UVOD

Predmet i zadatak fitocenologije

DEFINICIJA: Fitocenologija je znanost o biljnim zajednicama – ona proučava zakonitosti života i razvitka prirodnih biljnih skupina koje su nastale djelovanjem biljaka i staništa te međusobnim utjecajem jednih biljaka na druge u različitim geografskim područjima u bližoj prošlosti (uglavnom od Tercijera do danas).

Naziv – Fitocenologija (Gams 1918)je složenica koja potiče od grčkih riječi: fyton –biljka; koinos – zajednica; logos – nauka. Osim naziva fitocenologija u međunarodnoj literaturi koristi se naziv i fitosociologija (pogotovo u zemljama zapadne Evrope).

Kod fitocenologije šuma (nauka o šumskim biljnim zajednicama) naglasak je na biljnim skupinama koje čine šumske zajednice.

Uloga fitocenologije u šumarstvu je da pruži stručnjacima neophodna znanja o ekologiji šume kao osnovi za stručne šumarske discipline: zaštitu, uzgajanje i uređivanje šuma odnosno općenito za potrajno gospodarenje šumama. U hortikulturi u biti daje osnovna znanja o ekokordinatama za pojedina staništa, kao okvira za izbor vrsta dendroflore.

Podjela fitocenologije

Usljed velike složenosti fenomena fitocenoze, nauka o biljnim zajednicama sastoji se od više međusobno povezanih oblasti:

• Sinmorfologija – proučava izgled, građu i floristički sastav fitocenoza.• Sinekologija – bavi se odnosom fitocenoza prema uslovima sredine.• Sindinamika – proučava zakonitosti nastajanja, razvitka i propadanja fitocenoza.• Sinhronologija – proučava istorijski razvoj vegetacije, povezujući ga sa dalekom prošlošću

Zemlje.• Sinhorologija – bavi se arealima – oblastima rasprostranjenja fitocenoza.• Sintaksonomija – svrstava bljne zajednice u hijerarhijski uređen sistem.

Prefiks “sin” (grč. – syn) označava riječi: sa, zajedno, skupa.

Povjesni razvoj i pravci istraživanja vegetacije

Vegetacijska istraživanja ima tradiciju staru skoro tri stoljeća. Raznovrsnost ekosistema na Zemlji uz promjenu shvatanja o vegetaciji i staništu, razvoj različitih metoda istraživanja vegetacije, kroz ovaj vremenski period, imalo je za proizvod različite pravce istraživanja vegetacije i brojne istraživače koji su pratili te pravce. Pojedini pravci imaju povjesni značaj, dok su neki još uvjek u značajnoj uoptrebi.

Sistematska istraživanja – opisivanja geografsko vegetacijskih obilježja počinju sa: ALEXANDER VON HUMBOLT-om – 1806. godine, koji je prvi uporebio termni asocijacija koji se i danas koristi. Za njim slijede mnogi drugi istraživači koji su manje ili više slijedili Humboltov pravac: SCHOUW (1823); GRISEBACH (1872)...Relacija biljne zajednice sa naglaskom na stanište istraživana je od više autora: UNGER (1836), SENDTNER (1854), DRUDE(1896), WARMING(1909), SCHIMPER(1898), SHRÖTER(1904)... Na florističkom kriteriju razvijene su raličičti pravci: CIRIŠKO-MONPELJEŠKA ŠKOLA, ANGLO-AMERIČKA ŠKOLA, SKANDINAVSKA ŠKOLA, RUSKA ŠKOLADinamička orijentacija istraživanja vegetacije imala je veliku pažnju američkih i britanskih ekologa (anglo-američka škola): COWELS (1899), COOPER (1913), CLEMENTS (1916), TANSLEY (1920, 1939), GLEASON (1926), CURTIS (1959), WHITTAKER(1951, 1957, 1957), DAUBENMIRE (1952, 1968).

U ovom pravcu centralnu poziciju zauzima regionalna klimaksna zajednica koja je sa svim ostalim zajednicama vezana u chrono-sekvence.

2. Sistematski pristup i hijerahijska raspodjela vegetacijskih jedinica (slična LINNE-ovoj sistematici biljne taksonomije) primjenjena je od strane JOSIAS BRAUN-BLANQUETA (1928, 1932) sa njegovim sljedbenicima: Brockmann-Jerosch, Pavillard, Flahault,... Ciriško-monpelješka škola imala je najjači uticaj na vegetacijska istraživanja kontinentalnog dijela Evrope . Ova metoda je imala i najjači uticaj na na vegetacijska istraživanja na zemlje sa područja bivše Jugoslavije sa velikim brojem istraživača: Horvat, Horvatić, Fukarek, Jovanović, Em, Zupančič, Tregubov, Stefanović, Beus...

3. Težište međusobnim odnosima biljnih vrsta dato je u ruskoj školi čiji su predstavnici: ALEHIN, SUKAČEV, LAVRENKO...

4. Skandinavska škola apslutno težište daje florističkom sastavu skoro potpuno zanemarujući stanišne uslove. Osnivači ove škole su : Sernander, Du Rietz. U Skandinav-skoj školi naglašavaju dominantne vrste dok u ciriško-monpelješkoj školi daje se veća težina karakterističnim i diferencijalnim vrstama jer se pretpostavlja da ove imaju užu ekološku amplitudu te mogu biti bolji indikatori za stanje okoliša.

• Tipološki smjer razvijen je od Morozova u Rusiji i Cajandera u Finskoj. Cilj tipologije šuma je definirati i razvrstati šume i šumska staništa u jasno ograničene tipove prema postojećim ili proizvodnim sposobostima radi lakšeg i racionalnijeg gospodarenja.

• Matematičko-statistički prsitup također ima svoje mjesto u vegetacijskim istraživanjima. Smatra se da je ovaj pristup istraživanju biljnih zajednica novijega datuma, mada je Rus Remansky počeo da koristi ove tehnike još 1930. Ove metode počinju da se šire početkom 50-tih godina prošloga stoljeća i još uvjek se razvijaju : Curtis i McIntosh (1951) razvijaju «continuum inex», a Goodall (1954) Principal Components Analysis (PCA). Bray and Curtis (1957) razvijaju polarnu ordinaciju, a Austin (1968) koristi kanonsku korelaciju u procijeni odnosa biljka okoliš. Hill (1973), uvodi u nauku «Correspodence Analysis» (CA). Tokom 1977 godine, Fasham i Prentence neovisno razvijaju «Nonmetric Multidimensionig Scaling» (NMDS). Hill (1979) ispravlja nedostatke CA i razvija «Detrneded Correspodence Analysis» (DCA). Razvoju «Fuzzy» teorije doprineo je Roberts (1986). Iste godine C.J.F ter Braak je učinio najveću modernu revoluciju u ordinacijskim metodama objavljujući «Canonical Correspodence Analysis» (CCA)

Osnovni pojmovi ekologije

Ekosistem - biogeocenoza

Termin: “ekosistem” uveo je Tansley (1935) u smislu u smislu postojanja kopnenih zajednica sa njihovim staništima. On je iznio stanovište da organizmi ne mogu biti izučavani odvojeno od njihovog specifičnog okoliša. Oboje organizmi i okoliš ne mogu se izdvojiti iz funkcionalnog sistema u prirodi. Sličan zaključak dao je Sukačev (1945) koji je zaključio da biljna zajednica (fitocenoza) zajedno sa njenim okolišom čini “biogeocenozu”. Sa vegetacijsko sistematskog gledišta koncept biogeocenoze ima prednost jer definira granice od biljno-sinekološkog interesa, za razliku od ekosistemskog koncepta koji ima više univerzalan značaj, jer ostavlja više otvorene granice sa različitim interesima istraživanja.

Definicija: Ekosistem-biogeocenoza predstavlja beskrajno složen, u isti mah dinamičan sistem uzajamno povezanih dijelova žive i nežive prirode u kome sve uzajamno djeluje jedno na drugo posredno ili neposredno i sve je istovremeno u promeni i pokretu. Svaka promjena ma koje karike u spletu odnosa koji vladaju u ekosistemu povlači za sobom promene u prostranstvu čitavog ekosistema. U tome se ogleda jedinstvo životne zajednice i životnog staništa.

EKOSISTEM = BIOCENOZA + BIOTOP

Odum (1959) navodi da glavne komponente ekosistema, živi organizmi i odgovarajući okoliš treba da djeluju zajedno u određenoj vrsti funkcionalne stabilnosti.

Biocenoza Definicija: Biocenoza je životna zajednica, odnosno zajednica živih bića (biljaka i životinja) koja naseljava određeni prostor i koja se pod nekim ekološkim uvjetima stalno održava u nekom obliku.

U prirodi postoje samo jer biljke i životinje žive zajedno povezane brojnim vezama. Znanost o zajednicama životinja - zoocenozama zove se: zoocenologija. Znanost o biljnim zajednicama - fitocenozama naziva se fitocenologija - fitosociologija. Osim fitocenoza i zoocenoza biocenozu sačinjava i mikrobiocenoze.

BIOCENOZA = FITOCENOZA+ZOOCENOZA+MIKROBIOCENOZA+MIKOCENOZA

Razdvajanje izučavanja biocenoze na ove dvije nauke je samo “uslovno dozvoljeno” jer je nemoguće generalno izučavanje ovih zajednica usljed kompleksnosti odnosa i broja veza koje vladaju između ovih cenoza-zajednica.

U metabolizmu biocenoze specijalizovane su tri skupine organizama koji izgrađuju – stvaraju, razaraju i iskorištavaju organske materije:

- Proizvođači (producenti): zelene biljke koje kao autotrofni organizmi koji u pocesu fotosinteze proizvode organsku materiju.

- Potrošači (konzumenti): heterotrafni organizmi (životinje, gljive, bakterije, biljke bez hlorifila) koji su potraošači gotove organske materije. Vaćni su za održavanje dinamičke ravnoteže u ekosistemu.

- Razgrađivači (reducenti): najčešće bakterije i gljive koje razgrađuju oragnsku materiju na njihove organske sastavnice, čime omogućuju kruženje meterije i energije u ekosistemu.

Biotop Definicija: Biotopi predstavljaju dijelove naseljenog prostora i u isto vrijeme staništa oraganiziranih i međusobno povezanih sistema živih bića. Biotop se često naziva i stanište. Biotop sačinjavaju edafotop i klimatop.BIOTOP = EDAFOTOP + KLIMA

Biom

Biomi predstavljaju egionalne ekosisteme koji snažno koreliraju sa vegetacijskim formacijama.

SINMORFOLOGIJA

Hipoteze o biljnim zajednicama

Definisanje termina biljna zajednica nije lako, jer biljna zajednica, nasuprot svakoj pojedinoj vrsti nije jasno odvojen entitet, odnosno nema jasnih granica. S toga je veoma je važno shvatiti termin – “biljna zajednica”. U sljed postojanja različitih shvatanja ovog termina postoje i različita gledišta koja imaju direktan uticaj na osnovne ciljve nauke o vegetaciji odnosno metode koje se koriste u istraživanjima vegetacije.

1. Holostičko gledište (Super-organizmička teorija): Ova teorija je razvijena od Clementsa (1916, 1928). U najkraćem ona poistovjećuje sukcesione stadije zajednice od pionirskog stadija do klimaksne zajednice sa životnim razvojem organizma: rađanjem, rastom, zrelošću, reprodukcijom i smrti. Međutim, važne razlike nisu nisu navedene. Smrt zajednice se ne može uporediti sa prirodnom smrću organizma koji gubi funkcije njegovih organa. Populacija biljnih vrsta ne nestaje usljed starosti, čak kod katastrofa one mogu biti djelimično ili potpuno zamjenjene kroz kompetitivnu zamjenu. Nasuprot organizmima biljne zejednice se ne mogu reproducirati u različitim staništima bez gubljenja vlastitoga identiteta. Tansley je 1920 naglasio da je ova teorija previše hipotetička i uoptrebio više odgovarajući termin “qusiorganism” - kvaziorganizam.

2. Sistematsko gledište: Razvijeno je od Braun-Blanqueta (1928, 1932) i dr., koja se može također shvatiti kao organizmička teorija, jer je ovaj istraživač imao na umu kalsificirati biljne zajednice u hijerarhijski sistem slično kao što su organizmi klasificirani u različite taksonomske grupe.

On je previdio u ovoj analaogiji da organizmi pojedine vrste su članovi genetički srodne populacije, dok biljne zajednice nisu genetički srodne sa ostalim sličnim biljnim zajednicama. Ovdje su osobine bazirane uglavnom osnovnim strukturnim osobinama ili siličnosti sastava vrsta. Međutim slične kalsifikacije su primjenjivane i kod pedološke klasifikacije, petrogafske klasifikacije i sl. Obje prethodne teorije se nazivaju i teorije zajednica

3. Individualističko gledište: Gleason je 1926 i 1938 razvio individualistički koncept biljne zajednice, koji odbacuje analogije sa organizmom. On je tvrdio da biljna zajednica zavisi od selektivnih sila svakog posebnog okoliša i okolne vegetacije, gdje se okoliš mjenja kroz prostor i vrijeme. Na osnovu on ovoga on je zaključio da ne postoje dvije biljne zajednice koje sliče odnosno koje su bliske jedna drugoj. Ako bi se prihavtio ovaj princip, onda bi se morao odbaciti i taksonomski sistem gdje ne postoje dva organizma apsolutno identična. Ovaj koncept se često naziva i koncept kontnuuma jer je na ovaj način odbacio postojanje granica između zajednica.

Još uvjek se vode diskusije koja gledišta odnosno pravci najviše odgovaraju stanju u prirodi. Pojedini autori navode da je je npr. teorija kontinuuma povoljnija za istraživanje odnosa vegetacija/okolišjer vodi matematičko-statističkim metodama, a teorija zajedica je povoljnija za komunikaciju i ekološki menadžment.

Definicija : Zajednica može biti opisana kao prostorna i vremenska organizacija oragnizama sa različitiom stepenom integracije i kao takva zauzima viši nivo organizacije nego pojedinačni organizmi za sebe (Danserau 1963).

Definicija: To je dio vegetacije u uniformnom okolišu relativno uniformnog florističkog sastava i strukture koja je razvaja od ostale okolne vegetacije.

Definicija: Mnogoliki skupovi vrsta, koji su vezani za za određene životne prilike i odlikuju se ne samo posebnim florističkim sastavom nego i posebnom strukturom kao jasno izražene cjeline, nazivamo biljnim zajednicama – fitocenozama (Stefanović, 1986).

Sastojina

Definicija: To je dio šume čiji su površina i oblik toliki da obezbjeđuju normalan život i razvoj tog dijela u jednorodnim prirodnim uslovima. To je dio šume jednorodnog florističkog sastava i strukture, približno jednkog stepena razvoja, za koji bi se moglo uslovno reći da je “ekološki samostalan” u užem smislu.

Valičina satojine se mijenja i zavisi od više faktore: konfiguracije zemlje, jednoličnosti staništa, antropogenih uticajia... Ekološki vrlo specijalizovane zajednice grade najčešće male areale ( npr. tresetišta), a zajednice široke ekološke amplitude lako zauzimaju velike prostore (npr. tajge).

Vaćna osobina svake sastojine je jednoličnost, koja ne može biti apsolutna, jer se svaka satojina odlikuje svojim individualnim osobinama.

Edifikatori su vrste drveća koje dominiraju u spratu drveća i uslovljavaju ustraojstvo zajednice.

Subedifikatori su one vrste koje imaju veliko značenje u nekom sloju drveća, ali se razvijaju pod uticajem edifikatora.

Asektori su sporedni članovi zajednica i razvijaju se pod uticajem edifikatora i subedifikatora.

Prelazi: Definicija: Predstavljaju područja gdje se dodiruju dvije ili više sastojina (fitocenoza), a vrste šire ekološke amplitude prelazi iz jedne sastojine u drugu.

MJEŠAVINE VEGETACIJE USLOVLJENE GEOLOŠKOM PODLOGOM

Definicija: Mješavine vegetacije predstavljaju područja gdje nisu u dovljnoj mjeri izražaeni osnovni ekološki faktori koji utiču na ustrostvo zajednice.

KOMPLEKSI (MOZAICI):

Definicija: Područa na kojima se na uskom prostoru izmjenjuju dvije ili više tipično razvijenih zajednica (fitocenoza).

Metod proučavanja biljnih zajednica

Vegetacijske karakteristike prije svega koje ovise od morfoloških osobina biljaka – strukture koja se razlikuje od biljke do biljke – skupine biljaka “florističkog sastava”. Naše istraživanje ovih karakteristika zahtjeva opis-analizu relativno malih dijelova vegetacije za koje smo zaključujemo da reprezentuju veće jedinice. Ovo nas neminovno vodi uzorkovanju – postavljanju eksperimentalnih ploha. Osnovni ciljevi istraživanja vegetacije su:

1) Fitocenološko, sa namjerom analize fitocenoza za klasifikaciju biljnih zajednica.2) Ekološko, sa namjerom da korelira loklane varijacije florističkog sastava sa okolišnim

faktorima (Idealno je kada su fitocenološko i ekološko uzorkovanje integrisani)3) Dinamičko, sa namjerom da prepostavi i opiše vegetacijske promjene u prošlosti i budućnosti.4) Primjenjeno, za ispitivanje uticaje gospodarenja na ekosisteme.

Postoje dva osnovna pristupa istraživanju vegetacije: upotrebom fitocenoloških snimaka za klasifikaciju i ordinacijska analiza.

Zadaci klasifikacionog metoda su grupisanje odvojenih staništa u u kategorije. Staništa koja nalazimo u jednoj kategoriji su jako slična. Zajedničke osobine staništa u klasi su sažeta da služe da opišu te klase.

Za razliku od prethodnog zadaci ordinacijske klasifikacije su “portretisanje” svakog staništa. Ovo je učinjeno prikalzivanjem sličnosti ili razlika svih staništa u formi geometrijskog modela.Za rad na terenu upotrebom fitocenoloških snimaka za klasifikaciju (fitocenološki metod) mora zadovoljiti sljedeće kriterije:

1. Fitocenološki snimak mora biti veliki toliko da sadrži sve vrste koje pripadaju odgovarajućoj biljnoj zajednici.

2. Stanište mora biti uniformno. 3. Biljni pokrov mora biti homogen koliko je moguće, npr.: na jednom karaju plohe ne bi smijela

dominirati jedna vrsta, a na drugom kraju druga.

Zadovoljavanje ova tri kriterija zapravo znači uspostavljanje relativne homogenosti uzoraka na određenom staništu, što je u suglasnosti sa definicijom fitocenoze: to je dio vegetacije u uniformnom okolišu relativno uniformnog florističkog sastava i strukture koja je razdvaja od ostale okolne vegetacije. Naprijed navedeno vodi konceptu minimalne površine uzorka Definicija: Minimalna površina uzorka predstavalja reprezentivan areal, koji je adekvatan uzorku vrsta koje se regularno pojavljuju, što je direktno vezano sa ukupnim brojem vrsta u staništu. Definicija: Najmanja površina u kojoj sastav vrsta zajednice u uzorku je adekvatno predstavljen. Da bi ovo bilo zadovoljen neophpdno je sukcesivno povećanje uzorka, odnosno determinacije vrsta/uzorak odnosa. Ovaj metod je prihvaćen i od Braun-Blanqueta i u Anglo-Američkoj školi.

Uzorkovanje karakteristika vrsta

Sljedeće su mjere za uzorkovanje vrsta na plohama:

Abundacija (Brojnost) – predstavlja ukupan individua u uzorku (plohi). Osobina vegetativnog razmnožavanja biljaka umogome otežava korištenje ove mjere. Gustina je varijabla dobijena derivaciojom abundacije po jedinici površine.

Frekvencija – predstavlja mjeru koja pokazuje u koliko se subplotova pojavila vrsta od ukupnog broja plotova. Izražava se u %.

Pokrovnost- predstavlja relativnu površinu zauzetu vertikalnom površinom krošnje nadzemnim djelovima biljke, kao dio površine uzorkovane plohe. Ona može biti iskazana za ukupnu vegetaciju ili za svaki sloj zasebno. Najčešće se procjenjuje.

Brojnost/pokrvnost skala – predstavlja kombinovanu mjeru pokrovnosti i brojnosti. Pokazala se veoma korisnom kod uzoraka sa velikim brojem vrsta. Korištenje ove skale zahtjeva relativno malo vremena za fitocenološki snimak. Odgovara za upotrebu za bilo koju biljnu zajednicu.

Skala brojnost/pokrovnost – odnosi se navrste 5 – bez obzira na brojnost ako zauzima >75% površine 4- bez obzira na brojnost ako zauzima 50-75%površine 3 – bez obzira na brojnost ako zauzima 25-50% površine 2 – bez obzira na brojnost ako zauzima 10 -25% površine ako su brojne i zauzimaju 1 – 10% površine + - ako ih ima nekoliko i zauzimaju < 1% površine r – ako su rijetke –pojedinačne, sa zanemarljivom pokrovnošću.

Združenost (Socijalnost) – Predstavlja način pojavljivanja određene vrste u istraživanoj sastojini, odnono plohi u smilu da li javlja u većim skupinama ili samostalno. I u ovom slučaju imamo skalu za socijalnos vrsta:

5 – raste u velikim (skoro čistim) populacijama

4 – raste u manjim kolonijama ili formira velike skupine

3 – formira manje skupine ili jastučiće

2 – raste u gomilicama (busenovima) ili manjim gustim grupicama

1 – raste pojedinačno

Primjer: Ako Deshampsia caespitosa – dobije oznaku 3.4, ona označava da zauzima 25-50% površine raste u manjim kolonijama ili formira velike skupine.

Vitalitet – podrazumjeva odgovarajuću životnu sposobnost pojedinih vrsta na plohi. Neke vrste dobro na nekim staništima, dok na drugim staništima rastu veoma loše. Informacija ovakvog tipa može nam pomoći kod određivanja statusa kompetitivnosti pojedinih vrsta u sastojini/plohi. Skala vitaliteta je sljedeća:

°° biljka je veoma slaba

° biljka je slaba

nema indeksa: biljka je normalna

• biljka je izuzetno vitalna

Fenologija (Periodičnost) –podrazumjeva razvoj vrsta u fenofazama. To je manifestacija životnih pojava pojedine biljke u fitocenozi tokom vegetacijskog razdoblja, odnosno tokom godine. Fenološke faze su definisane prema sljedećoj skali:

0 – 2 prvi listovi se otvaraju

3 dva do tri lista su otvorena

4 – 5 skoro svi listovi su otvoreni

6 biljka je potpuno razvijena

7 stabljika ili prvi list žute

8 < 50% lišća je požutilo

9-10 > 50% biljke je požutilo ili je biljka mrtva

S obzirom na stanje fenofaze većine vrsta u fitocenozama razlučujemo različite aspekte, odnosno izgled fitocenoza. Tako imamo sljedeće aspekte: proljetnji ljetnji, jesenji i zimski aspekt. Struktura sastojine (slojevtost) ima veliki uticaj na razvoj aspekata te sastojine npr.:

- Šuma bukve ima izraženu aspektivnost u proljeće, usljed potpune zasjene tokom ljeta.- Acidofilne šume kitnjaka imaju maleni sklop (zasjenu) pa je aspektivnost razvijena

tokom cjele godine.

Osim ovih navedenih mjera koje su standardne za fitocenološka istraživanja mogu se koristiti i druge vrste mjera koje nisu standarne za fitocenološka istraživanja npr.: temeljnica – kod određivanja diverziteta drveća unutar šuma; fitomasa (biomasa) – kod određivanja količine vezanog ugljika u pojedinim tipovima zajednica.

Spratovnost (Slojevitost) – Kvalitativni pokazatelj a) Nadzemno slojanje b) Podzemno slojanje

Nadzemno slojanje:1) Sloj visokog drveća:

a) glavna etaža

b) nuzgredna

c) podstojna

2) Sloj grmlja:Sloj višeg grmlja > 1mSloj nižeg grmlja < 1m

3) Sloj prizemne flore:KrupnijeSitnije

5) Sloj mahovina

Podzemno slojanje je posljedica zakorjenjivanja na različitim dubinama, što je u vezi sa različitim morfološkim osobinama korjena (žila srčanica ili tanjirast korjen). Za podzemno kao i nadzemno slojanje bitnoa je funkcija upoterba protora (smanjenje kompetitivnosti za prostor i hranu).

Funkcionalni Tipovi Biljaka (FTB) – Plant Functional Types (PFT)

FTB (eng. = PFT) – predstavlja skupine biljnih vrsta koje djele određene morfo-funkcionalne karakteristike. FTB – su u početku korišteni kod elokoških istraživanja, ali su također imali veliku važnost u biogegorafiji. Korištenje ovog termina započinje od Knight & Loucks 1969 i Box-a 1981 koji su korerirali ekofizonomiju tipova biljaka sa klimatskim faktorima. Peters je zapazio da je ova studija upotrebljiva za globalni model, i predstavlja dobar primjer “predvidive ekologije”

Tokom 90 – tih godina prošlog vijeka FTB sistemi su korišteni u relciji klima – vegetacije sa posebnim naglakom na klimatske promjene i nastalim promjenama.

Učestalo korištenje FTB sistema oživjelo je i vratio pažnju životnim (biološkim) oblicima biljaka.

Sistem životnih oblika biljaka počeo je da razvija Warming 1895, a nastavio Raunikaer 1907, 1934 i 1937. godine. Ovaj sistem je posebno razvijen od Muller-Dombois & Ellemberg 1974 koji su podjelili u zavisnosti forme rasta i visine biljke.

Životni (biološki) oblici biljaka

Biljke se najčešće klasificiraju u različiti taksonomske kategorije( familija, rod, vrsta...). Osim navedenog one mogu biti klasificirane u životne oblike ili na snovu rasta u klase bazirane na osnovu njihovih sličnosti u srukturi i funkciji.

Za životne oblike biljaka uobičajeno se podrazumjeva da rastu u uslovima koji pokazuju jasnu relaciju sa važnim stanišnim faktorima, npr.: listopadno drveće životni oblik biljaka koji odgovara nopovoljnom godišnjem dobu kada otpada lišće.

Životni oblik bljnih vrsta uobičajeno je konstantna karakteristika.

Vrsta koje imaju nevezane familije (misli se u evolucionom smislu) mogu pripadati istom životnom obliku.

Danski fitogeograf Raunkiaer je razvio sistem koji je našao najširu aplikaciju u vegetacijskim istraživanjima. Njegov ekološki orijentiran sistem primarno je baziran na mjestu razvoja regenerativnih organa u najnepovoljnije godišnje doba. U osnovi on je odvojio pet osnovnih životnih oblika:

1. Ph -Phanerophytes (Fanerofite) : Imaju pupoljke na vrhu izbojaka (> 25cm). U ovu skupinu spada svo naše drveće i grmlje. Pupoljci su zaštićeni ljuspama

2. Ch – Chamaephytes (Hamefite - ): Sitniji grmovi i polugrmovi, čiji su pupoljci < 25 cm iznad zemlje. Imaju jastučast habitus.

-grmičasti i polugrmičasti: Vaccinium sp., Calluna vulgaris, Thymus sp., Teucrium sp....

-puzavičasti: Veronica officinalis, Artostaphyllos uva ursi,...

-sukulentni: Sedum sp., Sempervirum sp.....

3. H – Hemicryptophytes (Hemikriptofite): Višegodišnje biljke koje imaju pupoljke polusakrivene u nepovoljnom godišnjem dobu, i to u suhom lišću, rozetama ili busenovima, npr.: Carex sp., Sesleria sp., Primula sp., Planago sp.,...

4. G – Geophytes (Geofiti): Skupine viših biljaka koje nepovoljno godišnje doba preživljavaju pomoću podzemnog stabla: rizoma, lukovice ili krtole, npr.: Galanthus nivalis, Scilla bifollia, Corydalis cava, C. solida...

5. T – Terophytes (Terofiti): Jednogodišnje biljke koje nepovoljno doba preživljavaju u obliku sjemena, npr. vrste: Melampyrum sp., Poa annua, Polygonum sp...

Osim navedenih Mueller-Dombois & Ellenberg (1974) dodaju i sjedeće oblike:

- Lijane i Hemiepifite: Clematis vitalba, Hedera helix, Vitis sylvestris

- Epifiti: Orchidea sp.u tropima- Semi-paraziti i paraziti: Viscum album, Orobanche sp.

- Hidrofite: Lemna sp., Callitriche sp.

Osnovnih pet životnih oblika kasnije je prošireno na 23 glavna oblika biljaka (Muller-Dombois & Ellemberg 1974).

Prvi nivo separacije (od osnovna 23 oblika) predstavalja funkcionalnu podjelu na: autotrofne, poluautotrofne, ili heterotrofne biljke. U okviru ove tri trofične grupše u drugom nivou eparacje bilke se grupišu u skupine na osnovu anatomske strukture na vaskularne (kormofite) i nevaskularne (talofite) biljke. U okviru trećeg nivoa podjele iste se dijele na samodržeće biljke i one druge koje nemaju vlastitu potporu: lijane, epifite i sl. Na četvrtom nivou se dijele na višegodišnje i jednogodišnje. Iako u biti pet osnovnih oblika biljaka se dijeli na jednogodišnje i višegodišnjeposljenje su podjeljene na: a) nelistopadno drveće, grmlje i zeljasto bilje b) listopadne drvenaste biljke uključujući i one sa reduciranim korjenomgrmove i zeljasto bilje (hemikriptofite i hamefiete) c) one sa totalnom redukcijom korjena (geofite).....

Spektar životnih oblika

Precentualno učešće pojedinih životnih (bioloških) oblika u nekoj zajednici predstavlja spektar životnih (bioloških) oblika. Najjednostavnija je podjela na pet osnovnih životnih oblika.

Sinuzija

Tremin sinuzija (synusia) podrezumjeva grupe biljka istog životnog oblika pojavljuju u istom habitatu nazivaju se sinuzije. Jednostavne biljne zajednice koje imaju samo jednu sinuziju su npr zajednice lišajeva na stijenama ili kori drveća. Međutim, većina staništa je zauzeta u više sinuzija, koje mogu da rastu jedna iznad druge u više slojeva jedno pored drugog ili mješane.

SINEKOLOGIJA – UZAJAMNI ODNOSI ZAJEDNICA I STANIŠTA

Ekologija se može uslovno podjeliti na dvoje discipline:- Autekologija (idioekologija): proučava odnose pojedinih organizama prema

spoljašnjoj sredini.- Sinekologija: proučava odnose životnih zajednica prema spoljašnjoj sredni.

Stanište je pojam koji obuhvata sve žive i nežive faktore na određenom prostoru i predstavlja ekološki pojama (za stanište se često koristi i pojam sredina). Za razliku od staništa, nalazište je geografski pojam koji određuje geografsko mjesto gdje se nalazi neka biljka ili biljna zajednica.

Osnovni životni faktori i njihovo djelovanje

Sve ekološke faktore staništa možemo podjeliti na:

- abiotičke (fzičko-hemijski uslovi sredine) i

- biotičke (uticaji različitih organizama uključujući i čovjeka u zajednici).

U grupu abiotičkih faktora spadaju: • edafski, • orografski, • klimatski (geografska širina i dužina - pojedini autori).

U grupu biotičkih faktora spadaju: • fitogeni, • zoogeni i • antropogeni

Ekološki faktor djeluju kao cjelina, istovremeno i kompleksno, međusobo se dopunjuju, pojačavaju se ili slabe u djejstvu i zamjenjuju se.

Prema načinu djelovanja na biljne organizme djele se na: direktne i indirektne.

Zamjenljivost ekoloških faktora je veoma važna za biljni svijet, npr.:

1. Klimatski sa klimatskim faktorom: oborine sa relaitvnom zračnom vlagom ili svjetlost sa toplotom.

2. Klimatski sa edafskim faktorom: pojava borealne vegetacije u južnoj Evropi na mokrim i hladnim zemljištima.

3. Klimatski sa biotskim faktorom: širenje šumske vegetacije osim zbog ekstremne klime može biti zamjenjeno pašarenjem ili košenjem

Abiotički faktori

Klima

Klimatski faktori su oni faktori koji dolaze posredstvom atmosfere: svjetlost, topolta, voda i vlaga, vjetar i zračni pritisak. Pojmovi koji se odnose na klimu su:

Makroklima- predstavlja klimu većeg relativno homogenog područja.

Mezoklima - predstavlja klimu regionalnog područja.

Mikroklima – predtavlja klimu jednog ograničenog prostora (lokalna klima).

Fitoklima – podrazumjeva klimu vezanu za pojedine biljne zajednice (nastavje pod uticajem vegetacije modificiranjem mikroklime nekog područja). Šumska vegetacija ima specifičnu šumsku fitoklimu koja se naziva sastojinska klima.

Svjetlost

Od nje ovise osnovne životne fukcije: fotosinetza i transpiracija. Mijenja se sa promjenom geografske širine: ekvator – pol. Količina svjetlosti također zavisi od: ekspozicije, inklinacije i kofiguracije terena. Svjetlo je važan ekološki faktor na koji se u sastojini može uticati

jačinom i načinom uzgojnih zahvata. U šumskim fitocenozama nije odlučujuća najveća količina svjetlosti, nego najmanja koju drveće može podnijeti (borba za opstanak – sukcesije).

Prema potrebi za svjetlom za normalan rast šumsko drveće se dijeli na:

Heliofiti – vrste svjetla: ariš, breza, bagrem, poljski jasen, hrsatovi, borovi, topole, vrbe...

Hemiheliofiti – vrste polusvjetla: bijeli i crni grab, crni jasen, pitomi kesten...

Hemiskiofilne – vrste polusjene: brijestovi, gorski javor i mlječ, klen, obični grab,

Skiofilne – sjenopodnoseće vrste: bukva, jela i smrča

U sastojinu sjetlost ulazi kao direktna, odnosno kao difuzna.

Pojam “užitak svjeta” podrazumjeva odnos količine svjetla unutar neke sastojine prema količinu svjetla na utvorenum prostoru npr. 1/5 ili 1/28.

Toplota

Toplota utiče na sve živote procese, pogotovo svojim ekstremnim djelovanjma. Za svaki fiziološki proces su važne kardinalne temperaturne tačke (max. i min.), jer se kod približavanja njihovim vrijednostima fiziološki procesi usporavaju ili kada se dostignu ove tačke ovi procesi prestaju. Prema ovome se i dijele biljke na:

a) termofilne- sa visokim koordinatnim tačkama b) frigorifilne- sa niskim koordinatnim tačkama

Osim navedenog u odnosu na temperaturu fitocenoze djelimo na:a) kserotemne fitocenoze – zahtjevaju mnogo toplote u vrijeme vegetacionog perioda

(zajednice crnog bora, česmine, medunca, crnoga graba i crnoga jasena i sl.)b) mezotermne fitocenoze - zahtjevaju umjerenu količinu toplote za razvoj (zajednice

kitnjaka i o graba, lužnjaka i o. graba, bukve, bukve i jele...)c) mikrotermne zajednice - zahtjevaju malu količinu toplote za razvoj (zajednice

subalpiske bukve, subalpinske smrče, mrazišne šume smrče, bora krivulja...)

Toplinska klasifikacija kilme po srednjim jesečnoj/godišnjoj tempereturi (Gračanin) st. C

< 0,5 klima nivalna; 0,5 – 4,0 klima hladna; 4,0-8,0 klima umjereno hladna; 8,0-12,0 klima umjereno topla; 12,0-20,0 klima topla; >20,0 klima je žarka, vruća

Osim što utiče na šumske zajednice, dogadjaju se i obrnuti procesi kada zajednica utiče na temperaturu. Toplinski režim se dosta mijenja u šumi, smanjuju se ekstremi i kolebanja temperature, zimi i noću je toplije u šumi nego izvan šume.

Voda i vlaga

Voda je jedan od osnovnih - esencijalnih sastojaka svih organizama. Osim za život jedinki voda je veoma važna i za razvitak i opstanak pojedinih fitocenoza. U vezi sa ukupnom

količinom atmosferskih taloga i njihovim rasporedom u toku godine formirani su sljedeći tipovi vegetacije:

a) kserofilna vegetacija – vegetacija koja imale zahtjeve za vodom - vlagom (šume medunca, crnoga graba i jasena, šume crnike...)

b) mezofilna vegetacija – vegetacija koja ima umjerene zahtjeve za vodom - vlagom ( šume kitnjaka i o.graba, lužnjaka i o. graba, šume bukve , šume bukve i jele...)

c) higrofilna vagatacija – vegetacija koja ima velike zahtjeve za vodom -vlagom (poplavne šume vrba, topola, joha, poljskog jasena...)

U fitocenologiji i šumarstvu često se koriste kombinacije imena faktora za toplotu i vlagu, što je i logično s obzirom na povezanost ova dva faktora.

Vjetar - Mehanički uticaj vjetra

a) povoljno npr.:oprašivanje cvjetova, širenje plodova, ...

b)nepovoljno npr.: mehanička oštećenja, krvivljenje stabala, ...- Fiziološki uticaj vjetra (problem transpracije biljaka).

Edafski faktori

Biljna zajednica i tlo su razvijaju se paralelno na određenom mjestu pod uticajem istih činioca okoliša (klime, oragnizama, matičnog supstrata, reljefa i vremena). Vegetacija i tlo se razvijaju u recipročnoj zavisnosti, ali su jakost i obim međusobnog djelovanja različiti u oba pravca.

Dvosmjerni uticaj između tla i vegetacije se ogleda u utome što se svaka promjena tla odražava na stanje prirodne vegetacije i obratno.

Odnos fitocenoza prema fizičkim svojstvima tla

Biljne zajednice se razlikuju u svojim zahtjevima prema mehaničkim (teksturnim) svojstvima zamljišta npr.:

- Za točila (sipare) su vezane biljke točilarke npr. ruj - Cotinus coggygria u zajednici Cotinetum coggygriae s.lat.

- Na šljunkovitim nanosima vodotoka nalazimo zajednice vrba: Salicetum incanae, Salicetum purpurae...

- Za pijeske su vezane vrlo specifične i ekološki specijalizirane zajednice zvane psamofitske zajednice.

- Za zemljišta koja su pjeskovito-ilovasto- glinovitog sastava u kojim u različitim omjerima nalazimo navedene teksturne frakcije, veoma je važan i kapacitet za zrak ivodu. Većina šumskih fitocenoza se razvija na zemljištima sa ovim fizičkim karakteristikama.

- Na “teškim” glinovitim zemljištima u nižim područjima nalazimo šume lužnjaka, šume poljskog jasena, šume crne johe a u višim šume smrče, šume bijelog bora i smrče.

Odnos fitocenoza prema hemijskim osobinama zemljišta

Reakcija zemljišta ima veoma važan ekološki značaj, jer može biti veoma važna za rasprostranjenost pojedinih biljnih zajednica. U odnosu na vezanost fitocenoza za određene intervale reakcije zemljišta razlikujemo:

- Neutrofilne fitocenoze (pH 6,8-7,2) npr.: šume gorskog javora i bijelog jasena, bukve i jele na krečnjaku

- Acidofilne fitocenoze ( pH < 6,7) npr.: šume bukve i rebrače, jele i smrče- Bazifilne fitocenoze ( pH > 7,3) npr.: šume crnoga bora na dolomitu, hrasta na

peridotitu- Indiferentna pH se kreće od vr. kiselog do bazičnog

U odnosu u kalcijum (Ca) u zemljištu mogu se razlikovati sljedeće grupe biljaka:

a) Kalcifilne biljke (obligatni – neophodno prisustvao kalcija u tlu i fakultativni – prisustvo kalcija je povoljno za rast i razvoj): Pinus heldreichii, Acer monspessulanum, Corylus colurna, Staphylea pinnata...

b) Kalcifobne biljke – ne podnose kalcij u tlu: Pinus peuce, Castanea sativa, Alnus viridis, Calluna vulgaris...

Posebnu skupinu čine halofitske fitocenoze koje su izgrađene od biljaka koje dobro podnose svojstva zaslanjenih zemljišta, koja nalazimo najčešće u pustinjama i polupustinjama. Vrste koje dobro podnose zaslanjenost tla su: Quercus robur, Ulmus campestris, Robinia pseudoacacia, Gleditschia triacanthos, Eleagnos angustifolia...

Biljke koje zahtjevaju veće količine azota u tlu nazivamo nitrofilnima: npr. vegetacija visokih zeleni ( svaza Adenostylion alliariae), vegetacije koja prati torove: Hyosciamus niger, Malva neglecta, Matricaria discoidea i sl.

Taukođer u BiH nalazimo i veoma specijalizovane biljke vezane za peridotitsko-serpentinsko područje i tla koje nazivam serpentinofitama u koje spadaju npr. Halacsya sendtneri, Asplenium cuneifolium, Nothochlaena maranthae, Fumana bonapartei, Euphaorbia gregersenii...

Biotski faktoriFitogeni faktori

Razlikuju se uticaji biljaka jednih na druge kao i na biotop, koji se ostvaruju u prirodnim uslovima u okviru biocenoza:

- parazitizam: život jednog organizma na račun drugog organizma, pri čemu mu se oduzimanjem hrane umanjuje vitalnost organizma domaćina npr. rod: Cuscuta ili Orobanche...

- poluparazitizam: organizmi gosti uzimaju od organizma domaćina samo vodu i mineraline soli, a proces fotosineteze obavljaju samostalno, npr.: Viscum album i Loranthus europaeus.

- alelopatija: (biohemijski uticaji) – kada jedna biljna vrsta jednosmjerno negativno utiče na drugu vrstu korišetnjem otrovnih (uglavnom organskih) sastojaka, npr. Juglans regia, Pteridium aquilinum, Eucaliptus sp. ...

- saprofitizam: uticaji kada organizmi koji pospješuju razlaganje mrtvih organskih tvari npr.: neke vrste iz rodova Orchidaceae i Pyrolaceae.

- facilitatija: termin koji podrazumjeva kada biljke mijenjaju abiotski okoliš u tom smjeru da on postaje više povoljan za rast, razvoj i opstanak drugih biljaka (najčešče mehanizmom sukcesije ili koegzistencije dviju vrsta).

- saprofitizam (mutualizam): predstavlja međusobni uticaj dvije biljne vrste u situaciji kada obje biljke imaju koristi od ovih međusobih uticaja. Najčešće je rijedak između viših biljaka, ali između viših biljaka i mikro-organizama je čest npr. Rhizobium.

Orografski faktori

Orografija (reljef) utiče mnogostruko na faktore klime i tla u njihovom djelovanju na vegetaciju, ona ih pojačava ili ublažuje. Male promjene reljefu mogu da uzrokuju znetne promjene u vegetacijskom pokrovu. U orografske faktore spadaju: nadmorska visina, ekspozicija (izloženost), inklinacija (nagib), veličina planinskih masiva.

Nadmorska visina: s promjenom nadmorske visine mijenjaju se klimatski elementi: svjetlost, toplota, oborine, zračna i zemljišna vlaga, vjetar... Što bitno utiče na razvoj različitih vegetacijskih pokrova. Tako za 100m n. v. srednja godišnja temperatura opadne za 0,55 C, odnosno vegetacion period se smanjuje za 11,5 dana.

Ekspozicija: biljne zajednice koje se nalaze na različitim ekspozicijama posebno “toplih S - W” (narodni naziv – prisojne strane) i “hladnih N- E” (narodni naziv – osojne strane) pokazuju da postoje značajne razlike u pogledu osnovnih klimatskih (temperaturi, svjetlosti, vlažnosti) i edafskih (vlažnosti, dubini, erodibilnosti). Razlike se povećavaju sa povećanjem nagiba terena. Ovi nejednaki uslovi utiču bitno na sastav i građu šumskih fitocenoza.

Inklinacija: ovaj faktor utiče dvojako kao klimatski i kao orografski. Pod ovim uticajem mijenja se mikroklima.Ovo dolazi usljed toga što se padine sa različitim nagibom različito zagrijevaju, što je povezano sa trajanjem snježnog pokrivača, zadržavanjem i oticanjem vode, isparavanjem iz zemljišta.Također, veličina nagiba i dubina zemljišta su u obrnutoj proporciji.

Veličina masiva: razlog ovom faktoru je uticaj površine planinskih masiva. Naime, s povećanjem visine planine povećavaju se izoterme, što je uslovljeno većom Sunčevom radijacijom. Ova pojava ima uticaj na vertikalno raščlanjenje vegetacije.

- epifitizam: predstavlja pojavu naseljavanja nekih biljnih vrsta na druge biljke. U umjerenim krajevima su to uglavnom niže biljke: alge, lišajevi i mahovine. Od paprati ovako se ponašaju npr.: Polypodium vulgare; Asplenium sp.,...

- mehanički uticaji: uticaji penjačica i povijuša oglada se u tome da fizičkom pojavom ili silom utiču na rast biljke ili zajednice. U našim uvjetima npr.: najčešće ometaju normalan rast i razvoj podmlatka jele i smrče. U ovu skupinu spadaju vrste: Clamatis vitalba, C. flammula, Hedera helix, ...

Zoogeni faktori- Pašarenje, brstenjem i žirenje- Divljač

Antropogeni faktor

-Paljenje, sječa, krčenje, kresanjem lisnika, steljarenje i zagađivanje.

SINDINAMIKA- Do pojave C. Darwina smatralo se da je u prirodi sve statično, odnosno da je priroda kao takva

stvorena te nema potrebe da se mjenja. Nakon Darwina različiti učenjaci počinju kritički posmatrati promjene koje nastaju u prirodi.

- Tako je uočeno postojanje sukcesija vegetacije koji se smatra fundamentalnim konceptom u ekologiji.

- Def.1: Sekvence promjene sastava vrsta ili/i strukture vegetacije kroz vrijeme.- Def.2: Promjene sastava vrsta u tridimenzionalnoj arhitekturi biljnog pokrva na određenom

mjestu kroz vrijeme.- Def.3:Vrijemenski slijed različitih biljnih zajednica na jednom prostoru koje predstavljaju niz

spontanih, međusobno povezanih i međusobno uvjetovanih evoluirajućih procesa samoorganizacije ekosistema.

- Kada je prvi put uočeno postojanje postojanje dinamike vegetacije obraćena je pažnja na tri osnovne osobine:

1. Diskretan početak2. Pojmljiv smjer putanje3. Jasan kraj

- Vegetacijske promjene su bazirane na fundamentalnoj ideji da različiti kapaciteti biljaka prilagođene preovlađujućim stanišnim determinantama u prirodi. Vidi se da su u ovaj koncept uključeni oboje abiotski faktori i organizmi.

- Jedna ili više promjena u kombinaciji u: raspoloživosti staništa, diferencijalnoj raspoloživosti vrsta i diferencijalnim osobinama vrsta izazivaju promjene u sastavu i strukturi vegetacije kroz vrijeme.

Vrste sukcesija- Vegetacijske promjene koje uključuju povećanje broja vrsta i povećanje strukturne

kompleksnosti poznate su kao progresivne sukcesije.- Vegetacijske promjene koje uključuju gubitak vrsta i smanjenje strukturne

kompleksnosti nazivaju se regresivne ili retrogresivne sukcesije. - Dvije glavne sile oblikuju sukcesije:a) Autogene sile koje potiču od ekološke interakcije biljaka i bitnih osobina staništa, npr:

kompeticija vrsta, alelopatska interakcija...(često se nazivaju: endodinamične sukcesije).

b) Alogene sile koje potiču od činioca izvan sistema, usljed različitih poremećaja npr. antropogeni činioci (često se nazivaju: egzodinamične sukcesije)

- Postoje dva osnovna tipa sukcesija:a) Primarne – sukcesije se javljaju na staništima na kojima nikada nije postojala

vegetacija, npr.: naseljavanje u geološkom smislu svježih terena, novonastalih riječnih ada. U evolutivnom smislu one nikada nisu cikličnog karaktera, ali se nalaze konstantnom progresu kroz vrijeme.

- Clements (1916) je razlučio 6 subkomponent u procesu sukcesije: 1) nudacija – izlaganje naseljavanju nenaseljenog substrata; 2) migracija – početni moment nasljevanja živog prostora -dolasku organizama; 3) ecezis – odgovara klijanju, zakorjenjavanju, rastu i reprodukciji; 4) kompeticija – borba za opstanak koja rezultira izmjenama vrsta 5) reakcija – naseljene vrste modifikuju prvobitne uslove staništa; 6) stabilizacija – stanište naseljeno vrstama koje mu odgovaraju.

b) Sekundarne - sukcesije javljaju se na staništima na kojima je već uspostavljen ekosistem, i predstavljaju sve ne fenološke promjene vegetacije. To uključuje sve po Gamsu : normalne (promjene koje se konstantno i snažno ponavljaju npr. nakon košenja, ispaše i sl.) , ritmičke (promjene se manje ili više regularno ponavljaju u intervalima od nekoliko meseci ili godina, npr.: sklapanje sastojine nakon padanja grane ili stabla) i djelimično katastrofične sekvence (potiču od iznenadnih velikih neritmičkih narušavanja prirode npr.: nakon požara većih razmjera javlja se vegetacija koja je je preživjela pod zemljom).

- Ukoliko se sukcesija događa na malom prsotoru naziva se mikrosukcesija ili serula.- U razvitku vegetacije jednoga kraja jasno se razlikuju pojedini odsječci- sekvence koje

traju duže ili kraće vrijeme i nemaju jednako znečenje za predstavu o vegetaciji. Te sekvence predstavljaju sindinamske jedinice: stadij, faza i klimaks.

- Stadij- predstavlja vremensku sekvencu u razvoju vegetacije jednoga kraja, koja je jasno vremenski i fizionomski ograničena. Imamo početni, prelazni i konačni stadij. Može se dogoditi da početni i/ili prelazni stadij predstavljaju ujedno i konačni. Konačni stadij može biti klimatogeni ili trajni. Klimatogeni stadiji je definisan makroklimom područja, odnosno trajni stadij imamo ako usljed nekog ekološkog faktora ne može se razviti klimatogeni stadij.

- Faza - predstavlja vremensku sekvencu u razvoju asocijacije. Imamo inicijalnu optimalnu i termninalnu fazu.

Klimaks – (grč. klimax – prečka na meredvinama; stupanj; često se interpretira kao posljednji stepenik)- Predstavlja kraj sukcesije sa biljnom zajednicom u kojoj biljke neprestalo traju kroz reprodukciju.U klimaksu biljne zajednice sastav vrsta opstaje neporomjenjen kroz duži niz godina. Usljed različitih promjena (abitoskih, biotskih evolucije...) neprestano trajanje nepromjenjienog sastava vrsta nije moguće. To znači da klimaksna zajednica nije statična odnosno da se nalazi izvan sindinamskih promjena, pojedino drveće uire, novonastali prostor naseljavaju nove individui –organizmi.

Def.: Klimaksna zajednica znači može biti opisana kao postojanje equilibrijuma između preovlađujućih ekoloških faktora staništa i pripadajućih biljaka koje se nalaze u dinamičkoj ravnoteži između sebe.

Clements je vjerovao da sve sukcesije u jednoj regiji vode istom klimatski kontrolisanom finalnom stadiju, nazvanom klimatogena asocijacija. Ova ideja je poznata kao monoklimaksna hipoteza.

Poliklimaksna hipoteza ima u stanovište da klimaksni pejzaž – krajobraz sadrži u sebi mozaik edafskih, topografskih ili ekoklimatski različitih zajednica. Jedna od ovih je uobičajeno geogrefski dominantna.

SINHOROLOGIJA

Def.: SINHOROLOGIJA - nauka koja se bavi proučavanjem areala biljnih zajednica, čiji je postanak uvjetovan povjesnim, ekološkim i genetičkim faktorima.

Areali različitih vrsta su uglavnom poznati međutim, areali biljnih zajednica obiluju prelazima, mješavinama. Često nejasno izražen sastav tako da često nije moguće dati sintetski sinhorološki pregled vegetacije.

Areali: veličine se razlikuju npr. Sj. Amerika i Evropa (Tajge ili Tundre i lišćarske šume Evrope).

Kompaktni – cjeloviti areali: površine biljnih zajednica su manje više povezane, odnosno prostorno se dodiruju; npr. zajednice bukve i jele. (U biti ni jedan areal nije u potpunosti cjelovit)

Disjunktni – raskidani areali: geografski izolovani djelovi biljnih zajednica na većim prostorima, odnosno biljne zajednice nemaju međusobnu vezu, npr.: zajednice makedonskog hrasta, zajednice pančićeve omorike...

Endemični areali: zajednice koje u svom sastavu imaju endemične vrste, npr.: Halacsyetum Sendtneri s. lat.

Reliktne zajednice: sadrže uglavnom neizmjenjenu davno postojeću vegetaciju.

Progresivni areali: najčešće u pomoć antropogenog faktora pojedine zajednice se šire, naročito grmolike vegetacije, npr.: Amorpha fruticosa...

Regresivni areali – pod antropogenim uticajem areali pojedinih zajednica se smanjuju, npr.: zajednica kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum illyricum s. lat.)

Endemi i relikti

Endemi su vrste-organizmi ograničenog areala, vezani na jednu manju geografsku cjelinu.

Neoendemi se javljaju u jako izolovanim ekološkim ostrvima. Za ove endeme ne potoje dokazi da su ranije bili šire rasprostranjeni.

Reliktni endemi (Paleoendemi) – današnji mali areali predstavljaju ostatke nekada široko rasprostranjenih areala.

Subendemi (Poluendemi) – rašireni na većim geografskim cjelinama: alpski, dinarski,...

Stenoendemi (strogi endemi) – endemi ograničeni na manje geogrefske cjeline npr. pojedine planine: Prenj, Velebit,...

Lokalni endemi (Isključivi endemi) – endemi ograničeni na svega nekoliko hektara ili kvadratnih kilometara.

Relikt (lat. riječ) – Organizam sačuvan iz davnih vremena. Obično imaju osamljen taksonomski karakter.Refugij (lat. refugium – utočište, sklonište, zaklon, pribježište, azil): područje sa posebno brojnim reliktima koji su im po konstelaciji ekoloških faktora omogućili opstanak, odnosno pružili su im sklonište – pribježište. Zonalna, intrazonalna, azonalna i ekstrazonalna vegetacijaZonalna vegetacija je uslovljena prije svega općim klimatskim prilikama: klima zonalne (hrastove šume) i klimaregionalne (klimapojasne) jedinice (visinski zonirani vegetacijski pojasevi)Intrazonalna vegetacija – nikad ne obrazuje svoju zonu, nego je uvjek uključena u neku drugu određenu zonalnu vegetaciju, npr.: šume plemenitih lišćara su uvjek uključene unutar šuma bukve i jele (sa smrčom)Azonalna vegetacija – nikad ne obrazuje svoju vlastitu zonu i može biti uključena u bilo koju drugu vegetacjiski zonu, npr.: poplavne šume joha, vrba, topola...Ekstrazonalna vegetacija – onaj dio zonalne vegetacije koji se nalazi izvan granica svoje zone, npr.: šume sladuna i cera uključene unutar šuma medunca i bijeloga graba.

Florne oblasti na zemlji

Sjevernu poluloptu (izuzev tropskog dijela) obuhvaća HOLARKTIKUS. Holarktikus se dijeli na 7 flornih područja:

- arktičko subarktičko florno područje

- eurosibirsko – sjevernoameričko florno područje

- mediteransko florno područje

- umjereno eurazameričko florno područje

- makronezijsko florno područje

- atlansko florno područje

- pacifičko florno područje

Osim holarktikusa razlučuju se i: paleotropis, neoptropis, capensis, australis, antarktis (Diels, 1929).

Vegetacijska područja Evrope

Braun blanquet je postavio sinhorološke kategorije i na osnovu njih raščlanio Evropu na biljnogeografska područja.

Regija – najviša sinhorološka jedinica. Evropa je raskrsnica tri regije: a) Eurosibirsko-sjevernoameričkeb) Sredozemne (Mediteranske)c) Irano-turanske (Aralo-kaspijske)

Regije se dijele na provincije kao biljnogeografsko područje nižeg ranga.

Eurosibirska-sjevernoamerička regija je najveća u noj nalazimo sljedeće provincije: borealna, srednjoruska, srednjoevropska, atlanska, ilirska i mezijska .

Sredozemna regija ima dvije provincije: istočna i zapadna mediteranska provincija.

Irano-turanska regija zauzima najmanji dio Evrope od ušća Dunava i karpatskog luka prema Kaspijskom moru i istoku.

SINHRONOLOGIJA –SINKRONOLOGIJA

Današnja slika vegetacije između ostalog i rezultat njenog razvoja u prošlosti. Def.: SINHRONOLOGIJA – SINKRONOLOGIJA je nauka o rasprostranjenosti, uslovima postanka, građi i sastavu, dinamizmu biljnih zajednica u pradavno doba ( iz tog razloga je neki autori nazivaju i PALEOFITOCENOLOGIJA).Davnom prošlošću biljnog svijeta ( od nastanka do tercijera) se bavi druga nauka koja se naziva paleobtanika.Uvod Radi boljeg shvatanja razvoja biljnih zajednica od tercijara na ovamo ukratko će biti opisan razvoj (evolucija) vegetacije u davnoj prošlosti.

1. U Siluru (Paleozoik) pojavljuju se prve najprimitivnije kopnene biljke ( 375 miliona godina pr. n. ere).

2. Također u Palezoiku, tokom Karbona (345 miliona godina pr. n. ere), odigrala se prva zelena revolucija (prve džinosvske zelene paprati, od kojih danas imamo ostatke kamenog uglja).

3. Druga zelena revolucija se odigrala u Juri (190 miliona godina pr. n. Ere), tokom Mezozoika kada su nastale mnoge golosjemenjače (Ginkgoate i Pinate)

4. Treća zelena revolucija se odigrala u Kredi (65 miliona godina pr. n. ere), također tokom Mezozoika kada su formirane skrivenosjemenice (drvenste i zeljaste više biljke)

Tokom Tercijera (Kenozoik) dolazi do zahlađenja, prvo usporenog a zatim naglog tako da se flora do kraja ovog perioda mijenja. U Evropi su rasprostranjeni: joha, hrast, bor, smrča, jela, kesten.

Tokom Kvartara (Kenozoik) nastaje nastaje ledeno doba (diluvijum) – koji predstavlja najveću prirodnu katastrofu u istoriji vegetacije sjeverne hemisfere. Pretpostavlja se da je

klima najhladnija bila oko 23 000 godine pr. n. ere. U toku kvartara pojavila su se četiri zahlađenja tokom kojih se pojavilo zaleđivanje (nazivi:Ginc, Mindel, Ris i Virm).

Biljni fosili

Predstavljaju ostatke – tragove nekadašnjeg biljnog svijeta. Imamo prave fosile od mineraliziranih ostataka biljaka ili njihovih dijelova ili mumificirane biljke ili njihovi dijelovi. Zapravo sedimentne stijene predstavljaju “geološke ljetopise” o nekadašnjem biljnom i životinjskom svijetu.

Polen analiza

Polnova zrnca su veoma otporna i mogu na tresetima i jezerskim sedimentima oržati hiljadama godina. Vjetar polen raznosi po ovim sedimentima. Svake godine sediment poraste ali se dogodi i novi nalet polena, tako horzont sedimenta određene starosti ima u svom sastavu dominaciju plena jedne ili više vrsta polena. Uzimajući uzorke polena sa različitih dubina i te dubine korelirajući sa odrešenom starosti (geološkim putem) određujemo koja su vrste rasle i u kojoj količini na određenom prostoru. Kao proizvod imamo polendijagram: na apscisi se nanosi procenat pojedinih vrsta, a na ordinati starost (dubina horizonta).

Južna Europa u toku glacijacije

Postoje tri teorije o stanju vegetacije u južnoj Europi:

1.Da se prirodna vegetacija u biti sačuvala iako je izgubila pojedine predstavnike rodova drveća i grmlja (predstavljale su izvor za obnovu šuma u srednjoj Europi)

2.I ova područja su pretrpila značajne klimatske promjene koje su u značajnoj mjeri oštetili vegetaciju i floru u južnoj Evropi.

3.Zbog gomilanja vode u kopnenom ledu nivo mora se snizio pa su šume rasle u obalnom podmorju. U vrijeme 4 najjače oledbe Virm (50 000 godina pr. n. ere) se pretpostavlja da je raspored vegetacije izgledao: na području današnjih šuma crnike raslle su borealne borove tajge, primorske nizine i otoci sadržavali su bukovo-jelove šume, plitki morski pojas sadržavao je kserofilne hrastove šume i šumostepe, a dubokomorski pojas bio je obrastao ritskim šumama...

Periodi postglacijalonog doba

U postglacijalno doba ustanovljeno je pet prelomnih perioda (odnosi se na veći dio Evrope):1. Preborealna faza: 14000-8000 pr. n. ere (starije kameno doba). Dominira hladna kontinentalna klima. Od vrsta nalazimo b.bor, breze i vrbe. 3. Atlanska faza - 5000 do 2500 godina pr. n. ere. (mlađe kameno doba). Klima je topla sa povećanom vlažnošću. Dolazi do diferenciranja šuma po visinskim pojasevima: bukva (600 – 800 m); jela (800-1200 m); smrča (>1200 m). 4. Subborealna faza – 2500 do 800 godine pr. n. ere. (bakreno-bronzano doba), klima je vlažna i hladna dominiraju bukva i o. grab. U to doba bukva se spustla u ravnicu i zauzela staništa lužnjaka.

5. Subatlanska faza – savremeni klimatski uvjeti, razvijene današnje šumeske i travne zajednice. Napomenimo da je snažniji uticaj čovjeka na prirodno formiranu vegetaciju počeo relativno kasno tek početkom srednje vijeka oko 1000 godine nove ere.

Sintetska tabela (Fitocenološka tabela)

Unosom u podataka u fitocenološku tabelu urađen je samo dio koji se odnosi na fitocenološki snimak koji se radi na terenu. U kancelariji slijedi izrada sintetske tabele koja se odvija u više faza.

Faze razrade sintetske tabele su sljedeće:

1 faza: Unos sirovog terenskog materijala (fitocenoloških snimaka) u jednu tabelu. (Pri samom unosu mogu se sistematski unositi podaci ili nastojati prema vlastitioj procjeni sa terena pratiti osnovni elološki faktor koji uslovljava ustrojstvo zajednice: npr od vlažnog ka suhom ili od kiselog ka bazičnom i sl.)

2 faza: U ovoj fazi se pravi novi redoslijed horizontalnih kolona tj. grupišu se vrste po stepenu prisutnosti. Što zanči da vrste sa najvećim stepenom prisutnosti zauzimaju prva mjeste po pojedinim spratovima.

- step. prisutnosti V – vrsta je prisutna u 81-100% snimaka (svojstvene)

- step. prisutnosti IV – vrsta je prisutna u 61-80% snimaka (svojstvene)

- step. prisutnosti III – vrsta je prisutna u 41-60% snimaka (sklone)

- step. prisutnosti II – vrsta je prisutna u 21-40% snimaka (neodređene)

- step. prisutnosti I – vrsta je prisutna u 01-20% snimaka (tuđe)

3 faza: U ovoj fazi se vodi računa o grupisanju sličnih fitocenoloških snimaka. Pri tome će se poredati snimci koji sliče jedan pored drugoga. Na ovaj način mogu se izdiferencirati različiti sintaksoni.

Izrada vegetacijskeih karata staro je koliko i samo istraživanje vegetacije.

Def.: Kartiranje vegetacije predstavlja grafičko predstavljanje u dvije dimenzije sastojina ili mozaika biljnih zajednica ili staništa datoga područja. Pri ovome moramo paziti da pojam direktnog kartiranja vegetacije (na terenu) odvojimo od kartiranja potecijalne vegetacije. Biljnu zajednicu nemožemo zamisliti bez prostora koju ona zauzima. Konsekvektno, biljna zajednica je i geografski fenomen sa prostorno karakteristikom.

Ciljevi kartiranja su (Mueller-Dombois & Ellenberg 2002):1. Okvir za istraživanja2. Za lociranje snimaka ili staništa3. Kao pomoć u klasifikaciji vegetacije

4. Da pruži detaljne podatke o prostornoj strukturi vegetacije5. Za istraživanje sukcesija6. Da pokaže geografsku distribuciju specifične vegetacije7. Kao pomoć kod poveremenih analitičkih istraživanja biljnih zajednica8. Za primjenjenu upotrebu

Razmjere karata su (Mueller-Dombois & Ellenberg 2002):

1. Karte sitne razmjere npr.: 1 : 1. 000.000 i veće ( pokazuje globalne pregelede vegetacije – npr. Svijeta, kontinenata i sl...)

2. Karte srednje razmjere: 1: 1.000.000 – 1: 100.000 ( pokazuje regionalne pregelede vegetacije – npr. pojedine države)

3. Karte krupne razmjere: 1 : 100.000 – 1 : 10.000 (lokalne opće fitocenološke karte određenih regiona)

4. Detaljne karte veoma krupne razmjere: 1 : 1000 – 1 : 5000 ( ove karte se rade za specijalne namjene npr. rezervate prirode i sl.)

5. Šematske karte 1 : 10 (kod kartiranja detalja npr.: za bilježenje stanišne strukture i položaja vrsta kod permantentnih ploha).

Po svojoj sadržini vegetacijske karte mog da prikazuju:- Aktuelnu realnu vegetaciju (stvarno stanje vegetacije)- Potencijalnu vegetaciju (ukoliko bi na duže vrijeme prestalo antropogeno djelovanje)- Iskonsku vegetaciju – pravegetacija (kod sinhronoloških istraživanja- vrlo rijetko)

Pomoćni alat za kartiranje vegetacije su- Topografske karte ( različitih razmjera)- Različite tematske karte (geološke, pedološke, hidrološke,...)- Aerofoto snimci (B/W, infracrveni, kolor)- Satelitski snimci

SISTEMATIKA BILJNIH ZAJEDNICA

(SINTAKSONOMIJA)

Na Međunarodnom botaničkom kongresu u Bruxellesu je 1910 definirana osnovna fitocenološka jedinica – asocijacija.

I -Međunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 1976

II -Međunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 1986

III -Međunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 2000

Predstavlja sažetak florno socioloških kriterija na osnovu kojih je definrana svaka jedinica (sintaxa) i pistavljena je u fitocenološki sistem.

Pojedina pravila u Kodeksu su:

- Osnovna jedinica u fitocenologiji je asocoijacija. Više jedinice su: vegetacijski skup, razred, red i sveza-Međujedinice su: podrazred, podred, podsveza, subasocijacija i facijes.

- Nazivi zajednica se prave od naziva dviju vrsta, pri čemu je na drugom mjestu naziv dominantne vrste drveća.

- Ne vrijede nazivi zajednica koji imaju geogrefski, ekološki ii fizionomski atribut npr.: illyricum, montanum, calcicolum...)

- Prema načelu prioriteta gdje god je moguće ostaje najstariji autor i godina opisa zajednice

Sistematske jedinice

Asocijacija: Osnovna vegetacijcijska jedinica koja se odlikuje karakterističnim i diferencijalnim vrstama, određenog je florističkog sastava, stanišnih uvjeta i slične je fizionomije. Nastavak za asocijaciju je - etum, npr: Carpino betuli – Quercetum roboris, Carici pilosae – Fegetum,...

Subasocijacija: Nema karakteristične ali ima diferencijalne vrste. Odvaja jedan dio sastojine od drugog. Nastavak je – etosum, npr.: Fraxino orni- Quercetum ilicis myrtetosum, Carpinetum orientalis punicetosum,...

Facijes: Najniža sistematska jedinica. Definira ga obilno pojavljivanje jedne ili više vrsta unutar asocijacije ili subasocijacije na jednom lokalitetu. Nastavak je - osum, npr.: Fraxino orni- Quercetum ilicis pinosum dalmaticae,...

Sveza: Sistematska jedinica koja ujedinjuje dvije ili više asocijacija koje se ističu po karakterističnim vrstama i koje upućuju na određene životne prilike. Nastavak je - ion, npr.: Carpinion betuli, Luzulo – Fagion,...

Red: Sistematska jedinica u kojoj se ujednjuju srodne sveze ta temelju flornih i drugih sličnosti. Nastavak je - etalia, npr.: Quercetalia pubescentis, Vaccinio-Piceetalia,..

Razred: Sistematska jedinica u kojoj se ujedinjuju redovi koji se odlikuju posebnim zajedničkim važnim vrstama. Nastavak je – etea, npr.: Querco-Fagetea, Vaccinio-Piceetea,...

Vegetacijski skup: Najviša sintaksonomska kategorija, nastavak: ea, npr.: Qureco-Fagea

Međujedinice: Podsveza – nastavak : enion, npr.: Lonicero caprifoliae – Carpinenion betuli,..

Podred – nastavak: enalia; Podrazred – nastavak: enea.

ŠUME MEDITERANSKIH KRAJEVA

Razred:Quercetea ilicis

Red: Quercetalia ilicis

- Mediteranskoj vegetaciji Jadranskog primorja pripadaju uvjek zelene šume (sa učešćem ili bez učešća listopadnih elemenata) i njihovi regeresivni stadiji kao i šume primorskih borova: alepskog, dalamtinskog crnog bora i pinjola.

- Pojava uvjek zelene vegetacije uvjetovana je mediteranskom klimom: blage zime (srednji min. 4-6°C), velika količina oborina (1000-2000 mm) sa izraženim ljetnim sušnim periodom.

- Oblast Jadranskog primorja u geološkom smislu čini uglavnom jako karstifikovana krečnjačka podloga, sa pojavom eksklava eocenskog filša ili eocenskog krečnjaka.

- Na krečnjacima je nazastupljenija crvenica (Terra rossa), dok na ecoenskom flišu uglavnom nalazimo laporovite rendzine, a na eocenskim krečnjacima eutrične kambisole.

Sveza: Quercion ilicis- Temeljna sveza istočno jadranskih mediteranskih šuma koja obuhvaća naveže površine

i najznačajnije zajednice ovog vegetacijskog pojasa, posebice na otocima. Edifikatorska vrsta je Quercus ilex - crnika (česmina), kojoj se u za nijansu humidnijim uslovima pridružuje Fraxinus ornus – crni jasen. Uz crni jasen u sastav zajednice pridolaze i druge listopadne vrste: Acer monspessulanum, Carpinus orientalis, Rubus discolor...

Asocijacija: Šuma crnike i crnog jasena = Fraxino orni-Quercetum ilicis →

(nom. ill.Orno-Quercetum ilicis)

- Najraširenija klimatogena zajedinca meditarsnkih šuma od južne i jugozapadne istre pa do crnogorske granice sa pripadajućim otocima (izuzimajući podvelebitsko područje). U visinskom smislu dopire do 350 m n.v, gdje nailazimo na oštru granicu sa submediteranskom vegetacijom.

-- Areal ove šume može se podijeliti na tri geografske varijante: sjevernu (Istra sa

Kvarnerskim otocima), srednju (dalmatinski otoci) i južnu (Pelješac i južnije od njega).Pomenute varijente se razlikuju po pojavi i zastupljenosti pojedine flore.

- Zajednica crnike i crnog jasena nalazi se u području eumediteranske klime (sa izraženim temepraturnim ekstremima) Fenološki je veoma karakteristična (dug vegetacioni period 7-8 mjeseci te su veoma bujene). Pojedine vrste tokom sučnog ljetnog perioda prelaze u fazu mirovanja.

-- Rijetke očuvane sastojine imaju veoma izraženu spratovnost: drveće, niže drveće,

krupnije i sitnije sa isprepletenim penjačicama. -- U spratu drveća nalaizmo: crnika (Quercus ilex), mirta (Myrtus communis), planika

(Arbutus unedo), rogač (Ceratonia siliqua), divlja maslina (Olea oleastrum)...- U sloju grmlja pridolaze: Phyllirea latifolia, Viburnum tinus, Rhamnus alaternus,

Pistacia lentiscus, Erica arborea, Rosa sempervirens...; te brojne penjačice: Smilax aspera, Lonicera implexa, L. etrusca, Clematis flammula, Erica arborea, Rubia perregrina, Asparagus acutifolius ...

-- Od prizemne flore zastupljene su: Cyclamen repandum, Asplenium adiantum nigrum,

Brachypodium ramosum, Teucrium polium, Genista dalmatica, Doricnium hirsutum, Luzula forsteri, Carex halleriana...

-- Unutar ovih šuma nalazimo i pojedine listopadne elemente iz ekološki bliskih šuma

medunca i bjelaoga graba: Quercus pubescens, Fraxinus ornus, Carpinus orientalis, Paliuris spina-christi, Punica granatum...

- Degradaciji visokih šuma crnike i crnog jasena najviše su pridonijeli dugotrajni zooantropogeni uticaji, sa značajnim uticajem na umanjenje stabilnosti ovih ekosistema. Degradacije ovih šuma se odvija po sljedećoj shemi:

visoka šuma crnike i crnog jasena → makija → garig → kamenjara

-Pod pojmom makija podrazumjevamo antropogeno nastalu uvjekzelenu zajedincu u kojoj preovlađuju grmolike forme i oblici drveća ( odnosno bez izraženog sprata drveća), isprepletena je brojnim penjačicama, sitnijim i krupnijim grmljem. Ovo je sve čini neprohodnom.

- Po sastavu vrste se bitnije ne razlikuje od visoke šume crnike i crnog jasena, ali se bitno razlikuje po strukturi i izgledu. Makije imaju važan zaštitni karakter.

- Poznate su sljedeće subasocijacije zajednice crnike i crnog jasena:

a) Fraxino orni – Quercetum ilicis typicum - tipično razvijena

b) Fraxino orni – Quercetum ilicis myrtiletosum – u obliku makije- U okviru šuma crnike i crnog jasena može se izdvojiti čitav niz facijesa koji su

uvjetovani geografskim, ekološkim ili atropogenim faktorima:

a) Fraxino orni – Quercetum ilicis arbutosum (sa planikom)

b) Fraxino orni – Quercetum ilicis carpinosum orientalis (sa bijelim grabom)

c) Fraxino orni – Quercetum ilicis ostryosum (sa crnim grabom)

d) Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum dalmaticae (sa crnim borom)

e) Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum halepensis (sa alepskim borom)

Asocijacija: Zajednica čiste šume crnike = Quercetum ilicis adriaprovinciale- Javlja se u najtoplijem dijelu Jadranskog primorja (dopire na otocima do Lošinja).

Srednji min. najhladnijeg mjeseca 6-8°C, sa nešto većeom količinom oborna oko 1000 mm. Ističe je karakteristična kombinacija uvjekzelenih vrsta (bez listopadnih elemenata). Najčešće se javlja u obliku makije, odnosno u njenom arealu se nalaze veće poljoprivredne površine.

-

Asocijacija: Šuma prnara i crnog jasena = Fraxino orni – Quercetum cocciferae

(nom. ill. Orno-Cocciferetum)- Zauzima najtoplije položaje od Ulcinja do Pelješca, gdje može imati veće površine.

Osim dominantnog prnara i elemenata šuma crnike, u istoj nalazimo i listopadne elemente balkansko-ilirske flore. Ima važnu zaštitnu funkciju.

Sveza: Oleo – Ceratonion

Asocijacija: Zajednica masline i tršlje = Oleo-Lentiscetum adriaticum

Asocijacija: Zajednica masline i drvenaste mlječike = Oleo – Euphorbietum dendroides

- Ograničena je samo na najtoplija i najsuhlja područja prvenstveno otoka, disjunktnog areala. Srednji min. najhladnijeg mjeseca 6-8°C, sa količinom oborna manjom od 1000 mm. Po fizionomiji i sastavu predstavljaju najsjeverniji ogranak stenomediteranske vegetacije.

Razred: Erico – Cistetea

Red: Cisto – Ericetalia

Sveza: Zajednica gariga jadranskog primorja = Cisto – Ericion- Stalnim zooantropogenim uticajima makija prelazi u sljedeći degradacioni oblik –

garig. Garig predstavljaju niske, otovorene, razrijeđene svijetle zimzelene šikare koje garige većim dijelom heliofilne vrste koje mnajčešće ne nalazimo u makijama. Garizi su po svom sastavu veoma varijabilni, a posebno su uvjetovani geografsko klimatskim faktorom.

- U njima nalazimo najrezistentnije mediteranske elemente: Juniperus oxicedrus, J. phoenicea, Erica verticillata, Erica multiflora, Rosmarinus officinalis, Calycatome infesta, Cistus monspeliensis, C. salviefolius, C. villosus...

- Do sada su opisane sljedeće asocijacije gariga:

a) Erico-Rosmarinetum ( garig ruzmarina)

b) Erico-Cistetum cretici (garig sa kretskim bušinom)

c) Erico –Calycotometum infestae (garig sa kapinikom)

d) Cisto-Ericetum arborae (garig sa velikim vrijesom)e) Genisto-Ericetum verticillatae (garig sa vrijsom pozemljušom)

BOROVE ŠUME

Šume alepskog bora

- Zauzimaju znatne piovršine: na otocima južnije od Šibenika,; a na kopnu južnije od Splita. Na pojedinim otocima: Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Dubrovački otoci..., se penju do 400 m n.v..

- Ove šume ne predstavljaju zasebne asocijacije nego ih treba shvatiti kao sindinamsku vezu sa različitim degradacionim stadijima šuma crnike, odnosno one predstavljaju dio drugih asocijacija – najčešće istočnojadranskih gariga.

- S tog gledišta se mog razlikovati sljedeće zajednice sa alepskim borom:a) na podlozi makije: Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum halepensis;b) na podlozi gariga kapinike: Erico –Calycotometum infestae pinosum halepensis;c) na podlozi gariga ruzmarina: Erico-Rosmarinetum pinosum halepensis;d) na podlozi gariga kretskog bušina: Erico-Cistetum cretici pinosum halepensis;

- Sindinamska povezanost šuma alepskog bora sa makijom i garigom se ogleda u obnavljanju ovih sastojina nakon požara.

Šume dalmatinskog crnog bora- Iznad pojasa šuma crnike i alepskog bora nalazi se pojas šuma dalmatinskog crnog

bora. Sindinamski povezane sa različitim stadijumima šuma crnog graba i medunca u višim odnosno crnike u nižim položajima. Sintaksonomski se uključuju u regresivne stadije šuma crnike.

- Na otocima: Hvaru, Braču, Korčuli zauzimaju pojas od cca 450 – 750 m n.v., a na poluotoku Pelješac se penju i do 900 m n.v..Najčešće se javljaju na plitkim, skeletnim zemljištima krečnjački crnica ili posmeđenih crvenivca.

- Osim proizvodne važnosti iste imaju estetsko-turistički i zaštitni značaj. - Srukturno i floristički se razlikuju od šma crnog bora unutarnjih krajeva.

Šume pinja- Šume pinja su autohtone na Mljetu (areal Mediteran). Može se naći i na drugim

primorskim mjestima ali je antropogeno raširen kao dekorativna vrsta. - Po florističkom sastavu ove šume se podudaraju sa šumama crnike i alepkog bora, ali

se strukturno (fizionomski) razlikuju od njih.

SUBMEDITERAN

TERMOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red: Qurecetalia pubescentis

Šumske zajednice reda Qurecetalia pubescentis rasprostiru se u toplijem području srednje i južne Evrope, gdje su na jugu razvijene kao klimazonalne, a na sjeveru i unutrašnjosti kao ekstrazonalne vegetacijske zajednice. Ova skupina šuma obuhvata u Bosni i Hercegovini četiri sveze:

- Submediteranske hrastove šume jadranskog područja: Ostryo-Carpinion orientalis;- Termofilne šume unutrašnjih područja ilirske provincije: Orno-Ostryon;- Sveza kontinentalnih i submediteranskih šuma sladuna i cera: Quercion frainetto;- Kserotermofilne zajednice jugoistočne Evrope: Quercion pubescentis-petraeae.

Submediteranske hrastove šume jadranskog područja

Sveza: Ostryo-Carpinion orientalis

Ova skupina šuma subediterana prostorno se nadovezuje na uvjekzelene šume mediteranskog područja. Rasprosiranje ovog područja je od Istre do dubrovačkog zaleđa (dominira u Hercegovini, posebno prateći rijeku Neretvu). Ovo područje odlikuje izmjenjena mediteranska (submediteranska) klima, sa izrazito toplim ljetima i zimama koje mogu biti dosta hladne što uzrokuje dominacija listopdane vegetacije. U nižim tolijim područjima rastu zajednice medunca i bjelog graba, a u nešto višem području (na granici sa bukvom) rastu medunca i crnog graba.

Podlogu sačinjavaju izrazito karstifikovani krečnjaci (sa površinskom i dubinskom erozijom), gdje se pri promjeni reljefa mijenja i tip tla: crnice (kalkomelanosoli), smeđa krečnjačka tla (kalkokambisoli), a u toplijem dijelu submediterana i crvenice (Terra Rosa).

Većina ovih šuma je degradirana do stadija šikara i šibljaka, a na neki mjetima i sve do kamenjara.

Ova sveza je po nekim autorima podjeljena na dvije podsveze:a) Jadransku – Ostryo-Carpinenion adriaticumb) Vardarsku- Ostryo-Carpinenion aegaeicum

Šuma medinca i bijeloga graba – Asocijacija: Querco-Carpinetum orientalis

Ove šume su zastupljene u nižim dijelovima Hercegovine, Dalamtinske zagore, dijelovi Istre, Kvarnerskog primorja,...Rijetko ovu zajednicu nalazimo kao proizvodne sastojine, najčešće u “zabranama” koji predstavljaju privatne posjede. Uglavnom se rasprostiru na velikim površinama u različitim degradacijskim fazama. Usljed više vijekovnog prekomjernog korištenja u većini zajednica je istrebljen medunac pa je neki autor nazivaju samo Carpinetum orientalis adriaticum .

Zajednica najčešće raste na krečnjčkim crnicama i crvenicama u uslovima tople i perhumidne klime.

U florističkom smislu zajednica je veoma bogata vrstama npr.- Sloj drveća: Quercus pubescens, Carpinus orientalis, Fraxinus ornus, Acer

monspessulanum, Celtis australis, Prunus mahaleb, Sorbus domestica,...

- Sloj grmlja: Cornus mas, Coronilla emerus, Rhamnus rupestris, Rhamnus saxatilis, Cotinus coggygria, Paliurus spina – christi, Colutea arborescens, Punica granatum, Prunus spinosa, Petteria ramentacea, Juniperus oxycedrus,...

- Sloj prizemne flore: Asparagus acutifolius, Ruscus aculeatus, Mercurialis ovata, Dictamus albus, Carex humilis, Helleborus multifidus, Geranium sanquineum, Teucrium chamaedrys, Galium purpureum, G. lucidum, Satureia montana, Biscuttella levigata, Melittis melissophyllum, Lithospermum purpureo-coeruleum...

Usljed viševjekovne degradacije mogu nastati različite subasocijacije ove asocijacije npr.: paliuretosum, petterietosum, phillyretosum, punicetosum,...

Šuma medunca i crnoga graba – Asocijacija: Ostryo-Quercetum pubescentis

(Syn.: Querco-Ostryetum carpinifoliae)

Ove šume predstavljaju kilimazonalne šume na obroncima Dinarskog sistema i predstavljaju sponu između šuma (šikara i šibljaka) medunca i bjeloga graba i bukovih šuma s na pomjenom da ovdje više ne rastu uvjekzelene vrste, a također su ređe i termofilne vrste.

Ove iste šume medunca i crnoga graba (Syn.: Querco-Ostryetum carpinifoliae) su u unutarnjim kontinentalnim područjima rasprostranjene kao trajni stadij vegetacije, odnosno uslovljene su orografsko-edafskim prilikama (južne i strme ekspozicije i plitka i skeletna tla na krečnjacima).

Razlika između navedenih klimazonalnih šuma i kontinentalnih šuma je u pojavi pojedinih listopadnih elemenata submediterana u pvim npr.: Paliurus spina-christi, Punica granatum,..., u kontaknim dijelovima sa šumama medunca i bjeloga graba.

U ovoj šumi u spratu drveća rastu: Quercus pubescens, Ostrya carpinifolia, Acer obtusatum, Sorbus aria, Acer monspessulanum, Fraxinus ornus, Sorbus tormonalis,...; u sloju grmlja nalazimo: Cornus mas, Chamaecytisus hirsutus, Viburnum lantana, Prunus spinosa, Cotnius coggygria, Crataegus monogyna, Juniperus communis,... U sloju prizemne flore raste veliki broj vrsta npr.: Sesleria autumnalis, Tamus communis, Mercurialis ovata, Teucrium chamaedrys, Chrysanthemum corymbosum, Brachypodium pinnatum, Cyclamen purpurascens, Polygonatum officinale, Peucedanum oreoselinum, P. austriacum,...

Šuma crnoga graba sa jesenjom šašikom – Asocijacija: Seslerio –Ostryetum

Nalazimo je u kontaktu sa šumama bukve submediteranskog područja (Seslerio – Fagetum) na mjestima izrazito kserofilnog karaktera, (gdje predstavlja vegetaciju trajnog karaktera orografsko – edafski uslovljenu), ali je to zona relativno hladnijeg mediteranskog krša.

Javlja se na crnicama na krečnjacima, ili na plitkim kalkokambisolima rjeđe na dolomitnim rendzinama.

Šuma makedonskog hrasta – Asocijacija: Quercetum trojanae

Reliktna zajednica, koja se sačuvala u refugijumima. Ima disjunktan areal, koji dijelimo u tri zone: hercegovačko-dalmatinskoj, crnogosko-skadarskoj i makedonsko-metohijskoj. Zajednička im je karakteristika dase nalaze uklopljene unutar šuma medunca i bjeloga graba (intrazonalne su). Ove šume su najčešće degradirane panjače ili šikare i šibljaci. Za hercegovačko-dalmatinsko područje karakteristična je pojava vrsta : Prunus mahaleb, Celtis australis i Petteria ramentaceae. Za areal ovih šuma vezan u dijelu makedosnok-metohijsko područje karakteristična je pojava: Buxus sempervirens.

Termofilne šume unutrašnjih područja ilirske provincije

Sveza: Fraxino orni – Ostryon ( nom. ill.Orno-Ostryon)

Sveza šuma crnoga graba i crnoga jasena predstavlja azonalnu vegetaciju unutarnjih Dinarida. Nalaze se u brdsko planinskom regionu (često i preko 1000 m iznad mora), na krečnjakim liticama, klisurama i kanjonima. U svojim refugijumima ove zajednice predstavljaju neznatno izmjenjenu reliktnu vegetaciju. Tla na kojima se javljaju ove zajednice, uvjek plitka, suha i skeletna.

Šume crnoga graba i crnoga jasena – Asocijacija: Fraxino orni – Ostryetum

( nom. ill. Orno – Ostryetum = Syn: Ostryo-Ornetum)Zajednica je reliktog karaktera. Rasprostranjena je pretežno u refugijumima Alpa i Dinarida (Slovenije, Hrvatske, Bosne i dijela Srbije), na osjecima ekstremnih nagiba i nadmorskim visinama 800- 900 m n.m.. Uz edifikatore c. grab i c. jasen i ostale ranije navedene florene elemente u istu karakterišu i: Globularia cordifolia, Dorycnium germanicum,...

Uz edifikatore c. grab i c. jasen i ostale ranije navedene florene elemente u istu karakterišu i: Globularia cordifolia, Dorycnium germanicum, Scabiosa columbaria, Sesleria spp., Brachipodium pinnatum,...

Kserotermofilne zajednice jugoistočne Evrope

Sveza: Quercion pubescentis-petraeae

Sveza obuhvata veći broj kserotermofilnih zajednica zone jugoistočne Evrope, ali nalazimo pojedine zajednice i u submediteranskom području Slovenije, Hrvatske i Hercegovine. U florističkom sastavu ove zajednice karakteristični su pontsko-balkanski elementi ili submediteranski uz učešće srednje evropskih mezofilnih flornih elemenata. Najčešća podloga je uglavnom les, ali to mogu biti i druge bazične stijene: krečnjaci, razne karbonatne stijene , pa čak i gabro. U kontaktnoj zoni prema šumostepskom području izražena je kontinentalna do umjereno kontinentalna, odnosno izmjenjena mediteranska u području submediterana.

Šuma kitnjaka i jesenje šašike – Asocijacija : Seslerio autumnalis – Quercetum petraeae

Opisana je u Istri u okolini Trsta (Slovenija, Italija) i okolici Jablanice (Hercegovina). Mezofilnija zajednica submediterana. U Sloveniji se javlja na eocenskom flišu, a u Hercegovini na gabru. Ne nalazi se pod izravnim uticajem mediteranske klime. U zajednici se osim submetiteranskih vrsta: Sesleria autumnalis, Thymus serpyllum, Asplenium adianthum-nigrum, Chrysanthemum corymbosum, Melittis melissophyllum, Trifolium rubens..., mogu naci i pojedine mezofilne vrste: Anemone nemorosa, Carex digitata, Primula vulgaris, Erythronium dens canis, Symphytum tuberosum, Lathyrus vernus...

Sveza kontinentalnih i submediteranskih šuma sladuna i cera

Sveza : Quercion frainetto;

Ove šume predstavljaju klimatogene fitocenoze i rasprostranjene su uglavnom u mezjskoj provinciji (čak i nešto šire). U ovom području zauzimaju niže brežuljkaste terene do 600 m n.m. ,na zemljištima koja su manje skeletna na : gajnjačama, lesiviranim gajnjačama, kiselim smeđim zemljištima, eutričnim kambisloima, smonicama,... Zajednica se javlja u uslovima kontinentane klime, sa malim količinama oborina 500-650 mm.

U dijelovima Hercegovine i Crne Gore one se ulapaju u pojas šuma medunca i bijeloga graba (ekstrazonalne su), ali su ondje uvjek vezane za dublja i svježija zemljišta. Klima je izmenjena mediteranska (submediteranska).

Šuma sladuna i cera – Asocijacija: Quercetum frainetto-cerris

Rasprostranjena je unutar mezijske provincije na različim geološkim supstratima, na nižim nadmorskim visinama. U području u kojem je razvijena se mješaju tri tipa vegetacije : šumostepska vegetacija, srednjoevropsko –ilirska vegetacija i submediteranska vegetacija. U Bosni je nalazimo u prelaznom ilirsko-meziskom području uz rijeku Drinu.

U sloju drveća nalazimo: Quercus frainetto, Q. cerris, Tilia argentea, Pyrus pyraster, Sorbus domestica, Fraxinus ornus, Acer campsetre,... U sloju grmlja nalazimo npr.: Crnus mas, Crataegus monogyna, Viburnum lantana, Rosa galica, Lonicera caprifolium, Tamus communis,..., a u sloju prizemne flore npr.: Lathyrus niger, Lychnis coronaria, Camapanula persicifolia, Tanacetum corymbosum, Trifolium alpestre,...

Ova asocijacija je podječljena na više asocijacija npr.:- Quercetum frainetto- cerris typicum- Quercetum frainetto- cerris nudum- Quercetum frainetto- cerris carpinetosum betuli- Quercetum frainetto- cerris carpinetosum orientalis- Quercetum frainetto- cerris aculeatetosum- Quercetum frainetto- cerris hieracietosum

Šuma sladuna submediteranskog područja – Asocijacija: Quercetum frainetto adriaticum

Rasprostranjena je u području donjeg toka Neretve u zoni medunca i bjelograbića kao i Crnoj Gori oko npr.: Morače, Podgorice, Bara, Ulcinja. Cer najčešće nedostaje u sastavu ove submediteranske varijante sladunove šume (antropogeno uništen), dok je bjelograbić (Carpinus orientalis) redovni prailac ove zajednice. Javlja se na blago talasastim terenima najčešće na ilimerizovanim zemljištima ili crvenicama.

MEZOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red : Fagetalia

Sveza: Carpinion betuli

Ovoj svezi pripadaju dvije skupine hrstovih šuma: šume kitnjaka i običnog graba i šume lužnjaka i običnog graba. Za nizijske položaje, aluvijalne i diluvijalne terase, te kraška polja su vezane šume lužnjaka i običnog graba. U beruljkasto-brdskom pojasu (cca 150-750 m n.v.) nalazimo šume kitnjaka i običnog graba.

U ilirskoj provinciji ove šume pridolaze u relativno povoljnjim klimatskim uvjetima umjerenokontinentalne klime gdje su godišnji prosjeci temperatura se kreću od 8,5 do 11,5°C, i sa količinom oborina koja se kreće od 900 mm (Bosna) do 1600 mm (Slovenija). Ove šume nisu izbirljive za geološku podlogu, pa ih nalazimo i na silikatnim i karbonatnim supstratima. Uglavnom ih nalazimo na smeđim tlima: distričnim i eutrčinim kambisolima, luvisolima te manje oglejnim tlima. Izostaju na suhim zemljištima na krečnjacima i dolomitima, kao i mokrim odnosno jako kiselim tlima.

Šume kitnjaka i običnog graba rasprostranjene su u centralnim, sjevernim i sjeverozapadnim dijelovima Bosne, gdje se nastavljaju na prostore unutarnje Hrvatke i dalje na sjeverozapad Slovenije.Šume lužnjaka i običnog graba u vidu manjih ili većih površina nalazimo pretežno u Posavini, gdje su u prošlosti predstavljale sa ovim šumama u Slavoniji jedinstvenu cijelinu u fitogeografskom i ekološkom pogledu.

Usljed povoljnih stanišnih uvjeta šume kitnjaka i običnog graba i šume lužnjaka i običnog graba su floristički bogate i ekološki stabilne zajednice, a ekonomski gledano predsatvljaju veoma vrijedan prirodni resurs. Međutim, usljed blizine ljudskih naselja (koja su također građena u ovim područjima zbog povoljnosti staništa) ove šume su svojim većim dijelom degradirane i prevedene u niske šume, tzv. panjače.

(Makro) asocijacija: Šume kitnjaka i graba ilirskog područja = Querco-Carpinetum illyricum

( Syn: Epimedio-Carpinetum betuli)

Široko rasprostranjena klimazonalna zajednica u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Raste na brežuljkastim terenima i podnožjima većih masiva, na zamljištima pretežno ilovasto-glinovitog sastava, umjereno vlažnim blago kisele do neutralne reakcije. Najzastupljenij tip tla su luvisoli i padinski pseudoglejevi, rijeđe ih nalazimo na eutričnim i distričnim kambisolima. Pretežno se razvijaju na geološkoj podlozi koju čini tercijarni fliš (sjevena Bosna i sarajevsko-zenički bazen). Usljed povoljno raspoređenih oborina tokom cijele godine ove šume imaju izrazito mezofilni karakter, gdje se čak i tokom ljetnih žega ove šume odlikuju svježinom.

Opće povoljni stanišni uvjeti pogodovali su velikom bogatstvu biljnih vrsta i složenoj građi sa izrazitim slojanjem. Ova zajednica ima izraženu fenološku dinamičnost čemu doprinose brojne efemerne vrste. Ove šume su srodne evropskim šumama kitnjaka i običnog graba uz učešće vrsta koje obilježavaju evropski florni geoelement: Lonicera caprifolium, Epimedium alpinum, Knautia drymeia, Helleborus dumetorum...

Edifikatorsku vrstu predstavlja kitnjak, a subedifikatorsku obični grab koji je u sociološkom i meliorativnom smislu najvažnija vrsta. Obični grab pomaže razvoju kvalitetnih kitnjakovih stabala, a svojim listincem popravlja osobine tla te pomaže prirodnoj obnovi ovih sastojina.

Osim navedenih vrsta drveća u sloj drveća u ovim šumama nalazimo: Prunus avium, Acer campestre, A. platanoides, Sorbus torminalis, Tilia platyphyllos, Pyrus pyraster...

U sloju grmlja nalazimo sljedeće vrste: Corylus avellana, Euonimus europaeus, Lonicera caprifolium, Ligustrum vulgare, Cornus sanguinea, Daphne mezereum, Craraegus monogyna, C. oxyacantha...

Prizemnu floru ovih šuma čine broje proljetnice npr.: Crocus vernus, Galanthus nivalis, Scilla bifolia, Anemone nemorosa, Corydalis cava, C. solida, Erythronium dens –canis; kao i druge vrste: Helleborus odorus, Primula vulgaris, Stellaria holostea, Carex pilosa, Epimedium alpinum, Euphorbia amygdaloides, Potentilla micrantha, Pulmonaria officinalis, Symphytum tuberosum, Crutiata glabra, Vinca minor...

Ova makro asocijacija je podjeljen na više asocijacija ili subaocijacija (u zavisnosti od autora ili godine definisanja sintaksonomskog statusa) kao što slijedi u nastavku.

Asocijacija: Staphyleo-Carpinetum (Syn : Epimedio-Carpinetum staphyletosum)

Ova zajednica se razvija na svježim zenljištima bazične do neutralne reakcije najčešće na kračnjačkim koluvijumima u dolinama rijeka. Zemljišta su izrazito bogata humusom. Veoma je bogata florističkim sastavom, a za diferencijalne vrste se smatraju: Staphylea pinnata, Rhamnus cathartica, Hacquetia epipactis, Carex digitata, Vicia oroboides, Salvia glutinosa, Aconitum vulparia... Zajednica je znatno degrdirana često u grabike, ili daljom degradacijom u šikare ljeske.

Asocijacija: Carici pilosae-Carpinetum (Syn: Epimedio-Carpinetum caricetosum pilosae)

Ova zajednica je prostorno najznačajnija zajednica kitnjaka i običnog graba ilirskog područja. Razvija se na mekim karbonatnim supstratima na distričnim i eutričnim kambisolima i luvisolima, koja su slabo kisele do neutralne reakcije. Za razlikovnu vrstu uzima se: Carex pilosa i po nekim autorima Hepatica nobilis. Često u ovoj zajednici nalazimo značajno učešće bukve. Jačom degradacijom ispiranja baza iz tla mogu nastati bujadare.

Asocijacija: Erythronio-Carpinetuma (Syn: Epimedio-Carpinetum erythronietosum)

Navedena zajednica se razvija na dubljim ilovastim do pjsekovitim tlima oskudna karbonatima. Tla su slabo snabdjevena hranivima (osim u Ah horizontu). Ova oligotrofičnost često je uzrokovana antropogenim uticajima: steljarenjem, paša, sječa i sl.). Kao razlikovne vrste mogu se uzeti: Erythronium dens-canis, Lathyrus montanus, Luzula luzuloides, Polytrichum formosum, Polytrichum commune... i još neke acidofilne vrste.

Neki autori smatraju da kao posljedica ovih degradacija je nastanak šuma kitnjaka i pitomog ksetena (Querco-Castaneetum s.l.)

Asocijacija: Rusco-Carpinetum

Najčešće se javlja na dubljim ilimerizovanim zemljištima slabo kisele do neutralne reakcije najčešće prema klimatogenoj šumi sladuna i cera (istočna Hrvatska i sjeveroistočna Bosna). Kao diferencijalne vrste izdvojene su: Ruscus aculeatus i Tilia tomentosa.

U Sloveniji gdje je ova zajednica klimatogena je izdvojeno više asocijacija kitnjaka i običnog graba ilirskog područja: Carpinetum subpanonicum, Ornitogalo pyrinaici-Carpinetum i Luzulo albidae-Carpinetum.

Asocijacija: Šume kitnjaka i graba mezijskog područja = Querco-Carpinetum moesiacum

Ova zajednica je orografsko-edafski uslovljena, odnosno pojavljuje se kao ekstrazonalna vegetacija sa znatno manjim površinama nego u ilirskoj provinciji. Diferenciraju se dvije ekološke varijante:

• na manjim nadmorskim visinama, svježim dolinama i hladnim ekspozicijama u zoni klimatogene šume sladuna i cera,

• na granici brdskog i planinskog pojasa na širokim i blagim grebenima sa malim nagibima uz povećanu humidnost ( zona granica šuma “čistog” kitnjaka i montane bukve).

Uočljivo je izostajanje pojedinih srednjeevropskih i ilirskih geoflornih elemenata iz ove zajednice.

Osim blizine ljudskih naselja u meziskoj provinciji ova asocijacija se nalazi na granici svoga areala te je ekološki labilnija, pa brzo i lako dolazi do njene degradacije te često nastaju “čisti” grabici.

Asocijacija: Lužnjaka i običnog graba = Carpino betuli-Quercetum roboris

Zajednica lužnjaka i običnog graba rasprostranjena je u Bosni i Hercegovini (najčešće degradirani ostaci): Posavini, Prijedorskom polju, Sprečkom polju, žepačko-zavidovićkoj zaravni rijeke Bosne, sarajevsko-zeničkoj kotlini, lašvanskoj dolini, u slivu Lepenice kod Kiseljaka, Glasinačkom polju, Livanjsko polje, Podrašničko polje... , a u Hrvatskoj u: Posavini, Slavoniji (spačvanskom bazenu), Srijemu, Podravini, Pokuplju te dolini rijeke Mirene (Istra).

Šume rastu na ocjednim terenima (povišicama ili gredama). Tla na kojima rastu ove šume su najčešće pseudoglejna (sa vlažnijom klimom), odnosno luvisoli i eutrični kambisoli (suša klima). Gelošku podlogu čini les (=prapor) najčešće močvarni. Čini prelaznu zajednicu prema poplavnoj zajednici lužnjaka sa žutilovkom (Genisto elatae – Quercetum roboris)

U području “greda” podzemne vode se za vrijeme poplavnih perioda do 10-20 cm od površine, a ljeti se spušta na dubinu od 4 m ispod površine tla. S toga važnu indikatorsku ulogu ima obični grab koji ne podnosi podzemne vode i stagnirajuću vodu (mada podnosi kratkotrajne prolazne poplave),a ove uslove ima samo u području “greda”. Lužnjak se u zajednici javlja sa veliki udjelom i utiče na njenu stabilnost, izgrađenost i a takodjer ima i veliku gospodrsku važnost.

Pored o. graba u ovoj zajednici veći udio imaju i klen, mnogobrojni grmovi i drugo zeljasto bilje, često ono isto koje nalazimo i u šumama kitnjaka i o. graba. Osim navedenih vrsta drveća u zajednici nalazimo i: Ulmus effusa, Tili cordata, Tilia tomentosa, Pyrus pyraster, Fraxinus angustifolia. U sloju grmlja nalazimo sljedeće vrste grmova: Corylus avellana, Evonymus europaeus, Cornus sanguinea, Prunus spinosa, Daphne mezereum, Rosa arvensis, Crataegus sp... Kao i kod šuma kitnjaka i običnog graba unutar ovih šuma nalazimo mnogobrojne proljetice npr: Crocus vernus, Galanthus nivalis, Scilla bifolia, Anemone nemorosa, A. ranunculoides, Ranunculus ficaria, Viola sylvestris... Osim ovih zeljastih vrsta u ovoj zajednici možemo naći i:Helleborus odorus, Primula vulgaris, Stellaria holostea, Euphorbia amygdaloides, Potentilla micrantha, Pulmonaria officinalis, Symphytum tuberosum, Vinca minor, Brachypodium sylvaticum, Geum urbanum, Stachys sylvatica, Glechoma hederaceae, Hedera helix, Ajuga reptans, Veronica montana, Vernonica chamaedrys, Circea lutetiana, Listera ovata ...Također u ovoj šumi mogu se naći i pojedine higrofilne vrste (koje nalazimo i u poplavnoj šumi lužnjaka, ali u manjem broju): Carex remota, C. brizoides, Lysimachia nummularia, Solanum dulcamara, Galum palustre..., što pokazuje njen prelazni karakter. Osim tipične zajednice Carpino betuli-Quercetum roboris typicum, opisane su još tri subasocijacije:

• Carpino betuli-Quercetum roboris fagetosum – reliktna zajednica gdje se bukva zadržala iz subboreala.

• Carpino betuli-Quercetum roboris quercettosum cerris – najkserotermnija zajednica na istoku

• Carpino betuli-Quercetum roboris tilietosum tomentosae – na pobriježu panonskih gora

ACIDOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red : Quercetalia roboris-petraeaeSveza: Quercion roboris-petraeae

Navedena sveza i red objedinjuje acidofilne šume kitnjaka (u zap. i sred. Evriopi i lužnjaka) obrazovana na kiselim geološkim supstratima, na zemljištima koja su primarno kisela do vrlo kisela, često veoma skeletna. Acidofilne zajednice kitnjaka nalazimo uglavnom na termofilnijim staništima.U Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni ove zajednice predstavljaju trajne stadije vegetacije koje su usloveljene osobinama tla. U istočnoj Bosni i Srbiji predstavljaju klimapojasne (klimareginonalne zajednice) koje grade pojas iznad šuma sladuna i cera. Učešće srdenjeevropskih i ilirskih flornih geoelemanata opada idući sa zapada prema istoku da bi u jednom momentu ove u potpunosti nestale, a pojavile se vrste koje pripadaju tzv. balkanskom flornom geoelementu.Asocijacija: Šume kitnjaka ilirskog područja = Qurcetum montanum illyricum

Ova zajednica je rasprostranjena u središnjem, sjevernom i sjeverozapadnom području Bosne, na području na kisleim silikatnim stijenema: paleozojskim, verfenskim, kredno-jurskim, i tercijernim formacijama. Tla koja dominiraju su distrični kambisoli veoma kisele reakcije, koja su veoma podložna erozionim procesima. Nalazimo ih većim nagibima, a uz veliku propusnost tla usljed skeletnosti ove šume se nalaze u ekloškom minimumu usljed suhosti tla, odnosno imaju kseroterman karakter.

Ove šume su jakim antropogenim uticajem pretvorene u niske, a nastavkom ovih djelovanja mogu preći i u niže degradacijske oblike: šikare odnosno vrištine.

Ove šume su primarno u florističkom smislu siromašne, mada ako su degradirane može se unutar njih pojaviti veći broj vrsta heliofilnog karaktera.

Od vrsta drveća uz kitnjak koji dominira nalazimo i: Sorbus torminalis, Prunus avium, Fraxinus ornus, Pyrus pyraster, a u degradiranim sastojinama i Betula verrucosa. Iako sprat grmlja nije izražen u sloju grmlja (poglavito u degradiranim sastojinama) nalazimo: Crataegus monogyna, Rosa arvensis, Juniperus communis. Od vrsta prizemne flore nalazimo izrazite acidofile: Luzula vrste, Melampyrum pratense, Genista pilosa, Genista ovata, Veronica officinalis, Potentilla erecta, Festuca hererophylla, Festuca drymeia, Hieracium sylvaticum,... Raskidanjem sklopa unutar ovih sastojina nalazimo: Vaccinium myrtillus, Calluna vulgaris, Pteridium aquilinum. U najkiselijim uvjetima obilno nalazimo mahovine npr.: Leucobrium glaucum, Polytrichum attenuatum, Dicranum scoparium. Može se pretopstaviti da ova zajednica predstavlja zapravo makroasocijaciju koja je sačinjena od više mikroasocijacija.

U Sloveniji i Hrvatskoj je izdiferencirano na više asocijacija kitnjakovih šuma npr.: Melampyro vulgati-Quercetum; Luzulo-Quercetum petraeae; Hieracio racemosi – Quercetum patraeae; Festuco drymeae – Quercetum petraeae...

Asocijacija: Šume kitnjaka mezijskog područja = Qurcetum montanum moesiacum

Nalazimo ih u istočnoj i jugoistočnoj Bosni, i dalje na istok unutar mezijske provincije. Grade poseban visinski pojas iznad šuma sladuna i cera. Uvijek ih nalazimo na toplim ekspozicijama.

Penju se veoma visoko pa mogu dospijeti čak na npr. 1400 m n.v. na Jahorini. Najčešće su obrazovana na permkarbonskim pješčarima, a manje na verfenima. Zemljišta su i u ovoj zajednici veoma kisela skeletna i lakšeg granulometrijskog sastava.

Floristički sastav je što se acidofilnih vrsta sličan sa prethodnom zajednicom, međutim u ovoj se zbog kserotermnijih uvjeta nalaze i termofilne vrste koje nalazimo i unutar šuma sladuna i cera s kojom je ova zajednica ekogeografski vezana.

U mezijskoj provinciji također je opisan veći broj acidofilnih kitnjakovih asocijacija npr.: Festuco heterophyllae-Quercetum petraeae; Fraxino orni – Quercetum petraeae; Musco-Quercetum petraeae...

Asocijacija: Šume kitnjaka i kestena = Querco-Castanetum illyricum

Rasprostranjena je u Sloveniji, gorju sjeverozapadne Hrvatske te u širem području Bosanske krajine: B. Novi, B. Krupa, B. Kostajnica, Cazin i V. Kladuša. Nalazimo ga u visinskom dijapazonu od 150 -600 m n.m., uglavnom na blažim nagibima, platoima i sedla uglavnom na toplijim ekspozicijama. Optimum svog razvoja ova zajednica ima na dubokim kselim i ispranim tlima: distričnim kambisolima, bruni podzolima, kao i luvisolima.

Ovu zajednicu odlikuje jdenostavnost u građi, (međutim, zbog bolesti “rak pitomog kestena” ove šume su izgubile svoj prijašnji izgled tj. građu i sastav).

U sloju drveća pitomom kestenu i kitnjaku mogu se još pridružiti i bukva, breza i obični grab pa i crni jasen.

U prizemnom sloju nalazimo sljedeće poludrvenaste i zeljaste acidofilne vrste: Chamaecytisus supinus, Lembotropis nigricans, Genista germanica, Genista tinctoria, Vaccnium myrtilus, Hieracium

sylvaticum, H. racemosum, Melampyrum pratense, Festuca heterophylla, Luzula albida, Pteridium aquilinum, Calluna vulgaris, Potentilla eretcta..., kao i neke mahovine npr: Hypnum cpressiforme, Polytricum commune, Leucobrium glaucum ...

Osim navedenih acidofilnih vrsta u ovoj zajednici se mogu naći i pojedini termofilni elementi: Crutiata glabra, Convallaria majalis, Solidago virgaaurea...

Ove šume su se oduvjek nalazile pod snažnim antropogenim uticajem: sječa, paša, žirenje, steljarenje, prikupljanje plodova za jelo i sl. su doprinjeli da su ove šume često bile dosta degradirane i prije pojave “raka pitomog kestena”. Degradacijom ove šume prelaze u vrištine.

U submediteranskom području šuma medunca i bijelog graba: dijelovi Istre, otoci Cres i Krk, sliv rijeke Neretvice, Bar i Ulcinj u Crnoj Gori na dubljim zemljištima nalazimo ove šume sa značajnim učešćem flornih elemenata šuma medunca i bijelog graba. Ove zajednice su opisane kao zasebna asocijacija: Querco-Castanetum submediterraneum.

HIGROFILNE ŠUME

POPLAVNE NIZINSKE ŠUME

Razred: Alnetea glutinosae

Red: Alentalia glutinosae

Ovaj red obuhvaća dvije sveze:

- Sveza: Alno – Quercion roboris (obuhvaća zajednice u kojima dominiraju lužnjak i nizinski brijest)- Sveza: Alnion glutinosae (obuhvaća zejdnice u kojima dominiraju crna joha i poljski jasen)

Sveza: Alno – Quercion roboris

Ovoj svezi pripadaju nizinske šume lužnjaka koje su povremeno plavljene ili se nalaze u zoni viskoim podzemnim vodama, najčešće na središnjim dijelovima riječnih poloja. Ove zajednice su nešto stabilnije od zajednica koje nalazimo u svezi Salicion albae. Najčešće ih nalazimo u području sa močvarnim glejnim tlima. Ova staništa su visoko produktivnagdje nazaimo izrazito tehnički vrijednu vrstu – lužnjak: Quercus robur. U florističkom sastavu dominiraju vrste koje su izrazito higrofilne vrste, npr: Viburnum opulus, Lysimachianummularia, Carex remota, C. strigosa, Iris pseudacorus, Lycopus europaeus, Ranunculus repens, Caltha palustris,...

Šuma lužnjaka i velike žutilovke – Asocijacija: Genisto elatae – Quercetum roboris

Ova zajednica zauzima velike površine u Slavoniji ( bazeni Spačve i Lipovljani), Sremu, Posavine. U Bosni se javlljaju u disjuktnom arealu, najčešće u alternaciji sa zajednicom lužnjaka i običnog graba. U principu se javljaju iznad šuma vrba topola i poljskoga jasena. Ova područja su najčešće periodično plavljena, ali poplava traje kraće ili je samo dovoljno

vlaženo (bez poplava). Dominirajući tipovi zemljišta su pseudoglej i močvarno oglejno. Ova zemljišta su prostorno mozaična, gdje na mikrouzvisinama nalazimo pseudoglej a na mikrodepresijama nalazimo močvarno oglejno.

U ovoj zajednici dominira lužnjak, ali uz njega nalazimo i poljski jasen, crna joha, vez, poljski brijest, crna i bijela topola. U sloju grmlja koji je veoma bujan nalazimo npr.: Genista elata, Crataegus oxyacantha, C. Monogyna, Prunus spinosa, Pyrus pyraster, Viburnum opulus, Frangula alnus, Rubus caesius,... Prizemna flora je obilna sa velikom brojnošću ipokrovnošću , npr.: Carex remota, Carex strigosa, Rumex sanguineus, Cerastium sylvaticum, Valeriana officinalis, Lycopus europaeus, Solanum dulcamara, Juncus effusus, Galium palustris, Lysimachia nummularia, Aegopodium podagraria,...

Sastav ove zajedice prije svega ovisi od nivoa podzemne vode i vremena zadržavanja površinske vode. U vezi sa ovim opisane su i sljedeće subasocijacije:

- Genisto elatae – Quercetum roboris carpinetosum betuli : najsuša subasocijacija, predstavljaju prelaz prema mezofilnim šumama lužnjaka i običnoga graba. Navedeno uslovljava i mezofilno/higrofilni floristički sastav.

- Genisto elatae – Quercetum roboris caricetosum brizoides uspjeva na nešto sušim tlima (nema više poplava), a tla na kojima se ova zajednica javlja su nešto kiselija. Granica ove subasocijacije je idući od zapada pa negdje do oko Sl. Broda.. U istočnoj Slavoniji nalazimo sličnu subasocijaciju: Genisto elatae – Quercetum roboris aceretosum tataricum.

- Genisto elatae – Quercetum roboris caricetosum remotae predstavlja tipičnu poplavnu šumu lužnjaka sa žutilovom u priobalnom i priterasnom području, uz visko nivo podzemnih voda i povremeno plavljanje.

Osim navedene zajednice velike žutilovke i lužnjaka : Genisto elatae – Quercetum roboris opisane je i veći broj zajednica poljskog jasena i lužnjaka pod različitim nazivia npr.: Fraxino angustifoliae – Quercetum roboris; Querco – Fraxinetum moesiacum; Querco – Fraxinetum serbicum mixtum; Querco – Fraxinetum angustifoliae; Querco – Fraxinetum pallisae; Periploco – Quercertum roboris. Ove zajednice predstavljaju prelaze između lužnjakovih zajednica i zajednice poljskog jasena.

Sveza: Alnion glutinosae

Ova svezaobuhvata izrazito higrofilne fitocenoze crne johe i poljskog jasena koje su razvijene u depresijama u ekstremnim stanišnim uvjetima, na granici šume i rita. Razvijene su na oglejnim do močvarno oglejnim zemljištima. Uglavnom su mozaično raspoređene, osim u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Podravini. Najčešće predstavljaju ostatke vegetacije od glacijala (virmska oledba).

U Bosni su razvijene u kraškim poljima: Livanjsko, Dvanjsko, Gatačko,..., zatim na Ilidži, Srebrenica, Kiseljak (sliv Lepenice).

U floristčkom sastavu osim edifikatorskih vrsta: crne johe (Alnus glutinosa) i poljskog jasena (Fraxinus angustifolia) unutar ovih zajednica nalazimo i sljedeće izrazite higrofite: Frangula

alnus, Salix cinerea, Viburnum opulus, Humulus lupulus, Carex elongata, C. brizoides, C. leporina, Nephrodium spinolosum, Filipendula ulmaria, Deschampsia caespitosa, Caltha palustris, Myosotis palustris, Peucedanum palustre, Iris pseudacorus, Leucoium aestivum, Mentha aquatica, Juncus spp., ...

Šuma crne johe sa uskolisnim šašem – Asocijacija: Carici brizoides – Alnetum

Ove zajednice nalazimo u sporadično rasprostranjene u unutrašnjim područjima Bosne u depresijama, kao i uz manje vodotoke gdje nema značajnog variranja nivoa vode. Razvijene su na močvarno oglejnim ili aluvijlno oglejnim tlima. U sidinamskom smislu predstavljaju trajne stadije vegetacije. U ovim zajednicama nalazimo sljdeći floristički sastav:

- Sprat drveća: Alnus glutinosa, Fraxinus angustifolia, Prunus padus, Ulmus effusa- Sprat grmlja: Frangula alnus, Viburnum opulus, Salix cinerea, Evonymus europae,

Cornus sanguinea, Humulus lupulus- Sprat prizemne flore sačinjavaju vrste manje više slične naprijed navedene

Šuma poljskog jasen sa kasnim drijemovcem – Asocijacija: Leucio-Fraxinetum angustifoliae

Zajednica poljskoga jasen sa kasnim drijemovcem zauzima aluvijalne površine u posavskom dijelu Hrvatske (Sisak – Spačva), ali se može naći u Srijemu i posavini Srbije. U bosanskoj posavini ove šume su sasvim sporadično zastupljene, a u Hercegovini nalazi se fargmentarno razvijene u području Hutovog blata.

Raste u depresijama sa močvarno oglejnim zemljištima. Ova zemljišta su jako zasićena jako stagnirajućom vodom, koja u polavnom dijelu godine leži na površini.

Ove šume praktički gradi samo poljski jasen (Fraxinus angustifolia) – odnosno monodominantan je. Rijetko su primješani Alnus glutinosa, Ulmus effusa, Quercus robur,...

U povoljnijoj varijanti nalazimo učešće i grmolike flore: Salix cinerea, Viburnum opulus, Frangula alnus. Posebno obilježje ovih šuma predstavlja kasni drijemovac: Leucoium aesivum uiz koje nalazimo i npr.: Iris pseudacorus, Mentha aquatica, Lythrum salicaria, Cardamine palustris, Myosotis palustris,...

Osim navedenih zajednica u svezi Alnion glutinosae opisane su i sljedeće zajednice: - Carici elongatae – Alnetum glutinosae: razvijena je u srednjoj Evropi, sjeverno od

Alpa, u oklini Drave, u Prekomurju, Ova zajednica je izrazito reliktnog karaktera.- Frangulo – Alnetum glutinosae: koja je posebno sindinamski vezana sa poplavnom

šumom lužnjaka koja jefragmentarno raspoređena u hrvatskoj Posavini, Pokuplju i Podravini. Veći dio godine ova zajednica se nalazi pod površinskom vodom.

Razred: Salicetea purpureae

Red: Salicetalia purpureae

U okovru ovih viših sintaksonomskih jedinica opisane su ritske šume mekih lišćara, koje u svom sindinamskom rezvoju uspjevaju na rječnim otocima, obalama uz bare. Ove zajednice veći dio godine provode pod vodom, što ovisi od terena udaljenosti od korita, stupnju geneze tla i matičnoga supstrata. Usporedo sa ovim promjenama u staništu se mjenja i njihov izgled, sastav i struktura. U okviru oveog reda nalazimo sljedeće sveze:

- Sveza : Salicion albae (Šume vrba)

Sveza: Salicion albae

Poplavne šume raširene su na lauvijalnim ravnima svih evropskih rijeka. Nastale su na recentnim aluvijima, koji su na oglajnim slojevima često oglejni. Ova tla često mogu biti smeđa aluvijalna i semiglejna. Osnovi uslpovi za rast i razvoj ovih šuma su podzemne i poplavne vode. Imaju veoma izraženu dinamiku pri čemu se tokom plavljenja nanose novi slojevi materijala (tla) i raznosi sjeme. U Vojvodini su i Slavoniji ove šume su često iskrčene zamjenjene kulturama i plantažama euroameričkih topola. Od ovih vještački podignutih sastojina sortimeni se koriste za dobijanje celuloze i papira.

U gornjim i srednjim tokovima rijeka aluvijumi su izgrađeni od šljunkovitog materijala, a u donjim tokovima najčešće su t zemljišta visoke plodnosti gdje ove sastojene postižu izvanredne prinose odnosno produkciju drvne mase po jedinici površine. U Vojvodini su i Slavoniji ove šume su često iskrčene zamjenjene kulturama i plantažama euroameričkih topola. Od ovih vještački podignutih sastojina sortimeni se koriste za dobijanje celuloze i papira.

Zajednica bijele vrbe – Asocijacija: Salicetum albae

Ove zajednice su rasprostranjene u priobalnom pojasu ravničarskih rijeka, gdje zauzimaju veće površine. Predstavljaju pionirsku vegetaciju u neposrednoj blizini vode. Pojava ove zajednice je uslovljna neprekidnim dodatnim vlaženjem – poplavama čak više puta godišnje ili konstantnim visokim nivoom podzemne vode. Najčešće se javlja u obliku pojasa uz sam riječni tok ili kao rubna vegetacija oko bare.

U ovoj zajednici uz bijelu vrbu (Salix alba) javlja se učestalo i krta vrba (Salix fragilis) u asocijaciji Salicetum albo-fragilis, a u slučaju prelaznih zajednica topola crne i bjele (Populus nigra i P. alba). Također u sloju drveća ponekad nalazimo i Ulmus effusa i Alnus glutinosa. U sloju grmlja nalazimo npr.: Salix triandra, S. purpurea, Frangula alnus, Cornus sanguinea, Amorpha fruticosa,... U sloju prizemne flore rastu npr.: Galium palustre, Equisetum palustre, Agrostis alba, Lythrum salicaria, Rubus ceasius, Lysimachia nummularia, L. vulgaris,...

Zajednice rakite – Asocijacija: Salicetum purpurae

Šibljak ove zajednice je zajednica koja je rasprostranjena na riječnim adama i obalama na najnižim položajima riječnih nanosa. Gradi trakaste sastojine, od planniskih do nizijskih područja. heterogenog mehaničkog sastava su od grubljeg pijeska i šljunka. Za vrijeme poplava mogu biti potpuno poplavljene. U floristički sastav ulaze: osim rakite - Salix purpurea, Salix incana, Alnus glutinosa ulaze i zeljaste vrste: Rubus ceasius, Euphorbia

salicifolia, Iris pseudacorus, Solanum dulcamara,... Zajednica nema gospodarski značaj, nego prevashodno zaštitni.

Zajednice sive vrbe – Asocijacija: Salicetum inacanae

Zajednice sive vrbe imaju karakter izrazito pionirskih fitocenoza. Nalazimo je na brdsko-planinskim područjima u riječnim slivovima koji su suši nego kod prethodne zajednice zbog veće oscilacije voda u koritima ovih rijeka. Ova zajednica dobro veže slojeve obale i nanijetio grubi materijal, sa veoma razgranatim korijenovim sistemom. I ova zajednica također nema proizvodnu ulogu ali ima važnu zaštitnu funkciju.

Uglavnom je monodominantna – dominira siva vrba (Salix incana) , ali u njen sastav ponekad može ulaziti i rakita (Salix purpurea). U prizemnoj flori su zastupljene: Patesites albus, P. hybridus, Mentha longiflora, M.aquatica, Solanu dulcamara, Ranunculus repens,..

Red: Populetalia albae

Sveza: Populion albae (Šume topola)

Ove šume se nadovezuju na zonu šuma vrba u niziskim ravničarskim krajevima, odnosno zauzimaju nešto više položaje od zajednica vrba. Ove zajednice dolaze kratkotrajnije pod uticaj poplavnih voda zbog uzdignutijeg terena. Aluvijalni nanosi u području rasprostranjenja ovih zajednica su težeg mehaničkog sastava sa znacima stvaranja humusnog horizonta. Ove karakteristike tala omogućuju naseljavanje i tzv. “tvrdih lišćara” . Zemljišta su usljed kapilarnog penjanja podzemne vode veoma plodna.

Šuma bijele i crne topole – Asocijacija: Populetum nigro-albae

Ove šume najbolje uspijevaju na recentnim aluvijima, koji su mineralno bogata zemljišta i povoljnih fizičko-hemijskih osobina. Crna topola javlja se na zemljištia gdje dominira grublja frakcija zemljišta, dok bijla topola zauzima zemljišta u kojima dominira finija frakcija zemljišta.

U sloju drveća nalazimo osim edifikatora nalazimo i sljedeće vrste: Fraxinus angustifoliae, Ulmus effusa, Quercus robur. U sloju grmlja nalazimo: Frangula alnus, Cornus sanguinea, Viburnum opulus, Crataegus pentagyna,.... Od biljaka prizemne flore nalazimo: Rubus ceasius, Lycopus europaeus, Galeopsis speciosa, Agrostis alba, Poa trivialis, Iris pseudacorus, Carex remota,...

Razred: Qureco – Fagetea

Red: Fagetalia

Sveza: Alno – Ulmion (Syn.: Alno-Padion)

Obuhvata vlažne šume sive johe i šume sive i crne johe na aluvijumima gornjih tokova planinskih rijeka i potoka, koji se formiraju na grubljim granulometrijskim frakcijama.

Šuma sive johe – Asocijacija: Alnetum incanae

Ove zajednice su rasprostranjene na šljunkovitom i pjeskovitom aluviju gornjih tokova većih rijeka i pritoka. Češća je na silikatnim supstratima na zemljištima koja često natapa svježa voda. U sastav ove zajednice osim higrofilnih flornih elemenata, vrsta: Alnus incana, Salix alba i Salix incana; ulaze i florni elementi iz reda Fagetalia npr.: Fraxinus excelsior, Acer pseudoplatanus, Carpinus betulus, Sorbus aucuparia, Corylus avellana, Daphne mezereum. U spratu przemne flore najčešće nalazimo vrste viskoih zeleni, odnosno zajednica plemenitih lišćara : Petasites hybridus, Aruncus silvester, Valeriana officinalis, Lunaria rediviva, Aegopodium podagraria,...

NEUTROFILNE ŠUME

Šume bukve i bukve-jele

Razred: Querco-Fagetea

Red: Fagetalia

Red Fagetalia obuhvata obuhvata razlčite mezofilne šumske zajednice. Vrlo povoljni klimatski uvjeti, te fizičko-hemijske osobine tla omogućuju pojavu gospodarski vrlo vrijednih šuma u Evropi. Osim kitnjakovo grabovih šuma (sveze: Carpinion), u ovaj red ulaze i “čiste” bukove i bukovo-jelove šume kao i subalpiske šume, na karbonatnoj podlozi, ilirske bukove šume: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum) ili kiselim podlogama, acidofilne bukove šume : Luzulo – Fagion, te sveza šuma plemenitih lišćara: Fraxino - Acerion.

Ove šume su dobro izdiferencirane u visinskom smislu i najčešće prave kompaktne areale. Floristički su veoma bogate, sa očuvanim prirodnim sastavom. Iako u ovim šumama dominiraju srednjoevropski florni elementi reda Fagetalia, pojava ilirskih vrsta: Cardamine trifolia, C. enneapyllos, Cyclamen purpurascens, Aposeris foetida, Omphalodes verna, Dentaria kitaibelli, Calamintha grandiflora, Lamium orvala, Scopolia carniolica, Hacquetia epipactis... uslovilo je izdvajanje ilirske sveze bukovih i bukovo-jelovih šuma: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum).

Ove šumske zajednice predstavljaju noseće šumske ekosisteme u Bosni i Hercegovini jer učestvuju sa preko 50% površina u ukupnoj povrpini šuma.

Sveza: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum)

Ova sveza obuhvata mezofilne bukove i bukovo-jelove šume na slabo kiselim, neutrofilinim i bazičnim tlima ilirskog područja. Zajednice ove sveze rasprostiru se od prealpskog u Sloveniji područja pa sve do mezijskog područja Srbije. Ova sveza obuhvata više podsveza:

- brdsko i planinsko područje šuma bukve i bukve-jele: Lonicero- Fagenion- termobazifilne zajednice: Ostryo- Fagenion- Subalpsko područje: Saxifrago – Fagenion.

Podsveza: Lonicero- Fagenion

Šume bukve ilirskog područja – Asocijacija: Fagetum montanum illyricum s.lat.

Šume bukve (bez jele) imaju širok areal duž Dinarida: od Hrvatske, preko Bosne, do Crne Gore, u visinskom dijapazonu 800 (900) - 1100(1200) m n.m.. Gelošku podlogu na kojoj rastu ove šume najčešće čine krečnjaci i/ili dolomiti. Tla najčešće pripadaju seriji tala na krečnjacima (crnice, kalkokambisoli i ilimerizovana tla), odnosno rendzini na dolomitima. Osim ovih tala ove zajednice se mogu javiti i na eutričnom kambisolu, a rjeđe i na rankeru.

Očuvane ove zajednice imaju veliku drvnu masu koja se kreće i do 650 m3.

Osim bukve kao edifikatora u ovim šumama nalazimo i sljedeće vrste drveća i grmlja: Acer pseudoplatanus, A.platanoides, Ulmus montana, Tilia platyphyllos, Taxus baccata, Ilex aquifolium, Daphne mezereum, Daphne laureola, Euonimu latifolius, Lonicera xylosteum,, i prizemne flore: Paris quadrifolia, Sanicula europaea, Lilium martagon, Mercurialis perennis,Cardamine bulbifera, C.trifolia, Asperula odorata,...

Osim ovih vrsta unutar ovih šuma mogu se naći i specifične ilirske vrste bukovih šuma: Rhamnus fallax, Lamium orvala, Haquetia epipactis, Epimedium alpinum, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora,...

Šume bukve i jele ilirskog područja – Asocijacija: Omphalodo – Fagetum

(Syn.: Abieti – Fagetum dinaricum nom.ill.)

Ova zajednica obuhvata šume koje grade moćan pojas 700(800) – 1550(1600) m n.m.. submediteranskih i unutarnjih Dinarida od Kočevja (Sovenija) do Šarsko-Pindskih planina u Crnoj Gori. Pretežno rastu na zemljištima razvijenim na krečnjakoj geološkoj podlozi (serija krečnjačkih tala). Ove šume se nalaze pod uticajem jadranskog ciklona ali i atlanskog (preko Alpa). Klima je humidna jer padne preko 1000 mm godišnje. Polovina ukupnih oborina padne tokom vegetacionog perioda. U florističkom smislu ove šume su veoma bogate. Na ovo bogatsvo bitno utiču dubina i skeletnost tla kao i strukturne osobine zajednice. U zajednici dominiraju mezofilne i neutrofilno-blago kisele vrste reda Fagetalia (tzv. Fagetalne vrste), koje nalazimo i u sličnim srednjoevropskim šumama, npr.: Viola sylvestris, Galium odoratum, Lamium luteum, Carex sylvatica, C.flacca, Phyteuma spicatum, Prenethes purpurea, Paris quadrifolia, Dryopteris filix mas, Festuca altissima, Sanicula europaea, Euphorbia

amygdaloides, Epilobium montanum, Elymus europaeus... . Međutim, posebnu sliku -pečat ovim šumama daju svojstvene i karakteristične sveze: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum), npr: Ompalodes verna, Hacquetia epipactis, Euphorbia carniolica, Scopolia carniolica, Mercurialis perennis, Rhamnus fallax, Aremonia agrimonoides, Cardamine polyphylla, Cyclamen purpurascens, Lamium orvala, Cardamine enneaphyllos, Euonymus latifolius i Calamintha grandiflora,...

U ovoj zajednici su opsane sljedeće subasocijacije:a) mercurialtosum perennisb) festucetosum altissimaec) typicumd) aceretosum

Ove zajednice predstavljaju u pojedinim područjima Dinarida i očuvane prašumske sastojine npr.: Plješevica, Janj i Lom, Ravna vala, Perućica u BiH; Čorkova uvala, Devčića tavani, Nadžak bilo, Ramino korito, Javrov kal u Hrvatskoj ili Trnovski gozd u Sloveniji, te su kao takve važne i kao naučno istraživački objekti. Osim navedenog ove šume imaju veoma važne ostale polivalentne funcije (vodni režim, zaštita tla,...).

Šume bukve i jele na peridotitu i serpentinu – Asocijacija: Abieti- Fagetum serpentinicum

Ova zajednica predstavlja posebnu skupinu šuma bukve i jele (sa smrčom). Specifiče edafske karakteristike uvjetovale su izdavajanje ovih šuma od ostalih šuma bukve i jele (sa smrčom). One zapravo predstavljaju osromašenu varijantu ilirskih neutrofilnih šuma bukve i jele (sa smrčom). Rasprostranjene su u ultramafitnoj zoni Bosne, od 300 do 1300 m n.m. Zuzimaju sjeverne ekspozicije ili prate uvale potoka na “toplim” ekspozicijama.

U florističkom smislu ove šume su veoma siromašne, a ovo siromaštvo se posebno ogleda u izostanku plemenitih lišćara, te veoma malom učešću grmova ili njihovom potpunom izostanku, te jednoličnom veoma sličnom sastavu prizemne flore i izostanku geofita...

U ovim šumama javljaju se i vrste , npr.: Daphne blagayana, Epimedium alpinum, koje također imaju ilirski karakter ali se ne jaljaju u bukovo-jelovim šumama na drugim supstratima.

Kao edifikatori u ovoj fitocenozi prisutni su bukva i jela, a od vrsta prizemne flore u ovoj zajednici mogu da se nađu sljedeće vrste: Festuca drymea, Nephrodium filix mas, Asarum europaeum, Mycelis muralis, Ruscus hypoglosum, Sanicula europaea, Ranunculus lanuginosus, Luzula sylvatica, Laserpitium krapfii, Betonica officialis, Melica uniflora...

Navedimo i postojanje brdskih šuma bukve mezijskog područja: Fagetum moesiacum i šuma bukve i jele mezijskog područja: Abieti-Fagetum moesiacum, koje su u biti veoma slične prethodno navedenim zajednicama. U florističkom smislu bitnije se razlikuju po izostanku ilirskih vrsta.

Termofilne šume bukve

Podsveza: Ostryo-Fagenion

Zajednice ove podsveze predstavljaju azonalnu vegetaciju mezotermnog karaktera koje su vezane za dinarski planinski sistem. Staništa na kojima se javljaju ove zajednice su prehladna za hrastove zajednice i pretopla za mezofilne bukove šume. Ove zajednice su orografsko-edafski uslovljene te predstavljaju trajne stadije vegetacije. Tla na kojima se javljaju su najčešće plitke krečnjačke crnice i rendzine sa učestalim javljanjima i na koluvijumima.

U florističkom smislu u šumi se mješaju elementi termofilnih šuma medunca i crnoga graba i mezofilnih bukovih šuma, te se odlikuje velikim bogatstvom vrsta. U spratu drveća nalazimo: Fagus sylvatica, Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Acer obtusatum, Sorbus aria, Sorbus torminalis, Sorbus domestica, Tilia tomentosa,... Vrste grmlja čine: Cornus mas, Cotinus coggygria, Viburnum lantana, Lonicera xylosteum, Euonimus verrucosus, Daphne blagayana, Rhamnus cathartica... U sloju prizemne nalazimo npr.. Sesleria autumnalis, Melitts melissophyllum, Mercurialis ovatam M.perrenis, Asperula taurina, Hepatica nobilis, Heleborus multifidus, Erica carnea, Asarum europaeum, Sanicula europaea, Euphorbia amygdalides,...

U okviru ove podsveze u Bosni i Hercegovini su opisane sljedeće zajednice.

Šuma bukve i jesenje šašike – Asocijacija: Seslerio – Fagetum

Vezana za područje submediterana (drugi niz dinarskih planina od mediterana) koje se nalazi pod jačim mediteanskim klimatskim uticajem. Često je nastala degradacijom mezofilnih bukovih šuma, ili je nalazimo kao vezu između: mezofilnih bukovih ili bukovo-jelovih šuma i šuma medunca i crnoga graba.

Šume bukve i crnoga graba – Asocijacija: Ostryo- Fagetum

Javlja se u unutrašnjim područjima dinarskog područja na granici submediteranskog i subpanonskog područja, u klisurastim uvalama vodotoka petežno na krečnjacima.

Šume bukve i javora gluhača – Asocijacija: Aceri obtusati – Fagetum

Predastavlaj kontinentalnu mezotermnu varijantu šuma bukve unutrašnjih Dinarida. I ova zajednica također po florističkom sastavu zauzima intermedijarno mjesto između šuma mezofilnih bukve i termofilnih šuma medunca i crnoga graba.

Subalske šume bukve

Podsveza: Saxifrago – Fagenion (Syn.: Fagenion illyricum subalpinum nom.ill.)

Ove šume predstavljaju pojas između bukovo-jelovih šuma i šuma krivulja zapadnog i središnjeg dijela Dinarida. Ovaj pojas ima visinski dijapazon od 1500 do 1800 m n.m., što

ovisi od veličine masiva, geografske širie i orografije. Dijeli se na viši i niži podpojas. Geološku podlogu čine krečnjaci,a od tala nalazimo: krečnjake crnice.

Najčešće vrste koje nalazimo unutar ove podsveze su: Fagus sylvatica, Acer pseudoplatanus, Salix grandifolia, Salix silesiaca, Rubus saxatilis, Lonicera nigra, Ribes petraeum, R.alpinum, Rosa pendulina, Homogyne sylvestris, Saxifraga rotundifolia, Veronica urticiflia, Ranunculus platanifolius, Adenostyles alliariae, Mulgedium alpinum, Valeriana tripteris, V.montana, Lunaria rediviva, Aposeris foetida, Mercurialis perrenis, Lilium martagon, Aremonia agrimonoides, Cardamine enneaphyllos,...

U okviru ove podsveze je registrovana sljedeća zajednica.

Pretplaninaska bukova šuma sa urezicom: Asocijacija: Homogyno sylvestris – Fagetum

(Syn.: Aceri-Fagetum illyricum nom.ill.)

Kakrekterističanog je kratkog vegetacionog perioda, sa velikim količinama snjega i njegovim dugotrajnim zadržavanjem. Ekstramnost staništa se odražava na fizionomiji zajednice. Ovu zajednicu odlikuje mješavina vrstza iz neutrofilnih bukovo-jelovih šuma i bukovih subalpijskih šuma.

Acidofilne bukove šume Sveza: Luzulo – Fagion

Ova sveza obuhavata acidofilne šume bukve i šuma bukve-jele, koje se javljaju na različitim kiselim silikatnim supstratima, rasprostranjenim u unutarnjim Dinaridima, u submontanom i montanom pojasu, kao klimazonalne zajednice. U principu ih mažemo naći najčšće na distričnim kambisolima i podzolima, a nešto rjeđe i na rankerima na silikatnoj geološkoj podlozi. Osim navedenih tala ove zejednice mogu se naći i na luvisolima kao i pseudoglejevima čak i na bazičnim tlima. Floristički gledano ove zajednice su u znatnoj mjeri siromašnije nego ilirske zajednice šuma bukve i jele neutrofilnog karaktera. Pojava acidofilnih vrsta u ovoj svezi približava ih acidofilnoj svezi: Quercion roboris-petraea. Kao acidofilne vrste navedimo npr. : Luzula luzuloides, L.luzulina, Melampyrum vulgatum, Hieracium silvaticum, Veronica officinalis, Vaccinium myrtillus,...

Šuma bukve sa bekicom – Asocijacija: Luzulo – Fagetum sylvaticae

Veoma raširena zajednica vezana za distrične kambisole i podzole, kisele do jako kisele reakcije. Javlja se u veoma širokom visinskom intervalu od 150 (200) m pa do 1000 (1100) m n.m. Sve evropske šume bukve sa bekicom su sličnoga sastava, veoma su floristički siromašne. U Bosni su vezane za unsko-sansko, srednjebosansko i jugistočno bosansko područje

U spratu drveća osim bukve nalazimo i sljedeće vrste: Acer pseudoplatanus, A.platanoides, Ulmus montana, Fraxinus excelsior. U najčešće jednoličnom sastavu prizemne flore nalazimo

sljedeće vrste: Luzula sp., Veronica officinalis, Vaccinium myrtillus, Galium rotundifolium, Hieracium murorum, Festuca drymeia...

Šume bukve i rebrače – Asocijacija: Blechno - Fagetum

Ova zajednica je prvobitno opsana u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj ali u dijunktnom arelau je nalazimo i u centralnoj Bosni unutar paleozojskog škriljogorja. Nalazimo je na blažim nagibima u podnožijima padina na dubljim ilovastim zemljištima. I ovu zajednicu odlikuje slična struktura i sastav vrsta kao i kod prethodno opisane fitocenoze. Kao važniju karakteristiku navedimo pojavu paprati rebrače – Blechnum spicant, po kojoj je zajednica i dobila ime.

Acidofilna šuma bukve i jele – Asocijacija: Fago-Abietetum

Opisana je na kiselim silikatnim stijenama u unutrašnjim i pripanonskim prstorima Dinaridima(npr.: Vranica, istočna i jugoistočna Bosna, dijabaz-rožnjačka formacija). Javljaju se u širokom visinskom dijapazonu od 250 do 1550 (1600) m n.m. Uglavnom su rasprostranjene na distričnim kambisolima i opodzoljenim (manje na rankeru). Međutim mogu se javiti i na ilimerizovanim tlima i pseudoglejevima na gabru, dijabazu i peridotitu – serpentinitu. U zavisnosti od nadmorske visine varira humidnost klime.

Ove šume se značajno razlikuju od ilirskih neutrofilnih šuma bukve i jele. U sastavu vrsta u značajnoj mjeri nalazimo florističke elemente četinarskih šuma reda: Vaccinio-Piceetalia. U spratu drveća nalazimo: Fagus sylvatica, Abies alba, Sorbus aucuparia, Acer pseudoplatanus, Ulmus montana,... a u sloju grmlja nalazimo nekoliko vrsta, najčešće: Coryllus avellana, Daphne mezereum, Crataegus monogyna. Prizemnu floru sačinjavaju sljedeće vrste: Galium rotundifolium, Oxalis acetosella, Vaccinium myrtilus, Veronica officinalis, Melampyrum sylvaticum, Luzula sp.. Često unutar ovih šuma nalazimo i različite mahovine iz rodova: Hylocomnium, Hypnum, Dicranum, Polytricum, Mnium,...

Ova zajednica ima dvije subasocijacije:

- Fago-Abietetum festucetosum drymeiae

- Fago-Abietetum luzuletosu nemorosae

Sveza šuma plemenitih lišćara: Fraxino – Acerion

Unutar ve sveze nalazimo mezofilne zajednice plemenitih lišćara od Slovenije do istočne Srbije. Ove zajednice su orografsko edafski uslovljene. Azonalnog su karaktera, nalaze se uklopljene nutar klimazonalnih šuma bukve i jele (sa smrčom), na dubljim koluvijalnim i ilimerizovanim zemljištima sa veoma razijenim zrelim humusom. Težište pojavljivanja zajednica ove sveze je iznad 1000 m n.m., na mjestima raskidanoga sklopa u uvalama, manjim depresijama, vrtačama, zaravnima i paltoima ali i klisurama i većim nagibima. Ove šume mogu predstavljati trajne stadije vegetacije ili prelazne stadije vegetacije u zavisnosti od orografsko-edafskih i antropogenih faktora.

Edifikatori koje nalazimo unutar ove zajednice su najčešće poluskifilne vrste drveća – tzv plemeniti lišćari: Acer pseudoplatanus, A.platanoides, Fraxinus excelsior, Tilia platyphyllos, Ulmus montana,…

Šuma gorskog javora i jasena – Asocijacija: Chrysanthemo macrophylli – Aceretum pseudoplatani

(Syn: Aceri – Fraxinetum illyricum nom. Ill.)

Opisana je kao dio unutarnjih Dinarida u uvalama i vrtačama krečnjačke geološke podloge, najčešće na koluvijalnim tlima, luvisolima ili dubljim kalkokambisolima pa čak i i dubljim kalkomelanosolima. Osnovno obilježje je razvijen humusno akumulativni horizont koji nastaje usljed nagomilavanja listinca – biomase u vrtačama i dugog zadržavanja snjega što usprava rad mikroorganizama tla. Ovo je razlog što se u ovoj zajednici javljaju brojne mezofilno-neurofilne vrste.

Osim ranije navedenih vrsta plemenitih lišćara u ovoj zajednici nalazimo u sloju grmlja: Sambucus racemosa, Daphne mezereum, D. laureola, Lonicera xylosteum, Euonimus latifolius. U sloju prizemne flore nalazimo: Lunaria rediviva, Seneco nemorensis, Chrysanthemum macrphyllum, Geranium phaeum, Telekia speciosa, Galium odoratum, Cardamine bulbifera, C.enneaphyllos, Circea lutetiana, Dryopteris filix mas, Athyrium filix femina, Actaea spicata, Phyllitis scolopendrium...

Iako zauzima male površine ova zajednica ima veoma važan šumsko-privredni značaj, zbog vrijednosti stabala i dimenzija koje dostižu na ovim staništima.

ČETINARSKE ŠUMe

Bazifilne šume borova

Razred : Erico-Pinetea

Red: Erico-Pinetalia

Red obuhvata više sveza termofilnih i bazifilnih borovih šuma: crnoga (Pinus nigra), bijelog (Pinus sylvestris) i munike (Pinus heldreichii). Osim borova unutar ovog reda nalazmo i sljedeće vrste kao pratioce ovih edifikatora: Ostrya carpinifolia, Corylus colurna, Prunus mahaleb, Junuiperus oxycedrus, J.communis, Cotoneaster tomentosa, Erica cranea, Daphne blagayana...

Ekološki faktor koji utiče na ustrojstvo zajednice čini geološka podloga koja uvjetuje (uz kombinaciju sa orografski uvjetima) da su zajednice iz ovoga reda trajnog karaktera. Geološku podlogu čine stijene iz:

- ofiolitske skupine: peridotit, serpentinit, kao i gabro i dijabazi;

- sedimentne stijene: krečnjaci, dolomitisani krečnjaci i dolomiti

Ovaj red obuhvata sljedeće sveze: • Dinarske crnjušino-borove šume Orno-Ericion• Šume crnog bora na krečnjaku: Pinion nigrae• Šume munike: Pinion heldreichii• Bazifilne šume kitnjaka: Orno-Quercion serpentinicum

Sveza dinarskih borovo-crnjušinih šuma: Orno-Ericion

Ova sveza obuhvata šume crnog i bijelog bora ilirskog (dinarskog) područja: Slovenije, Hrvatske, Bosne, zap. Srbije, C.Gore, Kosova, Albanije i Makedonije. Na osnovu geološke podloge se dijele na dvije podsveze:

• Borove šume na dolomitu (Orno-Ericenion dolomiticum)• Borove šume na serpentinitu (Orno-Ericenion serpentinicum)

Borove šume na dolomitu (Orno-Ericenion dolomiticum)

Ove šume imaju disjunktan areal i zauzimaju značajne površine na dolomitima duž dinarskih planina od Slovenije do C.Gore. U Bosni i Hercegovini se javljaju u: drvarskom, glamočkom, bugojanskom, prozorskom, konjičkom i trebinjskom području.

Ass.: Šume bijelog bora na dolomitu: Pinetum sylvestris dinaricum

Zastupljene su u većim kompleksima na zapadnobosanskim planinama: Jadovniku, Šatoru, Staretini, Malovanu i Kujači, te u području Koprivnice. Na dolomitnoj rendzini na strmim padinama sa izraženim geomorfološkim oblicima karakterističnim za ove masive javljau se u visinskom rasponu između 900 i 1500 m n.m., unutar klimapojasnih šuma bukve i jele (sa smrčom). U nižim delovima pojasa ponegdje se obilno uz bijeli javlja i crni bor (subasocijacija Pinetosum nigrae).

U spratu drveća ove zajednice nalazimo: Pinus sylvestris, Fraxinus ornus, Acer obtusatum, Sorbus aria, S. austriaca, S. aucuparia, Ostrya carpinifolia.., a u spratu grmlja mogu se naći: Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa, Cytisanthus radiatus, Rosa spinosissima, R. pendulina, Viburnum lantana, Rhamnus cathartica,..

U sloju prizemne flore, koja često potpuno prekriva apdine často nalazimo: Erica carnea, Calamagrostis varia, Brachypodium pinnatum, Buphtalmum salicifolium, Clamatis recta, Daphne blagayana, Mercurialis ovata, Pimpinella saxifraga, Laserpitium siler...

Ass: Šume crnog bora na dolomitu submediteranskog područja: Cotoneastero- Pinetum nigrae (Pinetum nigrae submediterraneum)

Kao i prethoda zajednica i ova je uslovljena orografsko edafski i predstavlja trajni stadij vegetacije. U Hercegovini šire je rasprostranjena u konjičkom području, a u Hrvatskoj se javlja u Velikoj i Maloj Paklenici, odnsno Sjevernom Velebitu.

Rasprostranjena je unutar šuma medunca i bijeloga graba odnosno unutar šuma medunca i crnoga graba. Usljed sindinamske veze sa ovim šumama ove šume imaju veliki broj florističkih elemenata koje nalazimo i unutar navedenih šuma: Carpinus orientalis, Ostrya carpinifolia, Farxinus ornus, Coronilla emerus, Rhamnus rupestris, Rh. Carthartica, Juniperus oxycedrus, Acer obtusatum, Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa,..., od drvenastih vrsta. Od zeljastih vrsta unutar ovih šuma nalazimo: Sesleria autumnalis, Biscutella levigata, Carex humilis, Mercurialis ovata, Teucrium chamaedrys, T.montanum,Geranium sanguineum, Galium purpureum, Scabosa leucophylla, Thymus serpyllum,...

Borove šume na serpentinitu (Orno-Ericenion serpentinicum)

Na peridotitsko-serpantinitskim supstratima su najzastupljanije borove šume u BiH u području: Teslića, Gostovića, Krivajsko-Konjuhskog masiva, i Višegrada. Šume borova na ofiolitima javljaju se na 700-1500 m n.m. Crnoborove šume mugu se naći i na manjim nadmorskim visinama (iznad 400 m) i toplijim i suhljim staništima, dok šume bijeloga bora zauzimaju veće nadmorske visine i hladnija i vlažnija staništa, npr. u višim položajima planine Konjuh i najviših masiva u slivu rijeka Krivaje i Gostovića. Na nadmoskoj visini oko 900-1000 m rasprostranjene su mješovite zajednice crnoga i bjeloga bora.

Teren se odlikuje dugim grebenima i strmim padinama i dubokim uskim dolinama, što uz specifične osobine matičnog supstrata čini stanita ekstremnim. Stijene su podložne lakom mehaničkom trošenju, a zemljišta su plitka i suha i podložna eroziji.

Siromašna su ionima kalcija, i fosfata, a sa visokim sadržajima magnezija. U zavisnosti od reljefa zastupljen je serija zemljišta na serpentinitu: od rankera, euričnih kambisola do luvisola, a u rijetkim slučajevima i do pseudooglejnih. Specifične karakteristike staništa su dovele do pojave specifičnih biljnih vrsta serpentinofita.

Ass: Šuma crnoga bora na serpentinitu (Erico-Pinetum nigrae serpentinicum)

U pojedinim područjima crni bor obrazuje prostrane komplekse na zemljištima ofiolita, bijeli bor izostaje zbog kserotermnosti staništa ( višegradsko područje). U ovim područjima orografija je veoma izražena (uski grebeni – strme padine) što dovodi do pojave rankera ili skeletnih smeđih zemljišta.

Sve je ovo uslovilo pojavu specifičnog florističkog sastava. Tako je uz edifikator Pinus nigra-u u sloju drveća nalazimo: Quercus petraea, Fraxinus ornus, Prunus mahaleb, Sorbus torminalis, Ostrya carpinifolia...; od vrsta grmlja nalazimo Cotinus coggygria, Spraea ulmifolia, Rhamnus frangula, Rh. cathartica, Viburnum lantana, Rosa pendulina, R. spinosissima, Ganista januesis... Pojava vrsta Daphne blagayana i Erica carnea uslovljena je pojavom velikih količina magnezija u tlu. U prizemnoj vema bogatoj flori su zastupljene sljedeće vrste: Calamagrsotis varia, Potentilla alba, Aspelenium cuneifolium, Teucrium cahamaedrys, T.montanum, Notholena maranthae, Sesleria rigida, S.latifolia, Mercurialis ovata, Dorycnium germanicum, Clematis recta, Cirsium erisithales, Convalaria majalis, Peucedanum austriacum, Melittis melisophyllum, Narcissus verbanensis, Potentilla heptaphylla...

Ass: Šuma bijelog bora i crnjuše na ofiolitima : Erico-Pinetum sylvestris

Predstavljaju reijeđu imezofilniju zajednicu na ovim matičnim supstratima. Vezane su za dublja, očuvanija, i svježija zemljišta smeđa zemljita na relativno blažim nagibima u višim predjelima oko 900m n.m.. Pretežno je rasprostranjena na Konjuhu i na višim masivima u slivovima: Tribije, Duboštice i Gostovića.

Uz b.bor zastupljeni su: kitnjak, jarebika i breza. Pojedinačno su zastupljene vrste grmlja: Rhamnus frangula, Rosa pendulina, R. spinosissima. U prizemnoj flori dominira: Erica carnea, Pteridium aquilinum, Vaccinium myrtillus, Potentilla alba, Anemoine nemorosa, Erythronium dens canis, Symphytum tuberosum, Epimedium alpinum,...

Ass: Šume crnog i bijelog bora na peridotitu-serpentinitu (Pinetum nigrae-silvestris)Ove šume nalaze se intermedijarno u pogledu stanišnih uvjeta (prije svega orografije i tla) iozmeđu ekstremn suhih i toplih zajednica c.bora i mezofilnih zajednica b.bora. Rasprostranjene su na nešto dubljim smeđim zemljištima. Pojava edifikatorskih i ostalih dendro vrsta ovisi od i pojavi mikrostanišnih uvjeta i antropogenih uticaja. U spratu grmlja rijedki su ruj (Cotinus coggygria) i suručica (Spirea ulmifolia), a u sloju prizemne flore ppreovlađuje Erica carnea dok su trave nešto rijeđe. Unutar ovih šuma zastupljene su i mezofilne vrste npr. : Anemone nemorosa, Erythronium dens canis, Carex digitata ..., kao i neke acidofilne vrste: Luzula luzuloides, Luzula campestris,...

SVEZA ŠUMA CRNOGA BORA - Pinion nigrae

U okviru ove sveze nalazimo fragmentarno razvijene zajednice crnoga bora u klisurama i na krečnjačkim liticama brdsko-planinskh područja, trajnog stadija. Stanišni uslovi su ekstremni: veliki nagibi toplih ekspozicija, inicijalna zemljišta, veliki

kameni blokovi raspoređeni mozaično. Ekstremnost uvjeta se odražava na habitus stabala c.bora, on je nizak, nepravilnog debla i kišobranaste krošnje.

Na mjestima se manje ekstremnim uslovima zajednice crnoga bora su sindinamske povezane sa pojavom crnoga graba i kasnije jela sa zajednicama bukve i jele.

U okviru ove sveze u BiH nalazimo podsvezu: • Podsveza šuma ilirskog crnog bora: Pinenion illyricae

Ova podsveza rasprostranjena je u južnim dijelovima unutrarnjih dinarida: istočna i jugositočna Bosna, zapadna i jugozapadna Srbija. Raspon nadmorskih visina se kreće od 500-1500m. U klisurama, i kanjonima, srmim krečnjačkim blokovima, i mozaično razvijenim plitkim krečnjačkim zemljištima.

U florističkom sastavu osim karakterističnih vrsta reda: Erico-Pinetalia, prisutni su i elementi iz elementi reda Quercetalia pubescentis. Kao karakteristične vrste ovih bogatih šuma treba spomenuti osim c.bora: Fraxinus ornus, Ostrya carponifolia, Viburnum lantana, Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomnetosus, Cotinus coggygria, Teucrium montanum, Galium lucidum, Peucedanum oreoselinum, Laserpitium siler,...

Ass: Ilirska šuma crnog bora : Laserpitio sileri – Pinetum illyricae (Syn: Pinetum illyricum calcicolum)

Opisana je prvobitno u kompleksu Zelengora – Maglić, kanjon Suhe, Perućice i Sutjeske. Na strmim i toplim padinama sa plitkim kserotermnim krečnjačkim crnicama, u kanjonima rijeka (nagibi 40-70°, 600 -1300 m n.m.) Zajednica je reliktnog karaktera. Sklop drveća je rakinut, a visine stabala uglavnom male. Zajednica je floristički veoma bogata.

Uz dominaciju crnoga bora u spratu drveća mogu se naći sljedeće vrste: Fraxinus ornus, Ostrya carpinifolia, Sorbus torminalis, Tilia argentea,... I sprat grmlja je veoma bogat vrstama: Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosus, Cotinus coggygria, Laserpitium siler, Chamaecytisus hirsutus,.. U sloju prizemne flore nalazimo Vaccinium myrtillus, Erica carnea, Peucedanum oreoselinum, Ceterach officinarum, Mercurialis ovata, Anemone hepatica, Origanum vulgare,...

Sveza šume munike: Pinion heldreichii

Munika (Pinus heldreichii) tercijerni je relikt i subendemit. Raste u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka (BiH, C.Gora, Kosovo, Makedonija, Bugarska i Grčka) i južnoj Italiji. Nalazimo je na planinskim masivima do kojih prodire uticaje Mediterana odnosno, grade krimaregionalni pojas. Raste na sljedećim planinama u Bosni: Bjelašnica – Hranisava; u Hercegovini: Čvrsnica, Čabulja, Prenj, Velež, Visočica, Orijen. Rasprostranjene su na krečnjačkim i dolomitnim masivima, najčešće na toplim ekspozicijama, na seriji krečnjačkih zemljišta i rendzini. Ove zajednice imaju izvanrednu zaštitnu funkciju. Veći kompeksi na boljim staništima imaju i proizvodnu funkciju, usljed dobre produktivnosti i vanredne tehničke vrijednosti drveta.

Mogu biti ukopljene u izraženije reljefske forme u pojas bukve i jele, međutim mogu se popeti do pojasa klekovine bora. Nakon rata se intenzivno širi na livadama na kojima nema ispaše.

Sastav zajednica munike veoma je heterogen, s toga se smatra da u okviru ovog areala postoju čitav niz fitocenoza koje se razlikuju po florističkom sastavu, pa se u geogrtafskom pogledu izdavajaju:

• hercegovačka grupa

crnogorsko-metohijska grupa

Ass: Šuma munike: Pinetum heldreichii s. lat.

U nekim sastojinama uz muniku nalazimo i crni bor, zatim krivulj. Sastav prizemne flore odlikuje niz vrsta iz sveze Orno-Ericion npr.: Calamagrostis varia, Scabiosa leucophylla, Erica carnea, Brachypodium pinnatum,... kao i čitav niz endemnih vrsta: Amphoricarpus neumaeri, Dianthus prenjus, Hieracium villosum, Senetium vissianius,

Ova makro asocijacija satavlčjena je iz više mikroasocijacija: Amphoricapo-Pinetum leucodermis, Senetio-Pinetum leucodermis, Pinetum nigrae leucodermis, Mugo-Pinetum leucodermis...

Sveza bazifilnih šuma kitnjaka: Orno-Quercion serpentinicum

Bazifilne šume kitnjaka sindinamski su povezane sa borovim šumama i disjunktno su rasprostranjene u ofiolitskoj zoni: od Borja planine, i području rijeka Ukrine, Usore i Krivaje. Nalaze se na visinama od 300-1300 m n.m..Geološku podlogu osim peridotita i serpentinita, čine i gabro, dijabaz,... Zemljište obuhvata cijelu razvojnu seriju na serpentinitu od rankera do luvisola. Zahvaljujući specifičnoj geološkoj podlozi ove šume se u velikoj mjeri razlikuju od acidofilnih kitnjakovih šuma, po velikom broju vrsta karakterističnih za bazifilne borove šume, što je glavni razlog da ove šume budu povezane sa redom borovih šuma Erico-Pinetalia. One se mozaično smjenjuju sa borovim šumama na ofiolitima u zavisnosti od orografsko – edafskih uvjeta prti čemu zajedince kitnjaka se javljaju uvjek i pretežno svježijim staništima u pogledu fitoklime i edafskih uvjeta.

Ass: Šuma kitnjaka na smeđim etričnim zemljištima: Erico-Quercetum petraeae serpentinicum (Syn: Quercetum petraeae-daleschampii serpentinicum)

Osim kitnjaka koji je dominantan u zajednici možemo naći i čitav niz vrsta karakterističnih za borove šume: Spirea ulmifolia, Erica carnea, Daphne blagayana, Viola beckiana, Asplenium andianthum nigrum,...

Osim elemenata borovih šma unurtar ove zajednice nalazimo i elemente Quercetaila pubescentis: Prunus mahaleb, Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Sorbus torminalis, Genista ovata, Tanacetum corymbosum...

Acidofilne četinarse šume

Razred: Vaccinio-Piceetea

Red: Vaccinio-Piceetalia

Ovim sinsistematskim jedinicama pripadaju acidofilne četinarske šume: montane šume smrče, subalpiske šume smrče, šume smrče i bijelog bora, šume jele i smrče, šume pančićeve omorike, šume jele i rebrače, šume jele i okruglolisnog broća, šume klekovine bora.

U BiH i Hrvatskoj većina ovih zajednica (posebno smrčevih) ujetovane su orografsko-edafsko-mikroklimatski. Međutim, u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj smrčeve šume izgrađuju poseban vegetacijski pojas.

Drugi dio ovih šuma priapada prelaznim stadijima vegetacije: šume smrče i bijelog bora, šume jele i smrče; koje se nalaze u progresiji ka šumama bukve i jele sa smrčom.

Zahvaljujući klimatskim uvjetima (posebno fitoklimi) i sastavu listinca (dominiraju iglice), proces transformacije je usporen i vodi obrazovanju sirovog humusa i na silikatnim i karbonatnim supstratima. Ovo ima za posljedicu dominaciju acidofilnih zeljastih vrsta: Blechnum spicant, Vaccinium myrtilus, Pyrola unifolra, Pyrola secunda, Oxalis acetsella, Veronica officinalis, Lycopodium clavatum, L.annotinum, Galium rotundifolium, Luzula luzulina, Luzula albida,....

U BiH u redu Vaccinio-Piceetalia nalazimo sljedeće sveze:- Vaccinio-Piceion- Piceion omorikae- Calamagrostio - Abietion- Pinion mugi

Acidofilne šume smrče

Sveza: Vaccinio-Piceion

Klimatogeni subalpiski pojas u Sloveniji (Alpi), Srbiji i Crnoj Gori gradi na visinama između 1300 – 1800 m n.m. Pojavljuju se usljed niskih temperatura i hladnih vjetrova (zime su slične sibirskim).

U ilirskoj provinciji (veći dio Dinarida: Hrvatska i Bosna). Javljaju se kao specifična inverzija vegetacije u pojasu bukovo-jelovih (smrčevih) šuma.

Također, u ovu svezu spadaju i prelazne zajednice: b.bora i smrče, jele i smrče.

Oća karakteristika ovih šuma je hladna i vlažna klima i pedoklima, velikki sklop, florističko siromaštvo i izostanak sprata grmlja. Zemljišta su umjereno do jako kisela.

U spratu drveća i grmlja nalazimo: Picea abies, Abies alba, Sorbus aucuparia, Betulla verrucosa, Juniperus communis, Vaccinium myrtullus, Arctostaphyllos uva-ursi,...

Ass: Montane šume smrče: Piceetum abietis montanum s.lat.

Nalazimo ih u pojasu šuma bukve i jele sa smrčom, kao intrazonalne zajednice (Bosna i Hrvatska). Potencijalno ovim šumama pripadaju mnoge manje ili veće depresije širom unutarsnjih Dinarida: Kupreške visoravni, Nišićkoj visoravni, zaravan Pala,...

Unutar ovih šuma nalazimo zastupljene skiofilne i acidofilne vrste., a posebno obilježje čine mahovine i lišajevi.

Ove zajednice iako su sličnog florsitičkog sastava, staništa i fizionomije, zbog širine areala opisan je veliki broj asocijacija. U Bosni su opisane sljedeće asocijacije:

- Mrazišne šume smrče: Piccetum montanum illyricum inversum

Vezane su za specifične geomorfološke uvjete: uvale, vrtače i doline gdje inverzije temperature daju specifično obilježje. Rasprostranjene su na seriji krečnjačkih zemljišta, dolomitnim i morenskim rendzinama (npr. Veliko polje na Igmanu). Pojava nepovoljnih formi humusa uvjek je prisutna. Dominira smrča kojij se mogu pridružiti jarebika i jella (u malo toplijem fitoklimatu). U prizemnoj flori preovlađuju acidofilne vrste: Vaccinium myrtillus, Luzula sp., Pyrola sp., Maianthemum bifolium, Melampyrum sylvaticum,... Mahovine i lišajevi daju posebno obilježje ovoj zajednici: Polytrichum sp., Leucobrium glaucum, Dicranum scoparium,.... (mahovine); Cladonia sp., Cetraria sp., Usnea sp.,...(lišajevi).

- Ass: Zajednica smrče sa tresetnim mehovinama: Sphagno-Piceetum montanum

Nalazimo je u depresjama Nišića –Bijambara i Zvijezde planine na pseudoglejevima i močvarno oglejnim tlima. Zauzima mikroklimatski najhladnije položaje. Izrazito je monodominantna zajednica smrče u kojoj uz acidofilne elemente i vrsta roda Sphagnum nalazimo i higrofilne elemente: Carex brizoides, C.remota, Juncus sp., Equisetum palustre,... Ove šume su veoma lošeg boniteta usled ekstremnih stanišnih uvjeta

- Ass: Šume smrče na opodzoljenim zemljištima: Lycopodium-Piccetum montanum

Opisane su na Nišićima na podzolu na kvarcnom pješčaru. Ova zemljišta uz ekstramnu kiselost obilježava pojava moćnijeg sloja sirovog humusa. Ekstremna kiselost i siromaštvo zemljišta odgovara iuzrazito acidofiloj flori: Lycopodium clavatum, L.annotium, Listera cordata, Vaccinium myrtullus, Avenella flexuosa, Majanthemum bifolium, Oxalis acetosella, ... Uz smrču u sastojinama rijeđeg sklopa mogu se javiti i breza i b.bor.

- Ass: Šuma jele i rebrače: Blechno-Abietetum Nalazi se na Vranici (Velebitu, Kapeli i Plješevici u Hrvatskoj). Osim dominantne jele nalazimo još i smrču i bukvu, kao i : Blechnum spicant, Melampyrum vulgatum, Hieracium sylvaticum, Goodyera repens, Calamagrostis arundinacea, Luzula pilosa,...

- Ass: Šuma jele okruglolisnog broća: Galio rotundifolii - Abietetum

Rasprostranjena je na kiselim silikatnim supstratima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Na kiselo smeđim i ilimerizovanim zemljištima. Vezana je za sjeverne položaje i udoline. Dominira jela, a uz nju su obilno zastupljene i smrča i nešto manje bukva. U zajednici su prisutni lorni elementi smrčevih šuma, dok su fagetalni elementi sporadično zastupljeni.

- Ass: Ilirska šuma bijelog bora i smrče: Piceo-Pinetum illyricum

Ilirska šuma bijeloga bora i smrče definisana je kao zajednica sekundarnog karaktera tj. kao pralazni stadij ka kompleksu bukovo-jelovo-smrčevih šuma unutarnjih Dinarida. Nastala je na šumskim požarištima, sječninama ili slobodnim površinama. Bijeli bor naseljava čistine, a u toku razvoja ga zamjenjuju skiofilnije vrste koje obrazuju mješovite sastojine većeg sklopa b.bora i smrče, da bi u konačnici imali razvijenu klimaregionalnu zajednicu bukve – jele i smrče.

Javlja se dvije ekološke varijante:- na krečnjacima (calcicolum)- na silikatima (silicicolum)

Na krečnjacima imamo sljedeće faze razvoja Piceo-Pinetm illyricuma:

1- Inicijalna: a) juniperitosum – lošiji stanišni uslovi, erozija zemljišta

b) tremulo-betuletosum – bolji stanišni uslovi

2- Optimalna : pyroletosum – smrča urasta u gornju etažu, sirovi humus, acidofilni florni elementi

3- Terminalna: Abieti-Piceetum illyricum - bijeli bor se zadržao samo pojedinačno, dok se jela obilno naselila.

Na silikatima imamo sljedeće faze razvoja Piceo-Pinetm illyricuma:

1- Inicijalna: calluno-betulosum – dominiraju heliofilne i acidofilne vrste

2- Optimalna: typicum – podjednako učestvuju b.bor i smrča+ acidofilne vrste

3- Terminalna: Abieti-Piceetum silicicolum - bijeli bor se zadržao samo pojedinačno, dok se jela obilno naselila.

Šume omorike

Sveza: Piceion omoricae

Picea omorika je tercijerni relikt i stenoendem. Recentni areal vrste Picea omorika obuhvata nekoliko većih područja u uzanom pojasu oko srednjeg toka rijeke Drine (istočna Bosna i zapadna Srbija). Raste u rasponu od 500 – 1700 m n.m., na strmim liticama, strugovima, velikim blokovima i gromadama stijena, na hladnim ekspozicijama, gdje nema konkurenciju jele, bukve i smrče. Pretežno raste na plitkim krečnjačkim zemljištima, a u na Srbiji nekim mjestima i na serpentinitu na rankeru.

U Bosni su zastupljene asocijacije: Goodyero-Piceetum omorikae, Daphno blagayanae – Piceetum omorikae, Picetum omorikae subalpinum, Osytro-Piceetum omorikae, koje se mogu svrstati u jednu makro asocijaciju: Piceetum omorikae s.lat..

U ovim šumama omorici su često primješane i: Pinus nigra, P. Sylvestris, Picea abies, Abies alba, Alnus glutinosa,... U prizemnom sloju nalazimo sljedeće vrste: Vaccinium myrtillus, Luzula sylvatica, Gentiana asclepiadea, Calamagrostis varia, Goodyera repens, Erica carnea, Lilium martagon, Valeriana montana, Galium sylvaticum, Saxifraga rotundifolia,...

ŠUME KRIVULJA

Pinion mugi

Zajednice krivulja su rasprostranjene u planinskim predjelima srednje i južne Evrope. Njihov disjunktan areal u jugoistočnoj Evropi obuhvata :Julijske Alpe, Dinaride, Šarsko-pindske planine i neka nalazišta u Albaniji. Rastu u veoma ekstremnim uvjetima, odnosno u graničnim uvjetima za život šumskog drveća npr. : vegetacion perido 3-4 mjeseca, prosječne godišnje temperature 2,5 -5 °C, godišnja suma padavina 2000-3000 mm.Usljed dugotrajnog pritiska snjega toko godine ova šuma je specifičnog niskog habitusa, visine 2-3 m. Usljed ovih ekstremnih uvjeta staništa ova šuma ima važan zaštitni karakter za očuvanje zemljišta pogotovo na krešnjačkim stijenama koje su u prošlosti zbog glacijacije, a u današnjem periodu eolskom erozijom ogoljeni. Osim navedenog ove šume značajno pomažu očuvanje endemne i rijeteke flore šuma u BiH . U prošlosti ove planine su bile uništavane radi dobijanja pašnjaka i livada za ispašu stoke.

U florističkom smislu ove zajednice su dosta neujednačene jer imaju različit nsastanak. Osim krivulja u njihov sastav ulaze ulazi i veći boroj različitih grmova i polugrmova npr.: Sorbus aucuparia ssp. glabrata; Sorbus chamaemespilus; Juniperus nana; Salix silesiaca; Salix herbacea, Salix recticulata, Lonicera alpigena, Rosa pendulina, Rosa spinosissima, Genista radiata, Rubus saxatilis, Arctostaphyllos uva ursi, Vaccinium myrtillus...

Šume krivulja dinarskih planina

Pinetum mugi dinaricum

Ova šumska zajednica javlja se duž dinarskih planina Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. U Hrvatsokj i Bosni se nadovezuju na pojas subalpiske bukve, odnosno subalpiske smrče (pl. Ljubišnja – kontinentalni klimatski uticaji), a u Hercegovini i Crnoj Gori na pojas munike. Izgrađuje snažan

vegetacioni pojas od 1400 m (depresija Igmanu 1150 m) do 1900 m (Maglić 2300 m) n.m.. Najčešće su rasprostranjeni na krečnjacima, ali se mogu naći i na silikatima: Vranica i Ljubišnja.

Vrste koje nalazimo unutar ove zajednica su: grmovi i plugrmovi: Pinus mugo, Sorbus aucuparia ssp. glabrata; Sorbus chamaemespilus; Juniperus nana; Salix silesiaca; Salix herbacea, Salix recticulata, Lonicera barbasiana, Lonicera alpigena, Rosa pendulina, Rosa spinosissima, Genista radiata, Rubus saxatilis, Arctostaphyllos uva ursi, Vaccinium myrtillus, Dryas octapetal; zeljasti florni elementi: Homogyne alpina, Homogyne sylvestris, Luzula sy lvatica, Eringium alpinum, Ranunculus thora, Anemone narcissiflora, Mulgedium alpinum, Viola biflora, Valeriana montana, V. tripteris....

Degradacijom krivulja nastaju različiti šibljaci: sa Genista radiata -om, sa Sorbus chamaemespilus -om, sa Juniperus nana –om.

Usljed smanjenja pritiska na ove šumske zajednice od strane stočara ove zajednice se postepeno onbavljaju zajednice krivulja.

Osim ove zajednice opsane su i sljedeće zajednice krivulja:- Sorbo maugeotii – Pinetum mugi (Srbija)- Rhodothamno-Pinetum mugi (Slovenija)- Lonicero borbasianae – Pinetum mugi (Hrvatska)

ŠUME ZELENE JOHE

Alnion viridis

Ova sveza obuhvata zajednice zelene johe koje imaju kompaktne areale u Alpama i Karpatima dok na Dinaridima imaju disjunktan areal. Kod nas se javljaju u na Vranici, a u susjedstu u Srbiji (Stara planian), Makedoniji (Bjelasica) i Bugarskoj (Rodopi).

Javlja se u specifičnim orografskim uvjetima: ljevkastim uvalama, gdje se nagomilava snjeg ili protiču planiski potoci. Visinski dijapazon se kreće od od 1450 m do 1850 m n.m.. Javlja se okružena šumama bukve i jele, subalpiske bukve ili subalpijske smrče. Kao i zajednice krivulja ove zajednice su potisnute i degradirane. Predstavljaju dobru preventivu protiv pojave lavina.

Zajednica zelene johe koja je opisana u Bosni je Athyrio-Anetum viridis na planini Vranici koja se javlja na distričnom kambisolu, unutar subalpiske bukve, subalpiske smrče i krivulja u ljevkastim uvalama.

U Srbiji je opsiana zajednica zelene johe pod nazivom: Salici –Alneutm viridis.

Osim pojave zelene johe koja je specifična ostali florni elementi su manje ili više slični sa onim koji se javljaju zajednicama krivulja.

TIPOLOGIJA ŠUMA

Zadatak i definicija- Def.: Tipologija šuma je disciplina kojoj je konačni cilj definisati i razvrstati šume i šumska staništa u

jasno ograničene cjeline (tipove) prema postojećim ili potencijalnim produktivnim sposobnostima, a radi lakšeg i racionalnijeg gospodarenja.

- Zadatak tipologije je da pruči i izdvoji vegetacijsko-stanišne jedinice, relativno homogene u pogledu stanišnih uslova, sastava drveća i produkcije drvne mase, a za koje se propisuju isti proizvodni ciljevi i uzgojni postupci.

- Tipološka klasifikacija je zasebna i specifična šumarska podjela koja daje najpotpunije odgovore na sva bitna pitanja o šumi, kao ekosistemu, objektu korištenja i gazdovanja uopće.

- Između tipologije šuma i mnogih drugih šumarskih disciplina postoji međusobno prožimanje i čvrsta povratna sprega.

- Tipologija se temelji na više šumarskih disciplina; ekoloških – pedologija, fitocenologija; i proizvodnih: uzgajanje šuma, dendrometrija i uređivanje šuma. Na ovaj način po svom sadsržaju i namjeni ona predstavlja dvostruko funkcinalnu vezu između fundamentalnih ekoloških nauka i primjenjenih šumarskih disciplina.

- Sistematiziranjem u tipove šuma stvaramo preduslove za uspješno gospodarenje, čuvajući i unaprieđujući produktivnost biodiverzitet i ostale polivalentne funkcije.

PREGLED TIPOLOŠKIH PRAVACA

Vegetacijski (biljnoindikatorski) metodi

Tipološka klasifikacija Cajandera- Najstarija klasifikacija finca Cajander-a. Koristi se u šumarskoj praksi skandinavskih zemalja. Zasniva

se na indikatorskoj vrijednosti dominantnih biljnih vrsta u prizemnom spratu sastojina- U jednoličnim stanišnim uslovima: (klima i geološka podloga i jedan tip tla sa dva edifikatora (smrča i

b. bor)), varijabilnost prirasta najviše ovisi od dubine i mehaničkog sastava zemljišta. Ova varijabilnost se dobro ogleda kroz prizemnu floru pa je ona poslužila kao osnov za proizvodnu klasifikaciju šuma.

- Izdvojeni su sljedeći tipovi npr.: Asperula tip. Calluna tip, Oxalis tip, Myrtillus tip, Cladonia tip...

Metod Zlatnika- U Slovačkoj koristi se metod Zlatnika, koji je u biti specifičan fitocenološki metod koji se zasniva na

indikaciji sredine – staništa preko biljnih vrsta. - Na osnovu dugotrajnih istraživaja Zlatnik je izdvojio:

a) Difkom (diferencijalne kombinacije vrsta) – skupine prizemne flore jednakih ekoloških karakteristika i jednake indikatorske vrijednosti kao glavni kriteriji za izdvajanje skupine tipova šuma.

b) Difspec ( diferencijalne vrste) – kriterij za izdvajanje tipa šume unutar svake skupine tpova šuma. - Pri čemu je:

a) Tip šume je osnovna proizvodna jedinica

b) Skupina tipova šuma osnovna katrografska jedinica

U Češkoj s koristi Tipološki isitem Mezere, Mraza i sameka koji je u biti modifikovana varijanta Zlatnikovog metoda, ali je za glavni kriterij tipološke klasifikacije određen kao svojstva tla

Ekološko-vegetacijski metodi

Tipološka škola Pogrebnjakova i Vorobjeva (Ukrajinska tipološka škola)- Težište je na klasifikaciji stanišnih – edafskih uslova. Tako su izdvojene ekološke jedinice – edafotopi

koje su poslije okarakterisane sa proizvodno aspekata.

Klasifikaciju čini edafska mreža u vidu koordinatnog sistema (apscisa- trofičnost: A-D – trofogeni niz; ordinata – stepen vlažnosti: 1-5 – hidrogeni niz). Iz te dvije komponente (nezavisno promjenljive) formiraju se

osnovne jedinice koje predstavljaju jedinstvo hidrotopa i trofotopa i nazova se edafotop. (Sličan sistem se primjenjuje i u Mađarskoj aloi se ne koristi edafska mreža).

Metod Schlenker-a (Tipološki sistem u Njemačkoj)- Osnovne jedinice u ovoj klasifikaciji kreiraju se sintezom vegetacijskih, pedoloških,

klimatskih i prizvodnih kriterijuma. - Skup dijelova šuma koji su po svim bitnim ekološkim karakteristikama približno jednaki sa

približno jednakim proizvodnim sposobnostima naziva se stanišna jedinica i predstavlja osnovnu tipološku jedinicu.

- Vegetacijsko područje je najviša jedinica relativno homogena u pogledu klimatskih, geografskih, geoloških i vegetacijskih karakteristika.

- Vegetacijski okrug obuhvata u klimatskom pogledu ujednačenu teritoriju koja se poklapa sa rasprostranjenjem regionalne (zonalne) biljne zajednice.

- Zasniva se na neposrednoj klasifikaciji zemljišta i ostalih ekoloških činilaca, dok prizemna flora nije osnov za klasifikaciju već samo korelativni pokazatelj

Austrijska tipološka škola

- Razradio ju je Joelem H.. U sištini predstavlja modifikovanu metodu Schlenker-a. Međutim poslije prve dvije sistematske jedinice: vegetacijskog područja i vegetacijskog okruga uvodi se jedinica vertikalne podjele – visinski pojas, a nakon stanišne jedinice niža jedinica – vegetacijski tip.

Ekološko-proizvodni metod

- Osnovna značajka ovog metoda je da se ekološke i proizvodne karakteristike ustanovljuju metodom neposrednog mjerenja na reprezentativnim ilio sistematski raspoređenim primjernim površinama.

- Ovi tipološki sistemi su u biti dvo ili više fazni. S tim da se u prvoj fazi vrši klasifikacija na osnovu ekološko-vegetacijskih karakteristika, a u drugoj fazi i/ili narednim fazama kreira uzgojno –proizvodna klasifikacija

Tipološki metod Fabijanića i Burlice- Jedan od predloga za metodiku tiploške klasifikacije šuma u bih.- Autori predlažu sljedeće jedinice:- I faza: 1. tip šume – fitocenoza (klimatogena zajednica ili trajni stadij); 2. podtip na osnovu

razlika u sastavu dreveća (faze razvoja); 3. edafsko-stanišna klasa – podjela na osnovu vlažnosti i trofičnosti.

- II faza: uzgojno-tehnički ciljevi npr. : 1. staništa sposobna za intenzivnu proizvodnju; 2. staništa zadovoljavajućih proizvodnih sposobnosti; 3. zaštitna staništa...

III faza: izdvajanje prinosnih jedinica

Metod Bertović i Cestar- Metod je razvijen u Hrvatskoj. Prema ovoj metodici razvijene su sljedeće tipološke jedinice:1. Područje – geografska cjelina koju karakterišu makroklimatske i geološke karakteristike

značajne za rast i razvoj određenih vrsta drveća npr.: dinarsko, panonsko eumediteransko-submediteransko.

2. Zone (regije) – cijeline unutar područja odlikuju se sličnim ekološki i gospodarskim karakteristikama, važnim za uspjevanje pojedinih vrsta drveća.

3. Tip šuma (ekološko-gospodarski tip šume) Tip šume je jedna ili više fitocenoza koje su određene jednake ili slične ekološko-biološke ili gospodarsko-ekonomske karakteristike (odgovara fitocenozi).

Podtip – izdvojen iz tipa na osnovu nekih važnih ekoloških ili gospodarskih karakteristika (ogovaraju: subasocijacijama, varijantama ili facijesima).

Tipološki sistem BiH ( Ćirić, Stefanović, Drinić 1971)

- U tiploškima radovima korišten je ovaj sistem koji je zasnovan na sljedećim činjenicama:

a) iskustvima evropskih tipoloških škola i pravaca (prije svega metod Schlanker)

b) podacima “inventure šuma na velikim površinama 1964-68” u BiH

c) očuvanosti šumskih zajednica u BiH

d) dobroj fitocenolškoj istraženosti šuma u BiH

Na osnovu navedenog u BiH su izdvojene sljedeće osnovne tipološke kategorije:1) Regionalna biljna zajednica – predstavlja skup asocijacija za određeno u makroklimatskom

pogledu ujednačeno, geografsko područje ili visinski pojas. Npr.: Jedna regionalna zajednica može biti: montana šuma bukve, ili šuma bukve – jele sa smrčom ...

2) Osnovni tip šume (ili Tip šume) – predstavlja skup sastojina u okviru jedne regionalne zajednice koje imaju približno jednak sastav vrsta drveća i približno jednaka svojstva zemljišta i ostalih uslova staništa. Npr.: Osnovni tip šuma croga bora na dolomitnoj rendzini; Osnovni tip šume bukve i jele na krečnjačkoj crnici

3) Proizodni tip šuma – predstavlja skup osnovnih tipova šuma koji imaju približno jednake ekološke i proizvodne karakteristike, a koji slično reaguju na uzgojne mjere. Npr.: Proizvodni tip šuma bukve na krečnjačkim crnicama.

Nakon pripremnih radova u kancelariji: pisanja metodike, prikupljanja informacija, sakupljanja karata; te snimanja podataka na terenu:

a) orografskih

b) edafskih

c) fitocenoloških

d) taksacionih i uzgojni podaci

Primjer sakupljanja podataka: Prikaz prikupljanja podataka sa Inventure šuma na velikim površinama i BiH 1964-86

Na cijeloj površini BiH za pet godina postavljeno je 2000 traktova širine 20m pod azimutom od 18° 26”, (rađeno je cca 400 traktova godišnje). Na tim traktovima je postavljeno 16 ploha na kojima su prikupljani orograski, pedološki, fitocenološki, taksacioni i uzgojni podaci.

Pristupa se dvofaznoj obradi podataka

- I faza tipološke klasifikacije (ekološka faza) – Na onovu prikupljenih podataka u okviru svake regionalne zajednice izdvajaju sastojine po osnovu edifikatora i subedifikatora i osobinama zemljišta (tipu i dubini), čime se formiraju osnovni tipovi šuma. Npr. u okviru regionalne zajedice montanih šuma bukve su izdvojeni sljedeći onovni tipovi: čiste šume bukve na dolomitnim rendzinama, čiste šume bukve na krečnjačkim crnicama, čiste šume bukve na smeđim zemljištima na peridotitu....

- II faza tipološke klasifikacije (proizvodna faza) – Nakon ustanovljavanja ekoliških pokazatelja oni se podvrgavaju analizi sa proizvodnog sanovišta. Na osnovu ove analize vrši se grupisanje (objedinjavanje) srodnih osnovnih tipova u proizvodne tipove. Kod ove analize naročito se obraća pažnja na sljedeće taksacione elemente: bonitete staništa za glavne vrste drveća, omjer smjese, stepen sklopa, drvna zaliha i zapreminski prirast. Veličina taksacionih elemenata je u tjesnoj korelaciji sa ekološko-proizvodnom vrijednošću staništa.

- Analiza se vrši za grupu osnovnih tipova šuma. Pri tome se procjenjuje:

a) stepen korelacije između uslova staništa, s jedne i drvne mase i prirasta s druge strane.

b) mogućproizvodni ciljevi u tehničkom pogledu – “tehnički ciljevi” (izbor vrsta drveća, sistemi i mjere gazdovanja, itd..)

c) potrebne meliorativne mjere (đubrenje, kalcifikacija, obrada, terasiranje),

d) opasnosti kojima je određeni tip šume izložen (zatravljivanje, stvaranje sirovog humusa, erozija, vjetroizvale, opasnost od požara,...)

Grupisanjem više sličnih proizvodnih tipova koji imaju približno jednake /slične ekološke karakteristike i proizvodnu sposobnost i ciljeve gospodarenja formiraju se gazdinske klase. Gazdinsku klasu može činiti i jedan proizvodni tip ukuliko ne postoje slični proizvodni tipovi s obzirom na navedene kriterije.

Grupisanjem sličnih proizvodnih tipova u gazdinske klase zanemaruju se manje ekološke razlike među njima, da bi se dobile krupnije proizvodne jedinice koje se u uzgojno-proizvodnom smislu mogu isto tretirati. Previše proizvodnih tipova, pogotova ako imaju male površine činilo bi gospoderenje šumskim resursima veoma teškim.

Dobra karakteristika ovog sistema je što ne primjenjuje u potpunosti vegetacijska komponenta, nego samo sastav sastojine u pogledu vrsta drveća (edifikatori i subedifikatori) i tipa tla. Usvajanje potpune vegetacijske komponente u tipologiji na bazi fitocenologije izazvao bi problem kod šumara praktičara s obizirom na neophodno potrebna znanja iz floristike. Ocjena pripadnosti pojedinim tipovima olakšana je i sa obzirom na aspektivnost (može se vršiti tipološko određivanje sastojina i zimi). S obzirom na čestu mozaičnost staništa, pojavu prelaza i mješavina primjena ovakovog sitemaje daleko jednostavnija nego onaj koji ima potpunu vegetacijsku komponentu (n.p.r. na bazi fitocenoza).

Na kraju potencijalna produktivnost pojedine gazdinske klase se uz pomoć prinosnih tablica se može procjeniti sa visokim stepenom tačnosti.