicijatora i izvršitelja

atentata bio je oduševiti srpski narod i pridobiti ga za velikosrpske ideje, a u konaĉnici i osigurati

teren za preuzimanje Bosne i Hercegovine od Monarhije. Osudio je napade na posve neduţni dio

pravoslavnog stanovništva. U ovoj izjavi oštro je istupio protiv ministara Buriana i Bilinskog220

,

navodeći kako su uvijek proteţirali Srbe na raĉun muslimana, koji su zbog tog ekonomski,

kulturno i politiĉki slabili. Još jedanput je, uz priĉu o zloĉinima balkanskih drţava nad

muslimanima na teritorijama osvojenim balkanskim ratovima, naglasio lojalnost

bosanskohercegovaĉkih muslimana Austro-Ugarskoj: „S toga je naša odanost i vjernost monarhiji

i habsburškoj dinastiji od aneksije neizmjerno velika, a povećala se do kulminacije, kad smo

vidjeli, što su balkanske drţave za vrijeme rata a i poslije rata radile od muslimanskih svojih

podanika.“221

Vlasti su nastojale iskoristiti ovu odanost muslimanskih vjerskih i politiĉkih

predstavnika u propagandne svrhe. Nakon stupanja Velike Britanije u rat u sarajevskoj Carevoj

218

Крушевац, Сарајево под аустро-угарском управом, str. 380. 219

Vrlo detaljan i istovremeno pregledan opis Bosanskohercegovaĉkog Sabora, njegove unutrašnje strukture i

ĉlanstva , kao i njegovih ingerencija i ovlasti pogledati u: Edin Radušić, “Period austrougarske uprave”, u:

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010, str.

27-37. Citirane str. 36-37. 220

Poĉetkom 1914. godine Arnautović je razgovarao sa ministrom Bilinskim o agrarnom pitanju, uvjeravajući ga u

loše strane agrarne osnove. Govorio je o interesima posjednika, koji su mogli utjecati na rad Sabora. Unatoĉ

Arnautovićevim zahtjevima ministar je izjavio kako će izglasati agrarnu osnovu. – Leon Biliński, Bosna i

Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004, str. 27. 221

Jahić, Vrijeme izazova, str. 79-80; Adnan Jahić, „Krug nade i razoĉaranja: bosanskomuslimansko vjersko vodstvo

i Veliki rat (1914.-1918.)“, u: Vrhbosnensia, Godina XIX, Broj 2, Katoliĉki bogoslovni fakultet-Univerzitet u

Sarajevu, Sarajevo, 2015, str. 304.

57

dţamiji odrţana je, prema dogovoru Potioreka sa reisom Ĉauševićem i vakufskim direktorom

Arnautovićem, zajedniĉka molitva na kojoj je prouĉena dova protiv Britanaca. Reis je odrţao i

sveĉani govor, a fotografije ovog dogaĊaja su u vidu razglednica sa tekstom govora poslane

muslimanskim vojnicima na ruski front, ali i u druge islamske drţave.222

Kao znak muslimanske

lojalnosti i oduševljenja ratom protiv Srbije mogu se posmatrati i skupovi organizirani u Sarajevu

u znak podrške Monarhiji. Na jednom skupu u dvorištu Konaka, ispred dvije hiljade okupljenih

graĊana, Potioreku se obratio Šerif Arnautović rijeĉima: „Preuzvišeni gospodine! Muslimani

Bosne i Hercegovine uvrijeĊeni i oţalošćeni groznim atentatom, koji se je dogodio u Sarajevu,

ĉekali su ovaj ĉas kao ozebli sunca. Vama je, Preuzvišeni gospodine, poznata ljubav, odanost i

lojalnost muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i ja Vam mogu sa najvećom

sigurnosti reći da su bosansko-hercegovaĉki muslimani pripravni ne samo danas, nego u svaki

ĉas svoj ţivot i imetak ţrtvovati, svoju krv proliti za spas, dobro i sreću slavne habsburške

monarhije. Molim Vas, Preuzvišeni gospodine, ispred bosansko-hercegovaĉkih muslimana, da

ovu našu vjernost i odanost izrazite pred Previšnjim prijestoljem, a Vas, pozivam braćo, da

kliknete našem uzvišenom vladaru: 'Ţivio!'“223

Arnautović je bio i odbornik novoosnovanog

„Bosansko Hercegovaĉkog zemaljskog društva za pomoć i dobrovoljnu sanitarnu njegu u ratu, a

u sluĉaju opće nevolje i u miru“,224

kao i ĉlan odbora za izgradnju spomenika nastradalom

prijestolonasljedniku Ferdinandu i njegovoj supruzi.225

Za tu potrebu darovao je dobrovoljni

prilog u iznosu od sto kruna.226

Koristio je Arnautović svaku priliku koja se pruţila za

dodvoravanje austrijskim vlastima. Tako je nakon pobjede austrijske vojske nad Rusima poslao

brzojav vojnom zapovjedniku Auffenbergu sljedećeg sadrţaja: „Muslimani Bosne i Hercegovine

s ponosom gledaju slavodobitne pobjede junaĉke vojske, upirući molitve Svemogućemu da

konaĉnom herojskom pobjedom ovjenĉa sijedu glavu našeg ljubljenog i uzvišenog vladara, s

kojim muslimani, proţeti najdubljom podajniĉkom vjernosti i lojalnosti, stoje i padaju. Naš ponos

radi najnovijih junaĉkih djela tim je veći, što ih je izvojevala hrabra vojska pod mudrom i

junaĉkom komandom Vaše Preuzvišenosti, našeg dobrog poznavaoca i iskrenog prijatelja.“227

222

Šehić, Atentat, mobilizacija, rat, str. 32; Duranović, Prva godina Prvog svjetskog rata, str. 180; Zijad Šehić, U

smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918, Sarajevo

Publishing, Sarajevo, 2007, str. 90. 223

“Manifestacije u Sarajevu”, u: Vakat, god. I, br. 157, 29. 7. 1914, str. 2. 224

„Društvo za sanitarnu njegu u ratu“, u: Vakat, god. I, br. 158, 1. 8. 1914, str. 3 225

„Za spomenik prijestolonasljednika“, u: Vakat, god. I, br. 149, 15. 7. 1914, str. 2. 226

„Za spomenik prijestolonasljedniku“, u: Vakat, god. I, br. 146, 4. 7. 1914, str. 1. 227

„Pobjeda naše vojske nad ruskom“, u: Sarajevski list, god. XXXVII, br. 206, 3. 9. 1914, str. 3.

58

Uoĉljivo je u ovim njegovim govorima i obraćanjima kako je istupao u ime svih muslimana

Bosne i Hercegovine, navodeći svoje stavove kao kolektivno mišljenje jednoga naroda. Nije

zanemariva ĉinjenica da je Arnautović i u ovome periodu, kao što je to bilo sluĉaj i ranije, imao

znatan broj protivnika, koji su osporavali njegov autoritet i funkcioniranje, kako u okvirima

vakufsko-mearifskih poslova tako i u ovim javnim komentarima trenutnih dešavanja. TakoĊer je

neosporna ĉinjenica i da su bosanskohercegovaĉki muslimani tokom ratnih godina pokazivali

izuzetnu lojalnost prema Monarhiji, ali se u Arnautovićevim nastupima prvenstveno prepoznaju

liĉne ambicije za samopromocijom i stanovišta pojedinca.

U jednom od izvještaja o situaciji u Bosni, upućenom caru od strane novog zemaljskog

poglavara generala Sarkotića 1915. godine, Arnautović je predstavljen kao predvodnik lojalnog

muslimanskog dijela stanovništva. U dopisu se navodi: „Što se tiĉe islamskog elementa, poznato

Vam je da on na ĉelu sa Šerifom Arnautovićem, ĉini onaj dio koji nam trenutno ne pruţa nikakve

razloge za uznemirenje.“228

Sarkotićeva izjava bila je u skladu sa postojećim odnosima u kojima

je Arnautović dosta aktivno djelovao. Naredne godine on je otputovao u Istanbul. Tu se sastao sa

istaknutim liĉnostima iz oblasti politike i vojske, te funkcionerima više ministarstava. Vrhunac

ove posjete bila je audijencija kod osmanskog sultana Mehmeda V, koji je liĉno zatraţio da se

sastane sa Arnautovićem i sazna više detalja o poloţaju muslimana u Bosni i Hercegovini.

Vakufski direktor je posebno bio oduševljen radom ministarstva vakufa, na ĉijem ĉelu je bio

vakufski ministar šejhul-islam, sa kojim je takoĊer obavio razgovor. Modernizacija rada vakufske

uprave prilagoĊena uvjetima XX stoljeća; uklanjanje starih i oronulih dţamija, medresa, tekija i

zapuštenih mezarja; i izgradnja novih vakufskih objekata koji su omogućavali dobru finansijsku

dobit, posebno su ga dojmili.229

O posjeti Arnautović je govorio novinaru Hrvatskog dnevnika,

koji je objavio detaljan izvještaj sa ovog putovanja.230

Arnautović je bio i ĉlan

bosanskohercegovaĉke deputacije caru i zajedniĉkom ministru finansija krajem marta 1917.

godine. Prije ove posjete Sarkotić je Burianu dostavio interesantno mišljenje o vakufskom

direktoru: „Arnautović [je] od 1909. vakufski direktor. Od toga vremena je njegovo ponašanje,

generalno gledajući, besprijekorno. Godine 1913. odlikovan je viteškim kriţom Franje Josipa sa

zvijezdom. Iako je prije 1909. godine zbog svog ponašanja poiman kao ozloglašeni demagog, te

228

Filandra, Bošnjaĉka politika u XX stoljeću, str. 43. 229


„Šerif eff. Arnautović kod sultana“, u: Hrvatski dnevnik, god. XI, br. 117, 27. 4. 1916, str. 1-2.

59

iako [Zemaljska] vlada i sada gaji izrazitu rezerviranost prema njemu zbog njegove

nepostojanosti, [vlada] ipak smatra da bi, uzimajući u obzir muslimane, koji su većinom njegove

pristalice, Arnautović trebao zadrţati poloţaj vakufskog direktora i da bi ga trebalo zadrţati kao

dio poslanstva.“231

Pozitivan stav vlade prema Arnautoviću koristio mu je u aferi sa Metalnom

centralom koja je bila otkrivena poĉetkom 1917. godine. Naime, prema ugovoru Zemaljske vlade

i Metalne centrale za BiH potonja je od naroda otkupljivala bakar po utvrĊenim cijenama za

vojne potrebe. U ovome poslu, je osim bankovnih ĉinovnika, bio angaţovan i vakufski direktor.

Nakon što je utvrĊeno da poslovne knjige namjerno nisu voĊene pravilno, a sve s ciljem

zloupotrebe i stjecanja materijalne dobiti za rukovodioce Centrale, drţavni tuţilac je zatraţio

hapšenje svih okrivljenih rukovodilaca i Šerifa Arnautovića. Iako je došlo do hapšenja

pojedinaca, iz politiĉkih obzira odustalo se od kriviĉnog gonjenja direktora vakufa.232

Sve

nabrojane aktivnosti koje je Arnautović od atentata pa do kraja Prvog svjetskog rata provodio;

predvoĊenje skupova podrške Monarhiji, uĉestvovanje u diplomatskih poslovima, društveno-

korisne i darovateljske aktivnosti;233

zasjenila je i u drugi plan stavila pojava i propagiranje

njegove ideje o budućem drţavno-politiĉkom poloţaju Bosne i Hercegovine. Od polovine 1917.

godine pa do samog kraja habsburške vlasti Arnautović je bio jedan od onih koji su bili na

poziciji oĉuvanja Austro-Ugarske monarhije.

U pojedinim dijelovima Austro-Ugarske je tokom 1917. došlo do obnove politiĉkog i

parlamentarnog ţivota. U skladu s tim nastala je i ĉuvena Majska deklaracija, proĉitana ispred

Jugoslovenskog kluba od strane Antona Korošca u Carevinskom vijeću u Beĉu, koja je

predviĊala ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji u kojima su ţivjeli Srbi, Hrvati i Slovenci u

231

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 461-462. 232

Kapidţić, Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini, str. 218. 233

Za vrijeme trajanja rata Arnautovićevo prisustvo zabiljeţeno je u mnogobrojnim dobrotvornim akcijama.

Uĉestvovao je u radu Skupštine za osnivanje zaklade za siroĉad i udovice u ratu poginulih vojnika i tom prilikom je

darovao 400 kruna priloga. – Sarajevski list, god. XXXVII, br. 254, 21. 10. 1914, str. 3. Kod Muslimanske centralne

banke bio je meĊu većim privatnim upisnicima za ratni zajam, gdje je uloţio pet hiljada kruna. –“Za ratni zajam”, u:

Sarajevski list, god. XXXVII, br. 292, 28. 11. 1914, str. 2. Arnautović je podrţavao i svojim novĉanim prilozima

pomagao djelatnost bosanskohercegovaĉkog Crvenog krsta. –“Bos.-herc. »Crveni krst«”, u: Sarajevski list, god.

XXXVII, br. 309, 12. 12. 1914, str. 4. Bio je uĉesnik posebne sjednice, organizirane od strane zemaljskog poglavara

Sarkotića, na kojoj je odluĉeno da se zajedniĉki pomogne vojnicima koji su se ranjeni vratili sa bojišta. Na njoj je

zakljuĉeno kako će se ranjenici osposobiti za vršenje adekvatnih poslova, pa će se na taj naĉin izbjeći njihovo

društveno zanemarivanje, a ujedno će im se obezbijediti egzistencija. Za njihovu opskrbu Arnautović je darovao sto

kruna. –“Za naše invalide”, u: Sarajevski list, god. XXXVIII, br. 160, 8. 6. 1915, str. 2. Kako je izuzetno cijenio i

podrţavao svaki vid obrazovanja, što je bila jedna od karakteristika i njegovog vakufsko-mearifskog rada,

Arnautović se odazvao akciji uĉitelja Avrama Altaraca i darovao novĉani prilog za kupovinu bukvara vojnicima

analfabetama u bosanskohercegovaĉkim pukovnijama. –“Akcija uĉitelja Avrama Altaraca za kupovanje bukvara b.-

h. bataljunima”, u: Sarajevski list, god. LX, br. 150, 12. 6. 1917, str. 3.

60

jedno drţavno tijelo pod vrhovnom vlašću habsburško-lorenske dinastije. Šerif Arnautović i

njegove pristalice nisu prihvatili ovu deklaraciju, istupili su protiv stvaranja zajedniĉke drţave

juţnih Slavena, te su za Bosnu i Hercegovinu zahjevali autonomiju u okviru Austro-Ugarske

monarhije.234

Arnautović je poduzeo konkretne mjere na realizaciji svoje ideje. Zajedno sa

Safvet-begom Bašagićem otputovao je u Beĉ, gdje je od ministra Buriana traţio ponovno

sazivanje Sabora i rješavanje agrarnog pitanja. Nakon osam dana posjetili su i cara Karla.235

Tom

prilikom Arnautović je vladaru uruĉio Memorandum u kome su bili sadrţani njegovi stavovi o

poloţaju Bosne i Hercegovine u kontekstu prijedloga o preureĊenju Monarhije, ali i druga, za

bosanskohercegovaĉke muslimane, vaţna pitanja.236

Arnautović i Bašagić su nakon ovog prijema

234

Jahić, Krug nade i razoĉaranja, str. 314; Adnan Jahić, „Iz Bosanskohercegovaĉke politike za vrijeme prvog

svjetskog rata. Nestanak Ujedinjene muslimanske organizacije i uspon 'neznatnih i neozbiljnih elemenata'“, u:

Društvene i humanistiĉke studije, God. II, br. 2, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2017, str. 214. 235

Da ova posjeta ne predstavlja samoinicijativno poduzetu aktivnost Šerifa Arnautovića govori i jedan tekst u

Sarajevskom listu. U njemu se navodi kako su se ugledni muslimanski politiĉari, većinom bivši narodni poslanici u

Saboru, sastali i jednoglasno odluĉili da pošalju delegaciju caru, kako bi mu prenijeli ţelje i teţnje muslimana Bosne

i Hercegovine. Ovaj podatak ide u prilog tezi da je ideja autonomije koju je zastupao Arnautović naišla na

odobravanje meĊu znatnim dijelom muslimanskih politiĉara i predstavnika, makar u ovome njenom ranom periodu.

– „Muslimanska deputacija“, u: Sarajevski list, god. XL, br. 189, 30. 7. 1917, str. 3. 236

Jahić, Vrijeme izazova, str. 88. Memorandum Šerifa Arnautovića iz 1917. godine predstavlja najdetaljnije

istraţeni i obraĊeni segment djelovanja ovog politiĉara. Historiografija je u najvećoj mjeri bila fokusirana na ovaj

detalj, dok su Arnautovićeva ranija društveno-politiĉka djelatnost, kao i period nakon Prvog svjetskog rata, bili u

dosta manjoj mjeri prouĉavani, odnosno nije im se pridavala posebna pozornost. Najznaĉajniji doprinos ovom

pitanju dao je Adnan Jahić (koautorstvo sa Edi Bokun) u radu „Memorandum Šerifa Arnautovića caru Karlu 1917.

godine“ (Prilozi, br. 44, Institut za istoriju, Sarajevo, 2015, str. 145-179.) Jahić je vrlo detaljnim hronološkim

slijedom ukazao na nastanak i razvoj potpuno pogrešnog stanovišta o Arnautoviću i općenito muslimanskoj politici u

Prvom svjetskom ratu, uzrokovanog nedosljednom analizom ovoga dokumenta. Naime, Hamdija Kapidţić je

referirajući se na ovaj Memorandum, taĉnije njegov prijevod na njemaĉki jezik, pogrešno naveo da je Arnautović od

cara Karla traţio pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj, umjesto autonomije u okviru Austro-Ugarske. (Kapidţić,

Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini, str. 224) Ne narušavajući nauĉni autoritet koji je Kapidţić posjedovao

i ne analizirajući tekst Memoranduma na domaćem jeziku, pojedini autori (Imamović, Malcolm, TuĊman, Đaković i

dr) su preuzeli ove stavove, ĉime se u nauci formiralo ranije spomenuto mišljenje. Prvi je na uĉinjenu pogrešku

ukazao Muhamed Hadţijahić, a zatim i Enver Redţić. Oni su ispravno primjetili kako je Arnautovićev stav o

prikljuĉenju Ugarskoj uslijedio tek naredne 1918. godine. Jahić je analizirao i tumaĉenja novijeg datuma. Husnija

Kamberović je takoĊer naveo ispravan stav, ukazujući kako se u Memorandumu ne traţi prikljuĉenje i autonomija u

sastavu Ugarske, već Monarhije u cjelini. Da nije tako, prema njegovom shvatanju, narušila bi se dualistiĉka

struktura drţave i srušile osnove na kojima je poĉivala. (Husnija Kamberović, „Projugoslovenska struja meĊu

muslimanskim politiĉarima 1918. godine“, u: Historijska traganja, br. 3, Institut za istoriju, 2009, str. 94; Isti, Hod

po trnju. Iz bosanskohercegovaĉke historije 20. stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011, str. 12) Jahić je ispravno

zakljuĉio kako su oba prijedloga, i autonomija u okviru Monarhije i prikljuĉenje Ugarskoj, baš suprotno od

Kamberovićevog tumaĉenja, bili u funkciji oĉuvanja vaţećeg dualistiĉkog poretka. Osim u Kapidţićevoj grešci,

razlog zbog kojeg je ovaj dokument doveo do kontroverze u historijskoj literaturi, leţi i u ĉinjenici nekorištenja

bosanske verzije Memoranduma, ĉiji se prijepisi nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Pored ovoga

rada, Jahić se i u svojim novijim razmatranjima detaljno bavio analizom ovog dokumenta. (Jahić, Vrijeme izazova,

str. 85-108) Muhidin Pelesić se takoĊer referirao na tekst Memoranduma, ne osvrćući se posebno na spomenuto

sporno pitanje autonomije, već prvenstveno navodeći Arnautovićeve stavove o problemima sa kojima su se susretali

bosanskohercegovaĉki muslimani. (Muhidin Pelesić, „Drijemanje na ramenu vremena ili ţudnja za vlašću

predvodnika iznad nada i strahova sunarodnjaka (Bošnjaĉki politiĉari u prevratniĉkom vremenu sloma Imperije i

roĊenja Kraljevine)“, u: Historijska traganja, br. 3, Institut za istoriju, 2009, str. 54-56)

61

otputovali u Budimpeštu. Tu su obavili razgovore sa predstavnicima ugarske vlade i drugim

istaknutim liĉnostima i informisali ih o trenutnoj društveno-politiĉkoj situaciji u Bosni i

Hercegovini.237

Memorandum Šerifa Arnautovića bavio se u svojoj osnovi trima glavnim pitanjima:

drţavno-pravnim, agrarnim i saborskim.

1. Drţavno-pravno pitanje. Arnautović je od cara traţio da se za Bosnu i Hercegovinu

osigura autonomija u okviru Austro-Ugarske monarhije. U potpunosti je istupio protiv

ideje ujedinjenja juţnih Slavena u jedinstveno drţavno podruĉje: „Što se tiĉe nas

bosansko-hercegovaĉkih muslimana, to se mi najodluĉnije ograĊujemo proti ovome

juţno-slovenskom zahtjevu za ujedinjenjem u koliko se tiĉe Bosne i Hercegovine i to iz

historijskih, kulturnih i socijalnih razloga.“238

U detaljnom hronološkom osvrtu na

bosanskohercegovaĉku prošlost Arnautović je istakao kako je Bosna uvijek imala

poseban, autonomni, poloţaj. U srednjem vijeku ona je bila samostalna banovina i

kraljevina, a u okvirima Osmanskog carstva zadrţala je gotovo netaknut samostalni

karakter kao poseban vilajet, sa zakonodavstvom koje se moralo prilagoditi

bosanskohercegovaĉkim prilikama. Narodni jezik i narodni obiĉaji predstavljali su vaţne

karakteristike bosanske osobnosti. Da bi saĉuvala svoju autonomiju Bosna i Hercegovina

je ratovala i protiv osmanske drţave pod Gradašĉevićevom komandom, što je dovoljan

dokaz jaĉine samostalne svijesti, koja nije dozvoljavala zadiranje u tradiciju i posebnost.

„Iz toga se jasno vidi“, navodi Arnautović, „da je Bosna i Hercegovina od vajkada

samostalno, autonomno upravno podruĉje i da nije ţalila nikada nikakvih ţrtava, da se

kao takovo uzdrţi.“239

Da ni etnografski jedinstven narod, kako je Arnautović smatrao

stanovništvo u svim krajevima koji su trebali biti ujedinjeni u jednu drţavu, nije opravdan

razlog ovakvom postupku, govore i njegovi navodi o Švicarskoj i Belgiji. Kako se u ovim

drţavama razliĉiti narodi, zbog zajedniĉke historije i tradicije, drţe zajedno i ne

prisajedinjuju svojim etnografskim i jeziĉkim nacionalnim maticama, tako se identiĉna

argumentacija treba upotrijebiti na sluĉaju Bosne i Hercegovine. Tim više, što su kod

237

Jahić, Iz Bosanskohercegovaĉke politike za vrijeme prvog svjetskog rata, str. 215. 238

GHB, ZRDA, A 612-B. Drugi primjerak istog Memoranduma pod signaturom A 838-B-3. Prijevod dokumenta na

njemaĉki jezik pohranjen je u Arhivu Bosne i Hercegovine: ABiH, Zajedniĉko ministarstvo finansija, Odjeljenje za

poslove Bosne i Hercegovine-Privatna registratura, 444/1917. 239

GHB, ZRDA, A 612-B.

62

bosanskohercegovaĉkih stanovnika i onih u drugim juţnoslavenskim podruĉjima znatne

razlike u socijalnom i familijarnom ţivotu, karakteru, tradiciji, ambicijama i idealima.

Strah od majorizacije muslimana, koji bi u novoformiranoj jedinici, ĉinili tek jedanaesti

dio stanovništva, bio je jedan od Arnautovićevih argumenata. Kao lošiju opciju od

stvaranja jugoslavenske drţave, naveo je podjelu Bosne i Hercegovine izmeĊu Austrije i

Ugarske. „U oba ova sluĉaja bili bismo mi jedna neznatna manjina. Mi ne bismo mogli

sebi pomoći, a ni drugi ko nebi nam mogao pomoći, sve kada bi htjeo. Ne samo da bismo

mi izgubili svaki politiĉki prestiţ – mi bismo se izgubili i s nama najuvjereniji

predstavnici monarhiĉkog principa.“240

Arnautović je od vladara traţio da ne dozvoli da

doĊe do toga.

2. Agrarno pitanje. Arnautović je u Memorandumu okarakterisao agrarno pitanje kao

ţivotno pitanje bosanskohercegovaĉkih muslimana. Ukazao je na mnoge poteškoće i

probleme u odnosu zemljoposjednika i kmetova, naglašavajući kako muslimani posjeduju

zemlju još od vremena njihovih predaka iz srednjovjekovne Bosne. Predloţio je rješenje

ovog pitanja obligatornim putem, odnosno „fiziĉkom razdiobom zemljišta, a nipošto

novĉanim odkupom“, ĉime bi posjednici odstupili od jednog dijela vlasništva na

kmetskim selištima. Raĉunao je Arnautović i na pomoć drţave sa jednim dijelom njenih

domena i jeftinim zajmovima: „Drţava raspolaţe u Bosni i Hercegovini sa 52% od

svekupne površine, a za provedbu ove reforme, dosta bi bio jedan mali dio od tog posjeda.

Drţava bi na taj naĉin samo dobila, jer bi prihod sa te zemlje bio od sada porezovan, što

do sada nije bilo.“241

Kao poznati afirmator i protagonist razvoja nauke i obrazovanja,

Arnautović je predloţio i osnivanje poljoprivrednih škola i podizanje zemljoradniĉke

izobrazbe, od koje bi korist imala i Monarhija.

3. Saborsko pitanje. Loša ekonomska i društvena situacija u zemlji, uzrokavana ratnim

stanjem, ali i brojnim malverzacijama pojedinih administrativnih sluţbenika, predstavljala

je dovoljan razlog Arnautoviću za zahtjevanje ponovnog sazivanja

Bosanskohercegovaĉkog Sabora. Jedan od argumenata bio je i neravnomjeran brojĉani

omjer muslimana u zemaljskoj upravi, što je za posljedicu imalo brojne poteškoće koje su

morali trpiti. Stoga je Arnautović istakao, da „bez razlike narodnog imena i vjere“ svi ţele

240

GHB, ZRDA, A 612-B. 241

Isto.

63

da se Sabor opet sastane. U skladu s tim zakljuĉio je: „Mi doista ne vjerujemo, da smo

zasluţili, da budemo jedina zemlja na svijetu, u kojoj se vlada bez ikakvog narodnog

upliva na upravu i bez ikakve narodne kontrole.“242

Javni istup Šerifa Arnautovića protiv ideje jugoslavenskog ujedinjenja izazvao je pozornost i

reakcije, osobito od pristalica Majske deklaracije i onih koji su teţili sjedinjenju Bosne i

Hercegovine sa Hrvatskom. Oštre kritike njegovog prijedloga autonomije dolazile su od

Hrvatskog dnevnika. Pojedinci su osuĊivali Arnautovićevo „neovlašteno“ istupanje u ime

muslimana ispred zvaniĉnika u Beĉu i Budimpešti.243

Sakib Korkut, pristalica grupe okupljene

oko Derviš-bega Miralema i Arnautovićev politiĉki neistomišljenik, reagovao je vrlo oštro protiv

posjete i uruĉivanja Memoranduma caru. Iznio je pri tome niz optuţbi na raĉun Arnautovića,

navodeći kako je demagog i oslikavajući njegov politiĉki hod od zakletog protivnika Hrvata i

pripajanja Bosne Hrvatskoj do njihovog saradnika i koalicionog partnera, te naposljetku

ponovnog suparnika.244

Napadi ovakve vrste nisu predstavljali novost u politiĉkoj karijeri Šerifa

Arnautovića, već kontinuitet koji se prepoznavao kroz ĉlanke Bošnjaka, Novog Musavata,

Muslimanske sloge, Samouprave, kasnijih Vremena, Pravde i drugih listova. Oni su bili

konstantni i vezani za skoro svaku aktivnost koju je provodio, a koja nije bila u skladu sa

242

GHB, ZRDA, A 612-B. 243

U jednom osvrtu na Memorandum, objavljenom u Hrvatskom dnevniku, Arnautovićeva akcija predstavljena je

kao samostalna i bez narodne podrške: „Sve ovo, pa još k' tome bijeg pred predsjednikom jugoslavenskog kluba g.

Korošecom [Arnautović nije ţelio sastanak sa Korošcem, o. a.], pokazuje nam jasno, kakvim moţemo smatrati vogju

i prijateljem naroda g. Arnautovića. Ĉovjek, koji je ovoliko propustio i mirno promatrao, što se s njegovim narodom

radi, ne bi se smio ni pokazati pred njim a kamo li se predstavljati njegovim vogjom raditi o njegovoj sudbini

podnositi ovakav memorandum kralju po svom ćejfu, ni ne posavjetovavši se prije toga s narodom. Ĉini nam se, da

je ovo g. Arnautović uĉinio na svoju ruku s toga, što zna, kakvo je raspoloţenje spram njega u narodu...“ – „Kratak

osvrt na memorandum g. Arnautovića“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 216, 26. 9. 1917, str. 1-2. Ovakvim

stavovima doprinijela je i izjava Safvet-bega Bašagića (koji je bio pod velikim pritiskom javnosti nakon povratku u

Bosnu) u kojoj se ogradio od Memoranduma, navodeći da je on u Beĉu i Budimpešti iskljuĉivo govorio o uspostavi

Sabora i to samo usmeno bez predaje ikakvog dokumenta, a da se drţavno-pravnog pitanja nije doticao. – „Treba se

izjaviti.“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 197, 2. 9. 1917, str. 1. Ova izjava bila je u koliziji sa navodom ministra

Buriana, koji je u svome dnevniku zabiljeţio: „Bašagić i Arnautović kod mene. – Oni, takoĊe, ţele sazivanje Sabora,

ali im ne treba jugoslavenska drţava. – Ţele obligatorno otkupljivanje kmetova.“ – Jahić, Usponi i padovi

zagonetnog Mostarca, str. 463. Protiv autonomije, prijedloga koji nema „zdravoga temelja – pa prema tome ni

opstanka“ pisao je i Sejfuddin Husejnagić, koji je smatrao da Arnautovićevi stavovi ne predstavljaju „izraz mišljenja

svih muslimana“. –Sejfuddin Husejnagić, „'Treba se izjaviti.' Glas iz krugova muslimanske inteligencije“, u:

Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 192, 28. 8. 1917, str. 1. 244

„Zar još uvijek bez jasna programa“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 199, 5. 9. 1917, str. 1. Na stranicama

Hrvatskog dnevnika u više navrata Korkut je napadao Arnautovića za nesavjestan rad u vakufskoj-upravi,

podreĊivanje vakufske pisarnice i vakufskih sluţbenika svojim liĉnim ambicijama i idejama, kao i otvoreno

neprijateljstvo prema hodţama. TakoĊer je zastupao stanovište kako Arnautović nema pravo da govori i istupa kao

predstavnik muslimana. Pogledati: „Ustuk na letak g. Arnautovića“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 220, 30. 9.

1917, str. 1-2; „Zašto se odrekoh uredništva 'Misbaha'“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 218, 28. 9. 1917, str. 1-2.

64

stanovištima njegovih politiĉkih suparnika. Za razliku od drţavno-pravnog pitanja prijedlog

ponovne uspostave Sabora, o ĉemu je Arnautović pisao i nakon povratka u domovinu, naišao je

na pozitivan stav i odobravanje.245

S druge strane, Zemaljska vlada se nije slagala sa dijelom

teksta Memoranduma, koji je ona posjedovala, ukazujući na potrebu da se dostavi ispravna

verzija koja odgovara ĉinjenicama i koja bi bila primjerena za objavu.246

Bez obzira na brojne

negativne reakcije i uz ĉinjenicu da muslimanska komponenta stanovništva nije imala jedinstven

stav o budućem drţavno-pravnom poloţaju Bosne i Hercegovine, Arnautović je i dalje istupao u

ime cijelog naroda i opravdavao svoje ranije stavove vodeći rasprave sa svojim

neistomišljenicima.247

Unatoĉ osporavanju njegove legitimnosti, u inozemstvu je Arnautović; a u

poĉetku uz njega i Bašagić; smatran nespornim voĊom bosanskohercegovaĉkih muslimana, tim

više što se nijedan drugi muslimanski prvak nije jasnim stavom javno izjasnio o aktuelnim

društveno-politiĉkim pitanjima.248

U prilog Arnautovićevom odbijanju bilo kakve vrste saradnje

na planu jugoslovenskog ujedinjenja, govori i ĉinjenica da je on jedini politiĉar i predstavnik koji

se nije sastao sa predsjednikom Jugoslavenskog kluba Korošcem, prilikom njegove posjete

Sarajevu, kada je vršio propagandu za svoj program.249

UviĊajući kako Monarhija ipak, vrlo

vjerovatno, neće dopustiti potpunu autonomiju Bosne i Hercegovine, Arnautović je u razgovoru

sa grofom Tiszom u septembru 1918, saopštio kako se ona u tom sluĉaju treba prisajediniti

Kraljevini Ugarskoj. Ukoliko bi do toga došlo, njoj bi se trebala osigurati široka autonomija sa

pokrajinskim saborom, vladom i posebnom upravom. „Odnošaji naše domovine posebno [su]

specifistićni“, istakao je Arnautović, „pa prema njima treba posebno i specifistiĉno upravljati. U

takom sklopu mogli bi smo lakše gledati u buduĉnost, jer nas je muslimana jedna treĉina, a Srba-

pravoslavnih i katolika-hrvata dvije treĉine, pa se ne bi moglo olahko preko nas prelaziti.“250

Kao

245

Šerif Arnautović, „Za uspostavu bosanskog sabora“, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 197, 2. 9. 1917, str. 1. 246


O ovome pogledati: Šerif Arnautović, “Treba se izjaviti. Pismo g. Š. Arnautovića”, u: Hrvatski dnevnik, god. XII,

br. 190, 25. 8. 1917, str. 2; Isti, “Drugi list g. Šerifa Arnautovića.”, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 193, 29. 8.

1917, str. 1; Isti, “’Miramur!’ Treći list g. Šerifa Arnautovića”, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 194, 30. 8. 1917,

str. 1-2. 248

Jahić, Vrijeme izazova, str. 94. 249

Kapidţić, Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini, str. 226. 250

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-17. Prilikom posjete Bosni i Hercegovini grof Tisza se u Mostaru susreo sa

gradonaĉelnikom Mujagom Komadinom, koji se izjasnio za autonomiju Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da su se

Komadina i Arnautović, bliski saradnici još od samih poĉetaka djelatnosti mostarske Kiraethane, nakon mnogo

vremena opet pronašli na identiĉnom odnosu spram budućnosti njihove domovine i dijelili zajedniĉko mišljenje. –

Bogdan Krizman, “Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini”, u: Prilozi, godina IV, br. 4, Institut

za istoriju radniĉkog pokreta Sarajevo, Sarajevo, 1968, str. 100. Uporediti sa: Kamberović, Projugoslavenska struja

meĊu muslimanskim politiĉarima, str. 95.

65

što je istaknuto u Memorandumu i ovdje se pitanje majorizacije nad muslimanima navodi kao

jedan od najvaţnijih argumenata. Jedino je Arnautović od svih muslimanskih politiĉara i vjerskih

rukovodioca izraţavao ovakvu zabrinutost za sudbinu islama i bosanskohercegovaĉkih

muslimana u budućnosti. Posljednja znaĉajna aktivnost koju je poduzeo prije kraja habsburške

vlasti i uspostave nove drţavne zajednice bilo je upućivanje još jednog Memoranduma251

, ali

ovog puta novom zajedniĉkom ministru finansija Spitzmülleru. Ministar je Sarajevo posjetio

krajem septembra 1918. godine. Arnautović je u novom dokumentu, uruĉenom Spitzmülleru 8.

oktobra, govorio samo o odnosu austrougarskih vlasti prema muslimanima, bez osvrtanja na

drţavno-pravno pitanje. Ukazao je na mnogobrojne poteškoće koje su morali podnositi, na

podreĊen poloţaj u odnosu na druga dva naroda i na ĉinjenicu da su bili u potpunosti

onemogućeni participirati u istaknutim zvanjima odjelnih predstojnika, dvorskih i vladinih

savjetnika i srednjoškolskih direktora, a sve uz izuzetnu i dokazanu lojalnost Monarhiji i dinastiji.

Na kraju je izrazio nadu da će novi ministar poduzeti potrebne mjere da se postojeće stanje

poboljša.252

Veoma brzo nakon ovog dogaĊaja Austro-Ugarska je poslije 40 godina vladanja nad

Bosnom i Hercegovinom postala njena prošlost, a Šerif Arnautović uvidio kako je njegova uloga

muslimanskog predvodnika okonĉana. Iako je još uvijek bio na poziciji vakufsko-mearifskog

direktora, ozbiljan politiĉki angaţman u novonastaloj situaciji nije mogao ostvariti. Došlo je do

pojave novih politiĉara koji su postali nosioci muslimanske politike.

Odlazak s pozicije direktora

Nakon što je austrougarska vlast prestala sa upravljanjem Bosnom i Hercegovinom u novembru

1918. godine Arnautović je podnio ostavku na mjesto vakufsko-mearifskog direktora. To je bio

svojevrsni protest protiv uspostave novog vladajućeg reţima i odbijanje uĉešća u javnom

prostoru u novonastaloj situaciji, ali istovremeno i odraz razoĉarenja njegovim potpunim

potiskivanjem na margine politiĉkog ţivota. MeĊutim, ostavka nije usvojena od strane Vakufsko-

mearifskog sabora, obzirom da je većina ĉlanova izglasala kako i dalje treba nastavi vršiti ovu

funkciju.253

Iako je Arnautović bio izraziti protivnik stvaranja jugoslavenske drţave, samo

nekoliko dana bilo je dovoljno da se „pomiri sa sudbinom“ i formuliše svoje stavove dijametralno

251

Dokument je pohranjen u Arhivu Bosne i Hercegovine: ABiH, ZMF, Pr, 842/1918. 252

Jahić, Vrijeme izazova, str. 120-121. 253

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-21. Isti dokument pohranjen u Gazi Husrev-begovoj biblioteci: GHB, AIZ-DŢĈ, DZ C-

4-82/1919. Uporediti: Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 468.

66

suprotno. Posjetio je pukovnika Nedića, zapovjednika srpske vojske, i zahvalio mu što je poslao

odred vojske u Rogaticu, s ciljem uspostave reda i mira, a na molbu tamošnjih muslimana.

Istakao je da je do sloma Austro-Ugarske bio ubjeĊen u pobjedu centralnih sila, jer su ga u to

uvjeravali i svi austro-ugarski drţavnici. Kako bi muslimanima osigurao opstanak i bolji poloţaj

zastupao je prougarsku politiku. Na kraju je izjavio kako „on i najveći dio Muslimana radosno se

izjavljuje za sjedinjenje sa Srbijom pod dinastijom KaraĊorĊevića.“254

Ovu posjetu i promjenu u

stavovima treba posmatrati kao njegovo realno rasuĊivanje u novim okolnostima, pokušaj

mirenja sa jugoslavenskim ujedinjenjem i iznalaţenje mogućnosti da se, na neki naĉin, politiĉki

aktivira. Svoje nezadovoljstvo zaobilaţenjem muslimanskih saborskih predstavnika prilikom

uspostavljanja Narodnog vijeća SHS i Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu Arnautović je

iskazao u predstavci predsjedniku srpske kraljevske vlade Nikoli Pašiću.255

Nije mu bilo po volji

što su muslimanska mjesta u tim organima zauzeli „neznatni i neozbiljni elementi“ bez ikakve

narodne podrške, umjesto bivših ĉlanova Bosanskohercegovaĉkog Sabora, pa bilo kojoj stranci

pripadali. S druge strane, od katolika i pravoslavaca izabrani su sabornici „najjaĉeg politiĉkog

kalibra“. Postavljanje nemuslimana za gradonaĉelnika Sarajeva po prvi put u historiji, tvrdio je

Arnautović, uvrijedilo je većinski muslimanski dio stanovništva, koji je tim potezom uvidio da

buduće drţanje novog reţima prema muslimanskom elementu predstavlja „najcrniju sliku za

budućnost“. Zloĉine nad bosanskohercegovaĉkim muslimanima nakon odlaska austrougarske

vojske Arnautović je detaljno opisao. IzmeĊu ostalog naveo je: „Od kako su Austro-ugarske ĉete

ostavile ovdašnje krajeve nastupila je uţasna nesigurnost po ţivot i imetak muslimanskog

stanovništva. Paljenje ĉardakova, ubijanje muslimanskih zemljoposjednika i njihovih zamjenika,

pljaĉkanje imanja jednostavnih muslimanskih gragjana i seljaka sa strane pravoslavnih dogodilo

se je u bezbroj sluĉajeva i još se uvjek dogagjaju.“256

Arnautoviću se, dakle, ne moţe poreći

kontinuirana briga za stanje muslimana i ukazivanje na probleme sa kojima su se susretali, bez

obzira u kojem drţavno-politiĉkom ustrojstvu djelovao. O situaciji u Privremenom narodnom

predstavništvu Kraljevstva SHS i voĊenim raspravama Arnautovića je infomisao Sulejman

254

“Muslimani i Hrvati kod pukovnika M. Nedića”, u: Народно јединство, год. 1, бр. 11, 13. 11. 1918, str. 1. Da je

Arnautović bio izraziti protivnik sjedinjenja govori i sljedeći podatak. U spomenutom razgovoru sa grofom Tiszom

istakao je „da će prvog srpskog vojnika [koji doĊe u Sarajevo] ubiti, a onda sam sebe na šeher Ĉehajinoj ćupriji.“ –

Jahić , Vrijeme izazova, str. 104. 255

O djelatnosti Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu pogledati: Nusret Šehić, “Narodno vijeće SHS za

Bosnu i Hercegovinu i njegova djelatnost nakon sloma Austro-Ugarske (novembar – decembar 1918)“, u: Prilozi,

Godina XVIII, Broj 19, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1982, str. 163-202. Šehić se u ovome radu referirao na

pogrešan Kapidţićev navod o Arnautovićevom zahtjevu za prikljuĉenje Ugarskoj u Memorandumu iz 1917. godine. 256

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-16. Uporediti: Pelesić, Drijemanje na ramenu vremena, str. 64.

67

Salihagić. U pismo od 21. marta 1919. godine naveo je kako je vaţno da se i Arnautović upozna

sa bitnim politiĉkim pitanjima, kako bi se prema njima mogao ravnati zajedno sa svojim bliskim

prijateljima i saradnicima. Salihagić je izvjestio da su muslimanski ĉlanovi „Privremenog

parlamenta“ sprijeĉili da se „još jedan dio begluĉke zemlje izbije iz [muslimanskih] ruku.257

Vidimo da je rješavanje agrarnih odnosa, kao najvaţnije muslimansko pitanje, i dalje bilo

predmet interesovanja Šerifa Arnautovića. MeĊutim, bilo kakva znaĉajna politiĉka aktivnost je

izostala. Šta više, ovo je bio period u kome su napadi i karakterizacija Arnautovića kao

kompromitovanog, zbog njegove djelatnosti tokom Prvog svjetskog rata, bili u punom zamahu.

Posebno se u tim aktivnostima isticala grupa okupljena oko lista Vrijeme, gdje su vodeću ulogu

imali Edhem Mulabdić i Sakib Korkut. S druge strane, glasilo prosrpske Jugoslavenske

muslimanske demokratije Jednakost, omogućavalo mu je da se odbrani i u tekstovima iznese

svoje argumente i objašnjenja. Posebno se aktivirao sukob na relaciji dr. Spaho-Arnautović, ĉiji

zaĉeci datiraju još od 1912. godine.258

Spaho je Arnautovićevo djelovanje tokom rata nazvao

protunarodnim, hizmećarskim i plaćeniĉkim, koje je sugraĊane drugih vjera usmjerilo protiv

muslimana.259

Arnautović je odgovorio: „Ili sam ja ili Vi gospodine ministre dreĉao u

sarajevskom gradskom zastupstvu, da je premalena ĉast poĉasno graĊanstvo austrijskom generalu

Potioreku, što je pretrao i pregazio Srbiju a spasio našu 'milu i dragu' Austro-Ugarsku drţavu i

'uzvišenu' dinastiju? Ili sam ja ili Vi gospodine 'jugoslavenski' ministre prireĊivao obilate i bogate

bankete njemaĉkim oficirima, koji su bili u Sarajevu na prolazu na put da smrve Srbiju?“260

Ovakve novinske rasprave nastavile su se i u narednom periodu, naglašavajući Arnautovićev

negativan odnos prema JMO. Pobjeda njegovih politiĉkih protivnika, kadrova JMO, na

vakufskim izborima odrţanim u septembru i oktobru 1919. godine, bila je jasan znak da je

konaĉno došlo vrijeme za potpuno odstupanje sa direktorske pozicije. Da Arnautović nije svoju

257


Zeman, glasilo tadašnje Ujedinjene muslimanske organizacije, u sukobu Spahe i Arnautovića – uzrokovanom

djelatnošću Muslimanske centralne banke – stao je sasvim oĉekivano na stranu potonjeg. U jednom ĉlanku navodi

se: „Što se tiĉe Dr Spahe i Šerifa Arnautovića, neka to oni izmegju sebe rasĉiste, samo nek doktor zna da

Arnautoviću ni jaĉi vukovi nijesu mogli ništa, a Dr Spaho – i ako je onako mudar, kako ga 'Narod' hvali – ne bi se u

politici ni spominjao, da nije bilo Arnautovića.“ –„Ispravak dr. Spahe“, u: Zeman, god. II, br. 64, 16. 7. 1912, str. 1-

2. Arnautovićev animozitet prema Spahi bio je izraţen tim više što je on bio personifikacija Jugoslovenske

muslimanske organizacije, protiv ĉijeg je djelovanja Arnautović oštro istupao, smatrajući kako muslimanski narod

predvodi u potpuno pogrešnom smijeru. S druge strane, Spaho je još prilikom neuspješne kandidature za

Bosanskohercegovaĉki Sabor, optuţio grupu okupljenu oko Arnautovića za falsificiranje izbornih rezultata, na

osnovu ĉega mu nije bilo omogućeno postati narodnim poslanikom. – Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-

1939) Politiĉka biografija, Vijeće Kongresa bošnjaĉkih intelektualaca, Sarajevo, 2009, str. 14. 259

Jahić, Iz Bosanskohercegovaĉke politike za vrijeme prvog svjetskog rata, str. 221. 260

Šerif Arnautović, „Šerifov odgovor Spahi.“, u: Jednakost, god. II, br. 13, 28. 1. 1919, str. 2.

68

neopozivu ostavku uputio nadleţnom vakufskom saboru, vrlo je vjerovatno kako bi u

novonastalim okolnostima došao zahtjev za njegovu smjenu. On je 31. decembra 1919. uputio

proglas kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima u cijeloj Bosni i Hercegovini, kojim ih

obavještava da napušta poloţaj. U njemu je istakao kako je od nesreĊene kancelarije, svojim

aktivnim radom, uspostavio modernu i transparentnu instituciju, koja se moţe pohvaliti svim

karakteristikama kulturnih ustanova tog vremena.261

Time je okonĉana desetogodišnja djelatnost

Šerifa Arnautovića na ĉelu vakufsko-mearifske uprave. Ovaj znaĉajan period predstavljao je

vrhunac njegove karijere. Smjena na društvenoj i politiĉkoj sceni dovela je do pojave novih

generacija muslimanskih predvodnika. Iako je Arnautović i u narednom periodu pokušavao da

partcipira u politiĉkom ţivotu Kraljevine, izostala je podrška naroda, onaj faktor na koga se u

prošlosti uvijek pozivao.

261

GHB, AIZ-DŢĈ, DZ C-4-82/1919.

69

IV. Djelatnost u periodu 1920-1935. godina

Izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine

Odstupajući sa mjesta vakufsko-mearifskog direktora Šerif Arnautović naglasio je kako će se u

narednom periodu posebno posvetiti svom odnosu sa Pravdom, glasilom JMO. Ona je na svojim

stranicama istupala vrlo oštro protiv Arnautovića, oslikavajući animozitete koji su postojali

izmeĊu JMO i njega. Njegov nestanak sa politiĉke scene pojedini su smatrali samo privremenim,

izraţavajući nadu kako će vrlo brzo doći do uspostavljanja novih odnosa, u kojima će ponovo

bitnu ulogu imati bivši muslimanski voĊa. Kako je u ovome periodu štampa predstavljala glavni

vid propagandnog materijala za širenje politiĉkih ideja, a ujedno i za napade na svoje

neistomišljenike, kao i odbranu od istih, tako je Arnautović odluĉio pokrenuti list Domovina. U

prvom objavljenom broju izjavio je kako se dvije godine distancirao od politike baveći se

posmatranjem stanja koje je vladalo. JMO i Pravda su svojom destruktivnom „antidrţavnom

politikom i nekulturnom borbom“ doveli muslimansku politiku u ćorsokak, stoga je obznanio

kako će se, na nagovor prijatelja, opet politiĉki aktivirati. „Ukabulio sam odreći se svoga

rahatluka i spokojstva;“, naveo je Arnautović, „ukabulio sam da u zajednici sa prijateljima

primim tešku odgovornost, da uĉinim što se dade uĉiniti da naša muslimanska politika pogje

pravijim putem, da prestanu zulumi i nepravde, koje su nam do sada ĉinjene. I ako je duţnost

teška, i ako su moje sile malene, ja pouzdano oĉekujem uspjehe, jer velikodušni Beograd – a on

je duša i centar naše Kraljevine – voljan je, da prema muslimanima povede bratsku politiku;

voljan je, da zaboravi vratolomne skokove i netaktiĉnosti 'Pravde' i njene organizacije.“262

Još je

naveo kako se njegov politiĉki program u osnovi ne razlikuje od onog JMO, ali će naĉin borbe i

ostvarenja biti diametralno suprotan. Iz ovakve izjave jasno se moţe prepoznati pozadina

njegovog ponovnog ukljuĉivanja u politiĉki ţivot. Radikalna stranka nastojala je suzbiti utjecaj

JMO, stoga je kao idealnog saradnika prepoznala Šerifa Arnautovića. Ona je pomogla i podrţala

formiranje nove politiĉke grupe okupljene oko Domovine. Arnautović je u ovoj saradnji vidio

mogućnost lakšeg suprotstavljanja snaţnoj JMO.263

Radikalno glasilo Samouprava nije krilo da

pomoću Arnautovića ţeli oslabiti vodeću muslimansku stranku, te je pred odrţavanje izbora za

Ustavotvornu skupštinu vršilo propagandu u korist „muslimanskih radikala“, a njihovu pojavu

262

Šerif Arnautović, „Naša prva rijeĉ“, u: Domovina, god. I, br. 1, 30. 10. 1920, str. 1. 263

Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925. Privredni i politiĉki razvoj, Institut za istoriju u Sarajevu,


70

podrţala je nekolicina sreskih naĉelnika u Bosni i Hercegovini i predviĊala im izborni uspjeh.264

Neposredno pred odrţavanje izbora Pravda je najviše paţnje posvetila Domovini i njenom

vlasniku. Većina napisanog odnosila se na historiju politiĉkog djelovanja Šerifa Arnautovića,

kome je dodijeljen epitet politiĉkog mrtvaca. Osobito su se isticale njegove aktivnosti pred kraj

Prvog svjetskog rata.265

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu grupa Šerifa Arnautovića istupila je kao

Nezavisna muslimanska lista. Sam Arnautović nije ţelio biti nosilac liste, već na nekoj od drugih

pozicija, što bi se moglo protumaĉiti kao nastojanje da se ideja pokreta stavi ispred njegovih

liĉnih ambicija i karijere.266

Bez obzira na pomoć i podršku radikala stranka je doţivjela veliki

neuspjeh. Osvojila je ukupno 755 glasova (306 u sarajevskom i 449 u tuzlanskom izbornom

okrugu) što nije bilo dovoljno da se preĊe izborni prag i osvoji makar jedno poslaniĉko mjesto.

Usporedbe radi, JMO je osvojila preko 110 hiljada glasova.267

Ovakav omjer jasan je pokazatelj

kakav poloţaj u društvu su ostvarili muslimanski radikali, a samim tim i Arnautović kao njihov

predvodnik. On je ovim izbornim debaklom stavio taĉku na svoju politiĉku karijeru za narednih

dvanaest godina. Pa ipak, bilo je i onih koji su vjerovali kako ovo nije preteţak poraz i da je

sasvim moguće da se Arnautović vrati na scenu. U jednom neautoriziranom pisanom osvrtu na

bosanskohercegovaĉke muslimane iz 1921. godine, kreiranom za potrebe vladajuće elite, navodi

se kako je on ĉovjek neobiĉnih sposobnosti, volje i politiĉkog talenta. „Nema sumnje [...] da će

Šerif ponovo isplivati i potisnuti JMO. Šerif je radin, a to je rijetkost meĊu muslimanima. Zna

raditi skoro 16 sati bez prestanka. Za njega treba spremiti ulogu, pruţiti mu mogućnost da

zajedno radi sa Vojislavom Šolom, s kojim je dobar prijatelj.“268

Da je i sam Arnautović vjerovao

264

Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925, str. 170. „Jedan trezven glas digao se u Bosni. G. Šerif Arnautović, na

ĉelu jedne grupe ljudi, uspeo je da dosadašnji pravac, odnosno taktiku, koju smatra pogodnom ne samo za interese

naše drţave nego i za interese Muslimana, skrene sa dosadašnjeg puta i uputi onamo gde ga ĉekaju sloga i zajedniĉki

rad sa ostalom braćom. Doista za utvrgjenje naših odnosa sa našom braćom Muslimanima ništa nije potrebnije od

trezvenosti i hladnokrvnosti. Ludi i neobuzdani verski fanatizam, potpaljivanje mrţnje i zaoštravanje odnosa izmegju

braće koji moraju da ţive u zajedniĉkoj kući nije ni u ĉijem interesu. Ni u našem ni u njihovom.“ – „Beograd o

Muslimanima“, u: Domovina, god. I, br. 5, 10. 11. 1920, str. 1. U ovome ĉlanku, objavljenom u Samoupravi, a

potom prenesenom u Domovini, jasno se oĉituje negativan odnos Radikalne stranke prema politici koju je vodila

JMO, nasuprot pozitivnog stava o grupi Šerifa Arnautovića. 265

Enes. S. Omerović, „Naša izborna borba“, meĊustranaĉki sukobi u Bosni i Hercegovini uoĉi izbora za

Ustavotvornu skupštinu 1920. godine“, u: Historijska traganja, br. 11, Institut za istoriju, Sarajevo, 2013, str. 189;

Isti, Politiĉko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921), Institut za istoriju, Sarajevo, 2015, str. 217-218. 266

“U laţi su kratke noge”, u: Domovina, god. I, br. 12, 26. 11. 1920, str. 3. 267

Nusret Šehić, „Izbori za Ustavotvornu skupštinu na podruĉju Bosne i Hercegovine (28. novembar 1920)“, u:

Prilozi, Godina XXIV, Broj 25/26, Institut za istoriju, Sarajevo, 1990, str. 236. 268

Jahić, Vrijeme izazova, str. 299.

71

u ovakve mogućnosti govori podatak o kontaktima sa radikalima tokom 1924. godine. On je

zajedno sa svojim saradnicima polovinom maja iste godine stupio u komunikaciju sa radikalima u

Beogradu, s ciljem osnivanja nove muslimanske stranke, u kojoj bi participirali i pojedini ĉlanovi

iz Bosanskohercegovaĉkog Sabora. Osim odrţanih sastanaka, inicijatori ove akcije poĉeli su i sa

slanjem pisama širom Bosne i Hercegovine, kako bi okupili pristalice.269

MeĊutim, Arnautovićev

poloţaj bio je sasvim jasan. Od stare slave se nije moglo ţivjeti i oĉekivati uspjeh pod

okolnostima u kojima je JMO predstavljala vodeću snagu meĊu bosanskohercegovaĉkim

muslimanima. Trebalo je doći do krupne društveno-politiĉke promjene, kakva je bila

Šestojanuarska diktatura, da bi se stanje odnosa u potpunosti promijenilo. I kao što je nepoznati

autor, gotovo vizionarski, govorio o Arnautovićevom povratku, on se zaista; kao feniks; ponovo

vratio na politiĉku scenu nakon 12 godina apstiniranja.

Vakufski direktor i senator kralja Aleksandra

Period Šestojanuarske diktature predstavlja vrijeme Arnautovićevog ponovnog funkcioniranja na

društveno-politiĉkom polju. U Promemorijumu, kojeg je 1. juna 1930. godine uputio kralju,

hvaleći uspostavu diktature Arnautović je iznio i svoje nezadovoljstvo izborom novih ĉlanova

Ulema-medţlisa, kao i zanemarivanjem muslimana u sastavu nove vlade i na funkcijama u

drţavnim institucijama. Stoga je preporuĉio i zamolio vladara da se u vjersku upravu i na druga

vaţna mjesta postavi nekolicina „nacionalno zasluţnih“ muslimana.270

O zamjerkama na raĉun

rada pravnoagrarnog odsjeka banske uprave u Splitu pisao je u pismu banu Primorske

banovine.271

Njegov zvaniĉni povratak na javnu scenu uslijedio je u martu 1931, kada je

jednoglasnom odlukom ĉlanova Vakufsko-mearifskog vijeća izabran za vakufskog direktora.272

Do toga ne bi moglo doći da nije bilo ranije izmjene u strukturi ĉlanstva vakufskih organa. Nakon

što je Ibrahim ef. Maglajlić imenovan za novog reis-ul-ulemu on je vrlo uspješno „oĉistio“

Vakufsko-mearifski sabor i druge vakufske ustanove od većine pristalica JMO, a na njihovo

mjesto je postavio proreţimski orijentisane muslimane. Za jednog od ĉlanova vakufsko-

269

Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u politiĉkom ţivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,

Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 175. Pogledati n. 191. 270

Andrej Rodinis (sabrao i uredio), Izvještaji o situaciji u Drinskoj banovini, Knjiga 1 (1929-1931), GraĊa za

prouĉavanje politiĉkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine (XIX i XX vijek),

N.S. tom I (X), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009, str. 168-169. 271


HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-11. Rodinis, Izvještaji o situaciji u Drinskoj banovini, str. 237; Mehmedović,

Upravljanje vakufima u BiH, str. 128.

72

mearifskog vijeća imenovan je i Arnautović. U takvim okolnostima došlo je do njegovog izbora

za vakufskog direktora.273

Odmah po preuzimanju duţnosti Arnautović je pokrenuo pitanje

boljeg funkcioniranja i poslovanja vakufa, pri ĉemu je nastojao unijeti novitete u rješavanju

postojećih problema. Upravnom odboru Vakufsko-mearifskog vijeća uputio je prijedlog o

oţivljavanju tzv. „mrtvih vakufskih kapitala“. Nekretnine koje ne donose prihod ili je on veoma

mali, te udaljena zemljišta koja nisu data u zajam, treba prodati i od dobijenog novca sagraditi na

lijepim mjestima vakufske kuće, dućane, magaze i druge objekte. Putem trampe, prodaje i

kupovine zemljišta treba provesti komasaciju, odnosno grupisanje u jedinstvene veće komade

vakufskog posjeda. Da bi takvi, nanovo formirani, krupniji vakufi donosili pristojan prihod od

najma, treba ih pozicionirati u blizini većih mjesta, ili pak uz „kulturne, vjersko-prosvjetne i

socijalno-humane islamske institucije“, koje bi ih i koristile. Na kraju ovog dopisa Arnautović je

zakljuĉio: „Vakufske mrtve kapitale treba oţiviti, jer nam je on jedini ostao, koji moţe i mora da

napreduje. Ne oţive li se vakufski mrtvi kapitali, vakuf će i nadalje ţivotariti, krpiti, gledati

ruševne dţamije, oharabljene objekte, neureĊena i neograĊena groblja, dok će vjerska prosvjeta i

socijalno-humana islamska skrb sve više zaostajati, a murtezika [vakufski sluţbenici, o.a.]

ostajati neplaćena ili mizerno plaćena.“274

Kao i za vrijeme prvog mandata od 1909. do 1919.

godine, Arnautović je ponovno u svome radu znatnu paţnju usmjerio na pitanje islamske

prosvjete. U pismu koje je adresirao na Ulema-medţlis u Sarajevu, iznio je ne tako pozitivnu

analizu postojećeg stanja u ovom segmentu islamskog ţivota. Ukazao je na nedostatak

kvalificiranog kadra, nizak kvalitet vjerske obuke, kao i na potrebu stjecanja naobrazbe vjerskog

staleţa na fakultetima i doktorskim studijama. Uputio je vrlo znaĉajan apel u kome je predloţio

da se iz proraĉuna samostalnih vakufa predviĊena sredstva za sadake, kurbane, uĉenje hatmi i sl,

jednim dijelom usmjere za podmirivanje potreba Gazi Husrev-begove medrese, kako bi ona bez

problema funkcionirala.275

Vaţan segment njegovog djelovanja na ĉelu Vakufske direkcije

predstavlja i inicijativa o osnivanju islamskog ţenskog sirotišta.276

Ukazujući na potrebu ovakve

ustanove, apelirao je na bosanskohercegovaĉke muslimane da podrţe ovu „najhumaniju akciju“.

273

Ibrahim Kemura, “Poloţaj i uloga Islamske vjerske zajednice i »Gajreta« u društveno-politiĉkom ţivotu

muslimana poĉetkom 30-tih godina ovog stoljeća”, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Knjiga XI-

XII, Sarajevo, 1985, str. 123; Isti, Uloga “Gajreta” u društvenom ţivotu muslimana, str. 200. 274

GHB, Arhiv Islamske zajednice-Fond Vakufska direkcija u Sarajevu (1930-1941) (dalje: AIZ-VD), VD-3-

421/1933. 275

Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhistiĉke Jugoslavije (1918-1941),

Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju-Medţlis islamske zajednice Zagreb, Zagreb,

2010, str. 452-454. 276

GHB, AIZ-VD, VD-36-7222/1932.

73

Sudeći prema povratnim informacijama sa terena odziv ovom projektu bio je zadovoljavajući.277

Arnautović se uz ovako usmjereno djelovanje zadrţao na mjestu direktora Vakufske direkcije

naredne dvije godine. Njegovi protivnici, u najvećoj mjeri Maglajlićevom akcijom eliminisani

elementi iz vakufskih organa, ali i pojedini unutar njih, uspjeli su u maju 1933. izazvati

Arnautovićevu ostavku. U aferi, koja je u narodu izazvala veliko interesovanje, optuţen je

vakufski direktor da je prilikom jednog razgovora izgovorio rijeĉi koje su se smatrale

svetogrĊem. Prema izjavama sudionika tog dogaĊaja Arnautović je navodno kazao kako je

muslimanima vaţniji sveti Sava od Muhameda a. s. i da ukoliko ţele nastaviti ţivjeti u Jugoslaviji

moraju prihvatiti pravoslavnu vjeru, u protivnom ne preostaje im ništa drugo nego selidba u

Aziju. Omer-beg Drnda, Muhamed-beg Bašagić i Murad-beg Zaimović informisali su javnost o

ovome dogaĊaju iznoseći navedene detalje, ĉime su izazvali brojne reakcije zaprepaštenja i

osude.278

Rješavanje ovog problema oĉekivalo se na sjednici Vakufsko-mearifskog vijeća u

proljeće 1933. godine. Ĉlanovi vijeća Omer ef. Dţabić i Muhamed ef. Semiz oštro su istupili

protiv Arnautovića zahtjevajući od centralne vakufske uprave njegovu smjenu i pokretanje

disciplinskog postupka. Arnautović je pred ĉlanovima vijeća izjavio kako spomenute rijeĉi

nikada nije izrekao. Istakao je da su trojica begova pokretaĉa cijele afere za vrijeme spornog

razgovora bili u pripitom stanju, te se pozvao na svoje vjersko obrazovanje i zalaganje za

vjersko-prosvjetnu autonomiju. Uvidjevši da je kod većine ĉlanova izgubio povjerenje

Arnautović je podnio ostavku na mjesto vakufskog direktora i uputio zahtjev za penzionisanje.279

Vakufsko-mearifsko vijeće je prihvatilo ovaj zahtjev i penzionisalo Šerifa Arnautovića, ĉime je

prestala njegova djelatnost u Vakufskoj direkciji. U narednom periodu uslijedile su brojne osude

ovakvog ĉina i zahtjevi da se Arnautoviću ne dozvoli uţivanje penzije iz vakufskog budţeta.280

Posebno je bio znaĉajan protest muslimana-akademiĉara Hrvatskog sveuĉilišta u Zagrebu, koji su

istakli da se ovim postupkom „još jedan otpadnik Islama [stavlja] na grbaĉu našeg siromašnog

277

Braća Zubĉević su u Trebinju prodali gotovo cijeli blok za sakupljanje dobrovoljnih priloga, koji im je bio upućen

od strane Vakufske direkcije. U svom izvještaju Šerifu Arnautoviću naveli su da je od 20 komada priznanica tog

bloka, ukupne vrijednosti 500 dinara, prodano 18, a sakupljeni prilog iznosio je 450 dinara. – GHB, AIZ-VD, VD-

29-5958/1932. 278

Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, str. 424. 279

„Iz Vakufsko-mearifskog vijeća“, u: Islamski svijet, god. II, br. 35, 5. 5. 1933, str. 1-2. 280

„Vakufsko vijeće“, u: Islamski svijet, god. II, br. 36, 12. 5. 1933, str. 1-2, 4; „Poslije završetka rada Vak. vijeća u

Sarajevu“ i „Za reviziju postupka protiv g. Šerifa Arnautovića“, u: Islamski svijet, god. II, br. 38, 26. 5. 1933, str. 2;

„Jedan ispravak“, u: Islamski svijet, god. II, br. 41, 16. 6. 1933, str. 3; „Bihaćki protest“, u: Islamski svijet, god. II, br.

45, 14. 7. 1933, str. 3.

74

naroda i uzvišene ustanove Vakufa.“281

Arnautović je tuţio Omer-bega Drndu i Murad-bega

Zaimovića zbog izjave koju su mu pripisali i širili je meĊu narodom. U prvostepenoj presudi sud

je Zaimovića osudio na mjesec, a Drndu na ĉetiri mjeseca zatvora.282

Ovime je na neslavan naĉin

okonĉan drugi mandat Šerifa Arnautovića na mjestu vakufskog direktora.

Za vrijeme dok je obavljao povjerenu funkciju u Vakufskoj direkciji Šerif Arnautović je

istovremeno januara 1932. godine u Drinskoj banovini izabran u prvi saziv Senata Kraljevine

Jugoslavije.283

Arnautović je kao senator izazvao svojevrsne reakcije u društvu, osobito što je

djelatnost u tom politiĉkom tijelu omogućavala komunikaciju i rasprave sa senatorima svih

banovina iz cijele Jugoslavije. Posebno je bilo uoĉeno njegovo izlaganje na budţetskoj raspravi, u

kojem je vrlo oštrim tonom govorio o nezadovoljstvu postojećim stanjem u Kraljevini. Obzirom

da je drţava bila u teškoj finansijskoj situaciji, predloţio je uvoĊenje zakona po kojem bi svi

drţavljani ĉiji imetak je prelazio milion dinara morali drţavi dati zajam procentualno po

vrijednosti svog imetka i to na 20 godina bez kamata. Zanimljivo je da se pri tome pozvao na

sliĉnu praksu koju je nakon dolaska na vlast uveo Benito Musolini. U svome govoru osvrnuo se i

na, njemu uvijek vaţno, pitanje obrazovanja, zahtijevajući da se u Bosni i Hercegovini otvore

dodatne škole i zaposle mnogobrojni uĉitelji bez posla, kako bi se poboljšao rad na

opismenjavanju i narodnom prosvjećivanju.284

Kritikovao je drţavu što za petnaest godina nije

izradila jedinstvene školske udţbenike, nego je meĊu uĉenicima kruţilo desetine razliĉitih knjiga.

Predloţio je da se vanjska politika usmjeri na saradnju sa Rusijom, pošto je ta zemlja „majka

Slovena i srpstva“.285

Na njegov prijedlog o uvoĊenju prisilnog zajma reagovali su pojedini

jugoslavenski milioneri, a vojvoĊanski industrijalac i veleposjednik DunĊerski izjavio je kako oni

nisu Turci, koji drţe dukate na gomili i dijele ih kad zatreba.286

Arnautoviću je posebno

zasmetalo korištenje termina „Turĉin“, upotrijebljenog za bosanskohercegovaĉke muslimane, pa

je u svom odgovoru istakao kako je u Bosni takva nominacija vrlo uvredljiva.287

Poziciju senatora

koristio je i za obraĉunavanje sa svojim neistomišljenicima i politiĉkim protivnicima iz reda

281

GHB, ZRDA, A 403-B. 282

„Kroz heftu“, u: Islamski svijet, god. III, br. 86, 1934, str. 5. 283

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-1. Uporediti: Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija, str. 301. 284

„G. Šerif Arnautović iznosi nova otkrića u agrarnoj reformi“, u: Jugoslovenska pošta, god. V, br. 1463, 23. 3.

1934, str. 1-2. 285

Milutin Ţivković, „Arnautović Šerif“, u: Senatori Kraljevine Jugoslavije. Biografski leksikon, Institut za

savremenu istoriju-Društvo istoriĉara Srbije „Stojan Novaković“-Hrvatski institut za povijest, Beograd, 2016, str. 54. 286


“Begovi nemaju više dukata. Odgovor senatora g. Š. Arnautovića na izjave milijonera”, u: Jugoslavenski list, god.

XVII, 28. 3. 1934, str. 3.

75

muslimana. Ukazivao je na korupciju i malverzacije u agrarno-pravnom odsjeku u Sarajevu,

upućujući interpelaciju ministru poljoprivrede288

, a javno je zbog istih stvari prozivao Fehima

Spahu i Halida Hrasnicu. O zaista teškom stanju u agrarnim stvarima svjedoĉi i pismo upućeno

Arnautoviću od strane Muhameda Dţozića i Raseme Ĉamdţić iz Kladnja. U njemu su traţili

zaštitu od nanesene nepravde kojom su im oduzeti posjedi i dodijeljeni drugoj osobi, uz

korištenje begluĉkog zahtjeva. Iskazujući mu veliko poštovanje u tekstu su naveli: „Poštovani

gospodine senatore molimo Vas kao brata i ĉovjeka da nas kao poznati patriota uzmete pod Vašu

visoku zaštitu da se naša sirotinjska imovina oslobodi, da bi time stekli uvjerenje da smo u ovoj

drţavi svi jednaki i da se ne stvara jednome veliki posjed a drugome prosjaĉki štap. Molimo Vas

da nas zaštitite i da sporna rešenja agrarnih vlasti po ovom sporu izvolite preko nadleţnosti

poništiti. [...] polaţući svu nadu u Vas i u Vaše poznato domoljubje biljeţimo se.“289

Ne

zaboravljajući ulogu Muhameda ef. Semiza prilikom njegove smjene sa mjesta vakufskog

direktora, Arnautović je boravak u Beogradu iskoristio da uputi Vrhovnom starješinstvu Islamske

vjerske zajednice zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka protiv ovog ĉlana Ulema-

medţlisa, zbog navodnih izjava s karakterom svetogrĊa i malverzacija prilikom najma vakufskih

objekata, ĉiji je mutevelija bio Semizov brat Mehmed.290

Ovakva atmosfera obiljeţila je rad

bivšeg vakufskog direktora u kraljevskom Senatu. Još za vrijeme trajanja mandata, poĉetkom

1935. godine, Šerif Arnautović je preminuo, ĉime je okonĉana jedna duga, ali prije svega

uzbudljiva i veoma sadrţajna, karijera.

Smrt

Nakon mjesec dana teškog bolovanja Šerif Arnautović preminuo je 26. januara 1935. godine.291

Vijest o njegovoj smrti objavljena je u sredstvima javnog informisanja.292

Dţenaza i ukop

obavljeni su sutradan. O veliĉini i znaĉaju posljednjeg ispraćaja govori i tekst objavljen u

Jugoslavenskoj pošti u kojem se, izmeĊu ostalog, kaţe: „Dţenaza rahmetli Šerifa koja je odrţana

juĉe u podne bila je veliĉanstvena i odavno se ne pamti da je na ĉijem pokopu bilo toliko svijeta.

Zapaţeno je osim velikog broja muslimanskog graĊanstva, naroĉito inteligencije, još vrlo mnogo

288



HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-20, O-ŠA-14. 291

HAS, ŠA, Kutija 1, O-ŠA-15 292

„Naši merhumi“, Islamski svijet, god IV, br. 127, 1. 2. 1935, str. 4; Jugoslavenska pošta, god VI, br. 1719, 28. 1.

1935, str. 2.

76

graĊana drugih vjera, pretstavnika raznih institucija i udruţenja itd.“293

Na dţenazi su sudjelovali

predstavnici Vlade, Senata i Narodne skupštine, a ukop je obavljen na trošak Senata.294

Na

sjednici Senata Kraljevine Jugoslavije predsjednik ovog tijela dr. Ljubomir Tomašić prigodnim

obraćanjem senatorima oprostio se od Arnautovića. U svome govoru istakao je kako je senator

Arnautović u Jugoslaviji doţivio priznanje i ozakonjenje svih teţnji muslimana za koje se i on

sam cijeli ţivot borio.295

Svakako da ovaj govor nije oslikavao realno stanje u drţavi, a posebno

ne poloţaj koji su imali muslimani. Smrt Šerifa Arnautovića; politiĉara, narodnog voĊe i borca za

muslimanska prava; desila se u trenucima kada je on, već kao 62-godišnjak, bio na izmaku svojih

snaga. Dugogodišnja društvena angaţiranost i politiĉka aktivnost, koja je sa sobom nosila bezbroj

problema, ostavila je znaĉajnog traga na njegov habitus. MeĊutim, upravo sve navedeno bilo je

uzrokom onog, nadasve mnogo znaĉajnijeg, traga koji je Arnautović ostavio u historiji Bosne i

Hercegovine i bosanskohercegovaĉkih muslimana.

293

“Merhum Šerif Arnautović”, Jugoslavenska pošta, god VI, br. 1719, 28. 1. 1935, str. 4. 294

„Merhum Šerif ef. Arnautović“, Islamski svijet, god IV, br. 127, 1. 2. 1935, str. 5. 295

Stenografske beleške Senata Kraljevine Jugoslavije, Godina 4, Knjiga I, Beograd, 3. 6. 1935, str. 26.

77

V. Šerif Arnautović i nacionalno pitanje

Jedno od vrlo vaţnih pitanja koja se veţe uz Šerifa Arnautovića jeste i njegov odnos prema

nacionalnoj identifikaciji. U historiografiji se, u znaĉajnoj mjeri, posebno potencira njegova

prosrpska aktivnost i saradnja sa Srbima, kako onim iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije.

Time se nastoji prikazati kako se on osjećao i izjašnjavao kao Srbin.296

Tokom svoje karijere

Arnautović je koalirao i sa Srbima i sa Hrvatima, što je dalo prostora za proizvoljna tumaĉenja i

svojevrsna „nagaĊanja“. Saradnja sa jednom ili drugom grupom omogućavala je njegovim

neistomišljenicima razne vrste napada i optuţbi. Tome su znaĉajno doprinosili i Arnautovićevi

javni nastupi i izjave.

Arnautović je poĉetkom 1899. godine na sveĉanom otvaranju Hrvatske dioniĉarske

štamparije u Mostaru odrţao govor u kome je pohvalio Antu Starĉevića i njegov stav prema

muslimanima. U njemu je istakao kako se ne ţeli upuštati u „razpravu, jesu li Islami [muslimani,

o.a.] Herceg-Bosne Hrvati ili ne, [...] ostavljajući budućnosti, koja o tome [...] mora odluĉiti.“

Obraćanje je završio rijeĉima: „U to ime ţivilo Slavenstvo, ţivila Hrvatska.“297

Muhamed

Hadţijahić tvrdio je kako se Arnautović u svojoj ranoj mladosti osjećao Hrvatom, pa je bio i

povjerenik Matice hrvatske u Mostaru.298

U periodu autonomne borbe i njegovog opozicionog

djelovanja prema austrougarskoj vlasti, Arnautović je oštro istupao protiv hrvatske politike u

Bosni i Hercegovini, optuţujući je da uz pomoć predstavnika i sluţbenika katoliĉke crkve nastoji

muslimane „pohrvatiti i pošokĉiti“. Iako se muslimanskom autonomnom pokretu pokušavao

pripisati srpski karakter niko od ĉlanova Egzekutivnog odbora, ukljuĉujući i Arnautovića, nije se

javno izjašnjavao Srbinom.299

Pa ipak, u svojim tekstovima iz tog vremena vrlo je ĉesto

upotrebljavao sintagmu „Srbi pravoslavni i muslimani“, iskazujući potrebu saradnje u borbi za

autonomiju. Ovakav izraţaj ostavlja realnu mogućnost tumaĉenja kako su za Arnautovića

pravoslavci i muslimani dvije konfesije jednog naroda, odnosno Srba. U protivnom bilo bi

navedeno „Srbi i muslimani“ ili „pravoslavni i muslimani“, ukoliko se nastojalo ove grupacije

prikazati kao dvije odvojene narodnosti. MeĊutim, to i dalje ne znaĉi da se Arnautović u to

vrijeme osjećao Srbinom. Izvori ne potvrĊuju takvu orijentaciju. „Bošnjak“ je u Arnautovićevim

296

Ţivković, Arnautović Šerif, str. 53. 297

Kraljaĉić, Kalajev reţim u Bosni i Hercegovini, str. 305. 298

Muhamed Hadţijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost,

Sarajevo, 1974, str. 172. 299

Isto, str. 171.

78

shvatanjima iskljuĉivo teritorijalna, a ne nacionalna odrednica. Na takav zakljuĉak upućuje dio

njegove Izjave iz 1901. godine, u kojoj je reagovao na pisanje lista Bošnjak o „Bošnjacima

muhamedancima“ i identificirao se kao „Hercegovac muhamedanac“.300

Zanimljiva je i

konstatacija Adem-age Mešića, koji je tvrdio kako Arnautović nije bio Hrvat niti Srbin, već

„Turĉin“.301

O posebnosti muslimanskog elementa u Bosni i Hercegovini Arnautović je, kao

odgovor na reakcije izazvane njegovim Memorandumom, pisao u Hrvatskom dnevniku. „Vi vrlo

dobro znate, da od hiljade muslimana u Bosni i Hercegovini ima moţda najviše jedan, koji je

nacionalno osviješćen i koji se priznaje Hrvatom ili Srbinom. Jeli to pametno ili ludo – to je

drugo pitanje i o tome se dade obaška opširno govoriti i raspravljati – ali mi za sada govorimo o

faktiĉkom stanju kako jeste. Dakle od 600.000 muslimana moţe ih u najvišem sluĉaju biti 600

muslimana, koji su nacionalno svijesni, koji se osjećaju Hrvatima ili Srbima, ostali 599.400

pristati će da su prije sve, nego Hrvati ili Srbi i kad mu rekneš da je Hrvat ili Srbin jednako mu je,

kao da si mu zdrav zub iz ĉeljusti potegao. [...] Pa kad je to tako, kako Vi moţete traţiti od nas,

da se preko noći nacionaliziramo i da pristanemo na Vaše nacionalne teţnje, kad ste Vi za te

teţnje trebali stotine godina.“302

U istom ĉlanku pozvao se na fra Antuna Kneţevića koji se borio

za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva (iako Arnautović upotrebljava termin „bosanstvo“, ne

prihvatajući kao i ranije pojam „Bošnjak“), navodeći njegove proteste što su se pojedini bosanski

katolici poĉeli nazivati Hrvatima. Na kraju, kao potpuno objektivno i ispravno, moţe se

posmatrati tumaĉenje Adnana Jahića, koji je Arnautovićeve postupke vidio kao najizravnije u

isticanju narodne posebnosti bosanskohercegovaĉkih muslimana u odnosu na Srbe i Hrvate. On

se doimao kao „prototip svjesnog Muslimana koji je ţivio u vremenu u kojem još nisu bili sazreli

uslovi za priznanje etniĉkog subjektiviteta muslimanskog naroda.“303

Njegove aktivnosti

predstavljale su iskljuĉivo stranaĉko-politiĉki pragmatizam bez ikakvih posebnih elemenata

emocionalnosti i simpatija prema partnerima u zajedniĉkim politiĉkim teţnjama.

300

GHB, ZRDA, A 441-B. 301

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 457-458. O Arnautovićevom stavu prema upotrebi termina

„Turĉin“ za oznaĉavanje bosanskohercegovaĉkih muslimana bilo je govora ranije. Pogledati n. 282. 302

Šerif Arnautović, “’Miramur!’ Treći list g. Šerifa Arnautovića”, u: Hrvatski dnevnik, god. XII, br. 194, 30. 8.

1917, str. 1-2. Uporediti: Hadţijahić, Od tradicije do identiteta, str. 249-250. 303

Jahić, Usponi i padovi zagonetnog Mostarca, str. 458.

79

VI. Novinarska djelatnost Šerifa Arnautovića

U većini napisanih biografija Šerifa Arnautovića, kao vaţan segment njegovog djelovanja

navedena je publicistiĉka djelatnost. Ona je predstavljala kontinuirani izraz njegovih stavova i

razmišljanja i prepoznaje se tokom cijele njegove karijere. Još i prije nego što je Arnautović

postao dijelom Kiraethane u Mostaru javnost je bila upoznata sa pisanim radom ovog, u to

vrijeme, mladog i elokventnog autora. Dolaskom na mjesto tajnika ĉitaonice, njegova se

aktivnost u ovome pogledu nastavlja i otvara širim ĉitalaĉkim masama. Njegove radove

publikovane do poĉetka autonomnog pokreta karakteriše lojalan odnos prema austrougarskim

vlastima, ali i polemiĉki stav prema neistomišljenicima. Aktiviranjem u pokretu za vjersku i

vakufsko-mearifsku autonomiju Arnautović ton svoga pisanja usmjerava protiv okupacionih

vlasti, koristeći se oštrim i britkim stilom, u kome je istupao protiv svih onih koji su bili oponenti

njemu ili pokretu u cjelini. Zbog takvog rada osuĊen je na tešku robiju, koju je odsluţio u

zeniĉkoj kaznionici. Tokom politiĉke djelatnosti u vrijeme postojanja Bosanskohercegovaĉkog

Sabora, Prvog svjetskog rata i u novonastaloj zajedniĉkoj drţavi juţnih Slavena, novine je

koristio za obraĉun sa politiĉkim suparnicima. Osim novinskih ĉlanaka Arnautović je izdao i

znatan broj izjava, osvrta i reagovanja u posebnim otiscima, dva Memoranduma, a jedna knjiga i

nekoliko brošura su mu objavljene u Novom Sadu.304

U bibliografiju ABC Muslimana autori su uvrstili samo tri Arnautovićeva rada.305

Broj

objavljenih radova i listova sa kojima je saraĊivao bio je daleko veći. Prilikom saslušanja u

avgustu 1902. godine izjavio je: „Bio sam dopisnikom »Bošnjaka«, »Bosanske Pošte«, »Crvene

Hrvatske« i drugih novina, u kojima sam pod mojim i brez mojega imena pisao.“306

Osim

spomenutih listova, njegovi radovi objavljivani su u beogradskom „Odjeku“, zagrebaĉkom

„Srbobranu“ i novosadskoj „Zastavi“.307

U antivladinoj publicistiĉkoj djelatnosti uspostavio je

veze sa redakcijama mnogih ĉasopisa i listova. Osobito je taj odnos bio izraţen sa „Zastavom“ i

njenim urednikom Jašom Tomićem.308

Iz jednog konfidentskog izvještaja saznajemo kako je i

srpska opozicija respektirala Arnautovićev novinarski rad i elokvenciju. „Grdna šteta što je vlada

304

U prilogu rada nalazi se izbor iz bibliografije radova Šerifa Arnautovića temeljen na autoru dostupnoj graĊi, koja

je znaĉajna za oslikavanje karaktera politiĉke i društvene djelatnosti ovog bosanskohercegovaĉkog politiĉara. 305

Atif Purivatra-Muhamed Hadţijahić, ABC Muslimana, BOSNA, Sarajevo, 1990, str. 69. 306

Hauptmann, Borba Muslimana Bosne i Hercegovine, dok. br. 133, 8. 8. 1902-Mostar, str. 328. 307


Dţevad Juzbašić, „Pokušaji stvaranja politiĉkog saveza izmeĊu voĊstva srpskog i muslimanskog autonomnog

pokreta u Bosni i Hercegovini“, u: Prilozi, Godina XIV, Broj 14/15, Institut za istoriju, Sarajevo, 1978, str. 163.

80

uhapsila Šerifa Arnautovića u Travniku“, govorio je jedan pristalica autonomne borbe, „a htjeli

smo ga spremiti u Beograd na novinarski kongres, da tamo 'zastegne'. On bi baš umeo da

prezentira nas odavde, a bogme ume i da razjapi usta.“309

Drugi informator naveo je da

Arnautović svakako planira nakon izlaska na slobodu svoj rad na autonomiji nastaviti, ali ne u

Bosni i Hercegovini, već u Beogradu. Tamo bi pokrenuo islamski politiĉki list i zapoĉeo ponovo

„svom ţestinom raditi“.310

Šerif Arnautović bio je poĉetkom 1906. godine potpisnik zajedniĉke

predstavke gotovo svih knjiţevnika, novinara i publicista iz Bosne i Hercegovine. Njom su od

ministra Buriana traţili ukidanje preventivne cenzure, kao i slobodu štampe, zbora i dogovora.311

Po ostvarenju vakufsko-mearifske autonomije nastavio je novinarsko-uredniĉki rad kroz listove

„Musavat“, „Zeman“, „Novi vakat“ i „Vakat“. U njima je bio dijelom redakcije, ĉime je u velikoj

mjeri odreĊivao ureĊivaĉku politiku, po mjeri svojih stranaĉkih i liĉnih interesa. Zajedno sa

svojim partnerima osnovao je 1913. godine Zadruţnu tiskaru. Ona nije bilo dugog vijeka,

obzirom da je u narednoj, prvoj godini Prvog svjetskog rata, ova štamparija obustavila svoj

rad.312

Po završetku rata Arnautović je i u novonastalim okolnostima, koje uzimajući u obzir

njegovu protujugoslovensku djelatnost, nisu bile nimalo povoljne, nastavio u istom smjeru.

Participirao je u redakciji lista „Jednakost“, gdje je saraĊivao sa šefovima redakcija raznih listova

orijentisanih ka Demokratskoj stranci.313

Njegovo zbliţavanje sa Radikalnom strankom i ţelja za

povratkom na politiĉku scenu uoĉi izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine uslovili su

pokretanje novog lista pod nazivom „Domovina“ ĉiji je vlasnik bio liĉno Arnautović. Glavni

urednik bio je dr. Avdo Hasanbegović, a odgovorni urednik Ali ef. Raljević. List je izlazio tri

puta nedjeljno do 12. avgusta 1922, kada je objavljen zadnji broj.314

„Domovina“ je Arnautoviću

sluţila kao sredstvo propagande i glasilo pomoću kojeg je istupao protiv JMO, ali i drugih

politiĉkih protivnika. Nakon njenog gašenja, u narednim godinama, istupao je povremeno u

onovremenoj štampi.

309

ABiH, ZV, I.B. kutija 41, izvještaj br. 3604. Arnautović je bio dobar orator, što je posebno dolazilo do izraţaja za

vrijeme trajanja njegovog poslaniĉkog mandata u Bosanskohercegovaĉkom Saboru, ali i u raspravama sa svojim

neistomišljenicima na stranicama novina. Koliko nam je poznato, Arnautović je od stranih jezika govorio njemaĉki

(Bilinski, Bosna i Hercegovina u Uspomenama, str. 50) i turski („Šerif eff. Arnautović kod sultana“, u: Hrvatski

dnevnik, god. XI, br. 117, 27. 4. 1916, str. 1-2), a sluţio se i arapskim (GHB, ZRDA, A 441-B). 310


Imamović, Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak, str. 133-134; Крушевац, Сарајево под aустро-

угарском управом, str. 329-330. 312

Hamdija Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Posebno izdanje, Arhiv grada

Sarajeva, Sarajevo, 1969, str. 71. 313


Pejanović, Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine, str. 108.

81

VII. Porodični ţivot

Politiĉka karijera i društvena aktivnost svakom pojedincu koji se njima bavi oduzimaju veliku

energiju i koliko god su pozitivne i znaĉajne za opštu korist, u toliko njihova refleksija na

njegovu porodicu moţe biti izuzetno negativna. Šerif Arnautović bio je porodiĉan ĉovjek.

Obzirom da je kao javna liĉnost bio objekt stalnog interesovanja, tako su i pojedini ĉlanovi

njegove porodice znali biti dijelom priĉe ili ĉlanka objavljenog u nekim novinama. Kao i danas, i

tada su politiĉki protivnici posezali za bilo ĉime što bi njihovog suparnika moglo diskreditovati

na bilo koji naĉin, pa makar to bio i neki od bliskih srodnika.

Arnautović je u Mostaru imao majku i sestru, a otac hadţi Mahmut-ef umro je još dok je

on bio dijete. Njegova sestra bila je udata za Mustafu ef. Sefića, sluţbenika u mostarskoj opštini i

sudskog prevoditelja, te kasnijeg gradonaĉelnika Mostara u periodu od 1907. do 1909. godine.315

Sa Sefićem je Arnautović od rane mladosti bio u jako dobrim, prijateljskim, odnosima. To su

znali i njegovi suparnici, pa su pokušavali da preko Sefića naude Arnautoviću. Jedan vladin

konfident je u svome izvještaju dao savjet na koji naĉin se on moţe staviti pod kontrolu: „Ako sa

Šerifom ne dodje te do sporazuma za njega bi bio najviši udarac Sefiću zaprijetiti gubitak prava

na mirovinu, jer njega zet Sefić i materijalno pomaţe. Sefiću oduzeti pravo na mirovinu ja mislim

da naĉelu humaniteta nebi ništa smetalo, jer onakome svom protivniku davati novac kojeg troši u

agitacije protiv vaši interesa, ja mislim da se baš to protivi naĉelu humaniteta!“316

Provladinom

Bošnjaku dobro je došla situacija u kojoj je Sefić, nakon proglašenja aneksije, ispred mostarske

opštine uputio ĉestitku povodom ovog ĉina, da na svojim stranicama iznese kako je došlo do

sukoba izmeĊu njega i Arnautovića.317

Do neslaganja je zaista došlo vrlo brzo nakon ovog

dogaĊaja, kada je Sefić uputio caru Franji Josipu I ĉestitku povodom šezdesetogodišnjice

obnašanja vlasti, što je izazvalo i javnu Arnautovićevu reakciju. On je zahtijevao ostavku

mostarskog gradonaĉelnika. Bošnjak je u osvrtu na ovu situaciju; nastojeći u svakoj prilici

negativno pisati o Arnautoviću; istakao kako je ovo unaprijed smišljeni dogovor ovog dvojca, s

ciljem da od navodnog sukoba Sefić ima koristi od iskazivanja lojalnosti vlasti, a Arnautović

ojaĉa svoj ugled u narodu.318

Još dok je stanovao u Mostaru Šerif Arnautović je bio oţenjen. Prva

315

Branković, Mostar 1833-1918, str. 104. 316

ABiH, ZV, I.B. kutija 41, neobiljeţen izvještaj, bez datacije, sa ubikacijom „Mostar 31“, poĉinje rijeĉima: „Usljed

dolaska...“. 317

„Neprilike mostarskog gradonaĉelnika“, u: Bošnjak, god. XVIII, br. 46, 21. 11. 1908, str. 3. 318

„Razdjeljene uloge – zet uz vladu, šura uz ĉaršiju“, u: Bošnjak, god. XVIII, br. 50, 18. 12. 1908, str. 2.

82

supruga mu je umrla, pa je ostao udovac u 29. godini ţivota.319

Po dolasku u Sarajevo oţenio se

drugi put. Vakat je u svome broju od 2. marta 1914. godine donio vijest da se vakufski direktor

taj dan vjenĉao sa Rabija-hanumom, kćerkom rahmetli Abdullah ef. Škaljića.320

Škaljići su bili

ugledna sarajevska porodica, pa je Arnautoviću ovaj brak sasvim sigurno mogao obezbijediti

bolji ugled u društvu. Rabija-hanuma se za vrijeme Prvog svjetskog rata bavila humanitarnim

radom, aktivno uĉestvujući u prikupljanju rublja, posteljina i drugog materijala, za potrebe

Crvenog kriţa.321

U ovome braku roĊene su ĉetiri kćerke: Šefika (roĊena 1916), Emira (roĊena

1918), Hikmeta (roĊena 1919) i Safeta (roĊena 1924).322

Nije nam poznato da li je Rabija-

hanuma preminula ili se eventualno rastavila od Arnautovića, ali je poznat podatak da je u

februaru 1923. godine pred Kotarskim sudom u Sarajevu napravila kupoprodajni ugovor sa

muţem, po kojem je kupila od njega kuću u Vekil Harĉovoj mahali (današnje naselje

Alifakovac), sa baštom i pratećim inventarom.323

Treća Arnautovićeva ţenidba desila se 1932. u

njegovoj 59. godini ţivota. Vjenĉao se sa Samija-hanumom Prijepoljĉevkom, iz stare sarajevske

porodice Halilbašića, ĉiji je brat Mustaj-beg bio vatreni Arnautovićev pristalica. Kako je on

preminuo poĉetkom 1935, nepune tri godine bili su braĉnoj zajednici. Samija-hanuma je nakon

njegove smrti od Vakufske direkcije u Sarajevu traţila da naslijedi suprugovu penziju, što joj je i

omogućeno.324

U dubokoj starosti je 1961. godine, kao bedela za sebe, poslala na hadţ hafiza

Smaila ef. Fazlića, a ikrar dova joj je prouĉena u Carevoj dţamiji.325

Arnautoviću su za njegovog

ţivota pripisivane razliĉite afere, kojima su ga protivnici nastojali prikazati promiskuitetnim i

nemoralnim. Mehmed Spahić je tvrdio kako je Arnautović iz vanbraĉne veze sa Micikom Kunoš

imao sina Riharda.326

Arnautović nije reagirao na prozivke ovog tipa. Na kraju, moramo istaći

kako je u nedostatku izvora nemoguće u potpunosti prikazati privatnu stranu ţivota Šerifa

Arnautovića, gdje bi do znaĉajnijeg izraţaja došao njegov liĉni odnos sa najbliţim srodnicima.

319

ABiH, VS, kutija 27, br. 1902/24. 320

„Vjenĉani“, u: Vakat, god. I, br. 49, 2. 3. 1914, str. 5. 321

“Rad bos.-herc. Crvenog kriţa”, u: Sarajevski list, god. XXXVII, br. 297, 20. 11. 1914, str. 3. 322




Alija Nametak, Sarajevski nekrologij, Bošnjaĉki institut-Nakladni zavod Globus, Zürich, 1994, str. 43. 326

Spahić Mehmed Salim, Otvoreno pismo Alibegu Firdusu kao predsjedniku eksekutivnog odbora! Prilog

“Bošnjaku” br. 43. (Bošnjak, god. XVII, br. 43, 24. 10. 1907, prilog uz broj)

83

ZAKLJUČAK

Osnovni cilj ovog rada bio je dati nauĉni osvrt na politiĉku i društvenu djelatnost Šerifa

Arnautovića, posmatrajući njegove aktivnosti u kontekstu vremena i prostora u kojem je ţivio i

radio. Ovaj, ne tako lahak, ali primamljiv, zadatak omogućio nam je tokom istraţivanja izvorne

graĊe i procesa pisanja rada znaĉajniji uvid u bitne historijske pojave i procese krajem XIX i

poĉetkom XX stoljeća, koji su bili od posebne vaţnosti za bosanskohercegovaĉko stanovništvo, a

osobito za njegovu muslimansku komponentu. Jedan od vaţnih ĉinilaca, kreatora i inspiratora

znaĉajnih društveno-politiĉkih, socijalno-ekonomskih i vjerskih dešavanja toga doba bio je i Šerif

Arnautović. Njegova pojava i aktivnosti koje je provodio, ostavile su interesantan i, s nauĉnog

stanovišta, vaţan trag u bosanskohercegovaĉkoj prošlosti. Ulogu i znaĉaj koju je ostvario, u

svakom sluĉaju, ne treba posmatrati i tumaĉiti pretenciozno, niti joj, s druge strane, pristupati

dijametralno suprotno. Objektivan i realno kritiĉan, nadasve historiĉki, pristup treba biti osnova

svakog bavljenja njegovim likom i djelom. Arnautović je, bez sumnje, predstavljao jednu od

najvaţnijih liĉnosti meĊu bosanskohercegovaĉkim muslimanima na prijelazu iz XIX u XX

stoljeće. Zadatak koji je bio pred nama i koji smo izvršili potraţivao je prikaz i analizu potpunog

uĉešća Šerifa Arnautovića u društvenom i politiĉkom ţivotu Bosne i Hercegovine austrougarskog

i jugoslovenskog monarhistiĉkog perioda. U skladu s tim, naše izuĉavanje ove tematike i osvrt na

istu predoĉili smo u ovome radu kroz više tematskih cjelina inkorporiranih u jedan zajedniĉki

hronološki slijed, kojim se pratila Arnautovićeva karijera od njegovih poĉetaka u mostarskoj

Kiraethani, pa sve do poloţaja senatora u Kraljevini Jugoslaviji.

Pojava Šerifa Arnautovića u javnom ţivotu Mostara potkraj XIX stoljeća desila se u

vrijeme kada je on, mlad i pun ţivotnog elana, stupio u opštinsku sluţbu. Zanimajući se još u

ranoj mladosti za društvena kretanja u svojoj zajednici pribliţio se grupi istomišljenika

okupljenih oko Mujage Komade. Iz tog kruga izrasla je mostarska Kiraethana, dobrotvorno i

ĉitalaĉko društvo, u kojem je Arnautović od samog poĉetka imao zapaţenu ulogu tajnika i ĉlana

izvršnog odbora. U periodu kada su hercegovaĉki muslimani imali znaĉajne probleme zbog

nasilnog pokrštavanja od strane odreĊenih katoliĉkih pojedinaca i grupacija, došlo je do

zbliţavanja Komadinine grupe i ljudi okupljenih uz opozicionog muftiju Dţabića. Povod

njihovom zajedništvu bila je otmica i konverzija djevojke Fate Omanović, koja je dovela do

poĉetka borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Arnautović će u tome pokretu, od

84

njegovog samog poĉetka, imati posebno mjesto i ulogu. Opozicioni rad koji je uslijedio, u

Arnautovićevom sluĉaju, oslikava se aktivnim protuvladinim publicistiĉkim radom, agitacijom na

terenu i konstantnim nastojanjima na jaĉanju i omasovljavanju pokreta. Iako je muftija Dţabić

bio voĊa ovog pokreta Arnautović je kao njegov najbliţi saradnik u velikoj mjeri usmjeravao

voĊenu politiku. Pojedinci su govorili kako najveći utjecaj na muftiju ima upravo on. Bio je

otvoreni zagovornik saradnje sa srpskim autonomnim pokretom, kako bi se zajedniĉkim snagama

jaĉe suprotstavili okupacionim vlastima i ostvarili pobjedu. Obzirom da je bio izuzetno mlad

Arnautović je, svojim karakterom i javnim nastupima, privlaĉio mase svojih vršnjaka, koji su

pristupali uz pokret. Njegovo vodstvo u autonomnoj borbi posebno je došlo do izraţaja u onom

periodu kada je Dţabiću bio onemogućen povratak u domovinu, pri ĉemu je Arnautović ostao

kao najvatreniji ĉlan Egzekutivnog odbora u Bosni i Hercegovini. Da bi ga onemogućile u

daljnjim aktivnostima vlasti ga interniraju u Rašku Goru kod Mostara, a nakon toga i pred sudom

u Travniku osuĊuju na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine. Njegovim zatvaranjem došlo

je do stagnacije u autonomnom pokretu, obzirom da je isti bio obezglavljen. Arnautović je bio u

zatvoru, Dţabić u Istanbulu, a ostali ĉlanovi Egzekutivnog odbora nisu bili takvog „kalibra“ da

pokrenu znaĉajniju akciju. Stoga je njegov izlazak iz zatvora doĉekan sa radošću i oduševljenjem

meĊu pristalicama. Arnautović je odmah aktivirao svoj rad i pokrenuo pitanje novih pregovora sa

vladom, pri ĉemu je i od Dţabića dobio ovlasti da zajedno sa ostalim ĉlanovima odbora u

domovini radi na rješavanju problema. Formiranjem MNO, u kojoj Arnautović ipak nije zauzeo

vodeću poziciju, nastavile su se aktivnosti na rješavanju pitanja autonomije. Nakon sklopljenog

dogovora Arnautović je zasjeo na stolicu vakufsko-mearifskog direktora ĉime je po prvi put u

svojoj karijeri zauzeo neko vodeće mjesto. U Kiraethani primat je imao Komadina, u pokretu

Dţabić, a u MNO Firdus. Sukladno novonastalim okolnostima, Arnautović se od izrazitog

opozicionara preorijentisao u direktora lojalnog Monarhiji i dinastiji. Vakufsko-mearifsku upravu

vodio je punih deset godina, za vrijeme kojih je u ustavnom periodu bio kao virilni ĉlan poslanik

u Bosanskohercegovaĉkom Saboru. Tada je u potpunosti došao do izraţaja njegov osebujni

karakter i oratorsko umijeće. Kao vrlo aktivan ĉlan Sabora uĉestvovao je u raspravama o

agrarnom, jeziĉkom i drugim pitanjima, a posebno se zalagao za rješavanje mnogih problema

koje su imali bosanskohercegovaĉki muslimani. Nastankom UMO Arnautović je bio jasan

zagovornik njene koalicije sa Hrvatima, ĉime je, kao i tokom cijele karijere, izazivao konstantne

napade svojih neistomišljenika i politiĉkih protivnika. Prvi svjetski rat doveo je do prestanka

85

saborske djelatnosti, pa je Arnautović kao vakufski direktor i javna liĉnost istupao kao

predstavnik muslimana. Najvaţniji segment njegove djelatnosti u vrijeme rata bila je posjeta caru

Karlu i uruĉenje Memoranduma 1917. godine. Njime je od vladara traţio autonomiju za Bosnu i

Hercegovinu unutar Monarhije. Oštro je istupao protiv jugoslavenskog ujedinjenja, pravdajući

svoj stav odbranom bosanskohercegovaĉkih muslimana od majorizacije. Na ideji oĉuvanja

Monarhije i bosanske autonomije ostao je do samog kraja rata. U novonastalim okolnostima,

svjestan da je formiranjem Kraljevstva SHS njegova ideja postala prošlost, povukao se sa javne

scene uviĊajući kako su nove generacije muslimanskih politiĉara preuzele vodstvo. Pa ipak,

obzirom da se nije mogao pomiriti sa ĉinjenicom kako više ne predstavlja bitan faktor u društvu,

odluĉio se ponovno politiĉki aktivirati. Njegova djelatnost u monarhistiĉkoj Jugoslaviji

obiljeţena je neuspjehom na izborima za Ustavotvornu skupštinu, kratkim povratkom na poziciju

vakufskog direktora i senatorskim mandatom za vrijeme ĉijeg trajanja je i umro 1935. godine.

Time je bila okonĉana njegova karijera kao narodnog predstavnika, politiĉara i društvenog

djelatnika.

86

POPIS IZVORA I LITERATURE

1. Neobjavljena arhivska graĎa:

Arhiv Bosne i Hercegovine

Fond Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu-Sarajevo (1879-1918)

Fond Vrhovni sud za Bosnu i Hercegovinu

Historijski arhiv Sarajevo

Zbirka Šerif Arnautović

Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona

Fond Vakufsko povjerenstvo u Mostaru (1884-1945)

Zbirka o Mostaru i Hercegovini

Glavni imenik školske mladeţi 1887-1924/25 (ruţdija)

Gazi Husrev-begova biblioteka

Fond fototeke

Zbirka rasutih dokumenata i arhivalija na bosanskom jeziku

Arhiv Islamske zajednice-Fond Vakufska direkcija u Sarajevu (1930-1941)

Arhiv Islamske zajednice-Zbirka Dţemaludin Ĉaušević

Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju

Vjerske zajednice i politiĉka zbivanja u Bosni i Hercegovini od austrougarske okupacije

1878. do 1945. godine, Sarajevo, 1978. (rukopis)

2. Objavljeni izvori:

- Ехли Ислам, Безакоња окупационе управе у Босни и Херцеговини, Српска штампарија

дра. Св. Милетића, Нови Сад, 1901.

87

- Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu, II izdanje, Tisak i naklada Daniela A. Kajona,

Sarajevo, 1910.

- Šerif ef. Arnautović, Samostalni vakufi, Štamparija „Naroda“, Sarajevo, 1913.

- Stenografske beleške Senata Kraljevine Jugoslavije, Godina 4, Knjiga I, Beograd, 3. 6. 1935.

- Borba muslimana Bosne i Hercegovine za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, sabrao

Ferdo Hauptman, Arhiv Socijalistiĉke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1967.

- Ehli-Islam, Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini, Ĉigoja štampa, Beograd,

2001.

3. Štampa:

Bošnjak, Sarajevo: 1898-br. 14, 15, 16, 48; 1905-br. 12; 1906-br. 8, 29, 31, 32, 35, 37; 1907-br.

4, 28, 41, 43; 1908-br. 6, 11, 46, 50; 1909-br. 5, 24, 25, 36, 37, 42, 46, 48; 1910-br. 21.

Domovina, Sarajevo: 1920-br. 1, 5, 12.

Hrvatski dnevnik, Sarajevo: 1916-br. 117; 1917-br. 190, 192, 193, 194, 197, 199, 216, 218, 220.

Islamski svijet, Sarajevo: 1933-br. 35, 36, 38, 41, 45; 1934-br. 86; 1935-br.127.

Jednakost, Sarajevo: 1919-br. 13.

Jugoslаvenska pošta, Sarajevo: 1934-br. 1463; 1935-br. 1719.

Jugoslavenski list, Sarajevo: 1934.

Musavat, Mostar-Sarajevo: 1907-br. 2; 1908-br. 13; 1909-br. 20; 1911-br. 51.

Народно јединство, Sarajevo: 1918-br. 11.

Novi vakat, Sarajevo: 1913-br. 7, 8, 10, 12, 34, 36.

Sarajevski list, Sarajevo: 1910-br. 175; 1911-br. 9; 1914-br. 206, 254, 292, 309, 297; 1915-br.

160; 1917-br. 150, 189.

Vakat, Sarajevo: 1914-br. 1, 49, 143, 146, 149, 157, 158.

Застава, Novi Sad: 1900-br. 114, 118, 137, 152, 180, 195, 200, 235, 244, 253; 1901-br. 7, 137,

139, 221; 1902-br. 5, 25.

Zeman, Sarajevo: 1911-br. 13, 15, 29, 37, 38, 44, 45; 1912-br. 18, 20, 26, 30, 51, 64, 66, 79.

88

4. Literatura:

-Бикицки, Милана-Кађански, Ана: Библиографија новосадске штампе 1824-1918,

Библиотека Матице српске, Нови Сад, 1977.

-Бикицки, Милана: Прилози за историју српске периодике, Библиотека Матице српске,

Нови Сад, 1993.

-Biliński, Leon: Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog, Institut za istoriju,

Sarajevo, 2004.

-Branković, Jasmin: Mostar 1833-1918. Upravni i politiĉki poloţaj grada, UNIVERSITY

PRESS-Magistrat, Sarajevo, 2010.

-Donia, Robert J: Islam pod Dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878.-1914,

Naklada ZORO i Institut za historiju BiH, Zagreb–Sarajevo, 2000.

-Duranović, Amir: „Prva godina Prvog svjetskog rata: Dţemaludin ef. Ĉaušević na stranicama

'Sarajevskog lista'“, u: Prilozi, br. 39, Institut za istoriju, Sarajevo, 2010.

-Duranović, Amir: „Historijska 1910. godina. Pogled u sarajevsku štampu“, u: Historijska

traganja, br. 7, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011.

-Đozić, Adib: “Bosanskohercegovaĉki suverenitet u politiĉkoj djelatnosti MNO (Muslimanske

narodne organizacije)”, u: Znakovi vremena, Vol. 10, br. 35/36, Ibn Sina, Sarajevo, 2007.

-Filandra, Šaćir: Bošnjaĉka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.

-Хаџић, Осман Нури: „Борба муслимана за верску и вакуфско-меарифску аутономију“, u:

Босна и Херцеговина под Аустро-Угарском управом, Геца кон А.Д, Београд, 1938.

-Hadţijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih

Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974.

-Hasandedić, Hivzija: „Muslimanska društva u Mostaru“, u: Anali Gazi Husrev-begove

biblioteke, Svezak 11, br. 19-20, Sarajevo, 2001.

-Imamović, Mustafa: Pravni poloţaj i unutrašnjo-politiĉki razvitak Bosne i Hercegovine od 1878.

do 1914, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 1997.

-Jahić, Adnan: „Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine“, u: The Shared History-Nations, States

and Diasporas of the former Yugoslavia, Institute for Historical Justice and Reconciliation-

Centar za istoriju, demokartiju i pomirenje-Fakultet za evropske pravno-politiĉke studije,

Sremska Kamenica, 2010.

89

-Jahić, Adnan: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhistiĉke Jugoslavije

(1918-1941), Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju-Medţlis

islamske zajednice Zagreb, Zagreb, 2010.

-Jahić, Adnan: Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća, Bošnjaĉka nacionalna

zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju i Bošnjaĉki institut-Fondacija Adila

Zulfikarpašića, Zagreb-Sarajevo, 2014.

-Jahić, Adnan: “Usponi i padovi zagonetnog Mostarca – skica za biografiju Šerifa Arnautovića”,

u: Arhivska praksa, 18, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2015.

-Jahić, Adnan: „Krug nade i razoĉaranja: bosanskomuslimansko vjersko vodstvo i Veliki rat

(1914.-1918.)“, u: Vrhbosnensia, Godina XIX, Broj 2, Katoliĉki bogoslovni fakultet-Univerzitet

u Sarajevu, Sarajevo, 2015.

-Jahić, Adnan; Bokun, Edi: „Memorandum Šerifa Arnautovića caru Karlu 1917. godine“, u:

Prilozi, br. 44, Institut za istoriju, Sarajevo, 2015.

-Jahić, Adnan: „Iz Bosanskohercegovaĉke politike za vrijeme prvog svjetskog rata. Nestanak

Ujedinjene muslimanske organizacije i uspon 'neznatnih i neozbiljnih elemenata'“, u: Društvene i

humanistiĉke studije, God. II, br. 2, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2017.

-Jahić, Adnan: Muslimansko ţensko pitanje u Bosni i Hercegovini. Ţena u intelektualnom i

društvenom ţivotu Bošnjaka od aneksije do Zakona o zabrani nošenja zara i feredţe (1908-1950),

Bošnjaĉka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju-Nauĉnoistraţivaĉki

institut „Ibn Sina“, Zagreb, 2017.

-Juzbašić, Dţevad: Jeziĉko pitanje u austro-ugarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred Prvi

svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

-Juzbašić, Dţevad: „Pokušaji stvaranja politiĉkog saveza izmeĊu voĊstva srpskog i

muslimanskog autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini“, u: Prilozi, Godina XIV, Broj 14/15,

Institut za istoriju, Sarajevo, 1978.

-Juzbašić, Dţevad: Nacionalno-politiĉki odnosi u Bosanskohercegovaĉkom Saboru i jeziĉko

pitanje (1910-1914), Djela, Knjiga LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 42, Akademija

nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999.

-Kajan, Ibrahim: Mujaga Komadina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

90

-Kapidţić, Hamdija: „Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini i jugoslovensko pitanje za vrijeme

Prvog svjetskog rata“, u: Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom (ĉlanci i rasprave),

Svjetlost, Sarajevo, 1968.

-Kasumović, Amila: “Sultanov, carev i kraljev sluţbenik: ĉinovniĉka karijera Muhameda ef.

Kadića”, u: Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Knjiga 5, Filozofski fakultet u

Sarajevu, Sarajevo, 2018.

-Kamberović, Husnija: Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918.

godine, Nauĉno-istraţivaĉki institut „IBN SINA“, Sarajevo, 2005.

-Kamberović, Husnija: „Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i srpskim politiĉkim

programima i njihovim nosiocima“, u: Bošnjaĉka pismohrana, Svezak 7, br. 23-26, Bošnjaĉka

nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebaĉku ţupaniju, Zagreb, 2007./2008.

-Kamberović, Husnija: Mehmed Spaho (1883-1939) Politiĉka biografija, Vijeće Kongresa

bošnjaĉkih intelektualaca, Sarajevo, 2009.

-Kamberović, Husnija: „Projugoslovenska struja meĊu muslimanskim politiĉarima 1918.

godine“, u: Historijska traganja, br. 3, Institut za istoriju, 2009.

-Kamberović, Husnija: Hod po trnju. Iz bosanskohercegovaĉke historije 20. stoljeća, Institut za

istoriju, Sarajevo, 2011.

-Kamberović, Husnija: Dţemal Bijedić. Politiĉka biografija, Muzej Hercegovine Mostar, Mostar,

2012.

-Kemura, Ibrahim: „Preuzimanje »Gajreta« od strane Egzekutivnog odbora Muslimanske

narodne organizacije 1907. godine“, u: Prilozi, god. XIV, br. 14/15, Institut za istoriju, Sarajevo,

1978.

-Kemura, Ibrahim: “Poloţaj i uloga Islamske vjerske zajednice i »Gajreta« u društveno-

politiĉkom ţivotu muslimana poĉetkom 30-tih godina ovog stoljeća”, u: Anali Gazi Husrev-

begove biblioteke u Sarajevu, Knjiga XI-XII, Sarajevo, 1985.

-Kemura, Ibrahim: Uloga „Gajreta“ u društvenom ţivotu muslimana Bosne i Hercegovine (1903-

1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.

-Kevro, Edita: “Nazivi jezika u sluţbenim dokumentima za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i

Hercegovini”, u: Knjiţevni jezik, br. 28, Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2017.

91

-Kraljaĉić, Tomislav: „Prilog prouĉavanju veza dr. Emila Gavrile sa politiĉkim pokretima u

Bosni i Hercegovini“, u: Godišnjak Društva istoriĉara Bosne i Hercegovine, Godina XXVIII-

XXX, 1977-1979, Društvo istoriĉara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1979.

-Kraljaĉić, Tomislav: Kalajev reţim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša,

Sarajevo, 1987.

-Крестић, Василије: Историја српске штампе у Угарској 1791-1914, Матица српска-

Одељење за друштвене науке, Нови Сад, 1980.

-Kreševljaković, Hamdija: Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Posebno

izdanje, Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo, 1969.

-Krizman, Bogdan: “Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini”, u: Prilozi,

godina IV, br. 4, Institut za istoriju radniĉkog pokreta Sarajevo, Sarajevo, 1968.

-Крушевац, Тодор: Сарајево под аустро-угарском управом, Издање Музеја града Сарајева,

Сарајево, 1960.

-Malbaša, Ante: Bosansko pitanje i Austro-Ugarska u svjetlu plitiĉkog dnevnika J. M.

Baernreithera, Bosanska pošta, Sarajevo, 1933.

-Mehmedović, Ahmed: Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017, Vakufska direkcija Sarajevo,

Sarajevo, 2017.

-Митриновић, Чедомил М: „Југословенски муслимани у борби за слободу и независност“,

u: Gajret kalendar za godinu 1937, Glavni odbor društva Gajret, Sarajevo, 1936.

-Nametak, Alija: “Marginalije o ţivotu i radu muftije Ali-Fehme-efendije Dţabića”, u: Anali

Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Knjiga IV, Sarajevo, 1976.

-Nametak, Alija: Sarajevski nekrologij, Bošnjaĉki institut-Nakladni zavod Globus, Zürich, 1994.

-Obradović, Marija: “Teorijsko-metodološki problemi istraţivanja delovanja liĉnosti u istoriji”, u:

Istorija 20. veka. Ĉasopis Instituta za savremenu istoriju, God. XI, Broj 1-2, Institut za

savremenu istoriju, Beograd, 1993.

-Omerović, Enes. S: „Naša izborna borba“, meĊustranaĉki sukobi u Bosni i Hercegovini uoĉi

izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine“, u: Historijska traganja, br. 11, Institut za

istoriju, Sarajevo, 2013.

-Omerović, Enes S: Politiĉko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921), Institut za istoriju,

Sarajevo, 2015.

92

-Pejanović, ĐorĊe: Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 1850-1941, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1961.

-Pelesić, Muhidin: „Drijemanje na ramenu vremena ili ţudnja za vlašću predvodnika iznad nada i

strahova sunarodnjaka (Bošnjaĉki politiĉari u prevratniĉkom vremenu sloma Imperije i roĊenja

Kraljevine)“, u: Historijska traganja, br. 3, Institut za istoriju, 2009.

-Purivatra, Atif: Jugoslavenska muslimanska organizacija u politiĉkom ţivotu Kraljevine Srba,

Hrvata i Slovenaca, Svjetlost, Sarajevo, 1977.

-Purivatra, Atif-Hadţijahić Muhamed: ABC Muslimana, BOSNA, Sarajevo, 1990.

-Radušić, Edin: „Agrarno pitanje u Bosanskohercegovaĉkom Saboru 1910-1914“, u: Prilozi, br.

34, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.

-Radušić, Edin: “Period austrougarske uprave”, u: Parlamentarna skupština Bosne i

Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010.

-Rodinis, Andrej (sabrao i uredio): Izvještaji o situaciji u Drinskoj banovini, Knjiga 1 (1929-

1931), GraĊa za prouĉavanje politiĉkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja iz prošlosti

Bosne i Hercegovine (XIX i XX vijek), N.S. tom I (X), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo,

2009.

-Šabotić, Izet: Ĉifĉijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-

1918), Centar za istraţivanje moderne i savremene historije Tuzla, Tuzla, 2019.

-Šehić, Nusret: “Pokret Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u svjetlu

pregovora sa zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu 1901. godine”, u: Prilozi, Institut za

istoriju Sarajevo, Godina IX/I, Broj 9/1, Sarajevo, 1973.

-Šehić, Nusret: Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i

Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980.

-Šehić, Nusret: “Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu i njegova djelatnost nakon sloma

Austro-Ugarske (novembar – decembar 1918)“, u: Prilozi, Godina XVIII, Broj 19, Institut za

istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1982.

-Šehić, Nusret: „Izbori za Ustavotvornu skupštinu na podruĉju Bosne i Hercegovine (28.

novembar 1920)“, u: Prilozi, Godina XXIV, Broj 25/26, Institut za istoriju, Sarajevo, 1990.

-Šehić, Nusret: Bosna i Hercegovina 1918-1925. Privredni i politiĉki razvoj, Institut za istoriju u

Sarajevu, Sarajevo, 1991.

-Šehić, Zijad: „Atentat, mobilizacija, rat“, u: Prilozi, br. 34, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.

93

-Šehić, Zijad: U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške

monarhije 1878-1918, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007.

-Šehić, Zijad: “Vjerski velikodostojnici u BiH prilikom posjete cara Franje Josipa 1910. godine”,

u: Godišnjak BZK Preporod, Godina IX, BZK “Preporod” Sarajevo, Sarajevo, 2009.

-Šehić, Zijad: U mojoj Bosni. Povodom stogodišnjice posjete cara Franje Josipa I Bosni i

Hercegovini od 30. maja do 4. juna 1910, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.

-Younis, Hana: „BOSNA 'ZEMLJA ŠPIJUNSTVA I VEĈITE SUMNJE'. Crtice iz

konfidenstskih izvještaja iz 1902. godine“, u: Glasnik arhivâ i Arhivistiĉkog udruţenja Bosne i

Hercegovine, Arhivistiĉko udruţenje Bosne i Hercegovine, God. XLVIII/2018, Sarajevo, 2018.

-Zeĉević, Alen: “Husein Ćišić i Šerif Arnautović”, u: Zbornik radova (Mostar, 16. decembar

2017.) Nauĉni skup “Husein Ćišić i Ibrahim ef. Fejić – znameniti Mostarci”, Vijeće kongresa

bošnjaĉkih intelektualaca Bosne i Hercegovine. Podruţnica grada Mostara, Sarajevo, 2018.

-Ţivković, Milutin: „Arnautović Šerif“, u: Senatori Kraljevine Jugoslavije. Biografski leksikon,

Institut za savremenu istoriju-Društvo istoriĉara Srbije „Stojan Novaković“-Hrvatski institut za

povijest, Beograd, 2016.

94

PRILOZI

Prilog br. 1: Fotografije

Šerif ef. Arnautović (1873-1935) (GHB, Fond fototeke)

95

Šerif ef. Arnautović (1910. godina) (Gajret kalendar, 1937)

96

Šerif ef. Arnautović (prednji plan, desno) i car Franjo Josip I u haremu begove dţamije (U mojoj Bosni, 2013)

97

Šerif ef. Arnautović (br. 1) i car Franjo Josip I u haremu Begove dţamije

(GHB, Fond fototeke, f-49)

Osmrtnica Šerif ef. Arnautovića (Jugoslavenska pošta, 28. 1. 1935)

98

Bajramska ĉestitka Šerif ef. Arnautoviću iz Bosanskog Novog (HAS, ŠA, kutija 1, O-ŠA-28)

Poziv Šerif ef. Arnautovića na mevlud (GHB, ZRDA, A 404-B)

99

Prilog br. 2: Izbor iz bibliografije radova Šerifa Arnautovića

1. Knjige, brošure i posebni otisci:

-Безакоња окупационе управе у Босни и Херцеговини, Српска штампарија дра. Св.

Милетића (koautorstvo sa Salihom Kazazovićem), Нови Сад, 1901.

-Прогањања исламског народа у Херцег-Босни, Српска штампарија дра. Св. Милетића,

Нови Сад, 1901.

-Страдања мухамеданска у Херцеговини и Босни, 1900-1901(?)

-Изјава, Српска штампарија дра. Св. Милетића, 1901.

-Samostalni vakufi, Štamparija „Naroda“, Sarajevo, 1913.

-Prepis Memoranduma kojeg je vakufski direktor Šerif ef. ARNAUTOVIĆ predao u vlastite ruke

Njegovu Veliĉanstvu caru i kralju Karlu prigodom Previšnje audijencije, dne. 17. augusta 1917,

VLASTITA NAKLADA. „Bosanska Pošta“, Sarajevo 2656-17.

-Arnautović Šerif ef. Vakufdirektor in Sarajevo. Memorandum wegen Anstellung von Moslims in

höheren Aemtern der Landesverwaltung, 1918.

-Svim Kotarskim Vakufsko Mearifskim Povjerenstvima u Bosni i Hercegovini, Tiskara Bos.

Pošte. – Nakladnik Šerif Arnautović, 1919.

-ОДГОВОР Шерифа Арнаутовића Васиљу Грђиђу и Влади Ћоровићу, Штампарија

Босанске Поште – Накладник Шериф Арнаутовић.

2. Članci u novinama i časopisima:

Bošnjak:

-“Priposlano”, god. VIII, br. 14, 7. 4. 1898, str. 3.

-“Javna zafala“, god. VIII, br. 15, 14. 4. 1898, str. 3.

-“Naši dopisi”, god. VIII, br. 16, 21. 4. 1898, str. 2-3.

-„Naši dopisi“, god. VIII, br. 48, 1. 12. 1898, str. 2.

Domovina:

-„Naša prva rijeĉ“, god. I, br. 1, 30. 10. 1920, str. 1.

100

„Gajret“ kalendar za godinu 1333./1915:

-„Gajret u vakufskoj upravi“, str. 71-82.

Hrvatski dnevnik:

-„Za uspostavu bosanskog sabora“, god. XII, br. 197, 2. 9. 1917, str. 1.

- “Treba se izjaviti. Pismo g. Š. Arnautovića”, god. XII, br. 190, 25. 8. 1917, str. 2;

- “Drugi list g. Šerifa Arnautovića.”, god. XII, br. 193, 29. 8. 1917, str. 1;

- “’Miramur!’ Treći list g. Šerifa Arnautovića”, god. XII, br. 194, 30. 8. 1917, str. 1-2.

Jednakost:

-„Šerifov odgovor Spahi.“, god. II, br. 13, 28. 1. 1919, str. 2.

Jugoslavenski list:

-“Begovi nemaju više dukata. Odgovor senatora g. Š. Arnautovića na izjave milijonera”,

god. XVII, 28. 3. 1934, str. 3.

Musavat:

-„Ne mogu dalje“, god. IV, br. 20, 12. 6. 1909.

-„Prijateljima na znanje“, god. IV, br. 32, 1909.

Vakat:

-“Muslimanima na Balkanu”, god. I, br. 1, 2. 1. 1914, str. 2.

Zeman:

-„Gospodinu Hakibegu Bušatliću u Bugojno“, god. I, br. 12, 30. 9. 1911, str. 3.

Застава:

-„Гоњења због депутације“, год. XXXV, бр. 114, 23. 5. 1900, str. 1.

-„Шта бива с мухамеданцима у Сарајеву“, год. XXXV, бр. 118, 27. 5. 1900, str. 1-2.

-„Мухамедански меморандум“, год. XXXV, бр. 137, 21. 6. 1900, str. 1-2.

-„Прогањање мухамеданаца“, год. XXXV, бр. 152, 11. 7. 1900, str. 3.

-„Војничке власти у служби Калајеве управе“, год. XXXV, бр. 180, 15. 8. 1900, str. 5.

-„Прогањање мухамеданаца у Босни и Херцеговини“, год. XXXV, бр. 200, 10. 9.

1900, str. 2.

-„Шта се ради у Босни“, год. XXXV, бр. 195, 3. 9. 1900, str. 1-2;

-„Писмо из Херцег-Босне“, год. XXXV, бр. 235, 24. 10. 1900, str. 2.

101

-„Зашто се ми мусломани гомилама исељавамо из Босне и Херцеговине“, год.

XXXV , бр. 244, 4. 11. 1900, str. 1-2.

-„Зашто се ми мусломани гомилама исељавамо из Босне и Херцеговине? I.“, год.

XXXV, бр. 253, 16. 11. 1900, str. 2.

-„Преговори мусломана с Калајем“, год. XXXVI , бр. 7, 10. 1. 1901, str. 5.

-“Због чега су прекинути преговори?“, год. XXXVI , бр. 137, 17. 6. 1901, str. 1-2.

-„Мало светлости на најновије догађаје у Босни“, год. XXXVI , бр. 221, 3. 10. 1901,

str. 1-2.

-„После прекинутих преговора с муслиманима“, год. XXXVI, бр. 139, 20. 6. 1901,

str. 1.

-„Изјава“, год. XXXVII, бр. 5, 6. 1. 1902, str. 4-7.

Documents

F I L O Z O F S K I F A K U L T E T · U N I V E R Z I T E T U S A R A J E V U F I L O Z O F S K I F A K U L T E T O D S J E K Z A H I S T O R I J U Mehmed Hodţić Politička i društvena