Federico Garda Lorca KNJIGA PJESAMA

Izdavač:»SIGMA« — Zagreb

Za izdavača:Spomenka Jovanovski

Urednik:Sanja Perić

Naslovna strana i ilustracije: Zdravko SkenderGrafička realizacija: »AURORA« — Zagreb

Tisak:OGNJEN PRIČA — Zagreb

Naklada:8000 kom.

© »SIGMA« — Zagreb 1990.

FedericoGardaLorca

KNJIGAPJESAMA

NASLOV ORIGINALA FEDERICO G ARCI A LORCA

OBRAS COMPLETAS EDITORIAL LOSADA, S. A.

BUENOS AIRESSVESCI II 1945, IV 1945, VI 1944, VII 1944

KNJIGA PJESAMA(1921)

'

ELEGIJA O ĐONI JUANI LUDOJProsinac 1918 (Granada)

Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene. Karanfile crveni u duboku i pustu dolu. Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu Kroz oči, što ih razvi u mramoru.Ti bijaše golubica duše gorostasne,Kojoj gnijezdo bješe krv grude kastiljske; Ti prosu svoj oganj na kalež od snijega I hoteć ga oživjeti krila si slomila.0 ljubavi si snatrila da će biti ko infant, Što te smjeran slijedi noseći ti skut,A1 mjesto cvijeća, verza i niza bisernih Smrt ti dade bokor ruža svenulih.U grudima si moćnu zoru imala Isabele Segurske. Melibejo. Tvoj pjev,Ko ševin, kad vidi gdje se lomi horizont, Posta odjednom jednoličan i grk.U kriku tvome temelji Burgosa drhte1 tišti psalmodija kartuzijskog hora,Tvoj krik se sudara s jekom blagih zvona Gubeć se u sjeni drhtav i prebolan.Imala si strast, što je španjolsko nebo daje. Strast bodeža, ruba od rane i plača.O, božanstvena princezo rumena smiraja S preslicom od željeza i pređom od čelika!

u

Nikad nisi imala gnijezda, ni sjetna madrigala, Nit lutnje trubadura, što jeca u daljini.Tvoj trubadur bje paž s ljuskama od srebra I jeka trube bješe pjev mu zaljubljeni.A ipak si bila stvorena za ljubav,Stvorena za uzdah, maznosti i milja,Za plač od tuge na voljenim grudima Mirisnu ružu jednu runeć na usnama.Stvorena da gledaš vezen mjesec nad rijekom,Da osjetiš nostalgiju, što donose stada,I da gledaš vječne perivoje sjene,0 tamnoputna prinzeco, pod mramorom što snivaš!Jesu li ti oči crne svijetlu otvorene?Ili ti se zmije viju oko suhih grudi ...Gdje su ti cjelovi što ih vjetrom prosu?Gdje ti nesta tuga ljubavi jadovne?U olovnu lijesu, usred tvog kostura Mora da ti je srce strto na tisuć komada.1 Granada te čuva kao svete moći,0 tamnoputa princezo, pod mramorom što snivaš! Heloiza i Julija dvije ivančice bjehu,Ali ti bje crven karanfil u krvi,Što iz zlatne dođe kastiljanske zemlje,Da sniva izmeđ snijega i čempresa čistih.Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana, čempresi voštanice,\ gorje tvoj retabl.itetabl od snijega, što tvoje strepnjc miri,3 vodom, što do tebe teče! Voda Darra!

12

Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana, Ona starih kula i tiha perivoja,Ona bršljana mrtvog, nad crvenim mirima, Ona oblaka plavog i mirte romantične.Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene. Karanfile crveni u duboku i pustu dolu. Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu Kroz oči, što ih razvi u mramoru.

13

MRTVI JABLAN1920

Jablane stari!Ti pade U ogledalo Usnule bare,Oborivši čelo Pred smirajem.Nije ti vjetrina mukla Deblo slomila,Ni teški udar sjekire Drvosječe, što zna Da ćeš i opet Prolistati.Tvoj snažni bje duh Što dozva smrtVideć se bez gnijezda, zaboravljen Od djece-jablana sa livade. Osušiše te Misli,I tvoja golema glava stoljetna, Samotna Slušaše daleka Tvoje braće pjevanja.U tijelu si svome LaveStrasti imao,I u srcu svomPegazovo sjeme bez budućnosti, Strahotno sjeme Ljubavi nevine,

14

Za suncem što zalazi. Duboka li čemera Za krajolik!Heroj listanja Bez grana!Ne ćeš više biti kolijevka Mjeseca,Ni magični smijeh Lahora,Ni štap jedne zvijezde Gospodstvene.Proljeće se više ne će vratiti U tvoj život,I ne ćeš više vidjeti sjeme Kako cvjeta.Bit ćeš gnijezdo žaba I mravi.Tvoje sijede kose bit će Koprive,I jednoga dana struja Nasmijana,Odnijet će tvoju koru Žalobno.Jablane stari!Ti pade U ogledalo Usnule bare.Vidjeh te gdje slaziš0 smiraju,1 pišem elegiju tvoju Kao svoju.

15

BALADA O MORSKOJ VODI1920

M ore se Smiješi u daljini.Zubi od pjene,Usne od neba.- Što prodaješ, o smućena djevojko S grudima na vjetru?- Prodajem, gospodine, vodu Od mora.- Što nosiš, o crni mladiću, Pomiješano s tvojom krvi?- Nosim, gospodine, vodu Od mora.- Tih suza slanih, gdje li je izvir, majko?- Plačem, gospodine, vodu Od mora.- Srce, a ova gorčina Teška, gdje se rodila?- Gorči veoma voda Od mora!More seSmiješi u daljini.Zubi od pjene,Usne od neba.

17

PJESME(1921 - 1924)

LOVAC

Boriće visoki!Četiri golubice zrakom uzlijeću.Četiri golubice uzlijeću i slijeću.Nose rane Njine četiri sjene.Boriće niski!Četiri golubice na zemlji leže.

21

ŠKOLJKA

Donijeli mi školjku.U njoj pjeva more s mape.Srce mi se puni vodom s ribicama od sjene i srebra.Donijeli mi školjku.

SHBMATIČNI NOKTURNO

Koromač, zmija i sitina.Miris, trag i polusjena.Uzduh, zemlja i samoća.(Ljestve idu do mjeseca.)

23

VEČER

Tri jablana golema i jedna zvijezda.Tišina, nagrizana od žaba, nalik je na ispisani veo sa zelenim mrljicama.U rijeci suho drvoprocvjetalo u kruzima koncentričnim.I sanjario sam iznad voda o maloj crnki iz Granade.

24

ADELINA NA ŠETNJI

IVtore nema naranača, nit ljubavi ima Sevilla. Crnko, svijetla li ognjena! Posudi mi svoj suncobran.Pozelenjet će mi lice - sok od gliba i limuna - tvoje riječi - ribičice - plivat će unaokolo.More nema naranača.Aj, ljubavi.Nit ljubavi ima Sevilla!

25

KONJIKOVA PJESMA

Cordoba. Daleka i sama.Kobila crna, velika luna, i masline u bisagama.Ma da poznam ceste, nikad ne ću stići u Cordobu.I u ravni i na vjetru kobila crna, crvena luna. Smrt na me gleda sa kula Cordobe.Jao, duge li ceste!Jao, moja kobilo hrabrena!Jao, smrt me čekaprije no stignem u Cordobu!Cordoba.Daleka i sama.

27

ISTINA JE

Jao, koje li muke voljeti, ko što te volim.S ljubavi me tišti zrak, srcei šešir moj.Tko bi mi kupio ovu vrpcu od šešira i ovu tugu od konca bijela za maramice?Jao, koje li muke voljeti, ko što te volim.

28

NARCIS

U rijeku ćeš pasti!U dubini ima ruža i u ruži druga rijeka.

Gledaj onu pticu! Gledaj onu žutu pticu!

Moje su oči pale u vodu.

Moj bože!Ono klizi! Dijete!

---- i u ruži ja sam sam.Kad nestade u vodi, shvatih. A1 tumnačiti ne ću.

29

SERENADAU čast Lope de Vege

Obalama rijeke noć dolazi da se kupa, a u grudima Lolite od ljubavi granje mre.

Od ljubavi granje mreNaga noć se raspjevala na ožujskim mostovima. Lolita svoje tijelo kupa u slanoj vodi i u smilju.

Od ljubavi granje mre.Noć anizna i srebrna sjaji se nad krovovima. Potoka srebro, ogledala. Aniz tvojih bijelih stegna.

Od ljubavi granje mre.

31

ZARUKE

Bacite ovaj prsten u vodu.(Sjena naslanja svoje prste na moje rame.)Bacite ovaj prsten. Meni je više od sto godina. Tišina!Ne pitajte me ništa!Bacite ovaj prsten u vodu.

33

PJESMA SUHE NARANĆE

Drvosječo.Posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova.Zašto se rodih između ogledala? Dan me okreće.I noć me oponaša u svim svojim zvijezdama.Hoću da živim a da se ne vidim.Mravi i slatkovinasnivat ću da sumoje lišće i moje ptice.Drvosječo.Posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova.Vidje balkone papinske i zlatne grudi Kubanki.Motri vodu.

35

DVA MORNARA NA OBALI1

Ponese u svom srcuribu jednu iz Kineskog mora.Katkad se vidi gdje prelazi sićušna u njegovim očima.Zaboravlja, iako mornar, barove i naranče.Motri vodu.

2Imaše jezik od sapuna.Opra svoje riječi i umuknu.Ravni svijet, more kovrčavo, sto zvijezda i svoj brod.

37

OPROŠTAJ

U mrem li,ostavite balkon otvoren.Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)Kosac žito kosi.(Čujem sa svog balkona.)Umrem li,ostavite balkon otvoren!

38

NIJEMO DIJETE

Dijete traži svoj glas. (Imaše ga kralj šturaka.)U jednoj kapi vode tražilo je dijete glas.Ne tražim ga rad govora; od njega ću prsten skovat, štono će ga muk moj nosit na prstiću svom najmanjemU jednoj kapi vode tražilo je dijete glas.(Glas zarobljen, u daljini, metnu na se šturkov plašt.)

39

CIGANSKIROMANCERO(1924- 1927)

ROMANCA LUNE, LUNE

Luna dođe kovačnici u svojoj suknji od smilja. Djetence je gleda, gleda. Djetence je samo gleda.I uzduhom ustreptalim luna svoje ruke širi, otkriva, bludna i čista, njedra svoja od kositra.Bježi luno, luno, luno.Jer naiđu li Cigani,Napravit će od tvog srca đerdane i burme bijele.- Dijete, pusti me da plešem. A kada naiđu Cigani,na nakovnju će te naći s očicama zatvorenim.- Bježi luno, luno, luno, već im čujem topot konja.- Dijete, pusti me, ne gazi poškrobljene mi bjeline.Sve se bliže konjik čuo gdje lupa u bubanj ravni.U kovačnici djetence ima oči zatvorene.Maslinikom dolažahu, bronca i san, ti Cigani. Uzdignute glave bjehu i očiju polusnenih.

43

Kako kuka kukuvija!Kako kuka krošnjom stabla Nebom ide luna, luna djetence za ruku vodeć.U kovačnici Cigani gorko plaču, bolno vape. Lahor nju mi čuva, čuva. Lahor nju mi samcat čuva.

44

ROMANCA MJESEČARKA

Zeleno, što volim zeleno. Zelen vjetar. Zelen-grane. Lađu na pučini, i konja u planini.Sa sjenom o pasu ona sanja na balkonu zelene puti, zelenih kosa, s očima od hladna srebra.,7.olonr\ c*fr\ Trrilim rzolon

Pod ciganskim mjesecom nju stvari motre, a ona njih vidjeti ne može.

*Zeleno, što volim zeleno, Velike ledene zvijezde dolaze s ribom sjene, što otvara cestu zore. Smokva tare vjetar čvorovima svojih grana, a planina, mačka horjatka, ježi svoje ljute aloje.A1 tko će doći? I otkuda? Ona stoji na balkonu zelene puti, zelenih kosa, sanjareći u gorku moru.

*- Kume, hoću da mijenjam svoga konja za vašu kuću,

46

svoje sedlo za njeno ogledalo, svoj nož za njen pokrivač.Kume, vučem se krvav, odonud iz ždrijela Čabre.- Kad bih mogao, momče, uglavio bih taj posao.A1 već nisam više svoj, i kuća moja, moja više nije.- Kume, hoću da mrem pristojno na svom krevetu, čeličnom, ako je moguće,s holandskim ponjavama.Ne vidiš li moje rane od njedara pa do grla?- Tri stotine mrkih ruža ima tvoja bijela košulja.Tvoja krv probija i miriše uokolo tvoga pasa.A1 već nisam više svoj.I kuća moja, moja više nije.- Dajte barem da se popnem do visokih balustrada;pustite me da se popnem! pustite me do zelenih balustrada.Balustrada mjesečine otkle teku glasi vode.

*

Već se penju do dva kuma put visokih balustrada.Ostavljajuć trag od krvi.Ostavljajuć trag od suza.Drhtale na krovovima

47

svjetiljke od svijetlog lima. Tisuć bubnjića od kristala ranjavahu praskozorje.

*Zeleno, što volim zeleno, zelen vjetar, zelen-grane. Popeše se do dva kuma. Širok vjetar ostavljaše u ustima čudan okus žuči, metve i bosiljka.- Kume! Gdje je ona, reci, gdje je tvoja gorka mala?- Koliko te puta čekala! Koliko 1’ te puta čekaše svježeg lica, crnokosa, na toj zelenoj balustradi!

*Na obrazu nakapnice ljuljala se Cigančica zelene puti, zelenih kosa, s očima od hladna srebra. Ledena santa mjesečine podržava je na vodi.I noć posta posve bliska ko malena poljanica. Žandari od vina pjani udarahu po vratima. Zeleno, što volim zeleno. Zelen vjetar. Zelen-grane. Lađu na pučini, i konja u planini.

48

NEVJERNA ŽENA

I povedoh je do rijeke vjerujući, djevojka je.A1 ona imala muža.Na Jakovljevo bješe, noću, i gotovo po dogovoru. Fenjeri se ugasiše, a zrikavci upališe.Za posljednjim uglovima dotakoh se snenih dojki i dojke se otvoriše kao struci od zumbula. Poškrobljena njena suknja zvonila mi u ušima kao jedna peča svile koju deset noža para.Bez srebrna svijetla u vrhu uzrastoše silna stabla i čuo se obzor pasa gdje daleko od rijeke laje. Prijeđosmo i kupinice, sitine i oštro trnje pod grmenom njene kose jamicu u mulju iskopah.Ja odvezah svoju kravatu. Ona skide svoju halju.Ja otpasah pas s oružjem. Ona skide četir bluze. Smiljka i ni jedna školjka

49

tako fine puti nema, pod mjesecom svi kristali takvim sjajem se ne sjaje. Izmicala njena bedra kao ribe iznenađene, bedra napol puna ognja, bedra napol puna leda.Te sam noći prevalio ponajljepšu od svih cesta jašuć ždrebicu od sedefa bez uzda i bez stremena. Čovjek sam i ne ću reći stvari, što mi ona reče.Luč razbora zapovijeda suzdržano da se vladam. Od cjelova i pijeska blatnu odvedoh je od te rijeke.Sa vjetrom su vojevale ljiljana bijele sablje.Ponijeli se kakav jesam.Ko što pravi Cigan mora. Darovali joj kotaricu veliku, od žute svile, i ne htjedoh zaljubit se, jer imajuć ona muža djevojkom se meni kaza, kad vodah je prema rijeci.

50

ROMANCA CRNE TUGE

Kljunovima pijetli kljujućzoru vade s njena loga, kad sa tamna brdaslazi Soledad Montoya.Njena put od žuta bakra na konja i na sjenu vonja.Nakovanj zadimljen, grudi cvile nesputan pjev.- Soledad, koga li tražiš samcita u ovo doba?- Tražim, kog hoću tražim, reci, da V tebe se tiče?Ištem, što hoću ištem, sebe i radost svoju.- Soledad, o moja brigo, i poplašen konjic napokon do mora dođei mamna ga zahvati val.- Ne spominji mora, jer crna tuga ničeu zemlji maslina pod žuborom lišća.

- Soledad, koja te tuga mori!Koja 1’ silna bol!Plačeš suze od limuna, trpke od nade i usta.- Ah, tešku tugu tugujem!Trčim kućom ko luda, pletenice mi se vuku podom

51

od ognjišta do kreveta.Koju tugu! Ko od ahata postaje mi meso i odjeća.Jao, moje lanene košulje!Jao, moja bedra makova!- Soledad, okupaj tijelo u bistroj vodi ševa, i pusti svoje srce u miru, Soledad Montoya.

*

U nizini rijeka pjeva: nabor plaveti i lišća.Cvijećem od bundeva nova se svjetlost kruni.Oh, ciganska tugo! Oh, tugo!Čista i uvijek sama.Oh, tugo tajnovitog riječnog korita i praskozorja dalekog!

53

ROMANCA ŠPANJOLSKE ŽANDARMERIJE

Konji su im crni.Potkove im crne Na kabanicama se sjaje mrlje tinte i voska.Imaju, stoga ne plaču, pasjače od olova.S dušom od crna laka cestom dolaze.Zgrbljeni noćni, nalažu putem, kud prolaze, gumene crne tišine i fine pješčane strave. Prolaze, kad hoće proći, i skrivaju u glavama maglenu astronomiju neku nestvarnih samokresa.

Oh, ciganski grade! Zastave na uglu ulica. Mjesec i tikvica s višnjama u bocama.Oh, ciganski grade!Tko te vidje a ne pamti? Grade boli i mošusa s tornjevima od cimeta.

54

Kad je noć nadolazila, noć, koju noća noć,Cigani u kovačnicama kovali su sunca i strijele. Jedan konj je smrtno ranjen kucao na svaka vrata. Stakleni su pijetli zvali po Jerez de la Fronteri.Go je vjetar zakretao iza ugla od nenada, u srebrnoj noćnoj noći noći, koju noća noć.

*Djevica i sveti Josip izgubiše kastanjete, i pođoše do Cigana ne bi li ih oni našli.Na djevici bješe ruho žene gradskog načelnika cd papira čokoladnog s đerdanima od badema. Sveti Josip miče ruke pod svilenom kabanicom.Za njima je Pedro Domecq s tri sultana iz Perzije.Srp mjeseca snivao je jednu rodinu ekstazu. Zastave su i fenjeri ispunili sve terase.Jecale u zrcalima plesačice bez bedara.

55

Voda i sjena, sjena i voda po Jerez de la Fronteri.

*

Oh, ciganski grade! Zastave na uglu ulica.Trni sva zelena svijetla jer dolazi prezaslužna.Oh, ciganska kulo!Tko te vidje a ne pamti? Pustite je daleko od mora, pletenica bez ukosnica. Gradu radosti se bliže u nizu dva po dva.Nevena žamor ispunja ubojne im nabojnjače, Bliže se u nizu po dva.Po dva noćnika platnena. Nebo je za njih raskošan izlog oštrih ostruga.

*

Grad, što straha ne pozna, množio je svoja vrata. Četrdeset oružanika uniđoše radi pljačke. Satovi se ustaviše, a i konjak u bocama preruši se u novembar, da otkloni svaku sumnju. Jato dugih krika podiže se s vjetrnica.

56

Sablje kose povjetarce, što kopita gaze, gaze. Ulicama polutamnim bježe starice Ciganke na konjima pospanima s ćupovima punim novca.A zlokobne kabanice ulicama strmim jure ostavljajući za sobom brze vijavice od škarica.

*U portalu Bethlehema Cigani se sakupljaju.Sveti Josip, puncat rana, u grob sprema djevojčicu. Tvrdoglave, oštre puške cijele noći odzvanjaju. Djeva liječi malu djecu zvjezdanom finom slinom. A1 žandari prezaslužni sijuć požar nadolaze na kojemu mlada i gola sagorjeva živa mašta.Roza, ona od Camborija, kuka sjedeć na svom pragu s dojkama odsječenim položenim na plitici.A djevojke druge trče, ispred svojih pletenica, dok u zraku samo pršte od crnoga praha ruže.

57

I kad svi krovovi postaše na zemlji brazde, zora njihnu ramenima na dugu profilu od kamena.

*

Oh, ciganski grade! Žandarmerija odilazi tunelom jednim od tišine, dok tebe plamen okružuje.

sj?

Oh, ciganski grade!Tko te vidje a ne pamti? Nek te traže na mom čelu. Mjeseca i pijeska igro.

58

ANDALUŠKI SPJEV(1921)

BALADICA TRIJU RIJEKA

Rijeka Guadalquivir kroz naranče i masline teče. Granadske dvije rijeke silaze od snijega klasju.Aj, ljubavi,što nestade bez povratka!

Rijeka Guadalquivir ima bradu od mogranja. Granadske dvije rijeke, plač je jedna, druga krv je.Aj, ljubavi,što nestade u uzduhu!

Za brodove jedrenjake Sevilla svoju cestu ima; a na vodi od Granade samo uzdasi veslaju.Aj, ljubavi,što nestade bez povratka!

Guadalquivir, visoka kula, i vjetar među narančama. Dauro i Genil, niske kule, mrtve iznad baruština.Aj, ljubavi,što nestade u uzduhu!

61

Tko će reći: nosi voda divlji oganj od krikova!Aj, ljubavi,što nestade bez povratka!

Naranče cvijet, maslinke nosi, Andaluzijo, tvome moru.Aj, ljubavi,što nestade u uzduhu!

62

KRAJOLIK

Poljemaslinaotvara se i zatvara kao lepeza.Nad maslinikom slegnuto nebo i tamna kiša hladnih zvijezda.Drhti trska i polusjena na obali rijeke.Bora se sivi zrak.Maslinepunekrikova.Jatozarobljenih ptica,što miče svoje preduge repoveu pomrčini.

63

GITARA

Počinje tužaljka gitare.Razbijaju se kupe praskozorja.Počinje tužaljka gitare.Zalud ju je šutkati.Ne možeš je ušutkati.Plače monotona, ko što plače voda, ko što plače vjetar na snježištu.Ne možeš je ušutkati.Plače zbog stvari dalekih.Pijesak toplog Juga što traži kamelije bijele.Plače strijelu bez cilja, Veče bez sutra I prvu mrtvu pticu Na grani.Oh, gotovo!Srce ranjeno Sa pet mačeva.

65

KRIK

Elipsa jednog krika ide od brda do brda.Sve od maslina bit će duga crna nad noći plavetnom.

Jao!Kao luk od viole krik je zatitrao široke žice vjetrne.

Jao!(Ljudi iz koliba iznose svoje uljenice.)

Jao!

66

ZEMLJA SUHA ...

zemlja tiha noćibeskrajnih.(Vjetar u masliniku, vjetar u planini.)Zemlja drevna ziska i bola.Zemljadubokih studenaca.Zemlja smrti slijepe i strijela.(Vjetar na drumovima. Lahor u alejama.)

67

SELO

Na golu brdu - kalvarija.Bistra voda i masline stoljetne. Na uličicama ljudi umotani i na kulama vrtnja vjetrnica. Vječita vrtnja.Oh, izgubljeno selo, u Andaluziji plača!

69

BODEŽ

Bodežprodire u srce, kao lemeš pluga u ugarnicu.

Ne.Ne bodi me bodežom.

Ne.Bodež,kao zraka sunčana, upaljuje strahotne dubine.

Ne.Ne bodi me bodežom.

Ne.

70

RASKRŠĆE

Istočni vjetar, svjetiljka i bodež u srcu.Ulica titra, kao žica napeta, titra,kao obod golemi. Sa svih strana vidim bodež u srcu.

71

IZNENAĐENJE

Mrtav osta na ulici s bodežom u grudima.Nitko ga ne prepozna.Kako je drhtala svjetiljka,Majko!Kako je drhtala mala svjetiljka ulična!Bijaše u svitanje. Nitkonije mogao nadvit se nad njegove očiotvorene prema oštru zraku.Jer mrtav osta na ulici s bodežom u grudima i nitko ga ne prepozna.

72

JAO

Krik ostavlja u vjetru sjenu čempresa.(Pustite me u u ovom polju, uplakana..)Sve se u svijetu slomilo. Samo još tišina ostaje.(Pustite me u ovom polju, uplakana.)Smokve nagrizaju obzor bez svjetlosti.(Već vam rekoh, pustite me u ovom polju, uplakana.)

73

ZORA

Zvona Cordobe u osvitak dana.Zvona zore u Granadi.Čuju vas sve djevojčice, što plaču nježnu soleu korotnu. Djevojčice Andaluzije gornje i donje.Ljepojke španjolske, noge sićušne i treptavih sukanja, što ispuniše svijetlom raskrsnice.Oh, zvona Cordobe u osvitak dana, oh, zvona zore u Granadi!

74

LA SOLEA

Zakrita u koprene crne misli, da je svijet malen, a srce neizmjerno.Zakrita u koprene crne.

Misli, da nježni uzdah i krik nestaju u strujanju vjetra.

» Zakrita u koprene crne.

Ostavi balkon otvoren, i zora kroz balkon prosu čitavo nebo

Jao, jao jao jao,Zakrita u koprene crne.

75

STRIJELCI

IVtračni strijelci bliže se Sevilli.Guadalquivir otvoren.

Široki šeširi sivi, dugi ogrtači spori.Jao, Guadalquivir!

Dolaze iz dalekih krajeva tuge.Guadalquivir otvoren.

I odlaze u labirint. Ljubav, kristal i stijena.Jao, Guadalquivir!

76

SEVILLA

Sevilla je kula finih strijelaca puna.Sevilla da rani.Cordoba da se umre.

Grad, što vreba široke ritmove i što ih svija kao labirinte.Kao mladice odrine zapaljene.Sevilla da rani.

S nebeskog luka na jasnu dolinu odapinje postojanu strijelu svoje rijeke.Cordoba da se umre.

I mahnita od vidokruga miješa u svoje vino gorčinu Don Juana i savršenstvo Dioniza.Sevilla da rani.Vazda Sevilla da rani!

77

PLESU voćnjaku Petenere

U noći voćnjaka šest Ciganki u bijelo odjevenih zaigralo.U noći voćnjaka okrunjene ružama od papira i peršinom divljim.U noći voćnjaka nj ini zubi od bisera ispisuju sjenu sagorenu.I u noći voćnjaka nj ine sjene rastu i dostižu nebo ljubičaste.

79

BALKON

Lolapjeva saete. Toreritosi je okružuju, i mali brico sa svojih vrata glavom naznačuje ritam.Između bosiokai metvice,Lola pjeva saete.Lolita, ona što se ogledala toliko u kamenici.

80

PETENERINA SMRT

U bijeloj kući umire propast muškaraca.Sto konjica poigrava.Njini su jahači mrtvi.

Pod treptavim zvijezdama lumina suknja joj od svile drhti izmeđ njenih bakrenih bedara.Sto konjica poigrava.Njini su jahači mrtvi.

Goleme sjene izduljene slaze s mrkog horizonta i bruj se jedne gitare kida.Sto konjica poigrava.Njini su jahači mrtvi.

81

DVIJE DJEVOJČICE

LOLAP od narančom pere pelene pamučne.Ima oči zelene i ljubičast glas.Aj, ljubavi,pod narančom u svatu!Voda iz oluka tekla puna sunca; u masliniku nejaku jedno vrapče pjevalo.Aj, ljubavi,pod narančom u svatu! Zatim, kada Lola sav sapun istroši, toreri će doći maleni.Aj, ljubavi,pod narančom u cvatu!

83

AMPARO

Amparo,kako li samuješ u svojoj kući u bijelo odjevena!(Ekvator između jasmina i smilja.)Slušaš čudesne vodoskoke svog dvorišta i slabašni žuti ćurlik kanarinca.Predveče vidiš kako drhte čempresi s pticama, dok lagano vezeš slova na grubu platnu. Amparo,kako li samuješ u svojoj kući u bijelo odjevena!Amparo,i kako ti je teško reći: ljubim te!

84

PORTRET SILVERIJA FRANCONETTIJAManuelu Torresu, »Sinu Jereza«, koji vuče korijen od Faraona.

i napol Andalužanin, kako li morade pjevati onaj Silverio?Gusti med Italije s našim limunom tekao je dubokim plačem siguiriyera.Njegov krik bješe strahotan. Starcikažu, da se kosa ježilai da se živa rastvarala u ogledalima.On prelažaše tonovima a da ih ne razbija.I biješe stvaralac i vrtlar bje.Stvaralac kolijevki tišina.Sada njegova melodija sniva s odjecima.Konačna i čista.Sa posljednjim odjecima.

85

VRAĆANJE

Zjgrčena pest ko Meduza slijepi oko plačno lumina.Trefov as.I škare u križ.Na bijelu dimutamjana,pest je nalik na krticu i leptira nejasna.Trefov as.I škare u križ.Steže jedno srce nevidljivo, vidite li? Jedno srce u vjetru odraženo.Trefov as.I škare u križ.

86

MEMENTO

Kada umrem,pokopajte me s mojom gitarom pod pijesak.Kada umrem između naranača i metvice.Kada umrem, pokopajte me, ako hoćete, na vjetrnici.Kada umrem!

87

TRI GRADA MALAGUENA

Smrtulazi i izlazi iz krčme.Prolaze crni konji i zlokobni ljudi drumovima dubokim mt.are.0

1 ima jedan miris soli i krvi od ženkeu grozničavu smilju uz more.Smrtulazi i izlazi, i izlazi i ulazi smrtiz krčme.

88

CORDOBANSKO PREDGRAĐENokturno

U kući se brane od zvijezda.Noć se ruši.Unutri je djevojčica mrtva s crvenom ružom skritom u kosama.Oplakuje ju šest slavuja na rešetki.Ljudi hode uzdišući s gitarama otvorenim.

89

PLES

Carmen pleše ulicama Seville.Bijela joj je kosa i blistave zjene.Djevojčice, zatvarajte zavjese!Glavom joj se svija žuta zmija, i ona plešuć sanja0 draganima prošlih dana.Djevojčice, zatvarajte zavjese!Ulice su puste1 u dnu se slute srca andaluškaštono stare bodlje traže.Djevojčice, zatvarajte zavjese!

90

AGAVA

Polipe skamenjeni.Stavljaš kolane pepeljaste na trbuh planina i kutnjake strahotne na klance.Polipe skamenjeni.

91

3CENA ŽANDARMERIJSKOG POTPUKOVNIKA

OFICIRSKA SOBA Potpukovnik

Ja sam žandarmerijski potpukovnik.Stražmeštar

Jest.Potpukovnik

[ nema nikoga da me opovrgne.Stražmeštar

NePotpukovnik

Imam tri zvjezde i dvadeset križeva.Stražmeštar

Jest.Potpukovnik

Mene je pozdravio nadbiskup kardinal, sto ima dvadeset i četiri ljubičaste kite.

StražmeštarJest.

PotpukovnikJa sam potpukovnik. Ja sam potpukovnik. Ja sam potpukovnik žandarmerije.(Romeo i Julija, lazur, bijelo i zlato, grle se nad duhanskim perivojem škatulje od cigara. Vojnik mi­luje puščanu cijev punu podmorske cjene. Jedan glas izvana)

92

Luna, luna, luna, luna kad maslinka ulja puna.Grad Cazorla kulu kaže,Benameji je sakriva.Luna, luna, luna, luna.Jedan kokot lunom pjeva.Gospar suče, kćerke vaše nešto mnogo mami luna.

Potpukovnik Što se zbiva?

Stražmeštar Ciganin!(Od pogleda Cigančića, kao u mlade mazge, mai se i šire očice žandarmerijskoga potpukovnika.)

PotpukovnikJa sam žandarmerijski potpukovnik.

StražmeštarJest

Potpukovnik Ti, tko si?

CiganinCiganin.

Potpukovnik A što je to Ciganin?

CiganinŠto god hoćete.

Potpukovnik Kako se zoveš?

Ciganin

93

Tako.Potpukovnik

Što kažeš?Ciganin

Ciganin.Stražmeštar

Sreo sam ga i predveo.Potpukovnik

Gdje si bio?Ciganin

Na mostu rijeka.Potpukovnik

Ali, kojih rijeka?Ciganin

Svih rijeka.Potpukovnik

A što si tamo radio?Ciganin

Kulu od cimeta.Potpukovnik

Stražmeštre!Stražmeštar

Na zapovjed, gospodine žandarmerijski potpukovniče. Ciganin

Izumio sam krila za letenje i letim. Sumpor mi i ruža na usnama.

PotpukovnikJao!

CiganinMa da mi krila ne trebaju, jer i . bez njih letim. Oblaci mi i prstenje u krvi.

94

PotpukovnikJaoo!

CiganinU siječnju imam cvijet narančin.

Potpukovnik (svijajući se)

Jaooo!Ciganin

I naranče imam u snijegu.Potpukovnik

Jaooo, pum, pim, pam. (Pada mrtav.)(Duša od duhana i od bijele kave žandarmerijs potpukovnika izlazi kroz prozor.)

Stražmeštar U pomoć!U dvorištu kasarnskom četiri žandara batinaju gančića.)

95

PJESMA BATINANOG CIGANINA

Dvadeset i četir pljuske. Dvadeset i pet pljusaka; zatim će me majka, noću, položit u srebren papir.Pješače žandarmerijski, daj mi dva-tri srka vode, Vode s ribom i s lađama. Vode, vode, vode, vode.Jao, meštre od žandara, što si gore u odaji!Ne će biti svilenih peča, da mi jadnu otru lice?

97

PJESMA AMARGOVE MAJKE

Nose ga u mojoj plahti, moj leandar, moju palmu.Dvaestsedmog kolovoza sa malenim, zlatnim nožem.Križ. Naš život dalje teče! Tamnoputan i gorak bješe.Susjedice, dajte bokal, mjeden bokal s limunadom.Križ. Nemojte ronit suza. Amargo je na mjesecu.

98

TUŽALJKAZA

IGNACIJEM SANCHEZ MEJIASOM

(1935)

PROBOD I SMRT

U pet sati predveče.Bijaše točno pet sati predveče.Jedno dijete donese bijelu ponjavu u pet sati predveče.Košaru vapna već pripravljenu u pet sati predveče.Ostalo bijaše smrt i samo smrt u pet sati predveče.

Vjetar podignu pahulje pamuka u pet sati predveče.I oksid posij a kristal i nikalj u pet sati predveče.Već se bori golubica s leopardom u pet sati predveče.I jedno bedro s jednim tužnim rogom u pet sati predveče.Brujanje otpoče muklog borduna u pet sati predveče.Zvonjava zvona dima i sićana u pet sati predveče.Na uglovima tišine skupine u pet sati predveče.I bik jedini bje srca uspravna! u pet sati predveče.Kad probijati stade snježni znoj u pet sati predveče. kad se arena jednom pokrila u pet sati predveče.

1 .

101

smrt posij a svoje sjeme u ranu u pet sati predveče.U pet sati predveče.Bijaše točno pet sati predveče.

Lijes je na točkovima njegov log u pet sati predveče.Kosti i frule šume mu u uhu u pet sati predveče.I bik već riče put čela njegova u pet sati predveče.Soba se prelijevala agonijom u pet sati predveče.A iz daljine već vučac prilazi u pet sati predveče.Truba krina na zelenoj preponi u pet sati predveče.I rane su kao sunca palile u pet sati predveče. i gomila razbjaše prozore u pet sati predveče.U pet sati predveče.Jao, kojih li strašnih pet sati predveče Bijaše pet sati na svim urama!Bijaše pet sati u sjeni predveče!

102

PROLIVENA KRV2.

Ne ću da vidim krv!Reci mjesecu da dođe, jer ne ću da vidim krv Ignacijevu na pijesku.Ne ću da vidim krv!Mjesec širom rastvoren... Konj spokojnih oblaka i arena siva od sna s vrbama na ogradama.Ne ću da vidim krv!Moje sjećanje izgara.Kažite to jasminima, cvijeću malene bjeline!Ne ću da vidim krv!

Krava starog svijeta jezikom je tužnim prelazila jednom gubicom od krvi prolivene po pijesku, a bikovi iz Guisanda, napol smrt i napol kamen, riknuše ko dva vijeka umorna od hoda zemljom. Ne.Ne ću da vidim krv!

103

Stubama se Ignacijo penje svu svoju smrt na hrptu prti. Tražio je osvit dana, a svitanja ne bijaše.Tražio svoj profil oštri, ali san ga pomućuje.Tražio je lijepo tijelo, ali nađe krv otprtu.Ne ištite da je vidim!Ne ću da čujem mlaza svakog časa sve to tanjeg; toga mlaza što osvjetljuje stepenice i što se lije na tkaninu i na kožu gomila uznemirenih.Tko mi viče da se sagnem!Ne ištite da je vidim!Oči mu se ne sklopiše kad rogove pred sobom vidje, ali majke strahovite podigoše svoje glave.I međ stadom na pašnjacima tajnih glasa glas se diže što vikaše nebeske bike, provodnike blijede magle.Ne bješe kneza u Sevilli koji bi mu bio nalik, niti mača do njegva mača, niti srca tako prava.Kao rijeka od lavova snaga mu čudesna bješe i ko torzo od mramora

104

opreznost mu ocrtana.Uzduh Rima andaluškog pozlaćivao mu glavu gdje mu smješak bješe smiljka od soli i od razuma.Silna 1’ torera u areni!Dobra 1’ brđana u gori!Kako bješe blag sa klasom! Kako tvrd sa ostrugama!Kako bješe s rosom mio!Kako blistav za svetkovina! Kako strašan sa posljednjim banderillama pomrčine!A1 on već zauvjek sniva. Mahovine već i trave sigurna prsta otvaraju cvijet njegove mrtve glave.I njegova krv već šumeć pjeva: pjeva barama i livadama, niz rogove u strahu klizi, bez duše u magli dršće, spotiče se o tisuć paponjaka, ko dug, mrk, čemeran jezik, da najzad stvori mlaku agonije do Guadalquivira zvijezda.Oh, bijeli ziđe Španije!Oh, crni biče od pečali!Oh, tvrda krvi Ignacijeva!Oh, njegovih žila slavuju!Ne.Ne ću da vidim krv!

105

Nema kaleža da je sakupi, nema lastavica da je popiju, nema svjetlosti inja da je saledi, pjesme nema, nit potopa liljana, kristala nema da je srebrom prekrije. Ne.Ja ne ću da vidim krv!

106

PRISUTNO TIJELOKamen je čelo u kojem jecaju sanje bez svijene vode i smrznutih čempresa.Kamen je jedno rame da se vrijeme nosi sa stablima suza i vrpcama i planetima.Vidio sam sive kiše kako jure talasima dižući svoje krhke ruke izrešetane da ih ne zarobi kamen ispruženi, što raščinja njina uda ne upijajući krv.Jer kamen skuplja sjemenke i oblake, kosture lastavica i kurjake polutame; al on ne daje zvuka, ni kristala, ni ognja osim trgova i trgova i još trgova bez zidova.Već je na kamenu Ignacijo blagorodni.Već je svršeno; što je? Gledajte mu lice: smrt ga je prekrila sumporom blijedim i postavila mu glavu tamnog minotaura.Već je svršeno. Kiša mu kroz usta nadire.Zrak, kao mahnit, napušta mu šuplju grud, a Ljubav, mokra od suza snježnih, grije se na vrhu pašnjakova bikova.Što kažu? Gnjila tišina počiva.Tu smo pred prisutnim tijelom što iščezava, tijelom svijetla oblika slična slavujima, i vidimo gdje se šupljinama bez dna ispunja.Tko gužva mrtvački pokrov? Nije istina što kaž( Ovdje nitko ne pjeva, niti plače u kutu,

3.

107

niti bode ostrugama, niti plaši zmiju.Ovdje hoću da vidim samo odlučne oči, da gledaju ovo tijelo bez mogućeg odmora.Ovdje hoću da vidim ljude tvrda glasa, one što krote konje i vladaju talasima, ljude kojih kosturi zvone i koji pjevaju ustima punim sunca i bjelutaka.Ovdje hoću da ih vidim. Pred kamenom.Pred ovim tijelom uzda izlomljenih.Hoću da me nauče, gdje li je izlaz ovome kapetanu štono ga priveza smrt.Hoću da me nauče plaču što je kao rijeka s blagim maglama i dubokim obalama da odnese tijelo Ignacijevo i da se izgubi ne slušajući dvostruke sape bikova.Neka se izgubi u okrugloj areni mjeseca, što se pričinja, malen, tužno blašče nepomično neka se izgubi u noći bez ribljeg pojanja. i u šikarama bijelim dima smrznuta.Ne ću da mu pokriju lice maramama, neka se pri vikne na smrt što ga ispunja.Idi, Ignacijo; ne žali topla rikanja.Spavaj, leti, počivaj! I more umire.

109

ODSUTNA DUŠANe pozna te ni bik, ni smokva, ni konj, ni mravi tvoje kuće.Ne pozna te ni dijete, ni veće, jer ti si mrtav zauvijek.Ne pozna te ni hrbat kamena, ni crna svila u kojoj se raspadaš.Ni uspomena te tvoja nijema ne pozna, jer ti si mrtav zauvijek.Doći će jesen s trubljačama, grozdovima magle i skupljenim gorama, al nitko ne će htjeti da ti gleda očiju, jer ti si mrtav zauvijek.

Jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave u jednoj hrpi pasa ugaslih.Nitko te ne pozna. Ne. Al ja o tebi pjevam. Pjevam za buduće tvoj lik i tvoju draž. Znamenitu zrelost tvog umještva.Tvoju želju za smrću i njenih usta ukusom.I tugu na dnu tvoje hrabre radosti.Kasno će se roditi, ako se roditi uzmogne, Andalužanin tako sjajan, tako bogat pustolovino: Ja pjevam njegovu skladnost riječima što jauču I pamtim jedan tužni lahor sred maslina.

4.

111

TAMARITSKI DIVAN(1936)

GAZELA O NEZNANOJ SMRTI

rloću da snivam snom jabuka, daleko od buke pogrebišta.Hoću da snivam snom onog djeteta, što presjeć htjede srce nasred mora.Ne ću da mi više kažu, kako mrtvi krv ne gube; kako gnjila usta i dalje vodu piju.Ne ću da spoznam muka, što ih trava daje, niti mjesec zmijskih usta, što pred zoru vrši rad.Hoću da snivam jedan tren, jedan tren, časak, jedan vijek; al da svi znaju, da ja nisam mrtav; da na usnama imam zlatnu staju; da sam mali prijatelj vjetra Zapadnog; da sam golema svojih suza sjena.

Čuvajte me od zore jednom koprenom, jer će na me pregršti mravi bacati, i slanom vodom kvasite mi cipele, da klize kliješta njene škorpije.Jer hoću da snivam snom jabuka, da naučim plač, što će me od zemlje oprati, jer hoću da živim s onim neznanim djetetom, što presjeć htjede srce nasred mora.

115

KASIDA O LEŽEĆOJ ŽENI

Vidjeti te golu to je sjetiti se zemlje Uravnane zemlje, konjima utabane. Zemlje bez moje sitine, čista oblika zatvorena budućnosti: međe srebrne.Vidjeti te golu to je shvatiti pohlepu kiše, što slabašnu stabljiku traži ii groznicu mora lica beskrajna što ne nalazi luči svog obraza.Krv će zvoniti ložnicama i doći će s mačem blistavim, al ti ne ćeš znati gdje se sakriva srce krastače ili ljubica.Tvoje njedro je borba korijena, tvoje su usne zora bez obrisa.Pod toplim ružama postelje mrtvi jecaji, čekaju svoj red.

116

KASIDA O CRNIM GOLUBICAMA

Jtvroz grane lovorove, lete dvije crne golubice. Jedna bješe sunce, a druga bješe luna.Susjedice, ja im rekoh:Gdje je moje pogrebište?U mom repu, reče sunce.U mom grlu, reče luna.I ja, što put putovah sa zemljom o svom pasu, vidjeh dvije orliće mramorne i djevojče jedno nago.Jedna bješe druga, a djevojče ne bješe nijedno. Orličice, ja im rekoh:Gdje je moje pogrebište?U mom repu, reče sunce, u mom grlu, reče luna.Kroz trešnjeve grane vidjeh dvije nage golubice. Jedna bješe druga i obje ne bjehu nijedna.

117

PJESNIK U NEW YORKU(1929- 1930)

m

KRALJ HARLEMA

Jednom žlicom čupaše oči krokodilima i lupaše po zadnjicama majmuna. Jednom žlicom.Vječiti oganj spavaše u kremenu, i skarabeji pjani od onajzazabavljahu mahovinu sela.Onaj starac pokrit gljivama išao je mjestu, gdje plakahu Crnci, dok škrgutaše žlica kraljeva i stizahu vjedra vode smrdljive.Ruže bježahu strujama posljednjih zavoja vjetra, i na gomilama šafrana djeca su mučila male vjeverice prljavo rumena od bjesnila.Treba prijeći mostovei prići stidu crnačkomda nam miris plućaudari u sljepočice svojom odjećomod ananasa žarkoga.Treba ubiti plavog prodavača rakije,sve prijatelje jabuke i pijeska,i potrebno je gurati stisnutim pestimamale Židovke, što drhte pune bubuljica,da bi kralj Harlema pjevao sa svojom gomilom,da bi krokodili spavali u dugim redovima

121

pod azbestom mjesecai da nitko ne posumnja u beskrajnu ljepotu perušaka, trenica, bakrača, i kuhinjsih lonaca.Jao, harleme! Jao, Harleme! Jao, Harleme!Nema tjeskobe slične tvom potištenom crvenilu, tvojoj drhtavoj u krvi u mračnoj pomrčini, tvojoj skrletnoj gluhonijemoj žestini u polusjeni, tvom velikom kralju zarobljeniku u portirskoj livr(Noć je imala pukotinu i mirne salamandre bjelokosrDjevojke američkenošahu djecu i tvrd novac u utrobi,a dječaci padahu u nesvijest protežući se na križzijevanja.To su oni.Oni što piju srebrni whisky pored vulkana i gutaju komadiće srca na smrznutim medvjeđim brdima.Te noći kralj Harlema jednom pretvrdom žlicom čupaše oči krokodilima i lupaše po zadnjicama majmuna.Jednom žlicom.Crnci plakahu zbunjeniizmeđu kišobrana i zlatnih sunaca,mulati istezahu gumije plašljivo želeći postići bitrup,a vjetar je maglio ogledala i kidao žile plesačima.Crnci, Crnci, Crnci, Crnci.Krv nema vrata u vašoj noći ležećoj nauznak.

123

Nema srama, bijesna krv pod kožom,\živa u trnu bodeža i u grudima pejzaža,ispod štipaljki i žukovina nebeskog mjeseca u znakuRaka.Krv, što tisućama putova traži naprahane mrtvace L pepeo smilja,nebesa smrznuta, nagnuta, gdje kolonije palneta kruže žalima s napuštenim stvarima.Krv, što sporo gleda krajem oka, sačinjena od izažetih esparta, podzemnih medovina. Krv, što oksidira trag bezbrižnog pasata,

rastače leptire na prozorskim oknima.Krv je to, što dolazi, što će doći ^rovovima i terasama, sa svih strana ia sažge klorofil plavih žena,la jauče podno postelja pred besanicom umivaonika da se ozvijezdi u jednoj zori od duhana i zagasita

hitila.Bježati treba,)ježati iza uglova i zatvoriti se na posljednjim ratovima,er će moždina šume prodrijeti kroz procjepe, la ostavi u vašem mesu lagan trag polumraka lažnu tugu izblijedjele rukavice i kemičke ruže.

*

)oba je veoma oprezne tišine,:ad sobari i kuhari i oni, što jezikom čiste ane milionara,raže kralja po ulicama ii na uglovima šalitre.

124

Drven južni vjetar, nagnut u crnu blatu, pljuje na slomljene lađe i zabada sebi igle u plećjužni vjetar, što imakljove, suncokrete, alfabetei jedan Voltin stupac s osama utopljenim.Zaborav bijaše izražen sa tri kapi tinte na monokli ljubav jednim samim nevidljivim licem na površi kamena.Moždine i cvjetne krunice stvarahu na oblacima pustinju stabljika bez ijedne ruže.

*

Slijeva, zdesna, s juga i sjeveradiže se ravnodušan zidpred slijepcem, brana vodena.Ne tražite mu, Crnci, napukline, da bi našli masku neizmjernu, već, postavši bučna gomila, tražite veliko sunce središta.Sunce što se šunja šumamasigurno da ne će naići na nimfu,sunce što uništava brojke i što nikada nije presjek;sna,tetovirano sunce što niz rijeku silazi i što riče praćeno kaimanima.Crnci, Crnci, Crnci, Crnci.Nikada zmija, zebra, ni mazga nisu umirući problijedjele.Drvosječa ne zna, kada izdišu

125

jadovna stabla, što ih obara.Čekajte u biljnoj sjeni vašega kralja,da kukuta i čkalj i kopriva posljednje terase osvoje.

Tada, Crnci, tada, tada, moći ćete bjesomučno ljubiti kotače bicikla, staviti parove mikroskopa u duplja vjeverica i napokon plesati, slobodno, dok nakostriješeno cvi­jećeubija našeg Mojsiju gotovo u sitinama neba.Jao, Harleme, prerušeni!Jao, Harleme, kom prijeti gomila odjeće bez glave! Tvoja buka do mene dopire, tvoja buka do mene dopire prolazeći kroz debla i liftove,kroz sive limove,u kojima plutaju tvoji automobili pokriti zubima, kroz mrtve konje i sitne zločine, kroz tvog velikog kralja očajnog, čija brada dopire do mora.

126

NAPUŠTENA CRKVA(Balada iz Velikog rata)

Imao sam sina, koji se zvaše Juan.Imao sam sina.Izgubio se u arkadama jednog petka sviju mrtvi! Vidio sam ga kako se igra na posljednjim ljestvam misei bacaše vjedarce od svijetla lima u srce svećenik Tukao sam po ljesovima: Moj sin! Moj sin! Moj si: Izvukao sam nogu od kokoške odostrag mjesec; tada,shvatih da mi je kći riba, kroz koju se dalje kola.Imao sam kćerku.Imao sam mrtvu ribu pod pepelom kadionica. Imao sam more. Zašto? Bože moj! More!Popeh se, da udaram u zvona, al plodovi bijahu crvljivi,i ugašene šibice jeđahu žita proljetna.Vidio sam prozirnu rodu alkohola kao trijebi crne glave umirućih vojnika; vidio sam kućerke gumene, gdje su kružile kupe, suza krcate,U šumaricama prikazanja srest ću te, srce moje! kad svećenik podigne mazgu i vola svojim snažn rukama,da prestraši noćne krastače, što salijeću smrznut pejzaže kaleža.

127

Imao sam sina, koji bješe div,al mrtvi su jači i znadu proždirati komade neba.Da mi sin bijaše medvjed,ne bih se bojao tajne kaimana,ne bih bio vidio mora privezana uz stupove,da bude silovano i ranjeno krdom regimenata.Da mi sin bijaše medvjed!Umotao bih se u ovo tvrdo platno, da ne očutim hladnoće mahovina.Znam, dobro znam, da će mi dati jedan rukav ili kravatu;ali usred mise razbit ću kormilo i tada do kamena će doći ludilo pingvina i galebova, koji će primorati one, što spavaju, i one, što pjevaju na uglovima ulica,primorati ih da kažu:Imao je sina.Sina! Sina! Sina!koji bijaše samo njegov sin, jer bijaše njegov sin! Njegov sin! Njegov sin! Njegov sin!

128

BESANI GRAD(Nokturno Brooklyn Bridgea)

Nitko na nebu ne spava. Nitko, nitko.Ne spava nitko.Stvorovi mjeseca njuše i kruže oko svojih koliba. Doći će iguani živi, da grizu ljude što ne snivaju i onaj što bježi slomljena srca srest će na uglovir nevjerojatnog krokodila mirnog pod blagim prosvjedom zvijezda.Nitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko.Ne spava nitko.Ima mrtvac na podaljem grobljušto tri godine tuži,jer u koljenu ima suhi pejzaž;a dijete, 'što pokopaše jutros, plakaše tako,da je trebalo dozvati pse, da bi umuklo.Nije život san. Ustajte! Ustajte! Ustajte!Mi padamo niz stube, da bi jeli vlažnu zemlju ili uzlazimo razinom snijega s korom dali ja mrtv A1 zaborava ni sna nema: živo meso. Poljupci vežu usta u čvor mladih žila,i onaj što boluje bol, bolovat će bez pokoja, i onaj što se smrti boji, nosit će je na plećima.Jednoga danakonji će živjeti u krčmamai pobješnjeli mravinavalit će na žuta neba, što se sklanjaju u očirm krava.

129

Drugoga danavidjet ćemo uskrsnuće isušenih leptira i hodajući tako pejzažom spužva sivih i nijemih lađa vidjet ćemo kako sja naš prsten i kako nam izviru ruže iz jezika.Ustajte! Ustajte! Ustajte!Dne što jošte imaju ožiljke pandže i pljuska, mog dječaka što plače, jer ne zna izuma mosta,.1 onog mrtvaca što još ima samo glavu i jednu :ipelu,;reba odnijeti do zida gdje čekaju iguani i zmije, |dje medvjeđe zubalo čeka,?dje mumificirana dječja ruka čeka gdje se devina koža ježi jakim ježurom modrim.’

Mitko na nebu ne spava. Nitko, nitko.Me spava nitko.\li ako netko sklopi oči, šibajte ga, drugovi moji, šibajte!Meka bude panorama rastvorenih očiju gorkih upaljenih rana.

Mitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko./eć sam rekao.Me spava nitko.\1 ako netko noću ima suviše mahovine na ;ljepočicama,)tvorite propadališta, da vidi pri mjesečini ažne karte, otrov i mrtvačku lubanju kazališta.

130

KRAVA

Ranjena se krava pružila.Drveće i potoci popeše joj se na rogove. Njena gubica krvarila je na nebu.Njena bubica od pčela sa sporim brkom sline.Bijeli rik jutro probudi.Krave mrtve i žive,rumen svijetla ili med stajnice,mukahu poluotvorenih očiju.Neka znaju korijeni i ono dijete što oštri svoju britvicu, da sad već mogu kravu pojesti.Gore blijede zvijezde i vratne žile.Četiri papka drhte na vjetruj.Neka znade mjeseci ova noć žutih hridi,da je već nestala krava od pepelaDa je nestala mučući razvalinom ukočenih nebesa, gdje pijanice doručkuju smrt.

131

ZLOČIN SE DOGODIO U GRANADI

ZLOČIN SE DOGODIO U GRANADIFedericu Garda Lord

I.

ZLOČIN

'Vidješe ga kako hoda među puškama dugom ulicom put hladna polja u zoru, pod zvijezdama.Ubiše Federica u osvitak dana.Četa ubojicanije se usudila pogledati ga u lice.Svi svedoše oči;moljahu: ni bog te ne bi spasio!Federico pade mrtav — krv na čelu i olovo u utrobi —-----------U Granadi se dogodio zločin!Znate li? — Jadna Granada! — u njegovoj Gra di!...

135

II.PJESNIK I SMRT

Vidješe ga kako sam s Njom hoda ne bojeći se Njene kose.— Već sunce od tornja do tornja; i čekićipo nakovnju, i po nakovnju, po nakovnju kovačnicFederico govorašeudvoran prema Smrti. Ona slušaše.»Jer je juče u mojim stihovima, mila drugarice,odjekivao zvek tvojih suhih dlanovai jer dade led mom pjevui oštricu svoje srebrne kose mojoj tragediji,pjevat ću meso, koje nemaš,oči, kojih nemaš,vlasi, koje je vjetar mrsio,i crvene usne, koje ti cjelivahu...Danas kao juče, krasna ciganko, moja smrti.O, lijepo li je biti sam s tobom i udisati ovaj zrak Granade, moje Granade!«

III.Vidješe ih kako prolaze...

Isklešite, prijatelji, iz kamena i sna — u Alhambri, grob pjesniku,nad jednom česmom, gdje će voda plakat i vječno kazivat:Zločin se dogodio u Granadi! njegovoj Granadi!

ANTONIO MACEL

137

FEDERICO GARCIA LORCA

Španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca1 rodio se (po po­dacima, koje je dao Angel del Rio u »Revista Hispanica Moder^ na«, New York, travanjski broj, 1935.) 5. lipnja 1899. u Fuente- vaquerosu, selu u blizini Granade. Taj se datum dosad smatra, ma da neprovjeren, jedino ispravnim. Da li radi šale ili zbog sujevjerja, Lorca je u svima svojim objavljenim autobiografskim bilješkama i usmenim izjavama kazivao, da se rodio »potkraj devetnaestog stoljeća«. Bio je sin imućnih andaluških zemljorad­nika. Parafrazirajući Goethea, Lorca je govorio: »Od oca, čistog Andalužanina i čovjeka zemlje, naslijedio sam strast; od majke (učiteljice), također Andalužanke, inteligenciju.« Gimnaziju po­lazi u Almeriji; svučilišne studije (književnost i pravo) počinje i završava u Granadi (1923). Ali bez oduševljenja. Više ga zanima slikarstvo, poezija i glazba. U prvo vrijeme poglavito glazba. Glazbu uči kod Manuela de Falle, koji mu u srce usađuje ljubav prema narodnom melosu, navlastito prema andaluškom cantu hondu (ili jondu), te ga upućuje u tehniku zapisivanja i obradbe toga narodnog blaga. Plod tih nauka bit će izvanredna glazbena obrazovanost Lorcina, razvijen osjećaj za najtanje prelive narod­nog pjeva, koji je i sam savršeno interpretirao, a i velik mar u skupljanju folklornog materijala. Tim će materijalom poslije, razradivši ga i predavši glasovitoj plesačici i pjevačici Argentini- ti, zadiviti Španiju i Latinsku Ameriku. Muzičarka Marcelle Schweitzer piše u svojim uspomenama (Poesie 47), da je Federico 1932., kad ga je ona upoznala u Madridu, imao, samo iz granad- ske pokrajine, oko tri stotine harmoniziranih napjeva.

God. 1919. odlazi Lorca u Madrid, pošto je 1918. objavio svoju prvu knjigu, danas bibliografsku rijetkost, početničku knjigu Impresiones y paisajes (Dojmovi i krajolici), u kojoj se, kažu, osjeća velik utjecaj Azorlna i Antonija Machada. U Ma­dridu boravi u Residencia de Estudiantes (Studentskom domu), sve zimske mjesece do 1928. Taj je boravak vrlo važan u njegovu životu: u toj »košnici nauke i umjetnosti i snažnih prijateljstava« upoznao se i sprijateljio s najznačajnijim ljudima svoje genera­cije (među kojima je bio i Rafael Alberti); proširio je i produbio svoju želju i ljubav za svim sadržajnostima i oblicima poezije i, napokon, tu je svojim čudesnim darom za kazivanje poezije (taj je čudesni, crnomanjasti mladić, širokih ramena, tanka struka, dugih, finih ruku, posjedovao sve darove: pjevački, plesački, slikarski, govornički i glumački) afirmirao vlastitu poeziju. Sim­patija, što je izbijala iz njegove ličnosti, sve je oko sebe osvajala.

139

God. 1920. prikazuje u madridskom kazalištu »Eslava« svoje prvo dramsko djelo El maleficio de la Mariposa (Čarolija leptiri­će). Djelo je izviždano. Lorca mu i sam sudi: bez gorčine spaljuje rukopis. Bez gorčina prema teatru, jer će odsad velik dio svoje nadarenosti očitovati u dramskoj formi i velik dio svojih sposob­nosti posvetiti praktičnom radu u kazalištu.

Na veliko navaljivanje prijatelja - bar se tako čini, budući da je Lorca rukopise krio, »čuvao od zlih očiju«, neprestano dotjerivao, »nimalo se nije žurio sa štampanjem« - objavio je 1921. svoju prvu zbirku pjesama Libro de Poemas (Knjiga pjesa­ma, Madrid). Te pjesme imaju sve poetske odlike kasnije Federi- cove poezije; »interpretaciju natananijih žiličica narodnog izra­za«, muzikalnost, prozirnost, finoću, snagu metafora, slobodu. Te će odlike on obogatiti uranjanjem u »unutrašnji oblik«, »unu­trašnju muziku«, »intimnu tajnu« svoga jezika, otkrivanjem du­boke sadržajnosti života i traženjem lirskog izraza te sadržajno- sti u adekvatu jezične materije. Libro de Poeams nastaje u atmosferi »ultraizma« i »creacionizma«, španjolskih književnih pokreta toga vremena, koji su imali nešto zajedničko s futuri- zrnom i ranim nadrealizmom.

Ma da se u knjizi osjeća strujanje i toga daha, Lorca ne slijedi slijepo i prazno mode, već, služeći se »izvjesnim postignu­ćima u pogledu izraza«, ostaje vezan uz tekovine španjolske tradicije. U tome i jeste njegova snaga, tadašnja i kasnija: biti otvoren prema svim vjetrovima svijeta duboko osjećajući svoje vrijeme i suvremenike sa svih meridijana i paralela, ali ostati Španjolac, svoj, iskren i istinit. Stvaralac »vlastite temperature« - kao što bi rekao naš Krleža.

Od 1921. do 1927. Lorca vrlo malo objavljuje. Samo najbo­ljim svojim prijateljima pokazuje i povjerava pokoji rukopis. Inače nastavlja s nastupima kao kazivač svojih pjesama, a i pjesama drugih pjesnika, pa se njegove pjesme tako pamte, pre­pisuju i šire.

1927. izlazi iz štampe njegova knjiga Canciones (Pjesme, Ediciones de Litoral, Malaga; II. izdanje: Revista de Occidente, Madrid 1929). U toj su zbirci sakupljene pjesme (devet ciklusa), koje je napisao od 1921. do 1924. Iste godine, t. j. 1927., izlaže u Barceloni svoje kolorirane crteže, a Margarita Xirgu, glumica i redatelj, postavlja na scenu u Barceloni njegovu dramu u stihovima, pučku romancu Mariana Pineda. Ruski hispanist F. V. Keljin u svom predgovoru Izboru Lorcinih djela na ruskom jeziku (Ogiz - Goslitizdat, Moskva 1944) u povodu Mariane Pinede kaže, da je to »historijska osoba: junakinja oslobodilač­kog pokreta španjolskog juga u doba Ferdinanda VII., koja je završila na lomači. Vlada Prima de Rivere vidjela je u Lorcinu djelu napadaj na diktaturu, i djelo se nije dugo održalo na sceni«.

140

God. 1928. tiskana je u Madridu njegova najpoznatija zbirka Romancero Gitano (Ciganski romancero), koja je do 31. srpnja 1936. doživjela šest izdanja, a 1937., za vrijeme obrane Madrida, tiskana je kao frontovsko izdanje »Nuestro Pueblo« s glasovitim predgovorom Rafaela Albertija. Te su romance, napisane između 1924. i 1927., tako »pučke« (riječ je o transpoziciji, za koju je važan kolorit i atmosfera), tako dramatične, slobodarske, tako pune fantazije i sna, snažnih, originalnih metafora, tako pje­snički istinite, jasne, konkretne, da su ih narodi Španije i Latin­ske Amerike odmah prigrlili te ih smatraju gotovo »svojim na­rodnim pjesmama«. Iz njih je progovorila duboka i beskrajno široka duša Andaluzije, u kojoj se pomiješala krv »progonjenih Cigana, Crnaca, Židova, Maura«. - I taj duboki krik nije samo našao odjeka u srcima naroda Španije i Latinske Amerike, ko­jima je bio, razumljivo, najbliži, već je, noseći u sebi snagu duboko ljudskog osjećaja, odjeknuo čitavim svijetom.

Poslije Ciganskog romancera objavio je Lorca još ove zbirke: Poema del Cante Jondo (Andaluški spjev, Ulises, Madrid, 1931), Llanto por Igancio Sanchez Mejias (Tužaljka za Ignacijem Sac- hez Mejiasom, Cruz y raya, Madrid, 1935), Primeras canciones (Prve pjesme, Heroe, madrid, 1936), napisane prije 1927. (i opet Lorcin kritički duh!), Seis poemas galegos (Šest galjeških pjesa­ma, Nos, Galicia, 1936), napisanih na galješkom dijalektu. Osim ovih zbirki, Lorca je objavio još poveći broj pjesama u revijama, od kojih su najznačajnije Oda a Salvador Dali (Oda Salvadoru Daliju, koja se smatra poetikom kubizma), Oda a Walt Whitman (Oda Waltu Whitmanu, Alcancia, Mexico, 1933). Treba spome­nuti i Son (Son, afrokubanska pjesma), što ju je objavio u Anto- logia de la poesia negra hispanoamericana od Emilija Ballagasa (Aguilar, Madrid, 1935).

Od 1929., kad je u madridskom Lyceum Clubu održao pre­davanje pod naslovom Mašta, nadahnuće i bijeg u poeziji, Lorca, ma da je već prije bio predavač i kazivač stihova, započe novu etapu svoga života, postade posvema »čovjek javnosti«.

U proljeće 1930. odlazi na nekoliko mjeseci u Sjevernu Ame­riku, gdje će se njegova osjećajnost sukobiti s okrutnom i nehu­manom mehanizacijom Novoga svijeta. Iz tog sukoba nastat će njegovi bolni, razdrti, tragikom nabijeni stihovi zbirke Poeta en Nueva York, koju će posthumno izdati u Buenos Airesu Jose Bergamm. Na povratku svrati i na Kubu.

God. 1931. Lorca se vratio u domovinu, u novo proklami­ranu Republiku Španjolsku. Odmah se na poziv svoga bivšeg profesora s granadskog sveučilišta, sada ministra prosvjete, soci­jalista Fernanda de los Riosa stavlja u službu svog naroda: postaje s Eduardom Ugarteom direktor i umjetnički animator jednog studentskog putujućeg teatra, zvanog »La Barraca«.

141

U sjajnom i dubokom Razgovoru o teatru, održanom u Ma­dridu 1935., Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga »najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom, što pokazuje njezinu veličinu i pad«. »Narod« - kaže Lorca - »koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda, ne vidi istinske boje nje­gova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatrom, već igralištem ili mjestom, gdje se vrši ona strahotna stvar, što se zove u b i j a n j e v r e m e n a . «

S tih pozicija polazi i 1931., kad preuzima vodstvo »Barra- ce«. .

»Barraca« zalazi u najzabitnije zaseoke Španjolske donoseći, kao najhitniji dio svoga repertoara, riječ najvećih španjolskih klasika: Cervantesa (Entremeses), Lope de Vege (Fuenteoveju- na), Tirsa dc Moline (El Burlador de Sevilla).

»Barraca« je »sijala u srce Španjolske dobro sjeme prave umjetnosti« (Damaso Alonso).

»U najudaljenijim zakucima Kastilje znali su za ta djela.«»Zahvaljujući Federicu, Andalužanima, Asturcima, Estre-

madurcima, ponovo se pružila prilika da se povežu sa svojim pjesnicima, kojih su besmrtne pjesme do toga vremena drijemale u njihovim srcima. Federico ih je probudio svojim predstavama. Ni starinska nošnja ni arhajski jezik nisu zbunili seljake, koji nisu poznavali automobila, nisu čuli gramofona, živeći u zemu­nicama i hraneći se travom. Oni su gledali predstavu i bili su ushićeni i zadivljeni baš kao i mi, kad čitamo djela velikih pisaca. Ali to je bilo divljenje, a ne iznenađenje.« »Pjesnik je danomice nailazio na strahovito siromaštvo, na koje su privilegi­rane klase osudile radni narod. On je trpio zajedno sa svojim zemljacima - seljacima. Pred njegovim su se pogledom sterali pašnjaci spaljeni suncem, nad kojima je lebdjela avet gladi, i njegovo se nježno srce mučenički stezalo« (Citat iz spomenutog predgovora F. V. Keljina). Lorcino ime postaje pojam teatarskog čovjeka. U to se doba pojačava njegova raznolika produktivnost kao teatarskog pisca (»Ja nosim sto tisuća drama u sebi«), pro­duktivnost, koju će, kao i čitavo njegovo djelo, prekinuti njegova mučenička smrt.

Poslije blistavih farsa: La zapatera prodigiosa (Čudesna obućarka, 1930), Amor de Don Perlimplin con Belisa en su jardtn (Ljubav Don Perlimplina, 1931), poslije komada za kaza­lište lutaka Retablillo de Don ristobal (Mali retabl Don Cristoba- la, 1931. - Lorca se počinje baviti kazalištem lutaka 1923., još kao dječak u Granadi), pojavljuje se na sceni 1933. s ogromnim uspjehom njegova drama Bodas de Sangre (Krvava svadba),

142

jedno od njegovih kapitalnih djela, jedno od najsnažnijih djela u povijesti novoga svjetskog teatra. S tim će djelom Lorca, kao i svojom obradbom i režijom Lope de Vegine La dama boba (Benasta gospa), te svojim predavanjima i muzičkim večerima, doživjeti trijumfe na svom putu po Argentini 1933. - 1934.

God. 1934., vrativši se u domovinu, predaje na prikazivanje Margariti Xirgu, koja ima silnih zasluga kao propagator njegova teatra, rukopis svoje tragedije Yerma. Tragedija je prikazana 1934. Još jedno veliko dramsko djelo. Iduće godine prikazuje se njegova prozračna i profinjena romantična komedija Dona Ro- sita la soltera o el lenguaje de las flores (Dona Rosita djevica ili govor cvijeća).

U srpnju 1936., nekoliko dana prije fašističke urote protiv svih vrednota španjolskog naroda, Lorca je trebao otputovati u Meksiko, gdje se postavljala na scenu njegova »najstroža i naj­jednostavnija drama« La časa de Bernarda Alba (Dom Bernarde Albe). Lorca nije doživio scenskog ostvarenja Doma Bernarde Albe.

Kao svake godine preko ljeta i te godine Lorca ode u Anda- luziju. Fašističko divljanje, koje je počelo 17. srpnja 1936., zate­klo ga je u Granadi. Po kazivanju Carlosa Drummonda de An- dradea (Ateneu Garda Lorca 1, Cadernos de Culture Hispanica, Rio de Janiero, 20 de noembre de 1946), Lorca se odmah skrio. Živio je »skriven u jednoj kući«. Slutio je, da i na njega vrebaju sijači smrti, na njega, koji je otvarao oči narodu, otkrivao i stvarao ljepotu za narod, što se dotad smatralo privilegijem »viših« klasa, njega, pjesnika Romance španjolske žandarmerije, animatora »Barrace«, člana »Saveza antifašističke inteligencije«, što ga je, zajedno s Joseom Bergaminom, Rafaelom Albertijem i Marijom Terezom Leon, organizirao u proljeće 1936.

I uhvatiše ga. »Jedne večeri, u osam sati (citat iz članka Carlosa Drummonda de Andradea), sav krvav, uhapšenik je ba­čen u jednu kamionetu.« - Strijeljan je u zoru u mjesecu kolo­vozu 1936. na nekom putu ili nekom groblju, 25 km od Granade.2 Spomenuti F. V. Keljin tvrdi: »po nalogu berlinskog Ibero-nje- mačkog instituta, kojim je rukovodio njemački general Wilhelm von Vaupel«. Tako je to zločin ne samo frankista, nego i hitlero­vaca. Te je zore strijeljano još dvanaest granadskih intelektuala­ca, »širitelja evropskog duha«, što je za »bijele« značilo neprija­telja »španjolske tradicije«. Jedan od najvećih španjolskih pje­snika, organski povezan s tradicijom španjolskog naroda, bio je jedna od prvih žrtava tobožnjih »branilaca španjolske tradicije«! Ti »branioci španjolske tradicije«, odmah poslije izvršenog zlo­čina nad Lorcom, javno su spalili na trgu Carmen u Granadi sve njegove knjige. - I ta lomača kao da je bila ugovoreni znak da

143

počnu strijeljanja, ubojstva dvanaest tisuća pet stotina učitelja pučkih škola, stotinu tisuća, milijuna Španjolaca.

I usprkos hipokritskim suzama, izjavama žaljenja (»zabuna«, »zlodjelo neodgovornih nad pjesnikom«), kojima su frankisti i njihovi ortaci i sumišljenici diljem čitavog svijeta kasnije htjeli i hoće da zabašure svoj zločin nad Garcia Lorcom, izdvajajući ga time huljski iz neizmjernog mora svojih zločinstava i blateći ga svojim prijateljstvom, djelo je Garcia Lorce u svim svojim manifestacijama i formama djelo slobodna pjesnika, pjesnika slobode.

U Lorcinoj književnoj ostavštini našla su se dva dramska djela, Asi que pasen cinco anos (neka tako proteče pet godina, legenda vremena u 3 čina i 5 slika, napisana 1931), El publico (Publika, scene jedne drame u 5 činova, napisane 1933) i neko­liko zbirki pjesama; već spomenuta zbirka Poeta en Nueva York, Libro de las diferencias (Knjiga sporova), EL divan del Tamarit (Tamaritski divan), El libro de las odaš (Knjiga oda). Uz to se našao i izvjestan broj pjesama objavljenih pod naslovom Poemas postumos (Posmrtne pjesme). I to nije sve. Neke neobjavljene Lorcine pjesme, kažu, još uvijek se nalaze kod njegovih prijate­lja.

Pišući ovu bilješku, obilato sam se koristio, kao uostalom svi, koji su dosad pisali o Federicu Garcia Lorci, i uvodom u izdanje njegovih sveukupnih djela izdavačke kuće Losada, koja je uredio i taj uvod napisao Lorcin prijatelj, književnik Guill- ermo de Torre.

D. I.

144

TUMAČ

1. Banderilla - strijela okićena raznobojnim trakama ili vrpca­ma, koju torero zabada u vrat ili u greben biku.

2. Bordun — (šp. bordon, tal. bordone, fr. bourdon) — a) naziv za posebni registar na orguljama; b) naziv otegnutih tonova; c) naziv primitivnog višeglasja.

3. Cante jondo ili cante flamenco - opći naziv za različite forme andaluške i cigansko-andaluške narodne pjesme. »Jondo« je isto što i »hondo« (lat. fundus, profundo - dubok). Moglo bi se prevesti - »duboki pjev«. Ja sam zbirku Poema del cante jondo preveo sa »Andaluški spjev«.

4. Divan - riječ, koju su Španjolci primili iz arapskoga - znači zbirku fragmenata u stihu i prozi, koji se općenito zovu ghazel - gacela - gazela.

5. Esparta - (šp. esparto, lat. spartum) - vrsta žilavog kovilja.6. Gazela - (šp. gacela) - forma andaluške narodne pjesme

arapskog porijekla.7. Guisando (»Bikovi iz Guisanda«) - mjestance u pokrajini

Avila (Španjolska), poznato sa svojih kamenih bikova. Ti bikovi potječu još iz rimskih vremena i bili su posvećeni kultu Herkulovu. Takvih spomenika ima sijaset uz sjeverni tok rijeke Taja, od Toleda do Talavere.

8. Iguan - (šp. iguana) - vrsta ogromnog guštera, što živi u Braziliji i na Antilama.

9. Jerez de la Frontera - staro mjesto u Andaluziji. U Romanci španjolske žandarmerije riječ je o predgrađu Jerez de la Frontere »ciganskoj kuli«.

10. Juana Luda - (Juana la Loca) - kraljica Kastilije i Aragona, rođena u Toledu 1479., umrla u Tordevillasu 12. travnja 1555., kći Ferdinanda V. i Izabele I., žena Filipa Lijepoga. Tragična figura u španjolskoj povijesti. Simbol tragične lju­bavi.

11. Kaiman - (šp. caiman) - vrsta krokodila (6 m duljine), što živi u američkim i kineskim rijekama.

12. Kasida - (šp. casida) - forma andaluške narodne pjesme aranskog porijekla.

13. Malaguena - andaluška narodna pjesma.14. Kaiman - strastvena i nesretna ljubavnica, jedno od glavnih

lica u tragikomediji Ferdinanda de Rojasa Tragicomedia de Calisto y Melibea (1499), nazvana poslije, po mletačkom izdanju iz 1531., »Celestina«.

15. Pedro Domecg - poznata španjolska vinska tvrtka.

145

16. Prezaslužna — (šp. Benemerita) — naziv, »što se običava dati« španjolskoj žandarmeriji (Guardia civil espnola). Lorca je u svojoj Romanci španjolske žandarmerije upotrebio taj naziv u ironičnom značenju. Stoga sam »benemerita« - zaslužna - preveo sa »prezaslužna«.

17. Petenera - andaluška narodna pjesma i ples; tako se naziva i plesačica, koja pleše peteneru. Lorca je vjerojatno mislio na glasovitu pjevačicu Peteneru, rodom iz pokrajine Cadiz, koju spominje Raoul Laparra u Encyclopedie de la musique et dictionnaire du conservatoire, Espagne-Portugal, Pariš, Libr. Delagrave 1920.

18. Retabl - (šp. retablo) - arhitektura mramorna, kamena ili drvena, relijef, što uokviruje sliku, uz koju se naslanja žrtve­nik.

19. Saeta - andaluška narodna pjesma; ime je došlo od saeta- strijela. Karakteristični su za ovu pjesmu kratki i oštri kri­kovi, kao strijele.

20. Sdnchez Mejias, Ignacio - glasoviti španjolski torero (torea- dor), jedan od najvećih majstora tauromaquije (borbe s biko­vima); bijaše veoma obrazovan čovjek, prijatelj gotovo svih suvremenih španjolskih pjesnika, slikara i glumaca. Poginuo u travnju 1935. u Madridu boreći se s bikom u areni.

21. Siguiriya - andaluški ciganski ples suzdržanog ritma, gotovo statičan. Siguiriyero - pjevač ili plesač siguiriye.

22. Solea - andaluška narodna pjesma.23. Tamarit - mjestance u pokrajini Tarragona.24. Torero - isto što i toreador. Torerito, pl. toreritos, deminutiv

od torero.25. Trubljača ili rogača - (šp. caracola, lat. bucina, Tritonova

školjka, njem. Tritonshorn, Seetrompete) - »pružasto uvi- nuta školjka, koju nalaziš u svim morima, pa i u Jadran­skom. Rogača Jadranskog mora jedva je 20 - 25 cm; a ona Indijskoga okeana 3-4 tolika. U ovu se školjku može kao u rog trti (blasen), a zvuk joj je mnogo ljepši negoli kravar- skoga ili kozarskoga roga. (Jedan primjerak te školjke nalazi se, pod imenom »Tritinium Segnense«, u Hrvatskom narod­nom muzeju u Zagreb.) Duž obale Jadranskoga mora rogača je djeci igračkom, ali i pastirkam rabi mjesto običnoga ko­zarskoga roga.« (Fr. Š. Kuhač; »Opis i poviest nar. glasbala Jugoslovjena u slikami i primjeri u kajdah, II. Svirala, Za­greb 1879.)

146

SADRŽAJ

KNJIGA PJESAMA (Libro de poemas, 1921)

Elegija o Đoni Juani Ludoj(Elegla a Dona Juana la Loca).........................

Mrtvi jablan(Chopo muerto).................................................

Balada o morskoj vodi(La balada del agua del mar)...........................

PJESME(Canciones, 1921 — 1924)

Lovac(Cazador) ..........................................................

Školjka(Caracola)..........................................................

Shematični nokturno(Nocturno esquematico)...................................

Večer(Tarde)...............................................................

Adelina na šetnji(Adelina de paseo).............................................

Konjikova pjesma(Cancion de jinete)............................................

Istina je(Es verdad) .......................................................

Narcis(Narciso) ............................................................

Serenada(Serenata)..........................................................

147

Zaruke(Desposorio)..................................................................................... 3

Pjesma suhe naranče(Cancio del naranjo seco)......................................................... 3

Dva mornara na obali(Dos marinos en la orilla)........................................................ 3

Oproštaj(Despedida)....................................................................................... 3

Nijemo dijete(E1 nino mudo)................................................................................. 3

CIGANSKI ROMANCERO (Romancero gitano, 1924 — 1927)

Romanca lune, lune(Romance de la luna, luna)............................................................. 4,

Romanca mjesečarka(Romance sonambulo) .................................................................... 4i

Nevjerna žena(La casada infiel)............................................................................. 4!

Romanca crne tuge(Romance de la pena negra) .......................................................... 5:

lomanca španjolske žandarmerije (Romance de la Guardia Civil Espanola) ................................ 5'

ANDALUŠKI SPJEV (Poema del cante jondo, 1921)

laladica triju rijeka(Baladilla de los tres rios).......................................................... 61

krajolik(Paisaje)....................................................................................... 6

litara(La guitarra) .................................................................................... 65

148

Krik(E1 grito) .........................

Zemlja suha(Tierra seca) ....................

Selo(Pueblo)............................

Bodež(Punal)..............................

Raskršće(Encrucijada)...................

Iznenađenje(Sopresa) ..........................

Jao!(iAy!) ................................

Zora(Alba) ...............................

La Soleđ(La Solea).........................

Strijelci(Arqueros)........................

Sevilla(Sevilla).............................

Ples(Danza) ............................

Balkon(Balcon)............................

Petenerina smrt(Muerte de la Petenera)

Dvije djevojčice(Dos muchachas)

Lola(La Lola)...................

Amparo(Amparo)..................

149

Portret Silverija Franconettija(Retrato de Silverio Franconetti)................................................... 1

Vraćanje(Conjuro) ......................................................................................... 1

Memento(Memento)........................................................................................ 8

Tri grada (Tries ciudades)

Malaguena(Malaguena) ............................................................................ £

Cordobansko predgrađe(Barrio de Cordoba)................................................................ 8

Ples(Baile)........................................................................................ 9

Agava(Pita).................................................................................................. 9

Scena žandarmerijskog potpukovnika (Escena del Teniente Coronel de la Guardia Civil) . . 9

Pjesma batinanog Ciganina(Cancio del gitano apaleado) .......................................................... 9

Pjesma Amargove majke(Cancio de la madre del Amargo) ................................................. 9

TUŽALJKAZA IGNACIJEM SANCHEZ MEJlASOM (Llanto por Ignacio Sanchez Mejias, 1935)

Probod i smrt(La cogida y la muerte) .................................................. 10

Prolivena krv(La sangre derramada) ................................................... 10

°risutno tijelo(Cuerpo presente) ........................................................... 10

Ddsutna duša(Alma auscente) ............................................................. 11

150

TAMARINSKI DIVAN (Divan del Tamarit, 1936)

Gazela o neznanoj smrti(Gacela de la muerte oscura)........................................... 1

Kasida o ležećoj ženi(Casida de la mujer tendida) ........................................... 1

Kasida o crnim golubicama(Casida de las palomas oscuras) ..................................... 1

PJESNIK U NEW YORKU (Poeta en Nueva York, 1929 - 1930)

Kralj Harlema(E1 rey de Harlem).......................................................... 1:

Napuštena crkva(Iglesia abandonada)....................................................... 1

Besani grad(Ciudad sin sueno)........................................................... 1

Krava(Veća) ............................................................................. 1

ZLOČIN SE DOGODIO U GRANADIAntonio Machado I. Zločin ........................... 1

II. Piesnik i smrt....................... 1III.................................................... 1

Federico Garcia Lorca (Drago Ivanišević) . . . . 1Tumač.............................................................................. 1

Sadržaj ................................................................................ 1

151