IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS UDK: 630* IXX (001)

Šumarski liši br. 9 I». CXXII (1998), 407-421

F I T O G E O G R A F S K O R A S C L A N J E N J E K L I M A Z O N A L N E Š U M S K E VEGETACIJE HRVATSKE

PLANTGEOGRAPHYCAL DIVISION OF KLIMAZONAL FOREST VEGETATION OF CROATIA

Ivo TRINAJSTIĆ*

SAŽETAK: U radu je prikazano fitogeografsko raščlanjenje klimazonalne šumske vegetacije Republike Hrvatske na temelju dosadašnjih znanstvenih spoznaja. Klimazonalna šumska vegetacija Hrvatske pripada dvjema vegeta-cijskim regijama - Mediteranskoj regiji i Eurosibirsko-sjevernoameričkoj šumskoj regiji, subregiji bukve. Regije su dalje raščlanjene na vertikalne vege­tacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Meditranska regija raščla­njena je na mediteransko-litoralni i mediteransko-montani pojas. Eurosibir-ska šumska regija raščlanjena je na planarni, kolini, montani, altimontani, subalpini i adalpini pojas. U sklopu svakoga pojasa mogu se razlikovati hori­zontalne vegetacijske zone.

Ključne riječi: Šumska vegetacija, fitogeografsko raščlanjenje, Hrvatska.

U V O D -Nedavno je u posebnoj ediciji "Anali za šumar­

stvo" Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljen rad pod naslovom "Plantgeographycal divi­sion of forest vegetation of Croatia" ( T r i n a j s t i ć 1995) u kojem su fitogeografske značajke šumske ve­getacije iznijete u znatno širem opsegu negoli je to bilo prikazano u monografiji "Šume u Hrvatskoj" (usp. R a u š et al. 1992). Tijekom vremena pokazalo se da mnogobrojni šumarski stručnjaci u različitim prigodama obilato koriste tekstove iz monografije "Šume u Hrvatskoj", pa tako i fitogeografsko raščla­njenje šumske vegetacije koje je tamo iznijeto. Ma­nje, čak skoro nikako nije im dostupan engleski tekst iz edicije "Anali za šumarstvo", pa koristim ovu pri­godu da ga uz djelomične dopune prikazem zaintere­siranima i na hrvatskome jeziku. Dopune su uslijedi­le kao rezultat mnogih novih spoznaja o sastavu, gra­di, rasporedu i fitogeografskim značajkama pojedinih oblika šumske vegetacije do kojih se je došlo u po-

* Prof. dr. sc. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Svetošimunska 25, HR-10000 Zagreb, Hrvatska

Introduction sljednje vrijeme. Isto su tako ispravljene i dopunjene neke nomenklatiirne postavke u skladu s najnovijim kretanjima u suvremenoj znanosti o biljnim zajedni­cama.

S obzirom na svoj zemljopisni položaj u Europi Re­publika Hrvatska bi prema svom primarnom biljnom pokrovu bila praktički u potpunosti obrasla šumskom vegetacijom. Samo jezera, vrletne stijene, točila i mo­čvare bili bi od prirode obrasli nekim od nešumskih ve-getacijskih oblika.

Poznato je da je od svih oblika vegetacije šumska vegetacija onaj oblik biljnog pokrova koji u svojoj gra­di i u svom sastavu najpotpunije ujedinjuje sve one eko­loške čimbenike koji su u nekom području odlučujući za razvoj biljnoga pokrova.

Već je tijekom 19. stoljeća ustanovljeno da za raspo­red pojedinih oblika vegetacije na površini Zemlje naj­važniji utjecaj imaju opće klimatske prilike i ustanov­ljeno da razvoj šumske vegetacije omogućava točno određeni skup klimatoloških parametara (količina obo­rina, toplina), a tamo gdje takvi uvjeti nisu ostvareni, razvijeni su nešumski oblici vegetacije.

407

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KI.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10. CXX11 (1998), 407-421

Problem fitogeografskih raščlanjenja flore pojavio se u znanosti razmjerno rano, još tijekom 19. stoljeća (usp. K e r n e r 1863, G r i s e b a c h 1872, E n g l e r 1879-1882, D r u d e 1884, S c h i m p e r 1898), p a s e već početkom 20. stoljeća ukazala potreba stvaranja je­dinstvene fitogeografske nomenklature. Tako F l a ­ll a u l t (1900) na prvom međunarodnom botaničkom kongresu u Parizu, a zatim F l a h a u l t i S c h r ö t e r (1910) na trećem međunarodnom botaničkom kongre­su u Bruxellesu iznose prijedloge fitogeografskog raš­članjenja flore i biljnih formacija, uz odgovarajuću ter­minologiju i nomenklaturu. Tom je prigodom predlože­no (usp. F l a h a u l t 1900) da se biljni pokrov, u prvo­me redu flora, fitogeografski raščlani na regije, (obla­sti), provincije, (pokrajine), sektore, (odsjeke), distrikte (kotareve), te vegetaciju u horizontalnom smjeru raš­člani na vegetacijske zone, a u vertikalnom na vegeta­cijske pojaseve (stupnjeve). Prijedlozi F l a h a u l t a (1900) i F l a h a u l t a i S c h r ö t e r a (1910) iznijeti u sekciji za fitogeografsku nomenklaturu na netom spo­menutim botaničkim kongresima bili su općenito pri­hvaćeni (usp. B r a u n - B l a n q u e t et P a v i l l a r d 1928), pa su i naši fitogeografi s početka 20. stoljeća, G. B e c k - M a n n a g e t t a i L . A d a m o v i ć , koji su tako­đer sudjelovali u radu nomenklaturne sekcije, prihvatili predloženu razdiobu, a kasnije je preuzeli i suvremeni fitogeografi (usp. B e c k - M a n n a g e t t a 1901, A d a -

Kako je uvodno istaknuto, klimazonalna vegetacija se fitogeografski raščlanjuje u vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Budući da osnovicu prirodne klimazonalne vegetacije Republike Hrvatske izgrađuju šume, osnovicu fitogeografske raš-članjenosti vegetacije poslužila je upravo šumska vege­tacija. Danas je, nakon dugogodišnjih sustavnih istraži­vanja, vegetacija Hrvatske tako dobro i detaljno pozna­ta, da se fitogeografsko raščlanjenje može provesti s mnogo uspjeha i vrlo precizno. Kao rezultat višegodiš­njeg vegetacijskog kartiranja mogli smo na temelju vla­stitih istraživanja i analize vertikalne raščlanjenosti ve­getacije ustanoviti da se na svakih ± 300 m relativne vi­sine razvija po jedan vegetacijski pojas. Ako se zna da se s usponom na svakih 100 m temperatura smanjuje za 1 °C, razlike su između pojedinih pojaseva po prilici 3 °C. Navedena zakonitost može se dobro pratiti i kod ni­žih i kod viših brda, gora i planina, pa npr. neki ispon is­pod 300 m relativne visine ima samo jedan vegetacijski pojas, ali onaj od 400 ili 450 m već dva. Jedan komple­tan (300 m) i jedan nekompletan (100 ili 150 m).

m o v i ć 1909, I. H o r v a t 1942, H o r v a t i ć 1928, 1957, 1963, 1 9 6 7 , T r i n a j s t i ć 1978, 1981).

Ista načela raščlanjivanja flore mogu se u potpunosti primijeniti i na raščlanjenje vegetacije, jer su vegetacij­ske jedinice (fitocenoze) sastavljene od biljnih vrsta (elemenata flore). Tako je npr. srednjoeuropska vegeta­cija izgrađena od biljaka srednjoeuropskog flornog ele­menta, a npr. mediteranska vegetacija od biljaka medi­teranskog flornog elementa itd.

Tijekom vremena pokazalo se da ti prvi načini fito­geografskog raščlanjenja biljnog pokrova imaju mnogo nedostataka, pa su se na temelju kasnijih istraživanja usavršavali, no još do danas nisu u potpunosti usklađe­ni. Jedan od osnovnih nedostataka bio je neujednače­nost kriterija kod određivanja elemenata flore (usp. W u l j f 1944, M e u s e l et al. 1965, W a l t e r and S t r a k a 1970, M e u s e l et al. 1978, 1993, T a k h t a -d ž j a n 1978), i elemenata vegetacije značajnih, odnos­no bitnih za ograničenje pojedinih fitogeografskih ili vegetacijskih cjelina. Isto tako bilo je potrebno usagla-siti vertikalnio i horizontalno raščlanjenje klimatogene vegetacije (pojasevi, zone) s fitogeografsko-teritorijal-nim načelom (regije, provincije, sektori, distrikti). Za područje bivše Jugoslavije to je pokušao H o r v a t i ć (1967), ali samo s djelomičnim uspjehom, te nešto kas-n i j e F u k a r e k (1979), ali bez uvažavanja već objavlje­nih pogleda na fitogeografsko raščlanjenje vegetacije.

Naše primorske planine visoke su s morske strane između 1700-1800 m apsolutne visine i na toj se padini može diferencirati 6 vegetacijskih pojaseva, dok se s kopnene strane s relativnom visinom od oko 1100 m mogu diferencirati 4 vegetacijska pojasa.

Potpuno istovjetnu situaciju nalazimo i na gorama u sjevernoj Hrvatskoj, tako npr. Medvednica s relativ­nom visinom od oko 900 m ima 3 pojasa (kitnjaka, buk­ve, jele), a npr. Bilogora s relativnom visinom od oko 450 m samo dva (kitnjaka i bukve).

S obzirom na visinu hrvatskih planina, od nizina do planinskih vrhova mogli bismo razlikovati planarni (ni­zinski), kolini (brežuljkasti), montani (brdski), alti-montani (gorski), subalpinski (pretplaninski), adalpin-ski (priplaninski) i alpinski (planinski) vegetacijski po­jas. Na visokim europskim planinama razvijaju se još dva vegetacijska pojasa - subnivalni (pretsnježni) i ni-valni (snježni). Na hrvatskim planinama iz vegetacije tih pojaseva možemo na mjestima gdje duže tijekom proljeća leži snijeg naći samo pojedine elemente (npr. Viola biflora, Dryas octopetala).

OPĆE ZAKONITOSTI VERTIKALNOG I HORIZONTALNOG RAŠČLANJENJA KLIMATONALNE VEGETACIJE HRVATSKE

General regularities in the vertical and horizontal division of the climazonal vegetation of Croatia

408

Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KLIMAZONALNK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10, CXXI1 (1998), 407-421

Kod analize vegetacije u vodoravnom smjeru ne može se uočiti takva pravilnost kao kod vertikalnog, pa se vegetacijske zone uglavnom ne mogu međusobno ta­ko pravilno razgraničiti. Vrlo se često događa da se po­jedine vegetacijske zone mjestimično izmjenjuju ili je­dna postupno prelazi u drugu. To se dobro može uočiti kod planarnog vegetacijskog pojasa, gdje šume hrasta

lužnjaka (Quercus robur) svojim florn-im sastavom vrlo brzo reagiraju i na malene razlike u reljefu, pa se u de­presijama razvijaju vrlo vlažni oblici lužnjakovih šu­ma, a na isponima (gredama) nešto mezofilniji. Nasu­prot tomu, u pretplaninskom pojasu granica između smrekovih i bukovih šuma je razmjerno oštra.

F ITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE VEGETACIJE HRVATSKE Plantgeographical division of the vegetation of Croatia

Čitavu vegetaciju Hrvatske mogli bismo podijeliti na tri velike fitogeografske regije (oblasti) i to dvije šumske - mediteransku i eurosibirsku-sjevernoamerič-ku šumsku regiju, te jednu nešumsku - oromediteran-sku regiju. Pregled fitogeografskog raščlanjenja vege­tacije Hrvatske možemo prikazati na sljedeći način:

I. MEDITERANSKA REGIJA A) Mediteransko-litoralni vegetacijski pojas

1. Stenomediteranska vegetacijska zona šuma div­lje masline (sveza Oleo-Ceratoniori)

2. Eumediteranska vegetacijska zona šuma crnike ili česmine (sveza Quercion ilicis p.p.)

3. Submediteranska vegetacijska zona bjelograba (sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.)

B) Mediteransko-montani vegetacijski pojas 1. Hemimediteranska vegetacijska zona šuma čes­

mine i crnoga graba (sveza Quercion ilicis p.p.) 2. Epimediteranska vegetacijska zona šuma crnoga

graba (sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.)

II. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUM­SKA REGIJA (Europska šumska subregija bukve)

A) Europsko-planarni vegetacijski pojas lužnjakovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona šuma hrasta

lužnjaka (svezaAlno-Ulmiori) 2. Subpanonska vegetacijska zona šuma hrasta luž­

njaka (sveza Alno-Quercion roboris, podsveza Lonicero-Carpinion)

3. Panonska vegetacijska zona šuma hrsta lužnjaka i žestilja (sveza Aceri tatarici-Quercion)

B) Europsko-kolini vegetacijski pojas kitnjakovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih

šuma kitnjaka (sveza Quercion robori-petraeae) 2. Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih

šuma kitnjaka (sveza Quercion pubescenti-petraeae)

3. Periilirska vegetacijska zona mezofilnih šuma ki­tnjaka i graba (podsveza Lonicero-Carpineion)

C) Europsko-montani vegetacijski pojas bukovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih

bukovih šuma (sveza Luzulo-Fagion) 2. Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih bukovih

šuma (podsveza Primulo-Fagenion, Lonicero-Fa gen ion)

3. Paramediteranska vegetacijska zona primorskih bukovih šuma (podsveza Ostryo-Fagenion)

D) Europsko-altimontani vegetacijski pojas bukovo-je-lovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona šuma jele

(sveza Abieti-Piceion) 2. Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma

bukve i jele (podsvezaLonicero-Fageniori) E) Europsko-subalpinski vegetacijski pojas subalpin-

skih smrekovih i bukovih šuma 1. Borealna vegetacijska zona subalpinskih šuma

smreke (sveza Piceion abietis) 2. Subilirska vegetacijska zona subalpinskih šuma

bukve (podsveza Saxifrago rotundifoliae-Fage-nion)

F) Europsko-adalpinski vegetacijski pojas šuma kle­kovine (sveza Pinion mugi) 1. Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine (as.

Lonicero borbasianae-Pinetum mugi) III. OROMEDITERANSKA REGIJA a) Oromediteransko-alpinski vegetacijski pojas

1. Ilirska vegetacijska zona travnjaka tankolisne šašike (sveza Seslerion tenuifoliae)

Osnovicu šumske vegetacije svake pojedine zone izgrađuje obično samo jedna klimazonalna šumska za­jednica, ukoliko su ekološki uvjeti više-manje izjedna­čeni. Ukoliko se unutar neke vegetacijske zone susreću dvije ili više Uroloških podloga, npr. vapnenci, dolomiti ili silikati, moći ćemo u opsegu klimazonalne vegetaci­je razlikovati karbonatnu i silikatnu seriju.

Budući da šumsku vegetaciju, osim klimazonalnih zajednica izgrađuju i ekstrazonalne i azonalne šumske zajednice, koje se razvijaju kao trajni stadiji, uvjetovani prevladavanjem nekog od ekoloških čimbenika osim klime, u opsegu svakog pojedinog vegetacijskog pojasa i svake vegetacijske zone, nalazimo u šumskoj vegeta­ciji Hrvatske i veći ili manji broj ekstrazonalnih, odnos­no azonalnih šumskih zajednica. Neke od njih, kao npr. reliktne borove šume imaju veliko prirodoznanstveno značenje.

409

I. Trinajstić: ITHHiKOCiRAFSKO RAŠČLANJEN.IE KLIMA/ONALNE ŠUMSKI: VEGETACIJK HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXI1 (1998), 407-42 I

MEDITERANSKA REGIJA

Sam pojam Mediteran u svom izvornom, geograf­skom značenju označava sve zemlje koje okružuju ba­zen Sredozemnog mora. Međutim, kod ograničenja Me­diterana vanjskom granicom nailazimo na znatne teško­će, jer su izravni i neizravni utjecaji Sredozemnog mora vrlo različiti (orografski, klimatski, floristički, faunisti-čki, biogeografski, vegetacijski, povijesni, etnološki itd.). Zbog toga se pod pojmom Mediterana kao struč­nog termina mogu u različitim strukama naći različite definicije, a kao posljedica različitih definicija i gledišta nisu ni granice Mediterana jedinstveno usklađene.

U biološkim znanostima uglavnom se služimo s dvi­je skupine činmbenika pomoću kojih se pokušava što preciznije ograničiti područje Mediterana, a to su sku­pina klimatoloških parametara i sastav biljnog pokrova.

U klimatološkom smislu pod Mediteranom se opće­nito smatraju oni dijelovi mediteranskih zemalja koji imaju posebnu - mediteransku klimu za koju su značaj­ni određeni odnosi tijeka temperatura prema količini i rasporedu oborina tijekom godine.

Što se tiče osobina i sastava biljnoga pokrova, može se odmah reći da u području Mediterana raste posve osebujna flora koja izgrađuje specifičnu vegetaciju, ko­je u osnovnim crtama nema nigdje drugdje na Zemlji, pa bi se stoga Mediteran u fitogeografskom pogledu mogao definirati kao područje rasprostranjenosti bilja­ka mediteranskog flornog elementa, odnosno područje rasprostranjenosti mediteranske vegetacije. Ako se o-vom prigodom ograničimo samo na jadranski bazen i to ponajprije na njegov istočnojadranski dio, zanimat će nas kako se na tome području u vegetacijskom smislu ograničava Mediteran, odnosno mediteranska vegeta-cijska regija od ostalih fitogeografskih cjelina.

Prema jednom gledištu mediteranska regija bila bi shvaćena u najužem smislu i obuhvaćala bi samo po-

Tom pojasu pripada šumska vegetacija razvijena u okomitom rasponu od morske razine do po prilici 250 m nm na sjeveru, do 600 m nadmorske visine na jugu. Duž Hrvatskoga primorja u opsegu toga pojasa mogu se razlikovati tri vodoravne vegetacijske zone, kako je to pregledno istaknuto.

Stenomediteranska vegetacijska zona Klimatološki ova se zona odlikuje posebnom, sub-

humidnom klimom za koju su značajni parametri sred­nji minimum najhladnijeg mjeseca iznad 6 °C i srednja godišnja količina oborina ispod 1000 mm. Razdoblje suše i žege traje oko 3 ljetna mjeseca. Takvi klimatološ­ki parametri uvjetuju razvoj osebujne kserotermne vaz-dazelene vegetacije koja pripada asocijacijama Querco

dručje rasprostranjenosti vazdazelene šumske vegeta­cije u sastavu koje dominira hrast crnika ili česmina (Quercus ilex). Takvo gledište zastupao je u nekim ra­dovima A d a m o v i ć (1900, 1911), a u novije vrijeme priključuje mu se i Š u g a r (1983, 1984).

Prema drugom gledištu mediteranska regija obuhva­ćala bi osim vazdazelenih šuma crnike još i primorske termofilne šume medunca (Quercus pubescens) ili duba (Q. virgiliana), pa bi u tom slučaju Mediteran vegetacij­ski bio shvaćen u širem smislu. To je gledište prvo zas­tupao još B a r t l i n g (1820), a od suvremenih istraživa­ča H o r v a t (1954, 1959), H o r v a t i ć (1957, 1963, 1967) ,Anić(1958) ,Trinajs t ić (1967, 1974, 1977).

Prema dokazima na kojima se temelje, oba su gledi­šta u svojoj osnovi prihvatljiva, iako priklonimo li se prvome gledištu, granicu Mediterana je vrlo teško odre­diti, jer između čiste vazdazelene i čiste listopadne šumske vegetacije postoji široko prijelazno područje mješovitih vazdazeleno-listopadnih šuma. Ako u anali­zu, osim drvenastih edifikatora (vazdazelenih drvenas­tih šumskih vrsta) uključimo i vazdazelene zeljaste bilj­ke (npr. Smilax aspera, Asparagus acutifolius, Asple-nium onopteris i dr.), prijelazno se područje još više proširuje i granica je još teže uočljiva.

S druge strane, shvatimo li mediteransku regiju šire, dakle uključimo li u njene okvire i listopadne medunče-ve i dubove šume primorskih padina Dinarida, granica se mediteranske regije pomiče na donji rub bukovih šu­ma i tu je oštra. Nigdje se tu bukva ne miješa s termofil-nim hrastovima i ne tvori mješovite sastojine. To što se mjestimično mogu naći pojedina hrastova stabla u pri­morskim šumama bukve, po našem je mišljenju, samo odraz ekstremne antropogene degradacije primorskih bukovih šuma (usp. Tr i naj st i ć 1977, 1978, 1986).

ilicis-Pinetum halepensis i Junipero phoeniceae-Pine-tum halepensis (usp. T r i n a j s t i ć 1988)u sastavu ko­jih dominiraju vrste Pinus halepensis, Juniperus phoe-nicea, Pistacia lentiscus, Olea sylvestris, Ceratonia siliqua,Myrtus communis i dr., izgrađujući posebnu ve-getacijsku svezu Oleo-Ceratonion.

Promatrano geografski toj zoni pripada veći dio oto­ka Lastova Mljeta, južne padine otoka Korčule, dijelovi otoka Brača, Hvara, Visa, Biševa i Sveca, te poluotoka Pelješca. U sklopu te zone na otocima Hvaru, Visu, Bi-ševu i Svecu razvijena je zapadnomediteranska vegeta­cija gariga sveze Rosmarino-Ericion multiflorae, koja tu postiže istočnu granicu svoje rasprostranjenosti u Mediteranu (usp. T r i n a j s t i ć 1985). U njenom flornom sastavu ističe se nekoliko vrsta {Erica multiflo-

MEDITERANSKO-LITORALNI POJAS

410

I. Trinajslić: FITOGKOCiRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZONALNE ŠUMSKH VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXII (1998), 407-421

ra, Fumana laevipes, Coronilla Valentina), koje tu, također, imaju istočnu granicu svoga areala.

Eumediteranska vegetacijska zona Klimatološki za tu je zonu najznačajnija nešto vlaž­

nija, humidna klima sa srednjim minimumom najhlad­nijeg mjeseca između (2-) 4-6 °C i s ukupnom godiš­njom količinom oborina iznad 1000 mm. Najvažniji edifikator eumediteranske zone je vazdazeleni hrast cr­nika ili česmina (Quercus ilex), koji tu tvori nekoliko značajnijih biljnih zajednica. Tek mjestimično i na ograničenom prostoru razvijaju se u opsegu te zone i šume hrasta oštrike ili prnara (as. Fraxino orni-Querce-tum cocciferae).

Središnje, optimalno područje te zone zauzimaju čiste jadranske šume česmine as. Mvrto-Quercetum ili­cis (=Quercetum ilicis adriaprovinciale), dok rubno, prijelazno područje prema listopadnoj vegetaciji sub-mediteranske zone tvore as. Fraxino orni-Quercetum ilicis i Quercetum ilicis-virgilianae. U geografskom smislu as. Fraxino orni-Quercetum ilicis zauzima sje­verni i rubni priobalni dio eumediteranske zone, as.

H o r v a t i ć (1957, 1963, 1967) je bio prvi koji je uočio da se na višim nadmorskim visinama u Hrvat­skom primorju razvija posebna šumska vegetacija u sa­stavu koje značajno mjesto ima crni grab (Ostrya carpi-nifolia), tvoreći poseban mediteransko-montani vege-tacijski pojas. Nešto kasnije T r i n a j s t i ć (1982) dola­zi do spoznaje da se taj pojas može proširiti na čitavo Hrvatsko primorje, tj. i na njegov listopadni i na njegov vazdazeleni dio. Upravo zbog toga mogu se u opsegu toga pojasa razlikovati dvije vegetacijske zone, jedna s vazdazelenom šumskom vegetacijom, a druga s listo­padnom vegetacijom.

Hemimediteranska vegetacijska zona U onim dijelovima Hrvatskoga primorja, u kojima

se u litoralnom pojasu razvija as. Mvrto-Quercetum ili­cis, u višim dijelovima jadranskih otoka, poluotoka Pe­lješca i u pojedinim dijelovima južnojadranskog pri­morja, po prilici iznad nadmorskih visina 400 (-600) m razvijaju se mješovite šume izgrađene od vazdazelenih i listopadnih šumskih elementa. Od vazdazelenih naj­važniji je Quercus ilex, a od listopadnih Ostrya carpini-folia, te izgrađuju posebnu šumsku zajednicu Ostryo-Quercetum ilicis (Tr i n aj s t i ć 1982).

Na otocima Braču i Hvaru, te na poluotoku Pelješcu u opsegu te vegetacijske zone razvijaju se i mediteran­ske šume dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra subsp. dalmatica), koje tu izgrađuju dvije šumske zajednice -Querceo-Pinetum dalmaticae na vapnencima i Erico manipuliflorae-Pinetum dalmaticae na dolomitima (usp. Tr i naj s t i ć 1986a).

Myrto-Quercetum ilicis najtopliji otočni dio od južnog dijela otoka Lošinja na sjeveru do otoka Lokruma na ju­gu, as. Quercetum ilicis-virgilianae zauzima područje južne Dalmacije od poluotoka Neuma na sjeveru do Konavala, na jugu uključujući pojedine dijelove unu­trašnjosti poluotoka Pelješca (T r i n aj s t i ć 1985a).

Submediteranska vegetacijska zona Za tu je zonu, gledano klimatološki, značajna još

vlažnija, perhumidna klima sa srednjim minimumom najhladnijeg mjeseca ispod 2 °C i s godišnjom količi­nom oborina preko 1200 mm. Šumska vegetacija te zo­ne zauzima sjevernojadransko priobalno i otočno pod­ručje nadmorskih visina 250-350 m i niže dijelove unu­trašnjosti srednjedalmatinskog primorja (Dalmatinska zagora) do nadmorskih visina (400-) 600 m. Najvažnije edifikatorske vrste te zone su Quercus pubescens u sje­vernom dijelu i Q. virgiliana u srednjem i južnom dijelu Hrvatskog primorja, koji zajedno s vrstom Carpi uns orientalis izgrađuju dvije šumske zajednice - Querco-Carpinetum orientalis i Carpino-Quercetiim virgilia-nae(usp. T r i n a j s t i ć 1988a).

U klimatološkom smislu za tu je zonu značajno da se srednji minimumi najhladnijeg mjeseca kreću izme­đu 2-4 °C s ukupnom količinom oborina oko 1200 mm.

Epimediteranska vegetacijska zona U sjevernojadranskom primorju, kao i u unutraš­

njem dijelu Hrvatskog primorja, na padinama primors­kih Dinarida, gdje je u litoralnom pojasu razvijena li­stopadna vegetacija as. Qiierco-Carpinetum orientalis, odnosno Carpino-Quercetum virgilianae na nadmors­kim visinama iznad (250-) 300 m na sjeveru, odnosno (600-) 800 m na jugu Ostrya carpinifolia izgrađuje dvi­je klimazonalne šumske zajednice. U sjevernom dijelu (Istra, Kvarnerski otoci, Velebit) razvijena je as. Os-tryo-Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1977, 1982), a u središnjem i južnom dijelu (Dinara, Svilaja; Biokovo) razvija se as. Ostryo-Quercetum virgilianae (usp. Tr i naj s t i ć 1987).

Prodorom sredozemnih klimatskih utjecaja termo-filne se medunčeve šume navedene zone razvijaju eks-trazonalno i dublje u unutrašnjosti Dinarida, uglavnom oko Drenovog klanca u zaleđu Otočca, te na nekoliko mjesta u Krbavskom polju.

U klimatološkom smislu srednji minimumi kreću se oko 2 °C, a godišnja količina oborina oko 1400 mm. Zbog povećane vlažnosti zraka u opsegu te zone prakti­čki nije izraženo razdoblje ljetne suše, dok je tijekom zime snježni pokrivač čest, ali se snijeg na tlu ne zadr­žava dulje vrijeme.

MEDITERANSKO-MONTANI VEGETACIJSKI POJAS

411

I. Trinajslić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZ0NAI.NH ŠUMSKI-: VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski liši hr. 9 10, CXXII (199K). 407-421

EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUMSKA REGIJA EUROPSKA SUBREGIJA BUKVE

U povijesnom razvoju vegetacije holocena (postgla-cijala) sjevernog umjerenog pojasa, recentna vegetacija Europe, kao što je to poznato (usp. W r a b e r 1964, W a l t e r i S t r a k a 1970) pripada subatlantiku za koji je značajna dominacija bukve (Fagus sylvaticä), ozna­čena kao faza bukve. Samo krajnji sjeverni dijelovi Eu­rope koji pripadaju toj vegetacijskoj regiji obrasli su šu­mama bora (Pinus sylvestris), smreke (Picea abies) ili breze (Betulapendula).

U šumskoj vegetaciji Hrvatske bukva se osim u raz­ličitim oblicima čistih i mješovitih bukovih šuma susre­će, s većim ili manjim učešćem, praktički u svim šum­skim zajednicama od planarnog (usp. Ra uš 1971) do adalpinskog vegetacijskog pojasa. Zbog toga je pone­kad razmjerno teško odrediti sintaksonomsku pripad-

To je u vertikalnom raščlanjenju vegetacije najniži vegetacijski pojas kopnenog dijela Hrvatske, a u oro-grafskom smislu predstavlja nizinsko područje. U Hr­vatskoj se razvija na nekoliko razina - u posavskom i podravskom području na nadmorskim visinama od 90-150 m, u pokupskom bazenu na nadmorskim visinama između 250-300 m i u ličkom bazenu između 600-650 m. U svakom slučaju predstavlja nultu razinu vertikal­nog raščlanjenja u relativnom smislu.

Za planarni pojas značajne su šume hrasta lužnjaka (Quercus robur) koji u zavisnosti od dominantnih eko­loških čimbenika tvori nekoliko značajnih šumskih za­jednica. Tako u zapadnom dijelu Podravine lužnjak iz­građuje as. Ulmo-Quercetum, u Posavskom bazenu i di­jelu srednje Podravine as. Genisto elatae-Quercetum roboris i Carpino-Quercetum roboris, a u donjoj Podra­vini, Baranji i dijelu istočne Slavonije asAceri tatarici-Quercetum roboris. U granicama toga pojasa u Hrvat­skoj možemo razlikovati tri vegetacijske zone.

Medioeuropska vegetacijska zona Šumsku vegetaciju te zone izgrađuju u osnovi šume

hrasta lužnjaka as. Ulmo-Quercetum, značajnog za gra­nično nizinsko područje Slovenije, Austrije, Mađarske i Hrvatske. Razvijaju se na propusnim tlima formira­nim na dravskom aluviju izgrađenom od grubog šljun­ka. U sklopu te zone na pjeskovitim aluvijalnim tlima razvijaju se šume bijele johe as. Equiseto-Alnetum in-canae(usp. T r i n a j st ić 1973), a na sprudovima s gru­bom šljunkovitom podlogom pionirske zajednice - as. Salici-Myricarietum (usp. Tr i n a j s t i ć 1992) i Salice-tum elaeagno-daphnoides (usp. T r i n a j s t i ć i F r a ­nji ć 1 994) i vrlo rijetko as. Salici-Hippophaetum rha-mnoidis (= Hippophaeo-Berberidetum) općenito zna­

nost pojedinih sastojina acidofilnih šuma jele (Abies al­ba) ili smreke (Picea abies), jer one vrlo često u svom flornom sastavu osim tipičnih elemenata reda Vaccinio-Piceetalia ujedinjuju i niz vrsta reda Fagetalia uključu­jući i bukvu.

Osim navedenih vrsta šumsku vegetaciju europske subregije u Hrvatskoj izgrađuju još mezofilni hrastovi (Quercus robur, Q. petraea), termofilni hrastovi (Q. cerris, Q. frainetto, Q. pubescens, Q. virgiliana), a pri­družuju im se vrste rodova Acer (A. campestre, A. obtu-satum, A. platanoides, A. pseudoplatanus, A. tatari-cum), Fraxinus (F. angustifolia, F. excelsior, F. ornus), Ulmus (U. carpinifolia, U. glabra), Tilia (T. cordata, T. platyphyllos, T. tomentosa), te borovi (Pinus sylvestris, P. nigra, P. mugo).

čajne za vegetaciju sprudova alpskih rijeka srednje Eu­rope (usp. M. M o o r 1958).

Vegetacija navedene zone razvija se u Hrvatskoj u zapadnoj Podravini i Međimurju, a seže na istok po pri­lici do Legrada, samo mjestimično do Repaša. Vrste Myricaria germanica, Hippophae rhamnoides i Salix daphnoides rijetke su vrste hrvatske flore, i sprudovi ri­jeke Drave jedina su im nalazišta u Hrvatskoj.

Subpanonska vegetacijska zona Ta vegetacijska zona predstavlja osnovu planarnog

pojasa u Hrvatskoj i zauzima najveće površine, Njoj pripadaju dvije najvažnije šumske zajednice hrasta luž­njaka - as. Genisto elatae-Quercetum roboris na vlaž­nim (poplavnim) položajima i as. Carpino-Quercetum roboris na mezofilnim položajima (usp. I. H o r v a t 1938, R a u š 1971, 1975, 1976, R a u š etal. 1992).

U sklopu subpanonske zone susreću se u Posavini prostrane poplavne šume poljskoga jasena - as. Leu-coio-Fraxinetum (usp. G1 a v a č 1959) koje toj zoni da­ju posebno obilježje, te poplavne i močvarne šume crne johe, as. Carici elongatae-Alnetum (usp. G l a v a č 1960) i Carici brizoidis-Alnetum glutinosae ( H o r v a t 1938), povezujući je s analognim šumskim zajednica­ma srednje Europe.

Geografski, ta je zona u potpunosti vezana za Po­savinu i središnje dijelove Podravine s esklavama u Pokuplju.

Panonska vegetacijska zona I za tu su vegetacijsku zonu značajne šume hrasta

lužnjaka, ali tipično panonskog značenja i pripadaju pa­nonskoj zajednici, as. Aceri tatarici-Quercetum robo­ris, te posebnoj panonskoj svezi Aceri taatrici-Quer-

EUROPSKO PLANARNI VEGETACIJSKI POJAS

412

I. Trinajstić: FITOGEOÜRAFSKO RAŠČLAN.IEN.IE KLlMAZ.ONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski lis! br. 9 10, CXXII (1998), 407-42 I

cion (usp. Zolyomi 1957). Taj kompleks odgovara onoj subasocijaciji koju je R a u š (1975) opisao pod ime­nom Genista elatae-Quercetum roboris aceretosum ta-tarici, za koju je značajno da u svom flornom sastavu ujedinjuje određeni broj primarno termofilnih vrsta kao što su npr. Acer tataricum, Cornus mas, Crataegus ni­gra, Ruscus aculeatus, Vinecetoxicum hirundinaria, Tamus communis i dr.

Taj pojas u Hrvatskoj izgrađuju ponajprije šume hrasta kitnjaka (Quercus petraed), samo mjestimično šume hrasta medunca (Q. pubescens). Orografski, taj pojas zauzima područje brežuljaka i niskih brda, te pod­nožje gora do po prilici 300 (-350) m nadmorske visine.

U zavisnosti od litološke podloge kitnjak izgrađuje šumske zajednice karbonatne serije (as. Epidemio-Car-pinetum, Festuco drymeiae-Carpinetum, Lathyro-Quer-cetum) i zajednice silikatne serije(Luzulo-Quercetum petraeae, Hieracio racemosi - Quercetum petraeae).

Medioeuropska vegetacijska zona acidofllnih kitnjakovih šuma

Toj zoni pripadaju acidofilne kitnjakove šume sili­katne serije. Najznačajnije šumske zajednice su as. Lu~ zulo-Quercetum petraeae i Hieracio racemosi-Querce-tum petraeae (usp. V u k e l i ć 1991, 1991a), koje se razvijaju na silikatnoj ili dekalcificiranoj karbonatnoj podlozi. Geografski su ograničene na brežuljkasti, hu-midni dio Hrvatske (dijelovi Like, Banije, Korduna, ru­bni dijelovi Gorskoga kotara, mjestimično u Hrvat­skom zagorju), dok se na Bilogori i Moslavačkoj gori razvija posebna zajednica Festuco drymeiae-Querce-tum (usp. H r u š k a D e i r U o m o 1974).

Kao eksklava navedene zone razvijaju se u Samobor­skom gorju acidofilne kitnjakove šume as. Molinio-Qu-ercetum petraeae (usp. S u g a r 1973). U opsegu te zone razvijaju se u Hrvatskoj i šume pitomoga kestena (Quer-co-Castanetum), iako se njihovo podrijetlo može po­vezati s antropogenim utjecajima tijekom staroga vijeka.

Degradacijom acidofllnih kitnjakovih šuma razvija­ju se brezove šume as. Betulo-Quercetum i kao progre-sijski stadij čiste brezove sastojine as. Pteridio-Betule-tum. I vrištine as. Genisto- Callunetum, kao krajnji de-gradacijski stadij pripadaju silikatnoj seriji medioeu-ropske vegetacijske zone. Sve su to zajednice značajne za središnji i zapadni dio Europe i u Hrvatskoj postižu istočnu granicu svoga areala. U flornom sastavu tih za­jednica ističu se sve same kalcifobne biljke, kao što su među drvećem Betula pendula i Populus termula, od grmova Juniperus communis, a od zeljastih biljaka Pte-ridium aquilinum. U flornom sastavu vriština ističu se Calluna vulgaris, Genista pilosa, Viola canina, Festu-

U okvire panonske zone možemo uključiti i šumske zajednice poplavnih područja uz vodotoke koje je u ne­koliko navrata proučavao R a u š (1975, 1976). To su as. Salicetum albo-fragilis, Galia-Salicetum albae, Sa-lici-Populetum i Populetum nigro-albae, najvećim di­jelom značajne za poriječje Dunava u njegovom panon­skom dijelu (usp. W e n d e l b e r g e r - Z e l i n k a 1952, S l a v n i ć 1952).

ca tenuifolia, Polygala vulgaris, Carlina vulgaris, Chamaespartium sagittale i dr. Najljepše površine vri­ština razvijene su povrh paleozoijskih pješčenjaka u ši­rem području Gospića, Ribnika i Metka.

Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih kitnjakovih šuma

Na dijelu Hrvatskog zagorja na zapadu, do Požeških gora na istoku, razvijaju se na karbonitnoj litološkoj podlozi i na položajima većega nagiba termofilne šume kitnjaka as Latliyro-Quercetum petraeae (usp. H o r v a t 1959, V u k e l i ć 1990). Ta šumska zajednica prema svom flornom sastavu pripada u sintaksonomskom smi­slu srednjoeuropskoj svezi Quercion pubescentis-petra-eae, pa smo je izdvojili kao posebnu vegetacijsku zonu srednjoeuropskog značenja. U istom smislu treba ovoj zoni priključiti i termofilne, slabo acidofilne šume hra­sta medunca as. Molinio-Quercetum pubescentis (usp. Š u g a r 1984, Š u ga r et al. 1995) i as. Potentillo alhae-Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1982a), raz­vijene na flišnim padinama središnjega dijela Istre.

U sklopu navedene zone, na padinama Krndije raz­vijene su termofilne i slabo acidofilne šume sladuna i cera, as. Quercetum frainetto-cerris ( T r i n a j s t i ć et al. 1996), značajne šumske zajednice mezijske vegeta­cijske zone kolinog pojasa središnjeg dijela Balkan­skog poluotoka.

Periilirska vegetacijska zona mezofilnih kitnjako­vih šuma

U klasičnom djelu o šumskoj vegetaciji Hrvatske, I. H o r v a t (1938) opisao je mezofilne šume hrasta kit­njaka i graba kao posebnu asocijaciju i označio imenom "Querco-Carpinetum croaticum", a nju raščlanio na nekoliko subasocijacija. Takvo je gledište predstavljalo osnovu fitocenološkog shvaćanja kitnjakovih šuma u Hrvatskoj kroz razmjerno dugo razdoblje. Tijekom vre­mena, kompleks kitnjakovo-grabovih šuma mijenjanje i nomenklaturno (usp. H o r v a t etal. 1974) i sintakso-nomski (usp. V u k e l i ć 1991 a). Tako Vukelić razlikuje Epimedio-Carpinetum i Festuco drymeiae-Carpine­tum, a te zajednice ujedinjuje i u posebnu podsvezu Lo-nicero-Carpineion.

EUROPSKO-KOLINI VEGETACIJSKI POJAS

413

[. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-: Šumarski list hr. 9- 10. CXXII (1998), 407-421

U flornom sastavu kitnjakovo-grabovih šuma znat­nim su učešćem zastupljene vrste koje su se općenito smatrale biljkama ilirskog flornog elementa (usp. B e c k - M a n n a g e t t a 1907, 1908, H o r v a t 1929, P r a p r o t n i k 1987). Prema našim gledištima (T r i ­n a j s t i ć 1992a, 1995a) sve smo takve vrste označili

Najveći dio brdskog i gorskog područja Hrvatske obrašćuju upravo čiste brdske bukove šume. I u opsegu toga pojasa možemo razlikovati silikatnu i karbonatu seriju, a unutar nje s obzirom na opće klimatske prilike, kopnene i primorske bukove šume.

Pojas brdskih bukovih šuma zauzima u vertikalnom smjeru područje u rasponu između 300-650 m na kop­nenoj strani Dinarida, te između 700-900 (-1100) m na primorskoj padini Dinarida, a u sjevernoj Hrvatskoj (gore Međurječja, rubni dijelovi Gorskoga kotara, Žumberačko i Samoborsko gorje, Petrova i Zrinjska gora) između 250-900 m.

Medioeuropska vegetacijska zona mezofilnih, aci-dofilnih bukovih šuma

Silikatnu seriju bukovih šuma izgrađuju bukove šu­me tipično srdenjoeuropskog značenja, a osnovna im je osobina siromaštvo flornoga sastava u kojem se ističe dobro razvijen sloj mahovina. Toj zoni pripadaju u Hr­vatskoj razmjerno termofilne bukove šume as. Luzulo-Fagetum i izrazito mezofilne bukove šume as. Blechno-Fage tum.

U geografskom smislu središte navedene zone nala­zi se u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Hrvatsko za­gorje), te se gorama Međurječja pruža sve do Dilja na istoku. Ensklave te zone susrećemo i u okvirima ilirske vegetacijske zone uz kopnenu padinu Velebita svugdje gdje se proteže pojas paleozoijskih pješčenjaka (npr. Rizvanuša jugozapadno od Gospića).

Na gorama Međurječja istočno od Kalnika u sklopu navedene zone razvijaju se na različitim sedimentima s više ili manje kalcija slabo acidofilne bukove šume as. Carici pilosae-Fagetum ( O b e r d o r f e r 1957), u koje se nakon otvaranja sklopa useljava srebrnolisna lipa -Tilia tomentosa (usp. P e l c e r 1979), što tim šumama daje izvjesna panonska obilježja. Prema O b e r d o r f e -r u (1957) as. Carici pilosae-Fagetum razvija se u pred-alpskim dijelovima srednje Europe na kontaktu kitnja-kovog i bukovog pojasa ("Das submontane Alpenvor­land-Buchenwald"). Tek nedavno Th. M ü l l e r (1972) ujedinjuje as. Carici pilosae-Fagetum, kao "Carexpilo-sa Ausbildung" u okvire šire shvaćene as. Galio odo-rati-Fagetum, što po našem mišljenju nema opravdanja.

U sklopu te zone na Ivanščici u Hrvatskoj razvijaju se posebne, slabo termofilne i neutrofilne bukove šume as. Laserpitio-Fagetum, u sastavu koje se između osta-

illirikoidnima, jer s ilirskim vrstama imaju zajedničku samo rasprostranjenost, dok se od njih i genetski i eko­loški potpuno razlikuju. Periilirska zona ograničena je na dijelove Hrvatskog zagorja, Banovine, Moslavačke gore i Bilogore.

lih vrsta znatnim učešćem javlja istočnoalpska endemi­čna vrstaSesleria sadleriana (usp. C e r o v e č k i 1996).

Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih, mezofilnih bukovih šuma

Budući daje dinarsko područje Hrvatske najvećim dijelom izgrađeno od karbonata (vapnenca i dolomita), to je pogodovalo razvoju neutrofilnih bukovih šuma iz­razito bogatoga flornoga sastava. Osim toga u flornom sastavu ilirskih bukovih šuma koncentrirano je najviše onih vrsta koje su donedavno smatrane ilirskima (usp. Tr i naj s t i ć 1992a). To ilirskim bukovim šumama Di-narida daje posebno mjesto u sklopu bukovih šuma či­tave Europe.

Ilirskoj vegetacijskoj zoni pripadaju geografski sve neutrofilne, čiste bukove šume brdskih dijelova Gor­skoga kotara, Velike i Male Kapele do nekih 650 m nad­morske visine, Velebita, Plješivice i Dinare do nekih 850 (-900) m. Eksklave te zone možemo mjestimično susresti u Samoborskom gorju i Žumberačkom gorju, sve do južnih padina Ivanšćice.

U sintaksonomskom smislu toj zoni pripadaju aso­cijacije Lamio orvalae-Fagetum, Hacquetio-Fagetum. Na dolomitima se razvija posebna razmjerno termofil-na šuma bukve i crnoga graba, as. Ostrvo-Fagetum. Sve su to, po flornom sastavu, najbogatije šumske zajednice bukovog pojasa Europe.

Paramediteranska vegetacijska zona primorskih bukovih šuma

Na primorskim padinama Dinarida u opsegu europ-sko-montanog pojasa razvijaju se posebne termofilne šume, koje je I. H o r v a t (1950) kao subasocijaciju oz­načio imenom Fagetum montanum seslerietosum, a M. VVraber (1960) kao samostalnu asocijaciju Seslerio autumnalis-Fagetum. Te smo šume ( T r i n a j s t i ć 1974, 1981, 1984) u fitogeografskom smislu izdvojili u posebnu paramediteransku vegetacijsku zonu. Zani­mljivo je naglasiti dazapadnomediteranski fitogeografi ( O z e n d a 1975, Ri v a s - M a r t i n e z 1982) skup pri­morskih bukovih šuma priključuju mediteranskoj regiji kao posebnu fitogeografsku cjelinu pod nazivom "su-pramediteran".

Kako je bukva najvažnija edifikatorska vrsta čitave europske subregije u sklopu eurosibirske-sjevernoamc-ričke šumske regije, a granica između bukovih i termo-

EUROPSKO-MONTAN1 VEGETACIJSKI POJAS

414

1. Trinajstić: FITOOKOGKAFSKO RASĆLANJENJE KLIMAZONA1-NK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9- 10, CXXII (1998), 407-421

filnih hrastovih šuma izuzetno oštra, primorske smo bukove šume priključili eurosibirsko-sjevernoamerič-koj, a ne mediteranskoj regiji.

Za bukove šume paramediteranske vegetacijske zo­ne značajna je skupina razmjerno termofilnih južnoeu-

ropskih vrsta (Fraxinus ornus, Cornus mas, Acer obtu-satum, Sorbus aria i dr.), a u sloju zeljastih biljaka ilir­ska vrsta Sesleria autumnalis. Za tu je zonu značajna i as. Seslerio-Ostryetum, koja se razvija kao degradacij-ski stadij primorskih bukovih šuma.

EUROPSKO-ALTIMONTALNI VEGETACIJSKI POJAS

U orografskom smislu pojas bukovo-jelovih šuma proteže se na kopnenoj strani između 650 i 1200 m na sjeveru, te 850-1300 m na njihovoj južnoj granici u sre­dnjem Velebitu povrh Brušana, dok je na primorskoj je­dva uočljiv, jer je tijekom povijesti potpuno uništen ne­kontroliranim sječama.

Pojas gorskih bukovo-jelovih i više-manje čistih je­lovih, rjeđe smrekovih šuma najznačajniji je i najmanje utjecani vegetacijski pojas u šumskoj vegetaciji Hrvat­ske (usp. T r i n a j s t i ć 1970a, 1995), pa upravo u opse­gu toga pojasa još uvijek nalazimo prašumske oblike vegetacije, a i zaštićena prašuma Čorkova uvala, te pra­šume Plješivice i Velebita nalaze se baš u okvirima toga pojasa. Naime, kako smo naglasili (usp. T r i n a j s t i ć 1995) utjecaj antropogene degradacije postupno se smanjuje u smjeru od planamog i u smjeru od adalpins-kog prema altimontalnom vegetacijskom pojasu. Smjer degradacije od nizine prema planini uvjetovanje dobi­vanjem obradivih površina za poljoprivredne kulture, a od vrha planine prema nižim položajima proširenjem pašnjačkih površina. Kako je altimontani pojas raz­mjerno nepogodan za obje čovjekove aktivnosti, njego­va je prvotna šumska vegetacija ostala praktički potpu­no sačuvana i tek samo neznatno antropogeno promije­njena. Uglavnom se samo promijenio odnos gospodars­ki značajnih vrsta bukve, jele i smreke.

U okvirima toga pojasa susreću se mjestimično na dubokim svježim, humusnim tlima azonalno razvijene šume plemenitih listača - as. Aceri-Fraxinetum. U nji­hovom flornom sastavu ističu se Acerpseudoplatanus, Ulmus glabra, Fraxinus excelsior, a od zeljastih biljaka Lunaria rediviva.

I u sklopu bukovo-jelovog pojasa možemo dobro di­ferencirati silikatu i karbonatu seriju, a svaka od njih u fitogeografskom smislu pripada posebnoj vegetacijskoj zoni.

IVIedioeuropska vegetacijska zona acidofilnih šuma jele

Silikatna serija altimontanog pojasa predstavljena je čistim acidofilnim šumama jele koje pripadaju dvjema

asocijacijama - Blechno-Abietetum (usp. H o r v a t 1950, 1962) i Carici-brizoidis-Abietetum (usp. T r i ­n a j s t i ć 1974a). Obje su zajednice vrlo srodne sa sred­njoeuropskim acidofilnim jelovim šumama, prva s as. Vacinio myrtilli-Abietetum i Galio rotundifolii-Fage-tum, a druga s Equiseto sylvaticae-Abietetum. U flor­nom sastavu navedenih zajednica značajnu ulogu imaju papratnjače i mahovine, medu kojima se ističu i mahovi tresetari. Lokalno se u okvirima te zone razvijaju i gorske smrekove šume as. Aremonio-Piceetum.

Geografski, zona obuhvaća silikatno područje Gor­skoga kotara, od Tršća na zapadu do Jasenka na jugois­toku, s jednom eksklavom u sjevernom Velebitu (Stiro-vača).

Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma bukve i jele

Upravo ovoj zoni pripadaju značajne mješovite šu­me bukve i jelenakarbonatnoj podlozi općenito pozna­te pod imenom "Abieti-Fagetum dinaricum" (usp. T r e g u b o v 1957), a toj asocijaciji pripadaju i prašum-ski kompleksi Male Kapele (Čorkova uvala), Plješivice i Velebita (usp. I. H o r v a t 1938, T r i n a j s t i ć 1970, 1995). Možemo ustvrditi da su to najznačajnije šume Dinarida i pružaju se daleko na istok u Bosnu i Herce­govinu i Crnu Goru, a njima srodne šume razvijaju se i na visokim karbonatnim planinama u Srbiji (usp. B. J o v a n o v i ć 1955, 1956).

U smjeru prema zapadu šire se šume bukve i jele preko Slovenije sve do Austrije, Švicarske i Bavarske u Njemačkoj. Iako su sintaksonomski interpretirane na različite načine (usp. Z u k r i g l et al. 1963, Z u k r i g l 1970, P u n c e r et al. 1974, M a r i n č e k et al. 1980) možemo ih smatrati jednim jedinstvenim kompleksom (usp. T r i n a j s t i ć 1995). Međutim, dinarske sastojine ujedinjuju u svom flornom sastavu najveći broj iliriko-idnih elemenata, stoje i najvažnija značajka dinarske vegetacijske zone.

Kompleks bukovo-jelovih šuma na karbonatnoj po­dlozi floristički je izuzetno bogat, jer je u njihovu sklo­pu zabilježeno preko 400 vrsta vaskularnih biljaka.

EUROPSKO-SUBALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS

Granični pojas šumske vegetacije europskih planina u vertikalnom rasponu između (1100-) 1300-1700 m iz­građuju u pravilu različiti oblici smrekovih šuma izra­

zito borealnog karaktera (usp. B r a u n - B l a n q u e t and co. 1939, K u o eh 1954, H . M a y e r 1984). U smje­ru prema jugu, na Apeninskom, a posebice na primor-

415

I. [rinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KL.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-; Šumarski list br.c) 10. ( X X I I (1998), 407-421

skim planinama Balkanskog poluotoka, pojas pretpla-ninskih smrekovih šuma najvećim dijelom zamjenjuju pretplaninske bukove šume (usp. F u k a r e k 1970, T r i n a j s t i c 1970). Te je bukove šume I. H o r v a t (1938) svojevremeno označio imenom "Fagetum cro-aticum subalpinum ". Tijekom vremena kompleks "Fa­getum subalpinum " doživio je znatne sintaksonomske promjene pa danas obuhvaća više samostalnih asocija­cija pretplaninskih bukovih šuma koje su nedavno (usp. Po I d in i i n Z u k r i g l 1988, M a r i n č e k et al. 1992) obuhvaćene i posebnom podsvezom Saxifrago rotundi-foliae-Fagenion.

Smrekove se šume kao poseban subalpinski vegeta-cijski pojas razvijaju samo na visokim planinama sredi­šnjeg dijela Balkana u Bosni (usp. F u k a r e k i S t e f a -n o v i ć 1958, F u k a r e k 1970a), Crnoj Gori, Srbiji i Bugarskoj (usp. Z u p a n č i č 1982, 1982a).

U vegetaciji Hrvatske možemo diferencirati i pret­planinske smrekove i pretplaninske bukove šume, koje se u fitogeografskom smislu mogu prikjučiti posebnim zonama.

Borealna vegetacijska zona subalpskih smrekovih šuma

U više svojih radova I. H o r v a t (1938, 1950, 1962) iznosi mišljenje da su hrvatske planine preniske da bi se na njima mogao razviti klimazonalni pojas smrekovih šuma, pa analizirane zajednice smrekovih šuma (Picee-tum croaticum montanum, Piceetum croaticum subalpi­num) smatra ekstrazonalnim tvorevinama. Međutim, ti­jekom vegetacijskog kartiranja pokazalo se da sjeverne ekspozicije kopnene padine sjevernog dijela Velebita od Zavižana na sjeverozapadu do Štirovače na jugoistoku obrašćuju skoro čiste smrekove šume. Zbog toga smo iznijeli mišljenje (usp. T r i n a j s t i c 1970) da ih u fito­geografskom smislu treba smatrati posebnom vegetacij-skom zonom. Kako su smrekove šume općenito boreal-ne tvorevine u kojima biljke borealnog flornog elementa imaju najznačajniju ulogu, označili smo zonu smrekovih šuma - borealna vegetacijska zona. U sintaksonomskom

Za adalpinski pojas, kako smo ga mi shvatili ( T r i ­n a j s t i c 1974) značajne su šume bora klekovine (Pi-mis mugo Turra), koje na visokim europskim planina­ma tvore gornju granicu šumske vegetacije u najširem smislu. Kako areal klekovine nije kontinuiran, u opse­gu svoga areala tvori niz lokalno rasprostranjenih aso­cijacija. Na potezu od istočnih Alpa do središnjih bal­kanskih planina izgrađuje nekoliko zajednica (Rhodo-dendro-Pinetum mugi, Lonicero borbasianae-Pinetum mugi, Bruckenthalio-Pinetum mugi). Na Dinarskim planinama navedeni je pojas zastupljen dinarskom ve-getacijskom zonom.

smislu smrekove šume navedene zone pripadaju uglav­nom dvjema asocijacijama - Aremonio-Piceetum i Cle-matido alpinae-Piceetum (usp. T r i n a j s t i ć 1995).

U flornom sastavu subalpinskih smrekovih šuma ističu se borealne vrste Picea abies, Lonicera nigra, Clematis alpina, Vaccinium mvrtillus, V. vitis-idaea, Corralorhiza trifida, Listera cordata, Goodiera repens, te cirkumpolarne Arctostaplyllos uva-ursi i Moneses uniflora. Sve su se te vrste sačuvale na hrvatskim plani­nama kao ostaci ledenog doba, pa ih smatramo glacijal-nim reliktima.

Subilirska vegetacijska zona subalpskih bukovih šuma

Kako je netom istaknuto, na najvećem dijelu Dinari-da granicu šumske vegetacije izgrađuju subalpske bu­kove šume. Za njih je značajno da zbog općenito hladne planinske klime, povećane vlažnosti zraka i skraćena vegetacijskog razdoblja, u svom flornom sastavu osim ilirikodnih vrsta ujedinjuju i izvjestan broj borealnih vrsta, koje su se najčešće sačuvale kao glacijalni relikti. Zato su pretplaninske bukove šume u fitogeografskom smislu shvaćene kao posebna subilirska vegetacijska zona. Kao stoje uvodno istaknuto, u novije su vrijeme detaljnije sintaksonomski analizirane i obuhvaćene po­sebnom podsvezom Saxifrago rotundifoliae-Fagenion.

U subalpinskom pojasu hrvatskih planina najznačaj­nije su zajednice pretplaninskih bukovih šuma as. Polv-stieho lonchitis-Fagetum, Ranunculo platanifolii-Fage-tum i Aceri pseudoplatani-Fagetiim. Znakovito je da se na Biokovu, u pretplaninskom pojasu iznad 1400 m nad morem, razvija posebna pretplaninska bukova šuma, as. Doronico-Fagetum (usp. T r i n a j s t i c 1993). Ona u svom flornom sastavu ujedinjuje istovremeno i niz krio-filnih i razmjerno velik broj termofilnih elemenata. To je uvjetovano specifičnim položajem Biokova koje se str­mo uzdiže neposredno uz morsku obalu, pa su i najviši vrhovi tijekom ljeta izloženi utjecajima mediteranske klime, a tijekom zime imaju surovu planinsku klimu.

Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine

Na hrvatskim planinama Risnjaku, Snježniku, Bje­lolasici, Plješivici, Velebitu i Dinari, kao i na nekim bo­sanskim planinama (usp. F u k a r e k i S t e f a n o v i ć 1958) Pinus mugo izgrađuje posebnu dinarsku asocija­ciju Lonicero borbasianae-Pinetum mugi (usp. I, H o r ­va t 1938, B o r h i d t 1963).

As. Lonicero borbasianae-Pinetum mugi razvija se na hrvatskim planinama na nadmorskim visinama iz­nad 1450 m, tvoreći više-manje kontinuirani pojas, a najljepše se sastojine razvijaju na sjevernom Velebitu,

ADALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS

416

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10.CXX1I (1998), 407-421

na području između Zavižana i Velikog Alana, te na južnom Velebitu između Badnja i Sv. Brda. Mjestimi­čno, zbog inverzije ta se zajednica razvija i na sjever­nim padinama dubokih ponikava, posebice u sustavu Risnjaka.

U flornom sastavu navedene zajednice ističu se Pi-nus mugo, Lonicera borbasiana, Vaccinium myrtillus, Huperzia sellago te u sjevernom Velebitu i Sorbus eha-maemespilus, S. aucuparia var. glabrata, Clematis al-

Iako vegetacija koja pripada oromediteranskoj regi­ji ne obuhvaća šumske oblike vegetacije, osvrnut ćemo se, radi potpunosti prikaza vertikalnog rasporeda vege­tacije, i na oromediteransku regiju.

Kao posebnu oromediteransku regiju izdvojili smo ( T r i n a j s t i ć 1985c, 19881) planinsku vegetaciju koja se iznad gornje šumske granice razvija na visokim pla­ninama što okružuju Sredozemno more. Budući da su hrvatske planine znatno niže od ostalih mediteranskih

Taj pojas obuhvaća vegetaciju planinskih rudina, planinskih stijena i planinskih točila Balkanskog polu­otoka. Kao stoje odavno poznato, Balkanski poluotok bio je značajno središte diferencijacije niza taksona mediteranske geneze, koji su više ili manje srodni s ele­mentima pojedinih mediteranskih planina. Na hrvat­skim planinama oromediteransko-alpinski pojas zastu­pljen je samo s ilirskom vegetaeijskom zonom.

Ilirska vegetacijska zona tankolisne šašike Vegetacija planinskih rudina ove zone pripada u sin-

taksonomskom smislu redu Seslerietalia tenuifoliae i svezi Seslerion tenuifoliae, te asocijaciji Carici kitaibe-lianae-Helianthemetum alpestris (usp. I. H or v a t

Osnovu primarnog biljnog pokrova Republike Hr­vatske izgrađuje šumska vegetacija koja u fitogeograf-skom smislu pripada dvjema velikim šumskim regija­ma - mediteranskoj vegetacijskoj regiji i eurosibirsko-sjevernoameričkoj šumskoj regiji i to njenoj europskoj subregiji. Granica između navedenih prolazi primor­skom padinom Dinarida i nalazi se na dodiru tcrmofil-nih hrastovih i bukovih šuma.

Zbog razvijene orografije, šumska se vegetacija di­ferencira na okomite pojaseve i vodoravne vegetacijske zone. U zavisnosti od litološke podloge u sklopu svake takve cjeline može se razlikovati karbonatna i silikatna

pina i druge borealne i arktičke vrste, koje su se u sklo­pu navedene vegetacije sačuvale kao glacijalni relikti hrvatske flore.

Velike površine šuma klekovine bile su tijekom po­vijesti uništene radi dobivanja pašnjaka za mnogobroj­na stada ovaca koja su pasla po hrvatskim planinama. U posljednje vrijeme takve površine vrlo brzo zarašćuju ponovno u šumu klekovine.

planina, vegetacija oromediteranske regije razvijena je na razmjerno malenim površinama i uvjetovana je osim klime, djelomično i orografijom, a nju izgrađuju pla­ninske rudine (I. H or v a t 1930).

Pod utjecajem antropogene degradacije zbog dobi­vanja što većih površina za pašnjake, vegetacija planin­skih rudina navedene regije proširila se dijelom i na adalpinski, a dijelom i na subalpinski pojas eurosibir-sko-sjevernoameričke šumske regije.

1930). Ta zajednica ujedinjuje u svom flornom sastavu niz tipičnih ilirskih elemenata (usp. T r i n a j s t i ć 1987a, 1992), endemičnih vrsta hrvatske flore, među kojima se ističu Sesleria tenuifolia, Carex kitaibeliana, Edraianthus graminifolius, E. croaticus, Gentiana clu-sii i dr. Isto tako toj zoni pripada i vegetacija planinskih stijena i točila koja u svom flornom sastavu ujedinjuje, također, niz najznačajnijih ilirskih endema hrvatske flore. Među njima se ističu Degenia velebitica, Saxifra-ga velebitica, Aubrieta croatica, Micromeria croatica, Iberis velebitica, Silene hayekiana, Aquilegia kitaibe-lii, Campanula waldsteiniana, Edraianthus pumilio i niz drugih.

serija. Šumska vegetacija karbonatne serije pokazuje više-manje endemični jadranski ili ilirski karakter, a si­likatna serija srednjoeuropsko-borealni karakter. Za svaku seriju u sklopu pojedinog vegetacijskog pojasa ili zone značajna je najčešće jedna, po rasprostranjeno­sti dominantna šumska zajednica.

O R O M E D I T E R A N S K A REGIJA

OROMEDITERANSKO-ALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS

Z A K L J U Č A K - Conclusion

417

I. Jrinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNII ŠUMSKI: VEGl-.TACTJII HRVATSKI-: Šumarski lisibr. 9 10. CXXII (l'M8), 407-421

LITERATURA:

A d a m o v i ć , L., 1900: Zimzeleni pojas jadranskog primorja. Glas. Srps. Kr. Akad. 61(23): 125-183.

A d a m o v i ć , L., 1909: Die Vegetationsverhältnisse der Balkanländer. Leipzig.

A d a m o v i ? , L., 1911: Biljnogeografske formacije zimzelenog pojasa Dalmacije, Hercegovine i Cr­ne Gore. Rad Jugosl. Akad. 183: 1-154.

A d a m o v i ć , L., 1929: Die Pflanzenwelt der Adrialän-der. Gustav Fischer. Jena.

A n i ć , M., 1958: šumsko-vegetacijski odnosi Istre. Zemljište i biljka 8(l-3):83-95.

B a r t l i n g , F. G., 1820: De littoribus ac insulis maris liburnici dissertatio geographico-botanica. Han­nover.

B e c k - M a n n a g e t t a , G., 1901: Die Vegetationsver-hälttnisse der illyrischen Länder. Leipzig.

B e c k - M a n n a g e t t a , G., 1907: Vegetationsstudien in den Ostalpen I.-Die Verbreitung der mediter­ranen, illyrischen und mitteleuropäisch-alpine Flora im Isonzo-Tale. Sitzber. Acad. Wiss. Wien Math.-Nat. Kl. 116: 1432-1534.

B e c k - M a n n a g e t t a , G., 1908: Vegetationsstudien in den Ostalpen II. Die illyrische und mitteleuro­päisch-alpine Flora im oberen Sava-tale Krains. Situber. Akad. Wiss. Wien Math.-Nat. Kl. 117: 453-511.

B e r t o v i ć , S., 1975: Ekološko-vegetacijske značajke okoliša Zavižana u sjevernom Velebitu. Glasn. šum. Pokuse 18: 5-75.

B o r h i d i , A . , 1963: Die Zönologie des Verbandes fa-gion illyricum. i. Allgemeiner Teil. Acta Bot. Acad. Sei. Hung. 9: 129-297.

B r a u n - B l a n q u e t , J., 1964: Pflanzensoziologie. Ed. 3. Springer Verlag. Wien-New York.

B r a u n - B l a n q u e t , J., Pavillard, J., 1928: Vocabu-Iaire de Sociologie Vegetale. 30 Edition. Mont­pellier.

B r a u n - B l a n q u e t , J., Sissingh, G., Vlieger , V., 1939: Klasse der Vaccinio-Piceetea. Prodr. Pflanzensoziol. 6. Montpellier.

C c r o v e č k i , Z., 1996: Termofilne bukove šume pla­nine Ivanščice. Šum. list 120(9-10): 419-424.

D r u d e, O., 1984: Die Florereiche der Erde. Gotha. E n g l e r , A., 1879-1882: Entwicklungsgeschichte der

Pflanzenwelt 1-2. Leipzig. F1 a h a u 11, Ch., 1900: Project de nomenclature phyto-

geographique. Congr. Internat. Bot. Compte-rendu: 427-450.

F l a h a u l t , Ch., S c h r ö t e r , C , 1910: Rapport sur la nomenclature phytogeographique. III. kongr. Internat. Bot. Extrait des Actes 1: 131 -142.

418

- References

F u k a r e k , P., 1970: Beitrag zur Kenntnis der oberen Waldgrenze in einigen Gebicrgzügen der süd­lichen Dinariden. Mitt. Ostalp.-din. Ges. Veget-kdc. 11:45-54- Innsbruck.

F u k a r e k , P, 1970a: Šumske zajednice prašumskog rezervata Peručice u Bosni. Akad, nauka Umj. BiH Sarajevo, Pos. Izd. 15(4): 157-262.

F u k a r e k , P, 1979: Šumske biljne zajednice Jugo­slavije. Grugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 55-69. Zadar.

F u k a r e k , P., Stcfanović, V, 1958: Prašuma Peručica i njena vegetacija. Radovi Poljopr.-šum. fak. (Sa­rajevo) B, 3(3): 93-146.

G l a v a č , V, 1959: O šumi poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoieto-Fraxinetum angustifo-liae Ass. Nov.). Šum. list 83(1-2): 39-45.

G 1 a v a č, V, 1960: Crna joha u Posavskoj i Podravskoj Hrvatskoj s ekološkog, biološkog i šumsko-uz-gojnog gledišta. Diss. Zagreb.

G r i s e b a c h , A., 1872: Die Vegetation der Erde. Leipzig.

H a y e k , A., 1907: Pflanzengeographische Gliederung Östereichs-Ungarn. Verh. Zool.-Bot. Ges. Wien 57(3):

H o r v a t , I., 1929: Rasprostranjenje i prošlost medite­ranskih, ilirskih i pontskih elemenata u flori sje­verne Hrvatske i Slovenije. Acta. Bot. Univ. Za­greb 4: 1-34.

H o r v a t , [., 1930: Vegetacijske studije o Hrvatskim planinama. I. Zadruge na planinskim goletima. Rad Jugosl. Akad. 238: 1-96.

H o r v a t , I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glasn. šum. Pok. 6: 127-279.

H o r v a t , I., 1942: Biljni svijet Hrvatske. Zemljopis Hrvatske 1: 383-481 ,Zagreb.

H o r v a t , I., 1950: Šumske zajednice Jugoslavije. In­stitut za šumska istraživanja NR Hrvatske, Zagreb.

H o r v a t , I., 1954: Pflanzengeographische Glüderung Südosteuropas. Vegctatio 5-6: 439-447.

H o r v a t , I., 1959: Sistemski odnosi termofilnih hras­tovih i borovih šuma jugoistočne Europe. Biol. Glasn. (Zagreb) 12: 1-40.

H o r v a t , [., 1962: Vegetacija planina zapadne Hrvat­ske. Prir. Istraž. Jugosl. Akad, 30, Acta Biol. 2 : 1 -179. Zagreb.

H o r v a t , I., Glavač, V Ellenberg , H., 1974: Vegeta­tion Südosteuropas. Gustav Fischer Verl. Stut­tgart.

H o r v a t i ć , S., 1928: Karakteristike flore i vegetacije krša. Šum. list 37: 3-23.

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10.CXX11 (199X). 407-421

H o r v a t i ć , S., 1957: Pflanzengeographische Gliede­rung des Karstes Kroatiens und der angrenzen­den Gebiete Jugoslawiens. Acta Bot. Croat. 22: 33-61.

H o r v a t i ć , S., 1963: Biljnogeografski položaj i raš-članjenje našega primorja u svijetlu suvremenih fitocenoloških istraživanja. Acta Bot. Croat. 22:27-81.

H o r v a t i ć , S., 1967: Fitogeografske značajke i raščla-njenje Jugoslavije. In S. Horvatić (ed.) Analiti­čka flora Jugoslavije 1(1): 23-61. Zagreb.

H r u š k - D e l l ' U o r n o , K., 1875: Asocijacija Festu-co-Quercetum petraeae (Jank. 1968, nom. nud.) na Moslavačkoj gori u Hrvatskoj. Acta Bot. Croat. 34:91-102.

J o v a n o v i ć , B., 1955: šumske fltocenoze i staništa Suve planine. Glasn. šum. fak. Univ. Beo.9:

J o v a n o v i ć , B., 1956: O klimatogenoj šumi jugoisto­čne Srbije. Institut za ekologiju i biogeografiju. Zbornik radova 7(6): 3-35.

K e r n c r , A., 1863: Pflanzenleben der Donauländer. Wien.

K u o c h , R., 1954: Wälder der Schweizer Alpen in Ver­breitungsgebiet der Weisstanne. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Vessuchsw. 30: 133-374.

M a r i n č c k , L., P u n c c r , I., Z u p a n č i č , M., 1980: Die floristischen und strukturellen Unterscheide zwischen Urwald und Wirtschaftswald der ge-sellschaft Abieti-Fagetum dinaricum. Ber. Vegetkde. Symp. Intern. Ver. Vegetkde., 246-263. Rinteln (Vaduz).

M a r i n č e k , L . , M u c i n a, L., Z u p a n č i č , M., Po l -d i n i , L., D a k s k o b l e r , [., A c c e t t o , M., 1992: Nomenklatorische Revision der illyri­schen Buchenwälder (Verband Aremonio-Fa-gion). Stud. Geobot. 12: 121-135.

M a y e r , H., 1984: Wälder Europas. Gustav Fischer Verlag. Stuttgart-New York.

M e u s e l , H., J ä g e r , E., W e i n e r t , E., 1965: Verglei­chende Chorologie der zentraleuropäischen Flo­ra 1. Gustav Fischer. Jena.

M o o r , M., 1958: Pflanzengesellschaften der schwei­zerischen Flussauen. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Vcrsuchsw. 34(4): 221-360.

M ü l l e r , Th., 1992: 4. Ordnung: Fagetalis sylvaticae Pawlowski in Pawlowski, Sokolowski et Wal­lisch 28. In E. Oberdorfer, Süddeutsche Pflan-zengeselschaften ed. 2, 4(2 A Textband): 138-201.

O b e r d o r f e r , E., 1957: Süddeutsche Pflanzengesell­schaften. Pflanzensoziol. 10 Jena.

O z e n d a , P, 1975: Sur les etages de vegetation dans les montagnes du bassin mćditerraneen. Docu­ments de Cartographic Ecologiquc 16: 1-32.

P e l c e r , Z., 1979: Lipovc šume virovitičke Bilogore. Drugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 863-875.

P i g n a t t i , S., 1979: I piani di vegetazione in Italia. Giorn. Bot. Ital. 113:411-428.

P r a p r o t n i k , N., 1987: Ilirski florni dement v Slove­niji. Biotehiška fakulteta, VTOZD za Biologijo. Ljubljana.

P u n e er , I., W o j t e r s k i , T., Z u p a n č i č , M., 1974: Der Urwald Kočevski Rog in Slowenien (Jugo­slawien). Fragm. Flor. Geobot. 20(1): 42-87.

R a u š, Đ., 1971: Rasprostranjenost bukve (Fagus svl-vatica L.) u nizinskim krajevima šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Zbornik šumarskog sim­pozija: 19-29.

R a u š , Đ., 1975: Vegetacijski i sinekološki odnosi šu­ma u bazenu Spačva. Glasn. šum. Pokuse 18: 225-346.

R a u š , Đ., 1976: Vegetacija ritskih šuma dijela Podu­navlja od Aljmaša do Iloka. Glasn. šum. Pokuse 19:5-75.

R a u š , Đ., T r i n a j s t i ć , I., V u k e l i ć , J., M e d v e -d o v i ć , .1., 1992: Biljni svijet hrvatskih šuma. Šume u Hrvatskoj: 33-77.

Ri v a s - M a r t i n e z , S., 1982: Etages bioclimatiques, secteur chorogiques et sesies de vegetation de 1'Europe mediterraneenne. Ecolog. medit. 8(1-2): 275-288.

S c h e w e i n g r u b e r , F. H., 1972: Die subalpinen Zwergstrauchgesellschaften im Einzugsgebiet der Aqare. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Versueh-stw.48: 195-504.

S l a v n i ć , Z., 1952: Nizinske šume Vojvodine. Zbor­nik Mat. srpske 2: 1-22.

S u g a r , I., 1973: Dvije nove biljne zajednice u Samo­borskom gorju. Acta Bot. Croat. 32: 197-202.

S u g a r , I., 1983: Biljnogeografski položaj i raščlanjc-nost vegetacije Istre u svijetlu najnovijih fitoce­noloških istraživanja. Akad. Nauka BiH. Radovi 52(21): 517-524.

S u g a r , I., 1984: Novi pogledi na biljni pokrov i biljno-geografsku raščlanjenost Istre. Acta Bot. Croat. 43:225-234.

S u g a r , I., Z u p a n č i č , ML, T r i n a j s t i ć , I., P u n ­ce r, I., 1995: Fortes thermophilcs de chene pu­bescent et de mo\inie(Molinio-Quercetum pu-bescentis Sugar 1981) dans la zone limitrophe de Croatie et de Slovenie. Biol. Vestn. 40 (3-4): 113-124.

T a k h t a d ž i j a n , A., 1978: Geografija rastenij. Izda-vateljstvo nauka. Moskva - Lenningrad.

T r e g u b o v , V, 1957: Gozdne rastlinske združbe. In V Tregubov in M. Čokl: Prebiralni gozdovi na Snežniku, 23-65. Institut za gozdno in lesno gos­podarstvo. Ljubljana.

419

I. Trinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONAI.NK SUMSKK VLGETACTJh MRVATSKK Šumarski list hr. 9 10. CXXI1 (1998), 407-421

Tri naj s t i ć , I., 1970: Hohengürtcl der Vegetation und die Vegetationsprofile im Velebit Gebirge. Mitt. Ostalp.-din. Ges. Vegetkde. 11: 219-224. Inns­bruck.

T r i n a j s t i ć , I., 1970a: Prilog poznavanju šumske ve­getacije prašumskog rezervata "Corkova uvala" u Hrvatskoj Akad. Nauka i Umj. BiH Radovi 15 (4): 125-130.

T r i n a j s t i ć , I., Über die systematische Stellung der Grauerlenwälder in Nordkroatien. Ber. Geobot. Inst. ETH Stiftig Rubel 51:111-115

T r i n a j s t i ć , I., 1974: Novi pogledi na fitogeografsko raščlanjavanje vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije. IV Kongres biologa Jugoslavije. Rezimei referata: 46-47. Sarajevo.

T r i n a j s t i ć , I., 1974a: Acidofilne, močvarne šume jele - As. Carici brizoidis-Abietetum Gorskoga Kotara i Velike kapele u Hrvatskoj. Acta Bot. Croat. 33: 175-182.

T r i n a j s t i ć , I., 1977: O vegetacijskoj granici medite­ranske regije na primorskoj padini Dinarida. Po­ljopr. Šum. (Titograd) 23: 1-1 1.

T r i n a j s t i ć , I., 1978: O utjecaju fitogeografskih gra­nica na stupanj antropogene degradacije klima-zonalne šumske vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije. Šum. list 102 (11 -12): 490-504.

T r i n a j s t i ć , I., 1979: O ulozi antropohora u sastavu regionalne flore i vegetacije. Drugi kongres eko­loga Jugoslavije 2: 1143-1152.

T r i n a j s t i ć , I., 1981: Fitogeografskoraščlanjenjekli-mazonalne vegetacije biogenetskog rezervata Velebit. Prvi kongres biologa Hrvatske (Poreč). Zbornik sažetaka priopćenja, 130-132.

T r i n a j s t i ć , I., 1982: Die Bedeutung der Hopfenbu­che - Ostrya carpinifolia Scop, für die pflanzen­geographische Begrenzung der mediterran-mon­tanen Vegetationsstufe auf den adriatischen In­seln. Stud. Geobot. 2: 7-14. Trieste.

T r i n a j s t i ć , I., 1982a: As. Potentillo albae-Querce-tum pubescentis A. Horv. u šumskoj vegetaciji Istre. Acta Bot. Croat. 41: 111-117.

Tr i na j s t i ć , I., 1985: Die Vegetation des Rosmarino-Ericion multiflorae Br.-Bl. - Verbandes Gebiete des ostadriatischen Küstenlandes der Balkan­halbinsel. Poljopr. Šum. (Titograd) 31 (1): 51 -62.

T r i n a j s t i ć , I., 1985a: Fitogeografsko-sintaksonom-ski pregled vazdazelene šumske vegetacije raz­reda Quercetea ilicis Br.-Bl. u jadranskom pri­morju Jugoslavije. Poljopr. Šum. (Titograd) 31 (2-3): 71-96.

T r i n a j s t i ć , I., 1985b: Modello balcanico-appennini-co della distribuzione altimetrica della vegeta-zione appartenente alia classe Quercetea ilicis Br.-Bl. Not. Fitosoc. 22:21-30.

T r i n a j s t i ć , I., 1985c: Oromediteranska fitogcograf-ska regija. Biosistematika 11 (2): 83-89.

T r i n a j s t i ć , 1., 1986: Fitogeografsko raščlanjenje šumske vegetacije istočnojadranskog sredozem­nog područja - polazna osnovica u organizaciji gospodarenja mediteranskim šumama. Glasn. Šum. Pokuse Pos. Izd. 2: 53-67.

T r i n a j s t i ć , I., 1986a: Šume dalmatinskog crnog bo­ra - Pinus nigra Arnold subsp. dalmatic a (Vis.) Franco - sredozemnog područja Hrvatske. Po­ljopr. Šum. (Titograd) 32 (1): 37-48.

Tr i na j s t i ć , I., 1987: Sintaksonomski pregled biljnih zajednica planine Biokovo. Acta Biokovica 4: 143-174.

T r i n a j s t i ć , I., 1987a: Contributo all'analisi fitogeo-grafica dell'area sud-est alpinodinarica. Biogeo-graphia(Udine) 17:99-112.

T r i n a j s t i ć , I., 1988: O problemu sintaksonomske pripadnosti šuma alepskog bora - Pinus hal epensis Miller u jadranskom primorju Jugoslavi­je. Glasn. šum. Pokuse 24: 233-245.

T r i n a j s t i ć , I., 1988a: Sintaksonomska analiza ter-mofilnih listopadnih šuma Crnogorskog primor­ja. Poljopr. šum. (Titograd) 34(2-3):3-l 1.

T r i n a j s t i ć , I., 1988b: Ornomediterrane pflanzen­geographische Region. Sauretia (Salzburg) 4: 133-139.

T r i n a j s t i ć , I., 1992: Salici-Myricarietum Moor 1958 (Salicion elaeagni) in the vegetation of Croatia. Thaszia (Košiće) 2: 1-8.

T r i n a j s t i ć , I., 1992a: A contribution to the phytigeo-graphical classification of the illyrian floral ele­ment. Acta Bot. Croat. 51: 135-142.

Tr i naj st i ć , I., 1995: Urwald,Naturwald, Wirtschaft­swald ein Vergleich der floristischen Struktur. Sautcriaö: 109-132.

T r i n aj s t i ć, I., 1995a: Phytogeographical analysis of the illyrieoid floral element. Acta Biol. Sloven. 41 (2-3): 77-85.

T r i n a j s t i ć , 1., F r a n j i ć , J., 1994: Ass. Salicetum elaeagno-daphnoides (Br.-Bl. et Volk 1940) M. Moor 1958 (Salicion elaeagno) in the vegetation of Croatia. Nat. Croat. 3(2): 253-256.

T r i n a j s t i ć , I., F r a n j i ć , J., S a m a r d ž i ć , I., S a -m a r d ž i ć , J., 1996: Fitocenološkc značajke šu­ma sladuna i cera (as. Quercetum frainetto-cerris Rudski 1949) u Slavoniji (Hrvatska). Šum. list. 120(7-8)305-321.

V u k e l i ć , J., 1990: A supplement to the research on the sessile-flowrwed oak and black pea phyto-coenosis ( Lathyro-Quercetumpetraeae Horvat) 1938)1958) in north-west Croatia. Annales Fore-stales 16(2):23-38.

420

I. Trinajstić: F1TOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KLIMAZONAI.NE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10, (XXII (1998), 407-421

V u k e l i ć , J., 1991: Synökologoische Characterisie-rung und syntaxonomische Einornung von Car-pinion-Gesellschaften Nordkroatiens. Phytocoe-nologia 19(4): 519-546.

V u k e l i ć , . ! . , 1991a: Šumske zajednice i staništa hras­ta kitnjaka (Quercus petraea Liebl.) u gorju sje­verozapadne Hrvatske. Glasn, šum. Pokuse 27: 1-82.

W a l t e r , H., S t r a k a , H . , 1970: Arealkunde. Einfüh­rung in die Phytologie 3(2). Stuttgart.

W e n d w l b e r g e - Z e l i n k a , E . , 1952: Die Vegetation der Donauauen bei Wallsee. Wels.

W r a b e r , M., 1960: Fitocenološka raščlanitev gozdne vegetacije v Sloveniji. Zbornik ob 150 letnici bo-taničnega vrsta v Ljubljani: 49-94.

W r a b e r , M., 1964: Vegetacija slovenskegabukovega gozda v luči ekologije in palinologije. Biol. Vestn. (Ljubljana) 12: 77-95.

W u l j f , E. V , 1944: Istoričeskaja geografija rastenij. Moskva - Leningrad.

Z 61 y o m i, B., 1957: Der Tatarenahorn - Eichen Löss-wald der Zonalen Waldsteppe (Acereto tatarici-

Quercetum). Acta Bot. Acad. Sei..Hung. 3: 401-424.

Z u k r i g l , K., 1970: Zusammenhänge zwischen Stan­dort, Vegetation und Bestandstruktur in Urwald­beständen verschidener Ausbildungen des Abi-eti-Fagetum in Österreich. Akad. nauka Umj. BiH Radovi 15(4): 47-59.

Z u k r i g l , K., 1988: Die montanen Buchenwälder der österreichischen Südalpen (Karawanken und Karnische Alpen). Sauteria (Salzburg) 4: 11-16.

Z u k r i g l , K., E c k h a r t , G., N a t h e r , I., 1963: Stan-dortskundliche und waldbauliche Untersuchun­gen in Urwaldresten der niederösterreichischen kalpalpen. Mitt. Forstl. Bd. Vers. Anst. 62: 1-244. Wien.

Z u p a n č i č , M., 1982: Die Fichtenwälder in der Ar­beiten von V. Blečić. Glas. Republ. Zavoda Zašt. Prir. Titograd 15: 179-195.

Z u p a n č i č , M., 1982a: Smrekovi gozdovi Evrope in balkanskega poluotoka IL Biol. Vestn. (Ljublja-na)30(l): 171-188.

SUMMARY: The basis of the primary plant cover of Republic Croatia is made up of the forest vegetation which in terms oftheplantgeography belongs to two large forest regions - Mediterranean vegetational region and the Euro-siberian-Northamerican forest region and to its European subregion. The boundary between the said regions passes over the coastal slope of the Dina-ric Alps and is on the contact between the thermophilous oak and beech fo­rests.

Due to the developed orography, the forest vegetation is differentiated into vertical vegetational belts and horizontal vegetational zones. The Mediterra­nean region is divided into the Mediterranean-littoral and Mediterranean-montane vegetational belts. The Eurosiberian-Northamerican region and wit­hin it the European subregion is divided into the European-planar, European-collin, European-montane, European-altimontane, European-alpine and Eu-ropean-adalpine vegetational belts. As a rule, for each vegetational belt one particular woody species is characteristic as its basic forest vegetation edifi-cator (Pinus halepensis, Quercus ilex, Q. pubescen, Q. virgiliana, Q. robur, Q. petraea, Fagus sylvatica, Abies alba, Picea abies, Pinus mugo). Depending upon the lithological stratum, within every such unit the carbonate and silica­te series can be distinguished. The forest vegetation of the carbonate series shows more or less endemic Adriatic or Illyrian character and that of the sili­cate series the central European boreal character. For each series within one vegetational belt or zone there is usually one characteristical and according to its distribution dominating forest association.

421